Professional Documents
Culture Documents
Srbi Svi I Svuda
Srbi Svi I Svuda
Ovo je pisano još 1836. godine da se štampa pred Crnom Gorom i Bokom
Kotorskom, kao što će se vidjeti na mnogo mjesta, pa kad se dosad
onako ne naštampa, evo ga sad samo ovako.
Zaista se zna da Srbi sad žive u današnjoj Srbiji (između Drine i Timoka, i
između Dunava i Stare planine), u Metohiji (od Kosova preko Stare planine, gdje
je Dušanova stolica Prizren, srpska patrijaršija Peć, i manastir Dečani), u Bosni, u
Hercegovini, u Zeti, u Crnoj Gori, u Banatu, u Bačkoj, u Srijemu, u desnom
Podunavlju od više Osijeka do Sentandrije, u Slavoniji, u Hrvatskoj (i Turskoj i
Austrijskoj krajini), u Dalmaciji, i u svemu Adrijatičkom primorju gotovo od
Trsta do Bojane. Zato u početku rekoh zaista se zna, jer se upravo još ne zna
dokle Srba ima u Arnautskoj i u Maćedoniji. Ja sam se na Cetinju (u Crnoj Gori)
razgovarao s dvojicom ljudi iz Dibre, koji su mi kazivali da onamo ima mnogo
"srpskijeh" sela, po kojima se govori srpski onako kao i oni što su govorili, tj.
između srpskoga i bugarskoga, ali opet bliže k srpskome nego k pravome
bugarskome[1]).
U pomenutijem ovdje mjestima biće najmanje oko pet miliona duša naroda koji
govori jednijem jezikom, ali se po zakonu (religiji) dijeli natroje: može se
otprilike uzeti da ih oko tri miliona ima zakona grčkoga, i to: jedan milion u
cijeloj Srbiji (s Metohijom), jedan milion u austrijskijem državama (u Banatu, u
Bačkoj, u Srijemu, u desnom Podunavlju, u Slavoniji, Hrvatskoj, Dalmaciji i Boci),
a jedan milion u Bosni, Hercegovini, Zeti i Crnoj Gori; od ostala dva miliona
može biti da bi se moglo uzeti da su dvije trećine zakona turskoga (u Bosni,
Hercegovini, Zeti itd.), a jedna trećina rimskoga (u austrijskim državama i u
Bosni, Hercegovini i nahiji barskoj). Samo prva tri miliona zovu se Srbi ili Srblji, a
ostali ovoga imena neće da prime, nego oni zakona turskoga misle da su pravi
Turci, i tako se zovu, premda ni od stotine jedan ne zna turski; a oni zakona
rimskoga sami sebe ili zovu po mjestima u kojima žive npr. Slavonci, Bosanci (ili
Bošnjaci), Dalmatinci, Dubrovčani itd., ili, kao što osobito čine književnici,
starinskijem ali bog zna čijim imenom. Iliri ili Ilirci; oni pak prvi zovu ih u Bačkoj
Bunjevcima, u Srijemu, u Slavoniji i u Hrvatskoj Šokcima, a oko Dubrovnika i po
Boci Latinima. Bunjevci može biti da se zovu od Hercegovačke rijeke Bune, od
koje su se, kao što se pripovijeda, negda amo doselili; a Šokci može biti da su
prozvani podsmijeha radi (od talijanske riječi sciocco), ali danas i oni sami reku
npr.: "ja sam Šokac," "ja sam Šokica," kao i Bunjevac, Bunjevka. Kako god što oni
zakona grčkoga ove zakona rimskoga zovu Bunjevcima i Šokcima, tako isto i ovi
zakona rimskoga i oni zakona turskoga njih zovu vlasima, a osim toga još oni
zakona rimskoga u Dalmaciji oko Spljeta i Sinja i rkaćima (ili hrkaćima). A u
prijateljskome razgovoru oni zakona grčkoga zovu ove zakona rimskoga
kršćanima, a oni njih hrišćanima. Kad čovjek pomisli npr. da Madžara ima i
rimskoga i kalvinskoga zakona, pa se svi zovu Madžari; ili: da Nijemaca ima i
rimskoga i lutoranskoga i kalvinskoga zakona, pa se opet svi zovu Nijemci;
mora se čuditi kako se barem ovi Srbi zakona rimskoga neće Srbi da zovu.
Arnauti su u ovoj stvari za nas još bliži i priličniji primjer nego i Madžari i
Nijemci: njih (Arnauta) ima i rimskoga (a može biti gdješto i grčkoga) zakona, pa
se svi zovu Arnauti, i da rečemo da se između sebe malo mrze, ali prema
drugijem narodima žive kao i braća, kao da su svi jednoga zakona, i jedan bi od
njih turskoga zakona ubio deset pravijeh Turaka za jednoga Arnautina makar
koga hrišćanskog zakona, kao što bi i Arnautin rimskoga zakona ubio deset
Talijanaca za jednoga Arnautina turskoga zakona[2]).
Ja ću ogledati eda li bi se mogli naći uzroci, zašto je kod nas mimo ostale
narode (a osobito mimo Arnaute) mogla u ovome događaju postati ovaka
mrzost, da narod i na ime svoje omrzne.
Ovako ja, otprilike, mislim da su rimski i turski Srbi izgubili svoje narodno ime.
Ali bilo to kako mu drago, sad je mrzost ova popustila. Svi pametni ljudi i od
grčkijeh i od rimskijeh Srba priznaju da su jedan narod i trude se da bi mrzost
zbog zakona ili sasvijem iskorijenili ili barem umalili što se više može, samo je
onima rimskoga zakona još teško Srbima nazvati se, ali će se po svoj prilici i
tome malo-pomalo naviknuti; jer ako neće da su Srbi, oni nemaju nikakvoga
narodnoga imena[3]). Da reku da su jedni Slavonci, drugi Dalmatinci, treći
Dubrovčani, to su sve imena od mjesta u kojima žive i ne pokazuju nikakvoga
naroda. Da reku da su Slaveni, to su i Rusi i Poljaci i Česi i svi ostali slavenski
narodi. Da reku da su Hrvati, ja bih rekao da ovo ime po pravdi pripada najprije
samo čakavcima, koji su po svoj prilici ostaci Porfirogenitovijeh Hrvata i kojijeh
se jezik malo razlikuje od srpskoga, ali je opet bliži srpskome nego i jednome
slavenskom narječju[4]); a po tom današnjijem Hrvatima u zagrepskoj,
varaždinskoj i križevačkoj varmeđi, kojijeh se domovina prozvala Hrvatskom
poslije muhačkoga boja, koji je bio godine 1526. (a donde se zvala gornja
Slavonija), i kojijeh je jezik kao prijelaz iz kranjskoga u srpski; ali ne znam kako
bi se tijem imenom mogla nazvati ona braća naša zakona rimskoga koja žive
npr. u Banatu, ili u Bačkoj, ili u Srijemu i Slavoniji, ili u Bosni i Hercegovini, ili u
Dubrovniku, i govore onakijem istijem jezikom kao i Srbi[5]). Ako bi ko rekao da
se i od njih gdjekoji mogu nazvati Hrvati po tome što na onijem mjestima gdje
je u slavenskome jeziku ѣ govori i, npr. dite, vira, sime itd.; ali kako će
Dubrovčani, Konavljani, Peraštani, Dobroćani i ostali koji ni te razlike nemaju? A
osim toga, kad bi ova razlika u govoru mogla biti dovoljan uzrok da se oni koji
govore dite, vira, sime ne mogu zvati Srbi, kako bi se onda čakavci (koji govore
dite, vira, sime) i kekavci (koji govore dete, vera, seme) i malo prije pomenuti
štokavci (koji govore dijete, vjera, sjeme) svi zajedno mogli zvati Hrvati? Da reku
da su Iliri, Ilirci, tol I je mrtvo i tamno ime, koje danas ne znači ništa; jer sad svi
znatniji istorici dokazuju da stari Iliri nijesu bili Slaveni, i tako bi se oni tijem
imenom samo zato nazivali što žive u zemlji koja se negda zvala Ilirik, po čemu
bi se i ostali svi narodi koji u starome Iliriku danas žive (npr. Bugari, Arnauti,
Cincari itd.) isto tako zvati mogli. Ja ne znam kako je u austrijske kancelarije
prije sto i nekoliko godina ušlo ovo ime Illyrier, illyrisch ali se vidi da ono
pokazuje samo Srbe zakona grčkoga, koji žive u Madžarskoj. Osobiti spomen i
pohvalu ovdje zaslužuju Madžari: oni zovu Rac (od Rascianus od Raške iz Rasije)
svakoga onoga koji srpskijem jezikom govori, a ako doznadu da je takovi
rimskoga zakona, i ako bi htjeli to da pokažu, onda vele da je papišta Rac.
Od onijeh pak turskoga zakona ne može se još ni iskati da misle što o ovome
srodstvu; ali kako se među njima škole podignu, makar i na turskome jeziku, i
oni će odmah doznati i priznati da nijesu Turci nego Srbi.
Ovo sam ja sve napomenuo najviše zato da bi i meni i čitateljima lakše bilo kad
se stane govoriti o Crnoj Gori; toga radi ću se opet povratiti da rečem još
nekoliko riječi o zakonu s druge strane.
Od onijeh zakona turskoga vrlo malo ima seljaka, nego su najviše varošani,
među kojima ima i težaka. Iza ovijeh u njih idu zanatlije i trgovci, potom age i
spahije, pa onda begovi; tako među njima ima "viša klasa" naroda, ali jedno zato
što se njihova viša klasa od prostote ne razlikuje nikakvom naukom ili
osobitijem znanjem, nego samo bogatstvom i gospostvom, a drugo što njihov i
najprostiji seljak i težak, samo ako ima otkuda, može nositi haljine i oružje,
jahati konja, načiniti sebi kuću i življeti kao i najveći aga ili beg, i s pomoću
junaštva i razuma, osobito rječitosti, postati najveći gospodin; zato njihova viša
klasa gotovo nigdje nije sasvijem odvojena od prostote.
Ali u onijeh koji su grčkoga zakona, i koji se upravo Srbi zovu, jezgra je samo
seljak i težak.
U Crnoj Gori niti ima grada ni varoši, i zato se ne može ni misliti da ima kakijeh
drugijeh ljudi osim seljaka i težaka. Među prvijem starješinama npr. serdarima,
vojvodama, knezovima, kojima starješinstva ova ostaju od oca sinu, kao i među
ostalijem glavarima i kućićima mnogo ih više ima koji ne znadu čitati nego koji
znadu, i nijedan se od njih ni odijelom ni življenjem niti ikakijem osobitijem
pravom ne razlikuje od ostalijeh Crnogoraca, a njihova braća i sinovi čuvaju ovce
kao što se pjeva i pripovijeda da ih je čuvao trojanskoga kralja sin Paris i
Dušanov nećak Miloš Vojinović. I sami sveštenici njihovi ne razlikuju se od
ostaloga naroda nikakom drugom naukom niti znanjem (kao ni odijelom ni
življenjem) osim što znadu kojekako čitati i što zapisati. Zapadni susjedi
crnogorski po selima su kao i Crnogorci, a i varošani njihovi slabo se čim
drugim od njih razlikuju osim odijela, kuća i boljega i ljepšeg življenja, i od njih
se nimalo ne ponose. Ovaki su otprilike Srbi i u Dalmaciji.
U Hercegovini i u Bosni otprilike je tako kao i u Crnoj Gori. Ono malo varošana i
građana sjede među Turcima, drukčije se od naroda nose i žive, i s njim se ne
miješaju ni u kakijem narodnijem poslovima; zato se među narod gotovo i ne
broje.
Samo u Carstvu Austrijskome, osobito u Madžarskoj, Srbi imaju višu klasu ili
svoju gospodu, koja se razlikuje ne samo od seljaka i od težaka nego i između
sebe. Najveća su im gospoda vladike, koje su se dosad po zakonima
madžarskima slabo bojale i cara. Poslije vladika su spahije i plemići, koji su po
zakonima madžarskima od ostaloga naroda daleko, štono se u nas rekne, kao
nebo od zemlje. Među građanima i varošanima imaju ,,purgri" (die Burger), koji
se ne samo od seljaka i težaka nego i od ostalijeh građana i varošana razlikuju
kao što su se razlikovali dubrovački pučani. Između plemića su i ovijeh građana
doktori, advokati, sveštenici, učitelji i seoskijeh opština pisari (nataroši).
Viša klasa u narodu valjalo bi svoj jezik ljepše i čistije da govori, da je od naroda
učenija, mudrija, uljudnija, skladnija i rodoljubivija (jer ona plemenita i čista ili
prava ljubav k narodu, po kojoj čovjek voli narod i njegovu korist i slavu nego
sebe i svoj život, i od koje su Grci i Rimljani ostavili primjere, ne rađa se s
čovjekom, nego se dobiva kroz nauku i odgojenje); ali u naše je više klase to sve
naopako. Istina da su mnogi od gospode naše učili i znadu neke nauke kojijeh
narod prosti ne zna; ali su to oni ponajviše učili kao kake zanate, koji su
mnogima razumu i srcu učinili više štete nego koristi; u ostalome pak oni su se
pored Nijemaca i Madžara ponijeli i kao potuđili od svoga naroda i od njegovijeh
običaja; pored tuđijeh jezika na kojima nauke slušaju, kojima poslove službene
rade i u društvima se razgovaraju, zaboravili su srpski i misliti, i njihov narodni
jezik, kojega silu i sladost i bogastvo oni već i ne poznaju, čini im se prost i
siromašan, zato su ga iskvarili i jednako ga kvare. Što su pak oni koji velikijeh
škola i nauka nijesu učili s gospodom zajedno pali u ovake grijehe protiv naroda
svojega, uzrok će biti što su se poveli po gospodi, i razum svoj kao davši
gospodi pod zakup više gledaju ko što radi i govori nego šta i kako radi i govori.
Našijem oficirima po granici lakše se može oprostiti što su za narod svoj slabo
marili, jer su oni carske sluge, koji su danas ovdje a sjutra bog zna gdje, a uz to
još opažali su da im kašto smeta napretku što su Srbi; zato su gdjekoji vičući na
svoju područnu braću gledali da se udvore Nijemcima, te je toga radi bivalo da
su ljudi naši u mjestu svome voljeli oficira makar od koga drugog naroda nego
Srbina.
Na ovo sam mu ja još onda pisao[8]): "Ovo je po našoj misli upravo naopako
rečeno (i istinito). Prosta klasa naroda našega (tj. ona klasa koja u današnje
vrijeme narod sastavlja) ne ustupa nijednome od 5 ili 6 sebi obližnjijeh naroda
ni u razumu ni u poštenju, niti i u kakvoj drugoj dobrodjetelji; a vыšša klassa
onakova je kao što se othranjuje i u kakvom stanju živi. Ako prostoj ne čini
sramote, časti suviše ne čini nigdje."
Da je narod naš barem od pedeset godina amo unapredak imao prema sebi ljudi
za upravu po današnjemu vremenu, on bi već davno bio sam svoj, i taj mu je
nedostatak i danas najveća smetnja i nesreća, koja je za nas s tijem veća što je u
uređenoj i gotovoj kući lakše upravljati nego je iznova načiniti i urediti.
1.
U Dalmaciji na suhoj zemlji (osim samoga primorja i ostrva), gdje je bilo srce
Hrvata, danas nema nikakoga naroda koji bi se po jeziku razlikovao od Srba, ali
na ostrvima i u primorskijem mjestima, iz kojijeh su se ljudi slabo miješali s
onima sa suhe zemlje (kao npr. u Trogiru i u Omišu), govori se jezikom malo
drukčijim od srpskoga, i ja mislim da su ovi primorci i ostrvljani ostaci ili
potomci starijeh Hrvata. Ja ću se ovdje potruditi ukratko da naznačim glavne
sadašnje razlike njihovoga jezika od srpskoga.
1) Mjesto što ili šta oni govore ča, prema slovačkome čo (po čemu ih naši onuda
zovu čakavcima), a po varošima ca (prema češkome i poljskome co).
4) Na mnogo mjesta gdje je u nas ć (od g) oni govore tj, npr.: bratja, prutje itd.
Po tome se i u Bosni može čuti bratja, kao što ima i u prvoj knjizi narodnijeh
pjesama u pjesmi 510, a po svoj prilici ovamo ide i ono što sam ja u Hrvatskoj
slušao od našijeh ljudi netjak mjesto nećak, a po nekijem mjestima i tja mjesto
ća.
5) Gdje god mi š izgovaramo št, oni govore šć, npr.: prišć, ognjišće, šćap itd. (ali
pošten, gdje je š postalo od č, i oni tako govore).
7) U rod. mn. kažu npr. gradov, žen; a u skaz. gradovih, ženah itd., otkuda se
po svoj prilici i u Srijemu govori: po kuća, po livada, po seli, na koli itd.
9) Kao što u nas glagoli mogu i hoću, a i velju i viđu, imaju na kraju u mjesto em
i im, tako se u njih u svima glagolima govori i jedno i drugo (kao i u nas velju i
velim, viđu i vidim), ali opet više na u.
10) Nakl. neopr. kod sviju glagola govore bez i na kraju, npr.: pisat, molit, vuć
itd.
11) Kod glagola koji se u nas u sad. vr. svršuju na em i im, u trećem licu, mn.
br. (toga istog vremena) imaju na kraju du, npr.: pišedu, govoridu, hoćedu,
molidu itd. I ovo je po svoj prilici iskvareno u novija vremena, kao što su i naši
gdjekoji ili od njih primili ili sami iskvarili.
12) Mjesto koji govore i ki, mjesto koje ke, mjesto moja ma itd.
14) Mjesto jezik oni govore i jazik (od čega je po svoj prilici i oko Rijeke postalo
zaik); tako govore i: jat, prijat, ujat, jamat, jamanje, jamatva, koje bi riječi po
južnome slavenskom narječiju morale imati e mjesto a, kao što se dalje k jugu i
govori jemati (brati npr. vinograd), jemanje i jematva.
15) Mjesto grob govore greb, mjesto rastem restem, mjesto vrabac vrebac. Sve
tri ove riječi ja sam ovamo slušao i u Dubrovniku. Može biti da je po njihovome
govoru i lastovica mjesto lastavica, koje se govori ne samo u svemu primorju (i
kod štokavaca) nego i u samoj Crnoj Gori.
16) Gdje je god u slavenskome jeziku ѣ, oni govore i (kao i Rusini a gdješto i
Česi i Slovaci) npr.: vira, dite, did, nisam itd. Po ovome sad možemo znati kako
je došlo te se u nas gdješto (po sjeverozapadnijem krajevima) govori: nisam
(mjesto nijesam, ili nesam), gdi, ovdi, ondi, gnjizdo (mjesto gnijezdo ili gnezdo),
prid kućom, priko Dunava, niki ljudi itd.
17) Osim ovijeh razlika imaju oni mnogo i riječi kojijeh mi nemamo: takova je
riječ i kruh, koja je i u nas poznata; tako je i križ, otkuda i mi kažemo kriška i
križati; ja mislim da je njihova riječ i žudim, požudim i požuda, od čega sam ja i
u Tršiću slušao: žudan i gladan.
Svak može vidjeti da su ove razlike, kad se govori o dva različna jezika i naroda,
vrlo malene; a još kad se uzme da ih je najviše moglo i moralo postati u našijem
krajevima (pošto su se Srbi i Hrvati amo doselili) za hiljadu i dvjesta godina; tako
vrlo lasno može biti da su Srbi i Hrvati, kad su se amo doselili, bili jedan narod
pod dva različita imena, kao npr. sad gdjekoji što govore i pišu: Srbi i Bošnjaci,
ili: Srbi i Crnogorci, ili: Srbi i Dalmatinci, ili: Serbian und Raizen itd.
Da bi se još lakše vidjeti moglo da jezik ovijeh Hrvata nije bliži nikakome
drugome Slavenskom od srpskoga, dodaću ovdje što iz knjige njihovoga
spisatelja Ivana Ivaniševića, koja se zove Kita cvitja razlikova (Kita cvitya
razlikova), i koja je naštampana u Mlecima 1642.
a) "GOSP. PETRU DUJMU." (Kao posveta).
"Ona želja[9]) velika, kojom (virni i stanoviti prijatelju moj) vazda goraše, i goriš
za ploditi u kriposti, ponuka tebe većekrat da me upitaš: kako sam se nauči[10])
peti[11]). Spominjem se da sam tebi odgovori: ljubeći; jere umiti peti kripost je,
a kripost svaka od ljubavi ishodi; i kako govore mudraci stari drugo kripost nije
u životu ovomu, negoli ljubiti ča se ima ljubiti. Bog se ima ljubiti, dakle ljubiti
Boga kripost je; iskrnji se ima ljubiti, dakle ljubiti iskrnjega kripost je; neprijatelj
se ima ljubiti, dakle ljubiti neprijatelja kripost je; dobro svako ima se ljubiti,
dakle ljubiti dobro kripost je. Među ostalimi dobri uminje aliti mudrost dobro je
veliko, dakle ljubiti mudrost kripost je; a tko ljubi mudrost trudi se svakojako za
dostignuti ju, kakono stvar koju išće, koju želi, koju ljubi, i koju za to išće, za to
želi, jere ljubi; jere ono ča se ne ljubi niti se želi, niti se išće; i tako ne
gubeći[12]) se upušća ča se ljubeći dotiče. Ne znam jeli ovi moj odgovor bio
zadovoljan razboru tvojemu, za to želeći zgoditi tebi darijem kriposti tvojoj i
prikažujem cvit ovi, koji miše[13]) naukom kako sam se nauči peti. Primi ga
veselo za zlamen i svidočastvo vikovito moje s tobom stanovite ljubavi, držeći
ga prid očima bez pristanka, za doći (ljubeći nauk) na kripost od petja, po putu
od bdinja, truda i znoja, u kojoj želim da učiniš oni plod kako si učini u zakoni s
poštenjem velikim ne samo tvojim, da i mojimi sve tvoje kuće poštene i grada
istoga. Bog s tobom.
Ivan Ivanišević."
b) "PLAČ GOSPOJE KATE ŽENE GOSP. NIKULE VUSIĆA U SMRT SINA SVOGA
JAČINTA."
Od velike bi koristi i potrebe bilo kad bi se skupilo u čakavačkom jeziku sve ono
što danas nije srpsko. Onda bi se moglo suditi koje se od ovijeh razlika slažu s
jezikom njihovijeh zapadnijeh susjeda Kranjaca, koje li su same njihove, i ove s
kojijem se od slavenskijeh narječija slažu. A uz ovo bismo mi dobili silu čistijeh
slavenskijeh riječi koje se danas u nas ne govore.
Ja rekoh malo prije da sela ni opština ljudi koji ovijem jezikom govore nema
danas u Dalmaciji na suhoj zemlji, a po svoj prilici neće ih biti ni u Bosni; ali ih
ima u Hrvatskoj vojničkoj krajini kako se prijeđe Velebit, i u zapadnoj
Madžarskoj i u Austriji gotovo do samoga Beča! Kako ih je nestalo u Dalmaciji?
Ja mislim da su se od Srba i od Turaka razbjegli, a koji su ondje ostali oni se
posrbili zadržavši samo i na onijem mjestima gdje je u starome slavenskom
k[15]). Oni pak koji sad žive u zapadnoj Madžarskoj i po susjednoj Austriji, i
koje Nijemci zovu Vaser-Kroboten, jamačno će biti potomci panonskijeh Hrvata,
ali otkud ovako daleko k sjeveru: ili im Porfirogenit mjesta vlade nije dobro
naznačio, ili su i oni u novija vremena pobjegli od Turaka?
Iz svega ovoga što je ovdje kazano vidi se da se Južni Slaveni svi osim Bugara po
jeziku dijele natroje: prvi su Srbi, koji govore što ili šta (i po čemu se prema
čakavcima i kekavcima mogu nazvati štokavci) i na kraju slogova imaju o mjesto
l; drugi su Hrvati, koji mjesto što ili šta govore ča (po čemu se zovu i čakavci) i
na kraju slogova ne promjenjuju l na o, a u ostalome se vrlo malo razlikuju od
Srba; treći su Slovenci, ili kao što ih mi zovemo Kranjci, koji mjesto što govore
kaj (po čemu ih naši i kekavcima zovu), koji se i od Srba i od Hrvata po jeziku
mnogo više razlikuju nego Srbi i Hrvati između sebe, ali su opet njima bliži nego
ijednome drugome slavenskom narodu. Među Slovence idu i današnji Hrvati u
varmeđi zagrepskoj, varaždinskoj i križevačkoj, kojijeh je jezik kao prijelaz iz
kranjskoga u srpski; ali je začudo otkud oni ondje gdje su sad? Ako je istina što
Porfirogenit kaže da su Panonski Hrvati bili između Drave i Save, i da im je
stolica bila u Sisku, onda bi valjalo da su ondje čakavci a ne kekavci!
Što se tiče broja ovijeh Južnijeh Slavena između sebe, ja bih rekao da će
štokavaca biti najmanje triputa onoliko koliko i kekavaca i čakavaca zajedno, a
kekavaca opet biće mnogo više od čakavaca.
2.
Mnogi stariji spisatelji ove braće naše zakona rimskoga pisali su srpski čistije od
našijeh ne samo svojega vremena nego od mnogijeh i današnjega. Evo na to
nekoliko primjera: Satir Reljkovića, koji je prvi put naštampan (latinskijem
slovima) u Drezdenu 1761, a ovaj što ga ja imam u Osijeku 1779 (oboje prije
prve knjige našega Dositeja), i Došenova aždaja sedmoglava preštampane su i
slovenskijem slovima, prva 1793. godine, a druga 1803, ali po običaju našijeh
spisatelja obje su iskvarene i nagrđene, npr. u Satiru prvi i drugi stih u originalu
ovako stoji:
Takovijeh i još gorijeh pogrješaka pune su ove obje knjige, ali ću ja samo
napomenuti još što Reljković u početku drugoga dijela kaže “Baron Ljubibratich
od Tribinja", a Stefan Rajić, kojijem je, kao što on veli, Satir "prevedenъ na
prostый-Serbskiй єzыkъ," ovo je preštampao ovako:
Ovo je upravo kao što neki današnji naši književnici (još i u Srbiji!) pišu Užica
mjesto Užice! I opet se naši književnici srde kad im se reče da kvare jezik!
Osim ova pomenuta dva spisatelja dodaću ovdje još nekoliko stihova iz Roxalie
Antuna Konislicha, koja je štampana u Beču 1780. godine (dakle opet tri godine
prije prve knjige Dositejeve). Evo:
Ova su sva tri spomenuta spisatelja Slavonci; evo ću još dodati pošljednju
pjesmu (ikoni majke božije u Sinju) dalmatinskoga fratra Petra Kneževića iz
njegove knjige: "Pisme duhovne razlike", koja je naštampana u Mlecima 1765
(dakle opet prije prve knjige našega Dositeja). Evo te pjesme:
Uresu Sinjski, i majko čudesa,
Kraljice zemlje i sviju nebesa,
Primi trud ovi, koga dug moj novi
Poklanja tebi.
Svu pomnju moju stavio sam bio,
Potpuno da bi tebe pofalio,
I da sva tvoja kaže slabost moja
Izvrsna čuda.
A tko će čuda sva skazati tvoja,
Kad su tolika da im nije broja?
Svak dan se čuju, i svud proglasuju
Milosti nove.
Neka ji kažu koji bolje znaju
I nek ti dužne pofalnosti daju,
Jer moje znanje i slabo slaganje
Zadosta nije.
A i ja paka, kad bi milost krio,
Koju mi dade, neharan bi bio,
Jer slip budući, a tebe zovući,
Evo sad vidim.
Zadosti vidim, i falu ti dajem,
I kolik mogu, falit ne pristajem,
A ti mi prosti, ak' od tebe dosti
Rekao nisam.
Molim te da trud ovi blagosoviš,
I svrhu mene blagoslov ponoviš,
Da sina tvoga spasitelja moga
Iz srca ljubim.
Da ga povoljno nigda ne vridim,
A posli smrti da g' u raju vidim,
Gdi šnjim pribivaš, i sideć uživaš
Raskošja vičnja.
Napomene
[1] Otkako sam počeo kupiti naše narodnosti, jednako sam željeo da obiđem
ove jugoistočne krajeve naroda našega, i Bosnu i Hercegovinu, ali se do danas
nikako ne dade, i po svoj prilici ću ovu želju odnijeti sa sobom na oni svijet.
[2] Godine 1813. skrive nešto u Srbiji na Karavlaškoj granici dva čovjeka, pa
uteku u Karavlašku i otidu u Kraljevo. Obojica ovi bili su Srbi, ali rodom jedan iz
užičke nahije, a drugi čak od Peći, i ovaj je znao arnautski, kao i srpski. Srpska
vlast piše u Kraljevo kajmakanu da se ovi ljudi pohvataju i pošalju u Srbiju.
Kajmakan pošalje pandure, te ih nađu i pohvataju, ali kad ih povedu k dvoru
kajmakanovu udare pored nekoliko Turaka Arnauta, koji su ondje bili bešlije
(turski vojnici koji su po ugovorima između Rusa i Turaka sjedili u Vlaškoj te
pazili da Turci u Vlaškoj ne bi kakovo zlo učinili), onda onaj Srbin od Peći poviče
arnautski da ga ne dadu, na to Arnauti skoče i otmu ga od pandura govoreći da
on nije Srbin, nego Arnautin, njihov brat, i da nema posla u Srbiji kad sam neće
da ide, a ako je onamo kome što kriv ili dužan, neka dođe ondje da ga traži.
[3] Da nije ove razlike bilo u imenu, nego da su se Srbi zvali i oni rimskoga
zakona, onda bi narod naš u Carstvu Austrijskome bio mnogo jači, jer bi imao
svojijeh barona, grofova i knezova, a ovako kako je koji primio rimski zakon, ne
imajući nikakvoga narodnog imena, odmah je gledao što prije da se pomiješa
među Nijemce ili među Madžare; ali bi za zakon naš bila to velika šteta, jer bi
onda lakše bilo naše ljude obraćati u rimski zakon.
[6] Ako karagroš ovdje znači turski groš, onda ovo iznosi 20,000 forinti u
srebru; ako li znači španjolski talijer, onda dvaput toliko.
[7] Vrijedno bi bilo doznati da. li je došao do Rusije ili je umro gdje u putu, i
gdje mu je grob.
[8] U recenziji o "Glasu narodolюbca," koja još nije štampana, nego sam je
njemu poslao u rukopisu i pisao sam mu, ako misli on da ima pravo, ja ću
recenziju na svoju sramotu i u svoj odgovor štampati, ako li misli da ja imam
pravo i da bi se on osramotio, neću je štampati, ali on valja da otpjeva, tj. da
poreče ono. Na to mi je on otpisao da će otpjevati, već recenzije da ne
štampam. Dr. Đorđije Mušicki, sinovac Lukijana Mušickoga, kazivao mi je da mu
je stric govorio da će stihove one po mojoj recenziji popraviti i da je nešto
popravljao, ali koliko ih je i kako popravio ja upravo ne znam, jer nijesam imao
kad porediti ih s onima što su poslije štampani.
[9] Po današnjemu čakavačkom govoru valjalo bi da je žeja, i ja upravo ne znam
ili su njihovi spisatelji ovako pisali po Dubrovčanima, ili su onda i čakavci svi
ovako govorili, pa poslije lj na j promijenili. Tako valja misliti i za ploditi m.
plodit itd.
[10] Nauči mjesto naučil, i poslije odgovori mjesto odgovoril itd. ja ne znam da
li se je kad govorilo i da li se i sad govori. Ivanišević ima u ovakijem događajima
i o mjesto l, u čemu se on po svoj prilici poveo po srpskome, osobito po
dubrovačkijem knjigama; a ima i l, kao npr. u jednoj strofi stvorio i htil.
[11] Peti mjesto piti i poslije petje m. pitje (i na drugome mjestu petnik m.
pitnik) jamačno će biti po dubrovačkijem knjigama.
[14] U ovoj knjizi koju ja imam na mnogo je mjesta izmiješano s (c) i z (č), a
osobito mjesto velikoga Z najviše je S. Ja sam kazao da varošani govore i ca
mjesto ča, a slušao sam u Senju gdje se govori i seniča mjesto šenica; ali što su
ova slova ovdje izmiješana, ja mislim da će najviše biti štamparske pogrješke.
[15] Gdjekoji naši ljudi misle i govore da su braću našu zakona rimskoga na ovo
izgovaranje i nagovorili i natjerali njihovi sveštenici, da bi ih od nas bolje
odvojili. Ovo će slabo ko za istinu primiti; ali svatko mora priznati da su potomci
mnogijeh našijeh ljudi koji su zakon rimski primili navalice ostavili pređašnji
svoj govor i primili ovaj da bi se od pređašnje braće svoje još više razlikovali a
među novu još lakše umiješali. O tom bi se moglo pokazati primjera i iz našega
vremena.
[16] U ovoj knjizi što je u mene mjesto si stoji se, koje će jamačno biti
štamparska pogrješka.