O Crkvi

Crkva Presvetog Otkupitelja posljednje je počivalište velikog hrvatskog kipara

Ivana Meštrovića, kao i najbližih članova njegove obitelji: majke Marte, oca Mate,
braće Marka i Petra, sina Tvrtka i supruge Olge. Za njezinu izgradnju (1926.-1930.)
odabrao je Paraćevu glavicu, brežuljak na sjeverozapadnome dijelu Petrova polja
koji katastarski pripada selu Ružić, a udaljen je samo desetak minuta hoda od kuće
obitelji Meštrović u Otavicama.

Gradnjom ovoga objekta ispunio je namjeru da svojoj obitelji izgradi grobnicu, a

svom rodnom kraju podari crkvicu u kojoj će se, prema njegovoj želji, glagoljati
misa na narodnome jeziku. Arhitektonski projekt Ivana Meštrovića realizirali su
arhitekti Harold Bilinić i Lavoslav Horvat te graditelj Marin Marasović.

Na uzvisini od 20-ak metara uzdiže se masivan kubus građen od autohtone vrste

kamena – vapnenca i muljike, koji dandanas dominira Petrovim poljem tvoreći
prostorni akcent nadaleko vidljiv iz različitih vizura. Vanjski tlocrt sačinjava
jednostavnu kvadratnu osnovu s pravokutnim istakama na sve četiri strane, dok zidna
ploha u unutrašnjosti prelazi u osmerokut. Arhitektonske uzore pronalazi u antičkim
centralnim građevinama, poput Dioklecijanova mauzoleja u Splitu, dok su
jednostavnost oblikovanja vanjskoga plašta i čistoća plastičnih oblika odraz
Meštrovićevih arhitektonskih promišljanja. Oblikovanje unutarnje arhitektonske
plastike potrajalo je čitavo četvrto desetljeće, a na njemu su radili Meštrovićevi
učenici i suradnici Grga Antunac, Antun Augustinčić, Ivo Lozica, Marijan Matijević,
Dragutin Orlandini i Vanja Radauš. Unutarnja zidna ploha ritmički je razvedena
naizmjeničnim pravokutnim i polukružnim nišama. One su poslužile kao okvir za
reljefe koje su po Meštrovićevim gipsanim modelima isklesali spomenuti kipari.
Povrh oltara nalazi se Vječno raspeti nošen na krilima serafina, a četiri
polukružne niše krase prikazi evanđelista. U sjevernoj pravokutnoj niši prikazano
je Porođenje Krista ikonografski popraćeno scenom Navještenja na bočnim zidovima –
likom sv. Marije i anđela Gabrijela, dok se u južnoj nalazi reljef Oplakivanje,
upotpunjen dvjema uznesenim Dušama pokojnika.

Oslikavanje kupole, nažalost, nije dovršeno, ali naknadno postavljene skice

otkrivaju Meštrovićevo neobično ikonografsko rješenje. Raspored figura na skicama
čitamo kao hijerarhijski niz na tri razine: na bazi sjede proroci, odnosno duhovni
učitelji, a nad njima se uzdižu arkanđeli usmjerujući svoja tijela ka središnjem
božanstvu u centru kupole. Sveukupan ikonografski program moguće je rekonstruirati
iz velikog broja skica i crteža za dekoraciju kupole koji se čuvaju u Galeriji
Meštrović u Splitu. Sudeći po njima, Meštrovićeva namjera bila je prikazati sve
velike svjetske religije (židovstvo, kršćanstvo, islam, hinduizam, konfucijanizam),
ali isto tako povezati profano i sakralno u želji da dade počast najvećim duhovnim
dosezima čovječanstva: umjetnosti i religiji.

Ispod sakralnog prostora crkve, ukopan pod zemljom, nalazi se sepulkralni dio.
Odmah nakon ulaza u crkvu, na podu je kamena ploča koja zatvara ulaz u kriptu. Ulaz
u crkvu krasile su kasetirane brončane vratnice na kojima je Ivan Meštrović
portretirao članove svoje obitelji. Lijeva vratnica posvećena ženskoj lozi
prikazivala je redom njegovu majku Martu, prvu suprugu Ružu, drugu suprugu Olgu, te
kćerke Martu i Maricu. Na desnoj je ovjekovječio muške članove obitelji: oca Matu,
svoj autoportret, brata Marka, najmlađeg brata Petra i sina Tvrtka. Na vratnicama
je prikazano samo troje od četvero djece Ivana Meštrovića. Naime, najmlađi sin Mate
rođen je 1930. godine, a tada su vratnice već bile dovršene.

Nažalost, brončana vrata s portretima ukradena su za vrijeme velikosrpske okupacije

(1991. – 1995.) i do danas nisu pronađena.

Literatura:
O Galeriji

Tijekom čitavog drugog desetljeća 20. stoljeća Ivan Meštrović kupuje parcele na
području Meja, zapadnog dijela Splita, s nakanom da na njima izgradi svoju buduću
rezidenciju. Građevinski radovi počinju koncem dvadesetih godina. Zemljišni posjed
ograđuje se južnim zidom s dva pomoćna objekta tik do ulaza (prema projektu
Fabijana Kaliterne) iznad kojega će se naknadno podići šetnica s odrinom na kamenim
stupovima i drvenim gredama, a u nastavku se od smjera istoka postupno gradi vila.
Za ovo reprezentativno arhitektonsko zdanje Ivan Meštrović, alfa i omega zamisli
projekta, surađuje i s arhitektima Lavoslavom Horvatom i, na izradi projekta
zgrade, s Haroldom Bilinićem te građevinskim poduzetnikom Marinom Marasovićem,
izvođačem radova.

Gradnja istočnog krila s atelijerom i radnom sobom u prizemlju te stambenim

prostorijama na katu počinje 1931. godine. U nastavku radova poravnava se teren,
grade potporni i novi ogradni zidovi, zida se pomoćni atelijer za modeliranje
skulptura u glini (1934.), a izvan kompleksa vile, prema moru, podižu se 1935.
dvije radionice za klesanje karijatida Spomenika Neznanom junaku na Avali. Godine
1937. produžava se ulazni trijem, radi kolni pristup objektu, središnji prizemni
dio kuće i, konačno, tijekom 1938. i 1939., zapadno krilo zgrade sa spremištem
modela te središnja dvorana kata.

Po Meštrovićevim uputama uređuje se hortikultura parka i sadi sredozemno bilje.

Meštrovićeva koncepcija vile na Mejama temeljila se na trima namjenama: rad,
stanovanje i izlaganje, koje s napretkom gradnje poprimaju sve veću prostornu
određenost. Funkcije koje objedinjuje atribut privatno, odvijale su se u postranim
krilima, dok su one javnog karaktera bile smještene u središnjem tijelu kuće.
Danas, kad je galerijski sadržaj prevagnuo, jedino izvorni izgled blagovaonice
dočarava intimu ondašnjeg umjetnikova doma i života u njemu.

Vila na Mejama bila je omiljeno boravište Ivana Meštrovića i njegove obitelji još
od ljeta 1932. godine, no usprkos umjetnikovoj želji nije postala i njegovo
prebivalište. U travnju 1941., povodom smrti Marte Meštrović, Ivanove majke,
obitelj se u njoj okupila posljednji put. Zatekla ih je talijanska okupacija grada.
Da izbjegne uhićenje, Meštrović odlazi u Zagreb gdje će se uskoro naći iza rešetaka
ustaškog zatvora, a supruga i djeca splitski će dom konačno napustiti godinu dana
poslije. Njihova tadašnja prepiska sačuvana je u Galeriji Ivana Meštrovića kao dio
obiteljske arhive. Po odlasku obitelji, o imovini i kući najprije je skrbio i u
kući živio Meštrovićev prijatelj, književnik Milan Ćurčin, potom povjesničar
umjetnosti dr. Cvito Fisković. Umjetnikova rodbina, ali i druge obitelji,
nastanjivale su vilu sve do 1965.

Aktom darivanja kojim je Ivan Meštrović 31. siječnja 1952. poklonio hrvatskom
narodu četiri svoja objekta i 132 umjetnička djela, koja su prema priloženom popisu
ušla u sastav svakog pojedinog objekta, stvoreni su preduvjeti formiranja Galerije
Meštrović kao muzejske ustanove.

U Galeriji se nalaze umjetnikova remek-djela izvedena u mramoru (Psiha, 1927.;

Kontemplacija, 1924.), bronci (Daleki akordi, 1918.; Kiklop, 1933.; Perzefona,
1946.; Gospa s djetetom, 1917.; Job, 1946.), drvu (Žalosni anđeli i Veseli anđeli,
1916.) i gipsu (Rimska Pietà, 1943.), kojima su obuhvaćena sva razdoblja
umjetnikova bogatog stvaralaštva do 1946. godine.

Stalni postav slijedi prostorno-tematska određenja. U prizemlju je središnja

dvorana uređena kao ulazni reprezentativni prostor. U njoj su većinom postavljene
mramorne skulpture. Blagovaonica je zadržala izvorni karakter umjetnikova doma. U
njoj je postavljen Meštrovićev namještaj, nekoliko slika i brončani portreti
članova obitelji. Velika izložbena dvorana na istočnoj strani prizemlja posvećena
je sakralnoj skulpturi, važnoj temi Meštrovićeve umjetnosti. Tom dvoranom
dominiraju drvene skulpture Adama i Eve (1939. – 1941.). Uz sakralni postav,
poseban je prostor posvećen monumentalnoj skulpturi Rimska Pietà. Na katu, u
dvorani zapadnog krila, predstavljena su Meštrovićeva djela nastala pod utjecajem
impresionizma, secesije i art-décoa. Istočna dvorana objedinjuje skulpture nastale
pretežno između dva svjetska rata. Uz nju je zanimljiva posebna dvorana s temom
Joba. Velika središnja dvorana prvog kata namijenjena je postavu skulpture, ali i
povremenim kulturnim događanjima u prostoru Galerije. K tomu, stalni postav
skulptura prvog kata upotpunjen je Meštrovićevim crtežima.

Uz muzejsku građu (skulpture, crteže, slike, arhitektonske nacrte i namještaj),

Galerija čuva i dokumentaciju koja se referira na život i opus Ivana Meštrovića –
fotografije prvih umjetnikovih djela snimljenih početkom stoljeća u Beču i Parizu,
kao i arhivski materijal, ponajprije obiteljski arhiv zatečen u kući 1952., koji
sadržava pisma članova obitelji i prijatelja, njihove osobne dokumente i dr.

Literatura:

O Meštrovićevim Crikvinama

Crkvicu i njezin sadržaj namijenio sam našem narodu u prvom redu njegovim širim
slojevima, koji kako znadete živi još uvijek u svojim vjerskim tradicijama, pa je
moja želja bila da i taj svijet nađe svoje zadovoljstvo, a ne samo oni koji su u
umjetnosti izobraženi. (Iz pisma Ivana Meštrovića Cviti Fiskoviću od 3. siječnja
1955.)

Meštrovićeve Crikvine – Kaštilac smještene su u splitskom predjelu Meje, ispod

južnih obronaka poluotoka Marjana, uz more, u blizini Galerije Meštrović. Riječ je
o sakralno – umjetničkoj cjelini nastaloj na utvrđenom poljoprivrednom imanju s
ostatcima građevina obitelji Capogrosso iz 16. stoljeća.

Taj zapušteni kompleks uvriježenoga naziva Kaštelet Capogrosso, koji je kroz

povijest služio različitim potrebama, kupili su 1939. godine Ivan i njegov brat
Petar, želeći ga urediti i prenamijeniti. Premda je tlocrtna osnova cjeline ostala
sačuvana, Ivan Meštrović svojim je preinakama i novogradnjama ipak u znatnoj mjeri
izmijenio gabarite i izgled pojedinih građevinskih ostataka. Pokoje je srušio, no
najvećim je dijelom zanemario njihovu nekadašnju funkciju. U zapadnom dijelu
kompleksa, koji je namjeravao pretvoriti u izložbeni prostor svojih skulptura,
izgradio je trijem za smještaj gipsanih modela, te izložbenu glavnu dvoranu –
današnju crkvicu Sv. Križa – u kojoj je izložio drvene skulpture s motivima iz
života Isusa Krista: figuru Raspeće iz 1916. i dvadeset osam reljefa nastalih
između 1917. i 1950. Istočni dio kompleksa bio je predviđen za stanovanje. Zbog
arhitektonsko-skulpturalnoga obilježja cjeline – Meštrovićevih prostornih
intervencija i njegovih kiparskih ostvarenja, cjelovitosti tematskoga ciklusa te
spajanja prirodnoga i povijesnoga ambijenta – kao i zbog umjetnikove emocionalne
vezanosti za ovaj prostor, Crikvine zauzimaju jedinstveno mjesto unutar
Meštrovićevoga opusa. Također smatramo da su Crikvine, premda možda ne u svim
svojim segmentima, u kontekstu vremena i prostora u kojem Meštrović djeluje
istaknut primjer obnove zanemarene baštine, naravno, imajući u vidu stanovite
konzervatorske propuste koji su pri tom učinjeni.
Muzej Ivana Mestrovica

Meštrović je obnovljene Crikvine prvi put vidio godine 1959., za vrijeme svoga
boravka u Hrvatskoj. Bio je to njegov prvi posjet domovini od odlaska 1942., ali i
posljednji. Ondje mu je 15. kolovoza priređeno rođendansko slavlje. Ponesen
uspomenama, namjeravao je doći i sljedeće godine, međutim spriječilo ga je narušeno
zdravstveno stanje.
O nazivu kompleksa Crikvine

Nakon prijelaza u vlasništvo Narodne Republike Hrvatske darovnicom od 31. siječnja

1952., kojom Meštrović daruje hrvatskom narodu svoje kuće u Zagrebu i Splitu, crkvu
Presvetog Otkupitelja u Otavicama te zapadni dio imanja Crikvine u svome
vlasništvu, uz pripadne građevine i umjetnine, uvriježio se naziv Kaštelet.
Zanimljivo je, međutim, da se sam umjetnik protivio naslovljavanju objekta tim
imenom. Njegova pretpostavka, naime, da na zemljištu postoje ostatci starih crkava
– u istočnom dijelu kompleksa temelji stare crkvice (što su naknadna istraživanja
osporila) te crkvica Gospe od Dobrog Savjeta, a u zapadnom dijelu novoizgrađena
crkvica Sv. Križa, za čije je podizanje upotrijebljen kamen staroga zdanja –
ponukalo je Meštrovića da kompleksu nadjene ime Crikvine: ostatci starih crkava.
Taj je naziv istaknuo u svojoj darovnici. Razložnost toga naziva pojašnjava i
povjesničaru umjetnosti Cviti Fiskoviću (ravnatelju Konzervatorskog zavoda za
Dalmaciju, pod čijom su se nadležnošću tada nalazili Galerija Meštrović i
Crikvine), u pismu iz 1955.:

„Meštrovićev kaštelet” ne može nikako biti, jer to nisam gradio ni kao „kaštelet”
ni za sebe, već kao malu zadužbinu za naš puk, davši mu sadržaj koji je najbliži
njegovim duhovnim tradicijama, a koji ujedno prikazuje dramu čovjeka svjetlo naše.

Vi tako znadete da se tako često nazivlju mjesta gdje je i samo tradicija, da su tu

bile neke crkve. To je bio jedan razlog, a drugi je da iskreno kažem bio da to ne
bi Splićani u svojoj lijenosti da misle, nazvali „Kaštelet Capogrosso”. Ti njihovi
običaji često se ne slažu s našim karakterom, i davaju, makar i nehotice, tudjinsko
obilježje tom komadiću hrvatske zemlje na što se tudjin često pozivao.

Crikvine mi se svidio, jer je to stara hrvatska riječ. Neka lokalni povjesničari u

svojim studijama pišu što hoće, ali nisu vlasni da preko mojih reljefa iz života
Isusa od Nazareta napišu „Kaštelet”, pa bilo to sama kakvim dodatkom.

Literatura: