SANJA PILIĆ

Fora je biti faca, zar

ne?
SUBOTA
Moj život je pakao. Doslovno. Imam četrnaest i pol godina. I ništa ne razumijem. Dvije dosadne
sestre ženskog spola gnjave me zajedno s mamom ženskog spola. Tata je zbrisao kao svaki pravi
moderni muškarac, nekoć davno. I sad je bolestan na srce. A mene muči pitanje smisla naše
egzistencije. To je tako kad ste rođeni u obitelji intelektualaca. Neprestano nešto razmišljam...
Radije bih da sam glup kao panj.
Ovako, preda mnom je neizvjesna budućnost, prepuna dvojbi, sumnji i depresije. Već vidim:
zaljubit ću se u pametnjakovićku koja čita knjige, boji kosu i traljavo se odijeva.
Moj prijatelj Miha jede hamburgere i vozi tatin motor. Njegov tata klopa janjetinu, a djed uzgaja
svinje. Miha je sretan i debeo, a ja suh i nervozan, Cure me ne šljive. Nekako mi se čini da nisam
neka marka.
- Previše si zaokupljen nebitnim stvarima - kaže Miha dok sjedimo na klupi u parku. On žvače
dok govori i govori dok žvače. Na ruci ima skupocjeni sat i lančić oko vrata. Kosa mu je crna
poput ugljena i bujna. Bucmast je, ali mu dobro stoji. Izgleda kao neki arapski princ. A tako se
i ponaša.
- Misliš?
- Znam - kaže Miha.
- I što bi trebao uraditi? - pitam ga.
- Pojednostaviti - kaže Miha.
- Što to znači?
- Ne bih ti znao objasniti. Možda, ne razmišljati. -Jednog dana ćeš imati problema sa srcem jer ne
razmišljaš jedući to smeće.
- I tvoj tata ima problema sa srcem, a suh je kao dvopek...
Zašutim. Park na Svačićevu trgu dosadan je poput muške čarape. Ali ja imam Flokija, psa kojeg
treba njegovati i maziti. Mješanac. Veselo, naporno smeđe biće bijele njuške bez pedigrea. Čak se i
ne zna tko su mu roditelji. Siroče nađeno u podnožju Sljemena. Totalni pseći luzer.
Gospođa Zvončić, prastara usidjelica iz prizemlja, prolazi pokraj nas. Miha je ne gleda. On iz
nekakvog čudnog razloga uopće nije srdačan s ljudima. Dobro, istina, Miha stanuje u
Gundulićevoj, a ja u Hatzovoj. To nije njegova susjeda pa se i ne mora smiješiti. Ali ja želim biti
simpatičan. I želim da svi govore kako sam simpatičan. Kad već nisam lijep.
- Dobar dan, Borna. Izveo si Flokija u šetnju. Ti si tako dobar i pristojan dječak.
Pocrvenio sam od sreće. A Miha ravnodušno sjedi, prekrižio ruke preko trbuha i zatvorio oči.
- Da - potvrdih. - Mama posprema.
- Eh, ti si pravi sin - uzdahne gospođa Zvončić, a ja sam i znao zašto je uzdahnula. Na drugom
katu u našoj kući stanuje neki tip s majkom. Kad se napije urla i baca televizor kroz prozor, a ona
zove policiju. I tako se to ponavlja, tipa odvedu na psihijatriju, onda ga vrate, pa on ponovno baca
televizor kroz prozor...
Uopće nisam siguran isplati li se biti pristojan i još pravi sin. Nemam pankersku frizuru,
razgovaram koristeći peterosložne riječi, brišem noge pri ulasku u stan, ali moje ponašanje cijene
samo građani rođeni još za Austro-Ugarske. Novije generacije me totalno ignoriraju, da ne kažem
iskorištavaju, pogotovo moja starija sestra Margita i njezin zaručnik Zlatko. Kad god žele biti sami
- izbace me iz stana. Onda lutam ulicama, buljim u izloge i osjećam se poput prolivene juhe. Jer
osim što sam dobar po karakteru, još sam i pjesnički nastrojen, što je dodatna otežavajuća
okolnost.
Ž ivot me mrzi.
- Eno, Sonje - Miha me upozorio progutavši posljednji zalogaj. Onda je zazviždao.
Normalne djevojke ne bi se trebale osvrtati na različita zviždukanja (Floki je naćulio uši, zatim
vučjakinja Debra i jazavčar Pupi), ali naravno, pitanje je postoje li normalne djevojke ili su moji
kriteriji previsoki za ovo doba.
- Haj! - Sonja se doklatarila do nas. Na sebi je imala crne tajice i dugačku crnu majicu. Išla mi je
na živce, tako odrpana.
- Kaj delate? - upitala je.
- Prodajemo zjake - rekao sam bijesno.
- Nervozan si? - upitala me. - Miha, prijatelj ti je nervozan.
- Aha - potvrdio je Miha - nema curu pa živčani.
- Budalo!
- Evo, vidiš!
- Ne znaš sa ženama - izjavi Sonja.
- Ti nisi žensko...
- Ne svađajte se - Miha je štucnuo. Moram popiti kolu. Častim vas u Čvenku.
Floki se uzvrpoljio. Osjetio je da se nešto događa. Š etnja izvan zatvorskog kruga Svačićeva trga?
Super. Vau!
- Mogao si nabaviti i boljeg psa. Ovaj nije reprezentativan za šetnju gradom - izjavi Miha kiselo.
Namjeravao me totalno uništiti. Razoriti. Baciti hidrogensku bombu na moju ojađenu psihu.
Uskrsni praznici su završili, škola je započela, a ništa se posebno nije dogodilo. Opet ću čekati
nove praznike...
Mislio sam da će prošlogodišnji ljetni praznici promijeniti moj život, da ću doživjeti avanturu,
naučiti skijati na vodi, upoznati posebnu osobu, otkriti kovčeg sa zlatnicima u moru ili nešto
slično dok sam se odmarao u Njivicama.
Ništa od toga nije se dogodilo.
Jedino mi je narastao nos. Zatim uši. I stopala.
- Pričekaj da kupim pizzu - rekla je Sonja. - Gladna sam. Jučer sam zatulumarila do ponoći. Sva
sreća da je subota...
- Blago tebi što možeš tako dugo biti vani - nasmijao se Miha. - Ja sam sa starcima
posjetio kumove. Ali se isplatilo. Darovali su mi knjigu o motorima.
- Još uvijek voziš motor? Tvoj tata je zbilja lud.
- Kad god znam da nema policije u blizini. Uostalom, on je sa mnom. Obožava motore. Vozi ih od
dvanaeste.
Sonja me je ignorirala. Išla mi je na živce. Glupa, površna krava, mislio sam i smiješio se. Ima
tetoviranu ružu na nadlanici, a ponašala se kao da studira kibernetiku. Ni ona mene ne zarezuje
pet posto.
Sjeli smo na pletene stolice.
Sonja je žvakala pizzu.
- Razmišljala sam da stavim piercing na usnicu. Ali mama mi neće dati. I što misliš, bi li mi smetao
dok klopam - pogledala je u Mihu.
- Radi što hoćeš - odgovorio je ravnodušno. -Ne možeš u osnovnoj imati piercing. Pričekaj još
koji mjesec.
- Ideja ti je sasvim glupa - rekao sam.
- Tebe nisam ništa pitala - odvratila je Sonja. Floki je zalajao na retrivera koji je prolazio.
- Prestanite se svađati - naredio je Miha. - Zar ne vidite da sam u komi zbog svršetka proljetnih
praznika. Tko će po ovom lijepom vremenu ponovno sjediti u klupi? Još kad se samo sjetim
škole, dosadnog Topića i Mirkovićke...
Uzdahnuli smo.
Zajednička nesreća nas je zbližavala.
- Š to je, inače, s Paulom? Javlja ti se još uvijek? -upitao je Miha Sonju.
- Aha - odgovorila je. - Piše mailove.
- Ljetne ljubavi su super!
Naćulio sam uši. Sjetih se ljetovanja i mog debakla: svi su imali uspjeha u lovu na komade, samo
sam ja ispao gubitnik. Nitko se u mene nije zapiknuo, osim Julijane, gazdaričine kćerke. Ljetovao
sam s mamom u nekom šugavom apartmanu. Bilo je prilično dosadno. Mama je bila negativistički
raspoložena - vjerojatno je i ona htjela imati kakvog udvarača. Stalno smo zajedno odlazili na
plažu, tako da sam ja smetao njoj, a ona meni. Ne znam zašto je izabrala Njivice za ljetovanje.
Tamo nikoga nismo poznavali.
Uglavnom, Julijana mi se nabacivala i objašnjavala mi kako si horoskopski odgovaramo. Ja bik,
ona riba. Dobivao sam plikove od alergije. Nema mi groznije stvari od razglabanja o horoskopima,
a Julijana još k tome voljela i gledati ljubavne filmove! Užas!
- Da, malo sam uvježbala engleski...
Vratio sam se u sadašnjost. Pa to je napredak, pomislio sam. Već sam zaboravio koliko mi Sonja
ide na živce. Prošle godine u prosincu sjedili smo zajedno u klupi i gotovo sam poludio. Stalno je
posuđivala kemijsku od mene, prepisivala zadaće i lupkala nogom. Uopće ne kužim kako je
završila polugodište bez ijedne loše ocjene, čak su je i pohvalili. Bio sam užasnut. Mrzim
neuređene, lijene, površne cure koje se »snalaze« u životu.
Ali i takve nađu dečka! Nekakvog Paula. Možda i brže nego one »normalne«.
Meni se Julijana nije sviđala, a jedino me ona zamijetila. Osjećao sam se glupo, ali nikako nisam
znao izaći iz tog filma. Družio sam se s njezinim bratom koji je također bio dosadan. Vozili smo se
na biciklu i napokon sam ojačao noge. Bar neka korist od ljetovanja. Više nisam izgledao kao
kukac.
- I što ćemo danas? - upitao sam. - Pokušao sam postati konstruktivan.
- Ja idem u kino s Anamarijom - rekla je Sonja.
- Možeš sa mnom na flipere - rekao je Miha. Nije mi se dalo ići na flipere. Ali, morao sam se
pokrenuti. Pronaći nove izazove, ma pokrenuti se. Osjećao sam se loše u svojoj koži, kao u
premalenom kaputu. Jednom riječju, osim što su mi drugi išli na živce, išao sam i sam sebi.
Više nisam želio biti dobar.
Ni pristojan.
Mama je poslala poruku:
Ručak. Imamo nenadane goste. Pojavi se za desetak minuta.
- Stara me zove - rekao sam.
- Roditelje treba zadaviti - rekla je Sonja. - Uvijek nas kontroliraju.
- Kako koga - rekao sam. - Mene nitko ne kon-irolira. Znam se pobrinuti za sebe.
- A ja kao ne znam...
- Nisam to mislio.
- Ponašaš se kao da si popio napitak za genijalce i sutra dobivaš Nobelovu nagradu. A sve bi dao
da nekoj curi staviš ruku na cicku. Eto, toliko o tome.
- Prava si prostakuša. Dosadna si sa svojim zaključcima.
- Da, ali ono s cickom je istina.
- Ne svađajte se - upetljao se Miha. - Vi zbilja ne znate normalno razgovarati.
- I tako moram ići.
Floki se uzvrpoljio. Bio je sretan što opet odlazimo u šetnju. Pomislio sam kako nikada neću imati
curu, jer su sve grozne. Zaredit ću se ili otvoriti hotel za pse. Ipak su oni naši najbolji prijatelji.
- Vidimo se - nasmijao se Miha.

VANESA
Otključavao sam vrata stana i čuo maminu milozvučnu rečenicu:
- Toliko sam vesela da si se pojavila... Nisam imala pojma što se događa s tobom. Ipak smo bile
najbolje prijateljice.
Upao sam u dnevni boravak. Š iljasta, visoka, mršava osoba sjedila je za ovalnim stolom kupljenim
na otplatu u dvadeset četiri rate. A pored nje je zbunjeno i pomalo dosađujući se sjedila djevojka
plave kovrčave kose, plavih očiju i sasvim blijedog, prozračnog tena. Na sebi je imala ružičastu
majicu na kojoj je pisalo Girls. I žuto obojane nokte u skladu sa suknjom. Malo previše boje,
pomislio sam. Ups!
- Evo Borne i Flokija - mama nas je predstavila. - Sjećaš li se moje prijateljica iz djetinjstva
Jasne i njezine kćerke Vanese?
- Ne sjećam se.
- Kad si imao sedam godina družili smo se.
- Ah, da. Pomalo mi sijeva. Pružio sam ruku.
- Drago mi je.
- Vratile su se u Hrvatsku. Iz Los Angelesa. Pokušat će ovdje opet živjeti.
- Zbilja pokušati - rekla je Jasna. Mama je bolesna, ali bojim se da ipak nećemo tu ostati. U
ovih mjesec dana...
- Zar si mjesec dana u Zagrebu?
- Da. Vidim, sve je drukčije. Ipak sam se odvikla od takvog života. A i Vanesa. Nama je tu sve ma-
lo i sporo.
- Zašto se prije nisi javila?
- Nisam stigla - odgovori Jasna nehajno.
- Nisi stigla? - mamin glas je zadrhtao. - Nisi stigla?
- Ne - odgovori Jasna ne primjećujući laganu uvrijeđenost u maminu glasu.
Sjeo sam do Vanese.
- Haj - nasmiješio sam se. - Sviđa li ti se u Hrvatskoj?
- Da - odgovori ona s američkim naglaskom. - Ali nedostaju mi prijatelji. I već smo predugo ovdje.
- Znači, ti ne bi rado živjela ovdje?
- Ne - odgovori Vanesa - ali roditelji bi se rado vratili. Otac, a i mama. Bar tako misle. Ili možda
više ne misle. Sjećam se da imaš sestre. Gdje su?
- Margita na izletu sa zaručnikom Zlatkom. A Sanja, pojma nemam...
- Ha, zaručnikom?
- Da, tako su definirali svoj odnos - rekoh mudro.
Vanesa se nasmiješi. Bila je zgodna, usnice je na-mazala sjajnim ružem. Izgledala je kao cura iz
magazina za djevojke, slatka i skladna. Plavih očiju kojih je sve manje na ovim prostorima.
- Imaš li prijatelje, mislim, ovdje?
- Da - rekla je Vanesa. - Imam Mirelu, kod bake. Družimo se. Mami je obavljala poslove u Zagrebu,
so, oh, sorry, stalno mi dolazi engleski...
- Kako to da si došla sada? Zar nemaš nastavu?
- Oh, imam. Ali ja sam dobar stjudent. Malo ću polagati ispite... Dobro učim pa nema veze...
Mama je dotle razgovarala s Jasnom. Rukom se naslonila na fotelju. Skužio sam da je tema
ozbiljna. Ž ivot, muškarci, vještice iz ureda, zapušteni Zagreb - to su bile mamine glavne točke kad
bi postala ozbiljna. Inače je pričala viceve i pjevala kraće operne arije, kupovala haljine u
Skandalu i svejedno tvrdila da izgleda babasto.
- Hej, možete se povući u tvoju sobu - rekla je mama. - Ne moraš prisluškivati.
- Mama je paranoična - objasnio sam Vanesi. -Je li i tvoja?
- Paranoik. Uglavnom - odgovorila je. - Ali to je normalno. O, soba ti je ekslent.
Pogledao sam svoju jazbinu davno obojanih zidova sasvim drugim očima.
- Nemoj me zafrkavati.

- Da, baš je okej. Bila sam u puno soba u Zagrebu. Male su i nemaju svjetla. Osim u novim naselji-
ma. Puno smo se družili s ljudima.
Zar joj se sviđa taj pisaći stol iz prethistorije s debelim slonovskim nogama? I žuta Ikeina polica
prošvercana preko granice, oko koje smo drhturili kao da švercamo oružje? I plakat Mela
Gibsona? On je već i za moju mamu prestar. A ja držim Hrabro srce na zidu. Nije ni čudo što
nemam puno prijatelja.
Dobro, kvadrati su presudili. Soba je velika. Dvadeset kvadrata. Ž ivjela stara Austrija! A pod je
hrastov, ako je to važno. Katkad osjećam da ću život završiti kao profesor povijesti, jer uvijek
sam u zaostatku, a i divim se starinama.
Moram postati moderan.
- Hoćeš da u subotu idemo na modnu reviju za mlade u City centar. Bit će zabavno? - izgovorih
odjednom se prisjećajući da me Jura pozvao jer njegov ujak, modni kreator, ima prezentaciju
kolekcije.
- Mejbi - odgovori Vanesa. - Vidjet ću kakvi su nam planovi...
Vanesa je sjela na pod, a ja na krevet. Bio sam ponosan jer se nisam oznojio vodeći razgovor. Mo-
ram početi oponašati Mihu. On brblja kao navijen, a mobitel mu neprestano zvoni. Moj ne zvoni
nikada. Dobro, malo pretjerujem.
- Vrlo lijepo govoriš hrvatski...
- Ma da... Kod kuće razgovaramo hrvatski. A i družim se s Hrvatima, puno. Zapravo, mama me
gnjavila da ne zaboravim naš jezik. Baš me gnjavila. Morala sam plesati i folklor, zatim čitati
knjige... Moja najbolja prijateljica zove se Lucija. Također se rodila u Zagrebu. Idemo u isti
razred.
- Super. A moj najbolji prijatelj zove se Miha... Nadam se da ćeš ga upoznati.
Vanesa mi se sviđala. Ž vakala je žvakaću i gledala kroz prozor. Učinila mi se baš kao prava cura
za mene. Ali Amerika je Amerika. Ne vrijedi pokušavati. Zato sam se skulirao. Znam da sam
jednostavno prepristojan da bih imao uspjeha kod žena. I ne znam zašto me to toliko muči, ali
istina je. Mene cure zanimaju još od petog razreda. Mihu cure ne zanimaju i zato sve skaču oko
njega. Sestrin zaručnik Zlatko rekao je da je to uobičajena pojava. I da trebam biti hladan kao led,
sladoled, smrznuto pile i boca šampanjca ukoliko se želim dočepati kakvog komada.
Mama nas je pozvala na ručak.
U kuhinji je bila zategnuta situacija. Mama je izgledala pomalo uvrijeđeno, ali se trudila to ne
po- kazati. Međutim, poznajem je kao svoj džep. Valjda je bila uvrijeđena na Jasnu što joj se nije
prije javila. Pričali smo o Americi, internetu i filmovima koje smo zajednički gledali. Oceanovih
11,
Bradu Pittu i kako je postao tata... Razmišljao sam želim li biti kao Brad
Pitt jednog dana? Ili... Zapravo, što želim biti? Problem je bio što sam stalno nešto razmišljao, a
bolje je biti glup. Glupači bolje prolaze. To znači da razmišljanje škodi. Sva sreća da imam Mihu
koji me uvijek spušta na zemlju kad otplovim mislima i kad previše pametujem.
Ručak je bio za četvorku.
Ali dan je, sve u svemu, ipak bio za pet!

Š KOLA
U školi je debilana. Mislim, mama me lijepo usosila. Zbog mogućeg fakultetskog obrazovanja već
sada patim skupljajući odlične ocjene i bubajući nezanimljive predmete. Poželio sam biti kuhar i
izbjeći štrebanje, ali mama je rekla da sam neuvjerljiv. S obzirom da ne znam ni jaja ispeći, smatra
da to nije moja istinska želja. Tako da ću se na kraju morati upisati u gimnaziju, a s vremenom ću
otkriti svoju istinsku strast.
Inače, danas je Zvonarevićka iz matematike dobila živčani slom jer je shvatila da smo u deset
dana praznika zaboravili sve što smo ove godine učili... Glupost! Podijelila nam je nekakve
informativne testove, a onda se zgražala nad rezultatima. I cvilila je kako je današnja mladež
grozna. Čudio sam se takvom raspoloženju... Š to bismo mi morali reći? Čeka nas učenje. Zar je to
normalno? Osim svega, iako je poznato da se u svijetu rađa više žena negoli muškaraca od nas
trideset u razredu, dvadeset je dječaka... Grozno. Sa Sonjom, baš sam zloban, nas je dvadeset
jedan.
Uopće se ne razumijem u cure, ma kakve bile.
Ipak, danas sam upoznao još jednu djevojku. Zbunjenu, pa mi je bilo malo lakše. Nosi duge haljine
i zove se Monika. Ima mobitel bez fotoaparata. Pitam se samo gdje ga je našla? I pije vodu iz
bočice. Vrlo je sretna što će uskoro stupiti na snagu zakon o zabrani pušenja na javnim mjestima. I
smatra da je nošenje krzna smrtni grijeh. Oči su joj plave, a kosa tanka i duga, skupljena u
pletenicu. Sudarili smo se na izlasku iz škole, kao na filmu. Upisala se na tečaj crtanja koji se
održava u prostorima naše škole. Ž eli se upisati u Školu za primijenjenu umjetnost i dizajn.
Ispričao sam joj se i krenuli smo u razgovor.
Kasnije mi je Miha rekao da se družim sa samim luzericama i čudakinjama. Ne želim zbilja biti
glupan, ali nekako ispada da nisam faca.
Otišao sam u Namu i kupio si od ušteđevine sek-si bokserice. Ukoliko bokserice u Nami mogu
uopće biti seksi?! Ne znam zašto sam pomislio da mi se kupovinom gaća može promijeniti život,
ali nešto sam morao učiniti. Upisat ću se u teretanu što prije.
Došao sam kući, a tamo je sve bilo po starom. Tri žene u jednoj kuhinji. Prije ili poslije završit ću u
ludnici. Ili promijeniti spol.
- Kako je bilo u školi? - upitala me mama.
- Ova ti frizura loše stoji - rekla je Margita ničim izazvana.
- Mislim da nam je brat neraspoložen - dodala je Sanja. Sanja ima devetnaest godina, nije se
uspjela upisati na Glumačku akademiju i trenutačno radi kao konobarica. Osjeća se odraslo.
Mama pati od grižnje savjesti što joj djeca moraju zarađivati za život. Tata šalje neku jadnu
alimentaciju i uopće, prilično se zezamo s lovom. Pokušavam se pretvarati da mi to nije važno, ali
kad god nemam uspjeha kod cura pomislim da je to zbog mog imovinskog stanja.
- Dobro - rekao sam - i bio bih bolje da vi niste tako dosadne. Objektivno razmišljajući smatram
se zlostavljanom osobom. Susret s tri žene nakon še-stosatnog obrazovanja je poput horora s
vampirima, glistama i izvanzemaljcima.
Sjeo sam za stol i počeo jesti kelj. Tužno. Osjećao sam se poput nekog lika iz Dickensova romana.
- Ne seri - rekla je Sanja. - Ne treba nam depre-sivac u stanu.
Sanja brije na optimizam. Zapravo, usprkos tome što nije upala na Akademiju, stalno je dobre vo-
lje. Dečki joj ostavljaju napojnice i ona se osjeća vrlo samostalno. Pravi se važna. Sve žene se
prave važne, kad bolje razmislim.
Opet sam se sjetio plana da postanem manje pristojan i pronađem svoje pravo ja. U kući ću i
dalje biti dobro odgojen jer sam u manjini, ali s curama ću morati nekako drugačije...
Za početak ću se dočepati novaca kako bih malo ojačao samopouzdanje. I očito moram promijeniti
stil odijevanja. Nemam ni sunčane naočale, a one bi sigurno dale zagonetan izraz mom prilično
dosadnom izrazu lica.
- Zašto si tako kiseo? - upitala me Sanja. - Daj reci.
- Razmišljam...
- Ma nemoj, a o čemu?
- O tome kako moram postati faca - izlanuh. Bilo je to jače od mene. Uvijek sam govorio ono
što mislim. Greška.
- Ti jesi faca - uplela se mama. - Zar misliš da nisi? Pogledao sam je, a komadić krumpira plivao je
u žlici.
- Nekako se ne osjećam tako - priznao sam...
- A zašto?- upitala me Margita suosjećajno.
Joj, sad sam nadrapao. Sad će početi psihologizira-nje. Brbljanje. Razglabanje. Testiranje.
Proučavanje.
- Ne znam.
- Možda si se previše povukao? - rekla je Margita. - Trebaš izlaziti s dečkima. Igrati nogomet.
- Lako je reći - odvratio sam. - A da me pustite na miru. Danas ne stignem voditi Flokija u šetnju,
idem nešto obaviti.
-Što?
- Mogu li biti malo tajanstven i nedokučiv? - upitao sam.
- Hm - mama me pogledala skeptično. Osjećao sam se kao da sam ja Floki.

PLAN ILI NEMA PLANA

Izašao sam. Nazvao Mihu. Zapravo nisam imao nikakav plan u glavi.
- Osjećam se bez veze - priznao sam kao kakva curica.
- Š to želiš? Mogu ti pokazati novi PlayStation...
- Ne, htio bih da odemo do Š trosa. Tamo će, možda, biti kakvo društvo. Neki dečki... Moram više
izlaziti...
- Upiši se sa mnom na plivanje... -Joj, to ne bi...
- Kilav si, to je tvoj problem. A da počneš boksati, he-he? Evo, stižem.
Miha je stigao u novoj majici iz Diesela. Gotovo mi je pozlilo. On je pravi pravcati šminker. Nema
majicu kupljenu na tržnici kao ja. Tako je strašno cool. U prodavaonici je kupio Zero kolu.
- Ž edan sam. A moram smršaviti, tako kažu...
- Tko kaže?
- Ma, moja susjeda. Nutri... nutricionistkinja. Gotovo sam slomio jezik dok sam naučio kako se to
izgovara. Baba je dosadna. Svakog dana kad me ugleda na stubištu počne me daviti zdravom
hranom... Zar sam se udebljao?
- Možda malo.,..
- I što mi fali?
- Meni je okej...
- Sve su to gluposti. A što ti se događa?
- Ne mogu više izdržati kod kuće... Jednostavno.
- Sva sreća da imate veliki stan. Previše žena je oko tebe... Cure su tako glupe. Koji put se pitam
zašto toliko razmišljaš o curama?
- Lako tebi... Oko tebe trče.
- Dosadne su, istinski dosadne.
Na Š trosu smo našli Kiflu i Robija. Upravo su se skejtovima uputili prema Mimari. Izgledali su od-
lučno.
- Hoćeš da te naučimo skejtati? - upitali su me.
- Mislim da bih se raspao - rekao sam iskreno.
- Naučit ćemo preskakati prepreke, zidiće, klupe... ili običan flatground za početak.
- Ništa ja vas ne razumijem... Mama bi me razbila da se razbijem...
- Ma daj, ne zezaj! - nasmijao se Kifla. - Samo gledaj što radimo.
- Dobro. I tako nemam pametnijeg posla...
- Hoćeš li nam se ti, Miha, pridružiti? -Jednoga lijepog dana - odgovorio je Miha. -1 ja
sam u fazi gledanja.
Došli smo do muzeja Mimara. Sjeo sam na klupu kao kakav umirovljenik. I Miha zajedno sa
mnom. Dečki su letjeli preko stepenica, a ja sam zijevao od užasa i zatvarao oči. Onda sam stao i ja
na skejt, a to je izgledalo više nego smiješno... Nisam mogao održati ravnotežu. Bilo mi je prvi put.
Kad nešto prvi put radite, uvijek je koma. Koma nad komama. A ja sam trebao pomoć. Osjećao
sam se loše i gotovo.
Nazvao sam oca. To je značilo da sam zbilja loše. Taj lik me više živcirao nego što me nije živcirao.
A opet, trebao sam savjet odrasle osobe koja nije žena...
- Bok, tata. Ja sam.
- O ti si, baš mi je drago...
- Htio bih razgovarati s tobom...
- Kaži...
- Ne ovako preko telefona. Htio bih da se nađemo...
- Zar se nešto dogodilo?
- Ne, nije. Ali svako malo sam loše volje. Je li to normalno u razvoju muške jedinke?
- To je normalno kako u razvoju, tako i kad se ne razvijaš, he-he...
- Kad se možemo vidjeti?
- Petak? Poslije posla. Dođi do mene pa ćemo otići u kafić...
- Okej.
Odjednom sam se osjećao važno. Ipak sam se pokrenuo. Ponovno sam stao na skejt i ovog puta
sve je izgledalo bolje. Pojurio sam nekoliko metara...
- Možda te i navučemo na skejtanje - rekao je Kifla.
- Glavno da sam se izvukao iz šetnje s Flokijem - rekao sam.

PSIHIČ KO SAZRIJEVANJE
Poludjet ću. Svi gledaju Big Brother i nekakve glupe sapunice. Cure, uglavnom, pa se s njima ne
snalazim u običnim razgovorima. Ali zato mi je Vanesa poslala poruku:
Mogu ići s tobom na modnu reviju u subotu.
Osjećao sam se kao da me probudio pjev ptica (iako zapravo mrzim da me išta probudi). Malo mi
je poraslo perje. Zatim sam poslao poruku Julijani:
Kako si? Što radiš?
Ž elio sam da misli na mene i ne zaboravi me. Naravno da mi i dalje nije stalo do nje, ali shvatio
sam da moram biti moderan i tražen. Odlučio sam se pomalo uvaljivati svakoj curi koju upoznam.
Postati zavodnik, a ne simpatični klinac. Čak sam i razgovor na stubištu s gospođom Zvončić
skratio s prosječne tri minute na jednu. Postat ću cool, kad je to toliko važno. Neću više čitati
ozbiljne knjige i pokušat ću biti gluplji nego što jesam. Na mamin nagovor proučavam Kafku koji
se nalazi u lektiri za srednju školu. Pretvorit ću se u kukca ako tako nastavim. I ukoliko se ne
upišem u teretanu ili ne počnem igrati nogomet, jao meni! Nogice će mi opet oslabjeti. I ovako sam
dovoljno čudan za ovaj svijet. Nisam nikada čuo za Nevena Ciganovića ni Modnog Mačka. Dobar
odgoj me uništio. Negledanje televizije isto. Još k tome kao rođeni Zagrepčanin navijam za
Hajduk. Mislim da mi nisu svi kotačići u glavi dobro posloženi. Neki cvile i svako malo stanu.
Danas smo u školi govorili o psihičkom sazrijevanju tijekom puberteta i trebali smo odgovoriti na
neka pitanja. Na primjer: kakve sam promjene raspoloženja iskusio ovih dana, što želim od života,
jesam li promijenio svoje ponašanje u posljednje vrijeme, na koji mi način roditelji mogu pomoći u
rješavanju raznih problema... Odvratna pitanja. Skužio sam da mogu uvježbati laganje
odgovarajući neiskreno pa sam odgovorio kako uopće ne mijenjam raspoloženje, a s roditeljima
prijateljski razgovaram kad imam problema.
Lagao sam sto na sat.
Kad imam problema zavučem se u mišju rupu. Da sam bar buntovnik, ljutio bih se na sve
nepravde ovog svijeta i svi bi mi bili krivi za sve. Tako je puno ugodnije.
Julijana mi je odgovorila:
Imam dečka i jako sam dobro.
To me porazilo. Osjetio sam kako mi mravi ubojice hodaju tijelom. Zar Julijana koju ja nisam želio
ima dečka? Ovaj svijet je postavljen naopačke!
Brže-bolje sam napisao:
I ja imam curu. Zove se Vanesa i živi u Americi.
Super! uzvratila je.
Kao da me maljem udarila po glavi. I onda još jednom.
Samo uživaj, uzvratio sam dok mi se gorčina razlijevala dušom.
J ti, odgovorila je hladno. Nikakvu pusu ili smješka nije poslala. Znači, izvisio sam!
Š onja je prošla pokraj mene dok sam tako oša-mućen buljio u mobitel.
- Znaš što ima novoga? - upitala je. - Mirela slavi rođendan i pozvala me je...
- Dobro se provedi - odgovorio sam.
- A tebe nije pozvala...
- Očito.
- I nisi žalostan zbog toga? Previše si štreber i onda nemaš prijatelja...
- Nisam ja nikakav štreber, naprotiv. A to što sam pristojan i nisam stalno na cesti i ne
izgledam kao strašilo je moj izbor. A ti si glupa krava, ako baš želiš znati...
- Majmune, praviš se važan...
- Kravo, pusti me na miru. Zašto mi se, uopće, obraćaš?
- Odvratan si.
- I ti si odvratna. Radije skini tu šminku s lica... Š onja me pogledala prijeteći:
- Zapamtit ćeš me!
- Po tome kako si grozna - odgovorio sam, Krv mi je navrla u lice. Bio sam ljutit, ali odjednom sam
se osjećao živim. Razbjesnio sam se i godilo mi je. Kao da sam pojeo komadić zabranjenog voća ili
kolača. Ljutnja je bila slatka. Pretvarao sam se u buntovnika, baš kao što sam poželio.
S Mihom sam išao kući.
- Danas sam Sonji rekao da je krava.
- Pa što? - odgovorio je Miha. - Cure su dosadne. Zar ne gledaš televiziju? Čitaš li novine?
Dosadne su. Uvijek isto pričaju.
- Da, ali...
- Moj tata kaže da je sve to zato što su se žene emancipirale i sad ne znaju što žele. A trebaju čvrstu
ruku...
- Ali tvoj tata, bogme, jako sluša tvoju mamu. Ona je gazda u kući.
- Čini ti se. On joj samo udovoljava da bi mogao živjeti na svoj način... Kupuje joj sve što treba. I
ima ljubavnicu.
- Ljubavnicu?
- Da. Ja znam i mama zna, ali pravimo se da ne znamo - uzvrati Miha. - Ipak, ne kužim što te tako
uzrujava. Ž ivot je jednostavan. A lovom se može kupiti sve što poželiš.
- Ideš li na Mirelin rođendan?
- Da, A ti? -Ne.
- Nije te pozvala? -Ne.
- Šteta. Bit će mi dosadno bez tebe.
Došao sam kući i odmah upao u svoju sobu. Izbjegao Sanju s njezinim vječnim osmijehom.
Upravo se spremala za odlazak na posao.
- Burke, kako si? - upitala me. Dignuo sam palac i ubrzao korak.
Ah, kako je divno biti sam u kući. Doduše, Floki je već cvilio pred vratima pa sam mu dopustio da
mi pravi društvo. Sjeo sam na krevet i razmišljao. Duboko. Moram se pretvoriti u zavodnika.
Dosta je bilo zezanja. Promijenit ću stil odijevanja. Sve mora biti modernije. Kad već svi lažu,
muljaju i pretvaraju se i ja ću pokušati nešto slično. Onda sam počeo razmišljati o Mihinom tati i
njegovoj ljubavnici. Zatim sam razmišljao o mom ocu. I on ima neku žensku koja se brine za njega,
ali kaže da nije u ozbiljnoj vezi. Jednom mi je priznao (nakon tri piva, omaklo mu se) da je
pobjegao iz braka jer više nije mogao izdržati bračni život. Rekao je da mama nije ništa kriva,
ali on više nije mogao igrati ulogu muža. Objasnio mi je da ću to shvatiti kad narastem. Ja sam
pak znao da je zbrisao zbog nas djece. Bilo nas je previše, jednostavno.
Dobro je i izdržao petnaest godina. Za jednog bivšeg rokera bilo je to too much. Preselio se u
naslijeđeni bakin stan. Da je baka još poživjela, možda bi dulje bio s nama, tko zna?
Zatim sam razmišljao o tome kako me Mirela nije pozvala na rođendan. Vratit ću joj milo za
drago. Jednom kad postanem faca, ignorirat ću je!
Psihičko sazrijevanje? Što je to? I u kojoj godini života prestaje? Čini mi se: nikada!

MONIKA
Opet sam sreo Moniku. Ovog puta nije išla na tečaj, nego u Botanički vrt. Tamo je, naime, vježbala
crtanje, također.
- Mogu li ići s tobom? - upitao sam je.
- Ako želiš - odgovorila je. - Nadam se da ti neće biti dosadno.
- Već dugo nisam bio u prirodi - zezao sam se.
- Ja često idem na Sljeme - odgovorila je.
- Ti zbilja živiš zdravim životom.
- Moji roditelji bave se prehranom i zdravljem.
- Ne misliš li da je to pomalo dosadno? Jesti zdravo. Najbolje stvari nisu zdrave.
- Navikla sam se. I mesa jedem malo.
- Bez veze, to ti je bez veze. Možda si zato tako ozbiljna.
- Nisam ozbiljna. Samo se želim što bolje pripremiti za upis u školu...
- Ali u tu školu idu sami luđaci, budući umjetnici.
- Kakve gluposti govoriš?
-Joj da, govorim gluposti. Vidiš, ono je drvo pogodno za crtanje.
- Imaš pravo - rekla je Monika i nasmiješila se. Napokon. Imala je čudesan osmijeh. Sasvim bi joj
izmijenio lice. Sjeli smo na klupu. Monika je položila blok na koljena i počela crtati.
- Zar želiš postati slikarica? - upitao sam je.
- Aha - kimnula je glavom.
- Meni se čini da umjetnici loše žive.
- Svi loše živimo - rekla je Monika ozbiljno. Jorgovan je zamirisao.
- Što najbolje crtaš?
- Mačke, imam mačku doma.
- A ja psa - rekao sam.
- Zgodno - odgovorila je Monika. I pogledala me.
Malo sam se zakočio, ali svejedno, osjećao sam se ponosno. Naučit ću razgovarati sa ženama, ma
kud puklo da puklo. I neću im samo biti prijatelj. Bogme će one još patiti za mnom. Makar morao
naučiti voziti skejt i praviti se važan dvadeset četiri sata na dan!
Miha je rekao da je kod Mirele bilo super jer je s dečkima igrao PlayStation, a pomalo su i
gledali nogometnu utakmicu.
- Cure su se družile s curama, a mi dečki s dečkima, he-he... Baš kao što ja volim. Š onja je plesala i
pjevala pjesme Amy Winehouse na svom iskrivljenom engleskom. I najeli smo se ćevapa. Volim
kad su roditelji razumni i hrane nas pizzama i ćevapima, a ne nekim glupim sendvičima -
nasmijao se. - Imat ću sto kila - dodao je.
- Nema veze - utješio sam ga. Zgodan si. Ali trebao bih te upoznati s Monikom, ona klopa uglav-
nom travu.
- Ne, hvala. A tko je to?
- Ona cura za koju si rekao da je čudna.
-Joj, sjećam se. Zbilja je opaljena mokrom krpom...
- Ali draga je...
- Tebi su sve drage... Nemaš kriterije. Ali danas bismo, napokon, mogli u Cinestar. Igraju
Gospodari Dogtowna u 18. Treba ga vidjeti na velikom platnu. Prava makljaža.
Gnjave me dečki sa Š trosa, zbilja me pokušavaju navući na skejtanje. A skejteri su sami mršavci.
Ne kanim se odreći hrane. I ne želim biti kod kuće. Mama ima napadaje migrene, a to je tek pravi
horror.
- Može - odgovorio sam. -1 tako nikamo ne izlazim.
- Barem učiš. I imat ćeš dobre ocjene.
- Blago tebi. Tebi ih poklanjaju - rekoh znajući da se Miha neće uvrijediti.
- To mi odgovara. Tata je glavni za sve te likove. Može ih pojesti za doručak.
- Zavidim ti.
- Znam. Svi mi zavide. Stari je zapravo okej, a to što mu se svi ulizuju je njihov problem. Meni
odgovara...
U Cinestaru smo sreli dečke iz Klaićeve. I oni su došli pogledati taj kultni film. U njihovom druš-
tvu djelovao sam kao alien. Odjeveni u Vans jakne s kariranim kapama na glavi i razvezanim
tenisicama izgledali su kao složna braća, a ja sam utrčao u njihov svijet u iznošenim samtericama.
(Inače, jedina djevojka koja nije prilikom upoznavanja skenirala kako sam odjeven bila je Monika
i zbog toga sam joj bio zahvalan.) Film je bio zanimljiv i zabavan, ali me je definitivno odbio od
ikakvih adrenalinskih ludorija. Shvatio sam da je vožnja biciklom najviše što ću ikada riskirati po
tom pitanju.
Kad sam došao kući upisao sam u organizator:
Plan za postati zavodnik i omiljen u društvu:
Promijeniti garderobu.
Kupovati odjeću u Warehouseu i Urban
Republicu. Nabaviti sat.
Kupiti MP3 player.
Držati se uspravno i kad se šugavo osjećam.
Gledati s dečkima nogomet na televiziji.
Od starog zahtijevati veći džeparac.
Prestati biti pod uplivom ženskog dijela obitelji.
Naučiti Flokija da me posluša od prve.

STARI I JA
Našao sam se sa starim. Prošao kroz hodnik i upao u njegov ured. Radi u Zavodu za zaštitu priro-
de. Htio je biti veterinar, a sad se brine o medvjedima. Barem tako priča. I o nekom rijetkom
cvijeću. Nakon rokerske faze upao je činovničku. Katkad svira s privremenim bendom Nesanica.
Okupio je grupu starkelja koji slušaju Boba Dylana i Rolling Stonese. Soba mu je mala i zapuštena.
Na zidu je obješen poster medvjeda i hrvatske nogometne reprezentacije. Moje fotografije nema.
Ni sestrinih.
- Došao si - rekao je i uzdahnuo. Vedriji je dok telefonski razgovaramo. - Baš te je lijepo vidjeti.
Š to se događa?
- Ništa posebno...
- Sanja i Margita su okej?
- Da - uzvratih. - Ali ja se osjećam bez veze. Nisam in. Nekako sam jadan. Ne sad, inače.
- Kako jadan? - tata pokupi cigarete sa stola. -Idemo u »Mravca«.
- Mislim da sam zastario model... Ne uklapam se dovoljno u svoje društvo.
- Pa i ja se ne uklapam - tata će tobože nehajno.
- Ali meni se to ne sviđa.
Izašli smo iz grade, prošli park s djecom koja su se njihala na ljuljačkama i sjeli za prvi stol u
»Mravcu«. Pokraj ulaza i visoke tegle s nekakvom puzajućom biljkom.
- I u čemu je problem? - upitao me je dok smo sjeli. - Moram ti reći poražavajuću istinu, a to je
da većina ljudi misli da se negdje ne uklapa. Čak i roboti to misle.
- Odlučio sam postati drukčiji...
- Da? Pustit ćeš kosu? Početi svirati gitaru? Upisati se na manekenski tečaj? Borilački sport?
- Ne, htio bih da mi povećaš džeparac - rekoh -a da ne kažeš mami.
- Ja sam i ovako već švorc - odgovori on i lice mu se smrači na trenutak. Primijetio sam da kad god
se spomene novac, ljudima prijeđe sjena preko lica. Uvijek.
- Nemam dovoljno dobru garderobu, nemam dovoljno para kad treba izaći van s curama...
- Imaš koliko imaš...
- Ali sad je to važno. Imati, mislim. Više nego u tvoje doba. A uostalom mislim da sam previše pri-
stojan.
- Molim?
- Ti si imao zanimljiviju mladost...
- Hm, odmah sam si natovario vas djecu na vrat...
- Ali cure su te htjele. I nosio si kožnata odijela...
- Kupio sam ih na trideset šest mjeseci otplate, he-he...
- Trebam veći džeparac - rekao sam odlučno. -Ipak si ti zbrisao od nas...
- Plaćam alimentacije, zar ne?
- To su smiješni iznosi - izgovorih. Nisam bio ni svjestan da mogu izgovoriti takvu rečenicu.
- Opa! - iznenadi se stari. - Ne kužiš ti još kako je život kompliciran...
- Ž ao mi je. Ja nisam stvorio ovaj svijet. Tata me pogleda začuđeno.
- Hm, da sam znao to što sada znam - prozbori. - Dobro, smislit ćemo nešto. Nemoj dramatizirati.
Počet ću svirati po svadbama, promijeniti repertoar - nasmije se kiselo.
Pogledah ga. Da, kad se roditelji rastanu, sve se promijeni. Malo-pomalo nestane bliskosti, one
prave, istinske... Mihin tata stalno provodi vrijeme s Mihom, upoznaje ga s prijateljima, poslovnim
partnerima, vodi ga na pecanje, a Mihi to bude dosadno. Ipak, pravi su kompići, razgovaraju
normalno i otvoreno o svemu, a pogotovo o budućnosti... Već je i kupio stan na Mihino ime.
Odlaze na skijanje i putuju po inozemstvu.
Počeli smo brbljati o nogometu i Biliću, zatim o rukometu, na kraju o psima. Tu ništa pametno
nisam mogao reći. Sjetio sam se Flokija kojeg moram preodgojiti tako da prestane gristi moje
papuče i počne se odazivati na moje pozive kad ga pustim s lanca.
Što mi je to trebalo?
Zašto sam si zakomplicirao život?
Tko kaže da moram biti faca?
Tko kaže da se moram natjecati?
Nitko.
Ili svi, zapravo?

S VANESOM U CITY CENTRU

S Vanesom sam se našao na tramvajskoj stanici u Frankopanskoj, a onda smo se nekako dovukli
do City centra. Jura je već bio tamo, on je glumio manekena. Njegova ujaka Jozu Sorića reklamirali
su kao novog modnog kreatora pred kojim stoji blistava karijera i stalno su mu ime ponavljali
preko razglasa.
Ja sam na sebi imao nove Diesel kratke hlače s bezbroj džepova i majicu s mrtvačkom glavom na
leđima. Čak sam i Sanjinu kožnu narukvicu navukao na ruku. Vanesa se pojavila u kratkim
svijetlim hlačica-ma i bijeloj majici sa zlatnim leptirom. Hm, napokon sam se osjećao kao
muškarac, možda zbog nove odjeće koju sam kupio nakon susreta s ocem. Ugurao mi je u ruke
neki novac koji smo izvukli iz bankomata i tužno me pogledao prije negoli smo se rastali. Tip je,
shvatio sam, u depresiji. Nije on nikakav roker, kad bolje razmislim. A ja sam busom iz »Mravca«
zapalio u Avenue Mall i tamo lutao po prodavaonicama. Na kraju sam kupio nešto izvan svog
pristojno običnog stila i to prokrijumčario u stan. Nisam htio da me cure zapitkuju otkuda mi ta
čudnovata garderoba. Mama je otputovala u Zagorje, na vikend.
Vanesa je bila odlično raspoložena:
- Okej je ovdje - rekla je s naglaskom. - Danas je pseća vruća - dodala je nespretno. - Ti tramvaji su
baš horibl.
Nisam stao u obranu Zagrebačkoga električnog tramvaja, nego sam gledao kako da se domognem
besplatne Coca-Cole. Uspio sam uletjeti medu narod koji se tiskao oko šanka dok je treštala
glazba Tokio Hotela. Hm, barem to prepoznajem, pomislio sam. I sjetio se Š onje.
- Ju ar kjut - rekla je Vanesa slatko kad sam joj dodao kolu.
Počela je modna revija. Sjeli smo na šarene jastuke, a ispred nas prolazili su manekeni i
manekenke. Osjećao sam se sablasno, a opet cool. Bolje i to nego da čitam Ilustriranu povijest svijeta
dok mi sisterice svako malo upadaju u sobu. Dečki su na sebi imali šarenu odjeću, žute i ružičaste
košulje i nosili su široke hlače. Kombinacija sportsko šlampavog stila i nije bila loša, ali ustanovio
sam da se ne mogu zamisliti u ružičastim bojama. Jedva sam usvojio crnu...
Jura je imao izgeliranu kosu, počešljanu sa strane.
Razmišljao sam trebam li se pretvoriti u šminkera, repera, rokera ili skinsa po vanjskom obličju.
S mrtvačkom glavom na leđima dosegnuo sam određenu zrelost i nisam više izgledao kao
pristojan dečko.
Vanesa je ispijala kolu na slamku.
Jura mi je namignuo dok je prolazio pokraj mene.
City centar bio je prepun ljudi koji kupuju. Osjećao sam se kao da nekamo pripadam. Makar među
ljude što voze kolica prenatrpana namirnicama. U publici sam ugledao i Prosinečkog s djecom.
Doduše, nije sjedio na jastucima, nego je samo tuda prolazio. Fotoreporteri su ga okružili. Možda
sam ipak trebao trenirati nogomet?
- Vraćamo se u Los Angeles. Za dva tjedna - rekla je Vanessa.
- Ipak - odgovorio sam. - Nadao sam se da ćeš ostati zauvijek.
- Stvarno?
- Da - nasmiješio sam se, a manekenka u visokim petama stala je pokraj mene i okrenula se.
Curama treba zabraniti da budu lijepe, pametne ili poželjne. Na manekenke inače ne trzam, ali
ova je bila zgodna. Baš prava. S velikim poprsjem.
- Da. Š teta. Mislio sam s tobom uvježbati engleski. I možda još ponešto - osmjelio sam se. I
nastavio razmišljati u nogometnim terminima. Kako se zabija gol? Tako što stvoriš priliku i pucaš.
A kako se zabijaju poljupci. Isto tako.
- A što?
- Ne znam. Možda pravo prijateljstvo - počeo sam se izvlačiti osjećajući kako crvenim.
- Hm.
- A možda i... Imaš li dečka?
- Da, of kors - rekla je Vanesa. - Uvijek imam dečka. Cure koje nemaju dečke imaju problema...
- A dečki koji nemaju cure?
-1 oni imaju problema. Ali to ne tako loše za njih.
- Znači, imaš ga.
-Jes. Dva. Inače bih loše prolazila. Sve cure traže dečke i samo to rade.
- Zbilja?
- Prave se kao da ne, ali da... Ti ćeš biti moj dečko iz Hrvatska. Može?
- Može - nasmiješio sam se.
- A ja imam curu u Njivicama, na Krku - smislio sam.
- Dobro - rekla je Vanesa. - Hoćemo se dopisivati na Faceu?
- Aha - kimnuo sam značajno. Š to je pak sad Face?- pitao sam se. Već su svi pričali o tom portalu,
a ja sam glup i pojma nemam.
Ispred nosa ponovno mi je prošla manekenka. Zatim je izašao Jozo Sorić, modni kreator,
čovječuljak od metar i šezdeset, s naočalama na nosu i odjeven u najobičnije hlače i majicu. Nisam
tako zamišljao Jurina ujaka.
Hm, shvatio sam da, izgleda, nisam baš maštovit. Svako malo se iznenadim kako je sve drukčije
od onoga što zamišljam.
- Dobra modna revija - rekla je Vanesa. - Joj, ajmo malo šopingirati.
Oznojio sam se kao da odgovaram fiziku, ispred ploče, a hlače mi upravo skližu niz noge i
otkrivaju poderane bokserice. Zar još i to moram preživjeti da bih se uklopio u sadašnje vrijeme i
trendove?
- Može - rekoh široko se osmjehujući.
Postat ću frajer ma koliko me to koštalo. Počet ću gledati i sapunice, ukoliko je to bitna tema
razgovora... Jao, baš sam se uvalio!
Izvadio sam mobitel.
- Hajde da nas fotografiram. Za uspomenu - rekao sam.
- Može - pristala je Vanesa i napućila usnice. Ispali smo super. I ja sam napokon imao
fotku prave cure u mobaču, a ne mame, Flokija i susjede koja zalijeva ruže u vrtu...

RAD NA SEBI (MENI)

Počeo sam raditi na sebi.
Prvo sam stao na skejt i odvozio se nekoliko metara bez padanja. Onda sam se popiknuo i gotovo
završio u grmlju. Zatim sam imitirao Mihu. U sjedenju, na primjer. On sjedi u stolici kao daje cijeli
svijet njegov. Jednostavno se uvali. Isto tako - kao da je cijeli svijet njegov - ulazi u prodavaonicu,
kino ili slastičarnicu. I kad stoji ispred ploče, djeluje uvjerljivije od profesora - kao da je on
ispitivač.
Kad me Cvenićka poslala po imenik u zbornicu odlučio sam u hodniku vježbati uspješan hod.
Uspravio sam se i od usahlog kromanjonca pretvorio se u zgodnog mladića sa zadatkom.
Ogledavao se u staklenim vratima i prozorima. Hodao uspravno. Balićka koja vodi dramsku
grupu namignula mi je. Bio sam ponosan.
U zbornicu sam ušao dostojanstveno. Nigdje nikog. Otišao sam do pretinaca u kojima stoje
imenici i izvukao ga.
Jednog dana ja ću biti Bil Gates. Ili Nadal. Ili Nikola Tesla. Ili Slaven Bilić. Baš je ugodno imitirati
Mihu. Ponašao sam se kao da sam osvojio Mount Everest i dobio plazmu za rođendan.
Poslao sam Julijani Vanesinu fotku.
Ovo je moja cura, napisao sam.
Lijepa je, odgovorila je, a ja sam se nadao da me, pod jedan, neće otkriti u laži; pod dva, da joj se
suze kotrljaju niz obraze; pod tri, da mi je zavidna.
- Kaj se praviš važan? - rekla je Margita kad sam došao doma. Otkuda ti ta majica? - upitala me.
- Miha mi je poklonio - izvalio sam. Odlučio sam početi lagati. Onako, pod sitno. Kao što lažu svi
oko mene, a ja se pravim glup.
- To nije njegov stil - rekla je.
- Baš zato - odgovorio sam. - Zato mi ju je dao...
- Izgledaš kao diler droge...
- Hvala - rekao sam.
- Malo pretjerujem, bracek. Fora si. Nekako drukčiji.
- Ž elim biti drukčiji - odgovorio sam.
- Zašto? Sladak si ovako. I pametan.
- Hm, ali nekako uvučen u sebe. Ž ivim kao kornjača.
- Svi živimo kao kornjače - rekla je Margita. -Kornjačico moja!
Sanja je upala u kuhinju.
- Kak ste, sisavci? Naradila sam se danas. Mislim da ću ipak nastaviti sa studiranjem. Moram ne-
što izmisliti...
- Popušta te optimizam.
- Ništa mene ne popušta - odvratila je. Ali danas me jedan tip iživcirao tako da sam mu poželjela
izliti kavu u krilo...
- Trebaš se bogato udati...
- Tko će me? - rekla je Sanja. - Samo su zgubidani oko mene. Nego, kaj si upao u neku sektu? Izgle-
daš, hm, mistično. I otkud ti ove hlače?...
- Malo mijenjam stil. Mihine su, njemu su premale - zapetljavao sam se. - A da me pustite na miru!
Moram razmišljati.
Floki je mahao repom. Mislio je kako ću ga izvesti u šetnju. Popustio sam. Floki mi se jedini
istinski veselio. Nije gledao ni kako sam odjeven ni što pričam. Volio me svim svojim malim
srcem.
- Prijavit ću se na telki za pljeskačicu u showovima - rekla je Sanja. - Dosta mi je tog birca.
Uništit će moju divnu i dobru narav...
- Tu se nema para - odvratila je Margita.
- Okej. Nemoj me još i ti deprati... Nazvat ću oca. Možda on ima kakvu ideju...
- On nema nikakvih ideja - rekao sam. - To je samo gubljenje vremena...
Nisam želio da Sanja nazove oca. On bi izlanuo da sam bio kod njega. Na kraju krajeva, znam da
mi je htio pomoći. Znam i to da bi rado njima pomogao. Ali život je takav. Promijeni te...
- Vidjet ću - rekla je Sanja. Uzeo sam Flokija i izišao.
Što radiš? napisala je Vanesa. Hoćemo se jos jednom naci prije nego odidem?
Može sutra, odgovorio sam. A što ću odjenuti. Ovu majicu s mrtvačkom glavom već sam nosio
nekoliko dana. Čak mi je i Š onja rekla da je cool! Š to sad? Moram li se vratiti u svoje uobičajeno
izdanje?
Nazvao sam Mihu...
- Dođi, dosadno mi je...
- U zadnje vrijeme često ti je dosadno – izjavio je.
Dobri Miha, pomislio sam. Što bih da nema njega? Zapravo, što bih bez prijatelja?
Miha se pojavio. Nosio je sendvič u ruci i bio opušten.
- Evo me. Zar baš moraš stalno hodati s tim cuckom? I zašto se ne izvučeš iz te majice...
- Baš sam te htio zamoliti...
- Š to? Ajmo ispred Mimare... možda se ukaže netko od poznatih.
- Tamo je zabranjeno puštati psa...
-Joj, zabrane su zato da se krše, rekao je moj tata. Inače, u kući mi je panika. Tatina ljubavnica na-
zvala je mamu. Napila se kao deva jedan dan kad su se posvađali i izvrijeđala moju staru...
-I?
- I tata ništa nije priznao. Svi znamo da ima ljubavnicu, žena je nazvala mamu, ali on i dalje tvrdi
da je dotična luđakinja koja ga proganja... Fakat ima dobre živce. A što me trebaš zamoliti?
- Joj, glupo je. Tebi će to biti zaista glupo. -Š to?
- Možeš li, ukoliko te netko od mojih pita, potvrditi da su ove hlače i ova majica na meni zapravo
tvoje?
- Ti si lud.
- Da si ih dobio i bile su ti pretijesne... Bla, bla...
- Ali zašto?
- Ma, tata mi kupuje stvari, hoću dobro izgledati, bogatije mislim, a sestre ne znaju... Poludjele
bi kad bi skužile da mi dodaje lovu. A ja moram naučiti nove vještine. Laganje, na primjer.
- Zašto? - upita Miha prelazeći raskrižje. Zato-plilo je, znoj mi je klizio niz leđa.
- Zato. Zato jer svi lažu. -Hm.
- Pogledaj svog oca... -Da.
- Sebe.
- Kad ja lažem?
- Ma, sjeti se samo koliko si izbivao iz škole tvrdeći da si bolestan? I koliko si puta slagao... I svi su
ti povjerovali.
- He-he... Ali glupo mi je. Okej, ako tako želiš... Previše se opterećuješ drugima - rekao je i nami-
gnuo.
- Eh, da mi je biti na tvom mjestu - uzdahnuo sam zavidno.
- Evo Š onje... Moram u videoteku posuditi mami dva filma... U fazi je plakanja. A bilo bi bolje da
se svađa.
Š onja nam se približila. Nije gledala u mom smjeru, u posljednje vrijeme me ignorirala. Š to mogu
kad bih je volio vidjeti počešljanu i normalnu.
- Haj! - pozdravila nas je veselo i dalje me ne gledajući.
- Pustili su te na slobodu? -Tko?
- Starci - uzvratio je Miha. One dvije jedinice nisu ti trebale...
- Joj, što mogu kad sam se zapila...
- Daj!
- Ma da, bila sam u Melinu s jednom frendicom i naručile smo pivo, jedno pa drugo... Svašta.
Floki me je gledao.
- Hoćemo li se pomaknuti s mjesta? - upitao sam.
- Ideš s nama do videoteke? - upitao ju je Miha.
Š utio sam. Odlučio sam postati manje konzervativan i dosadan. Čekao sam što će ta nalarfana
glupača odgovoriti i imao prijateljski osmijeh na licu.
- Može - rekla je.
Floki je zamahnuo repom. Prolazili smo pokraj Skandala.
- Hej, čekaj! Sviđa li ti se ova majica? - upitao sam ugledavši u izlogu majicu s Piratima s Kariba.
- Opet je mrtvačka glava na njoj... - nasmijao se Miha.
- Ali ovo je drugi dizajn. I ima mačeve po sredini.
- Kako to da ne kupuješ više majice s Miki Mausom? - upitala me Š onja.
- Ne zezaj - rekao sam pomirljivo. - A i tebi bi bilo bolje da za promjenu katkad odjeneš
nešto ženskasto. Ovako izgledaš kao...
-Kao?
Kao transvestit, pomislio sam.
- Ne želim se svađati...
- Ni ja...
- Čujte, i meni je dosta svađa... - rekao je Miha.
Posudili smo filmove i odšetali do Mimare. Ponovno sam isprobao skejtanje. Išlo mi je sve bolje.
Zaključio sam da mi promjena izgleda pomaže u svemu. Možda bih se trebao malo obrijati sa
strane, a ostaviti više kose na vrhu glave? Ili sam ipak poludio?

DRUŽ ENJE S VANESOM

Vanesa me čekala ispred Mozaikove knjižare. Tamo je kupovala magnetiće s natpisima: Svi imaju
pravo na moje mišljenje; Možda uvijek kasnim ali čekanje se isplati, a ja sam došao u novom »looku«.
Nakon škole odjurio sam poput glupe šopingholičarke u Skandal i kupio majicu s piratima i
mačem. Da bih se dočepao te majice razbio sam plavog praščića koji je godinama služio kao
ispomoć u kriznim situacijama. Mama bi ga otključala - imao je plastični poklopac s ključanicom
na trbuhu - i izvadila lovu kad nam je ustrebalo za nasušne životne potrebe. Inače, praščić je bio
moj i novac u njegovoj keramičkoj utrobi pripadao je meni. Ali uglavnom, uvijek bi neka
egzistencijalna kriza oduzela moje prirodno pravo na blago. Umjesto novog mobitela mogao sam
se hvaliti uplatnicom za struju ili ekološkom perilicom za rublje s 1000 okretaja.
- Ovo je za frendove Hrvate - rekla je. - Veselim se što ću putovati. Voljela bih da dođeš jednom...
tvoja i moja mama su prijateljice...
- Kao da više i nisu...
- Ma, vi ne razumijete. Tamo se različito ljudi druže... Nije kao tu, da ste stalno zajedno... Nema
vremena... Opet imaš majicu s mrtvačka glava... Skupljaš ih?
Odmahnuo sam glavom.
- Slučajno.
Vanesa se nasmiješila.
- Kamo idemo?
- U Tkalcu. Možemo prošetati do Kaptol centra... Pogledao sam se u izlog Dallas recordsa
i ustanovio
da se opet držim pogrbljeno. Uspravio sam se. Morao sam se stalno iznova usredotočiti na to da
želim biti faca. Nisam ni znao da je to tako teško. Jednostavnije mi je bilo biti onaj Borna od prije
što hoda u običnim hlačama bez džepova i pušta da ga Floki zaustavlja kod svakog drveta i
stubišta. Moje komparativne prednosti u vidu načitanosti i kulturnog ponašanja
jednostavno nikoga nisu zanimale... I to što sam volio slušati opere. Ja, čiji je tata bio čisti
roker... i još sam smrvio prase... Ako sam htio postati drukčiji, morao sam odnekud početi.
- Š to je ovo? - upitala me Vanesa ugledavši zlatnu kuglu na sredini Bogovićeve.
- Prizemljeno Sunce. Skulptura.
- Hm. Sunce kažeš? Zašto bi Sunce htjelo biti na Zemlji?
- Mi ljudi uvijek bismo nešto htjeli zarobiti - rekao sam praveći se pametan.
- To je istina. Nešto. Ili nekoga.
Pomislio sam kako Vanesa dobro govori hrvatski i kako mi je žao što će otputovati. Nestati.
Ishlapjeti. Prošli smo pored prodavača slika, harmonikaša, brončanog Ljudevita Gaja i došli
do trga. Odjednom mi se Zagreb učinio malen poput licitarskog srca.
Sjeli smo u Funk. Iskreno, želio sam Vanesu odvesti i pokazati joj park na Opatovini i sjediti s
njom na klupi. Možda je poljubiti u obraz ili u vrat. Nisam baš savladao ljubljenje ni udvaranje, ali
činilo bi se da bi to bilo pametno...
- Reci mi, Vanesa, onako prijateljski, jesam li ja, ovaj, zanimljiv?
- Molim?
- Jesam li ja zgodan dečko, onako curama, što misliš...
- Kakvo pitanje! Zašto ti ne bi bio zgodan?
- Pitam. Jesam li zanimljiv? Kakvi su dečki u Americi?
- Oni su veseli i bave se sportom ili samo jedu i gledaju televiziju...
- A mi ovdje?
- Vi polako hodate. I ne putujete... Jesam to dobro rekla?
-Aha.
- Ne putujete...
Vanesa otpije kolu na slamku. Gledao sam kako joj se usne skupljaju, a lice se svejedno smiješi.
Valjda sam ispao glup. Njezine okrugle loptaste grudi nazi-rale su se ispod majice. Na ruci je
imala narukvicu sa sličicama svetaca - bio je to posljednji modni hit. I traperice iz kojih su virile
crne tange. Crne! Hm, vjerojatno je puno iskusnija od mene, pomislio sam.
Kako se postaje iskusan, pitao sam se.
Tako što se usudiš biti hrabar, odgovorio je glas u meni.
- Vanesa, najradije bih te poljubio - izvalio sam - tako si slatka. - Izjavio sam to, a uopće
nisam imao pojma o ljubljenu.
Vanesa se uozbiljila.
- Mislim da bi to bilo bez veze - poklopila me. - Mi smo samo prijatelji. I moj dečko iz Hrvatke. Ali
ne pravi.
- Ipak bih te poljubio. Znam da smo samo prijatelji - izvlačio sam se. Bilo mi je neugodno i sav
sam se preznojio iako u kafiću nije bilo osobito toplo.
- Već ćeš se poljubiti - rekla je. - Poslat ću ti knjigu iz Amerike How to Get a Girl to Fall in Love
with You. Jako je smiješna. Piše da se moraš praviti važan. Napisao ju je neki mladić s puno cura.
Sve piše o zavođenju. Ja sam tako uhvatila svoja dva dečka.
- Dvojicu.
- Da, tako je okej. Malo izađem s jednim, malo s drugim. Onda su jako dobri.
- To mi zvuči jako emancipirano.
- Ne znam. Al' tako ide dobro...
Znači, u pravu sam što se moram promijeniti. Pristojne i dobre cure više ne postoje. Bračni parovi
žive u lažima. Roditelji su umorni od djece. Jedno se priča, a drugo se radi...
- Sviđaju li ti se ti tvoji dečki?
- Pa, Dan mi je draži... - odgovori Vanesa veselo. - I moji ga roditelji poznaju. Tamo roditelji
poznaju mladiće s kojima cure izlaze...
- Nisi zaljubljena...
- Neee. To isto piše u knjizi. Ako hoćeš imati curu, nemoj se zaljubiti...
- Sve je to bulšit.
- Bulšit, he-he? Ali tako piše...
- Ja sam čitao druge knjige.
- To su ih prije pisali.. Zastarjele su...
- Znači, ti mene ne bi voljela čak i kad bi me voljela, na primjer...
- Ne razumijem...
- Nema veze...
Dakle, postoje uspješni ljudi i uspješni klinci. Vanesa je uspješna baš kao i Miha, njoj sve ide po
planu. A meni? No, dobro. Tko mi je iz mog društva najsličniji? Nitko. Ali ne smijem tako
razmišljati. Kažu da vlasnici pasa nalikuju na svoje pse. Znači, ja sam Floki. Zaigran, tupav i ne
lajem. Simpatičan usidjelicama i maloj djeci. Bez pedigrea.
- Ah - uzdahnuo sam. - Moram još puno učiti...
- Svi moramo još učiti - rekla je Vanesa. Gledao sam njezin profil i nadao se da će mi stići
kakva poruka da ne ispadnem običan tip kojeg nitko ne treba. Ali nikakve poruke nisu stizale. I
znao sam da se moram još mnogo truditi... Ž ivot je poput skejtanja, treba stalno iznova pokušavati
održavati se na daski.
Mama je živčana. Ne znam o čemu se radi, ali živčana je. Kaže daje upala u srednje godine i da
ima pravo na svoju živčanost. Dosadilo joj je razmišljati o tome jesmo li gladni, siti, sretni,
trebamo li izravnati zube i biti samopouzdani.
- Nadi si dečka - rekla joj je Margita bezbrižno. Margita je upecala Zlatka i pravi se važna. On je
obožava iako ja ne kužim što je na Margiti za obožavanje.
- S vas troje naći nekoga? - upitala je mama zabezeknuto. - Š to mi vrijedi moj dobar izgled jer
kad spomenem djecu potencijalni kavaliri razbježe se glavom bez obzira... Neki dan mi je
udvarao
čičica od pedeset godina s brkovima. Meni. Hej! Zar sam na to spala? Na muškarce s brkovima, a
bez brade. Zagorske varijante šerifa McClouda! Hoću nekog normalnog.
To me je gotovo ubilo.
Upravo sam počeo izlaziti iz krize četrnaestogodišnjaka, upisao se u dramsku sekciju u školi, a
mama upada u krizu. I sve je u kriznom stanju. Kao da smo u ratu...

TKO JE Č UO ZA SLAVU RAŠ KAJ? (EVO, JA!)

Sreo sam Moniku nakon sto godina. Hodala je polako svojim smirenim meditativnim korakom,
noseći blok za skiciranje u rukama. Ta će zbilja daleko dogurati.
- Ideš sa mnom na izložbu Slave Raškaj? - upitala me. Štreberica. Ja sam naravno znao tko je Slava
Raškaj. Shvatio sam da nisam dovoljno oglupavio da bih postao sretan...
- U Klovićeve?
- Da. Protegni noge. Lijepo je na Gornjem gradu. A i voljela bih da mi praviš društvo...
Istoga trenutka pomislio sam na Flokija kojeg bi trebalo prošetati i odustao od potrebe da potrčim
kući i uzmem ga sa sobom. Umjesto toga sam uvukao trbuh i isprsio se.
- Može. I kako ti ide crtanje?
- Napredujem. Polazim i instrukcije kod profesora Felera. Jednom tjedno. Vježbam crtati stolice
da ne lebde. Ne znam što ću ukoliko ne položim prijamni. Nemam vezu, a to je bitno. A bitno je i
znati dobro crtati.
- Baš si zapela za tu školu?
- Da. Volim umjetnost. Smiruje me. Pogledao sam Moniku. Duga joj je suknja lepršala
oko nogu. Na sebi je imala pamučnu jaknu s izvezenim cvijećem. Kosu je skupila u pletenicu.
Izgledala je kao da nije s ovoga svijeta, a vjerojatno i nije bila. Zapravo, skužio sam da svatko od
nas živi u svom svijetu. U Babilonskoj kuli. I zato se, uglavnom, ne razumijemo... Obično
shvaćamo ljude i umjetnike koje su živjeli u prošlim vremenima, ali obične susjede, ne.
Gluhonijema Slava Raškaj sa svojim lopočima nam je bliska (što mogu kad sam iz intelektualne
obitelji) jednako kao i Marija Jurić Zagorka (nastavljam i dalje biti načitan), ali da su žive sigurno
ne bi bile toliko cijenjene i morale bi davati intervjue u kojima bi objašnjavale koje kreme za lice
upotrebljavaju.
Ušli smo u Galeriju i kupili karte s popustom za studente. Neki tip s okruglim naočalama uputio
nas je na prvi kat. Iako sam se poprilično trudio postati glup, Slavini akvareli su me dirnuli. Bili su
odlično osvijetljeni, izranjali iz tmine kao iz nekog pravog jezera.
Zazvonio mi je mobitel.
Miha the King, pisalo je.
- Gdje si? - upitao me.
- U Klovićevim dvorima.
- Molim?
- Na Gornjem gradu - pojednostavnio sam.
- Š to tamo radiš? Stara, ovaj mama - ispravio se - imala je infarkt. U bolnici je.
-Joj!
- Kažu daje to bio slabi infarkt - neće biti posljedica, ali mora se odmarati... U kući je odmah
nastao kaos.
- Ž ao mi je.
-Jedem pizzu na Dolcu. Nije mi ni do čega. Stari šizi. Osjeća se krivim...
- Izgleda da vlada neka bolest. Moja mama je također živčana... A i Sanja...
- Postoji li netko tko nije živčan? - upitao me Miha. - Hvala - čuo sam ga kako se obraća konobaru.
- Postoji... - rekao sam i nasmiješio se. - Jedna cura. Monika.
Monika me pogledala iznenađeno.
- Zaletjet ću se do vas... A što tamo radite?
- Razgledavamo slike...
- Slike? -Aha.
- Zar si poludio?
- Čekaj nas ispred...
- Čekat ću vas u Čvenku... To mi je jednostavnije. Tamo ću si maznut kolu...
- Dobro... Baj!
- Eh, kad bih ja barem bila ovako talentirana -uzdahnula je Monika gledajući Slavin autoportret.
- Možda i jesi - rekao sam. - A i sličiš na nju...
Miha se naslonio na ogradu. Izgledao je zabrinuto i nesretno iako je osmijehom to pokušao sakriti.
- E, sad mi je dosta! - uzviknuo je kad smo se približili.
- Čega ti je dosta?
- Svega - rekao je i pružio ruku Moniki. - Ti si ona što crta, sjetio sam se... Tata će se morati
izjasni- ti. Ne želim da mi se mama živcira...
- Opa!
- Š to opa? Volim kad je mir u kući.
- Mir je jako važan - rekla je Monika.
- Okej, možda nisam mislio baš na takav mir...
- Na kakav?
- Na taj koji si ti mislila...
- A koji sam ja mislila?
- Mir. Onaj dosadni.
Monika ga pogleda otrovnim pogledom. Gotovo sam se iznenadio.
- Oprosti, nisam htio. Ali, znaš, kad ljudi izgledaju tako pristojno kao kuhane pileće noge, pomisliš
da čeznu za nekim posebnim mirom...
- Nisam nikakva pileća noga...
- Tsss, tsss, danas očito nije moj dan...
- Nemojte se svađati... Tek ste se upoznali...
- A kad se ti natežeš sa Š onjom... Š to je to?
- Ona je nemoguća.
-Joj, opet smo skrenuli s teme. A u ovom trenutku glavna tema sam ja... I moja mama. I moj otac. I
njegova histerična ljubavnica.
- Čuj, odrasli su ljudi - rekao sam filozofski. -Neka to riješe među sobom - ukočio sam se od pa-
meti i vrline. Oponašao sam sestre izgovarajući ključne rečenice...
- Ne. Posjetit ću histerikušu i gotovo. Mislim, ljubavnicu. Imam njezinu adresu.
- To je savršeno glupo - Monika je pogledala Mihu sveznajućim pogledom. Zatim je prošla rukom
preko čela i otvorila katalog sa Slavinim slikama da bi ga ponovno proučavala.
- Otkuda ti ovaj old timer? - upitao ju je Miha pokazujući na mobitel.
- Mama mi ga je dala - odgovori Monika udubljena u katalog.
- Zar je iz kamenog doma? Nema ni fotoaparat.
- Ne - potvrdila je. Ali meni je dobar.
Miha pokaže gestikulacijom: Ova je ženska ćaknuta? Š utio sam.
- I ja mislim da nije pametno posjećivati ljubavnicu. Možda se veza prekine.
- Ha, hoću biti siguran - Miha se nasmije. - Ne želim da mu ta koza prilazi na sto metara, molim li-
jepo. Odglumit ću najgoreg i najproblematičnijeg sina na svijetu pa da vidim hoće li baba htjeti
ostati...
- Tvoj tata je bogat...
- Ha, nisam mislio da je to problem...
- Mnoge ga žene proganjaju...
- Baš ga žalim...
- ... zbog love...
- Sve ja to znam, ali sad je dosta...
- Ne možeš odlučivati za druge - Monika se ponovno vratila u stvarnost.
- Tko kaže? - odgovori Miha.
- Nije u redu...
- Ja odlučujem ovog puta. Ž elim zdravu mamu. Mi muškarci odlučujemo. Odlučio sam da se ti
zaljubiš u mene, evo sad...
- Taj film nećeš gledati - reče veselo Monika. -Pravi si prostak!
Vjetar zapuhne i šiške joj zalepršaju. Prvi put sam vidio da se zbilja od srca nasmijala.
- Vidjet ćemo - Miha joj odgovori zagonetno, a onda podrigne.
- Svinjo! - uzvikne Monika. I ja sam se zaprepastio. Od Mihe se svašta moglo očekivati, ali ipak...
- Sorry - izgovori on nevino. - Pobjeglo mi je...
Hm, rekao je to tako umiljato da sam se iznenadio. Gle kako odjednom može biti sladak! A ja?
Kakav sam ja? Pomalo letvast. U stvari, poput Pinokija koji još nije oživio. Kao da sam progutao
metlu.
Monika je otpijala limunadu.
- Hoćemo pozvati Sonju da nam se pridruži? -upita me Miha.
- Zašto?
- Bez veze. Prijateljica nam je, a ja sam živčan...
- Duboko udahni desetak puta i bit će ti bolje -izjavi Monika.
- Zar ti uvijek nekoga ili nešto ispravljaš ? - upita je Miha. Poput Borne si. On je neprestano
obuzet raznim slutnjama, dvojbama i moralnim dilemama...
- To je u redu - branila me Monika.
- Ali je davež...
- Hej, razgovarate kao da me nema! Jeste li normalni? Kao prvo i prvo, nisam lud za Sonjom, kao
drugo, malo sam ipak olabavio... Više nisam onako pristojan kao prije...
- Ha, nisam zamijetio.
- Kad si budala - rekoh.
- Hm, ipak sam zamijetio - odvrati Miha smijući se na budala. - Ti bi se baš trebao družiti sa Sonjom
da te malo pokvari.
- Duhovito.
- A ja bih se trebao družiti s Monikom da me malo popravi, zar ne? - upita i namigne mi.
Monika ga blago pogleda.
- Mislim da si ti izgubljen slučaj.
Miha ipak nije nazvao Sonju i tako smo brbljali do devet navečer. Monika je pričala o dupinima,
zdravoj prehrani, o vitaminima i skladu uma i tijela. Smijala se na Mihine zezalice kako će je
naučiti jesti goleme hamburgere, gledati najgluplje televizijske programe i umakati pomfrit u
majonezu, zatim je podučiti u izležavanju na kauču presvučenim životinjskim krznom i uopće
raznim životnim radostima. Monika se sve više smijala pa sam se pitao ima li pravde na ovome
svijetu? Zašto nije bila oduševljenja mojim opservacijama o umjetnosti i socijalnoj pravdi za sve?
Baš sam pomislio da sam našao srodnu dušu, a kad tamo preziratelj ženskog spola uspješno ju je
zavodio... Dobro, nisam bio nešto posebno zainteresiran za Moniku, ali želio sam imati žensko
biće u blizini, pogotovo jer mi je to pomagalo da ne djelujem luzerski i bezvezno.
- Rekao si da su ti cure dosadne - gorko sam podsjetio vraćajući se kući... Ali vidim da se nisi
dosađivao...
- Monika je okej. Iako je malo opaljena... Uostalom, popravila mi je dan.
-Da?
- Da. Mislio sam da ću puknuti od bijesa... A, uostalom, možda bi zbilja bilo dobro da prestanem s
prežderavanj em...
Ha, znači tako! Miha je također odlučio promijeniti ploču. Nisam jedini. I on će opet bolje proći od
mene. Ugrizao sam se za usnicu. Vrlo je teško biti faca, zaključio sam.

VANESA JE OTPUTOVALA, A SONJA JE SKRATILA JEZIK

Domaje nastao rusvaj zbog prasca. Mama je pronašla dio uha i rep smrskane životinje i shvatila da
je ostala bez novaca za kupnju novog neophodno potrebnog ormarića za cipele i vješalica za
predsoblje. Narasli su joj očnjaci.
- Kako si mogao razbiti prase? - urlikala je po stanu. - Kakav je to način! Ako si trebao novce,
mogao si mi to reći. Na što si ih uopće potrošio?
- Na majicu s mrtvačkom glavom, sportske naočale za sunce, dvoje hlača i teniske...
- Ti nisi normalan...
- Ž elim dobro izgledati.
- Ti nisi normalan...
- Mislim da mi je dosadašnja garderoba postala neadekvatna...
- Ma nemoj. To od tebe nisam očekivala. Da brines o krpama...
- Ni ja od sebe nisam to očekivao. Ali postalo mi je važno. Ne znam ni sam kako...
- Sanja i Margita se muče... svima treba nešto novo... Ali trenutačna je situacija...
- Nisam mogao više čekati... uostalom, to je bila moja kašica...
- Nominalno. Možda. U idealnim uvjetima. Zar si se uspoređivao s Vanesom? Njezini imaju para.
- Uspoređivao sam se s dečkima i curama iz razreda.
- Oh. No dobro. Neću dalje širiti temu. Š to je tu je. Ja sam se uspoređivala sa ženama koje imaju
ormariće za cipele u predsoblju - rekla je odjednom pomirljivo.
- Ž ao mi je zbog prasca. Bilo je dobro dizajnirano. Ali morat ću razgovarati s ocem. Treba više
sudjelovati u odgoju. Izvukao se i pravi se glup... I zbilja, zar smatraš da druga djeca žive puno
bolje od tebe?
Potvrdio sam.
- Možda ne u Africi, ali u mom razredu sigurno
- pokušao sam biti duhovit...
- Joj, stara priča koja se svako toliko ponavlja -rekla je mama i zagrlila me. - Znaš - rekla je -
jed- nom sam i ja baki ukrala novac iz novčanika da bih kupila pernicu kakvu je imala moja
prijateljica... Eto, da znaš. Ali drugi puta mi moraš reći što ti se zbiva u glavi... Iako, iskreno, ne
znam kako da dođemo do više novaca... A sviđa li ti se Vanesa? - upitala me i prešla na novu
temu.
- Ne razmišljam o njoj jer se vraća u Ameriku.
- A imaš li problema u komunikaciji s drugima? Zaljuljao sam se na stolici. Stara je lagano
posta- jala nepodnošljiva.
- Ne. Počeo sam brbljati... Sve više govorim. I izvan kuće...
- Možda ti nedostaje otac...
- Joj mama, daj prestani! Jednostavno sam fina duša. Nemoj me povlačiti za jezik. Ali sredit ću to...
- Ha, i ja sam oduvijek bila pristojna. To mi se osvećuje... - nasmiješila se. - Sad ću napraviti pizzu.
Zaboli me glava od ovakvih razgovora... - rekla je i počela petljati po kuhinji.
Hvala Bogu, pomislio sam.
Na mobitel je stigla Julijanina poruka:
Kako si? Što radiš? Menije dosadno. Jedva čekam ljeto.
Odgovorio sam:
A što ti je s dečkom?
Otišao je na natjecanje iz matematike u Zagreb. A što je s tvojom curom? Seli se u Ameriku. I što ćeš sada?
Naći si drugu, he-he, odgovorio sam kao pravi frajer.
Imaš pravo. I ja bih tako postupila.
Ma nemoj, pomislio sam. Prošle godine si me proganjala, a sad se i ti praviš faca! Zar su svi koje
poznajem postali face, šminkeri i kuleri u nekoliko posljednjih mjeseci?

Vanesa je otputovala. Bio sam žalostan: uz nju sam se osjećao odraslo, a i mogao sam joj pričati
O svemu. Zapravo, s Vanesom sam bio otvoreniji nego s većinom cura koje sam susreo. Možda i
zato što sam znao da će otputovati, ali i da tajne koje joj povjerim neće ići dalje. Bila je otvorena,
vesela i vrlo pozitivna. Baš kao da je izašla iz nekog časopisa za djevojke, samo, he-he, ipak
pametnija.
- Hoćeš li mi pisati? - upitao sam je.
- Of course - nasmijala se - često. I napravi profil na Facebooku pa ću ti slati cvjetiće, medvjediće i
dobre vile...
- Zbilja?
- Da. Moći ćeš vidjeti fotografije mojih prijatelja. I kako se zabavljam, i kako slavim rođendane
i budem u kampovima...
-1 tvog dečka?
- Da, jednog... Dana. Ali i on je samo prijatelj, tako kažem... Ne želim da drugome bude sumnjivo...
- Ne razumijem...
- Vidim da moraš učiti... Poslat ću ti onu knjigu da čitaš... Ž ao mi je što na kraju nisam upoznala
tvog Mihu...
- I bolje. Onda bih te morao dijeliti s njim...
- Smiješan si...
- A ti si zabavna. Svakako mi piši.
- Okej - rekla je veselo Vanesa. Mirisala je na ljubičice ili se to meni samo činilo (s obzirom na
literaturu koju sam pročitao), a nekako sam i postao sjetan. I razmišljao filmski. Izgledali smo kao
lijep par koji se rastaje. Na sebi sam imao sive nove Replay hlače, široke s mnoštvom džepova i
djelovao sam svjetski. Mama mi je kupila nove majice, posljedica njezina prosvjetljenja očitovala se
u činjenici da je izbjegla majice s Batmanom ili dinosaurima. Iz razbijenog prasca iščitala je, očito,
da sam u komi, tj. ranjivo pubertetsko biće čije želje izazivaju pozornost. Istina, Sanja je podivljala
kad je doznala da sam lovu potrošio na garderobu kao kakva fifica, a ona se muči u gostionici
zarađujući za maškare i ruževe.
Priznajem, nisam postupio lijepo prema užoj obitelji koja cipele i dalje mora ostavljati na vidnom
mjestu u predsoblju i preskakati ih, ali, pitam se, odnose li se oni dobro prema meni? Uostalom,
jesam li uopće želio doći na ovaj svijet? Tko me pitao? Tata? Mama? Zar im dvije kćerke nisu
bile dovoljne? S obzirom na pad nataliteta, odradili su svoju građansku dužnost i mogli su
odahnuti. Ali onda sam im se zalomio ja, što je napokon bilo dovoljno za opći financijski
bankrot. Istina,
stambeno smo bili osigurani zahvaljujući precima koji su trezvenije razmišljali... Sve mi je to pro-
lazilo kroz glavu dok sam se rastajao s Vanesom na Trgu bana Jelačića. Vanesa me poljubila ravno
u usta (ups, neočekivano!), a onda je ušla u tramvaj broj šest i otišla iz mog života. Mašući.
Hm, osjećao sam se prilično slomljeno iako za to, u stvari, nije postojao nikakav pametan razlog.
Ali skužio sam da se prilično slomljeno možeš osjećati i zato što te čeka test iz matematike ili
posjet maminim kumovima. Ili zato što omiljeni film ne možeš posuditi u videoteci jer je već
posuđen... Opterećen takvim crnim mislima, na uglu Gajeve sreo sam Sonju. Zapravo, sudarili
smo se. Izlazila je iz ShoeBee-Doo prodavaonice.
- Bok - pozdravio sam je. - Jesi li naučila povijest? Znaš da sutra Mezićka ispituje
- Aha... - potvrdila je rastreseno. - Kupila sam cipele. S remenčićima... Hoćeš da ti ih pokažem?
Meni su foraste...
- Ha - sumnjičavo sam zavrtio glavom. Nisam bio sasvim siguran da će se i meni sviđati. - Ajde -
rekao sam nevoljko. Sonja se naslonila na zid i otvorila kutiju. Goleme narančaste cipele debelih
peta izronile su iz mraka. S remenčićima koji su se mogli oviti oko žirafina vrata...
- Super su - potvrdio sam. - Ali kako to da nisu crne? Ti voliš nositi crno...
- Ne više. Hm. Upoznala sam Ivanku Mazurkijević i ona je sasvim luda. Otkačena. Bila sam na
njezinom koncertu. Ž ena se oblači fenomenalno. Kombinira sve boje. I hoda po svijetu u
crvenim čarapama i zelenoj haljini.
- Sad ćeš i ti tako? - upitao sam.
- Baš i ne - odgovorila je.
- Ideš li sa mnom do Štrosa? Uzimam instrukcije iz skejtanja. Ma, zezam se. Čekaju me Kifla i
Robi. Samo ću se malo prodirati. Razmišljam trebam li kupiti skejt... I jesam li ja iz njihova filma.
Ili mi je bolje prebaciti se na bicikl.
- Bicikl? Po gradu. Po ovoj gužvi?
- Da. Sve je više biciklista, nisi li primijetila? Uostalom, mogu se voziti po pločniku... Ali stara bi
šizila... U Biciklu ga možeš posuditi na sedam dana i onda vidjeti želiš li ga voziti ili ne...
- Ha, na kraju ćeš postati i sportski tip...
- Da, prijavit ću se za mistera škole...
- Ma daj!
- Zezam se.
- Miss ili mister ili jesi ili nisi. Ove godine sigurno će pobijediti Marko. A od ženskih bi mogla
Nives. Ili Dora. One su slatkaste.
- Možda... Ali meni su bezlične.
- Ti si kompliciran.
- Nisam.
- Ili imaš komplekse. Svakoj curi nađeš manu.
- Misliš?
- Da, u tome je tvoj problem, he-he... I nemoj mi sad odmah reći da sam glupa krava. Jer onda ću ja
tebi reći da si idiot. I onda ćemo se opet posvađati. A sad smo već deset minuta vrlo pristojni
jedno s drugim...
- Čuj, i ti si danas vrlo fina...
- Ne znam što mi je... Možda zato što sam se posvađala s najboljom prijateljicom, zatim s bratom i
tatom... Svi mi idu na živce. A opet, nije u redu da mi svi idu na živce...
- Ali je prirodno...
- Misliš? Moram se skulirati. Pokvarila sam neke ocjene bez veze...
- Hm, to ti nije pametno...
- Nije, znam...
Došli smo do Š trosa, ali Kifla se još nije bio pojavio...
- Sjednimo na klupu. Ako imaš vremena - predložio sam. - Pričekat ću ga...
- Ma imam. Jedva čekam da završi škola... U stvari, ne znam što čekam. Zbilja nisam pri sebi...
- Ni ja baš nisam pri sebi... Cijeli život...
- To mi je poznato. Hm, ali zašto si danas tako pitom?
- He-he, nemoj da ti moram odgovoriti. Popio sam tablete za smirenje...
- Zar zbilja?
- Zezam te. I ti si danas mirna. Sasvim nova Sonja...
-Joj, da. Možda me netko začarao. Ili sam se dovoljno nasvađala... Uopće mi mozak ne radi. A ni
jezik. Ponašam se kao plavuša, zar ne?
Pomislio sam na Vanesu. Možda bih trebao imati nekoliko cura, nekoliko simpatija...
- Hoćeš da idemo u kino?
- Nas dvoje? Zar nas dvoje smrtnih neprijatelja? - upitala je Sonja upirući prstom u mene. - Nasmi-
javaš me...
- Pa, zakopali smo sjekiru...
- Oh, pozlit će mi, pretvaram se u pristojnu djevojku... Uopće ne znam što trebam odgovoriti...
Dogovorit ćemo se... Svijet je totalno poludio... U Italiji se organizira izbor za najljepšu časnu
sestru... Ako su one prošvikale, mogu i ja... Postat ću umiljata, he-he...
Nasmijao sam se.
Hm, možda i Sonja nije toliko antipatična i nadmena kao što mi je izgledala, pomislio sam. Ili se,
možda, samo želim dočepati cure... Ili samo želim naučiti novu vještinu ophođenja? Ili je sve to
normalno? Ili na mene djeluje nova odjeća? Ili?
Imam li pravo promijeniti mišljenje o
nekome? Jesam li pri sebi?

LJUBAVNICA BIBA
Miha me nagovorio da posjetimo ljubavnicu njegova tate. Dakle, uopće nisam znao u što se
upetljavam. Takav manjak inteligencije posjeduje morski krastavac, kamen i moja malenkost. Ne
znam što mi je bilo... Kako me uspio nagovoriti? Jednostavno. U školi pod odmorom obrazložio
mi je plan.
- Čuj - zapovjedio je - ideš sa mnom.
- Kamo?
- Vidjet ćeš! Iznenađenje.
- Joj, ne volim iznenađenja - rekao sam.
- Ni ja - odgovorio je. - Baš zato.
- O čemu se radi?
- O mami - odgovorio je.
- Kako je? - upitao sam.
- Oporavlja se - pojasnio mi je. - Ali baba je i jučer zvala. Tatina ljubavnica. Javio sam se pa je
spu- stila slušalicu.
- Kako znaš da je bila ona?
- Znam.
- A stari?
- Stari šuti. Mislim da se preplašio. Velik je on igrač, znaš... Ne želi skandal pa se pritajio. Ali
uvijek uradi po svom. Njega se mora slušati, kad tako odredi...
- Vi ste najbolji prijatelji. Divno je što imaš tatu koji se brine za tebe...
- Daaaa..., ali i voli da je po njegovu. Zapaljen je za tu svoju Bibu. Kako se netko može zvati Biba?
- Š to fali tom imenu?
- Prostačko je.
- A Miha?
- To mi je po pradjedu. Mihovil. I nije prostačko.
- Dobro. Ni Biba nije prostačko.
- Ali baba je vještica...
-Joj, reći ću te Moniki... da tako govoriš o ženskama.
- Zezaš me?
- Sviđa ti se?
- Poslala mi je poruku. I spomenula nekog slikara. Pa sam morao gledati u enciklopediju...
-Još ćeš se i propametiti - izletjelo mi je...
- Neću. He-he... Svi značajni i pametni tipovi o kojima učimo u školi završili su u zatvorima, muči-
la ih je inkvizicija ili su umirali od gladi... Znači, nije baš pametno biti pametan...
- Opa! I ja sam došao do sličnog zaključka, he--he... Ali... Vidim da ipak svašta znaš.
- Informiram se o bitnom. Moj tata kaže da ukoliko želiš biti uspješan, samo trebaš biti
dobro informiran... Tako se on obogatio. Na dionicama.
Uglavnom, po završetku škole odnio sam knjige kući i kao opijen krenuo za Mihom. Sjeli smo u
tramvaj i odvezli se na Črnomerec. Izišli smo na posljednjoj postaji; Miha je bio zadihan i crven u
licu.
- Pozlit će ti. Š to se uzrujavaš? - upitao sam.
- Malo mi je frka.
- Mislim da je ovo glupo - promucao sam.
- Možda - rekao je i usporio korak. Prošli smo trgovinu namirnica i ušli u malu ulicu. Tamnosiva
četverokatnica izronila je pred našim očima. Miha je pretraživao natpise na zvonima.
- Jurišić, evo tu je. Tko zna na kojem je katu... Srce mi je počelo ubrzano tući.
- Hej, mene se ovo ne tiče! - započeo sam pokušavajući se izvući. - Uostalom, možda ženske nema
kod kuće...
- Onda ništa. Ali isto tako bi i mogla biti... Kad sam već došao, neću odustati...
- I što ćeš joj reći? - upitao sam ga dok smo se penjali stubama.
- Nemam pojma - odgovorio je tiho. Uspeli smo se na treći kat.
- Tu živi! - uzviknuo je.
Pogledao sam prema bijelim vratima s dvije brave. Na mjedenoj pločici pisalo je velikim slovima
»Jurišić«. Srce mi je počelo luđački kucati.
- Što ćeš joj reći? - ponovno sam upitao preznojavajući se.
- Nemam pojma - ponovio je Miha i pritisnuo zvono. Jednom, dvaput...
- Dolazim - čuo se dječji glas... Zatim su se čuli koraci...
Vrata su se otvorila i provirilo je lice dječaka od kojih deset godina. Plava bujna kosa i plave oči.
- Koga trebate?
Uglavnom, ako tada nisam umro - neću nikada.
Uhvatila me teška panika. Shvatio sam koliko mrzim svađe, natezanja i stresne situacije. Doduše,
na sebi sam imao majicu s iscerenim facama Iron Maidena (hm, uopće nisu moj omiljeni sastav)
koja je sugerirala da se mogu nositi s kriznim situacijama...
- Trebam gospođu Jurišić. Bibu - nastavio je Miha. Više nije bio crven u licu.
- Mama - dječak se okrenuo prema unutrašnjosti stana i zaviknuo - netko te treba...
- Stižem - čuo se zvonki glas.
Na vratima se pojavila ljepotica. Najzgodnija žena koju sam ikada ugledao. Duga kosa padala joj
je do pola leđa i uopće nije izgledala kao nečija mama... Zatreptala je očima... Miha je na
trenutak zanijemio. Umjesto debele babe ugledao je Miss svijeta.
- Što želite? - upitala je žena smiješeći se.
- Ž elim da mog oca ostavite na miru - zagrmio je Miha. Ipak se snašao, iako se vidjelo da je izbezu-
mljen. - Ne smijete uništavati tuđe brakove i zdravlje drugih ljudi. Pustite mog tatu i mamu... Ne
gnjavite ga... Mama je dobila infarkt, a vi ga proganjate...
- Ts, ts, tiše - Biba je spustila glavu - malo tiše govori... Ne viči...
- Vi ste vještica - rekao je Miha.
- Š to se događa, mama? - upitao ju je dječak.
- Kako vas nije sram...
- Ma što ti, klinac, mene vrijeđaš! - ražestila se ljepotica. - Tko ti je dao pravo da me vrijeđaš? Zvat
ću policiju - snašla se.
- Bježimo - rekao sam Mihi. Bilo mi je neugodno.
- Maknite se iz našeg života - nije prestajao Miha podižući se na prste. On koji je uvijek bio cool i
ravnodušan izvodio je scenu. Učinilo mi se kao da se nalazim u nekom filmu. I shvatio sam da je
jednostavno biti super kad je sve po tvom, ali kad nije...
- Mali ljigavče, briši! - urliknula je ljepotica malo poružnjevši... - Što ti znaš! Što ti razumiješ?
- Mama, tko su ovi?
- Nemam pojma! - razjarena ljepotica povukla se u stan i zalupila vratima. Cijelo stubište se
zatreslo.
Miha je ponovno pritisnuo zvonce.
- Ajmo kući. Rekao si što si htio - zamolio sam ga. Bilo mi je dosta svega. Moji roditelji nisu se sva-
đali i sad sam im bio zahvalan. Tata je isplovio iz bračne priče bez scena. Tko zna kako zapravo
drugi ljudi žive? Viđao sam siromahe koji skupljaju boce iz kontejnera, alkoholičare što ispijaju
konjake na klupi u parku, susjeda koji baca televizor s drugog kata... Hm. Nisam bio očaran. Ž elio
sam se vratiti što prije u svoj stan i pogladiti Flokija...
- Baba je lijepa - promucao je Miha dok smo se spuštali niz stube. - Ali nadam se dame je
ozbiljno shvatila...
- Zar se tata neće ljutiti na tebe?
- Ne znam. Neće. Ipak sam ja njegov sin, he... I sad mi je lakše... Hitno mi treba nekakva hrana.
Kupit ću hotdog na uglu. Hoćeš li i ti?
Odmahnuo sam glavom.
Došao sam kući umoran kao da sam kopao, orao, pljevio, putovao na Mjesec i bio u ratu... Sanja i
Margita čudno su me gledale.
- Š to se s tobom događa? Sanja je ispijala kavu.
- Ništa.
- Jesi li se zaljubio? - upitala me.
- Ma, daj...
- Flokija treba izvesti u šetnju. Nakon što pojedeš večeru, bilo bi pametno da se potrudiš
oko njegovih uroloških potreba...
- Da... Ali kratko. Moram učiti.
- Mislim da je to pametno - nasmiješila se. - Ajde, bracek, što te muči?
- Ništa - ponovio sam i otišao u svoju sobu.

POLJUBAC, I TO PRVI
Tri dana proveo sam razmišljajući o životu. Uglavnom. Išlo mi je na živce što sam ustanovio da
sam osjećajan. Ustanovio sam to po trideset peti put posljednjih sedam mjeseci. Dobro, nije to
uvijek ni najveća mana. Sviđam se prodavačicama, maminim prijateljicama i umirovljenicima
Doma za lijepu starost. U tom domu živi bakina sestra koju redovito posjećujem. I Moniki. Ali njoj
se sviđa i Miha. Zar je to moguće? Doduše, i ja sam se spetljao sa Š onjom, ako se to tako može reći.
S curom za koju sam do jučer mislio da je obična bezveznjača i da ima mozak veličine graška!
Kako u kinu nisu igrali zanimljivi filmovi, otišli smo u Maksimir, u Zoološki vrt, gledati majmune.
Nije mi jasno kako nam je uopće takva ideja pala na pamet! Ali ustanovio sam da se sa Š onjom
sve više smijem i dobro zabavljam. Ona je, zapravo, vesela... Uglavnom, cupkala je u svojim
narančastim cipelama ispred kaveza s majmunima nadijevajući im imena nastavnika. Mršić
Franjo, čimpanza. Sudovečki Zlatko, loza mandrila... Hranila je slona Dumbu kockicama šećera. I
kreveljila se.
- Nisam mislio da si tako djetinjasta...
- To je najstroža tajna... Nemoj nikome reći.
- Š to ti se dogodilo?
- Ne znam. Sutra ću ispraviti sve ocjene. Otkad sam upoznala Ivanku Mazurkijević postala sam
dobre volje. I počela sam gledati »Ž utu minutu« na televiziji... Znaš, ono smiješno kad uvale
nekom psa na čuvanje i onda nestanu... pa čovjek šeće psa... joj, to mi je vrlo komično... I,
uostalom, kod kuće se sve promijenilo... Mama je našla novi posao... dugo je bila nezaposlena...
Opet je počela kuhati večere za prijatelje...
- Znaš li koliko si mi prije išla na živce?
- He-he, i ti meni. Bio si mi daleko najantipatičniji stvor na kugli zemaljskoj. Ali nikad ne reci
nikad; tu poslovicu stalno ponavlja moja mama...
- Da, ima pravo.
Sjeli smo na klupu. Majmuni su nas promatrali.
Mi smo promatrali majmune.
Onda sam ja promatrao Sonju.
Izgledala mi je vrlo zanimljivo. Bila je nekako ista, a opet drukčija. I ja sam bio isti, a drukčiji. Čak
sam pomislio kako bih sa Sonjom mogao razgovarati o horoskopima, šminki i letećim tanjurima
ukoliko bi ona to htjela. I imao sam osjećaj da bi ona razumjela moj interes za operetu, operu i
gospodina Verdija... Iako, možda pretjerujem. Osjećao sam žmarce, a i sav sam se oznojio. I htio
sam zagrliti Sonju, a bilo me je strah... E, onda sam se sjetio Mihe. Grozno. Taj je bio hrabar!
Podrignuo se pred Monikom, izvrijeđao je tatinu ljubavnicu, vozio motor, a opet, bio je
simpatičan... Zar i ja ne bih trebao skupiti barem malo hrabrosti? Na tu zastrašujuću pomisao o
hrabrosti potrudio sam se i prebacio ruku preko Sonjina ramena. I pričekao.
Ništa se nije dogodilo.
Sonja je opet počela promatrati majmune.
Majmuni su malo skakali po granama drveća, zatim su trijebili buhe, češkali se po glavi i malo
promatrali nas.
Osjećao sam se kao majmun.
Sonja je šutjela.
Osjećao sam se kao majmun na kvadrat. Nisam se usudio maknuti ruku sa Sonjina ramena. Š to
ako sam krivo zaključio da joj se sviđam? Š to ako sam joj dosadan? Jedva sam skupio hrabrosti
da je zagrlim, a sad nemam hrabrosti da je odgrlim.
Osjećao sam se kao majmun na
kub. Kao kralj svih majmuna.
Malo sam se promeškoljio, a ruka mi je i dalje bila ovijena oko Sonjina vrata.
- Nešto te svrbi? - upitala me Sonja. - I hoćeš li me već jednom poljubiti? Ili nećeš?
Umro sam. Znao sam da su današnje cure moćne. Imao sam tri žene u kući. Tri žene. Sve zaposle-
ne, sve emancipirane i sve izravno... Ali ovome se nisam nadao...
Sonja je okrenula lice prema meni. Napokon je prestala buljiti u majmune.
- Ž elim da se poljubimo - rekla je i zatvorila oči. Ja sam svoje širom otvorio.
Onda sam pritisnuo usne na Sonjine. I pomaknuo ruku. I uzdahnuo... A Sonjine usnice bile su
slatke i vrlo ukusne. Poput jagoda u šećeru. Ili dinje. To je bio moj prvi poljubac. Prvi. I bio sam
sav uzbuđen. Nisam želio da Sonja to otkrije. Poljubio sam je ponovno. Pravio sam se cool najviše
što sam mogao. Znao sam da se Sonja već bila ljubila s dečkima. Jednom je o tome pričala Mihi. A
ja sam se toga sjetio baš u ovome važnom trenutku. I sva pamet mi je nestala iz glave. Odjednom
sam bio glup. Nisam se sjećao tko je napisao Hamleta i gdje se nalazi Kuala Lumpur. A svašta
znam. Doduše, proplivao sam tek s deset godina!
- Super se ljubiš - rekla je Sonja, a ja sam gotovo pao pod klupu. Podsjetila me na onu prijašnju
Sonju i progutao sam knedlu nelagode.
- I ti - prošaptao sam kad sam došao k sebi. - I nadam se da si ne kaniš pirsati usnice kao što si
na- mjeravala... - rekoh pokušavajući biti duhovit i odrastao muškarac.
- Ne - nasmijala se.
Ah, kako se sve mijenja! Tko će se na to priviknuti? Ona dojučerašnja prostakuša odjednom me
držala za ruku, a ja sam se rascvao kao poriluk na mjesečini. I taman kad sam mislio postati
zločest i faca, pretvorio sam se u janješce. Strašno! Osim što uspravnije hodam i imam majice sa
zmijom koja guta krokodila i mrtvačkim glavama ostao sam romantik i pristojno čeljade. Zar mi
zbilja nema spasa?

NIKAD NE RECI NIKAD, DRUGI PUT

Najgora stvar koju sam morao priznati Mihi je da sam prohodao sa Sonjom. Dakle, mislio sam da
ću propasti u zemlju. Prvo sam ga pitao ima li kakvih novosti u vezi tatine ljubavnice i
cjelokupne ljubavno-političke situacije i doznao da se po tom pitanju ništa ne događa. Biba očito
još nije nazvala tatu i nije nas cinkala, ali sigurno se radi o nekoj strategiji s njezine strane...
- Znaš s kim sam jučer bio? - upitao sam ga.
- Jučer? Kada? Pa sa mnom.
- Ne, poslije... Sa Sonjom.
- Š to sa Sonjom? Pa bili ste u razredu. I danas ste bili zajedno u razredu. I prije mjesec dana.
- I nisi li nešto primijetio?
- Ne... prijeđi na stvar..
- Nisi li primijetio da smo danas dugo razgovarali...
- Jesam. Pa što. Opet nešto kompliciraš? -Jučer smo se... Jučer smo prohodali...
- Vi ste... prohodali? Ti i ona? Ona i ti? Vječni neprijatelji. Ne vjerujem.
- Jesmo.
- Sutra ćete se potući... Niste prohodali, šališ se?
- Jesmo.
- Muljaš. Nije 1. april...
- Sonja se promijenila...
- Možda si se ti promijenio, tikvane? Ona nikad nije bila loša cura, za razliku od drugih...
- Nisam to rekao.
- Ali si tako mislio. Joj, sjedimo na ovaj zidić. I ja tebi moram nešto priznati.
-Što?
- Nešto zastrašujuće.
- Ma nema toga...
- Znaš da volim brbljati, znaš da se volim praviti važan i znaš da mislim da su cure uglavnom
najdosadnija bića na svijetu, a cvijeće, umjetnost i knjige zanimljive su mi samo po tome koliko
mi nisu zanimljive... E pa ipak, i ja sam ga nadrljao...
- Kako si nadrljao?
- Sviđa mi se Monika. Dok si se ti zabavljao u Zoološkom vrtu, ja sam pak sjedio s Monikom u Bo-
taničkom vrtu. Obojica smo završili u vrtovima, he-he... Možeš li to zamisliti? I ne samo da sam
sjedio, već sam joj i pozirao za portret. Ukočen kao lopata sjedio sam dva sata da bih na kraju
ustanovio kako sam ružan i kako imam prevelike uši. Bar ih je tako Monika nacrtala. I onda sam
jeo njezin sendvič, najneukusniji na svijetu i rekao sam joj da mi je dobar... I jedva sam je pustio da
ode kući...
- Hm, možda si zreo za psihijatra...
- Zezao sam se kako će se ona zaljubiti u mene, a na kraju... nemam pojma. Sasvim je čudna, a
sviđa mi se... Sva je iz prošlosti... A onda opet... Sram me je i priznati. S njom mi nije dosadno iako
bi mi trebalo biti... Slušao sam priče o zečevima i zagađenju voda i nisam joj ispričao ni jedan vic...
- Ima još dana... A možda je i bolje.
- Još sam i popio čašu čaja iz termosice i listići su mi se zalijepili za zube.
- Zbilja nevjerojatno.
- Nikad ne bih pomislio da mi se može sviđati djevojka koja nosi termosicu u torbi..
- Nikad ne reci nikad.
- Š to sad bulazniš? Uglavnom, bio sam smlavljen. Došao sam kući i smazao tri šnicla da bih se
povratio. I još sam joj poslao poruku prije spavanja. Eto.
- Ha-ha - nasmijao sam se. Drago mi je da nisam jedini luđak u kvartu.
- Možeš biti uvjeren - potvrdio je Miha. Skočili smo sa zida.
- Ajmo potražiti Kiflu i Robija. Htio bih opet vježbati skejtanje. Nekako mi se čini da sam sve ma-
nje klempav.
(Š to čini jedan poljubac? Odmah se osjećaš samopouzdanije i bolje. Zato su bajke uvijek
završavale poljupcima. I Snjeguljice, Pepeljuge i Trnoružice su se pretvarale u prave komade. I
zato je Margita uvijek dobre volje. Jer se stalno ljubi sa Zlatkom, u kuhinji, u stubištu, u kinu, na
balkonu.
Moram nagovoriti mamu da se počne cmakati, možda joj se raspoloženje popravi. A i Sonja je
danas blistala u školi i odjenula je narančastu majicu s leptirima i stalno mi je namigivala. S
leptirima! Ona! Doduše, još uvijek ima tri prstena u obliku zmije na desnoj ruci. I sluša rep pod
odmorom. Ne znam kako ću joj podvaliti Verdija, ali smislit ću.)

FACA NA FACEBOOKU
Upisao sam se na Facebook. Super zabavna stvar. I odmah sam našao Vanesu. I sklopio tri
prijateljstva. Opisao sam se kao pametnjaković koji voli klasičnu glazbu, a zanima ga i skejtanje.
Stavio sam svoju najljepšu fotografiju a la James Bond i Slaven Bilić. Snimila me mama prošle
godine u Njivicama na plaži u ležaljci i ispao sam stariji i zreliji. Onako muški, a ne kao
pekmezasti balavac. Iako sam uglavnom većinu svog kratkog boravka na Zemlji proveo u
pekmezastom raspoloženju, volim izgledati kao faca. Pogotovo što sam izabran da najavljujem
završni svečani program kojim ćemo se oprostiti od škole. Ne znam koga zanima takva priredba,
ali ja se već osjećam poput Danijele Trbović i Mirka Fodora zajedno. Kaže ženska iz dramske da
sam talentiran i nije joj jasno gdje sam se prije skrivao. Iskreno, izgleda da sam imao razne
komplekse koji mi polako kopne. Je li to zbog toga što se ljubim sa Šonjom (sedam poljubaca) ili
zato što mi je tata povećao džeparac ili zato što sam promijenio način odijevanja (fluorescentno
zelene bokserice i majica na kojoj piše Ja sam ja) ili zato što sve bolje skejtam (samo dva pada u
grmlje ruža ispred Mimare i jedno zabubavanje u spomenik J. J. Strossmayera), ne bih znao. U
svakom slučaju pekmezastost me polako napušta i moja unutarnje psihička struktura ojačava, tako
da sam otporniji na stresove, a i zabavniji. Čak me i glupača Mirela (nisam joj zaboravio što me
nije pozvala na rođendan) počela šljiviti. Ali ja ne šljivim nju. Pravim se važan baš kao što mi je
savjetovala Vanesa. Inače, Vanesa na fotkama koje je stavila na Face izgleda kao kakva kraljica -
najljepša i najnasmijanija. Prava američka reklama za sreću. I ima 584 prijatelja. Nemreš bilivit!
Mislim da je lakše skupiti 584 neprijatelja, he-he...
Stari me je nazvao da se nađemo pa smo se opet vrlo konspirativno našli u Mravcu. Bio je
bolje volje. S bendom je ugovorio dvije svadbe Kod Drageca.
- Radi se o drugim i trećim brakovima i građanskoj klasi. Sva sreća da još postoji, tako da mogu
zaraditi neke pare... A što se s tobom događa? Stil si promijenio, vidim. Malo više me podsjećaš na
mene, a to godi...
-Da?
- Nego što. Jesi siguran da te nikada nije zainteresirala svirka?
Odmahnuo sam glavom.
- Baš bi bilo dobro da se baciš na gitaru...
- Bolje na harmoniku. Svi slušaju narodnjake..
- I to što kažeš. A kako stojiš s curama?
Opa! Tata se trudi ispuniti svoj očinski zadatak. Možda me kani podučiti seksualnom odgoju ili
pravilima samuraja ili smicalicama koje su potrebne da bih napredovao kroz godine školovanja?
Teško je biti otvoren kad se s nekim ne viđaš redovito. Nekoć me nosio na ramenima i igrao sa
mnom Čovječe ne ljuti se... Onda ga je uhvatila kriza. Možda je izgubio samopouzdanje? Možda se
nije više dovoljno ljubio s mamom?
- Dobro. Imam curu.
- Zbilja. -Da.
- Kako to sada izgleda?
- Nemam pojma što pod time misliš...
- Drukčije je vrijeme... Drukčije nego prije. A Sanja, je l se ona snašla?
- Mogao bi je baš i nazvati...
- Ma, hoću... Čekam taj honorar od svirke. Ipak smo mi roditelji obični bankomati... Mislim, lova je
najvažnija...
- Ne znam baš...
- Zar si promijenio ploču? Prošli put si bio vrlo materijalistički nastrojen...
- Da. Ali nakon što sam pokupovao nekoliko majica i malo se redizajnirao, shvatio sam da nije
sve baš tako crno...
- Hvala Bogu. I s koliko ćeš proći?
- Odličnim. Š treber.
- Možda nisam zaslužio tako dobra sina.
- Možda, he-he...
- Ma jesam, jesam... Kako je mama?
- Koji put živčani. Ali je okej. Upisala se na salsu, ples.
- Je li našla nekog tipa?
- Ne pada joj na pamet.
- Š teta. Bilo bi joj pametno. I ja sam sam.
Hm, ova moderna vremena su doista naopaka. Otac mi se ispovijedao umjesto da ja cvilim u
njegovu krilu. Zar baš moram znati što i njega muči? Starenje? ćelavljenje? Prostata? Gubljene
mišićnog tonusa i nedostatak plavokosih ljepotica u blizini? Ili ga muči, kao i mene, smisao
ljudskog postojanja? Iako, otkako ne razmišljam o tako teškim temama, sve mi ide bolje...
- Možda bi mogao uzeti Flokija na nekoliko mjeseci...
- Ne mogu se obvezati... Zar vam on predstavlja problem?
- Neeee - neuvjerljivo sam odgovorio. - Osim što je još zaigran kao kad je bio mali. Veseo je i voli
jesti sladoled.
- Kad je to naučio?
- Ah, dosta davno. Od vanilije. A ni lubenica mu nije strana...
- Možda misli da je čovjek... Vegetarijanac...
- Ta ti je dobra...
- Ne, nažalost, nisam još sposoban brinuti se ni za običnog cucka - rekao je. Opraštaš
mi? Kimnuo sam glavom.
- Htio sam reći, ipak možeš na mene računati... Ne po pitanju Flokija, doduše... Ako ti mogu što
pomoći... Znam da ti nije lako među svim onim ženama. I znam da nisam bio dobar rastavljeni
otac... Glupo je što od tebe tražim da me razumiješ... Ali negdje sam pogubio svoje snove... Ne
razumijem kako se to dogodilo. Ostario sam i umorio se. I pobjegao. Glupo je što to priča netko
tko svira / can't get now i nosi uske traperice i čizme s petom - tu se nasmijao - ali istina je...
Sjedim u uredu i razmišljam o medvjedima, a onda s dosadnim tipovima poput mene sviram...
No, sad
sam barem odlučio povećati broj gaža... Ž elim da ti bude dobro. I da curama bude dobro. To sam
htio reći. Mislim na vas.
Joj! Dok sam ga slušao stisnulo mi se grlo kao da cuclam limun i gotovo su mi suze navrle na oči.
Sva sreća što sam, u međuvremenu, donekle odrastao... Sjetio sam se i Monikina savjeta o
dubokom disanju. Pa sam udahnuo... I sjetio sam se da me Sonja čeka ispred Cinestara. A ta mi je
spoznaja odmah popravila raspoloženje.
- Ma, sve je u redu... Svi smo okej. Sestre pogotovo. Imaju duge jezike. I uglavnom su super volje.
Katkad mislim da su retardirane... A ja sam ispunio neke planove koje sam si zacrtao. Nisam više
baš truba. Iako nisam ni Rambo.
Stari se nasmijao.
- Misliš li da su rastanci korisni?
Pogledao sam ga. I bio miran. Nekako zadovoljan. Sviđalo mi se što mi se obraća kao prijatelju čije
ga mišljenje zanima.
-Jesu. I ponovni sastanci su korisni - rekao sam. Nisam znao trebam li ga zagrliti ili ne. A onda
sam ga zagrlio. I on je zagrlio mene. Vjerojatno se sa zagrljajima ne može pogriješiti.
Iako, ako dobro razmislim, nisu sasvim »facasti« a ni cool.

SVI Ž ELE NEŠ TO

Ljubavnica Biba ipak je uzvratila udarac. Pojavila se na Mihinim vratima. Bez pardona. Sva sreća
što mu mama nije bila kod kuće. Otišla je u laganu šetnju s prijateljicom. A ljepotica se pojavila
namirisana, sređena i ljutita. Miha joj je otvorio vrata.
I odmah zatvorio.
Pomislio je da će pasti u nesvijest.
Bilo mi je smiješno dok mi je pričao što se događalo. I napeto. Možda ljudi vole gledati sapunice
zato što je život jedna obična sapunica? Pomalo bljutava i gorkasta, puna nesporazuma.
Ljubavnica je ponovno pozvonila.
Ovog je puta Mihin tata otvorio vrata.
- Biba! - uzviknuo je. A onda je dodao:
- Jesi li normalna...
Biba je ušla u stan. Jednostavno. U štiklama od deset centimetara. Sa srebrnom golemom torbom.
(U kojoj je možda pištolj, pomislio je Miha. Ili nož.)
- Naravno da sam normalna, Milane - prosiktala je. - Neće mene nitko povlačiti za nos. Ni zezati...
- Dogovorili smo se...
- Ni ti ni tvoj nepristojni klinac...
- Koji klinac?
- Ovaj! - uzviknula je i pokazala na Mihu koji se naslonio na ormarić s cipelama. (Onakav kakav
želi moja stara.)
- Kakve on veze ima?
- Balonja mi je došao na vrata... I napravio scenu... Kao da sam dro... - nije dovršila riječ.
- Miha, o čemu se radi?
- Vrijeđao me je... nakon tri godine veze, nisam zaslužila ovakav tretman.
- Sve smo se dogovorili, Biba.
- Rekao si da ćeš se rastati. Gdje ti je žena pa da raspravimo?
- Ništa ti nisam obećavao...
- Molim?
- Čula si ono što si željela čuti. Nisam ti obećao nikakvu rastavu. Ali smiri se.
- Gdje ti je žena? Rekao si da je bolesna.
- I ti si se usudila doći?
- I tvoj klipan je došao do mene...
- Nisam imao pojma...
- Hoću vidjeti tvoju ženu...
- Otišla je na kontrolu... A ti, Miha, ne moraš sve slušati... Biba, hajdemo u Esplanadu na cugu... Sve
ću ti objasniti. Samo se nemoj uzrujavati...
- Nećeš me praviti budalom...
- Smiri se... A s tobom ću, Miha, razgovarati...
- Zbilja ti nema žene doma?
- Pa vidiš... Sve će biti u redu.
Mihin tata uzeo je novčanik i mobitel i izašao na stubište.
- Da se nisi maknuo iz stana - naredio je Mihi. - I da nisi zucnuo o ovome mami - prošaptao je pri-
jeteći.
Mihi je srce sišlo u pete.
A onda mu se diglo iz peta, he-he. Bio je ljutit. Na sebe, tatu i Bibu. I nije se osjećao hladnokrvno.
Babetina je bila prokleto lijepa.
- To mi je zapravo najteže palo - rekao mi je. -Znao sam da mu je teško odreći se takve ljepotice.
Mihina mama nije doznala za Bibin posjet. Tata se vratio kući i pravio se lud, kao da ništa nije bilo.
- Ne miješaj se u moje stvari - rekao je Mihi - sve ću srediti kad za to dođe vrijeme. Ako
znam voditi poduzeće, onda znam voditi i sve ostalo...
Tako su Miha i njegov tata zahladili odnose. Dobro, nije to dugo trajalo, možda pet dana, ali ipak!
Shvatio sam da ništa nije vječno: raspadaju se države, bendovi, prijateljstva... I zato mu više baš i
nisam zavidan! Svatko nosi svoj križ, rekla bi moja baka...

SVAKIDAŠ NJA STATISTIKA

Do sada sam se sa Sonjom poljubio 11 puta. Miha se s Monikom poljubio samo tri puta. Ona je
tvrd orah. Uglavnom, vrlo smo ponosni što imamo cure. Pohvalio sam se Julijani.
Imam novu curu, napisao sam joj.
Super, odgovorila je.
A što je s tvojim
dečkom? Dobro je.
Je l' te sluša?
Pa i ne.
I što ćeš onda?
Vidjet ću. Moram učiti. Ćao, otkantala me. I opet nije bila ljubomorna. I opet nije patila. Zbilja sam
grozan. Zašto želim da pati netko do koga mi nije stalo? Zato što sam i ja jedno nesavršeno ljudsko
biće baš kao i svi ostali.
Inače, Š onja je katkad ona ista Š onja od prije. Uhvati je žuta minuta i onda se naljuti na mene, ali ja
se više ne živciram. Zapravo, čak mi se i sviđa to kako zna biti temperamentna. Na njezin nagovor
sam se ošišao i sad imam frizuru a la ježek. Upotrebljavam gel i izgledam kao skejter. Djevojke me
zagledaju kad se vozim tramvajem, a meni godi. Počeo sam razmišljati o aparatiću za ispravljanje
zuba.
Odlično se osjećam u svojoj koži. Kako je to divno! Izgleda da je promjena moje osobnosti započela
kad sam kupio majicu s mrtvačkom glavom... Svako putovanje počinje prvim korakom, kaže
kineska poslovica. Ili japanska. (Možda zagorska, ha-ha.) Više nisam onako neraspoložen kao
prije, a i stekao sam nove prijatelje. I ja poput Mihe sjedim cijelom stražnjicom na stolici, a naučio
sam i hodati kao da je pola svijeta u mojem vlasništvu. Doduše, to djeluje primitivno, ali neka.
Iako sam neki dan bio u Glazbenom zavodu i slušao Darka Petrinjaka kako svira gitaru, Ilicom se
krećem kao da mi je tata Todorić. Ili Kerum. Skužio sam da se ljudi uglavnom prave važni, pa se i
ja pravim važan. Skromnost me je ubijala i ne želim više biti skroman. Čak i Floki više ne
zastajkuje kod svakog stubišta i drveta i požuri kad ga pozovem s notom ozbiljnosti u glasu.
- Ne pretjeruj s promjenama - kaže mi Monika. - Sad ideš u drugu krajnost. Budi ono što jesi.
- Ali ja ne znam što točno jesam. A postalo mi je ugodno biti faca.
- Svi volimo biti face - odgovorila je Monika. -Svatko od nas želi biti važan. I što je najvažnije, svi
mi jesmo važni.
- Pozlit će mi... Govoriš kao propovjednik. Velečasni Sudac. Ne vjerujem da su svi ljudi jednako
važni. Nemoj mi sad kvariti dobro raspoloženje. Naučio sam se malo biti bahat i nepristojan, a
ti me kočiš... Uostalom, kako to da ti se sviđa Miha?
- Suprotnosti se privlače. Valjda. Pa i ti si se spetljao sa Sonjom. Miha mi kaže da je nisi
mogao smisliti...
- Da. U glavi sam imao idealnu djevojku, neku koja će se diviti svakoj mojoj misli i koja će me vo-
ljeti usprkos tome što se ne kužim u modu i nosim samterice...
-I?
-I?
-1 ništa.
- Sonja se divi svakoj tvojoj misli?
- Hm, ne.
- A ti se diviš svakoj njezinoj misli?
- Sigurno ne.
- A ipak ste se povezali.
-Da.
- Ti si se malo promijenio, a i ona se malo promijenila. A samterice si bacio. Ona je sigurno
isto nešto bacila.
- Crni džemper s rupom. I crne isprane tajice.
- Eto vidiš.
- Joj, a zašto si ti uvijek tako smirena? Ti tvoji roditelji alternativci...
- Čuj! Ljudi su različiti. Netko treba mobitel s petsto funkcija da bi se dobro osjećao. Druga
je osoba pak sretna kad ga nema. I obje mogu biti zadovoljne sobom, a i face.
- Govoriš kao da imaš sto godina. U stvari, kao ja kad sam bio dosadniji... Pardon... Mi smo slični.
- Da, mi smo slični...
- A opet nismo...
- A opet nismo. Zamisli da se svijet sastoji od nepreglednog mnoštva Borni. Samo je
atomska bomba stravičnija od te ideje...
- Nije baš tako...
- Ili da hrpe Monika hodaju gradovima...
- Malo bi se dosađivali, zar ne?
- Aha - rekao sam i zijevnuo.
- Huljo! - nasmijala se Monika. - A baš sam počela uživati u svom predavanju...
- Nije lako Mihi s tobom - zaključio sam. - Mi pametni smo fakat dosadni... Zato ja sad skrivam
svoju pamet. I čitam stripove o Mister Nou, he-he... I dječje slikovnice. I igram se autićima...
Sanja je našla novi posao. U butiku Hollywood u Gundulićevoj. Meni je pala sjekira u med jer ima
popust od trideset posto na odjevne predmete koje tamo kupuje. Inače, u Hollywoodu se prodaju
razne krpe iz Turske koje dobro izgledaju. I razne lažne marke. Tako da smo se svi u obitelji
opskrbili novitetima. A Sanja je divna, sprijateljila se s pola ulice, prodavačicama iz okolnih
trgovina, prometnikom, studentima Muzičke akademije i vlasnikom pizzerije Tomato.
- Kaj, bracek? Si se smiril? - pitala me kad sam svratio do nje. - Ništa mi se više ne
povjeravaš. Imaš li curu? Simpatiju? Malo se previše lickaš u posljednje vrijeme.
Š utim. Pravim se tajanstven. Hodam s tamnim naočalama. Tankih okvira. Debelih okvira. Nosim
ruksak na kojem piše Just do it\ Kupio sam i kožnatu narukvicu, sličnu kakvu nosi pijanist
Maksim Mrvica.
- Da, slijedim trendove...
- Dat ću ti po nosu... Znaš - pogleda me sestra značajno - jučer me zvao stari...
- Ma nemoj... - pravim se iznenađen.
- I raspitivao se kako smo...
- Katkad se čujem s njim...
- Mislim da se želi vratiti kući...
- Ne vjerujem...
- Ti bi volio da se vrati?
- Više ne...
- A mama?
- Sumnjam.
- Meni bi bilo drago. On nema novu žensku, a stara samuje. Zar ne bi bilo pametno da se ponovno
spoje?
- Ne bulazni... Uostalom, dobro nam je i ovako...
Sjetio sam se razgovora s Monikom.
- Iako nikad ne znaš što je u nečijoj glavi... Neki se ljudi mijenjaju, neki ne... Ali kad nešto pukne,
puknuto je... Uostalom, u stanu nas je već previše...
- Majmune!
- Znaš što, radije si i ti nađi dečka. Ima pravo Margita. Ljudi kad su sami previše razmišljaju o dru-
gima i bave se tuđim životima...
- Ti kao nisi sam...
- Možda i nisam.
- Znači, imaš komada? Mogla sam si misliti. Sve silne pretvorbe tvog izgleda...
- Zar si mi zavidna?
- Jesi li se cmoknuo?
- Š to te briga.
- Reci mi... Znaš da vodim antologiju prvih poljubaca...
- Zašto me zezaš?
- Ma daj... Ne zezam. Sve svoje prijateljice ispitala sam gdje su se prvi puta poljubile i kako je
bilo...
- I što si doznala?
- Najviše prvih poljubaca razmijeni se u stubištu, zatim u parku, potom u nekoj rupi na
plesnjaku... Ipak, prvo ljubljenje katkad se odvija u kinu, muzeju, smočnici, šupi, čak i kući strave
u Gardalandu, između ulaska raznih kostura na scenu...
- He-he... A, molim te, tko se poljubio u muzeju?
- Moja prijateljica Marica. Na izložbi u Etnografskom, he-he... Sakrili su se iza peći. Ona i njezin
Pero.
- Ne poznajem Maricu.
- Pa ne moraš sve poznavati. A gdje si se ti cmoknuo?
Š utio sam.
- Ma daj, reci...
I dalje sam šutio.
-Ja sam se u stubištu... Nimalo romantično mjesto. A ti? Daj mi reci. Shvati to kao istraživačku ra-
doznalost.
Hm, kako se praviti važan ako se ne pohvalim, zapitao sam se.
- Ispred kaveza s majmunima u zoološkom vrtu. Na klupi - priznao sam. Htio sam da se dozna da
se sve više pretvaram u facu i muškarca.
- Ha-ha - nasmijala se Sanja. - Mogla sam si misliti? A tko je sretnica?
- E, to ti neću reći.
- Dobro, dobro...
- Kavez s majmunima... Baš zgodno. Ma, reci mi...
- Nije važno.
- Poznajem je?
- Ne - slagao sam...
I tako nisam ništa priznao. Bio sam ponosan na sebe jer sestre me uvijek preveslaju. Previše sam
osjetljiv na njih pa im ispričam i što treba i što ne treba. A htio sam imati tajnu. Muškarci s tajnom
su zanimljiviji.
Makar i ta tajna potrajala samo nekoliko dana. Dok Miha nešto ne izvali ili dok ja nešto ne izvalim.
SVE JE OKEJ, ZAR JE TO TAKO JEDNOSTAVNO?
Vanesa mi je poslala knjigu o zavođenju, ali nisam se odmah bacio na čitanje. Nisam imao
vremena, a i nije mi se dalo petljati s rječnicima. Ali zato sam joj se odmah pohvalio curom. Iako,
prešutio sam da se radi o Sonji. Ne sjećam se, naime, jesam li je Vanesi ogovarao pa ne bi bilo
pametno...
Imam curu, napisao sam na chatu.
Bravo, odgovorila mi je. Je li ti knjiga koristila?
Nisam je jos otvorio, objavio sam ponosno. Upotrijebio sam vlastiti sarm.
Sto je sarm? upitala me.
Osobnost, odgovorio sam.
To je dobro. Ali nadji jos neku curu. Bitno je da ih je vise.
Možda.
Vidjet ces.
Da, ali zasad mi je dovoljna jedna.
Isključio sam se s interneta. Odjednom sam se udobno osjećao u svojoj koži. Već dugo nisam bio
tako zadovoljan sobom. Pustio sam ariju Zbor Zidova iz opere Nabucco i počeo čitati knjigu
Mudre misli. Znao sam da mi više ne mogu naškoditi... »Ako imaš cilj, naći ćeš i put do njega«,
pisalo je...
Uz najbolju volju još nisam oglupavio. Zapravo, moglo bi se reći da sada jedino skrivam svoju pa-
met. Više pričam o nogometu, igricama i sudačkim nepravdama, a manje prigovaram kad me
netko davi groznom glazbom i televizijskim emisijama o manekenkama, dijetama i slavnim
osobama. Zapravo, kompleksi su mi se smanjili. Neki dan sam čak ponovno odjenuo stare
samterice (ipak ih nisam ih bacio, zlu ne trebalo) - sve šminkerske hlače bile su u pranju, i ništa
se posebno nije dogodilo. Sonja me pohvalila, rekla je da izgledam kao hipik, jedino mi kosa
treba narasti. Hm, baš i nisam želio ići tako daleko u prošlost, iako bi to i Moniki bilo super.
Iskreno govoreći, i ona je posebna cura. Jede svoje jezive sendviče s mrkvom i salatom, a Miha s
kulenom, i drži ga u šaci. Mihu, mislim.
- Rekao si da su cure dosadne - kažem Mihi kad ga želim zafrkavati.
- Da... Još uvijek tako mislim - ne predaje se on. - Čast iznimkama.
- A što je s ljubavnicom Bibom? - upitao sam ga,
- Nemam pojma - odgovorio je. - Dovoljno sam se zbog nje živcirao. A i tata je lukav. Nekako ju je
maknuo... Barem mislim. S njim nikada ne znaš.
- A mama?
- Oporavlja se. Jučer je pekla kolače. Sve će biti u redu. Samo da tata prestane švrljati...
- Ali ta Biba je zbilja zgodna...
- Da. Tata voli lijepe ženske.
- Mama i tata se neće rastati?
- Kod nas nema rastave... Mi smo nazadni po tom pitanju, he-he... Nema rastave i gotovo.
- Možda je to dobro...
- Valjda...
- Iako ni ovako nije loše. S tatom na drugoj lokaciji... Ali opet...
-Joj, samo nemoj početi filozofirati... Dobro je i tako. Dovoljno je što me Monika gnjavi
predugačkim i prepametnim rečenicama...
- He-he, baš mi je drago...
- Vole jedan, samo zezaj...
Sve je na svom mjestu. Ja, sestre, mama, tata, ocjene, Sonja, Botanički vrt, Floki, gospoda Zvončić,
čak i tip s drugog kata koji je ponovno bacio televizor kroz prozor. Sve je isto, a opet drukčije. O
čemu se radi? Jesam li ja postao drukčiji? Ne znam, možda malo. Floki je ostao isti, to jedino znam.
Još uvijek grize moje papuče i ne shvaća me ozbiljno. Dapače, počeo se ulizivati Sonji ne bi li me
razljutio i napravio ljubomornim. A Sonja je kupila zelenu haljinu pa je više ne prepoznajem.
Dobro, katkad navuče i kakvu crnu majicu na sebe i zna biti loše volje, ali rijetko. Naučila je
skejtati bolje od mene, a Kifla i Robi joj se dive. I ja joj se divim. Ne kužim kako to da nisam prije
vidio njezine dobre strane... Bio sam neraspoložen, znam... Ali sad je drukčije. Mama je prestala
živčaniti, a nabavila je i novu kasicu. Opet je to moja kasica, ali ovoga puta je sasvim moja! Mama i
dalje sanjari o polici za cipele - jednog dana kad se obogatim kupit ću je... Margita se zabavlja sa
zaručnikom i pravi se važna, a Sanja je dobre volje kao i uvijek. Takva joj je narav. Sanja ne zna za
dramu, poraze, loša raspoloženja... Vjerojatno nam je neki predak bio veseljak... Nisu svi bili
intelektualci, neki su se i veselili, he-he... Tata i dalje svira po svadbama i više nije tako škrt.
Opustio se. Zna da ga nećemo previše zagnjaviti obvezama i da ćemo ga pustiti da se i dalje
odmara od obitelji i zabavlja s medvjedima. Ž ivot ide dalje.
I ja idem dalje. Nisam više u komi. Možda sam postao faca? A možda sam to oduvijek i bio?
I u majicama s Mikijem Mausom i u majicama s mrtvačkom glavom.
Tko zna?
SVRŠ ETAK

18.04.2010.