1.

Što je standard, a što standardizacija, koji pojmovi se za

nju vežu? Što se postiže standardizacijom, pojasniti?

Standard u najširem smislu riječi predstavlja odredbu ili

propis utvrđen zakonom, tradicijom ili dogovorom koga se svi
trebaju pridržavati, dok pod standardizacijom
podrazumijevamo skup aktivnosti čiji je rezultat donošenje i
objavljivanje standarda i njihovo stavljanje na raspolaganje
svim zainteresiranim subjektima. U okviru standardizacije,
često se čuju pojmovi: -Tipizacija- Unifikacija -Specifikacija
-Tipizacija podrazumijeva izbor najuspjelijih rješenja
određenog tehničkog problema odbacujući sva manje
uspješna, iako su sva u okviru standarda, propisujući to kao
tipsko rješenje.
-Unifikacija označava iznalaženje i utvrđivanje jedinstvenih
kriterija za konstrukciju, fabrikaciju, ispitivanje i ocjenjivanje
raznih proizvoda, utvrđivanje raznih elemenata koje je
moguće koristit u što većem broju proizvoda.
-Specifikacija označava definiranje sirovina ili poluproizvoda
na takav način da se spriječi sumnja o njihovom identitetu.
Standardi mogu biti:
•Međunarodni (ISO standardi)
•Regionalni (EN standardi)
•Nacionalni (DIN-njemački, ANSI-američki)
•Interni (tvornički standardi)
•Gledano s aspekta gospodarskog i društvenog značaja
standardizacije, može se reći da je standardizacija sredstvo
za: -Racionalizaciju proizvodnje -Racionalizaciju potrošnje
Pod pojmom racionalizacije proizvodnje podrazumijevamo
skup mjera koje se poduzimaju da bi se dobio najpovoljniji
ekonomski efekat (cijena). Standardizacijom se stvaraju uvjeti
za racionalniju (ekonomičniju) proizvodnju kroz:
•Eliminiranje tipova proizvoda sa gledišta utroška materijala,
tehnološkog procesa ili uporabe •Smanjenje asortimana
proizvodnje
•Bolja iskoristivost materijala
•Povećanje kvalitete
•Povećanje serije
Pod pojmom racionalizacije potrošnje podrazumijevamo
aktivnosti kojima se zadovoljavaju ljudske potrebe u najširem
smislu riječi. Potrošnja može angažirati više ili manje
sredstava, pa u tom smislu racionalna potrošnja je ona
potrošnja pri kojoj se optimalno zadovoljavaju potrebe.
Standardizacija na racionalnost potrošnje utječe kroz:
•Olakšanu nabavku i zamjenu istrošenih dijelova
•Smanjenje zaliha rezervnih dijelova i materijala
•Eliminiranje iz proizvodnje neekonomičnih tipova proizvoda
•Zaštitu interesa potrošača od nesolidnih proizvođača

2. Vrste formata, način dobivanja osnovnog formata,

definicija i vrste mjerila?

Formati (veličine papira) na kojima se izrađuju crteži su

standardizirani.
Za osnovni format (A0) uzeta je veličina papira površine
1 m2, čiji je odnos stranica: a:b=√ 2:1, iz čega proistječe
da je duža stranica a=1189 mm, a kraća b=841 mm.
Manji formati se dobivaju polovljenjem većeg tako da
kraća stranica većeg formata postaje dužom stranicom
manjeg formata.
-Mjerilo
Mjerilo ili razmjera predstavlja odnos mjera na crtežu i
mjera u prirodi određenog dijela ili sklopa. Ovaj odnos
može biti manji od jedan (1), jednak i veći od jedan (1).
Ukoliko je odnos jednak (1) znači da predmet crtamo u
prirodnoj veličini. Izbor mjerila ovisi od veličine
predmeta i njegove složenosti. Predmeti velikih
dimenzija, a manje složenosti crtaju se umanjeno.
Predmeti malih dimenzija i složenog oblika crtaju se
uvećano. Neovisno o mjerilu, na crtežu su uvijek upisane
stvarne mjere predmeta.
Mjerilo se upisuje u odgovarajuće polje zaglavlja. Oznaka
mjerila sadrži riječ „Mjerilo” i vrijednost mjerila ili samo
prvo slovo riječi „Mjerilo” i vrijednost mjerila ili samo
vrijednost mjerila.
Mjerilo 2:1 M 2:1 2:1
Mjerilo uneseno u zaglavlje je mjerilo za cijeli crtež.
Ukoliko se desi da neki od detalja na crtežu u mjerilu
 drugačijem od onog koji je naznačen u zaglavlju, onda se
taj detalj izdvoji iz crteža i kraj njega se naznači mjerilo ili
se uz samu oznaku detalja na glavnom crtežu upiše i
mjerilo.

3. Definicija kružnice, matematički zapis?

Kružnica je geometrijsko mjesto točaka u ravni koje su

jednako udaljene od čvrste toče 0 koja se naziva središte
kružnice. Nastaje rotacijom točke M oko nepomične točke
(centra 0).
Jednadžba kružnice u pravokutnom koordinatnom sistemu
glasi:

Polumjer je duljina koja spaja središte 0 sa bilo kojom

točkom kružnice. Promjer je duljina koja spaja dvije točke
na kružnici, a prolazi kroz središte kruga 0.
Tetiva je prava koja spaja bilo koje dvije točke na kružnici.
Tangenta je prava koja dodiruje kružnicu u jednoj točki.

4. Konstrukcija tangente na kružnicu, detaljno pojasniti i

skicirati načine?
Jednadžba pravca tangente je: y- y =k(x- x )
0 0
5. Definicija elipse, matematički zapis?

Elipsa je geometrijsko mjesto točaka u ravni, koje leže

tako da je zbir njihovih udaljenosti od dvaju čvrstih
točaka F1i F2 stalna vrijednost. Čvrste točke zovu se
žarišta ili fokusi. Prava F1F2siječe elipu u točkama A i B.
Duljina AB naziva se velikom osom elipse (njezinu
veličinu obilježavamo sa 2a). Simetrala velike ose siječe
ovu os u točki 0, a elipsu u točkama C i D. Duž CD se zove
mala os elipse (njezinu veličinu označavamo sa 2b).
 Duljina 0F1=0F2=e naziva se linearni ekscentricitet. Po
definiciji elipse mora biti EF1+EF2=2a, gdje su duljine
EF1i EF2radijus vektori točke M.
Na osnovu zadane vrijednosti velike i male ose, odrede
se žiže F1i F2na osnovu uvjeta sa slike. Rastojanje F10
podijeli se na proizvoljan broj dijelova i obilježi se sa 1, 2,
3… koji ne moraju biti međusobno jednaki. Također,
rastojanje 0F2se podijeli na isti broj podioka, ista
međusobna rastojanja i obilježe se sa 1´, 2´, 3´… Iz žiža
F1i F2šestarom se povlače lukovi rastojanja, npr. A4iz
točke F1i B4iz točke F2, te se dobije točka 4´´, koja
predstavlja točku na elipsi. Postupak se ponavlja za sve
ostale točke 1, 2, 3… i 1´, 2´, 3´…

6. Definicija parabole, matematički zapis?

Parabola je geometrijsko mjesto točaka u ravni koje leže

tako da su podjednako udaljene od jedne čvrste točke
koju nazivamo fokus i jedne prave linije koju nazivamo
ravnalica. Jednadžba parabole za pravokutni koordinatni
sistem glasi: y =2∗p∗x
2

Konstrukcija parabole na osnovu definicije, slična je

konstrukciji elipse. Tjeme parabole A se nalazi u
polovištu duži 0F. Fokus se postavi na proizvoljnoj
 udaljenosti od početne pozicije 0. Točke 1´i 1˝ dobijemo
ako najprije na proizvoljnoj udaljenosti povučemo
nekoliko vertikalnih linija koje su paralelne sa
ravnalicom. Zatim kružnicu polumjera A1opišemo iz
centra fokusa i tamo gdje dođe do presjecišta kružnice i
prve vertikalne linije dobijemo točke 1´i 1˝. Zatim oko
točke fokusa opišemo luk polumjera A2i tako za redom
koliko ima postavljenih proizvoljnih točaka 1,2,3,4,5

7. Definicija hiperbole, matematički zapis?

Hiperbola je geometrijsko mjesto točaka u ravni koje

leže tako da je razlika njihovih udaljenosti od dvaju
čvrstih točaka koje nazivamo fokusi, uvjek konstantna.
Dužina AB naziva se realna os hiperbole, simetrala CD
realne osi naziva se imaginarna os hiperbole. Prava koja
tangira hiperbolu u beskonačnosti zove se asimptota.
Jednadžba hiperbole glasi
x2 y 2
− =1
a2 b2
 Na produženju realne osi AB, iza fokusa F2 proizvoljno
uzmemo točke 1,2,3,4,5,6… Oko fokusa F1opišemo luk
polumjera A1, a oko fokusa F2luk polumjera B1. Ovi
lukovi se sjeku u dvije točke koje su označene brojevima
1´i 1˝, a nalaze se na desnoj strani hiperbole. Ako zatim
oko fokusa F2opišemo luk polumjera A1, a oko fokusa
F1luk polumjera B1. Ovi lukovi se sjeku u dvije točke koje
su takođe označene sa brojevima 1´i 1˝, ali se sada
nalaze na lijevoj strani hiperbole. Isti postupak se
ponavlja za dobivanje ostalih točaka hiperbole. Zatim se
opiše kružnica polumjera 0F1iz središta 0. Zatim se
povuku dvije vertikalne linije koje prolaze kroz vrhove
dva tjemena (A i B) hiperbole. Tamo gdje se presjeku (P),
dobiju se po

dvije točke koje definiraju dva pravca koji se nasivaju

asimptote.

8. Definicija zavojnice?

Zavojnica nastaje kada se pravokutni trokut obrće oko

valjka promjera D. Duža kateta trokuta jednaka je obimu
 kružnice promjera D, a kraća koraku zavojnice. Pri
obrtanju, točka hipotenuze opisuje krivu po obimu valjka
koja se zove zavojnica. Zavojnica se koristi za oblik žljeba
na stablu vijka, pužnog valjka, zavojnih vretena itd.

9. Definicija cikloide?

Cikloida nastaje kotrljanjem kružnice po pravoj liniji bez

klizanja. Pri tom točka A na kružnici za potpun obrtaj
kruga (2π) ima putanju oblika cikloide. Primjenjuje se za
oblik boka zubaca nekih zupčanika, za rulete i centroide,
za putanje točaka strojnih dijelova itd.

10. Definicija evolvente?

Evolventa nastaje rotacijom duži po kružnici koja miruje,

odnosno nastaje tzv. odmotavanjem obima kružnice, pri
čemu početna točka obima opisuje evolventu. Evolventa
ima široku primjenu za oblik boka zuba zupčanika.

11. Što je dimenzioniranje i koji su zahtjevi pri

dimenzioniranju?

Da bi se strojni dio mogao u cjelosti identificirati i

dokumentirati nije dovoljno napraviti samo određen broj
pogleda i presjeka. Za njegovu izradu potrebno je unijeti
vrijednosti svih veličina koje određuju predmet odnosno
taj strojni dio. Ovaj set aktivnosti se naziva
dimenzioniranje ili kotiranje. Prema tome,
dimenzioniranje podrazumjeva unošenje na crtež
 brojčanih vrijednosti strojnog dijela, sklopa ili
konstrukcije, a pod dimenzijom mjeru upisanu na crtež.
Dimenzioniranje treba tako izvesti da se pri izradi isključi
bilo kakva pogreška. Postoji nekoliko zahtijeva koji se
postavljaju pri dimenzioniranju:
-Dimenzioniranje mora biti pregledno, gdje se dimenzije
razmjeste po svim projekcijama vodeći računa da se ista
mjera ne dimenzionira na više mjesta odnosno projekcija
- Dimenzioniranje mora biti potpuno, tako da kod izrade
predmeta nema dodatnih pitanja i pojašnjenja u smislu
potpune identifikacije predmeta
-Dimenzioniranje mora biti ispravno
-Dimenzioniranje se mora vršiti redom tako da se
najprije unose glavne mjere predmeta u smjeru dužine,
širine i visine koje i određuju predmet, a potom ostale
dimenzije
-Dimenzioniranje se mora vezati za izradu, pa u tom
smislu na crtežu se unose dimenzije za:
•Ugradnju
•Izradu
•Kontrolu

12. Koji su to elementi dimenzija, skicirati?

Sastavni dio dimenzioniranja su elementi dimenzija:

•Dimenzijska strelica
•Dimenzijski broj
•Dimenzijska linija
•Pomoćna dimenzijska linija
 Veličina dimenzijskog broja i dužine strelice određeni su
veličinom predmeta koji prikazujemo.

13. Opća pravila dimenzioniranja?

Opća pravila dimenzioniranja obuhvataju sljedeće:
1.Na crtežu strojnog dijela ili sklopa, upisuju se dimenzije
koje pokazuju mjere gotovog dijela ili sklopa, bez obzira
na mjerilo u kome je crtež nacrtan, tj. stvarne mjere
gotovog komada;

2.Dimenzije su u crtežima unose po pravilu samo

jedanput i to u projekciji ili presjeku koji daje najjasniju
sliku o obliku strojnog dijela na mjestu mjerenja.
Ponavljanje dimenzija u više projekcija je opravdano
samo onda ako crtež time postaje jasniji;

3.Sve dimenzije na jednom crtežu daju se u istoj

jediničnoj mjeri, po pravilu u mm, ako se od ovog
odstupa, mora se u zaglavljejasno staviti oznaka da su
mjere u nekim drugim jedinicama;
4.Izbjegavati dimenzioniranje na nevidljivim ivicama;
 5.Ako se na nekom sitnom detalju crteža ne mogu
unijeti dimenzije, tada treba crtati detalj u povećanom
mjerilu i tamo unijeti dimenzije:
6.Standardni elementi (vijci, ležajevi i sl.) ako se uopće
crtaju u sklopnom crtežu, ne dimenzioniraju se, već se
njihova glavna mjera daje u sastavnici sa brojem
standarda;

7.Na montažnim crtežima treba dati samo mjere

potrebne za sklapanje, postavljanje i priključivanje;

8.Dimenzioniranje kod aksonometrijskog prikazivanja

vrši se po posebnim pravilima, koja se u nekim
elementima razlikuju od dimenzioniranja kod
ortogonalnog projiciranja iz prostog razloga što je
ortogonalna projekcija dominantan oblik prikazivanja
predmeta, dok se recimo izometrijska projekcija najčešće
koristi u neke demonstracione svrhe, pa u tom smislu
potpuno dimenzioniranje najčešće nije ni potrebno.

14. Što može biti osnova ili polazište za nanošenje

dimenzija?

Nanošenje dimenzija ovisi o vrsti tehničkog crteža,

odnosno o funkciji dijela ili sklopa prikazanog na crtežu.
Dimenzije na crtežu treba da polaze od tzv. baza za
dimenzioniranje koje mogu osigurati ugradnju gotovih
dijelova u sklop. Baze su geometrijski elementi na
objektu, značajni s konstrukcijskog, tehnološkog ili nekog
drugog gledišta. Ako se promatra jedan strojni dio, onda
 se može uočiti da po osnovu konfiguracije neke ivice,
otvora ili sl. takvi elementi imaju veći značaj od drugih.
Upravo te značajne površine treba da predstavljaju
osnovu ili polazište za nanošenje dimenzija. Kao osnova
ili polazište može se uzeti:
•Simetrala ili središnjica strojnog dijela ;
•Površina strojnog dijela koja se prva obrađuje ;
•Točke oslonaca strojnog dijela ;
•Simetrale kod potpuno simetričnih dijelova

15. Koja su četiri sistema za nanošenje dimenzija

(skicirati)?

Koriste se četiri sistema za nanošenje dimenzija:

•Redni, lančani ili kontinuirani (slučaj a);
•Paralelni ili bazni (slučaj b);
•Kombinirani, redni +paralelni (slučaj c);
•Koordinatni ili uprošteni (slučaj d).
16. Nabrojati vrste prikaza strojnog dijela, definicija i
podjela perspektive?

Za prikaz strojnih dijelova na crtežu uglavnom se

primjenjuju tri načina:
•Perspektiva-Perspektiva ili centralna projekcija daje
najprirodniji izgled predmeta, skoro onako kako ga
promatrač vidi u prirodi. Položaj promatrača u odnosu
na predmet može biti dvojak
•Kosa perspektiva
•Frontalna perspektiva
•Aksonometrija -Aksonometrijski crtež je onaj crtež na
kojem se predmet predstavlja sa tri dimenzije u jednom
pogledu. Dobivena slika predmeta je približna onoj kakvu
vidi naše oko, drugim riječima, površine predmeta se
deformišu ovisno od njihovog položaja prema
projekcijskim ravnima. U tom slučaju, predmet se stavlja
u oktante čije su ose pod različitim kutom i različitog
smjera. Izgled predmeta je manje prirodan od
perspektive, međutim crtanje je relativno lako, a sve
vertikalne ivice su dane u pravoj veličini, dok je dužina i
širina smanjena u točno određenoj razmjeri.
•Ortogonalalna aksonometrija
•Izometrija -Izometrija kao aksonometrijski
način prikazivanja predmeta koristi se u slučaju
kada je neophodno da se neki detalj na strojnom
elementu jasno vidi u sva tri pravca. Odnos ivica
 kocke iznosi a:b:c=1:1:1, dok stranice a i c sa
horizontalom zatvaraju kut od 30stupnjeva.
•Dimetrija-Dimetrija predstavlja jednu
varijantu aksonometrijskog proiciranja gdje je
stranica a pod kutom od 7o, a stranica c pod kutom
od 42ou odnosu na horizontalu. Odnos stranica
a:b:c=1:0,5:1
•Trimetrija -Sve tri dimenzije mogu biti
skraćene za proizvoljan iznos.
•Kosa aksonometrija
•Kosa projekcija-Kosa projekcija je specijalni
slučaj dimetrije. Kod kose projekcije, stranica c
može biti pod kutom od 30o, 45oi 60ou odnosu na
horizontalu. Najčešće se koristi kut od 45stupnjeva,
pa je u tom slučaju odnos a:b:c=1:0,66:1
•Paralelna ili ortogonalna projekcija-Ortogonalna projekcija
se dobiva proiciranjem točaka predmeta paralelnim zracima
na ravan crteža koji je prema
predmetu upravno postavljen. Za razliku od perspektive i
aksonometrije, u ortogonalnoj projekciji ne dobivamo
predmet
prostorno nacrtan (dužina, širina, visina) već dobivamo izgled
predmeta sa one strane sa koje ga promatramo, drugim
riječima, ortogonalno proiciranje predstavlja proiciranje na
jednu ravan. Na slici je dana ortogonalna projekcija jednog
strojnog dijela. U ortogonalnoj projekciji sve veličine
predmeta koje leže u ravninama paralelnim sa projekcijskim
ravninama prikazuju se u pravim veličinama.
Strojni dijelovi se najčešće prikazuju pogledom na tri ravnine,
i to na način da se neka (glavna) od površina predmeta
postavlja paralelno sa nekom projekcijskom ravninom,
najčešće horizontalnom. Projekcija u horizontalnoj ravni (H)
se
naziva tlocrtom, u vertikalnoj (V) nacrtom i bočnoj (B)
bokocrtom.
17. Definicija i podjela aksonometrije?

Odgovor sadrzan u predhodnom odgovoru.

18. Definicija ortogonalne projekcije?

Odgovor sadrzan u predhodnom odgovoru.

19. Definicija presjeka i podjela presjeka, detaljno

pojasniti?

Pored prikazivanja strojnih dijelova i sklopova pomoću

pogleda, u cilju potpunije identifikacije i dokumentiranja
strojnih
dijelova, koriste se i presjeci. Pod ovim pojmom
podrazumjeva se slika predmeta presječenog zamišljenom
ravninom, jednom ili više njih.
Važno je naglasiti da se spoljni izgled i vidljive ivice predmeta
crtaju punim linijama. Ako predmet koga prikazujemo ima u
unutrašnjosti šupljine sa otvorima, žljebovima i sl., što je skori
redovna pojava, koja se sa spoljne strane potpuno ili
djelomično ne vide, a koja je za potpuno dokumentiranje
trebaju prikazati, crtaju se isprekidanom linijom.
Presjek se zamišlja sa jednom ili više ravnina koje su najčešće
paralelne ili okomite na projekcijske ravnine. Drugim rječima,
presjek nastaje nakon presjecanja predmeta imaginarnom
ravninom (α), odbacujući dio predmeta koji se nalazi između
ravnine presjecanja i oka promatrača.
Dio predmeta koji je presječen
zamišljenom ravninom neophodno je šrafirati. Obzirom da se
predmet može presjecati sa više ravnina, to se dobijaju
različiti položaji predmeta koje treba šrafirati. Šrafura se
najčešće izvlači pod kutom od 45o prema osi.
Razmak između linija šrafure ovisi od veličine površine koju
šrafiramo. Ukoliko se radi o uskim površinama, umjesto
šrafure čitava površina se potamni.
Položaj ravnina presjeka označava se ucrtavanjem njihovih
tragova linijom. Ravnine presjeka mogu se položiti kroz strojni
dio proizvoljno onako kako je to potrebno da bi crtež potpuno
definirao dotični strojni dio, što znači da se presjeci mogu
realizirati u vertikalnoj, horizontalnoj i profilnoj ravni. Ravnine
međusobno mogu biti paralelne, okomite ili pod bilo kojim
drugim kutom. Ovisno o položaju ravnina i njihovom odnosu
prema osnovnim konturama predmeta, najčešće susrećemo:
• Pune presjeke
• Polovinske presjeke
• Izlomljene presjeke
• Djelomične presjeke
• Uzastopne presjeke
• Zaokrenute presjeke
• Specijalne oblike presjeka

-Puni presjeci se dobijaju tako da se ravan presjeka postavlja

paralelno sa projekcijskom ravni, a po osi predmeta. Ravan
čijisu tragovi označeni sa linijom A-A je okomita na drugu i
treću projekcijsku ravninu, a paralelna sa prvom.

-Polovinski presjek ili pola izgled-pola presjek primjenjujemo

kod simetričnih predmeta gdje želimo dio predmeta nacrtati
u pogledu, a dio u presjeku. U ovom slučaju predmet se
presjeca sa dvije ravnine koje međusobno zatvaraju pravi kut.
Tragovi ravnina se ucrtavaju podebljanom linijom u
presjecištu kao i na izlazu iz predmeta. Obično se desna
polovina predmeta presjeca, ali nije pogrešno ako se to čini i
na lijevoj strani.

-Izlomljeni presjek se primjenjuje kod onih predmeta koji

imaju karakteristična mjesta, koja želimo prikazati, a ista nisu
u zajedničkoj ravni. U ovakvim slučajevima koristi se više
ravnina koje mogu biti paralelne, okomite ili pod nekim
kutom. Najčešći slučajevi su sa paralelnim ravninama na
određenim odstojanjima.

-Djelomični presjeci se koriste u slučaju da su neki dijelovi na

predmetu posebno interesantni da se istaknu, kao što su
otvori, prorezi i sl.

-Uzastopni presjeci se najčešće koriste kod stupnjevitih

osovinskih predmeta čiji svaki dio (stupanj) ima neke
specifičnosti. U ovakvim slučajevima predmet se presjeca sa
nekoliko ravnina međusobno paralelnih. Ravnine se
postavljaju uzastopno jedna iza druge.
-Zaokrenuti presjeci predstavljaju neki od prethodno
pomenutih oblika, presjeci sa jednom ili više ravnina sa
posebnim načinom prikazivanja.

-Specijalni oblici presjeka predstavljaju specifične slučajeve

složenih strojnih dijelova, kao što je presjecanje sa dvije
ravnine koje međusobno zatvaraju neki kut koji je veći od
90o.

20. Koja su to područja primjene računalne grafike i

pojasniti ih?

Računalna grafika (eng. Computer Graphics) obuhvaća

stvaranje, pohranu i uporabu modela i slika objekata. Modeli i
objekti računalne grafike potječu iz različitih područja:
prirode, znanosti, inženjerstva, apstraktnih koncepata itd.
Predmet računalne grafike jeste sinteza slika na temelju
računalnih modela stvarnih ili imaginarnih objekata.
-Računalna grafika danas se koristi u različitim područjima
ljudskog djelovanja od gospodarstva, administracije,
edukacije
itd. Područje primjene stalno se proširuje a neki primjeri
primjene su sljedeći:
• konstruiranje uz podršku računala koristi se za dizajn
proizvoda i procesa u strojarstvu, elektrotehnici, elektronici,
telekomunikacijama, računarstvu, odnosno općenito u
inženjerstvu;
• računalna grafika u poslovnim, znanstvenim i tehnološkim
primjenama koristi se za prikazivanje funkcija, dijagrama,
histograma i sličnih grafičkih prikaza sa svrhom jasnijeg
sagledavanja složenih pojava i olakšanja procesa donošenja
odluka; koristi se za simulaciju u znanstvenim istraživanjima
kao i za znanstvenu i inženjersku vizualizaciju; područja
primjene obuhvaćaju prikaze apstraktnih matematičkih
modela vremenski promjenljivih pojava;
• računalna grafika u televizijskoj i filmskoj tehnologiji danas
se koristi masovno; razvijena je jeftina rasterska tehnologija
generiranja i manipulacije slikom i pokretima;
• uredska automatizacija i elektroničko izdavaštvo jest
područje gdje se računalna grafika široko koristi za izradu
elektroničkih i tiskanih dokumenata;
• grafička korisnička sučelja danas su kod većine programskih
aplikacija na osobnim računalima, odnosno općenito na
računalima i imaju grafički sistem prozora kojima računala
komuniciraju s korisnicima; primjeri takvih aplikacija uključuju
CAD, obradu teksta, stolno izdavaštvo, proračunske tablice
itd.;
• računalna grafika u svim ostalim područjima ljudskog
djelovanja od edukacije, umjetnosti, trgovine i proizvodnje
itd.

21. U koje tri kategorije se klasificira računalna grafika i

pojasniti ih?

• prva kategorija definira kontrolu koju korisnik ima nad

slikom; postoji pasivna i interaktivna računalna grafika. U
pasivnoj računalnoj grafici korisnik nema kontrolu dok je u
interaktivnoj korisnik u interakciji s grafikom i sa programom
pomoću kojeg se ona generira;
• druga kategorija razmatra načine na koje slika može biti
generirana; u vektorskoj grafici slika se sastoji od određenog
broja linija dok rasterska grafika uključuje manipulaciju
bojama i intenzitetom točaka koje su poznate kao slikovni
elementi (pixeli u matrici ekrana računala);
• treća kategorija dijeli se na grafiku u prostoru slike i grafiku
u prostoru modela; grafika u prostoru slike jest grafika u kojoj
manipuliranjem slika nastaju nove slike. Grafika u prostoru
modela jest grafika u kojoj slika nastaje sjenčenjem ili
renderiranjem modela; manipulacija se dakle vrši nad
modelom.

22. Što je po definiciji CAD?

CAD (eng. Computer Aided Design) se može kategorizirati

kao aplikacija interaktivne grafike u prostoru modela s ciljem
razvoja i stvaranja dizajnerskih modela. Općenito je to
također vektorska grafika jer je pri razvoju modela normalno
korištenje objekata crtanja ili modeliranja kao što su linije,
lukovi, kružnice... iako u današnjim CAD sistemima granica
između vektorske i rasterske grafike postaje sve manje
vidljiva. Rasterski uređaji koriste se za crtanje linija na papiru
itd. Današnje CAD aplikacije uključuju oba tipa grafike i
vektorsku i rastersku.

23. Koji su dijelovi vektorskog grafičkog sistema

(nacrtati skicu)?

Vektorski grafički sistemi razvijani su od sredine 60-ih godina

prošlog stoljeća. Pojam “vektor” kod grafičkih sistema
označava crtu. Crta koja povezuje dvije točke na ekranu
računala osnovni je element grafičkog prikaza. Putanja zrake
koja osvjetljava ekran i stvara sliku određena je slijedom
naredbi iz tzv. prikazne liste ili prikaznog programa i povezuje
krajnje točke pojedinih crta.
Dijelovi vektorskog grafičkog sistema jesu:
• prikazni procesor priključen kao ulazno - izlazni uređaj na
glavni procesor; zadatak mu je interpretirati grafičke naredbe
i proslijediti koordinate točaka vektorskom generatoru;
• prikazna privremena memorija (sadrži prikaznu listu ili
prikazni program);
• vektorski generator (pretvara digitalne koordinate u
analogne vrijednosti napona za sistem prikaza na ekranu
računala);
• prikazni uređaj.

24. Koji su dijelovi rasterskog grafičkog sistema (nacrtati

skicu)?

Rasterska grafika (eng. bitmap graphics, raster graphics)

razvila se ranih 70-ih godina 20. stoljeća kao tehnologija za
potrebe televizije. Relativno niska cijena rasterskih prikaznih
uređaja u odnosu na do tada razvijenu vektorsku prikaznu
tehnologiju, učinila je računalnu grafiku široko dostupnom te
omogućila njezin nagli razvitak. Rasterski prikazni uređaji
pohranjuju primitivne oblike kao što su crte, alfanumerički
znakovi, ispunjene površine itd. u memoriju u obliku njihovih
osnovnih sastavnih slikovnih elemenata - piksela. Cjelovita
slika prikazuje se na rasteru koji predstavlja niz paralelnih
horizontalnih redova slikovnih elemenata ili pravokutnu
matricu slikovnih elemenata koji prekrivaju čitavu površinu
ekrana
računala. Pri kreiranju prikaza, elektronski snop katodne cijevi
koji osvjetljava ekran, prolazi preko svih piksela uvijek istim
slijedom po svim horizontalnim redovima piksela sa lijeva na
desno, od gornjeg do donjeg horizontalnog reda piksela
Osnovni pojmovi rasterske grafike su:
• slikovni element, elementarna površina na ekranu čijom je
svjetloćom (ili bojom) moguće upravljati (piksel - picture
element);
• raster, pravokutna matrica slikovnih elemenata koja
prekriva čitavu površinu ekrana računala;
• bit matrica (bitmap), matrica čiji elementi (1,0)
predstavljaju svjetloću (ili boju) odgovarajućih elemenata
pravokutnog rasporeda osvjetljivih točaka ekrana (slikovnih
elemenata) u dvorazinskom sistemu (informacijski kapacitet 1
bit/piksel);
• matrica slikovnih elemenata (pixmap - pixel map), matrica
čiji elementi predstavljaju boju odgovarajućih elemenata
pravokutnog rasporeda osvjetljivih točaka zaslona (slikovnih
elemenata) u višerazinskom sistemu (informacijski kapacitet n
bit/piksel).
 25. Što je po definiciji interaktivna računalna grafika i
koje su njene dvije razine (pojasniti ih)?

Interaktivna računalna grafika podrazumijeva interakciju

između korisnika i računala na način da korisnik upravlja
sadržajem, strukturom i pojavom objekta i njegovih
predočenih slika uporabom ulaznih uređaja (tipkovnica, miš,
ekran osjetljiv na dodir itd.). Grafička interakcija s uporabom
grafičkih terminala s rasterskim zaslonima zamijenila je
tekstualne interakcije s uporabom alfanumeričkih terminala.
Ona omogućava dvosmjernu komunikaciju korisnika s
računalom, razumijevanje podataka i predočavanje objekata.
Koncept interaktivne računalne grafike podrazumijeva dvije
razine: hardversku i softversku.

• Hardverska razina interaktivne računalne grafike

podrazumijeva da računalo prima ulazne informacije od
korisnika interakcijskim uređajima i prenosi slike prikaznom
uređaju.
• Programska razina interaktivne računalne grafike
podrazumijeva program i model pomoću kojih se generira
objekt na ekranu računala. Program prima i obrađuje
informacije od korisnika i modela, razvija model, generira
skup grafičkih izlaznih naredbi koje sadrže detaljan
geometrijski opis onoga što treba prikazati kao i načina na koji
se pojedini objekti prikazuju.

26. Što je i čemu služi grafički sistem i koje su mu

zadaće?

Grafički sistem proizvodi sliku na temelju detaljnog opisa u

obliku grafičkih naredbi koje generira program i prenosi
ulaznu informaciju od korisnika programu na obradu. Grafički
sistem posreduje između programa i prikaznog uređaja.
Zadaće su
mu sljedeće:
• da transformira objekt u modelu u slikovni prikaz modela
(tzv. izlazna informacija),
• da transformira korisničko djelovanje u ulaznu informaciju
za program na temelju kojih program djeluje na promjenu
modela i/ili slike (tzv. ulazna informacija).

27. Koji su ključni koraci pri postupku transformacije

računalne grafike iz numeričkog modela?

Glavni zadatak računalne grafike u CAD-u jest da obavi sve

potrebne transformacije iz numeričkog modela radi prikaza
na ekranu računala. Ključni koraci ovog procesa jesu:
(potpuno isti koraci čine se pri generiranju slike za ispis na
pisaču odnosno ploteru)
• konverzija geometrijskog predočavanja modela u formu
koja može biti upravljana grafičkim rutinama; u većini
slučajeva ova konverzija je ustvari konverzija u crte, odnosno
vektore;
• transformacija crta iz koordinatnog sistema modela u
koordinatni sistem ekrana računala;
• odabir onih crta, odnosno elemenata koji su dio modela a
koji se želi prikazati na ekranu (clipping);
• ''instruiranje'' uređaja za prikaz radi iscrtavanja vektora na
ekranu.

28. Koje su to tehnike unutar CAD sistema koje služe za

uvođenje lokalnih koordinatnih sistema?
• Rotacijom oko osa globalnog koordinatnog sistema,
• Korištenjem ploha postojećih objekata modela,
• Translacijom postojećeg koordinatnog sistema duž osa,
 • Pomjeranjem ishodišta postojećeg koordinatnog
sistema,
• Pomoću tri točke pri čemu je prva ishodište, druga
definira pravac x-osi a treća ravan x-y.
Za ovo nisam siguran.
29. Koji pristupi postoje kod sklopnog modeliranja i
pojasniti ih?

Bottom-Up Design (Modeliranje odozdo prema gore) – je

logičan, uobičajen, i najjednostavniji pristup u modeliranju.
Pojedinačni dijelovi kreiraju se neovisno i ubacuju u cjelinu,
smještaju se i orijentiraju (koristeći geoemtrijske uvjete
spajanja), kako to zahtjeva sami proces konstruiranja.
The bottom-up pristup se više koristi ako su dijelovi već
kreirani. To dopušta konstruktoru fokus na pojedinačne
dijelove. To također omogućava lakše održavanje veza kao i
kontrolu nad dijelovima za razliku od top-down pristupa.
Komponente (dijelovi) se najprije kreiraju i posle dodaju u
sklopni crtež. Ova tehnika je naročito korisna kada dijelovi već
postoje iz prethodnih projekata i ponovo se koriste.
Top-Down Design (Modeliranje odozgo prema dole) – U
ovom pristupu, sklop se najprije kreira pomoću sklopne skice
(skica dispozicije sklopa). Dijelovi se kreiraju unutar sklopa ili
su konceptni crteži dijelova ubačeni i dovršeni unutar sklopa
.
Drugim riječima, konačna geometrija dijelova nije definirana
prije nego što se oni ubace u sklop. Pristup je idealan za velike
sklopove.
 30. Nabrojati uvjete spajanja i navesti barem jedan
primjer kako se oni ostvaruju?

Najviše korišteni uvjeti spajanja su: koincidentnost,

koncentričnost, tangentnost, koplanarnost, paralelnost,
okomitost stranica, kao i paralelno pomjeranje stranica.
-Uvjet koncentričnog spajanja je ostvaren prisiljavanjem osa
na kolinearnost. Svaka osa je određena sa dvije točke.
-Svaka stranica je specifična po njenom jediničnom vektoru
normale n i točki na površini P. Koincidentni uvjet je
zadovoljen primoravanjem vektora n1 i n2 na suprotnost
jedan drugom i dodirom dviju stranica, tako da su točke P1 i
P2 koincidentne.
-Svaka stranica je specifična po njenom jediničnom vektoru
normale n i točki na površini P. Koplanarni uvjet je zadovoljen
prisiljavanjem vektora n1 i n2 na isti smjer, a dvije točke P1 i
P2 koje leže na dva ruba, su izabrane za spajanje.
-Uvjet tangentnog spajanja je primjenljiv između ravnih i
cilindričnih površina ili dvaju cilindričnih površina.

31. Žičano modeliranje, prednosti i nedostatci?

Definicija analitičkih i sintetičkih entiteta?
Žičani model jednog objekta jest pojednostavljeni
geometrijski model koji se na računalu može
predočiti. Takav model sastoji se od točaka, linija,
lukova, kružnica i krivih općenito. Sistemi koriste ove
linije i točke da prikažu trodimenzionalne oblike i
dozvole manipulaciju oblika modificirajući linije i
točke. Žičani model je zapravo ivična reprezentacija
 objekta. Najlakše ga je zamisliti kao žicu savijenu tako
da prati ivice objekta. Ovaj tip modela ne sadrži plohe
i zapremine.
• Prednosti žičanog modeliranja su:
• Jednostavnost, brzina i lakoća u modeliranju,
• Pogodnost korištenja je u prvoj fazi, fazi skiciranja različitih ideja,
• Ekonomičnost, žičani modeli su manje skupi od solid modela i traže
manje memorijske resurse.
• Nedostatci su:
• Modeli su nepotpuni, dvosmisleni, dvoznačni itd. u predstavljanju
realnih objekata i teški su za interpretaciju. Modeli kompleksnih
objekata s mnogo ivica konfuzni su i nemoguće ih je razumjeti i
interpretirati;
• Ne sadrže plohe i zapremine pa su malo korisni u daljim
fazama procesa izrade proizvoda jer su beskorisni za CAE i CAM
područje.

Žičano modeliranje je najprije razvijeno i predstavlja temeljnu

metodu tehnika geometrijskog modeliranja. Osnovni entiteti
u žičanom modelu mogu uključivati točke, linije, lukove,
kružnice i ostale tipove krivih.
Žičani prikaz može se smatrati produžetkom u treću dimenziju
tehnike korištene za 2D skiciranje. Žičano modeliranje je
relativno najjednostavnije za korištenje, te su ujedno i
najekonomičniji u trodimenzionalnom predstavljanju
objekata u smislu potrebnog vremena izračuna i zahtjeva u
pogledu memorijskih resursa. Ovaj način prikaza je još uvijek
pojedinačno uspješan u određenim primjenama koje
uključuju vizualizaciju gibanja jednostavnog oblika, kao što je
animacija kretnji mehanizama.
Vrhovi (točke) i rubovi (linije) su glavni entiteti u žičanom
modelu. Kada se ovi entiteti prikazuju na računalu,
strukturapodataka se koristi tako da upravljanje ovim
entitetima (npr. editiranje, snimanje, učitavanje) postaje
mnogo lakše. Žičani entiteti su podijeljeni u dvije kategorije:
analitički i sintetički entiteti. Odabir krive u CAD sistemu ovisi
o učinkovitosti krive u smislu manipuliranja složenom
geometrijom.

-Analitički entiteti uključuju točke, prave linije, lukove,

kružnice, elipse, parabole i hiperbole. Svojstva ovih entiteta i
tehnike za upravljanje njima, imaju matematiku iza sebe i
jednostavna su za razumijevanje. Isto tako, metode za
prikazivanje ovih entiteta na računalu su također relativno
jednostavne.
Različiti CAD sistemi mogu pružiti različite metode
prikazivanja. Šeme prikazivanja krivih u CAD sistemima
diktiraju načine pohrane i manipuliranja mnoštva krivih,
uključujući i prave linije. Vrlo je važno prikazati ih učinkovito i
uspješno, tako da zahtjevi računalne obrade i pohranjivanja
budu minimizirani.
Matematički, postoje dva načina opisivanja krivih, koristeći
neparametarske i parametarske jednadžbe prikazivanja. Oba
načina su potpuno validna za prikaz krivih. Težina rješavanja
pojedinačnih problema njihova prikaza može biti dosta veća
kod jednih u odnosu na druge.
-Glavni dio sintetičkih entiteta su sintetičke krive. Postoji više
generičkih krivih koje virtualno mogu ostvariti bilo koji oblik
kako bi zadovoljili geometrijske zahtjeve dizajna mehaničke
komponente ili raznih inženjerskih aplikacija. Takvi oblici
krivih najčešće se primjenjuju za dizajniranje aerodinamičnog
oblika motornog vozila, kod izrade krila aviona ili
helikopterskih
elisa i kod proizvoda koji zahtijevaju ergonomski dizajn. Neke
od zajedničkih sintetičkih krivih uglavnom se koriste u CAD
sistemima, a odnose se na:
• Hermite-ova kubična kriva (Eng. Hermite cubic spline)
• Bezier-ova kriva (Eng. Bezier curves)
• B-kriva (Eng. B-spline curves)
• Racionalna B-kriva (Eng. Rational B-splines)
• Nejednolika racionalna B-kriva (Eng. Nonuniform rational B-
splines)

-Glavna ideja Hermite-ove kubične krive je to da se kriva

podijeli u segmente. Svaki segment je aproksimiran izrazom i
to parametarskom kubičnom funkcijom.
-Bezier-ove krive se temelje na tehnikama aproksimacije koje
proizvode krive koje nužno ne prolaze kroz sve zadane
podatkovne točke, osim prvih i zadnjih kontrolnih točaka.
Bezier-ove kriva ne zahtijeva derivaciju prvog reda. Oblikom
krive se upravlja kontrolnim točkama.
-B-kriva se smatra generaliziranom Bezier-ovom krivom.
Lokalno upravljanje je specifična značajka B-krivih, koja
dopušta mijenjanje lokalne kontrolne točke za utjecaj na
samo dio krive, za razliku od Hermite-ovih i Bezier-ovih krivi,
gdje mijenjanje jedne kontrolne točke, ima utjecaj na cijelu
krivu. Ovo može uzrokovati neke neugodnosti za dizajnere
kada žele
jedino editirati krivu lokalno.
-Racionalna B-kriva je generalizirana B-kriva. Racionalna B-
kriva ima dodani parametar, povezan sa svakom kontrolnom
točkom za upravljanjem režimom odnosno ponašanjem krive.
Racionalna B-kriva se može koristiti za definiranje različitih
drugih krivi i ploha. Najšire korištena klasa racionalnih B-krivih
je nejednolika racionalna B-kriva (NURBS). Koristeći NURBS,
dizajner može modelirati slobodno oblikovane plohe,
definiranjem mreže kontrolnih točaka.
 32. Plošno modeliranje, prednosti i nedostatci?
Površine u geomet. modelu? Analitički i sintetički prikaz
površine?

Dizajn oblika i predstavljanje kompleksnih objekata kao što su

vozila, brodovi i zrakoplovi ili npr. kalupi za lijevanje, nije
moguć žičanim modelima. U ovakvim slučajevima koristi se
plošno modeliranje za precizan i točan opis objekata.
Prednosti su:
• Dijelom su pogodni za NC programiranje u CAM području.
Nedostatci su:
• Plošno modeliranje neće zadovoljiti potpuno sve inženjerske
potrebe jer s ovim tipom modela nije moguće dobiti masene
karakteristike, generirati poprečne presjeke, generirati model
konačnih elemenata za strukturne analize kao i NC programe
za kontinuiranu NC strojnu obradu.

Površinski dizajn modela sastoji se iz niza stranica. Šema

površinskog modela može uključivati prikaz modela
matematički određenih svih površina komponente. Prikaz
generalno uključuje seriju geometrijskih entiteta, jer svaka
površina formira jedan entitet. Oni su često konstruirani od
površinskih rubova i krivih na površini, uz geometrijska
svojstva površine. Nadalje, površinsko prikazivanje se često
kombinira ili razvija sa žičanim prikazom. Mnoge nejasnoće
žičanih modela mogu biti prevaziđene korištenjem šeme
površinskog prikaza.
Površinski model objekta može se koristiti za određivanje
putanje rezanja kod strojne obrade, gdje zapravo žičani
model to ne može. Sistemi površinskog modeliranja također
nude bolju grafičku interakciju, iako su modeli mnogo teži za
kreiranje od žičanih modela. Međutim, ni površinsko
prikazivanje nije bez svojih nedostataka. Zahtijevaju mnogo
vještine u konstruiranju i korištenju. Modeli bilo koje
složenosti su teži za protumačiti, osim ako se radi o pogledu
sa uklonjenim nevidljivim površinama.

Površine u geometrijskom modelu.

• Ravninska površina (Eng. Plane Surface)
• Ravninska površina je površina koja može biti definirana sa
tri nekoincidentne točke. To je u suštini najosnovnija površina
odnosno
ploha u inženjerskom dizajnu. Svakako da postoje i drugačiji
načini definiranja ravnine kao npr. preko točke i vektora koji
predstavlja
površinsku normalu.
• Vođena površina (Eng. Ruled Surface)
U geometriji, površina je vođena ako kroz svaku točku na njoj
postoji ravna linija koja leži na površini. Očigledno da su
cilindri i konusi specijalizirane vođene površine. U smislu
konstruiranja, vođena (izvučena, Eng. Loft) površina može biti
definirana kao interpolacija između dvije prave linije kroz
određenu putanju koja može biti linearna ili nelinearna.
• Bezier-ova površina i B-kriva površina (Eng. Bezier Surface &
B-Spline Surface)
Bezier-ove i B-kriva površine su sintetičke površine. Kao i
sintetičke krive, ovaj tip površina aproksimira zadane ulazne
podatke, često u formi obrasca zadanih točki u prostoru.
Bezier-ove i B-kriva površine su generalno površine koje
dopuštaju uvijanje i izvijanje. Razlika između njih, slično kao u
slučaju krivih, je ta da lokalna kontrola je moguća za B-kriva
površinu, ali ne i za Bezier-ovu površinu. Ove površine mogu
biti bilo kojeg stupnja, ali bi-kubične Bezier-ove i B-kriva
površine općenito osiguravaju dovoljno stupnjeva slobode i
preciznost prikaza za najveći udio primjene.

Anlitički prikaz povrsišine.

Sintetički prikaz površine.

33. Solid modeliranje, prednosti i nedostatci? Vrste
solid modeliranja? Analitičko solid modeliranje?
Do sada su glavni nedostaci ovog tipa modeliranja bili u tome što čvrsto
modeliranje zahtijeva
velike memorijske resurse i brze procesore. Brzi razvoj računala učinio je
da su ovi nedostaci postali nevažni.
Prednosti čvrstog modeliranja su:
• Nedvosmislen, razumljiv i jasan model;
• Bolja vizualizacija, mogućnost dobivanja foto realističnih slika objekata;
• Laka izrada pogleda na poprečne presjeke;
• Čvrsto modeliranje omogućuje dobivanje podataka o masi, volumenu,
momentima inercije, težištu itd.;
• Sadrži sve podatke potrebne za dalje korake u razvoju proizvoda;
• Pogodnost korištenja čvrstog modela u području računalom podržane
proizvodnje i obrade na CNC strojevima;
• Pogodnost u smislu korištenja modela za razvoj tehnologije
proizvodnje, brze izrade prototipa itd.;
• Pogodnost kod analiza naponskih stanja i deformacija primjenom
metode konačnih elemenata;
• Pogodnost kod kinematskih i dinamičkih analiza itd.
 34. Detaljno pojasniti granični prikaz, objasniti na
primjeru piramide i kroz Euler-ove operatore?

35. Detaljno pojasniti konstruktivnu solid geometriju,

pojasniti na primjeru?

Konstruktivna solid geometrija dopušta modeleru kreiranje

kompleksnih objekata korištenjem Boolean-ovih operatora za
kombiniranje objekata. Zajednički Boolean-ovi operatori
uključuju uniju, presjek i razliku. Najjednostavniji solid objekti
korišteni za prikaz su nazvani primitivima. To su objekti
jednostavnih ili osnovnih oblika: prizme (kvadratna,
pravokutna, trokutna), sfere, kupe (stošci), torusi i cilindri.

36. Pojasniti tri najpopularnija pristupa solid

modeliranja?
Tri najpopularnija pristupa modeliranja su:
• Značajkama temeljen dizajn (Eng. Feature-Based Design)
• Parametarski dizajn (Eng. Parametric Design)
• Varijacijski dizajn (Eng. Variational Design)
Većina suvremenih CAD/CAM sistema, poput Pro/EngineerR,
CatiaR i NX™ usvojili su pristup značajkama temeljen dizajn.
Ovo je pristup kojim se i B-rep i CSG metoda koriste za
konstruiranje modela. Dok je B-rep obično ishodišna šema
geometrijskog prikaza, CSG se koristi kao pristup
programskom paketu.
• Umjesto jednostavnih solid primitiva, oblik značajki se
koristi u svrhe modeliranja. Po definiciji, značajke se ispituju
nakon što se postavi informacija koja se odnosi na vanjsku
formu ili druge atribute dijela, na takav način da ove postave
mogu biti korištene u razumijevanju dizajna dijela ili sklopa
kojeg oni čine.
• Model proizvoda može biti sagrađen korištenjem značajki,
što je poznato kao dizajn značajkama ili značajkama temeljen
dizajn.

Parametarski dizajn je metoda povezivanja dimenzija i

varijabli sa geometrijom na način da kada se promjene
vrijednosti, promjeni se i model isto tako, odnosno
dimenzijama vođene mogućnosti. Dimenzije su dane u dvije
forme za 2D skicu na temelju koje je kreiran solid, forma
stvarnih vrijednosti (a) i parametarska forma (b). Ovo
podrazumijeva da CAD sistem
tretira sve dimenzije kao varijable koje mogu biti
promijenjene bilo kad i bilo gdje, bilo to u modu modeliranja
ili modu skiciranja. Geometrija je svakako upravljana
dimenzijama u parametarskoj formi. Dimenzije se mogu
polučiti značenjem parametarskih relacija i jednadžbama.
Svrha parametarskog dizajna je zamišljena kao:
• Ako se d7 promjeni, d6 će se promijeniti na istu tu
vrijednost,
• d7 je moćna dimenzija u smislu da može biti promijenjena
bilo kada i također upravlja sa d6,
• d6 je izvedena dimenzija tako da njena izravna promjena
nije moguća.

Varijacijski dizajn je metodologija dizajniranja koja koristi

osnove teorije grafova i robusne tehnike rješavanja
ograničavanjem da osigura ograničenjima upravljane
mogućnosti. Kako definicija i ukazuje, parametarski dizajn i
varijacijski dizajn imaju dosta toga zajedničkog. U praktičnom
smislu, parametarsko i varijacijsko se koristi skoro pa
naizmjenično u
tehničkom i djelomično u komercijalnom kontekstu. Gledano
iz aspekta krajnjeg korisnika, oba sistema su slična pri
upotrebi.
• Slika prikazuje ograničenja u skici karakteristična za
varijacijski dizajn. Dvije tipa kolinearnog ograničenja su
prikazana:
• Dvije horizontalne linije su ograničene,
• Dva kružna luka su pridružena dvjema horizontalnim
linijama kroz četiri tangentne točke,

37. Skicirati geometrijsku transformaciju-translaciju i

dati njene jednadžbe položaja?
 X

38. Skicirati geometrijsku transformaciju-rotaciju i dati

njene jednadžbe položaja?
39. Skicirati geometrijsku transformaciju-dužinu krivulje
povezanu sa dvije točke i dati njene jednadžbe dužine?

40. Skicirati poprečni presjek površine i dati jadnadžbe

za određivanje te površine i položaja težišta?
41. Skicirati volumen objekta i dati jadnadžbe za
određivanje tog volumena i položaja težišta?
 42. Nabrojati za koju pomoćnu geometriju može
poslužiti skica profila/modela u CAD sistemima?

Izuzev za stvaranje značajke, u određenim CAD sistemima

skica može poslužiti i za određivanje pomoćne geometrije
poput:
• Položaja značajke savijanja (Eng. Bend Feature),
• Putanje profila kod izrade izvučene značajke,
• Linije presjeka (Eng. Cut Line) za određivanje pogleda u
presjeku,
• Linije razdvajanja (Eng. Split Line) za cijepanje stranice
modela ili samog modela,
• Prijelomnu liniju (Eng. Break Line) za određivanje dijela
modela koji se neće prikazivati u presjeku radi lakše vidljivosti
stražnjeg dijela.

43. Što su to radne značajke, nabrojati ih i detaljno

pojasniti?

Radne značajke (Eng. Work Features) su posebne

konstrukcijske značajke namijenjene postavljanju geometrije
koju bi drugačije bilo teško postaviti. U radne značajke
spadaju ravnine (Eng. Work Planes), radne osi (Eng. Work
Axes) i radne
točke (Eng. Work Points), te uvjetno i ravnine skiciranja (Eng.
Sketch Planes).
• Ravnina skiciranja je beskonačna ravnina u kojoj se skicira
značajka. Svaka nova ravnina skiciranja se postavlja na neku
od stranica aktivnog modela ili u odnosu na neku od ravnina
koordinatnog sistema. Kod određivanja konkretnog
usmjerenja moguće je odabrati rub modela, rub radne
ravnine ili radnu os.
• Radna os je parametarska konstrukcijska linija kreirana duž
središta valjkaste značajke ili skicirana u trenutnoj ravnini
skiciranja. Koristi se kao os rotacije prilikom stvaranja
rotiranih ili izvučenih značajki. Može se uključiti u postavljanje
ograničenja.
• Radna točka je parametarska radna značajka koja se koristi
prilikom postavljanja provrta, kao središte polja značajki ili
kao bilo koja druga točka za koju nema geometrijske
reference.

44. Što su to skicirane, a što osnovne značajke,

nabrojati skicirane i detaljno ih pojasniti?

Pod značajkama u smislu računalom podržanog konstruiranja,

podrazumijeva se geometrija koja određuje ili mijenja dio ili
sklop, odnosno parametarski izgrađuje elemente dijela.
Prethodno opisane radne značajke mogu se promatrati kao
geometrijski nevidljive iz razloga što se ne uočavaju iz prvog
plana, dok su skicirane značajke takve naravi da se odmah
uočavaju u geometriji. Skiciranim značajkama pripadaju rebra
ojačanja, skošenja, provrti, pa je onda jasno zašto je njihova
geometrija jako uočljiva.

• Skicirana značajka (Eng. Sketched Feature) potječe iz

dvodimenzionalne skice. Prostornim ekstrudiranjem odnosno
istiskivanjem (Eng. Extruding), rotacijom (Eng. Revolving),
izvlačenjem (Eng. Sweeping) ili interpolacijskim spajanjem
(Eng. Lofting) od skice nastaje prostorna značajka. Prostor
obuhvaćen skicom prilikom stvaranja značajke može biti
dodan modelu, oduzet od njega ili presječen postojećim
značajkama modela.

• Osnovna značajka (Eng. Base Feature), kao prva značajka

modela, uglavnom nastaje kao skicirana značajka. Neki
prametarski sistemi za računalom podržano konstruiranje
dopuštaju i da osnovna značajka bude uvezena kao tijelo
(Eng. Solid) iz druge datoteke, pri čemu takvo tijelo ima
određene mjere, ali se samo ne može parametarski ograničiti
iako je moguće ograničavati druge parametarske značajke
spram tog tijela.

Skicirane znacajke su:

-Ekstrudirana ili istisnuta značajka nastaje provlačenjem
skiciranog profila duž neke od osi koordinatnog sistema.
Primjerice, provuče li se kružnica nastat će valjak, od kvadrata
će nastati kocka itd. Oblik značajke je određen profilom,
linearnom dubinom i kutom prostornog suženja. Linearna
dubina se uobičajeno zadaje navođenjem vrijednosti, ali je
moguće početak i kraj ekstruzije odrediti i elementima
modela. Ukoliko ekstrudirana značajka nije osnovna značajka,
tada je njezin odnos sa postojećom značajkom određen
Boolean-ovom operacijom dodavanja, oduzimanja,
presijecanja ili izdvajanja novog modela.

-Rotirana značajka nastaje prostornom rotacijom skiciranog

profila oko osi rotacije. Profil je moguće rotirati oko osi u
potpunosti, za zadani kut ili odrediti početak i kraj rotacije
elementima modela. Os rotacije može biti dio profila, brid
značajke modela ili radna os, pri čemu profil i os moraju ležati
u istoj ravnini. Kao i kod ekstrudirane značajke, ukoliko
rotirana značajka nije osnovna značajka, tada je njezin odnos
sa postojećom značajkom određen
Boolean-ovom operacijom dodavanja, oduzimanja,
presijecanja ili izdvajanja novog modela.

-Izvučena značajka nastaje kretanjem profila duž putanje

izvlačenja. Volumen koji se dobije izvlačenjem profila čini
značajku. Dakle, za stvaranje ove značajke potrebne su dvije
skice: skica putanje i skica profila. Skica profila se u pravilu
crta u ravnini okomitoj na jedan od krajeva putanje, ukoliko je
putanja otvorena. Ukoliko izvučena značajka nije osnovna
značajka, tada je njezin odnos sa postojećom značajkom
određen Boolean-ovom operacijom dodavanja, oduzimanja,
presijecanja ili izdvajanja novog modela. Primjeri izvučenih
značajki su cijevi i navoji.

-Značajka interpolacijskog spajanja glatko spaja dvije ili više

skica različitih oblika, smještenih u ravninama skiciranja koje
se ne sijeku. Ova značajka je određena tangecijalnim
uvjetima, određivanjem i redoslijedom skica koje spaja.

-Značajka rebra ojačanja stvara tanki zid koji može služiti kao
potpora ili spoj ojačanja između dvije stranice predmeta.
Njihovom primjenom se povećava čvrstoća dijela i smanjuje
količina materijala potrebna za proizvodnju. Prilikom
postavljanja značajke rebra ojačanja, koristi se
otvoreni profil koji se povlači do stranica modela sa kojima će
se spojiti. Krajevi profila pri tome se automatski produžuju do
stranica, sve dok ne dotaknu validnu površinu aktivnog
modela.

-Značajka savijanja kreira jezičak koji može služiti funkciji

smještanja dijela u sklop. Za kreiranje značajke potrebna je
jedna skica koja u sebi može sadržavati i otvoreni i zatvoreni
profil. Značajka reljefnog teksta je ekstrudirana, rotirana ili
izvučena značajka koja za skicu profila koristi bilo koji tekst
unesen sa tipkovnice. Utisnuti reljefni tekst se koristi za
postavljanje oznake modela ili serijskog broja proizvoda na
model dijela.

45. Što su to ugrađene ili postavljene značajke i

nabrojati ih?

Ugrađena ili postavljena značajka se sastoji od geometrijski

predodređenih oblika koji imaju određenu svrhu u dijelu ili
sklopu. Može ih biti i više ali i manje, što ovisi o pojedinom
sistemu za modeliranje. Primjeri ovakvih značajki su:
• Provrt,
• Skošenje,
• Zaobljenje,
• Ljuska,
• Nagib stranice,
• Površinski presjek,
• Pravokutni ili kružni raspored značajki,
• Kombinacija modela,
• Razdvajanje modela.
 46. Čime je određena značajka rupe i koje vrste provrta
su podržane?

Značajka rupe ili provrta (Eng. Hole Feature) određena je

vrstom provrta, položajem, promjerom i dodatnim mjerama
ovisnim o vrsti provrta. Uglavnom su podržane tri vrste
provrta:
• Osnovni provrt (Eng. Drilled Hole),
• Provrt sa cilindričnim upustom (Eng. Counter Bore Hole),
• Provrt sa stožastim ili konusnim upustom (Eng. Counter Sink
Hole).
Provrt je moguće postaviti u odnosu na:
• Dva ruba modela,
• Koncentrično prema kružnom rubu,
• U radnu točku,
• Prema postojećem provrtu.

47. Čime je određena značajka zaobljenja i koje vrste

zaobljenja su podržane odnosno dostupne?

Značajka zaobljenja (Eng. Fillet Feature) primjenjuje se na

rubove i kutove modela. Određena je vrstom zaobljenja,
položajem i polumjerom zaobljenja. Uglavnom su dostupne
sljedeće vrsta zaobljenja:
• Konstantno,
• Fiksne dužine tetive zaobljenja,
• Zaobljenje sa linearnim prelazom,
• Zaobljenje sa kubnim prelazom.
Prilikom postavljanja značajke odabiru se pojedini bridovi ili
pak cijela stranica čiji će se bridovi zaobliti. Kod odabira je
praktično prostorno rotirati prikaz modela. Preporuka je
postavljati značajke zaobljenja na kraju postupka izrade
modela, jer smanjuju preglednost modela dodatnim linijama i
oduzimaju dodatno vrijeme za preračunavanje.
48. Koje vrste skošenja su podržane odnosno
dostupne?

Značajka skošenja (Eng. Chamfer Feature) stvara kosinu na

bridu modela odnosno između dvije stranice modela.
Skošenje je u pravilu moguće postaviti:
• Sa jednakim udaljenostima od obe stranice,
• Sa različitim udaljenostima od obe stranice,
• Sa udaljenošću i kutom nagiba od stranice.

Prilikom postavljanja skošenja moguće je odabrati pojedini

brid ili stranicu čiji će bridovi biti skošeni.

49. Za koje namjene se koristi značajka raspoređivanja i

kako se raspored određuje?

Značajka raspoređivanja (Eng. Pattern, Array Feature) koristi

se za kreiranje višestrukih kopija postavljene ili skicirane
značajke u polje pravokutnog, kružnog ili osnog rasporeda.
Raspored se određuje:
• Vrstom polja,
• Brojem kopija značajki,
• Usmjerenjem,
• Međusobnim razmakom.