Professional Documents
Culture Documents
P3 - Odlucivanje 3
P3 - Odlucivanje 3
MILOVANOVIĆ
UVOD U VIŠE
KOGNITIVNE
PROCESE: KURS
ODLUČIVANJA,
UČENJA I MIŠLJENJA
Beograd, 2013.
2 ODLUČIVANJE III
ODLUČIVANJE III
DEBATA O RACIONALNOSTI
teorije uticao je na filozofiju matematike verovatno više nego ma koji drugi događaj u
njenoj istoriji. Dakle, razni eksperimenti u okviru aksiomatske analize jesu mogući, i
nekad veoma plodni. Sa tog stanovišta, napori Vakera, Tverskog i drugih (REF) da
aksiomatizuju teoriju izgleda predstavljaju legitiman i vredan doprinos oblasti
odlučivanja.
(ii) Dejstvo određenih faktora koje normativne teorije nisu uključile u svoje
analize kao posledicu ima odstupanje od normativne racionalnosti.
1
Panglosijanska pozicija duguje svoje ime karakteru iz Volterovog „Kandida“, Dr. Panglosu.
Ova pozicija nosi konotaciju neumerenog, neosnovanog optimizma, i ogleda se u jednoj
konstatciji doktora Panglosa da živimo u „najboljem od svih mogućih svetova“. Meliorizam je
doktrina prema kojoj institucije ljudskog društva i ljudski položaj u svetu uopšte jeste moguće
poboljšati, tako da melioristi u kognitivnim naukama predstavljaju one koji vide diskrepanciju
između normativnih, racionalnih modela i realnog saznanja i ponašanja, ali veruju da je ovo
drugo moguće unaprediti dopunskim informacijama, treningom, savetovanjem i sl.
7 ODLUČIVANJE III
nameštaljke ili loše sudijske procene - jedno od ovih će sigurno proraditi, i obnoviti
pretpostavku racionalnosti“ (citirano prema Kahneman, 1981).
Preciznije ćemo odrediti značenje nekoliko metateorijskih i metodoloških
koncepata razvijenih tokom debate o racionalnosti, koja kao centralna teorijska
diskusija u kognitivnoj psihologiji počinje 70-ih godina XX veka i traje do današnjih
dana. Ovi koncepti su od ključnog značaja za karakterisanje različitih teorija o
kognitivnim funkcijama na mapi debate o racionalnosti saznanja.
racionalni čovek normativne teorije ne ulaže nikakav napor u selekciji mogućih akcija
koje bi dovele do njenog ostvarenja; s druge strane, realni čovek ne mora uvek da ima
na raspolaganju internu reprezentaciju svih alternativnih akcija, tako da određenu cenu
u njegovom odlučivanju može da nosi i kognitivni rad vezan za pretragu skupa - ili čak
konstrukciju skupa - mogućih akcija. Praktično nijedna intuicija koja učestvuje u
konstrukciji onog racionalnog donosioca odluka kojeg su kao aktera teorije igara
zamislili fon Nojman i Morgenštern ne odlikuje realnog, „psihološkog“ aktera ekološki
validnih, realnih interakcija.
Herbert Sajmon
osoba koja prethodno nije motivisana da o odlučivanju razmišlja na način koji predlaže
Sevidž tvrdila da prepoznaje baš njegov skup principa kao svoje intuicije o odlučivanju
u uslovima neizvesnosti i rizika. Dakle, intuitivnost osnovnih principa, koje biramo kao
normativne, ne mora da bude ni očigledna; oni mogu da postanu intuitivni za nekoga
ko uloži napor u to da ih razume, diskutuje, i usvoji.
Druga kritika shvatanja prema kome formalne teorije predstavljaju intuiciji
bliska normativna tvrđenja je Koenova i glasi ovako: svakodnevne ljudske intuicije u
određenim domenima stvarnosti se ne poklapaju nužno sa aksiomatskim okvirima tih
domena, čak i kada aksiomi neke teorije mogu da budu opravdani ukazivanjem na
njihovo intuitivno značenje. Ovde je potrebno razumeti da između (i) intuicija o
validnosti nekog aksiomatskog sistema sa stanovišta inferencija koje on obezbeđuje, i
(ii) intuicija o validinosti nekog aksiomatskog sistema u odnosu na njegovu empirijsku
primenu postoji bitna razlika: ove dve grupe intuicija ne moraju nužno da se poklapaju.
Primeri koje navodi Koen odnose se na logičku dedukciju, za koju je dobro poznato da
predstavlja intuitivno razumljivu teoriju samo ako razlikujemo formalno validne
inferencije od semantičke istinitih argumenta. Iskoristićemo primer čuvenog logičara
Beta (Beth, 1955/1987). Da li iz premisa (P1) „Neki panteri nisu sisari“, i (P2) „Neki
sisari nisu labudovi“, logički sledi konkluzija (C) „Neki panteri nisu labudovi“? Prva
premisa argumenta nije tačna, međutim, mi znamo da nam upotreba logičke
implikacije omogućava da iz netačne premise izvedemo tačan zaključak (i
onemogućava obrnuto, da iz tačne premise izvedemo netačnu konkluziju). Bet nas
savetuje da logičku vezu u ovom argumentu proverimo tako što ćemo zameniti termine
„panter“, „labud“ i „sisar“ redom terminima „svinja“, „prasac“ i „mamut“. Posle
zamene, argument uzima sledeći oblik: iz (P1a) „Neke svinje nisu mamuti“ i (P2a)
„Neki mamuti nisu prasci“, sledi konkluzija (Ca) „Neke svinje nisu prasci“. Nova
konkluzija je lažna, dok je nova prva premisa tačna: pošto znamo da ovakva inferencija
logički nije validna, jasno je da forma argumenta ni sa prvobitno datim terminima nije
mogla da obezbedi da konkluzija logički sledi iz premisa. Validnost inferencija je
predmet logike; istinitost, predmet semantike (za elaboraciju ove razlike v. Beth,
1955/1987). Ipak, ostaje psihološki utisak da bi inferencija sa prvobitno datim
terminima „panter“, „labud“ i „sisar“ nekako mogla da bude validna. Ljudski um
nepripremljen na bavljenje logikom kao normativnom disciplinom nema obavezu da
poznaje distinkciju između validnosti u logici i istinitosti u semantici. Koen zato tvrdi
da normativni okviri kognitivnih teorija moraju da budu odabrani na osnovu njihovog
poklapanja sa ljudskom intuicijom u odnosu na empirijsku primenu određenog
formalnog sistema, a ne na osnovu njihovog poklapanja sa intuicijom o validnosti
inferencija koje njihovi aksiomi omogućavaju.
2
Markus ne koristi originalno ovaj argument u debati o racionalnosti, već u drugoj, takođe
veoma razgranatoj teorijskoj debati u kognitivnim naukama koja se odnosi na pitanje
modularnosti kognitivnih funkcija (up. Marcus, 2006, Fodor, 1983, 2000).
15 ODLUČIVANJE III
događaj „sutra će padati kiša“, naš imaginarni ispitanik ima već prethodno razvijenu
reprezentaciju verovatnoće ovog događaja. Ta reprezentacija je razvijena u sredini
drugačije strukture od one u kojoj mi od njega tražimo da donese svoj sud. Ukoliko
takav ispitanik koristi svoje prethodno znanje o nekim događajima zajedno sa znanjem
koje je stekao u sredini u kojoj mi istražujemo njegove kognitivne funkcije, moguće je
da će naše opservacije upućivati na ograničenu racionalnost njegovih kognitivnih
funkcija. Međutim, ukoliko bismo mi uzeli u obzir da on koristi i te prethodne
informacije koje nisu eksplicitne u empirijskom testu njegovih kognitivnih funkcija
koji sprovodimo, moguće je da bismo želeli da promenimo naš stav o tome da su te
funkcije ograničeno racionalne. Ovo pozivanje na upotrebu prethodno reprezentovanih,
apriornih struktura podataka u objašnjenju suđenja, odlučivanja, rezonovanja i drugih
kognitivnih funkcija karakteristično je za trenutno veoma popularne modele
bejzijanske racionalnosti.
3
Dok je Galton verovao da je inteligencija fundamentalno određena brzinom psihofizičkih
psihofizioloških procesa, savremena paradigma je verzuje za brzinu kognitivnog izračunavanja
uopšte.
17 ODLUČIVANJE III
parametrima - jednostavno, jedan ispitanik može biti neutralan prema riziku, a drugi da
pokazuje averziju (ili, ređe, sklonost) prema riziku. Neki ispitanici će pokazati veću, a
neki manju averziju prema gubicima. Ovo su sasvim tipični eksperimentalni nalazi u
oblasti odlučivanja.
Opsežna eksperimentalna studija Stanoviča i Vesta (Stanovich & West, 1998)
ispitala je povezanost (ia) standardnih mera kognitivnih sposobnosti i (ib) mera
tendencija u mišljenju sa (iib) merama koje se odnose na normativnu adekvatnost
odgovora u tipičnim eksperimentima u debati o racionalnosti. Njihova studija obuhvata
probleme tipične za oblast odlučivanja u uslovima rizika i neizvesnosti, suđenja i
rezonovanja. Pod tendencijama u mišljenju podrazumeva se skup mera koje se
primarno odnose na sklonost ka dekonstualizaciji problema kako je predstavljen, i za
koje Stanovič i Vest veruju da pokrivaju četiri dimenzije tzv. epistemičke
racionalnosti: epistemički apsolutizam, spremnost na promenu perspektive, spremnost
na dekontekstualizaciju i tendenciju da se drugačija mišljenja prihvate kao evidencija.
Mere kognitivnih sposobnosti koje koriste su klasični test školskog uspeha (tzv. SAT
skor), skor na Ravenovim matricama i test razumevanja pročitanog (up. Stanovich &
West, 1998, za detalje). Skorovi kognitivne sposobnosti i tendecija u mišljenju su
izračunati kao kompozitne mere na osnovu skorova pojedinačnih testova koje su
ispitanici rešavali, a zatim su izračunate korelacije ovih skorova sa stepenom u kome
su ispitanici davali normativno adekvatne odgovore u tipičnim eksperimentima suđenja
i rezonovanja. Rezultati Stanoviča i Vesta pokazuju da postoje niske, ali dosledno
značajne pozitivne korelacije između mera kognitivne sposobnosti i stepena u kome
ispitanici daju normativno adekvatne odgovore u eksperimentima. Slično, takve
korelacije postoje i sa merama tendencija u mišljenju, ali su one niže od onih između
mera kognitivne sposobnosti i stepena u kome se daju normativno adekvatni odgovori.
Na osnovu ove studije, Stanovič i Vest su obezbedili snažne argumente protiv nekoliko
interpretacija razlika između normativnih kriterijuma i realnih odgovora koje ispitanici
daju. Ove razlike nisu posledica nesistematskih, sporadičnih grešaka u izvođenju
zadataka, jer da su u pitanju nesistematske greške izvođenja u odnosu na racionalnu
kompetenciju koju ispitanici možda imaju, ne bi smela da se pojavi pozitivna
korelacija između testova kognitivnih sposobnosti i stepena u kome su dati normativno
adekvatni odgovori. Dalje, zaključuju Stanovič i Vest, da ispitanici daju zadacima
drugačije interpretacije od onih za koje eksperimentatori veruju da bi trebalo da budu
upotrebljene, ovakve sistematske korelacije ponovo ne bi smele da se pojave. Pošto
ova dva izvora variranja sigurno ne objašnjavaju postojanje pozitivne korelacije
između mera kognitivnih sposobnosti i stepena u kome se daju normativno adekvatni
odgovori, Stanovič i Vest zaključuju da može biti reč samo o tome da ispitanici sa
većim algoritamskim, odn. procesnim ograničenjima u manjoj meri uspevaju da daju
normativno adekvatne odgovore.
Poptuno očigledna kritika koja se nameće već na prvi pogled na rezultate
Stanoviča i Vesta je sledeća: ako pogledamo ma koji standardan test inteligencije, ili
analiziramo meru školskog uspeha, shvatamo da se mere kognitivnih sposobnosti već
unapred izvedene kao mere u kojima je određena individua u stanju da pruži
normativno adekvatne odgovore. Tako, rezultati Stanoviča i Vesta lako mogu da se
interpretiraju kao rezultati koji govore o tome da su različiti načini merenja stepena u
18 ODLUČIVANJE III
odvija adaptacija i specifikaciju problema koje kognitivni sistem treba da reši. Mar je,
suočen sa kompleksnošću problema u svom radu na kompjutacionoj teoriji viđenja,
razvrstao različite nivoe na kojima je moguće formulisati neku kognitivnu teoriju.
Danas ih po njemu nazivamo Marovim nivoima kognitivne analize. Dejvid Mar je
razlikovao je tri nivoa analize kognitivnih funkcija: nivo 3, ili kompjutacioni nivo, na
kome postavljamo pitanje o tome koji problem kognitivni sistem pokušava da reši
nekim skupom kognitivnih procesa i zašto pokušava da reši upravo taj problem;
preciznije, na kompjutacionom nivou analize se postavlja pitanje o tome koju funkciju
kognitivni sistem pokušava da izračuna da bi njene rezultate upotrebio u adaptivne
svrhe. Na nivou 2, koji se još naziva i algoritamskim nivoom, proučavamo neposredne
algoritme i reprezentacije za koje pretpostavljamo da ih kognitivni sistem koristi u
izračunavanju funkcije koje smo opisali na nivou 3. Nivo 1 analize problema saznanja
je implementacioni nivo, gde prema Marovom programu istraživanja u kognitivnoj
psihologiji proučavamo neposredno otelotvorenje algoritama opisanih na nivou 2 u
neurofiziološkom supstratu kognitivnog sistema (Marr, 1982). Anderson vidi postupak
racionalne analize kao postupak koji se odvija na Marovom kompjutacionom nivou, ili
nivou 3 (Anderson, 1991).