0Osnove energetike (skripta teorije za završni ispit)

1. Dijelovi termoelektrane
Osnovni dijelovi TE su: turbina, kotao (generator pare), kondenzator, pumpa, električni generator i
rashladni tornjevi.
Kotao – je generator pare, odnosno dio TE u kome se sagorijevanjem goriva (uglja) voda pretvara u
paru određenog pritiska i temperature, a koja služi kao radni fluid za pogon parnih turbina. Da bi parni
kotao služio namjeni potrebno je da u njemu pritisak bude veći od atmosferskog. Sastoji se iz; pregrijača
(dio više temperature), ekonomizera (dio niže temperature) i ložišta. U dijelu niže temperature, gdje
preovladavaju zagrijani produkti sagorijevanja (gasovi) koji su već jedan dio topline predali,
predzagrijavaju vodu koja tek ulazi u kotao. U dijelu pregrijača je ulaz vode koja treba odraditi faznu
transformaciju.

Predgrijavanje vode u ekonomizeru se vrši iz razloga laganog podizanja temperature i što većeg
iskorištenja topline plinova kao produkata sagorijevanja. U suprotnom za dovođenje vode u dio veće
temperature kotla desio bi se problem brzog isparavanja i mijenjanja mikrostrukture materijala od kojih
su cijevi kotla napravljenje što dovodi do pojave prenaponskih stanja i pucanja. Preostali plinovi koji
izlaze iz kotla se dodatno iskorištavaju zagrijavajući ulazni zark u kotao što podiže stepen efikasnosti.
U kotlovima su zastupljena sva tri mehanizma prelaza topline (konvekcija, kondukcija i radijacija). Gdje
je najizraženiji mehanizam prelaza topline zapravo radijacija.
Prema veličini pritiska kotlove možemo podijeliti na:
- niskog pritiska do 16 bar
- srednjeg do 60 bar
- visokog do 225 bar
Prema vrsti pare koju kotlovi proizvode, možemo ih podijeliti na:
- kotlove sa zasićenom parom
- i kotlove sa pregrijanom parom
Prema konstrukciji:
- kotlovi sa velikim sadržajem vode, u kojima se po jednom kvadratnom metru površine kotla na
1 sat proizvodi 15-20 kg vodene pare i
- niskim sadržajem vode (sekcioni), u kojima se po jednom metru kvadratnom površine kotla za
1 sat proizvodi 15-100 kg vodene pare
Osnovne karakteristike parnog kotla su:
- toplotno opterećenje grijne površi (količina pare koja se dobije sa 1m2 grijne površi)
- opterećenje rešetke gorivom (količina čvrstog goriva u kg na 1m2 koja sagori za 1h)
- toplotno opterećenje ložišnog prostora (količina kalorija koja se dobije od 1m3 ložišnog prostora
u vremenu od 1h prilikom sagorijevanja goriva)
Toplotna moć goriva je ona količina toplote koja se oslobađa pri potpunom sagorijevanju 1kg za čvrsta,
tečna goriva ili za gasovita goriva pri čemu se nastali produkti sagorijevanja moraju ohladiti na početnu
temperaturu prije sagorijevanja,odnosno da se voda u produktima sagorijevanja nalazi u parnom stanju.
Gornja toplotna moć Hg je ona količina topline koja se oslobodi pri potpunom sagorijevanju 1kg goriva
pod uslovom da se produkti sagorijevanja moraju ohladiti na temperaturu okoline.
Donja toplotna moć Hd je ona količina topline koja se oslobođa pri potpunom sagorijevanju 1kg goriva
pod uslovom da se voda u produktima sagorijevanja nalazi u parnom stanju. Donja toplotna moć je
manja od gornje za količinu topline potrebne da se vlaga i voda pri sagorijevanju pretvore u parno stanje.
Ložište mora da zadovoljni dva osnovna uslova:
- što potpunija transformacija hemijeske energije u toplotnu
- da se produkti sagorijevanja ohlade do temperature pri kojoj se mogu voditi do konvektivnih
grijnih površina
Sagorijevanje uglja u sloju predstavlja najstariji način sagorijevanja goriva koji se koristi u uređajima
sa rešetkom. Pored sagorijevanja u sloju postoji sagorijevanje u letu sitnijih i krupnijih čestica. Svi načini
sagorijevanja u sloju, u zavisnosti od smjera dovođenja goriva i vazduha na rešetku izvode se pomoću
pet šema:
1. suprotna šema (gorivo odozgo, vazduh odozdo)
2. horizontalna šema (gorivo sa strane, vazduh odozdo)
 3. vertikalna (gorivo odozgo, vazduh sa strane)
4. paralelna (gorivo i vazduh odozdo)
5. obrnuta paralelna (gorivo i vazduh odozgo)
Sagorijevanje tečnih i gasovitih goriva je heterogen proces koji se odvija u više faza:
- miješanje sa vazduhom
- zagrijavanje i isparavanje
- termičko razlaganje
- formiranje gasne faze
- paljenje i sagorijevanje

Turbine – su toplotne mašine u kojima se toplotna energija pretvara u kinetičku, a nakon toga u
mehanički rad. Pretvorba energije odvija se na osnovu ulaznih i izlaznih parametara pare (pritiska i
temperature). Pretvorba toplotne energije ekspanzijom pare u energiju pokretanja rotora turbine
proizilazi kao rezultat strujanja pare kroz nepokretne statorske lopatice i pokretne rotorske lopatice
turbine. Odnosno, pregrijana para se kreće od stanja višeg energetskog potencijala prema stanju nižeg
energetskog potencijala, a energetski potencijal se odlikovan temperaturama i pritiskom pare na ulazu i
izlazu iz turbine.
Električni generator – je mašina koja mehaničku energiju pretvara u električnu. Služi za stvaranje
razlike električnog potencijala iskorištenjem mehaničke (rotacija) energije turbine. Najčešće se sastoji
od nepokretnog vanjskog dijala (statora) unutar kojeg se nalazi okretni dio (rotor) koji se okreće
vanjskom pogonskom mašinom, u ovom slučaju turbinom.
Kondenzator – iskoristivost parno-turbinskog postrojenja je veća što je niža temperatura pare iza
posljednjeg stepena turbine. U tu svrhu koristi se kondenzator, odnosno izmjenjivač topline kome je
glavni zadatak da ispusnu paru iz turbine dovede u tečno stanje. Do kondenzacije pare dolazi pri dodiru
s površinom koja ima nižu temperaturu od temperature zasićene pare. Kondenzacija se odvija
odvođenjem topline pari koja promjenom agregatnog stanja se vraća u tečno i tako se omogućava njeno
ponovno pumpanje u kotao.
Pumpa – je uređaj koji se koristi za prebacivanje tekućine (vode). Dovođenje rashladne vode, pomoću
koje se vrši kondenzacija ispusne pare, osigurava se cirkulacijskom pumpom. Kondenzatne pumpe služe
za odvođenje kondenzata u sistem regenerativnog pregrijavanja napojne vode. Napojna pumpa se koristi
za pumpanje napojne vode u parni kotao.
Rashladni tornjevi – se koriste za hlađenje rashladne vode kondenzatora. Kod rashladnog tornja toplina
zagrijane vode iz kondenzatora se predaje atmosferi, hladi se, a zatim se ohlađena ponovo vraća u
kondenzator gdje ponavlja ciklus. Da bi se ciklus kondenzovanja pare u kondenzatoru efektivno odvijao
mora se ispuniti uslov osiguranja dovoljnog protoka rashladne vode. Naime, voda koje se hladi u
rashladnom tornju se jednim dijelom isparava što povlači uslov dopunjavanja sistema vodom koja se
uzima iz spoljašnjih izvora (rijeka, jezero...). Nakon ispunjavanja tog uslova sistem nesmetano nastavlja
sa radom. Pumpama se obezbjeđuje strujanje vode kroz kondenzator koji predstavlja izmenjivač topline,
zatim zagrijana voda ide na vrh rashladnog tornja gdje se ispušta. Gravitacijom se omogućava pad prema
dnu gdje se ohlađena ponovno vraća u sistem. Potrebno je napomenuti da u rashladnom tornju postoje
prepreke za slobodan pad vode. Te prepreke omogućavaju bolju izmjenu topline sa okolinom što je i
svrha rashladnih tornjeva.

Rankineov (Rankinov, parni) ciklus

Praktično ostvarenje Karnotovog ciklusa praćeno je s više poteškoća. Prvo, teško je ostvariti zadanu
smjesu tečnosti i pare, a zatim je skoro nemoguće kompresovati u jednoj mašini. U praksi su poznate
mašine: pumpe i kompresori, kojima se pumpaju/komprimiraju tečnosti, pare i plinovi, ali ne i takve
mašine kojima bi se istovremeno pumpale obje faze. Drugo, stanje na kraju ekspanzije duboko zalazi u
vlažno područje, tj. Para sadrži kapljice tekućine koje u ekspanzionom stroju izazivaju eroziju materijala
i drastično skraćuju životni vijek stroja. Treće za postizanje što boljeg stepena iskorištenja temperaturu
dovođenja topline treba što više podizati, a to je ograničeno kritičnom temperaturom.
Rankinov ciklus koji je modifikacija Canrnotovog ciklusa u vlažnom području, rješava iznesene
probleme i praktički je izvodljiv u svim aspektima.
Para u kondenzatoru se potpuno kondenzuje, koju pumpa vraća u kotao. Budući da je tečnost tog stanja
(3) relativno hladna ona se prvo zagrijava (4-5). Zatim se u klotlu obavlja normalno isparavanje, a
nastala suhozasićena para (6) se vodi prema turbini. Međutim, prije nego sasvim napusti kotao, para se
pregrijava (6-1) i takva ulazi u turbinu. U turbini se obavlja adijabatska ekspanzija, pri čemu se dobiva
koristan rad. Određena para izlazi iz turbine i odlazi u kondezator, gdje se pretvara u tekućinu. Time se
Rankinov ciklus zatvara.

Ukupna dovedena i odvedena količina topline se može izračunati kao:

Da bi stepen iskorištenja Renkinovog ciklusa računali kao:

Što je isti izraz kao kod Karnotovog ciklusa, ali su entalpije pojedinih stanja različite.
Za rješavanje praktičnih problema ostvarivanja Rankinovog ciklusa je jasno da su sve riješene osim
pojave vlažnosti kod ekspanzije u turbini. Taj dio problema samo je djelimično riješen, ali ipak dovoljno
kako bi se zadovoljio zahtjev iz prakse da vlažnost u stanju 2 bude manja za 15%, tj. X veće od 0,85.

Ciklus sa regenerativnim zagrijavanjem napojne vode

Potpuna kondenzacija pare u tekućinu zahtijeva kasnije njeno zagrijavanje do temperature ključanja, što
je prvo odstupanje Rankinovog od Karnotovog ciklusa. Kod stvarnih ciklusa sa regenerativnim
zagrijavanjem napojne vode, u izmjenjivače topline, tzv. Miješajućeg tipa, vodi se samo onaj dio pare
kondenzacijom kojeg će se zagrijati napojna voda. Također, turbina je samo interno podijeljena na
segmente, a kotao normalno proizvodi pregrijanu paru.

Prva pumpa u nizu pumpi napojne vode, usisva kondenzat pri pritisku P6=P5 i podiže ga do pritiska P7,
koji je jednak pritisku P4 oduzete pare iz turbine. Na taj način u izmjenjivaču topline III može nastati
miješanje pare stanja 4 i relativno hladne tekućine stanja 7. količina pare u odnosu prema količini
tekućine je tolika da nastala mješavina ima stanje 8. Analogno tome mogu se postaviti toplotni bilansi
za izmjenjivače II i I;

Parametri stanja pare obično se unaprijed zadaju ili se određuju na osnovu tablica i dijagrama. Pri tome
se najčešće zanemaruje rad pumpi, pa su h7=h6, h9=h8, h11=h10 i h13=h12. Na taj način, u prethodne tri
jednačine ostaju četiri nepoznate, a to su pratioci pare na karakterističnim mjestima ciklusa. Četvrta
jednačina dobiva se iz proračuna željene snage turbine:
Istovremenim rješavanjem jednačina dolazi se do vrijednosti za m1, m2, m3 i m4. Također sada je moguće
odrediti količine topline dovedene u kotlu i one odvedene u kondenzatoru:

Stepen iskorištenja postrojenja bi bio:

Ciklusi sa međupregrijanjem pare

Drugi dio odstupanja Rankinovog ciklusa od Karnotovog ciklusa ogleda se u pregrijanju pare na izlazu
iz kotla, odnosno pred ulazom u turbinu, koje je u praksi poželjno. Time se izbjegava ograničenje
kritične tačke, postiže se veća srednja temperatura dovođenja topline i osigurava se suša para u
posljednjim stepenima turbine. Veličina pregrijanja pare ograničena je maksimalno dopuštenom
temperaturom materijala kotla, cjevovoda i turbine. Da bi se iskoristila prednost pregrijavanja, a
istovremeno izbjeglo ograničenje temperature, primjenjuju se sheme s tzv. Međupregrijanjem pare.

Potrebno je zapaziti da se dijelom procesa B-1-2-3 smanjuje visina pregrijanja, a može se zamisliti da
bi se s beskonačno puno pregrijanja i ekspanzija dobilo pregrijanje pare po izotermi. Na taj način jasno
je da se i među pregrijavanjem pare ostvaruje karnotizacija Rankinovog ciklusa. Proračun:
Osnovni elementi hidroelektrane i osnovne proračunske veličine
Osnovni elementi hidroelektrane su: rezervoar (akumulacija), kontrolna pregrada, sito za smeće, ulazna
grana, cjevovod, transformator, strojarnica, generator, turbina, izlazni cijevovod, prolaz za ribe.
Da bi hidroelektrana funkcionisala potrebno je stvoriti akumulaciju određene količine vode koja
posjeduje energetski potencijal uzrokovan visinskom razlikom (statički pad) površine vode na ulazu u
elektranu i na njenom izlazu. Ta visinska razlika se stvara pomoću brane koja ima zadatak akumuliranja
vode. Potrebno je napomenuti da pored statičkog pada postoji prirodni i korisni pad koji predstavljaju
dinamičko strujanje vode kroz HE. Prirodni pad podrazumijeva povećanje kinetičke energije na u ulazu
i umanjenje kinetičke energije na izlazu, dok koristan par uračunava sve gubitke koji nastaju strujanjem
vode kod HE. Zatim se voda propušta kroz ulazni dio na brani koji se sastoji od rešetke za smeće i
kontrolne pregrade koja kontroliše protok vode kroz HE. Nakon toga, voda se dalje cjevovodom vodi
do turbine gdje prolaskom kroz turbinu vrši koristan rad (okreće turbinu). Turbina je vratilom vezana za
generator koji transformiše mehaničku energiju u električnu. Pored generatora potreban je i blok
transformator koji služi za promjenu parametara elekrične energije odnosno, stvaranje većeg
el.energetskog potencijala za prenošenje energije na dalje lokacije.
Generator je uvijek smješten u strojarnici dok transformatori mogu biti i izvan nje. Nakon što je voda
prošla kroz turbinu, izvršila rad, ona nastavlja svoj tok izlaznim cjevovodom, prolaskom kroz difuzor
do konačnog izlaska iz HE i nastvljanja svog prirodnog toka. HE uvijek trebaju osigurati sporedne
kanale koji bi omogućili normalno kretanje riječnog životinjskog svijeta i održanja eko sistema rijeke.
Proračunske osnove:
Ako su srednje brzine strujanja vode na ulazu i izlazu elektrane jednake:
P = ṁ ⋅ g(H1 – H2 ) = ṁ ⋅ g ⋅ ∆H [W]
Maseni protok može se izraziti kao produkt volumskog protoka Q u m3/s i gustoće ρ u kg/m3, te se dobije
izraz za snagu mase tekućine na ulazu u turbinu:
P = Q ⋅ ρ ⋅g ⋅∆H [W]
Raspoloživa snaga na vratilu turbine manja je od snage vode na ulazu u turbinu za iznos gubitaka koji
nastaju uslijed strujanja tekućine (vode) kroz turbinu. Omjer snage PT dobivene na vratilu turbine i snage
vode P na ulazu u turbinu predstavlja stupanj učinkovitosti energetske transformacije:
η = PT / P
Stepen učinkovitosti vodnih turbina nalazi se u granicama od 0,75 do 0,95
Raspoloživa snaga na vratilu turbine je:
PT = ṁ ⋅g ⋅ ∆H ⋅η = Q ⋅ ρ ⋅g ⋅ ∆H ⋅η
Osnovne karakteristike HE:
1.Instalirana snaga (MVA/MW) – nazivna snaga HE, zbroj prividne/radne snage svih generatora
2. Snaga na pragu (MW) – radna snaga koju HE može predati u mrežu (instalirana snaga umanjena za
vlastitu potrošnju)
3. Raspoloživa snaga (MW) – snaga kojom HE može raditi u određenom momentu, polazeći od
stvarnog stanja HE (raspoloživosti agregata), uz raspoloživi pad i dotok
4. Tehnički minimum (MW) – najmanja radna snaga s kojom HE može raditi
5. Stepen iskorištenja hidroelektrane
6. Moguća proizvodnja – srednja godišnja proizvodnja dobivena iz ostvarenih godišnjih proizvodnji u
dužem nizu godina ili računata na osnovu srednje vrijednosti iskoristivog godišnjeg protoka
7. Instalirani protok (m3/s) – nazivni protok, tj. najveći protok koji odgovara nazivnoj snazi HE
8. Srednji specifični utrošak vode (m3/kWh) ili odgovarajuća krivulja specifičnog utroška u ovisnosti o
protoku i padu
9. Korisni volumen akumulacijskog bazena i energetska vrijednost (samo za akumulacijske HE)
10. Ostali podaci (nazivni napon mreže, nazivni faktor snage, srednji, minimalni i maksimalni pad)
Izmjenjivači topline

su naprave namijenjena prelazu topline s jednog medija na drugi, a može biti izveden da se mediji
dodiruju, ili da su odvojeni pregradom koja sprječava njihov direktni kontakt. Njihova je upotreba vrlo
rasprostranjena, od kućnih grijača i hladnjaka, automobilskih rashladnika, industrijskih izmjenjivača...
Prema konstrukcionim karakteristikama se mogu podijeliti na:
- cijevne
- pločaste
- regeneratorske
Prema konfiguraciji radnih fluida:
- istosmjerni
- suprotosmjerni
- unakrsni
Prema mehanizmu prelaza topline:
- konvekcijom
- kondukcijom
- radijaciom
Prenos topline konvekcijom podrazumijeva takav prenos
topline u kojemu su nastale razlike u gustini materije i
ovaj vid prenosa topline karakterističan je za fluide.
Postoji prisilna i prirodna kondukcija. Prisilna podr-
azumijeva odvođenje topline upotrebom ventilatora ili
pumpe dok je prirodna izazvana razikom u gustini materije.
Kondukcijski prenos topline podrazumijeva povećanu
kinetičku energiju molekula koje se sudaraju sa drugim
i tako prenose impuls kretanja. Ovaj vid prenosa topline
karakterističan je za metale.
Radijacija je prenos topline putem kretanja elektromagnetnih talasa. Sva tijela koja imaju temperaturu
iznad 0K zrače. Što im je temperatura veća, ona više provode toplinu zračenjem nego konvekcijom.
Zračenje koje emituju, odnosno apsorbiraju tečnosti i metali tankim površinskim slojem.
Razlike temperatura (temperaturni potencijal) između tekućina glavni je uzrok izmjene topline.
Toplinski tok koji se izmijeni između dvije tekućine u izmjenjivaču topline može se izračunati prema
izrazu:
𝑄= 𝐴 ∙ 𝑘 ∙ ∆𝑡sr [𝑘W]
gdje je:
Q – toplinski tok izmijenjen između dvije tekućine [W]
A – površina preko koje se vrši izmjena topline [m2 ]
k – koeficijent prolaza topline [W/(m-2  K)]
Δtsr – srednja razlika temperatura između toplije i hladnije struje tekućine [°C]

SUS motori

Sus motor je je toplotna mašina kod koje se sagorijevanje goriva odvija u komori za sagorijevanje
(cilindru). Kod ovih motora toplotna energija goriva kroz proces sagorijevanja u cilindru motora prvo
se pretvara u toplotnu energiju, a potom u mehanički rad koji se manifestuje kretanjem klipa unutar
cilindra. Prema vrsti goriva i procesu sagorijevanj SUS motori se dijele na:
- benzinske (Otto)
- dizel
Prema taktnosti:
- dvotaktni
- četverotaktni
Dvotaktni motor se sastoji od dva takta:
1. istovremeno se vrši usisavanje i kompresija zraka
2. istovremeno se vrši ekspanzija i sagorijevanje plinova
Četverotaktni motor sastoji se od četiri takta:
1. usisavanje smjese goriva i zraka
2. kompresija
3. ekspanzija (svjećica ili samozapaljenje)
4. ispuh
Otto ciklus benzinskog motora:
Otto proces je odredio današnje procese u benzinskim motorima. Kod ovog procesa je značajno da se
goriva smjesa tada stvarala izvan cilindra pri temperaturama koje su slične temperaturi okoline. Pri tome
se za proces upotrebljavaju plinovita ili lako hlapljiva goriva, danas najčešće benzin. Danas je moguće
i stvaranje smjese u cilindru. Goriva smjesa se ubacuje u cilindar pri atmosferskom pritisku komprimira
se u njemu i zatim pali. Kako je u cilindru smjesa goriva i zraka, omjer kompresije ne smije biti preveliki
da se ne bi dogodilo samozapaljenje smjese. Samozapaljenje kod Otto procesa se mora izbjeći, a paljenje
se vrši pomoću iskre koju baca svjećica u tačno određenom trenutku. Omjer kompresije stoga ne smije
biti velik, nego je on razmjerno nizak i kreće se od 6:1 do 10:1, u posebnim slučajevima danas do 15:1.
Na dijagramu je prikazan idealni p -V dijagram Otto procesa. U tački 1 na dijagramu (klip u DMT –
donja mrtva tačka) smjesa goriva i zraka se ubacuje u cilindar i tada počinje kompresija, kretanje klipa
prema GMT (gornja mrtva tačka). Smjesa se komprimira, raste joj pritisak i temperatura, a smanjuje
se zapremina. Ovaj proces traje sve do GMT i tačke 2 kada svjećica baca iskru i pali smjesu. Smjesa
trenutno izgara povećavajući pritisak i temperaturu u cilindru, pri konstantnoj zapremini, sve do
tačke 3 kada je završilo izgaranje i kada klip započinje svoje kretanje ka DMT u procesu
ekspanzije. Ekspanzija traje do tačke 4 kada klip stiže u DMT. Tada nastupa ispuh, pritisak i
temperatura u cilindru padaju sve do tačke 1. U tački 1 započinje izmjena medija koja traje od 1 preko
1' te natrag do 1, kada počinje novi ciklus. Tokom teoretskog procesa izgaranje i izmjena medija se
dešava trenutačno u mrtvim tačkama, a kompletan proces je zamišljen bez izmjene topline s okolinom,
tj. adijabatski.
Procesi Otto ciklusa kod benzinskog motora:
1-2 adijabatska kompresija
2-3 izohorski proces povećanja pritiska (trenutak zapaljenja smjese)
3-4 adijabatska ekspanzija
4-1 izohorski proces izmjene medija

Korisnost ηt svakog toplinskog stroja pa tako i Otto motora denifirana je kao omjer korisnog rada Wt
dobivenog termodinamičkim procesom u odnosu na ukupnu uloženu energiju Q1. Termička iskoristivost
Otto ciklusa je manja od dizelovog i iznosi 28%, dok je za dizel ciklus 33%. Naime ovi procenti variraju
u zavisnosti od mnogih faktora.
𝜂𝑡 = 𝑊𝑡 / 𝑄1
Dovođenje topline odvija se izohorno pa je: 𝑄1 = 𝑐𝑣 ∙ (𝑇3 − 𝑇2)
Izohorni odvod topline: 𝑄2 = 𝑐𝑣 ∙ (𝑇4 − 𝑇1)
gdje je: cv – specifična toplina pri konstantnom volumenu.
Razlika dovedene i odvedene topline je rad:
𝑊𝑡 = 𝑄1 − 𝑄2 = 𝑐𝑣[(𝑇3 − 𝑇2 ) − (𝑇4 − 𝑇1 )]
Stepen kompresije:
Ԑ = 𝑉𝑚𝑎𝑥/ 𝑉𝑚𝑖𝑛 = 𝑉1/ 𝑉2 = 𝑉4 /𝑉3

Dizel motor

Dizelski motor je karakterističan po tome što nema svjećice, u cilindru se komprimira čist zrak, koji
postiže toliku temperaturu da se nakon ubrizgavanja goriva u cilindar motora gorivo se
samozapaljuje. Pritisci i temperature u cilindru su veći nego kod benzinskih motora, kao i stepen
iskorištenja. Po većini svojih sastavnih dijelova Dieselov motor je identičan benzinskom motoru. Oba
motora imaju klip, cilindar, glavu, i sistem prijenosa kretanja iz pravolinijskog u kružni. Jedina prava
razlika je kod sistema goriva i njegovog paljenja, koji se potpuno razlikuju kod ova dva tipa motora.
Kod benzinskog motora, smjesa goriva i zraka se stvara izvan cilindra i tokom usisa se smjesa ubacuje
u cilindar i komprimira. Paljenje komprimirane smjese se vrši svjećicom. Dieselov motor usisava samo
zrak, a kako ima veći stepen kompresije, komprimira zrak na veću temperaturu (700 do 900stepeni C) i
na veći pritisak. Gorivo se pri kraju kompresije ubacuje u cilindar, uz pomoć injektora koji postiže veliki
pritisak. Sitne kapljice goriva se zbog visoke temperature okoline samozapaljuju i tako proizvode
energiju unutar cilindra. Osnovne razlike između Ottova i Dieselova procesa su u krajnjem pritisku
kompresije koji je znatno veći kod Dieselovog procesa, a time i u temperaturi na kraju kompresije.
Također, vrijeme izgaranja kod Ottovog procesa je kraće, jer je smjesa već napravljena izvan cilindra,
te se ne troši vrijeme na stvaranje smjese, a i samo gorivo se razlikuje po sastavu, te gorivo za Otto
motore lakše izgara od goriva za Diesel motore.
Procesi Dizel motora:
1-2 adijabatska kompresija
2-3 izobarska ekspanzija (trenutak samozapaljenja)
3-4 adijabatska ekspanzija
4-1 izohorska izmjena medija

Toplina se dovodi uz konstantan pritisak, a odvodi se uz konstantanu zapreminu pa je

Termički stupanj djelovanja bit će

Osim kompresijskog omjera ε potrebno je definisati i omjer ubrizgavanja (omjer opterećenja) φ koji je
određen relacijom

Stepen iskorištenja:
Iz relacije za ηt se vidi da s povećanim kompresijskim omjerom raste stepen djelovanja, ali pada s
porastom omjera ubrizgavanja. Iako u motorima s dizelskim procesom nema opasnosti od
samozapaljenja jer se ne komprimira smjesa goriva i zraka, nego čisti zrak, ipak se motori ne
konstruiraju za vrlo visoke kompresijske omjere da ne bi kompresori zraka za ubrizgavanje goriva trošili
previše snage.

Plinski ciklus

Plinska turbina je turbostroj u kojem se kinetička energija fluida pretvara u mehanički rad ili se
ekspanzija fluida koristi za stvaranje potiska u mlaznim motorima. Turbine mogu biti aksijalne, radijalne
ili aksijalno-radijalne. Najčešće su to aksijalne turbine čiji se stepen sastoji od reda statorskih lopatica
ili sapnica iza kojih slijedi red rotorskih lopatica. Plinske turbine mogu raditi u sklopu zatvorenog ili
otvorenog termodinamičkog ciklusa. Danas postoje dva osnovna tipa izgradnje ovakvih ciklusa, a to su
otvoreni i zatvoreni Braytonov ciklus.
Svi plinsko-turbinski ciklusi se opisuju Braytonovim ciklusom. Toplinski pad kod plinskih turbina je
manji nego kod parnih zato što plin može ekspandirati samo do pritiska okoliša.

Radni medij zatvorenog ciklusa su inertni plinovi (N2, He ). Kompresorom se vrši kompresija radnog
medija 1 – 2, nakon čega se preko izmjenjivača topline dovodi dodatna količina topline 2 – 3, plin tada
ekspandira u turbini 3 – 4 predajući pritom rad te se opet odvodi do izmjenjivača topline koji toplinu
predaje okolišu 4 – 1. Prednost zatvorenog procesa spram otvorenog je mogućnost korištenja različitih
vrsta goriva (ugljena) budući da je komora izgaranja fizički odvojena, odnosno nema miješanja radnog
medija s plinovima izgaranja (vanjsko izgaranje što omogućava smanjenje emisije štetnih plinova).
Kod otvorenog ciklusa radni medij je zrak. Slijed ciklusa je: izentropska kompresija svjeţeg zraka 1 –
2, izobarno izgaranje 2 – 3, izentropska ekspanzija smjese dimnih plinova 3 – 4 koji potom napuštaju
proces. Važno je istaknuti, a što se i vidi sa slike da u komoru izgaranja ulazi svježi zrak visokih
termodinamičkih parametara koji izaziva zapaljenje goriva koje se direktno ubacuje u komoru izgaranja
pri čemu se nastala smjesa dimnih plinova pušta direktno na turbinu. Jasno je da se sada mora voditi
izuzetna briga o kakvoći i kvaliteti goriva. Omjer radova i termodinamička iskoristivost plinsko-
turbinskog ciklusa su niski, ali mogu biti poboljšani povećanjem iskoristivosti kompresora i turbine.
Otvoreni ciklus je postao osnova rada svih postrojenja s plinskim turbinama i mlaznim motorima.
Ako prilikom analize ciklusa zanemarimo promjene kinetičke i potencijalne energije, tada energetska
jednačina za stacionarno stanje poprima oblik:
(𝑞𝑢𝑙 − 𝑞𝑖𝑧𝑙 )+ (𝑤𝑢𝑙 − 𝑤𝑖𝑧𝑙) = ℎ𝑖𝑧𝑙𝑎𝑧 − ℎ𝑢𝑙𝑎𝑧
Jednačine za odvedenu i dovedenu toplinu glase:
𝑞𝑢𝑙 = ℎ3 − ℎ2 = 𝑐𝑝 (𝑇3 − 𝑇2)
𝑞𝑖𝑧𝑙 = ℎ4 − ℎ1 = 𝑐𝑝 (𝑇4 − 𝑇1)
Kako su procesi 1 – 2 i 3 – 4 izentropski p2=p3 i p4=p1, a slijedi:

Uvrštavajući jednačine dovedene i odvedene količine topline u jednačinu za stepen iskorištenja ciklusa
dobivamo:

,
Gdje je vidljivo da termodinamička iskoristivost ovisi o kompresijskom omjeru i koeficijentu κ.
Procesi pripreme uglja
- mljevenjem
- sušenjem
Sistemi za pripremu ugljenog praha dijele se na centralne i individualne. Kod centralnih sistema
priprema se vrši van kotlovskog postrojenja u posebnom pogonu u kome se vrši mljevenje i sušenje, pa
se ugljeni prah transportuje u parni kotao gdje sagorijeva. Kod individualnog priprema se vrši u okviru
kotlovkog postrojenja u posebnim uređajima (mlinovima).
Gorionik treba da omogući
- brzo paljenje ugljene prašine u što širem području,
- da obezbijedi stabilnost plamena
- da ostvari dovod toplote u korijenu plamena i
- da izvrši intenzivno miješanje aerosmješe sa sekundarnim vazduhom.
Za sagorijevanje ugljenog praha koriste se dva tipa gorionika: vrtložni (industrijski kotlovi) i mlazni
(energetski kotlovi) gorionici.
Osnovni elementi kotla:
• isparivača ili kotla u užem smislu, u kojem prijemnik toplote (voda) isparava,
• pregrijača pare u kojem se para isparena u isparivaču pregrijava,
• zagrijača vode u kojem se prijemnik toplote zagrijava do temperature bliske temperaturi
zasićenja i
• zagrijača zraka u kojem se zrak zagrijava prije ulaska u ložište.
Gledajući sa strane predajnika toplote, dimnih plinova, svi se osnovni elementi nalaze u dva osnovna
prostora:
• ložištu i
• dimnim kanalima.
U ložištu, u kojem je dominantan prenos topline zračenjem, smješteni su obično isparivač i ozračeni
pregrijač. U dimnim kanalima smješteni su konvektivni pregrijači pare, zagrijač vode i zagrijač zraka.
U pregrijačima pare isparena voda iz isparivača pregrijava se do temperature pregrijanja pri
konstantanom pritisku – uz gubitke strujanja koji nisu veliki.
Zagrijač vode (ekonomizer) je naknadna konvektivna kotlovska ogrevna površina sa zadatkom da povisi
temperaturu vode na ulazu u isparivač nešto ispod, ili sve do temperature isparavnja na pritisku kotla,
pa i da se kod nekih izvedbi u njemu jedan dio vode i ispari. Drugi zadatak zagrijača vode je da je što
više moguće snizi temperaturu produkata sagorijevanja na izlazu iz kotla, ako je zagrijač vode posljednja
ogrevna površina u kotlu.
Zagrijač zraka je konvektivna kotlovska ogrevna površina, redovno na kraju puta produkata
sagorijevanja u kojima se na račun produkata sagorijevanja zagrijava zrak potreban za sagorijevanje.
Povišena temperatura zraka u ložištu ostvaruje prednosti prilikom sagorijevanja koje se očituju u bržem
sušenju goriva, burnijem sagorijevanju i intezivnijem prenosu toplote zračenjem u kotlovskom ložištu.
Jedinični učinak savremenih parnih kotlova kreće se oko 1000 [t/h] kod parametara svježe pare do 300
[bar] i 650 [°C]. Dosta visok stepen iskorištenja savremenih parnih kotlova (87 ÷ 90%, odnosno 91 ÷
93%) omogućava postizanje relativno povoljnijeg ukupnog termičkog stepena iskorištenja
termoelektrane, što u kondenzacionom pogonu dostiže 35 ÷ 41%.
Na osnovu podataka o instalisanoj snazi elektrane i njenoj godišnjoj proizvodnji, određuju se
satne, dnevne i godišnje količine potrebnog goriva.
Satna potrošnja goriva u kondenzacionoj elektrani je:

N g  q t
m gork =
Hd
gdje su:
• Ng [kW] - instalisana snaga elektrane,
• qt [kJ/kWh] - specifična potrošnja topline,
• Hd [kJ/kg] - donja toplinska moć goriva.
Potrebna satna količina goriva u jednoj toplani određuje se kao:

m puk  (i1 − i4 )
m gorT =
 k c  H d
gdje su:
• ṁ [kg/h] - instalisani učinak svih kotlova (ukupna potrošnja pare),
• il [kJ/kg] - srednja entalpija svježe pare svih kotlova,
• i4 [kJ/kg] - srednja entalpija napojne vode svih kotlova,
• ηk i η c - stepeni iskorištenja kotla i cjevovoda,
• Hd [kJ/kg] - donja toplinska moć goriva.
Prethodna formula nam daje satnu potrošnju uglja, dok dnevnu računamo množenjem sa 24h, a godišnju
sa 365 dnevne.

Elektroenergetski sistem
Elektroenergetski sistem čine proizvodnja, prijenos, distribucija i potrošnja električne energije.
Elektroenergetski sistem (EES) je tehnički sistem čiji je osnovni zadatak da osigura kvalitetnu isporuku
električne energije uz minimalne troškove u EES. Temeljna zadaća elektroenergetskog sistema je
pouzdana i kvalitetna obskrba električnom energijom. Naselja, gradovi i cijela država isprepleteni su
elektroenergetskim vodovima kojima se prenosi električna energija. Postrojenja u kojima se vrši
proizvodnja (transformacija) električne enrgije se nazivaju elektranama i sadrže:
- pogonsku mašinu koja generatoru predaje mehaničku energiju
- generator koji vrši konverziju mehaničke u elektrinu energiju
- budilicu koja služi za pobuđivanje generatora
Pogodne osobine električne energije su još i mogućnost transporta na velike udaljenosti, mogućnost
dovođenja do krajnjih potrošača i sigurnost snabdjevanja postignuta povezanošću EES. Osnovni
nedostatak električne energije je to sto se ona ne može akumulisati u energetski većim količinama, pa
se u svakom trenutku mora obezbediti jednakost ukupne proizvodnje i ukupne potrošnje u EES.

Osnovne karakteristike elektrana su:

- Instalisana snaga koja se definiše kao aritmetički zbir nominalnih snaga generatora, odnosno
snaga turbina mjerenih na priključcima generatora. Instalisana snaga je ujedno i nominalna
snaga.
- Maksimalna snaga je najveća snaga koju elektrana može proizvesti uz pretpostavku da su svi
dijelovi elektrane sposbni za pogon. Razlikuje se maksimalna snaga na priključcima generatora
i pragu elektrane zbog električne energije koju koristi sama elektrana.
- Raspoloživa snaga je najveća snaga koju elektrana može da proizvede u određenom trenutku
uvažavajući stvarno stanje u elektrani.
Proizvodnja (pretvorba)
Pretvorba raznih vidova energiju u električnu uglavnom se dobiva iz hemijske i potencijalne energije,
zatim slijede transformacija energije vjetra, sunca... Transformacija ovih energija se omogućava pomoću
stroja koji se naziva generator. Tokom vrtnje generatori „proizvode“ električnu energiju napona i do 25
000 volti. Svejedno, nakon što je proizvedena u generatoru, električna energija prolazi
kroz transformator, smješten u elektrani, koji joj mijenja napon od nižeg napona na ulazu u
transformator u napon iznosa i do 1 500 000 V (u BiH do 400 000 V, odn. 400 kV) na izlazu iz
transformatora jer je prijenos električne energije to učinkovitiji što su viši naponi prijenosa.
Potrebno je napomenuti da transformacija energije kod konvencionalnih elektrana (TE, HE i
Nuklearnih) odvije sledećim redoslijedom;
hemijska energija se pretvara u toplotnu, koja se pretvara u kinetičku (mehaničku) da bi kao konačnu
fazu transformacije dobili električnu energiju. Tokom svake faze transformacije energije postoje gubici.
Prijenos
Vodovi i kabeli za prijenos električne energije napravljeni su od bakra ili aluminija jer su to materijali
koji imaju malen specifični električni otpor. Razlog je što veći specifični električni otpor uzrokuje veće
zagrijavanje vodiča, pa se određena količina električne energije izgubi kao posljedica otpora prijenosnih
vodova odnosno njene pretvorbe u toplinsku energiju. Visokonaponskim prijenosnim vodovima
električna se energija prenosi do velikih, visokonaponskih transformatorskih stanica u kojima se
transformiše s najviših na nešto niže napone i zatim odvodi do transformatorskih stanica smještenih u
blizini industrije i kućanstava. Te se transformatorske stanice nazivaju distribucijske (razdjelne)
transformatorske stanice i u njima se električna energija i dalje transformiše na još niže napone, srednje
napone.
Distribucija
Iz distribucijskih transformatorskih stanica, električna energija se, na različitim srednjonaponskim
razinama, razvodi i upotrebljava za pogon potrošača u industriji, tramvaja i ostalih sredstava javnog
prijevoza, koja pogoni električna energija, za napajanje ulične javne rasvjete i saobraćajne signalizacije,
kao i za ostale potrošače. Konačno, postoje maleni transformatori smješteni na stupove ili u kućice u
kojima se električna energija transformiše na najniže naponske razine koje se koriste u domćinstvima.
Napon se trasformira s razina 10 000 ili 20 000 V na razinu 400 (trofazno) odn. 230 V (jednofazno odn.
monofazno). Osim zračnih vodova za prijenos električne energije sve se više rade i kabelski vodovi koji
se ukapaju u zemlju. Na taj se način vodovi štite od vremenskih nepogoda koje mogu oštetiti ili prekinuti
električni vod.
Potrošnja
Nakon što se električna energija prenese do domaćinstva da bi došla do konačnog potrošača, ona mora
proći kroz brojilo. Brojila su smještena u priključnom ormariću, a zaposlenici elektroenergetskih
kompanija očitavaju ih i na temelju tih očitanja dostavljaju kućanstvima račune za potrošenu električnu
energiju. Osim kroz brojilo električna energija prolazi i kroz osigurače koji su također smješteni u
priključnom ormariću. Osiguračima se štite električni uređaji i njihovi korisnici u slučaju kvarova. U
slučaju da osigurač pregori ili izbaci (ako je automatski) dogodio se kvar u instalaciji ili u nekom od
trošila (kratki spoj).

Ukupni stepen iskorištenja TE

Nazivan još apsolutni električni stepen iskorištenja termoelektrane:

u = t   pr = t  k  c  i  m   g   pp   pe
Termički stepen iskorištenja ovog idealnog ciklusa predstavlja odnos izmedu teoretske korisne
proizvedene energije i energije koja je predata pari još u parnom kotlu:

l k q − q 0 (i1 − i 4 ) − i3 − i 20 i3 − i 20 i −i
t = = = =1− = 1 − 20 3
q q i1 − i 4 i1 − i 4 i1 − i 4
Odnos iskorištenog stvarnog toplotnog pada i raspoloživog ioi nazivamo unutarnji ili indicirani stepen
iskorištenja parne turbine:

N 0 i0 i −i
i = = = 1 2
N i i0i i1 − i20
Mehaničke gubitke obuhvata mehanički stepen iskorištenja turbine, a on predstavlja odnos efektivne
snage na spojnici (Ne) i unutrašnje snage turbine (N0):

Ne
m =
N0
Odnos efektivne snage turbine i teoretske snage predstavlja efektivni stepen iskorištenja turbine:

Ne
e = = i   m
Ni
Električni i mehanički gubici električnog generatora izraženi su stepenom iskorištenja generatora:

Ng
g =
Ne
Odnos dovedene topline pari u kotlu i raspoložive topline goriva predstavlja stepen iskorištenja kotla:

Q p m p  i p
k = =
Q gor m gor  H d

Stepen iskorištenja cjevovoda

i0 t i −i
c = = 1t 20t
i0 k i1k − i20k
Stepen iskorištenja pomoćne potrošnje električne energije

Nu m pt
 pe = ;  pp =
Ng m pk
Obuhvatajući tako i ostale gubitke u ciklusu, nastale kroz pretvaranje energije, može se uvesti stepen
iskorištenja transformacije (pretvaranja) energije:

 pr = k  c  i  m   g   pp   pe