Vladan Desnica

Proljeća Ivana Galeba

Večeraj akova biblioteka
knjiga 20.
Vladan Desnica Proljeća Ivana Galeba

Knjiga se prodaje jedino uz Večernji list

 Vladan Desnica

PROLJEĆA IVANA
GALEBA
Igre proljeća i smrti

Večernji list
 1.

Prelazim dlanom po licu, i konstatiram: brada mi je prilično

ponarasla. Računam: posljednji put bio je kod mene brijač u uto­
rak. Sutradan su opet došli po me, izveli me iz sobe na nečujnim
bijelim kolicima, provezli kroz prazne zvonke hodnike i ugurali u
lift. Nada mnom su drhtale čelične žice dok je staklena kutija s
mojim tijelom klizila naviše uz tananu zuku. Sa svakim katom
osvajala je svjetlost. Ulazio sam kao u apoteozi, s laganom oma-
glicom i plitka daha od uzbuđenja, a pod srcem mi je nešto zami-
ralo. Kolica su vještim rukovanjem uklizila u bijelu dvoranu bez
uglova. A onda je sve bilo tačno kao i posljednji put: maska na li­
cu, dosta ugodna praznina koja se sve više širi u mislima, i, po­
sljednjim tračkom svijesti: ako se više ne probudim, tim bolje!...
Ne znam kako sam se vratio. Proteklo je nekoliko dana bez vre­
mena. Vjerovatno dan dva bez pune svijesti. Danas bi, prema to­
me, mogao biti petak ili subota. Valjda subota. A možda čak i ne­
djelja. Uostalom, svejedno. To gonetam tek onako, od duga vre­
mena, toliko da nečim uposlim misao.
Jutros mi je već gotovo sasvim dobro. Pomalo opet ulazim u
zbivanja. Uključujem se u tok vremena. Prezavo zaposjedam
stvarnost. I suhi fakti, koje oštro uočavam: da je na mom noćnom
stoliću za trećinu ispijena čaša vode, da na zelenom kartonskom
rubu sedmičnog kalendara na ormaru piše ispupčenim zlatnim
slovima “sretna nova 1936. godina!", da je na radijatoru malko
ukrivo položena plitica s oblozima, dobivaju neku posebnu važ­
nost po tome što su to fakti, dijelovi istinske stvarnosti — i što ih
ja, eto, uočavam.
Poslije dulje vremena, ovo je prvi sunčani dan. A to nije svejed­
no. To je možda jedna od malobrojnih stvari koje nisu svejedno.
Kroz pritvorene kapke provukao se snop zraka i odrazio na bi­
jelom stropu sliku vanjskog svijeta: vidim kao na nekom ekranu

5
izvrnute figure prolaznika, umanjene ali u pravim bojama, potpu­
ne i žive: sestrica u bjelini pronosi nekakvu činiju; seljak s torbom
0 ramenu eno razgovara s vratarom, možda mu preporučuje ne­
koga svoga - vratar je najviši do koga njegova preporuka može
da dopre. Zatim promiču, žustro i dosta veselo, dva mlada dok­
tora u bijelim kapama. Vratar je jednog zaustavio. On vadi pero
1 potpisuje mu neke papire. Zabavljam se gledajući tu moju malu
fatamorganu. I dolazi mi idilično uzan i bezazlen taj mali šareni
svijet što naglavce šeta po bijelom stropu moje sobe.
Tako sam se zabavljao i nekad davno, davno. U sobu mog dje­
tinjstva isto je tako prodirala izvrnuta slika svijeta napolju, u ljet­
na popodneva kad sam poslije kupanja ležao s još vlažnom kosom
na uzglavlju koje je mirisalo po suncu. Lickao sam bjelkastu soči-
cu što se uhvatila po mojim izduljenim i pocrnjelim udovima i
motrio to malo strmoglavljeno ljudstvo koje mi je došlo u poho­
de. Samo je onda slika bila blago uznemirena, sva oživljena neu­
mornim šaranjem zmijastih pruga od refleksa mora koje je ravno­
mjerno disalo pod prozorima u luci.
Daleko doba! Između njega i današnjeg mene uvalilo se goto­
vo pedeset godina — pedeset godina koje se zovu čitav život, a ko­
je mi se danas čine tako nestvarne, gotovo bezbolne! Nekako su
se spljosnule, izgubile svaku težinu i svaku zapreminu u vremenu
— puka arabeska moje misli - tako da preko njih bez zapreke po­
sežem rukom u moje djetinjstvo, kao preko nesuštastvene ograde
opsjenareva užeta...

2.

Naša je kuća bila na obali, kamena dvokatnica s balkonom i s

gvozdenim kukama u koje se o svetkovinama uticao barjak - pra­
va načelnička kuća. A pred njom mala čistina sa četiri kržljava ba­
grema, koja su se s proljeća razlistavala štedljivo i suzdržano. Stan
je bio uzdužno razdijeljen dugim hodnikom. Na desnoj strani, pre­
ma moru, bila je blagovaonica, primaća soba, naše spavaće sobe; na
lijevoj, radne prostorije, odaje mojih dviju neudatih tetaka, kuhinja,
sobe za služinčad. Prostorije prema moru bile su svijetle i vedre, po­
plavljene suncem. Ta strana kuće bila je nekako pretežitija: u nju se
slijevao sav kućni život i sva kućna čeljad, onako kao što se putni­

6
ci slijevaju na bok kojim lađa pristaje uz obalu. Lijeva strana kuće
bila je sumračna, prelivena plavkastosivim osvjetljenjem, sjenovita.
U tim sjenovitim sobama moje su tetke provodile svoj neveseli,
bezmirisni život, kao ono paunovo perje u vazama od lažnog mala-
hita po uglovima. U te sobe mi djeca rijetko smo ulazili; a kad bi­
smo ušli, govorili smo šapatom i stupali na prstima. Odmah iza ku­
će počinjala se penjati krševita strmina, tako da su na stražnjoj stra­
ni prozori bili bliži zemlji nego oni na pročelju. I kad bi se s prozo­
ra koji su gledali na more prešlo na prozore sjenovite strane, prelaz
je bio tako nagao a promjena slike i raspoloženja tako velika kao da
prelaziš iz jednog svijeta u drugi. Dugački hodnik bio je razmeđe
dvaju carstava: tu su se ukrštavali svjetlost i sjena. Na svim vrati­
ma bila su debela mliječna stakla, ona na desnoj, sunčanoj strani
sjala su u žaru, oživljena žutilom sunca koje je nadiralo i čisto previ-
ralo preko okvira, a u brušenim rubovima lomile su se zrake rasip-
ljući se u jarkim duginim bojama; ona na lijevoj strani bila su nije­
ma, zastrta neprozirnom opalskom zamagljenošću, i, predvečer, la­
gano podlivena plavkastim odsjevima. Na svim su vratima mjesto
kvaka bile kugle od brušenog stakla. I te kugle kao da su bile ljepše
na vratima sunčane strane: njihova zasićena plava boja čisto je ži­
vjela, kao da u njima gori po žižak. Iz dubine njihovog staklenog
mesa izvijao se topli jantarnožuti svjetlac i, u časovima jačeg razga-
ranja, probijao se do na površinu. Na sjenovitoj strani, kugle su bile
ugašene. Njihovo je plavetilo bilo zamućeno, a u sredini kao da se
nazirala rana, poput crva u srcu jabuke. Mi djeca govorili smo da je
u njima ubijen živac. Među ostalim dječjim igrama, bila je jedna
koja nas je naročito zagrijavala: na ugovoreni znak ili riječ, svi bi­
smo se razbježali da se što prije dohvatimo po jedne jabuke na vra­
tima; ko bi ostao bez nje, morao je da vrši neku obrednu radnju ili
određenu kaznu. Nebrojeno puta ostao sam bez jabuke, jer sam se
uvijek jagmio za onima na sunčanoj strani. One su i ostalu djecu vi­
še privlačile. Vjerovao sam da po opipu razaznajem “desne” jabuke
od “lijevih”, one u kojima “gori” od onih “ugašenih”. Drugovi bi mi
vezali oči, okretali me uokrug sve dok ne bih potpuno izgubio ori­
jentaciju, i tad me vodili od jabuke do jabuke, a ja sam pogađao. I
danas, ako samo zatvorim oči, mogu da izazovem one snažne svje­
tlosne predstave i sivomodre zamagljenosti koje su mi se smje­
njivale pod maramom, za spuštenim kapcima.

7
 Mogu red da sam djetinjstvo proveo u tom hodniku gdje se bio
vječiti boj između svjetlosti i sjene, između Arimana i Ahura-
mazde. Odatle mi je, možda, ostala za čitav život ta vječita dvoj­
nost, ta osnovna podjela svega u životu i svijetu na zonu svjetlosti
i na zonu mraka. Odatle i moja nesposobnost da dobro, lijepo, ra­
dost, harmoniju shvatim čisto pojmovno, bez primjese predstav-
noga, već uvijek i jedino kao predstavu svjetlosti; i obratno, sve
tužno i ružno, sve mrtvo i leđno, kao zakriljeno sjenom. Po tome,
i naše misli mogu da budu osunčane ili sjenovite. Držim štoviše
da se nikad i ne rađa misao a da nije ili okupana u suncu ili za­
strta sjenom. Ja ni dandanas ne znam drukčije suditi o dobroti i
zlu neke pojave, neke misli, odluke, događaja, doli po tome da li
se oni javljaju u jednome ili u drugom osvjetljenju. Ako malo raz­
mislim, postaje mi jasno da sam se uvijek, u svakom rješavanju i
odabiranju u životu, u svakoj sumnji i pred svakim izborom, u
stvari svagda riješio za onu alternativu koja se pojavljivala u svje­
tlosti. Naša misao neprestano prelijeće po nepoznatim vidovima
života i svijeta kao što utančani prsti slijepca prelaze preko nepo­
znatih i nepojmljivih lica. A naš osjećaj sustopice prati prelijetanje
misli kao što odraz u vodi prati prelijetanje ptice nad ogledalom
jezera; i osjećaj tako spremno odgovara misli, da se u nama rađa­
ju, naizmjenično i neprekinutim slijedom, odrazi radosti i tuge,
kao osmijeh na slijepčevu licu. Ja čak mislim da se u toj igri na-
izmjeničnosti i sastoji život, da ta izmjena obasjanosti i zasjenica i
jeste arsa i teza našeg živoga daha, sistola i dijastola našeg živoga
srca. I kad bacim pogled unatrag na život, on mi se ukazuje kao
ljeskava i nemirna površina satkana od krpica svjetlosti i od krpi­
ca mraka. Tako i upoznate zemlje i gradove nosim u pameti ne po
nuždama i dužnostima koje su me u njih dovele, ne po presu-
dnosti onoga što sam u njima doživio, ne po dobru i zlu koje sam
u njima našao, ne po tome koliko sam u njima opržio ili uprskao
perje i koliko sam svoga živoga mesa u njima ostavio: pamtim ih
ili pod zrakama sunca ili u sjeni oblaka; valjda po tome kakve sam
ih prvi put ugledao; ili možda i po tome kako se u tom prvom su­
sretu na njih odrazio odraz moje sretne duše.
U tom hodniku, dakle, počeo sam živjeti. Za oblačnih i besun-
čanih dana, u njemu nije bilo igre. Hodnik bi navukao sjenu na
svoja stakla i pogasio svoje jabuke.

8
 3.

U prizemlju se nalazila djedova pomorska agencija. Velika poplo­

čana prostorija bila je pregrađena staklenim ošitom sa prozorči-
ćima. U tom odijeljenom i potavanjenom dijelu, koji je zimi zagri­
javala golema gvozdena peć, između kase, polica sa spisima i pulta
s trgovačkim knjigama, sjedio je za prostranim pisaćim stolom moj
djed. Preostali dio agencije izgledao je kao neko skladište gdje su
bili bez reda istovareni sanduci tjestenine i vrećice sumpora, bale
suhog bakalara, vijenci tvrdih kolača, koluti žice za vinograd, a pod
koracima su se mrvili grumenovi modre galice ostavljajući plavičast
trag. Na zidu su visjele dvije geografske karte, reklame velikih
prekooceanskih društava, na kojima je bio rasplašten čitav globus,
a udaljene tačke zemljine kugle spojene tankim crvenim krivulja­
ma sa naznakom trajanja putovanja Liverpool—Quebec 7 dana, Mar-
seille—Batavia 22 dana, Hamburg—San Francisco 102 dana, i tako
dalje. Nebrojeno sati proveo sam ispet na prste pred tim kartama.
Moj djed bio je snažna, zdrava priroda, energičan poslovan čov­
jek. Znao je vikati na svog pisara lupajući šakom po stolu: “Ja ne­
ću da plaćam stalije i kontrastalije, to upamtite jedamput zauvi­
jek!” Nije bio nimalo sentimentalan. Ili tačnije, to je bivao samo
u onim kalendarski određenim prigodama koje su u tu svrhu us­
tanovljene, i u onim dekorativnim oblicima koji su za te prigode
utvrđeni: o Božiću i Uskrsu, o godovima. Na koncu, ti dani i jesu
za to da se o njima da sentimentalnosti što je njeno, da joj se plate
odgovarajuće “stalije i kontrastalije”, pa da je čovjek preko čitave
godine miran. (Rođen sam u pomoračkoj obitelji, a evo ni dan­
danas ne znam što te dvije riječi pravo znače; one i sad za mene
imaju neku tajanstvenu, pomalo mitsku vrijednost. Ima u mom
rječniku još dosta takvih riječi — imena raslinja i ptica, i koječega
drugoga - kojima nikad nisam saznao pravog značenja: baš kao
da sam se podsvjesno uklanjao njihovom tačnom saznanju, da im
ne bih razorio čar. Da sam kad popustio radoznalosti i zavirio u
kakvu stručnu knjigu, rječnik, leksikon, sveo bih tu pticu i taj svi­
jet na određenu zoološku ili botaničku vrstu; ovako, oni u meni
fantastično žive, kao ptice i cvjetovi sa istočnjačkih sagova.)
I eto, desi se da neki takav snažan, gromadan čovjek, iz jednog
komada, uzme za ženu krhku i bolećivu djevojku iz kakve stare

9
porodice istančale krvi. I, kao što uvijek biva, tanja krv pretegne,
i slabost nadjača snagu. U tom i jest nevolja, u tom i leži opasna
snaga slabosti: što ona nagriza, rastače, i najzad neminovno savla­
da snagu. Poznata priča! Takva djevojka donese u prćiju tanko­
ćutnost, slabu otpornost za život, eventualno i hemofiliju, ili sklo­
nost samoubijstvu; a ponekad i nadarenost za muziku, za slikar­
stvo, ili za ma što lijepo i beskorisno. Sve u svemu, rđav posao. I ta­
ko, što, za taj mudri i sračunati korak ka oplemenjenju soja, uči­
njen od onog pretka koji nije htio da plaća stalije i kontrastalije,
dogodi se da otada pa za vječita vremena čitav niz pokoljenja pla­
ća životu svakojake stalije i kontrastalije.
Cesto sam pomišljao da je još najrazumnije što bi takvi sojevi
mogli da učine, to - da sami sebe zbrišu. Istina, za to se već brine
sama priroda snabdijevajući ih slabom plodnošću, smislom za
strasti koje krate i sagaraju život, ukusom za tragična skončava-
nja, i tome sličnim. No to nije dovoljno. Ali, s druge strane, kako
tražiti od njih toliku hrabrost, toliki heroizam, da sami sebe, po
svjesnoj odluci, odjednom i konačno unište? Zar to ne bi značilo
odvažnost? A oni što imaju odvažnosti — to su baš oni koji treba
da žive! I tako, nema druge nego stvar prepustiti za to određenim
faktorima: zato su tu, pored već spomenute neplodnosti, nasljed­
nih bolesti i drugog, revolucije, kataklizmi i preoštre životne kli­
me, u kojima takve biljčice, htjele ne htjele, moraju da uginu.
Pa opet — začudo! - i pored trpkih misli koje katkad upućujem
na njen račun, čini mi se da sam, potajno od sama sebe, u dnu du­
še, zahvalan toj i takvoj baki, i da ne bih želio da je bila nikoja
druga i niukoliko drukčija. Imam osjećaj da bih bez te njene prći­
je bio prošao kroz život zazidanih ušiju i s neprobojnom opnom
na očima.
Sto ćete! Ljudi vole sve svoje, pa i svoje slabosti. I svoju ranja-
vost, i svoju zlu sreću, i svoje prokletstvo: i u tome leži jedan dio
nas. I to naš najprisniji, najkrvaviji dio. Kako bismo ga dakle mo­
gli ne voljeti?
Na koncu, sasvim shvatljivo. Oprostivo je što ljudi vole sebe
uprav onakvima kakvi jesu. U napasti sam gotovo da kažem da
je to zdravo, da to odaje izvjesni smisao za realnost: pretpostavlja­
ti nekakvog drugog, irealnog, dočaravanog ja svome istinskome,
postojećem ja, očevidno bi značilo pretpostavljati uobraženo real­

10
nome, fantom živome stvoru; značilo bi, na koncu konca, voljeti
više nekog drugog nego sama sebe. A to, sve mi se čini, ne bi baš
moglo da se nazove stvarnim, pa ni zdravim; to bi, štoviše, bio u
neku ruku idealizam. Zar, pri pomisli da bismo bili drugi nego što
smo - daleko uspjeliji, daleko čarobniji, pa i daleko sretniji — du­
boko u nama, ipak, nešto ne zazebe? Ne javi li se u nama neka
nostalgija za samim sobom: kao da sami sebi umiremo?
Nimalo neobičan osjećaj, poznat i sasvim priprostim, jedno­
stavnim ljudima, zanatlijama, praljama. U očekivanju prinove, oni
mogu priželjkivati ko zna kakvo dijete. Ali čim se dijete rodilo,
oni vole baš ono i baš onakvo kakvo je, i ne bi ga dali ni za koje
drugo. Zar je onda čudo što i samo to dijete voli sebe baš s takvim
crtama, svojstvima, osobenostima, i što baš u njima osjeća sebe?
Mi prema samima sebi, pored golog, neposredno egoističnog
osjećanja svoga ja, gajimo i izvjesni zaštitničko-materinski osjećaj.
Nešto kao misao na odlutalog. Ima tu jedno malo (beskrajno ma­
lo ali neprelazno) rastojanje između voljenoga i onoga koji voli,
između odlutaloga i onoga koji podnimljen sjedi na pragu. A po­
nekad se taj osjećaj zaoštri, pa zadobije sasvim određen i izrazit
vid odnosa prema drugome, čudno srodan onom osjećaju koji nas
obvezuje da damo pogreba bliskoj osobi. I nema u tome ni traga
kakvom raznježenju nad samim sobom: mi prisustvujemo, s cr­
nim florom oko šešira, ali sasvim suha oka i spečena nepca, tom
posljednjem aktu dugovanja prema nekome ko nam je zadao i
previše glavobolje.
Da. Ljudi vole i svoje krize, i svoje lomove, i svoja bankrotstva.
Oni su, štoviše, ljubomorni na njih. Oni se ponekad čak i vrijeđa­
ju kad im se ne priznaju. Jer oni imaju pravo na njih, onako kao
što čovjek ima pravo na svoju rođenu fizionomiju. A pravo na vla­
stitu fizionomiju jedno je od najosnovnijih ljudskih prava. Najli-
čnije, najneotuđivije. Ta koje drugo pravo, ta što drugo uopće os­
taje čovjeku koji je isplivao go iz brodoloma, čovjeku koji je odsje­
dio robiju ili ma što prelomno doživio ili proživio - što mu, velim,
ostaje i kad mu se sve drugo poreče, uskrati, oduzme - doli taj
goli i oglodani fakat: ja sam preživio brodolom, ja sam odsjedio
svoje!
No kako bilo (a možda sve to naklapam tek iz neke nesvjesne
težnje ka samoobrani), sjećam se da sam od najranijeg djetinjstva

11
bio tašt na svoje boljke, na svoje ranjavosti. Kad bi dadilja vrteći
nada mnom glavom uskliknula: “Ih! ovo vam dijete čuje kako
trava raste!”, sav bih se iznutra ozario od zadovoljstva, poput pa-
davičavog lazarončića koji se među bucmastim drugovima blaže­
no smiješi pod pomazanjem svoje skupe vrline. Zapažao sam ka­
ko bi se tad na bakinom licu upalio osmijeh tajnog likovanja. (A
činilo mi se bjelodano da joj dadilja takvim govorenjem podilazi,
napipavajući nepogrešivim instinktom primitivca što starici naj­
više ugađa.) Ko zna, možda je moja bolećivost pružala neku utje­
hu njenom dugo zapostavljanom ponosu, neku naknadu za bog­
zna kakve i kolike tajne povrede, i gotovo neku pobjedničku od­
mazdu za djedovu cjeloživotnu gluhu bešćutnost, ili za njegovu,
u izuzetnim časovima krupne nježnosti, nadmoćnu obazrivost
prema njenoj prezavoj ustreptalosti.

4.

Uvijek kad na paviljonu preko puta otvore ili zatvore jedan pro­
zor, mojom sobom preleti miš. I taj me miš podsjeti na jednu svje­
tlosnu igru iz djetinjstva.
Hladne, razumne igračke, sazdane od krute tvari, strogo ome­
đene u prostoru i uvijek sebi ravne, slabo vesele djetinju dušu. Ko
nije gledao žalost djeteta nad razvaljenom igračkom? Previše tva­
ri, previše krpe, previše drva, željeza, pilovine - a malo duše. Je­
dan iskočio kotačić ili prebijena opružica tamo gdje je dijete misli­
lo naći dušu!
Neiscrpne su, naprotiv, bile radosti koje mi je podala igra miša.
Zarobio bih u ogledalcetu zračicu sunca, odrazio je s male povr­
šine stakalca negdje napolje, na mrku plohu samostanskog zida,
na zbrčkana lica dviju domaćica što na povratku s tržnice razgo­
varaju na ulici, na njuškicu mlade mačke koja se trudi da šapicom
otrese svjetlosni odraz. Samo neznatan pomak ruke, i miš bi hitro
prevalio desetke metara, preletio kao velik žut leptir s mirne po­
vršine zida na lice slijepca prosjaka na uglu, zatreperio u krošnji
bagrema, pa naglo preskočio, zagnao se u mračnu hladovitu du­
binu konobe preko ulice, zalepršao u ogledalima brijačnice, zaig­
rao na stoliću starog časovničara što s lupom na oku pažljivo čač­
ka među kotačićima u utrobi sata. Na svom luckastom letu, moj

12
je miš oživljavao tačku na koju bi sjeo, podajući pokret ukočenim
predmetima i osmijeh tužnim ljudskim stvarima koje ga od svog
postanka nisu poznale.
To malo stakalce u djetinjim rukama i jedna zarobljena zraka
božjeg sunca bili su kadri da djetetu dadu iluziju da je i samo po­
stalo jedan mali gospod bog. Besprostoran i posvudašan; i, onako
pritajen iza žaluzija, nekako ugodno odsutan iz svijeta i zbivanja,
a opet ne sasvim bez uvida u njih, ne sasvim bez saznanja o njima.
Kasnije, kad god sam gledao žutu pahulju osmijeha što se rađa
na izmorenim licima patnika, pognutih ljudi i zabrađenih žena po
svim mjestima ljudske patnje, od strpljivih noćnih željezničkih če­
kaonica trećeg razreda do bolnica i od dvorane za razgovore u ka-
znionama do mjesta tužnog razvrata, na licima iseljenika u čas
kad se lađa otkida od obale, na licima robijaša na suncu, na lici­
ma umirućih; kad sam gledao kako ih ozaruje kratkim bljeskom
ko zna kakve daleke šimere ili utjehom ko zna kakve neizvjesne
nade, svaki put sam pomišljao: evo se nesmiljena ruka demijurga
igra s ovim nevoljnicima, odrazuje im svog ćudljivog miša na licu,
zavarava im glad sreće svojim lepršanjam, odbljeskuje im sa svog
varavog ogledalca jedan odbljesak vječnosti na njihova stara i
umorna lica.
I opet se zabavljam gonetajući: ko je taj što otvaranjem i za­
tvaranjem prozora na paviljonu preko puta nesvjesno nagoni svje­
tlosnog miša po mojoj bolesničkoj sobi? ,

5.

Oca nisam upamtio. Ali iz pričanja (i, možda, još više iz prešut-
kivanja) koja sam o njemu iz djetinjstva upamtio, kao i po njego­
vim brojnim fotografijama iz raznih doba života koje sam u albu­
mima prevrtao, satkao sam njegov lik, pa mi je tako živ i stvaran
da još i danas imam osjećaj da sam ga u životu poznavao. Istina,
malko smo hladni u međusobnim odnosima (hladni no nimalo
neprijatelji), ali se dobro, baš vrlo dobro poznamo. Samo, ne
znam zašto, uvijek mi se čini da sam stariji od njega. Gledam na
nj s uviđavnošću i s otpuštanjem, kao da sam ja njemu otac. A po­
nekad, opet, kao da sam mu stariji, i razumniji, brat. I kad mi­
slim na njega (a ja uvijek mislim slikovno), vidim ga o mom lije­

13
vom boku, i nešto nižeg od mene: stupamo tako, zajedno, rame
uz rame, i njegovo je desno rame malko niže od mog lijevog.
Ne mrzim ga. Možda ga čak pomalo i volim. Volim ga onim
nezainteresiranim i nepomućenim osjećajem kojim volimo u su­
štini indiferentne stvari. Onako kao što se vole malko luckasti i
nezaglavljeni ljudi koji su sami krivi svojoj nesreći. Ima nešto ple­
menito, velikodušno, nešto nesebično u tome: biti sam kriv svo­
joj nesreći. Nešto što čovjeka iskupljuje.
A zadao mi je jada u mom djetinjstvu! Mogu slobodno reći da
mi je zagorčao i otrovao najmlađe godine.
Bio je pomorac — mlad, veoma lijep plav čovjek s odrazom
tužne ležernosti u svijetlim očima. S onim jedva primjetnim bla­
gim osmijehom bezbrižnosti u kome kao da se već nagoviješta da
će ta bezbrižnost nekad biti skupo plaćena. Plovio je nekoliko go­
dina kao zapovjednik na jedrenjaku Margarita, u kome je moj
djed imao najveći broj udjela, i zaglavio je na moru dok sam ja još
bio u povojima. Kratko rečeno, bio je to jedan od onih ljudi o ko­
jima se kod nas ne kaže “pokojni”, nego “jadni”: “jadni Frano”,
“jadni naš Frano”.
Takvi ljudi nije red da imaju djece. Pored svega drugoga, još i
zato što ta djeca bivaju otprilike ovakva kakav sam ja. A to nije
dobro. Ne, takvi ljudi nikako ne treba da imaju djece.
Sto li sve malograđanska glad za senzacijama i gusta, paklina-
sta fantazija pučkih ženica nisu izmaštale i saplele oko te smrti!
Kad sam u vrela ljetna popodneva, vraćajući se s kupanja, pro­
lazio krivudavim kamenim uličicama ribarskog predgrađa da iz­
bjegnem sunčanu žegu, na istršalim lopaticama osjećao sam, kao
dvije koncentrirane žiže leća, crne oči pučanki, mornarskih udovi­
ca i ribarskih nevjenčanih žena što su sjedile na pragu sučući me­
đu mrkim prstima pređu ili dojeći goluždravu djecu. Za mojim
prolaskom dizao se šapat ogovaranja. Znam da se pričalo da su
oca, nasred oceana, mornari ubili i bacili u more zato što je prema
njima bio “gori nego pas”. A govorkalo se i to da nije umro, već
da živi, pod krivim imenom, negdje u Južnoj Americi, gdje se po­
novno oženio, osnovao novu familiju, izrodio djecu. Ali izgleda da
je istina, ipak, bila naprosto to, da je, sasvim nezavisno od svojih
grijeha, na pučini naglo obolio od zapleta crijeva — mal del miserere,
kako se kod nas govorilo — i umro, pa su ga lijepo zašili u kožnatu

14
vreću, kao što je red i običaj — i predali ga moru. (I taj mal del mi-
serere je jedna od riječi koje su onda u mojoj nutrini odjekivale, a
i danas odjekuju, golemim mitskim odjekom. Po jednoj od onih
čudnih djetinjih kontaminacija, još mi je i sada narazdvojivo s
njim vezan Miserere iz Trubadura, te ne mogu ni dan-danas da se
sjetim jednoga a da smjesta ne iskrsne i ono drugo: kad god i ma
gdje slušao zvuke tog melodramskog Miserere, zvuče mi kao opi­
jelo nad mojim mrtvim ocem zašivenim u kožnatu vreću nad ko­
jom se zaklapaju sutonski vali oceana.)
Kako bilo da bilo, ja sam se neiskazano napatio zbog te “miste­
rije” i zbog tih govorkanja koja sam neizravno i s pritajenom us-
treptalošću doznavao. A koja su u nejakoj duši pravila tim teži
lom i haranje što sam morao brižno kriti pred starijima da ma šta
o tome znam, pretvarajući se da ne shvaćam aluzije i polovične
fraze u njihovim razgovorima. No mislim da je ipak na stvari ne­
što bilo; svakako nešto daleko manje fantastično i možda sasvim
različito od onoga što se pričalo; ali ipak nešto. I da je to nešto
bez sumnje u sebi sadržavalo jednu klicu, nesravnjivo slabiju po
intenzitetu, ali u osnovi one iste emocionalnosti koja je strasno ži­
vjela u tim pučkim pričanjima. Zadugo sam naslućivao i opipavao
to nešto a da nisam mogao da ga spoznam ili odgonetnem. Vje-
rovatno sam se kasnije i sam i nesvjesno uklanjao tom saznanju,
u doba kad mi se učinilo (i kad sam to zažalio) da je ionako podo­
sta osiromašen i sveden na malošta patrimonij fantastičnoga u
meni.
Cesto sam, u noći, s osjećajem da se prokradam u zabranjenu
bajoslovnu baštu, dugo i dugo mislio na tu moju neizvjesnu ma­
ćehu i na tu moju nepoznatu polubraću. Bio sam prepun svakoja­
ke radoznalosti o njima. Vjerovao sam da ih mrzim, a ipak me ne­
što neodoljivo vuklo k njima. U stvari, to nije bila mržnja, već vi­
še kao neko udivljenje, s trunčicom zavisti, možda. I još, kao neka
nostalgija. I to ne nostalgija za rođenim ocem, već baš za tom ne-
predstavljivom i neviđenom polubraćom. Ranije, dok sam se
smatrao jedincem, osjećao sam se potpun, cjelokupna jedinka.
Sad, kao da sam se našao nekako osiromašen, kao da sam samo
dio sebe, dok su ostali dijelovi rasuti po bijelom svijetu, negdje ta­
mo u dubinama Južne Amerike (a i još drugdje, posvuda!...), i
usađena u meni strana a nepoznata tjelesa. Čvrsto sam odlučivao

15
da ću, čim malo narastem, otići u potragu za tom polubraćom, za
tim rasturenim dvojnicima. I taj mi je cilj u djetinjstvu zavaravao,
opravdavao i osmišljavao moj iskonski nagon za lutanjem. — Smi­
ješna i mutna motanja osjećaja, polovičnih osjećaja, senzacija, ka­
kva se već rađaju u djetinjim dušama!

6.

Majka mi je bila iz nešto boljih pučkih redova. Njen otac je imao

mali mlin za buhač i uživao glas mirna i čestita čovjeka. Pobrinuo
se da kćerki dade nekakav odgoj, pa je poslao na tri četiri godine u
jedan djevojački zavod koji su vodile duvne. Moj djed je vjerovatno
uvidio na mom ocu i na mlađem mu bratu, mom stricu, pogrešnost
svog koraka ka oplemenjenju soja, pa je pohitao da to ispravi. Zato
je spremno i sa širinom poteza pristao da mu sin uzme za ženu
zdravu djevojku-ljepoticu iz puka u koju se bio “smrtno zaljubio”.
Djedov mudro-dinastički eugenetski račun bio je jedna od koristi
tog posla. Druga je bila glas širine i demokratičnosti koji je time
zadobivao. A treća, nadodatna ali nipošto neznačajna, ležala je u
tome što je ona prva korist bila uspješno maskirana ovom drugom;
to su u neku ruku bile kao kamate na moralnim, nematerijalnim
dobrima, koje se također isplaćuju u istovrsnoj valuti, to jest opet
u jednoj daljoj moralnoj nematerijalnoj vrednoti.
Djed je, dakle, sve to bio lijepo smislio i sračunao. Ali, bilo je
već kasno: ono što je učinjeno, učinjeno je, i jedamput počinjena
pogreška nije se dala više opozvati, a jedamput započeto plaćanje
“stalija i kontrastalija” moralo se neumitno nastaviti do kraja.
Moj “smrtno zaljubljeni” otac ostao je kratko vrijeme uz moju
majku, s njom začeo mene, svog sina, pa opet odlutao morima.
Ne znam da li se na tim putovanjima i dalje smrtno zaljubljivao
ili nije, ali znam da se nije našao kod kuće kad sam se ja rodio, i
da me nikad nije vidio, jer je prije toga završio u svojoj kožnatoj
vreći. A ja sam ostao u krilu majci, koja je i dalje ostala u njega
smrtno zaljubljena. Gotovo ga nikad nije spominjala i obarala je
oči kad bi ga drugi spomenuli, ali se sjećam iz najranijeg djetinj­
stva kako je navečer pred lijeganje, kad je mislila da ja već spavam
(dok sam naprotiv pritajena daha virio kroz trepavice), dugo sta­
jala raspletene kose gledajući u njegovu sliku na komodi. Bila je

16
to fotografija lijepa plava čovjeka u marinskoj gala uniformi, s
mekom bradom a la Maksimilijan, u pozlaćenom baroknom okvi-
riću. I, kao što uvijek biva da neka banalna asocijacija nadođe da
nam pokvari i na svoj neukusni način uobliči neku našu neposred­
nu i svježu impresiju, tako mi se i ta slika majke s raspletenom
kosom stopila s ilustracijom na naslovnoj stranici onda jako omi­
ljele pjesme 11 pianto della vergine. Samo, za utjehu, majka mi se či­
nila beskrajno ljepšom od one loše crtane i malko tuste garavuše
na omotu pjesme. Nadalje, garavuši s omota bila je sletila na ra­
me rajska ptica, koja je skupa s njom tužila. Još i danas moram
da izvršim svjesni napor kako bih iz predstave moje majke otjerao
tu nametničku pticu što joj je sjela na rame.
Vjerovao sam da je najpogodniji čas za motrenje ljudi navečer
kad liježu. Tad upoznajemo njihovo dublje, tajno, pravo svojstvo.
Zasebna pregradica u mozgu čuva mi jednu izdvojenu sliku - sje­
ćanje na djeda. Još sasvim nejak, prenoćio sam uz njega jednu
noć. (Tad je već spavao sam u sobi; bakici je narušavalo san nje­
govo hrkanje, a on, činilo mi se, kao da naumice nije htio da odu­
stane od njega, nalazeći u hrkanju naročitu draž od afirmacije se­
be.) Sirom su rastvorili vrata da unesu moj krevetić; četiri snažna
čovjeka, s kapom pod miškom, svaki na svom uglu, unosila su na
prstima plavi krevetak; bilo je u tome nečeg dofenskog. Sam, ne
znam s kakvim radoznalim uzbuđenjem, pri treptavoj svjetlosti
veilleuse, jedva sam iščekao čas kad su u predsoblju zaškripale da­
ske pod djedovim korakom. Zažmurio sam, u zapažačkoj zasjedi.
Skidao se dugo, natenane, komad po komad. Odbacivao od sebe
sve redom, iscrpno, nesebično. Čovjek se naprosto demontirao,
dekomponirao. Izgledao sam sa zebnjom: hoće li išta od njega os­
tati? Načas moradoh sklopiti vjeđe, kad se okrenuo prema meni.
Ali i taj časak bio je dovoljan da mi izmakne jedna karika u slije­
du metamorfoza, i baš ona najhitnija: preda mnom je već stajao,
gotov i promitaren, noćni čovjek. Očekivao sam: neće li početi da
klanja? (Možda je potajno Turčin?) Ali ne: u bijeloj spavaćici do
pola gnjata, s bosim nogama u papučama (začudo tanki gležnje-
vi!), licem u lice s malom, u srebro okovanom bizantinskom ma-
donicom koju je donio s Levanta još njegov djed, skromni vođa
palube, molio je u sebi neku svoju kratku brodovlasničku moli­
tvu. Usput, povremeno je izvlačio iz papuče desnu nogu i češkao

17
se noktom palca po lijevom listu. Zatim, nekim linimentom iz tu­
be (nagao otkos tropskog miomirisa zasitio je toplu polutamu)
dugo je trljao koljeno (faza mađioničar: mast od šišmiša, s dlakom
krastače, korijenom trave-obeznanke, i tri lista trave od nepomi-
sli, sedam kapi krvi od nekrštena djeteta). A onda je došlo ono naj­
uzbudljivije: iz ugla je dohvatio trskovaču s drškom od jelenjeg
roga (znao sam! u njoj je skriven štilet, blistav i tanak kao guja!
- faza fakir). Ali nije izvukao perfidnu oštricu iz njenog pretvorno
bezazlenog trskovog skrovišta, nego je podigao trskovaču uvis i
navukao bolje zavjesu, da me rano sunce ne probudi. - Vjerujem
da bi odrastao čovjek mogao lako zaboraviti fizionomiju sudije
koji mu izriče smrtnu kaznu, ali slika djeda u spavaćici što pred
licem bizantinske ikonice palcem desne noge češe list lijeve, ne
zaboravlja se nikada.
Majka mi je bila žena s tihim, dubokim osjećajima koji nikad
nisu izbijali na površinu u ekspanzivnim izljevima. Dobra, strplji­
va, prema svakome naklono predubijeđena još i prije nego bi ga
upoznala, sa svakim se lako slagala i iznalazila neposredan dodir.
A ta njena krotka prijaznost nije ju unižavala, već, naprotiv, uz­
dizala u svačijim očima. I baka ju je jako voljela, činilo mi se čak
više, ili bar toplije, nego svoje vlastite dvije kćeri.
Cesto sam, u proljeće, u malom no gustom, sjenovitom vrtu iz­
nad kuće dugo ležao u njenom krilu. Gledao sam odozdo njene
jasne i smirene oči nadnesene nada mnom. Povrh njene glave is-
prepletalo se mrko granje lovora sa svjetlijim granjem oleandra u
cvatu na pozadini prorijetkog proljetnog neba. Sav bih se upio u
te oči, koje su mi, onako u izokrenutoj slici, s obrvama pod sobom
i podočnjacima nad sobom, dolazile čudne i nove, u isti mah i do­
bro znane i sasvim nepoznate. Dobivale su nešto pronicavo, nešto
što prodire do dna i razgolićava, a one same ostajale nepronicljive,
praveći nam znanu i voljenu osobu iznenadno dalekom i zagonet­
no tuđom. Mogao sam da dugo i nenasitno gledam u njih. Pogled
mi je ostajao uvijek usredotočen na same te oči, dok se slika lica
ukazivala rasplinuta i zamućena, a pojedinosti fizionomije zama­
gljeno daleke, kao udaljene tačke pejzaža. Tek su nešto prisutnije
bile dvije tamne rupe nosnica, koje su se, uslijed napornijeg disa­
nja od pognutog položaja uzastopno širile i sužavale; i u tom ši­
renju i sužavanju bila je kao neka prijetnja i jedna mala jeza. Mi­

18
jenjao se izraz lica kako god htio, razvedravao se ili smračavao,
usklađivale se njegove crte u osmijeh — svejedno, same oči ostaja­
le su uvijek iste, duboko ozbiljne, bez prelaznih odraza i letimič­
nih svjetala. Neumitnom jasnoćom ocrtane, postojane zjene, a
opet nepronicljive, apsolutne, kao zjene gospodnje.
— Mama! — uskliknuo bih trzajući je za rukav. - Ja te ne po­
znam! Ja te ne poznam!...
Ona bi se osmjehnula, ali je i taj osmijeh ostajao ograničen na
sama usta i treptao oko njih, tek blijedo i mutno uočljiv na kraj­
njoj ivici vidnog polja. Prožimala me sve dublje hladovitost tih
očiju, i sve više osvajala tuđost. Poplavio bi me paničan osjećaj.
— Mama! Mama! — povikao bih usplahiren, kao da je dozivljem
iz velike daljine u koju se izmakla, naglo joj ustajući iz krila. Sjeo
bih na klupicu držeći je objema rukama čvrsto za zapešća i zureći
joj u lice sav željan da u njemu opet prepoznam i nađem dobro
poznate bliske crte, ono ljudsko u njima, na koncu. A ona me pi­
tala, s malim izrazom zabrinutosti i neshvaćanja:
— Sto ti je? Reci, što ti je?
Ja ne bih odgovorio ništa. Samo sam se smiješio, s onim blaže­
nim umorom koji nastupa poslije nagle prepasti.
Izgubio sam je vrlo rano, na samom prelazu iz djetinjstva u dje-
čaštvo. Njenim nestankom kao da su se sve stvari oko mene is­
praznile, i svi drugi osjećaji izgubili svoj skriveni izvor i svoj pravi
osnov: njenim nestankom kao da je nestalo bez povratka i mno-
gošta drugo, prividno bez ikakve veze s njom. A umrla je naglo,
u nekoliko dana, od upale pluća, poslije jednog izleta na kome
smo se lijepo zabavili i o kome su na povratku stariji neumorno
ponavljali da ne pamte ljepšega i da ćemo ga se zadugo sjećati.

7.

Sav kućni život odvijao se u blagovaonici i sve presudne stvari

u životu porodice kao da su se tu odigrale. Tu se okupljala čitava
obitelj o doručku, o ručku, o večeri. Moje dvije tetke doplovile bi
iz svojih odaja posljednje, kad su već svi posjedali za sto. Doplo­
vile bi sitnim, nezamjetljivim koracima skrivenim pod njihovim
dugim suknjama, slične dvama kartonskim labudovima što izme­
đu kulisa doklize glatkom površinom jezera.

19
 Obje tetke skupa sačinjavale su samo jedno biće. Pojedina od
njih kao da nije bila čitava stvar za sebe već samo polovina jedne
dvojne stvari: rukavica koja je izgubila svoju paricu, ili jedno od
stakala prelomljenog lornjona. Doista, kao da su na svijet gledale
i svijet doživljavale samo jednim parom očiju. Držim da nikada
jedna od njih nije pomislila ili osjetila nešto što u isti mah nije
osjetila ili pomislila i druga: i čovjek se u čudu obazirao, kao da
se želi uvjeriti nisu li te dvije duhovne sijamske blizanke i fizički
nevidljivo spojene nekim skrivenim gajtanom. Kad je govorila je­
dna, jasno se osjećalo, i već podrazumijevalo, da tim izražava mi­
šljenje obiju. Zato su govorile naizmjenično, i otprilike u jedna­
kim obrocima, kao dva klerika za nalonjama koji naizmjenično či­
taju pasuse evanđelja. A bilo je nešto nepobjedivo i vraški smišlje­
no u neumornosti tog govornog tandema! Tek u časovima potrebe
za jačom apodiktičnošću govorile su obje u jedan mah, i to goto­
vo savršeno istovjetan tekst.
Po dvorištu iza kuće šetale su godinama, snuždeno i nerazdruži-
vo, dvije pogrbljene, mučaljive biserke — “faraunke”. Godinama
nisu dale od sebe glasa, godinama se nisu razdvojile ni za sami je­
dan korak. Vrijeme i promjene i događaji, pa ni sitni, kokošiji do­
gađaji koji su usplahirivali ostalo dvorište, za njih nisu postojali.
Eto takve su bile i moje dvije tetke. Usidjelice već po rođenju, re­
kao bih po rođenom talentu; i, činilo mi se, stalno istih godina.
Na primjeru mog odnosa prema njima (a i njihovog prema meni)
naučio sam kako možemo godinama s nekim živjeti a da se među
nama ne razvije klica bilo kakvog osjećanja. Možda me sad, iz ove
vremenske udaljenosti, sjećanje vara, ali mi se čini da čitavog vije­
ka nisam s njima, objema zajedno, izmijenio usve trideset riječi.
Pod starost, dugo poslije mog odlaska od kuće, u općem rasu­
lu porodice, odselile su iz mjesta. (Sad pomišljam kakav li doga­
đaj, kakav li kataklizam mora da im se učinio taj odlazak — njima,
kojima je valjda bilo nepojmljivo da se uopće može živjeti negdje
van našeg mjesta, u drugoj kakvoj kući, drugim kakvim načinom
života!) Sklonile su se u neki samostan i zavještale mu svoje neu-
potrebljene miraze, koji su, uzaludni i djevičanski netaknuti, nad­
živjeti obiteljski slom. I tu su dokončale svoj vijek.

20
 8.

U toj su se blagovaonici primali posjetioci i familijarni gosti. Sa­

lon, s vječito spuštenim žaluzijama i s naslonjačima pod navla­
kom, rijetko se otvarao. To je bivalo samo u naročito svečanim
prigodama, kad se slavio djedov načelnički jubilej, o velikim svet­
kovinama, ili kad bi u mjesto banuo kakav visoki gost. I još u jed­
noj prilici: kod smrtnog slučaja u porodici. Pamtim, tu je bio po­
stavljen odar pokojne majke.
Jednom je u našu varošicu zalutao neki nadvojvoda od carske
kuće. Tu je prekinuo putovanje van predviđenog programa, na­
tjeran morskom bolešću. Bilo je jako nevrijeme, i brza pruga ko­
jom se vozio prema jugu svratila je mimo voznog reda u naše mje­
sto da ga iskrca. Eto, jedna takva stvar kao što je morska bolest,
ako je samo dovoljno jaka, kadra je da nadvlada i dinastičke ob­
zire, i dvorsku pragmatiku, i hiljadugodišnju dresuru. Gledao
sam kraljeve u izgnanstvu, generale poslije neslavne kapitulacije,
pregaoce i fanatike poslije sloma njihove zavjetne misli i nad ru­
ševinama njihovog životnog djela. I, usuđujem se reći, uvjerio
sam se da sve to nije kadro da onako prisno i neposredno poljulja
i ugrozi onaj bijedni sud u kome živi taj duh, ta ideja, ta vjera,
kao što to može da učini jedna vulgarna morska bolest ili jedna
jača zubobolja. Oni kraljevi i vojskovođe i apostoli možda jače i
dublje misle svoju patnju; ali da onaj sa zuboboljom ili s morskom
bolešću kudikamo prisnije i neposrednije svoju patnju osjeća, o to­
me nema sumnje. Kao potvrda može da posluži i ova mala reflek­
sija: svi mi gotovo uvijek više ili manje stiliziramo naše duševne
patnje; svi mi znamo da njima nije strana diskriminacija lijepoga
i ružnoga, svi mi osjećamo da u njima latentno leži neki estetski
kvalitet, da su one podobne za estetsku preradu, pa da se od njih
doista kasnije često i prave poeme i tragedije i simfonije i slično.
A ko je još stilizirao morsku bolest ili istinsku zubobolju? Ko je
još u njima učestvovao ma i trunkom svoga bića drukčije nego is­
ključivo i potpuno kao go čovjek, kao zgoljna gruda mesa koja
pati? A ako se ta jasna i nedvojbena istina sadržana u morskoj bo­
lesti i u zubobolji rado ne priznaje, to je samo zbog poštede ljud­
skog dostojanstva. Ali nalazim da se nepriznavanjem te jasne,
zdrave, demokratične istine čini nepravda baš onom običnom,

21
prosječnom, svakidašnjem čovjeku; koji tvori bazu ljudske
paramide a koga takve istine-zubobolje najviše taru i pogađaju.
Jer i time on biva prikraćen u onom osnovnom ljudskom pravu:
u pravu da mu se bar prizna njegova nesreća. Pa se tako, sve za
ljubav ljudskog dostojanstva onog običnog, prosječnog čovjeka,
na drugu stranu i drugim načinom, opet poriče i umanjuje to isto
dostojanstvo tog istog čovjeka.
Kad se nekoliko dana kasnije, u krugu lučke i mornarske čeljadi
na molu, razgovaralo o događaju s nadvojvodom, sjećam se kako je
jedan stariji mornar uzimao u zaštitu nadvojvodino ljudsko dosto­
janstvo, koje je izgledalo ugroženo i dovedeno u pitanje prijetnjom
smiješnoga: “Nu, boga ti! Kako neće naškoditi nadvojvodi, kad je
bila takva morina da je naškodilo i jednom psu na brodu! Razumi­
jete li? povraćao je i pas — a kamoli neće nadvojvoda!” — Pitam:
gdje je taj pas ili taj nadvojvoda koji bi povraćali iz idejnih razloga?
Nadvojvoda je sa svojim ađutantom prenoćio u našoj kući, i su­
tradan, kad se vrijeme nešto stišalo, nastavio svoj put. Taj njegov
jednonoćni boravak u našem mjestu ostao je i za samo mjesto i za
naš dom nezaboravan, svijetao događaj. A za njega, vjerovatno,
samo uspomena na jednu beskrajno tužnu večer i noć provedenu
na krajnjoj granici ljudski naseljivog pojasa. Mogu da zamislim
njegovu tjeskobu za te jedne noći probdjevene u zabitnom gnije­
zdu šćućurenom pod stijenom surog, golog masiva koji je zajahao
za vrat našem mjestu, stiješnjenom na uskoj traci zemljišta izme­
đu njega i divljačnog mora. Kasnije je poslao, u znak visoke paž­
nje, svoju fotografiju (teško alkoholičarsko lice u svijetložutom
okviru od jelenje kože s tankim zlatnim rubom), koja je otada
uvijek visjela nad divanom u salonu.
Ja nisam trpio tu prostoriju “koja je vidjela nadvojvodu”. Njena
zidna tapiserija isprepletenih bolesno plavih i zabajonski žutih ša­
ra pokretala mi je klicu čisto fizičke mučnine u želucu. I mislim
da pogotovu nije mogla smirujuće djelovati na nadvojvodu, već
ionako smućenog morskom bolešću. U taj sam se salon sklanjao
kad bi mi zbog bilo čega postalo neizdrživo u kući. Skutrio bih se
u uglu, iza naslonjača s navlakom, i dugo ćubio tako, u polumra­
ku. Slušao sam kako me po kući zivkaju i traže, kako se pitaju
gdje li sam mogao isplinuti, i čudio se njihovom malograđanskom
odsustvu fantazije, kome nikako da sine gdje da me potraže. Sa-

22
Ion je bio odijeljen od blagovaonice samo tankim ošitom, nalazio
sam se na sam jedan korak od njih — ali i taj jedan korak za njiho­
vu fantaziju bio je nepremostiv.
U blagovaonici je preko čitavog dana boravio, kao njen tihi
šumski duh, moj bolešljivi stric. Bio je nekoliko godina mlađi od
mog oca: između njih dvojice umrla su dva brata, u nejakim godi­
nama. (Njihova imena znao sam s mramorne ploče na porodičnoj
grobnici. Pobuđivala mi je smijeh pomisao na te stričeve u krat­
kim hlačicama ili čak u povojima: prema mom zamišljanju, po­
jam strica morao je kao neminovni atribut imati brkove. Zami­
slite dijete u garde-enfant-u s brkovima!) Koliko god je moj otac
zadao djedu jada i glavobolje svojim nemirom, toliko mu je ovaj
stric, na sasvim drugi način, nanosio neprestanu bol opominjući
ga stalno na njegov životni neuspjeh. Naravno, o tome nije nikad
pala ni jedna jedina otvorena niječ, ali se osjećalo da je to za djeda
jedan od onih muklih bolova koji stalno tište i koji traju čitav ži­
vot, ako se nikad i ne spominju. Krhka zdravlja, obazriv prema
svemu i svakome do granice smiješnog, prosijed otkad god ga ja
pamtim, brižljiv do pedantnosti u odjeći i u svemu drugome, stric
je prosjedio svoj vijek u toj prostoriji a da nikad nije osjetio ni žur­
be ni duga vremena, jednako kao ni ona stabljika filodendrona
koja u uglu već godinama bezglasno živi, u ustajalom zraku i du­
hanskom dimu, pružajući bespomoćno na sve strane svoje zelene
dlanove poput neke storuke Niobe.
S prozora se pružao pogled na uski zaljev i luku. Na okruglom
stoliću uz prozor uvijek je ležao dogled kojim je stric - ko bi ga
znao zašto! - s neobičnim zanimanjem posmatrao dolazak paro­
broda čim bi se pojavio iza grobljanskog rta.
Pomorački sin, nijednom nije poduzeo kakvo dulje putovanje
morem. Ali je zato sa živim interesom pratio kretanje lađa.
— O! Danas je Liburnia uranila čitav četvrt sata! — uskliknuo bi
s dogledom na očima. Ili, petkom, na prolasku teretne pruge za
Levant:
- Sto je Najada utonula! Ala je krcata!
Dugo je držao dogled na očima i valjda u mislima putovao za
svojim lađama — Liverpool—Quebec 7 dana, Marseille—Batavia 22
dana, Hamburg—San Francisco 102 dana\ i još dalje, dalje, u ko zna
kakve njegove nerealne, fantastične krajeve!...

23
 Stric je godinama bilježio najvišu i najnižu dnevnu temperatu­
ru. Pred Božić i Uskrs ispravljao je i upotpunjavao spiskove oso­
ba; rodbine, bližih i daljih znanaca, kojima je trebalo čestitati.
Imao je i manje, zasebne spiskove, za imendane, rođendane i dru­
ge godove. Kako je bio nježan i krhak, i sviknut na klimu blago­
vaonice, u njoj je uspijevao; otvoren ga je vazduh zamarao. Imao
je prelijepe njegovane ruke i upotrebljavao ih s pažnjom i pošte­
dom. Prao ih je nebrojeno puta, kao da sa njih sapire neke nevid­
ljive tragove zločina, i često ih promatrao, razgledao ih sa zani­
manjem, kao da su mu tuđe i nepoznate. U vrtu iza kuće, ogra­
đenu visokim zidom, uredio je toplik u kome je uzgajao svakojake
čudne i savršeno beskorisne biljke; brižno im je regulirao tempe­
raturu i održavao im onu tešku, zaparenu atmosferu zasićenu
toplom vlagom. Na njima je strpljivo pokušavao najraznovrsnija
i najnemogućija kalemljenja i oplođivanja.
Umro je od neke čudne bolesti. Malo po malo gubio je vlast
nad kretnjama tijela i pokretima duše. Ležao je nepomičan. Nje­
govi su se udovi katkad pokretali bez njegove volje, nesuvislo,
kao kod sitnog djeteta. Ali zbog tog stanja kao da nije mnogo tr­
pio. Na mahove je čak izgledao zadovoljan njime. Kasnije je pot­
puno izgubio svaku osjetljivost za fizičke bolove. Do konca je sa­
čuvao prisebnost. Možda je nalazio neko više zadovoljstvo, kao
neku superiornost, u toj svojoj neranjivosti, u tom stanju bez nuž­
da i želja.

9.

Danas je tmuran dan. Noćas sam osjetio kako se mijenja vrije­

me. Negdje iz velike daljine nadolazilo je nešto mutno i sklupča-
no, prelijetalo mimo moj pritvoren prozor, nalijetalo na krošnje
drveća i nosilo se s njima mrseći im granje u mukloj, mutnoj noći.
Ali neće dugo potrajati: sutra će vjerovatno opet biti vedro.
Lijep i vedar dan predosjećam dugo unaprijed. I spremam se za
nj, kao što se seoska djeca spremaju za nedjelju, za bijelu nedjelj­
nu košuljicu i za krotku zvonjavu zvona s crkve na glavici kroz
prorijetki vazduh pramaljetnog jutra.
Saosjećam s drvećem. Mislim da i ono dugo unaprijed sluti pro­
mjene vremena.

24
 Cesto sam se u djetinjstvu zamišljao kao drvo. I činilo mi se da
tačno osjećam što osjeća drvo, samo što ono nije toga svjesno i ne
zna da to izrazi: stojim tako u šumnoj, mrkloj noći, slijep (jer drvo
sam zamišljao uvijek slijepo; ono ima silno istančan opip, osjeća i
najmanji dah vjetra, i najlaganiji srh zraka koji prostruji po nje­
govoj naoko gruboj i bešćutnoj kori ili prošara njegovim granjem;
ono sluti u dalekoj noći i najmanji šum vjetra koji još nije naišao
na nj - ali je slijepo); stojim, dakle, tako u noći, raširio grane-ruke
kao neka ticala, kao neke antene, i slutim promjenu vremena koja
se zavrgla tamo negdje daleko, daleko, nad suhim pješčanicima
pustinje ili nad ledenjacima sjevernih mora, predosjećam unapri­
jed ugodu koja će se, kroz borbu ciklona i anticiklona, najzad iz­
leći, i već kao da ćutim na otvrdloj kori svoga debla i na osjetlji­
vom liku svojih mladih grana kako ih s jedne strane zahlađuje pr­
vi slabašni pirak hladne struje što izdaleka nailazi, ili kako ih s
druge strane zapahnjuje pitomiji dašak mekšeg vremena. Pone­
kad sam, u jesenjem sumraku, na uzvisini iznad našeg mjesta,
sklapao oči i pružao ruke s raširenim prstima naokolo u sumrak,
i zamišljao da sam drvo. Možda sam i želio da budem drvo i da
poživim njegovim slijepim, duboko čulnim životom.
Kasnije, u vrevi života, kao da potpuno zaboravimo na pejzaž,
potpuno izgubimo vezu sa stablima, s prirodom oko nas. Zanima
nas samo čovjek, go živ čovjek, s njegovim srcem punim strepnja
i nemira i strasti, s njegovim vječitim nespokojstvom i s bespre­
kidnim motanjem i treperenjem i svjetlomrcanjem čuvstvovanja
u njemu. Tada nam se ljudske jedinke, sa teretom svojih duša,
kreću kroz prazne, puste prostore, kao u knjigama Dostojevskog.
A pod starost, opet pregledamo na prirodu. To je kao jedno po­
novno rođenje.
Da. Sad me sve više zanima pejzaž, a sve manje ljudi u njemu;
sve više stablo, ili pamučast oblak, ili boja neba, ili plavi obris br­
da u daljini, a sve manje čovjek. Valjda smo jedno drugom već sve
rekli.
Osjećam pouzdano da će sutra opet biti sunčan i vedar dan. I
radujem mu se, kao seosko dijete nedjelji sa čistom bijelom košu­
ljom.

25
 10.

Slutnja me nije prevarila: osvanuo je vedar dan. Jutros je rano

upao k meni u sobu mladi doktor, svježa, nasmijana lica. Za njim,
u otvoru vrata, dva bolničara u bijelim kapama.
- Došli smo da iznesemo ovaj drugi krevet. Tako, sad možete
biti mirni; nikog vam nećemo uvaliti u sobu.
Bolničari su pograbili krevet i iznijeli ga. Za njim je ostala pra­
znina. Pozamašna, četvrtasta - taman onakva kakav je bio krevet.
Tako biva uvijek kad nešto nestane: za njim ostane praznina ona­
kvog oblika kakvog je bilo ono što je nestalo. Tako biva i kad nam
neko umre. Tako biva uopće kad se zbriše jedan realitet: na njego­
vom mjestu ostane praznina tačno njegovih crta, lika i obličja, i
sjedi na njegovom mjestu za stolom, kao duh umorenog Banqua,
i zuri u nas...
Doktor je pristupio bliže k meni, svejednako nasmijan i raspo­
ložen, sa zdravim lijepim zubima. Dohvatio me je za puls — ovlaš-
no, iz reda i navike — i vedro me upitao:
- No, kako je? Sad je bolje, zar ne?
- Bolje, bolje. Mnogo bolje. Već gotovo sasvim dobro. Hvala
vam, doktore.
- No, vidite! A kad ozdravite, nešto ćete nam svirati.
- Hoću, doktore, vrlo rado. Hvala vam... - odgovorio sam ne­
očekivano ganut.
Rukovao se sa mnom, srdačno, i još uvijek sa širokim osmije­
hom punim zdravih zubi. Ali ipak, učinio mi se nešto manje ve­
drim nego na početku. Možda je na nj bacilo sjenu moje ganuće.
Taknula me njegova ljubaznost i obazrivost, koju redovno ne
možemo tražiti od ljudi sviklih da po svom zvanju vječito gleda­
ju ljudskoj patnji i smrti licem u lice. Shvatio sam: ono o sviranju
rečeno je samo zato da se, kao usput, kaže ono “kad ozdravite”.
A ono “kad ozdravite” uključuje u sebi prećutnu tvrdnju, ljubaz­
nu a savršeno bezobveznu: “ozdravit ćete”. — Hvala mu i za to.
Bolesnik voli i takav površan optimizam.
Slušao je, valjda, u doktorskoj blagovaonici, u dan dežurstva,
nešto o meni, i to mu je pobudilo neki sažaljavi interes. Zacijelo
je i on čuo priču o tragediji virtuoza koji je nesretnim slučajem, ili
nesmotrenošću, na veselom izletu, kad se najmanje tome mogao

26
nadati, iznakazio ruku, i time se upropastio i onesposobio za dalju
karijeru; i to uprav u času kad je već stajao na pragu slave — itd.,
itd. Obična slatka pričica, dobra za šiparice i za posljednje strani­
ce sedmičnih ilustracija. I kadra, čak, uz neki minimum spretno­
sti, da čovjeku donese kudikamo više slave nego što bi mu ikad
mogla donijeti ona promašena karijera. A može uroditi još i tom
neočekivanom blagodati, da čovjeku ponude da igra sam sebe u
filmu, da izigrava sam svoju “tragediju”. Eto što sve može da do­
nese jedna sretno potrefljena nesreća!...
A vjerovatno je čuo i za moj strah od sobnog druga. I to ga je
navelo na pažnju prema starom umjetniku-probisvijetu, pa je
udesio tako da mu u sobi druge klase pruži neka preimućstva pr­
ve.
Baš mu hvala. Jer doista ne mogu više da gledam lica spava-
jućih. Koliko li sam se samo napatio za onih pet šest dana što sam
imao sobnog druga! Na njemu sam vidio, uobličeno i vanjski uoč­
ljivo, moje rođeno unutrašnje lice, moju vlastitu zatajenu nutrinu.
I mada sam ja njega nastojao da unekoliko utješim, da ja njemu
nešto olakšam, trpio sam možda ne manje nego on sam; i to, če­
sto, više zbog njega nego zbog sebe. Lica spavajućih ne lažu: tek
na njima vidimo pravu bijedu njihovih sopstvenika. Na javi, naša
su lica zategnuta bilo kakvim svjesnim htijenjem ili nesvjesnim
stremljenjem, oživljena bilo kakvim ciljem, namjerom, nastoja­
njem, pa makar nastojanjem da skriju svoj pravi izgled, svoj istin­
ski izraz; maskirana kakvim više ili manje namjernim izražajem.
Osjećaj je na njima ili zatomljivan ili pretjerivan, ali uvijek krivo­
tvoren. Tek u snu, kad je iskopčana poluga volje, kad je naše tije­
lo bez obrane, prepušteno na milost i nemilost okrutnosti tuđeg
oka i tuđe radoznalosti, obezoružano kao bogalj koji je pred spa­
vanje iskopčao protezu, kad se s naših lica sapere njihov zaštitni
izraz — kako li tek tada bijedna izgleda ljudska mašina! Nezašti­
ćeno, bespomoćno, kao prezava okrvavljena tkiva kornjače išču­
pane iz njena oklopa. Kad san izgladi našu lažnu krabuljsku nace-
renost, kad poravna grimasu bora složenih u osmijeh, kad popusti
grč hotimičnosti — kako li tad iz skrovitih dubina ispluta na lice
prisna briga čovjekova, njegov rođeni udes! Na takav prizor uvi­
jek mi se navraća pomisao da bi lica spavajućih, iz pijeteta, treba­
lo samilosno zastrijeti maramom, kao lica umrlih.

27
 Strašno je bdjeti uz bok nekoga koji spava. To je oduvijek rađalo
u meni neki panični provalijski nesrazmjer. Prisustvo nijemih du­
bina podsvijesti u kojima se biće spaja sa praiskonskim, pomalo
ispliva na površinu, i u nama budi neku jezu antidiluvijalne pusto­
ši. To je možda jedna od najbolnijih strana braka. Između usnulog
i budnog supružnika, jedno drugom na dohvat ruke, legne uda­
ljenost od čitavih eona, od čitavih geoloških doba. Vlakna vege­
tativnoga prorastu tkivo svjesnog života kao golem tumor, i rana se
na površini svjesnoga sablasno širi, na očigled raste i raste, jezivo
nečujno, kao rupa na dudovom listu pod ustima svilene bube.
Ne, ne mogu više da gledam lica spavajućih. U polusnu mi kat­
kad izlaze pred oči nizovi i nizovi usnulih lica, viđenih ko zna gdje
i ko zna kada, lica blijedih ranjenika, lica umirućih, lica koja sam
viđao po bolnicama, po ratištima, po vojnim poljskim previjališti-
ma, nizovi lica s pečatom patnje i bola. Koliko li nijeme istine na
tim licima!
Za vrijeme prošlog rata, poslije Marne, Verduna, Yperna i dru­
gih golemih kasapnica, kao član nekog odbora pohodio sam ra­
njenike i izbjeglice po bolnicama i oporavilištima, po izbjegličkim
logorima, po zavodima za ratne slijepce koji se opet osposobljava­
ju za život, ili opet privikavaju na nj. Gledao sam na njihovim lici­
ma lepršav odbljesak Demijurgova zrcala. Katkad sam pokušavao
da ih razonodim mojim sviranjem. Poslije večere, na kojoj bi me
zadržali upravnici i ljekari, zaželio bih da me opet provedu poza-
spalim dvoranama. Na prstima, sasvim tiho, prošli bismo mimo
duge redove kreveta. Koliko ljudske tuge na tim razoružanim
licima!
Sretan sam što sam opet sam u sobi. Jer uistinu više ne mogu
da gledam lica spavajućih. Zapažao sam, kod slučajnog noćnog
drugarstva s nepoznatim ljudima, u kakvom trećerazrednom ho­
telu, na kakvom skupnom noćištu, kako brižljivo kriju jedan pred
drugim lice. Brižljivije nego što skidaju umjetno zubalo, brižljivi-
je nego što skrivaju lisnicu pod madrac. I, spremajući se da zaspu,
jedan od drugoga okreću lice k zidu ili navlače preko glave ponja­
vu. U takvim mi je slučajevima ujutro dolazio poriv da drugu sa
spavanja reknem: “Čovječe, budi miran: nisam ti vidio lica dok si
spavao.” I da zatražim, za uzvrat: “A ni ti meni, je li? Je li da mi
nisi vidio lica?”

28
 11.

Sinoć sam se, ležeći u mraku, dugo zabavljao nastojeći da tačno

izazovem pred oči plafonske slikarije blagovaonice iz djetinjstva.
Vidio sam jasno pred očima do u tančine te slikarije sa fantasti­
čnim pticama i girlandama voća i cvijeća, a u sredini glorijet na
klasičnom stupovlju, u jezivo smionom perspektivnom skraćenju,
s oštrim, nepobitno uvjerljivim sjenama i s upravo zeuksisovski
nesmiljenom obmanom prostornosti. To je bio rad čuvenog pre­
komorskog majstora-dekoratera, jedna od umjetničkih dika na­
šeg mjesta. Majstor se zvao Spaventa. I sjećam se predodžbe smu­
ćenih, olujno uznemirenih baroknih nebesa koju mi je, ne znam
zašto, to prezime izazivalo.
Pamtim, okrutno pamtim - kao što se već okrutno i neotkupivo
pamti iz djetinjstva sva sila stvari od uprav nikakva značaja i vri­
jednosti! — svaku najmanju šaru, svaku najmanju vijugu i kovrču
na toj plafonskoj slikariji. Ostale sobe u kući tokom vremena su
premazivane, ali blagovaonica je uvijek ostala pošteđena, još od
pradjedovih vremena, da se ne bi uništile te prekomorčeve maj­
storije. Plafon je bio pocrnio od decenijskog duhanskog dima i od
ljudskih isparivanja, i zato je ta prostorija bila nekako toplija,
intimnija od ostalih. Mrka čađava patina podavala je baršunastu
mekoću stijenkama te hermetičke kutije za porodična zbivanja, i
kao da joj je prigušivala glasove. Njenoj lijenoj, ustajaloj draži, koja
je sličila na dobrotu topla i ugodna groba, nisu mogli da se otmu
čak ni najmlađi. Oblaci duhanskog dima skupljali su se i lebdjeli
pod stropom, s plavičastim opalskim prelivima. Oduvijek mi je bilo
drago to šimerično opalsko prelijevanje, a oduvijek sam podlijegao
njegovoj moći da nas preveze u sfere irealnoga. Zato sam tu istu
opalsku zamagljenost volio i u čašama s mastikom, koja se u ljetna
popodneva posluživala uz crnu kavu u toj blagovaonici. Činilo mi
se da i u samom ukusu vode s mastikom osjećam neki odbljesak
nerealnih, šimeričnih prostora, pa sam je pio i onda kad nisam bio
žedan, kao iz nekog duga prema bezgraničnome. A vjerovatno sam
najviše zbog mastike volio i bakinog brata, otmjenog starog gospo­
dina iz porodice što se prije više decenija doselila preko mora, koji
je, uz ostalo, imao i malu destileriju eteričnih ulja. Njegov posao
smatrao sam pozivom i držao ga neobično plemenitim. Bakin brat

29
izgledao mi je u neku ruku kao magijski stvaralac plavičasto
zamagljenih daljina, u kojima se kriju tek naslućeni nepoznati pro­
stori. Još i danas mila mi je njegova uspomena. Svakako, to neće biti
samo zbog mastike; bio je i inače uglađen, blag, osjetljiv čovjek. Ali
nesumnjivo u tome i mastika ima svoj udio. Poslije njegove smrti
naslijedio ga je sin, nezanimljiv osobenjak i šutljivac bez šarma,
povučen i utuljen neženja; a njegovo tuđenje od društva i samo-
tarstvo nisu imali baš ništa od one unesrećene, nijemo patetične
izdvojenosti koja na dječake u pubertetu zna da vrši tolik utisak.
Šutio je onako kao što šuti jaje ili stolica. Zvao sam ga ujkom Ber-
tom. On je, rekoh, naslijedio starog gospodina u fabrikaciji ma­
stike. Ali mastika nije više bila ona ista: promijenio se mađioničar,
pa se promijenila i mastika. I mađioničarevi čini nisu više bili izvor
čuda, već produkcija običnih, svakidašnjih, banalnih stvari.
U nešto kasnije poslijepodne, nakon sat dva sijeste i spavanja, u
blagovaonici su se okupljali djedovi prijatelji i saradnici iz općine,
ljudi lijepo ocrtana profila, s njegovanim, dostojanstveničkim
bradama i s krupno nabranim obrvama. Hijeratički odmjereno
savijali su cigarete iz tula tabakera i pušili ih na svoje jako požut-
jele cigarluke od slonovače; a što su cigarluci bili ispušeniji i žuči,
to je veća bila cijena i samim cigarlucima i njihovim sopstvenici-
ma. Nikad kasnije nisam vidio odjednom na okupu toliko mar­
kantnih profila, toliko nabranih čela, i ljepše njegovanih brada.
Divan materijal za čitav niz lenbachovskih portreta! Ali ja kao da
sam dosta rano naslutio jednu rezonantnu prazninu iza tih karak­
ternih čela. Jedina njihova dobra i uvaženja dostojna strana u mo­
jim očima bila je ta što su neumorno producirali one plavičaste
oblake opalskih preliva koji su njihali pod plafonom slutnju za­
magljenih daljina. Može se reći da su ti ljudi propušili svoj vijek,
onako kao što ga neko prokocka ili propije. Imao sam osjećaj da
u taj svoj potproizvod, u te oblake dima, izdahnjuju najbolji dio
sebe; svoje aspiracije, svoje uzdahe, samu svoju dušu. I bio sam im
zato u neku ruku zahvalan. Kasnije sam slušao da su to bili valja­
ni i čestiti ljudi, “liberali dobrog starog kova”, i da su na kružoci­
ma takvih “liberala dobrog starog kova”, po čitaonicama, po so-
bičcima iza apotekarskih pregrada i po sličnim blagovaonicama
širom zemljine kugle, decenijama i decenijama ležali udesi svije­
ta. I da je to bilo zlatno doba čovječanstva.

30
 Pušili su, dakle, i pušili, nabirali i nabirali čela, kašljali i iskaš-
Ijavali se u basu; i usto raspravljali o komunalnim poslovima i o
svjetskim događajima, koje je, jedamput sedmično (četvrtkom
poslije podne), donosio Lloydov parobrod na stranicama Glasa
građanina. Zagrijavali su se u diskusijama oko povišenja tržne
takse, oko šiljanja pozdravnih brzojava crnogorskom knjazu ili
protestnih brzojava u Dreyfussovoj aferi, a kasnije, s uzbuđenjem
pratili smiona uspinjanja na Kilimandžaro i Ruvenzori ili ekspedi­
cije na Južni pol; indignirali se nad sudbinom hrabrih Bura i pru­
žali im svesrdnu moralnu podršku svoje pune i bezuslovne soli­
darnosti. I sve su te pobune i zanosi, protesti i indignacije umirale
među zidovima te naše blagovaonice, pod kapom plavičastih
oblaka dima — ukoliko nisu mogli da se pretoče u tekst jedne br­
zojavke, bilo pozdravne bilo protestne. A u svim tim raspravama
i u diskusijama imao je na koncu odlučnu riječ moj djed; jer je bio
načelnik, i jer je bio naprašite ćudi. Osim toga, nalazio se u vlasti­
toj kući. A kad čovjek bar u vlastitoj kući ne bi imao pravo, što
bi u stvari i imao od toga što je u svojoj kući? Pušili su i pušili,
neumorno pretvarali kilograme škije u oblake dima, a kad bi tako
namirili izvjestan broj — tad bi umrli. I tad se na općinskoj vijećni­
ci i na čitaonici klatila trobojnica oborena na pola stijega.
Mutno se sjećam jednog dramatičnog popodneva kad je, posli­
je nekih izbora, po kazni premješten jedan učitelj, njihov vatreni
pristaša, koji se u izbornoj kampanji i odviše zalagao za njih. Iz
dugog vijećanja u toj blagovaonici rodio se oštar protestni brzo­
jav. Jedan njegov pasus bio mi se naročito urezao u pamćenje:
“danas učitelj Zmajčić ostao bez kruva i krova. Najogorčenije
protestiramo proti nečuvenom nasilju”. Za dugo vremena poslije
toga, usred igre bi mi same navrle na usta te riječi, pa sam ih be­
smisleno ponavljao, ne uspijevajući nikako da ih se otarasim.
U to zlatno doba čovječanstva, sve što se događalo, događalo se
daleko. Ljudi su bili porazmještani na svojim šahovskim poljima,
mirno su sjedili u svojim pretincima, pregracima, pregradicama
godišnjih doba, činovnih razreda, dnevnih horara, i nije bilo te sile
i tog događaja koji bi mogao čovjeka spriječiti da u određeni sat
uzme određenu žlicu sirupa protiv kašlja ili određenu pilulu pro­
tiv lijenosti crijeva, ili da sačeka ispred crkve suprugu s večernje.
A čitava potreba za doživljavanjem, čitava potražnja misaone i

31
osjećajne mašine za događajnom materijom koju će ona preraditi i
ispresti, namiravala se uvozom iz dalekih krajeva. Sva ta sirovina —
pa bio to Mesinski potres ili Burski rat, potonuće transatlantika ili
poplava Žute rijeke — sve je to dolazilo izvana. Morila me pitalica:
je li to stoga što smo mi ovdje nekakav privjesak svijeta, njegovo
slijepo crijevo? Ili se i u drugim stranama kugle zemaljske “događa­
jem” zove samo ono što dolazi iz daleka, dok se najbližem, onom
što nas neposredno okružuje, ne priznaje dostojanstvo “događaja”?
A možda se i kod nas nešto događa? Možda i kod nas šaraju
nekakvi potresi, tonu nekakvi transatlantici, preplavljuju nekakve
rijeke, samo što mi to ne zapažamo? - Tjeskoba bezglasnog doživ­
ljavanja “kroz staklo”: promatranje zelenkastog života u akvariju.
Košmarski začarana nepokretnost zbivanja. Čudno rascijepljeni
doživljaj blizina-daljina: rađanje nostalgije za dalekim.
Ja sam redovno prisustvovao tim sijelima i slušao te razgovore,
u dane kad nije bilo sunca pa djeca iz rodbine i susjedstva ne bi
došla na igru s plavim jabukama u hodniku. Ćubio sam među tim
starim ljudima slušajući često sami zvuk njihovih glasova i prima­
jući u sebe samu koru njihovih razgovora. A usput sam zarezivao
okrutnom dječjom oštrinom svaku beznačajnu vanjsku pojedi­
nost. Zapažao sam kako se u uzbuđenom govoru jednome treska
čuperak nikotinom progrušane bradice, ili kako se drugi već tri
puta nesvjesno mašio za maramicom u džepu da bi se useknuo, i
kako je svaki put, zaskočen objekcijom protivnika, obustavio tu
kretnju i odgodio tu potrebu. Iščekivao sam kad će ponoviti ge­
stu, pogađajući joj pravi čas prema fazama jačeg zagrijanja ili po­
puštanja i odadimanja raspre, i dobivao sam osjećaj kao da ja
upravljam tim njegovim nesvjesnim kretnjama. Tad sam po prvi
put dosta jasno naslutio da prozirati ljude znači otprilike isto što
i vladati njima. I čini mi se da sam već tada osjetio kako to može
da i za nas same bude neugodno i odnekud bolno do te mjere da
nas često sili da zažmirimo kako bismo malko rasplinuli sliku
stvarnosti i omekšali joj krutost obrisa. Oštro mi se zasijecala u
pamet razvezana vrpca na dnu dugih gaća jednoga, tačno sam
znao broj dugmeta na prsluku drugoga. Primjećivao sam kako je
onome što se u govoru poigrava privjeskom na lancu sata pala na
vrh frizure nad čelom nekakva sitna pahuljica, i kako je on neo-
pazice podnosi, izlažući dalje svoje razloge s neumanjenom ozbilj-

32
nošću. Nemirni prsti katkad bi mu zastali, kad bi življi momenat
u diskusiji jače privukao njegovu pažnju; privjesak bi se zakratko
smirio, okrenut ili na stranu na kojoj je bila izlizana kameja od
agate ili na onu na kojoj je bila prepukla pločica od zelenog ma-
lahita. A ja sam brojao ispatke i pokušavao da im pogodim dalje
smjene. Znao sam da mu žena boluje od raka u utrobi i da će us­
koro umrijeti. Zamišljao sam kako u noći leži pored nje - ona
spava a on bdije — i u njoj nezaustavivo nešto raste, raste. (A do­
kle će, mili bože, tako to da raste? i kako će to da svrši? i što će
biti poslije?) To sam saznanje nosio uvijek budno u svijesti, i ma
šta on radio, ma kuda kretao, gledao sam ga uvijek u znaku i pod
pečatom tog skorog i neminovnog udesa. Izgledalo mi je čudno
što on sam u zagrijanosti diskusije na mahove to potpuno zabo­
ravlja, i nastojao sam da po njegovim kretnjama, po izrazu njego­
va lica, po nervoznom poigravanju s privjeskom, odredim točan
čas kad mu je misao na taj udes opet isplutala u svijest. Činilo mi
se da zapažam kako bi mu se najprije, prije nego sama misao, po­
rodila neka nejasna slutnja te misli: kao sjena dlana da je prešla
preko obasjane plohe. Prsti bi mu nervoznije uzeli obrtati privje­
sak, brže bi se smjenjivala izlizana agata sa prepuklom malahit-
nom pločicom. Lice bi mu odjednom došlo koščatije, ispijenije, na
očigled je tamnjelo i najzad dobivalo spečenu, pečalnu boju, kao
kod teških nikotiničara. Onda bi mu izbile graške znoja na čelu,
zbacio bi nogu koju je dotle držao preko noge, a između njega i
svega oko njega zalegla bi neka nagla i velika daljina: to je bio čas
kad se rodila svjesna misao. Zamišljao sam kao da je njen prilazak
najavljen potmulim udarom gonga negdje u njegovoj nutrini; i
čisto sam naprezao sluh ne bih li se i ja okoristio kojim izgublje­
nim titraj em. Povukao bi se iz diskusije — i fizički bi se malko od­
bio od stola zabacivši se leđima na naslon stolice, kao igrač koga
ne služi karta i koji je odlučio da propusti nekoliko dijeljenja bez
svoga učestva. Ostali bi nastavljali zagrijano svoje raspravljanje
ne primijetivši ništa od svega toga. A kad bi onaj slučajno obrnuo
prema meni svoje pepelno, cijanotično lice, ja bih brže skrenuo
pogled i preznuo kao mali zvjerokradica. Iako od najranijih godi­
na skroz sentimentalan, i valjda rođen s ukusom za bolećivu osje­
ćajnost (nesentimentalne ljude, ma kako oni umni, sposobni, pa i
nadareni bili, oduvijek sam nagonski osjećao kao manje vrijedne,

33
zapravo defektne), u tom oštrom zapažanju čisto bih zaboravio na
čuvstvovanje. Ono bi se sad odjednom trznulo, s naknadnom
užurbanošću zbog grešnog zakašnjenja, i u pojačanoj mjeri, goto­
vo s težnjom da nadoknadi propušteno.
Na stolu u blagovaonici stajala je, kao ukras, blistajući među
ispijenim šoljicama kave i pepeljarama prepunim čikova, srebrna
kutija za biskvit u obliku globusa. Na laki dodir skrivene opruži-
ce, gornja bi polutka naglo zijevnula i podvukla se pod donju.
Kad bi mi dosadili razgovori starijih i zamorila me moja zapaža­
nja, uzeo bih se igrati tom kutijom. Nebrojeno puta uzastopce
pritiskao sam opružicu i nalazio kao neko malo čudo u tome kako
se sjajna, ispupčena oblina gornje polutke odjednom preokrene i
kako, mjesto nje, najedamput zijevne praznina: nabubrela puno­
ća oblika naglo se preobrati u šupljinu, u prazan prostor, u jedan
mali bezdan mraka, postojanje se odjednom prometne u neposto­
janje. Nebrojeno puta, velim, ponavljao sam tu igru, nebrojeno se
puta naslađivao i draškao tim spremnim, reskim zijevanjem jedne
male, automatske smrti. Sklapao sam oči da bih na tankoj kožici
vjeđa osjetio te male zapahe ništavila.

12.

Neke stvari kao da su najbolje, najčišće, najizvornije baš u pre­

djelima gdje je život najgoliji a ljudi najsirotiji. Tako sir, tako kaj­
mak, tako mliječni proizvodi uopće. Jer mlijeko i sve što je mli­
ječno ima neke veze s praizvorima života. Zato se oni rado dobav­
ljaju iz predjela koji su iskonski čisti i goli i, bar izdaleka posma-
trani, pastirski idilični.
Tako se u mom kraju i dojilje dobavljaju iz tih predjela. Iz su­
rog, golog planinskog zaleđa. Čist oštar zrak i glad u želucu kao
da pročišćuju krv i oštre vid. A mlijeko, odatle, biva čisto i gusto,
krepko, kaduljski aromatično. Dragocjeno. Zato su ljudi radosni
kad im uspije da dobave dojilju iz tog predjela. Takva dojilja iz­
gleda kao da je sišla ne iz surog pastirskog zaleđa, nego ravno iz
agamemnonskih vremena.
I moja je dojilja, naravno, bila iz takvog predjela.
Još dugo pošto joj je prestala ta mljekovita funkcija, ostala je u
našoj kući da se brine oko mene. Nekad dojilja, sad mi je postala

34
dadilja i društvo. I to najmilije društvo. Pa i kad je najzad otišla
od nas, opet se redovno k nama navraćala, po dva puta godišnje,
katkad i na više mjeseci, nešto privučena privrženošću prema na­
ma, a još više otjerana od kuće oskudicom i muževim navaljivanji­
ma da obađe svoje stare gojence i da iskamči kakvu pomoć i što­
god odbačene odjećice za svoju rođenu djecu.
Njena sporost i strpljenje djelovali su blago na moj nemir. Sala
joj je bila tiha i bliska djetinjoj duši; umjela je da pogodi pravi put
k malom srcu i da iz njega izvabi neposrednu radost. Zvao sam je
babom.
Ponekad je dadilji silazio u posjete muž, okošt, tamnoput seljak
iz planine. Bio je to čovjek od kratkog razgovora i škrte geste.
Svaki njegov dolazak značio je za babu i veliku radost i izvor žive
muke. Dok se on nalazio u mjestu, bila je u neprekidnom uzbu­
đenju i nije joj silazio s ublijedjela lica i s bolnih usta izraz strasne
patnje. Prisustvovao sam više puta njihovim sastancima u njenoj
sobici na tavanu. Nisam tačno razumijevao njihova razgovora ni
pravo shvatio što se među njima odigrava, ali sam imao jasan os­
jećaj da se događa nešto bolno i uzbudljivo, i tačno sam napipa-
vao pravu osjećajnu vrijednost tog zbivanja. On kao da joj je, pro­
muklim glasom od nesviknutosti na prigušeno govorenje, nešto
predbacivao; unosio joj se u lice, sa svojim niskim, podozrivim če­
lom, a ja sam trpio od tog pretjeranog približavanja, strepeći da
mi je ne zapahne. Ona se opravdavala, zaklinjala, uvjeravala ga,
uzdrhtala i ublijedjela, dajući u to svu dušu i hvatajući svojim vla­
žnim ognjičavim dlanovima njegove mrke i rutave ruke kojima ju
je od sebe odgurivao.
U kući su u te dane govorili da baba sve radi “u sampas”. Sje­
dio sam joj u krilu, a milovanja njene ruke bila su rasijana i u nji­
ma se osjećala nježnost od navike. Pogled joj je bio dalek i zamiš­
ljen. Nisam uspijevao da privučem njenu pažnju, i na moje upor­
no zivkanje odzivala se dalekim, slijepim glasom. To me je povre-
đivalo i boljelo; u sebi sam joj predbacivao nešto kao nevjernost.
U tim časovima volio sam je neveselim žarom, a prema rutavom
brđaninu osjećao sam jetku suparničku mržnju.
Sve poklone i ušteđevine je trošila na nj; kupovala mu je odjeću
— grubo podstavljene “kružete” s dvostrukim redom metalnih du­
gmeta i potkovane cipele, - duhan, zemljane lule, velike peroreze

35
s jelenjim drškom. U pameti mi je slika kako je u svojoj sobici na
tavanu brižno, drhtavim rukama i s uzdahom, slagala i odašiljala
te stvarčice. Ali njemu su stizali samo mrtvi predmeti: putem bi
se na njima ohladio topli dodir njenih ruku, i do njega — vaj! — ni­
je dopirao njen uzdah.
Jednom, u predvečernji čas - dobro se sjećam tog sutona, - dok
su se topli otkucaji zaljuljanih zvona talasavo razlijegali nad varo­
šicom, a žene po “balaturama” dojile dojenčad na posljednjim, već
gotovo vodoravnim zrakama sunca, rodio se u meni po prvi put
panički osjećaj. Na raskrvavljenom zapadu rumen je stidljivo pre-
mirala, razgarala se, sito se gasila, i opet se ražarivala u potmuli-
joj vatri. Tamo kao da se događalo neko strasnobolno krvavo na­
silje. Golemo crveno sunce tonulo je u more sporo, jezivo sporo,
nekako nepovratno, neopozivo. Po horizontu teturali su teški, pi­
jani oblaci, omoreni i oteščali od orgijanja, odozgo tamni i vuna-
sti, a odozdo jarko zabljesnuti snopovima sunčevih zraka. Valjali su
se po tom razbojištu i omašćivali rubove grimizom i žeženim žu-
tilom. Svijet iza mene kao da je opustio: kao da je taj bolni zapad
isisao iz njega svu krv i upio u se sve zažagrene oči ljudi. Osjetih
da me s leđa bije hlad. Osvrnuh se, gotovo sa zebnjom: zemlja je
bila poplavljena sutonom i pokrivena dugim sjenkama. Grdna
tjeskoba stište mi srce: obuze me osjećaj općeg potonuća. Pomis­
lih da na svijet pada vječna noć. Otad sam često doživljavao takve
sutone.
U jedan takav zalazak sunca — majka je bila negdje u posjeta-
ma, tetke u crkvi na večernji, a djed je sa svojim prijateljima sje­
dio pred čitaonicom — ostao sam sam s dadiljom u kući po kojoj
su već poplutale modre mlake sutona. Dadilja je šetala moju uz­
nemirenost kroz prazne odaje, započinjala priče, trudila se da me
zabavi i rastrese kako je bolje umjela. Ali te večeri nisu me zado­
voljavale obične bajke i redovne razonode. Htjelo mi se nečeg no­
vog, dotad neosjećanog. Sve u meni je žudilo za nekakvim otkri­
ćem, strepeći u isti mah od njegovog objavljenja koje se nejasno
nagoviještalo.
Na sjenovitoj strani kuće bila je jedna vječito zaključana soba u
koju dotle nisam nogom stupio. U njoj je prije mnogo godina
umro jedan bakin brat, njen miljenik, još mladićak. Od sušice.
Baka ga je, ne znam iz kog razloga, bila uzela k sebi u kuću; valj­

36
da da joj bude lijek od usamljenosti. Njegov mladićki portre, u
modroj uniformi zavoda u kome je učio, visio je u salonu uz druge
portrete.
Te večeri nešto me je neodoljivo vuklo u tu zaključanu odaju.
Molio sam i molio dadilju, dok najzad nije popustila i otključala.
Kad uniđosmo, na prstima, soba nas je zapahnula svojim hladom
i lakim dahom plijesni; u zraku je lebdio izblijedjeli miris etera.
Pokućstvo je bilo naslagano bez reda, krevet rastavljen, a preko
njega presumićeni madraci; jedan kraj sobe potpuno ispražnjen,
na podu velik lavor, a nad njim na plafonu mrlja vlage oko puko­
tine iz koje je za jačih kiša prokapavalo. A preko svega debeo sloj
prašine. Na zidu je visio još jedan portre bakina brata, ali nezavr­
šen; činilo mi se da je istinitiji od onoga u salonu, nekako goliji,
neposredniji; na njemu nije bilo osmijeha. Naivno sam pomislio
da se osmijeh na slikama valjda naslika najposlije. Oči su gledale
ravno u nas, kroz nas, kao što gledaju oči čovjeka izvedena iz sa­
mice. Odnekud iz ugla — nisam mogao tačno odrediti pravca —
čuo se marljivi rad crva. Malo poslije — ko bi ga znao zašto — on
je prestao; imao sam osjećaj da nas neviđen promatra.
Upitao sam dadilju, šapatom, nesvjesno je vabeći da zagolica u
meni probuđenu jezoljubivu žicu:
— Baba, ima li čega u ovoj sobi?
Ona je shvatila.
- Ima, - rekla je tiho. A ja sam joj visio s usana.
— A čega ima? — dahnuh još tiše.
- Ima, - nastavi baba povinujući se mojoj želji čak i u padežu
koji je bio postavljen u pitanju. - Ima... - jednoga Bućka\
Bistar djetinji smijeh kao srebrno zvonce. Na babinim sjetnim
očima odbljesnuo se zlatasti odraz osmijeha s njenih usta. Svojom
blagom rukom povela je moju ustreptalost i svratila je na laku
stazu djetinje bezbrižnosti. Moja zapeta napregnutost rasplinula
se kao čudom i razbila se o njen tihi osmijeh i krotke oči.
Jednom njezinom riječju, Bućko je bio stvoren. Stajao je tu,
pred našim očima, živ i uobličen. Vidio sam mu široku, nepravil­
nu glavu, koju su pravili još širom njegovi prosijedi solupi, smije­
šni i nedolikujući jednom dječaku: vidio sam njegove okrugle, za­
čuđene oči, njegovu kudravo naježenu kosu, njegov kratki, naivni
nosić; a pod njim tanka usta nestalna oblika, vječito nemirna,

37
spremna da lakim prelazom prime izraz veselosti ili grimasu pla­
ča. Vidio sam njegove duge, neskladne ruke i raširene noge, na
kojima je nabadao kao na štakama. U hodu se nemarno klatio, a
u trku se razmahivao rukama i rešetao glavom. Sprijateljilo nas je
odmah i njegovo smiješno lice.
— Hm! Bućko!
I opet sam prasnuo u smijeh.
Otada, Bućko je postojao. Jedna jedina babina riječ imala je
moć da ga odjednom i iz ničega stvori. I, kao i sve što je jednom
stvoreno, kao i sve što je u jednom hipu samo pomišljeno, on po-
živje. I živjet će do konca, neporecivo i neuništivo.
Bućko, dakle, poživje svojim životom, provodeći dane kako je
znao i umio, sa svojim nagnućima, slabostima, osobenostima, sa
svojim nestašlucima, sa svojim strepnjama, i željama, i tjeskoba­
ma, sa svojim sumnjama i neodlučnostima, sa svojim mislima i
vjerovanjima, sa svojim smiješnostima i naivnostima; i nadama, i
bolovima — bogme kao i svaki drugi stvor. Svaki ga je dan upot­
punjavao, svako mu je veće (jer o njemu sam najviše mislio pred
spavanje) pridavalo nove crte i doprinosilo nove pojedinosti. Upo­
znavao sam malo pomalo njegove navike, njegove sklonosti, nje­
gove netrpeljivosti, saznavao potankosti o njegovom životu. I ta­
ko sam na koncu znao kako bi u svakoj prigodi reagirao, što bi u
datom momentu rekao, kako bi u datoj prilici postupio. Zadrža­
vao se ponajviše na strmini iza kuće, pod prozorima sjenovitih
odaja. Nije bio nametljiv ni previše bučan. Bio je prilično neure­
dan, nemaran, nimalo ambiciozan, i bilo mu je gotovo sasvim
svejedno kako tavori. Mi djeca (jer ubrzo sam s njim upoznao i
drugu djecu iz svojte i susjedstva i pričao im svaki dan po neku
novu zgodu o njemu) često bismo mu se narugali, ponekad i obi-
jesno, i bezobzirno. A on bi se samo odvrnuo od nas i odgegao
razjađen uz brijeg, rešetajući glavom. Sto je dosta rijetko kod dje­
ce, znao je i šutjeti. Katkad i po čitave dane. I njegove šutnje bile
su možda značajnije od njegovih riječi.

13.

Navečer pred spavanje, na plavičastoj ivici između sna i jave,

najjače se razigravala mašta. Došao bi mi avetinjski spor i učaran

38
ritam života oko mene: nepoznat nemir pokucao bi na pragu svi­
jesti, kao nagovještaj jednog kataklizma. Kroza me bi prostrujao
bučniji ritam: slutnja da negdje van našeg uskoga kruga postoji
drugi jedan prostor i teče drugo jedno vrijeme. Tamo se - vaj, bez
mene! — događaju velebna svijetla zbivanja!
Pod plavim djetinjim krevetom protjecala je ponornica: korab-
lja na rječini vremena. A slutnja tog drugog prostora i tog dru­
gog toka zbivanja rađala je neki mučan nesrazmjer, bolnu i čež-
njivu podvojenost bića. Ovaj naš život, i ritam ovog našeg kruga,
pa i život i ritam svakog drugog kruga, ma koliko življeg i zbiva­
njem bogatijeg od ovog našeg, i opet je samo jedan dioni život —
samo jedan mrtvi rukavac vremena. I odatle: prva mutna raspi­
njanja žudnje za sveprisutnošću: o, biti u samoj jezgri događaja,
u tački gdje se stječu i ukrštavaju sve niti! U samom središtu gdje
se začinje vrijeme, gdje se iz ruku vječnosti odvija njegovo klup­
ko!
I tad bi se raspjevala bezimena nostalgija. U njoj kao da su bili
čudno udruženi i žudnja za nepoznatim i žal za nepovratnim. Po­
stajala je neizdrživa ta sputanost realnim, ta zarobljenost sadaš­
njim časom, i to zatočeništvo u uskim granicama tijela. Svaki tre­
nutak što je odmicao bivao je silno dragocjen, nanadoknadiv; sve
što se ma gdje odigravalo kao da je u neku ruku meni prikraćeno,
meni oduzeto, ukradeno od mog rođenog života. Svaka mrtva
stvar oko mene dobijala je tada živo srce i u njoj su damari odbro­
javali časove nepovratnog. Trebalo se trznuti, prenuti. Trebalo je
smjesta, neodložno nešto učiniti, poduzeti nešto u tom povodnju
vremena. Dići se, i ne časeći časa krenuti. Krenuti, kao na otkup­
ljenje jedne polovice mene, zakopane negdje u vasioni, davno,
prije svih vremena...
Prve galaktičke sanjarije. Prva mađioničarska poigravanja s
beskrajno velikim i beskrajno malim. (I to ne beskrajnost kao
predstava mrtvih, statičkih olina, već iskra živog djetinjeg nemi­
ra kao neumorni koeficijent koji vrtoglavom požudom umnožava
i umnožava, u nedogled.) U tim razmjerima, iščezavalo je i gubi­
lo se stvarno i svakidašnje. Cio naš stvarni prostor, s našim malim
mjestancem šćućurenim podno golog masiva, i s čitavom zemalj­
skom kuglom, i čitav ljudski rod, s ognjicama svojih žudnja, s po­
norima svoga bola i s buktinjama svojih radosti, i naše “beskrajno

39
veliko”, “bezgranično” - priviđali su mi se kao sićušni atom tvari
u noktu malog prsta nekog ogromnog zvijera; koji, sa sebi slič­
nim bićima, u nekom višem, svome svijetu, sa vrućicama svojih
žudnja i s ponorima svoga bola i s buktinjama svojih radosti, i sa
svojim “beskrajno velikim” i “bezgraničnim” - i opet nije nego
atom nokta nekog bića još višeg reda; a ovo, sa svoje strane, do­
lazi u isti takav odnos prema jednom još višem svijetu. I tako bez
kraja i konca.
Od tih zamišljanja hvatale su omaglice i ponestajao dah. Neja­
ko tijelo svo je drhtalo. Slabila je sila što drži na okupu njegovu
cjelokupnost, udovi su htjeli da se raspu i rasture. Čitavo je biće
stremilo da sobom, kao laganim prorijetkim plinom, ispuni pro­
stor. I taj je poriv rastvaranja, razdavanja ličnosti bio tako snažan
i tako stvaran, da sam osjećao potrebu da me neka gruba i slijepa
fizička sila spolja sa svih strana pritisne, da me zgrune, da me su­
zbije natrag u granice tijela. Mnogo godina kasnije, kad sam gle­
dao mrke radnike na plantažama kako se tresu i poskakuju na
šuštavom ležaju suhih lijana u kandžama tropskih ognjuština, te
po nekolicina drugova posjeda na bolesnika da mu savlada to iz-
nuravajuće treskanje i treperenje, činilo mi se da u tom tresu pre­
poznajem starog znanca iz djetinjstva.
Još i danas, poslije toliko godina i poslije tolikih stvarnih i kru­
tih udaraca, čini mi se da nikad kasnije nisam doživio silnijeg čuv­
stvovanja i strasnije patnje. Realna životna stradanja, tegobe
praktičnog života, nešto su sasvim drugo. I, usuđujem se reći, ne­
što mnogo manje. A možda ni dan-danas ne bih imao smjelosti
da to kažem, kad me čitav dosadašnji život, sa svim njegovim is­
kustvima bola i doživljajima patnje, ne bi na to ovlašćivao. Ako
čovjek ni po koju cijenu ne bi želio da se vrati u djetinjstvo, ako
bi čak pristao da se vrati u ma koje drugo doba i ma koju drugu
situaciju svog minulog života radije nego u djetinjstvo, mislim da
je to najviše i u prvom redu baš zbog te nemušte i bezimene djeti­
nje patnje.
Bilo je sijaset religija i filozofija koje su tvrdile da čovjek ima
dušu, i da je ta duša beskrajna i besmrtna. A često mi je bivalo
čudno što nikad i nigdje nije postojalo vjerovanje da dijete ima
beskrajnu i besmrtnu dušu, pa da je kasnije, kad odraste, izgubi.
Djetinjstvo je puno beskraja i besmrtnosti kao uvala zapljusnuta

40
vjetrom sa pučine. Djetinja je duša sva satkana od ljeskanja biv-
stvovanja i nebivstvovanja, sva natrunjena odbljescima vječnoga.
Tek mnogo kasnije shvatio sam da je to djetinjsko osjećanje - ta­
ko puno patnje, a tako blizu i ništavilu i neuništivosti — u stvari
bilo samo ljeskanje, i migoljenje, i treperenje onog silnog, grd­
nog, neuništivog osjećaja života u meni, i one strahovite, neuta-
žive žudnje za njim. Onog osjećaja života koji me je, makar i ne-
spoznat, neprepoznat, makar i prerušen u svoju suprotnost, u
igru potitravanja s ništavilom, u žeđ samouništenja, kroz čitav
život vitlao i pratio.

14.

Po sunčanu danu, smrt se djetetu privida kao nemogućnost,

kao čisti besmisao. Osjećanje vlastitog bića u djetetu tako je jako
da rađa osjećajem neuništivosti.
Djetinje ja ne podnosi negacije. Pomisao prestanka prosto je
nespojiva s osjećajem postojanja: ta njegova suština, sama njego­
va srž, i jest baš u tome, u tom vidu neuništivosti, u tom osjeća­
ju vječnog trajanja.
Smrt je samo za druge. Ona pripada ne-ja. Ona je svojstvenost,
ona je, štoviše, baš najprisnije obilježje onog širokog, prostranog,
nebrojenog ne-ja koje napram nama i svud oko nas stoji. — Smi­
ješno! Cista proturječnost, apsurd! Kako bi se ja odjednom moglo
da preobrne u svoju suštu suprotnost - u ne-ja\
Da, smrt je samo za druge. Ma koje od lica nadnesenih nad
ogledalom jezera može da nestane. To će biti bolno, to će biti ža­
losno, ali, na koncu, to je samo nestanak jedne jedinke, i, ništa vi­
še. To je, najzad, i sasvim prirodno. Sve drugo i dalje traje. I, naj­
češće, sasvim nepomućeno i neporemećeno traje. Ali ako ja zatvo­
rim oči, odjednom nestaje sve. Prosjeda se čitavo jezero. To nije
(ta shvatite, ljudi!) samo moja smrt, to je kataklizam svega! Na­
šim nestankam nestaje sve, baš sve, pa i samo mjerilo postojanja
i nepostojanja. Ono što vremenu daje tok, to su kucaji našeg srca
u njemu; ono što prostoru daje prostornost, to je kretanje naše
misli kroza nj. I stoga, našim nestankom ne ostaje upražnjeno tek
naše mjesto u prostoru, već se sam prostor odjednom splošnjava
u besprostornost, u nepostojanje. Jer prostor i vrijeme puki su ži­

41
čani skeleti, kavezi u kojima su zarobljena naša bivanja i naša do­
življavanja — krhki kavezi koji se udarcem dlana sklapaju u bezdi-
menzionalnost. - Smiješno! Ko je samo mogao izmisliti smrt!
I dijete se smije toj kukavnoj izmišljotini priglupih, pozemljuš-
nih ljudi.
Gledao sam plavokosu djevojčicu u žalosti zbog smrti dobre ba­
ke. Plakala je uz majku rastrljavajući stisnutom šačicom suze po
licu. Od napora joj se orosilo čelo i ulijepilo meko paperje na ivici
kose. Onda se nešto zaigrala, i čas kasnije već je gledala u čudu
majčinu žalost: “Sto plačeš? Ta nije umro Bog!” - Nisu je shvaća­
li.
Pa jasno! Sasvim jasno! Umrla je samo jedna — ma koliko draga,
ma koliko dobra - bakica. Jedna jedinka. Nije umrlo samo nače­
lo postojanja!
Ali, ako umremo mi — e, tad je već stvar sasvim drugačija!
Jer, na svijetu (uključivši tu, dakako, i svemir), ima svega izo­
bilja, pa i beskonačno mnogo. A svemir je tako znatan, da nema
te pojedinačne stvari čiji bi nestanak on uopće i osjetio. A tako je
prostran i bogat da nema stvari kojoj se u njemu ne bi našla za­
mjena, nadoknada, dvojnik. Samo je jedna stvar jedincata i nena­
doknadiva u svemiru: to je ja. Doista, u čitavom svemiru postoji
samo jedno jedinog. I, ujedno, (gle čudna slučaja!), to jtja u či­
tavom svemiru jedina stvar koja postoji samo u jednom jedinca­
tom primjerku. - Čudno! Čudno, ali ipak tako!
(Poslije mnogo godina posjetio sam tu istu plavu djevojčicu u
bolnici. Život je bio prešao preko nje; umirala je od raka u utro­
bi. “Izvadili smo iz nje sve što se dalo izvaditi!”, rekao mi je u
hodniku doktor. Dva crno zaobručena oka ležala su kao dvije ru­
pe u jastuku. Gledao sam je kao šupalj dub, ulište klica smrti.
Eto, i nekadašnja plava djevojčica sa suncem u kosi sada je posta­
la samo jedno drago, ubogo, pregaženo ne-ja\)
Djetinjstvo — pregršt besmrtnosti!
Smrt preza pred vedrim djetinjim okom, rasplinjuje se od zra­
čenja djetinje duše. Dijete je zaštićeno od nje, zaogrnuto u plavu
haljinicu besmrtnosti. Ipak, u oblačne dane, kad su djeca šutljiva
i tiha, ona neopazice uklizi u maleno srce i javlja se u nejasnoj
stravi bivstvovanja. Dijete je ne prepoznaje, još joj ne zna imena
ni slova, ali već se ježi od njezina hlada. Koliko puta djetinjom

42
dušom promakne, neznana, smrt! I za njenim prolaskom, kud je
ona pomela svojim crnim skutom, ostaje vir praznine... Kažem,
dijete joj ne zna imena ni slave, ali u oblačne i besunčane dane os­
jeća na licu hladan dah vjetra za njenim prolaskom.
Negdje duboko zapretana u djetinjem biću leži jedna ćelija u
kojoj tinja besmrtnost. A odmah do nje, u neposrednom susjed­
stvu, druga ćelija u kojoj drijema smrt. One žive u dobrim susjed­
skim odnosima. I naizmjenice se javljaju, oglašuju se iz dubine —
naša vječita popudbina i naši stalni saputnici, od početka do kra­
ja. Njihov naizmjenični dvopjev jeste predivo našeg života.

15.

U oblačne dane, u dane smrti, kad nije bilo igre u hodniku i

pričanja o Bućkovim zgodama ili kad bi mi dosadili razgovori sta­
raca u blagovaonici, lunjao sam po tavanu.
Tavani građanskih kuća — sabiralište ostataka smrti! Sanduci
stare prepiske, sanduci odjeće i stvari pomrlih osoba, isluženi
predmeti svakodnevne upotrebe, koje nekakav smiješni malogra­
đanski pijetet čuva ustručavajući se da ih preda staretinaru ili og­
nju. Jer malograđanski sentimentalizam mora da svaki osjećaj ve­
že za kakav materijalni predmet. Bez te materijalizacije, bez tog
trivijalnog ovaploćenja, građaninu osjećaji isklizaju iz prsta, ras-
plinjavaju se. U tome je njihov idealizam: stvorili su najprije neka
bestjelesna božanstva, da bi zatim od njih napravili materijalne
fetiše i idole, čitav jedan svijet tabu-predmeta. Čovjek se pita: je
li bilo vrijedno truda? Kapa obožavanog muža pukovnika (poko­
šenog, sasvim nevojnički, od kakvog provaljanog slijepog crijeva)
visi za vječita vremena na čiviluku u hodniku. Školske teke i sli­
kovnice djeteta umrlog u spazmusima meningitisa u nekom me-
mljivom zavodu decenijama čame zakovane u sandučićima, u
prašini i paučini potkrovlja; predati ih dobroj svespasavajućoj va­
tri koja pošteđuje od uniženja, izgledalo bi blasfemija. Taj isti pi­
jetet zahtijeva da jeziva fotografija na kojoj je retuša dragoj umr­
loj osobi nakazno izobličila usta i nanizala joj niz mišji sitnih bi­
sernih zubića, u vijeke visi nad noćnim ormarićem i da se svake
večeri pred lijeganje cjeliva. (Sjećam se da je baka smjesta otpusti­
la služavku koja je tragove tih cjelova na staklu fotografije mog

43
oca zbrisala istom mokrom krpom kojom je obrisala prozorska
stakla.) Ali ta materijalizacija osjećaja građaninu je, eto, neophod­
no potrebita: pravi, čistokrvni građanin ne nosi u srcu ništa, ama
baš ništa: osjećaj nefiksiran za kakav fizički predmet postaje puka
sjena, i čovjek ubrzo počinje da sumnja u realnu opstojnost svog
osjećaja, ako je ne dokazuju materijalni predmeti koji ga u sebi
utjelovljuju.
A tavani - te staretinarnice smrti - pohranitelji su i čuvari ta­
kvih materijaliziranih uspomena, hramovi tog pijeteta.
Koliko li smrti na tim tavanima! Ostaci davnih šarlaha, davnih
difterija, ostaci drevnih porodičnih tuberkuloza, ostaci dugih uze­
tosti. Ortopedski steznici, crno lakirane štake, žuti kožni potpa-
sači za hernije podstavljeni jelenjom kožom, kao paradne orme za
čistokrvne kasače; kesice za led, bolesnička kolica. U tim potkro-
vnim atmosferama, kao i u zimskim baštama, još žive mladićka
grudobolna umiranja u euforički povišenim temperaturama —
rasciktani galebovi u purpuran suton. Strpljiva dotrajavanja na
logu uzetosti, djetinje vrele agonije u ljetna popodneva, zakoluta­
nih očiju, u strasnobolnim trzajima, s orošenim uvojcima nad
upaljenim moždanim opnama; i sunce isjeckano na ribež prikuče-
nih žaluzija. A sve tu izjednačava u svojoj nepristranosti ta pra-
šna nekropola s festonima paučine, u kojoj, mjesto kada tamjana,
vije miris mačjeg urina. Intarzirana bolesnička sobna stolica po­
red pozlaćenih okvira nestalih careva i nadvojvoda s olupljenom
štukaturom i sa svojim upražnjenim ovalima; polomljeni dječji te­
atar s lutkama pored kineskog automatskog ražnja koji nikad nije
dobro funkcionirao; staromodni ženski suncobrani ljubopitno iz-
duljena vrata pored činovničkih paradnih sabljica sedefne drške.
A šeširi, preraznih vrsta i kalupa, zamjenjuju i zastupaju nestale
glave: kožni kovčežić s čakom nekakvog tetka oficira, i dvorogi
šešir nekakvog zeta tajnog savjetnika, i znojem progrizeni pana-
ma poduzetnog djeda skorojevića. I, u jednom uglu, plava dječja
kolijevka koja je davno zaboravila dječje gakanje, bezdano pra­
zna, kao presušen bunar. I još - sva sila karniša za zavjese. Pozla­
ćenih i crnih, glatkih i kaneliranih, ravnih i izvijenih u luk, jed­
nostavnih i bogato išaranih, s tokarenim jabukama na krajevima;
čitavi snopovi tih karniša, koje, nedokučivo zašto, građanski pije­
tet ljubomorno čuva i pobožno pohranjuje po uglovima, poput

44
trofeja od zastava po muzejima — fantastična koplja ko zna kakvih
nestalih stjegova...
Sve to leži ispremiješano i grdno zbratimljeno u zajedničkoj
umrlosti. I ponekad se čovjeku ne čini bez razloga što avionske
bombe, u svome likvidiranju datih sklopova života, načinju ljud­
ske košnice baš odozgo, od potkrovlja.
Lunjao sam po tavanu i otkrivao u njemu razne zapasaje smrti.
U tom se potkrovlju, na neki način, rodila i moja umjetnost.
Među hrpom ostalih isluženih stvari, tu je ležala i jedna stara
dječja violina. Violina onog bakinog brata što je umro u mladić-
kim godinama. Od njegove smrti ležala je tu, u svome crnom dr­
venom sandučiću, sličnom djetinjem lijesu. Na jednom od mojih
istraživačkih pohoda naiđem na nju. S nekom zebnjom otvorim
sandučić i uzmem je među ruke.
Nagonsko traženje leži u nemirnim djetinjim prstima. Oni hoće
da sve spoznaju opipom - prsti tih slijepaca sa široko otvorenim
očima, — i da iz svake mrtve stvari izvabe njen živi glas. Ruka mi
bojažljivo posegnu, kao da iščekuje neko otkrovenje, i prsti tak-
nuše žice. Zamnije, izblijedio, krhak, njihov davno upokojeni
glas, čudan, neponjatan. Zadrhti u zraku, trepereći i premirući,
rasprostirući se u sve širim krugovima, udarajući o stijene i odra-
zujući se od njih razdrobljen i usitnjen. Od njega se pokrene raz­
buđen pauk na svojoj tananoj mreži između dvije grede. Dugo
sam slušao taj glas, koji je postepeno malaksavao, zamirao, blije-
dio, oklijevao malko na granici čujnog i nečujnog, i nastojao sam
da ga slijedim i dalje, u nečujnom dijelu njegova života.
Ne znam pravo reći kakvo sam zadovoljstvo u tome nalazio, ali
sam otada često osjetio potrebu da odem u potkrovlje i da izma­
mim iz violine pokoji ton, koji je dugo živio i treperio. Uobraža-
vao sam da jedan jedincati, sam po sebi uvijek jednak i uvijek jed­
nako neosmišljen ton, može da izrazi mnogo toga, svu silu razno­
vrsnih stvari. Izvabio bih jedan zvuk i podmetao mu najrazličiti-
je sadržaje: i gle — uvijek je odgovaralo! Ton je uvijek govorio ono
što sam ja htio, uvijek izražavao ono što sam ja nosio u sebi!
Cesto sam se u djetinjstvu rasplakao od muzike. A bakica bi tad
uzela udarati na klaviru nešto drugo, veselije, ili bi promijenila
ploču na starinskom fonografu. Zaorile bi trublje i bubnjevi kak­
vog žustrog vojničkog marša - a ja sam svejednako plakao!

45
 - Ta što sad plačeš? Ovo je veselo, živo - čuješ li! Ovo nije baš
nimalo tužno!
Zaludu! Nastojao sam da suspregnem suze i da se tobože raz­
vedrim, kako ne bih pozlijedio njenu dobru namjeru. Ali nisam
uspijevao. I izvinjavao sam se:
— Svaka je muzika tužna!
Sami zvukovi po sebi na mene su tako djelovali. Organski, kao
na onog pauka između dvije grede. I činilo mi se da je živahna,
žustra, blještava muzika samo u nekom tobožnjem, konvencio­
nalnom, vanjskom smislu vesela, živa i blještava, ali da je ona, u
svojoj intimnijoj biti, uvijek i bezizuzetno tužna. I da to, štoviše,
i jest njena prava bit, da u tom i jest prava moć muzike, i njena
prava vrijednost.
Iz te moje preosjetljivosti za muziku (ili, tačnije, za zvukove)
moji su u djetinjstvu zaključili da sam jako naklon muzici, i do­
sljedno, bez sumnje, za nju nadaren. I mislim da je to bila prva is-
hodna pogreška u čitavoj toj stvari. Jer držim da baš to, i možda
jedino to, nije pravi put kojim se ulazi u sferu muzike, ili bilo koje
umjetnosti uopće. Neko sam vrijeme, kasnije, vjerovao da je to
možda pravi znamen za budućeg izvođača virtuoza. Ali sam se
uvjerio da ni to nije tačno. Umjetnik treba da bude neosjetljiv
prema svojoj umjetnosti i od nje neranjiv, kao što kirurg mora da
bude neosjetljiv prema svom zanatu i kao što vojnika ne smije da
ranjava njegovo vlastito oružje. Inače to nije pravi, istinski kirurg,
inače je to nespretan vojnik, vojnik za nevolju i od nevolje.
No izgleda da sam se prilično kasno svega toga sjetio. Kao što
se uopće, po sili same stvari, kasno sa sigurnošću osvjedočavamo
o promašenom: o tome može da nas pouzdano i dokraja osvjedoči
tek neuspjeh. To bi u neku ruku značilo da u svemu, eda bismo
došli do konačne i sigurne spoznaje, moramo ići do samog konca.
A to znači: do tačke neuspjeha. U tom smislu, moglo bi se reći da
tek neuspjeh zaokružuje, osmišljava naš život, da tek neuspjeh
kruniše naše djelo. Zastati i ušančiti se na jednoj tački prije toga
možda znači ne ići do kraja svojih mogućnosti, ne ostvariti u pot­
punosti sebe. I zato, uvijek dalje! A, u mome slučaju, mislim da
je veoma samilosno došla ta vanjska, slučajna nesreća koja mi je
povrijedila ruku i skvrčila prste koliko je bilo potrebno pa da mi
prepriječi takozvanu “dalju karijeru”. I mada je sve druge taj do­

46
gađaj ostavio u uvjerenju da je vanjski nesretan slučaj bio ono što
mi je presjeklo dalje mogućnosti “uprav u času kad su se s najviše
izgleda preda mnom otvarale”, mene samoga to nije ni za trenu­
tak uspjelo zavesti u zabludu i poljuljati u osjećaju da je nesreća
došla baš u pravi čas, u čas kad sam bio dopro do krajnjih grani­
ca mojih mogućnosti i kad ni bez toga ne bih bio kročio ni za sto­
pu dalje, u čas kad je neminovno moralo da otpočne srozavanje.
Milostiv udes! Sad mogu da sviram koliko je dovoljno za skrom­
nije pretenzije: za dobrotvorne svrhe, za provinciju, iz koje je ta­
kva vrsta umjetnosti i potekla i u kojoj je ona kod svoje kuće, za
one legione usidjelica što po svim provincijama svijeta griju duše
na Chopinovim mjesečinama. Tu je moja umjetnost uvijek praće­
na pomišlju i uzdahom slušalaca: što bi tek bilo da čovjek nije
ovako unesrećen! A ja, naravno, nisam takav poltron da bih se
tim zadovoljno koristio i to bez pogovora primao, već uvijek osje­
ćam potrebu da odlučno, i iskreno, s punim uvjerenjem, to odbi­
jam i da ljude razuvjeravam. Ali sam ipak toliko poltron, da, po­
red toga, osjećam i potrebu da mi se to ne povjeruje. I ko zna šta
li sve ja nesvjesno ne radim (s onom rafiniranom lukavošću koju
pozna samo podsvijest) da bih postigao da moje iskreno uvjerenje
ne pređe na druge, da uvjerljivost mog uvjeravanja ipak bude ne­
uvjerljiva! A to je, ako se ne varam, sam vrhunac poltronstva: ne
samo uvjeravati sa svrhom da ti se ne vjeruje, uvjeravati da bi ra­
zuvjerio, nego još pretendirati da sredstvo za postizanje toga efek­
ta bude tvoje istinsko uvjerenje i sušta iskrenost tvojih riječi. Ob­
manjivanje sredstvom istine nesravnjivo je podlije nego obmanji­
vanje sredstvom laži.
Ali, izgleda, čovjek ne može da se oslobodi laži kao ni svoje ko­
že. I po svoj prilici ovo je prvi put što sam i samom sebi tu stvar
ovako izričito i dokraja priznao. Snagu pune iskrenosti dobivamo
tek pred licem nečeg daleko važnijeg, daleko presudnijeg od onog
što priznajemo. Možda tek pred licem One napram kojoj sve dru­
go postaje sitno i bezbolno do ništavnosti.

16.

Danas je nedjelja. Po svemu se to osjeća. Dan posjeta bolesnici­

ma, dan donošenja ponuda.

47
 Čujem promicanje tapkavih ženskih koračića po hodniku, ku­
canje na susjednim vratima; zatim slijedi ono posjetilačko naroči­
to diskretno-obazrivo otvaranje i provirivanje kroz odškrinuta
vrata milim očicama. A onda prve, bez podloge živahne riječi pri
susretu. Sve to dopire do mene sordinirano, izdaleka. I, iz ove mo­
je sigurnosti, gotovo zabavno.
Jer ja se osjećam dosta bezbjedan. Ovdje sam ostao nepoznat,
ili neotkriven. Ja dakle nemam da strahujem da će iko pokucati
na moja vrata. Naravno, osim ako se zabuni. Jer i to biva. Najpri­
je će se, sablasno polako i nečujno, spustiti kvaka, zatim će se
kroz procijep pomoliti rumeno nasmiješeno lice kakve obrtničke
supruge. Zastat će, pod vodoravno nataknutim nedjeljnim šešir-
čićem, s ponudom u čistom bijelom ubrusu. A onaj još na hod­
niku pripremljeni pogled milih očica kojim će mi poviriti u sobu
neće stići da se smjesta ugasi čim uoči da ja nisam ja: kratak čas
blenut će u mene, pa će opet priklopiti vrata, ali sad već malko
uvrijeđena. A pogled će joj, prije nego se vrata sasvim zatvore,
ipak imati vremena da postane odbojan, gotovo neprijateljski. I
tako će se ta moja vječita bijela vrata zaklopiti kao nadgrobna
ploča nad jednim neprijaznim izrazom, čiji će otisak ostati da leži
na meni dok ga ne smijeni kakva druga impresija, i trajati jednu
svoju malu vjekovječnost.
A u ubrusu će, nagađam, biti nekakva pita. I, po svoj prilici,
pohana piletina. Da, svakako pohana piletina. Na tu bih se poha­
nu piletinu gotovo kladio. Jer građansko (ali zašto baš građan­
sko? vjerovatno je to općeljudsko!) uboštvo fantazije, u trudovi­
ma svog nenadahnutog dovijanja kakvu što bolju i prelesniju po­
nudu da izmisli, osjetilo je potrebu da ustanovi jedan maksimum,
jedan optimum ponude. Jedan apsolut ponude. I tako je rođena
pohana piletina.
A nedjelja ima neki svoj posebni, specifični karakter, koji se
osjeća i razaznaje u svemu. To kao da nije jedan proizvoljno, ljud­
skim sporazumom utvrđen dan, nego nadljudski, s višeg mjesta
određen. Na selu i u varošici, u pustinji kao i u metropoli, nedje­
lje, ma koliko različite među sobom, imaju nešto osnovno zajed­
ničko. I to nešto kao da ne leži samo u ljudima, u kretanju i mi­
goljenju živog ljudskog stvora, već i u prirodi, u čitavom njenom
ritmu, pa i u takozvanim mrtvim stvarima. I u samom zraku, u

48
kome se truni zlatasti, ljepljivi nedjeljni pelud. U nedjelju je sunce
više sunce a tišina više tišina nego u druge dane. Još u djetinjstvu
činilo mi se da se u nedjelju sunčane opekline na kupanju dobiju
kudikamo lakše i brže nego radnim danom. U nedjelju i bube
sporije gamižu, i sokovi u bilinama sporije struje.
Ali naročito je sporo, ljepljivo sporo, i svo gnjecavo od neke vla­
žne toplote, nedjeljno popodne. Cisto se grustim od dodira nje­
govih grubih znojavih dlanova.
Kad pređe podne, nedjelja se nekako zgusne, uzrije. Nedjeljno
popodne je potencirana nedjelja. Moglo bi se reći “zrela nedjelja”,
onako kao što se kaže “zrelo ljeto”. A u takva nedjeljna popodne-
va sunčana tišina zna postati nepodnosiva. Odavna je znam! Sve
oko nas, zakovano, brekće, sve žudi, vapije za jednim pokretom,
za jednim zvukom, pokličem, treskom, pa da nastupi izvjesno je­
dva iščekivano olakšanje. Da neko negdje krikne — pa makar ko
i makar što — da kukurijekne pijetao ili da zanjače magarac. Ma­
kar da snažno zalupe neka vrata ili prasne neko staklo — ma što,
ma što, ali samo da to sunčano popodne zataljenih usta dobije
svoj živ glas!
Bolnička čeljad i posluga danas ima izlaz, ili poštedu i poluod-
mor, liječnici su u toku jutra završili svoj posao, preobukli se i oti­
šli. (Uprli su nešto bolesnici od svoje strane a nešto liječnici od
svoje, prvi malko intenzificirali svoju bolest a drugi svoje usluge,
pa je tako, hvala dragom bogu, do podne sve sretno posvršavano.)
Tek negdje, u nekom mirnom kutku, za svaki slučaj, kunja mlađi
dežurni liječnik, i u dosadi uči engleski. U ovo nedjeljno popodne
i bolesnici se osjećaju kao na kratkom dopustu od svoje bolesti.
Jer znaju da u nedjelju, a pogotovu u nedjelju poslije podne, nji­
hovo bolesničko svojstvo znatno popušta. Oni što mogu da hoda­
ju izišli su u svojim modro isprutanim bolničkim haljecima i ras-
klapanim papučama, odšvrljali na malu čistinu iza zgrada, obja-
hali klupice pa se zabavljaju pomičući kažiprstom piljčiće po če­
tvorinama grubo urezanog mlina. Drugi se izvaljali na sumnjivoj
bolničkoj travi (nedaleko cvijeta odbačena krpica gaze s kapljom
krvava gnoja) i razgovaraju s posjetiocima odmatajući ponude.
Malo podalje, oni prostodušniji i rustičniji, zavijenih vratova ili s
flasterom preko oka, jednostavno se igraju drvenim kuglama, kao
što su to u nedjeljna popodneva činili i u svome selu na tratini is­

49
pred krčme. A i oni koji logom leže po sobama utihnuli su te ma­
nje smetaju i manje dozivlju poslugu nego u ostale dane. Jer i oni
znaju da je nedjelja nedjelja, za sve i za svakoga.
Ležim u krevetu, a sluh mi je napet. U prostor između moga i
sučeličnog paviljona zapala je tišina. Mrtva tišina. Kao da se sve
iselilo ili pozaspalo. Da je otkuda dašak vjetra pa da zalupi neka
vrata! Da nešto padne, da se nešto stropošta! Gotovo me podilazi
napast te bih prstom malo po malo gurao poslužavnik s karafom
vode i s čašom, ili bar knjigu, po staklenoj ploči mog noćnog or­
marića. Gurao bih minimalnim naporom, gustirajući polagano,
sve do tačke kad će prevagnuti — pa trasss!... Jedan zvuk — i od­
mah olakšanje!
I nedjeljna sam popodneva, čini mi se, iznio iz djetinjstva. Uop­
će, sve, ama baš sve, iznosimo iz djetinjstva! U starosti se svakim
danom sve više o tome uvjeravamo. Sve osnovne ljudske stvari iz­
vlačimo iz djetinjstva. A naročito svu našu prćiju senzibilnoga.
Takve stvari većina ljudi po izmaku djetinjstva uopće nije više
sposobna da nauči. Pa tako u djetinjstvu naučimo i što je nedjelj­
no popodne.
U susjedstvu naše kuće, preko uske uličice, imao je svoj kuće-
rak s obućarskom radnjom cipelar Egidio. Na prozorčićima crveni
geraniji u limenkama od rajčice, a za kućicom malo neravno ka­
menito dvorište, u kome su pod zidom rasla dva šipkova stabal­
ca. Eto, za mene je u djetinjstvu u tom dvorištu ležalo nedjeljno
popodne; odatle se ono širilo po cijelom svijetu.
Egidio je došao, prije mnogo godina, još sasvim mlad, kao
trombonista u jednoj prekomorskoj opernoj stagioni, u obližnji
primorski gradić. Jedne nedjelje slučaj ga je doveo s još nekoliko
mladih muzikanata iz trupe na izlet u naše mjesto; sasvim nakrat­
ko, samo od jutra do popodneva, jer je navečer opet imao pred­
stavu. Ali već je i to bilo dovoljno. U crnim odijelima, s crvenim
karanfilom u zapučku i s naherenim artističkim šeširima široka
oboda, vrzli su se po suncu, zavirili na misu, pa se razmiljeli u
spletu kamenih uličica, svraćajući u hladovite konobe na čašu vi­
na i ispadajući iz njih raspoloženiji i bučniji. U jednom dvorištu
Egidio je spazio na balaturi tanku crnomanjastu djevojku sa živim
crnim očima. (A nije ni slutio kako će se naglo razdebljati i kako
će te crne oči s godinama postati zle.) I sve je već tada bilo zape­

50
čaćeno: po završetku stagione, raskinuo je s trupom, došao u naše
mjesto i oženio se. Obućarski sin, sjetio se onoga što je u tom za­
natu naučio kao dijete u očevoj radionici, pa je otvorio malu obu­
ćarsku radnju i smireno poživio. Za dugo godina prilikom svakog
dolaska operne stagione odlazio je u grad kao popuna orkestru. A
kasnije, kad su mu poispadali zubi i počela ga izdavati sapa, pre­
kinula se i ta posljednja veza s teatrom i umjetnošću. Anica je iz­
rodila punu kuću djece, kojoj je očeva grešna slabost za melodra­
mu poudarala krupna herojička imena: Norma, Kalpurnija, Er-
mengarda, Alda, Giordano Bruno, Asdrubale, Tancredi. Uboga
djeca, slinava, rahitična, golemih ošišanih glava, gacala su po ma­
lom kamenitom dvorištu, a tanke su im se nožice povijale pod te­
retom zvučnih imena. Čovjek je dobijao osjećaj da se u kući, na
tolik zveket, sve što gamiže i plazi povuklo u rupe i usukalo dušu
u se. Giordano Bruno, najstariji od muške djece, u koga je Egidio
polagao mnogo nada (a mislim da su u njegovom protestnom
imenu imali nekog udjela i bradati liberali iz djedove blagovaoni­
ce), izrastao je, naprotiv, u mučaljiva i povučena mlakonju. Još
kao dijete pokazivao je sklonost za crkvu i sve što je crkveno: na
improviziranom oltaru, u sjeni šipkova stabalca, celebrirao je ne­
brojene mise, zaogrnut preko pleća Aničinom podsuknjom. Kas­
nije je i otišao “u popiće”. Asdrubale je bio poznat kao najnemir­
nije dijete u mjestu: u krugu gdje se on igrao odjednom bi izbio
ljut plač i cika. Uzrok je, naravno, bio Asdrubale. Preskakao je
ogradni zid vrta isluženog noštroma Tome da krade bodljikave “in­
dijske smokve” ili krastavce, koje je jeo onako ravno sa stabljike,
ačeći se time pred ostalom djecom. A bio je vještak u Ijuštenju
“indijskih smokava” i u uklanjanju njihovih bodljika. Uzalud su
bile Aničine energične batine, uzalud je stari Toma stalno obnav­
ljao krestu staklenih krhotina na grebenu zida koji ga je dijelio od
Egidijeva dvorišta. I sad mi je u ušima iznenadan plač rascviljene
djece i Aničin kreštavi glas sred tišine ljetnog popodneva:
- Aždrubaleee...! Až-dru-ba-leeee...! Sto si to opet učinio, mo­
rija te odnijela!...
Povirio bih kroz priklopljene žaluzije, ali Aždrubalu već ni tra­
ga: predosjećajući batine, nekud je klisnuo i skrio se. Mjesto nje­
ga, ugledao bih vitku, utegnutu Kalpurniju, tanka profila i uskih
duguljastih očiju, s onom urođenom, čisto fizičkom ponositošću u

51
držanju, gdje paunski gazi krug uokrug uskog Egidijevog dvori­
šta, nepomućena sred te vike i neoskvrnuta od neotmjenosti koja
je okružava, kao da seta po šutljivom trijemu starog internata. I
u meni se razgarala ona pubertetska bezimena žudnja, bolna do
presijavanja u idealno, koja se naročito u bespomoćnim vrelim
ljetnim popodnevima potencira u svom osjećaju nedostižnosti i
pretapa u neko sveopće i čisto prostorno osjećanje bezgranične
sunčane pustoši. Dugo sam je pratio očima, pritajen iza žaluzija.
I opraštao sam joj i Aničinu kreštavu neotmjenost, i Giordanove
mise, i Aždrubalova nevaljalstva, i smiješne nedjeljne ispade pod-
napitog Egidija. A kad bih se na ulici sreo s njom, obarao sam po­
gled i nisam uspijevao da smognem čisto fizičku snagu koja bi mi
podigla kapke do visine njenog pogleda. Takvu ustreptalu malak-
salost valjda nikad više u životu ni pred kim i ni pred čime nisam
osjetio.
Nedjeljom poslije podne Egidio bi se katkad sjetio svog trom­
bona i stao duvati u nj. Zbog toga su izbijale duge raspre, jer je
to djedu remetilo popodnevni san. Spor je najzad nagođen tako
da Egidio nije smio svirati prije nego bi sa fratarskog zvonika ot­
kucala četiri sata. Po tome, na prvi jek Egidijeva trombona mno-
gošta se razvezivalo i pokretalo. Raskidao se čar ljetnog popodne-
va. To je bio znak da prestaje podnevna sijesta. Djevojci u kuhi­
nji on je bio upozorenje da za djeda pripremi kavu i čašu vode s
mastikom, meni opomena da hitro spremim na mjesto zabranje­
nu knjigu koju sam dotle krišom listao u biblioteci. Iz kuhinje bi
se začulo zveckanje šoljica i žličica na srebrnom poslužavniku. To
je bilo kao zvonce pred obredni ophod: uskoro će se začuti iz dje­
dove sobe gromko pušačko iskašljavanje, a malo zatim njegovi te­
ški koraci, pod kojima će škriputati daske poda u hodniku. Poja­
vio bi se malko nabuhla lica i zakrvavljenih očiju: izgledalo je:
sad-na nekoga je tamo u sobi svojim rukama zadavio. Napredo­
vao je hodnikom prema meni, zadrigao, još mamuran, težak na
riječ i na osmijeh, slabo pokretljivih, u snu omlohavljelih crta, dr­
žeći u rukama zlatni sat i lanac (plod zločina — strugnulo bi mi
glavom) i polako ga navijajući, sa okorelom hladnokrvnošću. Ali,
na moje olakšanje, uskoro za njim izišla bi i bakica, dotjerujući na
sljepoočicama kosu što joj je provirivala ispod njene bijele kapice.
Zaredala bi po svim prostorijama u kući udjeljujući svakome po

52
dvije tri riječi kojima je hrabrila čeljad u njihovom bavljenju ili ih
potvrđivala u stanju u kome su se zatekli.
— Sto radiš, Anka?
— Evo čistim ribu za večeru.
— Cisti, Anka, čisti!
Položila bi zatim ruku na rame staroj slijepoj Lukrici, koja je
sjedila na škrinji u uglu kuhinje.
— Kako je, moja Lukrice?
— Dobro. Evo sam uzela da razmrsim ovo nešto vune.
— Neka, neka, Lukrice!
Onda bi zavirila k meni, koji sam razmazivao akvarelom po li­
stu papira zastave i jedrenjake, s vrškom jezika među zubima.
— Sto lijepo radiš, Ive?
— Nešto slikam.
— Slikaj, Ive, slikaj!
Nalazila je svoju dužnost, gotovo svoju posvetu, u tome da svo­
jom riječju olakša porođaj svakoj stvari, da joj uravna ulazak u
svijet bivstvovanja, i da joj, za popudbinu, udijeli svoj blagoslov.
Za nju kao da stvari nisu sasvim postojale dok ih ona ne bi usto­
ličila u realnost i potvrdila tapšanjem po ramenu. Ima tako ljudi
koji tek dodirom svojih ruku uvode stvari u krug svoga svijeta.
Gledao sam domaćice na tržnici kad izabiraju rajčice ili kajsije.
— Pošto su ove?... A ove?... A ove ovdje?...
I sve redom pipaju prstima. A nije to samo zato da se uvjere je­
su li zrele: tome, bar dijelom, uzrok leži u nekom defektu, ili u
specifičnosti njihovog spoznajnog aparata: ono što nisu svojim pr­
stima taknule i opipale, ne postoji u njihovom zapasaju odistin-
skog.
A međutim je Egidijev melodramski trombom uvijao i izvijao,
grmio i plakao, indignirao se i molio. Bakica bi izišla na prozor.
Egidio bi načas prekinuo, ustao na noge i s ceremonioznošću pod-
napita čovjeka širokim razmahom šešira odao poštu baki.
— Zdravo da ste, Egidio! — mahnula bi mu ona rukom s prozo­
ra, kao što odabranica u areni mahne iz počasne lože svom torea-
doru.
— Zabavljate se malko svirajući, je li, Egidio?
— Eto, plemenita gospođo, da utučem vrijeme!...
— Svirajte samo, Egidio! Samo vi svirajte!

53
 Osjećao sam da u toj Egidijevoj pažljivosti prema baki ima kao
neka klica otpora i neodobravanja prema djedu, i izvjesne solidar­
nosti s njom u nekakvom uobražavanom, prećutnom ali latent­
nom, rasporu između nje i djeda. I bilo mi je u isti mah i milo i
krivo: milo, jer sam u tom tobožnjem rasporu i ja stajao na baki­
noj strani, a krivo zato što sam bio surevnjiv na druge koji su, pri­
stupajući tom našem savezu, razvodnjavali draž koju je on za me­
ne imao.
S Egidijeva trombona naučio sam zarana mnoge arije iz starin­
skog opernog repertoara, naslušao se cantabila i allegra, molitava
i romanca, strettd i cabalettd, scena u sudnici i scena u crkvi, tri­
jumfalnih i svadbenih i krunidbenih marševa, i pezzi d 'assieme, i fi­
nala, i velikih finala. A sve je to, prilagođeno Egidijevu trombo­
nu, dobivalo odnekud isti izraz i istu vrijednost: što je god izricao,
Egidijev je trombon izricao apodiktički, ne dopuštajući ni najma­
nje mjesta sumnji.
Iz tih nedjeljnih popodneva u djetinjstvu iznio sam i doživljaj
zvonjave zvona. U nešto kasniji sat, u prvi ruj sutona, razljuljala
bi se klatna sa fratarskog samostana, obilato, bujno, nezažalno,
ispunjajući brujanjem čitav suton. I more u priobalnim škrapama
kao da bi zastalo slušajući ga i podnoseći njegov čar. I rumen za­
pada kao da se od njega jače razgarala. Ljuljala su se zvona i razli-
jegala se nad mjestom zvonjava, purpurna, brončana, agonično
vruća, zanoseći i prožimljući sobom sve. Ponekad mi se čini da mi
je baš ta zvonjava i razboljela dušu, i da je baš odatle i pronosim
evo sveđ razboljenu kroz život. Katkad sam je se čisto bojao i oče­
kivao sa strepnjom njen čas, a katkad sam je želio, da me zaod-
jene, zagrije i izliječi od neke unutrašnje zimice koju sam u sebi
osjećao.
Pohitao bih na prozor prema Egidijevom dvorištu: Kalpurnija
je sjedila na klupi pod šipkovim stabalcem, zabačene glave, s tan­
kim kažiprstom između stranica knjige priklopljene u krilu, i upi­
jala sklopljenih očiju tu vruću zvonjavu svojim tankim nosnica­
ma.
Još i sada, u jarka i pusta nedjeljna popodneva, učini mi se da
u njima nešto nedostaje, da su odnekud nezavršena, nedorečena.
To što nedostaje da ih doreče i osmisli, kao da je onaj jerihonski
jek Egidijeva trombona i onaj povik “Až-dru-ba-leeee!..” Taj je

54
povik za mene postao kao odah sunčanog popodneva i dobio ne­
ku mitsku i magičnu vrijednost, poput povika: “Umro je veliki
Pan!”
Tišina. Mojom sobom opet je preletio svjetlosni miš - neko je na
paviljonu sučelice otvorio ili zatvorio prozorsko krilo. Ali zvuka
niotkuda. Tišina. Velika, bezmjerna tišina u uskom prostoru iz­
među mene i paviljona preko puta, između mene i svega. I čisto
ćutilno osjećam kako se, nekom čudnom transsupstancijacijom,
ta tišina pretvara u vrijeme. Mrtvo, bezmjerno vrijeme.

17.

Bolničarka koja me dvori otišla je na nekoliko dana kući. Sa sela

je, negdje iz okolice. Pozvali su je zbog smrtnog slučaja u porodi­
ci. Zamišljam, poslije sahrane bit će vjerovatno podušje. Posjedat
će ljudi na niske stoce oko velikih zdjela punih komada pečena
mesa, još krvava pri kosti, i žvakat će seljački sporo, pognuti i
mučaljivi, krupne zalogaje krtine, svi zaokupljeni tim poslom.
Moja će bolničarka, iz počasti, kao čeljade iz grada, sjediti negdje
u sredini, na nešto višem stocu ili na stolici s naslonom, jedinoj u
kući, i vodit će glavnu riječ. Razgovor će teći u starim, čvrsto us­
taljenim seljačkim formama, sa mnogo riječi koje ništa ne kažu,
ali koje već red i običaj zahtijevaju. A kad se daća svrši i strani ra­
ziđu, i kad domaći ostanu sami među sobom, neko će se, najprije
ovlašno i naoko ravnodušno, dotaći pitanja ostavštine. I ona će se
u tim razgovorima nazivati “ono sirotinje”, “ono crkavice” i “ono
nešto jada”. Po nejasnim nagovještajima moja će bolničarka na­
slutiti da se njoj, kao članu koji se otkinuo od kuće, odgacao u bi­
jeli svijet i tamo našao nekakav svoj hljeb, namjerava osporiti i izi­
grati pravo na nasljedstvo. A ona će se za svoj dio boriti kao lavi-
ca, i bit će natezanja i kavge i nadvikivanja, kao što to već biva.
Zamijenila ju je bolničarka iz susjednog paviljona. Iznenadila
me kad mi je jutros donijela mlijeko. Lijepa je. Crte su joj tanke i
fine. Sitne je, krhke građe, kretnje su joj graciozne i nekako mu­
dro spretne. Rado gledam te ruke i te kretnje. U njima kao da se
ogleda neka urođena nadarenost i umješnost.
Ako se ne varam, ovo je ona koja je otvaranjem i zatvaranjem
prozora, na paviljonu preko puta natjeravala po mojoj sobi svje­

55
 tlosnog misa prvih dana poslije operacije. Ili joj možda moja uobra­
zilja rado pripisuje tu svjetlosnu ulogu. Taj mi je miš bio sva lje­
pota i sva razonoda koju mi je život u tom času mogao da pruži.
Jedno vedro malo krilce kojim mi je izdaleka mahao.
Primijetio sam, raduje me svaki dolazak tanke bolničarke. Ne­
svjesno ga očekujem. Veselim se obrocima i satu kad mi daju lije­
kove zato što ih ona donosi. Tačnije, ne veselim se (pretjerao sam),
ali ih čekam. A to je, možda, još više. Bez onoga što nas veseli,
nekako se može. To je voće na našoj trpezi: prijatno je, no ne mo­
ra baš da bude. Ali s onim što se iščekuje, već je malo drukčije.
Ono što se iščekuje teži da postane potreba, nasušna potreba. Pa
kad to iščekivano izostane, njegovo odsustvo, ona praznina, zna
katkad zauzeti u nama veliko, veliko mjesto. Tačno onoliko koli­
ko je zapremalo iščekivano.
Gledam je. Zbilja je lijepa, izuzetno lijepa. A izuzetne fizičke
ljepote, jednako kao i izuzetna umjetnička djela, pobuđuju u na­
ma poštovanje. Neko poštovanje koje je svo šutnja i kontemplaci­
ja. Jer fizička ljepota nije puki fizički fakat: kad je to doista ljepo­
ta višeg reda, ona je jedan talenat. Talenat kao i svaki drugi. I, za­
to, kao i svaki nesvjesni nosilac jednog talenta, jedne vrednote, i
nosilac takve izuzetne fizičke nadarenosti zrači ljepotom neke in­
stinktivne samosvijesti. Stoga stvor obdaren neobičnom fizičkom
ljepotom redovno ima i to svojstvo da umije nositi svoju ljepotu.
Čak i krasotica iz kakvog divljačkog plemena, koja nije nikad sa­
gledala svoga lica u ogledalu jezera, ima to držanje, tu nesvjesnu
samosvijest, taj instinktivni ponos na svoje biće, to nejasno osje­
ćanje vrijednosti koje izbija iznutra. U tome i jest, ako se smije ta­
ko reći, ljepota ljepote. To je odraz fizičkoga u sferu nefizičkoga,
u prostore duha. I to je jedna od onih stvari pomoću kojih se čov­
jek izvlači iz gvozdenog obruča egzistencije. Jer svaka se istinski
velika fizička ljepota transponira u nematerijalno, teži da izađe iz
uskih granica pojedinačnog i vremenskog, i prebacuje se u bez­
granično i sveopće - u iluziju vječnoga, nepropadljivoga, apso­
lutnoga. To jest, ona - uprav kao i veliko umjetničko djelo - po­
staje sama za se jedan kozmos, cjelokupan i završen. Ako baš ho­
ćete, recimo (da zadovoljimo umjerene i oprezne) jedan mali koz­
mos; toliko se može koncedirati; jer kad smo rekli kozmos, tad
postaje bespredmetan, pa i besmislen, dometak “mali” ili “veliki”.

56
 Odatle nam postaje jasno kako jedna takva fizička ljepota višeg
reda, pa i samo jedanput i letimično viđena, može da ljudima po­
stane jedna doživotna vrijednost. Ideal i osmišljenje čitavog njiho­
vog života i djela. I to ne bilo kakvim, sitnim, neznačajnim ljudi­
ma, sentimentalnim dušicama, nego baš onim najvećima i najjači­
ma, i možda baš samo njima: velikim pjesnicima, velikim umovi­
ma, velikim duhovima uopće. Odatle biva jasno i to da jednoj ta­
kvoj ljepoti višeg reda nije potrebna nikakva nadopuna i nikakva
podudarnost s bilo čim drugim: ona je sama sebi cjelovita i pot­
puna: jedan likovni fakat, s odnosnim odrazom u sferu duha, koji
govori sam za se, i koji je sav u tome. Znalo mi je izazvati podsmi­
jeh kad bi za kakvu krasoticu pitali da li je, pored toga, i umna.
Ta što će joj to, brate dragi! Zar joj nije dovoljan onaj jedan tale-
nat, i zar nije u njemu cjelokupna ona? Imao sam otprilike isti
utisak kao kad bi za kakvo veliko slikarsko djelo zapitali da li, po­
red toga, ima pod okvirom montiranu napravicu koja svira.
Istina, mnogo je ljudi koji ne osjećaju tako. Ali to su trivijalni
duhovi. To su oni koji sve darove života sistematski svode na ra­
cionalnu, biva, najmanju moguću mjeru; i pri tom još misle da ti­
me prave dobar posao, nešto veoma važno i mudro. I to nazivlju
vladavinom svoga uma. Ima mnogo i takvih ljudi koji su gluhi i
slijepi za velika djela poezije, za velika djela umjetnosti. Pa znači
li to da umjetnost ne postoji? Ili da je ona samo iluzija? Ili čak sa­
mo nečija bubica?
Naravno, oni se ne slažu, oni ne odobravaju. Shvatljivo. To je
njihovo. Oni se time brane. Svi smo mi najogorčeniji onda kad
branimo jednu nevrijednost u nama. Kad sam ovako razlagao, če­
sto sam nailazio na njihovo protivljenje, pa i na njihovo negodo­
vanje. “Mani! to je metafizika!” Ili, kad su htjeli da budu ofen-
zivniji: “to je nekakva tvoja metafizika!” A meni se, naprotiv, čini­
lo da to nije ni moja ni metafizika, već da je takvo poimanje čisto
instinktivno i više-manje općenito, i da ga sama stvarnost, nepre­
stano i u sva vremena, učvršćuje i potvrđuje. “Kako nas povijest
uči”, — dokazivao sam im usvajajući njihov frazarij — “za te izuzet­
ne talente fizičke ljepote u stvari nikad nije bilo međa ni granica,
ni rasnih, ni klasnih, ni religijskih, ni bilo kakvih drugih, niti su
se oni ikad svrstavali u redove, slojeve, stepenove po bilo kojem
drugom kriteriju doli isključivo po kriteriju svog talenta, svoje

57
ljepote. Ona je takve izuzetne jedinke izdvajala iz svih drugih raz­
reda i podjela, prevladavala svako drugo obilježje, pravila indife­
rentnom svaku drugu razliku, te ih čupala iz niskih i prezrenih
stanja i sredina iz kojih su potekli izdižući ih i združujući u iza­
branu klasu velikih i istinskih ljepota. Zato je ropkinja iz pobije­
đenog plemena mogla da se potitrava s pobjednikom, da utječe
na njegovo životno djelo, da drma temeljima njegove države, a
sudopera je uspijevala da zablista na naj rafiniranijem dvoru i da
se izjednači s kraljicom i drugim suparnicama visoka reda, ili čak
da ih baci u zakutak. Zato su, najzad, ti talenti vlastite ljepote
oduvijek primani, na ravnu nogu i bez trunka kakve primisli o
međusobnoj razlici u rangu ili stepenu, u krug ostalih velikih ta­
lenata, u krug velikih pjesnika, velikih slikara, velikih duhova, i
uopće izuzetnih i izabranih primjeraka ljudskog soja!”
Istina, takve izuzetne fizičke ljepote veoma su rijetke. Kao što
su i inače rijetke velike nadarenosti. Ljepota tek nešto malo nižeg
reda, već nije to isto. Ona već nije nešto potpuno, cjelokupno, sa­
mo po sebi dovoljno, nešto apsolutno i ničim uslovljeno. Pa zato
odmah spada na onaj niži stepen na kome je potrebno da bude
udružena s drugim nekim darovima, svojstvima, odlikama, da s
drugim nečim stoji u odnosu i u međuzavisnosti, ili čak da bude
samo odraz ili vanjski izraz tog nečeg drugog. A kad te podudar­
nosti i te integracije nema, tad govorimo da je takva ljepota sa­
mo prividna, “izvanjska”, “besadržajna”, ili čak da je lažna. I tad
na nju gledamo kao na jedno doduše neosporno ali više-manje in­
diferentno i neznačajno svojstvo — kao na obećanje koje je iznevje­
rilo.
Ali nije čitavo pitanje u samom stepenu ljepote. Važna je i vrsta.
Ima fizičkih ljepota koje su lijepe nekako iz svog temelja, iz pod­
loge, kao što bi kazali botaničari. To su, rekao bih, nužne ljepote,
ljepote koje su na silu morale da se rode takve: potekle od dobrog
soja, one nisu ni mogle da ispadnu drugačije. Sigurna, zajamčena
ljepota. Ako joj poznate izvor, ako joj znate oca i majku, vrlo do­
bro shvaćate da inače nije moglo biti. Ima li u porodici petero, še­
storo braće i sestara, svi su odreda lijepi, strojni, uspjeli. To je se­
rijska ljepota, ljepota u neograničenom broju primjeraka. Dobro
odjevena vojska. Ljepota mehaničkih odljevaka. Ima u njoj nešto
stabilno, nepogrešivo, kao u vožnji željeznicom. No katkad zna

58
da se javi i nešto neugodno, kao klica dosade, u tom komotnom
i sigurnom posjedu ljepote, u tom isključenju svakog rizika, svake
mogućnosti iznenađenja, svake strepnje. Takav nam se ljudski
stvor privida neotkupivo opterećen svojom ljepotom, zarobljen
njome još prije rođenja. Ni sjene kakvog nemira, ni traga prepu-
štenosti slobodnom slučaju! Ta eugenetska, skroz neindividualna
ljepota neko je kolektivno dobro, u kome je svaki pojedinac samo
zahvalan dionik, discipliniran zadrugar. Stalna i trajna, ona je ug-
niježđena negdje duboko u svojim nosiocima, u nekoj skrivenoj
ćeliji ili genu, i dalje neumitno prenosiva. Takve su ljepote lijepe
i kad miruju, i kad šute, i kad spavaju. I, rekao bih, naročito kad
šute ili spavaju. One obično nemaju svoj pravi momenat, svoje
najbolje doba: tu ljepota prati svoju žrtvu od kolijevke do groba:
od lijepa djeteta biva lijep mladić, pa lijep čovjek, pa lijep starac,
pa najzad - lijep mrtvac. I zbog te solidnosti i zajamčenosti, takva
se ljepota u prometu od svakoga rado i besprigovorno prima.
Nego ima i jedna druga vrsta ljepote. Jedna krhka, labilna, pre-
karna ljepota, ljepota puna strepnje. U takvoj ljepoti kao da nešto
vječito upozorava na čudo njenog postanka. To nije sama ljepota
oblika, već nešto što po njoj pada kao osvjetljenje po pejzažu. To
su one ljepote koje slikarima i skulptorima znadu zadati stotinu
muka. Umijeće oka da pogleda, umijeće usta da se nasmiješe. Ne­
mir koji stalno prebiva u uglovima usnica i koji bez počinka mo­
delira na licu obasjanosti i zasjenice, osmijeh čas pun zaborava,
bez jučerašnjice, čas osjenčen nekim pradavnim, još prije rođenja
nataloženim umorom. U svakom njihovom činu, riječi, pogledu
kao da je prisutno čitavo njihovo biće, čitav njihov dotadašnji ži­
vot. Kad šute, kad ne čuvstvuju, takve su ljepote pogašene lam­
pe. Jesu li samo časom zapale u rasijanost, već su astralno daleke
i hladne, i nikakav dodir, nikakav stisak ruke nije kadar da zatr­
pa tu daljinu, da premosti tu provaliju. Ljepota je nešto što one
vječito u sebi predu i iz sebe suču, kao pauk svoju nit. Zato nam
se ona privida kao neko njihovo besprekidno djelanje, i kao njiho­
va lična zasluga.
Ali što im je najosobenije, to je onaj utisak da su se stekle nekim
čudom, da su nastale nekim neobično sretnim a proizvoljnim stje­
cajem datih okolnosti, slijepim no premudrim usklađenjem bez­
broja tananih momenata i uslova. To je ljepota nevjerovatno sret­

59
nog ishoda, ljepota slučajno nastalog savršenstva: ostvarenje je­
dne nezamislivo rijetke, praktički gotovo nemoguće kombinato-
ričke mogućnosti. I baš taj dojam labilnosti i čudesnog postanka
kojim odiše takva ljepota daje joj draž misterije i prišaptava nam
da savršenstvo ne nastaje izvjesnošću postupaka i jasnim sazna­
njem njegove suštine, već kao ostvarenje jedne izuzetno rijetke vi­
še slučajnosti. A veoma jasan i određen osjećaj da bi bilo dovoljno
da je jedna jedina sitnica izostala ili bila samo malo drukčija pa da
bi sve bilo upropašteno i da bismo mjesto ljepote i savršenstva
imali nešto indiferentno, ili čak i savršenu rugobu, pridaje ta­
kvom stvorenju čar skupocjenosti.
Isto tako, ima i velikih umjetničkih djela čije postanje i organi­
zacija predstavljaju jedno pravo čudo, djela kojima bi sitna statič­
ka omaška poljuljala ravnotežu a zacrtan potez raskinuo magiju.
U naoko bezbrižnom plesu nad provalijom dovoljan je jedan ne­
smotren korak pa da se čitava stvar surva u bezvrijednost, da se
sublimno izuvrati u groteskno, da se autentično poetsko sroza u
plićace banalnoga, u izblijedjelu jednostavnost bez čara, u ono ne-
poetsko naivno koje stigmatizira promašena djela. To su tvorevine
za koje ne postoji polovični uspjeh. Najbolje rješenje ujedno je i
jedino moguće: ili savršenstvo u zapasaju koji je djelo samo so­
bom obilježilo — ili potpun neuspjeh. Takva djela nose u sebi svoju
fatalnost. Promašenom remek-djelu uskraćena je šansa da se ugu­
ra u kategoriju pristojnih prosječnih stvari. Umjetnik se nalazi
pred dramatičnom dilemom: za nj ne postoje utješne nagrade i
srebrne medalje, on nema mogućnosti za časni neuspjeh i časnu
osrednjost.
Takva je bila moja Kalpurnija iz djetinjstva, paunska ljepotica
među gomilom rugobne braće u uskom dvorištu obućara Egidi-
ja. Takva je bila i djevojka koju sam upoznao kao gimnazista kad
sam došao u grad. U svakom časku njene ljepote osjećala se ona
sretno ugrabljena slučajnost njena postanka i ležao je znamen nje­
ne krhkosti. Ljepota nad čijom se stvarnošću strepi. Nikad mi nije
prošla glavom pomisao da bi još neko u njenoj porodici mogao bi­
ti lijep, i vjerovatno bih se začudio da mi je kogod to rekao. Njena
skupa, iskamčena ljepota kao da je bila sazdana na teret svih os­
talih u porodici, iz ušteđevina svih drugih članova, kao s mukom
skucan miraz. Navečer bismo se nakratko sastali u dnu sjenovite

60
aleje malog gradskog parka, podno poprsja starog pjesnika lati­
niste kome je slani morski hlap poput lepre nagrizao profil i tanke
nosnice i učinio još šupljikavijim uvojke njegove vlasulje. Katkad
bi mi dozvolila da je komad puta pratim prema kući. Postalo mi
je čudno što me nikad ne pušta dalje od raskršća s kog se odva­
jala njena ulica. Jedne večeri, podraškan radoznalošću, i možda
podboden ko zna kakvom sumnjom, počekam iza ugla, pa krišom
pođem za njom. Stanovali su u visokom prizemlju. Bio je početak
ljeta, prozori otvoreni. Jedan je bio osvijetljen slabom svjetlošću
ispod zelenog abažura. Mjesečina je obasjavala tu stranu ulice.
Zaklonio sam se u sjenu kapije preko puta. Uz prozor, u naslonja­
ču, sjedilo je žensko stvorenje bez godina, ogromne vodene glave,
s kratkim žućkastim kovrčicama. Uvrh kovrčica tanka crvena
mašna. Glava se lelujala u mjesečini. To joj je bila sestra.
Postoji neki dublji, tajni afinitet između vodenih glava i mjese­
čine. One plutaju, velike a lagane, u plavoj plimi koja im svojim
hladnim svjetlom taži mukli bol u moždanim vijugama. Djeluje
kao oblog na njihove meninge. Plutaju vodene glave, sa zakučas­
tom klicom glavobolje koja se zarila negdje duboko u sivu masu
mozga, plutaju u poplavi mjesečine, njišu se u ritmu barkarole
poput odbačenih nagnjilih lubenica u prljavo-opalskim lučkim
vodama napuljskog zaljeva. A iz barke dopiru zvuci mandoline i
čežnjiv grbavački tenor zapijeva nekakav Toma a Sorrento. Plava
idila s mjesečinom...
Učinilo mi se da sam to već unaprijed pouzdano slutio. Kao da
sam već u vrsti ljepote moje djevojke to predosjećao: mirazu te
ljepote pridonijeli su svi ostali u porodici; za nju je platila svoj dio
i ona lelujava glava sa žućkastim kovrčama. Nekad su tako dje­
vojke, osramoćene ili grdno razočarane u ljubavi, odlazeći u sa­
mostan, s krajnjom odrekom na život, predavale svoju nevjestin-
sku opremu mlađoj sestri. - Čas kasnije pristupili su hidrocefal-
nom stvorenju moja djevojka i otac; podigli su je iz naslonjača,
svako pod jedno pazuho, i odveli na spavanje.
I moja nova bolničarka kao da pripada u taj red ljepota. Možda
i za njenu finu, gracioznu igru ruku nad najvulgarnijim dnevnim
predmetima, sličnu nekom malom baletu, negdje neko plaća
olovnom težinom u moždanima. Možda vitkost njenog stasa i
tankoću njenog struka neko negdje ispašta medvjeđom tromošću

61
kretnja ili iskrivljenom hrptenjačom. I, na tu pomisao, nastojim
da nađem u tom redu stvari neku ravnotežu — onu ravnotežu koja
u ljudskom sistemu surogata za apsolutne vrednote zamjenjuje
pravdu —, te zaključujem: ako je fizička ljepota talenat, zašto da
njega mimoiđe taj redovni, gotovo beziznimni danak ostalih tale­
nata? Zar i drugi talenti, za svoju pomamu života, za svoje svje­
tlosti i svoje vizije beskraja, nemaju, skoro uvijek i svagdje, svoju
protutežu bola, mraka, rugobe, svoju opsesiju groba?

O podne mi je moja nova bolničarka donijela kompot. Unišlo

je u sobu nešto lepršavo, bijelo, sa žutim leptirom osmijeha na us­
nama. Prišla je mom krevetu - koracanje joj se nije čulo, tek sam
čuo kada je cvoknula staklena zdjelica s kompotom o ploču noć­
nog ormarića. Ruke su zaplesale nad zdjelicom kao dva bijela pla­
mena i rasprostrle bjelinu salvete. U svemu tome bilo je neko ma­
lo čarobnjačko čudo. To je izvršila ne gledajući u me. A onda, kad
je bilo gotovo, neočekivano je podigla vjeđe s dugim tamnim tre­
pavicama na ponikloj glavi i svega me okupala jednim pogledom.
- Hvala, sestrice, - zahvalio sam joj tiho, više za taj pogled ne­
go za posluženje. — Vi se mnogo brinete oko mene.
- O, to je malenkost!... Samo uzmite, sigurna sam da će vam
prijati, — odgovorila je isto tako tiho i nasmiješila se, kao da tačno
osjeća smisao moje zahvale. Navikla na bolesnike, valjda ih dobro
pozna. Zna kako se krug njihovog realnog svijeta suzi, svede na
najmanje: za njih ples dviju bijelih ruku uposlenih nad vulgarnim
predmetima svakidašnje upotrebe sadrži u sebi čitavu ljepotu, je­
dan pogled za njih znači dobročinstvo.
- Hvala, sestrice, - ponovio sam još tiše.
Izišla je, opet nečujno, i polako zatvorila vrata. Dugo sam gle­
dao u ta bijela vrata koja su se za njom zaklopila.

18.

Kad je ovako lijep i vedar dan, on kao da me uzme za ruku i

povede natrag na izvore mog djetinjstva. Svaka sitnica, svaka slu­
čajna podudarnost podsjete me na nj. I tad se zavezem u sjećanja
bez kraja i konca. Prosto se gušim u njima.

62
 Tako valjda već biva u starosti, pod konac. Elipsa se sužuje i
svodi prema svom kraju. Život se vraća na svoje početke. Ležim
tako, strpljivo, beskonačno dugo, s kanulom usađenom u istrap-
ljeno meso. Položen nauznak, bespomoćno, kao nekad u svojoj
zipci. Tako se započinje i tako se završava. Ležim nepomično, kao
u doba prvog migoljenja svijesti u novorođenom stvoru. Krug
stvarnosti oko mene biva sve uži, i najzad se pogled skraćuje na
najbliže: gledam s radoznalošću svoje prste kao onda, gotovo s
udivljenjem pred faktom svog postojanja. Krug se sužuje i sužu­
je, a zatim — ništa. Jedno veliko, bezmjerno ništa. Kao i ono koje
je bilo prije početka...
Samo, pitam se: kakvo ništa? Kakvo? Bijelo ili crno ništa? — Eto,
samo to se pitam. — Ko zna!
Želio bih umrijeti u sunčanom danu. Klicu te male tajne želje
nosim u sebi od djetinjstva. Sto me kod smrti najviše plaši, to je
predstava mraka s kojom je ona skopčana. Divim se religijama Is­
toka, koje su uspjele da čovjeku dočaraju svijetlu, sunčanu smrt,
da mu usade predstavu beskrajnog jasa za grobom. One su, mož­
da, učinile čovjeku najveće dobro koje se smrtniku može da učini.
Želio bih umrijeti izvaljen nauznak na dobroj, vrućoj zemlji, sav
u suncu i jašu, umrijeti u jedrini dana, u sat uzavrelih zrikavaca.
U sat kad sanjivo šute povijena žita i nijemo bujaju oteščani groz­
dovi, u sat vrele podnevne tišine. Plaši me smrt u predvečerje,
smrt u jesen, smrt iza kosih zavjesa kiše.
Pitam se, uvijek nanovo, već po ne znam koji put, što je to što
nas tako silno mami k svjetlosti, to čim nas tako silno odbija
mrak? Je li to izrađena bolećivost ljudskog stvora, jedan repić ne-
zdravlja — ili je to žica koju sučemo u sebi od samog prapočetka,
iskonski poriv prema ploditelju suncu, atavizam pramajke ame­
be? - Ne znam. Znam samo da je to oduvijek bila alfa i omega
mog života.
Kad god je ovako lijep i vedar dan, on kao da me uzme za ruku
i povede na izvore mog djetinjstva. Ono mi se sad pričinja kao
predjel vječito obasjan suncem. Zatim dolazi put kroz neku dugu,
sjenovitu aleju, koja biva sve gušća, sve sumračnija, a napokon se
pretvara u mračni, beskonačno dugi podzemni rov u kome bije
memla i u kome se na kraju ne sagledava spasonosna luča vodi­
lja. I već se gubi nada. Ali onda se pojavi tačkica svjetla: trapamo,

63
basamo za njom, ne mareći što obijamo stopala i što udaramo če­
lom o hridi; zaneseno, mjesečarski srljamo za njom. I najzad, goli
i praznoruki, izbijamo na sunčanu čistinu u prisoju. To je starost.
Lijepa je starost.
Središnji, glavni dio života, njegova srčika, njegova jezgra, sad
mi se čine tako nevažni, tako nebitni! S trpnjom se sjećam tog do­
ba jetkih strasti, tih groznica htijenja, tih nemira krvi, i prezavog
sna na preznojenim uzglavljima žudnja. S jezom mislim na godine
kad je mnome haralo samoljublje i neobuzdano osjećanje sebe.
Sad mi se svi “važni”, i “odlučni”, i “presudni” događaji života či­
ne šuplji i mrtvi kao prazne ličinke. Zure u me slijepo i besmisle­
no, poput prstenja kome su poispadali kamenovi. U mislima rado
kliznem preko tog nemirnog doba.
Isključujem ga iz toka mog vlastitog života, onako, kao što su
u starini kod balzamiranja mrtvaca uklanjali i odbacivali utrobu.
I moje sadašnje stanje ravno nadovezujem na doba djetinjstva.
Istina, ponekad nalaze da sam iz kušnje izišao opaljena perja.
Ali ko ne izlazi takav iz kandža života?

19.

Tutp^đi; ev at)To'i<; yaT\|//iaa

Probdio sam duge noći, sred bijele mistike bolnice, u kontem­

placiji smrti. Licem u lice s njom. Iza stakala lijevale su beskonač­
ne kiše, koje daju sliku jedne neutješne vječnosti, tištale nijeme
mrkline niskih, neprobojnih nebesa, kojima i u mraku slutimo
olovnu zapečaćenost. Tonuli su u pomrčinu rujno razboljeni suto­
ni, s tjeskobom krajnjih rastanaka i s jezom konačnih potonuća. I
opet su mutno svitale nove zore i nalazile me s grudi punom smrti
i s ustima punim njenog crnog okusa.
Smrt. Vječita misao. Drug iz djetinjstva. Nasušna hrana mojih
dana i mojih noći. Pritajena klica svijesti u našim zaboravima. Je­
dino stalno i vječito prisustvo u nama.
A previše se umire, previše se umire, u tom životu! Čim se riješi
pitanje hljeba, trebat će već jednom nešto učiniti, poduzeti jednu
golemu, kolektivnu, sveopću akciju protiv smrti. To je najpreče,
to je najvažnije, poslije nasušne korice kruha. Trebat će sve drugo

64
ostaviti kraju i poduhvatiti se, udruženim snagama, u jedan veli­
ki, vrhovni napor da se ona pobijedi, da se prevlada. Kakav će biti
i u čemu će se sastojati taj napor, iz kakvih će tamnih dubina na­
šeg bića šiknuti ta nova šimera, iz kakvog će mraka našeg stanič-
ja pokuljati ta stihija i u kakvoj će se novoj opsjeni ona ovaploti-
ti, to ne može da se sagleda. Ali životnost te šimere ležat će u
mračnim snagama našeg najprisnijeg bića, njena realnost u real­
nosti čovjekove strasne patnje, u vrelini njegove samoobmane, u
neumitnosti njegove propete težnje prema životu. Ona će crpsti
svoje sokove i svoju istinitost odatle što će, kao i sve druge, rani­
je čovjekove šimere, kao i sva čovjekova božanstva, biti sazdana
od krvi i mesa, od bunila i od stradanja onih koji je u sebi nose i
koji joj služe.
Treba mrziti smrt. Treba pobijati smrt, bez predaha, svim sred­
stvima, na svakom koraku. Treba mobilizirati sve ljudske snage
na tu mržnju protiv smrti. Jer u životu kao da se i ne radi drugo
nego samo umire. Život kao da i ne znači drugo nego nanizati ve­
lik, grdan broj umiranja, svojih rođenih i tuđih, - pa najzad umri­
jeti, sasvim umrijeti. Prestati doživljavati čak i umiranja.
Cesto mi pada na um Michelangelova riječ iz jednog pisma Va-
sariju: Non nasce in me pensier che non vi sia dentro scolpita la Morte.
I riječ onog drugog velikog ludog starca: “Kad je čovjek jednom
naučio da misli, ma o čemu mislio, on u stvari uvijek misli na svo­
ju vlastitu smrt. Svi su filozofi bili takvi”. I svi veliki pjesnici, na­
dodao bih. Smrt je u suštini jedina tema pjesnika. A što im drugo
i preostaje, kad već ne mogu biti vječiti Ijetopisci života, nego da
budu neumorni žreci Smrti?
Ona je pneuma koja sve prožimlje i ispunja. Sve naše misli rastu
nevidljivo iz nje, kao bujne tropske biljke iz toplog močvarnog
tla. Ona kao da je ono najvažnije, ono najozbiljnije u nama. Sama
srž života, njegov najglavniji, najhitniji sadržaj — gotovo sam nje­
gov životvorni princip.
Smrt je ono što stvarima daje posvetu. Ona im pridaje znamen
realnosti, ozbiljnost odistinskog. Ona svakoj stvari daje njeno do­
stojanstvo pred licem života. Ima ništavnih, beznačajnih života.
Beznačajnih smrti nema. Svaka je smrt sveopći događaj, svačiji
događaj. Jedan mali kataklizam. Jedna crna rupa bez dna u tijelu
kozmosa. Smrt iskupljuje svaki život. Živjeti se može i neozbiljno,

65
i neodgovorno. Čitav naš život može da bude puka jedna fikcija,
jedna strasna igra u zagrljaju bunila, jedna usijana iluzija prosa-
njana na rubu stvarnosti. Jedino smrt je realna. Ona je jedino što
nam se u životu stvarno događa.
Pa opet — nepojmljiva. Nepojmljiva i nevjerovatna. Svaki se ži­
vot odigrava u nekakvom, mada i iluzornom, mada i proizvolj­
nom, sistemu koordinata; na nekoj, mada i čudnoj, šahovskoj
ploči. Smrt je jedini potez van te ploče - suludi skok šahovskog
konjića preko njena ruba, u prazno, u provaliju bez koordinata i
bez dimenzija.
Ali misao smrti nije dana svima. Ona pripada izabranima.
Gledao sam stare seljake na samrtnom odru. S njima je umirala
njihova njiva, njihov vinograd, njihova krava Bijelka. Za njima je
ostajao neobran njihov kukuruz, nezavršena njihova parnica o
međama, nepokrivena njihova pojata — prozračni bijeli skelet izu-
krštanih greda, kavez pun zarobljenog plavog neba koji još čeka
pokrov toplog crvenog crijepa. S njima je umirao njihov pogled
što seže do krajnjeg ogradnog zida na horizontu; a zastor horizon­
ta spušta se neposredno za tom ogradom: drvena ljesa u dnu
ograde vodi ravno u avliju sunca koje zalazi.
Za školjku, zajedno s njom umire nebosklon njezine sedefne ko­
re. Za marvinče, s njim umiru samo jasle; jasle i rudo. Do Kolum­
ba, s čovjekom su umirala tri kontinenta; poslije Kolumba četiri,
a još kasnije pet. A s ponekim umiru čitave galaksije.
Jer, za smrt treba fantazije. Stvaralačke fantazije. I smrt je naš
stvaralački akt. Naš najviši stvaralački akt. Stoga, za onog ko ne­
ma fantazije, nema ni smrti. Odatle biva da je poneka smrt veća
drama za drugoga nego za samog onoga, koji umire.
Sredinom života, u naponu moći, kad čovjek vjeruje da je u pu­
nom posjedu sebe, a kad stvarno posjeduje sve drugo više nego
sebe sama, ludo sam ponekad držao da je stalno prisustvo smrti u
nama prćija slabih, znamen neznatnosti ljudske jedinke. Kakve li
naivnosti! Smrt je tačno našeg stasa i uzrasta: što je veći čovjek,
veća je i smrt u njemu.
Kad sam u djetinjstvu čitao priču o zadrijemalom kitu na mor­
skoj površini na čijem su hrptu brodolomci naložili vatru da se
ogriju, zamišljao sam se o razmjerima smrti u toj grdosiji: mora
da njegovim tijelom, od vrha glave do na kraj repa, smrt putuje

66
danima i danima, na zastanke i odmore, kao glasnici što nose u
duboke pokrajine carstva glas o carevoj smrti.
Smrt pripada samo stvaraocu. Njen dah je ono što podaje jedru
punoću životu, kao što mraz podaje žar obrazima vabeći iz drem-
ljivih dubina bića na površinu ključ tople krvi. Njen odraz je ono
što ljudskim djelima daje preplanulu boju zrelosti. Svi naši napo­
ri, sva naša djela samo su vidovi borbe protiv smrti, samo ludi po­
kušaji obmane, očajna nastojanja da se ona zavara, zaniječe, pre­
vlada, zaboravi. Jeza ništavila pokretač je svega u našem bivstvo-
vanju, klica i nemir svakog kretanja i svakog traženja. Jer svako
je čovječje traženje traženje jednog izlaza iz bezizlaznosti, svaki je
njegov napor napor da provali iz obruča determiniranosti. A hi­
storija čovjeka nije drugo nego historija ludih pokušaja da se taj
obruč probije. Odatle, svaki je ljudski napor napor protiv realno­
sti realnoga.
I nije to klonulost, klonulost kasnog, zamorenog doba. Nije to
kapitulacija pred usudom. Baš naprotiv, to je revolt, to je borba,
to je akcija. To je podvig. Najviša akcija i vrhovni podvig: borba
za nemoguće. To je prometejstvo. U tome i jest smisao prometej-
stva. Po nemogućnosti svog cilja Prometej i biva Prometej. Ne­
mogućnost posvećuje njegovu borbu, neuspjeh kruniše njegovo
djelo, jednako onako kao što za dobričine “konac djelo krasi”.
Ne, nije to izmišljaj malaksalih, izrođenih. To stoji zapisano na
samim prapočecima historije duha. Praočaj bivstvovanja rođen je
zajedno s prvim tračkom čovjekove svijesti o sebi. I sve što je po­
stignuto, postignuto je zahvaljujući njemu. Postizanje mogućega
samo je nusproizvod — uzgredni i za Prometeja nevažni nusproiz­
vod — težnje za nemogućim. U nastojanju da se uspne na nedo­
stižni vrh stabla života, Prometej usput truni jabuke. A dobričine
sjede na ledini i te jabuke dočekuju. Iz beznadne borbe protiv de­
terminiranosti nikle su sve iluzije čovjekove, svi virovi i vrtlozi
njegove misli zatočene među uskim stijenkama stvarnosti. Sve
“slijepe nade što mu napučuju srce”.
Sinoć, kad je u nedalekoj kapelici zamrlo mrmoljenje sestrica,
kojim uspavljuju protekli dan i kad je sve u bolnici utihnulo, pre-
čitavao sam Eshilova Okovanog Prometeja. I učinilo mi se da sam u
njemu našao najvišu pjesničku (a i ljudsku) riječ koja je ikad reče­
na:

67
 ... Da nisi možda još i dalje drznuo?
Smrtniku uskratih da sagleda svoj kraj.
A kakav li mu lijek za to nađe ti?
Njegovu grud napucih slijepim nadama.
0, blagodat si silnu dao čovjeku!...

20.

Pročitao sam, na dohvat i bez reda, kao što sve i uvijek čitam,
nekoliko knjiga o postanku i povijesti religija. To me pitanje uvi­
jek zanimalo. Jer religija je jedino područje gdje su se ljudi pot­
puno i čisti do zadnje misli predavali u naručje fantaziji i iracio­
nalnome, bez stidljivosti i bez susprezanja (kao što to, naprotiv,
pa makar u najmanjoj mjeri, biva kod poezije), već s punom oz­
biljnošću i s punim uvjerenjem u presudnu važnost svog posla.
Pjesnik je uvijek pomalo u zloj vjeri, a njegova je naivnost uvijek
pomalo uslovna. To je naivnost svjesna sebe. I uvijek bar trunčicu
lukava. Tu je stalno prisutna pritajena svijest da ta naivnost može
biti upravljena na ostvarivanje estetskih vrednota. Umjetnost je u
isti mah i najnaivnija i najprepredenija od ljudskih djelatnosti. A
umjetnik — prepredena naivčina, prelukavo dijete. Zato u umjet­
nosti nikad fantaziji i iracionalnome nije davano tako slobodnog
maha, zato ih tu nikad ne nalazimo u tako čistom stanju kao u
religiji. Religija je poezija koja se vrši ozbiljno. Vrelina vjernikova
žara, vrijednost odistinskog i presudnost koje on pridaje svojoj
metafizičkoj preokupaciji, isključuju svaku zlu vjeru i svaku na­
truhu kakve strane primisli.
U tim mojim religijsko-historijskim ekskurzima nekad sam ne­
gdje čitao da je bog u ljudima nastao otprilike ovako: prasnuo je
grom; unezvjereni ljudožder pao je ničice - i bog je bio rođen. Ta
ljudožderova ustravljenost, ta njegova zaprepaštena nedoumica —
eto to je bio bog.
Ne dopada mi se! Možda je i tačno. Štoviše, historički, bit će sa­
svim tačno. Ali mi se ne dopada. Ne odgovara meni, mom ukusu,
mojoj unutrašnjoj strukturi.
Nesumnjivo, ima mnogo bogova. Kao i svih izmišljenih stvari.
Ima ih veoma mnogo, i bogato raznolikih; za sve ukuse. A postoji
široka mogućnost da se stvaraju sve novi. Ali eto, taj nije za mene!

68
 Dakle, prasnuo je grom; ljudožder se prepao - i rodio se bog.
Upuštam se u tu bezazlenu djetinju igru, u igru stvaranja bogo­
va.
Stropoštala se prazna kanta; dijete se prepalo, i - rodio se drugi
bog. Jedan mali bog, primjeren djetetu.
Ne. Odlučno, ne dopada mi se. Za moj ukus, to još nije bog,
“bog u čovjeku”: Ili, možda to i jest bog. Samo, to još nije čovjek.
Očevidno, nema nikakva smisla trpati u čovječanstvo kojekakve
subjekte, pa se kasnije tužiti što čovječanstvo nije onakvo kakvo
bismo željeli.
U tolikom obilju bogova, i u tolikoj slobodi da ih svak iznova
po svojoj miloj volji stvara, dade se zaista izmisliti nešto bolje. Ka­
ko ja stvari zamišljam, čovjek je, u razvoju svijeta, nastao veoma,
veoma kasno. Tako kasno, da u mnogim stranama još nije ni nas­
tao. Svakako, mnogo, mnogo kasnije nego što je prestao da bau­
lja četveronoške i osovio se na stražnje krake, mnogo kasnije nego
što je počeo da umješno upotrebljava ruke. A bog je, o tom nema
sumnje, u najboljem slučaju nastao bar trenutak poslije čovjeka.
Čovjek je postao čovjek onim časom kad je u njemu nikao prvi
tračak svijesti o sebi, i, zajedno s tim, prvi tračak misli o vlasti­
tom skončanju. Časom kad je pred njegovim pogledom pukla
glavna, osnovna dvojnost ljudske prirode: rascjep između konač­
noga i beskonačnog, nesrazmjer između njegove ograničene ko-
načnosti i pomamne žeđi za beskrajnim, koja mu je usađena u
dnu bića. A taj jaz on se potrudio da prevlada kako je znao i
umio; da ga zatrpa hekatombama svoga mesa, da ga premosti
mostovima svojih duga: “napučio je svoju grud slijepim nadama,
da ne vidi svom bitku kraja”. Sve što je čovjek u tom pravcu iz­
mislio i izmaštao, sve je to bog. I samo to je bog. Bog je naličje
Smrti. Jedan oblik borbe protiv smrti, i ništa drugo. (I, dosad, iz­
gleda, jedini koliko toliko efikasan oblik te borbe.) Gdje nema
smrti, nema ni boga. To mu je obilježje i znamen: svi bezumni po­
kušaji, sve vrele samoobmane snagom kojih čovjek nadrasta i pre­
vladava smrt, sve je to bog.
A što li sve ljudi, tokom tisućljeća, ne znadu satkati, nakupiti,
nagomilati oko takvog jednog fantoma kojim se pobjeđuje smrt!
I kakvim li se, - kroz ta duga tisućljeća i kroz sve ono što su ljudi
u njihovom toku oko takvog jednog fantoma napleli, namaštali,

69
načuvstvovali, najadili, nastrahovali, - kakvim li se on zaogrne
dostojanstvom, tradicijom ljudske misli i ljudskog čuvstvovanja,
vrednotama ljudskog zanosa i ljudske patnje! Koliko li se oko nje­
ga namota ljudske slave i bola! Koliko li se živog ljudskog istrap-
ljenog tkiva za nj zalijepi! Kao, uostalom, i za tolike druge ljud­
ske riječi i fantome. Kao ne samo za velike riječi “domovina”,
“čast”, “dužnost”, “žrtva” i tome slične, već i za one druge, prisni­
je riječi kao što je riječ “misao”, i riječ “pravda”, i riječ "kruh”; i
kao što je, na koncu, riječ “život”, i riječ “čovjek”. Pa kad se iz či­
tave te klin-čorbe koju je oko takvog jednog fantoma čovjek na-
pleo i nabajao, izbaci klin, i opet teška srca može da se batali ono
što je preostalo. Jer kako je čovjek izgrađen iz svog vlastitog raz­
voja, iz svoje vlastite povijesti, to bi u stvari značilo bataliti ne
onaj fantom, već bataliti samoga sebe. A u tome, priznat će se,
postoji izvjesna mala poteškoća.
Čovjek. Gorostasna tragična figura na pozadini agonično raskr-
vavljenog horizonta, na samom razmeđu između dviju provalija:
provalije beskonačnosti i provalije smrti i mraka. Grud mu je pu­
na ljeskanja bića i nebića, u njoj se motaju smrt i besmrtnost, sad
uhvaćene u koštac, sad obujmljene u zagrljaj. Prolaznost i vječ­
nost, konačnost i beskonačnost, ispoređene i ravnopravne, poči­
vaju mu jedna na jednom, druga na drugom dlanu, kao dvije pti­
ce.

21 .

Nikad nisam mnogo vjerovao u realnost realnoga. To nesumnji­

vo mora biti konstitucionalna greška. Kao što uslijed nekih bole­
sti čovjeku ostane do starosti tanak, piskutljiv glas iz djetinjstva,
tako je i meni ostalo to slabo razlikovanje između pomisli i stvar­
nosti, između “istine” i “laži”, između onoga što se “odistinski do­
gađa” i onoga što se “samo zamišlja”. I, što je još gore, ostala mi
je izvjesna nesposobnost da shvatim punu važnost tog lučenja.
Doista, zar i fakat našeg doživljavanja u misli, u fantaziji, zar i
fakat našeg čuvstvovanja, treperenja naše senzibilnosti, nisu isto
tako fakti kao i oni “vanjski”, “fizički”, “realni”, “objektivni” fakti
(i kakvim li ih sve mrežama za leptire ljudi ne nastoje da zarobe!?)
Zar i fakat što ja u datom času doživljavam, mislim, čuvstvujem,

70
strepim, trpim, nije isto tako realan i historičan fakat kao i fakat
što je u datom povijesnom momentu Cezar prešao Rubikon ili što
je u drugom povijesnom momentu zemljotres prodrmao zemljinu
koru? Zar ono što se “samo misli”, što se čuvstvuje, doživljava,
pati, ne potresa moćno same temelje našeg bića, i nije li to često
po nas presudnije i posljedičnije od onoga što nam se događa u
“svijetu vanjskih objektivnih fakata”? Do te mjere, da ponekad
uzdrma i naš fizis, ugrozi i samu našu egzistenciju. I zar i ti “vanj­
ski”, “objektivni” fakti u suštini ne ostvaruju svoju važnost i svoju
značajnost po nas tek time što se pretoče u naše misli i naša čuv­
stvovanja, u naše unutrašnje glasove, u odjeke naših tamnih unu­
trašnjih spilja i pećina, u naše strahove i naša nadanja, u naše boli
i naše radosti!
Život se kreće u izlomljenoj liniji, u neprekidnom smjenjivanju
momenata ugoda-neugoda, u beskonačnoj dijalektici radost-bol.
Po čemu je i zašto onda bitno da li ono što u nama pokreće i tjera
smjenjivanje tih faza dolazi iz reda “vanjskih”, “objektivnih” faka­
ta, iz kruga “odistinske stvarnosti”, ili iz kruga naše unutrašnje
stvarnosti, iz reda fantazijskih fakata, iz krila iluzije? Ako sve iz­
vire iz fizisa, iz stvarnosti našega tijela, iz materije našega svijeta,
po čemu je važnije, po čemu je vrednije ono što taj fizis i ta mate­
rija proizvode i u svijet našeg doživljavanja guraju putem racio­
nalnoga, žlijebom naše “logičke misli”, nego ono što guraju žlije-
bom našeg iracionalnog, naše fantazije?
Materija, dakako. Zgoljna materija. Ali takva, as dreams are
made on. A uprav to je ono što je važno.
Kad bi me neko prodrmao za ramena i razbudio te mi rekao:
“slušaj, čovječe! sve što si dosad doživio i iskusio, sve je to puki
sjen i pričina: ništa se od svega toga nije stvarno dogodilo, sve si
to samo sanjao!” — osjećam da se time baš ništa ne bi promijeni­
lo. Niukoliko time ne bi bili osiromašeni moji unutrašnji sadrža­
ji, niukoliko umanjeno moje bogatstvo iskustava, niukoliko ogra­
ničen moj doživljaj svijeta. I, nažalost, niukoliko opozvane proživ­
ljene patnje, niukoliko zbrisana haranja koja su one izvršile. Jedi­
na sigurna istina je go čovjek koji strepi i strada, jedina prava
stvarnost je stvarnost naše patnje.
Neko crnačko pleme, recimo, vjeruje u nekakvu mitsku neman,
u nekakvo božanstvo, u nekakvu tamo svoju Mama-Yumbu. Ma­

71
ma-Yumba, naravno, objektivno ne postoji. To je fakat. Ali, kao
što smo rekli, određeni krug ljudi — ono crnačko pleme — vjeruje
da ona postoji. A to je drugi fakat. Jednako fakat kao što je fakat
i onaj prvi. Sad, ti “drugi” fakti znadu biti važniji od onih “prvih”.
Na tezulji života oni su često daleko pretežniji, presudniji, poslje-
dičniji. Čitav se duševni, a pod njegovim djelovanjem i čitav prak­
tični, “faktični” život takvog jednog plemena, kruga, društva, to­
kom stoljeća i stoljeća razvija u znaku, pod egidom i pod vlašću ta­
kve jedne Mama-Yumbe. U njenu se počast vode igre pod žutim
uštapom i do mrtve iznemoglosti preskače preko vatara; slaveći
nju dočekuju se nova rođenja i ispraćaju pokojnici do grobova; u
njeno ime odlazi se u smrt s bojnim pokličima a umire s krikom
radosti na usnama. Snagu za sve velike podvige i čudesna djela
davale su oduvijek ljudima i narodima baš te Mama-Yumbe, te
šimere i te ludosti, više nego “objektivne istine". Bez svojih Ma-
ma-Yumba narodi zacijelo ne bi za sobom ostavili hramove i dvo­
rove, piramide i akropole, himne i epose i drame i lirike, i kipove
i freske i mozaike. Lijepo bi danas izgledao svijet da su oni znali
“objektivnu istinu”! Bez sumnje, to je plaćeno hekatombama ljud­
skih snaga i ljudskih života. (A zar se u ekonomici čovječanstva
sve, baš sve ne plaća hekatombama?) Ali, bez toga, ti bi narodi
prošli i nestali u mrak ne obilježivši svoj prolazak kroz historiju
ničim i ne ostavivši za sobom ništa, jednako kao ni ona druga ple­
mena i narodi koji su se, valjda u instinktivnom saznanju neut­
ješne konačne “istine”, zadovoljili da stoljećima i tisućljećima vrte
na ražnju ovnove, stočarski bugareći pod mutnom mjesečinom.
I tako se događa da se, uslijed vjerovanja u onu Mama-Yumbu
koja ne postoji, nagomila sva sila patnje i strahovanja, zanosa i
padova, čuvstvovanja i strastvovanja, ljudske radosti i bola. Pa i
krutih, čisto “fizičkih fakata”, zajedno s njihovim dalekosežnim
posljedicama. Čitave žetve ljudskih zanosa, čitave hekatombe
ljudskih snaga i ljudskih života! I što je onda u svemu tome važno
što Mama-Yumba “faktično ne postoji”? Sto onda? Po čemu je či­
njenica Mama-Yumbinog “faktičnog nepostojanja” presudnija,
odlučnija, posljedičnija — pa i čisto praktično, životno važnija —
nego fakat vjerovanja u Mama-Yumbino postojanje?
A svako doba ima svoje Mama-Yumbe, i svaki čovjek ima svoje
Mama-Yumbe, i u njima oni daju svoju mjeru i ostavljaju tragove

72
svog prolaska. Svijet je pun takvih Mama-Yumba. Velikih i malih
Mama-Yumba, pojedinačnih i općih, svjesnih i nesvjesnih, beza­
zlenih i opasnih, smiješno nacerenih i stravično izobličenih. Ma-
ma-Yumba zaogrnutih plaštem mitskoga ili zaodjevenih u bijelo
ruho prividno racionalnoga. A ove posljednje obično su najopas­
nije. Jer one udružuju u sebi i snagu postojećeg i snagu neposto­
jećeg, snagu logičkoga i snagu alogičkoga, autoritet racionalnog,
logički legitimnog, i mračnu faktičnu moć iracionalnog.
Pa što onda ako Mama-Yumba “objektivno ne postoji”?

22.

Zamislite, na primjer, ovakvu priču:

Zabrinuo se siromah čovjek za svoje zdravlje, ozbiljno se zabri­
nuo. Mrcvario se, nevoljnik, nedjeljama i mjesecima. Lunjao je
ulicama bez kraja i konca, do mrtvog umora, do potpune izne­
moglosti tijela, u kojoj kao da je jedino nalazio nešto smirenja. S
vremena na vrijeme opet bi ga kljucnulo pod desnim rebrima.
Ušao bi u kakvu mračnu vežu, obazro se oko sebe, pa turio ruku
pod košulju i opipao: činilo mu se da mukla nabuhlina iz dana u
dan raste. Katkad bi kljucanje utihnulo, pritajilo se; i za dulje vri­
jeme, za nekoliko sati, za čitavo jutro. Ili se javljalo tako slabo, ta­
ko neodređeno, da je sumnjao: da li to uopće kljuca ili je to samo
moje uobraženje? I nešto bi se primirio. Ali onda, započinjalo je
iznova. I to popraćeno kakvim drugim, novim simptomom, koji
je sumnju potvrđivao, koji čak nije više dozvoljavao nikakve sum­
nje, koji nije davao mogućnosti nikakvom samotješenju. Omršao
je, sasvim propao. Progonio ga je vječito gadan okus u ustima. A
to je, ne zna se zašto, smatrao naročito značajnim simptomom.
Tad se po prvi put javila ona namisao. Najprije tek kao sjena sa­
me namisli, kao mogućnost same namisli. Kao neka zabava fanta­
zije. Za tu fantaziju odabrao je jedan balkon u dosta prometnoj uli­
ci u centrumu grada. Bila je to ružna fasada one nekad pomodne,
nesuvisle arhitekture, zgrada s dućanima fotografskih potrepština,
uredskog namještaja i dijelova za bicikle, s besmislenim, puko de­
korativnim balkonima na odmorištima svih katova otvorenog stu­
bišta. Drugi takvi balkoni, samo manji i neugledniji, bili su na od­
morištima između katova. Ti manji balkoni gledah su na dvorište.

73
 Tek poslije se doznalo da je više dana dolazio u tu zgradu (a ko
bi znao zašto je baš takav način i baš tu zgradu izabrao!): susre­
tali su ga po stubištu i kasnije ga u lešini prepoznali namješteni­
ci onih fotografskih potrepština koje su imale svoje računovod­
stvo na katu. Kad bi ko naišao, on je uzlazio ili silazio, pravio za­
posleno lice i zavirivao u tablice na vratima — čovjek tobože neko­
ga traži. A kad bi stubište utihnulo, zastajao je, premišljao se, ko­
lebao se dugo i dugo, nadnosio se preko ograde balkona na raz­
nim katovima i gledao odozgo tjemena prolaznika. Crnomanja-
sta i plava, muška i ženska i djetinja tjemena, pod raznim šeširi­
ma, pod kišobranima, užurbana i neslutna da ih neko odozgo
promatra. I možda ga je od skoka uzdržavala pomisao da bi ne-
kome od njih mogao pasti na glavu. I to ne toliko, ili bar ne is­
ključivo stoga što nije htio da nanese iznenadnu smrt nevinom
slučajnom prolazniku, koliko iz ježnje koja ga je hvatala na pomi­
sao da bi se tom prolazniku mogao nasaditi na tjeme uprav onim
muklo bolnim mjestom ispod desnih rebara. Silazio je tada pola
kata niže ili uzlazio pola kata više, na one manje balkone odmo-
rišta među katovima, i zurio na sivo dvorište pod sitnom kišom.
Kuhinjski balkoni okolnih kuća, s kantama za smeće i koritima za
rublje i s djecom koja se igraju, pružali su se njegovom pogledu.
A usred dvorišta kočile su se dvije od kiša pocrnjele okomito usa­
đene grede s trećom poprečno pričvršćenom, za isprašivanje čili­
ma, slične vješalima. Zastajao je i tu neko vrijeme, pa se vraćao
na balkon na fasadi. Ne, tamo mu se nije sviđalo. Ovdje, na ulič­
nom balkonu, ipak je nekako bolje; živahnije je, da rečemo veseli­
je — među ljudima je! Vrve prolaznici, promiču neslutna tjemena,
momak na ljestvama lijepi sučelice novi kinematografski plakat,
a nad krovovima lebde pogašene neonske reklame. A tamo, dale­
ko, daleko nad krovovima, vidi se ipak jedna mala krpica vedrine,
koja obećava da će sutra možda biti lijepo vrijeme. Možda čak i
vedar, sunčan dan...
Dugo je stajao na tim balkonima, prelazio s jednog na drugi, na-
kanjivao se i predomišljao. Doživljavao je u sasvim zornom predo­
čenju svoj naum. Do te mjere, da bi mu se s malim no oštrim fizič­
kim bolom orosili dlanovi. Ponekad je pomišljao na ženu i na svoje
dvoje djece, sa žaljenjem što ih osjeća tako izblijedjelo, kroz kopre­
nu prorijetke sive daljine, odijeljene hladnim staklom bešćutnosti.

74
 Pa je odlazio. Katkad, možda, ponešto smiren, neizvjesno utje-
šen. Možda mu je, pred zornim zamišljanjem nauma, ovo što jest
izgledalo ipak kao manje zlo. A možda je tom malom povišenju
tonusa u njemu doprinosila i ona krpica vedrine daleko iznad kro­
vova, koja je nešto neodređeno obećavala.
Ali sutradan se opet vraćao. I, jednoga dana — skočio je. U pri­
jepodnevne sate, oko deset i po. I to baš na ulicu a ne u dvorište.
Nikome na glavu, ali opet među prolaznike. Valjda iz nagona da
ipak nekako obilježi, da ipak nečim podvuče svoju smrt; da ona
ne bude baš sasvim neznatna, sasvim nezapažena. Da ipak saljude
zainteresira, kointeresira, za se i za nju.
Uzgred rečeno, poslije je utvrđeno da raka uopće nije imao. Ra­
zumije se, tek naknadno, obdukcijom. A sve i da ga je imao — re­
kli su doktori — bio bi poživio u najmanju ruku tri ili šest mjese­
ci, a možda čak i koju godinicu dulje nego ovako. Ovako, završio
je odmah.
Ali što je upće važno da li je imao raka ili ga nije imao? Taj po­
datak, ta informacija, nadodaje se priči eto tek onako, kao neki
post scriptum. Kao nešto što za samu priču nije ni od kakve važ­
nosti.

23.

A iz djetinjstva pamtim ovu zgodu:

Na školskom izletu u brdima zaglavilo je nesretnim slučajem
dijete: nadnijelo se nad krašku jamu, odronila mu se zemlja pod
nogom, i ono se survalo unutra. Jama nije bila odviše duboka, ali
je dijete u padu udarilo glavom o kamen i ostalo na mjestu mrtvo.
Prekinut je izlet, i povorka djece, šaputava, žurajiva, pod prat­
njom jednog učitelja vratila se o podne u mjesto, dok je drugi uči­
telj s dva odraslija đaka ostao uz mrtvo tijelo u planini. Djeci je
strogo preporučeno da ne pričaju ništa o događaju. Ipak, vijest se
odmah raširila kroz mjesto, sve ispod glasa i u povjerenju. U prvi
čas zatajili su je od majke: nisu znali kako da joj kažu. Bila je udo­
vica, ludo zaljubljena u jedinca. Bojali su se: svisnut će, sići će s
uma. Tajili su joj čitavo to popodne. Za prvi mah, smislili su pri­
čicu da joj opravdaju zašto joj se sin nije vratio. Pričica je ispala i
odveć uvjerljiva, i ona ju je primila spremno i lako preko očekiva­

75
nja, bez i najmanjeg tračka sumnje, s onom čudnom uznemiruju­
ćom lakovjernošću; gotovo kao da je sama išla na ruku tome da
bude obmanuta. Zamišljala je, možda, svog dječaka s učiteljem i
dvama starijim drugovima gdje se veru po zelenim proplancama
i skupljaju biljke za školski herbarij.
Noć je u svim kućama tištala muklom težinom. Kao da se nešto
nadimalo i nadimalo, nešto što ujutro treba da prsne. A nepomič-
nost noći i pasivnost bdjenja kao da su to nadimanje činili još ne-
zadrživijim i bespomoćnost još izvjesnijom. Čitavu noć probdio
sam skutren u krevetu prateći napetim čulima to nadimanje i iš­
čekujući širom rastvorenih očiju da u četvorini prozora zabjelasa
prvi trag zore. Svanuo je i dan, proteklo je i jutro, a još se niko ni­
je rješavao da majci kaže istinu. Svi su se izmicali toj neprijatno­
sti, skrivali se za raznim izlikama. Odnekud se našlo, gotovo kao
da je to nekim prastarim, već dugim običajem osveštano, da na­
čelnik lično, ili u najmanju ruku donačelnik, treba da joj saopće
tužni glas. Moj se djed, mučen išijasom, tada nalazio na sumpor­
nim kupkama, a donačelnik je bio na nekom naličju u okolici i
vraćao se lađom tek u sat popodne. Sjećam se da sam bio sretan
što mi djed nije u mjestu. I to ne stoga što je time mom djedu uš­
teđena jedna mučna dužnost, nego stoga što se na taj način za
dječakovu majku još za pola dana otezala ta neizvjesnost, što se
još za pola dana produžavala. dječakova agonija.
Glas je međutim išao i širio se šapatom, šunjao se kroz mjesto
kao pas bez gospodara, dopro do u posljednje kuće u predgrađu,
među ribarske žene i krezube starce što krpaju mreže, uvukao se
u uši i starim nagluhim bakama uz ognjišta. A žena se kretala po­
sred zabrinutih lica ne pitajući se za razlog toj zabrinutosti, čak je
i ne primjećujući, ne uočavajući ni nastojanje ljudi da joj se uklo­
ne, nastojanje koje je već poprimalo mučne, do opasnosti nateg­
nute vidove. Izdvojilo ju je obazrivo tuđenje, ona suzdržana,
podmukla nepovjerljivost, koja izgleda da ne može ostati neza­
pažena. Oko nje se obrazovao mali pojas pustoši, gotovo vidljiv,
kao izmeten zamahom metle uokrug. A ona se usred tog kruga
vrtila prirodno, čista od svake slutnje, bezbrižno, ležerno. I njeno
se držanje svakog doimalo odnekud čudački, neodgovorno. Čini­
la im se luda: gle: sin joj tamo leži mrtav — a ona baza po mje­
stu, zaviruje u ribarnicu, razgovara o koječemu s dućandžinicom

76
na pragu, zadirkuje Vinku da joj je momak u svijetu našao drugu
curu; nosi u ruci svoje srdelice za ručak, samo što ne pjevuši uli­
com! Pučke žene gledale su je crnim očima: svaka njena riječ, sva­
ka njena kretnja činila im se sablažnjiva, gotovo bestidna. I ja sam
je sam gledao sa snebivanjem. Istina, ona ne zna što se dogodilo.
Ali to što se dogodilo - to je stvarnost. (Tad sam još pred veličan­
stvom “stvarnosti”, “objektivne stvarnosti”, imao ono djetinje
strahopočitanje s kakvim djeca slušaju starije ljude s dugom sije­
dom bradom i s dubokim, iskusnim glasom.) I činilo mi se da bi
ta stvarnost, ta objektivna stvarnost, ipak na neki način morala
biti pretežitija, jača od tog krhkog fakta što sirota majka za tu
stvarnost ne zna. Međutim, ne! Taj krhki fakat bio je jači, kudi­
kamo jači! I tad sam pomislio: vidi! nije tu važan sam fakat, ono
što se gore u planini dogodilo, ono što jest: važno je naprosto to
da li majka za taj fakat zna ili ne zna. Sve je u tome, samo u tome.
Eto, naša sreća, katkad i sama naša egzistencija, počivaju na tako
krhkoj, tako nesuštastvenoj grančici. Majčino raspoloženje bilo je
vedro, na njenom licu ležala je bezbrižnost, ona je spokojno prži­
la svoje srdelice — sve snagom i na osnovu toga što ona ne zna, sa­
vršeno bez ikakva obzira na ono što jest. I to se mojim djetinjim
očima činilo čudo, divno čudo. Jednako kao da sam gledao čarob­
njaka gdje hoda zrakom, ili kao da je mali u planini odjednom us­
tao od mrtvih i zvonkim cilikom smijeha raskinuo zamađijanost
te uzbudljive i nelijepe igre. I divio sam se samo što i drugi to ču­
do ne vide.

24.

Pročitao sam ovo što sam dosad napisao, i prasnuo u smijeh. Sto
li sam se dao u filozofiranje! To mi je slabost od djetinjstva. A vje­
rujem da nema čovjeka za to nepodesnijeg od mene. Ali to je u
meni uporno, kao i svaka nesretna ljubav. I, kao i u svim nesret­
nim ljubavima, ta upornost i crpe svoju snagu iz one zle sreće.
Doista, oduvijek je bila u meni težnja, strasna težnja, da moje
maštanije, moje iracionalnosti, moje čuvstvovanje zaodjenem u
vid logike. U vid šušte, žežene logike. — “Od toga što ti baješ i ša­
raš možda bi se dala praviti nekakva poezija”, govorili su mi po­
nekad. Ali jok! Mene to nije privlačilo. Nije me zadovoljavalo.

77
Imao sam ambiciju da od toga pravim filozofiju. Zašto? Ko bi ga
znao! Možda zato što sam tu materiju u sebi uvijek osjećao previ­
še prisno, previše stvarno - previše ozbiljno, previše životno, na
koncu, - a da bi se od toga smjela praviti poezija. Jer i po mom
shvaćanju takozvana poezija prestaje ondje gdje je uistinu “vrag
odnio šalu”.
A mome filozofiranju jasno uviđam čitav niz zapreka. Zapreka
koje ga čisto isključuju i onemogućuju.
U prvom redu, ovu: obično i ponajvećma, ja sasvim tačno, i če­
sto veoma oštro znam sto mislim i vjerujem. No da li to što mislim
i vjerujem doista mislim i vjerujem, o tome vrlo često nisam nači­
sto. A pokušaji raščišćavanja i lučenja tu me redovno iznevjerava-
ju. Pred tom distinkcijom osjećam uvijek izvjesnu malu tremu.
Sjećam se s kolikim sam olakšanjem nekad, čeprkajući i prevrćući
po knjigama, naišao na to da su ljudi umujući o umjetnosti još
davno otkrili da je lučenje između istine i laži tu bespredmetno.
U prvi mah pretrnuo sam od radosti: pomislio sam da sam sasvim
blizu rješenju mog gorućeg pitanja. Tu sam istinu protegnuo na
čitavo područje misli i na čitavu površinu života. Ispisao sam i,
ponešto pretenciozno, objesio nad mojim stolom tablicu s natpi­
som:

to a^veĆEiv fj \|/£v5e<n)ai ovx tmap/Ei

(Imao sam i inače slabost za te tablice-devize, i u mom životu

promijenio sam ih priličan broj. Posljednja mi je bila:

Was ich besitze, seh’ ich wie im Wieten,

und was verschtvand, wird mir zu Wirklichkeiten!

Ali kad sam posjetio nekog prijatelja i vidio nad njegovim sto­
lom istu takvu tablicu s tim istim natpisom, odjednom mi se to
učinilo krajnje banalno, neiskreno, pretenciozno. Vrativši se kući
poderao sam i bacio u koš onu moju. Čudno kako neki takav, sa­
svim iskreni, sa dna nas potekli vapaj može da pod djelovanjem
jednog kasnijeg zapažanja ili pomisli naknadno postane banalan,
neiskren, namješten! - Kako bilo, otada sam batalio te tablice i
rekao sebi: plovimo dalje bez stjegova i deviza!)

78
 Nadalje, ja oduvijek zazirem, panički zazirem od toga da mi ne
dobace: “To je kontradikcija, čista kontradikcija! Ti si nedoslje­
dan, ti si u protuslovlju sa samim sobom!” - Toga se uprav mit­
ski, preuveličano bojim, bojim čitavim jednim skrivenim komple­
ksom u meni. I sav zastrepim čim i samo izdaleka u diskusiji na­
slutim da je ta objekcija na pomolu. Kad mi kažu da je sve ono
što govorim ludo, apsurdno, puko bulažnjenje - to mi toliko ne
imponira. Ali ako mi kažu da je to bulažnjenje samo sa sobom u
protuslovlju, samo sebi nedosljedno - e, priznajem, od toga stra­
šno trpim, toga se strašno bojim. A zašto toliko zazirem od prigo­
vora nedosljednosti — to ne znam. Valjda (i sasvim vjerovatno) baš
zato što sam uistinu nedosljedan. Dobro, no zašto mi to toliko
imponira? Odakle u meni ta ambicija na dosljednost? To ne do-
kučujem. Makar i ne bio načistu da li ono što mislim doista mis­
lim, opet postavljam na sebe zahtjev da u mom umovanju budem
dosljedan. Zbilja čudno. Jer ta mi dosljednost nikad u životu nije
ustrebala, nikad nisam osjetio ni najmanje nedaće od toga što je
nemam. Pa odakle onda tolika žudnja za njom? Sam bog to neka
zna! (Uostalom, pitam se danas, je li uopće moguće biti nedoslje­
dan? Čim je nešto proisteklo iz naše ličnosti, nije li to samo sobom
dokaz da joj je dosljedno? Vidi! a ja sam stratio pola vijeka stre­
peći nad mojom dosljednošću!)
I još nešto.
Čini mi se da sam oduvijek osjećao (a kasnije i sasvim svjesno
mislio) da se dvije suprotne istine nipošto ne isključuju. Isključiti
jednu ili drugu izgledalo mi je da znači osakatiti stvarnost, osiro­
mašiti život, lišiti misao jednog njenog pola.
Kako ja shvaćam, filozofije imaju nekog smisla i vrijednosti sa­
mo ako ih uzmemo kao načine osjećanja. Svaka je filozofija samo
izraz datog načina osjećanja, apriornog i uslovljenog upravo ona­
kvim psihičkim ustrojstvom kakvo njen tvorac u sebi nosi. Nje­
gov filozofski sistem samo je nužni posljedak toga, a izgradnja
tog sistema samo je nastojanje oko naknadnog logičkog naravna-
vanja onog prvotno danog momenta. U stvari, u osnovima svake
filozofije leži, kao njen kamen temeljac, jedna naivna samoobma­
na, jedna dječja igra, koja se sastoji u tome da se glava nastavi na
rep. A kako čovjeku — ako nije i odviše uzak, skučen, jednostran,
odveć partajična i ekskluzivna narav, ako je koliko-toliko cjelovit,

79
ako predstavlja makar kako majušnu redukciju kozmosa, - nužno
moraju biti svojstveni mnogi i razni načini osjećanja, slijedi samo
po sebi da mu moraju biti svojstvene, ponjatne i bliske mnoge i
razne, pa i sasvim oprečne filozofije. Istina, mislioci su ponajveć-
ma jednostrani, ljuto ekskluzivni. Ali to i jest njihov glavni nedo­
statak. I zato od pojedinog od njih, uzeta sama za se, i ne može­
mo očekivati bogzna što. No ako ih obujmimo sve skupa, ako
svakoga od njih uzmemo samo kao pojedini instrument u kom­
pleksu, tek tad filozofija postaje nešto! Nešto široko, obuhvatno,
raznoliko, nešto sa bezbrojem lica i vidova, nešto prebogato i raz­
novrsno — baš kao i sam život. Više manje čitav kozmos.
Na koncu konca, čini mi se da, u stvari, moja pogreška i moja
krivica kod ovakvog shvaćanja leži u osnovi svih filozofa: svaki od
njih gradi jednu, svoju, filozofiju iz jednog, svog, načina osjeća­
nja, iz jedne, svoje, njegovom specijalnom organizacijom psihe
uslovljene, prirođene vizije svijeta. Drugim riječima, pogreška je
u tome što oni na silu boga od jedne poezije hoće da prave jednu
filozofiju, od jedne svemirske poeme jedan svemirski sistem. Moja
bi pogreška i moja krivica, prema tome, bile samo utoliko veće
što ja iz mnogih i raznih načina osjećanja, sasvim dosljedno, pra­
vim i mnogostraničnu viziju svijeta. Filozofi, kad su uopće nešto,
u stvari su samo prerušeni pjesnici. A njihova poezija jedina je is­
tinska, iskreno naivna poezija - jedina prava poezija.
Ja sam se strasno zanimao za ljude, za sve ljude, za njihove živo­
te i njihova životna pitanja, za njihove unutrašnje sadržaje, za sva­
ku i najmanju sitnicu iz njihove intimne unutrašnjosti. Pa tako,
shvatljivo, i za njihove filozofije, koje, za mene, u stvari nisu ništa
drugo nego njihove karakterne crte. A tako posmatrana, kao in­
timni sadržaj i kao suštinska bit svog čovjeka, svaka je filozofija
veoma, veoma zanimljiva. Kako li je to privlačno, kako li je to
ljudski interesantno posmatrati čovjeka u krugu njegove filozofi­
je - baštovana usred njegove bašte! Lijepih li vizija što se nižu
pred našim očima: Parmenid u svojoj bašti, Heraklit u svojoj, pa
Zenon i Demokrit, Platon i Epikur, svaki u svojoj; pa dalje, dalje,
Spinoza u svojoj, Kant, Hegel u svojoj, Kierkegaard opet u svo­
joj — ti veliki, nesvjesni pjesnici svojih vizija svijeta, ti veliki stva­
raoci svojih svjetova, nimalo različno nego veliki pjesnici. Pa još
dalje, dalje, sve do danas, sve do sutra. Istina, u ponekim od tih

80
bašta rastu i trpke, šture voćke, oskudna, opora soka, drvenasta
ukusa; ribizla, čičimak, oskoruša. No nije li i to lijepo, nema li i
to svoj čar? Posmatrano u čitavom kompleksu, ne daje li i takav
piskutljivi piccolo svoj dragocjeni i nezamjenjivi glasić u općem
koncertu glasova? I nema li svoju posebnu draž svaki od tih misli­
laca, prilježni baštovan u ekonomiji svoje vlastite bašte? Zar još i
danas, na primjer, stari Kant nema izvjesnu svoju specifičnu draž
sa svojim utanjenim, žičanim glasom, sličnim onom oglodanom,
pomalo racionalističkom glasu prestarjelih klavira.
Jedno sam vrijeme češće odlazio k prijateljima u slikarsku ko­
loniju, mirno predgrađe na rubu velegrada. Nizovi krotkih, idilič­
nih kućica na blagoj prisojnoj padini. U svakoj od njih živi i slika
po jedan slikar. Mahom stariji, smireni ljudi, koje je davno prošao
ukus za jetke raspre i za lomljenje kopalja. Odlično se slažu, žene
im se međusobno posjećuju, jedan k drugome odlaze na crnu ka­
vu i partiju šaha. A slikaju svaki na svoj način, najčešće jedan di­
jametralno oprečno drugome. I to im baš nimalo ne smeta. Po­
mišljao sam: zašto se ne bi mogla tako, negdje na rubu života, us­
trojiti i jedna kolonija mislilaca? Zar nisu i oni jednako bezopasni
po čovječanstvo kao i slikari? I zar svaki od njih ne ulijeva u svoje
djelo samo sebe, svoju rođenu ličnost, svoje vlastito gledanje na
stvari, svoju viziju realnosti — i ništa drugo, baš kao, i slikari? Da,
filozofi — ako su uistinu filozofi a ne što drugo, ekonomisti, bio­
lozi, sociolozi, nesuđeni državnici ili generali i tome slično - samo
su prerušeni pjesnici. Nesvjesni pjesnici, nehotični tvorci prave
poezije. A njihovu pjesničku narav i suštinu potvrđuje i upotpu­
njuje baš i ta crta pjesničke naivnosti, pjesničke nesvijesti o sa­
mom sebi: što svoje vizije života i svijeta šaraju savršeno ozbiljna
lica, kao djeca kad rišu.
A pri svim tim i takvim mojim razmišljanjima i razmatranjima,
u dubini duše stalno me muči samo jedan skrupul: neprestano
sam sebi postavljam jedno pitanje, i samo me ono preokupira: ne
prikraćujem li takvim mojim gledanjem stvarnost, ne oštećujem
li sveukupnost zbivanja? Ne osiromašujem li bogatstvo života, ne
sakatim li cjelokupnost svijeta? I koliko god se ispitivao i preispi­
tivao, koliko god sam sebe tim pitanjem trapio, dolazim do za­
ključka da stvarnosti ne činim krivo. Bilo kako uzeli i sudili stvar,
čini mi se nedvojbeno da, ma koliko ovim mojim poimanjem ži­

81
vota i svijeta na jednoj strani potkopavao realnost realnoga, toliko
na drugoj strani utvrđujem realnost irealnoga: koliko god jednom
rukom oduzimao od stvarnosti, toliko drugom privodim u njeno
krilo. I time mirim savjest: mislim da, sve u svemu, stvarnost ti­
me nije na šteti. A time nekako i ja dolazim na svoj račun.

25.

Moja bolničarka lijepih ruku donijela mi je nekoliko knjiga da

prekratim vrijeme. Kaže mi da se ona ranija neće vratiti — potpu­
no su je zaokupile kućne neprilike i istjerivanje nasljedstva. I vo­
lim što se ne vraća. Svikao sam se na ovu. Ljubazna je. Nastoji da
mi olakša usamljenost, zadužuje me s hiljadu malih pažnja.
Razmišljam o toj miloj djevojci. Tako je željna da sve upozna,
da se obrazuje. Još ne zna toliko toga ni o onome što joj je najbli­
že, mnogošta najosnovnijeg o čovjeku i čovječjem srcu, a u svojoj
težnji za saznanjem eto kljuka glavicu tim knjigama o dalekim
beračima pamuka, krijumčarima alkohola, kopačima zlata, o ra-
cketeersima i kidnappersima, o životu kitolovaca, o životu ronilaca bi­
sera, o životu u legiji stranaca. I o trgovini bijelim robljem, o pro­
padanju zemljoposjednika na američkom Jugu, o Crncima koji se
voze u posebnim odjeljenjima vagona. O kanoama što po smarag­
dnoj traci rijeka klize u samo srce džungle i o potmulom bubnja­
nju noćnih bubnjeva u prezavo budnim prašumama. Pa onda
opet o kineskim sijačima riže, o čileanskim vadiocima salitre, o
podzemnom švercu oružja u polukolonijalne zemlje — i bog te pi­
ta još o čemu. Sve to za nju nisu razne teme već razni problemi;
ti problemi i jesu ono što je u svemu tome najviše zanima. I, ispi-
njući se na prste da zaviri preko tarabe, mila djevojka vjerovatno
misli kako su ona i njena zemlja još mah, i neznatni, i primitivni,
još nedorasli da bi imali svoje probleme, da bi njihove stvari i nji­
hove brige bile podignute na dostojanstvo problema.
Prevrnuo sam nekoliko stranica u knjigama koje mi je donijela,
jednu sam s mukom dogurao do kraja, pa ih ostavio na stranu da
odleže neko vrijeme prije nego joj ih vratim.
Da ja pišem knjige, u tim se knjigama ne bi događalo ama baš
ništa. Pričao bih i pričao što mi god na milu pamet padne, po­
vjeravao čitaocu, iz retka u redak, sve što mi prođe mišlju i dušom.

82
Ćaskao bih s njim. Ako uopće ima poezije, tad je poezija ono na
što naša misao i naša senzibilnost naiđu lutajući pustopašicom.
Upregnute pod bilo što, vođene bilo kojom ucrtanam stazom i
uperene na bilo kakvu poentu, one teško nailaze na pravu poezi­
ju. Punio bih mu uši svakojakim buncanjem i maštanijama. Tek
tu i tamo, u svakom petom ili desetom poglavlju, malo bih zaša-
rao kao da se tobože nešto događa ili kao da će se tobože nešto
dogoditi, toliko da bih ga obmanuo pa da me ne napusti, kao što
obmanjujemo dijete koje smo protiv njegove volje izveli u šetnju.
A onda bih mu opet za daljih pet ili deset poglavlja bajao što mi
samo od sebe navire na usta. (Kako li odahnem kad u mojoj lekti­
ri nabasam na istomišljenika! Kad, na primjer, naiđem na vapaj
jednoga: “htio bih napisati knjigu bez sadržaja!” ili na refleksiju
drugoga: “čitav je problem u tome da čovjek iznađe nekakav na­
čin, nekakvu formu, u kojoj će slobodno moći da piše što god ho­
će”. Kao da iz tuđih usta čujem svoj vlastiti uzdah!) Neumorno
ponavljaju kako umjetnik tobože uvijek “daje sebe”, ništa nego
sebe, kako on, o ma čemu pričao, u stvari uvijek i samo priča o
sebi, “ispoljava svoju unutrašnjost”, “ostvaruje svoju ličnost”. Pa
zašto je onda potrebno da se igramo žmurke, da se skrivamo iza
tih paravana, da pričamo tobože o drugima, da ljude gnjavimo
pričom kako je dobrom Kimu jaguar rastrgao mazgu hraniteljicu
na rubu prašume, ili kako je starog Dominga u crno zavio mor­
ski pas razderavši mu ribarsku mrežu - a sve to zato da bismo time
“ostvarili sebe”. Čovječanstvo je već dovoljno odraslo, dovoljno se
prozlilo a da bi mu trebalo fabulirati!
Začudo je da se u teatru, toj širokoj umjetnosti, po prevashod-
stvu umjetnosti za mase, već uveliko napušta konvencija djetinjeg
iluzionizma. Ne razumijem zašto su u epici ljudi ostali još tako
vezani za nju.
Ne zanimaju me knjige o jednostaničnim bićima i njihovim su­
kobima pa makar koliko dramatični i elementarni bili. Za takvim
knjigama možemo ponekad da posegnemo kao za kuriozitetom,
ili radi “osvježenja” i promjene, onako kao što pođemo da gleda­
mo borbu s bikovima. Ali u njima zaista nećemo naći ono što nas
zaokuplja i muči. Njihov animalni vitalizam nije za naše zube, nji­
hov optimizam za nas je ponešto jeftin, njihovo herojstvo za nas
je pomalo karikatura. Mlad čovjek u čije sposobnosti njegova

83
okolina nije vjerovala sam je i bez ičije pomoći osnovao farmu, i
na njoj odgajio grah koji je odnio nagradu na oblasnoj izložbi. E
pa dobro, nek mu je sa srećom! Ali što se to, na koncu, mene tiče?
Za moj ukus, osnovni je nedostatak novije literature baš to —
što je nedovoljno intelektualistička. Čovjek se, naime, po sveop­
ćem priznanju, u toku vjekova i tisućljeća, jako, jako razvio, cere-
bralizirao. I kao što je nekad davno, uglavnom, sjekirom od kre-
mena ubijao sobove, tako on danas, uglavnom, misli; dube, kop­
ka, analizira. Pa zato, kao što je nekad prikazivati čovjeka znači­
lo uglavnom prikazivati ga kako lovi sobove, danas prikazivati
čovjeka moralo bi, uglavnom, značiti prikazivati što i kako on
razmišlja. A kad umjetnost to ne čini, ili ne čini u dovoljnoj mjeri,
ona očevidno podbacuje u poređenju s umjetnošću pećinskog čov­
jeka.
A dobar dio današnje umjetnosti s najviše tačke današnjeg raz­
vitka čovjekovog opet silazi nizbrdo, tražeći svoje objekte i mate­
rije svuda po svijetu, po najudaljenijim zakucima zemljine kugle,
i spuštajući se na sve primitivnije stepene, sve do čovjeka koji je­
dva zna brojiti do tri i koji tek što je prestao jesti prijesno ljudsko
meso. To silaženje, koje se katkad naziva osvježenjem, potragom
za zdravim i tome slično, ona obrazlaže dvjema bitno različitim
pobudama: ona to čini, s jedne strane, zbog “odmaranja vlastitih
meninga”, kao što je govorio veliki pisac, ili radi nadraženja vla­
stitog otupjelog emocionalnog aparata, dakle iz jedne bitno ego­
istične pobude, i, s druge strane, iz samaritanskog interesiranja za
onu bijednu sabraću zaostalu na najnerazvijenijim stepenima.
Ako se to ne zove spojiti zabavno s korisnim, zaista ne znam gdje
bi ta riječ našla bolju primjenu!
Tek, izgleda, neophodno je potrebno da tom altruizmu bude
primiješan, kao korektiv, trunak egzotike. Zaostao čovjek koji ci­
jepa drva u našem dvorištu nije ni izdaleka onako zanimljiv, ona­
ko podoban da pobudi naš altruizam, kao onaj iz Gobi pustinje ili
Polinezije. Nemo propheta in patria. Pa zato čak ni primitivac ne
može in patria uspješno plasirati svoje primitivstvo. Ta gdje bi pri­
mitivac mogao da bude kabaretska tačka u svojoj rođenoj zemlji?
Tako se, eto, i u tome ostvaruje izvjesna “kulturna razmjena” me­
đu narodima: narodi eksponiraju svoju primitivnost, zamjenjuju
je za stranu, kao i svaku drugu robu.

84
 Autor knjige koju sam pročitao veoma je slavan pisac, svjetsko­
ga glasa. Knjiga mu je prevedena na sve jezike svijeta. Očekuje se
da će ga zapasti Nobelova nagrada. I priznajem, knjiga me u iz­
vjesnom smislu zainteresirala. Ne samo što nam pruža svu silu eko­
nomskih, geografskih, etnografskih, pa čak i lovačkih saznanja i
informacija; ona je zanimljiva i van toga. Iznenađenje i kuriozum
na svakoj stranici. Čudni su ti primitivni ljudi o kojima nam ona
priča: ni jedna jedincata pomisao, ni jedna jedincata reakcija nije
onakva kakvu bi prosječni čitalac ovog izlinjalog kontinenta u
sličnoj situaciji sam osjetio! Uskliknuo sam začuđeno: pa taj čovjek
koji se tu opisuje - to je čovjek-ameba! Pomirio sam se: možda ipak
ima nešto zanimljivo, nešto poučno u tome: upoznati tu vrstu čov­
jeka. Zatim sam uzeo drugu knjigu istog pisca, ali s temom iz
sasvim druge zemlje: iz uljuđene, stare, ako hoćete i prestarjele sre­
dine. I gle: opet čovjek-ameba! Tad mi je sinulo: stvar je u tome što
je sam pisac čovjek-ameba! Ne mari, rekao sam. Time se ništa ne
gubi: ako s interesom upoznajemo čovjeka-amebu, sasvim je sve­
jedno da li ga upoznajemo u osobi protagonista ili u osobi pisca.
Samo, taj čovjek-ameba u osobi pisca pokročio je za koračić dalje:
postao je lukava, maliciozna ameba. Ameba koja se sjetila da je,
zahvaljujući tom svome svojstvu, sposobna da postane kabaretska
tačka. I smjesta je to iskoristila. Slavni je pisac uvidio da “to pali",
da je čovjek-ameba danas mnogo tražen, i dao se na posao. Mrvi­
ca okrutnosti, prisutnost iskonskog ljudoždera u svakom aktu, u
svakom treptaju trepavice, k tome trunak španske muhe, zajamče­
na neočekivanost svake reakcije i nepredvidivost svakog obrata,
sve to ravnomjerno raspodijeljeno i u pravilnim razmacima smje­
njivano, po datom zahtjevu rotacije, na stranicama knjige, a sve
skupa zaogrnuto brigom za čovječanstvo. I stvar gotova. Napučio
je svoje knjige Ijudima-amebama, svojim knjigama napučio je svi­
jet. Možda će dobiti ne samo nagradu za književnost, nego i
nagradu za mir. Sve je u tome: treba imati vještinu da se svakoj
stvari poda egzotičnost. Treba posegnuti u način mišljenja i
osjećanja nekog udaljenog, ljudožderskog arhipelaga, pa po
mogućnosti takvu egzotičnost podati i stvarima iz svoje vlastite
kuće. Ako čovjeku pođe za rukom da taj karakter egzotičnosti
poda svojim domaćim stvarima, ima nade da će i one postati za­
nimljive, da će i one moći da zainteresiraju “svjetsku javnost”.

85
 Moja dobra bolničarka gledala me vedrim očima.
— Je 1’ te da su zanimljive ove knjige?
— Jesu, sestrice, jesu... Pobuđuju na razmišljanje.
Bila je zadovoljna. Obujmila je knjige rukom i pritisla ih na
grudi da ih vrati u svoju bijelu sobicu. Tamo, u svom kutiću od
bojadisane jelovine i cvjetastog kretona, ima malu stelažicu sa još
mnogo takvih knjiga.

26.

Jedne godine u kasnu jesen bane u naše mjesto mala talijanska

pozorišna družina. Vraćala se s turneje po Jonskim otocima, gdje
je doživjela niz neuspjeha i nedaća. Izgledala je kao razbijena voj­
ska. Kad su stvari krenule sasvim nizbrdo, impresario ih je napu­
stio i pobjegao. Posljednjim novcem pregnuli su da se vrate kući,
i putovanje se prekinulo ondje gdje su im presušila sredstva: ša­
renu družinu, ispaćenu i otrcanu, skinuli su s lađe u tom nepozna­
tom gnijezdu pod surim planinskim bilom.
Sćućureni na obali, izgledali su kao zakašnjele selice što izne­
mogle padnu na goli pješčani prud. Sjedili su na svojim svežnjevi-
ma i kovčezima, dok se pred njihovim očima lađa, s upaljenim
svjetlima na palubama, sva u potreskivanju i cilikanju koman­
dnog zvonca, odbijala natraške od mola izbacujući ispod krme buj­
ne klobuke pjene, da čas kasnije glatko klizne tankim kljunom u
suton povijajući po niskom jesenjem nebu svoju kudravu perjani­
cu dima. Dugo su ostali tu na obali, u nedoumici što da počnu i
gdje da krenu, s očima punim zebnje uprtim u hladni plavkasti
masiv što se diže nad mjestom. Od iznemoglosti bila ih je ostavi­
la njihova obična govorljivost. Muškarci su vjerovatno još na lađi
nagnali žene da se što bolje dotjeraju, kako bi napravile dobar do­
jam u mjestu u koje dolaze. Sad su se namjestile na svežnjevima,
pod svojim čudnim frizurama i napirlitanim šeširićima čudnova­
tih oblika, koji su im stršali navrh glave, koketno uzgor zavrnu­
tih oboda, s nekim neizrecivim stremljenjem uvis, šeširićima u
kojima su na svojim predstavama igrale nadvojvotkinje. Kašlju-
cale su i izmjenjivale među sobom pokoju riječ niskim i tupim
glasovima. I na tim opuštenim licima s mutnim podočnjacima i s

86
iznurenim uglovima usta, oni šeširići izgledali su im natučeni na
glavu kao za porugu ili kaznu.
Već se i mrak stao hvatati, a oni su još bili tu. Oko njih se oku­
pila dječurlija i blenuo pokoji besposlenjak. Zainteresirana do
potpunog zaborava sebe, djeca su se približavala ženama, stopu
po stopu, poluotvorenih usta i bez treptaja u pogledu, primicala
im se toliko da su im već osjećala dah na svojim obrazima, unoseći
im se u lice s okrutnom djetinjom ispitivačkom pažnjom. A na iz­
nemoglim licima žena smjenjivali su se zatomljeni trzaji bijesa i
nemoćni naponi onog bijednog, iznurenog ja u njima, naviklog
da se pokazuje i da bude gledano i uvještenog da se pod tuđim
pogledom napne i ukruti. Pokušaji muškaraca, za nuždu obazrivi
i puni suzdržanog jeda, da uklone deriščad ili da ih bar zadrže na
nekoj udaljenosti, ostajali su potpuno bezuspješni: djeca bi samo
prenijela svoje ispitivačke poglede i svoja otvorena usta sa žena na
muškarce, da ih čas zatim, s odmorenom radoznalošću, opet vrate
na žene. Najzad družina ustade i u pratnji Lorka, vječito pijanog
lučnog nosača pomodrela u licu i podbuhlih očiju, zamače pod
kameni luk gradskih vrata i nestade u spletu krivudavih ulica.
Održali su nekoliko promuklih, bezvoljnih predstava, i time su
bile iscrpene više-manje sve mogućnosti koje je malo mjesto mo­
glo da im pruži. Gotovo mahom se pobolješe. Jedni dobiju upalu
porebrice, drugima se probudi reumatizam, a svi prokašljaše i
promukoše. Žene su naočigled ružnjele i mršavile mučene cri­
jevnim katarima i proljevima. Na predstavama, između činova,
kašljale su dubokim, prsnim kašljem zureći tupo u jednu neposto­
jeću tačku pred sobom, opustivši lica da se odmore i osposobe za
nove osmijehe i nove ozarenosti, ravnodušne čak i prema nesno­
snoj, nametljivoj dječurliji, koja je uspijevala da se probije te ih
motrila kroz odškrinuta vrata i pukotine među daskama. Za tih
pauza, apotekar im je, iz vlastite snalažljivosti, doturao iza scene
kocke šećera s nekoliko kapi opijuma da im ublaži grčeve u crije­
vima. I ti grčevi s kockicama šećera iza kulisa smjenjivali su se s
patetičkim kliktajima na pozornici sve do kraja predstave u bes­
konačnom nizu činova i slika.
Cijelu zimu proveli su u mjestu zlopateći se kojekako. Kad je
ponestalo ono što su zaradili predstavama, općina im je dala neku
skromnu pomoć. A kad je i ta iscrpena, izbace ih iz malog svrati-

87
šta u koje su se najprije smjestili, a općina im dodijeli prazno pri­
zemlje nekadašnjeg “fondaka”, koji je u starini služio za smještaj
stranih trgovaca i njihove robe i koji je na proljeće trebalo da ruši
radi gradnje nove klaonice. Ošiti u tim vlažnim prostorijama bili
su raspucani, zidovi olupljeni i išarani svakojakim crtarijama i na­
pisima, stakla polupana.
Njihovo stradanje najposlije gane domaćice u mjestu, pa počnu
šiljati ženama hranu, sirupe protiv kašlja, nešto toplog rublja, na­
ramke drva za ogrev. Neko se sjeti da im pokloni odbačenu želje­
znu peć, neko protruo madrac dugogodišnjeg bolesnika. Ljudi su
se velikodušno oslobađali predmeta vezanih za zle uspomene i
starudije koja im je zakrčivala magaze i tavane. To postade jedna
od onih bezazlenih samaritanskih pasija, poput djetinjeg skuplja­
nja loptica od čokoladnog staniola za otkup crnih robova, poput
šivanja onih hlačica bez tura za sirotinjsku djecu na kojima se
vježbaju u krojenju skore udavače. Jedno ugodno filantropsko
iživljavanje, jedna prava mala strast. A u isti mah, i jedno gospo-
jinsko društveno natjecanje.
Neki od muškaraca iz trupe nađu kakvu nižu privremenu zara­
du. Jedan se pokazao vješt bačvarskom poslu. Za male pare po­
pravljao je krčmaru u susjedstvu naše kuće podrumsko suđe za još
nesagledivo daleku berbu. U nevrijeme — usred zime - odjekivao
je tuđe bačvarski bat u ledenom predbožićnjem zraku. Taj je bio
trbušast južnjak tamne puti, punanih obraza i kukasta nosa, nad
kojim su se ukrštavale guste crne obrve. U poslu je povezivao gla­
vu crvenom maramom i kadikad bi zapjevao. Podsjećao je i na Fi-
gara, i na toreadora, i još na mnogošta drugo sa oleografija kod
mjesnog brijača.
Moja mati pozove na ručak jednu od tih glumica. (Naravno, to
nije išlo bez prethodnog dugog skanjivanja: jedva se osmjelila da
upita djeda za dozvolu.) Tad se domaćice u mjestu stanu natjecati
u takvim pozivima. Svake nedjelje ili svetka u svakoj uglednijoj
kući ručala je po jedna glumica. Svaka je kuća imala svoju milje­
nicu, i domaćice su se nadmetale i prepirale u hvaljenju svojih
stalnih gošća. A one su bile čedne kao pokajnice, pojednostavnje­
nih frizura, sa šalom preko glave mjesto onih šešira, i takve, začu­
do, izgledale su mlađe. Patnja je prešla svojom rukom po njiho­
vim glavama i izgladila im kovrče. Glumica koja je dolazila u na­

88
šu kuću zvala se Beppina (prezimena kao da nisu imale). Ostavi­
la je mojoj majci za uspomenu fotografiju s nekoliko emfatičnih
riječi zahvalnosti, iz ranijeg doba, u onom nadvojvotkinjskom še­
širiću, s uskuštranom kosom i škiljavo zavodljivim očicama. U
meni je zadugo poslije izazivalo neku malu stidnu bol kad bih ba­
cio pogled na tu fotografiju, pa kad bi se ta slika sukobila s onom
kasnijom koju sam u sebi nosio.
Najveći prijatelj glumačke družine, njen zaštitnik, pokrovitelj,
u neku ruku povjerenik i zastupatelj u mjestu, bio je Egidio. To­
kom tolikih godina kao da je sasvim bio zaboravio svoje porije­
klo i svoju zemlju. Sad se odjednom trznuo; užurbao se, uskome­
šao, pregnuo da nadoknadi propušteno. Prosto se pomamio. Za-
puštao je posao, gotovo vazdan provodio s njima, ugošćavao ih u
uskim mogućnostima svoga doma. Nije mnogo koristila ni vika i
prekori energične Anice. Žene iz družine naročito su zavoljele
Kalpurniju, koja je sad bila stalno u njihovom društvu. Dotjeri­
vale su joj izgled, savjetovale joj prekrojbu haljinica, preudešavale
joj frizuru.
Ne znam tačno kako je do toga došlo, ali je vjerovatno općina
na koncu pomislila da joj je sve u svemu bolje i jeftinije odjednom
tresnuti kesom pa im platiti put do prve prekomorske luke nego
stalno točkati male pripomoći. I tako, pod konac zime oni se sta­
nu spremati za odlazak. Odluče da se oduže mjestu jednom opro­
štajnom predstavom. Pripreme su se vršile i pokusi održavali u
dugoj mračnoj magazi u kojoj su se inače sušile goveđe kože. To
je bila prostrana niska, grubo zidana prizemnica debelih zidova,
nekadašnji lazaret, na rtu koji je zatvarao luku. Na rtu sučelice
njemu bilo je staro napušteno groblje. Ta je građevina u pučkom
predanju vezivana za Maure, koji su tobože nekad tu čamili u su-
žanjstvu. Kroz kamene žljebove pri dnu slijepih zidova u ljetne se
dane izlijevala potokom iz te građevine u mutni plićak luke prlja­
va crvenkasta voda u kojoj su se strojile kože; mi djeca zamišljala
smo da to u niskom zdanju bez prozora kolju maurske džinove.
Iz obližnjeg grada nabave mnoštvo smotuljaka crnog, srebrna-
stog, zlatastog svjetlucavog papira i svežnjeva velikih listova kar­
tona. U magazi se po cijeli dan kuckalo, krojilo, lijepilo. Glavna
ličnost u svemu tome bio je Egidio. Cisto je podjetinjio u tim pri­
premama. Veza s općinom i s mjesnim uglednicima bio je Guste,

89
činovnik u djedovoj agenciji, onaj isti na kome se djed iskaljivao
zbog stalija i kontrastalija. Ujutro ga je sam šiljao tamo i grdio ga
što još ne odlazi. A na pola jutra ljutio se i bubnjao prstima po
stolu uzvikujući: “Bogamu, gdje je više taj Guste! čitav bi se dan
samo igrao!” Kad bi i podne otkucalo na fratarskom zvoniku a da
se Guste još nije vratio, djedovo bi nestrpljenje prešlo sve granice.
I tako se Guste jednako hitno a jednako sa zebnjom i pod grdnja­
ma ujutro žurio u maursku magazu kao što se o podne iz nje vra­
ćao. Bio je to tih, ulizan stari momak, još uvijek pod skrbništvom
majke, krajnje brižljiv u odijevanju i pipavo savjestan u svakom
poslu. Sad su ga počeli dirati da se dotjeruje radi Beppine, a on je
zbog toga trpio i crvenio preko razumne mjere. Dva ili tri puta
putovao je u grad po one smotuljke svjetlucavog papira i listove
kartona. Od tog materijala bude izrađena sva sila šljemova, oklo­
pa, štitova, dokoljenica. Uz pomoć drvodjelca izrade i kulise: ko­
made tvrđavskih zidina, krunište kule, i nešto kao kraljevsku
grobnicu; raskošni mramorasto išarani sarkofag obrubljen srebr­
nim papirnatim bordurama, kojima su se inače ukrašavali mr­
tvački ljesovi. Teške rezbarene stolice uz općinske vijećnice sa
strogim ravnim naslonom poslužit će za prestonu dvoranu; naro­
čito je napravljen jedino pozlaćeni tron s neobično visokim zaba-
tom i s crvenim baršunskim jastukom. Radilo se i u malom obzi­
danom dvorištu iza općine, pa je sad bijedni Guste trčkarao izme­
đu maurske sušione goveđih koža i općinskog dvorišta, s vječitim
nespokojstvom u duši zbog onih stalija i kontrastalija koje su se
prosto kotile i bujale na njegovom stolu u agenciji. U tom dvori­
štu izgrađivalo se džinovsko stablo, kruna čitave inscenacije, sa
svim mogućim nijansama zelenila u raskošnoj krošnji i s preboga­
tom igrom svjetlosti i sjena. Sunce je moglo po miloj volji da se
vrti okolo naokolo udvarajući se džinovskom stablu, moglo je da
ga obasjava koliko god hoće zdesna i slijeva svojim zrakama - za­
ludu! Ona stalna, duboko urezana svjetla i sjene koje je naslikao
umjetnikov kist bila su jača od realne svjetlosti i realne sjene; i, u
sukobu tih svjetlosti i sjena, dobivao se nesumnjiv utisak da je
sunce ono koje udara pogrešne sjene. Eto tolika je, u svojim kraj­
njim stepenovima, moć umjetnosti! Mi djeca ćubili smo čitava ju­
tra oko tog kolosa u nastajanju. Zapustili smo sve ranije igre, i
čim bismo izjurili iz škole, sjatili bismo se oko njega. U tom je

90
dvorištu vladala užurbanost i vreva ljudskog rada kao oko grad­
nje katedrale. Samo, jedna nam je bojazan zasjenjivala zadovolj­
stvo. Pitali smo se: što će biti s tim kolosom poslije odlaska trupe?
Slutnja nam je govorila da su ljudi nezahvalni i kratka pijeteta, da
lako odbacuju stvari koje su im izvršile svoju službu i pružile svo­
ju mjeru užitka. I tad je nikla misao, iz svih nas odjedanput: ne
bi li se naše stablo moglo sačuvati, negdje na sigurnu, zaštićenu
mjestu, za vječita vremena? Kako li bi to lijepo i plemenito bilo!
Na primjer, u općinskoj vijećnici. (A oni starkelje neka održavaju
svoje sjednice gdje već znaju!) Tu bi ono bilo kao neka perma­
nentna, vječita božićna jelka, obilata, pogolema, dovoljna za po­
dručje čitave općine. Činilo nam se da to i jest baš ono što treba,
ono što bi usrećilo sve žitelje, odjednom, potpuno i zauvijek. Ali
smo i odveć jasno slutili da to nažalost neće biti. Jer odrasli imaju
malo, tako malo smisla za sreću, za sve što je prava sreća. Odrasli
su uopće čudni. I svakim danom daju nam novog razloga da nad
njima beznadno mašemo glavom. Možda u suštini i nisu toliko lo­
ši, samo bi ih trebalo drukčije odgajati; za vremena, dok su još
mali. A za to je već kasno.
Hoću da napomenem još i to da je džin-stablo nadživjelo moj
odlazak iz mjesta. Istina, bilo je već dobrano načeto; raskvašeno
od kiša, razlijepljeno, oronulo u svome dostojanstvu, ali je još sta­
jalo tu, opet vraćeno u malo dvorište iza općine. Često sam puta
kasnije, kad bih se u svijetu sastao s kim iz mog kraja, osjetio živu
želju da upitam što se na koncu dogodilo s mojim stablom-grdo-
sijom, ali sam se ustručavao i s mukom suzbijao to pitanje koje mi
je uvijek nanovo naviralo na usta. A sve iz one lude bojazni da su-
besjednik u sebi ne rekne: “vidi! uvijek je ostao isti!”; iz one infan­
tilne skrbi za ozbiljnost, iz onog pubertetskog straha pred neoz-
biljnošću, koji većini ljudi ostaje jedno ptičje strašilo za čitav ži­
vot. Čudno! Ljudi katkad dosta lako proćerdaju i svoj dobar glas,
i reputaciju čestitosti, pa i samu egzistenciju ponekad, ali se mno­
go teže riješe da kompromitiraju svoj glas ozbiljnosti. I vrlo često,
kad se nađu u alternativi da nekom svom postupku naknadno da­
du ili takvo tumačenje po kome, doduše, ispadaju zli, bezobzirni,
cinični, no muževni i ozbiljni, ili takvo po kome izlaze čisti od zle
misli i od krivice, no djetinjasti, naivni, neozbiljni - oni bez pre­
mišljanja daju prednost onom prvom tumačenju, čak i onda kad

91
je očito tačno ovo drugo. Eto, do te mjere ljudima sve do konca
ostaje ona težnja iz djetinjstva da budu “odrasli”! A zašto — neka
bog zna. Ja nikad nisam sasvim razumio u čemu je zapravo toli­
ka prednost ozbiljnosti i tolika njena draž. -1 tako, narazgovarao
bih se sa zemljakom do mile Volje, pa i preko nje, napričao bi mi
o svemu i svačemu, pa i o stvarima koje su me sasvim osrednje za­
nimale, koje sam slušao i ne slušao, i na koncu bismo se i rastali
a da nisam doznao ono što me živo interesiralo: što je najzad bilo
s mojim stablom? Još se i danas ponekad upitam: zbilja, kako je
završilo? Možda njegova osakaćena olupina još čami u mraku ka­
kve magaze, možda se njegova rasuta uda još povlače po tavanu
“Stare općine”? I, priznajem, pomisao o njegovom nadživljenju
rodi u meni jednu sitnu, letimičnu klicu zadovoljstva.
U svim tim pripremama oproštajne večeri, za mene je, a i za či­
tavo mjesto, najveći interes predstavljao to što je u pokusima uče­
stvovala i Kalpurnija. Dodijeljena joj je doduše mala ali veoma
važna uloga: ta u stvari se radi nje, sirotog nezaštićenog odvjetka
slavnog soja, i događalo sve ono što se događalo (a što je, uosta­
lom, po mom najdubljem uvjerenju, Kalpurnija potpuno zasluži­
vala). Oko nje su se plele intrige zlotvora, zbog nje su se lijevale
suze stare vjerne dadilje, zbog nje ukrštavali mačevi, zbog nje di­
zali kliktaji mladog kneževića. (Nažalost, onog istog sa sraslim
obrvama među očima što je nabijao obruče bačvama mjesnih krč­
mara.)
Kako su se pripreme primicale kraju, moje je uzbuđenje raslo.
A u noći prije dana predstave nikako da zaspem; tek sam pred zo­
ru malo sklopio oči. Iščekivao sam predstavu sa zebnjom i rado-
znalošću: radilo se, na koncu, o Kalpurnijinoj sudbini! Istina, znao
sam s proba sve što ima da se dogodi. Ali ipak, to će se dogoditi
tek na predstavi - ono su samo probe! Bože moj, znam, neće se
baš zbilja dogoditi. Ali ni samo onako za šalu kao na probama.
Nešto srednje. Neki međustepen između prave realnosti i proba.
Ponavljam, ja dobro razumijem, predstava nije sušta realnost. No
nije ni puka proizvoljnost: ono što se ima da dogodi mora se do­
goditi, ne može da se dogodi ili ne dogodi, da se dogodi ovako ili
onako. Tu je to čak strože nego u pravoj stvarnosti. Jer, u životu,
glumac, na primjer, može da večera ili da ne večera, a ako ima da
otputuje, ipak se može desiti da ne otputuje. A ja sasvim pouzda­

92
no znam da bi glumac, makar da tri dana nije ništa jeo, radije u
stvarnosti ostao bez večere nego da ne večera u predstavi ako ta­
mo stoji da mora večerati. A ako u predstavi ima da otputuje, on
mora otputovati, on će sigurno otputovati, i nikako se ne može do­
goditi da ne otputuje. U predstavi, dakle, sve biva nužnije i neu-
mitnije nego u pravom životu. Zato predstava, ako je u jednu ru­
ku nešto manje od stvarnosti, u drugu je ruku nešto više od nje.
Da, tu sve biva besprizivno, sudbinski neumoljivo. Na probama
— ne velim, to je već sasvim drugo. Tu se još štošta da opozvati,
povratiti, popraviti. Doduše, i na probama knežević proboden
mačem pada mrtav, a Ona ostaje neutješna. Ali tu Probodeni
opet ustaje, Neutješna se opet smiješi. Predstava je, naprotiv, ko­
načna, neoporeciva. Tu se sve piše crnilom, odmah u čisto. Ko je
mrtav, mrtav je, i više ne ustaje. Rastanci su tu rastanci zauvijek,
a ono što je minulo, minulo je bespovratno. Bespovratnije čak ne­
go u samom životu. Jer u životu, na koncu konca, ostaje uvijek
bar malo, malo nade, lude nade. U predstavi nema ni te lude na­
de. I zato, predstava je ozbiljna, veoma ozbiljna stvar. Na neki na­
čin ozbiljnija nego sam život.
Na sam dan predstave cijelo se mjesto iskupilo u maurskoj ma-
gazi. Pred pozornicom je visio čitav niz petrolejskih lampi. Svje­
tlucavi papir samo se ljeskao. Guste se pretvorio sav u jedan ne­
mir, u jedan osjećaj odgovornosti. Ja sam došao s majkom. Tačno
je vidim i danas: u haljini od crnog baršuna, s kosom na potiljku
začešljanom uzgor tako da joj je otkrivala uši i vrat. Činila mi se
prekrasna; ponosno sam je držao za ruku. Najčešće je vidim u
tom izgledu: to je jedna od posljednjih njenih slika, koje su mi se
oštro urezale. Poslije te, pamtim još jednu. Ali te ne volim da se
sjećam.
I eto, nakon tolikog iščekivanja, nakon tolikog strahovanja, do­
godilo se da me, onako iscrpena od dugih uzbuđenja i od probdje-
vene noći, tokom predstave malo po malo sasvim preuzeo umor:
iskoristivši napetu pažnju s kojom sam pratio zbivanja na pozor­
nici, na izdaju me zaskočio s leđa — i ja sam samo priklonio glavu
majci u krilo. Usred poodmakle predstave, prene me visok po­
klič: na polumračnoj pozornici šetao je po kruništu ratnik pod
oklopom i šljemom i kliktao velikim glasam:
Vegliate, arcieri!...

93
 Bdijte, o strijelci!... Stentorski poklič, koji je, bez veze i smisla,
iznenadno pao u dubinu mog sna, svega me prožeo. Imao je tje-
skoban prizvuk i odjeknuo u meni glasom neizvjesnog upozore­
nja: kao neki mig, neko nevidljivo domahivanje s onu stranu poj­
mljivoga. Jasno sam u njemu razabirao tu vrijednost opomene.
Upinjao sam se da joj doslutim pravo značenje. Nekoliko mjese­
ci kasnije umrla mi je majka. Zadugo se nisam mogao oteti osje­
ćaju da je onaj poklič bio nedvouman nagovještaj te nesreće.
***

Malo dana poslije oproštajne predstave, glumačka družina na­

pustila je naše mjesto. Sobom su poveli i Kalpurniju. Uzaludno je
bilo Aničino protivljenje, i njene suze, i kletve: Egidio se pokazao
neočekivano tvrd i nesavitljiv. Ništa nisu mogla ni nagovaranja,
ni utjecanja sa strane, ni blagi savjeti moje bake; čvrsto je odlučio
da kćer posveti umjetnosti. Riječ L’arte! L’arte!, U rapimento de-
ll’arte! bila je sačuvala za malog talijanskog papučara, još uvijek,
svoju magičnu melodramsku moć. Izgovarao ju je šapatom, viso­
ko podignutih obrva, sav u vlasti rapimenta. Možda se bijednom
čovjeku učinilo da je sad odjednom u tome našao svrhu svog živo­
ta, otkrio dublji smisao svojih žrtava, oskudice, zlopaćenja. Mo­
žda i nekakvu naknadu za svoj vlastiti, kako je smatrao, proma­
šeni život, za svoje vlastite neostvarene ambicije. A snagu da se
odupre protivljenjima i da ustraje u svojoj odluci davala mu je či­
njenica što je ta odluka i za njega samog značila tešku žrtvu.
I tako se Kalpurnija otkinula od kuće i od našeg mjesta — i ona
za nekakvom svojom zvijezdom kao, nešto kasnije, i ja za svojom,
— i započela onaj život neprestanog putovanja i seljakanja, vezi­
vanja i razvezivanja svog ubogog svežnja, drijemanja po čekaoni­
cama prelaznih stanica, oblačenja i svlačenja šarenih dronjaka, i
suhog kašljucanja među kulisama, s kojih se truni otrovni prašu-
ljak boja. Počela je nizati brojanicu klonuća i ponovnih, sve rjeđih
žarenja, upala porebrice i proljeva, i histeričnih scena s ispadima
i suzama i grčevima; i onih malih povišenja temperature koja daju
sjaj očima i krhku, do opasnosti nategnutu zvučnost glasu, i krat­
ke mahove onog brzog unutrašnjeg izgaranja što kadikad nedo­
kučivo nailaze, poput iznenadne milosti, podajući prisnu vrelinu
i čudesni čar riječi izgovorenoj na traljavim daskama. A zatim je

94
došlo vucarenje po mirnim poslijepodnevnim kafanicama, po op­
skurnim svratištima, i duge, nikom povjerene, ni samoj sebi pri­
znate tuge; i beznadna borba s godinama, i časovi beskrajne pu­
stoši, i panični strah pred starošću i samoćom; i možda san o vre­
mešnom mužu, ćelavom činovniku-udovcu, o skromnoj kućici s
povrtnjakom, negdje na krajnjoj periferiji, i o zalijevanju rajčica u
raskvašenim muževim cipelama; i možda opet pokoji nalet očaja,
i pokoji pokušaj rezanja žila na zapešću. I najzad, valjda, rezigni­
rano kunjanje u kakvom staračkom domu, u krilu složenih bijelih
namreškanih ruku, kao u stare duvne, sklopljenih vjeđa i opušte­
na lica, ostarjela od istinskih ozarenja jednom fiktivnom srećom.
Nikad se više nismo sreli. A volim se zabavljati zamišljajući ka­
ko ćemo se, kad tad, opet negdje u svijetu sastati, letimice i za­
kratko. Siti ćemo se narazgovarati čitavo jedno dugo nedjeljno
poslijepodne u kakvoj pustoj kafanici u predgrađu, gdje kokote
koje je već prošla prva mladost hvataju sredovječne poslovne lju­
de iz unutrašnjosti, gajitelje svilenih buba, vlasnike malih tkaoni­
ca, solidne gazde koji se mnogo znoje i koji novim, još krutim
maramicama taru od sunca opaljeno čelo i preznojenu kožu svo­
jih zelenih šešira. U dugom ćaskanju, zaboravivši začas sve ono
što nas je docnije moralo tako duboko da razdvoji, prisjećat ćemo
se Egidijeva trombona, i ljutnja mog djeda, i Aždrubalovih nesta-
šluka, i bezbroja drugih ništavnih pojedinosti iz kojih je satkano
naše zajedničko djetinjstvo. I zamišljam da će se ona u tome iživ­
ljavati ne manje nego ja. Ali kad dođe određeni sat, sve će to od­
jednom sa sebe stresti samim jednim trzajem ramena, onako kao
što se stresaju pahulje snijega s kabanice. Ustat će, zakopčavajući
ogrtač pružit će mi ruku, tvrdo, muškarački, i reći odrešito: “A
sad, moram da idem!” Zvučat će kao da kaže: “Dužnost me zo­
ve”. I znam pouzdano, divit ću joj se i zbog toga...
Uskoro zatim, samih nekoliko nedelja poslije majčine smrti,
otišao sam i ja iz mjesta na škole u grad. A time nekako završava
i moje djetinjstvo.

27.

U dokolici, zabavljam se praveći planove što sve treba da uči­

nim kad iziđem iz bolnice. (Ne kad iziđem, nego ako iziđem, is­

95
pravljam odmah zatim sam sebe, iz poznatag bolesničkog prazno­
vjerja.)
O, kako bi se čovjek želio izvući odavle, ostaviti sve ovo za leđi­
ma, pa dobro iskupan i izbrijan navući svježe flanelsko odijelo (ne
odveć svijetlo ipak), zavezati lagani foulard ako vrata, i uputiti se,
putnik bez prtljage, u jedno novo proljeće!
Fantazije!
Moja dobra bolničarka svakog jutra donese mi novine i zadrži se
neko vrijeme kod mene u razgovoru. Čavrljamo o koječemu, priča
mi novosti iz mjesta. To je već postao ustaljeni mali običaj. Zastane
podno mog kreveta, s rukom na bijeloj prečki, i priča. Razgovor se
nadovezuje, sve u sitnim krpicama, i to mu daje izvjesnu draž
izmičućeg. Neprestano u stavu odlaska, s malim nespokojstvom
zbog dužnosti koje je tamo čekaju, ispušta iz ruku prečku i otkida
se prema vratima. Ja je ne zadržavam; znam, tamo je potrebna. Ali,
možda i nehotice, odgovore podešavam tako da svaki od njih sadrži
u sebi skrivenu po jednu udičicu koja za sobom povlači njenu re­
pliku. I njena ruka opet sjeda na prečku mog kreveta.
Priča mi, s nekim ljupkim svojeljubljem, o katedrali, glavnoj
znamenitosti mjesta (nazivlje je “naša katedrala”), objašnjava mi
kako ću, kroz splet ulica i uličica, izbiti na trg pred njom, opisu­
je mi mali gradski park s vodoskokom i s crnčićem od lijevana že­
ljeza kome iz roščića u ruci prska tanak mlaz. Slušam s hinjenim
neznanjem i s uveličanim interesom mog cicerona. I sva ta priča­
nja zaključuje frazom: “sve ćete to vidjeti kad ozdravite i iziđete”.
A ja sam uspio zatajiti i pred njom da sam tu proveo dječačke
godine, imao prve drugove i prijateljstva, učio početke violine,
doživio i spoznao mnogošta od onoga što nam ostaje kao prao-
brazac za čitav život: najzad, tu se promitario iz bezazlenog djete­
ta u samozaljubljenog, prilično antipatičnog, i - bar intimno, u
skrovitoj dubini duše, — do srži pokvarenog mladića.
Dok ona tako čavrlja, izlazi mi pred oči svaki detalj katedrale
koju sam kao dječak, dugo sjedeći na kamenoj klupi sučelice, ne­
brojeno puta promatrao. Opet tačno vidim svaki kutak u mjestu,
svaki kamen, svaku najsitniju pojedinost na portalima oronulih
palača što iznenada pred nama iskrsnu iza ugla u smršenom labi­
rintu staroga grada. I katkad se jedva suspregnem da se ne odam,
da ne upitam stoji li još na svome mjestu u parku poprsje latini-

96
ste s izgriženim nosom, da li se za onim prizemnim prozorom još
njiše u mjesečini velika vodena glava. Kako sam sasvim nepredvi­
đeno ovdje prekinuo putovanje - prevezli su me ravno s lađe u
bolnicu —, nisam imao mogućnosti da ma šta od toga vidim.
(Bio sam u takvom stanju da nisam ni pomišljao na to: ta jedva
sam znao za sebe!) Slušajući sada moju bolničarku, pričinja mi se
da mi je sva želja u tome da iziđem na sami jedan dan, da još sa­
mo jedanput, lagan kao sjena, obađem ta mjesta. No znam, to je
onaj pretvorni bolesnički minimalizam!
Ipak, katkad se upitam: a što i kud ako se odavle živ izvučem?
Starost ne pruža naročito ružičaste perspektive za ljude moje vr­
ste. S prvim sjedinama, počinje da nas napušta ona blagodatna la­
koća poteza, ništa nam više ne polazi za rukom kao samo od sebe.
I stare igrače ostavlja na cjedilu nekadašnja sreća (gotovo da čov­
jek pomisli: zar je i kockarska sreća stvar hormona!). U naš psi­
hički mehanizam ušulja se izvjesna negipkost zglobova, izvjesna
nesigurnost u se, kao kod starih akrobata pred završni skok. (I
ono što nas koči, kao da je zapravo više ta nevjerica, to poljuljano
pouzdanje u naše tetive, nego sama negipkost: kratki hip razmiš­
ljanja pred skok, koji smjesta ukoči spontanost i pokvari sve.) I
što tad preostaje starom vjetrogonji-probisvijetu, “filibustijeru”
klasičnog tipa, poteklom negdje s obala ovog Sredozemlja (narav­
no, ako je dostojan tog imena, ako je to doista životni amater do­
broga soja, a ne puki mitteleuropski “hohštapler”, priseban i me­
lodičan, koji se blagovremeno pobrinuo da nešto odvoji na stranu
za stare dane)? Kud da se djene, što da započne? Van da mu po­
sreći mjestance sekretara (više kao dekorativna prosijeda figura) u
nekoj koncertnoj agenciji, ili bibliotekara u kakvom starom dvor­
cu, među policama na kojima se, kao posljednji i najuzbudljiviji
noviteti, krotko sjaje Histoire des Girondins ili Memoires d’outre-
tombe, u svojih osam ili dvanaest blizanački jednakih safijanskih
tomića. A možda i nešto skromnije: mjestance inspektora općin­
skih nasada, s oguljenim brezovim prutićem u ruci. — Ali ostavi­
mo te tugaljive misli! Negdje na dnu mog kovčega mora da je par
dugmadi za manšete, s kamejama, (ostatak iz boljih vremena),
kakvi se ionako više ne nose; a i praktičnija su ova današnja, pri­
šivena sedefna dugmeta, kao za jastučnicu. Za prvi mah, to će biti
dovoljno. A kasnije valjda će već nešto naići!

97
 U razgovoru s mojom bolničarkom pokušao sam da lukavo do­
znam da li je u mjestu još živa uspomena na mog nekadašnjeg uči­
telja violine. Ali nije mi uspjelo da doznam ništa. Pa da! Ona je iz
kudikamo mlađih generacija, koje ga se ne mogu sjećati! Možda ga
u krugovima starijih još pokatkad spomenu. U mjestu je nekad uži­
vao glas nastrana ali neobično nadarena čovjeka, jednog od onih
nesređenih i lično nesretnih genijaloida koje u takvim pro­
vincijalnim sredinama, mada s malim osmijehom, izdižu, tetoše,
ističu kao jednu od znamenitosti u menažeriji svoga mjesta; uz
svoju katedralu, svoju staru gradsku ložu, uz nekakve oltarske pa­
le, koje, sasvim besplatno, pripisuju velikim slikarskim imenima
prošlosti. Obično je takav čovjek porijeklom stranac, primjerak
doseljenika u kome aklimatizacija u novoj okolini ili srađanje s he­
terogenim sojem nije urodilo baš najsretnijim rezultatom. Čim sam
došao u grad u gimnaziju, po bakinom neodstupnom zahtjevu, dali
su me da kod njega učim violinu. Neko vrijeme, čak, bio sam na
stanu kod njega, da bi poduka i nadzor bili što revnosniji.
Bio je to sitan, žgoljav čovuljak, s nepokornom čupavom ko­
som, sav u nervoznim istrganim kretnjama. Oženio je tanku i lje-
puškastu kćer mjesnog trgovca, koja se uskoro poslije udaje neo­
čekivano naglo razdebljala. Ublijedjela, neuredna plavuša vukla
je bezvoljno svoje obilato i mlitavo tijelo, u kome kao da su odjed­
nom popustile sve unutrašnje stege. U kući im je vladao strahovit
nered. Sve bi se ispremetalo kad mu je trebalo pronaći i pripremi­
ti čistu košulju za večernji nastup. Užurbano se pralo, štirkalo,
glačalo, a ladice su ležale povađene i ispreturane kao poslije be­
zobzirne premetačine. Ma koliko da sam u svojim sitnim ličnim
stvarima (i pored nereda u onim krupnijim i važnijim) oduvijek
bio krajnje, upravo neurasteničarski brižljiv i pedantan, u tom ne­
redu začudo sam se dobro i udobno osjećao. Bilo je u tome nešto
toplo, nešto kućevno, nešto permanentno predbožićnje. Nešto če­
ga u hotelskoj sobi nikad nema. Tri musava dječačića vrzla su se
po tom vašaru, opuštenih gaćica, s vječitim slinama pod nosom, i
impresionirano zurila u posjetioce. Povazdan su šmrcali. Majka ih
je iz kuhinje opominjala kreštećim, stalno razdraženim glasom,
od čijih sam se provala instinktivno ježio. Kad bi joj dodijalo, do­
jurila bi kao furija (uporedo s njenim koracima po hodniku rasla
je strepnja u meni), upala bi u sobu, i stala ih useknjivati istežući

98
nemilosrdno njihove nosiće. Djeca su jako zazirala od te bolne
operacije, pa je poslije toga redovno slijedilo dugotrajno kenjka-
nje. Kad je bilo posjeta ili strane čeljadi, opomene su bivale oštri­
je, a sam obred useknjivanja, iz pažnje prema gostima, praćen
ćuškama. Žena gotovo nije ni izlazila iz kuće u društvo, u kavanu,
u crkvu, već jedino na tržnicu, a i tad neuredno i aljkavo oprem­
ljena. U toj neurednosti bila je neka ostentacija, znamen potpune
predanosti kući i porodici. Zbog svega toga u mjestu je uživala
glas žrtve, s odgovarajućim simpatijama. Nije se potanje pitalo či­
ja je ona žrtva i čemu je ta žrtva prinošena. Znalo se samo, i to se
drugim udavačama isticalo na ugled, da je svemu kriva umjet­
nost. To je bio moj prvi susret s tom spregom: umjetnost-žrtva. I
vjerovatno su baš odatle te dvije riječi ostale u meni nerazdruživo
povezane. U mjestu se doduše priznavalo da je i moj učitelj žrtva,
žrtva umjetnosti. Samo, on je to bio svojom krivicom, dok je ne­
kad vitka trgovačka kći koja se protiv volje roditelja za nj udala
bila posredna, i tim nevinija, žrtva umjetnosti.
Moj je učitelj imao jednu sitnu nedaću. Zapravo, jednu veliku
“sitnu nedaću”. Prije nego bi počeo svirati, dugo je namještao vio­
linu na ključnoj kosti, istezao vrat, trzao ramenom, štrecao okom,
šmrcao nosom, uzbacivao glavom. Zatim bi se dva do tri puta sav
promeškoljio, kao da hoće da kroz ovratnik istjera mačka koji mu
se uvukao pod košulju. Onda je pokušavao prisloniti podbradak
na violinu tražeći pravi položaj. A kad bi ga najzad pronašao, opet
je spuštao violinu, kao da se nečemu u posljednji čas prisjetio, i
dugo, kvekerski savjesno trljao oznojene dlanove maramicom. Pa
onda opet dizao violinu, i iznova istezao vrat, trzao ramenom,
štrecao okom, šmrcao nosom, uzbacivao glavom, oprobavao pod-
bratkom. I tako više puta redom. Katkad nebrojeno puta redom.
U svečanijim prigodama znalo je to da potraje i nekoliko minuta.
A u naročito svečanim, prijetilo je da poprimi vid jedne apsolut­
ne, nepremostive zapreke — kao neki zid. Otud, prilikom svakog
uzimanja violine u ruke, postojala je data mogućnost da do svira­
nja uopće neće moći da dođe. Nad započinjanjem svirke lebdjela
je zebnja; a to je opet, sa svoje strane, činilo još neizvjesnijim is­
hod te borbe s Nečastivim. Zato, kad je moj učitelj imao da na­
stupi na priredbama, te su se pripremne radnje obavljale iza spu­
štene zavjese, koja se, na jedan njegov mig (zbog koga se možda

99
smjesta pokajao) podizala naglo, kao na prepad, presijecajući mu
odstupnicu. Ponovno započinjanje svirke poslije kraćih pauza iz­
među stavaka išlo je, naprotiv, mnogo lakše, a u samom toku svi­
ranja, kad je jednom prebrođena ona početna teškoća, teklo je već
sasvim glatko i bezopasno. Trebalo je samo paziti da prekidi budu
što je moguće kraći. Na tim opasnim okukama, među filharmo­
nijskim kumovima prošarala bi jeza i išla je uzbuđeno riječ: “brzo,
brzo! dovraga, što tamo više čekaju!”
Eto, to je bio moj prvi učitelj. Pa ipak, i pored svega toga, ja
sam ga ne samo volio nego i duboko cijenio. Vjerovao sam (i to
ne samo onda nego i kasnije) da je imao momenata zaista sretne
ponesenosti koja je lako svladavala i obilno nadoknađivala i one
nezgodice i neke tehničke manjkavosti. Tek, ti su momenti naža­
lost bili gotovo potpuno van njegove vlasti i nailazili prilično ću­
dljivo i nepredvidivo. I on je mene zavolio i, do svoje mjere i na
svoj način, mnogo se oko mene trudio. A nije bio ni tako loš pe­
dagog kao što bi se iz mojih riječi moglo pomisliti, sve iako su
njegovi načini i metode, od nastojanja da se što bolje i plastičnije
objasni, izazivali podsmijeh samih njegovih đaka. U tom nasto­
janju nije poznavao granica; pa čak ni granicu smiješnog. Činilo
mu se da je u meni otkrio iskricu “onog nečeg”, onog romantičar­
skog okultnog “nečeg” koje i po izmaku svojih vremena još uvi­
jek po provincijama istrajno živi. I vjerovao je da će ta klica “onog
nečeg”, usprkos svemu, (usprkos čak i eventualnom dugom na­
mještanju violine ili drugim nedaćama i nedaćicama sličnog re­
da), na koncu konca sama po sebi izvući stvar na dobar put. Niko
nije bio sretniji od mene što su moj učitelj i “ono nešto” preuzeli
na se svu odgovornost.
Kasnije sam mu se češće iz svijeta javljao i slao mu programe
mojih koncerata. A on se, kako su mi poslije pričali, preko svake
mjere sa mnom ponosio, neprestano isticao da sam njegov đak, i,
već ishlapio, po brijačnicama turao ljudima pod nos one moje
programe, čist od osjećaja za smiješno, slijep za podmigivanje
besposlenjaka. Kad je umro, uputio sam udovici dugačak sažalni
telegram, nad kojim sam se, dobro se sjećam, dugo trudio, s onim
zdušnim zadovoljstvom od zahvalnosti.
Ako iziđem, jednog sunčanog popodneva uspet ću se uz onaj
strmi grobljanski brijeg da mu potražim humak.

100
 28.

Zažmirim, i vidim slabunjava dječaka, s jednim ramenom nešto

višim od drugoga, izdignutim zbog pozamašne violinske kutije
pod pazuhom. Skakuće po pločniku pazeći da ugazi tačno na sva­
ku treću ploču; ako promaši, vrati se i pokušava ponovo. Osjeti li
na sebi tuđi pogled, prene se: baš kao da se zamišljao okružen
prazninom. Plah je, nepovjerljiv prema novim vezama. Tegobi
usamljenosti instinktivno traži lijeka u sve dubljem poniranju u
nju. (Kasnija će ga iskustva u tome potvrditi: naučit će ga uzalu­
dnosti pokušaja da samoću obmane i zagluši vanjskom vrevom.)
Prvo vrijeme u gradu lutao sam bez cilja. Najzad bi umor kako-
tako zamijenio cilj. (I to je zametak jednog od iskustava koja su
se kasnije obilno potvrdila: ne izmicati se uzaludno neizbježivoj
patnji: gaziti dalje kroza nju, do one mrtve tačke na kojoj iznure-
nost ljudskog stroja potpuno izbalansira patnju.) Ma gdje se na­
lazio, ma što radio, jedan dio svijesti stalno je vodio računa o to­
me na kojoj se strani svijeta nalazi koje mjesto. I čim bih tačnije
uspio da odredim pravac, kao da mi je bivalo lakše. Dugom vjež­
bom izoštravalo se to novo čulo. Činilo mi se da osjećam kako me
čisto tjelesna gravitacija vuče prema onoj strani svijeta. To strem­
ljenje predočavalo mi se grafičkim znakom strelice. Korak dalje —
i otkriće se proširilo, uopćilo: gle! svaki ljudski stvor, u svakom
času, živi i kreće se pod znakom takve jedne nevidljive strelice.
Ona pokazuje na ovu ili na onu stranu, ili uvis, s određenom i čvr­
stom tendencijom, ali pak ravno nizdol, prema našoj kotvi u zem­
lji, saglasna s našom zemaljskom gravitacijom. Ovo posljednje bi­
va onda kad se čovjek osjeća potpuno “na svome”, kad je posti­
gnuta savršena podudarnost naše težnje sa stvarnošću; ali, znao
sam, praktično, to ne biva gotovo nikad. (Osim kod nekih ljudi,
koji su već takvi, i koji se uvijek, od samog rođenja, osjećaju “na
svome”.) Kad strelice nema, ili kad je izgubila svoju naelek-
trisanost magnetske igle, kad je u nama “legla” — čovjek je uga­
šen, mrtav. Razumije se, ne mrtav u doslovnom, fizičkom smislu;
jer tada, baš naprotiv, strelica s neobično jakim električnim nabo­
jem izlijeće iz nas ravno uvis i gubi se našem oku u prorijetkim vi­
sinama, kao odbjegao balon. Ali i inače znadu se desiti časovi ta­
kve neobično jake naelektrisanosti kad treba čvrsto držati među

101
prstima uzicu balona: to su časovi velike radosti. No i ti veoma
rijetko i izuzetno nailaze. Strelica nas orijentira u pravcu naših sli­
jepih, nama samima još nejasnih stremljenja. Orijentira nas čisto
prostorno. Valjda sam i rođen s tom težnjom da svoje pokrete du­
še odredim prostorno i čulno: to sam zvao njihovom “konkretiza-
cijom”; i sve fantastično, metafizičko, apsurdno u meni težio sam
uvijek da snabdijem tom euklidovskom determinantom, smatra­
jući da je samim tim ono postalo realno, sasvim realno, bezmalo
egzaktno, gotovo opipljivo. (Sto je najčudnije, zbog tog “euklidov-
skog” ponekad sam i od drugih smatran za kruto realna čovje­
ka. A ja sam slijegao ramenima: dobro! ako to uzimaju za gotov
groš, i ako se samim time zadovoljavaju, neka im bude!) I kasni­
je, u svakom času izgubljenosti, prva slutnja izbavljenja pojavlji­
vala se u vidu neke mutne prostorne težnje. Zatim, postepeno se
izbistravala: ono prvotno nejasno “otići nekud”, “nekamo pobje­
ći”, uobličavalo se u određeniju težnju; obično u imperativ “kre­
nuti prema jugu”, ili “poći za suncem”; i gaziti tako, ravno preda
se, ne svrćući s puta, u stopu za zalazećom kuglom.
Možda je čudno što sve to obuhvatam imenom nostalgije. Ali,
za mene, nostalgija je praobrazac svakog osjećanja, njegov osnov­
ni oblik, ili naprosto identična s njim. Ima nostalgija prema od­
ređenom i prema neodređenom, prema znanome i prema nezna­
nome; a ove potonje su najjače i najupornije. Nostalgija je sve što
nas mami svojom slijepom neumitnošću. A ako i nepoznato ima
tu atraktivnost - to gore po nas! Nije ono zbog toga manje naše,
niti je njegova vlast nad nama manje snažna. I nije to težnja za
nečim što stoji napram našem biću, različito od njega: to je uvi­
jek ona ista, stara žudnja za integracijom našeg ja, onaj pohod
zbog iskupljenja jednog dijela sebe.
Onda, za prvo vrijeme u gradu, strelica je stalno stremila prema
mom mjestu. A kad bih se, zatvarajući oči, zamislio kamo, vodi­
la je ravno na majčin grob. Magnetsko potitravanje igle u meni
to mi je jasno pokazivalo. Lunjajući ulicama grada, usmjeravao
sam i nehoteći korake u pravcu mog mjesta. I što sam se dalje oti­
skivao u toj svakodnevnoj avanturici, postajalo mi je podnošljivi-
je. (To isto iskustvo obnovio sam kao zreo čovjek, kad sam, zato­
čen ratnim prilikama i granicama, smjer mojih svakodnevnih šet­
nja upravljao u pravcu mojih tadašnjih želja.)

102
 Poslije sam se često ispitivao (jer u tome sam uočavao proces iš-
čahuravanja iz bolećive mislenosti djeteta u nerazmišljenu samo­
živost mladog čovjeka) kad je zapravo prestala ta stalna težnja
prema majčinom grobu i kako to da su odjednom nastupila dulja
razdoblja a da ga se ne bih sjetio. I, naravno, tome nisam uspio
ući u trag. To je onaj momenat spontanog zaborava, momenat
praznine, koja je, kao takva, bezdimenzionalna, u isti mah i bes­
krajno velika i beskrajno mala, i koje se zato, kao elemenata ne­
postojećeg, ne možemo sjećati. Prisustva imaju svoje dimenzije i
svoje granice. Odsustva su nemjerljiva. Ona su eoni beskonačno­
ga što se ucijepe između dvije tačke u nizu trajanja tako da im ne
poremete ni redoslijed ni broj. Ko zna koliko takvih pustolina
beskonačnoga, sabijenih u jedan hip, mi preživimo u toku našeg
malog, uobročenog života! Jedan časak našeg mjerljivog vreme­
na podoban je da kaptira čitave oceane onog nemjerljivog. Samo
u koliko se i u naše sne, u naše zaborave, nije već ušuljalo vrijeme
sa svojim nesnosnim tik-tak-tik-tak. Ali ako smo uspjeli da ga se
bar u našim zaboravima ispriprostimo, kakve li se učarane spilje
bezvremena ne kriju u takvoj jednoj uskoj pukotini u stijeni Vre­
mena!
Zamišljena djetinjska popodneva širom raskolačenih očiju —
gnijezda sabrane tišine. Primijetio sam da me prate dva okrugla,
dobroćudna oka: jedan neslućeni mještanin. Nisam ga poznavao:
slabunjav i razmažen, osnovnu školu izgurao sam kao privatista
pod nadzorom fra Anđela iz fratarske gimnazije. Bio je nešto sta­
riji i mnogo krupniji od mene. Čvrsto sam mu se uhvatio skuta.
Izmolili smo da nas stave u istu klupu. Ali nas je u drugom seme­
stru ponovni razmještaj opet razdvojio. Čežnjivo sam se osvrtao
za njim, do obamrlosti vratnih žila. Vidio sam ga u dnu razreda,
u maglici daljine, kao na drugom kontinentu: čisto vizuelno do­
šao mi je umanjen. Između časova trčao sam k njemu i čitavo vri­
jeme odmora držao ga za ruku. No ubrzo me privukao novi drug
iz klupe. Prisno smo se sprijateljili. Smatrao sam pravom srećom
što me je novi razmještaj namjerio baš na njega. I on se zvao Ivan,
pa je i ta sretna podudarnost u nama rađala djetinjski veliku ra­
dost; obojica smo se osjećali time polaskani, i u tome smo gledali
nešto više od puke slučajnosti. Postali smo nerazdvojni. Zajedni­
čki smo učili, zajednički provodili slobodne časove, a nešto kasni­

103
je, zajednički smo se čak i zaljubljivali. Počeo sam bivati svjestan
Petrovih nezgrapnih cokula, njegove kvrgave glave, njegove se-
minarijske sutane. Ne, to nije bio stid. Strahovao sam samo da
mu se moj novi drug zbog toga ne podsmijehne. (Tek, katkad bi
me podišla pomisao: ne vrijedi li to strahovanje koliko i sam stid?)
Ivan ga je nazvao Glavonjom. Nisam mu to zamjerio; ograničio
sam se da ga ja tako ne nazivam. (Pomišljao sam: možda to čini
iz ljubomore.) I sve bi, vjerovatno, na tome i ostalo, da Ivan jed­
nom nije nabacio:
- Izgleda da je tebi teško nazvati ga Glavonjom. Sažaljevaš ga.
— Nije istina! - reagirao sam i odveć žustro.
— A zašto onda nemaš kuraže da ga tako nazoveš? Kad ne bi
osjećao sažaljenja, ništa te u tome ne bi priječilo. U stvari, ti ga
tvojim sažaljenjem vrijeđaš više nego ja nadimkom Glavonja.
Samim tim, čitava se stvar preokrenula. Čudio sam se kako tuđi
upljuvak može da utječe na naš unutrašnji već riješen i određen
odnos. I zbilja: više nisam mogao mirne savjesti ni nazivati ni ne
nazivati Petra Glavonjom\ Ma kako postupio, to nije više bilo iz
spontane pobude već u oba slučaja zato da bih trećem nešto do­
kazao ili opovrgao, u nekoj relaciji s tuđom insinuacijam i kao
utuk na nju. U tom raskolu, našao sam da je još najbolje tjerati
dalje kao i dotada: tako je, bar izvana, stvar bila spašena. I ustra­
jao sam, uporno ali sa sve manje vjere, u tvrdnji da nadimak Gla­
vonja otklanjam ne iz sažaljenja (glupost! zašto bih ga sažalje-
vao?!) već naprosto stoga što u njemu ne nalazim “ništa naročito
duhovito”. Ali Ivan se nasmijao.
- Tačno. Prije si tako postupio iz sažaljenja prema Petru, sad to
više nije radi Petra, već radi sebe: da se pokažeš samostalan.
Živo me je bocnulo. Imao je pravo: eto, moji se postupci ravna­
ju prema tuđoj volji, tuđoj intenciji. Uplete se tako neko treći i
nevidljivo ravna koncima naših odluka!
Netrpeljiv prema svemu što mi se prikazivalo kao psihičko na­
silje, na svaki, pa i nehotični, pokušaj zarobljavanja uzvraćao sam
instinktivnim trzajem, kao kad nam polažu ruku na rame sprženo
od sunca. A kako je ta netrpeljivost (već tada!) išla do samog pra­
ga manijakalnosti, moja je unutrašnja grižnja zbog “slučaja s Gla­
vonjom” daleko premašala razumne granice. To što se konkretno
radilo o tričariji nije mijenjalo ništa na stvari. Nije me mogla ob­

104
manuti ni neizravnost puta kojim nam se tuđa volja nameće: da
li nas je neko formalno prisilio da kažemo “crno” kad on kaže
“crno” ili je to postigao govoreći naumice “bijelo” da bismo mi re­
kli “crno" — samo je tehnički modalitet, puki diverziv u igri sila,
ukršteni transmisioni remen u mehanici naturanja volje. Isto tako
nema nikakva značaja ni činjenica da li smo tuđu volju usvojili
kao takvu ili smo je, da bismo je učinili probavljivijom (a u tome
sam otkrivao baš najhitniju crtu slabića), prethodno asimilirali
putem naše psihičke izmjene tvari u “našu” volju.
Mnogo sam puta imao prilike da prevrćem u glavi misao kako
mnoge moje nedaće, i one famozne, propuštene prigode koje se ne
vraćaju, dugujem, bar djelomice, uprav toj netrpeljivosti prema
svemu što sliči na psihičko nasilje. I došao sam do općenitijeg za­
ključka da je uspinjanje na ljestvici uspjeha, ugleda, vlasti (a to zna­
či u prvom redu vlasti da drugima ograničavamo slobodu i name­
ćemo našu volju) uvjetovano time da se prethodno i sami podčini­
mo tuđoj psihičkoj prisili. Privremeno se potajiti, kamuflirati sami
sebi tuđu volju u ruho naše vlastite samodiscipline, mudro i bez ro-
ptanja potisnuti u skroviti mrak duše našu slobodu, da bi kasnije,
nabubrila i ogrknula u tom mraku, bujnije šiknula napolje, dovolj­
no jaka da se s osvetničkom slašću nametne drugima — to je recept
uspjeha, to je tajna jakih. Redovni, gotovo neizbježni tirocinium ti­
ranina. Poučak od općenite važnosti, na širokoj skali koja ide od
profesionalnog zavodnika, čija se tehnika sastoji u postepenom iz-
rastanju iz laskavog, puzavo udivljenog roba u nesmiljenog gospo­
dara, pa do državnika kome je deviza-vodilja: savoir avaler. Cesto se
prisjetim legende o Sikstu V, koji se u konklavama grčio star i ne­
moćan, da bi odmah pošto je izabran za papu odbacio štake i is­
pravljajući dugo sagibanu figuru zagrmio glasom od koga je podi-
šla jeza one iste kardinale koji su ga izabrali. Ona mi je najplastični-
ja ilustracija te istine. A ako katkad pomislim da sam tu pamet pre­
kasno stekao, smjesta tu misao sustigne druga: to jest, da to nije bi­
lo ni prerano ni prekasno, jer, ma kad je stekao, zbog one apsolutne
zapreke u građi moje psihe, nikad ne bih mogao da joj se povinu-
jem i njenom poukom koristim. A da to bjelodano znači žrtvovati
veću vrijednost manjoj, ili čak jednu stvarnu vrijednost jednoj više-
manje iluzornoj, o tome nisam nikad ni časka sumnjao. Tajna jakih
je u tome da, kad to ustreba, umiju biti slabi, tajna slobodnih u to­

105
me da u datom času umiju objesiti o klin svoju slobodu. A tajna sla­
bih je u tome što umiju samo roptati, puni svoje “slobode”, s kojom
ne znaju što bi započeli, van da se njome hlade, kao lepezom. Eto,
uprav takva je bila moja sloboda. Pa ipak, to je baš ona vrsta slobo­
de koju volim. Neko se rodi Cromwell, a neko boem-anarhoid. I za
posljednjega je ne manja tragedija ako zaluta među one prve nego
za onog prvog ako zaluta među ove posljednje. Stvar je naprosto u
tome da treba biti ono što jesi. Ali to nije ni izdaleka onako lako
kao što na prvi mah može da izgleda, a kuraža da budemo ono što
jesmo - pa ma što bili — nije ni najmanja ni najjeftinija od svih ku­
raža. Ta maksima — “budi ono što jesi!” —, eliptična i naoko besmi­
slena, kao što su gotovo sve maksime u kojima se kondenzira jedno
cjeloživotno iskustvo, bila je jedna od onih nekoliko kojih sam se u
životu dosljedno držao. I čini mi se da nikad nije iznevjerila. Narav­
no, to ne treba shvatiti tako da je izvela stvar na dobar put, već sa­
mo da nije nikad demantirala svoju istinitost.
Postoji ta mala žežena istinica koju sam ispekao kroz kušnje ži­
vota: ima u slabosti neka njena specifična, baš njoj svojstvena sna­
ga, koju jaki ne poznaju. I katkad je, usuđujem se reći, ta snaga
slabih jača i herojskija od snage jakih. A što ona praktično niče­
mu ne vodi i više-manje ničem drugom ne služi doli svojoj samo-
spoznaji — to je druga stvar. Ali eto, jednako kao i ona vrsta slobo­
de, i ova vrsta snage jedina je koju prihvaćam.
Nego, s vremenom bih se sasvim vjerovatno bio pokolebao, pa
bih i tu moju snagu i slobodu bio podvrgao sumnji, kao i sve dru­
go. Ali su me u uvjerenju podržali baš oni slobodni i jaki: u njiho­
vom nadmoćno prezrivom podsmijehu učinilo mi se da sam zapa­
zio tračak pozlijeđenosti: odakle odrpancu takav luksuz! Žedno
sam izgledao dalje znakove: pazi! ako se taj izraz nadmoćnosti
ružno ukoči, ako se osmijeh u uglu usana uledi u crnu boru gor­
čine — tad će to značiti, tad će to nesumnjivo značiti... Po prvi,
možda jedini put u životu, imao sam sasvim sigurnu tu ispraznu
i nečednu impresiju: Nema šta! To je zavist!

29.

Eto sam opet odlutao! Na svakom ćošku pobjegnem sam sebi s

lanca. Stalno mi se mrsi i prekida nit. To mi je stara mana, još iz

106
djetinjstva. Vječito su me korili zbog te “niti” i zbog neprestanih
digresija. A ja sam se već onda čudio: što im je toliko do te bla­
žene “niti”! Kao da je “nit” ono najvažnije i najhitnije što čovjek
čovjeku ima da saopći! I činilo mi se da baš u tim “digresijama”
leži sama suština onoga što želim da iskažem.
Nastavimo.
Nešto kasnije, savezu “dvaju Ivana” pristupio je Mato. Jedno­
stavne prirode i priprostih ukusa, ali čvršći od nas u svojim uvje­
renjima i odlukama, privukao nas je baš tom različitošću. “Vi sve
komplicirate!”, govorio nam je. Za njega se funkcija uma sasto­
jala u tome da uprošćava svijet, koji je već i sam po sebi prilično
neuredan. Činilo mu se da sve unaokolo prosto vapije za jednom
takvom regulirajućom intervencijom.
Kao što ima zrelih ljudi u čijem obličju — u jednom osmijehu, u
igri malih bora oko usana i očiju, u hirovitom svrtku kose nad če­
lom — odmah uočavamo bivše dijete, tako ima djece — u kojoj na
prvi pogled sagledavamo budućeg zrelog čovjeka: samo zažmirimo,
i već se na dječačko lice naljepljuju brkovi, naočari sjedaju na nos,
kroz njih se pogled ponešto uoštri — i čista i jasna budućnost je tu
pred nama, na dlanu. Obična dječja želja da što prije postanu “veli­
ki”, koja niče iz predstave o nekoj neodređenoj ali bezgraničnoj slo­
bodi odraslih, a koja se često ne uobličava ni u čem boljem nego u
tome da pođu u slastičarnicu i da se do mile volje zajaze slatkišima,
ih naprosto iz nestrpljenja da obuku duge hlače, kod Mate kao da
je nicala zato da bi što prije opravdao svoje duge hlače u kojima se
već i rodio. Njegova ozbiljnost nije imala ništa od one starmale, ne­
simpatične ozbiljnosti djeteta: to je bio zametak buduće ozbiljno­
sti čovjeka, koju u djetetu razabiremo jednako nepogrešivo kao i kli­
cu one osobene neozbiljnosti koja ne pripada djetinjoj dobi nego in­
dividuumu i koja nikad neće prevreti. Matina ozbiljnost nije isklju­
čivala smisao za šalu i nepomućen smijeh, niti je ma koliko naruša­
vala prirodnost njegovih reakcija. Zato smo ga, i pored njegovog
realnog, čisto praktičnog smisla rado primili u naš savez. On nas je
opet približio Petru. Kroz njegova se usta i nadimak Glavonja, izre­
čen bez ikakve primisli, pročistio od svih onih kučina koje su se oko
njega bile nakupile, tako da ga je i sam Petar prihvatio: na cedulji­
cama koje nam je za vrijeme časova doturao ispod ruke, iz konspi-
rativnosti potpisivao se “Glavonja”.

107
 Sve do mature ostali smo sva četvorica najbolji prijatelji. U Pe­
tru se već nekako sredinom gimnazije naglo razbuktala velika,
dirljivo nevina strast za medicinu, i specijalno za kirurgiju. Posve­
tio nas je u svoju tajnu namjeru i saopćio nam već gotovu odluku
da zamijeni sutanu bijelim mantilom: istrajat će u sjemeništu ko­
liko se dulje bude dalo, a ako se njegova odluka ranije otkrije ili
dovede do nepremostivog sukoba savjesti, istupit će i izgurati
makar kako do mature. Mi smo mu se, svi solidarno, zarekli na
neograničenu pomoć i podršku, i uzeli njegovu stvar kao stvar
sviju nas. S naše strane, mi smo njemu, kao budućem ljekaru, po­
vjeravali naše pubertetski velike strahove od zaraze. I konačni
slom njegove iluzije ožalili smo zajedno s njim do te mjere da je i
maturalna proslava za svu četvoricu bila zastrta žalobnim florom.
Bilo je nešto čime mi se Mato naročito nametao. Nisam još
znao kako se ta stvar zove, i uzaludno sam se upinjao da joj otkri­
jem ili smislim ime, ali sam mu još onda, pošto sam već krupnim
koracima bio počeo da je gubim, na njoj pozavidio. Ta stvar, kako
sam kasnije doznao, zvala se: spontanost. Slobodna, nerazmišlje-
na spontanost reakcija, nezaskočena, već u samom aktu, gotovo
istodobnom, i gotovo isto tako spontano poteklom intervencijom
svijesti. Tom nagonu samoposmatranja (koji je urođen i primaran
kao i sama spontanost) bilo je suđeno da se u daljem toku u meni
egzasperira upravo do flagelantske analize, prijeteći da mi svojim
toksinima zatruje čitav organizam. Ukoliko nas burnost doživlja­
vanja, ne ostavljajući nam predaha za prerađivanje doživljenog,
od toga ne spase, taj demon samoispitivanja (daleko od narcizma,
pod čijim se prividom spočetka ponekad javlja!) podoban je da
nas dovede na sam rub očajanja, a korak dalje, do prave pravcate
mržnje na nas same. (Otuda ona glad doživljavanja, kao neki du­
hovni superinsulinizam, sa svim sadržajem patnje i zla koje i sebi
i drugome nanosimo, katkad možda nije drugo nego akt instin­
ktivne samoobrane, legitiman i neosudiv kao i svaka samoobrana).
U nešto kasnije vrijeme, kad sam se već bio opredijelio za “put
umjetnosti”, zastrepio bih kad god bi u razgovorima došla riječ na
spontanost i neposrednost kao nužni preduslov umjetnosti: zabri­
nuo bih se nad vlastitom budućnošću. Ali još kasnije, to me već
ostavljalo prilično ravnodušnim, jer sam bio došao do zaključka
da toliko opjevana spontanost i neposrednost umjetniku baš i nije

108
tako neophodna, ili da je možda bila neophodna za umjetnost pe­
ćinskog čovjeka. A još nešto kasnije (no sasvim kasno, kad je to
ionako već bilo svejedno), već sam vjerovao da se, u zamjenu za
onu prvu, s vremenom razvija neka nova, vještačka spontanost i
neposrednost, neka obnovljena naivnost, kao neki regenerativni
krak ili organ, ili zaštitni zalistak ili parožak, koji prilično dobro
zamjenjuje onaj pravi. I da se, u svijetu savremenog civiliziranog
čovjeka, to valjda i nazivlje naprosto spontanošću i naivnošću. Jer
dan-danas, već dijete u svojim genima donosi naslijeđeni umor i
iskusnu psihu, baštinjenu razgibanost psihičkih udova i izvježba-
nost psihičkih pomaka. U njegovoj podsvijesti već sve kipti od još
neiščahurene ali grdno hipertrofirane svijesti, jedva čekajući da
provali napolje, tako da je već besmisleno govoriti o onoj prvot­
noj, pećinskoj naivnosti i spontanosti. Bez sumnje, tu je naprav­
ljen kvalitetni skok, i priča o podsvijesti danas je jučerašnja no­
vost. I kao što je nekad svijest držala zasužnjena u svome podru­
mu okovanog Baščelika podsvijesti, na našem današnjem stepe-
nu, oslobođeni Baščelik u tami svojih podruma čuva svrgnutu i
okovanu svijest: koliko god je nekad svijest bila sva prorasla pod­
svjesnim, toliko je danas reinstaurirana podsvijest podrovana i
ugrožena od svrgnute svijesti. Izmijenile su se uloge, ali borba, iz­
gleda, nije završena. Partija teče dalje. Obična priča o smjeni na
vlasti, s neminovnim konspiracijama i insurekcijama svrgnutih!
(No eto sam opet zastranio. A pritom me još najmanje ženira
to što je ovaj ekskurz, sasvim vjerovatno, najobičnija glupost. To
spremno koncediram: - ta nisam ni imao ambicije da dokazujem
ili branim tačnost moje misli; htio sam samo da je oslikam. A po­
znato je da naše najluđe i najapsurdnije misli daju našu mjeru je­
dnako tako, ili čak i mnogo više nego one najtačnije i najrazbori-
tije.)
Za sve nas Mato je bio autoritet. I mada smo njegove misli ocje­
njivali ponajčešće kao sasvim obične, prosječne, nekrilate, krajnje
uproštene i ni po čemu izuzetne, i smatrali svoje vlastite daleko
pronicavijima i složenijima, začudo su njegove u našim vlastitim
očima imale unaprijed zagarantiranu prevagu. Ali ipak, moje pri­
jateljstvo s Ivanom bilo je nešto posebno. Imali smo slične ukuse
i zajednička interesovanja i, što ljude najjače i najprisnije zbliža­
va, srodne osjetljivosti i bolećivosti. Prirodno me privlačila k Iva­

109
nu njegova urođena strast za tanana naslućivanja i zakučice, i nje­
gova patnja do nemuštosti u nastojanju da ta naslućivanja i zaku­
čice pretoči u razgovijetne i ljudski saopćive riječi.
Učio je klavir i bio je prilično nadaren za muziku. Ali o muzici
smo malo razgovarali. Ako smo i često govorili o mom učitelju i
o njegovoj učiteljici, to je bilo više u vezi s onom drugom, “ne­
stručnom” stranom njihovih ličnosti, o njegovom trzanju rame­
nom i namještanju violine, ili o njenom staromodnom fichu-u i o
skakutanju njenih smežuranih kokošijih prstiju po klavijaturi ko­
jima je jedva grabila oktave. I o njenom ličnom mirisu, o onom
specijalnom vonju starih učiteljica klavira po provinciji, za koji je
Ivan tvrdio da bi ga zavezanih očiju prepoznao među hiljadu ljud­
skih vonjeva. Suprotno meni, on svoju učiteljicu nije nimalo cije­
nio. Ali u ono vrijeme, u provinciji je važilo gotovo kao utvrđeno
pedagoško načelo da početke klavira treba učiti, ako je ikako mo­
guće, kod što skromnije učiteljice i na što lošijem instrumentu.
Učiti odmah od početka kod ozbiljnijeg nastavnika i na pristojni­
jem klaviru izgledalo je neumjesno, pa i nedolikujuće, kadro samo
da u djetetu prerano probudi nezdravu pretencioznost. Nadalje,
klavir je važio kao pretežno ženski instrument, isto onako kao što
je violina bila eminentno muški. Dopuštalo se (jer svijet ipak na­
preduje!) da dječak iz mlađih generacija može da uči klavir; naro­
čito ako je takav instrumenat, naslijeđe neke umrle tetke, već le­
žao kod kuće neiskorišten. Odstupanja u pogledu violine u korist
žena išla su već mnogo teže. Izrugivali smo se tome, ali smo i sami
naslućivali nešto izdaleka sablažnjivo, tračak migoljivog slado-
strašća, u predstavi žene sa violinom, po nečemu slično predstavi
žene koja jaše bicikl. Naprotiv, bilo je u potpunom skladu i s naj­
osjetljivijim ćudorednim obzirima kad su postojale dvije vreme­
šne, po pravilu neudate sestre, od kojih je jedna podučavala klavir
a druga strane jezike.
Drugarstvo s Ivanom bila mi je prva dublja i prisnija veza sa
srodnim čovjekom. Tada sam po prvi put iskusio što znači doživ­
ljavati svaku stvar ne samo za se nego i s obzirom na još nekoga,
stajati pred svakom pojavom u životu u isti mah u svoje i još neči­
je ime. Obojica smo osjećali potrebu da svaku pomisao, zapaža­
nje, doživljaj smjesta jedan drugome saopćimo. Baš kao da smo
neprestano provjeravali da li naša unutrašnja ustrojstva rade slo­

110
žno i saglasno. Kultivirali smo taj dioskurski ideal, i više se puta
zaricali na tu vezu i zajednički ustanovljavali određene momente,
pomisli, asocijacije, kod kojih ćemo uvijek kasnije, ma gdje se na­
lazili, intenzivno misliti jedan na drugoga. Svojski smo se trudili
na polaganju kabela te naše buduće bežične telegrafije. I kad nas
je kasnije život sasvim razdvojio, ja sam još zadugo nosio njega u
sebi. Godinama sam svaku pomisao iz onoga reda koje su nas ne­
kad zanimale i pasionirale doživljavao uvijek “u dvoje”, za mene i
za nj. Sve sam gledao dvojim očima i pred svime što bi me zadivi­
lo, življe privuklo moju pažnju ili pobudilo moje razmišljanje,
stalno je uporedo s mojom vlastitom reakcijom nicalo u meni pi­
tanje: kako bi on to primio? kako bi na to on reagirao? I kad bih
došao do zaključka da bi njegova reakcija bila istovjetna s mojom,
otuda sam bivao sigurniji i u mome vlastitom uvjerenju, osjeća­
jući ga jače svojim. Ostaci te veze bili su u meni živi, bar kao navi­
ka mišljenja, još i onda kad su mnoga druga sjećanja i osjećajne
veze iz rane mladosti već davno bile potonule u zaborav, ili pale
pod udarom smiješnoga.
Znali bismo se dogovoriti, pa bismo s kakvom izmišljenom izlikom
trknuli da otkažemo lekciju mom učitelju violine i njegovoj učiteljici
klavira. Sačekali bismo se na uglu gradskog perivoja i zaputili se u
lutanje. S pohlepom smo se upuštali u avanture novih otkrića.

30.

Jednom, u predvečerje, lunjajući tako gradskim ulicama i rska-

jući kestenje pred izlozima dućana, susretnemo se s čovjekom koji
je hodao držeći maramicu na očima. Sukobivši se s nama, skide s
očiju maramicu. I tad primijetimo da je veoma ružan i da plače.
Onako trapovjesan, stade se sudarati s nama pokušavajući da se
ukloni sad udesno sad ulijevo. I najzad nekako potrefi, pa nastavi
svoj put brišući i dalje suze, ili tačnije, razmazujući ih musavom
maramicom po bubuljičavom licu.
Bio je onaj bolesni čas kad se svjetlost uličnih fenjera bori s ago­
nijom dana — negdje tamo nad krovovima i za zidovima sluti se
bolno rumenilo neba —, čas koji u nama stvara onaj dobro znani,
neugodni rascjep osjećaja, kad nešto škrbavo, kao neravan prelom
kosti, grebe i zadire u stijenke naše unutrašnjosti. Čas kad je naša

111
osjetljivost mekana i gnjecava, još nedonošče - nešto gadljivo, je-
žuljivo, goluždravo kao mokro i ulijepljeno pilence izvađeno prije
roka iz ljupine.
Nema ništa dirljivije od ružna čovjeka koji plače. Izgleda kao da
plače zato što je ružan. Ni sad, kao ni onda, ne znam razloga nje­
govim suzama. Ali taj je razlog i mene i moga druga jako zainte­
resirao. U našim razgovorima nazvali smo ga Slinkom. A još i sad
ponekad, sasvim iznenada i bez ikakve veze, padne mi na um pi­
tanje: zašto je plakao Slinko?
Tako smo se pitali i onda. Odsustvo odgovora ostavljalo je pi­
tanje otvorenim i podavalo toj stvari vid nezavršenosti. Zamišljali
smo kako bubuljičavi još uvijek beskonačno luta ulicama i plače.
Sudbina uplakanog čovjeka produžavala se tako u beskraj, a nje­
gove suze bivale nepresušne.
Nagađali smo. To nam je postala zabavica za dokonog švrljanja
gradskim ulicama. Bubuljičavo lice, žućkasta malja, škrofulozne
vjeđe pocrvenjele od plača bili su nam stalno pred očima. Zašto je
plakao? Ko zna! Možda ga je neko izrugao pred ženom koju je dr­
htavo volio. Možda je tog popodneva otpušten iz službe: na otpu-
snom aktu napisali su mu: “reduciran zbog nesposobnosti”, sa­
svim jasno i neuvijeno, onako kao što u trećoj klasi po bolnicama
ispisuju dijagnozu na tabli nad krevetom. Možda je dugo lutao
kud ga noge nose premišljajući što da sad počne i kako da iziđe
pred oči ženi (a ima lijepu no opaku ženu, crnih zlih očiju i tankih
obrva pomičnih kao dvije zmijice). Odlazio je, možda, i na želje­
znički nadvožnjak i dugo stajao nalakćen na ogradi zakađivan
odozdo sukljajima bijele pare iz lokomotiva koje su manevrisale u
kratkim, zasoptanim pomacima, sve dok s drugog kraja nije po­
šao prema njemu policajac. Pa kad je najzad prikupio snagu i do­
šao kući, nešto ranije nego obično, ne sluteći nikakva drugog zla
osim onoga što je u sebi nosio, te zatekao kod žene ljubavnika,
ona se razbjesnila kao furija, ružno ga izgrdila, tresnula ga dva­
put po glavi otiračem za noge, i opet ga poslala da šeta. I on se
uputio u to lutanje kome više neće biti kraja ni konca.
Hodao je i hodao, zamicao u proljetna predvečerja pod krošnja­
ma kestenovih drvoreda, uvijek s maramicom na očima, a prola­
znici su se osvrtali na njegovo neutješno šmrcanje, koje mu je po­
tresalo ramena. Koračao je naprijed, sve dalje i dalje, ne čujući za

112
sobom uporno, nervirano zvonce bicikla; u velikom luku zaobišao
bi ga biciklist (antipatično lice s prepotentnim brčićima!) i doba­
cio smušenjaku nešto jetko uvredljivo. Lutao je blatnim ulicama
predgrađa, među gomilama naslagane cigle, uz naherene tarabe,
gacajući preko lokvica. U rana jutra susretao je domaćice koje se
vraćaju s tržnice s torbama prepunim zeleni, krvava mesa, brit­
kog poriluka, a one su sa svojih tvrdih četvrtastih lica prezrivo
gledale na tu bijedu od čovjeka koji i nije za drugo nego za to da
se vara. Prošao bi katkad (ali rijetko) i ulicama u središtu grada,
kao onda kad smo ga sreli, pred rasvijetljenim pretprazničkim iz­
lozima (to mu je bilo nešto kao nedjelja, svetak). I u tom besko­
načnom lutanju opet je dočekivao večer, kružio u sve širim kru­
govima, zahvatao sve udaljenije i zabitnije ulice, gdje su prolazni­
ci rijetki i gdje zelenkasto škilje plinske lampe. Susretao je spore
parove što šapuću uzajamno obujmljeni oko pasa i nečujno gaze
po mekoj vlažnoj zemlji, pod zvijezdama, dok iz prikučenih kapi­
ja zaudara izneseno smeće u provaljenim kantama. Lišće kesteno­
va u drvoredima već se prekrivalo predjesenjom rđom i s njih su
se trunili na pločnik zeleni buzdovančići. Pokoji bi pao na glavu
Slinku, kao da ga neko skriven u krošnjama gađa. No on se, na
sve oguglao, nije ni osvrtao. I opet su nicali mladi petoprsti listovi
kestenova i pružali svoje žedne dlanove kapljama novih proljetnih
kiša, a on je svejedno gazio i gazio — i plakao.
A ko zna? Možda je naprosto, još kao dijete (jer mora da je već
u osnovnoj školi bio plačkunjavo, kmezavo dijete) razlio tintu po
zadaćnici te još odonda neprestano plače?
Mi smo razmišljali i nagađali, a on je lunjao i lunjao, kolao svi­
jetom kao manljiv groš, pronosio po periferijama svoje bubuljiča-
vo lice i raznosio svoje suze, kao što se raznose bočice mlijeka za
novorođenčad.
A možda uopće i nije plakao? Možda je samo dobio jednu od
onih naglih i žestokih kijavica od kojih čovjeku nezadrživo prosli-
ni nos i prosuze oči, bez ikakva unutrašnjeg uzbuđenja, bez i naj­
manjeg odraza na osjećajni aparat? - Kako bilo, bubuljičavo je li­
ce i dalje kružilo i kružilo, a suze su tekle i tekle.
A Ivan i ja i dalje smo kopkali i kopkali, i nastojali da iščeprka­
mo moguće razloge njegovih suza, i trudili se da zamislimo što se
zbiva za bubuljičavim licem s maramicom na očima.

113
 I sada, poslije toliko godina (gotovo da se čovjek stidi priznati!),
ponekad mi, sasvim iznenada i bez ikakve veze, odjednom padne
na um pitanje: zašto je plakao Slinko?

31.

I uopće, pitam se, zašto i po kojoj nedokučivoj zakonitosti pam­

timo? Po čemu neka sasvim sitna, tričava stvar u nama pobudi
neobjašnjiv interes, zašto nam se neizbrisivo ureže u pamćenje?
Vrijeme zbriše i takve stvari koje su bile izuzetno važne, pa i pre­
sudne u našem životu. Ili ih se sjetimo u velikim razmacima, bli­
jedo i bez naročitog odjeka u nama, a i to najčešće tek na kakav
vanjski poticaj. Sjetimo ih se bezbolno, nezainteresirano, kao da
su se desile drugome a ne nama; često s prekorom zbog tog zabo­
rava i s grizodušjem zbog te bezbolnosti. Nasuprot tome, neot-
kupivo pamtimo kakvu beznačajnu tricu — šare tepiha u gluhoj
najamnoj sobi po kome smo, neke daleke jeseni, zamišljeno gazili,
u jednoj od onih “bezizlaznih situacija” što gotovo periodički na­
stupaju, ili bjelkasti čuperak dlačica u trepavici noćnog portira
zabačenog hotela u kome smo nekad prenoćili samo jednu noć.
Blagodat zaborava i okrutnost pamćenja leže van naše vlasti.
Bez naše zasluge i bez naše krivice mi smo njihovi robovi ili nji­
hovi usrećenici. Negdje duboko u nama čami okovan i slijep ne­
ko, ali na jedan dublji način mudar, mudriji od nas, i on kao da
po nekakvim svojim nama neznanim mjerilima bolje zna što je
značajno a što beznačajno, te predaje stvari našem pamćenju ili
našem zaboravu. Tek, po nekoj neobičnoj čistoti obrisa, po nekoj
svirepoj oštrini doživljavanja mi možemo da naslutimo da li će
ono što se u taj čas odigrava po nahođenju onog slijepca u nama
biti značajno ili nevažno. Takve časove gotovo uvijek osjetim. I
sam sebi reknem: pazi! po svemu se čini da će ovo odnekud biti
značajno! ovo ćeš dugo nositi u sebi!
U mojim noćima besanice trgne me iz tankog polusna kikot ne­
čijeg smijeha ili prazna jeka neke davne fraze. I opet se počne od­
vijati vrpca djetinjih sjećanja.
Rana jesen pred berbu, izuzetno kišljiva. "Crvena kuća” na osa­
mi, u vinogradima preko brijega što se diže nad našim mjestom.
Lagano zastrto nebo, tišina u kući. Čas sabrane šutnje pred kišu.

114
 U blagovaonici, stari klavir na tankim, krhkim nogama, požu-
tjela zubala kao okorjeli pušač. Nad klavijaturom, na unutrašnjoj
strani poklopca, iznad imena graditelja, uokviren minijaturni pej­
zaž u mekim pastelnim bojama. Još i sada ljuljuškam u sebi idilič­
nu naivnost tog pejzaža. Cesto su nam takve naivne slikarije kra­
jolika, pa i one najgrublje i najnevještije, inicijacija u doživljava­
nje onih realnih. Katkad pomišljam da su možda doživljajno naj­
intenzivnije one mjesečine koje sam doživio u teatru. Sjećam se
moje prve predstave Sna ljetne noći, i sve mi se čini da se neke ču­
desne obasjanosti iz nje prokradaju u sve moje kasnije doživljaje
ljetnih noći. Možda ljepotu oluje pravo naučimo slušati kroz sim­
fonijske oluje. Možda nas tek umjetnost nauči gledati na prirodu,
na realne “prirodne ljepote”. Primitivni ljudi i ne slute kako je
ubog, kako besadržajan primarni doživljaj prirode! Toliko zaziva­
na svježina prvih viđenja i djevičanstvo prvih dodira, u oskudno­
sti svog fundusa, ne mogu nam nadoknaditi bogatstvo razbuđenih
asocijativnih gnijezda i čvorišta, ustitralih žica i tokova, polifonost
našeg doživljaja. U nama se ukrštavaju, prerastaju i u jedno sta­
paju doživljaji iz stvarnosti i doživljaji iz umjetnosti. I ko bi pravo
znao dokle sežu jedni a gdje počinju drugi?
Glas tog klavira, uz koji je baka prateći se sama pjevušila J’ai
perdu mon Eurjdice i Son tutta duolo, non ho che affanni, bio je onaj
krezubi, izlinjali glas starinskih klavira, čiji titraji suhonjavo žive
i naglo se tanje. Svaki njihov ton kao da u sebi nosi prisustvo žice
s koje je potekao — uzdrhtala žica koja se pretvorila u zvuk a da
pritom nije prestala biti žica —, i ta žica u treptavoj košuljici svoga
tona putuje zrakom i uvlači se u uho, kao pletača igla. Imam sla­
bost za taj žičani zvuk starih klavira, koji emociji oduzimlje buj­
nost osjećajnog ekscesa i svaki retorički pedal, podajući i najpate-
tičnijoj frazi suzdržanu diskretnost i izvjesni prizvuk racionali-
stičke suhoće. Nad klavirom, u rustičnom crnom okviru, radu dr­
vodjelca iz mjesta, visio je blijedo akvareliran crtež mršave praba-
be, djedove majke. Na rubovima bili su ga osjetljivo načeli oni
tanki moljci koji kao da su svojim splošnjenim tijelom naročito
podešeni za tihi život pod staklom, u sastavcima starih okvira.
Kroz ćudljivo progrizene rupice u papiru — neke pravilno okru­
glaste, neke duguljasto eliptične, a neke dvostanične, slične osmi­
cama - provirivala je tu i tamo od sunca požutjela pozadina jelove

115
daščice. Djed je jednom bio rekao, kratko, autoritativno, kao što
je već govorio: “Ovo će trebati da se popravi!”
Kosa, bezglasna kiša što protkiva sivu osnovu. Prolaznost kliza­
vih srebrnih niti u strpljivoj četvorini prozora. U natkrivenom tri­
jemu gosti igraju partiju karata s bakom i stricem; tetke pored
njih pletu svoja beskonačna pletiva. U posjetama je i župnik iz
nedalekog sela. Još mi leži u ušima slatka, smolasto udvorna in­
tonacija njegova glasa, koja se naročito ispoljavala kad je govorio
s djedom: u svakoj njegovoj riječi bila je prisutna težnja da ugodi
i stalna unutrašnja samoopomena da ima posla s naglim čovje­
kom. Posebno meden ugođaj glasa imao je za kućnu poslugu; po
kući se kretao slobodno, kao domaći, i odlazio diskretno u kuhi­
nju na izvanredne obroke. Čeprkajući po blagovaonici, u času kad
ga niko ne gleda, hitrinom kameleonskog jezika ugrabio bi koc­
kicu šećera iz doze i zatim je polako otapao u ustima, sav unesen
u slike na zidu. Djed je njegov udvorni ton uzimao kao znak udiv-
ljenja, pa je za uzvrat s njim bivao srdačniji i raskopčaniji nego s
drugima. Srdilo me što niko u kući ništa od svega toga ne pri­
mjećuje. A moju srdnju primjećivao je samo on, župnik. Otud pod­
mukla igra neprepoznavanja među nama: njegova mazna ruka na
mojoj kosi, i moj smjerni osmijeh na usnama uz ocjelni odsjev u
očima. S posljednjim tračkom nade obraćao sam se prema bakici.
Ali ne! I njene oči, inače obasjane pametnim sjajem iznutra, osta­
jale su zastrte onom opalski neprozirnom zavjesicom neshvatanja,
koja zna da bude tako bolna.
Djed nije sudjelovao u partiji. Mjerio je dugim koracima blago­
vaonicu uzduž i poprijeko, s rukama za leđima. Izjedala ga je ne­
aktivnost. Stao je pred sliku svoje majke i rasijano se zagledao u
nju. Trgne se: ideja. Odnekud dovuče svežanj ilustracija, baci ih
na klavir i stane nestrpljivo listati. Brzo pronađe ono što je tražio:
u ovalnom passepartout-u, tri polunage žene raspuštene kose u
predvečernjem bosketu, na domak zelenkastih ruina, pjevale su
prateći se na cellu. Djed omjeri oval prenoseći rašestarenim ped­
ljem dimenzije s raspjevanih žena u bosketu na akvarel mršave
prababe: kao naručen! Sangvinik, gotov na prijeku odluku, od­
mah pređe na djelo: položi okvir potrbuške na klavir, povadi male
limene trougaonike koji su pridržavali daščicu i izvuče akvarel.
Zatim, istrgne prilog iz ilustracije, otpara iz ovala tri žene što pje­

116
vaju, prenese passepartout na prababin akvarel. Odlično! Sakrivao
je gotovo sve rupice od moljaca. Ponovo namjesti daščicu i objesi
akvarel na staro mjesto, pa živo zazva na okup. U glasu mu je bilo
nešto svježe, mladenačko; jedan neprevreo odjek djetinjskoga,
valjda jedini koji sam ikad iz njega čuo. Igrači ostave karte, sve
živo iz kuće iskupi se u blagovaonici; u posljednjem redu natiska­
la se kućna služinčad. Djed je stajao nasred sobe, s čekićem u ruci,
velik u svome djelu; posuvraćeni rukavi košulje otkrivali su mu
bijele, od sunca skrivane unutrašnje strane podlaktice, mekoput-
ne u svojoj gavanskoj bjeloći.
— No, što kažete? Nije li bolje ovako?
I ispruži čekić prema slici svoje majke. Nešto jezivo ocoubilačko
bilo je u toj gesti.
— O, bolje, bolje!... Kudikamo bolje!...
Iza njegovih leda, župnik podmigne jednom gostu. Onda istupi
pola koračića bliže slici, umilno-zainteresirano iskrivljena vrata i
malko uoštri pogled kroz zlatne brile. Izraz njegova lica poste­
peno se pretapao u usrdno-zabrinut: na passepartout-u bilo je oti­
snuto zlatnim, pljesnivo pozelenjelim slovima: Concert champetre.
Šutnja. Učinilo mi se da župnik namjerice zateže s pružanjem
svoje hrišćanske utjehe. Nije bilo kud, djed je morao da progovo­
ri prvi. Nastojao je da mu glas zvuči sigurno, no zvučao je krup­
no i šuplje.
— ...Doduše, vidi se ono Concert champetre, ali sve u svemu, ipak
je bolje nego prije...
— OhL. Bez ikakve sumnje!... — požuriše da se saglase svi u je­
dan mah.
— Štoviše, ne-pri-spo-dobivo bolje!... — pridruži se, bez ikakve
rezerve, (sad, kad to ionako nije više Spašavalo ništa!) i sam žup­
nik.
Djed je još uvijek stajao nasred sobe, s čekićem u ruci i zasuka-
nih rukava, ali je bio skinut s postamenta. Izdržao je tolike načel-
ničke bitke, s autonomistima i klerikalima, s protupretendentima
i seoskim fronderima, — a eto ga je župnik, jednim neznatnim po­
makom malog prsta, jednostavno svrgnuo, likvidirao.
Pojurio sam da se skrijem u moju sobicu, crven do ušiju. Straho­
vao sam da čak i služinčad nije očula tupi, muki zvuk njegovog
brončanog pada.

117
 To je bio jedini put u životu kad sam ga zažalio, kad sam nešto
toplo za njega osjetio. Bio je tako jadan! Cesto mi se događalo da
bih u kakvoj tričariji najbolnije osjetio bijedu čovjeka i patetičku
solidarnost s njim. Od prijetnje smiješnoga koja lebdi nad glavom
žrtve znao sam zastrepiti kao nad samim njegovim životom. U
kakvom malom bolnom ljudskom momentu, u ismijanom siro-
tanskom ganuću, u imendanski jeftinoj radosti pod objektivom
tuđeg hladnog pogleda, doživio bih opću ljudsku bijedu, svoju i
svačiju. I za ljubav takve jedne tričarije bio sam spreman da ot­
pustim daleko veće grijehe, i krivice. Čovjek je, prije svega dru­
goga, i nada sve drugo, bijednik! — pomislio bih u tim časovima;
svaki čovjek bezizuzetno, pa i oni najgori i najtvrđi. A nikad mi
se ljudi nisu priviđali bjedniji nego u tjeskobnom okviru svoje
male sreće.
Bojao sam se da me ne potraže u mojoj sobici i da me ne zate­
knu u suzama. Jer sam dobro osjećao, zajedno s potpunom osno-
vanošću tih suza, i potpunu nemogućnost da ih njima objasnim.
Ništa nije značilo, i uzalud sam to sam sebi ponavljao, da ni sam
djed ni ma ko drugi, pa ni bakica, od svega toga nisu ništa osjetili
i da je sve to za njih same sasvim bezbolno: to njihovo nesaznanje
i ta njihova bezbolnost samo su pojačavali moju patnju.
Sjećam se mog posljednjeg tete-a-tete-a s njim, kad je ležao na
odru. Dojurio sam kući, pozvan telegramom. Ležao je prekriženih
ruku, u bijelim končanim čarapama. Bez trunka ganuća, gledao
sam u njegov markantni, energični profil i meditirao otkud na
mrtvacu brkovi uvijek izgledaju nekako lažni, kao nalijepljeni,
kudjeljni. Piljio sam suha oka u te nalijepljene, inertne brkove i
za pokoj njegove duše u sebi brojio do stotinu. Kosi paralelogram
popodnevnog sunca plazio je po tepihu primičući se jednim oš­
trim kutom vrhu moje cipele. Odjednom mi je palo na pamet:
Concert champetre — i dvije-tri suzice skotrljale su se same od sebe.
Ostao sam u mjestu dva dana. (Stigao sam krišom, noću, i nisam
izišao iz kuće ni da ga ispratim do groba.) U dosadi, sređujući nje­
gove papire, preturao sam po komodi s bizantinskom madonicom
pred kojom je nekad stajao, noćni čovjek, u dugoj bijeloj košulji,
i češkao palcem desne noge po lijevom listu. Iz komode je udarao
jak miris usitnjene lavendule izmiješan s vonjem stara čeljadeta.
Prevrtao sam preko ruku, sasvim mehanički, kolute njegovih

118
kruto uštirkanih ogrlica, nekakve rasute jubilarne cigare u stani-
olu, njegove izvezene kartonske kutije s rukavicama i mašnama i
maramicama, razvezivao svežnjiće njegove intimne prepiske,
uredno svezane unakrst žutim svilenim vrpcama, i listao po njoj s
hladnom radoznalošću bez pijeteta. Ali onda, u “crvenoj kući”
među vinogradima, ronio sam vruće suze skriven iza žaluzija. Ki­
ša je bila prestala i opet se u razlivenom sivilu i rumenilu zapada
pomolilo sunce. Posljednje suze sušile su se sa slankastim pecka­
njem na mojim vjeđama. Mokri kapci prozora i balkona ljeskali
su se kao svježe lakirani na dugim zapadnim zrakama. Igrači su
bili nastavili partiju i iz trijema su se opet prolamali mali urnebe­
si nad momentima župnikove neotmjene sreće. Po stepenu ma-
znosti njegova glasa tačno sam određivao do koje ga je mjere sreća
poslužila. Tad su se sjetili da je kiša prestala i digli se u predvečer-
nju šetnju. Dozivali su i mene. Čak i njihovi grubi glasovi činili
su mi se svježi, kao svježe oljušteni, sočni od kiše. Pritajio sam se.
Na nebu se blijedo ocrtala duga. Gledao sam je isjeckanu mokrim
letvicama žaluzije: imao sam u isti mah i osjećaj skučenosti i os­
jećaj beskraja.
I eto, godinama poslije toga nije prošao ni jedan jedini dan a da
mi nije isplutao u svijest Concert champetre: stalno sam čuo iz jedne
ćelije sa dna sebe, s neotupljenom oštricom i preciznošću intona­
cije, onaj djedov nemoćni “...vidi se ono Concert champetre, ali
ipak!...” Pitao sam se: odakle tolika upornost toj beznačajnoj
trici, u čemu je skriveni značaj tolike njene upečatljivosti? I hoće
li ikad popustiti tiranija te nehotične memorije, hoće li ikad doći
dan kad se toga neću sjetiti? Već sam gotovo očajavao. I, razumi­
je se, najzad je taj dan došao. Došao sam po sebi, odjednom i ne-
opazice. Onako kao što to biva: za otkup od tiranije sjećanja po­
treban je jedan momenat spontane nepomisli, blagotvorno meha­
ničko zatajenje, skromni početni obol onog većeg zaborava. On
onda za sobom povlači dalje i veće obroke, dok napokon naviku
sjećanja ne smijeni navika nesjećanja — sve je u tome. No ne varaj­
mo se: to je uvijek neki labilni, nesigurni, privremeni zaborav. Ali
onaj konačni, svespasavajući zaborav ne pada nikad. Ni na takve
trice, kao ni na ma šta drugo u životu.
Jednom kad sam morao da obnavljam u požaru propale doku­
mente, dugo sam se mučio da bih se tačno sjetio godine kad sam

119
završio studije i sličnih podataka iz formalnog currkulum-a vitae.
Prevladao sam momente ljute stiske, prebolio sam (katkad, vaj! i
odveć lako!) grižnje koje su izgledale doživotne, osmjehnuo se na
nekadašnja raspinjanja ambicije i na jetke ugrize sujete. Izblije­
djeli su, često i ne ostavivši vidljiva ožiljka, otisci mnogočega što
sam nekad osjećao kao usijane žigove na rođenoj koži. A takve
trice iz djetinjstva, eto, (i pored moje male učene mehanike sjeća­
nja i zaborava) nikad nisam uspio da zaboravim.
U kišna popodneva, dok se muvam po sobi tražeći po kutijica­
ma dugme za košulju ili batajući dlanom po novinama da ispod
njih napipam zaturene naočari, u onom staračkom mrmoljenju, u
onim samotničkim solilokvijima (koji su, uzgred rečeno, kod me­
ne počeli dosta rano, još prije pedesete), iznenadi me moj vlastiti
glas, koji je odjednom izgovorio: concert cbampetre, ili: “zašto je pla­
kao Slinko?” Ili: “učitelj Zmajčić ostao danas bez kruva i krova”.
No gdje li sam ono prislonio cigaru, ili (čak i to!) gdje li sam ono
spremio pasoš (“na sigurno mjesto, da se ne zagubi”) — toga, vrlo
često, nikako da se sjetim!
Sto ćemo! Kažu: to je starost.

32.

Gorak ukus mladosti u ustima. Razdoblje na koje se najmanje

rado navraća moja spontana misao. Doba raspaljenog osjećanja
sebe, doba kad i astenički tipovi imaju svoj čas razigrane vitalno­
sti. Iz dna mlade zvijeri provaljuju naboji samosvijesti u stravičnim
oblicima egotizma. Naše je biće uprav životinjski nepodvojeno:
još nije napukla ona uska unutrašnja pukotina, ono malo, blago­
tvorno odstojanje prema samome sebi. Ni prva zamorenost ni os­
mijeh skepse ne dolaze da ublaže suhu sprženu žegu našeg bez­
graničnog ja. Napram njemu postoji još samo jedna malenkost:
čitav svijet. Puki, inertni objekt, potreban samo zato da bi se u
suočenju s njim naš ja mogao da potpuno ostvari.
Ferije poslije prve godine akademije. Nakon nekoliko jačih su­
koba, djed je bio pognuo glavu i privolio da pođem na muzičke
studije u Italiju. Za sobom sam imao nekoliko mjeseci odležanih
u plućnom sanatoriju. Pošteda i obzir koje sam tada zaradio dobro
su mi poslužili u tom natezanju s njim. Rezignirano je gledao ka­

120
ko slabija krv odnosi konačnu prevagu i rastače zdanje koje je du­
gim istrajnim marom podizao: i posljednji izdanak eto odlazi od
kuće da bi se posvetio tom "ciganskom zanatu”!
Od nekadašnjeg djeteta u meni nije bilo preostalo gotovo ništa.
Sa zadovoljstvom sam otkrivao kako svakim danom popuštaju
veze koje su me vezivale za moj krug. Izvjesnost konačnog raski­
da sazrijevala je ne kao moja odluka već kao neminovnost. Godi­
ne djetinjstva za mnom plašile su uspomenom patnje. Iza škrtih
riječi, ”život”, ”moj život” ocrtavala se ona usijana repatica koja
nas izvlači iz tjeskoba sredine i mami obećanjem ko zna čega. A
privrženost prema nekolicini bližih osoba, prema baki, prema fra
Anđelu, izlinjala je u onaj tanki, mladićki površan osjećaj, sasvim
vanjski i dekorativan, od koga se lako otkupljujemo razgledni­
com iz svijeta ili pismom o godovima, ispunjenim od vrha do dna
dragocjenim podacima o sebi.
Suho, vrelo ljeto, posljednje koje sam proveo kod kuće. Preko
uličice, u uzanom Egidijevom dvorištu, iz koga je zauvijek nesta­
la Kalpurnija, njena najmlađa sestra, mala Alda, izrasla je u dje­
vojku. Kao da je ranije nisam uopće bio primijetio. Potpuna su­
protnost Kalpurniji: bujna plavojka ispunjena do ispod kože me­
kom bjeloputnom podatnošću.
Čitavo to ljeto proveli smo zajedno u dugim šetnjama, pod po-
dozrivim pogledima starog Egidija. Nadureno sam podnosio zna­
čajne šutnje mojih tetaka i kratko presijecao bakina zebljiva natu-
canja. Leškareći s rukama pod glavom na žalu ili na terasi "crvene
kućice” u vinogradima, bulaznio sam o zajedničkom "bijegu u
svijet”, o pariškoj mansardi, o idili boemske vatrice u željeznoj
peći. I nehajno sam ostavljao da se ta bulažnjenja lelujaju na ne­
koj ugodnoj granici, jednako daleko od sračunate laži kao i od
stvarnije pomisli.
Zabavica za jedne ferije! Apres moi le delugeL. A možda uopće
to nije trebalo započinjati. Ali što se sad može? Svejedno, mojim
odlaskom sve će to splasnuti. Uredit će se već nekako samo po se­
bi... Na koncu, što sam ja tu kriv: odviše lak uspjeh uvijek me
rashlađuje!... Istina, možda sam raspirivao malko preko potrebe.
Ali ovakva avanturica zapravo se svodi na malošta ako je umješno
ne produbljujemo, ne obogaćujemo psihičkim komplikacijama.
Za ljubav treba invencije, pravo kažu. Moraš izmišljati uvijek ne­

121
što novo! Bez toga, ona se brzo rasplinjuje. Ne znam kako je ina­
če, možda u drugim stvarima dramatičnost leži u samoj događaj-
noj materiji, ali u ljubavi mi unosimo dramatičnost u materiju.
Moramo nekim našim postupcima produbiti dramatičnost u do­
gađajima, kao što se trljanjem pobuđuje električnost u štapiću od
ebonita. (Samo, to katkad postaje pomalo zamorno.) Jer, što je u
stvari ljubav? Naprosto omjer psihičkih snaga između dvaju pri­
padnika raznih spolova! (Možda nemaju sasvim krivo oni koji tvr­
de da je ljubav uglavnom igra samoljublja, ukoliko nije puka čul­
nost; a ja ipak nisam tako nerafiniran da bi za mene bila ovo po­
sljednje; za mene, štoviše, čulnost ima sasvim sekundarnu važ­
nost.) A život joj odbrojano teče od časa kad uvrtimo u glavu da
nešto postignemo pa do časa kad nastupi uspjeh. Ili samo do časa
kad se pomoli prvi nagovještaj uspjeha. “Uspjeh je grob ljubavi.”
(Genijalno je to rekao neko!) Ali žalosno je kad u svemu tome
muškarac mora da preuzme na se ulogu žene, kad je on taj koji
mora da s hiljadu malih suptilnih intervencija podstiče, oživljuje,
podržava čitavu stvar! Provincija! A čudno kako i najveći ljubavni
zanos, i najjaču zagrijanost može da smjesta rashladi neka sitnica:
mala neukusnost, mali lični miris od nedovoljne soanjiranosti,
najmanja ljaga smiješnoga. Pa čak i sama jedna krivo izgovorena
strana riječ! (Interesiralo bi me jesu li i drugi takvi?) Kako to da
od jedne slične trice sve te naše osjećajne konstrukcije i nadgrad­
nje najednom splasnu u ništa? Život ljubavi je život maslačka!
Stalno ugrožen, pod vječitom prijetnjom da se od jednog otpuha
raspline!... A vidi, ovog puta neće da popusti! Odakle, molim te,
odjednom ta pretenzija, kod tako mekog i predanog stvorenja?
Varaš se, mila! Neće to tako ići! Izvini, ali, za ovaj put, to se neće
dozvoliti!... A, tako! Onda je opet sve u redu. “Ti se igraš sa
mnom kao mačka s mišom!”... Oh, oh! Malko preteška riječ! Reci
radije tvrdoglavost, ili tako nešto!... No dobro, dobro, sad je opet
sve u redu!...
A kad je dogustilo, mladić je rekao sebi, odjednom razborito:
imali su pravo; zbilja, nisi trebao pustiti da stvar dotle dotjera.
Pomisao na neizbježne neprijatnosti raskida počela mi je trovati
spokojstvo. Strepio sam da ona ne primijeti moje rashlađenje i
zdušno sam se trudio da što bolje glumim. Iskreno bih se obrado­
vao kad bi mi se učinilo da ta gluma ima nešto stvarniju podlogu:

122
ne lažem, tek pomalo pretjerujem. U cjelovu sam brojio do odre­
đenog broja. U zagrljaju, sasvim sam prisebno motrio preko nje­
nog ramena zelenu bubicu na grančici oleandra; tad bih pomislio
kako me ona u tom času zamišlja očiju zakovrnutih od blažen­
stva i spopao bi me neodoljiv poriv da se iza njenih leđa kreveljim.
(Je li to ludost u meni?) Taj napor glumljenja i to stanje obazrive
neiskrenosti uskoro su mi postali neizdrživi, i samo ubrzavali i
pravili nezgrapnijim moja nastojanja da što prije isplivam iz svega
toga. Jedan njen letimičan nagovještaj, nabačen kao u polušali:
“ako otputuješ bez mene, više me nećeš vidjeti”, natjerao me u
pravu paniku. Trudio sam se da sam sebe uvjerim da je to samo
plod časomične egzaltacije, puko verbalno iživljavanje: ko ozbilj­
no pomišlja na nešto krajnje, taj to ne najavljuje. Takve situacije
najbolje rješava daljina. Odlučan rez - i gotovo! Otputovati, što
prije otputovati! (A uprav taj nagli odlazak, kako su naknadno
ocijenili obični razboriti ljudi, bio je fatalna pogreška.)
Kasno u noć spremao sam kovčege, pri svjetlosti dvaju svijeć­
njaka. Baka mi je slagala maramice i košulje. Čitavo posljednje
vrijeme motrila me ispod oka. Činilo mi se da na meni traži crte
mog pokojnog oca. Sad je izgledala primirena. U njenim očima
tinjala je žuta iskra zadovoljstva; valjda iskra nade da će unuk biti
nešto razboritiji i sretnijeg udesa od njenog nesretnog Frana.
Čitave noći nisam prilegao. Nekoliko puta povirio sam na pro­
zor prema uličici. Egidijev kućerak bio je zamračen. Sve je spava­
lo. Iz te male činjenice (tačno se sjećam) izvukao sam nesrazmjer­
no veliko umirenje. Zora je okrečila pragove prozora kad je s rta
na ulazu u luku zatulio mali čađavi parobrodić. Oprostio sam se
s bakom na pragu i pošao uz čovjeka koji mi je nosio kovčege.
Naši koraci uveličano su odjekivali o pločnik puste ulice. S ugla
sam bacio pogled na Egidijev kućerak i mahnuo rukom baki na
prozoru. Daleko je od mene bila svjesna pomisao da je to konačni
odlazak. Ipak, u tom krečnom zorinom zraku bila je klica slutnje.
(Ili možda trunčica poze? Bjegunac, izgnanik.)
Požurio sam se da pišem Aldi još s puta. Najavljivao sam joj
svoj povratak o božičnim praznicima. (Kakav nenadni preokret, i
kakvo naglo usrećenje!) Ne znam koliko sam u to obećanje sam
vjerovao, no ta je odgoda bila i za mene jedna potreba i jedno
umirenje. Ali moje se pismo putem križalo s drugim (odatle ka-

123
snije misao: svemu je kriv taj nesretni poredaj dviju vremenskih
tačaka) koje mi je javljalo: dogodilo se ono najgore.
Sasvim neočekivano, dakako, neslućeno, neshvatljivo, daleko i
od najdalje pretpostavke. Kao što se to već događa. Obična na­
knadna nevjerovatnost i nezamislivost, obični nesrazmjer između
povoda i proisteklog događaja, nevjerovatnost i nesrazmjer u ko­
jima se trudimo da iznađemo još jedino objašnjenje i jedino
opravdanje. Poznata priča. Samo se malko prenategne žica i sve
odjednom preraste u nepopravljivo. A na drugoj strani, opasna
privlačnost bespovratnog i neodoljiva draž ništavila - golemo
oružje u slaboj ruci. Čudnim premetom sila, čitava sabijena vital­
nost odjednom stane u službu osvetničkog samouništenja, s jed­
nakom onakvom slašću i silinom s kakvom je do maločas stajala
u afirmaciji života. U naizmjeničnom zavagivanju sad na ovu sad
na onu stranu, sami jedan hip požudno pronađene odlučnosti, na­
glo usrećujuće poput nadahnuća, i smjesta je sve prevaziđeno, sve
nadjačano. Uokolo krug preneražene šutnje. A žrtva, grdno po­
rasla u dostojanstvu, neslućeno velika u ornatu svoje bespovrat-
nosti, ulazi držeći čvrsto u ruci adut svoga ništavila, vanvremen-
ski nedostiživa, vjekovječna u svojoj smrti.
Doznavao sam, iz sigurne daljine, krute pojedinosti događaja.
One su se u meni preobražavale u viđenu i doživljenu stvarnost.
Pogrbljena figura starog Egidija, zabijeljenih očiju u patetički izo­
bličenoj gesti prema prozorima naše kuće, i prijeteće pesnice žena
iz mjesta, i njihovo pučansko iživljavanje u gnjecavo bolnim po­
tankostima, i pričanja o djevojci na odru, usana razjedenih od ki­
seline, poljepšanoj u smrti kao Trnoružica, i dugi sprovod u po­
vodnju purpurne zvonjave.
A zatim su slijedile vijesti grubljeg i surovijeg reda. Obavješte­
nje da je Egidio, nakon dugog i ružnog natezanja preko posredni­
ka, privolio da odseli sa svojima u drugo mjesto. Pa bakina izne­
nadna smrt, koja je prekinula i posljednju moju sentimentalnu
vezu s kućom i s mjestom. Pa glas da je djed udaren od kapi i da
su rođaci preuzeli vođenje pomorskog posla i upravu imovine. A
ubrzo zatim njihov iscrpan izvještaj o stanju poslova, s čituljom
neuspjeha i udaraca koje je firma pretrpjela u posljednje vrijeme.
I, kao zaključak, upozorenje da, s obzirom na moje duge studije i
izdržavanje u inozemstvu, na pozamašnu odštetu isplaćenu Egidi-

124
ju, kao i na neke stare još neraščišćene račune u vezi s mojim po­
kojnim ocem, treba da se smatram podmiren i poslije djedove
smrti ne treba da očekujem ništa osim dijela stojne kuće i kućnih
pokretnina i uspomena. Sve to uz savjet da se, bar za izvjesno du­
lje vrijeme, ne pojavljujem u mjestu. Savršeno izlišno strahovanje,
jer sam već i bez toga bio donio moju odluku.

33.

Ne brini, preboljet ćeš! — govorio mi je iskusan pustolov, još je­

dan odlutali sin moga kraja; jedan od netraženih mentora na koje
sam nailazio u mladosti. — O, još ćeš se čuditi kako si lako i brzo
zaboravio! Jer ovo isto što ti se sad čini “neizdrživo” i “beskonač­
no”, posmatrano unatrag činit će ti se da je bilo “lako” i “kra­
tko”. Godina-dvije grižnje u vremenskoj perspektivi tako se skra­
ćuju, postaju tako male — jedna tačka! I najteži događaji s vreme­
nom gube svoju masu. Preobražavaju svoj vid već prema etapi
puta s koje ih promatramo. Splošnjavaju se u besprostorne likove,
odrazuju se u nevjerovatno deformiranim projekcijama. Dođe vri­
jeme kad i svoju sopstvenu stvarnost počinjemo osjećati sasvim
blijedom i tankom, opipavamo je gotovo s nevjericom. A zajedno
s njom i sve s čime ona dolazi u dodire i u odnose... Ne brini! Vri­
jeme će sve to urediti! Malko si prenategao žicu. To se događa.
Ubuduće bit ćeš oprezniji. Tješi se da gotovo svaki muškarac ne­
mirnije prirode i gladnijeg emocionalnog aparata nosi u sebi je­
dan takav doživljaj. Utjeha statistike: prosječno na toliko hiljada
kilometara svaki vozač doživi po jednu saobraćajnu nesreću. I ka­
žu: to je normala.
— Ne govorite tako!
— Sad te to povređuje, naravno. Porazgovorit ćemo se ako se su­
sretnemo za jedno dvije godine! Govorim iz iskustva. I mogu ti
tačno predskazati kako priča dalje teče. Poslije duljeg ili kraćeg
vremena ošamućenosti mladić kreće naprijed. Obilježen je tim is­
kustvom kao nekom ahmedijom oko čela. Uljepšan svojim bo­
lom, fatalno označen svojom krivicom. Neko vrijeme držat će se
povučeno, po strani. Pa i to će mu nešto podavati. Ali taj stav ne-
učestvovanja ne traje odveć dugo. Mladić uskoro izlazi iz rezerve.
I, htio ne htio, počinje se koristiti svojim doživljajem. Ne boj se,

125
u tome smo svi jednaki! Razlika je samo u stilu. A taj zavisi od
prirođenog ukusa, od stepena tankoćutnosti, od mjere inteligen­
cije i duha. Jedan će, jeftiniji, isturajući pred sobom vizitkartu
svoje provjerene neodoljivosti, uzbaciti glavu i znalačkim okom
omjerati ženske noge. I tom naknadnom bezobraznošću svetit će
se za one časove zebnje koje je, odmah poslije događaja, blijed i
prezav proveo među četiri zida svoje sobe. Drugi, nešto finijeg zr­
na, voljet će estetskije alire usamljeništva, doživotne zakriljenosti
sjetom. Ali će, više ili manje svjesno i s više ili manje ukusa, jedan
kao i drugi iz onog događaja vući profit za svoje dalje podvige.
Fama koja čovjeku prethodi uravnava mu put, prostire crveni sag
njegovom uspjehu. Svaki polučeni uspjeh olakšava za izvjesni po­
stotak postizanje narednog, i taj se prirast neprestano gomila.
Akceleracija uspjeha, kako to nazivlju ljudi naše ruke. Deset do­
bivenih bitaka iza nas čini već unaprijed dobivenom onu jedana­
estu pred nama. Zakon serije. I pazi da nikad, u ma čemu budeš
gazio za uspjehom, ne prekineš seriju i ne izgubiš akceleraciju. Jer
u tom ćeš slučaju morati da započinješ iznova. A to, pogotovu u
nešto starijim godinama, kad se zamorimo i počnemo gubiti ela­
stičnost, zna da bude opasno, pa i kritično. Čovjek mora juriti
uvijek naprijed za uspjehom, čak i kad mu se neće. I u ovome, kao
i u tvojoj violini, kao i u svemu drugome, ako se misli nešto po­
stići, treba biti profesionalac uspjeha, snabdjeven profesionalnom
požrtvovnošću i gluhoćom za unutrašnja pitanja o svrhovitosti
našeg kretanja, kao i svaki profesionalac. Bez te istrajnosti — koju
sam ja, uzgred rečeno, samo dopola imao - neka se čovjek ne
upušta u gužvu. Treba od samog početka biti načisto da profesi­
onalcu uspjeh vrlo brzo prestaje biti slast i postaje dužnost, zanat­
ska dužnost kao i svaka druga...
— Ne čudi se što ti ovako bez uvijanja govorim — nastavio je
“Mentor pomodrelih usana”. - Nema smisla da zamuckujemo. Ja
sam danas na onoj tački na kojoj ćeš ti biti za nekoliko decenija.
Sad se ne prepoznaješ u meni, dakako. Znam, to ti ne laska, mož­
da mi i ne vjeruješ. “Sto priča! to su riječi starog probisvijeta,
emeritnog ženskara!” Ali uvjerit ćeš se. Mi smo u stvari, samo
rani i kasni vid istog čovjeka, ishodna i završna tačka jednog pu­
tovanja... Mislim da te dobro čitam. U ženama ćeš naći dobre pri­
jatelje i iskrene saveznike, bolje i nesebičnije nego među ljudima.

126
Žene su bolji dio čovječanstva. Ako ti, među ravnodušnim, so­
bom zaokupljenim ljudima, neko pruži ruku da te izvuče iz nepri­
like, to će uvijek biti žena. One će imati kudikamo više shvaćanja
za tvoje bubice, za tvoje bolećivosti. Njima će biti privlačno i za­
nimljivo ono isto što će muškarci smatrati, ili bar nazivati, tvojom
slabošću i tvojim manjkom. Ono što će u očima muškaraca znači­
ti mekuštvo i histeriziranje, u njihovim će očima značiti skupo­
cjenu krhkost tvoje građe i pravu, suštu poeziju. Žene ne obožava­
ju baš tako “snagu”, kao što se obično misli i govori. Ta famozna
“muškaračka snaga” i senzualno robovanje žene daju tek privre­
menu, nesigurnu, i uvijek pomalo uslovnu vlast nad ženskim srci­
ma. U njima stalno živi pritajena želja za oslobođenjem od tog ro­
bovanja. Ne, ne zove se ovo biti ženskar, ovo se zove samo biti
slab prema ženama. Ranjiviji, zavisniji od njih nego što su obično
muškarci. A žene su nam instinktivno zahvalne za to. Jednosta­
van opit: ako ti je više-manje ravnodušno kakvo mišljenje imaju
o tebi muškarci, dok ti naprotiv nije nimalo svejedno što o tebi
misle žene, to je pouzdan znak da pripadaš tom tipu čovjeka...
Znam dobro, još je prerano da me shvatiš i da mi povjeruješ. U
tebi je još previše živ i svjež tvoj nedavni događaj. Ali ne grizi se
preko mjere zbog njega. Tome nisi kriv ti: tako to već ide!... Želio
bih da se opet sastanemo za neke dvije godine...
Prevario se. “Mentor pomodrelih usana” bio je i odviše darežljiv.
Do kakvog takvog zalječenja proteklo je beskonačno dugo vri­
jeme. Ali to beskonačno dugo vrijeme, kalendarski, nije iznosilo
ni punih šest mjeseci. Nije mi preostajalo nego da se tješim time
što je kod drugih to vrijeme bilo još kraće. Umalo što nisam us­
kliknuo: pa ti si još relativno plemenit!
Cinizam, kažu.
Eto: zapažamo pojave koje se nameću našem oku i našoj pažnji,
spontano, sasvim automatski, i razmišljamo o njima. A nešto nas
goni da zapaženo i pomišljeno odmah sebi formuliramo najpre­
ciznijim riječima. Pored onog ja koje pati, smjesta nikne ono ja
koje tu patnju okrutno zapaža i hladno zarezuje. A iz te strasne
zapažačke angažiranosti niče izvjesno malo olakšanje. Malo, ali
ipak takvo da znači nadrastanje. I pritom kao da naše pravo, du­
blje i autentičnije ja leži ne u onom ja koje se svija i grči, nego,
bar za trunku više, u onom ja koje mu preko ramena radoznalo

127
viri u ranu. Bešćutnost? Nemoralnost? U tome li je dakle naša
krivica? Ali zar nam ta neumoljiva oštrina uočavanja ne postaje,
jednim drugim putem, daleko veća patnja i daleko teža kazna za
onu “bešćutnost”, nego što bi nam bila blagodatna prepuštenost
čitavim nepodijeljenim bićem toploj kupki čuvstvovanja i olakša-
vajućem porivu suza? I je li taj ispitivački nagon (ta osjećamo ga
gotovo kao moralni imperativ!) znak nedostatka osjećaja, ili je on
najdublji i najtananiji vid osjećajnosti, njena sublimacija?
Cinizam, kažu. Možda. No ako je tako, tad je veoma tanana
crta koja dijeli cinika od moraliste. Tako tanana da nam se oni na
mahove priviđaju kao sinonimi. Ponekad me iznenadi čudna mi­
sao: da su moje najpreče preokupacije u stvari bile uvijek bitno
moralističke. Pa i moralizatorske, neprobavljivo moralizatorske. I
da je to proistjecalo, kao iz svog nužnog preduslova i iz svoje ne­
ophodne predradnje, uprav iz onog “cinizma”. A kako se, po ne­
koj podsmješljivoj igri udesa, događa da najosnovnije naše istine
spoznajemo iz istini suprotnih tvrdnja i ocjena naših bližnjih, i ja
sam prvi poticaj za otkriće moje bitno moralističke prirode dobio
iz usta onih koji su me označivali kao larpurlartistu.
Osim ako i izraz “larpurlartista morala” ne nalazi neki svoj ra­
zuman smisao i primjenu?

34.

Danas je nebo osvanulo zastrto. Tek sredinom jutra pojavilo se

sunce i dovabilo me na prozor, kao guštera. Prekinuo sam pisanje
i stajao iza stakla gledajući u uski prostor s nasadima između dva
paviljona. Najednom zatutnji automobil i ustavi se pred ulazom
u zgradu. Crn, ulašten, ispupčen krov sjajio se na suncu. Iz auto­
mobila ispade čitava mala familija: otac, majka, kćerka, već dje­
vojka, i sinčić. Zacijelo su došli nekome u pohode. Otac je zalu­
pio stražnja vrata ne propustivši da prije toga malko spusti sta­
klo, radi ventilacije, kako kasnije ne bi bilo sparno. Zatim je izva­
dio iz džepa zveckavi snopić ključića i malim plosnatim mjedenim
yale-om brižno zaključao. Za prednja vrata nije pokazao podje­
dnaku očinsku brigu; njih je samo zalupio. Prošli su stubištem,
malčice bučnije nego posjetioci-pješaci, a zatim su se čuli njihovi
koraci na hodniku, sve dok nisu zamakli u sobu mog susjeda.

128
Vrata koja su se za njima zatvorila presjekla su mome uhu povi­
šene glasove iznenađenja i pozdravljanja kod susreta.
Dječak se kratko zadržao u sobi. Zamišljam da se i za to vrijeme
premetao s noge na nogu i u sebi brojio do stotinu, ili do trista,
koliko je već unaprijed sebi odredio da mora najmanje ostati kod
bolesnika. A onda se iskrao i sišao opet k prijatelju automobilu.
Očevidno, sasvim skorašnja nabavka. Izvadio je ispod prednjeg
sjedišta veliku novu krpu jelenje kože i uzeo brisati staklo, blistavi
metal hladnjaka, farove. Tad je sjeo za volan (vidio sam ga isko­
sa, kroz obrisano staklo pod niskim krovom), i stao naizmjence
upirati nogama u pedale, ovlašno kretati amo tamo volan, onako
“na suho”; pritom je skupio usne: upotpunjavao je iluziju imitira­
jući šum motora. Zatim je stavio u pogon brisač, koji se okretao
desno-lijevo, desno-lijevo, malko zapinjući po suhom staklu, jer
danas, eto, nažalost kiše ni za lijek! Baš su nesretna djeca! Nikad
da im potrefi ono što bi u taj čas trebalo!
A gore u sobi, međutim, su torokali. Postavljali bolesniku pita­
nja o njemu, o njegovom zdravlju, pa mu ne davali vremena da od­
govori, već novim pitanjima presijecali njegove tek započete odgo­
vore, upadali jedno drugom u riječ i jedno drugo nadglasavali; zasi­
pali ga bokorima svog čavrljavog, razigranog optimizma, i u njego­
voj lelujavoj glavi, koja se još pomalo zanosila, puna rekonvalescent -
ske prorijetke praznine i omaglice, stvarali onaj poluugodni osjećaj
Ijuljaške i švipsa, kao chaudeau sa portom, samo bez odgovarajuće
hranjivosti. I u njihovom se čavrljanju, svakako, bar desetak puta
navraćala riječ “kola”, “naša kola”, u raznim spregama, kao kod
vježba u padežima. Vidjeli su da je lijep dan, pa su pomislili: zašto
da ne iskoristimo pa trknemo našim kolima da ga posjetimo? Do­
duše, put nije najbolji, ali kola su nova, imaju dobre amortizere, pa
hvala bogu! vozit ćemo nešto polaganije! I tako, posjedali su u kola,
Viktor je sjeo za volan, pripalio cigaru, i cigara još nije ni dogorjela,
a već su bili tu... Ali gdje je Zvonko? Uvijek on nekud šmigne! No,
sigurno je dolje, kod kola... Samo zaboga, da ne bi što taknuo!...
Ali neće, neće, bez brige, razuman je on, u tim stvarima... Bože
moj, treba shvatiti, njega to jako zanima, na koncu konca, dijete je,
svi smo bili djeca... I tu se razdragana lica kolektivno obraćaju bo­
lesniku za potvrdu i uviđavnost. A on, s glavom punom od nepopi-
jenog chaudeau-z. sa portom, uviđa i potvrđuje.

129
 Ali sad zbilja već moraju da krenu, dugo su se zadržali. Viktor,
naime, ima da obavi još jedan mali poslić prije ručka, samo, ne zna­
du — zna li to možda bolesnik? — ne, nažalost ni bolesnik to ne zna,
— ne bi li im bilo bolje da na povratku krenu gornjim putem? Za­
što da se vraćaju istim putem kad mogu... ali ne, ne, nema smisla,
gornji je put, doduše, nešto kraći, ali zašto riskirati, ta i onako, s na­
šim kolima, to znači svega par minuta razlike, a to ne igra nikakvu
ulogu, nema zaista nikakva smisla štrapacirati kola. Uostalom,
donji put kojim su došli ipak je uglavnom pristojan, i zašto bi sad
riskirali... a baš im je drago što bolesnik tako dobro izgleda, vjeruj­
te, čisto dobro, raduju se, i nadaju se da će uskoro, sasvim uskoro,
i tako dalje... He, dakle, još jednom, drago im je, raduju se, od sveg
srca se raduju, ustaju, zakopčavaju ogrtače, baš se raduju, baš
zakopčavaju ogrtače, karirane putne ogrtače od tweeda, i nadaju se
da će uskoro, sasvim uskoro... oh bože! gotovo su zaboravili,
donijeli su cvijeće, malo gladiola, krasnih, svježih gladiola, naslonili
su ih tamo na radijator... o, hvala, hvala... i nadaju se da će uskoro,
sasvim uskoro... hvala... he, dakle doviđenja, do skorog viđenja,
hvala, hvala, još jednom, doviđenja! — I konačno odlaze.
Promiču opet hodnikom, silaze stepenicama, dobrostivo se os­
mjehuju vrataru. Viktor vadi iz džepa mali zveckavi svjetlucavi
snopić, izabire plosnati mjedeni ključić, brižno ga uvlači u bravi-
cu, otključava stražnja vratašca, spušta još malo niže staklo. A
Zvonko zbilja nije lijepo učinio, što će samo reći bolesnik, kakvo
će mišljenje imati o njemu. A baš je lijep dan, i dobro je što su is­
koristili, jer za sutra se već ne zna, za sutra se nikad baš sasvim si­
gurno ne zna!... A srećom nema mnogo prašine... A njoj bolesnik
zbilja nije napravao tako loš dojam. Ni njemu, ni njemu, on je
očekivao gore, mnogo gore... Smještaju se u kola. Viktor sjeda za
volan, pripaljuje novu cigaru, namješta zeleni šeširić, zeleni šeši­
rić s runolistom, uvlači u kola i posljednju nogu. Zvonko sjeda
pored njega. Pleuritično kašljucnu zalupnuta vrata — i kola kreću.
Vjerovatno donjim, starim putem.

35.

Jutros sam listao ove bilješke i opet se nasmijao nad samim so­
bom. Ako se ne varam, htio sam da ispričam nešto kao “moj ži­

130
vot”, ili možda “moje djetinjstvo”, - a eto sam odlutao u nekakve
meditacije, u nekakva maštanja, čak u nekakvo moralisanje! I is­
palo je više kao neki “irealni dnevnik”: ne znam sam da li dnevnik
nekadašnjih dana, ili ovih sadašnjih, ili možda nekih trećih, ne
postojećih dana koji vise van vremena. A mogao bih da ispišem
na čelu ovih stranica i naslov: “jedan neosmišljeni životopis”. Ali
što mogu kad se moj život sastojao više od takvih buba i fantazi­
ja, od igre osjećanja, od potitravanja senzibilnosti, od nekakvog
kineskog pozorišta sjena, nego od onih čestitih, četvrtastih činje­
nica koje imaju svoje lijepo, sistematizirano mjesto u životu pri­
stojnih građana i svoj časni položaj u svijetu egzistentnih stvari!
Time, naravno, ne kažem da u njemu nije bilo i krutih, sasvim
opipljivih činjenica — o, i te kako opipljivih! Samo, sad mi se čini
da su one bile od sporedne, drugorazredne važnosti, i da je uvijek
bilo važnije ono nešto što stalno za njima stoji. Praktični događa­
ji vanjske su stvari koje spolja na nas nalijeću. To su kao žestoke,
iznenadne bolesti, koje katkad jako potresu naš organizam, koje
mogu i da ga skrše, ali kad su prošle — prošle su, pa s vremenom
se čak i zaborave. A ono drugo je stalna, konstitucionalna svoj-
stvenost ili greška našeg organizma, poput šepavosti, ili ljevaštva,
ili greške u gradnji oka, i one nas prate do groba; pa zato je svaki
naš korak, korak šepavca, svaka naša gesta, gesta ljevaka, a svaki
naš pogled prenosi nam u svijest po jednu iskrivljenu sliku stvar­
nosti.
- Zašto ne pišeš mjesto da brbljaš? - govorili su mi prijatelji po­
nekad. - To bi, doduše, bilo skroz nerealno, ali možda zanimlji­
vo. Ili bar zabavno, kao dječja bajka. Pogriješio si put: mjesto vio­
line, morao si uzeti u ruke pero.
Taman posla!, mislio sam u sebi. Da sam uzeo pero, danas bi mi
isto tako govorili: pogriješio si, za tebe je bila violina. Znam ja već
te stvari! Nije stvar u violini ili peru: stvar je u čovjeku, mili moji!
Ipak, katkad sam pokušavao da ih poslušam. No ubrzo sam, i
s osjećajam neiskazanog olakšanja, odbacivao pero. Uviđao sam:
nema šta, riječ uvijek iznevjeri misao! A pogotovu iznevjeri osje­
ćaj. Ili se, moguće, to samo meni događa, zbog nevještine, zbog
nedostatka svake majstorije. I teško mogu da iskažem do koje me
mjere to poražavalo, do koje mi je mjere unižavala čitavu stvar
pomisao da baš sve, ljepota i neljepota, istinitost ili neistinitost,

131
poezija ili nepoezija onoga što hoćemo da kažemo zavisi jedino od
vještine ili nevještine, umješnosti ili neumjesnosti. A možda je to,
domišljao sam se dalje, pitanje onoga što se zove “imati talenta”
ili “ne imati talenta”? Biva, kad riječ iznevjeri misao, kad neće te
neće da izrazi ono što mi hoćemo — to se zove “ne imati talenta”;
kad ne iznevjeri, kad je poslušna, krotka — “imati talenta”.
I još nešto. S vremenom sam napravio porazno otkriće: gle! sav
trud oko formulacije mojih sadržaja nije bio drugo nego nesvje­
sno nastojanje da i moje ne baš sasvim banalne misli i zapažanja
zaodjenem u što nenapadniju, znači u što banalniju formu! I čim
sam više u tom uspijevao, bivao sam zadovoljniji. A kako mi se
učinilo da ljudi od struke upravljaju svoje napore baš u suprot­
nom pravcu, pomislio sam: očevidno, nisi shvatio u čemu je stvar.
Nisam to tjerao iz nekakvih formalno stilskih preokupacija, iz
težnje prema klasičnom idealu jasnoće, ili iz ugledanja na ovaj ili
onaj uzor. Ne, takve stvari potječu iznutra. To je u suštini ona ista
unutrašnja potreba po kojoj nervčik dobro nateže svoje čarape i
jezivo šilji svoje olovke. Možda je istog porijekla i moja instink­
tivna nepovjerljivost prema svemu što sliči na mistifikaciju, na os-
tentiranje nečeg čega stvarno nema, na namjernu osobenost. Ori­
ginalnost još nikad nije nikla iz straha od banalnosti. Namjerna
originalnost najpouzdaniji mi je simptom odsustva one prave.
Čim u knjizi naiđem na mjesto koje mi makar i samo malo zami-
riše na mistificiranu personalnost, na zamućivanje zbog zanatske
draži ili naprosto zbog mimetiziranja praznine, smjesta naćulim
uši. Usumnjičim se kao pijanac koji je u svojoj čaši naslutio tra­
gove arsena. I kao što je takva jedna primisao na arsen podobna
da nam zatruje čitavo bure vina, ovakva jedna sumnjica može da
mi baci sjenu podozrenja na čitavu knjigu, pa i na one stranice
koje možda donose žežene istine.
Svjesna težnja za originalnošću nesumnjivo je stvar relativno
novijeg datuma. Zanimljivo bi bilo ispitati njenu historiju, utvr­
diti njene prve pomole u životu umjetnosti. Klasični umjetnik ni­
je je poznavao. On joj se štoviše opirao — ta sve je bilo protiv nje:
religije, ustaljeni red svijeta, uvriježeno poštovanje starine. Onda
je, da bi se stvarima pribavio ugled i cijena, trebalo mistificirati
njihovu starinu, ne njihovu novotu. Čak su i na otkrivanje novih
svjetova ljudi kretali pod stijegom otkopavanja starih! Original­

132
nost se mučno probijala kroz naslijeđene sheme i okvire, kroz os-
veštane forme, svjesno nespoznata i netražena od umjetnika, upr-
kos njemu. Kakav li je čar, i kakvu mutnu, duboku snagu, onda
imala! Danas, ona je na dohvat svakome, jeftina stvar, prva želji-
ca i početna ambicijica svake intelektualne kaćiperke, svakog
umjetničkog pomodarca. Jedna od posljedica prirodne, i sasvim
plauzibilne, opče demokratizacije: demokratizacije luksuza. Dale­
ko smo od kneževskih baroknih teatara: za četiri franka i pedeset
santima svak može da ima svoj stalle de cote na velikoj operi, pa i
da dade izvikivati svoje ime za najamna kola koja ga čekaju. Za
isto toliki iznos, svak može da s flašom mousseux-a, koji nepobit­
no pjenuši, proslavi položeni ispit ili vjeridbu, unapređenje ili kr­
štenje novorođenčeta. Intelektualna, a posebno umjetnička origi­
nalnost u današnjem svijetu nije skuplja od toga.
Prilično mi je prihvatljiva misao da je osnovni, ili bar najglavni-
ji poticaj na pisanje težnja za “oslobođenjem”. I da to važi ne sa­
mo za one velike, za spisatelje od ranga, nego, možda još i više,
za one najskromnije: najintimnija prepiska, i nikom povjereni za­
pisi i dnevnici diktirani su uprav tom težnjom. A pošto taj osjećaj
oslobođenja (pouzdano sam zapazio) porasta uporedo sa stepe-
nom preciznosti izraza, sasvim mi je shvatljivo ono grčevito upi-
njanje za što pedantnijom preciznošću (pedanterija koja je u ovom
slučaju sinonim istinoljubivosti), za krajnjom “racionalizacijom
iracionalnog”. Fluktuantne sablasti oslobodili smo se tek onda
kad smo je fiksirali onako kao što seoski kovač pričavla šišmiša na
vrata svoje kovačnice. Satjeravajući je u tamnije zone, mi joj samo
omogućavamo dalje tavorenje u gostoljubivim naborima chiaro-
scura. Ne sumnjam da je uprav ta žudnja za što potpunijim očiš­
ćenjem i oslobođenjem bila ono što je davne, demonom opsjed­
nute, živopisce nagonilo da čim preciznije naslikaju đavla na zidu.
Da sam kojom srećom ili kojom nesrećom pisac, zacijelo bih pro­
gonio sablasti upornošću lovca na glave, ne hajući da li sam time
prešao granice zabrana umjetnosti.
(Kažu da je srodna teoriji “oslobođenja”, i iz istog izvora, i teori­
ja o “umjetnosti kao kompenzaciji”. Poznavao sam pjesnika fizi­
čki neugledna stasom, znatno ispod prosječnoga, koji je u svojim
spisima, naprotiv, bio jeziv senzualac i besprimjeran Don Juan.
Na njegovim stranicama žene su padale kao pokošene. Bilo je čak

133
i masovnih pokolja: čitave hekatombe ljubaznica! Čitajući njego­
ve knjige, podlijegao sam čudnoj optičkoj opsjeni: krajem oka,
poput neke mouche volante, zamjećivao sam golog Lakat brade —pe­
dalj muža, s pripisanim prijapičnim falusom iz antičkih igara gdje
se seta kroz stranice svojih knjiga, onako kao što se za pasjih vru­
ćina buržuj koji je otpremio familiju na ljetovanje šeta bez gaćica
po odajama svoga pustog stana. I, čudno, poslije toga nisam više
vjerovao čak ni njegovim patriotskim stranicama. Uopće, više mu
nisam vjerovao ništa. Dozvoljavao sam da može da nas zabavlja
dotle dok nas zabavlja, bez pretenzija na kakvo vjerovanje. — Ne,
to ne mora da je na vlas isto što i teorija “oslobođenja”!)
Jednu dalju zapreku mom pisanju vidim u tome što sam stra­
šno, baš strašno neuk. U izvjesnom smislu, uprav djevičanski ne­
uk. Mogu reći da nikad ništa nisam naučio: što god znam (onoli­
ko koliko znam i onako kako znam), sve sam to u neku ruku ot­
krio. Nalazili su da to ima i svojih dobrih strana.
— Na taj način, ono što znaš, znaš uprav onako i u onom vidu
u kome tebi treba i odgovara: to tvoje “znanje” tako reći krojeno
ti je po mjeri. Nije konfekcija. A to je svakako neka vrsta luksuza.
Zamisli samo: imati svoja znanja fazonirana i oblikovana baš ona­
ko kako tvoj mozak treba i kako može da ih primi!
— Pa zar to ne važi uvijek i za svakoga? Ta vjerovatno svak shva­
ća onako i u onim oblicima kako njegov mozak može da obuhvati
i asimilira!
— He, nije, nije! To se samo tako čini! Ljudi većinom imaju je­
dan te isti, standardizirani pojam o stvarima. Nešto kao unifor­
mu. A to tvoje, to je individualni luksuz. Ako hoćeš, neki više ap­
straktni, platonski luksuz, kao luksuz neuniformisanog dronjav-
ca napram uniformi gardijskog oficira. Ali ipak svoje vrste luksuz!
A evo sad kao da sam poslušao njihov savjet. Ta nije valjda da
sam pod starost dobio i takve ambicije?! Prije nego sjednem za
rad, dugo brišem stakla naočari. Zahuknem ih, pa ih tarem, pa
kroza njih pogledam prema svjetlosti, pa ih opet tarem. A kad
uniđe moja bolničarka te me zateče gdje pišem (okrenut sam joj
leđima, ne vidim je), povuče se na prstima i tiho priklopi vrata -
pssst! stari radi! I opet se smijem sam sebi.
Nego, šalu na stranu, u ovom piskaranju našao sam priličnog
saveznika protiv samoće i duga vremena. Slušao sam da se mnogi,

134
u već poodmakloj dobi, u kaznioni dadu na pisanje. Isto ovako, iz
dugočasnosti i potrebe za nekim, makar i imaginarnim, subesjed-
nikom.
A i inače sklonost za pisanje zna da se javi kao popratna pojava
date životne dobi. Najčešće kao pubertetska ili klimakterijalna
pojava.
Imao sam školskih drugova koji su nekako od svoje šesnaeste
pa tamo do dvadeset druge ili treće bili uprav ogorčeni spisatelji,
redovno pjesnici. Najkasnije oko dvadeset i pete, to je kod većine
naglo prestajalo. Dakako, ukoliko im međutim nije prešlo u rđa-
vu naviku, kao griskanje nokata, ili ukoliko za vrijeme tog puber­
tetskog spisateljstva nisu našli načina da na njemu fundiraju svoju
egzistenciju, pa su kasnije pomislili da zaista nema smisla da joj
sad traže drugi, neizvjesniji, osnov. A bivalo je nešto tužno u tom
njihovom ostajanju u službi muze “nakon odsluženja roka”, kao
kad bivši pacijent ostane i dalje u umobolnici u svojstvu bolniča­
ra. Književnost kao klimakterijalna pojava, to je drukčija stvar.
To obično spopadne odjednom i žestoko, i ne pušta sve dok pro­
ces ne mine. No u tim slučajevima prognoza je redovno povoljna:
gotovo bezizuzetno, s prelaskom kritičnog doba prođe i ta po­
pratna pojava, ponajviše ne ostavljajući nikakvih posljedica. Onaj
prvi slučaj češći je kod muškaraca, ovaj posljednji kod žena; to
jest za muškarce je tipičniji poeta praecox a za žene poeta tardivus.
Dalje, kod tipa poeta praecox nerijetko oko dvadeset i pete nastu­
pa jedna kriza iz koje poeta praecox izlazi mutiran u kritičara, i ta­
kav obično ostaje do konca života. Možda baš toj pojavi kritika
ima da zahvali za svoj opstanak. A primijetio sam da je kritika tih
kritičara koji su započeli kao pjesnici daleko beskompromisnija
od kritike onih drugih, kritičara “iz podloge”. Ljudski shvatljivo!
Kad ne možemo da sebi samima postavimo pod pete pedalj po­
stamenta, ne preostaje nam nego da svima ostalima za jedan pe­
dalj poodsijecamo noge!
A ovo kod mene - ovo je treći slučaj: pisanje kao senilna poja­
va. Ni ta pojava nije tako rijetka. Mnogo češća nego što se misli.
U nekim godinama, ljudima, pa i sasvim priprostim, dođe svrbež
pisanja. Odjednom im se učini da nešto važno imaju da saopće. A
pošto, neuki, valjda i ne znaju za druge umjetničke forme — naj­
češće upru da pišu testament.

135
 Susretao sam stare iseljenike, ljudske odrtine po bolnicama i
ubožnicama. Poslije trideset, četrdeset godina odiranja svoje bi­
jedne mašine po svim kulučenjima u svijetu, praznoruki, goli kao
crkveni miševi — odjednom su zaželjeli da pišu testament. Čak i
oni koji su otklanjali utjehu posljednje pričesti nisu htjeli da se
odreknu zadovoljstva posljednje volje. Jedan od njih, već sasvim
krezub i gotovo slijep, sa zastarjelom neprozirnom bionom na oba
oka, pokazao se naročito uporan. Odlagali su mu ispunjenje te že­
lje od danas do sutra, misleći da će starac zaboraviti. Ali ne! Sva­
kog je jutra izlazio nanovo sa svojim zahtjevom. Najzad se nado­
vezao mene.
— Hoću da pravim testament. Molim vas, vi pišite, a ja ću vam
kazivati u pero.
— Ali za koga testament, kad nikoga svoga nemaš? — nastojao
sam da ga razuvjerim.
No starac je ostajao pri svome, tvrdoglav kao dijete. — Ne mari!
Hoću da pišem testament! Pa neka se poslije moje smrti pošalje.
— Ali kome, brate dragi, kome da se pošalje?
Malko je pošutio. Slijepe oči poigravale su uprte u treperenje
topoline krošnje pred prozorom. Sluzavo zamućene navlake na
zjenama ljeskale su se odsjajima nestvarnih daljina.
— Neka se pošalje tamo, preko mora... u Stari kraj!...
Ostao sam i ja neko vrijeme bez odgovora, zagledan u ljeskanje
topoline krošnje.
— Pa dobro! Kad hoćeš, pišimo! — i uzeo sam pero u ruke. — N
ka mu bude! Neka mu bude, kad ga to zabavlja!
Tako govorim sada i sam sebi:
— Neka mi bude! Kad me zabavlja, neka mi bude!

36.

Za čitav onaj niz godina koje sam proveo po svijetu u potuca-

nju i jurnjavi za opsjenama, slika mog mjesta i djetinjstva prove­
dena u njemu lebdjela mi je uokvirena nestvarnošću, poput onog
minijaturnog pastelnog pejzaža na poklopcu staroga klavira. Čvr­
sto sam vjerovao da je raskid s njim bio konačan i nikad nisam
pomislio da bih se nekad u nj mogao vratiti. Ali jednom su me,
sasvim neočekivano, pozvali “po službenoj dužnosti”. Svratio sam

136
nakratko i letimično, od danas do sutra. Među kupcima rasparča-
nih krpica vinograda i maslinika, posljednjih dijelova imovine ko­
ji su još bili ostali upisani na naše ime, izbili su beskonačni pogra­
nični sporovi, i sud je najzad odlučio da pozove za svjedoka mene,
posljednjeg živog od porodice. Pismeno sam odgovorio da o svim
tim stvarima ništa pod bogom ne znam niti pamtim. Pisao sam i
starom fra Anđelu, nekadašnjem mom instruktoru u fratarskoj
gimnaziji i više-manje jedinoj živoj osobi koju sam u mjestu još
poznavao, moleći ga da i on sa svoje strane to izloži sudu, pa da
me oprosti od te dužnosti. Uzalud. Parbenici su bili uporni, i sud
je ostao pri tome da moram lično doći.
Odvukli su me na sudsko naličje preko brijega, i tako sam još
jednom imao prilike da vidim crvenu kuću među vinogradima, sa
čije sam terase u djetinjstvu gledao zvijezde. Na toj sam terasi, le­
žeći u ljetnim noćima nauznak na kamenim klupama, i sklopio
poznanstvo s njima. Čini mi se da se niotkuda one ne vide jasni­
je i blistavije nego iz te dolje odakle se ne pruža otvoren vidik ni
na koju drugu stranu nego prema gore. I kao da je ona nekako
bliža zvijezdama nego ostale tačke zemljine kore.
Sjećam se iz djetinjstva odlazaka u te vinograde. Udaljeni su
svega sedam ili osam kilometara od mjesta, ali su se pripreme za
odlazak vršile kao za dugo i daleko putovanje. Udolina pjeskovite
zemlje s crvenom kućicom usred vinograda ležala je iza brijega.
Ta prepreka i s njom skopčana tegobnost putovanja činili su da je
udaljenost izgledala nesravnjivo veća, pa su stoga odlasci “u vino­
grade” poduzimani rijetko, s dugim premišljanjem, i ne bez ne­
kog stvarnijeg razloga. Zato je odlazak “u vinograde” predstav­
ljao za sve u kući stalnu želju i neistrošenu radost kojoj je podrža­
vala čar njena tegobna i rijetka ostvarljivost.
Tek na vrhu brijega, poslije napornog uspinjanja vrletnom pri-
sojnom strminom, zahvatio bi oznojenog putnika dah vjetra sa ši­
rine i pukao bi mu pred očima pogled na crvenu poljsku kućicu:
mala kocka sa od sunca izmučenom pompejanskom bojom žbu­
ke, s bijelim kamenim pragovima i s krovom od ispranih, izbli-
jedjelih, mahovinom obraslih crepova. Oko kuće nekoliko tma-
stozelenih čempresa, žilavih i otpornih, odnjegovanih dugim suša­
ma, ljutim pripekama i zimskim burama, a pred kućom, na maloj
popločenoj četvorini, kamene klupe i velika lozova odrina. Iza ku­

137
će, zaštićena hladom same zgrade i uzanošću prostora prokopa­
nog u strmini, bila je hladovita gustijerna.
Djedovi odlasci “u vinograde” postavljeni su odnekud na veliku
nogu, s izvjesnom obrednom pompom, i imali su vid pohoda.
Pred načelničkom kućom na obali, s kamenim balkonom i s četiri
kržljava bagrema, dugo je čekala, topćući nestrpljivo nogama i
energično rastjerujući repom muhe, velika crna mazga sa zelenim
i crvenim kićankama, koje su joj klepetale po očima. Na njoj će
djed, s važnim nabranim obrvama i s odebljalim orlovskim nosom
pod obodom tropskog šešira, preći preko brijega. To je bilo nešto
kao Hanibalov prelazak preko Alpa. Na dvije ili tri druge, neu-
glednije mazge, koje su mirno čekale opuštenih vratova u oskud­
noj sjeni bagremovih krošanja, natovarit će se zaira i oprema, ne
računajući ono što je već ranije poslano da tamo spremno dočeka.
Jedna od tih mazgi bila je rezervirana za prenos samog djedovog
pokretnog tuša. Bio je to velik limeni pladanj u čiji su se obod uti­
cale tri motke, koje su na svom vrhu podržavale posudu vode sa
šupljikavim sitom na dnu. Na obodu pladnja bila je mala ručna
pumpa kojom se voda, jedanput salivena odozgo, dala opet po­
tjerati gore u posudu kroz tanku cijev pričvršćenu uz jednu od
onih triju motaka. Sve u svemu, jedan mali monument. Nešto sli­
čna onim glorijetima na tri klasična stupa kakve su znale sijati vi­
še vojne komande posvuda gdje su neko vrijeme držale vlast i ka­
kve su napoleonski generali i vojni namjesnici obilato posijali po
mnogim stranama Evrope. Samo što je ovaj djedov monument, za
razliku od onih kamenih, bio prenosiv. I to prenosiv na mazgi.
Praktično. Da su se oni generali kojom srećom tome dosjetili,
možda bi i oni to bili usvojili, pa bi pravili prenosive klasične glo-
rijete, koje bi, u tom slučaju, putovale zajedno s vojnom komo­
rom, možda sve do u daleke ruske stepe.
Kad je u vinograde odlazila i baka, a to je bivalo mnogo rjeđe,
putovao je još jedan mali tuš, još prenosiviji od djedovog. Ali nje­
mu nije pristojala počast posebne mazge već je tovaren uz ostali
prtljag. Izgleda da je u porodici postojala jedna žica manije za
prenosivim tuševima. Pitam se od čega su se ti ljudi imali da tako
strasno peru. Ovaj bakin tuš bio je u kovčežiću. Izvana, sasvim
obični putni kovčežić, i to nevelik. U njemu se nalazila opet kao
neka plitica ili zdjela, od navoštena platna, koja se dala previti i

138
složiti, i posuda za nekoliko litara vode: posuda bi se okačila o zid,
a iz nje je gumena cijev dovodila vodu u ručku četke, i kupač se
prao, više simbolički nego stvarno, trljajući se oprezno četkom iz­
među čijih je čekinja nailazio skroman mlaz vode. Može se zami­
sliti koliko je umješnosti i iskustva trebalo pa da se čovjek time
okupa. Baka se hvalila da ona ne prelije ni kap vode preko ruba
zdjele od voštana platna. Ja sam bio prosto lud za tim tušem-ne-
cessaire-om, i nebrojeno sam puta, u časovima bakine nježnosti za
me, uzimao među dlanove njene malko smežurane ruke, sasvim
joj vedro gledao u oči i žudno pitao:
- Bakice, hoćeš li meni pokloniti taj tuš kad budem veliki?
A u sebi sam zapravo mislio: “hoćeš li ga meni ostaviti kad um­
reš". I možda sam joj, zbog tog tuša, nesvjesno želio što skoriju
smrt. Svakako, neku idiličnu, raznježenu smrt, s mnogo rujne
zvonjave zvona, s mnogo cvijeća, i vijenaca, i sažalnih brzojava, i
služinskog bugarenja, i s pogrebom kakav se u mjestu ne pamti.
I s mnogo mojih rođenih suza, i s mnogo glađenja po glavi zbog
tih suza. Jedna je mala anticipacija tog ganuća navirala u moje oči
već u času kad sam to bakicu pitao, a od toga bi se ovlažile i njene
oči. Ja bih joj tad priklonio glavu u krilo, a ona me dragala i milo­
vala. Skotrljala bi joj se suza i zaškakljala me po ježuljivo osjetlji­
voj koži na vratu ispod uha. Građanska porodična idila.
U doba berbe cijela bi dolja jeknula vrevom i glasovima berača.
Zujale su ose oko tijeskova i kružile u zlatnim spiralama nad ko­
ševima grožđa, u polusjeni su titrale žižave zavjese mušica, a suhi
bijeli kameni pragovi žedni od sunca, zaštrapani cijeđom, brzo su
upijali rumene kapljice koje su naglo modrile. Litije osmaglih lju­
di sanosile su iz udaljenih lazova vinograda u kozjim mješinama
nestašno, tek istiješteno vino. Niza strme staze pod njihovim me­
kim koracima ronili su se obluci, a trbušaste mješine sjedile su im
razmetnički za šijom, u blaženom gavanskom ljuljuškanju, izdi­
gnute u sunce nad oznojenim i preplanulim licima. Promicala je
od jutra do mraka neprekinuta čreda plećatih muških spodoba
pod teretom, u košuljama od modrog izblijedjelog platna, ostav­
ljajući za sobom na vrletnim puteljcima brazdu oštrog mirisa zno­
ja pomiješana s mirisom razgažena vrijeska i metvice. Predahnuli
bi kratko u hladovini konobe odvalivši teret s ramena, oslonjeni
mrkom rukom o velike badnjeve, u kojima je šaporio mošt neu­

139
mornim šumorenjem proljetnoga mora. Prisjećajući se opomena
starijih potvrđenih pričom o djetetu koje je ugušio miris mošta,
zamolio bih kojeg radnika da me izdigne i nadnese nad badanj:
sklapao sam vjeđe i opajao se tim živim šumorom što me odozdo
zakađivao mirijadama mjehurića koji su mi draškali nozdrve, go­
licali sluzokožu, škakljali dušnik i tjerali na kašalj omamljujući
me i oduzimljući mi dah, s osjećajem slatkog gušenja.
Kad bi berba završila, pozatvarali bi se zeleni kapci na kućici, i
mi smo odlazili. Kretao je karavan mazga natovarenih kovčezima
i tuševima, prebacivao se preko bila i silazio u varošicu. A mlado
je vino ostajalo da čami, zarobljeno u mraku bačava, kao u lijesu.
Za zimskih sunčanih dana opet smo dolazili. I tad su opet redovi
osmaglih ljudi gonili mazge natovarene kozjim mješinama, sad
već staloženog, sazrelog vina, i silazili prečacima i nogostupima
dolje prema moru, gdje je u malom zaljevu čekala lađa koja je či­
tavu sedmicu punila svoju utrobu tim bućkavim teretom. I tako
je vino, poteklo iz sunčane udoline sa crvenom kućicom u sredi­
ni, još natrunjeno ljuskicama sunca, ulazilo u žile onog čađavog
međunarodnog vinskog krvotoka i započinjalo svoj slijepi, nevolj-
nički život vucaranja kroz transportne tenkove, kroz željezne va-
gone-cisterne, kroz crna gumena crijeva sipljivih pumpa, dok se
najzad ne bi smirilo u podrumima dalekih magičnih gradova. A
odatle se iz golemih betonsknh bačava točkalo i razlijevalo po vi­
notočjima i kletima i Weinstubama s kockastim stolnjacima, s te­
škim hrastovim stocima i s čivilucima od jelenjih rogova.
Sad je crvena kuća bila zapuštena i oronula, namještaj raznesen,
žbuka olupljena, a prozorski kapci protruli i klimavi. Kamen po­
svuda zaštrapan otopinom modre galice, čempresi nakazno osa­
kaćeni, potkresani do iznad dohvata ispružene ruke. Parbenici su
me vodali po vinogradima, u međusobnom natezanju i nadviki­
vanju, i tražili od mene da kažem gdje je bila međa i dokle je pro­
dano jednome a dokle drugome. Gazio sam kao somnambul, no­
ge su mi upadale u griblje i jazove, oko gležanja mi se obavijao
slak i kupina, a iz gustiša su nenadno preda mnom prhala jata
prepelica. Oni su mi vikali svaki u po jedno uho i potpuno me
proglušavali, a ja sam teturao i spoticao se, i nisam umio da ka­
žem ništa. Trudio sam se da svojom riječi ne odmognem ni jed­
nome ni drugome, i na pogled razočaranog lica jednoga od njih

140
opozivao ono što sam maločas rekao, i naknadno ublažavao gdje
mi se činilo da sam bio i previše apodiktičan, i pravio ograde, i do­
zvoljavao sumnje, i uvijek ponovo isticao moju slabu memoriju, i
branio se vremenskom udaljenošću koja me dijeli “od svega to­
ga”. Ali oni su bili nenasiti mog svjedočenja i mojih muka, i tru­
dili se da me podsjete, da razbude moje uspavano pamćenje, da iz
njega iščeprkaju i ono čega u njemu nikad nije bilo.
Vratili smo se rano poslijepodne, još za visoka sunca, zaprašene
obuće i s čičcima na nogavicama, malko preplanuli u licu, s umo­
rom u listovima. Parbenici su koracali naprijed, utihnuli, ponešto
malaksali i oni, zagledani u zemlju preda se, ne baš zadovoljni ali
ni sasvim nezadovoljni, računajući valjda da sam, sve u svemu,
odmogao jednome koliko i drugome. A ja sam bio zadovoljan i
tim što sam bio umjereno štetan i umjereno koristan i što nisam
pretjerano ozlojedio ni jednoga ni drugoga. Mora da sam im na­
pravio dojam čovjeka koji neće naškoditi osim nehotice, no koga
nikako nije dobro pozivati za svjedoka.
Na ulazu u mjesto oprostio sam se od suca i zapisničara i, malko
nesigurnije, od stuženih parbenika, pa se uputio u samostan da
posjetim moga fra Anđela.

37.

Sjedili smo na kamenoj klupi u trijemu i razgovarali. Trijem je

oko nas putovao smirenim ritmom svojih lukova uvirući neumor­
no sam u se, kao prsten. Kao vječnost.
Volio sam ga. On me učio počecima latinskoga i spremao za
prelazak u gimnaziju u gradu. Pričalo se među đacima da je ne­
kad bio kavalerijski oficir. I mislim da je to bilo ono što me u po­
četku najviše k njemu privuklo. Sjećam se da ni onda nisam mno­
go vjerovao u tu priču. Ali kad sam čuo da u svojoj ćeliji čuva u
kovčegu kao uspomenu svoju oficirsku sablju i kapu, ta još manje
vjerovatna priča djelovala je tako da je osnažila onu prvu. U sa­
mostanu je uživao neki izuzetan položaj, malko po strani od svih
važnijih samostanskih poslova i osjetljivijih dužnosti. Povjeravali
su mu pouku đaka u nižim razredima iz latinskoga i povijesti.
Inače, poštovali su ga kao umna i obrazovana, ali umna i obrazo­
vana na neki nefratarski način. Među bradatim liberalima u dje­

141
dovoj blagovaonici uživao je mnogo simpatija i glas tolerantna
čovjeka. A njemu kao da je to silno godilo. Koliko bi ga god s jed­
ne strane ojadilo kad bi vidio da ga u samostanu ne smatraju rev­
nim i dovoljno militantnim fratrom, toliko mu je s druge strane
pravilo zadovoljstvo što u protivničkom taboru imaju dobro miš­
ljenje o njemu. I to je, čini mi se, sasvim shvatljivo. A to ne treba
vulgarno tumačiti nekakvim oportunizmom ili slabićkim namigi­
vanjem i na jednu i na drugu stranu. Ima mnogo, veoma mnogo
ljudi koji ne pristaju sasvim i potpuno uza se, koji ne stoje čita­
vom svojom težinom na svojoj strani; ljudi koji imaju svoje miš­
ljenje, ali koji pomalo simpatiziraju i sa protivničkim. Čudna ko-
keterija, ali eto takva! (Jer to je, mislim, u stvari samo neka vrsta
intelektualne koketerije.) To su oni koji će progonjenom pristaši
druge stranke pružiti zaklona, skrivati ga u svojoj kući, dati mu
svoje odijelo da se preruši, omogućiti mu bijeg preko mora krijum­
čarskim noćnim brodom, pod mutnom mjesečinom. Ponav­
ljam, bilo bi plitko i vulgarno misliti da je to naprosto oportuni­
zam, i da je sve u tome. Ne, ljudi ipak nisu tako jednostavni. Ima
tu i neke djetinje slabosti za sve što sliči na avanturu. Ali ni to nije
sve. Postoji u ljudima nešto što ih tjera iz njihovog vlastitog kuta
gledanja, nešto što ih nagoni da budu pomalo pristaše svojih pro­
tivnika. To, mislim, izvire iz jedne osnovne istine o ljudima: svi mi
jako volimo sebe, svi smo mi silno zaljubljeni u sve što je naše, svi
mi strasno želimo da budemo “mi”. Ali, isto tako strasno želimo
i da budemo “drugi”. Ima neka posebna, nama nedostupna draž
(i u toj nedostupnosti baš i leži demon te draži) u onome što ni­
smo mi, ondje gdje nismo mi. Prosto kao da zavidimo drugima
na tome što su drugi a ne mi! I te dvije suprotne istine uporedo
žive i djeluju u nama, kao i tolike druge suprotne istine. O, đavol­
ski li zamamljive, zavisti dostojne stvari: biti “drugi”! Ne, ne mis­
lim da je to znak slabosti, ništavnosti. Čini mi se da je to napro­
sto jedan repić težnje za univerzalnošću. Jer biti u isti mah i “mi”
i “drugi” — ne znači li to u neku ruku biti ni više ni manje nego
gospod bog? — Takav je pomalo bio i fra Anđelo.
Gledao sam svijetlo limunovo granje i stare grmove rascvalih
oleandra u dobroj zaklonici samostanskog trijema. Vršak vitkog,
stasitog libanskog cedra u sredini nadvisivao je okolne krovove.
Eto opet sjedim u tišini tog omeđenog, zaštićenog prostora. Tu je

142
sve ostalo nepromijenjeno, u toj zavjetrini od vremena. Imam osje­
ćaj kao da sam pred ulazom izvukao sat iz džepa i jednostavno mu
okrenuo kazaljke natrag za pola kruga, ili za čitav krug - za čitav
jedan ljudski vijek. I kao da sam se opet našao, dijete u naručju da­
dilje, u uljuljkujućem krilu te zatišine, u neslutnosti tvrdoća života
i bura koje viju napolju. Kao da opet sjedim na šarenom sagu dječ­
jih maštanja i slušam basne o mudrim životinjama koje znaju ljud­
ski govor, a imaju meki glas djeteta i razborito srce starca. Slušam
pričanja o dobrom bogi, o čistom srcu, koje uvijek i neminovno na
kraju nadvladava tmušu, o sreći umrle djece, koja odmah postaju
plavokosi anđeli s košutskom tugom od suzne dobrote u pogledu.
I pred mojim očima opet se stvaraju slike nekih beskrvnih, veleb­
no praznukavih trajanja, nekih prorijetkih plavkastih prostora koji
se steru i steru bez kraja, samo se roje i kuljaju, kao oblaci iz
mađioničareva rukava. - Odjednom mi pade na um, gotovo vidno
otisnuto, kao sastavljeno iz štamparskih slova: “od čega sve ljudi
žive?” Pomislih: od čega li živi, čime li je ispunjen ovaj starac pored
mene? Cime se intimno hrani? Ispunja li ga još ono isto što ga je
ispunjalo prije dvadeset, trideset godina? I, ma kakva bila ta hrana,
kako da mu traje toliko dugo vrijeme? Izlanem, sasvim iznenada:
- Kažite mi, fra Anđelo: postoji li bog?
On se nasmjehnu.
-Hm!...
Gledao je u kapice svojih cipela, koje je ravnomjerno primicao
i odmicao jednu od druge. A onda, ne prekidajući tu igru (znao
je za moje nekadašnje djetinjarije i fantazije):
- A postoji li tvoj Bućko?
- Pa... u mojim mislima postoji. Postoji kao jedan “sadržaj moje
svijesti”, kako se ono kaže.
- Eto, dozvoli da bar tako postoji i moj bog.
- Znači, svak ima svog Bućka, — nasmijem se bezazleno. — Svak
se zabavlja kako zna i umije.
I smjesta se pokajem: ne znam kako sam došao na to da, iz duga
vremena i za vlastitu zabavicu, bez poštovanja kopkam po unutraš­
njosti smirena čovjeka. Zašto načinjati čovjeku krov nad glavom sa­
mo zato što nije neka naročito solidna arhitektura, i izgoniti ga na
nevrijeme? Nije li bolja i traljava teza od suhog bananinog lišća, pa
čak i streha od starih crkvenih krpa, nego lutanje po nevremenu?

143
Jer, znam dobro, kad se prezre i napusti jedan zaklon, najčešće se
ne nađe nikakav drugi: onaj isti nemir prevladavanja i neprestanog
oslobađanja zna postati demon koji nas goni dalje te odbacujemo
redom sve šanse spasenja, rušimo sva jedva izborena usklađenja, re­
metimo s mukom postignuta ravnovjesja, i svaki nam je zaklon ko-
načište za samu jednu noć. Ali on se pravio kao da je prečuo. Tako
se držao i nekad davno u školi kad bi kogod izvalio što nezgodno.
- Naravno, - produži on prelazeći superiorno preko upadice, -
to je smiješno vama, “slobodnim duhovima”.
- Kakvi “slobodni duhovi”, moj oče! - odmahnem ja. - Ta ima
li neslobodnijeg duha od mene? Čemu li sve ja ne robujem!... Ta­
kva su uostalom, čini mi se, sva oslobođenja: čovjek se oslobodi
jednog robovanja da bi tim samim odmah potpao pod stotinu
drugih, nestalnih, promjenljivih, ćudljivih, gotovo redovno težih
i bolnijih od onog ranijega. I obično takav “oslobođeni čovjek”,
moj oče, uskoro uvidi da nema kutkamo, pa se najmi u novog, još
goreg gospodara: kad robuješ jednom gospodaru, bar imaš neki
svoj red, stalnost, neku svoju sigurnost! Nekakav svoj zajamčeni,
pa makar kakav, ručak i večeru, i miran ležaj. A ovako — ...
Ovaj izljev kao da je starome pružio malu zadovoljštinu. A i
meni je bilo milo što sam nekako stvar zagladio. Ta ne razgovara
se, na koncu konca, uvijek i samo zato da bi neko nekoga o neče­
mu uvjerio ili razuvjerio! Razgovor može da bude ugodan, pa i či­
sto duši potreban, i bez toga - puko i bez zadnje namjere reda-
nje, alterniranje, suprotstavljanje misli, nizanje raspoloženja,
smjenjivanje ugođaja, u čijem samom slijedu i protjecanju leži nji­
hov smisao i njihova svrha. Kao što ni redanje, alterniranje, su­
protstavljanje tema u nekoj simfoniji ne biva zato da bi na kraju
neko nekoga o nečemu uvjerio, neko nekome nešto dokazao. Ali
ljudi su često kao djeca ili kao primitivci, koji ne umiju izmisliti
drukčije igre nego na sliku i priliku borbe: igre s kopljima, sa suli­
cama, s bojnom vikom. “Ples s mačevima", “Igra sa sedam handža-
ra”, “Poskoinica r odsječenim glavama” i tome slično. Sve sami šušti,
krvavi Ijudožderski folklor! — Stari je nastavio mirno:
- Da, postoji uprav tako: kao jedan “sadržaj moje svijesti”.
- Uistinu, takvo je postojanje, za jednog boga, sasvim dovoljno,
— saglasim se ja. - Po mom ličnom ukusu, bog postaje pomalo te­
žak tek onda kad počne zadobijati izvjesne volitivne funkcije.

144
 Stari se nije obazro na ovakvo moje povlađivanje.
— ... Uostalom, ti si sam nekad, kao mladac, govoreći o svome
Bućku, znao gorljivo objašnjavati kako “sve što je jednom stvore­
no, sve što je u jednom hipu i samo pomišljeno, živi i živjet će do
konca, neoporecivo i neuništivo”... Doduše, ima i veoma naivnih
predstava o bogu: naivni i bezazleni ljudi imaju naivne i bezazlene
predstave o svemu, pa i o svome bogu. Sjećam se, ti si se podsmi-
jevao takvim predstavama boga — to je onda bilo jako u modi.
Upravljao si strelice svoje duhovitosti, s izvjesnom mladenačkom
samodopadnošću, na tog boga koji “bradat i bosonog sjedi na
grani od oblaka i žmiri na ovaj grešni svijet kroz školski istostra-
nični trokut”. Premda, uzgred rečeno, ako se Bućko, koji je tako­
đer samo jedan “sadržaj svijesti”, može zamišljati sa solupima i
raskrečenih nogu, zašto neko prostodušan ne bi mogao i boga za­
mišljati bradata i bosonoga? Čak i takav bog još uvijek ima svoju
vrijednost... (O, o! stari pomalo prelazi u ofenzivu — pomislim
ja.)... Ali mi smo ljudi nepravedni, ne dozvoljavamo drugome ni
onu istu mjeru naivnosti koju dozvoljavamo sebi. Pa ni onda kad
je ta naivnost drugima nasušni hljebac, a nama samo estetska
igrarija, zabavica mašte.
Već sam se bio pokajao što sam izazvao taj besmisleni razgovor,
ali sad je bilo kasno. Trebalo je pustiti da stari očita svoje. Tek
onako, ne da bih ga pobijao, već samo da u neku ruku opravdam
moje “pozicije”, te da pred starcem ne ispadnem, i sad, poslije to­
liko godina, baš sasvim neozbiljan i vjetroglav, ja odvratim:
— No uprav u tom i jest stvar, oče: ja sam sve to zamišljao samo
onako, za zabavicu, kao što vi kažete. To jest s punom sviješću da
moj Bućko realno ne postoji. Ili tačnije, s punom nebrigom da li
realno postoji ili ne postoji...
Ali stari nije upuštao:
— A, molim te, što to znači, u tvojim ustima, “realno postojati”?
Uvijek si pobijao taj pojam “realnog postojanja”, dokazivao nje­
govu apsurdnost, nemogućnost da se on razumno i prihvatljivo
postavi, štoviše svoju nesposobnost da ga shvatiš — a sad se odjed­
nom eto pozivaš na nj! Sto si mislio pod tim “realno postoji”? Tre­
ba li to da znači postojati kao fizička stvar? Ako je tako, lako će­
mo se sporazumjeti: kao takav, bog doduše ne postoji. (Tu smo!
Stara vjeroučiteljska mudrost, sjećam se još iz nižih razreda!) Ali

145
na taj način ne postoji ni “radost”, ni “bol”, ni “ljepota”, ni “do­
življaj ljepote”, ni “iživljavanje”, ni “osjećaj života”, “sveživota”, ni
“moji životni sadržaji”, ni toliko drugih lijepih i hvalevrijednih
stvari na koje se ti i tebi srodni svaki čas pozivate. No ako sve te
stvari ipak na neki drugi način postoje — a prepuštam tebi da taj
drugi način postojanja zamisliš i “konstruiraš” kako god hoćeš —,
zaista ne znam što bi te priječilo da neiscrpnom nizu tih lijepih
stvari skromno nadodaš i moga boga.
— Ne smijete se, oče, pozivati na te moje djetinjske mudrolije!..
Uostalom, nisam ja nipošto tako apsolutni, tako beskompromis­
ni negator kao što vi zamišljate.
Na starčevu licu kao da se porodio tračak nade.
— A kako onda glasi tvoj odgovor na to pitanje?
— Za nekoga ko me pozna kao vi, moj oče, mislim da se moj o
govor da lako predvidjeti: boga u isti mah i ima i nema. I dobro
je što je tako. Ne bi li, i tu kao i u svemu drugome, bila izgublje­
na polovica čitave stvari kad bi boga ili samo bilo ili samo ne bilo?
Zar i vjerovanje u dobro ili zlo, u ljepotu ili rugobu života, u nje­
govo bogatstvo smisla i punoću sadržaja ili u njegovu pustotu i
besciljnost, i tako dalje i tako dalje, nisu samo dijalektički mo­
menti naše žive ličnosti? I ne ležimo li mi čitavom svojom teži­
nom podjednako i u jednima i u drugima od tih suprotnih afirma­
cija? Nismo li ovi isti mi koji jesmo i kakvi jesmo ujedno i dobri
i zli, i podli i plemeniti, i cinični i sentimentalni, i nevini i razvrat­
ni? Pa tako je i s našim vjerovanjima. Ne vjerujemo li, ovi isti mi,
bilo svjesno ili nesvjesno, sad u jedno sad u sasvim suprotno, ne
nosimo li, ovi isti mi, prema istim stvarima skroz nejednaku i ne­
postojanu vjeru? A oni koji drže da stalno i postojano i uvijek jed­
nako čvrsto u nešto vjeruju, samo podliježu, moj oče, jednoj lakoj
obmani: oni dosljedno i postojano tek misle svoje vjerovanje, da­
leko od toga da bi ga dosljedno i postojano vjerovali. Vjerovanje
je spontana stvar. Uvjerenje je jedan osjećaj. A na području osje­
ćaja, tih spontanih iracionalnih unutrašnjih fakata, ko zna od čega
sve zavisnih i ko zna kakvim sve psihičkim, fiziološkim, meteoro­
loškim i nebrojenim drugim momentima influensiranih, modifici­
ranih, upravljenih, — potpuno je besmisleno govoriti o dosljedno­
sti, o postojanosti. I zato, kad neko kaže da je ustrajan u svome
vjerovanju, to stvarno znači samo da je ustrajan u svojoj odluci da

146
će vjerovati, ili, u najboljem slučaju, u svojoj obmani da doista
vjeruje. Još kao djetetu bila mi je smiješna ta obmana o konstant­
nom i dosljednom vjerovanju u nešto, i uopće o konstantnosti i
statičkoj jednakosti osjećaja. Bilo mi je, na primjer, jasno, gotovo
očevidno, da liberali koji su se sastajali u djedovoj blagovaonici
nisu nipošto bili jednako liberali ujutro i poslije podne, ili odmah
poslije ručka, na pun želudac, kad bi legli da odspavaju sat-dva
sijeste, i nešto kasnije, kad bi, s novim brojem Glasa građanina
pod pazuhom, došli na posijelo i razgovor. Nema li trunak istine
u tome da nam milionski zgoditak na lutriji neće učiniti nipošto
jednaku radost u raznim momentima jednog istog dana? Kad bi
me u četiri sata u zoru probudio telegram koji mi to javlja, pri­
znajem, ja bih lično volio da je samo pola miliona ali da je tele­
gram stigao u devet ujutro. A tako je i sa svime drugim na po­
dručju osjećaja. Ni smrt drage osobe neće nam u raznim momen­
tima uzrokovati potpuno isti osjećaj bola. Možda to zvuči ružno,
možda to zvuči cinično. Ali to nije ni lijepo, ni ružno, ni cinično,
ni necinično: to je naprosto istinito; ako hoćete, nažalost istinito,
i ništa više. Jedna duboka i sasvim jednostavna istina o ljudima,
koja, kao takva, ne može biti ni lijepa ni ružna. Naši osjećaji lju­
bavi, svih mogućih vrsta, naši osjećaji privrženosti, odanosti, zah­
valnosti, udivljenja, i tako dalje i tako dalje, daleko od toga da bi
bili uvijek konstantni, u svakom su momentu, naprotiv, raznoli­
ki, nejednako duboki, nejednako intenzivni, nejednako korjeniti,
različito obojeni. Oni su niti neke pređe, čas deblje čas tanje, koje
neprestano mijenjaju boju i nijansu. Ako je, dakle, tu nešto kon­
stantno, konstantna je samo naša hvalevrijedna volja da naši osje­
ćaji i naša uvjerenja budu uvijek dosljedno jednaka, naš moralni
sud da to treba da tako bude, i, eventualno, naša obmana da to
doista i jest tako. A ako ovakvo gledanje izgleda nemoralno, tad
tobožnju moralnost onih drugih sačinjava isključivo njihova bona
fides, s kojom podliježu toj obmani. Jer u samoj suštini, između
njih i onih nemoralnih nema nikakve razlike. A ono što omogu­
ćuje tu obmanu, to je naša slaba analitička moć i naša još nerazvi­
jena vještina analize na području osjećaja, kao i odsustvo utvrđe­
nih kriterija i praktičnih pomagala za mjerenje. O, kad bi ta po­
magala i ti kriteriji postojali, vidjeli biste vi, moj oče, nad čime bi
se sve svijet imao prilike da zgrane!... Pa pošto je i uvjerenje samo

147
jedan osjećaj ili jedno duševno stanje, i ništa drugo (ja, na prim­
jer, — možete mi se smijati koliko god hoćete - nastupe uvjereno­
sti osjećam čisto fizički, kao neko toplo gamizanje iznutra), razum­
ljivo je što je i ono podložno toj vječitoj fluktuaciji, tom nepresta­
nom naizmjeničnom tanjenju i debljanju svoje niti.
— Sto govoriš, sinko, što govoriš!... Ja te samo slušam i pitam s
u sebi: kako možeš tako neozbiljno raspravljati o tim stvarima,
tako olako udarati u same temelje na kojima počiva ljudsko druš­
tvo otkad god je izišlo iz životinjskog stanja! Na mjesto bilo koje
zakonitosti, dosljednosti, etičkog načela, ti postavljaš proizvolj­
nost, puku proizvoljnost!...
— Imate sasvim pravo, oče. Nije red tako neozbiljno govoriti o
nečemu što je za dugi niz milenija ljudima bilo alfa i omega u nji­
hovom mučnom pentranju, u njihovom crvljem koprcanju pod
hladnim bešćutnim svodom. Ali ako hoćete da kažem ozbiljnije,
a ujedno iskrenije, moju misao, stari bog je mrtav, bespovratno
mrtav. A, što je najgore, izgleda da još ništa nije uspjelo da ga ko-
liko-toliko efikasno zamijeni. I vjerovatno ga za još dogledno vri­
jeme neće zamijeniti. Uvjere sam da je njegova smrt, kao što to
već biva kod prelomnih doga ;aja u historiji, bila nesravnjivo veći
događaj u povijesti čovječanstva nego što su to savremenici i slu­
tili. I kad nekad materijalistički historičari čovječanstva budu o
tome pisali, ne sumnjam da će taj događaj uzeti kao jedan od pre­
lomnih fakata, kao jednu od onih epohalnih vododjelnica u povi­
jesti čovjekova razvitka. Događaj možda ravan momentu kad je
u ljudskoj životinji nikao prvi tračak svijesti o sebi i o svojoj smrti.
Sve što su ljudi, bar dosad, pokušali izmisliti i postaviti na njego­
vo mjesto - “društvo”, “čovječanstvo”, “beskonačnost svemira”,
“besmrtnost vrste” i tome slično — pokazalo se daleko premaleno
i nepasionantno a da bi ga moglo nadomjestiti. Jer on je, pored
ostalih svojih nedostataka (da ne upadam u demagogiju onog naj­
običnijeg: da se mogao upotrebiti u cilju i na opravdanje svakoja­
kih praktičnih nepodopština), imao i onaj najglavniji, koji je ujed­
no bio i njegov najjači adut: što nije postojao, što je bio izmišljen.
I baš odatle crpao je i svoju nenadmašnu prednost pred svime što
bi moglo pretendirati da ga zamijeni: veličinu i čudesnost kakvu
mogu da imaju samo produkti fantazije. Jer, u fantaziji, na polju
izmišljanja, sasvim je lako olinama nadodavati nule u beskraj, po­

148
dizati ih na beskonačne potencije, snabdijevati porod naše mašte
i takvim atributama kao što su posvudašnjost, svesvijest, savršen­
stvo, bezgranična milost i tako dalje... Danas, naravno, to više ni­
je moguće. Takva izuzetna sreća privilegija je samo doba djetinj­
stva čovječanstva, proljeća ljudskog roda, zlatnog doba kad je mla­
do čovječanstvo živjelo u zemaljskom raju fantazije, u carstvu mi-
tosa. Ali sad, kad je čovječanstvo konačno izišlo iz doba svog dje­
tinjstva, pale su na nas ozbiljne brige, brige odraslih...
Moje su čedne filozofske rezerve bile već podosta iscrpene. A bi­
la me minula i želja za pravdanjem. I odjednom, na pogled oja­
đenog starca, živo zaželim da sklopim nagodbu, pa makar i po ci­
jenu kapitulacije. Kad god sam se u životu ogorčeno pravdao, to
je uvijek bilo više iz temperamenta nego iz čvrstoće uvjerenja; i
kad to kažem, čini mi se da ističem nešto na svoje opravdanje. Ni­
kad, ni u mladosti, nisam smatrao da dokazati svoju tezu ili tri­
jumfirati sa svojim mišljenjem predstavlja, na nekom općem ljud­
skom planu, veću vrijednost nego ne zagorčati čovjeka i ne pore­
metiti jednu, makar kako skromnu, harmoniju.
— Tačno kažete, oče. Ja zbilja nikad u životu nisam ništa ozbilj­
no i dokraja domislio. Sve ovo što sam rekao vrijedi možda samo
za mene, prosto zato što sam eto takav kakav sam, a za druge je
to, sasvim vjerovatno, čisti apsurd i besmisao...
— Nije to stvar fantazije ili potreba za mitosom: to je stvar vje­
rovanja. Bog će živjeti sve dotle dok ljudi budu imali potrebu vje­
rovanja. A ta je potreba u čovjeku osnovna i neiskorjenjiva... Ne­
go ne bih htio da izgleda kao da vršim nasilje nad tvojom sav­
ješću, da tjeram nekakav prozelitizam. Ako se sjećaš, ja vam ni­
kad, ni onda dok ste bili djeca, nisam nametao načine i oblike va­
šeg vjerovanja. A najmanje sam vam usađivao nekakvog boga po­
put onoga s bradom i s istostraničnim trokutom. Bio sam zado­
voljan da vam usadim boga barem i samo kao jedan “sadržaj svi­
jesti”, uvjeren da će sve ostalo doći samo po sebi, kad i ako ima
da dođe. Mislim da nikad nisam bio zaguljen. Ništa vam nisam
na silu naturao, dozvoljavao sam vam da kažete otvoreno ono što
mislite...
— To je živa istina, oče, mora se po duši reći, — požurim se da
mu priznam. — Vi ste uvijek bili jako tolerantan, jako popustljiv,
s vama se uvijek moglo nekako na kraj izići. Baš “liberalan fra­

149
tar”, kako su vas zvali u našoj blagovaonici. Sjećam se kako ste se
onih izbora angažirali za mog djeda, kao liberalnog kandidata, i
neprilika koje ste zbog toga imali u samostanu.
Nasmijao se. Starac je bio vidno polaskan. Ipak, nije htio da s
tim bude završena partija.
— Eto, tako dakle stoji stvar s mojim bogom i s tvojim Bućkom
Kako vidiš, — nadoda polušaljivo, — nisam pretjeranih zahtjeva,
uprav sam minimalista: tražim samo ravnopravnost, želim da s is­
tom logikom postupaš prema jednome i prema drugome.
Sa klatna zaljuljanog iznad naših glava otkinu se, kao preko vo­
lje, najprije jedan otkucaj, pa za njim drugi, treći. Starac se skruši.

38.

Brujala je nad našim glavama predvečernja zvonjava, rujna,

vruća, obilata — onakva kakvu je znam i nosim u sebi iz djetinj­
stva. Padala je na naša pogrbljena pleća oslonjena o mlake crven­
kaste zidine trijema kao topli purpurni pokrov. Izgledalo je da joj
nema kraja. Kao potop. Najzad je zamukla. Krošnja brončane zu-
ke, koja kao da nije zvuk već samo golo treptanje zraka, držala se
još samo oko zvonika; kroz nju su se zalijetale sa svojim crnim ci-
jukom sedefaste strijele lastavica. Pa je umuklo i to. Tišina je sada
bila sasvim prazna.
— Nego ostavimo tu metafiziku, govorimo o nečem pametni­
jem. To jest konkretnijem. Pričaj mi o sebi. Reci mi: što radiš?
Ja prečuh ovo posljednje pitanje. Šarao sam palicom po šljunku
trijema. Lice mu se postepeno mračilo. (Ha, sad će početi “dušo­
brižništvo” — zastrepim u sebi.) Stari kao da se skanjivao tražeći
odakle da mi priđe a da me ne povrijedi. Najzad progovori, ali
promijenjenim, sasvim ozbiljnim glasom.
— Da, nije sad važno ovo o čemu smo govorili. Zaustavit ću se
ako dozvoliš, na onome što si maloprije izustio: “ja sam sve to za­
mišljao samo onako, radi zabavice”. Eto, u tome je stvar. Ti sve
zamišljaš i sve kao da radiš “samo onako, radi zabavice”. Nemoj
mi zamjeriti što ti ovako otvoreno govorim. Poznam te od djetinj­
stva, volim te. Ti si, na koncu konca, bio moj đak, mogu slobod­
no da kažem moj najmiliji đak. A i kasnije, kad si odlutao, pratio
sam tvoj razvoj, tvoje napredovanje, ponosio se tobom, ako hoćeš.

150
Dok su ti god tetke bile u mjestu, stalno sam se kod njih raspiti­
vao o tebi, o tvojim uspjesima. Kako sam željno tražio tvoje ime
na stranicama stranih novina koje bi mi tvoje tetke poslale, kako
bi mi srce poskočilo kad bih ugledao: lwan Galebe. Samo zašto si,
moj sinko, dopustio da ti tako nagrde ime!... A poslije, prekinu­
la se i ta moja veza s tobom, izgubio sam ti svaki trag. Zato ti,
mislim, i mogu da ovako, sasvim otvoreno govorim... Ti si u su­
štini dobar... (A-ha! sad počinje!...) Ali ti si umjetnik, prava prav-
cata umjetnička priroda...
— Hvala vam, oče, za taj eufemizam, - nasmijem se ja. - Vi ste
uvijek bili blag prema mojim sagrešenjima...
— Ne, Ivane, nemoj me krivo shvatiti. Ja sam to kazao sasvim
ozbiljno, sasvim iskreno: ti si čisti, rođeni umjetnik. Isključivi
umjetnik... Kamo sreće da si samo bio malo solidniji, malo ozbilj­
niji, pa da ti ta ista tvoja umjetnička narav nije praktično postala
zaprekom a za sam tvoj dalji umjetnički razvoj... Ti si se u svije­
tu realnih činjenica kretao kao u svijetu umjetnosti. Za tebe je ži­
vot bio teatar. I za tebe se moglo reći: amavit spectacula tragica.
Pristupao si životnim faktima kao izvorima impresija, kao izvori­
ma senzacija. Prosto si se hranio njima, prosto si se opijao, zagrca-
vao njima. Tvojom glavom nije nikad prošla ni jedna jedincata
misao: sve što si ti držao da je misao, bila je u stvari sama, sušta
slikovnost, sama igra senzibilnosti, sama zabava čuvstvovanja. Pa
makar i čuvstvovanja bola — i to je bilo dobro, samo da se čuv-
stvuje!... Znam, i propatio si dosta. Ali, nije li tome, bar dijelom,
bila kriva i neka tvoja ljubav prema patnji? Nisi li svoj, katkad lu­
cidni duh upotrebljavao samo kao badalj kojim si u sebi podjari-
vao i mrcvario senzitivni život?... Et tamen pati vult, et dolor ipse est
voluptas eius, mogao bih reći s Augustinom. To je kod tebe prosto
nekakva potreba, nekakva...
— Nekakva miserabilis insania, kako dalje veli Augustin; po jed­
noj lekciji, dok drugi čitaju: amabilis insania. Ali mogla bi se po­
staviti i treća, najstroža lekcija: miserabilis infamia...
— Ti se šališ, ali to su za mene i previše bolne i ozbiljne stvari da
bih se šalio... Kažem ti, ti si mislio osjećajem, ti si mislio senzibil-
nošću, ti si mislio ćutilima, uhom, noktom, kožom — svime, samo
ne mozgom, samo ne mišlju. I to kako na području umjetnosti, u
tvojim umjetničkim stvarima, tako nažalost i u praktičnom živo­

151
 tu. Velim nažalost, jer bi inače, u to ni časka ne sumnjam, bio da­
leko dopro, mnogo postigao...
“A što to znači ‘daleko doprijeti’, što to znači ‘mnogo postići?”
— htjedoh da upadnem, naslućujući u sebi novu teoretsku snagu:
osjetio sam da smo opet došli na teren jedne od onih zelenih “filo­
zofskih” oaza u mojoj prošaranoj i veoma lišavoj misaonoj dome­
ni. Ali pomislim da je uputnije ne zapletati opet diskusiju.
- Ti si, Ivane, pun kontradikcija! Jedno klupko intimnih kon­
tradikcija!... Ne shvaćam kako s tim klupkom u grudima možeš
živjeti, kako s njim možeš stupati kroz život!
Moja malopređašnja odluka odmah pada u prah — “zov krvi”
bio je jači —, i ja žudno uletim u diskusiju.
— Pa to se i zove čovjek, moj oče: skup intimnih kontradikcija
zašivenih u jednu ljudsku kožu! I čim su kontradikcije brojnije i
veće, tim je potpuniji i cjelokupniji čovjek. Živu čovjeku nije po­
trebna neka suvislost, neka dosljednost, pa da bi bio realan i za
život sposoban. To je potrebno licima iz umjetničkih djela, a i
njima samo donekle; svakako mnogo manje nego što se obično
misli. Živim ljudima to ne treba: sam fakat što postoje i što, ona­
kvi kakvi su, ipak kako tako žive, dokazuje njihovu mogućnost,
njihovu podobnost za život, ako bi ko u nju posumnjao... Smi­
ješno kako su kasno ljudi došli do toga da je prosto nemoguće za­
misliti dvije tako disparatne, tako suprotne crte a da se ne bi mo­
gle naći udružene u koži jednog živog čovjeka!... Da sam pisac,
nikad ne bih strahovao da ne upadnem u kontradikciju i nedo­
sljednost: tek kontradikcija je ono što liku podaje krepčinu i re­
ljef. O, dobro raskrečiti par osnovnih karakternih crta - to je osno­
va na kojoj se tka uvjerljiv i životan ljudski lik!... Kontradiktor­
nost je jedan od temeljnih zakona ljudske psihe, i ko to nije shva­
tio, nije shvatio ama baš ništa o čovjeku!...
Starac je šutio. Tuckao je neko vrijeme kapicama cipela. Bilo da
mu se sad to učinilo već sasvim bezizgledno, ili što nije htio da me
jadi, odustao je od daljeg inzistiranja na tom bolesnom mjestu. A
to je najveća dobrota: kad vidiš da je već sve uzaludno i da je za
sve već kasno, dignuti ruke od čovjeka i pustiti da ga voda nosi
kud ga je ponijela, ali mu ne uskratiti svoju ljubav, svoje saosje-
ćanje. Ne voljeti grešnika i pored toga što je grešnik, ne voljeti ga
s uzdahom (kome u dnu ipak ima uvijek malo gorčine), već volje­

152
ti grešnika kao grešnika, voljeti ga takvog, baš takvog kakav je; vo­
ljeti ga vedro, čista srca, bez tmurnog oblaka koje opraštanje os­
tavlja na našem čelu. Jer opraštanje boli, uprav kao i prigovor.
Smatrati dovoljnom kaznom čovjeku za njegovu krivicu samu tu
krivicu. I smatrati ga čovjekom koji je podmirio svoj dug. Jer ima
nešto tragično, nešto veledušno u tome: biti sam kriv svojoj ne­
volji; nešto što otkupljuje. Nešto što sićušni duhovi nikad neće ra­
zumjeti. Čovjek je često svoja žrtva. A ko to nije, njemu su često
žrtve drugi.
Vidio sam da se fra Anđelo, siromah, trudi da iznađe kako da
me utješi, čime da nadoknadi “nedostatak boga u nevoljniku”.
— Na koncu konca, i to tvoje, i to je nešto. Na razne se načine
može provesti život, raznim se putevima može proći kroza nj. A
na svakom od tih puteva nailazi čovjek na neke ljepote, na neke
vedrine, na neke obasjanosti. Možda je to tvoje, za tebe, za takvu
tvoju narav, zaista najbolje, pa i jedino moguće. Više-manje svak
u životu gazi za nekom svjetlošću, za nekim svojim doživotnim
zanosom. Za nekim fantomom, za nekim tiraninom, ako već ne­
ćeš da ga nazovemo bogom. Doduše, bojim se da je tebi taj kome
ti služiš i robuješ, neotkupivo robuješ, jer on sav izrasta iz tebe,
baš iz tog i takvog bića, zadao dosta muke, dosta jada. Bojim se
da ti nije dao ono smirenje koje bih ti ja iz svega srca želio...
— O, samo mi to nemojte željeti, oče, samo ne to!... Nije za me­
ne smirenje, oče moj! Istina, ja ponekad koketiram s njim. Ja ga
čak zazivljem, ja ga, možda, na mahove i želim. Ali dovoljno je da
se samo na kratak čas, ili samo u mašti, u njemu uljuljam, i od­
mah đisnem opet osvježen, odmoran, sposoban za dalji put. Opet
se u meni javi crv... Vidite, oče, nije meni baš sasvim tuđa i ne­
shvatljiva nikakva vizija života, pa ni ta vaša, pa ni još mnogo jed­
nostavnije i naivnije od nje. Ali što mi je nepojmljivo i tuđe, to je
ta dosljednost, ta istrajnost u jednom vjerovanju, ta statičnost za­
nosa. Prosto ne mogu zamisliti kako bih mogao ne vjerovati sva­
kim novim danom u nešto novo! Kad vidim ljude koje zagrijava
i hrani ono isto što ih je hranilo prije mnogo godina, u čudu se pi­
tam: kako to da im ta popudbina još traje, kako to da još nije iz­
gubila svoju hranjivost?... Sto ćete, moj oče, kad istine tako kra­
tko traju, kad se tako brzo otrcavaju, troše. Kad su istine tako ne­
stalne, tako prevrtljive!... Nije da ih nema, ima ih obilato u svije­

153
tu, i rađaju se svaki dan nove. Ali što ćemo kad tako brzo presta­
ju biti istine! Kad istinitost, da tako kažem, tako brzo precipitira
u stvarima!... A možda je istina samo mladost ideja? Možda su
ideje istinite samo dok su mlade: čim malo potamne, čim se po­
jave prve bore na njihovom licu, one prestaju biti istine. Zar ni­
smo i mi sami, moj oče, za našeg relativno kratkog vijeka, doživ­
jeli i bili očevici više takvih istina koje su kasnije prešle, koje su
prestale da to budu. A kad se to dogodi, kad se rodi nova, mlada,
za život sposobna istina, koja bez sentimentalnosti, s okrutnošću
svega što je mlado i zabreklo sokom, zbaci staru istinu onako kao
što je Zeus zbacio staroga Krona, bezazleni kažu: “prevario sam
se, mislio sam da je ono istina”, a podlaci upiru prstom u druge i
tvrde da oni sami nisu nikad “nasjeli” onoj istini. Međutim, stvar
je naprosto u tome da je ta istina prestala biti istina... Sto ćemo,
stari sve, pa i istine! Jedina istina koja ne stari, koja se ne otrca-
va, koja ne gubi svoju snagu i svoju aktuelnost, to je smrt. Ali što
da se gradi na toj istini?... Naprotiv, sve istine koje ljudi redom
suprotstavljaju toj istini ubrzo ostare i iščile... Da, moj oče, meni
je strano, duboko strano svako smirenje. U smirenju se lako zavr-
gne tačkica smrti kao kužne klice u barskom plićaku. Ništa mi
nije tako strano kao smirena sreća smirenih ljudi. Jer nema na svi­
jetu tužnije stvari od tužne sreće. Cisto me na suze goni prizor ta­
kve sreće. A, vjerujte mi, to nisu suze zavisti. Ljudi mi se, pod pa­
mučnim baldahinom takve sreće, pod niskom, neprobojnom ka­
pom tog nebosklona, vide beskrajno tužni, kao razgaljeni malo-
građani s naramenicama preko košulje u bašti neke pivnice u
sparno ljetno veče. Srce mi se stiska od takve sreće. Cisto mi suze
navru - prave, fizičke suze - kad predveče prođem uz penjačica-
ma obrasle ograde takvih bašta, pod zaštitničkim krošnjama pe-
čalnih kestenova zakađenih dimom sa roštilja, pa kad preko plo­
ta, kao tuđinac, bacim oko unutra. Kakav osjećaj gušenja, kakav
osjećaj niske tavanice, na pogled takve smirene sreće...! Dok sam
u neprekidnom kretanju, dok sam u vječitom nemiru, imam ilu­
ziju da smrt ne može da stavi ruku na moje rame. Vjerovatno po­
stoji neki istočnjački mit ili legenda (a ako ne postoji, trebalo bi
je stvoriti) o čovjeku koga je smrt mogla da zaskoči samo na spava­
nju, samo dok miruje. I zato se bez časka predaha vrtio, kretao, ko­
prcao — živa pregršt ucrvanog nemira. Neka vrsta istočnjačke

154
Tantalove muke i Sizifova posla u isti mah. A možda bi se o tome
mogla lijepo napisati i sasvim moderna priča. Zamislite samo: to
ukleto gibanje, taj robijaški lanac vječitog kretanja koji čovjek vu­
če za sobom i kome svaki novi dan nadodaje po jednu kariku. Za­
staje čovjek pred tarabama cvjetnih bašta u kojima prskaju srebrni
vodoskoci i iz kojih dozivlju čežnjivi glasovi žena. Zastaje — ali se
odmah javlja opomena smrti, i on kreće dalje. Iznuren, iznemogao,
najzad se odluči: dobro! neka bude! ispružit ću se koliko sam dug i
širok po dobroj majci zemlji, pa neka dođe smrt! Neka samo dođe!
— I smjesta se javlja odgovarajuća filozofija: smirenje je najveća sre­
ća, najveće dobro; ono je posljednja mudrost, vrhovna radost; smrt
je najviša istina. Ali jedan hip kasnije, kako je osjetio hlad što mu
počinjući od vrhova nožnih palaca gamiže uz tijelo, on se trgne,
skoči na noge. Pada u prah filozofija smirenja, i smjesta niče druga,
suprotna: život, život je sve! Nemir, ucrvani nemir, kretanje bez
kraja i konca, to je sve, to je vrhovna mudrost, to je jedina istina.
A jedini bog — crv nemira. I on kreće dalje, ukleto, robijaški... —
Eto, oče, moj nemir, taj moj tiranin koji ne dariva smirenje, za me­
ne je jedini, nezamjenjivi, jedino mogući bog, sav izrastao iz mene,
“iz uprav ovog i ovakvog mog bića”, kao što ste maločas rekli...
Bio sam se u govoru zagrijao vlastitim riječima. Starac me mo­
trio sa začuđenim osmijehom, ljubopitno izvijenih obrva. Bio je
prestao lupkati kapicom o kapicu cipela.
— Izvinite, oče, — nasmjehnem se. — Eto sam se opet zavezao u
moje obične “zabavice mašte”. Kako vidite, od djetinjstva se ni­
sam mnogo promijenio. A bilo je što da me izmijeni i opameti!
Ovo se zaista ne može pripisati razmaženosti. Život me nije milo­
vao, kao što znate. Da, u životu mi se koješta dogodilo, “stvarno
dogodilo”. Pa opet, vidite, ništa nije koristilo: sve mi se to sada či­
ni nestvarno, sama suvež — šaka suhog lišća što prašljivo pršti me­
đu prstima... Pitali ste me maloprije što radim. Eto, zabavljam se
smišljajući slične priče i pričice, za sebe samog, naravno, kao na
primjer tu “0 čovjeku nad kojim Smrt nije imala vlasti dok god se kre­
tao” i o koječemu drugome. Neprestano ih tako splećem i rasple­
ćem, pa splećem nove — sve napamet, dakako, u zraku: vi znate,
oduvijek sam bio lijen na pisanju.
Starac promrsi samo:
-Hm!

155
 Pa upita sasvim tiho, s nekom bezazlenom ljubopitnošću.
- A ima li vas još mnogo takvih po svijetu? Ja živim u ovoj za­
vjetrini, malo znam što se napolju događa.
- Pa, srećom, i nema baš mnogo. Otprilike koliko i nadživjelih
iz katastrofe Titanica. I svaki nas je dan manje. Sveli smo se već
na tako mali broj da bi se kakva država mogla sjetiti pa nam dati
nekakvu penziju, kao što se daje dugo zanemarivanoj siročadi ka­
kvog zaslužnog velikana kad su ta “siročad” već prevalila pedese­
tu ili šezdesetu; time bi ta država jeftino učinila dekorativnu ge­
stu... Da, hvala dragom bogu, svaki nas je dan manje. Osjećam
se kao neka nadživjela pretpotopna neman, kao neki arheopte-
riks. Doskora će nas sasvim nestati. I to, objektivno, neće biti baš
nikakva šteta. A vjerujte mi, neću ni ja subjektivno mnogo žaliti:
zbilja nismo ni za što dobri, ni za što upotrebljivi. Bit će uistinu
jedno odahnuće kad nestanemo. Potpuno shvaćam to odahnuće
koje će nastati, i već unaprijed u njemu učestvujem. Koji put mi
je čisto stidno što jedem svoj kruh. Ali što se može! - kažu: “živ­
jeti se mora”. Među raznim značenjima koje ima ta mnogosmi-
slena riječ, eto postoji i jedno takvo u kome je i ja shvaćam i u ko­
me mogu da je primim. Mi smo usamljeni, odrvenjeli strukovi za­
ostali na jesenskoj njivi: stršimo tu i tamo, nikome štetni, ničemu
korisni. Zato i stojimo još tu, uprav zato što smo takvi pa se niko
ne potrudi ni da se sagne i da nas istrgne. Nas će zaorati nova
brazda, na proljeće. A dotle - “živjeti se mora”!
Starac je mučao i gledao u zemlju. Opet je počeo lupkati kapi­
com o kapicu. Pa zaključi:
- Dobro je i to. Može da bude dobar i taj tvoj gospodar kome
služiš, pogotovu kad ne može da bude drukčiji. Priznajem, meni
je malko stran. Ali svejedno, ja ga poštujem i takvog kakav je.
Poštujem ga, jer je, na koncu, i on sazdan od ljudske muke i pat­
nje, “od krvi i mesa onih koji mu služe”, kao što ti kažeš. Dobar
je, dakle, i on. Ali samo uz jedan uslov: da ti potraje do kraja. Ja
ti to od svega srca želim, kad si već na tom putu; da ti potraje do
kraja, da se ne dogodi da on umre prije tebe. Jer to bi — poslušaj
me dobro! — to bi za tebe bilo strašno, prava tragedija!... I uopće,
- nadoda malko oklijevajući, — rekao bih gotovo da je kod svakog
boga, pa ma kakav bio i u ma čemu se sastojao, najvažnije i naj­
hitnije to da nam potraje do konca.

156
 Ja se od srca nasmijem. Došao mi je odjednom bezazlen kao
dijete.
— E, baš ste širok fratar, “liberalan fratar”, imao je pravo pokoj
ni djed. I dobar čovjek, k tome. Jedan od najboljih koje sam u ži­
votu sreo, — nadodam malko emfatično, pod naletom onog ganu­
ća koje katkad odjednom naiđe na mene i kome se nikad nimalo
ne otimljem. I odmah mi prođe glavom: stari je zasigurno u sebi
pomislio: “puko estetsko iživljavanje, emotivno poigravanje radi
zadovoljstva od same stvari, svijet kao izvor emocija! Cisti larpur-
lartista osjećanja!”
Htjedoh da isplivamo iz tih tugaljivih voda. Svrnem u ležerniji
ton. No možda je prelaz ispao malko prenagao.
- Recite mi nešto, fra Anđelo. Riješite mi, molim vas, jednu
“tajnu” koja me namučila u djetinjstvu. Pričalo se — vi to sigurno
znate — da ste nekad bili kavalerijski oficir i da u svom kovčegu
još čuvate oficirsku sablju i kalpak. Dajte da poslije toliko godina
raščistim sebi tu tajnu, recite mi: je li to istina?
Pogledao me sa začuđenjem, i rekao bih s mrvicom razočaranja,
te odvrnuo glavu uz mali neuvjereni osmijeh.
— E, Ive, Ive! Tužni sretniče, uvijek si ostao isti!...
- To mi često kažu, oče. To jest, ne često, ali uvijek kad naiđem
na koga poznatog u svijetu. I, čudno, poneki put to osjetim kao
prijekor, a poneki put gotovo kao kompliment. A ko bi ga znao
od čega to zavisi! Valjda od toga u kakvom se raspoloženju u tom
času nalazim, ili u kakvim odnosima u taj čas sa samim sobom
stojim.
Pošutjesmo.
— Silno su narasli ovi vaši cedri, od vremena kad sam dolazio k
vama na lekcije latinskog! I oleandri su vam uvijek onako bujni.
Primijetio sam samo da ona dva velika vani pred ulazom više ne
postoje. U njihov sam gustiš skrivao pluto s tunjom i udicom kad
sam dolazio na časove.
- Pokosila ih je lanjska zima, bila je jako oštra. Ovi ovdje unu­
tra, u zaklonici trijema, pa i limuni, koji su još osjetljiviji, ostali
su pošteđeni. Ali oni napolju su stradali. Nego, iz korijena već iz­
bijaju nove mladice. Vjerovatno će se obnoviti.
Opet pošutjesmo. Sunce je zalazilo. Posljednje, gotovo vodorav­
ne zrake klizile su pri samom vrhu zidova trijema. Uskoro će sa­

157
svim nestati. Sjenka zarđale čelične šipke na sunčanom časovniku
silno se izduljila. Vrškom stasitog libanskog cedra u sredini trije­
ma prošara mali srh.
— A što kaniš dalje? - iznenadi me pitanjem.
— Pa... kao i dosad - odgovorim neodređeno.
— Kad putuješ?
— Sutra u podne, brzom prugom.
— Kuda?
— Prema jugu... Imam nekog posla u Grčkoj.
Taj “posao u Grčkoj” bilo je sviranje u jednoj lučkoj noćnoj ka-
fanici u Pireju.
Ustadoh. Ustade i starac.
— Hoćeš li na majčin grob? - upita vadeći iz dubokog fratar­
skog džepa snop ključa da mi otvori vratašca koja iz trijema vode
na groblje.
— Da, molio bih vas.
Starac me isprati do vrata i otključa ih.
— ... Otiđi i na onaj drugi grob.
— Hoću, oče.
— Kad ćeš opet amo svratiti?
— Ne znam...
Gledao sam u zemlju. On me potapša dvaput po ramenu.
— E, hajde, hajde!... Bilo ti sretno!...
Zacviliše tanke zarđale baglamice vratašaca.
U raskuštranu travu oko grobova u mlakom predvečerju padali
su češljugari.

39.

Sinoć kasno nastala je u pokrajnjoj sobi mala užurbanost. Ne

bih joj bio pridao nikakve važnosti, možda je se više uopće ne bih
ni sjećao, da joj jutros nisam doznao razlog. Uporno su pritiskali
na dugme nečujnog signala za dozivanje, koji ciliče tamo negdje
u prostorijama za poslugu, a koji se ovdje u bolesničkim odjelje­
njima glasi samo tankom zukom koja tjera prigušenu paniku
kroz zidove i ošite. Poslije toga čuo se još dolazak osoblja i malo
komešanje. Ali sve to sasvim tiho, prigušeno, jer je u ovoj bolni­
ci zaista jako dobra izolacija u ošitima, a osoblje je vješto i spre­

158
tno, i ima meku, nečujnu obuću, tako da zbilja ne uznemirava bo­
lesnike.
Mala užurbanost. Otprilike kao kad bolesniku ustreba guska ili
sud za povraćanje.
Ali nije bilo to. Doznao sam jutros od moje bolničarke. Rekla mi
je povjerljivo, onako kao što se kaže samo razumnijim i ozbiljnijim
pacijentima, pacijentima koji imaju smisla za dostojanstvo svog
položaja. A ta je povjerljivost, ujedno, i znak da nas, bar zasad, ne
ubrajaju među one kojima slična nezgoda neposredno prijeti.
Ne, nije bilo to. Bilo je naprotiv to da je onaj umro. (To je onaj
isti kome su donosili gladiole i kome je bilo bolje, znatno bolje.)
Nešto kasnije iznijeli su ga na nečujnim bijelim kolicima s gume­
nim točkovima. Ali tako spretno, tako neprimjetno, da se čovjek
ne bi ni sjetio ako mu sutradan neko ne kaže.
Pitam se: zar dakle zbilja po bolnicama, pa i po bolje uređenim,
bolesnici umiru u sobama u kojima boluju? Zar je, dakle, zbilja
samo bajka ono što sam u djetinjstvu (i s kolikim unutrašnjim od­
jekom!) slušao o naročitim prostorijama za tu svrhu, o poznatoj
“šterbecimer”.
Čudno, imao sam dosta prijatelja među liječnicima i za dulja
sam se razdoblja danomice kretao u liječničkom društvu, a eto se
nikad nisam sjetio da ih o tome upitam! No možda i nije da se ni­
sam sjetio. Možda sam se ustručavao, iz bojazni da žar moje in­
fantilne radoznalosti ne izazove osmijeh, da ne ispadnem naivan
što ne znam. A još ni danas nisam načistu: da li naivan što ne
znam da šterbecimer postoji ili što ne znam da ne postoji. Jer u
nekim pojedinostima oko smrti do konca ostajemo sramežljivi,
baš kao i u nekim pojedinostima oko seksusa. Ima stvari u živo­
tu o kojima niko nikoga ne pita, te zato nikad pravo ne znamo
koliko drugi o njima znaju.
I tako se događa da i veoma iskusni, pa čak i razvratni ljudi po­
nekad imaju osjećaj da još uvijek ne znaju dovoljno, s prostog raz­
loga što ne znaju koliko drugi znaju. A taj osjećaj neobaviješteno­
sti umije da u nama stvori dojam veoma sličan dojmu bezazleno-
sti, i bezmalo djevičanstva. Odatle onaj vid čistote na koji katkad
nailazimo kod duboko iskusnih i do srži pokvarenih ljudi — ona
čudna smjesa naivnosti i razvratnosti, stidljivosti i bestidnosti, ko­
ju nerijetko susrećemo u starim i iskusnim grešnicima.

159
 U ovim dugim dokonim danima ovdje u bolnici razmišljao sam
i o tome, i pitao se: jesi li ti baš naivan, kao što si uvijek i dosta
iskreno o sebi držao, ili si radije pokvaren? Nije li te zavodila na
krive zaključke naprosto tvoja ljubomorna zakopčanost u pogle­
du vlastitih intimnih stvari i tvoja diskretnost, čak tvoje užasa-
vanje od tuđih intimnosti i povjerljivosti? Nije li te varala tvoja
pubertetska sramežljivost i tvoje lako crvenjenje? I nije li ono što
si uvijek s tako puritanskom stidljivošću dlanovima zaklanjao u
stvari bila samo duboka pokvarenost? Ono što čovjeku u očima
drugih daje vid pokvarenosti, to su njegove vanjske alire i njegove
verbalne izjave, dakle njegov stav prema vlastitoj pokvarenosti; a
ono što njemu samome daje svijest o toj pokvarenosti, to je banal­
nost i tipičnost prestupaka i zastranjenja. Naprotiv, i najdublja i
najrafiniranija pokvarenost može lako da ostane i od drugih i od
nas samih neuočena ako za nju ne postoji jedno utvrđeno ime i
ako je vršena bez ostentacije. Njena bezimenost je ono što oteža­
va da se spozna njen suštinski karakter pokvarenosti, a odsustvo
ostentacije je ono što joj podaje privid nesvjesnosti, spontanosti,
gotovo čednosti. A ako se u nama ipak rodi klica sumnje o nama
samima, dovoljna je jedna mala pomisao da nas rehabilitira i da
čitavu stvar opet uravnoteži: mi ne znamo ne skriva li naš bližnji
u svojoj dubini, pod maskom isto takve sramežljivosti i rumenila,
istu takvu, ili čak i veću, mjeru neprozirne crnine i neprovjetre-
nog zla. Bez sumnje, svak nosi u sebi ponešto te vrste. I tako, lju­
di se kreću u krugu s nekom smiješnom intimnom tajnom u sebi,
i ljubomorno je skrivaju jedan od drugoga, kao kad bi svaki od
njih mislio da samo on ima pupak. I svijet mi se katkad privida
kao neka široka, zabavna ludnica u kojoj svi šetaju goli uokrug s
dlanom na pupku, i jedan se drugome udvorno klanjaju, i jedan
se drugome licemjerno smiješe.
Eto, tako i ja još i danas hodam svijetom noseći u sebi, među
tolikim drugim, i većim, nerazriješenu i tu malu tajnu: postoji li
doista “šterbecimer”? I, u nedostatku pouzdanijih obavještenja,
upućen sam, i tu kao i u tolikim drugim mojim pitalicama, da se
sam dovijam i da za svoj račun rješavam i tu malu zagonetku oko
smrti, s onim strasnim unošenjem i bogatstvom zamišljanja s ka­
kvim dječaci u pubertetu sebi dočaravaju tajne orijentalnih alko-
va.

160
 I dok u pokrajnoj sobi, koja je ostala privremeno upražnjena i
hlepi za novom mušterijom, prevrću madrace i mijenjaju plahte,
kopka me pitanje: kad dođu da bolesnika prenesu u “šterbecimer”
(razumije se, ukoliko šterbecimer uopće postoji), kako mu pri­
stupe? Sto mu kažu? Cime ga zavaraju? Možda mu reknu da tre­
ba ciklonizirati ili krečiti sobu u kojoj leži. Ili mu predlože da će ga
prenijeti u jednu bolju, svjetliju sobu koja je ostala upražnjena. U
tom slučaju, bolesnik vjerovatno to osjeti kao naročitu privilegiju
i zahvali im se osmijehom blagodarnosti za tu svjetlosnu pažnju. A
ako je lukaviji, ako je to neki seljački, mutno podozriv tip, tad se
opire, i skuplja posljednje moći da se od nečeg nejasnog obrani. I,
kao da nagonski sluti blizinu opasnosti, onako kao što konj u noći
sluti blizinu provalije, pruža neočekivano tvrdokoran otpor.
— Zašto u drugu sobu? Neću ja u drugu sobu! Meni je sasvim
dobro ovdje!
— Zato što ovu sobu treba ciklonizirati.
— Ali zašto ciklonizirati? Ta ona je sasvim čista! Je li, Ana?
I obraća se ženi za potvrdu.
A Ana potvrđuje, skamenjena lica. Jedva primjetna izmjena po­
gleda između Ane i bolničara, i bolničar nastavlja, zanatski str­
pljiv:
— He, što ćete, kod nas je tako red! Svakih šest mjeseci sve se
ciklonizira, svejedno da li je inficirano ili nije.
I bolesnik najposlije polaže oružje.
Prenose ga na bijelim kolicima.
U novoj sobi. Iznenađuje ga iznuren, već sasvim dotrajao izgled
novih sobnih drugova. To ga čak pomalo nervira. On se uzrujava,
on se buni. Jer to je možda tip pedanta, zanovijetna čovjeka-či-
novnika, tip koji uvijek zapreda i protestira. Tip koji se stalno u
restoranu tuži na podvorbu, a u izletničkom vozu prigovara što
mjesta nisu numerirana. Kakav je to red! Sto su ga stavili tu, me­
đu te ljude! Kako ne shvaćaju da iznureni izgled tih ljudi mora da
nepovoljno djeluje na čovjeka. Zašto te ljude nekamo ne izdvoje!
Bolničar ga utišava:
— Strpite se, to je samo privremeno...
— Koga ću se vraga strpiti!... Sto ih ne iznesete odavle!... Hm!...
“Privremeno”! “privremeno”!... Ta sve je na svijetu privremeno...
Na koncu konca, zašto ih ne prenesete u šterbecimer!...

161
 A bolničar, kome je već dosta svega toga, saginje se bliže k nje­
govom uhu:
— Pssst!...
Pa još tiše, ali sasvim razgovijetno:
— ... Ovo je šterbecimer!
***

Dakle, onog u susjednoj sobi više nema. Tako to već biva. Ali
to se obično ne dešava nama. To su stvari koje se obično čuju, uti­
šane i prigušene, kroz ošite, kroz dobro izolirane ošite. Ako vi, na
primjer, imate sobu broj 7, to će se desiti, recimo, u sobi broj 6 ili
u sobi broj 8. Nikad, skoro nikad baš u sobi broj 7. Jer smrt — to
je za druge, za ne-ja. To je za susjeda. Osim toga, broj 7 je sretan
broj. Bože moj, nećemo to shvatiti tako da nam broj 7 prosto za-
jemčava besmrtnost! To ne. Ali eto, daje nam neke nade da će
nas, “bar za ovaj put”, to mimoići.
O, bar za ovaj put! Bar još samo za ovaj jedan jedini put!

40.

Eto opet sam se uhvatio u grijehu uznošenja, u grijehu samodo­

padnosti! Jer govoriti o smrti bez strahopoštovanja, to znači uz-
nošenje, pa i loš ukus. A taj se grijeh (ili je i to samo bolesničko
sujevjerje) ljuto osvećuje.
Tako je to. Čim čovjeku slika smrti pred očima izgubi samo ne­
što od svoje oštrine, čim samo za trunak popusti neposredna
ugroženost njom, on se odmah izbezobrazi, uzme da razmišlja o
bogu, o smrti, o “konačnim stvarima” duhovito, familijarno, su­
periorno. Zauzme odnekud kozerski stav prema smrti. Izdigne se
iznad nje, razgospodari se čak i nad njom: istim časom čim je pre­
stao biti njena ustreptala žrtva, njen bespomoćni objekt, počne on
nju praviti svojim objektom, “objektom svoje misli”. Jučerašnja
sušta pokornost, svesrdna žeđ skromnosti, on se danas ponovo
koči i isprsava. Sitni egoizmi i sitne taštine opet ispruže svoje mi­
šje njuškice, i opet diže glavu onaj gnjecani, na smrt unižavani,
otrcani “ja”.
A uskoro će se javiti i neka koketerija smrti. Uz pretučenu, pre-
zavu biološku jedinku, promigoljit će i poviriti joj preko ramena,

162
isprva bojažljivo pa sve slobodnije, “misleća jedinka”. Najprije će
razmišljati, meditirati. Kontemplacija smrti. Zonglirat će korela­
cijama beskrajno sićušnog i vasionskog, tažit će bol umiranja ne­
čujnim klizenjem galaksija, nastojeći da iz tih grdnih nesrazmjera
izvuče nekakvu “filozofsku utjehu”. Bajat će opet o neuništivosti
života i truditi se da smrt jedinke utopi u besmrtnost vrste. A ma­
lo zatim, isturit će na sunce svoj nosić i čovjek-umjetnik. I odmah
će započeti stilizacija. Još malo — i on će doći na ideju da svoj ju­
čerašnji tete-a-tete sa smrću “umjetnički preobrazi”, da ga “tran-
sponira”, da ga u nešto “projicira”, i kako li se sve to kaže. I u
mašti će mu se eventualno začeti zamisao, recimo, jednog scenari­
ja za balet. Blijed Mladić s čuperkom na čelu, u nekakvom lje-
skavom zelenom kostimu (dosta skromnom i uprošćenom, to tre­
ba da bude stilizacija bolesničke pidžame, a materijal je ljeskav
samo radi potrebnog efekta kad na nj padne reflektor), povija se
i previja i zanosi, i glavinja u izlomljenim kretnjama i klonulim
skokovima po pozornici, progonjen u stopu od Smrti. Na dlanu
će nositi trepetavi žižak u obliku srca - svoj plamsakavo ugroženi
život — koji će se u oportunom času udunuti. Smrt će (taman ko­
stim, također krajnje uprošćen, svakako “mat” materijal, tek s ma­
lo hladnog srebra tu i tamo) vitlati i zamahivati smrtnom kosom,
no uvijek ili previsoko ili prenisko, tako da će Mladić, bilo čuč­
njem bilo skokom, svaki put izbjeći njenom zamahu. A kad kosa
baš potrefi kako treba, tačno u visini struka, Mladić će opet vje­
štom pirouette sretno iskliziti iz blistavog zagrljaja, okrznuvši
možda tek leđima vanjsku, tupu stranu sječiva. Bez sumnje, bit
će potrebna i jedna ženska glavna uloga (jer Smrt je, u baletnom
pogledu, neutralna, ni muško ni žensko, u neku ruku uloga-her-
mafrodit). Ta će glavna ženska uloga biti Djevojka. (Svakako bje­
lina, bijeli til, bez ukrasa; nipošto kakva plavetna “dindrlica” a la
Gretchen, to bi bilo frivolno.) Dakle, naprosto Djevojka, tako,
bez ličnog imena — u krugu apstrakcija, u baletu općih životnih
pojmova, jedno lično ime, nekakva Rozalinda ili Tamara, samo bi
unižavalo dostojanstvo simbola!... Eto, tako bi nekako mogao iz­
gledati taj balet na neiscrpnu temu Amore e Morte. A svakako, po­
red plesnih tačaka Mladić-Djevojka i Mladić-Smrt, morat će da
bude i pokoja tačka Djevojka—Smrt, po obrascu Der Tod und das
Madchen. I tako dalje...

163
 A kad sutradan ili preksutradan čovjeka ponovo školi pa opet
dođu po nj nečujna bijela kolica da ga prenesu u dvoranu bez
uglova, ili u onu drugu prostoriju, istim će mahom splasnuti sve
stilizacije, spasti će svaka maska opsjene s onog koščatog lica šu­
pljih očiju, i bit će nemoćan svaki pokušaj da se ono bajanjem za­
čara. Čovjek će se odjednom jako, baš jako desolidarisati sa svo­
jom vrstom, i borit će se zubima i noktima za svoj odvojeni, mali,
neznatni pojedinačni život. Galaksija će postati jedna šuplja riječ,
i pred licem postojanja i nepostojanja bit će ravni galaksija i crvić.
Naše iznureno tijelo na bijelim kolicima, već nabuhlo gasovima
smrti, bit će sve što postoji; ono će rasti i rasti, nadimati se do vi­
sokoga svoda, prerastati granice svijeta, granice svemira. A “bes­
mrtnost vrste” i “beskonačnost života kao takvog” postat će opet
neozbiljne i nedostojne pubertetske floskule. Netragom će išče­
znuti svaka samodopadnost, svaka koketerija smrti. I čovjek će
opet biti bar za glavu niži od nje - njena gola, nezaštićena, preza-
va žrtva. Više neće postojati ni tračka sumnje ko je čiji objekt. I
sve će opet biti tačno onako kao što je bilo kod njihovog posljed­
njeg susreta licem u lice.

41.

“Bojim se da se nećeš znati da prilagodiš ako nekad dođeš u ne-

povoljnije prilike. Morao bi se za vremena navikavati!” Tako je
glasio obični memento kojim su plašili moju razmaženost. Obli­
gatna gorka žlica moralizma za svakim gutljajem djetinje radosti.
Bilo je nečeg pepelnog, ogavno protureformatorskog u toj stalnoj
opomeni. Nije odgovaralo mojoj prirodi to perverzno pregustira-
nje budućeg zla. Opirao sam se. Pa ipak su time bili uspjeli da mi
usade nejasni strah pred pomisli na eventualnu manje vedru bu­
dućnost. S nekom zimicom u kostima iščekivao sam ta apokalip-
tički predskazana “potonja vremena”.
A kad su nastupila, iznenadio sam se kako sam ih ravnodušno
primio i lako podnosio. Posthumno sam im se nasmijao: ta vi ste
me plašili utvarama! daleko teže bilo je ono što ste vi smatrali bu-
bicama i ćefovima!
Čovjek se rađa s vokacijom za boema kao i za bilo što drugo, pa
se i ta vokacija kao i druge očituje od malih nogu u našoj sprem­

164
nosti na žrtvu zbog nje. U nekom ozbiljnijem smislu, uvijek mi je
bilo prilično indiferentno kako tavorim. Promašeni virtuoz, im­
provizirani ratni dopisnik, teatarski kroničar ili već ma što drugo
- svejedno! Sve je to znalo da bude dobro! Relativno zadovolj­
stvo i primirje sa samim sobom nisu zavisili od toga. U toku godi­
na više sam se puta “prekoferirao” (onako kao što se drugi preme-
bliraju), to jest prelazio s krokodilskih kofera na kartonske, pa s
kartonskih opet na krokodilske, s dosta iskrenom nehajnošću. I
gotovo bih rekao da je promjena (posmatrana ex post, naravno) bi­
vala prijatna.
Događalo se da se poslije mnogo godina susretnem sa starim
drugovima iz gimnazije s kojima se od školskih klupa više nisam
vidio. Svi su se bili sredili, smirili, organizirali svoje živote u kru­
gu stvari i želja i ciljeva i mogućnosti koje su sami sebi ocrtali, ili
koje im je život nametnuo a oni pokorno primili, i u tom su se
krugu kretali razborito i svrsishodno, “uglavnom zadovoljni”, ka­
ko su sami govorili. Svi su od reda bili smireni ljudi. “Pogašeni
ljudi”, kako sam ja govorio.
Pri susretu, dakako, bivalo je i pomalo ganuća. Gledali smo se
kratak čas raširenih očiju, bez riječi, kao da jedan drugoga global­
no važemo i odmjeravamo, zajedno s čitavim kompleksima naših
života, i kao da jedan drugoga sravnjujemo s nekom praslikom
koju smo u sebi nosili. Njihova je impresija, nekad spontano izla-
nuta a nekad obazrivo nagoviještena, redovno bivala: “kako li je
ostario, kako li je oronuo!” A moja: “koliko li se odonda izmije­
nio! što li je ostalo od nekadašnjeg čovjeka! onaj mali smeđi ma-
dež poviše nosa, onaj svrtak u rastu kose na lijevoj strani nad če­
lom — to je više-manje sve!”
Boljela me njihova smirenost. Većinom su bili dosta dobro uš-
čuvani; nisu mi izgledali stari: izgledali su mi mrtvaci. A sve nji­
hove radosti, sve povoljne vijesti i sretni ishodi koje su mi pričali,
svodili su se na to (i time kao da su se čisto hvalili), što vrijeme
protječe, brzo protječe, brzo protječe, sinko moj, što ga je već
mnogo, jako mnogo proteklo, i što ga još malo, jako malo ostaje
da proteče. Sto je već skoro sve posvršavano, što je već blizu čas
kada se sa sebe skida kecelja. “Znaš, sin mi je završio studije!”.
“Znaš, uskoro navršavam godine za penziju!”. “Zamisli, neki dan
sam postao djed!” Pomišljao sam: ovome, od glavnijih stvari u ži­

165
votu, ostaje još samo jedna: da umre, pa je gotov čovjek, čitav
čovjek! Ali, umjesto toga, odgovarao sam: “Hajde, neka! Hajde,
drago mi je!” A nije mi bivalo baš nimalo drago. Bivalo mi je, na­
protiv, tužno, dozlaboga tužno. A najtužnije od svega bila mi je
ta njihova sreća sred te tuge. I opet sam u sebi ponavljao: “nema
na svijetu tužnije stvari od tužne sreće!”
Ali susretao sam i drukčijih. Onih koji su imali istrajnosti, koji
su se afirmirali, koji su “zauzeli odgovarajuće pozicije u životu i
društvu”, onih koje je “poslužila sreća”, koji su “ostvarili svoje
ambicije”. Pomišljao sam: ambicija je dobra stvar sve dok se ne
ostvari; a kad se ostvarila — gotovo! Pričali su mi u slučajnom su­
sretu, za kavanskim stolom, o svojim uspjesima, o svojim posti­
gnućima, s jedva pritomljenom žicom hvalisanja. No opravdavao
sam: ne isprsavaju se to oni pred tobom: time uvjeravaju sami se­
be. Svakodnevna gimnastika samouvjeravanja, neophodna da bi
se održala kondicija. Čine kao kad se umivamo iz lavora: pljuska­
ju se uvijek onom istom vodom po obrazima. Oni su pričali i pri­
čali, a moja se pažnja neopazice iskopčavala. Slušao sam ih s onom
grimasom sabranosti koja tako uspješno zastire našu odsutnost, i
gledao u njihova lica, u nabore, u brazde i čvoruge koje se uza­
stopce mijese, modeliraju, koncentriraju, pa se opet izglađuju i
rasplinjuju, pa iznova na druge načine mijese i oblikuju, u onu au­
tonomnu igru mišićja i dlakom obrasle kože između čela, očiju,
nosa... “Neko sam vrijeme bio maknut s položaja. Ali kasnije mi
je dana puna satisfakcija, sad sam opet na čelu mog odjeljenja”...
“Hajde, hajde! drago mi je!”... Gledao sam u njihove bore i gri­
mase, i iznad njihovih riječi, koje su mi šumjele mimo ušiju kao
šuškanje žutog lišća, opet sam sebi govorio: kako li se izmijenio!
gdje je sad onaj nekadašnji čovjek?
Ipak sam u razgovoru s njima zatajivao sebe i nastojao da se pri-
kažem koliko-toliko stvarniji i konkretniji. “Pazi! to su ozbiljni
ljudi! pred njima ne smiješ da djetinjiš! oni bi to zamjerili, teško
zamjerili, i ostali bi jako, baš jako razočarani!”
Oni su imali samopoštovanja, kako se ono kaže, a ja sam uvi­
jek, i u časovima dobre sreće i uspjeha, ostao per tu sa samim so­
bom. A možda je baš to ono što ne valja. Teško podnosim tuđu
ruku, ma i blagonaklonu, na mom ramenu; ne iz kakve oholosti,
daleko od toga; prosto iz neke, gotovo kožne, netrpeljivosti na

166
dodir. Ne stupam lako u familijarnost: valjda bih mogao nabroji­
ti na prste jedne ruke ljude s kojima sam, poslije prve mladosti,
bio u bližim odnosima. Ali u svojim unutrašnjim solilokvijima po­
stupam prema sebi bez naročitih obzira, i s nekim posebnim za­
dovoljstvom stalno se svodim na svoju pravu mjeru.
Oni su imali “životne ozbiljnosti”. Eto opet nešto što mi nedo­
staje.
Po nekoj mojoj fantastičnoj frenologiji, centar za ozbiljnost leži
odmah negdje iza obrvnog luka. Intenzivniji napor tog centra
podstiče rad mišića koji pokreću obrve. Gledamo iza debelog ka­
vanskog stakla čovjeka koji nešto objašnjava sabesjedniku živo ga
kapacitirajući, ili slušamo govornika na nama nepoznatom jeziku.
Pa i pored toga što od njihovih razlaganja ne shvaćamo ili čak i
ne čujemo ni slova, ona opet imaju neku svoju ozbiljnost, svoju
težinu, svoju uvjerljivost: to biva zahvaljujući onom radu obrva.
A ima dosta ljudi koji za sve što su u životu postigli moraju da za­
hvale toj aktivnosti obrvnih mišića. (Čini mi se da sam primijetio,
samo se nikad ne usuđujem da otvoreno kažem, da to mrdanje
obrvama, ta natuštena čela, to odsustvo osmijeha, to nabiranje
čeonih kvrga i čvoruga, stoje na kudikamo većoj cijeni kod primi­
tivnijih “pučanstava” nego kod razvijenijih i uljuđenijih. Tamo se
ljudi mrgode u radu, znoje u jelu i piću, stenju čak i u užitku. Pa
i njihove umjetničke tvorevine imaju natuštene obrve i neki ne­
probavljiv ton važnosti. Za njih su osmijeh i vedar pogled znak
infantilne psihe, neozbiljnosti, nedoraslosti za dramatske vidove
života - obilježje ljudske jedinke sitnoga zuba. Uvijek sam žalio
što i u mojoj zemlji tako mnogo tuste čela i nabiru one kvrge i
čvoruge i čomrde.)
Jednom sam konzultirao čuvenog advokata u nekoj mojoj za­
petljanoj stvari. Preporučili su mi ga kao odlična juristu i neobič­
no ozbiljna čovjeka. Sjedio sam sučelice njemu u njegovom su-
mračnom kabinetu od teške hrastovine, skromno podvučenih nogu
pod stolicu i prisilno upokorenih ruku u krilu. Poigravao se polu-
crvenom-polumodrom olovkom tuckajući naizmjenice sad jed­
nim sad drugim njenim krajem o kožnatu mapu na toržestvenom
pisaćem stolu. Trudio sam se da slijedim njegova izlaganja i s res-
pektom sam motrio neprestano pomicanje njegovih obrva i smje­
njivanje raznih figura u koje su se usklađivali nabori na njegovu

167
čelu. Nizao mi je momente na kojima namjerava zasnovati svoju
“ništovnu žaobu”.
— Pratite me pažljivo! — i nabrao je obrve nad nosom (koncen­
tracija desnog i lijevog krila da pojačaju centar)... Dakle, treba da
držimo na umu ove ključne momente... (centar se nešto razrije-
dio, a desno i lijevo krilo, po pruženoj pomoći centru, vratila su
se na svoje prvotne pozicije)... Nastojte da slijedite moju misao...
(oba su se krila izvila u luk, a sad su se bore, protivno onom rani­
jem razmještaju, razvrstale horizontalno)... Ovo su glavna upori­
šta na kojima ću fundirati ništovnu žaobu... (s dvorišta, kroz rit­
mičke udarce proljetnog lupanja čilima, čula se pjesma mlade
sluškinje. Djevojka kudjeljno plave kose, obilato nasuta po licu
sunčevim pjegicama, tek nedavno došla sa sela, pomislim. Predo­
čavao sam kako sa svakim udarcem mirijade mikroba iz tepiha
zakađuju njene svijetle trepavice i tek napukle pupove mlade
trešnje u zaklonici dvorišnog zida. U mrkom kabinetu, kao tromi
proljetni bumbar, zundarala je oko moje glave, ispunjajući svojom
zukom čitavu sobu i odjekujući iz svih uglova, ništovna žaoba. Na
advokatovu čelu smjenjivale su se figure bora i čvoruga. Eto što
sve u životu može jedan par dobro upotrebljenih obrva! I renome,
i uvaženje, i vilu s engleskom travicom i antičkim amforama na
željeznim tronošcima, možda i malu jahtu, pa čak i one brončane
aplike na stubištu - sve je to siromah čovjek izborio neumornim
radom obrvnih mišića!)... U tome moramo pokazati krajnju is-
trajnost i nepopustljivost!... (Eto i trećeg uslova koji mi nedosta­
je! “Za sve je potrebna istrajnost! Bez istrajnosti i upornosti nema
uspjeha ni u čemu!” Priznajem, imali su pravo. Istrajnost, pa u bi­
lo čemu — gotovo bih rekao: svejedno u čemu — jeste ono što daje
rezultate. Čak i istrajnost u gluposti, ako je samo epski velika i
dokraja tjerana, na koncu donosi svoje plodove, i često ne baš ta­
ko neznatne. A ja, eto, nisam imao istrajnosti ni u čemu, pa ni u
onome što je praobrazac svake istrajnosti: u mržnji. Nakon izvjes­
nog, veoma kratkog, vremena, počinjala me zamarati, a samo za-
mišljanje osvete izdovoljavalo me potpuno i bez ostatka. Nošenje
mržnje u sebi osjetio bih kao teret. Kao neku obavezu, kao neku
dužnost, tegobnu i nelagodnu i ograničavajuću, kao što je svaka
dužnost. Kao neslobodu. Pa bih odmahnuo, zbacio bih je sa sebe
poput telećaka, i pošao dalje laganiji. Ne uobražavam odatle baš

168
ništa: nije to dobrota. Naprosto indolencija, komotnost. Ili je i to
samo jedan vid težnje za onom ptičjom slobodom čija vajna ljepo­
ta i leži u njenoj nesvrhovitosti. Govori se, piše i pjeva o velikim lju­
bavima koje znaju da ispune čitav jedan ljudski život, da mu poda-
du smisao i svrhu, da zatrpaju sve jame mraka što oko nas zijevaju
i zagluše sva pitanja što u nama niču o konačnom smislu i besmi-
slu. A mnogo se manje govori i pjeva o velikim doživotnim mržnja­
ma, koje su kudikamo dublje, organskije, upornije nego velike lju­
bavi, i koje nas daleko strasnije osljepljuju za one jame mraka i pro-
glušuju za one glasove pitanja. Velike su ljubavi labilne. Vječito pod
udarom opasnosti da naprečac umru, da izgube svoju stvarnost, da
se izvrgnu u nešto drugo. A da i ne govorimo da je mnogošta od
onoga što ljudi smatraju svojim velikim ljubavima — patriotizmi,
ideološke privrženosti, vjerničke odanosti, fanatizmi svih vrsta —
uistinu samo naličje velikih mržnja. I da golem broj ljudi uopće nije
kadar da pojmi i osjeti ljubav u njenom afirmativnom i aktivnom
obliku, već samo kao više-manje besadržajnu shematsku suprot­
nost, koja automatski niče po formalnom zahtjevu antitetičnosti
naše psihe. Jedna zavjetna, cjeloživotna mržnja, jedna mržnja-vodi-
lja, podobna je da prevlada čak i misao smrti. Cesto sam se najoz­
biljnije pitao: za koliko je tvoj život osiromašen odsustvom jedne
velike mržnje? koliko ti je patnje i bola zbog toga ostalo neušteđe-
no? i za koliko je veća tvoja ranjivost zato što nije, kao kornjača svo­
jim oklopom, zaštićena štitom jedne velike mržnje? Ali sam se re­
zignirano mirio: to nije za tebe; mržnja je atribut jakih...) Bore na
advokatovu licu bile su se smirile. Gledao je u mene provjeravajući
utisak. — Nadam se da ste me razumjeli! — Potvrdio sam glavom.
Silazeći mramornim stubištem s brončanim aplikama, presliša-
vao sam se nastojeći da što tačnije dozovem u pamet advokatove
riječi. Ali nikako da se prisjetim svih “ključnih momenata” ni-
štovne žaobe. A kad sam stupio napolje, njena važnost stala je na­
glo da blijedi: u sve širim spiralnim krugovima, kao da odvija za­
voj oko moje glave, bumbar “ništovne žaobe” odlijetao je dalje.
Zaštitnikova skrb za štićenika ustupala je mjesto štićenikovoj za­
brinutosti nad zaštitnikom: po mom nesebičnom običaju, uzeo
sam brinuti brigu oko advokatove sudbine. I uskoro je temu “ni­
štovne žaobe” zamijenio sanjiv proljetni refren: “nema na svijetu
ružnije stvari od tužne sreće!”

169
 42 .

Jednom sam se češkao po glavi, u nedoumici pred izborom:

morao sam da se za neko vrijeme prihvatim kakvog zaposlenja.
Među ostalim mogućnostima, postojala je i ponuda za mjesto pri­
vremenog nastavnika muzike na nekoj srednjoj školi u unutraš­
njosti. Kad sam doznao da je to varošica u kojoj živi moj nekadaš­
nji dvojnik Ivan, riješio sam se bez kolebanja i pohitao tamo.
Bilo mi je poznato da je zbog protivljenja roditelja morao odu­
stati od namjere da studira filozofiju i poći na farmaceutiku. Spo-
četka se obmanjivao da će se poslije prebaciti na čistu herniju
(“studira za doktora hernije", bili su mi rekli), a kasnije se valjda
pomirio s tim da bude apotekar.
Dočekao me srdačno. Tek možda s nešto manje ekspanzivnosti
nego što sam očekivao, ili nego što bi bilo po mom ukusu.
— Sjetiš li se još katkad Slinka? - bilo mi je jedno od prvih pi­
tanja. Osmjehnuo se kao na spomen davne male sramotice. Oz­
biljan čovjek, nastojao sam da ga opravdam, vjerovatno je od­
mahnuo na te djetinjske ludorije! Ali mi je prošlo glavom: zacije­
lo je tokom svih ovih godina pomišljao na mene mnogo rjeđe ne­
go ja na nj. A možda me se već dugo nije uopće sjetio!
— Sto je od ostalih? Viđaš li koga od starih?
— Ponekad Matu. Sreski je veterinar, naiđe katkad ovamo. Imat
ćeš prilike da ga vidiš.
— A što je s Petrom? On je jedan od negdašnjih koga se najčešć
sjetim. Čudno kako se s vremenom modificiraju naši unutrašnji
odnosi! Toliko puta zaželio sam da mu pišem. Ali, naravno, ni­
sam. I to je jedna od onih malih želja koje se nikad ne ostvaru­
ju!... Siroti Glavonja!... Sjećaš li se njegove bezazlene ljubavi za
medicinu?... Gdje je sad?
— Župnik u Zeleniku. Liječi svoje parohijane i kopuni pijetlove
za gozbe liječničkim ekipama koje naiđu u selo. To je sve što je os­
talo od njegove kirurgije.
Izgleda, ja sam jedini izabrao uprav ono što sam želio: Glavo­
nja se morao odreći svoje medicine, Ivan i svoje literature i svoje
čiste hernije. Trebalo bi zaključiti da sam ja najbolje uspio.
Bio se prilično promijenio. Okrupnjao je, a od gimnazijskih da­
na kao da više nije rastao. Na tjemenu mu se pojavila mala ćela,

170
koju je brižljivo prekrivao dugim repom kose sa strane. Sagradio
je solidnu vilicu na kraju mjesta. Preko rijeke, “u Lučikama”, ku­
pio je teren na kome je namjeravao podići mali park suptropske
vegetacije. Imao je i automobil, pa je jedan ili dva puta mjesečno
odlazio u obližnji gradić, radi osvježenja.
Predstavio me ženi. Njemica, stasita, veoma soanjirana ženka u
godinama u kojima se još sasvim uspješno vodi borba s nastupaju-
ćom pretilošću. Brak iz studentskih dana. Vjerovatno bivši Zi-
mmerherr. Njemački je govorio začudo loše, ali s nekom hvastavom
familijarnošću. Servirao me je s navadnim riječima za tu prigodu:
“Mizzi, da te upoznam sa starim drugom iz djetinjstva” i tako da­
lje. Ne znam pravo po čemu, dobio sam utisak da se svakom svo­
jom riječju pred ženom bori da održi, ili da povrati, nekakve svoje
pozicije u njenim očima. Zadržali su me na večeri.
U uglu salona, postavljen dijagonalno, stajao je nov pianino do­
bre marke. Na polituri poklopca nekoliko solidno uvezanih sveza­
ka Sang und Klang-a. Upitao sam ga za njegovu nekadašnju uči­
teljicu klavira. “Umrla je”, odgovorio mi je sasvim kratko, izme­
đu dvije žlice consomme-a, bez podrobnijih podataka. Klavir je bio
napustio. Mjesto njega, sad je katkad udarala gospođa Mizzi. Pri
svjetlosti dviju tordiranih stilskih voštanica, podrhtavanje žućka­
ste malje na njenoj usni i pulsiranje njenog podvoljka odavalo je
kako u sebi broji takt. To je njenom zrelom licu vraćalo izraz mar­
ljiva djeteta. Ugovorili smo mali kućni koncert o prvom Marinom
dolasku.
Popodneva sam provodio kod njega u apoteci. Igrali smo ne­
brojene partije šaha, ili smo ćaskali dok je pripremao recepte. Po­
najviše o literaturi. I, naravno, pravdali smo se. Zanimanje za nju
nije ga bilo ostavilo, ali je ažurirao svoj ukus: i on je bio postao
strastven ljubitelj onih egzotičnih problema iz egzotičnih sredina.
Svakog mjeseca stizale su mu nove sveske jedne biblioteke koja je
izdavala romane iz života smugglera i bootleggera i lovaca na kroko­
dile.
Dogovorili smo se da ćemo za prve sunčane nedjelje odšetati do
njegove suptropske bašte. Kad sam došao, auto je već čekao spre­
man pred vratima.
— Zar nećemo pješice?
— Ne, odvest ćemo se kolima.

171
 — Kolima, veliš?
— Tebi je, izgleda, nešto smiješna ta riječ “kola”?
— Tako... Pobuđuje mi infantilne asocijacije. Kad čitam u novi­
nama: u drugim kolima dovezao se doajen diplomatskog kora i tako da­
lje, pred oči mi izlazi bosonog sijed starčić u izvezenom fraku i
pod dvorogim šeširom, na volujskim kolima. Od truskanja poska­
kuje mu cviker, iznad glave strše mu ona četiri zašiljena bukova
koca kao da čekaju odsječene glave, volovi ritmički mašu repovi­
ma i flegmatično zure u svjetinu. Prolazi veseli starčić, za njim is­
padaju na asfalt strukovi trstine, publika na trotoaru bulji u čudu,
s dućanskih vrata podmiguju šegrtići, a mladi sekretar poslanstva
šapće drugu pored sebe: “ovaj je već sasvim gaga\"...
— Hm! Svašta li i tebi pada na pamet!
— Bogami svašta, pravo veliš!
Putem je šutio. Sto uvijek brbljaš, spočitavao sam sebi. Izlaneš
sve što ti na pamet padne! Eto, očevidno si ga povrijedio! Sad
uprem da ga udobrovoljim. Kad smo stigli “u Lučike”, stvar je bi­
la već zaglađena. Objašnjavao mi je u tančine kako namjerava
urediti park. Razlijetao se, onako dežmekast, i dozivao me čas na
jedan čas na drugi kraj da uočim vizuale iz pojedinih tačaka.
— Ovuda, sve naokolo, bit će ograđeno trostrukom bodljikavom
žicom na cementnim stupovima, da ne upada stoka. A tamo, vi­
diš, trebao bi doći niz širokih stepenica, kao prilaz rijeci, radi ku­
panja. Ondje, otprilike u sredini, malo više prema lijevo, na os-
merokutnoj podlozi od tesana kamena, došla bi sjenica, kao neka
pagoda, pokazat ću ti nacrt kod kuće. Samo, za to bi trebalo da
otkupim još i onaj trouglasti komadić terena, dođi amo, postavi
se ovdje, evo ovdje, vidiš: ravno ovom linijom gore do ceste. Ali
vlasnik, seljak, neće da proda. Nudio sam mu tri puta više nego
što faktično vrijedi. Za te pare mogao je kupiti na drugu stranu
tri, četiri puta toliko zemlje! Ali on se kapricirao pa neće i neće!
Tvrdoglav je kao mazga! Nego sad sam poradio kod općine, vje-
rovatno će ga oni skloniti. Na koncu, velim im ja, to je na korist
samog mjesta! Od takve stvari dobiva čitavo mjesto, zar ne?
Jedne subote naišao je Mato radi cijepljenja stoke. Ivan nas je
pozvao obojicu na večeru. Održan je i dogovoreni kućni koncert.
Svirao sam, uz pratnju gospođe Mizzi, ponajviše obične tačke s
koncertnih dodataka. Ona se oduševljavala bez rezerve.

172
 - Savršeno! Eine wunderbare cavata\
Ivan se potrudio da preciznije formulira svoju impresiju.
- Sto mi se najviše sviđa u tvom sviranju, to je da u njemu ima
nešto zasićeno aromatično, rekao bih, jedan mali “štih” cigansko­
ga, u najboljem smislu te riječi, dakako...
- Ali! Sto govoriš!... Baš naprotiv, ja nalazim da je njegov forte
upravo u tome što raspolaže neobično bogatim mogućnostima,
jednim širokim rasponom, od tog temperamentnog, strastveno-
aromatičnog registra, pa do nekih plemenito bijelih ugođaja! Sjeti
se onog divnog Adagia!...
- Bezuvjetno, draga. Samo, meni se čini da je on u onom zasi­
ćenom, kako sam ga nasumce nazvao ciganskom načinu, ipak
najviše svoj!
- Nemojte ga slušati! To iz njega govori zavist!...
Umiješao se i Mato.
-Ja sam doduše u tome potpuni analfabeta. Slušao sam virtu­
oze po koncertima — nema govora, tehnika, bravuroznost i tako
dalje, savršeno! Ali što se tiče samog zvuka njihovog instrumen­
ta, često mi se učinio prilično rezak, gotovo neprijatan. Pomišljao
sam: nije bez neke što se taj instrument na ruskom zove “skrip-
ka”...
- Oh! Fa-mozan je Mato, s tim svojim intuitivnim etimologija­
ma!... — zahihotala se gospođa Mizzi zabacujući glavu duboko
unazad.
- ... a za moje veterinarske uši, između “skripke” i “cigan­
skog”, biramo radije ovo posljednje.
- Srećom, — zaključio sam šaljivo, — umjetnost zvukova ima
pred ostalim umjetnostima bar tu prednost što se njeni proizvodi
brzo rasplinjuju u vremenu i prostoru. Nema smisla lišavati je te
prednosti dugim naknadnim komentarima.
Ispraćao sam Matu do svratišta. Šetali smo pod crnim sjenama
kestenovih krošanja.
-Jesi li ga samo vidio? Uvijek je ovakav. U svakoj minuti dana
i noći, stalno na nekom oprezu, stalno spreman na jetkost.
- Zbilja, što se to desilo našem Ivanu? Što to biva s njim?
Kažu: kompleks. Ili možda čitav kompleks kompleksa. Tobože,
to je nastalo odatle što je morao bataliti svoje više ambicije i po­
miriti se s praktičnom farmaceutikom. U prvo vrijeme jako je tr-

173
pio zbog toga. Osjećao se ponižen, gotovo obeščašćen. Kasnije je
to prevrelo u ovaj latentni, mirni i permanentno jetki stadij. Po­
stavio je sebi neki ideal energičnosti, antisentimentalnosti, i to je
urodilo onom sparušenošću ličnosti kojom takvi nagli prelomi re­
dovno urađaju. Iza njega leži, kao mrtvac na putu, nešto što on
smatra svojim osnovnim životnim neuspjehom. Truje ga misao da
nije ostvario ono što je mogao ili za što misli da je bio pozvan. A
taj kompleks ispada prema vani u vidu one stalne ispršenosti,
onog vječitog “stanja pripravnosti”, one preventivne samoobrane
0 kojima si imao prilike da se uvjeriš.
— Dobro, a zašto u tebi, u meni, u Petru Glavonji, u svima dru­
gima, to ne stvara takve komplekse? Ili bar zašto se ti kompleksi
1 te ojađenosti ne ispoljavaju u takvim formama? Na koncu, niko
ne postiže ono što je zamišljao? Ponekad se postigne čak i više ne­
go što se htjelo, ali gotovo nikad baš ono što se htjelo.
— Kod nas je drukčija stvar. Ja sam s ovim zadovoljan: ja sam i
želio uprav ovo. Selo, priroda, slobodni zrak, kretanje na otvore­
nu, to meni odgovara. Petar Glavonja je zlatan čovjek, vedar, be­
zazlen, u njemu nema ništa što kopka, što izgriza unutrašnje stijen-
ke... A ti — ti si takva priroda!... Čini mi se kao da si ti uvijek tra­
žio zadovoljstvo ne u onom glavnom za čim ideš nego u nečem
sporednom što prati to glavno. Vjerovatno te zato i eventualni
neuspjeh može samo dopola ražalostiti ili potištiti, kao što bi te i
najpuniji uspjeh samo dopola obradovao. Ti si već takav!...
— Možda imaš pravo. Ali ostavimo to... Nego, to što govoriš o
Ivanu izgleda dosta uvjerljivo. Pa ipak mislim da to nije sve.
— Ta ne vidiš li da u njemu uvijek čeka, spremna kao zapeta
puška, replika: “ne zaboravite da je i Ibsen bio apotekar!”...
— I Emile Coue...
— .... i samo čeka prigodu da odapne... A što se tiče Emila Coue
tačno si intuirao: neko je vrijeme neprestano govorio o njemu. Za­
mišljam da svake večeri pred spavanje u kupaonici dugo masira ćelu
nekakvim losionom vlastite proizvodnje i usto ponavlja: “ja sam jak,
ja sam energičan, ja znam što hoću!” Metodička večernja gimnasti­
ka volje, istjerivanje kompleksa pomoću “svjesne autosugestije”...
— Ti se smiješ. A znaš li da se ja takvih ljudi pomalo bojim! Lju
di koji hlepe za energičnošću, za voljom, stotinu su puta opasniji
od onih koji su energični po rođenju!...

174
 — .... Dakle, u prvom planu stoji onaj kompleks. Iza njega, ona
puška, nabijena do grlića Ibsenom. A u trećem redu, iza leđa te
replike, mutno se ocrtava još nešto: slutnja protureplike: “da,
dragi moj, ali Ibsen je Ibsen!” I ta naslućivana protureplika kao
da vlaži barut onoj nabijenoj puški, i kvari mu zadovoljstvo. I ta­
ko, te nikad glasno izgovorene replike i protureplike u njemu se
stalno motaju u krugu i jedna drugu ujedaju za rep. Eto zašto se
drži onako kao da je progutao...
— ...metlu...
— ...ne, nego pušku, nabijenu pušku! — kapricirao se Mato.
— Ti si zloban!
— Ne, nisam ja zloban, nego si ti naivan. Ili tačnije, praviš se na­
ivan. Oduvijek si imao tu koketeriju naivnosti!
Rastali smo se pred ulazom u svratište. Morao je da ustane ra­
no, radi cijepljenja, a u podne je putovao dalje. Sutradan me upi­
tao Ivan:
— Kud ste otišli sinoć kad ste ustali od nas?
— Bazali smo. Dugo ispraćali jedan drugoga, po običaju.
— A o čemu ste tako interesantnom razgovarali?
— O koječemu, naklapali...
— O, pardon! Možda sam indiskretan. Izvini ako sam zadro u je­
dnu sferu u kojoj mi nema mjesta.
— Šališ se? Što ti pada na pamet!...
— Sasvim logično: kad niste o tome mogli razgovarati dok smo
sjedili kod nas u špajzecimeru, moram zaključiti da ste imali da
govorite o nečem povjerljivom!... Izgledali ste tako umorni, kao
da ćete zaspati na stojećki. A napolju izgleda da ste se naglo raz­
budili.
— Ništa čudnovato. Poslije obilatog jela, u zatvorenu, čovjeka
savlada neka tromost, neki drijemež, a kad iziđe iz zagušljiva pro­
stora na otvoreno, razuzuri se, dođe mu volja da se prohoda.
— Razumijem, moja je blagovaonica previše zagušljiva za ugo­
dne prijateljske razgovore.
— Glupost! “Moja” blagovaonica! Svaka blagovaonica! Svaka
zatvorena prostorija u kojoj se dugo sjedi, jede, puši. Valjda si se
i sam katkad zaželio zvjezdanog neba nad glavom!
Ušla je gospođa Mizzi. Iznenađeno nas je pogledala.
— Ihr streitet? Um was handelt es sich?

175
 — Er behauptet, unser Speisezimmer sei nicht genug “sternig”
fiir lange freundschaftliche Gesprache.
— Sternig?
— Sternig, jawohl!
— Ivane; nemoj se praviti smiješan! Cisto je djetinjast način ko­
jim harangiraš na krstaški rat u obranu tobože uvrijeđenog špaj-
zeđmeraL. A nije ni naročito lojalno!...
— Ha-ha-ha! Lojalno! Odavna nisam čuo tu riječ! Ti si još uvi­
jek ostao pri onoj staroj viteškoj terminologiji. Izgleda da si uspio
sačuvati mentalitet iz Triju mušketira!...
— Lass das, Ivan! Du bist heute etwas streitsiichtig! ... Nego ra­
dije se presvući pa da sve troje zajedno malo prošetamo.
Dok je iza pregrade prao ruke i svlačio bijeli mantil, rekla mi je
ispričavajući ga:
— Morate ga izviniti. Danas je imao novih okapanja oko one
parcele u Lučikama!

43.

Otada, među nama je nastupilo još nešto: neko nepovjerenje.

Zauzeo je prema meni nekakav stav... ne bih znao tačno reći ka­
kav — eto tako, naprosto stav. Pomišljao sam: nema nikakva smi­
sla da zaoštravam odnose s nekadašnjim prijateljem. Ionako je sve
ovo privremeno! Svesrdno sam pružao moj životni promašaj kao
hranu njegovoj povrijeđenosti ne bih Ii je unekoliko umilostivio.
Ali, izgleda, nije mnogo pomagalo. To je samo još jače podstica-
lo njegovu ofenzivnost. On nije bio od onih taktičara za koje se
kaže da ne umiju iskoristiti momente protivnikove slabosti ili po­
puštanja. Znao bi me predusresti, odmah na pragu:
— Ooo, Iwan Galebe, le celebre violoniste!... A propos, treba da
znam, za slučaj da ti budem morao što adresirati, pišeš li se još ta­
ko, Iwan Galebe, sa dubi ve i s aksan grav?
— Ne, dragi, — odgovarao sam pokajnički. — Sad se opet pišem
Ivan Galeb, jednostavno, po našku. Štoviše, Ivan Galeb pokojnog
Frana... Uostalom, nisam se ja onako pisao, onako su me drugi
pisali.
— Ali! razumije se, ti si najenergičnije protestirao, no nažalost
uzaludno!...

176
 Prelazio sam preko toga i sjedao za partiju šaha. A poslije, raz­
govor je opet padao na neutralan teren. Prepričavao mi je svoju
najnoviju lektiru, pasionirao se nedaćama onih kitolovaca sa
Aljaske i onih berača ne znam čega ne znam odakle, indignirao se
nad uniženjem ljudskog dostojanstva kome su izvrgnuti ljudi u
onim egzotičnim krajevima. Ako mi ne bi uspjelo da izraz sabra­
nosti na mom licu ispadne dovoljno uvjerljiv (jer, bože moj, čov­
jek je ponekad umoran pa ni uz najbolju volju to mu ne polazi za
rukom!), odmah bi se pozlijedio:
- Ti zijevaš, naravno. Tebe to ne interesira. Ali, dragi moj Iwan
Galebe, eto to su problemi, realni problemi! A kamoli tvoje “te­
orije o nerealnosti realnoga i realnosti nerealnoga” i tvoje Mama-
Yumbe!...
A tad bih se i ja malko prozlio.
- Ne shvaćam što te može toliko da pasionira i zabavlja u toj
tvojoj lektiri. Tebe zanima samo čovjek in abstracto. Konkretni ti
je previše vulgaran, nedovoljno interesantan. Uprav kao da je us-
lov za čovjekoljublje izvjesna distantia loci.
- Zašto me pasionira, zašto me zabavlja! Smiješno! Ne radi se
tu o pasiji ili o zabavi. To je sasvim legitimno, sasvim shvatljivo
interesovanje današnjeg društveno razvijenog čovjeka, njegova
želja da upozna stanje, prilike, probleme raznih krajeva, raznih
sredina. Shvatljiva radoznalost intelektualca da sazna “kako sve
ljudi žive”!
- Čudim se samo kako te ne interesiraju stvari koje imaš odmah
pod nosom, kopači kukuruza iz Lučika, bijeda koju danomice vi­
diš tu pred tvojom tezgom. Oni su preblizu da bi se njihove stvari
mogle da uoče, premalo egzotični da bi zaslužili našu pažnju. Do-
bijam dojam da je to kod tebe nesvjesno bježanje od nečega što ti
je bliže i što te iz bližeg dira. Vidiš, ja sam u tome stvarniji. Ako
se ne varam, ovdje sam ja slučajno više realista nego ti.
- O, nisam znao da imaš i takvih ambicija!
- Pa to su sasvim legitimne ambicije današnjeg društveno raz­
vijenog čovjeka kad govori o današnjim društveno razvijenim
problemima!
- Ne, nije to realističnost, nije to smisao za stvarnost, dragi
moj! To je najobičniji vulgarni empirizam, naprosto tvoja nespo­
sobnost da ma koji problem teoretski shvatiš!

177
 - He, što ćemo!... - uzdahnuo bih prelazeći u elegično-medita-
tivni ton. — Žalosno je to biti mala zemlja, s još nerazvijenom vla­
stitom proizvodnjom. Upućen si u svemu na inostranstvo: čak i
vlastite probleme i preokupacije moraš da naručuješ izvana!... A što
se tiče onih Mama-Yumba, vjeruj mi da ih, ko više ko manje, svi
imamo. U vidu nekakvih šašavih fantoma, nemoćno poletnih kri-
latih gmazova, infantilnih maloumnosti, ili u vidu inkubusa, mut­
nih potkožnih zebnja, kompleksa, nesigurnosti, — ali imamo ih svi!
Prekinuo je miješanje u avanu i izazovno se naslonio na tezgu.
- Dobro, a što misliš, koja je moja Mama-Yumba, na primjer?
- Ne znam, nemam pojma. Trebalo bi podrobnije ispitati. A to
najbolje čovjek može da sam izvrši. Uostalom, možda je ti, sasvim
izuzetno, uopće i nemaš.
- A koja je tvoja Mama-Yumba?
- Oh! Ja ih pak imam toliko da ih je teško i nabrojiti!...
Nastavio je miješati batićem u porcelanskom avanu.
- Ti bi morao pisati priče za djecu, dragi moj! Jesi li ikad na to
pomišljao? Govorim sasvim ozbiljno. Ne bi li se uposlio u redak­
ciji kakvih dječjih novina? Da pišeš dječje romane u nastavcima?
Ne bi li te to pasioniralo?
- Zašto ne? Djeca su moja pasija. Dobro si me podsjetio, raz­
mislit ću o tome. Uprav neki dan pročitao sam interesantan čla­
nak od veoma uvaženog pisca (- tresnuo sam iz rukava jedno iz­
mišljeno ime —), priznatog autoriteta u takvim stvarima. Neo­
bično originalne ideje! Autor tvrdi da su sve te priče za djecu, te
pustolovne dogodovštine, probijanja kroz prašumu, ekspedicije u
stratosferu ili na morsko dno, raketna interplanetarna putovanja
i tako dalje, jedna bijeda od fantazije. Pisci takvih burgija bave se
uglavnom tehničkim modalitetima svemirskog saobraćaja, pro­
blemima raketnog projektila i njegovog pogonskog goriva, otpo­
ra zraka, pritiska, temperature, kisika i slično. I tek uz očit napor
fantazije uspijevaju da tamošnje stanovnike zamisle runjave, ili
jednooke, ali snabdjevene rogom na sred čela, ili visoke šesnaest
stopa - mahom otrcane predstave iz mitologija i fantastika naše
stare planete! U knjižicama za djecu, kaže dalje uvaženi autor,
trebalo bi podsticati dječju misao i dječju fantaziju u sasvim dru­
gom pravcu. Na primjer, da li i na tim drugim svjetovima ima
mjesta dvojnosti između postojanja i nepostojanja? Da li je i tamo

178
poznat pojam smrti? Da li su i tamo pojave i doživljaji nanizani,
poput Minhauzenovih gusaka, na nit vremena, ili se pred očima
tamošnjih stanovnika život stere u jednoj ravni, plošan i raznobo­
jan kao čilim? Zamisli ljepote: život-ćilim! I zamisli zadatka: raz­
viti u djeci čulo za taj život, i žudnju za njim! Potaknuti u njima
sumnju da li i tamo važe ovdašnje forme i kategorije, poljuljati im
povjerenje u pojam postojanja, u pojam vremena? A da i ne govo­
rimo o drugim, manje važnim ovozemskim kategorijama bez ko­
jih se i na ovoj planeti još nekako može!...
— Oh, žalim samo što nemam sina pa da u tvoje ruke povjerim
njegov odgoj! Da ga učiš životnoj mudrosti! Ti si rođeni talenat
za informatora!
— Rado bih se primio tog zadatka, i vjeruj da bih bio savjestan
pedagog. Ja sam, doduše, malko lijen i aljkav, ali kad se nečeg
primim, znam što je red i dužnost. Uostalom, to sve ne govorim
u svoje ime, samo citiram uvaženog autora.
— A ko je taj velikan? Da nije i to jedan od onih koji će završi­
ti svoj vijek u ubožnici?
Umuknuo je. Ja sam se dobro čuvao da ne prekinem tu šutnju.
Gore iz salona začuo se klavir: iz dobro ukoričenog Sang und
Klang-a., gospođa Mizzi započela je prve taktove Asra-lied-a. Tan­
kom nazalnom strujicom zraka pjevušio sam za klavirom:
— ... und mein Stamm sindjene A-as-ra we-el-che ste-er-ben we-en sie
lieben!...
Naglo me prekinuo.
— Prestani već jednom!... Dosta mi je više te tvoje igre!... Kao
da si dopirio amo samo zato da me svrdlaš?...
— Ali što to govoriš, Ivane!...
— Ne znam što te nagoni da mi vječito oponiraš, da mi s naro­
čitom slašću suzbijaš u grlo svaku pojedinu riječ! Da me nepre­
stano povređuješ!...
Učinilo mi se da mu u glasu trepte suze.
— Ali čime, zaboga?!... Naprosto te ne razumijem!... Eto razgo­
varamo, izmjenjujemo misli, ćaskamo. Više-manje samo zato da
utučemo vrijeme, i ništa drugo! Ne smiješ svaku razliku u gledi­
štima uzimati tako tragično!...
— Hajde, mani ti to!... Nisi ti tako bezazlena ovčica! I sam vrlo
dobro znaš, nisu tu po srijedi nikakve “razlike u gledištima”!...

179
Ima tu nešto dublje, intimnije, što te navodi da neprestano tražiš
čime da me pozlijediš!...
Na licu, još želatinozno meku od uzbuđenja, porodio se začetak
osmijeha ponovo nađene superiornosti, i crte su se stale naglo
ukrućivati. “A-ha! stupa u dejstvo Coue!”
— A što je to nešto, ako smijem pitati?
— Ništa, ništa! Sad svejedno... Ti me vrlo dobro razumiješ!...
Dalje nisam pitao. Pripremao je recepte ne dižući glave. Čekao
sam da se još malo pribere. A onda sam izbacio, bez težine:
— Da odigramo jednu? Mala pauza.
— Možemo.
Kroz tavanicu još su dopirali zvuči Asra-lied-a. Poveo sam se
opet, sasvim nepromišljeno, za klavirom, ali sam se odmah preki­
nuo. Odigrali smo nekoliko partija.
— Hoćeš li malo gore? — upitao me kad je došlo vrijeme da za­
tvori apoteku.
— Neću večeras, nešto me boli glava.
Da to učinim uvjerljivijim, nadodao sam:
— Imaš li kakav prašak?
“Možda mu je i ta glavobolja jedna mala zadovoljština”, pomi­
slio sam sipajući u grlo kombinirani prašak iz kartice. “Nadajmo
se da će ovaj prašak umiriti više njega nego mene!”

44.

A kad je opet naišao Mato pa kad sam mu ispričao tu zgodu,

prasnuo je u smijeh.
— Ne mogu da shvatim na što je ciljao svojom aluzijom.
— Hajde bolan, ne pravi se naivniji nego što si!
— Na časnu riječ, ne razumijem!
— Sasvim jasno: htio je reći da mu zavidiš na njegovu dobru.
-Je li moguće?
— Jest, moguće, sasvim moguće. Zašto ne bi bilo moguće? A
uistinu, stvar je u tome što bi on u svojoj dubini želio da mu drugi
zavide. Njemu je to potrebno, razumiješ li, kako bi sam sebe uvje­
rio u svoju dobrobit. Ljudi se gotovo redovno osjećaju usrećeni
svojom srećom u onom stepenu u kome drugi tu sreću cijene. Na­
ša sreća dobrim dijelom zavisi od drugih. Za Ivana to vrijedi u na­

180
ročitoj mjeri. A kad mu se učini da mu ljudi ipak ne zavide, on
hoće da ih na to prisili, da ih privede poslušnosti. Najprije pokuša
da im to sugerira. Ako ne uspije, tad promijeni taktiku: pokuša
im to imputirati, ne bi li uvjerio bar sebe.
— Čudno.
— A znaš li što se zapravo nalazi ispod toga? On drugima zavi­
di. Konkretno, sada tebi.
— A na čemu meni?
— Eto baš na tome što ti njemu ne zavidiš. To što ljudi ne po­
stavljaju uvijek neke relacije, neka upoređenja između sebe i dru­
gih, za njega je jedan nedostižan luksuz, nedostupno gospodstvo.
I na tom golom gospodstvu bez sadržaja on ljudima zavidi.
— Previše komplicirano za moju pamet! Previše zakučasto!
— Pa i nije toliko koliko ti se čini. Sve te “psihološke tančine i
zakučice”, kad ih posmatraš u funkciji, u njihovom realnom kon­
kretnom djelovanju, sasvim su jednostavne i lako intuitivne. Ku­
dikamo jednostavnije nego kad ih opisuješ. To je slično onim briž­
ljivim njemačkim Gebrauchan-weisungima\ držite čvrsto aparat lije­
vom rukom tako da vam palac gleda prema gore, nastojeći da os aparata
bude stalno u okomitom položaju, a palcem i kažiprstom desne ruke pri­
hvatite jabučicu horizontalne poluge označenu na priležećem nacrtu slo­
vom A i okrečite je ravnomjerno u smjeru kretanja kazaljki na satu, i ta­
ko dalje. Pomislio bi: bog zna šta. A kad tamo - najobičniji mli­
nac za papar!
— Ti me iznenađuješ, Mato! U tebi drijema literata, čitav litera­
ta! Jedan tanan psiholog, analizator! Jedan mali Proust!
— Nemoj misliti da mi time praviš neki naročiti kompliment.
Pravi literata ne analizira radi zanimljivosti analizirane stvari, radi
rezultata analize, već zbog zanimljivosti samog analizatorskog
posla. On ti čovječe božji, ne demonstrira materiju koju ima pred
sobom, nego svoju demonstratorsku sposobnost! Upošljavanje i
ekshibiranje jednog talenta koji je tu, i koji traži da bude uposlen
i ekshibiran, i ništa više. Nije li ti se pri čitanju stotinu puta desilo
da te nešto, samo pa sebi skroz neznačajno i neinteresantno, počelo
privlačiti i postajati interesantno tek pošto je proanalizirano, tek
zahvaljujući skupocjenoj analizatorskoj obradi? Jasno. Cijepanje
dlake na četvero može da bude zanimljivo jedino zbog tehnike tog
cijepanja, nikako zbog same dlake. A ako cijepanje dlake na četvero

181
uspijemo da razvučemo na lijep broj stranica, te ako nam još pođe
za rukom da to iznesemo u što nezgrapnijim i beskonačnijim
rečenicama koje jedva možeš da pratiš do konca, a pogotovu ako
uspijemo da pritom ni najmanje ne taknemo nijednu emotivnu žicu
u čovjeku, tad će to biti dokaz da u sebi imamo obilato analiza-
torskog štofa, scilicet talenta. I tek tad ćemo eventualno zaslužiti
ime literate-analizatora. A ja ti nemam baš mnogo smisla za to.
— Ali takvi su svi literate. Ta svi umjetnici rade zbog same
umjetnosti a ne zbog čega drugog! Inače su moralizatori, ili bilo
što drugo, samo ne umjetnici.
— Mani! Tako govore loši umjetnici, mali umjetnici. Oni veliki,
pravi, uvijek rade zbog nečeg drugog i višeg od same umjetno­
sti!... A osim toga, ta umjetnost analize ne dopada mi se ni zato
što svojim postupkom unosi neopazice jednu krupnu umjetničku
laž. Ostvariti na papiru u trajanju od jednog sata ono što se u
stvarnosti odigrava u jednom hipu, za moje pojmove znači biti loš
pisac i već samim tim oduzimati stvarima devedeset posto od nji­
hove životne istinitosti. Za mene, u formuli svakog književnog
postupka neizostavno bi morao da figurira faktor T — tempus, ele­
ment “vrijeme”, kao u formulama mehanike! Ostvariti psihički
momenat, unutrašnji pokret kroz stanovito vrijeme. Cajt-lupa je do­
bra za kabinet, za naučni rad, za promatranje kako se iščahurava
svilena buba. U umjetnosti, cajt-lupa unosi jednu laž, koja umjet­
ničkom djelu oduzima više nego što mu doprinose one istine koje
se pomoću nje otkrivaju. To je kao kad bi tačno dijagnosticiranje
uvjetovalo da se organizam prethodno dokraja raskopa i razudi:
dijagnoza je doduše tačna, ali je za to potrebno da pacijent umre.
Obdukciona dijagnoza. A mislim da bi takvom postupku trebalo
prigovoriti baš sa stanovišta umjetnosti, jer njime umjetnost mo­
žda postaje nešto ozbiljnije, ali prestaje biti umjetnost. No to su
valjda samo moji veterinarski pojmovi o umjetnosti. Očevidno,
dakle, ja ti nisam baš nikakav literata.
— Možda je sve to za tvoju prirodu previše sitno, previše triča­
vo. Ti bi vjerovatno volio malo širi potez, zar ne?
— Naprotiv! Neobično cijenim baš one pisce koji nam otkriva­
ju sitna, tanana vlakanca u čovjeku, one naoko neznatne unutraš­
nje momente. Griješe ljudi kad za znatnim vanjskim efektima za­
mišljaju neke velike unutrašnje pomake, neke krupnije movense.

182
Mada si se dosta potucao po svijetu, ti poznaš ljude prilično jed­
nostrano. Ti još vjeruješ da život pokreću neki veliki osjećaji, neki
veliki zanosi, stremljenja, neke velike zamisli, velike aspiracije, i
što ti ja znam. Taman! Sve, skoro sve leži u onim sitnim pomaci­
ma, u onim mišjim movensima. Tu je tajna i ključ skoro svega u
čovjeku. A znatnost i dalekosežnost vanjskih efekata zavisi od slu­
čaja, od stjecaja prilika, od praktičnih mogućnosti. Pristavčić sre-
skog načelstva ili činovnik ureda za kontrolu mjera koji mirne du­
še šalje poslužnika po najgorem pljusku da mu kupi cigarete ili
sendvič, isti je čovjek koji će kao rezervni kapetan hladnokrvno
slati u smrt desetine ljudskih života radi svoje lične dobrobiti, radi
svoje udobnosti, ili naprosto iz svog ćefa. I kao god što će, kao či­
novničić, gledati krivim okom poslužnika koji se ne pokazuje do­
voljno oduševljen onim kupovanjem sendviča, te će ga brisati s
popisa za zimsku pomoć ili ga lišiti nekakvog doplatka, tako će,
kao kapetan, svog posilnoga koji mu nije dovoljno svesrdno navi-
ksao čizme uvrstiti u prvi maršbataljon ili odrediti na zadatak na
kome se sigurno gubi glava. A da li će neki seoski Herostrat uči­
niti veće ili manje čudo i pokoru, zavisi uglavnom od toga da li
pokraj njegova sela stoji mostić od brvana preko jaruge ili među­
narodni željeznički vijadukt: ista mjera sićušne pakosti, pozli-
jeđene sujete, uvrijeđenog ništavila jednako će mirnom rukom
potpaliti lagum i pod jednim i pod drugim!
— Možda imaš pravo. Čini mi se da događaji u nekim zemljama
oko nas potvrđuju tvoje gledanje.
— Nego što! Htio bih samo da vidiš, dragoviću moj, kako bi se
mnogi sasvim neznačajan, sasvim banalan čovjek, koga svako­
dnevno susrećeš i koga ni po čemu ne bi smatrao dostojnim da bu­
de pratagonista neke drame, u promijenjenim prilikama odjed­
nom provrgnuo u pravu pravcatu neman! Porasla faktična moć i
proširene praktične mogućnosti za pravljenje zla samo će učiniti
da on poraste u vlastitim očima, pojačat će u njemu uvjerenje o
važnosti vlastite ličnosti, a uporedo s tim i osjećaj sve većeg prava
te ličnosti na sudbine i na živote drugih ljudi... Ti to dovoljno ne
poznaš. Ti si se kretao među cellima i violama, u ljudskim panto­
mimama, a ne u životu, među fantazijama i apstrakcijama, ti si
živio od “svjetlosti” i “ozarenja”, a ne o hljebu realnosti. Ti ne
znaš kako često čitav jedan ljudski život animira i čitavu jednu

183
ljudsku aktivnost pokreće nekakav mali kompleks, nekakva ne­
dostižna ambicija, neka tričava povreda samoljublja. Ili samo i
neka sitna lična pozlijeđenost na polju društvenog paradiranja,
koja se možda suče još iz neke male traume u djetinjstvu. I kakve
je sve snage kadra da pokrene, na kakve je sve podvige ili zlodjela
kadra da čovjeka natjera, kakve li kvantume zla da u njemu oslo­
bodi takva jedna primarna sitnica! Mali lični resantiman kadar je
da učini čitava čuda. Politički ljudi i agitatori to dobro znaju, pa
zato i računaju i operiraju toliko s tim momentom. Smatraju ga
najdubljim i najsigurnijim pokretačem. Ali ga možda ponešto i
precjenjuju. Jer on je ujedno i najjači i najlabilniji pokretač. Pra­
tio sam mlada čovjeka, s literarnim ambicijama, dosta talentirana
uostalom, u kome je čitavu njegovu revolucionarnu ogorčenost,
njegovu borbenu zagriženost, pokretala patnja što je slabije odje­
ven od ostalih. San o pet odijela, i jal na one koji to imaju, pokre­
tao je sve, ama sve u njemu. Bio je spreman da radi toga izazove
svjetsko krvoproliće. Interesiralo me pitanje: a što će dalje biti s
njim ako postigne svojih pet odijela? kako će se dalje razvijati?
No desilo se da je prije dobio svojih pet odijela na suprotnoj stra­
ni. Sad kritičkim okom promatra ađustirung prolaznika i pun je
primjedaba na toaletu. I nosi svojih pet odijela u borbi protiv
svjetske revolucije s onim istim uvjerenjem i s onom istom osvet­
ničkom slašću s kojom ih je ranije iščekivao od svjetske revoluci­
je. Bubuljičavi, pogureni, loše odjeveni mladunac koji se vuče pri­
krajkom ulice pun hemunga i latentnih grdno ljubavničkih aspi­
racija, podoban je da, za jedan čudotvorni krem protiv prištića, za
jedno dobro skrojeno odijelo — ili čak uniformu! —, za osvajački
uspjeh, učini kudikamo više od onoga na što bi ga moglo da na­
tjera i najdublje ideološko osvjedočenje! Katkad mi se čini da je
uvrijeđena ništarija sposobna za daleko više nego revoltirani he­
roj: on će se možda još premišljati da li da radi sreće jedne polo­
vice čovječanstva žrtvuje drugu polovicu; ona neće oklijevati ni
časka da radi utaženja svog ništavnog povrijeđenog ja izazove op­
ći kataklizam. I često sam se pitao u čudu: odakle na jednom "ja”
tako malih, tako neznatnih dimenzija tako preduboka rana povri­
jeđenosti? Nesravnjivo veća rana nego samo tijelo na kome se ona
nalazi! A takav jedan primarni fitiljčić koji sve u čovjeku upalju-
je i pokreće ponekad se sastoji naprosto u tome što čovjek želi da

184
u očima svojih bližnjih izgleda unekoliko drukčiji nego što stva­
rno jest. Čitav jedan čovjek založen u to da falsificira sam sebe, či­
tav jedan ljudski život uložen u to da se održi na licu jedna dosta
prozirna, sasvim dvojbeno ukusna obrazina, često čak i gora nego
što je rođeno lice! I nemoj misliti da ćeš tu maloumnu pubertet­
sku crtu susresti samo kod ambicioznijih palanačkih brica ili kod
hohštaplerskih fićfirića, sitne ribe. O, ne! Takav primarni fitiljčić-
pokretač otkrit ćeš i kod renomiranog književnika i kod javnog
čovjeka od nekog formata. U tom slučaju, čitavo će književno
djelo onog prvog biti upregnuto u tom pravcu i podvrgnuto tom
cilju. Dvadeset voluma sabranih djela - da mistificira sam sebe.
Da, zamašitost vanjskih efekata nikako se ne srazmjeruje znat-
nosti onog prvotnog unutrašnjeg pokretača. Ona zavisi gotovo
sasvim od praktičnih uslova i mogućnosti na koje je onaj sitni po­
kretač stjecajem prilika naišao ili upornošću svog manijačkog
kopkanja sebi izborio... Nego znaš li što sam saznao o Ivanu?
- Što?
— U tajnosti piše pjesme i šalje ih pod šifrom raznim časopisi­
ma. Vjerujem da bi volio da mu bar jedna od tih pjesmica “ugle­
da svjetla” nego ma šta na svijetu. Za jednu objavljenu pjesmicu
od osam stihova sigurno bi pristao da mu prekonoć izgori i vila, i
apoteka, i pianino Hoffmann, i auto, i sve što god ima!...
- Nemoj se smijati. Ja sam zabrinut za njega.
— Da, on je već sasvim prepariran. I pazi što ti kažem: kad bi se
i kod nas nešto preokrenulo, ne bi se trebalo čuditi ničemu. Nije
nimalo isključeno da ćemo mi jednog dana gledati našeg Ivana
gdje maršira u ko zna kakvoj uniformi, s ko zna kakvom smije­
šnom kapom na glavi, pod ukrštenim uprtačima, u žutim škripu­
tavim čizmama. Onako prepariran čovjek spreman je da potraži
kompenzaciju u ma čemu, da na se navuče ma kakvu kožu, odo­
ru, uniformu, da učini od sebe ma što apsurdno, da se prometne
u ma šta nevjerovatno i nezamislivo, od militantnog vjernika pa
do upravnika nekakvog koncentracionog logora!...
“Budi oprezniji!” opomenuo sam se. “Što ti znaš kakva ranjava
tkiva povređuješ i kakve sve kotačiće neznanih procesa u njemu
pokrećeš nekom svojom nerazmišljenom riječi?” U ophođenju s
njim bolje sam nadzirao sebe i trudio se da među nama više ne
dolazi do momenata zategnutosti. I to sad ne više iz nekakvog ob-

185
žira ili sentimentalnosti prema negdašnjem prijatelju, već iz nečeg
stvarnijeg: u mene je bio ušao neki mutni strah od tog nepoznatog,
novog čovjeka što u njemu drijema i, pod punom opremom, čeka
svoj čas. Izbjegavao sam neuralgična mjesta i nastojao da iznađem
što više indiferentnih dodirnih tačaka u kojima mogu da se bez veće
laži saglasim s njim. Odnosi su se pomalo popravili. Prema meni je
postao prijatniji, čak povjerljiviji. Opet mi je prepričavao svoju lek­
tiru i informirao me o novim momentima u natezanju s tvrdogla­
vim seljakom oko trouglaste parcele “u Lučikama”. Ali sad sam se
od njegove povjerljivosti pomalo ježio i obazrivo joj izmicao. A kad
sam nešto kasnije napuštao mjesto, priredio mi je neke vrste oproš­
tajnu večeru. Opet je bio pozvan i Mato, opet je priređen mali kuć­
ni koncerat, i opet se gospođa Mizzi neograničeno oduševljavala.
Prije nego smo sjeli za sto, Ivan me povukao za dugme u udublje-
nje prozora. S čašicom aperitiva u ruci, (pod zabrinutim pogledom
žene, koja je strepila da on to ne izvede nezgrapno i nedovoljno tak­
tično) upitao me da li mi što treba. Podvukao je više puta da mi u
svemu stoji na raspolaganju, neka mu samo kažem, bez trunka us­
tručavanja, kao starom prijatelju i drugu iz djetinjstva i tako dalje,
ako sam slučajno, hm, ako sam slučajno u maloj momentalnoj nov­
čanoj neprilici. A ja sam, bez obzira na eventualnu slučajnu mo­
mentalnu i tako dalje, spremno otklonio ponudu, s toplom zahval­
nošću. Sasvim spontano, još prije nego sam imao vremena da pro­
mislim odgovor. Razmišljajući kasnije o tome, došao sam do za­
ključka da to mora da je bilo nešto kao “pitanje principa” u meni.
A poslije još nekog vremena, kad je sve to prošlo, upitao sam se
jednom: zbilja, da to nije ipak bila klica zavisti u tebi? Nasmijao
sam se. No tad sam malko prepravio pitanje, prefazonirao ga,
onako kako se to čini. s pitanjima na porotnike kad se hoće da od­
govore uprav ono što mi želimo: a da nije, možda, u jednom tre­
nutku, osjetilo ne baš zavist, ali nešto poput zavisti, jedno od onih
nebrojenih kontradiktornih/« u tebi? I tad mi se učinilo da potvr­
dan odgovor na to pitanje ipak ne bi trebalo tako nasumce i bez
potanjeg ispitivanja odbaciti.
Jer, u što li sve mi sami sebi ne zaogrćemo, ne maskiramo, ne
kamufliramo naše unutrašnje pomole? I koliko li je pritom vješti­
ji, koliko spretniji i lukaviji onaj ja-kamuflator nego onaj ja-pre-
poznavač!

186
 45.

Pssst! U bolnici je jedan general!

Jutros mi je to povjerila bolničarka. Ali nije ni trebalo da mi ka­
že, odmah se to osjetilo. Sve je drugo palo u zasjenak, čitava se
bolnica orijentirala prema njemu. Liječnici su zauzeti, personal
užurban. Svjetljaju se kvake, peru se majoličke pločice, mažu se
linoleumi. Bolesnici su se opet povukli u se, odgodili bolest za ne­
ko vrijeme. Po stazicama parka provrvjeli su mrki ljudi s onim po­
sebnim izgledom lažnih civilista: u nogavicama kao da kriju sare
čizama, a četvrtaste glave iskrivljuju im obode duboko natučenih
šešira — agenti i bdioci i tjelohranitelji.
Jer to nije bilo kakav general. To je neobično krupna zvijerka,
historijska ličnost. Jedan živi monument. Pet rana, i pet najviših
odlikovanja za te rane. U mladosti, duša i oličenje zavjereničkog
prevratničkog pokreta, đavao u ljudskoj koži. Osuđen na smrt,
jednim ludo smionim scenskim udarom uspio se izbaviti i umaći
gotovo ispod samih vješala. Autor poznatog puča od petog no­
vembra. Heroj u ratu za nezavisnost, “General Gvozdena Šaka”,
pobjednik od Itakodalje, organizator neprobojne “Petrove linije”,
koja je po njemu i dobila svoje ime. Poslije rata više puta ministar
vojni. A jedanput, u krajnje kritičnoj situaciji, predsjednik vlade
s izvanrednim ovlaštenjima, koji je čvrstim zahvatom u sama tri
dana konsolidirao poljuljano stanje, dohakao novom zavjerenič­
kom prevratničkom pokretu, i, sa zamjernim odsustvom koleblji­
vosti, poslao njegove kolovođe na vješala. Pamtim mu lik s na­
slovnih stranica novina: ponešto ugojen, tamne kesice pod očima
i duboka karakterna brazgotina preko lica, koja mu podaje odne­
kud suvorovski, ratnički preplanuo izgled. I prolazi mi glavom da
je put od buntovnika do vlastodršca, od blijedog atentatora do
zadriglog bakonje na koga se pravi atentat, možda jedan puki fi­
ziološki proces — evolucija iz vižljastog golaća u trbonju, vulgar­
na stvar žlijezda!
Prigode su me više puta navodile na razmišljanja iz domene ka­
rakterologije trbuha. I zapazio sam da postoji jedan posebni tip
herojičkog, generalsko-državničkog trbuha, osobito čest u naro­
dima koji obiluju državničkim talentima. Trbuh kao stvoren za
komandantsku ešarpu ili za prelatski pojas. Svojstveno mu je to

187
što nije zamjetljivo odijeljen od prsnog koša: linija grudi ne lomi
se već se blago prelijeva u trbuh, sugerirajući nam jednu malu ko­
rekturu poznatoj Platonovoj trihotomiji duše: negdje između thy-
moeides-a. i epitbjmetikon-a uklapa se još jedan član: to pogranično
područje, naročito podesno da posluži kao neka vrsta alonže grudi
za nadošivanje odlikovanja, mora da je sjedište državničkih osje­
ćaja. Razumije se, u tome postoji kategorizacija. Slobodno je pret­
postaviti da neki povjerljivi vojni reglemani i neke tajne uredbe o
odlikovanjima tačno normiraju uz koji su rang i položaj vezani
pojedini stepenovi takvog generalsko-državničkog trbuha. S una­
pređenjem ili postavljenjem na viši položaj sleduje se, uz povratak
starog, odgovarajući novi erarski ili vojno-erarski trbuh višeg ste-
pena. A poslije smrti takav se službeni trbuh u svojoj ljubičastim
baršunom podstavljenoj trbušnici, zajedno s odlikovanjima, vraća
u državnu riznicu. Ali u praksi to rijetko biva, jer (kako nas isku­
stvo uči) obično prije toga propadne država. Bedem takvih trbuha,
a da mirni građanin i ne sluti, čuva državno ustrojstvo, političke
i društvene uredbe, ustavne garancije, obezbjeđujući mu pristojan
i organiziran građanski život.
Ali pitam se kako je uopće general dospio u ovu provincijsku
bolnicu. I to mi je objasnila bolničarka. Već neko vrijeme nalazio
se ovdje, u mjestu i oko njega, u inspekciji fortifikacionih radova
koji se izvode po njegovoj ličnoj zamisli. Izvjesne male smetnje
koje je ranije osjećao (i to baš negdje u području trbuha) odjed­
nom su se pojačale, a on nikako neće i ne može da prekine inspek­
ciju, pa da se pođe pregledati kod nekog čuvenog profesora. Mje­
sto toga, profesor je hitno pozvan amo (doletjet će specijalnim
avionom, očekuje se svakog dana), i svi će se pregledi i pretrage,
a ako bude potrebno i operacija, izvršiti ovdje u bolnici.
Pomišljam: ako umre, to će biti smrt s majonezom! Velike šut­
nje, katafalci, trodnevni obilasci mrtvog tijela, drapirani bijelac u
sprovodu. I - za prvu, hitnu potrebu — jedan prostran trg posve­
ćen njegovom imenu. A nešto kasnije, nasred tog trga njegov ko­
njanički spomenik. Ako umre... Cisto mi se ne da vjerovati da će
to biti ono isto kao kad, tamo u trećoj klasi, umre Mate Piskviće-
vić iz Brgudovca!... Ali ne! Sto mi samo pada na pamet!... Oda­
kle i zašto da tek tako, odjednom, bez ikakva plauzibilna razloga...
Ne, ni govora!

188
 Trebalo je da i ja idem na neki kontrolni pregled, pa je i to od­
gođeno. Osjećam se kao da su mi u kalendar nasuli nekoliko pre­
stupnih dana. Pomalo me zapustila i moja bolničarka. Iskoristit
ću ove dane da pročitam knjige koje mi je donio mladi doktor.
Mahom “romansirana historija”, biografije znamenitih ljudi, u
kojima nam se i najbanalniji građanski životopis prikazuje po ne­
čemu izuzetan, uzbudljiv, od kolijevke sudbinski obilježen. Ima i
dvije tri knjige o arheološkim otkrićima, hibridni proizvod gdje se
upokojeni životi faraona i aztečkih kraljeva isprepleću s nemirnim
životima istraživača. Prepadi nevjernih Arapa, levantinske pod­
vale trgovaca starinama, ujedi otrovnica, zavijanje dalekih hijena
u noći, misteriozni mikrobi i besmrtno klijava pšenica u milenij­
skim grobnicama. Uprav lektira za ove prestupne dane!

46.
daleko od Astapova

U novinama koje mi je donijela moja bolničarka naišao sam na

sasvim kratku vijest, samo dva retka: jedno ime i prezime, i oba­
vještenje da je taj umro.
Dugo sam ostao zamišljen nad tim recima. Danas to ime ogro­
mnoj većini ne kaže ništa. A nekad je bilo veoma čuveno.
Znam ga iz njegovih najboljih dana. Bio je uistinu velik umjet­
nik. U ono doba, i moje se ime dosta često susretalo u svijetu na
plakatima i po novinama. Bio je to moj četvrt sata, neću da ka­
žem slave, ali nekakvog renomea. Upoznali smo se u Parizu na
jednoj večeri. Pristupio mi je i rekao da me je slušao na jednom
koncertu. Nadodao je nekoliko toplih riječi.
Poslije dubokih društvenih promjena u njegovoj zemlji, napu­
stio je sa svojom trupom domovinu i otisnuo se u svijet. Možda je
dugo premišljao i vagao, odlučivao se, pa opet mijenjao odluku. I
možda je u posljednji čas prevagu odnijela neka sitna slučajnost
ili časomično raspoloženje, prelazni momenat ozlojeđenosti, ina­
ta, povrijeđenog ponosa. Kao što to u odlučnim stvarima i pre­
sudnim časovima već biva. I možda se uskoro zatim pokajao. Ali
je već bilo kasno. Ne zato što se odluka ne bi mogla izmijeniti i
opozvati, nego zato što ona sitna slučajnost i ona časomična odlu­
ka katkad obavežu čovjeka za čitav život. Kao što i to već biva!

189
 Spočetka je išlo sasvim lako, sasvim glatko, i čak slavno. A mo­
žda se već tada bio javio u nutrini jedan glasić pokajanja. I vjero-
vatno je smjesta zataškan onim običnim, dobro poznatim: “Sad
svejedno! neka bude!...”
Kao u trijumfalnom pohodu prešli su preko gotovo svih veli­
kih pozornica svijeta. Gledao sam ga u više uloga. Bio je doista
pravi, veliki umjetnik. Poslije one večeri sreli smo se još nekoliko
puta i dulje razgovarali. Ni sam pravo ne bih znao reći po čemu,
u jednom momentu dobio sam utisak da u dubini duše ne voli
svoj poziv, da ga na mahove čak mrzi. I to mi nije bilo strano. Ce­
sto sam i sam osjetio nešto takvo, jedan sličan neprijateljski osje­
ćaj prema onome što sam smatrao da predstavlja osmišljenje i op­
ravdanje moga života, da mi znači “sve”. Kad se bolje razmisli, to
nije ni čudo: ako je čovjek nečemu potpuno predan, ako mu to
predstavlja “sve”, tad u okviru toga mora da nađe hrane i zadovo­
ljenja svim svojim težnjama i aspiracijama, punoću i smisao svoje
egzistencije, kao i osjećaj njene ispraznosti, izvor svojih iluzija kao
i svojih razočaranja, svojih radosti i svojih muka, svog ponosa i
svog stida (onog naročitog stida što živimo, koji katkad zna da ta­
ko određeno zavlada nama). Na koncu, sasvim shvatljivo. Jer ta­
ko biva i sa onim drugim, širim okvirom, sa samim životom. Po
sto puta prokletim i blagoslovenim životom!
Jednom sam morao da ga potražim u teatru, gdje je, u predvi­
đanju neizbježnog raspada njegove trupe, pokušao da nastupa
kao gost. Imao sam da ga zamolim za preporuku za jednog mla­
đeg. Bio je na pokusu. Čekao sam ga u bifeu, sred graje mladih
glumaca kojima su uprav porazdijeljene nove uloge. Virnuo sam
na svesku mog susjeda. Macbeth, Prvi Ubica, Drugi Ubica, Treći
Ubica, Prva Vještica, Druga Vještica, Treća Vještica. Gladno su
se bacili na svoje role, provjeravajući koliko teksta imaju. Vrcali
su sakati, obesmišljeni “šlagvorti” tražeći da uspostave vezu među
sobom.
— Hej! kraljevskog dvora pješice\ — izvikivao je jedan. — Ko ima
kraljevskog dvora pješice?
Veza se nije odazivala.
— Bogamu, ko zna da mi kaže što je to? Sto mu to znači kraljev
skog dvora pješice?
Drugi je grmio iz ugla:

190
 - Momci! Čije je to rđo čađava?
- Glupane! Rđo čupava, a ne rđo cađava\
- Svejedno! Čije je to?
- Moje, moje... - javljao se jedan s tezge, zagrcavajući se sen­
dvičem - moja je rđa čupaval...
U taj čas ušao je on. Pošao mi je u susret, sa širokim osmijehom.
Učinilo mi se ipak da se za tim osmijehom krije intimno nezado­
voljstvo. Nije bio baš oduševljen sredinom u kojoj radi. To je bio
već početak tegljenja iz nužde.
Otada smo se češće sastajali. U našim razgovorima produbio mi
se onaj utisak da na svoj poziv i na svoju umjetnost gleda s izvjes­
nim odstojanjem, da stoji iznad njih. A to za umjetnika nikako
nije dobar znak. I prilično nam pouzdano nagoviješta da će izme­
đu čovjeka i njegove umjetnosti kad tad doći do loma i razilaska.
Stara, vječita antinomija u umjetniku! Vječiti antagonizam izme­
đu čovjeka i umjetnika u njemu, s neprestanim i uvijek bolnim
prevagivanjem sad na jednu sad na drugu stranu. Neprevladiva
antinomija i beznadan antagonizam: učini li nam se da čovjek
nadvisuje umjetnika — tužno je; učini li nam se da umjetnik nad­
visuje čovjeka — još tužnije! (Ponekad nas naši uspjesi znadu da
rastuže ne manje nego naši neuspjesi.) Tužno ovako — tužno ona­
ko!
I sam sam (eto opet jedne od mojih unutrašnjih kontradikcija!),
i pored moje u suštini diskretne i usukane prirode, i pored moje
odvratnosti prema svemu zvučnom i vanjski efektnom, proveo
dobar dio mog vijeka u nekakvoj vezi s “teatrom”, u širokom smi­
slu te riječi. Izbliza sam poznavao tu vrstu ljudi, za koje je dodir
s javnošću nasušna životna potreba, i znam kako taj dodir s vre­
menom postaje prava nužnost i tiranin, kao navika na opojne dro­
ge: isključeni iz tog strujnog kruga s javnošću, oni se brzo suše i
doskora se u njima raširi osjećanje besmislenosti vlastitog postoja­
nja. Ni meni samom nije nepoznat taj osjećaj izdignutosti nad go­
milom, osjećaj podijuma pod petama; taj čisto epidermički osjet
mase pred sobom i omama od njenog daha na svome licu. A nije
mi čak ni uvijek neugodna ona sladostrasno-ježuljiva draž tog
osjeta i ona nezdrava ustreptalost koja jednim mahom u nama sve
klonulo elektrizira i podigne. Atmosfera osvijetljenih dvorana bila
je zadugo zrak koji sam disao. Kasnije sam izvjestan broj godina

191
produbio u onoj polumračnoj udubini podno pozornice, negdje
odmah pod lijevom rukom dirigentovom; i opet sam osjećao da­
hove mase koji su, ako i nisu išli baš meni, ipak stalno prelijetali
iznad moje glave kao pasatski vjetrovi. A još kasnije, bilo je još
skromnije, no u suštini opet isto. Proveo sam, dakle, godine i go­
dine u nekakvom kontaktu s javnošću, s “teatrom”, u raznim ste-
penovima dostojanstva odnosno poniženja. Pa ipak, to mi je, u
nekom intimnijem smislu, oduvijek bilo duboko strano i tuđe.
Ima tako blistavih društvenih ljudi koji provode vijek po saloni­
ma, a koji su po svome najdubljem uvjerenju rođeni za samoću.
Katkad su to čak pravi talenti samoće. Rafinirani sladokusci sa­
moće. Ljudi kova onih romantičarskih heroja-usamljenika koji se
sparušuju u ispraznosti i plitkoći salonske atmosfere, etalirajući
tamo, sa živim osjećajem bola i vlastite degradacije, gori a blista­
viji dio sebe, od čega se samo još jače gusne i skrućava usijano jez­
gro njihove prave unutrašnje vrijednosti. I možda bježe u društvo
uprav zato što previše prisno, previše bolno osjećaju čar samoće.
Pa tako godinama, katkad i čitav život, prosjede usred društva,
svejednako nostalgično misleći na svoju dragu samoću kao na
udaljenu draganu. Možda je tako nekako stajala stvar i s mojim
“teatrom”. No sad kako bilo. Činilo mi se da mi moja pripadnost
bratstva i subesjednikov superiorni stav prema njegovom pozivu
daju slobodu da i ja otvoreno iskazujem što i mislim, bez bojazni
da ću time povrijediti jednu plitku sujetu.
— Gotovo uvijek, — govorio sam mu, — na predstave velikih dje­
la poezije odlazim sa zebnjom. I najčešće se s predstave vraćam s
još jedanput potvrđenim uvjerenjem da istinski velika djela
dramske poezije ne bi trebalo prikazivati, da njihov goli tekst ne
treba nikakve integracije ili nadopune, da su ona i bez “scenske
realizacije” potpuno realizirana, u sebi cjelokupna, sama sebi do­
voljna, dokraja dorečena. Koliko smo puta, poslije pretrpljene
predstave, u noćnoj tišini naše sobe posegnuli za knjigom na poli­
ci da između dviju sklopljenih stranica opet nađemo ona velika
mjesta koja su nam na predstavi prikraćena! Kakve li sve opas­
nosti po ono najhitnije i najveće u poetskom djelu leže u tako­
zvanoj “scenskoj realizaciji” i do koje mjere ona uspijeva da ispra­
zni, izobliči, obezvrijedi veliki tekst! A odatle se nužno rađa misao
ne o identitetu ili nekakvoj međusobnoj integraciji, nego baš na-

192
protiv o čistoj antitetičnosti između onoga što se zove “scena”,
“scensko djelo”, “scenska umjetnost” i onoga što se zove “poetsko
djelo u dramskom obliku”, ili naprosto: poezija. Pod tim svje­
tlom, teatar nam se ponekad privida kao umijeće pretvaranja pra­
vih vrijednosti u lažne. Nekakva izuvraćena alhemija koja pre­
tvara zlato u mjed. U umjetnosti, naime, postoje dva oprečna, an-
tinomična momenta, a oba podjednako osnovna za umjetnost:
momenat spontanosti, izvornosti, naivnosti — dakle momenat li-
ričnosti, — i momenat umještine, nekog “činjenja”, “izvještačiva-
nja”, ukratko momenat artificijuma, koji je i etimološki u najužoj
vezi s riječju i pojmom umjetnost, ars. A sam taj izraz artificijum,
uzet zajedno s čitavim busenom njegovih mnogostrukih značenja
vještine, umijeća, “hitrine”, “ishitrenosti”, patvorenja itd., već nas
dovoljno upućuje u bit pitanja. I eto, između ta dva pola, u ras­
ponu tih dviju oprečnosti, liričnosti i artificijuma, umjetnosti
svojstvene istine i laži, protječe čitav život umjetnosti i leži njen
vječiti dijalektički momenat. Svak od nas ko ima neke famili­
jarnosti s umjetničkim stvarima dobro pozna neprestano miješa­
nje, isprepletanje, ukrštavanje tih dvaju momenata, vječito balan­
siranje među njima. A teatar, posmatran sa stanovišta umjetno-
sti-liričnosti, prikazuje nam se kao njena čista negacija. Sve što je
liričnost — ne liriziranje, nego liričnost — tu se apsolutno gubi.
Svaki autentični lirski treptaj tu postaje nečujan, svaki istinski lir­
ski glasić blijedi, postaje bezbojan. Pa zato, da bi se on ipak na ne­
ki način čuo i osjetio, tako dekoloriranom lirskom glasu pridaje
se, u naknadu za onaj izvorni treptaj i za onu izvornu boju koji su
mu oduzeti, drugi neki treptaj i drugi neki namaz boje. Poetske
vrijednosti teksta prevode se u para-poetske. Eto: taj postupak
prevođenja vrednota, ta ponovna, “umjetna” koloracija prethod­
no dekoloriranog lirskog glasa, ta falsifikacija autentične lirično­
sti, to se zove teatar, umjetnost teatra. I što je falsifikat uspjeliji,
to je umijeće teatra više i bolje. Mislim da me tačno shvaćate i da
je suvišno da se ograđujem od jedne vulgarne konfuzije: naime da
se tu ne radi o onom momentu fikcije, momentu iluzije realnosti,
koji je tobože, svojstven teatru. Ne, riječ je o momentu fikcije
umjetnosti, shvaćene kao autentične liričnosti. A pošto i ovdje,
kao i posvuda inače, falsifikat ili kopija imaju tim veću vrijednost
čim je manje vrijedan falsificirani ili kopirani original, to praz­

193
nom, papirnatom, lažno poetskom tekstu teatar, i onda kad je sa­
svim osrednji, još uvijek nešto pridodaje. Čini ga, bar unekoliko i
bar prividno, manje papirnatim, koliko-toliko životnijim. To,
uostalom, slijedi iz same prirode posla: ako je loš pisac napisao
“soba” ili “naslonjač” ili “žena sugestivna pogleda” ili “čovjek
srednjih godina” a da nije imao pred očima ama baš nikakvu so­
bu, naslonjač, ženu ili čovjeka, režiser će, već samim tim što će na
scenu postaviti jedan konkretni naslonjač, ženu ili čovjeka, nužno
morati da im prida neku konkretnost i uvjerljivost: naslonjač će
se na silu konkretizirati u neki barokni ili empire ili bidermajer
naslonjač, a žena sugestivna pogleda i muškarac srednjih godina
inkarnirat će se u konkretne žive osobe interpreta, koje će na sce­
nu iznijeti barem uvjerljivost i određenost svojih stvarnih fizičkih
ličnosti. Pisac će tu još uvijek biti na dobitku: onaj nikakav naslo­
njač ili čovjek ipak će se pretvoriti u nekakav naslonjač ili ljudski
lik, pa makar i ne bio najdosljednije “ovaploćenje” piščeve mutne
intencije, imat će bar uvjerljivost i suvislost svoje realne fizičke
osobe. Tu režiser naprosto nema mogućnosti da nešto pokvari ili
da nešto iznevjeri. Naprotiv, što je tekst puniji, životniji, poetski
vredniji, to je opasnost veća a gubitak znatniji i neizbježniji. I zato
se prava i velika poetska riječ u teatru uvijek i bezizuzetno obez­
vređuje i gubi... Da, takozvana “dramska poezija”, to jest poet­
ski vrijedni tekstovi pisani u dramskoj formi, i “teatar”, ne samo
što nisu istovjetnost i međusobna nadopuna, nego su sušta su­
protnost i uzajamna negacija.
- Pogađam nastavak: vi ćete na osnovu čitanja teksta sami sebi
“u glavi” izrežirati predstavu. Zar ne?
— Sasvim tako. I to kudikamo bolje, potpunije, fantastičnije ne
go što će mi to moći da učini režiser u teatru. U prvom redu zbog
jednostavnog razloga što je kudikamo lakše “zamisliti” nego “os­
tvariti”. Zatim, stoga što u zamišljanju raspolažem neograniče­
nim brojem i izborom glumaca, neograničenim mizanscenskim
mogućnostima itd. I ne znam što vas to čudi. Sto ima, molim vas,
u tome specifičnog što bi važilo samo za dramu a ne i za ostale li­
terarne vrste? Zar mi i kad čitamo Ilijadu ili Anu Karenjinu ta­
kođer ne insceniramo čitani tekst sebi “u glavi”, jednako kao kad
čitamo Sekspira ili Ibsena? Nije li svakolika literatura i svakolika
umjetnost uopće stvar čulnoga i slikovnoga? I zašto bi nam samo

194
kod takozvane dramske poezije trebao neki posrednik, neka “po­
srednička umjetnost”, koja bi imala da nam tekst pretvara u slike,
onako kao što dječici i krezubim starcima naročitim spravama
melju i sažvakavaju zalogaje? Doista, ne znam kakvu bi drugu
funkciju imalo prikazivanje djela poezije, osim čisto praktične i
popularizatorske.
— Znači, vi poričete teatru razlog postojanja?
— Ne. Ne poričem mu razlog postojanja, pa možda čak ni ka­
rakter umjetnosti. Tvrdim samo da ta umjetnost i njene specifič­
ne vrednote nisu identične s umjetnošću dramske poezije i njenim
vrednotama, niti predstavljaju neku njenu integraciju ili njeno
“puno ostvarenje”. Među muzičkim djelima ima mnogo plesnih
forma koje su prava, čista muzika. S druge strane, imamo svu silu
muzike po kojoj se odlično pleše, ali to nije muzika. Sličan je od­
nos i između poetskog djela u dramskom obliku i scenskog djela.
Pravo poetsko djelo nema potrebe da bude igrano; ono je u sebi
potpuno i bez toga. A scensko djelo, opet, nema potrebe da bude
autentično poetsko djelo; ono se i bez toga vrlo dobro igra. Scen­
sko djelo postoji uglavnom ondje gdje ne postoji istinsko poetsko
djelo. A banalna krilatica da ima drama za čitanje i drama za gle­
danje, u stvari, znači samo to da ima drama koje su autentična
poetska djela i drama koje to nisu. Teatar uglavnom živi od loše
poezije, od lažne poezije. On time i dobija neko svoje opravdanje
i svoje polje rada: on privodi kakvoj-takvoj praktičnoj upotre­
bljivosti defektne proizvode poezije koje bi inače trebalo sasvim
odbaciti. Ta molim vas, što će Eshilu ili Sofoklu nadodati teatar?
Sto će nam predstava pružiti više nego čitanje njihovih tekstova?
I što drugo i bolje može da napravi teatarski čovjek, ako je doista
pametan i doista umjetnik, nego da pusti Eshila ili Sofokla da go­
vore, da ih što manje u tome ometa, a sebe da učini što sitnijim i
što nezamjetljivijim?
— Ali Sekspir, ali Molijer! Pa to je živa pozornica, to je spektakl.
— Ne, to je obmana. U stvari, Sekspir živi na pozornicama po
svojim slabijim mjestima, po onim mjestima za koja nije trebalo
biti baš sam Sekspir glavom; po svojim olujama, po svojim dueli-
ranjima, po svojim sablastima, po svom vizuelnom i spektakular­
nom vidu, ne po onim svojim velikim poetskim riječima. A Moli­
jer u nedjeljna pučka popodneva još doživljava jača scenska žare­

195
nja po svojim trivijalnostima, po jeftinoći svoje krupne komike,
po prenemaganju svojih umišljenih bolesnika i namagarčenih
muževa, po lakrdijanju svojih Scapina i Sganarella. Ni jedan ni
drugi scenski ne žive po onim velikim poetskim mjestima, po
onim svojim genijalnim dahovima, po onim svojim bolno nadah-
nutim istinama o čovjeku. Te riječi i te istine žive u mraku, izme­
đu dviju stranica sklopljene knjige, i tu moramo da ih opet potra­
žimo kad se, nezadovoljeni ili razočarani, vratimo s predstave. A
odatle, s tih mrtvih stranica, one se prebacuju ravno u vasionu i
u njoj ostvaruju, bez posredstva teatra, bez prethodnog otjelovlje-
nja u “scenskom djelu”. Istina, i scenska nam umjetnost ponekad
pruži koji časak užitka; ali taj je užitak suštinski različit od užit­
ka u poetskom tekstu. A na nj možemo da naiđemo isto tako la­
ko, pa i još lakše, u Madame Sans-Gene kao i u Kralju Learu. Osim
toga, to se dešava tako rijetko! Na to se ne smije računati; to je
nešto sasvim izvanredno, kao nesreća u željezničkom saobraćaju.
Ti rijetki momenti zaista se ne mogu razumno uzeti kao opravda­
nje da hiljade teatara na kugli zemaljskoj večer na večer igraju, i
da se tom Minotauru godišnje namiču stotine i stotine pozorišnih
djela koja se u tu svrhu pišu.
Ustručavao sam se da mu kažem da nekoliko od tih rijetkih ve­
likih momenata doživljenih u teatru dugujem upravo njemu.
— Recite mi, — pitao sam ga radoznalo, — koji momenti, koje
timne težnje nagone ljude vaše struke da se posvete uprav toj
čudnoj umjetnosti?
Nasmjehnuo se.
— Jedan jedini momenat: sujeta. Želja za isticanjem, za ekshibi­
cijom svoje ličnosti. I to u prvom redu svoje fizičke, somatske lič­
nosti. Ti su ljudi u stvari virtuozi svoga ličnog ja. Sviraju po sebi
kao po violini. Naša je struka kult svoga ja u najvišem stepenu.
To vam i objašnjava zašto tako velik broj praznih ljudi ide baš u
ovu struku.
— Mislim da nam to ne može da objasni ništa; u svaku struku
ide jako mnogo praznih ljudi. Naprosto zato što ih ima velik broj.
A svi, s punim pravom, traže plasmana.
— Da, ali u ovu struku ide jako mnogo takvih praznih ljudi koji
imaju o sebi neobično visoko mišljenje.
— I takvih ima jako mnogo u svim strukama.

196
 - Ipak me nećete razuvjeriti! Kod nas, u našoj struci, ta nabu-
brelost svog slijepog i golog ja, golog i čistog od svakog drugog
svojstva, odlike ili sposobnosti, već samo po sebi predstavlja jedan
od bitnih uslova za uspjeh. Drugi bitni uslov ili kvalitet jest: ko-
medijantstvo. Prisustvo jedne primarne pelivanske, komedijant-
ske sklonosti i umješnosti u nama. Ili čak čisto organske potrebe
za lakrdijanjem. To je ono što bismo mogli nazvati zanatskim us-
lovima, osnovnom podobnošću za taj zanat. Jer bez tog osnovnog
pelivanskog i zanatskog momenta, vjerujte mi da ni najveća
umjetnička senzibilnost ne može da uspije u našoj struci. Jedan
primarni pelivan i jedan senzibilan umjetnik zašiveni u istoj vreći
— eto to je idealna formula. I jao onome od nas koji u sebi ne nosi
i tu primarnu komedijantsku komponentu! Nedavno sam u Beču
imao prilike da gledam jednog doista velikog umjetnika. Vječita
šteta! Kakva senzibilnost, kakav fini umjetnik-intelektualac! Ali,
nažalost, gotovo potpuno odsustvo pelivana u njemu. Takav bez­
nadan slučaj možete lako prepoznati već kod prvih pokušaja s ka­
kvim kandidatom za glumačku školu: on se stidi pelivana u sebi,
eto u tome je stvar. Ako se on libi da se baca na zemlju, da divlja
i histerizira, da lupa nogama kao dijete, i da se u tome još iživlja­
va i uživa, ako to za njega mjesto zanatskog užitka predstavlja
muku kao za frigidnu ženu zagrljaj — s njim je gotovo. Takav se
ni do konca karijere neće osloboditi tog stida, i taj će stid do kraja
kočiti svaku njegovu kretnju, svaku njegovu riječ, sputavati i pa­
ralizirati čitavu njegovu fizičku i psihičku ličnost. I krivo je misli­
ti da je to uslov samo za glumca-lakrdijaša, za trivijalnog kabote-
na-zanatliju, a da to ne važi za glumca od formata, intelektualizi-
ranog umjetnika. Koješta! Ovaj posljednji bez onog prvog u sebi
u stvari je samo glumac bez primarnog glumačkog talenta, kao
slikar koji nema “ruku”, kao muzikalan pjevač koji nema glasa.
On može da bude nekakva pasivna umjetnička duša, nekakav
umjetnik bez nazivnika — ja ne znam pravo gdje da ga strpam —
ali glumac bogami nije! Ne možete zamisliti kako toplo, kako
prisno zažalim takvog čovjeka: vidim gdje je osuđen na neuspjeh
ne zbog nedostatka nekog kvaliteta, već baš naprotiv zbog pri­
sustva jedne suvišne superiornosti. A publika to odsustvo pelivan-
elementa osjeti odmah, od prvog maha. To sam mogao zapaziti i
kod onog u Beču: dive mu se, ponosni su na njega, oduševljava­

197
ju se njime, na riječima, preko svake mjere. Ali kao neposredna
reakcija - ostaju hladni. Treba da prethodno intervenira svjesna
misao, treba da proteče onaj kratki hip dok se impresija pretoči u
sud, pa da se oduševe. A to, za glumca, znači — laku noć. Dakle,
bezuvjetno: komponenta pelivan i komponenta sujeta. Dakako, u
jednima prevladava jedna, u drugima druga od te dvije kompo­
nente: karakterni glumac i heroina, buffo i primadonna - to su dva
temeljna tipa u našem pozorištu živih lutaka. Naročito kod tipa
primadonna ta je sujeta strogo lična sujeta, naime sujeta na svoju
fizičku, somatsku, rekao bih animalnu ličnost, ne sujeta na svoj
talenat, na svoju umjetnost. Ta nastupa tek aposteriorno, tek kao
derivat one prve.
— Zar u tome nema izuzetaka, ljudi s drukčijim pobudama i
ambicijama?
— Ima. To su oni koji su pogriješili zanat. Većina ne postaje svje
sna toga do konca života; to ih samo muklo muči iznutra... Uos­
talom, možda sam nepravedan kad tu ličnu sujetu uzimljem kao
neku specifičnost svoje struke. U toj sujeti valjda leži jezgra sva­
kog umjetnika i krajnji poticaj svake umjetnosti. Vjerovatno sva­
ka umjetnost počinje iz sujete.
— Ne bih se složio! Ja bih rekao baš protivno: umjetnost, istin­
ska umjetnost, počinje ondje gdje prestaje sujeta. Istinske preo­
kupacije velikog umjetnika niču tek ondje gdje su umrle njegove
empirijsko-lične. A prava slava, ona strpljivo čekana i ognjičavo
sanjana slava, neminovno dolazi tek onda kad smo izgubili smisao
za njena zadovoljstva, kad smo okrezubili za njene darove, kad
ona već sasvim blijedo veseli naše srce. Njeni zraci padaju na naša
pogrbljena pleća kao tanko zimsko sunce koje obasjava ali ne gri-
je, i ona ne uspijeva da razgali pejzaž ruina u našoj grudi. Prava
poetska riječ izlazi iz nas tek onda kad je oslobođena svake sujet­
ne preokupacije, čista od svake strane primisli, pa čak i od brige
da li ona predstavlja estetsku vrijednost, da li nalazi put u srce
drugih. Ona slobodno provaljuje iz nas tek pošto je popustio grč
našeg htijenja, užagrenost naših ambicija, pošto je prekinuta sva­
ka veza između naše praktične ličnosti i naše umjetnosti.
— Hm! Vi velite: prava umjetnost počinje ondje gdje prestaje
sujeta. U izvjesnom smislu, to je možda tačno. Ali tačno je i su­
protno: gdje prestaje sujeta, prestaje i umjetnost! Jer što bi bila ta

198
umjetnost koja počinje tek pošto je umrlo sve u nama? Nekakva
umjetnost “za nas same i ni za koga drugoga”. Nešto kao moli­
tva koju mrmoljimo radi nas samih, i koju bismo mogli slobodno
da šapućemo i u sebi. Ne vodi li to u potpunu askezu, a doskora
i u potpuno ćutanje? I ne znači li taj vaš ideal potpune hermetič­
nosti, savršene neangažiranosti naše empirijske ličnosti, u stvari
to, da poezija prestaje biti poezija i da njena istina prestaje biti is­
tina samim tim što smo je izrekli, onako kao što tajna prestaje biti
tajnom čim smo je povjerili drugome? Nešto čemu, kako se na
svijet rodi, “pogubni zapah vanjskog svijeta” ugasi plamičak živo­
ta, razori njegovu bit, oduzme njegovu suštinsku vrijednost. A ne
znači li baš to praviti od umjetnosti jednu svoju strogo ličnu, du­
boko i ekskluzivno intimnu stvar? I tako, čas poslije nego što smo
umjetnost odvojili i oslobodili od svoje ličnosti, eto je opet, jed­
nim novim putem i na jedan novi način, podvrgavamo, potčinja-
vamo, podređujemo sebi, svojoj ličnosti, i to na još ropskiji na­
čin... Znači; zakukuljiti se u sebe, umotati se dobro u ogrtač, ču­
vati svoju vlastitu toplinu, kao užareno, dobro izolirano tijelo, i
žariti se i isijavati sam u sebi. Besmisao!...
Razmišljao sam.
— Ne znam. Možda imate pravo i vi. Možda je doista tako.
Umjetnost počinje gdje prestaje sujeta. A gdje prestaje sujeta, po­
činje šutnja. Kontradikcija. Circulus vitiosus. Eto je i tu, u još jed­
nom smislu, simbolička zmija koja sama sebe ujeda za rep možda
najbolja grafička figuracija začaranog kruga umjetnosti.
Pomučasmo malo. Pa on reče:
- A u stvari, svi se mi umjetnošću liječimo od života, svak na
svoj način. Ali bojim se da, u umjetnosti, ako čovjek nije i odviše
plitak, na koncu svaki put neizbježno vodi van granica nje. Po va­
šem shvatanju, to se zbiva tako da, s unutrašnjim sazrijevanjem i
nadrastanjem, umjetnost najzad gubi svoje tijelo: ta vaša “prava
umjetnost” postaje najzad nekakva nepostojeća umjetnost, neka­
kva “umjetnost bez umjetnine”. To je, u neku ruku, prestanak
umjetnosti putem njene sublimacije. Za mene, pak, opasnost je
druga. Nešto uprav suprotno sublimaciji umjetnosti. Sve češće
posjećuje me jedna misao, ili jedno osjećanje: da umjetnost nije
ono čudo u koje sam nekad vjerovao; da je ona uistinu nešto mno­
go manje, mnogo skromnije, nešto mnogo ispod one tačke na ko­

199
ju ju je zažarenost mladenačke egzaltacije nekad bila ispela uči­
nivši od nje istinu iznad svih istina, nešto iznad samog života. Po­
slije nego je umro bog i drugi autoriteti metafizičkog pomazanja,
ljudi su osjetili potrebu da iznađu neke nove vrednote i kategori­
je metafizičkog reda, pa su tako nastale razne mističke koncepci­
je umjetnosti. Na mjesto starog boga pokušavali su da postave i
umjetnost, da od nje prave svrhu, cilj, osmišljenje života, da u njoj
nađu njegovu unutrašnju vrijednost. Umjetnost je postala gotovo
jedno tajanstveno nadnaravno otkrovenje. A čini mi se da su u to­
me najmodernije teorije podsvijesti, iracionalnog i intuicije poma­
lo pružile ruku pomoćnicu toj staroj mistici. Gluposti! Umjetnost
je nešto daleko manje, daleko niže od toga! I treba da čovjek u
čovjeku bude prilično nevelik, svakako manji od umjetnika, pa da
bi se time mogao da zadovolji i da bi svoju težnju prema beskraj­
nome mogao da utopi u tom jezercetu apsolutnoga!... U meni se
pomalo taloži uvjerenje da umjetnost nije ni izdaleka onako du­
boka, onako ozbiljna stvar kao što se to, u pubertetskim vrućica­
ma ili u nemuštom porivu bogotraženja, ponekad vjeruje. I čini
mi se da već na sebi zamjećujem nedvojbene znakove toga. Oh!
Obični, redovni tok toga procesa! Bijeg od umjetnosti, ali spoče-
tka ostajući još uvijek u njenim granicama. A ponajčešće s iluzijom
da to znači uzlaženje na jedan njen viši stepen. Takav je slučaj kod
glumca koga je prestao da pasionira njegov rad i koji počinje da
sve više naginje režiji, kod virtuoza koji se promitari u dirigenta.
U suštini je to isto i kod slikara koji isklizi iz svijeta pojavnoga i
čulnoga te uzme da slika svoje misli. I kod pisca koji “nadraste”
ustaljene književne forme, koji “prezre” shematičnost i konvenci-
onalnost formalističkih okvira i oblika, pa stane da ispunja dnev­
nike i bilježnice, da niže zapise i marginalije, meditacije i kontem­
placije, pisma i solilokvije, vjerujući da je tek u tim “amorfnim
formama” uspio da iz sebe istiješti čistu i zgusnutu kap “suštine”
ravno na papir. Sve su to samo simptomi one potrebe da se izađe
iz vlastite kože, da se dezertira s polja umjetnosti. A to je, opet,
samo znak da nam umjetnost nije više ono za što smo je nekad
držali, da više ne zadovoljava čitavu našu unutrašnju potrebu, od­
nosno sve naše unutrašnje potrebe. Znak više ili manje svjesnog
gubitka vjere u svoju umjetnost, ili u umjetnost uopće... Uistinu
velik umjetnik je samo onaj koji u svojoj ličnosti udružuje velik

200
um, velik duh i velik talenat. Ne može biti velikog umjetnika a
da je malen čovjek: to bi značilo da nije uistinu velik umjetnik.
To se najbolje vidi kod velikih pisaca. Ta molim vas, postoje li dvi­
je međusobno dalje stvari nego što je moralističko djelo i umjet­
ničko djelo? Pa ipak, ako je to doista velik umjetnik, njemu će us­
pjeti da i tu oprečnost prevlada! Više-manje svako je veliko knji­
ževno djelo, na ovaj ili onaj način, jedan slučaj savjesti, a književ­
na aktivnost u stvari i nije drugo nego jedan neprestani ispit sav­
jesti. I vrijednost mu je baš u tome što tek takva, psihološko-lir-
ska vrsta ispita savjesti, a ne puka intelektualistička, etička, socio­
loška i tako dalje, ujeda, i razbuđuje, i promiče nešto u najintim­
nijoj intimnosti čovjeka. Ali, naravno, moć da izvrše tu sintezu
velikog uma, velikog duha i velikog talenta, da je izvrše a da pri­
tom ne unište umjetničko djelo, data je samo onim najvećima.
Već kod nešto manjeg formata, to su suprotnosti koje se isključu­
ju i poništavaju. Tu se um zove intelektualističnost, pa poništava
primarnost i spontanost. Tu se duh zove moralizatorstvo, pa po­
ništava poeziju i sukobljuje se s čulnošću i s njenom slobodom. Ali
kod doista velikog pisca, um ne ubija pjesnika. Eto vam Sekspi-
ra! Ali kod doista velikog duha, duh ne ubija pjesnika. Eto vam
Tolstoja! Zato istinski velik umjetnik nikad ne može izaći iz kruga
umjetnosti, čak ni onda kad je iz njega svjesno i hotimice izišao.
Na primjer baš stari Tolstoj. Borio se protiv umjetnosti u sebi isto
onako, i isto onako bezuspješno, kao što se njegov otac Sergije bo­
rio protiv čulnosti. I — hoćete li mi vjerovati — sada najviše uživam
baš u onim njegovim kasnim, moralizatorskim, pučko-poučnim
spisima, u kojima je na svakom koraku vidljiv njegov napor da od
sebe odbaci umjetnost, a opet na svakom koraku upada u nju, ne
uspijevajući da se oslobodi umjetnika u sebi... No, ponavljam, sve
to važi samo za najveće. A za nas sitnije, druga je stvar... često se
pitam: a što ako sasvim prestane ta vjera u umjetnost? Kud onda?
Zar ostati pri samom hljebu zanata? Čemu drugome pribjeći? Sto
drugo iznaći, u poodmaklim godinama, u zamjenu za onu vjeru
koju smo izgubili?
— Pa... Ako to umre, valjda već život nanese nešto drugo! Ako
baš prestane vjera u to, u duboku ozbiljnost toga, vjerovatno se
rađa neki drugi, novi interes.
— Ali što? Sto, na primjer? Interes prema čemu?

201
 — Bilo prema čemu - otvorene su sve mogućnosti. Izbor je ši­
rok. Od skrušenog pomirenja do pobune, od neke nove obmane
pa do...
— ... pa do sveopće čangrizave skepse ili blagodatnog otuplje-
nja! Ili do luđačkog bijega ne znam čemu u susret i do smrti u
kakvom AstapovuL. Zar smo svi mi dorasli za tako ispolinske
mjere naivnosti, za te lude apostolate?...
Odmahnu rukom.
— Ne, to nikad ne biva! Na ruševinama jedne obmane koja je
bila osnovica čitavog našeg života nikad ne niče druga. Naročito
ne u nekim godinama. Od krhotina jednog razočaranja ne gradi
se novi kumir: na njegovom mjestu ostaje praznina... Eto, to je
ono od čega strahujem.
— Svakako, još je prerano da se o tome misli. To je još sasvim
daleko.
— Slaba utjeha!...
Pošutje zamišljen. Pa reče, odjednom življe:
— Ipak, čisto da čovjek pozavidi onom starom ludonji!... Nad­
rasti sam sebe, svoju umjetnost, umjetnika u sebi, nadrasti to pa
makar s bilo kako naivnom mišlju ili obmanom, to je ipak ne­
što!... To znači biti živ sve do smrti!... I, vidite, možda je apsur­
dno to što ću reći, ali time on u mojim očima porasta ne samo kao
čovjek, već i kao umjetnik... Sve u svemu, kad dobro promislite,
lijepa smrt. Idealan završetak, kakav se samo poželjeti može!...
Ustade navlačeći rukom naniže bijeli prsluk fraka na trbuh koji
je već bio počeo da se zaokružava. Polako ispravi figuru, pa nado­
da s osmijehom:
— A sutra, nova predstava, i novi “trijumf"!...
***

Eto, sjećam ga se iz tih dana.

A kasnije je bilo drukčije. Izgubio sam iz vida i njega i njegovu
trupu. O njima se počelo manje govoriti. Tmpa se raspala, pocijepa­
la u posebne grupice. Pojedinci su se odvojili. Stariji pomrli. I, malo
po malo, svi skupa tonuli u anonimnost. Za dulje vrijeme ne bih o
njima ništa čuo. A kad bih ih se opet sjetio te upitao što je od njih,
ljudi nisu znali da mi odgovore, ili bih doznao da jedan od njih ži­
votari negdje u Parizu ili da je drugi umro negdje u Buenos Airesu.

202
 A ja sam i dalje gazio svojom nizbrdicom. Po provincijskim va­
rijeteima dugo sam svirao kao pratnja tačkama programa. U ma­
lom udubljenju za orkestar neumorno sam strugao na violini, po
svim provincijama starog kontinenta, beskonačni couplet iz Gejše
ili neumrle Matschitsche, s novim tekstom u svakoj sredini, na raz­
nim jezicima svijeta, prema lokalnom ukusu i s aktuelnim duho­
vitostima. Vremešna klaviristica u dobrom domaćem vunenom
džemperu, s naočarima i s rupom od fistule pod vilicom, sjedila je
uz pianino na čijoj su polituri ostali kružni otisci od mokrih čaša,
a na krajnjim je tipkama pokost bila nagorena od prislonjenih ci­
gareta. Na stolici pored nje, ili na daščici s nepotrebnim dugme-
tom sordine na kraju klavijature ležao je rastvoren papir s nareza­
nom salamom ili čvarcima i s toplim noćnim kruhom. Kod sva­
kog ritornella, za onih nekoliko uvodnih taktova za kojih je upo­
slena samo lijeva ruka, u očekivanju da nastupi violina s motivom
i da tri operušana girlsa na pozornici složno dignu lijevu nogu, že­
na s fistulom zagrabila bi neuposlenom desnicom dva tri čvarka i
uštinula komadić kruha, koje je sažvakavala sve do nove riprese.
Ponekad bi naišao gost koji u piću pati od nastupa velikodušno­
sti te na silu hoće da časti i “muziku”. Na Gejši i Matscbitschima ob­
navljali su se tekstovi, smjenjivali se jezici svijeta i oprobavale ar­
tikulacije raznih ljudskih rasa. Tek se nešto prorijedila kosa na tje­
menu, nešto je više sjedine na sljepoočnicama, a na mjestu ispa-
log očnjaka zjapi u čeljusti crna rupica mraka. A svijet se svejed­
nako vrtio oko svoje osi, i ritornello je tekao dalje, i uvirao sam u
sebe, kao na "beskrajnom vijku”.
Jedno sam vrijeme bio uposlen u malom, crnom, oronulom ka­
baretu. Bio je to nekad skupi noćni lokal koji je, po neobjašnjivoj
ćudljivosti mode, odjednom izišao iz milosti otmjene publike i na­
glo se srozao u rangu. Oplata, lusteri, karniše, male ložice, sve je
to bilo iz rezbarenog i tokarenog crnog drveta. Modri pliš, već na­
čet i pomalo otrcan, i isto tako sumorno modri zidovi s “egipat­
skim” crtarijama i s naknadnim mrljama plijesni, svjedočili su o
pojmu luksuza i udobnosti jednog poratnog svijeta. Atrijum i ka-
mineti s pregačama od mjedenih “egipatskih” pločica povezanih
lančićima bili su također crni, od crnog, sjajnog poliranog mra­
mora. Sve je tu bilo kao na luksuznijem odjeljenju jevrejskog
groblja. Kad je njegovo doba minulo, otmjeni lokal prometnuo se

203
u jeftini kabaret, koji je životario. U nj bi katkad zalutao i želje­
zničar iz unutrašnjosti da dočeka odlazak svog kasnog noćnog vo­
za.
Tu se jednog dana pojavio kao kabaretska tačka i on. Bio se raz-
debljao, ponešto zgurio, došao manji. Lice mu je postalo šire, pro­
rijeđena dlaka svjetlija, žućkasta. Nekad je igrao i demonske, i sa­
dističke uloge; jednog svog posebnog, ali veoma zanimljivog Ja-
ga, i Fomu Fomiča i Porflrija Petroviča. Sad je bio trbušast i dobio
dobrodušan, trom, malko pospan izraz. Nastupao je u skečevima
kojima je komičnost pojačavao njegov strani akcenat. Publika je
vjerovala da on to i čini zato da bi imitirao stranca. A takva persi-
flaža uvijek ugađa, naročito u sredini koja od stranaca živi. Nala­
zili su da mu to odlično uspijeva. A on kao da se toga sjetio, pa je
strani akcenat još i od svoje volje pojačavao. Imitirao je čovjek
sam sebe, ponešto pritom pregoneći. Žrtva za umjetnost, kao i
svaka druga.
Teško da je previdio moje ime na listi u kancelariji direkcije. A
sobičci su nam se nalazili u istom hodniku. Ipak se desilo da je ig­
rao već izvjesno vrijeme a da se nismo sreli. Svake večeri, iz mrač­
nog udubljenja za orkestar, bio sam u prilici da gledam njegovu
najuspjeliju tačku: Seljak kod zubara. Ulazio je, neprestano se ge­
gajući, s velikom korpom koju, seljački podozriv, nikako nije htio
da ispusti iz ruku. Nakon dugog cjenkanja sa zubarom, uz već
znane duhovitosti (“u mome selu kovač se čitavo jutro nateže sa
mnom po ledini dok mi izvadi zub, a ne naplaćuje ni polovicu”
itd.), najzad bi sjeo na stolac, još uvijek s korpom na koljenima. I
tad je počinjalo ono najzabavnije. Kesio se i kreveljio pokazujući
rijetke istršale zube, pravio svakojake grimase, napuhivao obraze
da su postajali blistavi, glatki, tanki poput dječjih balona koji će
sad da prsnu. Sažimao je bore kao da su od gume, iskrivljivao je
lice tako da bi mu skupljena usta otišla sasvim ustranu, gotovo do
samog uha. Pomislio sam da je mnoštvo tih smorfija, svu tu još ži­
vu Beolkovu mudrost naučio od sajamskih saltimbanca potucajući
se po Italiji poslije raspada njegove grupe. A kad bi i to završilo i
kad bi mu zubar najzad zavukao kliješta u usta, prekidao ga je ne­
očekivano zaplašen da suzno upita hoće li ga mnogo boljeti. I tad
bi nastao urnebes. Publika je likovala uživajući u strahu od fizičke
patnje koji se napokon probudio u prostaku-debelokošcu. Zatim

204
je dolazilo dugo teglenje i natezanje. Zubar je vukao kliještima
seljačku kljovu, odizao dežmekastog čovjeka sa stoca i teglio ga
po čitavoj pozornici; odupirao mu se nogom o trbuh, povaljivao
ga na pod, sjedao mu na glavu. On je cičao kao kezme, zapoma-
gao kao seljak, bugario kao udovica.
Joj... Jao... Gaspadjin, duoktor to bolji, strašno bolji, užasno
bolji... Milost, milost, gaspadjin duoktor!...
A publika se sladila mukama čovjeka, i još trbušasta čovjeka,
usto seljaka, i k tome još stranca! Skeč je znao potrajati i četvrt
sata, i dvadeset minuta ponekad. U naročito nadahnutim dani­
ma, obogaćivan je novim, sretno improviziranim pojedinostima.
Ipak, bilo je neizbježno da se prije ili kasnije sretnemo. Jedne
večeri, izlazeći iz mog boxa, sudarim se s njim. Nije bilo kudka-
mo: predamo se. Nakon kratke komedije iznenađenja, jedan dru­
gome ispružimo ruku. Te večeri poslije programa posjedili smo do
zore zajedno čavrljajući za jednim stolom u uglu. Bio je srdačan,
iskreno nebrižan i aljkavo ravnodušan prema svemu. Čim bi se
naslutila na pomolu kakva tugaljiva tema, on bi samo odmahnuo
rukom. Ni traga kakvom vajkanju, ni najmanjeg prizvuka pate­
tike u njegovim riječima. Puteva kojima smo gazili poslije našeg
posljednjeg viđenja u Parizu nismo se dotakli ni jednom jedinom
riječi: kao da smo o tome već nekad nadugo razgovarali. Na nje­
govoj tromoj, razdebljaloj figuri sve je govorilo: “na koncu, sve­
jedno! dobro je i ovako!” Bio je zadrigao, pletoričan, teško je di-
sao. Prošlo mi je glavom: ovaj će umrijeti od kapi. “Sličite mi na
Krilova” — rekao sam mu. I pomislio sam kako je legendarna tro­
most velikog basnopisca, koja se ističe kao njegova osnovna ka­
rakterna crta, po svoj prilici bila ne crta njegovog karaktera, već
okolnost njegova organizma: vjerovatno je imao krvni pritisak
povišen na dvjesta, dvjesta pedeset, ili još više, i to je sve.
Još nekoliko večeri sjedili smo i ćaskali. A onda sam ja morao
da otputujem na novi posao, i više se nismo sreli. Ovo je sad prvi
glas koji sam poslije toga o njemu dobio. Umro je negdje u pro­
vinciji, u nekoj bolnici, poput ove moje. Sasvim daleko od Asta-
pova! Pitam se: jesu li se, za dugih časova samoće, i njemu ovako
redale pred očima nepoznate slike iz ranog djetinjstva provede­
nog u njegovoj dalekoj zemlji? Je li se, u dugim noćima besanice,
i njemu vrtio pred očima nesuvisli kaleidoskop njegova života? I

205
je li mu se onaj hipertoničarski zvižduk u ušima, prigušen no upo­
ran, na mahove preobraćao u proljetnu zvonjavu zvona što zavija
peludom djetinje igre pod svijetlim krošnjama breza, upredao u
cilik saoničkih praporaca što po svježem saniku klize kroz pejzaž
mrkih omorika na božićnju ponoćku? Ili je i tada bila jača ona
krilovljevska tromost i ona opterećenost organizma, te ga sami­
losno zagnjurila u pospanost bez misli i bez nadživljenja? I je li
eventualne rijetke i zamagljene odsjeve sjećanja i tad zataškavao i
krilovljevski mudro zaključivao riječima: “kako bilo! na koncu,
svejedno!...”
A onda — na osmoj stranici nekih novina dva retka petita s jednim
imenom i prezimenom, i s informacijom da je taj umro. I to je sve.

47.

General ima rak!

Samo su ga otvorili i zatvorili. Tek su uzeli mali uzorak tkiva za
histološku pretragu. Ali i to je bilo nepotrebno, veli mi bolničar­
ka: već se na prvi pogled vidjelo na čemu je stvar. Sve je unutra
već zahvaćeno. Usput su mu izrezali i bacili u pliticu nekoliko is-
trižaka suvišnog sala s abdomena.
— A zašto to?
— Pa tako. Znate da doktori, kad već otvore bolesnika, žele da
bar nešto učine!...
— A kud poslije svrši to salo?
— Kud ćete da svrši! Baci se, zajedno s ostalim!... “Bit ćete vitki­
ji”, našalio mu se profesor.
— Kako? Zar nije operiran pod narkozom?
— Ne, samo s lokalnom.
-Junak je, bogami!
—... A on je uzvratio šalu: “i tako mi je gala uniforma postala
otijesna”...
— Nije ga dakle mnogo deprimiralo otkriće?
— Sto mislite? Ta nisu mu rekli!... Profesora je jučer posjetio nje­
gov ađutant i naročito mu preporučio da generalu ne kažu pravo
stanje stvari. To bi ga, veli, dokraja porazilo.
— A, tako!... A nije li na profesorovom licu mogao nešto proči­
tati?

206
 — O, ne! Vješti su oni u tome! Ako ih baš iznenadi ono što nađu
načas zastanu. Ali ako su već unaprijed imali i najmanju sum­
nju!... Zapravo, uvijek nastupa jedan kratak časak iznenađenja,
čak i onda kad su unaprijed bili potpuno sigurni. Ali tako kratak
da pacijent to nikad ne primijeti. Brzo nečim zabašure.
— Cime zabašure?
— Bilo čime! Kažu makar što šaljivo...
— A kako je, na primjer, profesor jutros to izveo?
Zavrtjela je glavom.
— Baš ste kao dijete! Ispitujete te potankosti pa vas kasnije de­
primira! Zašto to radite?
— Moram, sestrice, moram! Nije od dobre volje!... Kažite mi,
što je rekao profesor?
— Uskliknuo je: “o, o, nije tako loše! vrag nije tako crn kako
smo mislili!”
— A-ha! Znači, malko pretjeruju u protivnom, u pravcu opti­
mizma! Tu je dakle falinga!... A što dalje?
— Kako “što dalje”?
— Mislim, što će dalje biti s njim?
— Ništa. Do pet-šest dana izići će iz bolnice u kućnu njegu. Reći
će mu da je ulkus uspješno operiran, da doduše postoji mala mo­
gućnost recidiva, ali da će u tom slučaju stvar biti već mnogo lak­
ša. A on će se zbilja u prvo vrijeme subjektivno osjećati bolje. Iz
sugestije, ili već ko zna zbog čega. Tako je kod svih. Obično se za­
hvale toplim pismom doktoru koji ih je operirao, a neki dadu i
javnu zahvalu u novine. A zatim se stvar počinje razvijati ubrza­
nim tempom.
— Zašto pak to?
— Ni tome se još ne zna pravi uzrok, ali tako redovno biva. Kad
pacijenta samo otvore i zatvore, tok čitave stvari znatno se pos­
pješi... A sad moram ići, predugo sam se zadržala.
***

Tako, dakle. Znači, ni generalima, ni primjercima iznad pro­

sječne ljudske mjere, nije dobro reći golu istinu. Zar se, dakle, i
heroji pod kožom tako malograđanski boje smrti?
Sasvim logično. Jedno je javna smrt, smrt u punom ornatu, a
drugo je sitna, privatna smrt. Jedno je izložiti se zalutalom tane-

207
tu “na polju časti”, atentatorskom metku u krunidbenoj povorci,
pasti prosvirana šešira s perjem, “pod ešarpom izvršene dužno­
sti”, a drugo je pasivno dotrajavanje sred četiri zida našeg tmur­
nog doma, među našim altdajč kredencima, rastočena trbuha pod
kordonom kućne haljine, iz koje davno upijeni mirisi jela, kućev-
nosti, ishlapljela naftalina već čudno udaraju mirisom smrti.
O blažena “romansirana historijo”, o plutarhovska lektiro pu­
bertetskih godina! O vječito naličje stvari!... Tout est perdu sauf
l’honneur!... Quarante siecles vous regardent!... Le Brave des braves...
Manimo mecima izrešetane klobuke s perjem, tucete ustrijeljenih
sedlenika!... Neustrašivost pred smrću može da bude samo plod
neinventivne, uprav oficirski bijedne uobrazilje pred riječju: smrt.
Dobro je, utješno je da neznatni crvak svakidašnjice to zna. Jer
on misli da je samo on licem u lice sa smrću mekušan i slab, da su
drugi u tom ničim stiliziranom i ničim zamućenom suočenju hra­
briji i čvršći. On ne zna da na toj međi kapitulira sve, da tu i vla-
stodržac koji je ne trepnuvši okom potpisivao tucete tuđih smrti,
postaje go i razoružan čovjek, usamljena ljudska jedinka za-
pahnuta dahom ništavila. O nespoznata, čestita, istinoljubiva sna-
go slabih! O osvetnička, jedina neizvitoperiva demokratijo smrti!
Kakve li krvavo zarađene utjehe prezrenom malom pješaku!
General umire. Nastojim da ga žalim. Trudim se da saosjećam s
njim. Na koncu, to mi je i dug samrtničke solidarnosti!... Jest, moj
tužni generale! Ovo nije herojska smrt, smrt u švipsu slave, smrt
kao činjenje. Ovo je privatna, pasivna smrt, smrt kao podnošenje.
Smrt nauznačke. “Ja umirem”, “ja dajem život”, “ja ću poginuti”!
Dakako, tu sam ja onaj koji nešto čini, tu sam ja glavno lice, gospo­
dar situacije! Ne, dragi gospodine! Ovdje se ne umire tako! Nećeš
ništa ti, nego će nešto tebe. Nećeš ti ništa dati, nego će ti nešto biti
oduzeto! Nećeš ti poginuti, nego ćeš naprosto biti poginuti...
Siroti general!... Sudbina je ovog puta htjela da prema njemu
bude pravedna, pa ga je izuzela od preimućstva javne smrti i pod­
vrgla onoj običnoj, svakidašnjoj, privodeći ga tako opet, pod ko­
nac, u prostranu zajednicu ljudi. I samo po tu cijenu uspijevam da
iznađem i saosjetim ljudsku solidarnost s njim.
Odlažem kraju romansirane biografije mog mladog doktora. Ta
idite, molim vas! Sto mi pričate! Historije jakih su priče o pojedin­
cima. Plutarh! A historija slabih — to je povjesnica čovječanstva.

208
 48.

No možda sam neumjesno jedak prema bijednom generalu. Ta

smiješna mala slabost, to je uvijek ono pubertetsko bundžijstvo,
ona moja stara netrpeljivost prema kapama i šapkama, rozetama
i amblemima, epoletama i gajtanima — prema svemu što označa­
va i simbolizira vlast. Moje nesimpatije prema “obmundirova-
nom” stvoru sežu čak do lakoničnih željezničara sa zanjihanim fe-
njerčićem o kažiprstu, do veselastih listonoša s torbama prepunim
uskršnjih zečića, do bezazlenih vatrogasaca u čijim ahilovskim
šljemovima pozdravljamo posljednji živi ostatak antičkog umjet­
nog obrta u “našem poznom vijeku”. I danas reagiram na tu vr­
stu ljudi tačno onako kako je reagirao derančić iz niže gimnazije:
kad sretnem ududučenog policajca (pogotovo ako ima crne uzgor
ufrkane brčiće), zaželim mu da ga s prozora poklopi lonac s gera-
nijima, da mu se sruči na glavu šerpa puna vrhnja, ili da mu se
desi ma što takvo iz commedie dell’arte.
Siroti general! Na koncu, i on je čovjek. Ali zašto ljudi te vrste
postaju ljudi tek “na koncu”? Na koncu svoje karijere, svog us­
pjeha, svoga života. Zašto da to ne budu odmah od početka, kao
i svi drugi? Zašto je nužno da ih prethodno nevolja ogoli do gole
kosti, da s njih termitski skine, oglođe, rastoči sve, pa da bi nam
bilo dano da u njima prepoznamo i saosjetimo čovjeka, “nakon-
cučovjeka”? I zašto nam čine još i tu nepravdu da na nas prevalju­
ju svoj grijeh, sileći nas da, sve dok im posljednja karta ne ispadne
iz ruku, budemo kiseli i jetki?
Ne, nemam nikakva smisla za krupne stvari, za “više interese”, za
“državni razlog”. Kad mi prepriječe put kraljevske kočije u kojima
se visoki par vraća sa svečanog Tedeuma ili odlazi u posjete Turskoj
(da tamo potvrdi “tradicionalno prijateljstvo naših dvaju naroda”), a
u špaliru strpljivo čeka... Ne! zašto da prizivamo u pomoć patetički
lik majke koja žuri u apoteku s receptom za umiruće dijete? Kad u
špaliru čekam naprosto ja, koji sam se uputio u kavanu na partiju
šaha, dođe mi da opsujem kao kočijaš. Spopada me želja da harangi-
ram, da podjarujem “duh insubordinacije” u mlađima. I vjerujem da
tačno tako reagira bar devedeset i devet posto ljudi oko mene.
Mogućnici su uprav ganutljivo naivni ako, vozeći se sa svojih
Tedeuma i odzdravljajući rukom, nisu načistu: ovi naokolo sad mi

209
u sebi psuju sve i sva. Je li moguće da ne znaju? Ta to spada u
krug njihovih elementarnih zanatskih saznanja, to mora da piše u
nekakvom njihovom “stručnom priručniku”! Kaligula ili Ivan
Grozni to su sigurno znali. Zašto bismo mi danas bili naivniji?
Razumije se, ovo važi bez ikakva obzira na političku opredijelje­
nost onih u špaliru, pa i bez uštrba po njihovo eventualno monar-
hističko osvjedočenje: to nije stvar osvjedočenja, to je onaj speci­
fični oblik netrpeljivosti upravljanih prema upravljačima, sastav­
ljen od zavisti, od zlobe inferiornoga i od dremuckajuće ali uvijek
žive spremnosti na bunu i gunđanje, koju, kad nam tako konve­
nira, volimo nazivati neukrotivim slobodarskim duhom u čovje­
ku. Jedna od onih nekoliko osnovnih antinomija, od onih latent­
nih raspora koji leže u temeljima svijeta: iskonska vražda i protiv-
stajanje između čovjeka i žene, između sretnika i zlosretnika, iz­
među gavana i siromaha, između upravljača i upravljanog, a koje
potječe jednostavno odatle što siromah potencijalno vidi sebe u
ruhu gavana, zlosretnik u koži sretnika, upravljani u odori vla-
stodršca. Bilo bi površno misliti da je to neznačajna i besposljedič-
na trica: i ta podanička pozlijeđenost ništoga jedan je od malih
promicatelja napretka, pa je u toku stoljeća nebrojeno puta znači­
la onaj prvotni movens koji je isturio roba na čelo historije.
U naše vrijeme, vlast je jedna preživjela, primitivna stvar. Stvar
tatarskog porijekla. To je i sama osjetila, pa je uznastojala da se
unekoliko modernizira i saobrazi vremenu. Ali vlast je vlast, i sa­
mo je pitanje situacije i momenta stiske pa da ona pokaže svoju
staru ćud. A čak i ondje gdje je ona najdiskretnija, pristojan čov­
jek osjeća je kao nešto suvišno i zanovijetno. U najboljem slučaju
kao nešto što, iz našeg dobrog odgoja i prirođene indolencije, to­
leriramo ne praveći od toga naročito pitanje - sve dok se svojom
nametljivošću ne počne i previše uplitati u naš lični život. Zacije­
lo je već poodavno vrijeme da se, skupa s Monomahovim kapa­
ma, bojarskim masnim bradama i trbušinama pod cvjetastim
brokatom odežda, i sam pojam vlasti odloži na tavan.
Imam, za svoju ličnu upotrebu, i jednu posebnu teorijicu o dr­
žavi. I u njoj se, kao i u svim klasičnim školskim teorijama o dr­
žavi, susrećemo s tri obligatna elementa: narod - teritorij — vlast.
Samo za razliku od njih, kod mene je odnos narod-vlast ponešto
drukčiji. Vlast je, kažu, potekla od naroda, od ljudi. Ali čim se

210
ona osovila na svoje vlastite noge, čovjek ju je smjesta osjetio, kao
nešto vanjsko, tuđe, kao nešto što se suprotstavilo njemu i što se
s njim gleda oči u oči. Tako i inače biva s ljudskim tvorevinama:
ljudi stvore nešto, često s neiskazanim trudom i žrtvama, - i od­
mah im to nešto zasjedne za vrat, i podvikne: ja sam gaspodar!
Čovjek nosi u sebi nekakve svoje ideje, zanose, težnje, stremlje­
nja, šimere. Ali kad se ideje “ovaplote”, kad se šimere “konkreti-
ziraju”, kad se težnje i stremljenja “odjelotvore”, tad započinje
jad. Jučerašnja naša stvar, dijete naših snova, tvorevina naših ru­
ku, postane nešto iznad nas, nešto što nas potčinjava sebi i upreže
u svoje ciljeve i interese. Napram konkretnom živom čovjeku diže
se na horizontu grdna prijeteća sjenka njegove vlastite apstrakci­
je, odnekud neizmjerno veća i dragocjenija od njega samog, i pri­
jeti da ga prosto smlavi. I tad nastaje ono dobro poznato povuci-
potegni između države i naroda. Država, kao živ i za život sposo­
ban organizam, snabdjeven svojim vlastitim apetitima i svojim
vlastitim nagonom za održanjem, sasvim prirodno stremi k ostva­
rivanju ciljeva i misija i interesa svojstvenim organizmima tog re­
da. Narod, isto tako prirodno, teži k ostvarivanju svojih. Država
vuče na svoju stranu, a narod, opet, na svoju. U tom natezanju
država je redovno lukavija i organiziranija, narod je strpljiviji i
ima bolje živce. Jedanput posreći jednome, drugi put drugome.
Kad se država osjeti jača, ona popritegne uzde i bezobzirnije tare
svoj narod prisilama i zabranama, soldačijom i nametima, tamni­
cama i vješalima. Narod se strpi i šuti, a u sebi misli: čekaj, čekaj,
doći će i moj čas! Pa kad osluti momenat njene slabosti - obično
to biva u ratovima i velikim krizama, u pošastima, zemljotresima
i sličnim kataklizmima — on požuri da joj podmetne nogu. Otka­
že poslušnost, odbaci pušku, razdere poreske knjige i matice, po­
pali nekoliko sreskih sudova i žandarmerijskih stanica, provali u
magaze i slagališta državne vojske i razjagmi vreće nulerice i kan­
te vojno-erarske svinjske masti. Još ucmeka pokojeg nespretnog
poreskog činovnika s punom kućom djece i ispeče živa ili skuha u
rakijskom kotlu, na tihoj vatri, pokojeg sreskog načelnika sa zlat­
nim širitima. (Društvena forma i dobar ukus nalažu da se takve
stvari smatraju rijetkim i skroz izuzetnim pojavama, mada se —
bar na nekim latitudama - dešavaju prosječno dva do tri puta za
jednog ljudskog vijeka.) Obavivši to, narod samozadovoljno lup-

211
 ne šakom o sto: sad sam ja gospodar! Ali, naravno, vara se. Jer,
poslije prvog časa orgijanja, ljudi stanu opet nešto organizirati. I,
ne uspijevajući da izmisle ma šta bolje, to što izorganiziraju bude
i opet, fatalno, država. Još se nije ni razišao masni, naslatki dim
od načelnika pečenog, a u narod je unišao veliki okati strah zvan
otrežnjenje. Država se, na istim ili nešto drukčijim, ili dijametral­
no suprotnim načelima (to je svejedno - detalj koji za suštinu
stvari nema baš nikakve važnosti) ubrzo opet pridigla: otresla
prašinu s lakata i koljena, i partija se nastavlja. I partija se vječi­
to nastavlja. Partija koja se zove “politička povijest naroda”.
(Države, pored toga, kad nemaju pametnijeg posla i presudni-
jih historijskih misija, štampaju marke i fabriciraju cigare. I ciga­
re im ponekad, valja priznati, nisu lošije do cigara renomiranih
duhanskih kuća. Ali to su svakako sporedne državne djelatnosti.)
I kud onda? Sto pristojan čovjek može da učini pri takvom sta­
nju stvari? Ništa. Apsolutno ništa. Kakav stav da zauzme prema
državi? Koliko je god moguće stav indiferencije - kao da je uopće
ne primjećuje. Otprilike stav kakav zauzimlju zemlje s liberalnom
vladavinom prema Vatikanu: stanje bez konkordata. Neka se slo­
bodno služi državnim željeznicama, poštom, javnim saobraćajem
uopće, državnim monopolom, subvencioniranim teatrima i tome
sličnim. Zbog toga mu niko neće moći da prebaci znatnije odstu­
panje od vlastitih načela. U takvim dvostrano obaveznim odnosi­
ma, dakle, neka bez ustručavanja posluje s njom. Pa i onim nje­
nim jednostrano obaveznim zahtjevima (porezu, vojnoj dužnosti
itd.) može da udovoljava — već stoga što ne može drukčije. Ali ne­
ka se u svojim odnosima s njom dalje od toga nikako ne upušta!
U svome vlastitom interesu!
A čemu da se nada od budućnosti? Nekom boljitku? Možda.
Nauka nam čvrsto obećava da će, u više ili manje nedogledno vri­
jeme, država odumrijeti. Nadajmo se!... Samo, u posljednji čas
podilazi me jedna mala zebnja: negdje iz dna memorije isplutava
mi riječ po kojoj je država jednako narod. Definicija, kako se čini,
općenito prihvaćena. A ako tako stoji stvar, ne znači li obećanje o
odumiranju države naprosto to - da će odumrijeti narod?

212
 49.

Čitavo jedno dugo kišno popodne prosjedio sam u kavanici na

vanjskim bulevarima s krezubim vjetrogonjom, nekakvim para­
noidnim pričalom koji je svaki dan izlazio s novim zamislima i
planovima. Ispripovjedio mi je natenane sadržaj fantastičnog ro­
mana koji “namjerava napisati”.
Kišilo je još od jutra. Neprekidno, ujednačeno, bez nade da če se
nagli škropci smjenjivati s igličastim roskanjem i blijedim provedri-
cama. Tipična kavanska kiša, koja ima čitav vid jedne komunalne
usluge. Na ogledalu lokava provjeravao sam gustoću kapljica: nema
tu promjene! Lijeva slijepo, za svoj račun, onako kao što teče vri­
jeme: ako se u njemu nešto dogodi — dobro; ako se ne dogodi — sve­
jedno, ono i bez toga teče! Prosto kao da smo zaboravili ugasiti lam­
pu na hodniku, pa odšvrljali na četrdesetdnevno krstarenje!... Ta je
li moguće da je to uvijek nova, nerabljena voda — odakle bi tolika!
-, ili one iste, već jednom upotrebljene količine, u besprekidnom
krugu, kroz kanale i izljeve otječu u neka podzemna sabirališta, tu
se na brzu ruku filtriraju i regeneriraju, pumpama ponovo tjeraju
gore, pa odozgo opet toče, cijede, cure... A ako je tako, tad zbilja,
van nekog nepredvidivog kvara na strojevima, nema spasenja!...
A Krezubi je pričao. Oguglao na osmijeh i nevjericu, pozivao se
na skice i bilješke i planove koje je izvlačio iz svoje džepne arhive
i prostirao po ploči stola.
— Uvjerite se sami! Nisu to gole riječi!...
Skice i bilješke iznosile su nekoliko listova. A roman je, prema
predviđanjima, trebao da obuhvati svojih osamsto stranica. “Ali
glavno je ideja, zar ne?”
— Slijedite me. Moramo poći nekoliko stoljeća naprijed. Jer ovo
je fantastični roman, podvrsta roman budućnosti... Učinjen je
epohalan pronalazak. Ljudi su u laboratorijima otkrili potpuno si­
guran a savršeno jednostavan lijek protiv neke strahovite i veoma
raširene smrtne bolesti koja je bila bič božji svojih vremena, reci­
mo kao danas rak. Nekakve injekcije. Tri injekcije — i stvar goto­
va! Ne, što kažem, jedna injekcija, jedna sama injekcija i stvar go­
tova. A injekcije je mogla da daje svaka bolničarka, pa i sam paci­
jent sebi, kao što čine morfiniste i stari šećeraši... Ili možda neko
sigurno, zajamčeno sredstvo protiv smrti uopće. To još nisam ri-

213
ješio, to ću odlučiti u toku pisanja. Uostalom svejedno. Vi ste za­
cijelo zapazili da su u današnjem svijetu riječ smrt i riječ rak po­
stale otprilike sinonimi. Treba biti profesionalni lingvista pa da se
ne uoči taj jednostavan lingvistički fakat. Kad bi se provela tačna
statistika, vidjeli biste koliko je u današnjem svijetu opala upotre­
ba riječi smrt u korist riječi rak\ Ljudske riječi i ljudski strahovi do­
laze i izlaze iz mode. Kolik je udio u mislima i osjećanjima neg­
dašnjeg čovjeka imala riječ vuk\ Gotovo čitav život bio je “u zna­
ku vuka”! A ko još danas misli na vuka? Kome danas pada na um
da oboli od likantropije? Danas se čovjek više ne boji smrti...
— Mislite da je čovječanstvo postalo hrabrije?
— Ne, danas se čovjek boji raka. Znao sam jednoga koji je dva­
deset godina plaćao mise da bi umro od tuberkuloze.
— Pa kako je svršilo?
— Umro je. Od raka, razumije se.
— To je dobra anegdota. Korisno upotrebljiva kako za antireli-
gioznu propagandu tako i za propagandu protiv raka.
— Eto vidite, nije ni toliko važno da li će to biti lijek od raka ili
lijek od smrti. Izlazi na isto. U čitavoj toj stvari neće se nimalo
operirati s mistikom ili s bilo kakvim iracionalnim elementima.
To i jest specifičnost ovog mog romana. Možda vam je poznato da
ja s mojim romanima nemam sreće. Obično me kore da sam reali­
sta, da nemam fantazije. Bacio sam se na fantastični roman. Ali
vidjet ćete: sad će me koriti što nisam realista. Da bih to predu-
sreo, odlučio sam da napišem realistički fantastični roman. Pa da
vidimo! Eto, stoga se moram pridržavati strogo racionalnih ele­
menata. Zastarjelo je gledanje po kome je fantastika nerazrješivo
povezana s mistikom. Novopronađeno sredstvo neće biti nikakav
alhemičarski “eliksir besmrtnosti”, već nešto čisto naučno. Zato
neću upotrebiti riječ “eliksir”, a još manje riječ “besmrtnost”, koje
bi svojim metafizičkim prizvukom zamutile kristalnu racionali-
stičku čistotu čitave stvari. Umjesto riječi “eliksir” upotrebit ću,
na primjer, riječ “tonikum”. Ili možda “hormon”. Ili “faktor Iks”.
O tim pojedinostima tehničke prirode posavjetovat ću se s jednim
biologom, jednim fiziologom i jednim fizičarom. Za to je najlak­
še! A umjesto izraza “besmrtnost”, doći će, recimo, izraz “besko­
načno trajanje”, ili “vječita regeneracija”. Tako. “Hormon vječite
regeneracije”, ili “Faktor beskonačnog trajanja”.

214
 - Ali, izvinite, nismo li s tim “beskonačnim”, “vječitim”, “bes­
krajnim", i opet objema nogama upali u metafiziku?
— Nipošto! To su naučni termini moderne fizike koji su već pro­
drli i u sitnu tehniku svakidašnjice. Sjetite se samo “beskrajnog
platna”, “beskonačnog vijka”, ili “vječite olovke”!... A da i ne go­
vorimo o beskrajnom prostoru, i to još zakrivljenom. Ili čak o plu-
ralitetnosti beskrajnih prostora! Stvar je samo u tome što je mo­
derna fizika preuzela beskrajnost, vječnost, besmrtnost iz ruku re­
ligija i mitologija u svoje ruke, onako kao što je već ranije medici­
na preuzela čovjeka i njegovo tijelo iz domene vradžbina u svoju
brigu. A onu raniju “vječnost” i “beskrajnost” možemo zasad os­
taviti pjesnicima... Ali ako vas baš smetaju ti izrazi, možemo za
novi lijek iznaći neko drugo ime. Naprimjer “Athanatik". To će
biti podesno, jer se može načiniti i plural, za slučaj da se daljim
istraživanjima iznađe čitav niz, red, familija takvih sredstava.
“Grupa athanatika". To dobro zvuči... Dakle, iznađen je Atha­
natik. Ljudi su dohakali raku, dohakali smrti. U prvi mah zavla­
dalo je golemo oduševljenje. Slavlje dotad neviđeno u povijesti
čovječanstva. Vatrometi, ivanjski kresovi, igranke do iznemoglo­
sti na javnim trgovima i raskršćima. Nepoznati ljudi grlili su se i
ljubili unakrst, u oba obraza. Nešto kao Quatorze juillet i ruska
Pasha i Proglašenje primirja, sve u isti mah. No relativno kratko
potrajala je pučka veselica. Na horizontu je zašaralo praskozorje
običnih “poratnih” teškoća, poznata, “sutradašnjica pobjede”. Bi­
lo je i efemernog prosperiteta, živahnosti noćnih lokala, švercer-
ski povišene atmosfere. Redovna poratna euforija. Ali masa je bila
zabrinuta. Masa je gunđala. Sto ćete, to je već njeno!... Zaboravio
sam vam napomenuti, stvar se dešavala u jednoj fantastičnoj
zemlji u kojoj su već prethodno svi socijalni, ekonomski i slični
problemi riješeni, sve nejednakosti ukinute, a bijeda obješena o
klin.
- Ali ako je uklonjena bijeda i nepravda, ako je ukinuta svaka
nejednakost, nije li time prestao i sam pojam mase?
— He, varate se! To je reakcionarno shvaćanje mase. Masa, na­
ime, nisu “oni koji pate”, kao što možda vi to laičarski zamišljate,
već naprosto “oni kakvih ima najviše”. A nije nipošto nužno da ti­
ma “kakvih ima najviše” povrh toga bude još i loše. Dakle, ne jed­
na sociološka distinkcija, nego jedan zahtjev logike. Priznat ćete

215
 da uvijek i u svakom stanju nužno mora da bude nekakvih “ka­
kvih ima najviše”.
- Čini mi se da je to samo jedan lijep sofizam. Ali nastavite.
- ... I tad se pojavilo ono što se neminovno pojavljuje na svim
historijskim prekretnicama, poslije velikih geografskih otkrića,
ratova, golemih pošasti i kataklizama, uopće poslije presudnih
događaja: zebnja. Ljude je obuzeo instinktivan strah od zamaši-
tosti novog pronalaska, kome nisu sagledavali domašaj i granice.
Skeptici su rekli: “hm! neće biti dobro!” Uvidjelo se da novi lijek,
zbog njegove dalekosežnosti, treba staviti pod najstrožu kontrolu.
Spočetka su imali iluziju da će biti dovoljna kontrola države. Jer
nastala je razumljiva jagma za ampulama Athanatika. I započele
su “obične stvari”, karakteristične za svako “poratno razdoblje”.
Nešto slično jagmi za “izvoznicama”, za valutnim dozvolama, za
koncesijama. Šverc i crna burza. Malverzacije, zloporabe, korup­
cija velikog stila. Buknule su monstre-afere. Da to tek približno
sebi predočite, pokušajte zamisliti u isti mah L’affaire du collier,
L’affaire Calas, Law-ov bankrot, Panamski skandal, L’affaire des
decorations, Dreyfussovu aferu, i još tuce takvih afera zajedno, sve
to s prisjenom neke velike petljanije s opojnim drogama u koju bi
bio umiješan nećak predsjednika republike, ili sam prestolona­
sljednik!... Govorkalo se da izvjesni trustovi, preko svojih agenata,
otkupljuju i uništavaju velike količine Athanatika, kako bi mu ti­
me podigli cijenu. Poturalo se u javnost (no ko zna, možda je to
bio samo manevar spretnih demagoga!) da neke gospođice iz vi­
šeg društva u svojim terevenkama serviraju gostima “Athanatik-
cocktail”, pa čak i to da skupocjeni lijek daju svojim omiljenim hr­
tovima. Jednom riječju, Athanatik je uključen u pojam komfora.
Međutim, masa, oni kakvih uvijek i neiskorjenjivo “ima najviše”,
veoma je teško dolazila do spasonosne ampulice... I eto, odjed­
nom je pukla nejednakost, dublja i veća od ma koje druge, nejed­
nakost kakvoj nije bilo ravne u povijesti čovječanstva: nejedna­
kost pred smrću. Sad su se ljudima učinile trice nekadašnje razli­
ke u društvenim i ekonomskim privilegijama, a milenijska borba
za koricu kruha prosto sprdnja - borba s komarcem!... Kako li su
naivni bili ekonomisti i sociolozi minulih vremena kad su mislili
da su mase baš zaljubljene u kruh! Ta molim vas, što tako naroči­
to, tako zamamljivo ima u kruhu? Neki narodi - naročito narodi

216
iz takozvane “Kartoffel-Gruppe”, pa i čitava bolja Mitteleuropa -
kruha gotovo uopće ne troše. Gluposti! Nije ljudima bilo do kru­
ha! Bilo im je do onoga do čega je uvijek i jedino čovjeku: do živo­
ta. A kruh je bio samo jedno, prilično ubogo i primitivno, sred­
stvo da se taj život nekako održi. Možete, dakle, lako zamisliti nji­
hovu angažiranost sad, kad se mnogo neposrednije radilo o tom
životu!... A nejednakost u raspodjeli Athanatika, priznat ćete i sa­
mi, bila je nužna. Ko će pametan sporiti da na svijetu ima i takvih
ljudi čije je djelo, pa prema tome i život, po čovječanstvo od ne-
sravnjivo veće vrijednosti nego život običnog prosječnog čovjeka,
nekoga od onih “kakvih ima najviše”? U prvom redu ta je pred­
nost priznata šefovima država. U raznim zamljama ona se pravda­
la na različite načine, već prema specifičnim momentima, religi­
oznim vjerovanjima, tradicijama, stepenu kulturnog razvitka. U
nekim zaostalim vanevropskim zemljama gdje je kralj još sin Sun­
ca, ta se prerogativa izvodila iz vladaočeva božanskog porijekla; u
drugim, veoma razvijenim zemljama, naprotiv, u kojima je život
šefa države potpuno etatiziran, ona se zasnivala na teoriji pogla­
vareve “socijalne dužnosti življenja”. Tek, ovako ili onako, na te­
melju ove ili one državnopravne teorije, u svim je zemljama pod­
jednako šefu države priznata ta prerogativa. Stvorena je pravna
ustanova “Izuzeća od smrti”, takozvana Todesenthebung, kako su to
tehničkim terminom nazvali njemački autori, koji su taj pravni
pojam u tančine razradili i dali najvrednije radove na tom područ­
ju. Za šefom države slijedio je niz velikodostojnika: predsjednici
ministarskih savjeta, predsjednici predstavničkih tijela, predsjed­
nici akademija i instituta, nosioci najviših odlikovanja s mačevi­
ma i lentom. Zatim, ministri i državni podsekretari, redovni aka­
demici, rektori i prorektori, predsjednik kasacije, predsjednik vr­
hovnog upravnog sudišta, predsjednik računskog dvora, pred­
sjednik glavnog privrednog vijeća. Zatim, s nešto ograničenim
Enthebungom, koji se obnavljao od godine do godine, potpredsjed­
nici kasacije, vrhovnog upravnog sudišta, računskog dvora i pred­
sjednici apelacionih sudova, zemaljskih upravnih sudova, pokra­
jinskih privrednih vijeća, dekani i prodekani, šefovi katedara, in­
tendanti centralnih kazališta, predsjednik cetralnog odbora crve­
nog krsta. U daljem redu dolazili su predsjednici pokrajinskih
predstavničkih tijela, predsjednici okružnih sudova i okružni jav­

217
ni tužioci, rukovodioci samostalnih kazališta lutaka, glavni tajnici
akademija, i tako dalje. I na koncu, čitav niz osoba kojima je ta po­
vlastica priznata specijalnim zakonima. Za vojna lica važile su po­
sebne uredbe. Najveća je teškoća, kao što pogađate, bila u tome da
se postavi neki pouzdan granični kriterij u toj neprimjetno klizećoj
graduelnosti... Vi vrtite glavom? Ali sigurno ćete se složiti, u načelu,
da se bar nekome morao udijeliti Enthebung: bilo bi zaista apsurdno
da jedan tako epohalan pronalazak ostane neiskorišten samo zbog
teškoća u postavljanju graničnog kriterija! Pokušajte sam skicirati
sumaran nacrt pravilnika o distribuciji! Zar nećete, ako nikome dru­
gome, prednost na korištenje Athanatika priznati onima koji su ga
pronašli? Inače bi se uistinu, na jednom višem, tragičnom planu
potvrdila stara ljudska istina da cipelar nosi najlošije cipele!...
— Malčice ste trivijalan u vašim metaforama, primijetio bih!
— Ne mari! Glavno je ideja... A čim ste priznali tu povlasticu
makar kome, time ste sjeli na onu beskrajnu vrpcu graduelnosti...
Povlastica je, dakle, odmah priznata pronalazačima. (To jest od­
mah poslije šefa države, koji je već od početka bio van svake di­
skusije.) A time je otvorena breša. Kroz tu brešu sad su nagrnuli
zvani i nezvani. Svi su iznalazili makar kakav osnov da se dokopa­
ju Todesenthebunga sa priloženom ampulicom. Vi ne možete pojmi­
ti kakve su se svinjarije stale dešavati! A što sve čovjek nije kadar
da učini za jednu takvu “doznaku na besmrtnost”? U prometu su
se pojavili savršeni falsifikati Todesentheungsschein-a s besprijekor­
nim vodenim znakom, koje je bilo praktično nemoguće razlikova­
ti od pravih. Javnost nije vjerovala da su ti falsifikati mogli nasta­
ti bez učešća državne markarnice. Razvio se gangsterizam neviđe­
nih razmjera. Tacit tih vremena prosto nije smagao riječi da oži-
goše moralni pad svoje epohe. Bilo je, bilo je dabome, i akata po-
žrtvovnosti, gesta zadivljujućeg altruizma, primjera izuzetne veli­
čine duha! Jer na svijetu, gospodine, postoji i dobro; jednako, i je­
dnako neuništivo, kao i zlo. Tako, zabilježen je dirljiv slučaj dvoje
ljubavnika. On se dokopao jedne ampulice. Podijelili su je, iska-
pili je tačno popola. Rezultat: umrli su oboje. Atbanatik je, naime,
imao svoje djelovanje samo ako je uzet u strogo određenoj dozi.
U nešto manjoj dozi, bio je već potpuno neefikasan, ili je čak uz­
rokovao neugodnosti. Povraćanje, vrtoglavicu, urtikariju, pa i te­
že alergične smetnje. A katkad i samu smrt. Slučaj dvoje ljubavni­

218
 ka samo je dao maha cinicima i egoistima. Smijali su se: “Eto vam
ga, vaša ‘dobrota’!” I pjevušili su tad pomodnu talijansku pjesmicu
“Esser buoni - che affare digonzi!...” Bilo je, dakle, i svijetlih primjera.
Ali prevladavalo je ono drugo. Oko jedne ampule Athanatika plele
su se nevjerovatne intrige, zapinjale zamke i smicalice, udešavale
podvale, podmetale noge, raspaljivale kanibalske borbe. Padalo je
po pet, po deset, po pedeset zdravih glava — da bi se spasila jedna
samrtnička. A ponajčešće, poslije tolike borbe, u zločinom plaćenoj
ampuli - bila je najobičnija sterilizirana voda!...
- A zašto baš sterilizirana?
— E, zato! Da se ne bi slučajno desilo da pacijent, mjesto od ra­
ka, umre od infekcije! Jer, u internom saobraćaju među bolestima
postoji gentlemen’s agreement. Tu nema otimačine ni presizanja. Mo­
žda tek izuzetno neka nova, nevaspitana bolest, koja još ne pozna
pravila igre, zaleti se preko reda sa svojom viljuškom. Ali je od­
mah klopnu po nadlanici. Tu vlada savršeno poštovanje rezervaci­
ja. Tako, na primjer, ako neko ima da umre od raka, sasvim je is­
ključeno da mu, recimo, padne kap. Može da se ljubi u usta s kuž­
nima, može da znojan skače naglavce u mrzlu vodu šesnaest puta
dnevno, on neće oboljeti od kuge, on neće dobiti upalu pluća!...
Preduzimano je sve moguće da se osujeti šverc, da se suzbije špe­
kulacija, da se stane na rep nepodopštinama. Zavedene su dra-
konske kazne. Čitavo naoružanje preorijentiralo se na zelenu uni­
formu: na pet hiljada zdravstveno-financijskih stražara dolazio je
možda tek jedan artiljerac ili pješak. Financi su postali vodeći,
omiljeni, elitni rod vojske. Zelena uniforma značila je za šiparice
ono što je ranije bila plava avijatičarska, a još ranije husarske crve­
ne hlače. Nezapamćenu popularnost postigao je šlager “Zeleni čov­
jek” , za koji je riječi napisao veoma čuven pjesnik, poznat po svo­
jim sveizražavajućim šestercima. Grmjelo je, tutnjalo, cvililo, pi-
skutalo, cijukalo, pjevušilo i zviždukalo na svim uglovima, sa svih
prozora, iz svih gramofona i radio-aparata, s orhestriona po sa­
jamskim šatrama i s banjo-a po noćnim lokalima:

“ ...Za ampulicu, haj,

oh sve, baš sve ću dat:
nevinih grudi raj,
čednosti prve cvat!..."

219
 Jer šverc ampulica najviše se širio putem dobro organizirane
podzemne mreže ženske djece. Dočekivale su vas iza ugla djevoj­
čice crnih zubi, od dvanaest, od deset, od osam godina, i odvlačile
vas za rukav ružno namigujući. Poveli su veliku hajku na te šta­
kore iz podzemlja. Opkolili bi kvart, spuštali policijske pse u vo­
dove kanalizacije i istjerivali čitave čopore djevojčica koje su skvi­
čale kao mali šakali. Neke su se branile da to čine radi iznurenih
očeva na samrtničkoj postelji. Po gradovima u unutrašnjosti bilo
je slučajeva da su ih na buljuke izvodili pred zidove i likvidirali
mitraljezima. Ali sve to nije mnogo pomoglo. Jer su i financi — i
to ne samo obični financi, nego i financijski preglednici i kontro­
lori, pa čak i vrhovni šefovi financijske službe u rangu armijskih
generala — postali krajnje nepouzdani i podmitljivi. Podmitljivost
i ustanova bakšiša zauzeli su takve razmjere, da su imućniji bježali
na Bliži Istok, još nezahvaćen blagodatima novog pronalaska, e
da bi odahnuli u svježijem zraku. Svak, formalno svak bio je pot­
kupljiv. I, što je najgore, ne potkupljiv novcem, ili ne jedino nov­
cem, već poglavito samim ampulama. Izvedu djevojčicu crnih zu­
bi pred kvartovskog komesara, a ona, čim iziđe pandur, samo
podmigne i izvuče iz čarapice ampulicu. Ljudi smo! Sto ćete, kad
su čak i državni poglavari, inače pozvani da budu primjer i uzor,
abuzivno proširivali svoju ustavnu povlasticu. A da i ne govorimo
o ostalim državnim funkcionerima. Službeni Todesenthebung bio je
strogo ličan. E pa dobro! Oni su na taj svoj strogo lični, sa služ­
benim položajem povezani Todesenthebung pokušavali da iskamče
poneku ampulicu i za svoje najbliže. A u jednom slučaju čak i za
ljubavnicu!... Vrhunac svega bio je kad se otkrilo da je sin pred­
sjednika Državnog savjeta za distribuciju i upotrebu Athanatika (već
od ranije poznat kao propalica i kokainoman) prodao jednu am­
pulicu za novac. Iz čega se logično zaključilo da je posjedovao bar
dvije ampulice. Jer je u ta dramatska vremena srušena stara pred­
rasuda pod kojom su stoljećima živjeli ljudi, da na listi ljudskih
dobara novac zauzima prvo mjesto. Sad je jasno puklo: ne, na pr­
vom mjestu stoji život, a tek na drugom novac!... U isto vrijeme,
očevi brojne familije, uzorni službenici osmog činovnog razreda,
koji su nerijetko i nedjeljom poslije podne dolazili u ured da ažuri­
raju zaostalu poštu, - i dalje su umirali uz samu utjehu rentgen-
skih zračenja i C-vitamina!...

220
 — Grozno! Već slutim da stvar neće izaći na dobro...
— Tako je. Pogodili ste. Romani nikad ne izlaze na dobro. Kad
bi imali da izađu na dobro, ne bi bilo zašto da se pišu. Da neko
usred noći nazove vatrogasnu stanicu: “halo! u mojoj kući, ulica i
broj taj i taj, nije se desio požar”, očevidno bi pomislili da je polu­
dio. I, vjerovatno, oni bi sa svoje strane odtelefonirali istu vijest
stanici za prvu pomoć. Roman se piše samo onda kad kuća gori.
Inače je to plitka igrarija, tek radi zabave dokonih. To prepuštam
drugima. Ako je čovjek spao na to da piše fantastične romane, to
još ne znači da se degradirao dotle da juri za uspjehom u najširim
redovima. Ali to opet ne smijete shvatiti tako kao da koketiram
s larpurlartizmom. Od toga se najodlučnije ograđujem! Larpurlar­
tizam samo ponavlja grubu pogrešku sociologizma, na koji upra­
vlja svoje strijele: i jedan i drugi nalaze svrhu umjetnosti u nečem
različitom od njene prave svrhe: gole ljudske istine. Gole ljudske
istine, slobodne od bilo kakve usmjerenosti, slijepe za bilo kakvu
svrhovitost, suvereno nebrižne za posljetke koji iz nje slijede. Jer
čim nije takva, ona samo falsificira i laže. Ideologije i “osmišljene
istine” nisu drugo nego narihtavanje lažnih bilansa u smršenom
računovodstvu čovječanstva. Ako se, dakle, u mom slučaju baš
hoće da operira s izrazom larpurlartizam, neka se to nazove lar­
purlartizmom istine!
— Ali današnje napaćeno čovječanstvo traži vedrije romane.
— A, je li? Htjeli biste roman s happy end-om. Ne, gospodine.
Ovakva jedna tragička materija ne ispušta se tako lako iz ruku!
Tragedija u životu susrećete koliko god hoćete, na svakom kora­
ku. U umjetnosti dobre su tragedije veoma rijetke. Za tragediju
u životu dovoljna je nesreća. Za tragediju u književnosti treba još
nešto: talenat. Možda je to neki specijalni talenat, talenat za ne­
sreću, ako hoćete. Ali ipak talenat. A kako je talenat kudikamo
rjeđi od nesreće, shvatljiv je taj nesrazmjer. Osim toga, nije tačno
da današnje napaćeno čovječanstvo traži romane s happy end-om.
To traže frizerke. A frizerke nisu čovječanstvo. Čovječanstvo, na­
protiv, traži baš romane koji tište na zub koji boli. Čovječanstvo
se prozlilo, moj gospodine. Ono je dobilo perverzne ukuse. Ne­
kad je ono tražilo dječje bajke, dočaravanje nemogućeg i nedosti-
živog raja. Nekad su išle gastronomske nature morte s fazanima
i jarebicama, raskoljenim lubenicama i kalifornijskim breskvama.

221
Danas idu nature morte s porilukom i jeftinim zemljanim krčazi­
ma ili s ustajalim ribama na novinskom papiru. Nekad su bolesni­
ci tražili da im se pričaju priče o zdravlju. Danas oni nezasitno ho­
će da im se priča o njihovoj bolesti. Ljudi traže što goliju konkre-
tizaciju svog zla i svog pakla... Naravno, sociolozi i pragmatiste
plediraju za optimističku ili “perspektivnu” književnost, kako oni
to zovu. Oni vjeruju u meteorologiju kao nauku, ali pod uslovom
da im kaže da će sutra biti lijepo vrijeme... Vama bi se htjelo da
moj roman ispadne na dobro? Gdje bismo svršili da su tako po­
stupali Eshil, Sofoklo, Sekspir i slični velmože!... Ne, dragi moj.
Happy end je jeftina stvar, stvar za sitne duše i mala vremena. Ne­
dostojna našeg dramatičnog doba. A pogotovu nedostojna onog
još dramatičnijeg na pomolu o kome se u mom romanu radi...
Uostalom, zar ja tu nešto mogu? Vi još živite u bezazlenoj obmani
da je pisac gospodar situacije. On je to možda tek za nekoliko po­
četnih stranica ili poglavlja, dok postavi stvar, dok namjesti kuli­
se, dok navije oprugu svojim licima. Dalje, sve se razvija samo od
sebe, svojim nužnim, neizmjenljivim tokom, i vuče pisca za so­
bom kao psa na lancu. Blažena naivnosti neupućenih koji misle
da pisac piše ono što hoće! Taman! Iz njega nešto laje, brekće,
mahnita, bulazni, drmusa njime kao drvenim lutkom. A on, ako
je dovoljno bedast, samo se trudi da to bulažnjenje složi u tesane,
gramatički besprijekorne rečenice, da prikrije čitaočevu oku ono
unutrašnje truskanje i drmusanje, što mu podaje nepomućeno
miran i građanski pristojan privid, doprinoseći još više nesporazu­
mu između njega i čitaoca... Ja tu ni uz najbolju volju ne mogu
više ništa da izmijenim.
— Ali molim vas, odakle i zašto ta strka, ta jagma, te afere? Zar
se Athanatik mogao proizvoditi u tako ograničenim količinama?
Zašto je nužno da se athanatici dobijaju iz neke neobično skupo­
cjene sirovine, iz neke materije vanredno rijetke na ovoj planeti?
- Baš naprotiv! Athanatik se dobiva iz prezrene, krajnje jeftine ma­
terije. Proces proizvodnje bio je sasvim jednostavan, a proizvodni tro­
škovi uprav bagatelni. Računa se da je vrijednost dviju cigareta bolje
vrste približno odgovarala vrijednosti triju ampulica Athanatika.
— Pa čemu onda čitav taj kijamet?
- Vidim da niste uočili najhitnije. Nije problem u tehničkim
mogućnostima i granicama proizvodnje, problem je u tome kome

222
se i do kog ukupnog iznosa smije izdati Todesenthebung. Pokazujete
zabrinjujući nedostatak fantazije. Kako vi to zamišljate, molim
vas? Da svak ko se jednom slučajno rodio ostane na tom svijetu
za vječita vremena? Da djedovi i unuci budu vršnjaci? Da Amen-
hotep Četvrti, Karlo Veliki, Luj Četrnaesti, Ludvig Bavarski, i svi
drugi koji će još doći, postanu savremenici? Vi dobro znate da po
ljudskim zakonima mišljenja pravo da zauvijek traju imaju samo
stvari koje oduvijek postoje. Kako bi izgledala ta vječnost, na jed­
nom kraju zatupljena kao lenjir a na drugom zašiljena kao strije­
la? Nema toga: postao sam slučajno i iz ničega, ali neću da dalje
budem podložan slučaju, neću da se vratim u rodno ništa!... Zaci­
jelo vam je poznato da su ozbiljni ekonomisti već danas prilično
zabrinuti činjenicom što se ljudski vijek produžio za prosječno pet
godina. Izračunajte časkom: kilo kruha dnevno, pomnoženo za
pet godina, pomnoženo za čovječanstvo. Koliko to iznosi? A što
bi tek značilo kad bi se ljudski vijek općenito produžio, neću da
kažem ad inftnitum, ali za samih petnaest ili dvadeset godina. Ta
čovječe, u roku od nekoliko decenija ova bi planeta morala da is­
todobno hrani dvije kompletne garniture čovječanstva! A kamoli
Malthus! A gdje bismo se tek našli za pet, za šest, za deset deceni­
ja? Kalifova šahovska tabla s početnim ulogom od zrna pšenice!...
— I onda?
— Sto “i onda”?
— Sto je dalje bilo?
— Zinula je među dvonošcima provalija kakva nikad ranije nije
postojala. Ljudi su se dijelili ne više na imućne i siromašne, na site
i gladne, na gospodare i robove, nego na smrtne i besmrtne. Sto
ćete više, dobri moj gospodine!... U pojedinim zemljama buknule
su revolucije. Ljudi su provalili iz svojih kaveza, iz svojih brloga i
jazbina, mračni, crni u licu, žedni krvi. Kroz masu je provrvjela
praznovjerica da krv besmrtnih produžuje život smrtnima. Po uli­
cama ste mogli vidjeti rojeve kosmatih smrtnika sakupljenih oko
lešine kakvog besmrtnika: na koljenima, pobožno su joj sisali krv
ispod grla...
— Kako to: “lešine besmrtnih”! Contradictio in adjecto\...
— Mala vaša zabuna: rekao sam besmrtni, to jest pošteđeni od
spontane smrti: nisam rekao neusmrtivi\ Priznat ćete, inače bi igra
bila i odviše nejednaka! Čak i za roman!...

223
 — A tako! Athanatik je dakle imao tek relativno djelovanje!...
— Vi kao da ste malko razočaran? Čovječe, nezasitan besmrtno­
sti!... Jest, samo relativno djelovanje... Zapravo, spočetka nije bilo
tako. To sam preskočio, da vas ne zamaram detaljima. Ali kad vas
već interesira, ispričat ću vam i to. Dakle, u početku je Athanatik
djelovao apsolutno i univerzalno, podjednako kod spontane, pri­
rodne smrti, kao i kod umorstva, samoubistva itd. To je bio Atha­
natik A. Kasnije je usavršen u tom pravcu da je vršio svoj učinak
samo kod prirodne spontane smrti. To ]e Athanatik B. Dandanas,
kad se kaže Athanatik, misli se uvijek i samo na Athanatik B. Jer
je Athanatik A potpuno izbačen iz upotrebe, uništen i zaboravljen.
— Ali zašto?!
— I to ima svoj razlog. Athanatik A davao je povoda zloupotre­
bama kudikamo više nego Athanatik B. Kad su kod državnih or­
gana učestale malverzacije, delikt zloupotrebe Athanatika izjed­
načen je s najtežim zločinom: s veleizdajom, pa je kažnjavan
smrtnom kaznom. I to strijeljanjem u leđa. No ni to nije bilo na­
ročito efikasno. “Fućkam ja na strijeljanje”, — govorio je čovjek
odlazeći na stratište, — “ako sam prethodno primio moju ampuli-
cu AthanatikaV' Više-manje, rupa na leđima kaputa bila je sva šte­
ta. Zato su u tom periodu radnje za umjetno štopanje nicale kao
gljive poslije kiše. Strijeljani bi se potajao, noću ustao od mrtvih,
u prvoj radnji zakrpio rupu na leđima, pa zviždućući odšvrljao u
mjesto gdje ga ne poznaju. Tad je osnovano Specijalno vijeće za nad­
zor i suzbijanje zloupotrebe Athanatika, a uskoro zatim i Biro za suz­
bijanje zloupotreba u Specijalnom vijeću, sa ovlaštenjima izvanrednog
prijekog suda. Ali, kao što pogađate, i to se ubrzo pokazalo nedo­
voljno. Ispostavilo se, naime, da u Birou sjede ljudi gamni na be­
smrtnost ne manje od onih koji sjede u Specijalnom vijeću. I tad —
tad je spasao situaciju onaj crnac koji uvijek spasava kad situaci­
ja dođe u ćorsokak: nauka. Jedan genijalan naučenjak, poslije du­
gih opita, uspio je da usavrši Athanatik u pravcu relativnog djelo­
vanja. Golemo pokročenje u nauci: pronađen je Athanatik B! Pro­
nalazač je stekao ogromnu reputaciju i zaradio grdne milione.
Zvao se Robel. Iz pretička svojih zarada osnovao je “Robelovu fon­
daciju", za mlade naučenjake koji se okušavaju na pronalazačkom
polju. Tako je Athanatik A skinut s tapeta i zauvijek zbrisan s ku­
gle zemaljske.

224
 — Zar baš nikome nije priznato pravo na korištenje Athanatika
A?
— Nikome!
— Ni kralju?
— Ni kralju!
— A ko je imao vlast iznad samog kralja, pa da mu ograniči tu
prerogativu? Narod? Ili možda ustav? A zar nije pomislio na dr­
žavni udar?
— Ne narod. Ni ustav.
— A ko onda?
— Krunsko vijeće! Sto mislite? Da prestolonasljednik ostane
vječno prestolonasljednik, infantkinja vječno infantkinja, preten­
dent vječno pretendent? “Vječiti aspirant”! Nije li to još gore ne­
go “Vječiti Židov”?!...
— Vratimo se, zalutali smo.
— Jasno da smo zalutali! Kad bar u fantastičnom romanu čov­
jek ne bi smio zalutati, kakav bi to fantastični roman bio!...
— Nastavite. Kako se dalje razvijala borba smrtnih i besmrtnih?
— ...Odigravali su se neopisivo krvavi prizori. “Les noyades de
Nantes" u poređenju s tim sušto su spomenarsko cvijeće!... Drža­
va se, dakako, branila. Razumljivo! Svak brani sebe. Zaredale su
masovne egzekucije, u industrijskom opsegu. Stupili su u akciju i
bojni otrovi. Unutrašnjost je bombardirana iz specijalnih aviona
kratkog radijusa, za domaću upotrebu. Ponegdje su osposobljene
i stare gasne komore iz ranijih vremena...
— Nastavite, nastavite!...
— ...I napokon su ljudi uvidjeli da je nedovoljna kontrola drža­
ve. Rekli su: jedno tako opasno i dalekosežno sredstvo kao što je
Athanatik, podobno da uzrokuje tolike duboke poremećaje i po­
trese među dvonošcima, može danas-sutra ugroziti i sam opsta­
nak čovječanstva. Zato ga treba izdići iznad države i staviti pod
kontrolu jednog višeg, naddržavnog tijela, u kome bi bile zastu­
pane i angažirane sve zemlje i nacije i koje bi predstavljalo samo
čovječanstvo. Ono bi trebalo da zavede red, da uspostavi mir, da
učini kraj građanskim ratovima i bratoubilačkoj borbi između
smrtnih i besmrtnih. Na ruševinama i prema kalupu jedne ranije
slične naddržavne tvorevine, koja je vrlo brzo postala jedna šup­
lja riječ, stvorena je nova... Nemojte se smješkati. Ta se naivnost

225
mora oprostiti. Ljudima je potreban bar tračak, bar snoviđenje
nade. Lude, slijepe nade!...
— Dalje!...
— ...Sve su oči čovječanstva bile uprte u novo naddržavno tijelo.
Njemu su upućivane note i adrese, apeli i memorandumi, pred­
stavke i protesti, peticije i rezolucije. Od njega se očekivalo čudo.
— A što se u tim peticijama tražilo?
— Ono što se jedino moglo tražiti. Nemogućnost da zemlja na
sebi nosi i hrani više simultanih čovječanstava, čiji se broj sve vr-
toglavije množi, bila je odveć očita a da bi se razumno mogla za­
htijevati demokratizacija Athanatika.
Prema tome, nije preostajalo drugo nego da se traži njegova
potpuna zabrana i uništenje postojećih rezervi. Možda je najko-
mičnije u čitavoj stvari što su za geslo svih tih peticija, rezolucija,
protesta i deklaracija ljudi uzeli ne neku velezvučnu frazu, već
malko prekrojenu krilaticu iz jedne pobune napuljske camorre\ 0
tutti vita — o tutti morte! Osim ako nije još komičnije to, što su či­
tavu tu akciju za uništenje Athanatika nazvali — akcijom za razoru­
žanje!... Promicale su beskonačne nijeme povorke, impozantne u
svojoj organiziranoj šutnji, s golemim transparentima: VRATITE
NAM NAŠ RAK! VRATITE NAM NAŠU SMRT! Pozivali su se
na svoje izvorno, osnovno, neotuđivo pravo na njih kao na svoju
rođenu, ljudsku stvar.
— A kako je svršila priča? Jesu li te peticije prihvaćene? Je li od­
lučeno da se Athanatik uništi?
— E, to vam ne mogu reći! Dozvolite, to je moja mala tajna!
— Otkrijte mi je, preklinjem vas! Ne kao autor čitaocu, već kao
čovjek čovjeku!...
— Hm... Dakle... to u stvari još nisam riješio. Završetak mog ro­
mana još visi. I to, vjerujte mi, ne zbog nedostatka fantazije. O
ne!... Naprosto, rekao bih, iz nekog straha od odgovornosti pred
čovječanstvom... Zaista, škakljiv zadatak!...
— Uslišite me: iznađite nekakvo prihvatljivo rješenje!...
— Opet vi!... Zar ste, dakle, zbilja i vi jedan od onih koji podli­
ježu naivnoj obmani da ima optimističke i pesimističke literature?
Recite mi, molim vas, ako već znate, koja je, gdje je ta optimisti­
čka literatura? Gdje je vi vidite? Pređite pogledom od ocoubilač-
kih i bratoubilačkih kozmogonija koje stoje na prapočetku svijeta

226
pa do velikih epopeja naših dana, i recite mi: gdje je? Zar Prome-
theus desmotes? Zar Kain i Abel? Zar Opći Potop? Zar priča o Jako­
vu i Ezavu? Zar idilični “porodični romani” starine, Edipova tri­
logija, Orestija, nimalo bolji od obiteljskih kronika naturalizma?
Zar Sekspir, Milton, Dostojevski? Gdje je taj Prometej koji se raz­
borito pomirio sa Zeusom, ta Orestija u kojoj je povratnik s rati­
šta našao kod kuće sve u najboljem redu, taj Edip koji nije sebi iš­
čupao noktima oči i odlutao svijetom? I na što bi se srozao Edip
kad bi odmahnuo rukom “sve su to bulažnjenja jednog ishlapje­
log pastira i jednog manijačkog popa”, Kreont kad bi rekao: “ne­
ka joj bude! neka ga pokopa, ako već toliko drži do formalnosti!”,
Antigona kad bi se sretno vjenčala sa svojim Hemonom da odga­
ja djecu u poštovanju državnih zakona? Pokažite mi tog Otela ko­
ji tragički ne nasjeda, tog Leara o koga se otimlju ljubazne kćer­
ke, tog Hamleta koji se bez kolebanja odlučuje za “biti”! Dovedi­
te mi tu Ofeliju koja ne skače u potok, tu Dezdemonu koja uspi­
jeva dokazati svoju nevinost, tu Emu koja se ne zagrcava šakom
arsena, tu Anu koja se ne baca pod teretni voz! Koji je taj veliki
duh, taj veliki pjesnik, a da nije nosilac jedne svoje tragičke vizije
života?... Uostalom, i kad bi se čovjek htio da izdigne iznad svih
literarnih obzira i konsideracija, da se iznevjeri njenim najboljim
tradicijama, da okrene leđa i Eshilu i Sofoklu i Sekspiru, te da za­
vrši djelo s happy end-om, kako da to ostvari, na koji način to da
izvede?... Vidite i sami, ja bih htio da budem optimista, imam
najbolju volju. Ali ne znam kako se to čini. Ako vi slučajno znate,
pomozite mi! Sto treba učiniti, što treba željeti pa da čovjek bude
optimist? Konkretno, što da napišem, kako da završim moj roman
da bi to bio happy endd Eto pred vama su sve mogućnosti, odlučite
vi! Da Athanatik učinim dostupnim svima? To valjda ne — to bi
tek bio kataklizam, smak svijeta! Da ga koriste samo neki, da i
ovaj put ostanu zakinuti oni “kakvih ima najviše” — pa odatle je
tragedija i potekla! A što drugo da izmislim? Sugerirajte mi! Po­
učite me!...
Krezubi se češkao po isturenom podbratku i nezadovoljno žva-
tao desnima.
— ...Eto vidite. Ako hoćemo da budemo bar mrvicu optimisti,
ne preostaje nam drugo nego da natjeramo naddržavno tijelo da
uništi Athanatik\

227
 Kaplje u lokvicama pred prozorom padale su nepromijenjenom
gustoćom. Besprekidno, ujednačeno, kao da je oduvijek kišilo i
kao da će dovijeka kišiti.
— Zar ne?...
— Doista, ne preostaje drugo!... Učinite tako!... Za čovječanstvo
nikakva žrtva ne smije biti teška. Čak ni žrtva besmrtnosti.

50.

Je li moguće da ste i vi bili oženjen? - zgranula se moja bol­

ničarka.
— Jesam, sestrice, ali tako malo da o tome nije vrijedno govoriti.
— Čudno!
— Zašto čudno?
— Ne znam. Nikad to ne bih bila rekla. Činilo mi se da ste pravi
neženja.
— Pa jest... Poneko tako do kasnih godina sačuva tip neženje!...
Izašla je još uvijek začuđena izraza. A kad je za sobom zatvorila
vrata, skinuo sam s lica osmijeh, kao zubalo, i rekao sam sebi: ras-
prčkao si svoj život, rasprčkao ga za se i za potomstvo, kako su to
govorili stari notari. Prosto kao da si dunuo u maslačak!
A opet, kao da to nisam učinio ja. Baš kao da je sve tome išlo na
ruku: sredina, prilike, ljudi s kojima sam dolazio u dodir, pa i sam
slučaj. I, rekao bih, čim mi je neko bio privrženiji, tim je više tome
doprinosio. Čak i onda kad sam htio da se podredim, da ja za dru­
goga nešto učinim, ispadalo je opet na isto. A pokušavao sam da
vodim računa o drugima, trudio se da se brinem o dobrobiti drugih!
Gotovo sam bio dosadio ženi vječitim zapitkivanjem: “Dolores, jesi
li sretna? jesi li zadovoljna?” A ona je doista bila zadovoljna. (U nje,
uostalom, kao da nije ni bilo razlike između sreće i zadovoljstva.)
Stvar je u tome što je ona bila zadovoljna uvijek kad je mislila da
sam zadovoljan ja. “Neću da te ni u čemu sputavam, neću da
ograničavam tvoje mogućnosti”. Kad su nastupila teža vremena,
spremno je pristala da s djetetom ostane kod svojih roditelja. Tek, u
njenim pismima i planovima za budućnost stalno se navraćao refren:
“kad se sredimo”, “kad se i mi najzad sredimo i smirimo”.
Ni meni nije sasvim strana ta radost od tuđe radosti, to zado­
voljstvo u tuđem zadovoljstvu. “Jest”, — znala bi nadometnuti

228
Dolores s blagom šalom, — “ali samo onda kad se tuđe zadovolj­
stvo podudara s tvojim”. A odmah zatim pobojala bi se da me nije
povrijedila. Pomišljao sam: ima pravo; možda je to opća muška-
račka crta. Ali smjesta sam otklanjao tu laku obranu. Nikad ni­
sam volio ništa jeftino, pa ni jeftina umirenja savjesti. Uzdahnuo
bih, gledajući u se. Uviđao sam: najveći dio naših zajedničkih te­
goba snosi ona. A i ranije, prije nego sam se s njom sreo, bivalo je
tako. Kad god mi se u životu nešto teško dogodilo, ja sam u neku
ruku bio odsutan. Cesto sasvim neskrivljeno, sasvim slučajno,
katkad i zbog više sile. Ali tek, dešavalo se tako. Bila to smrt u
porodici, neka teška briga, neko mučno strahovanje, uvijek mi je
bivalo ušteđeno ono najgore. Stizao sam “na gotovo”: kad je mrt­
vac pokopan, kad je briga skinuta s glave, kad se strahovanje ras­
plinulo, ili čak pretopilo u blaženi i malko umorni osmijeh olak­
šanja. Nejaka dob i nježno zdravlje; kasnije prostorna udaljenost,
a uvijek moja nespretnost u praktičnim stvarima — sve je išlo u
prilog toj poštedi. A ne bi bilo tačno misliti da sam to izuzeće od
neprilika primao olako, bez unutrašnjeg glaska savjesti, kao stvar
koja prirodno slijedi. Naprotiv, prilično sam se grizao što tako bi­
va. Ali je i dalje bivalo tako.
“Dolores, ti si moja žrtva!” — osjetio bih potrebu da joj kažem,
za kraćih utolina kad bih se smirio kod kuće. — “Nema šta, moja
žrtva, to jasno uviđam”. I nadodao bih iz dubine, u onoj pomami
priznavanja i samooptuživanja: “Ja sam kao dijete! Bespomoćan i
neodgovoran kao malo dijete! Ja ne znam što bih i kako bih u ži­
votu bez tebe, Dolores. Prosto bih uginuo, kao slijepo kučence!
Ti si moja dadilja”. Vruće bih joj izljubio obje ruke. I osjetio bih
se odterećen. I odmah zatim, rekao bih sam sebi: gle, sad misliš
da si time platio sve! I smjesta bi nikao poriv da joj to priznam.
A tad bih opet pomislio: sad ti se čini da si ovim priznanjem čak
i preplatio! Iskrenost je neka tvoja univerzalna valuta kojom sve
podmiruješ! Pa bih osjetio potrebu da joj i to priznam. Vidio sam
jasno da ta moja iskrenost i to razgolićavanje padaju teže i bolni­
je njoj nego meni samome. “Eto, čak i cijenu moje iskrenosti pla­
ćaš ti, Dolores, a ne ja!” Ponovo bih joj pograbio i izljubio do la­
kata ruke, svesrdno, iz dna duše. I nisam znao što bih drugo da
reknem, što bih više da učinim. Ona se trudila da se nasmiješi. U
tom nastojanju katkad bi joj među trepavicama nikla i za nju sa­

229
mu sasvim neočekivana suza. Vjerovao sam u takvim časovima da
bih bio spreman sve, ama sve za nju učiniti. Vjerovao sam.
Načisto sam, sasvim načisto: iskrenost ima i jednu sumnjivu stra­
nu. Skupo dolazimo do njenih krajnjih granica, do njenog punog po­
sjeda. Ali kad smo jednom do toga došli, ona je gotovo besplatna.
No zbog onog teškog ovladavanja njome, kasnije nam se čini da je
potpuna i neograničena iskrenost najviša cijena koju čovjek može da
plati i koja od čovjeka može da se traži. Samo polovična, samo do­
kraja neosvojena iskrenost biva teška: puna, beskompromisna, ne­
ograničena iskrenost sasvim je bezbolna. U neku ruku, sama sebi
plaćom: hrabrost priznanja obilno nam nadoknađuje ono što smo
priznanjem izgubili. Pa čak i više od toga: odbacuje nam neki višak
vrijednosti. Upražnjavanje potpune iskrenosti je stvar vježbe, tehni­
ke: čovjek se navikne da se u nju baci bez kolebanja, automatski,
onako kao što se profesionalni spasilac bučne u vodu ne pitajući ko­
liko je studena i virovita; on je izgubio osjetljivost i za hladnoću vode
i za plemenitost svog poziva. Sve u svemu, prilično jeftina stvar. Mo­
glo bi se čak reći: dobar posao. Kad bi se u širim redovima spoznalo
kako se relativno lako postiže taj vid savršenstva, vjerujem da bi se
ljudi u mnogo većem broju dali na prakticiranje potpune iskrenosti.
“Maja je već čitava djevojčica, lijepo napreduje u klaviru. Ti je
gotovo i ne poznaš!”, javljala su pisma. “Hoćemo li i mi najzad
doći na zelenu granu? Hoće li doći dan da se i mi sakupimo na
jednom mjestu? Nije li i tebe već zamorio taj život?”
Došlo je i to. Sasvim neočekivano, Dolores je naslijedila malu
vilu i destileriju u primorskom gradiću. Oko vile je bio prostran i
zapušten park, pozadi destilerija, sve to izdvojeno visokim ograd-
nim zidom. Posao nam nije zadavao brige: vodili su ga stari na­
mještenici, i sve je teklo kao i ranije. Iza vile dizao se red tmastih
čempresa. U noćima južine prekidao sam čitanje: s rukama pod
glavom, slušao sam njihov jedri šumor. Za jedan časak povjerovao
sam da ću moći da se skrasim u tom lijenom, udobnom životu,
idealu kasno oženjena i malko posustala čovjeka. U tom ambijen­
tu bilo je nečeg meni bliskog, nečeg što me podsjećalo na djetinj­
stvo, na bakina brata koji je proizvodio mastiku i one mađioničar-
ske oblake opalske zamagljenosti.
Ali kad za nekoga nije “zelena grana”, ona će se i pod najma­
njom, makar i ptičjom težinom skršiti. Ekloga je potrajala svega

230
nekoliko mjeseci. Jedne subote poslije podne otišli smo na izlet, a
kad smo se vratili, našli smo se na zgarištu. Kosturi zgrada zjapili
su svojim šupljim prozorima. Red spaljenih čempresa iza vile str-
šao je poput crnih direka pogorjelog cirkusa. Za našeg izbivanja
oganj koji je u destileriji tinjao vjerovatno još od subote pod po­
godnim vjetrom u noći razbuktao se i za nekoliko sati sve uništio.
Šljunak na stazicama piskutao je kao poslije kiše, natopljen mor­
skom vodom kojom su gasili požar. U zraku je još lebdio miris
aromatičnih ulja i pržena šećera. Sve je bilo obavljeno bez nas.
Na zgarištu se iskupilo pola mjesta. U želji da nam pruže svoju
pomoć, dovijali su se da rekonstruiraju događaj na najvjerovatni-
ji način. Više od toga nisu ni mogli. Ja sam sa svoje strane bio za­
dovoljan što se nisam miješao u poslove destilerije. Ipak, time nije
bila skinuta s mene svaka sjena odgovornosti; prosto zato što je
stvar bila potpuno “u mome stilu”. A takva stilska podudarnost,
za nuždu, zna da zamijeni krivicu. Jer život, ma koliko nam se
katkad činilo da teče stihijski valjajući događaje bez reda i suvi-
slosti, rijetko kad počinja stilske pogreške. On je sretno lišen one
brige koja toliko muči tvorce vještačkih drama: u njemu leži ga­
rancija da će sve što učini nužno biti dosljedno. Svak od nas nosi
u sebi namotano klupko svog životopisa, repertorijum svojih mo­
gućnosti. Pa i svoj osobeni način skončanja. Čak i sasvim vanjske
slučajnosti koje se dešavaju jednome, nikako ne bi mogle da se
dese nekom drugome. Tek u izuzetnim vremenima u epohama
općih poremećaja, revolucija, kataklizama, život zna da odstupi
od linije i da upadne u stilske nedosljednosti. Tad ljudske sudbine
poprimaju nevjerovatne tokove, a ljudski životi završavaju čudno­
vatim, nezamislivim završecima. To su kao neka pokladna doba
čovječanstva. Svijet izgleda kao neki fantastični vašar, kao neka
pijana fete masquee, u kome svak nosi na glavi jednu neodgovara­
juću, apsurdnu smrt kao jednu ludu karnevalsku kapu.
Ali ovdje smo jedine maškare bili mi. Stajali smo na zgarištu,
pod gladnim pogledima mještana, i neinvenciozno zvjerali naoko­
lo. Oko nas je u velikim osmicama skakao Majin miljenik Lero, u
kome se, pred preobraženim izgledom sredine, razbudila ona na­
ročita, djeci i psima svojstvena veselost od izuzetnosti situacije.
Naša stara grbava Kata udarila je u kuknjavu. Jedva smo je uti­
šali i uvjerili da ne treba da jadikuje mnogo više nego mi sami.

231
Sad smo bili sretni što smo, na Majino navaljivanje, i nju poveli
sobom na izlet.
Sto sad da počnemo? Gdje da se sklonimo? Sjetim se Petra Gla­
vonje, koji nas već odavna poziva u goste. U Zelenik! Za prvi
mah, to će biti najbolje. Naručimo najamnu kočiju, pošaljemo
Katu da kupi nešto jela za put, pa se potrpamo u kola i krenemo,
pred vjerovnički razočaranim očima gledalaca.

51.

Nesreći se kadikad pridruži trenutak smiješnoga, toliko da je

učini podnošljivijom. Bila je to jedna od onih prostranih starin­
skih kočija kojom se služila sudska komisija za obdukcije po seli­
ma i kojom su se crno-bijeli parovi mladenaca vozili u crkvu na
vjenčanje i iz crkve na parobrod. Golemi stražnji točkovi bez bla­
tobrana škrgutavo su se obrtali oko osi i čovjek je instinktivno
uvlačio glavu u ramena strepeći da ga blistava “šinja” ne dohvati
po uhu. Grbava Kata sjedila je na boku uz kočijaša držeći u krilu
kutiju s hranom i Majin suncobran. A kočijaš je za nesreću bio
jednook. Za kolima je trčao Lero.
Spočetka smo bili šutljivi. Maja je s vremena na vrijeme ustaja­
la tražeći očima Leru, koji je zaostajao ili istrčavao daleko pred
kočiju. Kad ga ne bi odmah ugledala, stala bi ga dozivati:
- Lero!... LeeeroL.
Vožnja je oduvijek pobuđivala u meni neku veselost, raspalji­
vala neku čudesnu plodnost mašte. Ma kud se vozio i po ma ka­
kvoj zgodi, u meni je nešto kliktalo, ciktalo, lepršalo krilcima.
Vjerovao sam da bih mogao biti pjesnik kad bih se samo nepre­
stano vozikao. Među četiri zida jedne zatvorene sobe nikad mi ni­
šta vrijedno nije palo na pamet. Ako je to bila vožnja na pogreb
ili na žalovanje, morao sam silom zatomljivati plimu mog raspo­
loženja.
Na česmi kod raskršća napojili smo konje i skrenuli na seoski
put. Mjesto dosadnih podšišanih plotova, sad su pored nas promi­
cale živice od kupine i gloga. Po debeloj prašini oputine vožnja je
bila meka, s onim prisjenom nerealnoga, kao vožnja na gumenim
točkovima. Da otrgnem Dolores od njenih misli, ispričam joj ane­
gdotu o pjesniku boemu, Rusu, koji je dobio glavni zgoditak na

232
lutriji pa pošao da to proslavi kod prijatelja na selu. Nakupovao
poslastica, poklona, svakojakih tričarija, potrpao u kovčežić ruko­
pise pjesama zajedno sa svežnjevima novčanica. U posljednji čas
sjetio se da kupi i snop raketa. Pripalio cigaru, umotao se u bundu
i povikao “tjeraj!”. Pred samim ulazom u selo upale se rakete i sve
ode u jedan vatromet.
- Mi smo u boljem položaju utoliko što ne moramo nositi so­
bom rakete, — osmjehnu se Dolores. — To je u našem slučaju obav­
ljeno već ranije.
S obje strane puta livade pune žutih i ljubičastih cvjetića. Upi­
tam jednookog kako se zovu. On, naravno, nije znao. (Kad god
vidim to cvijeće, uvijek pitam kako se zove, ali to nikad nitko ne
zna.) Preko drvenog mostića na potoku rustična crkvica usred vi­
jenca starih topola. Lijep, pomalo dopisničast pejzaž. No to mi ni­
kad nije smetalo. Smrdljive ribe ili gnjile jabuke prenesene na
platno postaju savršeno bezmirisne. Krvna djela i odvratni prizori
transponirani u dramu gube svoju empirijsku grozotu i postaju
velebno potresni, tragički čisti. To je vrlina umjetnosti. A olinjali
pejzaži i sladunjava naivnost dopisnice vraćeni s platna natrag u
prirodu saniraju svoju otrcanost, i njihov umjetnički minus preo­
braća se opet u pozitivnu naravnu vrednotu. To je vrlina prirode.
Običnost, poznatost stvari, njihovo periodičko navraćanje u ci­
kličkom kruženju, nimalo ne smeta njihovoj dubljoj ubjedljivosti.
U prirodi, ponavljanje ne vodi u otrcanost već ravno u beskonač­
nost; u krilu beskonačnosti riječ ponavljanje postaje besmisao. U
prirodi je sve dozvoljeno i sve legitimno; svi odnosi boja tu su do­
bri, tu nema loših harmonija. Naravno, osim ako upadnemo u
pogrešku da na prirodu prenesemo zakone svojstvene umjetno­
sti.
Posjedamo na tratinu podvijenih nogu, kao na teferiču, i pro­
strano salvete preda se na travu. Iz šumarka ispadne stado gove­
da. Promičući mimo nas podozrivo su nas zaobilazila, zadržava­
jući sapu, pa kretala dalje, zakađujući nas iz vlažnih nozdrva pra­
menom modrikaste nakisele parice. Šareno tele ukopalo se prema
nama na raskrečenim drvenastim nogama. Bijela biljega preko je­
dnog oka podavala mu je izraz tupave dobroćudnosti. Nasmijali
smo mu se u lice, a ono je povrijeđeno odskakutalo. Concert
champetre.

233
 Lišćem topole prošara mala jeza i ono jače zaljeska. Na već ko­
sim zrakama svjetlucale su se među granama niti paučine. Maja
se bolje zagrne u svoj kaputić. Bilo je vrijeme da krenemo. Uzme­
mo Leru u kočiju i polegnemo ga preko naših koljena, kao pokri­
vač. Osjećali smo njegovu prijatnu toplotu i kucanje njegovog
bezrazložno uzbuđenog srca. Sunce je naglo zalazilo, ravno pred
nama. Svakim časkom gubili smo po komadić, još komadić nje­
gova koluta. Utrkivali smo se s njim, odlažući pomalo čas njego­
vog konačnog zalaska.
— Požuri, požuri! — podsticali smo jednookog.
Uskoro se ukaže red visokih jablanova. To je bio Zelenik.
***

— A što ćete sad? — pitala je zabrinuto don Petrova sestra.

— Uvjeravaju nas da ćemo dobiti osigurninu.
— Ali gotovina brzo ode, sinko moj — brinula se dalje ona.
— Ostavimo sad to! — prekine Petar. — Imat ćemo vremena da
tome razmislimo. Glavno je da su isplivali živi.
Odmarali smo se pod odrinom u naslonjačima od pruća. Za
Dolores Petar je dovukao iz svoje kancelarije platneni šezlong.
Domaćica se odgegala u kuću na nabuhlim, nečujnim nogama i
poslužila nas kavom u četvrtastim šoljicama, u kojima je plivalo
iverje prepržena, krupno samljevena zrnja. Naš razgovor prekida­
le su seljanke koje su dolazile s dojenčadi u naručju po “prašuljke”
i “pulice”. Petar ih je slušao prelazeći omašnim dlanom po četvr­
tastoj ošišanoj glavi. Doveli su mu dječaka na previjanje rane. Pri-
šuljao sam se na prozor kancelarije i kroz rešetke virio unutra.
Klečao je ispirući hipermanganom ranu na dječakovoj nozi. Gle­
dajući njegovu jaku šiju s dubokom unakrsnom brazgotinom od
crnog prišta, mislio sam: on rukotvori dobročinstvo. I brahijal-
nost njegovog dobrotvorenja ne daje mjesta pitanjima i sumnji.
— Petre!
— Oj! — odazove se ne osvrćući se.
— Ta tvoja glava ne dopušta nikakve dvojbe u vrijednosti opip­
ljivoga, je li?
— A zašto bi je dopuštala?
— I zato je ta četvrtasta glava zadovoljna?
— A zašto ne bi bila? Zavidiš mi možda na njoj?

234
 — Svakako. Hoćeš li me naučiti toj vještini?
— Čemu? Previjanju rana?
— Ne, nego tome kako se ne sumnja u vrijednost opipljivoga.
— E, to je već teže... A ti, - iskosi se na dječaka, - pazi da ne
uprljaš ili ne skineš zavoj! I sutra dođi opet.
Za večerom se domaćica izvinjavala bez kraja i konca zbog to­
bože skromnog ugošćenja. Znao sam da ne valja odveć kratko
presijecati to izvinjavanje lišavajući je na taj način njene gotovo
jedine teme. I Dolores je shvatila da je to obred. Pripitivala ju je
za neke recepte, a to je otvorilo nove mogućnosti razgovoru. Maja
je htjela da demonstrira Lerine majstorije. Radi veće sigurnosti,
izdavala mu je naloge za jednu nijansu zapovjednijim tonom nego
obično. A on, zbunjen ili povrijeđen time, pokazivao se manje vo­
ljan da posluša.
S kredenca su mirisale žute dunje i žmirkao sasušen šipak, koji
se čuva za slučaj bolesti. Ali na don Petrovu kuću bolest ne naila­
zi, i šipak je vječan. Kad se domaćica zaputi u kuhinju, visoke ča­
še u kredencu odzivlju se tankim cilikom na stupanje njenih na-
buhlih nogu, koje kao da su umiješene od prozorskog kita. Kad
bi je razgovor namamio, domiljela bi sušeći u platnenoj krpi op­
rane viljuške; oslanjala se gojaznim laktovima o naslon stolice i
slušala, sve dok je opet ne bi prizvao u kuhinju šum prekipjele vo­
de. A njen odlazak ponovo je popraćao cilik visokih čašica.
Maju je savladao san. Naslonila obraze na složene ruke. Dolores
se oprosti i pođe s njom na spavanje. Domalo se i domaćica poja­
vila na vratima sa svijećom u ruci da nam zaželi laku noć.
Kad je sve u kući utihnulo, Petar, s malim izrazom lukavstva,
odnekud iznese čitavo tuce zaprašenih flaša nekog starog vina,
koje je čuvao za izuzetne prigode.
— Ovo se, sinko, ne pije svaki dan! — reče odčepljujući među ko
ljenima prvu flašu.
— Vjerujem da ni sve zdravstvene komisije ne kušaju od toga, je
li Petre?
Izvadi iz kredenca one visoke čašice koje su čitavu večer svojim
cilikanjem prizivale na se pažnju.
— Iz takvih je nekada roda častila lisicu.
Otvarao ja flašu za flašom. U većini se vino bilo pokvarilo, ali
na ćudljive i sasvim različite načine. U jednima se uzmutilo i čud­

235
 no promijenilo boju. U drugima se nataložilo više od pola boce
nekakve guste kaše kojoj nikako da odgonetnemo tajnu. U treći­
ma je, naprotiv, bilo sasvim bistro, ali zato na okus gorko kao
otrov. Kad bi naišla zdrava flaša, dočekali bismo je s veseljem, a
Petar je likovao. Ali ni sve dobre flaše nisu bile jednako dobre.
Kod svake nove Petar je uzvikivao:
— Pokušaj! Kakvo je tek ovo!... Sto kažeš?
Piljio je u mene isljedničkim pogledom. S odmjerenim dosto­
janstvom prinosio sam čašu ustima. Najprije bih udahnuo iz nje
miris, i već na osnovu toga pustio da mi se razlije licem jedan mali
nagovještaj, predujam budućeg pravorijeka. Srknuo bih zatim
gutljaj, valjao ga po ustima, pravio sabrano i nepronično lice: go­
tovo kao da je ukus razočarao. Petar je iščekivao. Najzad bih, sred
tišine, izrekao:
— Aaaa!... Ovome svaka čast! Ovo se zove vino!
— Je li?... Je li?... — pritiskao je Petar. — Sto kažeš, a?...
— Nema šta! Odlično!...
Na mahove bi naša razdraganost zaprijetila da će probuditi že­
ne. Tad smo se vraćali u se i naglo stišavali.
Pričao mi je što se dešavalo u mjestu poslije mog odlaska.
— U prvo vrijeme strašno je bilo ogorčenje i povika na tebe. Ni­
sam se usuđivao ni da te branim. Jedini s kim sam mogao da go­
vorim o tebi bio je fra Anđelo...
Slušao sam pojedinosti o sve dubljem srozavanju moje porodice,
o smrtima bližih, o tetkama koje su u dotrajalim cipelama obila­
zile poznanike i krišom prodavale kućne stvari da bi preživjele,
dok se najzad nisu sklonile u samostan.
Ali Petar je bio rastjerao taj oblak. Pronašao je bezbrižniji ton
prebacivši se na sjećanja iz ranijeg vremena.
— Sjećaš li se galame koja je podignuta oko premještaja učitelja
Zmajčića? A znaš li da je sve to u stvari bio jedan blef?
— Je li moguće?
— Nego šta! Zmajčić je i bez toga namjeravao da istupi iz službe
tvoj m u je djed bio osigurao pogodnije mjesto kod općine. Ali kad
je telegrafski premješten, liberali su to iskoristili u svrhu demonstra­
cije. Raspalili su protestni brzojav da je sve prašilo!... Danas učitelj
Zmajčić sa svoje šestero siročadi ostao bez kruva i krova. Najogorčenije prote­
stiramo protiv nečuvenog nasilja koje nas vraća u najcrnji Srednji vijek...

236
 Smijali smo se do suza.
— O dobra stara liberalska vremena!...
Petrolejka je sipala odozgo na nas svoj žuti žmirkavi blagoslov.
Drijemao je šipak na kredencu. Kad bi Petar u razgovoru lupnuo
dlanom po stolu, oglasila bi se eolska harfa visokih čašica.
— E, Ivane, baš si me obradovao! Ne možeš zamisliti koliko mi
je drag ovaj susret!
— I meni, Petre. Vjeruj, odavna ne pamtim prijatnije večeri!...
Bila je zora kad smo ustali od stola. Iz susjedne sobe već se bio
oglasio predjutarnji kašalj domaćice.
Tiho sam se svukao da ne probudim Dolores. Ležala je mirno
sklopljenih očiju. Pomislio sam da se možda samo pretvara da
spava. Gledajući je u snu često sam imao osjećaj da me kroz spu­
štene vjeđe promatra. I od toga mi je bilo nelagodnije nego kad
me je gledala oči u oči. Legao sam, udunuo svijeću, i u sebi pono­
vio: “danas učitelj Zmajčić ostao bez kruva i krova”. Pa zaključih:
“ba, vidjet ćemo!”. Okrenuo sam se na desni bok i zaspao.
Tri mjeseca kasnije sve je to već bilo daleko iza mene. Opet sam od-
švrljao. A uskoro poslije toga nadošao je i konačni raskid sa Dolores.

52.

Eto povremeno se i u meni uzmućuje misao na moje krivice. Jer

ma koliko to moglo izgledati protivno mojoj prirodi, na njih često
mislim. Mislim možda bez povlačenja nekih naročitih konzekven-
cija, ali mislim. Nisam prema sebi odviše popustljiv. A najmanje
mirim savjest time što mi drugi nešto ne upisuju u krivicu, ili što
su prestali da mi upisuju u krivicu. Ne progledavam kroz prste
vlastite grijehe niti ih blaže prosuđujem zato što su moji. Osude
im izričem sasvim nepristrano; ako su kazne i platonske, one nisu
ni u kom slučaju blaže od onih koje bih odmjerio drugome.
Vrijednost koju za nas ima jedno dobro ne može se prosuđivati
po cijeni za koju smo ga dali ili po ležernosti s kojom smo ga pro­
ćerdali. To sam sasvim tačno osjećao već u času kad sam kidao sa
Dolores. Pazi, rekao sam sebi, bol od ovog rastanka u tebi će biti
dublja i trajnija nego ono radi čega si je uzeo na se. Pa ipak!...
Život je pun takvih “pa ipak”. I ta intimna nelogičnost, neob-
jašnjivost nekih postupaka, i jest ono što može da nam ih ljudski

237
 objasni i opravda. Ono što im i daje njihovu iracionalnu snagu.
Svjestan sam, mnogi to neće razumjeti. Objašnjavanje je, i tu kao
i inače u životu, gotovo sasvim bezizgledno: pravo može da shvati
samo onaj koji već i bez toga to zna.
— Nisi tome kriv ti, tome je kriva tvoja priroda, — nastojala je
da me unekoliko opravda Dolores.
— Ne, Dolores. Nemoj biti preblaga. Ne nastojim da se zavara­
vam. Takvo bi opravdanje bilo odveć jeftino. Svak bi mogao da se
ispričava svojom prirodom, svojom slabošću.
I doista, kad bismo jačim ljudima, onima s voljom, teže upisivali
u grijeh njihove slabosti i njihova popuštanja (a redovno se tako
čini), bila bi očita nepravda: značilo bi da njima, koji su uložili je­
dan veći ulog snage i suprotstavili jedan viši stepen otpora, sudi­
mo strože nego onima koji nisu bili kadri da učine ni toliko. A to
zato što oni nemaju u svoju obranu argumenat slabosti. Apsurd.
Mi sudimo ljude ne po mjeri onoga što su (ipak) uspjeli da učine i
savladaju, već po mjeri onoga što nisu uspjeli; njihove napore i
nastojanja procjenjujemo prema nekoj granici koju smo im mi
proizvoljno odredili. A tu im granicu udaramo uvijek za jedan ste­
pen iznad njihovih realnih mogućnosti. Onome koji je savladao tri
hidre zamjeramo što nije savladao i četvrtu, onome koji ih je
savladao devet upisujemo u grijeh što nije odrubio glavu i desetoj.
Beethoven nam je ostao dužan Desetu simfoniju. Da je poživio
nekoliko godina dulje, time se ne bi otkupio: ostao bi nam dužan
Jedanaestu, i Dvanaestu. Naivna dječja obmana, koja se temelji na
prostoj i osnovnoj istini da naše želje uvijek premašuju bar za jedan
stepen ono što možemo da dobijemo, a naši zahtjevi prema drugi­
ma bar za jedan stepen ono što oni mogu da nam dadu.
— Ne, Dolores. Nije kriva moja “nestalnost ćudi”, moja “priro­
da”: ta “nestalnost ćudi”, ta “priroda” — to sam ja!
Time sam se spašavao bar od laži. Imao sam uvijek pravu fobi­
ju laži, bar svjesne laži. Ne znam kakvog je porijekla ta fobija.
Možda i samo estetskog. Ali mislim da je mojoj prirodi svojstve­
na. Doista, često mi se činilo da laž povređuje više moj estetski
osjećaj nego neko moje etičko načelo. Kad bi Maja, na ono navad-
no zapitkivanje: “koga voliš, mamu ih tatu?” odgovarala: “tatu
koliko i mamu, mamu koliko i tatu”, kratko sam presijecao: “ne,
Maja! Ne smiješ tako! Moraš voljeti više mamu, ona to nesumnji­

238
vo više zaslužuje”. Dolores se bunila: “Ne valja tako učiti djecu.”
A ja sam odmahivao rukom: “Ostavi to kraju! Laž je ono što mal-
formira psihu. Ako mala to i iskreno kaže, hipokrizija je od moje
strane što to nezasluženo primam.”
Tako sam se u svim prelomnim časovima i brodolomima hvatao
instinktivnom grčevitošću za spasonosnu slamku “istine”. Mislio
sam: ako čovjek nije dovoljno jak da ne griješi, mora i može da
bude bar toliko jak da svoju krivicu nezamućeno uočava i da je
bez sustezanja priznaje. U tome leži ona krajnja granica na kojoj
čovjek još može da se nazove čovjek.
Bio sam sasvim načisto koliko dugujem Dolores. Kojim bi pu­
tem bio udario moj život i gdje bi bio završio da se nisam sreo s
njom? Ako ikome u životu, njoj sam morao biti zahvalan. A ja ni­
sam gluh za taj osjećaj. Ono što je u mojim očima najviše srozava-
lo i degradiralo čovjeka bio je nedostatak osjećaja zahvalnosti.
Možda je i to bilo u meni stvar estetskog porijekla. Činilo mi se
da je gluhoća za blagodarnost najizrazitije obilježje ljudski neraz­
vijene jedinke, ili još mlada i neistančana društva. Pred skaskom
o Androklovu lavu oni ostaju smeteni: u gesti zvijera naslućuju
nešto što ih nadilazi, a ne mogu da mu otpovrnu: “to je malogra-
đanština”, “to je laž”. Ali ne obmanjujem se. Mada je zahvalnost
jedan od najdubljih i najprisnijih, pa možda i najtrajnijih osjećaja
u nama, on je svakako jedan od najmanje djelotvornih. Teško da
se na njemu ma što može graditi. Površan prohtjev, prolazan za­
nos, sitna ambicija, mali inat kadri su da nas na nešto natjeraju.
Čak i iz neke difuzne tuge, iz neke nejasne nostalgije “želio bih a
sam ne znam što”, čovjek je u stanju da nešto poduzme, da nešto
učini. Da s nečim raskrsti, da nešto raskine, da nekud otputuje.
Ako ništa drugo, a ono da se propije. Najviše na što zahvalnost
može da nas natjera, to je uzdah. Uzdah sjećanja, uzdah žaljenja,
uzdah samoprijekora, ali ništa više od toga. Posjet u bolnici, topla
misao o obljetnici, kita cvijeća na grobu. Ili, još tipičnije, uzdah
kajanja zbog propuštenog posjeta, zbog nezapažano promakle
obljetnice, zbog cvijećem neokićena groba. I još, nagorka misao o
“općoj ljudskoj nezahvalnosti”, u koju se naša lična zaogrće kao u
toplinu jedne moralne bunde.
I (da li da to kažem?) kad mi je stigla vijest o njenoj smrti, do­
čekao sam je kao jedno oslobođenje. Između dva ljudska stvora

239
povezana krivicom ona raste i radi dok su god oni živi, i sama živa
stvar. Tek smrću krvnika ili žrtve ona je završena, zapečaćena. Za­
uvijek fiksirana. Govorio mi je znanac koji je kao dijete u igri iz­
bio oko djevojčici iz svog dvorišta: “Svaki susret s njom nanosio
mi je tako nepodnosivu patnju da sam joj želio smrt. Drugog iz­
bavljenja nisam vidio. Ne isključujem da bih je, u podesnoj prili­
ci, bio mogao ubiti. Jedna vrsta samoobrane. Jedna od nebrojenih
neispitanih vrsta čovjekove samoobrane.”
Ima nešto u ljudskom redu stvari, neki nagon ili neka fatalnost,
što nas goni da u našim krivicama idemo dokraja.

53.

Pogledam se u ogledalo i ostanem iznenađen: mjesto šesnaesto­

godišnjaka kojega sam očekivao, u mene zuri jedan već star čov­
jek s upalim očima i malko otromboljenom donjom usnom, sa­
svim sijed po sljepoočicama. Tad ispričavam onaj pogrešan dojam
koji su, prevareni vanjskim prividom, dobili moji stari znanci pri
susretu poslije mnogo godina: doista, moj izgled mogao je da ih
prevari.
Svaki čovjek ima jednu optimalnu dob koja najbolje odgovara
njegovoj prirodi, njegovom temperamentu, njemu svojstvenom
stepenu psihičke zrelosti. Daleke ili nestale osobe, pa i one s koji­
ma sam dulja razdoblja zajedno proživio, vidim uvijek u nekim
određenim godinama: svaka od njih nosi na sebi zauvijek fiksira­
nu svoju dob, kao zaustavljen časovnik. Stric je, na primjer, imao
42 godine, Guste u djedovoj agenciji 38, tetke 46, djed 71; i tako
svi drugi redom. A ja sam (to sam tačno odredio, nakon brižljivog
ispitivanja) šesnaestogodišnjak. Šesnaestogodišnjak po rođenju,
po osvjedočenju, po intimnoj vokaciji, ako hoćete.
Za dob je odlučno do kojih godina pristupamo pojavama života
s onim istim infantilnim očekivanjem bogzna čega i s onom istom
infantilnom radošću ni zbog čega s kojima smo im pristupali
nekada, u zlatno doba našeg “ja”.
Šesnaestogodišnjak. Time, naravno, ne mislim reći da sam
mlad. To ne. O, naprotiv, već podosta ostarjeli i oronuli šesnaesto­
godišnjak! Ukoliko to zvuči kao kontradikcija, spreman sam na
nagodbu: dobro! ako ne šesnaestogodišnjak, onda recimo neodre­

240
đenih godina, ili naprosto “bez godina”. Jer “ja” nema dobi. Go­
dine - to je stvar za druge, za ne-ja; baš kao i smrt. Kad reknemo
“ja”, mi time ciljamo na onaj isti subjekt, na onaj isti intimni osje­
ćaj jastva na koji smo ciljali i onda kad smo kao šesnaestogodiš­
njaci, ili šestogodišnjaci, izrekli tu zamjenicu “ja”. A svaki naš čin
i svaka naša riječ, od rođenja do smrti, spontan su ispad i autenti­
čan odraz onog istog našeg identiteta, onog “ja” koje se u nama
rodilo zajedno s prvim tračkom naše svijesti, ili s prvim tračkom
našeg instinkta, i koje se otada neprestano, svakim danom i sva­
kim časom, u nama nadorađa, integrira, jedri, ocjelokupljuje, ali
jezgra ostaje uvijek ono prvotno goluždravo “ja”. Svojstva, obi­
lježja, kakvoće — to je ono od čega su sačinjeni drugi. Samo drugi
sazdani su na taj staromodni, skolastički način. Naše “ja” sastoji
se iz goiog fakta bivstvovanja i iz primarnog, slijepog osjećaja tog
bivstvovanja. Dakako, tome pridolazi i percipiranje ostalog po­
stojećeg oko nas. I to nije neugodno; baš naprotiv. Ali to nije bit­
no. Zgoljni fakat bivstvovanja i goli osjećaj tog bivstvovanja. Sve
je drugo sporedno, nebitno. Puki ogrtači na leđima tog našeg ja.
I što je onda tu važno ako, kad se pogledamo u ogledalo, konsta­
tiramo da taj naš isti, identični, nezamjenjivi “ja” ima nešto prosi-
jedu ili prorijeđenu kosu, da su mu leđa nešto pogrbljena, da je
dobio rđavu naviku da nosi naočare, i tome slične trice?
Još je nešto od naročite važnosti. A to vrijedi i za druge, ne sa­
mo za “ja”, pa se moramo čuditi što se i oni time obilnije ne ko­
riste. Starenju ima mjesta samo u danom sistemu relacija i odno­
sa. Van takvog sistema, starenje ne postoji. U zrakopraznom pro­
storu starost je puka riječ. Odatle je potpuno razumljiv čovjekov
poriv da izađe iz ambijenta i njegovog sistema relacija, da isklizi
iz rešetke koordinata, pa da povuče spužvom i započne sve izno­
va. Tad će se pitanje starosti svesti čitavo na to da li ćemo umri­
jeti do tri ili do trideset i tri godine. A to pitanje ulazi u široko
krilo sveopće neizvjesnosti i u njemu nalazi svoje rješenje, odnos­
no svoju rezignaciju. Drugim riječima, to znači da je svakome da­
na mogućnost da mjesto jednog proživi dva, tri, deset ili više ži­
vota. A kako se življenje ne mjeri bezbojnom vrpcom trajanja već
brojem i sadržajnošću života, krivo i površno postupaju ljudi, i
ulaze s grešnom lakoćom u jednu veoma ozbiljnu stvar kad olako
sude o čovjeku koji je ostavio jedan siguran sistem koordinata i

241
jedno udobno stanje ravnoteže da bi odlutao na nekakvo šimerič-
no izgubljeno ostrvo da doživljava razjarena sunca i fantastično
bujne biljke. Jer je i taj ljudski poriv za višeživotnošću, za mnogo-
životnošću, u čovjeku jednako primaran kao i poriv otimanja od
smrti, kao i poriv za iznalaženjem sve novih oblika te borbe pro­
tiv smrti; oni su u stvari identični.
Čovjek se ne rađa odjednom i definitivno. Rađamo se s po neko­
liko nadodatnih embrionalnih ličnosti u sebi povezanih samo tan­
kom vezom identičnosti doživljajnog subjekta, uzicom našeg “jas-
tva”, kao lančane mine. Raketa koja u sebi nosi druge rakete, za
dalje etape nepoznatog putovanja koje ćemo do konca prevaliti.
Ko može biti siguran ne nosi li u sebi neki tempiran pakleni stroj
koji će da prasne ko zna kad i bogtepita u što? Ni veliki grešnici,
jednako kao ni veliki umjetnici, nikad ne poznaju svoje krajnje
mogućnosti niti mogu da naslute vrhunske domašaje svog talenta.
Zašto se pravo na tu veliku intimnu nepoznanicu ne priznaje, i “u
negativnome”, velikim zločincima, ili čovjeku s reda uopće?
Kasno sam shvatio (i tek tad mu udijelio potpuno odrešenje)
“našeg Franu, našeg jadnog Franu”. Ma kako stajala stvar s nje­
govim krivicama, on je, u svojoj žudnji za više života, i onaj jedan
prilično skratio. A ko bi pravo znao je li mu ta žudnja za višeži­
votnošću skratila vijek, ili mu je odmjeren vijek prišaptavao onu
žeđ za višeživotnošću? Lako je bilo ranije govoriti: “Frano je uči­
nio ludost, neoprostivu ludost”, a kasnije uzdisati “jadni Frano,
jadni naš Frano!” Međutim, (kao što kažu ljudi njegova kova, a
kao što bi i on sam, kad bi se poslije smrti još ma šta moglo reći,
vjerovatno bio rekao), Frano je “platio svoj ceh”. A mnogi od onih
zabrinutih stričeva uplatili su tek onaj minimalni ulog koji im da­
je mogućnost da sjede za stolom i da se iz prikrajka slade emoci­
jama a da ne učestvuju u igri, i da iza stakla, pod zaštitničkim
okriljem filodendrona, kroz durbin promatraju ono more na ko­
me se drugi raspinju i tonu. Ko zna! Možda se i jadni Frano do
krajnjih granica svoje mjere nosio s onim đavolom u sebi, s kojim
je, od svih stvari na koje možemo da nagiljamo u životu, još naj­
teže izaći na kraj. Možda je i on izvjesno vrijeme mirno nadzirao
utovare i istovare, potpisavao brodske manifeste i connaissement-e,
dok je u njemu plesao đavo. Setajući po palubi sred čegrtanja di­
zalica i vike lučkih radnika iz utrobe broda u nekakvom Sangaju

242
ili Singapuru, dugo se predomišljao, i odlučivao, i “čvrsto odluči­
vao”. I možda se, pred đavolom koji sve neumoljivije stiska, i on
rješavao na krajnju žrtvu sebe, kao nekad kasnije njegov sin, po­
navljajući sam sebi: “nema bezizlaznih situacija; uvijek nam osta­
je bar jedan izlaz: bar onaj koji nas svojom crninom i nagoni da
naš položaj nazivamo bezizlaznim”... Jest! Ali đavo i leži baš u to­
me što se u danom momentu u čovjeku odjednom sve preokrene,
u njemu zine jedan neslućen ambis, tumbe se prevrne njegov stav,
i on sad za tim novim stavom stoji čitavim sobom, jednako onako
kao što je donedavna stajao za onim prvim. Dotadašnje “vrijed­
nosti” i “svetinje” postanu krta suvež, otrcana riječ “život”, “moj
život” nadme se jednim novim smislom, jednom čudesnom puno­
ćom, a žeđ za tim novosagledanim životom provali silinom pro­
tiv koje su nemoćne sve brane. U nama se probudi ono zadrijema-
lo panično osjećanje vremena iz djetinjskih ognjica, osjećanje nje­
gove skupe nepovratnosti, njegove stravične jednokratnosti. I
čovjek biva nošen kao slamka! Oslobađa se svega, skida sa sebe
sve do golog drhtavog mesa, i baca se u vrtlog. I ko će tad znati
biva li to stoga što Frano raspolaže manjom snagom odolijevanja
nego oni razboriti stričevi ili zato što one stričeve vitlaju manje
neodoljivi vihori? Istina — Frano može svako svoje sagrešenje ko­
motno pravdati neodoljivošću svog životnog poriva. Ali isto tako
mogu i oni stričevi svojom snagom odolijevanja prikrivati svoj ne­
dostatak životnog poriva i svoje komotno neučestvovanje u živo­
tu. I, na koncu računa, oni i dalje igraju svoj terziglio u čitaonici i
šalju protestne brzojave za premještenog učitelja Zmajčića, a jad­
ni se Frano ljuljuška u svojoj kožnatoj vreći na dnu oceana, među
velikim nijemim ribama s okruglim očima.

54.

Opet jedan vedar dan. Bolje sam volje. I govorim sam sebi:
“stari, sve je to dobijeno, sve je to dobijeno!...”
Upitao sam bolničarku što je s mojom violinom.
- Budite bez brige, na sigurnom je mjestu, zajedno s ostalim
vašim stvarima, u pologu vrednota kod direkcije, i čeka vas.
Tad sam je zamolio da mi je donese u sobu. “Neću svirati, tek
tako, da je imam uza se”. Udovoljila mi je.

243
 Kasnije sam razabrao da je o tom mom interesiranju za violinu
odmah pričala mladom doktoru, i da su to uzeli kao dobar znak:
bolesnik, kao, opet pomalo dobija volju za život, budi mu se in­
teres za vanjske stvari, za ranija bavljenja, i tako dalje. Jer i liječ­
nici imaju neku svoju mistiku i katkad vole da trunak nje primije­
šaju svojoj “suštoj nauci”. To je kao neka elitnija medicina, medi­
cina koja nije zgoljni zanat i puka vještina. A u toj mistici, ulogu
imponderabilnih i kvazimetafizičkih olina igraju riječi kao što je,
na primjer, riječ “organizam”. Organizam shvaćen kao nešto što
je ujedno i mi i nešto odvojeno i više od nas. Naša jetra, naša cri­
jeva, naši bubrezi, pluća i sve ono drugo što inače sačinjava naš
organizam u doslovnom, vulgarnom smislu te riječi, nekako su se
emancipirali, kao nekakva područja dotle držana pod protektora­
tom ili čak u čisto kolonijalnom režimu; osamostalila se, opuno-
ljetila i uzela svoju stvar u svoje ruke. Tako emancipirani, ti su se
organi opet udružili, ali na jednom višem planu, i dobili neku svo­
ju moralnu osobnost. I to je taj “organizam” u metafizičkom smi­
slu riječi.
Takvo je shvaćanje prodrlo već, kako se ono kaže, i u šire sloje­
ve, unišlo i pod koru lubanje običnog malog čovjeka. Neki stari
listonoša tužio se svome liječniku:
— Gospodine doktore, otječu mi noge, izdaje me sapa, srce po­
malo otkazuje. A čini mi se da ni jetra ne rade baš najbolje. Ali za
sve to kako-tako. Nego, što je najgore, ni meni samom nije do­
bro!
Takvog su metafizičkog prizvuka, nadalje, još i riječi “rezisten­
cija organizma”, “zalihe vitalnosti”, “životni tonus” i slično. Pri
čemu se ona “rezistencija” pojavljuje kao metafizički odbljesak
onog metafizičkog “organizma”. A poboljšan tek, mirniji san, pu-
nije bilo, samo su vulgarna materijalna ovaploćenja one “rezisten­
cije”, one “vitalnosti”, onog “tonusa”, a nikako naprosto identični
s njima.
Nema šta, izgleda da ljudi baš imaju potrebu za nekom malom
dozom metafizike. Proskribiraju metafiziku duše, da bi odmah
zatim, na mala vratašca, pripustili nekakvu metafiziku tijela. A
kad neće ili ne smiju da je prave od čega drugoga, prave je tako
da na njen stepen podižu makar neki bubreg, jetru, žlijezdu, ili
sve te stvari skupa. I za to stvore jedno novo ime, ili preupotrebe

244
staro.. A to ime, na burzi racionalnoga, ima otprilike onu istu vri­
jednost koju je imala ranija riječ “duša”.
Kako bilo, moj mladi doktor s lijepim zdravim zubima i moja
iskusna bolničarka uzeli su moje interesiranje za violinu kao znak
povišenja tog “životnog tonusa”, bolje kondicije “čitavog organi­
zma”. I, priznajem, njihovo vedro lice podiglo mi je nešto duh:
osjećam se polaskan kao đačić koga su pohvalili zbog slučajno po­
gođenog odgovora. Takav optimizam na licu drugih uvijek je ka­
dar da koliko-toliko podigne bolesnikov moral, pa čak i onda kad
je prethodno on sam nekom svojom izjavom dao povoda tom op­
timizmu drugih. To je kao ogledalo: smiješi nam se našim rođe­
nim osmijehom, potpuno bez pokrića. Samo, nevolja je u tome
što treba smoći taj prvi osmijeh. A katkad baš nemamo snage ni
za to. Niotkuda da skucamo taj skromni početni kapital, taj prvi
začetak i kvasac “životnog tonusa”! Pa kako onda možemo zahti­
jevati da se poboljša “kondicija čitavog organizma”, kako da se
pokaže njegova “rezistencija”, odakle da se nakupe “zalihe vital­
nosti”?
- Bolesnik mora imati volju, razumijete li me, volju da ozdravi!
Bez toga nema ništa, dragi moj! Bez toga je zaludu sva medicina,
svi lijekovi, sve injekcije! — bodri me moj mladi doktor.
Ima potpuno pravo. Samo, nije li se u tome, u toj volšebnoj
“volji”, i opet prokrijumčario jedan repić metafizičkoga? Nije li to
i opet u neku ruku “duša” koja treba da ščepa za kosu “tijelo” i
da ga izvuče iz blata? A ako je ta “volja” samo odraz fizičkoga, ne­
što što izvire iz tijela, nije li to jedan začarani krug u kome slijepac
slijepca izvlači iz jame?
Ali ostavimo, bolje je u to ne dirati! Ne potkopavajmo temelje
našeg boljitka, pa makar on bio iluzoran! A naročito ih ne potko­
pavajmo ako postoji i najmanji tračak sumnje da tih temelja ne­
ma. Nastojmo, mjesto toga, da smognemo onu mrvicu volje. No
tu mrvicu volje često je teže smoći nego i onaj početni osmijeh op­
timizma. A neki bolesnici mjesto ambicije volje imaju ambiciju
svoje bolesti! Ili, u najboljem slučaju, mjesto volje za ozdravlje­
njem, imaju samo zelju za ozdravljenjem. A želja je nešto sasvim,
sasvim drugo! Ona je čak nešto uprav suprotno od volje: volja je
stvar jakih, želja stvar slabih. U takvom slučaju, što da se počne?
— Ne preostaje drugo nego opet pribjeći jednoj novoj apstrakciji:

245
“priroda”. Dignuti ruke od sama sebe i pustiti da “priroda učini
svoje”. Pa što bude!

55.

Hm! “Morate htjeti da ozdravite, morate imati volju da ozdravi­

te! Za sve je potrebna volja.”
A ja, eto, kao za nesreću, uvijek sam imao mnogo želja, veoma
mnogo želja — a baš ni jedne volje! Nemam valjda te ambicije ko­
ju, u danom momentu mog života, nisam imao. Sve — osim ambi­
cije volje. Slasti od ostvarenja svoje volje gotovo su mi sasvim ne­
poznate. Nju nikad nisam istinski želio: nisam pravo znao što bih
s njom. Volja je za mene bila nešto što pripada u red stvari mog
djeda. A to već a priori nisam volio. (No nisu li nam možda želje
dane baš kao kazna zato što nemamo volje?)
Jednom se u našoj blagovaonici pričala ova plutarhovska aneg­
dota kojoj su se svi mnogo divili: nekakav general, ili glavnoko-
mandujući, ne sjećam se, za odlučne bitke ostao je više dana bez
duhana. Kad je nakon pobjede opet proradila komora, žudno je
posegnuo za kutijom cigara. Ali je smjesta zakočio svoju kretnju:
ne, još ćeš dvadeset i četiri sata postiti! — Pa što onda? pomislio
sam. Svaki bira ono što voli; neko voli snagu volje, a neko cigare.
General je postupao onako očevidno zato što je više volio volju
nego cigaru: u protivnom slučaju bio bi izabrao cigare. Pa uprav
tako postupam i ja!
Tako sam mislio onda. A baš mnogo drukčije ne mislim ni da­
nas. Očito, ne shvaćam dobro pitanje volje. Kao što uopće teško
shvaćam stvari koje ne volim. Znam, moglo bi biti pomalo čudno
kako se može postavljati neka relacija i neka dilema između volje
i cigare. To se i ja pitam. Kako se jedno tako suho, tako krto za­
dovoljstvo, nešto tako apstraktno, bezmirisno kao što je volja,
može suprotstavljati, ili čak pretpostavljati, finoj žutoj mirisnoj
cigari, sa čitavim onim kompleksom koji sobom nosi! Oh, zava-
ljenost u fotelji, vitice i koluti i prstenovi plavičastog dima koji se
uvijaju, raspredaju, raseljavaju, i misao koja, sasvim slobodna od
svake prisile, za njima pustopašicom luta. I čitav onaj štimung,
ona idila tihe meditacije koji su u tome sadržani, i onaj specifični
unutrašnji ritam koji nam taj štimung podaruje! Ali, na koncu

246
konca, i to je stvar ukusa. I moramo biti pravedni pa priznati da
bi isto tako neko mogao ne shvaćati kako se može dati prednost
cigari.
Nego šalu na stranu. Kažu da svako dijete u nekim godinama
zamišlja sebe u ulozi boga i da fantazira što bi sve u tom slučaju
radilo. To da je, štoviše, jedna od najtipičnijih dječjih zabavica
mašte. Koliko se sjećam, ja se takvim maštanjem nikad nisam za­
bavljao. Nikad nisam želio biti bog. Libio sam se toga kao neke
počasti skopčane sa zamornim i neugodnim dužnostima. Želio
sam jedino (— van ako se možda i to ne zove u neku ruku biti bog?
-) ostati potpuno neovisan o njemu, sasvim van domašaja njegove
svemoći. Moja kućica - moja slobodica! Ali da bih se miješao u
tuđe stvari, to ne! Njegovo mi se zvanje činilo skroz nezavidno.
Zamislite samo: morati stalno, neprekidno, bez časka odmora ne­
što htjeti! Biti neotkupivo osuđen da uvijek nešto hoćeš! Mazepa
privezan na hatu svoje volje. O, kako mora da je bolan taj vječiti
prijapizam htijenja! I kakvog li apsurda u tom binomu: morati
htjeti\ Vrhunac moći — i vrhunac neslobode. Ni u čemu, ni u naj­
manjoj stvari ne moći biti indiferentan, nezainteresiran. Nikad ne
moći reći: neka ide kako hoće, neka voda nosi! Ništa ne moći pre­
pustiti slučaju, vragoljastom, ćudljivom, invencioznom, iznena­
đenja punom slučaju. Ne spoznati nikad radost neizvjesnog isho­
da, draž kocke, ne moći se nikad prepustiti zapljuskivanju i zano-
šenju talasa života, predati se struji svog udesa. Ne, nije fatalizam
to što hoću da kažem. Oduvijek sam mrzio tu glupu, banalnu,
kukavičku riječ, tu jeftinu riječ malih duša. Ali ljudski udesi i
ljudski životi nose u sebi svoje unutrašnje lice, ljudi u jednoj stani­
ci svog bića nose klupko svog razvoja, čija će se nit iz njih izviti i
dalje po svome zakonu odvijati. Nešto što izrasta iz njih samih,
baš onakvih kakvi su; nešto neotuđivo kao vlastito lice. I kako bi
to izgledalo snagom htijenja promijeniti tok te nužnosti, krivo­
tvoriti svoju fizionomiju? Ne ostvariti sebe, iskriviti i falsificirati
sebe, pa se zaputiti da sve u životu dalje iskrivljujemo i falsificira­
mo. Ne, to ne valja. Treba biti onakav kakav si. Dakako, za neko­
ga “biti onakav kakav si” znači imati volju, jaku volju. I tad, taj
neka je ima! Ali ako je nema, ne treba ni da je želi: ta ionako bi
bilo uzaludno! Ili bi, u najboljem slučaju, to bila lažna volja, kri­
votvorena volja, i kod prvog većeg natega ona bi prepukla, u pr­

247
 vom dramatskijem momentu ostavila bi nas na cjedilu. A neka se
zbog pomanjkanja volje niko ne pogružuje: on, sasvim sigurno,
mjesto nje ima nešto drugo. Jer Djed-Zivot svakom djetetu do­
nosi ponešto na poklon: svakom nešto drugo, ali neka svako di­
jete bude sigurno da u Djeduškinoj vreći ima jedan darak i za nj.
Nego, kolika je god na jednu stranu bila moja nebriga za volju,
za moć, tolika je na drugu stranu bila moja žudnja za mogućno­
stima. Da mi je neko u djetinjstvu isključio čak i nešto što nisam
nimalo želio, da je nasumce na geografskoj karti upro prstom u
jedno meni nepoznato mjesto i rekao mi: “sasvim sigurno ti ovo
mjesto nikad nećeš očima vidjeti”, ja bih zacijelo plakao, gorko
plakao. Činilo bi mi se da mi oduzimaju nešto što već posjedujem.
To nešto bila je mogućnost. I to, razumije se, plakao bih ne za
onim mjestom, već zbog onoga “sasvim isključeno”. Jer je riječ
“sasvim isključeno” za djecu (a i za odrasle) bolna, strahovito bol­
na. Bolna već tako sama po sebi, bez ikakvog daljeg dometka.
Ona udara crne naočnjake na naše oči, ona spušta neprobojnu
tminu oko nas. Ima još takvih ljudskih riječi koje su bolne već sa­
me po sebi, bez obzira što sobom zahvataju. Jedna je od takvih ri­
ječi, zna se, i riječ “nikad više”. A naročito je u djetinjstvu bolna
pomisao da ima ma šta na svijetu što se neće dogoditi, ma šta što
se neće doživjeti. I zato djeci nikada ne treba tako govoriti. To je
jedno moje, možda i jedino moje pedagoško načelo. Nikad ne ra-
zuvjeravati djecu o njihovim fantomima, nikad ih ne razočaravati!
Nikad im ne ograničavati sanjane mogućnosti i zamišljani opseg
života! Ako je baš neophodno nužno (iz nekih didaktičkih, odgoj­
nih, moralnih i sličnih razloga), mogu im se, najviše, ponešto
ograničiti izgledi u ostvarenje. Ali potpuno isključiti i poništiti
mogućnost, to nikad i nipošto! To je grijeh prema životu, grijeh
prema čovjeku - Ako nam dijete kaže: “ja mislim da ću postati
Dalaj-Lama”, ili “Car-zemlje-sunca-koje-ne-zalazi”, može mu se
reći, ukoliko je baš potrebito: “držim da to nije sasvim izvjesno,
sasvim sigurno; ali, dabome, nije ni isključeno; na koncu konca,
zašto ne?”
Još nešto: u djetinjstvu sam čvrsto vjerovao da nikad neću
umrijeti. Bože moj, znao sam da je to apsurd. Ali što to mari? To
je apsurd; a ja u to vjerujem; čvrsto vjerujem; ergo: ja vjerujem u
apsurd. Pa što onda? Čitavo je pitanje samo u tome da li težište

248
leži na onoj riječi apsurd ili na onoj vjerujem. A bit će bolja koja ne
potone. Uostalom, zar sam ja jedini čovjek koji je vjerovao u ap­
surd? Ili je možda ovaj moj apsurd smješniji, apsurdniji, manje li­
jep nego drugi apsurdi u koje su ljudi vjerovali? Doduše, ja sam
tačno umovao: svi ljudi, od početka pamtivijeka pa do danas, po­
mrli su; svi bezizuzetno; nije se desio ni jedan jedincati slučaj da
je neko od njih ostao; ergo: umrijet ću i ja. Ali nešto je odgovara­
lo, nešto uprav ženski nelogično no neposredno simpatično, nešto
neobično mila glasa: “a ko zna? možda ipak nećeš!”... I ja sam ja­
sno osjećao da uprav u onoj najglupljoj riječi te riposte, u onom
ipak, leži sva njena snaga. (Tek sam kasnije spoznao da se to što
leži u onom ipak zove nada, “slijepa nada”, čovjekova moć iluzije,
ili naprosto: čovjek.) I ma koliko da sam jasno uviđao da je ona
prva rečenica kudikamo logičnija, osnovanija, razboritija, ako baš
hoćete, u nekom općenitom smislu i istinitija - opet sam osjećao
da i ona posljednja ima izvjesnu težinu i vrijednost, da je čak pre-
težitija, pa na neki svoj način i istinitija od one prve. I — što je naj­
važnije! — da baš u toj drugoj rečenici ležim ja, čitav ja. Ona prva
došla je izvana: osjećao sam je kao nametnutu spolja, prišapnutu
od nekog ne-ja; doduše mnogo pametnijeg i, nadasve, mnogo
razboritijeg od mene; ali od nekoga kome je lako biti pametan i
razborit jer se ne radi o njegovoj koži, od nekoga koga ne tišti ono
što tišti mene, koji ne zebe od onoga od čega zebem ja. I dok ja
priznajem tačnost njegovih tvrđenja, dok ja dijelim njegovu mi­
sao, dotle on ne dijeli moju tjeskobu, ne saosjeća moje patnje.
Njegova je istina, priznajem, mnogo autoritativnija od one druge;
ona je, nepobitno, istina. Ali ona nije moja istina.
Tako biva i u drugim sličnim slučajevima. Preko dana se, na
primjer, smijemo našem sinoćnjem strahu, čvrsto uvjereni da du­
hova nema. A navečer još uvijek uviđamo i sebi ponavljamo da
duhova nema — tek, i pored toga, mi se bojimo. Jutrošnji fakat
ostaje fakat; samo, taj fakat sad nema važnosti. Jer napram njemu
diže se drugi fakat, aktuelniji, i zato faktičniji od njega: fakat na­
šeg straha.
Jest, bio sam uvjeren da neću umrijeti. Razumije se, svi će drugi
umrijeti — ta bilo bi smiješno, uprav djetinjasto i samo pomisliti
da neće umrijeti! Jer to je, na koncu konca, prirodni, nužni i jedi­
no mogući tok zemnih stvari! Ali, quant a moi, c’est different!... Jer,

249
kao što smo već imali prilike da utvrdimo, na ovom bijelom svi­
jetu, pa i u čitavom svemiru, ima sva sila drugih stvari; i sve su
one zamjenjive, nadoknadive, za postojanje “svega” baš nimalo
neophodne. No u čitavom svemiru, pa još i dalje, ako tog “daljeg”
ima, postoji samo jedan jedincati, nezamjenjivi i za samo posto­
janje postojanja neophodni ja. I taj ja ni po čemu drugome nije
naročito značajan ili izuzetan nego uprav po tome što je jedan je­
dini. To mu i jest bitno obilježje. Dakako (nikad nisam bio baš ni­
malo imperijalista!), sve to uz puno pravo svakog drugoga da jed­
nako lako za sebe postavi čitavu stvar.
I... — gle, gotovo sam se izlanuo! Kad čovjek uzme da se po­
vjerava, neprestano ga opsjeda napast da nadoda “još nešto”. To
“još nešto” valjda je nešto više nego što treba i nego što uopće
može da se da. Neka prokleta, do nelijepog stepena nesebičnosti
dognata darežljivost! Težnja da se sagrebe dno posude, da se sa­
svim izuvrati kesa. Eksces na koji nas nagoni “žudnja davanja se­
be”. Naročito pogubna za umjetnika!
To “još nešto” što sam htio dometnuti pa me u posljednji čas
stidljivost zakočila da ne kažem, jeste ovo malo priznanje: bio
sam licemjeran kad sam rekao u djetinjstvu sam tako zamišljao, u
djetinjstvu sam tako vjerovao: u stvari, ja još i danas, u ovom otr­
canom i raskopanom stanju, bar pomalo, i bar ponekad, tako za­
mišljam i u to vjerujem. Bez toga bi, zbilja, život bio ružan, previ­
še ružan. Za mene lično, čisto nezamisliv. — Da to nije ono što moj
mladi doktor naziva “životnim tonusom”, da nisu to momenti po­
višenja tog “životnog tonusa”?

56.

Novine su donijele jedan neobičan slučaj. Ispričat ću ga u naj-

bitnijm crtama:
Neki čovjek izišao je jednog dana iz kuće i nikad se više nije
vratio.
Ali ne! Na taj način priča je ispala i suviše kratka. Tako kratka da
je eto već ispričana. Htio sam je svesti na najhitnije, no vidim da to
ne ide. Bitno predstavlja samo polovinu stvari. Cesto onu manje
bitnu polovinu. Tek bitno i nebitno zajedno daju čitavu istinu.
Pokušat ću da priču ispričam nanovo, ovaj put nešto opširnije.

250
 Dakle, jednog dana (tačnije: jednog popodneva), nakon što je
odspavao sat ili sat i po, ustao je, ovlašno se umio, obukao, i zadio
u džepić prsluka svoj patent filter-cigaršpic. Zatim je u kuhinji
popio šoljicu kave s primjesom ječma, duvajući u nju i razroko zu-
reći preko ruba negdje u kut, u vlažni predio ispod izliva, gdje se
iz rupice među pločicama kadikad pojavljuje žohar. Lice mu je bi­
lo još pospano, malko podbuhlo od sna, nepodobno da napravi
kakvu grimasu ili primi neki izražaj. Zato je shvatljivo što ukuća­
ni nisu mogli da na njemu primijete ništa naročito, sve i da je ne­
čeg naročitog bilo. Prema njihovom kazivanju, moglo je biti oko
pola šest kad je izišao iz kuće. Izlazeći promrmljao je da će svrati­
ti k brijaču na uglu da se obrije. U svemu tome nije bilo baš ništa
čudnovato: redovno je izlazio oko tog sata, redovno se brijao kod
tog brijača, tri puta sedmično. Poslije toga odlazio je u čitaonicu
da pročita novine ili u kavanu da kibicira kod šaha. Ako je bilo li­
jepo vrijeme, ponekad bi pošao da se prošeta van grada, po otvo­
renoj cesti. Sve je, dakle, bilo kao obično. Neobično je bilo samo
to što se nikad nije vratio. I što se nikad više o njemu nije ništa
čulo.
Nestanak je prijavljen vlastima i odmah su poduzete svestrane
potrage. Započelo je traganje po liniji “najvjerovatnijih pretpo­
stavki”. A možda je, kao što će se kasnije pokazati, to bila pogre­
ška. Kad je u pitanju enigma, besmisleno je ići putem najvjerovat-
nijeg: da se radilo o najvjerovatnijem, enigme ne bi ni bilo. Na­
protiv, baš tu dolazi do primjene fantazija. Do te mjere, da naj­
češće ni ona ne uspijeva izvesti stvar na čistac. Treba se pomiriti s
tim da u ovakvim slučajevima objektivne mogućnosti imaju u ru­
ci uvijek jednu kartu više nego oni koji oboružani fantazijom kre­
ću da te mogućnosti otkriju i na prste pobroje. Zar naša fantazi­
ja tačno pokriva čitavo područje objektivno mogućega? I nije li
malko pretenciozno da našu moć zamišljanja naprosto identifici­
ramo s objektivnom stvarnošću? Nikad se nisam mogao dovoljno
načuditi što ljudi od struke, kriminaliste, advokati i takva čeljad,
neće da uvide tu očitu prednost objektivnih mogućnosti. Treba i
našem neznanju dati što je njegovo, a i objektivnoj stvarnosti —
inače tako banalnoj i toliko inferiornoj u poređenju s našom spo­
sobnošću zamišljanja — lojalno priznati one izuzetne prigode kad
je pokazala više fantazije nego mi.

251
 Čini se da to nisu htjeli da priznaju ni u slučaju nestalog čovje­
ka. I to se osvetilo.
Spočetka je ipak izgledalo da se pojavljuju neke tačke svjetla.
Najprije je upitan brijač. On je potvrdio da je nestali između pola
šest i šest povirio u njegovu brijačnicu, ali je vidio da bi dugo mo­
rao čekati na red, pa je otišao dalje. Poslije tog momenta imamo
tek jedan podatak o njemu, no neobično dragocjen. Samo se, na­
žalost, kasnije pokazao nedovoljno pouzdan: trafikantica iza ugla
kod koje je obično kupovao cigarete izjavila je da je uprav nekako
između pola šest i šest svratio u trafiku, te kupio cigarete i novu
kutijicu filter-uložaka za svoj patent-cigaršpic. No kod ponovnog
saslušanja pokolebala se i izmijenila svoj raniji iskaz izjavljujući da
se ne bi mogla zakleti je li to bilo baš onog dana ili možda dan
prije. Jedini nedvojbeno utvrđeni fakat poslije tog časa je taj da
ga niko više nije vidio.
Familija je iščekivala sa zebnjom. Jer tužno je to imati negdje u
svijetu neizvjesnog mrtvaca. Neki osjećaj nesigurnosti, neko vje­
čito čekanje na Uliksov povratak, koje svojom stalnom, iscrplju-
jućom napetošću počinje sličiti na strahovanje od tog povratka; a
to strahovanje, opet, rađa nejasno osjećanje krivice. U jednom
razgovoru s istražiteljem ženi je izbjeglo da nestalog nazove “moj
pokojni”; a onda joj se prelomio jecaj. “Gospođo”, tješio ju je is­
tražitelj, “on za nas nije mrtav. Mi u struci držimo se načela: dok
nema leša, nema ni mrtvaca. I, u takvom slučaju, onaj za kojim
tragamo za nas je do daljega ne mrtav već naprosto odsutan.”
A tad su, u nedostatku pouzdanijih oslonaca, zaplovili u puke
hipoteze, od vjerovatnijih prema sve manje vjerovatnim — dokaz
više da zec nije ležao u grmu vjerovatnosti.
Tako, pomišljalo se da je, rasijan, zamišljen, mogao završiti pod
kotačima auta, koji je zatim neopažen strugnuo. Dozvoljavala se
i mogućnost da su ga ubili zlikovački tipovi radi pljačke ili iz ma
koje druge pobude. U načelu, nije se isključivala ni hipoteza sa-
moubistva, premda za to nije bilo nikakvih plauzibilnih razloga.
Ali u sva tri slučaja, u svestranim i savjesnim potragama koje su
poduzete, bilo bi se našlo bar njegovo mrtvo tijelo. Međutim, lešu
ni traga. U jednom momentu ipak je izgledala još najvjerovatni-
jom hipoteza samoubistva. Nju je akreditiralo baš pomanjkanje
leša: pomislilo se da je samoubici bilo mnogo lakše pronaći kakvo

252
skrovito mjesto za naumljeni čin nego ubicama odvući žrtvu na
takvo mjesto. No tome se ispriječio argument nove kutijice filter-
uložaka za cigaršpic. “Moja gospodo”, oštroumno je zapazio poli­
cijski komesar, “ne odlučuje se na samoubistvo čovjek s džepićem
punim uložaka za mundštiklu!” — “Time hoćete reći: taj ima zašto
da živi, zar ne?” japanski se nacerio šef odjela. “Ne kažem to, ali
čovjek koji se odlučio na samoubistvo, ne kupuje filter-uloške za
godinu dana unaprijed. To je bar jasno!” Time je hipoteza o samo-
ubistvu opet potisnuta u drugi plan.
Za časak je zaljeskala nada da će u jednom anonimnom lešu biti
identificiran nestali. Nažalost, leš je bio već u poluraspadnutom
stanju i potpuno skašena lica, a na njemu nije nađena lisnica s is­
kaznicom, pismom, vizitkartom, potvrdom kemičke čistione ili
ma čim što bi omogućilo utvrđivanje identiteta. Ta je okolnost
upućivala prije na grabežno umorstvo. Ali, s druge strane, priro­
da povrede na glavi kao da je više govorila za ozljedu od automo­
bilskog točka. U tom se slučaju pomanjkanje lisnice moglo obja­
sniti tako da je leš opljačkan poslije smrti. No nije se sasvim is­
ključivala ni mogućnost da je, uslijed brzine kojom je naletio auto
i žestine udarca, lisnica odbačena u neki grm ili rupčagu pokraj
puta. Identifikacija je bila otežana i time što nestali nije imao na
sebi nikakvih “osobenih znakova”. Utvrđeno je da je ogrtač koji
je nađen na lešini bio hubertus tvornice “Kozmopolis”. A prema
iskazu najbližih, nestali je nosio uprav takav ogrtač. Pošli su tim
tragom i zaredali po “Kozmopolis”-ovim prodavaonicama. Iz sa­
kupljenih podataka proizlazilo je da je u razdoblju na koje je upu­
ćivao stepen dotrajalosti tkanine takvih ogrtača prodano 27.821.
Ipak je bilo moguće pokročiti korak dalje u pravcu identifikacije
zahvaljujući tome što je jedan dio od tog broja bio snabdjeven du-
gmetima iz novije partije, u svemu jednakima onim ranijim, tek
za malu nijansu svjetlije boje. Ali i broj ogrtača sa svjetlijim du-
gmetima penjao se na 13.764. Bolje sreće nisu bili ni s cipelama.
I tu je postojala podudarnost: na lešini su nađene uprav cipele “Go-
liath”, kakve je nosio nestali. No to se moglo tumačiti naprosto
time što su cipele “Goliath”, kao što je opće poznato, “najbolje, naj­
trajnije, i zato najjeftinije”, pa su ih nosili veoma široki slojevi.
Uporedo s neuspjehom u pokušajima identifikacije i postepe­
nim iscrpljenjem lakših i jednostavnijih hipoteza, dolazile su na

253
tapet sve dalje i zakučastije. Porodica je poduzimala štošta i na
svoju ruku, a misao na nestaloga kljucala je dan i noć tražeći rje­
šenje. Uprav u te dane, opet je na sedmoj stranici ilustriranog tje­
dnika, ko zna po koji put, prepričan slučaj o čovjeku koji je, ne-
nadno pogođen totalnom amnezijom, zaboravio ime, identitet,
prošlost i familiju, pa neznano odlutao, zamućenih očiju ali lagan
kao ptica. Tjednik je izvještavao o ponovnom procesu u kome su
se dvije žene ogorčeno otimale oko čovjeka koji je izgubio najpri­
je pamćenje, pa zatim sama sebe. Nije li možda i naš jadni, domi­
šljala se žena, odlutao tako, sve pješice, u neki strani grad, prešao
bez zapreka granicu (jer slijepce-amnezičare mora da prati okata
sreća, kao i mjesečare koji šetaju po krovu), pa sada, ko zna u kom
kutku zemljine kugle, leži u krilu neke čudne, nepoznate žene,
koja, pogođena sa svoje strane nekom takvom bolešću što se po­
klapa s amnezijom kao lonac s poklopcem, iz dna iskrene duše
priseže da je to uprav njen, i ničiji nego njen čovjek, oduvijek, još
iz prvih djevojačkih snova!... A možda (to je pomislio sin), ko zna,
(jer u takvim stvarima ne treba zastajati ni pred kakvim stidljivim
obzirima), možda je, po prethodno dogovorenom planu, pobjegao
s artisticom iz “Kapitol-Varietea”, gospođicom Lou-Salome, u ne­
kakav Rio de Janeiro? (Sin ju je više večeri gledao na trapezu; i
učinila mu se, u njenom smaragdnozelenom dresu sa zlatnim re­
sama, uistinu poželjna.) Doduše, stari je bio već u godinama, i ne
baš naročito privlačan. Kad bi se zamislio, jedno mu je oko išlo
malo ustranu, dok je drugim zurio u usta sabesjedniku kao da
nadzire onu rupicu iz koje se pojavljuje žohar. A nije imao ni para.
Sve u svemu slabo vjerovatno. Ali vjerovatnosti su vjerovatnosti,
a mogućnosti su mogućnosti. U ovakvim, pak, stvarima ne treba
se zadovoljavati pukom vjerovatnošću. A osim toga (kao što je
poznato i već toliko puta rečeno), žene znadu biti tako čudnova­
te!...
Teoretski, — čisto teoretski, dabome, — nije bilo sasvim isključe­
no ni da je bio član neke tajne (terorističke, vjerske, iluzionističke
ili već bogzna kakve) sekte, družbe, klana ili lože. To na prvi mah
zvuči smiješno; kao sprdnja, bezmalo kao cinizam — ta dovoljno
je i pomisliti na bijednog starog! Ali, ozbiljno govoreći, zar je to
baš nemoguće? Ne. Nevjerovatno koliko god hoćete, ali nemoguće
nije! A što hipoteza izgleda nevjerovatna, to nekako i spada u sa­

254
mu stvar: kako bi inače tako nešto i moglo uspjeti, van ako se
čovjek brižno krije i smišljeno disimulira, te mu pođe za rukom
da se potuli pod svojim lažnim i vješto izigravanim identitetom?
Zato, ako smo već pristali na tu pretpostavku, prostodušni i pri­
glupi izgled ne samo što ne umanjuje njenu vjerovatnost, već na­
protiv svjedoči o to većoj prepredenosti i lukavosti, koja se za tim
bezazlenim izgledom krije.
Uostalom, znamo li mi ko je i kakav je on zapravo bio? Preis­
pitujući u mislima prošlost, sad su se sjetili samo da je bio krajnje
mučaljiv: osim najkonvencionalnijih riječi, običnih “da” i “ne” i
“možda” i “kako hoćete”, kojima se ekspedira i naprijed tjera ta­
kozvani svakidašnji praktični život, u stvari nikad ništa nije ni re­
kao! Nisu se mogli prisjetiti da je ma kad izrazio neko svoje miš­
ljenje, sud, želju, volju, stav. Tako da se ne može ni reći je li bio
ograničen ili dublje mudar, priprost ili šutljivo usukan. I čovjek
koji im se do juče činio nezanimljiv i banalan, došao im je odjed­
nom dalek i nepoznat.
Zagonetka ni do danas nije riješena. Enigma je ostala enigma.
Policijska je istraga obustavljena, ili je bar zapala u ono stanje le­
targije koje nazivaju evidencijom. Ali porodica i dalje traga.
Pasionirano se pridružujem njenim naporima. S tim više oprav­
danja što je javnim oglasom u novinama pozvala da se jave svi ko­
ji nešto znadu, i čak obećala nagradu “svakome ko ma čime do­
prinese da se slučaj objasni”. Mozgam o njemu za moj račun, tru­
deći se da mu pohvatam konce. I na mahove kao da nazirem tra­
čak odgonetke. O, čini mi se da te tako razumijem, izgubljeni
čovječe! — Pokušat ću da rekonstruiram događaj:
Kao što glase složne izjave ukućana, čovjek je izišao oko pola
šest. Povirio je u brijača, ali je vidio da ima mnogo svijeta, pa je
odmahnuo: “vraga ću čekati!”, i otišao dalje. U čitaonicu i u ka­
vanu, izgleda, nije svraćao. Dovle nas potvrđuju provjerene činje­
nice. Kako je bio topao ranoproljetni dan, možda je krenuo u šet­
nju. U rasijanom razmišljanju izišao je iz područja grada, prešao i
mitnicu a da se nije sjetio. Hvatalo se mlako proljetno veće, meko
i nagnjilo, po rubovima malo mutno. “Kozmopolisov” hubertus
postajao je težak. Noge su osjećale onu posebnu proljetnu mlita-
vost, poznatu skitnicama-pjevačima s gitarom o ramenu i lovci­
ma na proljetne akvarele, koja je u isti mah i umor i želja da nose

255
dalje svoj teret, bez cilja i bez kraja. Prešao je i posljednje čađave
fabričke u predgrađu, ostavio za sobom smrad njihovog dima,
njihove na katran mirisave tarabe, njihove rane sijalice što kroz ži­
čane nagupce laju žutu svjetlost na gnjecavi suton. Napustio je
staze nasute šljakom i izbio na ravan širok put koji se pružao pred
njim prav kao lenjir. Gle: vodi uvijek naprijed — a ne dovodi ni­
kamo! Kako je to lijepo!... Mjesec je bio optočen mutnim koloba-
rom, a male zvijezde još su se žmirkavo borile za svoje rođenje.
Možda vrijeme ide na kišu. Sparno je, sparno, i već je ogrtač tako
težak! U farovima automobila koji su urijetko prelijetali, donji
slojevi zraka nadaleko su se otkrivali žućkasti, nečisti, puni praši­
ne. Sašao je s ceste i prešao na travu. Razgaženu i zaprašenu tra­
vu, ali travu: upaljeni tabani to su odmah osjetili. A što dalje, bi­
valo je bolje. Sve je više osvajala modrina i sve čišći bivao mjesečev
kolobar. Pri njegovom svjetlu vidjeli su se oni blijedoljubičasti
cvjetići, slični različku, koje on i dobro pozna i ne pozna nikako,
jer im ne zna niti im je ikad čuo imena. O, kad bih im samo znao
ime! To bi možda bio ključ izlaska, i tad bi se iz svega lako isplovi­
lo!... Pa to su kresnice! Je li moguće da ih nisam prepoznao?... Ni­
sam ih vidio od djetinjstva! (A zar je nekad postojalo i nešto što
se zvalo djetinjstvo?)... A ko zna kakvih još trava ima! Trava o ko­
jima mi i ne slutimo! Možda bi se tu našao i korijen trave obez-
nanke, i tri listića bilja od nepomisli!... Splet uzanih, vijugavih
stazica razbježavao se pred njim na sve strane, poput klupka za­
tečenih zmija. Koliko staza tu ima! Sire se kao lepeza! Kao delta!
Pazi! to su mogućnosti! Delta mogućnosti! I kako su mnogostruke,
kako raznosmjerne!... Pokuša poći jednom od njih, i bilo je dobro.
Vrati se natrag da pokuša onom drugom. Zašto radi jedne odri­
cati se druge? I bilo je dobro i to. Ali zašto radi ove odricati se one
prve, i one treće, i četvrte, i svih drugih?... Nešto ga je sputavalo
u hodu. Da, to je ogrtač! Pretežak je. Svuče i odbaci od sebe hu-
bertus marke “Kozmopolis”. Zatim sjedne na travu i izuje cipele
“Goliath”; i one su preglomazne, sa svojim gumenim đonom; ne­
podesne za ovakvo lagano hodanje. U bjelasavim čarapama, ras-
krečenih nogu, pokuša ići dvjema stazicama u isti mah. Vidi, mo­
že se i to! Tad izvuče lisnicu s legitimacijom i s nešto sad već su­
višnog novca, i baci je u grm. Tako, sad je još laganiji! U jednoj
ćeliji negdje u dnu malog mozga, ne većoj od zrna gorušice, pro-

256
klija davno ukopano sjećanje. Kao dječak, u snu je otkrio kako se
pliva zrakom. Bilo je sasvim lako: dovoljno je udahnuti, nekim
naročitim, plitkim i kradomičnim udahom, gutljaj zraka u gornji
dio prsnog koša, ispuniti njime šupljinice neke porozne kosti u
grudima — i samo zaveslati dlanovima. Uspeo se na dvije stepeni­
ce, ispružio ruke, otisnuo se nožnim palcima, i zaplovio. Zatim je
pokušao s treće stepenice, pa s četvrte, pa postepeno dalje. Poku­
šavao je nebrojeno puta, i uvijek je išlo bez teškoće. Kako je to la­
ko! Čudo što se ljudi tome nisu dosjetili! A možda baš zato što je
tako neslućeno lako? Odlučio je: ovo ću ponoviti, sve na dlaku
ovako, čim se probudim. Samo, kad se probudio, bio je zaboravio
kako se izvodi onaj mali “grif ’ s plitkim udahom. Slično je i ovo...
Pokuša opet ići dvjema stazicama u isti mah, pa trima, ga četir-
ma: stvarno ide! Evo, čitava delta je moja! Samo da se ne probu­
dim, samo da se ne probudim! Stisnu jače vjeđe — i pođe svim sta­
zicama odjednom.

57.

Ima u bolnici jedan mali slijepac. Dječak sa sela, od osam ili de­
vet godina kome je oduzela vid eksplozija nekakve praskalice na­
činjene od stare ručne bombe zaostale iza rata što su djeca iščepr­
kala iz jarka. Kosa mu je tako silno svijetla, slamasta, sva šuštava
od sunca, da je čisto šteta što je sam lišen radosti da je vidi.
A prilično je veseo. Tek, u njegovom vječitom, malko nesigur­
nom osmijehu ima neka blagost, neka neizvjesnost, neko iščeki­
vanje, koji, kad se taj vječiti osmijeh malko zamori, počinju da sli­
če... Ali ne, ne, to nije tuga — to značenje ja izvana unosim u taj
njegov osmijeh; to je više neko snebivanje, neka sramežljivost od
toga što se još nije sasvim privikao na svoje novo stanje. Ovdje u
bolnici kažu da je sva sreća što mu se to desilo dok je još tako ma­
li. Brže će se priviknuti, vele. Tek što ne kažu: bit će sretan kao
da je slijepac od rođenja.
Često čujem tapkanje njegovih malih koračića po hodniku.
Tapka za mojom bolničarkom kao kozle koje je izgubilo mater.
Čujem ga, a ne vidim ga. I imam dojam kao da sam slijepac ja.
Nekoliko puta, ipak, bolničarka ga je dovela k meni u sobu. Sa­
mo načas, jer se to ne smije. (Ni to se ne smije! Ništa se u životu

257
ne smije!) U oblačne dane, kad ugledam u vratima onu njegovu
okruglu, žutu seljačku glavicu, kao da ugledam jedno malo sun­
ce. I ne mogu se oteti dojmu da mu je glava tako svijetla i žuta
od silnih količina sunčevih zraka koje je upila u se još od najmla­
đih dana. Prosto kao da je bila od samog rođenja neprekidno iz­
ložena, dan i noć, zračenju nekog stalnog, nezalaznog sunca. Kao
da ga je neki promisao i nasunčao toliko, i nasuo mu glavicu tom
sunčanom pljevom, u prizrenju onoga što će doći. A onda — sunce
je najedanput oslijepilo.
Upitao sam ga jednom (poslije izvjesne borbe sa samim sobom):
— Mali, je li mnogo mračno?
A on je zaljuljao ramenom, malko stidljivo:
— Kako kad. Nekad jest, nekad i nije. A koji put je crljeno-crlje-
no, mili bože, rekao bih sama vatra!
Živo me zanima da li će mu te senzacije svjetala i ognjeva osta­
ti i kasnije, kad odraste, ili su to posljednji trzaji, spontana poig­
ravanja vidnog aparata još nesviknutog na nerad. Pitao sam mog
doktora, ali mi je odgovorio neodređeno, polovično; on nije speci­
jalista. Pitat ću specijalistu kad mi se pruži prilika.
Tapkajući po hodniku ili igrajući se pod prozorima, mali katkad
nesvjesno pjevuši. Izvija sasvim tiho, sam za se. Čini mi se da je
doista muzikalan.
Dozvao sam ga u sobu, izvukao ispod kreveta kutiju s violinom
i položio mu prstiće na žice. Opipavao ih je isprva nesigurno, s
onim sljepačkim opreznim nepovjerenjem koje mu je već počelo
da izrasta, kao neko novo čulo. Zatim se postepeno osmjelio, šti­
pao žice nešto slobodnije i radoznalo slutio bojažljive zvukove,
kao da čeka da će mu oni nešto ponjatno kazati. Čini mi se da su
se sad, kako je izgubio vid, njegova pažnja i njegovo iščekivanje
lepezasto raširili svud uokrug, u slutnji da će mu odnekud i ne­
kim drugim načinom progovoriti ono što je zamuklo kad je osli­
jepio. Sad dolazi rado k meni i pita me s osmijehom koji se umi­
ljava:
— Striko, hoćeš li mi pokazati onu kutiju što pjeva?
A ja mu je ne pružim odmah. Malko otežem, da mu poraste že­
lja, i pustim da mu potraje sasvim kratka neizvjesnost. To radim
zato da mu bude veće zadovoljstvo kad najzad dobije violinu u ru­
ke. Pomišljam, ako obojica ostanemo dulje ovdje u bolnici, i ako

258
on bude imao za to želju, počeo bih ga učiti počecima violine. A
nisam sasvim siguran nije li tome nešto doprinijela i moja želja da
što češće vidim pored sebe onu svijetlu glavicu punu sunca. Uis­
tinu, najviše ga se zaželim u dane kad je ono veliko sunce, gore,
zastrto i odsutno.
— Hoćeš li da te učim svirati na ovome, mišo mali? - pitam ga.
A on stidljivo ponikne slijepim očima, smiješi se i potvrđuje
glavom, bez riječi. Ali pomišljam da je to možda tek onako, iz
djetinje neprilike kako da me odbije. I gotovo sam ljubomoran na
pomisao da bi ga što drugo jače zaokupilo i odvuklo od mene.

58.

Nikad se nisam stidio jednostavnosti mojih radosti. Cesto im je

uzrok bio upravo ništavan. Pa ipak, to su možda bile one najveće.
Ili bar najčišće. Činjenica je da se njih najbolje sjećam, pa makar
koliko vremenski daleke bile. Sjećam ih se kudikamo bolje i živ­
lje nego nekih stvarnijih uspjeha i izuzetno sretnih ishoda. Uopće,
daleko bolje pamtim ugođaje i raspoloženja nego događaje. Da bi
se čovjek radovao, da bi se radovao u pravom, čistom smislu te ri­
ječi, treba da za jedan časak opet postane dijete. Radost je stvar
koju odrasli ne poznaju. Oni tom riječju nazivlju nešto sasvim
drugo, sasvim različito. Treba mnogo, mnogo naivnosti za pravu,
čistu radost. Prava je radost u stvari bezrazložna. U tom i jest nje­
na čudesna ljepota.
Stid od jednostavnosti, od naivnosti, teška je mana. Za čovjeka
uopće, a za čovjeka-umjetnika pogotovu. Za ovoga, vjerovatno,
najteža od svih. U umjetnosti riječ naivnost ujedno je najveća po­
hvala i najveća pokuda. A da li će ona imati jedno ili drugo zna­
čenje, to zavisi od još nečeg. To “još nešto”, pak, može da u čovje­
ku bude ili ne bude. Treba hrabrosti, mnogo hrabrosti za velike
naivne riječi! A ta hrabrost dolazi od nejasnog unutrašnjeg osje­
ćanja onog “još nečeg” u nama. Tu je svako nastojanje suvišno: ili
nepotrebno ili uzaludno. Ne strahujmo, dakle, od naivnosti: ako
već treba da zbog čega strahujemo, strahujmo zbog onog “još ne­
čeg” u nama.
I strah od banalnosti težak je nedostatak. Tipičan osjećaj sitnog
nevoljnika. U stvari samo jedan, i to najčešći, oblik osjećanja ubo-

259
 gosti unutrašnjih sadržaja. Banalnost je smrt umjetnosti. Samo je
jedno još gore od nje: namjerna originalnost. Veoma su rijetki
umjetnici za koje se može reći: “originalan duh mada je nastojao
da to bude!” U umjetnosti ne smije se ništa htjeti biti: treba biti.
Ako se nije, zaludu je htjeti. (U umjetnosti uopće ništa ne treba
htjeti.) U banalnost lakše upadne onaj koji nije banalan nego onaj
koji jest. Nesravnjivo je lakše kretati se po kriteriju banalnosti i
nebanalnosti nego pod diktatom unutrašnjih pobuda i raspinja­
nja.
Ljudi se zapravo ne boje svoje banalnosti: oni se boje riječi ba­
nalnost. Ljudi se uopće najviše boje riječi, golih naziva za stvari.
Kao da je dovoljno imenovati stvar njihovim imenom, pa da one
smjesta izgube svoju krepost i svoje dostojanstvo. Ime kao da uni-
žuje realitete, obezvređuje suštine. Gola riječ, goli naziv, razorni-
ji je od bilo koje kritike. A to saznanje šarlatan obilno iskorišću-
je: redom odmahuje rukom i pridjeva imena stvarima. I gle: one
se odmah presjedaju! Pod udarcima naziva ruše se unutrašnje
strukture ljudi, splošnjavaju se životne punoće. Udarcima dlana
šarlatani ubijaju istinitost u stvarima kao što se ubijaju muhe. A
bezazleni smjesta abjuriraju: napuštaju svoje košuljice kao “što
prokazane maske skidaju svoje obrazine”. Mi nosimo u sebi naša
istinska lica, naše prisne sadržaje, naše urođene načine osjećanja,
iz čitavih nas izrasle vizije svijeta; naše apsurdnosti koje znače na­
šu unutrašnju realnost. Nosimo ih prirodno, kao svoju ruku, kao
svoju nogu. I zastidimo se našeg identiteta tek onda kad izuste
njegovo ime. Tek ime je pokudno. Žena koja se podaje iza grmo­
va ne boji se svog života, grbavac ne bježi od svoje iskrivljene hr-
ptenjače: on osjeća sebe u grbavcu i grbavca u sebi. Oni prezaju sa­
mo da ko za njima ne podvikne: “gle drolje!”, “gle grbavca!” Lju­
di strepe od jedne grupe vokala i konzonanata.
Ima jedan pouzdan znamen po kome se prepoznaje banalan
duh: strah od banalnosti. Prva samosvojnost niče nesvjesna sebe;
a kad se spozna, sva ustrepti pred samom sobom. Kao i spozna-
nje svake osebujnosti u nama, ona rađa čudnu nesigurnost. Raz­
vojni putevi velikih majstora muzike puni su pouke. One što se
površno nazivlje njihovim sporim pronalaženjem sebe i tegobnim
oslobađanjem od tradicionalnih stega, tek je nesvjesno prezanje
pred vlastitom izvornošću i kasno iznalaženje hrabrosti da budu

260
ono što jesu. Koji se autentični stvaralac nad provalom svoje sa­
mosvojnosti nije upitao: je li ovo nepoznato i čudno u meni jedno
preimućstvo ili deformitet? kvalitet ili odsustvo drugog nekog
kvaliteta? nesmisao i gluhoća za formu ili muke oko stvaranja je­
dne nove forme? Istinski se umjetnik boji svoje smionosti. Treba
biti na oprezu prema onima koji istrčavaju naprijed noseći tran­
sparent svoje originalnosti. Otkriće vlastite originalnosti daleko je
teži posao nego što to plitkovi zamišljaju, a put do svoje ličnosti
kudikamo duži i krivudaviji!
Dalje, ljudi se plaše, strahovito plaše osjećanja. Njima su rekli
da je osjećanje jedna zastarjela stvar, stvar koja pripada jednom
minulom naivnom vremenu — i oni su odmah prestali osjećati.
Sposobnost osjećanja jedna je zanemarena ljudska sposobnost.
Današnji je čovjek na putu da sasvim zaboravi osjećati. Pri susre­
tu i s nekim krupnijim primjercima ljudske vrste desi se da ostaje­
mo zgranuti nad kržljavošću, nad uprav neandertalskom nerazvi-
jenošću njihovih osjećanja. I biva nam nepojmljiv taj tragički ne­
srazmjer u njihovoj ličnosti. Gledamo ih s grozom, kao prirodne
nakaze, kao nemani. Kao ljudoždere. Zar iz zvijeri preći ravno u
robota, preskočivši međustepen čovjek? Sposobnost za velike os­
jećaje među ljudima još je rjeđa od sposobnosti za bilo što drugo
veliko. Mali osjećaji ne znače manju količinu velikih osjećaja. Si­
ćušna ljubav nije umanjena slika velike ljubavi, mala patnja nije
minijatura prometejske patnje. To su duboko i suštinski različite
stvari. Veliki je osjećaj jedna čest vasione u našoj grudi. Ne valja
se prepadati nagonskog neprijateljstva i tuđosti koje veliki osjeća­
ji pobuđuju prema nama u srcima sitnih ljudi. Veliki su osjećaji je­
dan oblik borbe protiv smrti, krhki mostovi između konačnog i
beskonačnoga što presvođuju bezdane mraka. Ko je mogao izmi­
sliti tu vulgarnu glupost da su veliki osjećaji prćija datih historij­
skih doba i da s prelaskom tih doba i oni prelaze i iščezavaju? Lju­
di su samo prenebregnuli moć osjećaja, ljudi su samo pustili da u
njima zakržlja sposobnost osjećanja. Zato će se morati što prije
pristupiti njihovoj obnovi. Treba da ljudi ponovo nauče osjećati,
osjećati zalažući u to čitavo svoje biće. Treba da kroz čovječanstvo
prohodaju novi joge koji će ih ponovo naučiti toj zaboravljenoj
vještini.

261
 59.

Pročitao sam dugo pismo koje sam pisao nekoliko posljednjih

dana. Borio sam se dok sam se riješio da ga napišem. Sad se borim
da ga ne pošaljem.
Dobro što je napisano! Da ga nisam napisao, stalno bi me op­
sjedalo to iskušenje. Zadržat ću ga dan dva: treba pružiti sebi ma­
lu odgodu, dok naiđe trenutak odlučnosti, koji kasnije obavezu­
je; dalje ide samo od sebe, kao nizbrdo. Stvar tehnike u ophođe­
nju sa sobom: želimo li odoljeti napasti, moramo je u sebi doživ­
jeti do konca, sa svim onim što iz nje sljeduje. Prokušan recept.
Slučajnost? Ili lažna slučajnost — izlika da bi zazivanje koje nije­
mo vapi u nama moglo da uzme vid odaziva na neki vanjski iza­
zov. Možda.
Od jednoga glasa koji je promaknuo hodnikom sav sam pretr-
nuo. Dobro poznat glas dobro poznate osobe! Visoki, malko oštri
glas, direktan kao sječivo, nikad omekšan nedoumicom, nikad sor-
diniran koprenom zamišljene odsutnosti. Glas sa stalnom nape-
tošću savijene ocjelne opruge. A odmah iza glasa izrasla je visoka,
tamnoputa pojava žene širom otvorenih i mirno prodornih očiju
kao one dvije beskraja žedne luknje na pramcima jedrenjaka. Sta­
jao sam iza vrata i susprezao dah. Liznula je nada u neočekivan,
nevjerovatan, gotovo nemoguć posjet. Glas je promakao dalje.
Ali se kasnije opet javio, i svu noć se razlijegao mojim polu-
snom. I gle, obaršunjen tamom, obrubljen nestvarnošću, izgubio
je nešto od svoje napetosti i svog hladnog sjaja, i zazvučao mi
prisniji nego ikad!
Hladnoća, hladna priroda. Tako se to obično kaže, ne tražeći
mnogo pravu riječ. No to ne pogađa suštinu. Ima u takvim bići­
ma i prepuštanja, i mekoće, i samoprijegora, pa i prave, istinske
dobrote. Ne one bescjene dobrote iz navike, iz indolencije, od su-
viška vlastite sreće. Nego one ozbiljnije dobrote, koju ne bih znao
nazvati drukčije nego tako: istinskom dobrotom. Samo, sva svoj­
stva u takvim osobama imaju svoj stalni, uvijek isti vodostaj. A ta
stalnost ponekad porađa osjećaj izvjesne automatičnosti, meha­
ničkog fakta bez vlastite volje i zasluge, koji, zbog toga, djeluje
kao doduše istinit ali više-manje ravnodušan podatak. U tim du­
šama kao da nema plime i oseke: one ne dišu. Mrtvo more.

262
 Kod nje nije bilo zaborava, prepuštanja bez vremena, zapada­
nja u mrtvu bezdjelatnost. Ili tačnije, bivalo je i toga. Ali zaborav
nije bio zaborav, prepuštanje nije bilo prepuštanje na milost i ne­
milost vremenu. A bezdjelatnost je bila bezdjelatnost, ali se zvala
odmor. Nije to bilo svođenje vlastitog bića na puko unutrašnje
gamizanje, na onaj spontani dušin mravinjak.
Predanost takvih osoba potpuna je i bezuslovna. Ne neki pre-
lazni zanos, izljev vazdušaste ekspanzivnosti, pjenušava igra emo­
cije. One daju sebe bez ostatka, svjesne što i koliko daju. Daju
voljno i riješeno. Kod njih nema naknadnog žaljenja i posthum-
nih prigovora. One su slične gavanu koji će spremno razdriješiti
kesu i dati koliko zatražiš, ali koji nikad neće zagrabiti šakom na­
sumce pa dati onako nebrojeno. Ne. Koliko god želiš, ali izbroje­
no tačno na paru.
Bila je solidna pijanistica. U to doba moje je srozavanje već obi­
lježilo prilično nizak stepen. Vjerovala je, s onom slijepom upor­
nošću s kojom vjeruju žene, i koja toj vjeri i podaje djelotvornu
snagu, da će ustrajnošću i strpljenjem uspjeti da me opet izvuče
nešto naviše. Možda je, za neko vrijeme, u tom i uspijevala. Ener­
gično je uzela u svoje ruke prepisku s agentima, s poslovnicama,
organiziranje turneja, spremanje programa i ostale praktične bri­
ge i zanoveti. I pri tome je, zatomljujući svoju dosta izraženu am­
biciju, vodila mnogo više računa o meni nego o sebi samoj, i uvi­
jek se rješavala za onu alternativu koja je pružala za mene povolj­
nije izglede. To je bila njena nesebična i rado prinošena žrtva. A
kad sam (zbog jedne svoje “mladenačke neopreznosti”) pao u
krevet i preležao cijelu zimu, spremno se prometnula iz menagera
u bolničarku i čitavo vrijeme provela uz moju bolesničku postelju.
Ali tuđa žrtva postaje ponekad teška. (Kažem ponekad, jer u
drugim slučajevima pretendiramo naprotiv da nam se ona prinosi
na tasu, s malim kniksom.) Stvar je već prelazila u onaj stadij kad
se počinje javljati pomisao: od svih tipova žene, najgori je žena-
dobrotvor! (Jednom sam joj, štoviše, u šali to i rekao.) Osim toga,
bile su protekle dvije godine. A dvije godine, izgleda, bile su i ina­
če moj maksimalni rok.
Počelo je sa šalom. Najprije bockanjem na mjestu na kome je
bila najosjetljivija, šalama na račun klavira, klavira kao instru­
menta. Sve faze u tom procesu postepenog otuđivanja i razmimo-

263
ilaženja, s doziranim porastom gorčine i žučljivosti, odigrale su se
na temi klavira, s metodičnošću koja je, naknadno, i mene samog
iznenadila čitavim aspektom jednog svjesnog i programskog po­
stupka. Kakvi li se sve resantimani, i iz kakvih skrivenih izvora,
(i s kakvom preciznošću virtuoza na jednoj žici) nisu izredali na
toj bezazlenoj temi.
Znao sam zapasti, u refleksiju:
— Koliko samo ljudi žrtvuju za klavir! Dresiraju se od malih no­
gu, dan na dan, kao u kineskim nanulama. Kad bi se pobrojali sa­
tovi provedeni za klavirom, zacijelo bi se, do zrelih godina, naku­
pilo nekoliko stoljeća!... Šteta! Uz polovicu tog vremena i truda,
čovjek bi mogao postati fakir ili joga!
— Tako je kod svakog instrumenta, ako se misli nešto postići, —
odgovarala je Erna mirno, ne prekidajući etudu.
— Ne baš sasvim tako! Kod drugog instrumenta, čovjek dok
svira ne prestaje da živi, ne prestaje da bude on. To mu se vrijeme
ne odračunava od života. Ovo je, naprotiv, žrtva za mehanizam,
za čekiće. Dabome, pomalo i za prste. Dakle ipak na neki način,
bar indirektno, žrtva za sebe.
Uzalud sam čekao repliku. Etuda je tekla dalje.
— Za mene, mehanički besprijekorni klavir naših dana označa­
va u muzičkoj praksi otprilike onaj prelom koji je u ekonomiji
obilježen početkom industrijske proizvodnje. Taj meblštik asoci­
jativno povezujem sve više sa drvodjelskim umijećem iz čijih je
ruku potekao, a sve manje s muzičkim, čijim bi svrhama, navod­
no, imao da služi. Kao da su tu bitni čekići, savršen mehanizam
čekića, njihova odlično koordinirana saradnja s mehanizmom ti­
paka. A žice su već nešto sporedno. Zvukovi koje one daju pred­
stavljaju nuzproizvod, kao šum kod motorkotača, kao dim kod
željeznice. Još korak dalje, i bešumni klavir značit će ono što u sa­
obraćaju znači električna željeznica.
Ona je šutjela. A čekići su i dalje uzorno funkcionirali. Hujao
napolju južnjak i pljuštala kiša, sjalo saharsko sunce, sipila lon­
donska magla, čekići su radili bez zatajenja: osigurači su bili čvrsti
i pouzdani, svi vanjski uticaji brižljivo eliminirani, mehanizam
stavljen u stanje zajamčene neinfluensiranosti. Ništa spolja nije
moglo da upliviše na savršeno podešenu konfiinkciju prsti-tipke-
čekići.

264
 U susjedstvu smo imali djevojčicu od desetak godina koju je Er-
na poučavala. Za nju je pokazivala neobičnu nježnost. Pomišljao
sam da se u tome ispoljava nezadovoljeno materinstvo. Djevojči­
ca je vježbala i vježbala, i do neke tačke vježba je tekla sve bolje.
Vježbala je dalje, do one druge tačke kad počinje ići sve lošije. Pa
je tjerala još dalje, do one treće tačke kad se prsti počnu zaplitati
i pogrešno grabiti, i kad dijete tanjih živaca zapadne u plač i hi­
sterično lupanje po tipkama.
— Siroto dijete! U civiliziranim zemljama već je davno zabranjen
dječji rad po tvornicama. Kad će se ta humana mjera protegnuti
i na područje klavira?
Bez odgovora.
— Ali nadajmo se da će tehnički napredak i to riješiti! U skoroj
budućnosti, čuvene fabrike klavira liferovat će, na zahtjev, uz kla­
vir i odgovarajućeg klaviristu. Nešto kao gudalo za klavir, prilo­
ženo u istom sanduku. Kod Pleyeta, kod Steinwaya moći će se
naručiti koncertni klavir s pripadajućim pijanistom. Komplet.
Garnitura. Njemački će se to vjerovatno zvati Klavier mit beiliegen-
dem Klaviermeister. Francuski, valjda, Piano gami. A talijanski co-
mmis zalizane frizure kod narudžbine će upitati samo: con o senza,
signore?...
(A zašto? Zašto sve to? Kasnije sam pokušavao da to objasnim
potrebom za onom “slobodom” koja se sastoji ni od čega i niče­
mu ne vodi, ali koja zato nije manje stvarna i imperativna potre­
ba. Čitavog sam se vijeka od nečega “oslobađao”! Život mi nije
bio drugo nego niz susljednih “oslobođenja”. Odbacivao sam od
sebe sve, svlačio se do gole kože, kao brodolomac pred skok u va­
love. Vjerovao sam da tako postajem cjelokupniji; više svoj, više ja.
Ostavljao sam nasušne oslonce, napuštao dragocjene izvore okrep-
ljenja, a sve zbog one male neslobode kojom su me sputavali. Na
epidermi ličnosti osjećao sam kao vežanj čak i tako nježne dodire
da ni sam nisam znao jesu li oni milovanje ili sputavanje. Kad su
svi mostovi bili spaljeni, pitao sam se: što si time postigao? Usa-
mio si se, ogolio do kosti, stvorio oko sebe pojas pustoši. Lišio si
se svega, pa najzad i sebe sama - osakaćena i nepotpuna bez sve­
ga onoga što te integrira i objašnjava. Drugi imaju bar svoje lan­
ce. Ti nemaš ni to.)
Nisu izostale ni varijacije na temu žrtva.

265
 - Žrtva! Umjetnost i žrtva. Vječiti binom, u njegovim besko­
načnim odnosima i omjerima. Žrtva i umjetnost. Žrtva umjetno­
sti. Umjetnost žrtve. A žrtva za instrumenat bez sumnje predstav­
lja najviši stepen žrtve za koji je sposoban ljudski stvor. Ta molim
te, zar bi iko od nas bio spreman da za čovjeka prinese onoliku žr­
tvu koliku prinosi za instrumenat!
- To nije baš sasvim tačno, - odvratila bi Erna sigurnim gla­
som.
Došlo bi mi najednom da se nasmijem, da rastjeram rukom, da
joj zadignem kosu na potiljku, da je poljubim u vrat. Ali se ne bih
nasmijao, ne bih rastjerao rukom, ne bih joj zadigao kosu na po­
tiljku. Mjesto toga, nastavio bih:
- Uostalom možda imaš pravo. Ta je žrtva nužna... Dakako, to
važi samo za prave, istinske umjetnike. To jest za one koji misle
nešto postići. Za one druge, za diletante, za propalice, drukčije
stoji stvar.
Čekao sam jednu njenu riječ. Ona je već davno prekinula vje­
žbanje i šutke gledala kroz prozor. A što sam zapravo čekao? Valj­
da neko izvinjenje?
- Pa ipak, možda se isplati biti diletant! Kad je čovjek diletant,
bogodani autodidakt, boem-naturščik, ima iluziju da je Orfej. On
ne zna za zanatski gorka usta okorjelih pušača. A ako je, kojom
srećom, k tome pustolov-vjetrogonja, makar i stoga što mu to
donosi kraj iz koga je potekao, može mu se desiti da i sam podleg­
ne svojoj opsjeni... Erna, poznaš li ti slasti Orfejske iluzije?
-Ti si rođeni glumac!
- Imaš pravo, pogriješio sam branšu. Ali sad je nažalost kasno.
Treba preći na drugu struku prije nego smo skrahirali u prvoj. Ta­
ko čine mudri.
- Rekla sam glumac zato što glumac daje direktno sebe, bez
posredstva instrumenta.
- Jest, on je sam svoj instrumenat. Svira po sebi, po strunama
svog vlastitog organizma, kao po cellu... Taj sam!...
- Ti vrlo dobro znaš da nisam tako mislila.
Trudio sam se da sačuvam superioran ton, ali sam padao sve ni­
že, i u tome itekako spoznavao zanatski gorka usta.
- Erna, — govorio sam joj na koncu pastoznim očinskim barito­
nom, - ja se samo pitam što je to što tebe veže uza me? Sve je to

266
jedna tvoja autoiluzija, koja nema stvarnijeg oslonca u realnosti.
Drago dijete, to nisam ja, to je fantom, plod tvoje uobrazilje! Raz­
motrimo stvar trijezno i bez afekta. Sto ja tebi pružam? Cime uz­
vraćam sve ono što ti za mene činiš? I kakva je moja situacija? Je­
dan čovjek na izmaku, koji se hvata za skut nekog mlađeg, ku-
ražnijeg, za život sposobnijeg, da ga izvlači iz plićaka kao remor-
ker! Sjećaš li se onog renesansnog Messer Lodovica s nezacjeljivim
ranama pod zlatotkanim brokatom koji je svakog jutra stavljao
na rastočena tkiva još tople komade tek zaklane košute, ne bi li
se gangrena privoljela svježijem, mlađem mesu? To isto radimo
svi, u nekim godinama. Svi smo mi pomalo Messer Lodovici... A
osim toga, mi smo tako različiti, Erna! Različitih ukusa, sklono­
sti, temperamenata, životnih stavova. Mi se tako slabo razumije­
mo, Erna!... A što je najglavnije, sve je ovo na tvoju očitu štetu.
Eto vidiš i sama!... Ne razumijem što te drži vezanu uza me!...
- Nekad si razumijevao. Nekad nisi govorio da je to autoiluzi­
ja, niti si definirao ljubav kao “omjer psihičkih snaga između dva­
ju pripadnika suprotnih spolova”. Objašnjavao si, zaneseno kao
gimnazista, da je ljubav spoj dviju u svemiru rasturenih pola koje
se međusobno traže. I vrelina zanosa oduzimala je svaku banal­
nost tvojim riječima. Govorio si: ono zbog čega se u nekoga za­
ljubljujemo nisu njegova svojstva, kvalitete, atributi, već njegov
identitet, goli identitet, naprosto fakat što je on baš on, što je ona
baš ona. I sva moguća svojstva i odlike ne bi mogle učiniti da se u
nekoga zaljubimo, kao što ni oduzimanjem tih svojstava i odlika
ne bismo mogli postići da ljubav prestane. Pričao si o Certopha-
novu koji je pronašao ukradenog konja, pa kad se uvjerio da to
nije njegov Malek Adel, opet je zapao u očajanje. Kako to tek ne
bi važilo, pitao si, u pogledu ljudskih bića? Kad bi Zeus pretvo­
rio Tizbu u zrno prosa, to ne bi izmijenilo ništa: Piram bi ostao
zaljubljen u to zrno prosa. Tako si onda govorio. Onda nisi po­
stavljao pitanje na čiju je to štetu, onda nisu bile važne razlike
ukusa, temperamenata, stavova. Sad govoriš kao sasvim drugi
čovjek. Cisto te ne prepoznajem. Sve mi je ovo odjednom potpu­
no nejasno!...
Meni je, naprotiv bilo i previše jasno: ono se zvalo “biti zaljub­
ljen”, a ovo “ne biti zaljubljen”. Ali žene, inače toliko tankoćutne
i pronicave, nikako da shvate tu prostu i jednostavnu stvar dok

267
im se tako otvoreno i četvrtasto ne kaže. A ja sam katkad nalazio
snage da priznam i mnogo teže stvari, pa i takve koje se ne pri-
znavaju bez crvenila, ali nikad nisam našao snage da izgovorim tu
kratku rečenicu: draga, ljubav je prošla! (Sto me nije nimalo spre­
čavalo da im to isto, “dadem razumjeti” na kudikamo nedostojni-
ji način.)
- Fakat je, Erna, da ti od ove naše zajednice imaš samo jada i
štete. A što ranije o tome nisam vodio računa, samo povećava
moju krivicu, ali ne oduzima ništa od istinitosti tog fakta. Ti se
žrtvuješ za mene. Ti grešno odnemaruješ svoj talenat, ti iznevjera-
vaŠ svoj unutrašnji poziv, sam smisao i cilj svog života. A če­
mu?... Tvoja će putanja, Erna, u to ni časka ne sumnjam, odlučno
krenuti naviše čim se otarasiš ovog utega koji ti se prikačio o sku­
te...
I tako dalje i tako dalje, kao što već biva u takvim prigodama.
Plakala je. Tvrdo, nevjesto, neženski — imao sam osjećaj da joj
je to prvi put u životu što plače.
I najzad smo se rastali: ja sam bio sit njenog dobročinstva, a ona
moje zahvalnosti.
Eto, i takvi smo.

60.

Pri redovnom jutarnjem obilasku, mladi me doktor ovlašno

pregledao, držao mi neko vrijeme puls među prstima, ali tako kao
da misli na nešto sasvim drugo, i najzad rekao:
— Dobro je, dosta dobro. Možemo biti zadovoljni. Ipak, poku­
šat ćemo još nešto. Od sutra ćemo početi s jednim novim medika­
mentom.
— Dobijam utisak, doktore, da idemo postupkom per elimina-
tionem - našalio sam se.
— Tako vam je uvijek pomalo u modernoj medicini, sa sve novi­
jim sredstvima.
Zadržao se kod mene u razgovoru.
— Kod vas, kao i kod svih pacijenata-intelektualaca, u jednom
je pogledu lakše a u drugom teže.
— Vjerujem. Kod onih jednostavnijih, koji manje razmišljaju, ka
žu da sva sredstva efikasnije djeluju, od aspirina pa do sugestije.

268
 — Vi se, naravno, šalite. A ipak ima nešto u tome. Kad pacijent
mnogo razmišlja, kad je, povrh toga, hipersenzibilan, tad je u
mnogom pogledu teže.
Razvila se mala diskusija, prijatna, polušaljiva.
— Vi, intelektualci, umjetnici i ljudi te vrste, često komplicirate
vaše stanje nekim vašim subjektivnim svjesnim i podsvjesnim
momentima. Vi uopće komplicirate život. Vi doživljujete život
nekako rekao bih...
— ... literarno, zar ne?
— Da, možda je to pravi izraz.
— Sto se tu može, moj doktore! Razne prirode na razne načine
doživljuju život. Pitanje je samo u tome koliko ga iskreno, koliko
ga prisno one tim svojim načinom doživljuju. Vjevericu boli njen
kosmati rep kad ga pričepe jednako kao i puha njegov glatki, a
riba diše svojim škrgama ne manje uvjerljivo nego sisavac svojim
plućima. Vjerovatno su razni načini osjećanja postojali i prije ne­
go su ljudi izmislili nazive za njih. Pa tako se jednom od tih nači­
na, ako baš hoćete, može nadjenuti i ime literarnoga. I što onda?
Ako je to stvar naše prirode, naše intimne strukture, ako je naime
to doista jedan način osjećanja, jedan način doživljavanja svijeta,
a ne puka poza, što to znači? Dakako, neko kome je moj način
doživljavanja tuđ, može da ga nazove “nestvarnim”, ili čak “laž­
nim”. Ali isto tako i ja njegov način doživljavanja mogu da nazo­
vem kakvim drugim, još pokudnijim imenom. Jedan način osje­
ćanja vrijedi više-manje koliko i drugi, i svi oni imaju jednak po­
ložaj i ravna prava pred licem života. I nabacivanje riječju “lažno”
očevidno nema nikakva smisla. A kad se ljudi sa suvljim čuvstvo­
vanjem i oskudnijom fantazijom nabacuju tom riječju, pozivajući
se na svoje tobože “dublje”, “unutrašnjije” osjećanje i na svoje “su­
zdržanije ispoljavanje” tog osjećanja, pobuđuju u nama opravda­
nu sumnju: troglodit je, bez dvojbe, svom unutrašnjem životu da­
vao još “suzdržanijeg” izraza; a stolica, na primjer, još suzdržani­
jeg. Znači li to da troglodit i stolica osjećaju jednako kao mi, sa­
mo što manje vidno to ispoljavaju?
— Ne to, ali fakat je da na objektivno iste poticaje izvana razni
subjekti raznoliko reagiraju. Dovoljno vam je pogledati kod zu­
bara: na objektivno jednaku povredu razni ljudi nejednako glasno
jauču.

269
 — Ali kad razni ljudi u zubobolji nejednako glasno jauču, mi ne
možemo biti sasvim sigurni biva li to stoga što oni “različito jako
reagiraju” ili stoga što su njihove zubobolje različito jake. Uosta­
lom, kako se može zamisliti ta “objektivna jakost zubobolje” bez
obzira na osjetljivost onoga koji od nje trpi? I kakva je logika u
tome da tuđe reagiranje na zubobolju mjerimo našom osjetljivo-
šću, našim osjećajnim aparatom, dok, naprotiv, samu zubobolju
on doživljava svojom osjetljivošću, svojim osjećajnim aparatom? Ne
znači li to krojiti drugom kapu prema svojoj glavi?
— Ali uprav vi, relativiste, “subjektivni mislioci”, krojite za sva­
koga kapu prema vašoj glavi.
— Nipošto! U tu pogrešku redovno upadaju baš oni "objek-
tiviste”, oni s “unutrašnjim doživljavanjima” i “suzdržanim ispo-
Ijavanjem”. Oni drugi, “nesuzdržani”, i previše ambiciozni da bi
svakome priznavali svoju mjeru osjetljivosti, sasvim su daleko od
toga grijeha. Ali zar sve to ne rađa sumnju da baš oni prvi zvecka­
ju u džepu dukatima koje nemaju, da žele prikazati kao da osjeća­
ju više nego što su stvarno sposobni da osjete? I nije li radije tu
umjesna prilika da dođe do upotrebe onaj izraz “lažno”? Jeste li,
doktore, baš tako sigurni da ljudi s takozvanim “literarnim nači­
nom doživljavanja” nose u sebi manje dramatičan osjećaj života,
manje tragičnu viziju svijeta? Ta od koga i potječe taj dramatski
osjećaj i te tragičke vizije ako ne baš od njih! Zar možda od onih
šutljivih? Zar od onih koji kažu: “ja znam ali neću da kažem”, “ja
nosim u sebi simfonije, ali neću da ih ispjevam”? A ipak, sve sim­
fonije koje imamo dobili smo baš od onih koji su htjeli da ih ispje­
vaju, a ne od onih koji su ih ljubomorno sačuvali in pectorel
— Ali izražavati se može i nešto što se ne osjeća. Može se i hini­
ti, može se i glumiti.
— Nesumnjivo. Izražavanje može da bude i lažno. Riječi podno­
se i to da se pomoću njih izrazi nešto što se ne osjeća. Sasvim pri­
rodno: tek postojanje jednog dobra daje mogućnost da se ono iz­
gubi, a tek s ustanovom novca rađa se mogućnost njegovog kri­
votvorenja. Tako je i tu: čim su nastala sredstva izražavanja, rodi­
la se i mogućnost lažnog izražavanja. Ali, u dilemi između čovje­
ka koji “iskazuje a možda ne osjeća” i čovjeka koji “ne iskazuje a
možda osjeća”, nije li, do daljeg, razumnije makar nešto više vjere
pokloniti onome prvome: on je bar nešto pokazao, bar nešto istu­

270
rio na sunce, dok onaj nemušti pretendira da mu se vjeruje baš sa­
svim na kredit.
- Priznat ćete ipak da se ta “moć izražavanja” mnogo zloupo­
trebljava.
— Svakako. Dok ljudi nisu imali dar govora, izgleda da je sve bi­
lo u redu. A kad su ga dobili — eto ispada da je to bilo na štetu onih
koji umiju da govore, ne na štetu onih koji su i dalje ostali beslo-
vesni: jer oni, zato, “dublje”, “proćućenije”, “istiniđje” doživljavaju.
I tako, kao da je iznalaskom govora čitava stvar poljuljana, kao da
je čitava rabota postala pomalo sumnjiva. Po mišljenju šutljivih,
dok su stvari živjele neizražene, ukočene u nekakvom svome nije­
mom, nikome saopćenom i nikome povjerenom, nespoznatljivom
postojanju, nije se moglo dvojiti o istinitosti njihovih saopćavanja,
jer tih saopćavanja nije ni bilo. Prije mnogo milenija bog Atum
stvarao je svijet tako da je pojedine stvari i bića imenovao. Tek time
one su se izdvajale iz krila bezmjernog Ništa, prekoračivale granicu
između postojanja i nepostojanja, stupale u svijet stvarnosti. Ali ne!
Čini se da je taj dar izricanja, kojim se stvari izdvajaju iz krila ni-
štavila i privode u krug postojanja, bio nedaća. Uništimo, dakle, Ver-
bum\ Jer tek je on dao mogućnost za krivotvorenje, za laž. Vrhov­
na mudrost života, prema tome, leži valjda u šutnji, istina, valjda,
leži u beslovesnosti. A takozvani “dar govora” bio je u stvari danaj-
ski dar. A ne bi li se, nasuprot vašoj tvrdnji: “izraziti se da i ono što
uistinu ne postoji”, mogla, u ime Atuma, postaviti uprav oprečna
tvrdnja: “sadržaji postaju i dalje postoje onim časom i od onog časa
kad su izraženi?” Neizraženi sadržaji ne postoje!
Doktor se nasmijao ustajući.
— Iz svega ovoga vidim jedno: da je vama bolje. Za to mi svje­
doči vaš polemički žar...
- ... koji je svakako izraz “povišenog životnog tonusa”. Ako je
tako, neka bude! Niko zadovoljniji od mene. Rado ću vjerovati
tom boljitku, smjerno kao seljak, čak i ne pitajući je li to djelo as­
pirina ili djelo sugestije.

61.

Loše sam proveo noć. U dubini već gotovo zacijeljene rane počelo
je da radi. Očevidno se opet gnoji. Mislim da imam nešto ognjice.

271
 Sve to već dobro poznam! Najprije mali nemir, malo uzbuđe­
nje. Nelagodnost u vlastitoj koži, žudnja da se iziđe iz sebe, ne­
kud napolje, kao mjesečar. No to je samo u početku, dok tempe­
ratura ne poraste. A kasnije, kad se čovjek zaveže u nju, tad je već
dobro! Euforično vozikanje gore dolje po toboganu temperature,
s čas dubljim čas plićim zanošenjem, i ona prilično ugodna prepu-
štenost, ono dragovoljno prelaženje u ulogu objekta — neka brigu
vode drugi! Ima u tome nešto što godi, kao skidanje odjeće u
sparni dan, kao prenošenje odgovornosti.
Eto, kratko je trajao “povišen tonus” kome se onako vedro
obradovao moj mladi doktor.
U besanici, mentalno sam listao moj lični kalendar, moj godov-
nik. Uskoro će biti obljetnica Majine smrti.
Stari znanac, porodična bolest! Pitoma zmija pokućarka. Ljup­
ka, skladna bolest. Gotovo osoba iz porodice. Kao neka obazriva
bakica ili obudovjela tetka što živi s nama, tiha, diskretna kao sje­
na, a ima smisla za muziku i nježan dodir ruke, pa se najradije ba­
vi djecom. Mila, elegična, staromodna bolest. Tihi glin-glin sta­
rinske kutije s menuetom. Ona leluja tanane djetinje snove kao
žetvu na mjesečini. Odiše diskretnim mirisom lavendule iz komo­
de u kojoj se čuva bakina krinolina. Prolazi našim životom slična
baroknoj kočiji s kotačima poput vodeničkih točkova i s perima
vitkim kao Dijanin luk što promiče kroz ladanjski pejzaž arkad-
skih lugova, uz pastoralni zvuk postiljonova roga.
Poigramo se s njom u mladosti, koketiramo s njom. Ona nam
je fiziološki dokaz naše suptilnosti. A usto i dobar saveznik u bor­
bi protiv starijih. Mnogo nam ona valja pred njima, mnogo nam
pomaže u toj borbi. Mi nemamo baš nikakva smisla za poslovni
život, mi nemamo baš nikakve ljubavi za brodarstvo, za agenciju,
za utovare i istovare, za lađe i parobrode, za police i connaissement-e.
Ne, to nije za nas. Mi nismo rođeni za to, pa gotovo! Naprotiv,
muzika, umjetnost. To da! Ili naprosto nostalgija; neodređena no­
stalgija, nostalgija prema neizvjesnom, sveopća nostalgija. Bes­
ciljna nostalgija što iznurava i tanji krv poput neke duševne leu­
kemije. A ako smo malo krupniji format, čak Weltschmerz. Eto, to
je naše!
A djed-energumen samo bulji ponešto zakrvavljene oči i othu-
kuje iz provelih, opuštenih obraza: čovjek ne shvaća. Prosto ne

272
shvaća. Pa da! Mi se ne razumijemo, mi smo dva svijeta! Vi ste či­
tavi ogrezli u konkretnome, u praktičnome, u materijalnome. Ži­
vite u tome kao crv u masnoći sira. Za vas ne postoji drugo nego
to. A za mene, naprotiv, baš to ne postoji! Ukratko, vi mene uop­
će ne možete da shvatite! - A on bulji i bulji oči, pod lalokom mu
poigrava mala žilica iz koje se svakog časa očekuje da prasne kap
— i ne shvaća. Čovjek faktično ne shvaća! Pomišlja na starijeg sina,
s plavom vitičastom kosom i s bradom a la Maksimilijan, što se u
svojoj kožnatoj vreći možda još biba na dnu Indijskog Oceana.
Pomišlja i na onog drugog, mlađeg, prenježna još od kolijevke,
prisjeća se kako se prije ritualnog iznošenja djetinjih kolica u šet­
nju vješala van prozora svilena maramica da se po njenim lakim
lepršajima provjeri ne ćarlija li napolju nevidljiv dašak pogubnog
vjetra koji bi naudio nedonoščetu. Bulji i bulji oči, pa najzad pri-
giba još snažnu staračku šiju - i pristaje. Te tako, uz pomoć milog
saveznika, sretnim otkrićem male unutrašnje ranice ili nenada­
nim iskašljanjem krvave niti, eto nam je omogućeno da još u mla-
dačkim godinama, van svakog plana i očekivanja, klisnemo iz na­
ših malomještanskih tuga i tjeskoba i po prvi put pružimo radoz­
nali nosić u svijet. A tamo - čistota snjegova od kojih žare oči, Al­
pe, velike vjekovite bijele tišine u dolinama. Egzotična beskrvna
poznanstva. (Ona je, dakako, starija od nas, i jako, jako bolesna.
Veza je, razumije se, platonska, na sasvim transcendentalnoj ba­
zi.) Beskrajne sanjarije u ležaljci. Sutoni na terasi. Ugodno-bolna
razdragana pisma drugu iz školske klupe, miloj djevojci koja na­
večer odvodi iz naslonjača na lijeganje sestrinu hidrocefalnu lube­
nicu sa žućkastim kovrčama, pošto se dovoljno nasunčala mjese­
čine. A pokoja razglednica i onom drugu iz posljednjih klupa što
nam je ispod ruke doturao matematičku zadaću, i dobroćudnom
Glavonji, koji gazi u golemim cokulama i prekrojenom odijelu od
debela mornarskog sukna. Mila bolest, plemenita bolest. Savez­
nička bolest.
Ali onda, poslije mnogo godina, kad smo se i sami svemu tome
već odavna nasmijali, i kad je, zato, bilo sasvim izlišno, pa čak i
nimalo fair da se sama sveti, ona nas odjednom lupi po glavi. I to
uprav u čas kad se najmanje nadamo. I pogodi nas uprav ondje
gdje bismo najmanje željeli. Dođe, i odjednom zatraži svoje. I,
eto, i njoj treba platiti odgovarajuće stalije i kontrastalije.

273
 Kod Maje, bolest se pojavila odjednom, s uznemirujućim zna­
kovima. Odmah sam prekinuo njene studije klavira, ostavio kraju
druge obaveze i pohitao da joj potražim lijeka. Rasprodao sam os­
tatke porodičnog nakita. (Tad sam se uvjerio koliko na burzi ne­
volje vrijedi taj ljubomorno čuvani i kroz oskudice prenošeni “po­
rodični nakit”, za kojim se tokom pokoljenja nalijepila tolika
afektivna vrijednost!) Po sanatorijima i klimatskim mjestima pro­
veli smo zajedno sve do njene smrti.
Nagli nastup bolesti duboko ju je uzbudio. Ali se u sanatoriju
uskoro stala smirivati. Praznina dana, mršavost zbivanja, jedno­
ličnost režima ubrzo ukrote bolesnikov nemir, omore njegovu pr­
vu razigranost. Zapodjene se ona poznata beznadna igra uzajam­
nog zaskakanja i varakanja između strpljenja, bolesti i vremena.
Obična stara priča! Liječenje i bolest otimlju se o svaku krpicu
vremena; a bolesnik ne zna da li ono radi za jedno ili za drugo. I
u tome protječu, spočetka sporo, sasvim sporo, dani. Bolesnikov
nemir još nije sasvim savladan; on svakim svojim činom, svakim
satom ustreptalog mirovanja, svakim skrušeno progutanim zalo-
gajem hrane pretendira da kupi po mrvicu zdravlja. A s vremena
na vrijeme podilazi ga bojazan da njegova unutrašnja ustreptalost
troši više nego što to izmarajuće mirovanje i to bez volje gutano
jelo nadoknađuju. Sa zaprepaštenjem ugleda da je za tog prvog
razdoblja, i pored mirovanja i zdušnog nastojanja, nešto izgubio
na težini. No uskoro se smiruje: težina pomalo raste. Sad se spri­
jateljio s leškarenjem; uzbuđenost i nemir prometnuli su se u li­
jenost i naviku. Pri zakopčavanju odjeće sa zadovoljstvom konsta­
tira svoju bijelu, dijetetsku nabuhlost. Sad ne promiču više dani
nego sedmice. A još nešto kasnije, mjeseci. Bolesnik se nada da ti
mjeseci protječu u prilog ozdravljenju, ne u prilog bolesti. I u toj
neizvjesnosti ide se prema nekom ishodu.
Ali u Majinom slučaju neizvjesnost nije dugo trajala. Od samog
početka imao sam jasan osjećaj da je stvar izuzetno teška i da će
joj tok biti neobično brz. A nije prošlo mnogo vremena dok sam
zapazio da je Maja i sama postala više-manje svjesna toga. Osta­
la je zasjenjena nekom ozbiljnošću, u nekoj zamišljenoj rasijano-
sti. A onda, kao da se riješila; zbacila je sa sebe taj mrski bolesni­
čki habitus, napustila tu igru uzaludnog natezanja. Kao da je dobi­
la življi, stalno budan i neobično istančan osjećaj vremena koje

274
protječe. Liječnici su počeli ispoljavati onaj karakteristični nebriž-
ni optimizam. “Izgubljen slučaj” — protumačio sam to odmah.
Zaželjela je da ostavimo sanatorij. Pustili su nas bez protivlje­
nja. Sišli smo u Italiju, u malo mjestance u nizini. Tu je bila zado­
voljna.
Bolest se, međutim, brzo razvijala, kao s nekim strasnim zano­
som. Izbijala je u zažarenosti čitavog bića. Pod odrazom smrti,
njena mladost kao da je naglo sazorila, dobila zreliju, zagasitiju
boju. Gledao sam kako se u njoj nose mladost i smrt. Bio sam
potpuno načisto da je sve već riješeno, da je za sve već kasno. A
ipak, kako su zamasi tog crnog vjetra u njoj raspirivali buktinju
života!
Nastupalo je proljeće, naglo, bez prelaska. Dani su bili već to­
pli. Predvečer bismo izišli u šetnju. Koračali smo polako, ruku
pod ruku. Zenice u mjestu bile su je zavoljele. Pri našem prolasku
darivale su je cvijećem, pozivale nas u svoje bašte. Znao sam da je
među sobom zovu la povera moribonda. Tetošile su je s onim naro­
čitim miljem od ganuća, s onim pučkim smislom za ljepotu u
smrti. Mlado stvorenje posvećeno smrću - djevojka na odru među
cvijećem, crnina i plamen čiraka u suncu — u uobrazilji juga uzdiže
se gotovo do simbola podneblja, kao na sjeveru Snjeguljica. Pro­
nosila je svoju agoniju kao dojenče u naručju kroz proljetne večer­
nje bašte, pod mrkim granama lovora, između lijeha što mirišu
nakvašenom zemljom. Otkidala je rascvale grančice i stavljala
svježe latice na zažarene vjeđe, na usta. Dok smo u suton sjedili
pred kućom i gledali nebo još puno blještavila poslije sunčeva za­
laska, slutnja velikog mraka prešla bi joj licem, vidljiva kao sjena.
Ustala bi, unišla bi u kuću i sjela za klavir. Slušao sam njenu svir­
ku, u kojoj se pretakala predsmrtna razigranost još neistrošenih
snaga mladosti. Pomišljao sam; gle, izgleda zaljubljena! Ozarena
onom zaljubljenošću bez objekta koja se troši i zagasuje u samoj
sebi, onom djevojačkom žudnjom koja sve obujmljuje a ništa ne
uspijeva da zarobi među sklopljene dlanove. Njen dodir sa sva­
kom stvari imao je neku produbljenost, udarao svemu pečat ra­
stanka. Pri padanju dugih sjenki, naglo bi umukla. Sirile su joj se
zjene, podrhtavale nosnice; s nadolaženjem noći zahvatala ju je
velika strepnja. Kao da je mirisala smrt, kao da je u blizini naslu­
ćivala prisustvo nevidljivih mrtvih prostora.

275
 Zatim su dolazile moje besane noći, u kojima sam se pripremao
za samoću. U mraku sam šaptao: “bit ćeš sam! Sam samcat, pot­
puno sam!” Pa ipak, ma koliko te riječi sebi ponavljao, nisam shva­
ćao što one zapravo znače. Te sam shvatio tek kad je nastupilo. Jer
prije nisam znao da u tome “sam samcat” ima stepenovanja, do ko­
je nevjerovatne mjere i kako neizlječivo sam može da bude čovjek.
Umrla je potkraj proljeća. Na grudi sam joj položio medaljon s
majčinom slikom i kitu mokrih ruža. Ispratile su je i žene iz mje­
sta. Pokopali smo je u rano popodne. Kad je posljednja lopata
zemlje stavljena na humak, okrenuo sam se i otišao. Požurio sam
se da napustim mjesto još isto popodne, za sunca.

62.

Tad je nastupilo ono razdoblje omamljenog lutanja, bezumne

jurnjave iz mjesta u mjesto. Zaputio sam se prema jugu. Sjećanja
iz tog doba mutna su mi i nepovezana. Putovao sam na prekide,
vicinalnim prugama, slučajnim sredstvima. Kad bi stisla neizdr-
živost, silazio sam s voza i nastavljao put pješice. Ulazio sam u se­
la zaprašene obuće, obrastao u bradu. Djeca na ledinama pokraj
puta prekidala su igru i zurila za mnom. Noćio sam po krčmica-
ma, ili na sjeniku seoskog gazde. Ponegdje bih ostao dan dva da
odmorim izubijane noge. Pod oskudnom odrinom kokoš je opre­
zno obilazila oko mene izvraćajući glavu i pronicavo piljila u me
okruglim okom. Satima sam znao buljiti u okretanje grnčarskog
koluta i u nijemi rad ruku mog slučajnog domaćina. A onda bi
me opet spopao nemir, pa sam nasumce kretao dalje. Putem sam
sretao proljeća ocvalih krošanja, srebrno ljeskanje maslina u zori-
nom zraku, seljačke sprovode u žutilu polja slične litijama za
plodnost i blagoslov zemlje. Pod svodovima gradskih kapija če­
kao sam da prestane nagli proljetni pljusak. Djevojački glasovi iz
natopljenih povrtnjaka, još mokri od kiše, pod trešnjevim grana­
ma oteščalim od blistavih kapi, dozivali su se preko ograda i živi­
ca u velikim, poput duge svijetlim lukovima.
Ranu jesen dočekao sam u visokom umbrijskom gradiću. U
septembarskim već prohladnim noćima iskusio sam paničnu tje­
skobu pustog gradskog trga, okovanu svojim kamenim okvirom,
s krpicom zvjezdanog neba nad sobom.

276
 Pomalo se javljalo pitanje: kud dalje? Razaslao sam pisma na
razne strane. Svake večeri odlazio sam na poštu da upitam ima li
što za me. Odgovori nisu stizali. Jedne večeri, lunjajući poslije
uzaludnog pohoda na poštu, nađem se pred osvijetljenim porta­
lom. Bila je to nesuđena crkva, davno započeta i nikad dovršena
građevina oglodanih zidova. Ponude mi ulaznicu. Davala se do­
brotvorna priredba za porodice rudara postradalih u obližnjem
rudniku.
Hladna crkvena lađa bila je slabo osvijetljena. Uz duvare stru­
jao je vlažan dašak i prožimao do kostiju. Na ostacima pozlate po
zidovima žmirkali su odsjevi petrolejskih lampa. Savlada me
umor, i neopazice zakunjam. Trgne me poklič:
— Vegliate, arcieri!...
Po polumračnoj pozornici šetao je ratnik pod oklopom i šlje­
mom... Bila je to ona melodrama iz djetinjstva koju sam gledao s
majkom kratko pred njenu smrt.
Ustanem i među koljenima gledalaca probijem se napolje. Pod
septembarskim zvijezdama mali trg je spavao, sa svojim nizovima
zamračenih prozora. Tek jedan prozorčić, visoko nad krovovima,
bio je osvijetljen — žuta četvorina svjetla, izdvojena u noći, za ko­
jom neko umire ili se neko rađa.
Sutradan sam otputovao, ne čekajući odgovore na moja pisma.

63.

Čudno se rađala ta nostalgija! Zadugo nisam shvaćao što je to

što unutra kopka i kuda me to vuče. Jedna nova žudnja na pomo­
lu ili jedno začahureno sjećanje koje još nije prokljuvalo svoju lju-
pinu? Javljalo se kao nešto što uporno traži da bude zadovoljeno,
i što odatle obećava neko smirenje. Mutno, onako kao što se u
zimljivu zoru javlja sjena pomisli da bi trebalo bolje navući na se
jorgan: osjećanje tog “trebalo bi” u nama je dosta jako, i biva sve
oštrije, ali što je ono što bi trebalo — to ostaje potpuno van našeg
dohvata. Katkad prizrak onog što bi trebalo prodere koprenu i
mutno bljesne u pukotini svijesti. No odatle pa do kretnje koja
navlači jorgan dalek je put. A na tom putu porušen je jedan mos-
tić: uprav na mjestu gdje bi ta slijepa težnja morala da pređe u
pokret ruke. Slično je bilo i ovdje. Nešto u dubini migolji i kopka.

277
 Nešto dobro znano, a opet neprepoznato. Mi tražimo i tražimo,
lutamo s kraja na kraj po skali naše ranjavosti, prebiremo po ras­
ponu naših starih žudnja i naših obmana, opipavamo redom stvari
oko nas očekujući da će se na naš dodir sama oglasiti ona prava,
ona koju tražimo. No najčešće nas tek slučaj navede na nju.
I najzad, one večeri u umbrijskom gradiću, izbilo je na površi­
nu. Odmah sam osjetio: čim mi je sinulo da hodočastim u moje
mjesto, u meni je laknulo.
Pa opet, kao da me nešto od toga odvraćalo. Kasnije sam doista uvi­
dio da nisam smio popustiti. Jer taj posjet nije zadovoljio onu potre­
bu: nije ju utažio, samo ju je razočarao. Nostalgija za mjestima tek je
opsjena: svaka je nostalgija nostalgija za jednim nestalim vremenom i
za jednim nestalim ja u njemu. Mi samo podliježemo toj opsjeni kad
žudimo za mjestima. Nosimo u sebi pejzaže pod zrakama sunca,
gradove pod sitnom kišom. A u svakom zapamćenom pejzažu, u
svakoj viziji grada nosimo i po jednog sebe. I kad priželjkujemo onaj
pejzaž, onaj grad, mi želimo samo da opet nađemo, da opet osvojimo
i usvojimo ono ja koje u tim mjestima i vezano za ta mjesta živi. Oda­
tle, svaka je nostalgija neutaživa. Kad bismo to navrijeme spoznali,
bila bi nam ušteđena mnoga luda hodočašća. Hodočašća koja se zovu
razočaranja. A od razočaranja treba se spašavati. Kad nam je
nemoguće da namaknemo vodu našoj žeđi, treba da bar sačuvamo
živu našu žeđ. Jer ona nam, za nevolju, zamjenjuje vodu. Opsjenjuje
nas romonima, ispunja nas živim grgoljenjem želje. Na tu nas skrom­
nost, ranije ili kasnije, nauči život: mjesto vode, gutljaj slane žeđi.
A možda je ta kasna nostalgija prema mjestima našeg djetinj­
stva, ta želja da se vratimo na ishodište našeg kruga, samo jedan
ostatak onog poriva koji životinje pred smrt tjera u njihove loge i
skrovišta?
Prisjećam se riječi koje mi je, još mladu, govorio “Mentor po-
modrelih usana”: “dobro si učinio, sinko, što si se odbio u svijet!
Naš je kraj dobar samo da se čovjek u njemu rodi. Ali onda neka
iznese svoje stope iz njega! Neka ponese u očima njegove zore,
njegove sutone, njegova razjarena sunca i njegove zvjezdane noći,
i neka između sebe i njega stavi sedam mora i sedam planina. I
možda tek pod starost neka se vrati da u njemu umre.”
Otimao sam se i odlagao, pa sam najzad poslušao taj poriv i za­
putio se u moje mjesto.

278
 Bila je prošla jedna mala vječnost otkako sam kao dječak iz nje­
ga otišao, a mnogo godina otkako sam posljednji put u nj letimi­
ce navratio i narazgovarao se sa starim fra Anđelom. Sad je i on
bio mrtav. Davno su bili rastureni i posljednji ostaci imanja, kuća
prešla u tuđe ruke. U njoj se ugnijezdio novi vlasnik, trgovac do­
seljen iz okolice. U djedovoj agenciji otvorio je radnju, a prvi kat
iznajmio finansima. Na balkonu bivše blagovaonice koso je visjela
njihova ovalna limena tabla s grbom. Drugi kat uzeo je trgovac
za sebe. U jednoj sobi na prvome bile su pohranjene posljednje
stvari i uspomene moje porodice: to je bila nekadašnja “zaključa­
na soba”. Dok je fra Anđelo živio, on se starao da se to sačuva i
za tu sobu plaćao najam. S vremena na vrijeme, u neredovitim
razmacima, nadoknađivao sam mu taj izdatak. Poslije njegove
smrti, to je podmirivala općina, u očekivanju da ću se nekad javi­
ti. Ključ je godinama ležao u općinskom uredu i čekao na moj do­
lazak.
Prošao sam kroz mjesto neznanac među neznancima. Imao sam
osjećaj da gazim nevidljiv i besprostoran. Na vratima nekadašnje
djedove agencije stajao je trgovac u kecelji od crnoga klota, oslo­
njen o dovratak. Pošao sam uz polomljene kamene stepenice. Mli­
ječna stakla na vratima u hodniku bila su polupana i nadomješte­
na drugima, plave jabuke zamijenjene mjedenim kvakama. Tek
jedna, na vratima “zaključane sobe”, bila je sačuvana, prepolov­
ljena i škrbava. Prije nego sam otišao, dozvao sam drvodjelca, dao
i nju zamijeniti kvakom i uzeo je u džep. Eno je i sada, u društvu
još nekoliko stvari te vrste u zapečaćenom omotu u “pologu vred­
nota” kod uprave bolnice. (Ako umrem, kod zvaničnog otvaranja
paketa službena će se lica začuditi toj iskrzanoj staklenoj kugli i
zbog nje će i poslije moje smrti nada mnom vrtiti glavom. Da moj
mali prijatelj slijepac nije slijep, njemu bih je poklonio da se igra
u vrtu na suncu.)
Stao sam pred “zaključanom sobom”, okrenuo ključ u bravi i
ušao. Zapahnula me neprijaznim hladom dugo nenastavane pro­
storije. U zraku je još tinjao izblijedjeli miris etera. Izvadim iz dže­
pa stearinku i kresnem žigicu. Ugasnu među mojim prstima za­
davljena vlagom. Tek trećom uspijem pripaliti stearinku. Pogled mi
pade na sliku bakina brata umrlog u mladosti. Oči su, kao i onda,
gledale ravno u me, kroza me, bez osmijeha, kao oči čovjeka izve­

279
dena iz samice. Uskoro se javio rad crva. Pomislim: koliko dugo živi
crv? Je li ovo onaj isti, negdašnji, ili možda njegov praunuk?
Odgurnuo sam stvari s ugla sanduka i sjeo na nj. Oko mene hr­
pe hartija, svežnjevi prepiske, kutije s uspomenama. I gle, sva ta su-
vež bijelih vjenčanih vijenaca, rasutih okvirića s fotografijama, uvo-
jaka mrtve kose pohranjene u zatvorenim kovertama i kutijicama,
više mi nije govorila ništa, nije više svjedočila ni o čemu nego o svo­
joj umrlosti. I porodični portreti odbijali su bešćutnošću stranih i
dalekih lica, kojima doduše dobro poznamo crte, ali onako razum­
ski i ravnodušno, kao što poznamo uglove trokuta i bridove koca­
ka. Tad sam spoznao da i mrtve stvari umiru. Od najranijih godina
osjećao sam dostojanstvo onoga što je starije od nas. Stvari kojima
ne pamtimo početka čine nam se autoritativne kao sam svijet,
drevne kao samo vrijeme. Došao sam s pritajenom nadam da ću na­
ći mnoštvo starih znanaca, mrtvih predmeta koji su za mene saču­
vali svoj dobro poznati glas. Očekivao sam da ću u zaptivenim, ne-
provjetrenim prostorijama naći zarobljeno ono negdašnje vrijeme
gdje sanjivo lebdi pod ispucalim plafonima izlučujući nepresušno iz
sebe crvotočni prašuljak vječnosti i posipljući njime sve stvari koje
ono u sebi nosi i sobom ovija. Luda nada! U stvari kad prestare uđe
neka suvoća osjećaja i škrtost emocije. One nekako ružno okrezube.
Useli se u njih neka staračka samoživost; postanu neprijazne i slabo
ekspanzivne i nemaju volje za duge razgovore. Ili im se možda glas
tako utanji da dođe nečujan za naše uho. I stoje tako, same o sebi
u prostoru, odijeljene od svega što ih okružava tankom no nepro­
bojnom opnom svoje usamljenosti: gledamo ih na malom rastoja-
nju, ali između nas i njih uvalila se jedna beskonačnost, kao između
nas i mrtvaca uz koga bdimo. Otvorim vratašca peći, naslažem na
hrpicu svežnjiće pisama, papire, uvojke, uspomene, i potpalim. To
je bilo sve što sam im još dugovao. Pucketale su u vatri, ravnodušne
što prelaze iz vida krte trine, požutjelih fotografija, od vlage po-
klobučenog kartona, u topli, suhi pepeo - iz jednog oblika ništavila
u drugi. — “Svijet je prepun uspomena”, pomislim. “Svijet je pro­
sto zagušen pod teretom prošlosti.” Dogorijevali su posljednji svež­
njići. Ustanem i otresem dlan o dlan. Učini mi se da čujem kotrlja­
nje kamičaka pod prozorom. Pođem da ga otvorim. Protruli kapci
rasklopiše se zacvilivši na zarđalim baglamama. Preda mnom puče
sura kamenita strmina iza kuće. Pod prozorom stajao je Bućko i

280
gledao u me. Široka glava, kratki naivni nosić, začuđene oči, ruda-
sta djetinja kosa, prosijedi solupi - odmah sam ga prepoznao. Ipak,
ponešto se izmijenio: u licu kao da se sneveselio, jače posijedio na
sljepoočicama, oči mu se zamutile... Učinilo mi se da mu je licem
preletjela sjena grča. No to je možda bio samo odraz mog lica koji
je pao na nj.

64.

Jest, svijet je prepun uspomena, svijet je preopterećen prošlo­

šću. Čudo kako pod tim teretom još diše. Čudo kako današnjica
još uspijeva da proklija kroz te naslage umrloga. Mlade klice
mučno prerastaju pokrov sagnjilih otkosa što na njima tište, pro­
bijaju se na svjetlost, još blijede, treptave u suncu. Biva mi jasna
neodoljiva želja da se sve to zbriše, da se život svega toga oslobo­
di, da se započne živjeti sasvim iznova, na čistoj, bijeloj stranici. I
radosno zazivljem tog novog čovjeka, slobodnog kao kopile, bez
jučerašnjice, bez naslijeđenih tereta.
Jer previše se naumovalo, previše se načuvstvovalo u tom sta­
rom svijetu. Nakupilo se previše iskustava, umorne mudrosti, pe-
pelnih saznanja. Previše se oko sunca namotalo ljudske patnje i
bola. I previše se pamti, previše je prisutno u svakom našem činu
sve to. Kadre su da obeshrabre te grdne naslage prošlosti, te ne­
kropole duha. U dnu naših ćelija leži umor drugih, u našoj istan-
čaloj krvi nosimo talog tuđih iskustava. Duša nam je puna mrtvih
čahura tuđih saznanja i tuđih razočaranja.
Ponekad mi se čini da u svijet gledam očima na čijim vjeđama
tišti sanjivi umor čitavog jednog geološkog doba. Ležim spušte­
nih kapaka i jedva čujna bila u žilama zapešća, i čini mi se da to
u njima otkucava bilo staroga svijeta. Priviđam se sam sebi kao
stari Kronos na umoru.
A gdje je izlaz? — Treba se otresti povijesti, treba pokapati pro­
šlost. Smrt se začinje i gnijezdi u ustajalim klimama jučerašnjice.
Golema prošlost zna katkad da proždre i sutrašnjicu, kao gladna
kuja mladunčad. Budućnost pripada onima koji nemaju prošlosti.
I dok se zibljem tako između sna i jave na mojoj bolesničkoj po­
stelji, katkad se sav ozarim: vedro se smiješim viziji tog novog
proljeća na pomolu.

281
 65.

Kosmati bor pod mojim prozorom, šuman i mrk u noćima ju-

žine, sanjivo zanjihan u sunčana podneva, grmovi kaline u lijeha-
ma između dva paviljona, nekolike prezave krošnjice mladih bre­
za koje tek iskosa vidim iz mog kreveta, postali su moji stari
znanci, moje jedino društvo. Ako iziđem odavle — ako se preturi
ova začarano nepomična SRETNA NOVA 1936. GODINA, koja
mi se svojim zlatnim zubalom neumorno ceri s ormara — sjećat ću
ih se kao i svega što sam ovdje doživio, kao i ljudi koje sam ovdje
susreo. Čini mi se da pamtim sve značajnije predstavnike bilin-
skoga svijeta koje sam ma kad upoznao.
U slijepom životu bilja postoji nešto slično utjehi. Kao neka po­
bjeda nad vremenom. Taj mali, neosmišljeni, sasvim besposljedič-
ni fakat što se krpica inertne zemlje načičkala blijedim iglicama,
što je od jučer na goloj grančici napukao prvi pup, što se Iz smo­
lastog prstaca na vrhu bora razvila završna kičica — taj mali me­
hanički fakat uvijek mi, i uvijek iznova, nešto kaže. A što utješno
ima za nas u tome? Ne, naše svjesno biće to ne razumije. Ono je
tupo sebično u svojoj okatosti. Samo traži hranu za se, a ne pita
odakle se ta hrana nakuplja, na kakvim se neznanim izvorima na­
ša slijepa ptica napaja.
Drveće je uspravno i superiorno. Životinja ima i svoju lukavost,
svoju koketeriju, svoj mali račun. Umiljava se, dodvorava. Poku­
šava da nas opčini svojim pogledom. I previše je slična čovjeku, u
časovima kad tražimo odmora od čovjeka. Drveće je uzvišeno nad
naše laskanje, gluho za naše nagovore. Ono nas blagotvorno ig­
norira. Postoji u njemu neko nepobjedivo djevičanstvo, neka ne­
potkupljiva ispravnost, neka naivnost koja se ničim ne da načeti,
izopačiti, preuvratiti. Dobro je što ima bar nešto ravnodušno i od­
bojno na svaki naš pokušaj utjecanja. Ali kakva nečujna strujica
okrepljenja struji iz njega ravno u vlakna one stableće suštine u
nama!
U čudnu me nedoumicu stavlja umjetnik koji ne osjeća potre­
bu da bude u stalnom, svakodnevnom dodiru s prirodom, koji
godinama gazi kroz krtičji rov sve samih krutih razumskih stvari,
a piše pjesme uvijek o onim istim zvijezdama koje je doživio kad
mu je bilo sedamnaest godina. Znam, znam: umjetnik doživljava

282
u imaginaciji, “u duhu”; po tome i jeste umjetnik, time se i razli­
kuje od običnog čovjeka-neumjetnika, itd. I sam sam nekad tako
govorio. I nadodavao da je naivna, i diletantska, i staromodna, i
provincijalna ovakva predstava umjetnikova lika. Pa ipak!.. Di­
vim se ljudima koji mogu da stvaraju u tim krtičjim uslovima. Ali
onako kao što se divimo žonglerima po sajmovima koji gutaju kr­
hotine stakla. I čudim se kako mogu da nešto poetsko još istisnu
iz sebe.
Teško mogu zamisliti umjetnika drukčije nego kao kontempla­
tivnu prirodu. Kad susretnem neznanca ispršene pojave i sigurna
koraka, s klasičnim izgledom majora u počivci, pomislim: teško
da će biti umjetnik. Volja se razvija na štetu fantazijskog i senzi­
bilnog. To su kakvoće koje se uzajamno istrebljuju, kao raznorod­
ne ribe u ribnjaku. Volja, uglavnom, i znači eliminiranje fantazije
i senzibilnosti: one bi je rastočile, razoružale. Čovjek od volje, od
djela, nekakav tamo Sulejman Veličanstveni ili Kromvel, Džingis
Kan ili Petar Veliki (inače, u svakom drugom pogledu osobe do­
stojne punog poštovanja!), teško da bi, uz to što jesu, mogli biti
još i pjesnici. Potpuno se predati umjetnosti znači nešto kao zav­
jet siromaštva: odreku od volje i njenih postignuća. Znači prepu­
stiti se rovanju unutrašnjih sumnja i kolebanja, osjetljivosti i nje­
nom rastakanju. A ako osjetljivost i fantazija nisu krv i meso
umjetnosti, ne znam što bi drugo bila umjetnost.
Stropovi i kupole ljudskih zdanja, ma kako visoki bili, ubrzo
počinju da tište na moje tjeme. Na otvorenu, taj pritisak iščeza­
va. U zelenoj prirodi, među drvećem i travama, osjećam da dublje
i stvarnije živim. Obuzima me djetinjasta želja da načupam trave
i lišća i da ih naslažem na vjeđe, kao blagotvornu masku nekog
iskonskog zelenog narkotika. Popušta zažarenost na licu i sparu-
šena vrelina na usnama. Grižnje se ućutavaju, jetka osjećanja tu­
pe. Jenjava grč htijenja, mekšaju obrisi nasušnoga. Mjerilo za bi­
jede svakidašnjice u našim rukama naočigled raste. Blistavilo pej­
zaža postaje protuteža tamnim unutrašnjim motanjima, smirena
dubina perspektive naknada za doživljeno nečovještvo. I uskoro
nalazimo načina da nadrastemo sebe.
No možda je sve to samo organska stvar. Možda je onaj primar­
ni osjećaj beskraja u nama tek jedno očitovanje našeg fizisa: stvar
pluća i osjetljivosti kože. Imam istančano i sasvim sigurno čulo za

283
isprečen zid pred sobom, za skučen okvir oko sebe. (Pomislim
katkad: pa ti si nesuđeni slijepac!) Prostor što se nudi mojim noz-
drvama nešto je što usukavam u se, što plućima udišem.
Proveo sam neko vrijeme, za minulog rata, u jednom izbjeglica
kom karantinu. Navečer bih se dovukao do ograde, razmaknuo
prstima dvije bodljikave žice i proturio glavu napolje. Sklopljenih
očiju, udišući dublje, stajao sam tako, pod vodopadom slobodnog
zraka, u struji neograničenog prostora. Upijao sam u isti mah slo­
bodu, prostor i nesputan tok vremena. Gle, otkrivao sam, i slo­
boda je nešto što usrkavamo u se plućima! Ima časova kad pro-
tek vremena doživljujem kao grdne kvantume sabijene prostor­
nosti što protječu nad mojom glavom; tako hučno, da im oćutim
vjetar na licu. Rado zastajem pod željezničkim mostovima i pod­
vožnjacima da bih u orljavi nada mnom opet pronašao ono osje­
ćanje iz djetinjstva.
Dnevni obrok prirode — obrok kažnjenikova hljeba.
I dnevni obrok samoće. Strani su mi i ljudi kojima je strana lje­
pota samoće. Oduvijek sam jedan dio mog svjesnog dana morao
provesti sam. Bježao sam iz društva, otkidao dio vremena od nuž­
nog odmora, čak i od življenja, da bih bio nasamo sa sobom. Bio
sam spreman da podijelim s čovjekom tanku koricu kruha, ali
sam teška srca dijelio moju sirotinjsku sobu. Kad smo neprestano
s ljudima, upoznamo tuđu unutrašnjost kao ponutricu izlizane
kese. Ali desi se da ne znamo što sami mislimo i osjećamo. U bes­
prekidnom društvu istapa se naša ličnost. Da bismo saznali našu
intimnu misao, da bismo načuli naš vlastiti glas, potreban je
dnevni čas usamljenosti. I putovati treba sam. Putovati s još ne­
kim znači nositi sa sobom jedan dio onoga što ostavljamo, oduzi­
mati jedan dio čara onom nepoznatom čemu idemo u susret.
Znači u isti mah otići i ostati. Lišiti se mogućnosti da budeš stra­
nac. A koliko li ljepote i u tome: biti stranac! U nekoj molitvi ko­
ju bih sastavio da je svakodnevno upućujem nekakvom bogu, je­
dan bi stavak neminovno glasio: “podaj mi, gospode, nasušni ob­
rok samoće!”
Poznam i muke osamljenosti. Ipak, kad bih, u nekom hipote-
tičkom paklu, morao da biram između muka besprekidnog druš­
tva i muka besprekidne usamljenosti, mislim da bih, još i danas,
izabrao ove posljednje.

284
 Jer velike usamljenosti padaju na nas fatalno, od njih ionako
nema lijeka. One su valjda urođena stvar. Naše vrhunske radosti
i naša crna beznađa okrutno su nesaopćiva. U časovima kad naj­
više trebamo neke prisne blizine, nje nema: ona je nemoguća. (I
koliko li uzaludne patnje od toga!) U svome najprisnijem i najhit­
nijem, čovjek je uvijek sam. Nosimo oko sebe svoju samoću, kao
svoju atmosferu. Naše samo jezgro ovijeno je tankom no nesade-
rivom opnom koja nas od svega odvaja. Biće — mala tačka svijesti,
okružena beskrajem ništavila. I, najzad, čovjek i umire sam.

66.

Dobio sam opet sobnog druga. Samo prolazno, na nekoliko da­

na, veli bolničarka. Ovaj put me to toliko i ne smeta.
Đak je, seljačko dijete. Uhapšen je u nekakvim demonstracija­
ma. Izgleda da je na policiji gadno batinan. Prenesen je amo da
zaliječi povrede. To sam doznao ispod glasa, od bolničarke. Jer on
je zakopčan, nepovjerljiv. Ugurali su opet drugi krevet i postavili
ga uz suprotni zid, napram mene.
Gledamo se ispod oka. Rekao bih, onjuškujemo se, s onom paž­
njom satkanom od radoznalosti i nepovjerenja, kao dva pripadni­
ka različitih životinjskih vrsta. Ja se, naravno, pravim kao da ne
znam kako je dospio amo i zašto je u takvom stanju: to bi učini­
lo da se još više zatvori u se i naroguši prema meni. Zato mu ne
prilazim s te strane. Nastojim da mu pristupim kao čovjek čovje­
ku, da razgovaramo o općem. Ali ni to ne ide lako. Jer za njega
kao da ne postoji to uopće. Za njega postoji samo ono njegovo,
specijalno i jedino. Ili bar kao da je sve ono “drugo” i “opće” tako
sporedno i beskrajno nevažno da je otprilike isto kao da ne po­
stoji.
Strašno zazirem od ljudi koje čitave ispunja i u kojima sve po­
kreće jedna jedina misao. Makar kako znatna ona bila, privida mi
se kao opruga u drvenom lutku. Mora da je užasna ona saharska
pustoš koja od te jedne jedine misli, od vječitog nošenja tog mo-
nokorda u sebi, caruje u takvim sprženim dušama. Zazirem od lju­
di koji nikad ne misle protivno sebi. Nije dovoljno svoju misao je­
danput zauvijek podvrći sumnji, jedanput zauvijek proventilirati —
pa mir. Treba se svakodnevno umivati sumnjom, kao vodom.

285
 Da, prijatelju. Jedna sama osnovna poluga, jedna sama unu­
trašnja žica, to je ipak premalo, presiromašno. Takvi su ljudi za
mene više manje monomani.
Gledam ga. Dragi moj, fiksna misao je fiksna misao ne po svo­
joj apsurdnosti već po svojoj upornosti i tiraniji: ponavljao ti od
jutra do mraka apsurd da imaš glavu od maslaca ili žeženu istinu
da poslije petka dolazi subota, ti si, bračko moj, svejedno mani­
jak! Hajde, kod ovoga se to nešto lakše oprašta jer je mlad. Šutljiv
je. I mutno nepovjerljiv. Crta koja mi također nikad nije bila sim­
patična. Tmurno sumnjičav i programski podozriv tip za mene je
inferioran čovjek. Znam, ljude nužda nagoni na to. Uslovi borbe
daju im niska čela i tvrde laloke. Hoće li ikad doći vrijeme kad će
čovjek moći da hoda otvorena pogleda, bez ikakve zatajivane mi­
sli, bez hiljadu strahova u duši, kad će moći da odbaci od sebe
oružje pretvornosti, da odloži to nisko, podmuklo čelo, i da gazi
kroz život sa širokim, slobodnim osmijehom na licu!
Malo poslije nego su ga unijeli u sobu, izvukao je odnekud skri­
venu cigaretu i pripalio je. Prkosno, izazovno. Nije ni upitao da li
me to možda smeta. Naravno, to bi bila malograđanština! Sitno-
buržujske trice! Da on, — borac za radnička prava, graditelj novog
svijeta! - upita za dozvolu nekog starkelju, buržuja, koji boluje od
nekakve tamo buržujske bolesti koja se zacijelo dobija od pretje­
rane jede, u krajnjoj liniji odatle što se naždrokao Mehrwerta\ Ko­
ješta!
— Izvinite, — rekao sam mu, — mene lično to nimalo ne smet
ali moram vas upozoriti da u bolesničkim sobama ne dozvoljava­
ju da se puši.
— Baš me briga!
Priznajem, takve manire nisu baš stvorene da me očaraju.
— Vi ste đak, jelte? — upitao sam ga jednostavno, sasvim bez p
zvuka.
— Jesam — odvratio je resko. Zvučalo je kao da kaže: pa što on
da? — A vi? — nadodao je odmah zatim, kao neku retorziju.
I odvrnuo je glavu ne čekajući odgovora. Očevidno, nije ga za­
nimalo; to je upitao tek onako, da budemo kvit.
— Čovjek.
Okrenuo je glavu k meni, s izvjesnim neshvaćanjem. Ponovio
sam jasnije, slovkajući riječ po riječ:

286
 - Ja sam čovjek. Tako, naprosto čovjek. Čovjek po zanimanju.
Iz pasije, ako hoćete.
Nije odgovorio. Umukli smo.
Pa dobro, brate dragi! Na čast ti tvoj sindikalni pokret, tvoje
batine! Bori se za proletarijat koliko god hoćeš, viči u demonstra­
cijama što god hoćeš, rasturaj letke kakve god hoćeš, ali u opho­
đenju jedan s drugim moramo da budemo pristojni! Odakle da
budemo neotesani, molim te? I kakve to veze ima s podruštvov-
ljenjem sredstava za proizvodnju?
Neka mu bude! Ako se s vremenom malko pripitomi pa se me­
đu nama rasprede razgovor, reći ću ja već njemu: “mladi čovječe,
budite svjesni da tim vašim manirima samo odbijate od sebe ljude
koji inače ne bi imali nikakva naročitog razloga ni interesa da bu­
du protiv vas”. A on će mi vjerovatno odgovoriti (dakako, ako se
uopće udostoji da mi nešto odgovori): “nije nam ni stalo do tak­
vih pristalica”. I u onom takvih ležat će toliko sabijenog prezira
kao da je izgovorio najpogrdniju riječ.
Neka mu bude! Neka šuti ako voli! Tako me bar neće smetati
u pisanju. Sjest ću za pisaći sto pod prozorom, okrenut ću mu le­
đa, i pisat ću kao da ga uopće i nema!

67.

Zove se Radivoj. Student je agronomije, othranjen menzaškom

hranom i policijskim batinama. Njegova odjeća, koju je iznijela
bolničarka, preuska mu je, a cipele preogromne.
Progovorimo po koju riječ, ali sasvim formalno, o praktičnome.
Hoćete li da otvorimo prozor, da zatvorimo prozor. Zvonce je nad
mojim krevetom, pa moram da ga upitam kad mi se učini da bi
želio dozvati bolničarku.
Mlad je, sve mu je jasno. Možda malko odviše jasno. A u živo­
tu ipak nije sve tako prosto, niti je čovjek tako nekompliciran kao
što ti zamišljaš, moj mladiću. Ti ne znaš da nam kasnije, kad smo
dovoljno dugo živjeli, mnogošta prestaje biti jasno. I da nam se,
eventualno, tek još kasnije opet počne pomalo izbistravati, ali na
jedan drugi način i na jednom višem planu. Katkad mi se čini da,
kroz mnoge i duboke razlike koje nas odvajaju, u meni ne spo­
znaje čovjeka. I to me boli. Htio bih da s njim razgovaram podu­

287
lje, prisno. Ili možda da mu kažem samo to da sam često osjetio
stid, ljudski stid; koji put do te mjere da sam se stidio i što živim.
Eto, samo to. Ali on me sigurno ne bi razumio. Svejedno! Glavno
je da ja njega razumijem. Za odnos između dva čovjeka može da
bude sasvim dovoljno da samo jedan od njih onog drugog razu­
mije.
Mlad je. On još ne zna što je život. On ima svoju misao, svoju
“istinu” u glavi, i to je sve što ima. On još ne zna za mnoge one
druge istine kojima nas nauči život. (A ima ih, ima!) Ja poznam
život u mnogim njegovim vidovima, u priličnoj njegovoj širini. Ja
znam dobro kako se u čovjeku odjednom sve skljoka i prevrne. Ti
to, svojom srećom, još ne znaš. I daobog da to nikad i ne saznaš.
Ja znam smrt u nebrojenim njenim licima, u vidu teme sa besko­
načnim varijacijama. Ti poznaš život i smrt samo u jednom vidu:
život — to je tvoja “ideja”; a smrt, naličje, tamna strana tog že­
tona kojim se poigravaš — ona je samo prezir tog života, u momen­
tu nabujale vitalnosti i prekipjelog prkosa. Za tebe je život nešto
što držiš među dlanovima kao loptu i čime si spreman da u sva­
kom času kad ti se učini da treba ili kad te na to pozovu prkosno
tresneš o zid.
Eto! Jedan dan izgledao je nekog jada pitomiji. A danas, čim
sam izdaleka pokušao da mu se malo približim, opet se narogu-
šio! Baš je nemoguć!
A reći ću ja njemu, kad dođe zgoda! Zapravo, ne znam ni kako
da ga oslovljavam. “Gospodin Radivoje”? Gospodin, bogami, ni­
si. “Druže Radivoje”? - nisi se (s onom cigaretom, odmah prvog
dana!) pokazao baš ni mnogo drug. Osim toga, to bi ti se moglo
učiniti kao nekakvo podilaženje. A to ne volim, nikako ne volim.
A da ti kažem (kao što bi, uostalom, i trebalo, jer bih ti mogao
biti ne otac nego djed) naprosto “Radivoje” — to bi bilo previše fa­
milijarno. Ispalo bi kao da sam ja taj koji hvata familijarnost s
drugima. A ni to ne volim. Ništa! Stavit ću te na režim “gospodi­
ne”! Samo tako, “gospodine”, bez ikakva dometka!
Ali što se samo tako drži! Koji mu je bijes? Pa što hoćeš, čovje­
če božji! Sto bi pretendirao? Da kleknem preda te? Dobro, ako
hoćeš past ću pred tobom na koljena i reći: “slušaj, gospodine! ja
sam malograđanin, sitnoburžuj, pun malograđanskih predrasuda,
naprosto jedan kovčeg krcat malograđanske kučine. Ja sam, ako

288
hoćeš, anarhoindividualista, pomalo čak i idealista (no sasvim be­
zopasno, više iz navike da protuslovim, ili iz neke intelektualne
koketerije. Ali što ja to tebi govorim, zar ti znaš što je to intelek­
tualna koketerija, i dokle ona seže? Sirov si ti još za to, sinko! Ti
bi to sigurno krivo shvatio, opet previše uprošćeno, kao što sve
shvaćaš. A ako baš želiš znati što je to intelektualna koketerija, iz­
voli samo pogledati po intelektualcima u tvojim vlastitim redovi­
ma, pa ćeš nešto malo razumjeti.) Eto to sam - ali ništa više i ni­
šta gore od toga! Golać, proleter u suštini... Buniš se? No dobro,
dobro, neka ti bude! Recimo onda lumpenproleter, ako tako vo­
liš? Ionako, za mene, između proletera i lumpen proletera sva je
razlika više-manje u tome što onaj posljednji od toga ne pravi ne­
ko naročito pitanje!... Sto? Opet sam pogriješio? Dobro, kriv sam,
priznajem bez pravdanja, i idemo dalje!... Uostalom, gospodine,
još je moj djed bio liberal. Liberal staroga kova! A to je, priznat
ćete, svakako bolje, svakako manje zlo nego da je bio, na primjer,
klerikal ili pobornik apsolutizma. A, zbilja? Govorim o politici
kao novorođenče? Ako ne znate, (jer vi ste mlad, veoma mlad,
gospodine!), biti liberal, pa čak i framason, u nekadašnja vreme­
na zvalo se biti napredan. Jest, gospodine! Nemojte se ništa čudi­
ti, gospodin Radivoje!... I nemojte vi samo tako prelamati preko
koljena kulturu građanskog društva. Ne branim ja građansko
društvo. Daleko od toga! O, imam ja starih računa s njim! Ali
stvari moramo uočavati tačno, mladi gospodine. I to ne iz neke
apstraktne pravednosti već radi nas samih. Zašto da sami sebe
pravimo sljepljima nego što jesmo i nego što nas nužda i prilike
prave? Ne možete vi čitavu građansku kulturu samo tako likvidi­
rati. Ne smijete zaboraviti — kad ne bi bilo ništa drugo nego to!
— da je građanska kultura u svome krilu donijela jednu od naj­
svjetlijih ideja u historiji čovječanstva: ideju socijalizma. Da, go­
spodine! Nije tu ideju rodilo socijalističko društvo: socijalističko
društvo bilo je ono što se odatle tek trebalo da rodi!... Dakle: ma­
lograđanin, anarhoindividualista, lumpenproleter, idealistička na-
miguša. Eto, to su moji grijesi. A za sve te grijehe imam jedno je­
dino opravdanje: takav sam! Pa što hoćete! Hoćete li me sad zato
zaklati? Ako želite, molim, samo izvolite! Eno vam moje britve
na umivaoniku, poslužite se!... Ali, prije toga, hoću još da vam
kažem (ta vi ste oni koji tvrdite da je čovjek produkt svoje sredine

289
i prilika): mnogi i mnogi drugi, dragi moj gospadin Radivoje, da
su potekli odakle sam potekao ja i da su gazili putevima kojima
sam ja gazio, bili bi postali jednaki ovakvi. A možda još i gori!...
O, da, da!... Još mnogo gori!... Znam ja dobro kako idu te stva­
ri!... A ako želite znati, od toga da ne budem još gori mene je u
stvari spasilo samo to što sam malko šumast. Umjetnik, kako se
to u moje vrijeme govorilo. Da, gospodine!...
A on samo šuti. Pa dobro, brate dragi, dokle ćemo tako? Koji ti je
vrag u toj tvojoj ošišanoj seljačkoj ćiverici! A ko zna? Možda me sma­
tra za doušnika? Možda misli da je naročito stavljen u moju sobu
kako bih iz njega nešto ispipao? O nebeske legije, samo mi je još to
trebalo! Zar zbilja baš tako izgledam? Hajde ga ti sad razuvjeri! Zar
ovakve ljude uopće možeš razuvjeriti! Naravno, svaki moj pokušaj
samo će još pojačati sumnju. Dobro! Kad je tako, a mi šutimo!

68.

Bat odmjerenih koraka pred vratima. Idu, pa se vrate, pa opet

idu, pa se opet vrate. Već me počinje nervirati. Bolničarka mi je
objasnila: to žandar šetka. A-ha, razumio sam! Tu smo, dakle!
Znači, kad iziđe iz bolnice, opet će u zatvor, na ponovno presluša­
vanje. A povrede, kako mi kaže, nisu baš tako neznatne kao što
sam držao. Izgleda da mu je povrijeđen jedan bubreg.
Od jučer mu se stanje pogoršalo. Čini mi se da ima i časova klo-
nuća. On šuti, krije ih. Dok je budan, drži se; mrk je, zakopčan,
gotovo nabusit. Ali u snu je nemiran; vrpolji se, znoji mu se čelo.
Ustajem i otvaram prozor da uđe svježi zrak. Tad se nešto primi­
ri. Kad ga gledam ovako dok spava, izgleda mi još mlađi, gotovo
dijete. U ošišanoj kosi poviše čela ima mali ožiljak, vjerovatno još
iz djetinjstva. To ga je valjda drug u igri “smjerio babuljem”, a
njega oblila krv, pa se zavukao u lužinu i udario u plač. A mati ga
dozivlje s praga, u velikom ljetnom popodnevu: “RadivojeeeL.
Ooo Radivojeeee!... Jesam li ti govorila da se ne igraš s onim ha-
ininom, on će tebi glave doći?... Ta ne vidiš li, jadanče, da i nije
za drugo neg ii za žandara ii za haramiju!...” Uzimljem čistu ma­
ramicu, oprezno mu pristupam i tarem mu znoj sa čela. On se tr­
žne, a ja odmah ustuknem: ako se probudi, grmalj kakva ga je
bog dao, još će pomisliti da sam kakav homoseksualac!

290
 Kasnije mu je porasla vrućica. Trzao se, zabacivao, kroz stisnute
zube probuncao bi pokoju riječ. Mrsio je, ubrzano, kao neku su­
manutu molitvicu: “moram izdržati, moram izdržati!”... Zacijelo
je tako sebi ponavljao na saslušavanju u podrumima policije, oči
u oči s fizičkim mukama.
Bat žandarskih koraka pred vratima.
Gledam ga i nastojim da pročitam na njegovom licu je li se odr­
žao. Nemam pojma što je to što su iz njega htjeli da izvuku. Po
svoj prilici nešto što objektivno i nije od neke naročite važnosti:
od koga je dobio da rastura letke ili nešto takvo. Nastojim da po­
godim po njegovom izrazu je li izdržao. I najzad zaključujem:
jest! To se vidi po svemu: po njegovom prkosu, po njegovom na-
busitom držanju, pa i po tom nesimpatičnom odnosu prema me­
ni. Ne, ne izgleda tako čovjek koji se slomio. Pa da! Nije odao. O
tome svjedoči i ona prva, prkosna cigareta čim se uselio u ovu so­
bu. I gle: čisto sam ponosan na nj.
Probudio se i zatražio vode. Začudio se što me vidi na nogama.
Učinilo mi se da mu na licu čitam zabrinutost i pitanje da li je u
snu što govorio. I kao da je po mom izrazu tražio da to razabere.
Došlo mi je da mu kažem: “budi miran, čovječe! ne trebaš se sti­
djeti svog lica kakvo sam ti vidio dok si spavao!”
Bat žandarskih koraka pred vratima. Pa tišina: zavalio se na
onu bijelu klupu sa rešetkastim naslonom u hodniku. Pa opet ko­
raci: osjetio da ga hvata drijemež, te se trgnuo. Gore dolje, gore
dolje. Gledam Radivoja. Gledam mu onaj ožiljak u ošišanoj kosi
nad čelom. Sad opet spava, primirio se. A odavle će, čim prezdra-
vi, ponovo u policijske podrume, na dalje preslušavanje. Hoće li
izdržati? Hoće li i ovog puta izdržati? Premlad je, još zelen! I čov­
jek je: bijedna gvalja živčevlja i prezavoga, veoma ranjavoga me­
sa! Hoće li izdržati?
Bat neumornih koraka pred vratima. Gore dolje, gore dolje. To
mi čisto kida živce. Gore dolje, gore dolje. Kad će već završiti ova
noć!

69.

Opet sam sam u sobi. Jučer su odveli Radivoja. “Hajd’ zdravo!”

— oprostio se sa mnom. “Znaš, mnogo ćeš mi nedostajati. Bit ću

291
jako, baš jako sam bez tebe!” - rekao sam mu. Došlo mi je da ga
objema rukama uhvatim za glavu i poljubim u onaj ožiljak nad
čelom. Ali sam se suspregnuo. Ljudima kao što je on to ne pri­
staje. Ne, bolje ovako! Samo smo se rukovali.
Sa mnom opet nešto nije u redu. Mladi je doktor mrštio čelo
nada mnom.
Dođe k meni u sobu znanac odavle iz bolnice, postariji seoski
gazda s kvrgavim rascvalim nosom i s kataraktom na oku, koji
čeka na operaciju. Sjedne na stolicu malo podalje od mog kreve­
ta, zuri u mene, i šuti. Tek s vremena na vrijeme rekne:
— Ha, što ćete, trpjeti nam je red!
Pa dalje sjedi i šuti.
Pokušavam da čitam. Ali ubrzo odlažem knjigu. Zamara me.
Još do nekidan činila mi se zanimljiva, a sad mi se čini tako pra­
zna. O, kad bi oni koji pišu knjige znali kako na samrtničkoj po­
stelji malo koja knjiga a da ne izgleda potpuno lažna! Trebalo bi
uopće da ljudi češće vide stvari onakvima kakve nam se ukazuju
na samrtničkoj postelji.
Jutros su me pohodili doktori, svi na broju, i govorili ispod gla­
sa lakonske, polovične riječi. Postali su za jednu trunčicu službe-
niji prema meni. Zatim su me opet vozikali na nečujnim bijelim
kolicima po pregledima i kontrolama.
— Možda ćete morati ponovo na operaciju - rekao mi je kasni­
je mladi doktor. — No još se sigurno ne zna, još ćemo vidjeti.
To me ne veseli. Već mi je pomalo dosta svega toga.
I mali je slijepac napustio bolnicu. Predao sam bolničarki violi­
nu da je vrati u “polog vrednota”. Imam osjećaj kao kad se zavr­
šava sezona, a gosti jedan po jedan napuštaju plažu. Nebo poste­
peno navlači sive koprene.
S ormara mi se svejedno ceri “SRETNA NOVA 1936. GODI­
NA” sa svojim zlatnim zubalom nasmijane bucmaste kuharice. A
da li će se i “nova sretna 1937. godina” isto tako sretno ceriti? Tu
sam neizvjesnost, u polušali, povjerio mojoj bolničarki.
— Hoće, hoće, ne brinite! A ja ću se postarati da vam nabavim
novi kalendar.
Razgovarali smo o Radivoju. Ona kao da zna nešto više o njemu.
— Zamislite, izgleda da je uhapšen na prijavu nekog apotekara i
njegovog mjesta. Taj je apotekar na silu htio da od njegovog oca

292
kupi komad zemlje za svoj perivoj, ali stari nikako nije htio da
proda. Apotekar mu je zaprijetio: “pazi samo da se ne pokaješ...”
— A koje je to mjesto? Kako se zove taj apotekar?...
Jest! Perivoj suptropske vegetacije “u Lučikama”. To je bio on!
Moj dvojnik Ivan.

70.

Sam sam, potpuno sam. Nebo je zastrto. Već nekoliko dana ni­
sam vidio sunca. Iz mog kreveta ne vidim drugo nego dio borove
krošnje i četvorinu sivog platna neba, po kome neumorno prelaze
tanki oblaci, kao pramenovi maglice.
Sam sam. Ali i volim što me niko ne posjećuje. Jer znam kako je
mučno to posjećivanje samrtnika. Sjećam ga se iz vremena kad
sam ja bio onaj koji posjećuje. Sjedimo uz bolesnika, gledamo u
njegov utanjen nos, i pričamo. Oprezno zaobilazimo bolnu tačku.
Pričamo mu o ravnodušnim stvarima koje njega više ne zanimaju,
o stvarima koje više ne diraju njegovo srce. Jedan ga zamara uz­
budljivim novostima, trudi se da svemu poda neki vid izuzetnosti,
neki vid senzacije; tobože da ga rastrese, da mu odvrati misao od
tamne mrlje. Drugi, tankoćutniji, ne trudi se da mu razbudi za­
nimanje, ne izvještačuje živahnost. Govori lijeno, s malom gor­
činom; nastoji da stvarima oduzme nešto od njihove životne pu­
noće, da sve pospe pepelom skepse. Napolju je tako dosadno, ta­
ko nezanimljivo! Život jednoličan, dan na dan jedno te isto, ljudi
sitni i banalni, a vremena gadna; bljuzgavica, blato do gležanja.
Baš nije vrijedno da se živi! Sav je sretan ako u sobi zateče još ka­
kvog posjetioca, i sve računa kako će da odu zajedno. A i onaj je
nešto probljesnuo: uskoro će moći da otiđe; na koncu, i pravo je:
on je prvi i došao! Još malo, pa “he, dakle, doviđenja, do skorog
viđenja” — i odlazi. U sobi je naglo postalo za jedan stepen mrač­
nije: kao da je luster pogasio sve sijalice osim jedne. Drugi po­
sjetilac osjeti se ostavljen na cjedilu. Ali se miri i ostaje. Priča i pri­
ča, a u sebi sve broji minute. Izbjegava bolesnikov pogled. Jer sa-
mrtnici katkad imaju teške, ozbiljne oči koje prodiru kroz prsluk,
kroz košulju, ravno u nas. Priča i priča, a ispod oka pogledava na
bolesnikov voštani nos, i opet broji minute. A bolesnik šuti, gleda
u dugmeta njegova prsluka i u sebi prebraja njegovo brojanje.

293
 Napolju se smračilo, u četvorini prozora nebo je sasvim potamni­
lo, slično modrocrnim nebesima što slikaju djeca zamačući kist u cr­
nilo. Na njemu se jedva razaznaje crno i pusto borovo granje. Misao
nam odnekud ide na gluhu antidiluvijalnu pustoš kad su na zemlji
vladale velike jezive tišine, tek tu i tamo prekidane golemim plju-
skanjem vode kad se u mračne močvare spusti grdan pretpotopni
gmaz. Posjetilac odvrće pogled od prozora, kradom ga skreće na
bolesnika. Gleda u njegovo pepeljasto lice, u njegov voštani nos, i
duhovno se sprema na odlazak. Traži pogodnu riječ za oproštaj, ni
odveć tešku ni odveć laku. Nalazi je, kad sretniju kad manje sretnu,
i najzad ustaje, zakopčava kaput. Odlazi. Odmiče zvučnim bol­
ničkim hodnikom, spašava se između okrečenih pervaza lijeha s pe-
runikom, i žuri da što prije stigne u toplu, jako osvijetljenu sredinu,
da se sav okupa u njoj. Prolazi pod rasvijetljenim prozorima za koji­
ma općinska glazba vježba uvertiru Fra Diavola, upada i nehotice u
njen ritam, i stupa u njemu, žustro kao šegrtić. Zalazi u gužvu svi­
jeta, da se protare u vrevi, da osjeti njenu toplinu, potplatima struže
o pločnik da se oslobodi sjene koja mu se glinasto prilijepila za pete.
A bolesnik je ostao sam, nezaštićen pred noći koja nadolazi.
Sam u svojoj sobi, sam u svijetu, sam u svemiru. I ko može da zna
što se tad zbiva iza onih prozorskih četvorina zaklonjenih crnim
borovim granjem? Ko može da zamisli kakva se sve stradavanja
odigravaju u samoći jedne bolesničke sobe? Da smo slučajno za­
boravili rukavice na radijatoru pa se vratili po njih, ko zna s ka­
kvim bismo ga licem zatekli?
Bolesnik je ostao sam. Odvraća glavu k zidu, da mu prazna so­
ba ne viri u lice. Bori se, odolijeva provali iz nutrine. Jer treba biti
jak! Čovjek mora da bude čovjek. Da sad ko uđe, da se vrati onaj
po rukavice pa da ga zateče ovako u suzama, šta bi pomislio? Jest,
svak misli da je samo on mekan i slab, da su drugi u toj kušnji
snažniji i bolji. On ne zna da na toj međi prestaje sve, da se tu
svak svodi na golu i drhtavu jedinku zapahnutu dahom ništavila.
On, srećom, to ne zna. I katkad uspijeva da sve zadrži na onim
dvjema prvim, početnim suzama. Četvorina prozora potpuno je
zacrnjela, borova krošnja stopila se s mrakom unaokolo. To nije
smrt, to je samo noć. Po hodniku koraci osoblja i cilik suda. Bo­
lesnik se vraća u stvarnost večernjeg kompota i večernjeg mjere­
nja temperature. Preturen je i taj dan.

294
 A kad posjetilac drugi put dođe, nalazi ga znatno iznurenijeg.
Sad je već mnogo lakše izaći s njim na kraj. Njegov je pogled ras-
plinut i ne prodire nam više kroz oklop. Postao je jeftiniji. Sad već
prima i sasvim laku, površnu utjehu, zahvalan je i za sasvim neu­
vjerljivu riječ. Njegove oči čisto prose jednu laž. “Kaži mi iskreno,
kako me nalaziš?...” Onim “iskreno” hoće da kupi mogućnost da
vjeruje u tu laž. I gleda u nas poniznim očima. Mi zurimo u nje­
govo pepeljasto lice, u njegov već sasvim voštani nos, i odgovara­
mo glasom koji i nama samima odjednom zazvuči čudan i tuđi:
“Dobro, uglavnom sasvim dobro”.
A on nam je blagodaran i za toliko.
***

U potaji, čuvam u sebi jedno malo podmuklo oružje, kao neki

tajni termometar: dok sam u moći da ovako rasuđujem i podozri-
jevam, dok nisam sasvim zapao u tu samrtničku lakovjernost,
znači da još nisam dospio u onaj krajnji, beznadni stadij. Jer u
čovjeku lukavost, ona podmukla, animalno samoobrambena lu­
kavost, nadživljuje um, nadživljuje sve drugo u njemu. Kad je
prestalo to, znači da je blizu kraj; dok traje i samo tračak toga, još
ima tračak nade!
Jest, bolje što sam tu nepoznat, što me niko ne posjećuje. Volim
što mi je ušteđena ta krajnja, predsmrtna laž. U takvim časovima
i najbliži nam postaju tuđi. Pored nas su — a opet tako daleki. Dr­
že naše ruke u svojima, htjeli bi da budu sasvim uz nas, sasvim s
nama, da osjetimo njihovu toplinu - a opet ih od nas dijeli neka
tanka neuklonjiva opna. Tako bismo trebali nečiju prisnu blizinu,
a tako smo neiskupivo sami! Između njih i nas raspukla je jedna
granica, jedan uski no nepremostivi jaz: spadamo u dvije različite
vrste, u dva različita svijeta: oni u svijet živih, mi u svijet umiru­
ćih. A nema te razlike koja ljude razdvaja tako duboko kao ta.
Oni nas izdaju, oni nas iznevjeravaju i sa sasvim stranim i ravno­
dušnim osobama: čak i s njima veže ih jedna tanana no žilava nit
solidarnosti — solidarnosti među živima — kakva ih više ne veže s
nama. Između njih postoji dosluh, s njima se sporazumijevaju i
samim treptajem oka. Jer oni pripadaju u isti krug, u svijet živih.
A mi - mi smo već na drugoj obali. I eto, u krajnjem času, kad
nam najviše treba nečija prisna blizina, između nas i naših najbli­

295
žih, između nas i svega, zaleglo je nešto podmuklo, zalegla je jed­
na neprelazna tuđost, tuđost laži. I tu nema pomoći. Vidimo ih
gdje se pate, a ne možemo da osjetimo njihovu toplinu. Traže riječ
u koju bi legla sva prisnost, sva duša, ali takva riječ ne postoji.
Skrivaju nam istinu, iz samilosti. Skrivaju nam samilost, iz obzi­
ra. Trude se da zagluše svoj očaj umorom tijela, zatrpavaju svoje
beznađe požrtvovnošću. Između nas i njih leži nešto premučano,
nešto tamno, kao umotan leš.
***

Izlaze mi pred oči agonije bliskih osoba. Još kuca, i dosta puna-
no arterija pod koljenom. Mišić srca još se besmisleno steže i ra­
steže, po snazi navike. U pluća i iz pluća još struji tračak zraka,
mehanički i bestrasno, kao u Memnosov kip. Ali s poznatoga lica
već postepeno nestaje njegova ličnost. Ako zakratko otvori oči, to
je načas opet on. Jedan dalek neprisutan on, jedan on već sav u
krilu nestajanja, ali ipak on. No čim je ponovo spustio vjeđe, opet
je sve zbrisano. I tad tražimo i nastojimo da otkrijemo još koji
treptaj toga nestajućeg njega na površini tijela koje hropti. Kao
da se treptaj sad preselio negdje između grudi i grla: nešto toplo
i meko, kao zadihano ptice, još tu zadiše i drhtulji. Ili se pojavi la­
gano mreškanje kože, te poigrava negdje na krilcima nosnica, ne­
gdje oko usta. Eto: tu je sad usredotočen on, tu je sad čitav on. Pi­
tamo pogledom doktora koji mu drži puls. Treptajem očiju daje
nam znak da tijelo još živi. Još časak. Zatim, ispušta njegovo za­
pešće. Gotovo je. U svemiru se nešto spljosnulo, sklopilo u jednu
samu dimenziju. U svemiru je nešto nestalo. U svemiru se prosje-
la jedna mala no bezdana jamica mraka. A ujedno, u nama je ne­
što laknulo. Sad je on opet naš, potpuno naš. Sad je to opet on. I
sad je, najzad, među nama prestala laž.

71 .

Jutros je, neočekivano, došao k meni brijač da me obrije i uredi.

To kao da na nešto sluti.
Zatim sam malo čitao. Ali me je zamorilo.
Sredinom jutra stao je pred ulazom u zgradu automobil. S mu­
kom sam ustao iz kreveta i dovukao se do prozora. Bio je to mali

296
crni furgončić. Iz njega su iznijeli nešto dugačko, umotano u bi­
jelu plahtu, i šutljivo unijeli u zgradu. Bolničarka, koja je stajala
iza mojih leđa i gledala zajedno sa mnom, naglo se odbila od pro­
zora i pojurila napolje.
Pohodio me opet stari seljak s kataraktom i s rascvalim nosom da
me šutljivo razgovara. Sjedio je nasred sobe i gledao u me bez riječi.
Nešto poslije vratila se i moja bolničarka, ozbiljna, ublijedjela u
licu.
— On je. Slutila sam.
Na prvi mah nisam shvatio.
— Radivoj. Gotovo je. Donijeli su ga na obdukciju. Uprav ga
sad dolje seciraju.
Tako, dakle. Gotovo je. Nema više Radivoja. Sad mi se čini da­
leko, i čisto nestvarno, da je prije samih nekoliko dana bio u ovoj
istoj sobi, tu, pored mene, da sam mu se doticao čela ovim istim
rukama... Znači, izdržao je i ovog puta. Izdržao je, ali ga više ne­
ma. Nema više Radivoja.
Kasnije je došao i mladi doktor i najavio mi:
— Sutra se ide na operaciju. Odlučeno je.
Dakle ipak!
— ...Ali budite mirni, ovaj put je samo jedan manji zahvat.
Pomislio sam: to možda znači dva ili dva i po sata kasapljenja.
— A hoću li izdržati, doktore?
— Ne brinite! - površno se nasmiješio. - Vi ste još dosta jak! U
vašem su kraju ljudi čvrsti, kao odvaljeni od stijene!
Sjeo je malo pored mene. Na licu mu je bila sjena zlovolje u vi­
du neke rasijanosti. Stari seljak povukao je svoju stolicu nekoliko
centimetara natrag.
— Doktore, jeste li bili dolje? Kako izgleda?
Odmahnuo je rukom, gledajući ustranu.
— Strahota! Polomljena rebra, fraktura lubanje, odvaljen jedan
bubreg.
— A što sad? - upitao sam besmisleno.
— Sad? Sad se dolje vodi diskusija između liječnika i policajaca
oko formulacije “uzroka smrti”. Natežu se. Liječnici se bore da
koliko-toliko spasu dostojanstvo. Prepirka se kreće u rasponu iz­
među “povreda traumatske prirode nepoznatog izvora” na jednoj
strani, i “vitium cordis” ili čak “vitium cordis congenitale” na

297
drugoj strani. Vjerovatno će se nagoditi negdje po sredini, na for­
muli “kljenut srca”, tout court. U ovakvim slučajevima sve Spaša­
va ta formula. Naime, neposredni je uzrok smrti uvijek to što je
srce prestalo kucati. Čak i onda kad se bacite s prozora petog ka­
ta, zajamčeno nećete umrijeti sve dotle dok vam srce ne prestane
da radi. A zašto je srce prestalo raditi, to je drugo pitanje. No to
pitanje izlazi van djelokruga liječničkog komisijskog nalaza. Da­
kle, “kljenut srca”, pa mir. Kao što vidite, spasonosan eufemizam,
koji, u stvari, znači otprilike kao kad biste rekli: umro je od smrti.
I vuk sit i koza cijela.
— Da. Vuk sit i presit, a koza zdrava i čitava. Samo Radivoja više
nema.
— ...Dakle, pripremite se za sutra! — rekao je ustajući i potapšao
me s ovlašnim ohrabrenjem po ramenu. Nastojte da ne mislite
mnogo na operaciju. Uzmite radije knjigu pa čitajte nešto lijepo.
Otišao je. Slijepi seljak primaknuo je opet svoju stolicu pola
pedlja bliže, te opet zuri u mene, spokojno, bez riječi. Tek odjed­
nom izbaci, neodređeno:
— He, što ćete. Svi ćemo tako!
Pa dalje sjedi, zuri u me i šuti.

72.

Opet sam u svojoj sobi. Stvar je, dakle, ipak bila lakša nego što
sam vjerovao. Ili sam bar ja sve to manje osjetio. Možda su napro­
sto dubina i trajanje moje besvijesti bili nešto dulji. Ovog puta i
ne pitam bolničarku koliko je trajala operacija niti koji je danas
dan. Zašto me ovog puta to manje interesira?
Nego čini mi se da je lice moje bolničarke nešto manje vedro. Oz­
biljno, ili možda samo zaposleno? Dok ovako zapažam, rekbi da još
nismo spali na one najniže grane. Ali misao mi se prekida, brzo se
zamara, i kao da sve češće zapadam u neke bijele oaze bez vremena.

Mutno sam osjećao užurbanost oko mene. Često je uza me bi­

vala bolničarka. Zatim sam opet zapadao u drijemež, iz koga su
tek tu i tamo iskrsavali pojedini momenti. A između njih, eoni
ništavila. Koliko su trajali? Ne znam. Ništavilo između dva mo­

298
menta svijesti, bilo beskrajno dugo ili beskrajno kratko, sasvim je
jednako. Jedna provalija. U kratkim provedrinama svijesti, mislio
sam: kad bih živio jedan časak pa umro za jednu vječnost, i tako
naizmjence, bilo bi savršeno svejedno koliko su te vječnosti traja­
le: između dva bljeska svijesti, jedno more ništavila ili jedan časak
ništavila potpuno su jednaki. Pitam se: ima li možda u tome ne­
što utješno? — Ko zna? Možda.

Osjetim ubod u podlaktici i oko njega nejasan šumor glasova. Ha,

to je ono, prođe mi sviješću; i pod tim mislim na injekciju. Ponekad
je šum tih glasova, koji su se oko uboda skupili kao muhe, mutniji
i dalji, i brzo utone u ništavilo. Ponekad, opet, čujem nad sobom
jedan glas. Prodro je do moje svijesti svojom upornošću. A ta upor­
nost sastoji se u tome što više puta ponavlja jedno te isto. Namet­
nuo mi se tom upornošću ponavljanja, ali ni tad još ne poimam što je
to što on ponavlja. Najzad otvaram oči i vidim nad sobom lice bol­
ničarke i njene usne što se miču. Da, sad mi je jasno da je taj glas
bio prisutan još prije nego što sam ga počeo razabirati; da je on i bio
ono što me iznosilo, polako, kao na rukama, sa dna moje besvijesti
na površinu. Obrisi tog lica nada mnom naglo se rasplinjuju i vjeđe
se same od sebe umorno sklapaju. A kad opet isplutam na površinu
i ponovo ugledam nad sobom poznato lice i usne što se miču, ne
znam koliko je dug bio taj časak koji je protekao između onog skla­
panja i ponovnog podizanja vjeđa: jedan trenutak ili nekoliko dana?
***

Jasnije se sjećam jedino kad su i opet (— o, po koji to put? već

sam izgubio račun! —) došla po me nečujna bijela kolica i kad su
me ugurali u lift. Samo, ovog je puta moja prepuštenost bila veća.
Ležao sam zatim nauznak na stolu. Visoko nada mnom stakleni
balon ljeskao se opalskim odsjevima. Iz njega je putovala prema
mom tijelu gumena cijev, ali nisam mogao da vidim dokle ona se­
že i gdje uvire u mene. Trudio sam se da okrenem glavu malko
udesno. Slutio sam da tu stoji moja bolničarka i jako sam želio da
je ugledam, ali nisam smogao toliko snage.
Zatim maska na licu. I, u posljednji časak, pomisao (s onim mini­
malnim naporom, beskrajno manjim nego što je napor riječi): vje-

299
rovatno će baš ova moja prepuštenost biti ono što će stvar odlučiti,
ono što će učiniti da prevagne na onu stranu. A onda, uslijed te
pomisli, nagla provala mutne panike, smjesta zakočena i savladana
napredujućom omaglicom, koju sam, u taj posljednji časak, osjetio
kao nasilje. I odatle, odjednom snažan poriv: osjećaj da nešto važno,
neobično važno treba da kažem ili učinim prije nego što sasvim
utonem u bijelu prazninu. Poriv da to tonjenje za časak, još samo za
kratak časak prekinem, jer će inače biti kasno, nepovratno... Valjda
žrtva u krajnjem trenutku osjeti da takvu jednu neodložnu,
nenadoknadivu, svespasavajuću riječ ima da kaže krvniku... Ali već
je potpuno zahvatala omaglica i potopila i taj tračak pobune. Vjeru­
jem da je ta neizrečena usplahirenost, ta neispoljena pobuna koju je
nesvjestica još živu zatrpala u meni, bilo ono što je u posljednji čas
okrenulo točak u suprotnom pravcu; ono što je u stvari odlučilo
ishod. I još nešto: ona prvašnja prepuštenost kao da je bila moja, kao
da je izvirala iz mene, iz dubine moje puti, a ona naglo nadošla
usplahirenost kao da je spolja nahrupila u me i prenula me.
Povratka se, naravno, ni ovog puta ne sjećam. A vjerovatno ni
prvih buđenja. Prvo čega se sjećam, to je osjećaj lebđenja među
slojevima sumaglice, s lakim podražajem mučnine kao od visinske
bolesti, i osjećaj nedostatka jedne kotve. Pa opet nagli zamor i po­
novno gubljenje među bijelim ponjavama besvjestice.
***

Kasnije, osjećaj rijetke, vanredno rijetke materije od koje sam

sazdan. Osjećaj krajnje, dragocjene krhkosti, tanke staklenosti
vlastitog bića, tanane stvarnosti svoga tijela.
A još nešto kasnije, u tom prorijetkom i neobično laganom tki­
vu stvarnosti moga ja, neka težnja širenja, rasturanja, rasplinjava­
nja. I jača potreba za jednom kotvom.
***

Biva pomalo mučno ovo slatkasto-otužno, slatkasto-ježuljivo, u isti

mah i ugodno i neugodno osjećanje svoje nesuštastvenosti. Odatle već
poznata želja da se na nas navali neki teret da bismo jače osjetili sebe,
svoju stvarnost; da bi se pozbilo, ponešto zgusnulo naše ja. Priželjku­
jemo to kao težinu nekog jorgana. Ponekad kao težinu kamene ploče.

300
 Dugo me muči uzana pruga sunca koja se probila kroz procijep za­
stora, pala kao tanki svjetlosni prut na moje uzglavlje i ranjava mi
oko. A kolik napor ukloniti se toj strijeli, premaknuti malko glavu
na uzglavlju! Dugo se spremam za taj napor, dugo prikupljam sna­
ge. Pa najzad odustajem. Nalazim da je jednostavnije zaklopiti oči i
čekati. A čekanja, u ovom stanju, nisu ni teška ni duga. Naići će valj­
da bolničarka, to će i sama primijetiti, i učiniti što već treba. Skla­
pam oči i tonem u polusan, u stanje satkano od lijenog odlaganja, od
dragovoljnog strpljenja, i od istrganih vlakanaca vremena. Od one
klonulosti koja je u isti mah i umor i odmaranje. A na koncu svega
toga smiješi se jedan ishod, jedan mah ugodni ishod - uklanjanje one
zrake — koji će doći sam od sebe. I možda je taj njegov osmijeh iz
daljine ugodniji nego samo njegovo neposredno ostvarenje.
Polusvijest. Tanana mliječna opna nad površinom svjesnoga, na
kojoj se odrazuju i na koju se prenose naša mala unutrašnja nabi-
ranja i mreškanja, mali unutrašnji trzaji bića. Plutamo, lagani,
bez težine - prazna ljuska nad površinom stvarnosti. Uslužne ru­
ke najzad pogađaju našu neizraženu želju iza sklopljenih vjeđa.
Mala smetnja nestaje, osjećaj nelagodnosti iščezava. Tako, sad je
dobro. Rasplinulo osjećanje zadovoljenog jastva. Polusan.
***

U potpunoj tišini, na mahove posumnjam da li uopće postojim.

Ipak, ne želim potpuno spokojstvo, potpuno mrtvilo. To ne! Vo­
lim da vrhom spuštenih trepavica osjećam vanjsko trajanje, pro­
tjecanje stvarnosti. Samo da ja ostanem izvan njega, da ne uče­
stvujem u njemu. Da sjedim na njegovoj obali. Jer biti u njemu,
učestvovati u njemu, to je previše zamorno. Ali neka ono ipak
traje. Neka samo traje, neka promiče mimo mene. To je prijatno.
***

Stvarno, ne želi se život. Nije život ono što se želi. Život — to je gr­
dno, pogolemo. I prenaporno, prezamorno. A i sama želja, i ona je
prezamorna. Ne. Nije to ono što se želi. Želi se samo trajanje. I to
ne baš vlastito trajanje, nego trajanje uopće, trajanje kao takvo. Ne­
ka ono traje, neka ono samo dalje traje! Neka traje i onda dok mi
drijemamo! To nam daje neku toplu sigurnost u našem drijemežu.

301
 O, kako je to prijatno: isplutati začas iz drijemeža, konstatirati
da živiš, pa ponovo, umiren, utonuti u drijemež.
***

Prisutan sam. Prisutan sam, ali ne učestvujem. I volim to. Pri­

tajeno prisutan. Prisutan bez zapremine. Kao pomisao, kao sušta
pomisao. Kao život sjene.
Uistinu mi se čini da niti što želim niti što pravo osjećam. I s
nevjericom ispitujem to stanje. Radujem mu se. Tačnije, ne radu­
jem mu se, jer je i to napor, i to je prezamorno za mene. Nego:
ono me obasjava radošću. Onako kao što rano sunce osijava hlad­
ni kamen toplinom. Ispitujem ga s nevjericom. Jer se čisto pobo-
javam da se to ne promijeni, preokrene, da se ne pokaže da nije
tako. Pobojavam se da odjednom ne osjetim svoju zapreminu u
stvarnosti, da kroza me opet ne provri nemir nekog htijenja, da
ne otpočne opet neko vrenje. Neću čuvstvovanja, već samo pukog
osjećanja, kao stablo. Kao stablo što svojim osjetljivim likom, žili­
cama svog treptavog lišća, smolastom mekoćom svojih pupova
osjeća svaku novu ugodu, svaku promjenu u životu zraka, a da
pritom ništa ne čuvstvuje. Golo osjećanje bivstvovanja. Neka
kroza me leprša misao, sneno i bez pravca, kao sanjiv leptir kroz
igru sunčanih prošarica pod proljetnim krošnjama. Neka mnome
protječu osjećanja, neka zabljesnu osjeti kao ribice što srebrnasto
strugnu vodom pa nestanu. Golo osjećanje bivstvovanja.

Da, neka potraje tako, neka samo potraje tako! Jer zbilja preu-
moran sam za drugo što. Neka trajanje traje, toliko da budem si­
guran u stvarnost stvarnosti, ali nezavisno od mene. Toliko da bu­
dem siguran u svoje prisustvo. Ali krilom neka ne dira mene. Ne­
ka mene pusti po strani.
* **

Zapazio sam: na ormaru je novi kalendar Doduše, slova na nje­

mu ne razabirem, ali znam: onaj je bio zelen, ovaj novi je crven.
Znači: preturila se ona godina.

302
 Čini mi se velika blagodat što je iz svega toga skupa nestalo vri­
jeme. Jer vrijeme kao da je ono što događajima našeg života po-
daje njihovu težinu i njihovu bolnost. Kad je iz njih izvučena nit
vremena na koju su nanizani, oni leže pred našim očima, šaroliki
i ravnopravni, poput rasutih đinđuva. Svrstavaju se u jednu ravni­
nu, svi jednako važni odnosno nevažni, svi jednako živi odnosno
neživi. Sad gledam na život onako kao što se gleda na pejzaž: u
njemu je sve istodobno prisutno: riječ “prije” i riječ “poslije” tu su
besmislene. I ima u tome nešto što odmara naše oči, kao gledanje
u zelenilo. Posmatran tako, život postaje gotovo bezbolan. Zi-
vot-ćilim. Kad gledam moja išarana slova na pijesku života koja
su vjetri pomrsili, gledam na njih kao na poremećenu arabesku.
Dani, radosti i boli svrstavaju se u jedan red, ne potiru se i ne po­
tiskuju jedno drugo. Kad prestarimo, kad nadživimo sami sebe,
među njima nastupa tišina i veliki mir. Prastare, pokojne stvari
usklade se među sobom: postanu nekako ravne i vršnjakinje:
upokojenost daje im mir i ravna prava.
***
Sada se misao toči bez šuma, bez pjene, krotko, kao ulje iz sta-
rinskog drvenog tijeska. Sve su suprotnosti izmirene, sve ratujuće
misli pitome kao ptice na dlanu. Ono što je nekad paralo i ranja­
valo unutrašnje stijenke, izlizalo je svoje bridove, otupilo svoje oš­
trine. Uglačalo se kao morski šljunak u vječitom krilu plima i
oseka, u neprestanom ljuljuškanju valova i pjena. Sad sve prelazi
preko starih ožiljaka milujući ih svojom glatkoćom i donoseći im
utaženja hladom svog dodira.
***
Htio bih se svesti čitav na jednu besprostornu tačkicu svijesti,
vanvremenu, neranjivu, van domašaja zbivanja. Mala abulična
misaona jedinka, prepuštena svim vjetrovima, kao kunadra ma­
slačka; povijati se povodljivo nošen svim strujama, kružiti u svim
motanjima i virovima.
***
Prelazim dlanom po starim brazgotinama, i gle: više ne bole. Iz­
lažem ih suncu, nosnice udišu svjetlost i trepke žmire od jasa — pro­

303
sjak što u ljetno podne pod maslinom smireno žvače ukupljene
korice hljeba. Sve je već tako daleko, da u dnu sjećanja jedva još
tinja. Sve je već tako daleko i mrtvo, da više nije ni dobro ni loše.
Prelazim dlanom po starim brazgotinama, i slutim glas iz du­
bine: zaista, sve je tišina.

Sve sam od života uzeo i sve mu od sebe dao. Pred njegovim se

licem nisam pretvarao. Dao sam mu svoje zanose i svoje padove,
svoja pregnuća i svoja klonuća, napore napetih žila i snove pre-
znojenih uzglavlja. Sve je bilo moje: i radost i bol, opsjena i razo­
čaranje. Poznam glad djeteta i tugu bludne sitosti, cik ludog srca
u jutra krvava i povijanje duše u mutne sutone. Kad odem, otići
ću go i praznih ruku, s dubokim umorom u dnu udova i pomiren
sa prolaznošću.

Danas je nebo oblačno.

Doista, umoran sam, duboko umoran. Umoran iz dubine duše.
Možda već predugo živim. Već tako dugo, da pomalo shvaćam
dobrostivost smrti.
Da, dobra je smrt. Trebalo bi samo da poštedi jednu tanku zra­
ku svijesti: toliko da se njome može iskusiti dobrota ništavila.

Samo ne više patnje!

Probudim se u noći i skrušeno šapćem: samo ne više patnje!
Tako sam srođen s njom, da joj već dobro poznam zakone, mje­
re i ćud. Znam je kako se rađa, znam kako niče tupi ledac bola u
dnu izmučene puti. Znam je kad kliktava liječe, crna preklana
ptica, i krilom skršeno udara o stijenke svoje tjeskobe. Znam je
kad, klonula, pusta, bije čelom o hladni prag beznađa.
Duša diše u patnji kao more u plimama i osekama. Poznam spe-
čenu suhoću kad presuše suze, kad se u prsima zgrune tvrda ledena
gvalja. Poznam klonuća u pustoš bešćutnosti. Poznam časove kad je
duša prazna kao presušen bunar. To je kratak predah istrapljenom
mesu. A onda, u dnu bunara, zagrgolji opet vrutak crnih voda.
O, dobro poznam mehaniku bola!

304
 Tako sam sviko na patnju, da joj već dobro znadem svaku boru
na licu i svaki topli prijevoj u naborima skuta.

Samoća, i pučina noći preda mnom. Ničega nema. Ni ljeskanja

varljivog svjetla u daljini ni lepeta kakvog bijelog krila. Ničega,
do ravne plohe zida pred mojim očima i beskrajne pučine noći
preda mnom. Hrana je mome uhu disanje tišine, hrana je mome
oku nijema bjelina zida, hrana je mome srcu samoća.
Svemu sam dao sebe. Primio sam u srce glas svake stvari. Osje­
tio sam miljenje soka u svakom tananom vlaknu i srh u studenom
srcu kamena. Razumio sam nijemi govor stvari i tugu u oku zvije-
ra. Otvorio sam dušu svakoj pojavi života i oči svakom njegovom
vidu. U svakom dodiru ostala je po jedna čestica mene. Da mi se
išta iz dubine noći vrati u krilo!
Ali nikoga i ničega nema. Sad sam praznoruk i go, pun bijele
praznine.
Gola duša u dahu bivstvovanja — harfa u dahu vjetra.

Uzbuđeno lice bolničarke nada mnom, uporno škrebetanje si­

gnala za dozivanje, nagla strka oko mene u noći. Osjetio sam si­
tno toplo škakljanje, a zatim primijetio veliku crvenu mrlju što je
probila kroz moje bandaže. Već znam! Razumio sam po vrsti pri­
prema: opet transfuzija krvi. Ubod u lijevu podlakticu. A onda,
hitan dolazak nečujnih bijelih kolica i užurban prenos u dvoranu
bez uglova. I još putem, gubljenje svijesti.

Iz nepomičnog položaja u kome ležim vidim radijator, krajičak

kockastog stolnjaka, crveni kalendar. Znači: još nisam u onoj dru­
goj sobi, među nepoznatim iznurenim licima.
Misao se mrsi. Na mahove oko mene zjape bezdane bijele praz­
nine kroz koje propadam.
Pa prestaje i to. Bijela tišina bez vremena. Sedefasti odsjev za
vjeđama. Vječnost.

305
 73.

Jutros sam izišao iz bolnice. Uputio sam se u grad, o štapiću do­

duše, ali u jednom dosta ležernom andantinu. Svježe proljetno ju­
tro. Na cesti lokvice od noćašnje kiše. Kako sam prekoračio preko
praga, mimo mene je projurio automobil i zaštrapao me kosim
blistavim rafalom kapljica, ravno ispod koljena. To mi je, odmah
na prvom koraku, bio pozdrav “slobodnog svijeta napolju”. U ko­
lima je možda sjedio sin kojeg mog nekadašnjeg školskog druga,
tvorničar tjestenine ili glavni akcionar u društvu za eksploataciju
ne znam čega. Izvadio sam iz džepa čistu maramicu, koju mi je,
zajedno s ostalom mojom skromnom opremom, uredila i brižno
izglačala dobra moja bolničarka. Iskrpala mi je i košulju, i sad os­
jećam kako me gusto isprošivano mjesto na grudima prijatno gre­
be zahvalnošću po lijevoj ključnoj kosti. Obrisao sam blatnjave
mrljice i pošao dalje.
A putem prema gradu mislio sam: čemu toliko žure? Zar se bo­
je da neće stići na svoj dio patnje i gorkih saznanja? Za dugih
samotničkih solilokvija u bolnici naučio sam da je svaka žurba
uzaludna i svaki nemir jalov; svejedno se dočeka sve, svejedno se
otkrije smisao ili besmisao svega. Svejedno čovjek obađe čitav svoj
krug. Pa našto onda tolika žurba?
Po mom starom običaju usamljena šetača, upuštam se u zabavu
da u sebi razvijam dalje tu temu. Odakle u čovjeku ta duboka
strast za što bržim kretanjem u prostoru, ta težnja za lokomoci-
jom, ili taj nagon lokomocije? Je li to uvijek ona ista, iskonska te­
žnja pramajke amebe za kretanjem, tek osmišljena nekim aposte-
riornim smislom i ciljem, i porasla do grdnih razmjera? Jedno
malo, draškavo osjećanje fizičke ugode, veoma srodno osjećaju na
ljuljaški, samo po sebi nedužno — bezazlena dječja zabavica. A ko­
liko li zla znade nanijeti ljudima! Evo kako to izvodim: malobroj­
ne su radosti primitivna čovjeka. Ono što me kod primitivca naj­
više rastužuje, to je krajnje ograničena skala njegovih radosti.
Slast od moći, afirmacija svoga golog ja, i zadovoljavanje primar­
nih animalnih apetita — to je više-manje sve. A kao kruna svega,
kao sam cvijet na stablu života — strast lokomocije. Ona u njego­
vim očima možda poprima vrijednost jednog čisto apstraktnog,
idealnog, nad materijalnog stremljenja. A kako je za ostvarenje te

306
težnje za lokomocijom gotovo neminovno potrebna ona faktična
vlast, faktična moć, i kako postizanje te faktične vlasti i moći go­
tovo neminovno iziskuje oporu borbu i bespoštedno potiranje,
gaženje preko kojekakvih obzira, pa i preko ljudskih egzistencija,
nerijetko i preko lešina - ispada nekako da se sve te hvalevrijedne
stvari, u krajnjoj liniji, počinjaju radi udovoljenja onoj nedužnoj
strasti lokomocije. Prastara ikarska težnja eto napokon utažena,
osvojena tehnikom. Energumen za volanom — novovjeki Ikar.
Prošao sam pored željezničke stanice. Kolporteri su izvikivali:
— Sutrašnje novosti!... Sutrašnje novosti!...
A putnici: žureći prema kompozicijama, na jagmu su ih kupo­
vali i zadovoljno trpali u džep. Očevidno, nešto su ušićarili. Za
nešto sitniša eto im je sretno potrefilo da kupe jedan dan. Jedan
dan čega? Ne znam. Jedan dan života, valjda. I meni je kolporter
ponudio “sutrašnje novosti”.
— Ne, prijatelju, hvala! — odgovorio sam mu. — Ja odlazim na
dva dana. Imate li možda preksutrašnje novosti?
Ne! Toga nema! Do toga još nismo došli. No doći ćemo, doći
ćemo već i do toga! Jer svijet napreduje.
Zure se ljudi, žure. Smiješno natezanje s vremenom! Ponekad
mi se čitava povijest čovjeka na zemlji privida kao povijest te utr­
ke s vremenom. A zašto? Kuda to hoće da stignu!
A ipak, i sam sam nekad podlijegao, i još kako podlijegao, toj
groznici vremena! Sad mi se čini kao da sam se čitavog vijeka sa­
mo žurio da još danas pojedem i sutrašnji, i preksutrašnji obrok
života. Sad mi je to neshvatljivo. To jest, prestalo mi je biti shvat­
ljivo. Kao što već, u datim godinama i s datim iskustvima, presta­
ju biti shvatljive tolike stvari, i naše rođene i tuđe. Za uzvrat, po­
staju nam shvatljive neke druge stvari. I tad prestanak razumije­
vanja za one prve volimo nazivati mudrošću. Zrelom, poniznom
mudrošću.
Ima jedan momenat kad popusti u nama težnja ustremljena na­
prijed i započne težnja zadržavanja i usporavanja trake vremena.
Momenat kad umre ona žeđ sutrašnjice i, na njenom mjestu, rodi
se želja za jednim velikim, nezalaznim danas. Na toj vododjelnici
života valjda počinje ono što se zove: starost.
Ipak, kupio sam novine i pošao dalje. Prošao sam ulicom gdje
je nekad za prozorom plutala u mjesečini djevojačka vodena gla-

307
va. Prošao sam i mimo kuću gdje je stanovao moj negdašnji uči­
telj violine. Stigao sam, malko umoran od nesviknutosti na ho­
danje, u mali gradski park, i sjeo na klupicu u rondou oko
vodoskoka s crnčićem od lijevana željeza. Prve tabake novina, s
krupnim naslovima o predstojećem sastanku “velike četvorice”
ili “šestorice”, o protestnim notama, o prihvatanju vojnog
budžeta per acclamationem, prostro sam na klupu poda se (jer
zemlja je još vlažna, a proljeće zna katkad biti zasjedno!). To ću
pročitati večeras, pred spavanje. Ta ionako u novinama pišu uvi­
jek iste stvari: kako je gospodin predsjednik vlade položio kamen
temeljac i kako “Periodom" odstranjuje zubni kamenac, kako se u
teatru u utorak daje Carmen a u petak Traviata, i kako su ove
godine zakasnile prve trešnje. Te tako, kamen temeljac amo,
zubni kamenac tamo, svijet, i bez našeg učešća, ide nekako
naprijed! Zadnje tabake s Malim oglasnikom uzeo sam preda se na
koljena. Promatram sa zanimanjem biljke unaokolo i trudim se
da se svakoj sjetim latinskog imena. (Malko iščilio čovjek ima tu
malu prednost: nije mu teško naći razonode.) I čisto se jedim kad
se ponekog imena ne mogu da prisjetim. Potom nabrajam što
danas treba da učinim. Prije svega, treba da iz bolnice iznesem
moj kartonski kovčeg (ovaj put, rekbi, definitivno kartonski) i da
iz “pologa vrednota” predignem violinu. Do boljeg rješenja, to
ću predati u pohranu na željezničkoj garderobi. Ali javlja se i
mali, dosad nepoznati osjećaj strepnje nad dragocjenošću: u
kovčegu su i arci mog dnevnika, koje sam ispisao u bolničkoj
dokolici. Eto, pod starost sam iskusio i to: što znači posjedavati
jedan rukopis. Primirisao sam i spisateljske slasti. Šašav posao!
Ako sam dobro shvatio u čemu je stvar, treba naopako proživjeti
čitav jedan život, pa da bi se odatle napisala jedna, i to najčešće
slaba knjiga! (Pitam se, kako tek mora da izgledaju one druge,
napisane bez toga!...) Zatim hoću da mojoj bolničarki poklonim
za uspomenu neku malenkost. U prvi mah nije bilo problema:
jednu od onih knjiga koje ona voli — puni su ih izlozi! Ali ne, to
bi bila standardna formalna pažnja, kao naručeni buket: predaš
banknotu i ceduljicu s adresom, pa okreneš leđa i ne sačekavši da
vidiš kako izgleda to cvjetno otjelovljenje tvoje nježne pomisli.
Ne. Trebat ću da pronađem takvu knjigu u kojoj bi se našli
skupa i njen i moj ukus. A pored toga, neku ličnu stvarčicu,

308
bližu samoj osobi. Vratnu maramu, ili što slično. U prolasku već
sam vidio po izlozima nekakve marame s otisnutom geograf­
skom kartom, sidrima i sirenama. Učinile su mi se malčice
neukusne, ali trgovac na pragu veli da se takve mnogo nose.
Svakako, bolje su i te nego one druge, s otisnutom sedmicom
srdaca i asom karona.
Ponio sam zlataru famoznu dugmad s kamejama. Suhonjav,
šutljiv čovjek, tibetanski mudar. Takvi mudraci žive po stotinu i
dvadeset godina!... Ne, s takvim čovjekom nije red lukavčiti!
Pružajući mu dugmad osjetio sam se u dužnosti da mu povjerim
moje sumnje u komercijabilnost takve robe: danas to zacijelo niko
više ne traži. Po suhonjavom licu razlio se osmijeh. “To je istina.
Ali zaboravljate da sretnim sticajem okolnosti žene imaju dva
uha, uprav kao muškarci dvije ruke: dadu se prepraviti u naušni­
ce.” — “Tačno”, rekao sam mu, “mudro čudesna podudarnost! Ot­
prilike tom istom logikom služili su se nekad poetski taknuti te­
olozi da bi se mogli diviti savršenstvu božjeg stvora. Blagodarim
i ja gospodu!”
A pred suton, kad sunce malakše, pokušat ću da se polagano
uspentram uz onaj grobljanski brijeg i potražim grob mog starog
učitelja. Potražit ću i Radivojev humak, ako je uopće obilježen.
Opet uzimljem s klupe zadnje tabake novina, rasklapam ih,
bištem očima po petitu Malog oglasnika, u odjeljku Namještenja i
uposlen ja. Mlad, zdrav momak trazi se kao pivničarski pomoćnik. Ne,
to nije za mene. Kompanjon r poslovnim iskustvom i manjim kapi­
talom prima se u veoma unosan posao. Ne, ni to. Dižem oči sa
zamornog petita, i zažmirim preko realnih mogućnosti Malog
oglasnika u moje magličasto treperave prostore. Ima u mome
kraju jedan zelen, gusto obrastao, nenapučen otočić s ruševina­
ma starog benediktinskog samostana. Optočen čivitnim poja­
som mora i bez počinka opkoljavan kruženjem vremena koje
učarano oko njega struji, on već odavna fatamorganski lebdi nad
maglicama mojih snova. Nekad se govorilo da tamo namjerava­
ju urediti koloniju za raspuštenu djecu. To sad mami moju
misao. Pomišljam da bih možda tamo mogao biti malko, malko
koristan. Stidljivo gajim još samo tu malu ambiciju: da, ovakav
kakav sam, i na svoj način, bar nešto sobom doprinesem očov-
ječenju čovjeka. Možda bih mojom ranjavošću uspio da pomalo

309
omekšam one odveć grube oblike u kojima vitalnost provaljuje
iz te nesrećne zanemarene djece...
Zavozim se u maštanja i blaženo žmirim na blagom proljetnom
suncu. Nada mnom, u nježnom, još blijedom lišću drveća, među
pupovima o koje se lijepi paučinica što putuje bez cilja, u snenim
pazušcima grana, živka proljeće.
Još jedno proljeće!
S proljeća u nama uskrsavaju sva naša minula proljeća. To su
godovi duše. Svako je od njih jedno mitarenje: iz njega klisne biće
u novom perju i uzlijeće k suncu sa cijukom novim. Čovjek vjeru­
je da je njegovo djetinjstvo, zaglušeno čitavim docnijim životom,
zauvijek pokopano. A ono se negdje pod starost odjednom opet
javi i snažno provali na sunce. Čovjek vjeruje da je proljeće, to
djetinjstvo zraka, za nj zauvijek umrlo, a ono se, s novim struja­
njem sokova pod zimskom otvrdlom korom, ponovo razbudi i
glasa.
I, popuštajući navici koju sam dobio za dugih mjeseci samoće
među zidovima bolnice, zapodijevam unutrašnja obračunavanja.
Suočavam se sa samim sobom. Sravnjujem moj život sa životom
drugih ljudi i nastojim da se nekako tješim. Ma koliko neosmiš-
ljen, ma koliko uzaludan, opet mi se čini da nije bio siromašniji
od života drugih.
U stvarima je jedna luda zbrka i jedna mudra harmonija; jedan
pijani besporedak i jedan dublji smisao. Kome je dano da to spo­
zna, dobro je proživio svoj vijek. Taj je obašao čitav svoj krug.
Sklapam ponovo oči, i gle, kao da to nije roj mladih mušica što
oko moje glave igra tjeran u kovitlac daškom vjetra koji po tek
prosušenoj zemlji šara male virove prašine, već da to oko mene
šume moja minula proljeća. Žmirim na mladom proljetnom sun­
cu i osjećam da sad već životu ne treba tražiti drugog cilja ni dub­
ljeg smisla.Vedar sunčani dan, i kora ljeba, i krpa neba sa šakom
zvijezda nad glavom — i ja ne mogu da zamislim veće ni stvarni­
je sreće: sve želje šute i čula dremlju, a misli imaju prazničko ruho
i bijele skrštene ruke.
Na koncu sviju staza stoji šutnja i mir sa svime: široki mir sa
bolom, s ljudima, sa životom — sa samim sobom. U meni tišina,
nada mnom podne bez ruba, uokolo prizori zemlje u dobroj po­
plavi sunca.

310
 Zar se na tako malo sav život sveo? Je li to starost, preživjelost,
umor? Ili posljednja, vrhovna mudrost: krajnja odreka svega?
Ne znam. Osjećam samo da nema stvarnijeg dobra od toga:
mir sa radošću, s bolom — i preplavljenost — suncem.

311
RJEČNIK MANJE POZNATIH
RIJEČI I IZRAZA

abdomen (lat.) — trbuh, trbušna šupljina, utroba

abjurirati (lat.) - pod zakletvom odreći, opovrći, zanijekati
abuličan (grč.) - bezvoljan, neodlučan
abuzivno (lat.) — zloupotrijebljeno, neuobičajeno, protupravno
adađo (tal. adagio) — muzička oznaka za tempo; ugodno, lagano,
veoma sporo; polagan, nježan muzički stavak
ad infinitum (lat.) — u beskraj, beskonačno, bez kraja i konca
ađustirung (lat.) — oprema; uređivanje, ispravno i točno udešava-
nje
agamemnonska vremena - vremena grčkog kralja Agamemnona
koji je predvodio Grke u ratu protiv Troje
agonicno (grč.) — smrtno
ahat (grč.) — vrsta kremena, poludragulj
abmedija (tur.) — turban, čalma; pleteni bijeli omot oko fesa
Abriman, v. Ariman
Ahuramazda (ili Ormuzd) — perzijsko božanstvo, izvor dobra,
istine i svjetla, nasuprot Arimanu, zlom duhu s kojim je u vječnoj
borbi
akreditirati (franc.) — ovjeroviti, otvoriti nekomu kredit; dipl. dati
punomoć diplomatskom predstavniku da u stranoj državi zastu­
pa interese svoje zemlje
akropola (grč.) — visoka tvrđava u starim grčkim gradovima,
obično na brdu; gradska tvrđava
aksan grav (franc.) — naglasak u francuskom jeziku koji ide slijeva
udesno odozgo prema dolje (ž)
alegro (tal. allegro) - muzička oznaka za tempo, brzo, vedro, živo,
brzi stavak
alfa i omega (grč.) — početak i kraj, prvo i posljednje, sve što je naj­
važnije (preneseno značenje prema prvom i posljednjem slovu
grčkog alfabeta)

313
 alira (franc.) - ponašanje, otmjen način života i ophođenja s ljudi­
ma; vrsta konjskog hoda
alkov (ar.) — prostor sa svodom; udubina u sobi za krevet; ložnica
alonža (franc.) — nastavak, privjesak; nalijepljeni produžetak;
konopac kojim konjogojci uče konja kasati
altdajc (njem.) — staronjemački
alternacija (lat.) - preinačivanje, naizmjenična pojava dviju osoba
u istoj ulozi
aluzija (lat.) - smjeranje riječima na nešto drugo od onoga što se
kaže
amabilis insania (lat.) — dražesno ludilo
amavit spectacula tragica - voli tragične prizore
amnezija (grč.) — gubitak pamćenja; potpuno ili djelomično zabo­
ravljanje događaja ili činjenica, javlja se kao posljedica bolesti,
duševnih potresa
Amore e Marte (lat.) - Ljubav i Smrt
amorfno (grč.) — bezoblično
anarhoindividualist (grč.-lat.) — pristalica pojedinačnog izazivanja
nereda
andantino (tal.) — muzička oznaka za tempo između andante i ale­
gro; manji stavak; manje razrađena kompozicija
Androklo — lik iz antičke priče, rob kojeg je u cirkusu poštedio lav
iz zahvalnosti što mu je izliječio ranjenu šapu
animalni (lat.) - životinjski
animirati (lat.) - oduševiti, raspoložiti, pridobiti
antagonizam (grč.) - suparništvo
antediluvijalno — pretpotopno
anticipacija (lat.) — predujam, uzimanje novca unaprijed, pret­
postavka, raniji nastup tona u muzici koji pripada sljedećem akor­
du
antinomija (grč.) - proturječje između dviju prividno dokazanih
teza, dvije teze koje imaju jednaku dokaznu snagu
antitetičan (grč.) — suprotstavljen, suprotan
aperitiv (lat.) — napitak, obično alkoholni, koji se uzima prije jela
aplika (lat.) — dodatak, primjena, ukras
apodiktičan (grč.) - neoboriv, neosporan, nepobitan (na primjer
tvrdnja)
apokaliptički (grč.) — tajanstveni, zloslutni, kobni, katastrofalni

314
aposteriorno (lat.) - iskustveno, koje se temelji na iskustvu
apoteoza (grč.) - slavljenje, obožavanje
apres moi le deluge (franc.) - poslije mene potop
a priori (lat.) - u idealističkoj teoriji spoznaje: svojstven razumu
prije iskustva, nezavisno od iskustva
arabeska (tal.) - šara na arapski način, isprepleteni geometrijski i
stilizirani biljni crteži
Ariman — u dualističkoj religiji Zoroastra, princip, začetak svega
zla u svijetu; kasnije zamišljen kao protivnik Ormuzdov (Ahura-
mazda) i vođa zlih duhova, koji će na kraju biti pokoren
arheopteriks (grč.) - praptica; okamenjeni ostaci ptice velike kao
golub
artificijum (lat.) - izvještačenost
artikulacija (lat.) - razgovijetno izgovaranje riječi tako da se mogu
razabrati slogovi i glasovi
arza - dizanje glasa u stihu: naglašeni slog stope
as dreams are made on (engl.) — bio je kao san
asimilirati (lat.) — stopiti u jedno, sljubiti se, usvojiti
asocijacija (lat.) — povezanost među predodžbama tako da jedna
predodžba izaziva drugu
aspirant (lat.) — kandidat, čovjek koji se kandidira za neko mjesto
ili nagradu
aspiracija (lat.) - težnja, želja, čežnja
astentičan (grč.) — slab, nemoćan, nerazvijen (u tjelesnom smislu)
astralno (lat.) - zvjezdano
atavizam (lat.) - javljanje svojstava koja normalno ne postoje u
određene vrste
athanatik (a-thanatos) (grč.) — besmrtnost
atrijum (lat.) — predvorje, trijem, natkriven ulaz
Atum - bog stvaralac u starom Egiptu, mjesto obožavanja -
Heliopolis
autentičan (lat.) — izvoran, vjerodostojan, istinit
autodidakt (lat.) — samouk
autonomisti - pristalice autonomije Dalmacije u sastavu Austrije.
Pojavili su se kao politička svijest 1860. Od godine 1870. razvila
se stranka autonomaša, a njene pristalice su kulturno bili vezani
za Italiju, stoga se autonomaš često poistovjećuje s talijanašom.
Nisu htjeli zajedništvo s Hrvatskom. U političkom životu Dal­

315
macije autonomaštvo je igralo vrlo važnu ulogu, posebno u
izbornim borbama.

badalj — oštro željezo kojim se tjeraju volovi

bakonja — puten čovjek; čovjek zdrava i jaka sastava; prirodan
čovjek
balatura (tal.) — trijem, veža, podstrešje; balkon oko kuće, galerija
baldahin (lat.-tal.) - svečan pokrov nad prijestoljem, nosiljkom,
krevetom ili oltarom, obično od skupocjene tkanine
bandaza (franc.) — zavoj, povoj; previjanje povojem, zavoj oko
zgloba sportaša, čelični ovoj na kotaču vagona
banjo (engl.) - glazbeni instrument sličan gitari u sjevernoame-
ričkih crnaca; ima od pet do sedam žica
Banquo — lice u drami, žrtva Macbetha u istoimenoj Shakespeare-
ovoj drami
barkarola (tal.) - lađarska, ribarska pjesma; kompozicija u stilu
ribarske pjesme
barok — stil europske umjetnosti (književnost, arhitektura,
kiparstvo, slikarstvo) od kraja 16. do sredine 18. stoljeća. Karak­
terizira ga raskošnost, bogatstvo oblika, kićenost.
batati — pipati, udarati
benediktinski - ono što pripada redu sv. Benedikta. Red u
Katoličkoj crkvi.
Beolkova mudrost — komedijaška mudrost u stilu i načinu poznatog
talijanskog glumca i komediografa Angela Beolkoa zvanog
Rukante komu se netočno pripisivao izum “commedije deH’arte”
biće bolja koja ne potone — aluzija na Njegoševe stihove iz “Gorskog
vijenca”: U krv će nam vjere ogreznuti / biće bolja koja ne potone.
Upotrebljava se i u običnom govoru kad se želi reći da će od dviju
suprotnih teza, tvrdnja, mogućnosti, vrijediti ona koja se pokaže
boljom, jačom, ispravnijom.
bidermajer (njem.) — naziv za malograđanski, jednostavni stil
(naročito za kućni namještaj), koji je nastao u Srednjoj Europi na
početku 19- stoljeća, a karakteriziraju ga tendencije stvaranja i
njegovanja intimnog, udobnog stana.
biona (grč.) — samostalna živa jedinica
bjelkasta soćica — bijela naslaga soli koja ostaje na koži nakon
kupanja u moru

316
blasfemija (grč.) - hula, bogohuljenje; pogrda, psovanje, kletva
bocket (franc.) — šumarak, šumica, najčešće dekorativna u blizini
dvorca
boem naturšak (rus.) — umjetnik koji živi neurednim životom zato
što je siromašan i svoj položaj smatra dobrim; prirodan i
bezbrižan čovjek koji je izvan određenih društvenih pravila
bojar (rus.) - veliki feudalni posjednik u staroj Rusiji
bokor — kitica cvijeća, klas
bona fide (lat.) — u dobroj namjeri, dobronamjerno
bootlegger (engl.) — krijumčar i potajni proizvođač alkoholnih pića
u SAD-u (u doba prohibicije)
box (engl.) - kutija; ovdje odjeljak, odvojeni prostor
brada a la Maksimilijan — brada kakvu je nosio Maksimilijan I,
austrijski nadvojvoda, mlađi brat Franje Josipa I.
brahijalan (lat.) — koji se tiče ruke, nadlaktice; brahijalna sila —
tjelesna, fizička sila
brokat — teška tkanina protkana svilom ili srebrom
Bućko — izmišljeno šaljivo ime izvedeno iz glagola bućkati, mućkati;
kojem se mućka u glavi
buffo (tal.) — šaljiv, šaljivac, komičar; opera buffo - komična opera
Buri (nizoz. boer - seljak) - tako se nazivaju potomci nizozemskih
doseljenika, koji su 1652. naselili Rt Dobre Nade, a zatim
unutrašnjost Južne Afrike. Njima su se kasnije pridružili emi­
granti iz Francuske (hugenoti) i Njemačke. U povijesti je poznat
Englesko-burski rat, 1899-1902.

cabaletta (tal.) — brz svršetak neke velike arije

cajt-lupa (njem.) — leća za rastavljanje brzog kretanja predmeta
koji se snima (npr. pri snimanju filma)
camorra - tajna udruga delikvenata koja je ranije bilo vrlo razvi­
jena u južnoj Italiji
cantabile (tal.) — glazbeni pojam: pjevno
car zemlje sunca koje ne zalazi — to je fantastična dječja predodžba
nekog velikog i moćnog cara, vladara čarobnjaka, a samo ime je
skovano s prizvukom imitacije nekih orijentalnih jezika u kojima
je ime čitava jedna rečenica, kao za ljupku ženu — Lotosov cvijet
koji nikad ne vene
celebrirati (tal.) - svečano vršiti, obavljati

317
cello (tal.) - veliki gudački instrument sa četiri žice
cerebralizirati (lat.) - promišljati, promozgati, raspraviti
cijan — otrovni spoj ugljika s dušikom
cijanotimo (grč.) — otrovano cijanom
ciklonizirati — provoditi dezinsekciju s pomoću plina ciklona,
kojim se obično uništava gamad po kućama. Ironično upotrije­
bljeno za nacistička masovna ubijanja u plinskim komorama.
cinizam (grč.) - drskost, gruba otvorenost, preziranje morala i
društvenih formi
circulus vitiosus (lat.) — pogrešan krug; zatvoren krug; u prene­
senom smislu: bezizlazan položaj
cocktail (engl.) - doslovno “pijetlov rep”, konj koji nije čiste rase;
mješavina pića
commis (franc.) — službenik u trgovačkoj tvrtki; trgovački putnik
Concert cbampetre (franc.) — velika slika, platno, koja se pripisuje
Giorgioneu ili Tizianu, a nalazi se u Louvreu
connaissement (franc.) — pomorski tovarni list
con o senza, signore! (tal.) — sa ili bez, gospodine
consomme (franc.) — ovdje: goveđa juha u kojoj se meso dugo kuhalo
contradictio in adjecto (lat.) — unutarnja proturječnost u samom
pojmu
Coue Emile — francuski apotekar (1857-1926), bavio se liječenjem
pomoću hipnoze, a zatim metodom svjesne autosugestije. Osni­
vač psihoterapije poznate pod nazivom “kueizam”.
curriculum vitae (lat.) — životopis

Certophanov — junak dviju pripovjedaka I. S. Turgenjeva u Lovče-

vim zapisima
ciraci (tur.) — svijećnjaci
čomrda — bora na čelu i između obrva, upotrebljava se obično u
množini; čomrde - bore na čelu koje nastaju uslijed pomicanja
kože, pokreta, mrštenja
čovjek j reda — bilo koji čovjek, prvi na kojega naiđemo, običan
čovjek
čreda (staroslav.) — red, poredak, stado, krdo

daća — gozba nakon pogreba, u čast pokojnika, isto što i karmine

damar — žila (arterija i vena), bilo, puls

318
danajski dar — podmukao dar koji donosi nesreću jer se daje s
namjerom obmanjivanja (prema legendi o drvenom konju kojega
su Danajci, tj. Grci, poklonili Trojancima s kojima su ratovali)
degradacija (lat.) - micanje s položaja, snižavanje na niži čin
dekoloriran (lat.) — izblijedjeo: onaj koji je izgubio boju
Demijurg (grč.) - tvorac, majstor, umjetnik, autor, graditelj svije­
ta; ime boga tvorca u grčkog filozofa Platona
deprimirati (lat.) — rastužiti, pokvariti dobro raspoloženje
derivat (lat.) — ono što je izvedeno iz nečega
Der Tod und das Madchen (njem.) — “Smrt i djevojka”, kompozici­
ja austrijskog muzičara Franza Schuberta
determiniranost (lat.) — bliža određenost nekog pojma, omeđenost,
u filozofiji važan faktor koji određuje pojam
dijametralno (grč.) — suprotno, posve različito
Dijanin luk - Dijana je u rimskoj mitologiji božica lova, kao što
je u grčkoj Artemida
dijastola (grč.) — rastezanje, širenje srca i arterija koje se izmjenju­
je sa stezanjem
diluvij — potop, poplava, razdoblje u razvoju Zemlje kad se u
našim krajevima pojavio čovjek
“dindrlica” a la Gretchen — vrsta odjevnog predmeta temeljena na
tirolskoj narodnoj nošnji
dioskurski (grč.) - prema braći blizancima Kastoru i Poluksu
disimulirati (lat.) — skrivati stvarnu bolest
diskriminacija (lat.) — ograničenje prava; nejednakost
disparatne (lat.) - nejednake, nespojive, suprotne
distantia loci (lat.) - udaljenost mjesta
distinkcija (lat.) — razlikovanje, razlika
doajen (franc.) - najstariji član; prvak, npr. diplomatskog zbora
dofenski (franc.) - u smislu “delfinski”, “dupinski”, inače titula
prijestolonasljednika u Francuskoj (1349-1830)
domena (franc.) - područje (nekog znanja, struke, vještine)
drakonske kazne — oštre kazne kakve je propisivao u svom
zakoniku atenski državnik Drakon (u 7. st. prije n. e.)
Dreyfusswa afera — francuski generalštabni potpukovnik Alfred Drey-
fuss optužen je za špijunažu u korist Njemačke i izveden pred sud. De­
mokratska javnost Francuske digla je svoj glas protiv njegova hapše­
nja. Poznat je i energičan stav Emilea Zole u korist nesretnog časnika.

319
egida (grč.) — štit Zeusov i Atenin; zaštita, pokroviteljstvo
egotizam (lat.) - pretjerana samoljubivost; pretjeranost i grubost
egzasperirati — razdraživati, ozlojediti, ogorčiti
eine wunderbare cavata (njem.) - divna kavata! (kavata je divna
popijevka u operi)
ekloga (grč.) — pastirska pjesma; zove se još i bukolika; pisao ih je
posebice Vergilije; u dubrovačkoj književnosti ta je književna
vrsta obnovljena
eksces (lat.) — ispad, nedoličan postupak
ekshibiranje (lat.) — izlaganje, pokazivanje (počesto i nastrano)
ekskluzivni (lat.) - isključivi
ekskurz (lat.) — zastranjenje od glavnog predmeta rasprave
ekspanzivnost (lat.) — prodornost, proširenje, nesuzdržljivost
eksportirati (lat.) — izvoziti robu ili novac u inozemstvo
elegično (grč.) — sjetno, žalosno, tugaljivo
elipsa (grč.) — izdužena, zatvorena, jajolika kružna linija; u gra­
matici: ispuštanje jedne ili više riječi u rečenici (krnja rečenica)
eliptično (grč.) — duguljasto, skraćeno, jajasto
emancipirati (lat.) — osloboditi se zavisnosti ili pravne nejed­
nakosti; osamostaliti se
emeritan (lat.) — islužen vojnik, naučnik, profesor u mirovini
empire (franc.) — stil namještaja iz Napoleonova doba, karakte­
rizira ga masivnost i kićenost
empirizam (grč.) — metoda prema kojoj je iskustvo jedino sredstvo
spoznaje
enigma (grč.) — zagonetka, zagonetan govor
Enthebung (njem.) — oslobođenje, oprost
eolska harfa (grč.) - instrument sa žicama koje zuje na vjetru, naz­
vana tako prema Eolu, bogu vjetrova
eon (grč.) — dug vremenski razmak
epiderma (grč.) — gornji sloj kože
epithjmetikon (grč.) - požuda, požudnost (vidi u Platona)
erarski (lat.) - koji pripada državnoj blagajni
ergo (lat.) - dakle
esser buoni - che affare di gonzi! (tal.) — čini dobro - iz jedi govno
ešarpa (franc.) — lenta; svečani časnički pojas
etalirati (franc.) - precizno izraditi uzorke mjera koji služe za
provjeravanje mjera koje su u upotrebi; izraditi pramjeru

320
etatiziran (franc.) - podržavljen
eter (grč.) - ovdje u medicinskom značenju: niz organskih spoje­
va koji se sastoje od dva (jednaka ili različita) radikala, međusob­
no vezana atomom kisika, a u medicini služi za hlađenje, narkozu
i drugo
etimologija (grč.) — određivanje porijekla riječi i njezina srodstva s
drugim riječima iz istog ili drugog jezika
Et tamen pati vult, et dolor ipse est voluptas eius (lat.) — a ipak htjede
trpiti, i sama bol je čežnja njegova
etida (franc. etude) - glazbena kompozicija koja služi za vježbanje
i virtuozno izvođenje
eugenetika - grana socijalne politike: nauka o uvjetima koji vode
stvaranju tjelesno i duševno zdrava potomstva
eufemizam (grč.) — upotreba blaže riječi (ponekad i suprotna
značenja) za neki neugodan i ružan pojam, npr. “zaobilaziti
istinu” umjesto “lagati”
euklidska (od Euklid) — shvaćanje utemeljeno na euklidskoj
geometriji: u prostoru se dva paralelna pravca ne mogu sjeći;
razumsko rasuđivanje, logičko rasuđivanje

fabulirati (lat.) — ovdje: pričati priče i uopće djela s fabulom

fair (engl.) - pošteno, lijepo, ispravno
falus (grč.) - muški spolni ud
fantom (grč.) - priviđenje, utvara, avet, sablast
faraunke - faraonske kokoši, regionalni izraz za “biserku”
fatalizam (lat.) - vjerovanje u unaprijed određenu i neizbježnu
sudbinu; učenje koje smatra da su svi događaji unaprijed i
neopozivo određeni od natprirodnog uzroka
fatalnost (lat.) - sudbonosnost, kobnost
fatamorgana (tal.) — optička varka u pustinjama uslijed pregrijana
(ili vrlo ohlađena) zraka, kada se premorenu putniku čini da vidi
nepostojeće stvari
feston (tal.) — vijenac od cvijeća i grančica
fetiš (franc.) - predmet koji primitivna plemena obožavaju kao
izvor moći
ftchu (franc.) — ženski rubac za glavu
figuracija (lat.) — lik, obličje
filantropsko (grč.) — čovjekoljubivo

321
filibustijeri (franc.-nizoz.) — gusari i krijumčari raznih europskih
naroda, ponajviše Francuzi, Englezi i Nizozemci
filharmonijski kumovi — članovi uprave, mecene i “navijači”
mjesnog filharmonijskog društva (šaljivo rečeno)
filodendron (grč.) — sobna biljka sa strelastim listovima
fizis (grč.) - priroda
flagelantski (lat.) — odnosi se na čovjeka koji se iz različitih pobu­
da daje šibati ili se čak sam šiba
floskula - šupalj, površan, formalističan argument, prozirna smi­
calica ili doskočica
fluktuacija (lat.) — talasanje, nestalnost, promjenjivost (porast i
opadanje broja članova neke organizacije)
fobija (grč.) — nerazuman strah koji neki bolesnik osjeća, ludilo
straha
fondak (tal.) — tržnica, dućan, skladište; novčani zavod
fonograf ( g r č . ) — aparat koji bilježi glasove i tonove koji se mogu
čuti
forte (tal.) — znak za tempo u glazbi, znači: jako, snažno
fortifikacioni (lat.) — odnosi se na tvrđavu, rovove, obrambene li­
nije ukopane u zemlju
foulard (franc.) - meka, prozirna i svilena tkanina; rubac izrađen
od takve vrste svile
fraktura (lat.) — prijelom, lom
framason (franc. franc-macon) - slobodni zidar; član tajnog reli-
giozno-filozofskog društva nastalog u 18. stoljeću u Engleskoj
frenologija (grč.) — nauka o duševnim osobinama na temelju obli­
ka lubanje
frigidna (lat.) — hladna, ledena, ravnodušna, mlitava
frivolno (lat.) — isprazno, nepristojno, razvratno, lakomisleno
fronderi (franc.) - pristalice fronde, socijalno-političkog pokreta u
Francuskoj sredinom 17. stoljeća, uperenog protiv apsolutizma;
fronder je nezadovoljan čovjek, opozicionar

galaksija (grč.) — M liječni put ili Kum ova slam a, zviježđe

garde-enfant (franc.) — čuvar-m ladić
gavan — bogataš, škrtac
Gebrauchaniveisung (njem.) — uputa za uporabu
Gejša — opereta engleskog skladatelja Sidneya Jonesa (1869-1964)

322
gentleman’s agreement (engl.) — prijateljski sporazum
girlanda (tal.) — ukrasni vijenac od cvijeća, lišća i plodova koji se
vješa na zid kuće
girls (engl.) — djevojke; gimnastički školovane plesačice u zboru
gdje se izvode ritmički pokreti umjesto baleta
glorijeta (franc.) - kućica, kućica u vrtu; pamučna tkanina finih
niti
gong (malaj.) - na krajnjem Istoku: metalna ploča u koju se udara
batićem kao u zvono; na Zapadu služi na brodovima, u kazališti­
ma
graduelan (lat.) - koji se odnosi na stupanj; stupnjevit
griblje — jazovi, jaruge, kanali između pojedinih parcela u poljima
groteskno — miješanje elemenata tragičnog i komičnog; prikaziva­
nje ljudi u nakazno-fantastičnim i nakazno-komičnim oblicima
gustijerna — čatrnja, cisterna, spremište za vodu
gvalja — gruda, zbijena “gužva” (lopta) tijesta ili zemlje; tkđ. i
izraslina

habitus (lat.) — vanjski izgled nekog živog bića; izvanjskost

hatnin, hain (tur.) — neprijatelj, izdajica
Hanibal — kartažanski vojskovođa, ratovao protiv Rimljana, došao
s vojskom u Europu i prešao preko Alpa da bi Rim napao sa sje­
vera
happy end (engl.) — sretan kraj (u filmu, romanu i si.)
haramija (tur.) — razbojnik, zločinac, kradljivac; vojnik
harangirati (franc.) - podbadati, huškati, raspirivati
hekatomba (grč.) — u starih Grka: velika žrtva, prvobitno od sto­
tinu bikova ili volova
hemofilija (grč.) — krvarenje; nasljedna sklonost za neprekidno is­
tjecanje krvi zbog nemogućnosti njezina zgrušavanja
hemung (njem.) - smetnja, zaustavljanje, kočenje
hermafrodit (grč.) — organizam koji ima spolne organe i jednog i
drugog spola
hermetičnost (grč.) - nepropusnost, čvrsta zatvorenost
hernija (lat.) — kila, bruh
Herostrat — G rk koji je 356. prije n. e. zapalio Artem idin hram u
Efezu da bi se tim e proslavio i ovjekovječio svoje im e
hibrid (lat.) — potom ak dobiven križanjem

323
hidrocefalus (grč.) — nakupljanje tekućine u moždanim komorama;
obično se javlja u djece - dolazi do golema povećanja glave, ne­
srazmjerno tijelu, a dijete duševno i duhovno zaostaje u razvoju
hijeraticki (grč.) — svećenički
hipersenzibilan (grč.-lat.) - preosjetljiv
hipertrofiran (grč.) — preuveličan (do neprirodnih razmjera)
hipokrizija (grč.) - pretvaranje, licemjerje, dvoličnost
hipoteza (grč.) — znanstvena pretpostavka, pretpostavljanje,
zamišljanje
histologija (grč.) — nauka koja mikroskopski proučava građu tkiva
Histoire des Girondins — “Historija Zirondinaca”, djelo francuskog
književnika Alphonsea de Lamartinea (1790-1869)
hormoni (grč.) — tvar koja se nalazi u izlučevinama žlijezda s
unutrašnjim lučenjem i pobuđuje aktivnost organizma

identitet (lat.) — istovjetnost, potpuno podudaranje, puna jed­

nakost
iluzionizam (lat.) — učenje da je svijet samo iluzija (obmana, neo­
snovana nada); vještina obmanjivanja “čarobnjačkim’’ trikovima
imponderabilni (lat.) — koji se ne mogu vagati, koji su bez težine
impresario (tal.) — kazališni i koncertni poduzetnik, organizator i
rukovoditelj glumaca i drugih umjetnika
imputirati (lat.) — nepravedno pripisati, podvaliti, podmetnuti
in abstracto (lat.) - uzevši uopćeno, bez obzira na konkretni slučaj
indignacija (lat.) - negodovanje, gnjev, zlovolja, srdžba, ljutnja
indolencija (lat.) - lijenost, nemar, tromost
inertan (lat.) — trom, lijen, nepokretan
inkub (tal. incubo) — mora, teška misao, briga, zloduh, demon
in pectore (lat.) — u grudima, u srcu, u duši, u duhu
inscenacija (grč.-lat.) — kulise i oprema kazališnih komada; pre­
dočavanje nečega s ciljem da se netko dovede u zabludu
insinuacija (lat.) — podvala, podmetanje, zloba, klevetnička
izmišljotina
insubordinacija (lat.) — nepokorenost, neposlušnost, kršenje disci­
pline, otkazivanje poslušnosti pretpostavljenome
insurekcija (lat.) — dizanje na oružje, oružani ustanak, buna
intarzija (lat.) — ukrašavanje drvenih predmeta umetanjem
raznobojnih uzoraka od drugog drveta, metala, slonove kosti

324
intencija (lat.) - namjera, nakana, namisao, naum, htijenje
intenzificirati (lat.) - povećati napore, pojačati napetost
interpret (lat.) - tumač, prikazivač
intervencija (lat.) — miješanje u neku tuđu stvar ili posao, uplita-
nje
intonacija (lat.) — ton govora, nizanje povišenog i spuštenog tona
intuitivno (lat.) — neposredno shvaćeno, spoznato bez pomoći
razuma i iskustva
iracionalno (lat.) — neiskazivo u logičkim pojmovima, protivno
razumu
ispolinski (staroslav.) - div, divovski
istrapljen - izmučen
ishitriti — domisliti, izmisliti

j’aiperdu mon Eurjdice (franc.) — izgubio sam svoju Euridiku

jantar (rus.) — žuta, crvena ili smeđa smola prastarog
crnogoričnog drveća, služi za izradu ukrasnih predmeta; ćilibar
jas — sunčeva svjetlost jaka intenziteta
jastvo - filozofski termin koji označava stvarnost (u Hegela)
jerihonski - Jerihon je drevni grad u Palestini
joge (sanskr.) — ljudi koji vježbaju koncentraciju i nastoje potpuno
ovladati svojim tijelom

kabaret (franc.) — malo zabavno kazalište laka i šarena programa

kaboten (franc.) — putujući glumac; loš glumac; komedijaš, lakrdi­
jaš
Kalifova šahovska tabla - aluzija na poznatu legendu o kalifu koji
je želio bogato nagraditi onoga tko je izmislio šahovsku igru.
Ovaj je zatražio samo da mu na prvo polje šahovske ploče stavi
jedno zrno pšenice, a na svako daljnje polje podvostručen broj s
prethodnog polja. Kalif se najprije nasmijao, ali kada je pokušao,
uvidio je da na koncu brojke postaju astronomske.
kameja (franc.) - klesani dragi kamen s ispupčenom figurom u
drugoj boji; slika u kamenu
kaminet — mali kamin, tj. otvorena peć koja grije sobu otvorenim
plamenom
kanelirani (franc.) - izdubljen paralelnim žljebićima; izbrazdani
kanibal (hind.) - ljudožder, krvožedan čovjek

325
kanoa (engl.) - sportski čamac dug od 5 do 7 metara, širok 85 cm,
pokretan jednostavnim lopaticama, pri čemu veslači kleče na dnu
čamca; preuzet od sjevernoameričkih Indijanaca, načinjen od
kore i presvučen kožom
kanula (lat.) — cijev koja se stavlja u ranu da kroz nju istječe gnoj
kapacitirati (tal.) — pobiti, onemogućiti, uvjeriti, savladati protu-
dokazima
kaptirati (franc.) - zatvoriti izvore pitke ili mineralne vode u cije­
vi da bi se spriječilo upijanje vode u zemlju
karantena (tal.) - izolacija bolesnika sa zaraznim bolestima kako
bi se spriječilo širenje zaraze
Kartoffel-Gruppe (njem.) — krumpir-grupa, tj. grupa naroda koja se
pretežno hrani krumpirom; to su narodi srednje zone u Europi:
Nijemci, Poljaci, Rusi
katarakt (grč.) — prag u riječnom koritu preko kojega pada voda
kavalerijski oficir — konjički oficir
kezme (tur.) - oveće prase
kidnappers (engl.) - otmičari djece i odraslih osoba radi ucjene
kijamet (tur.) — oluja, buka, metež
Klavier mit beiliegendem Klavier-meister (njem.) — klavir s pridruže­
nim klaviristom
kniks (njem.) — duboki naklon
koketerija (franc.) - želja za sviđanjem, očijukanje, prenemaganje
komercijabilnost (lat.) - primjena trgovačkih metoda u nekom
poslu
konklava (lat.) — soba koja se može zaključati; vijeće kardinala
koje se sastaje radi izbora rimskog pape; zatvorena prostorija u
kojoj se vrši izbor
komideracija (franc.) - smatranje, gledanje
konsolidirati (lat.) - srediti, učvrstiti
konspirativnost (lat.) — tajnost
konstitucionalni (lat.) — koji su u vezi sa stanjem cijelog organizma
kontaminacija (lat.) — kaljanje, kvarenje, okuženje; ovdje u smislu:
spajanje, stapanje
kontemplacija (lat.) - razmišljanje, razmatranje, duboko poniranje
kontradikcija (lat.) — proturječnost
kontrastalija — vidi: “stalija”
koordinirati (lat.) — uskladiti, srediti

326
korektiv (lat.) - djelomični ispravak ili promjena
korelacija (lat.) — uzajamni odnos, međusobna zavisnost
kreton (franc.) - čvrsta dekorativna tkanina (za zavjese, presvlake)
Kromivel - Oliver Cromwell, vođa egleske buržoaske revolucije,
lord-protektor Engleske (1599-1658). U mladosti pristao uz
puritance. Bio je član parlamenta (1628), a zatim se povukao.
Igrao krupnu ulogu u povijesti Engleske.
Kron (i Hron) — u starogrčkoj mitologiji gospodar svijeta, sin
Urana i Geje, otac Zeusov. Zeus ga je bacio u Tartar i zavladao
nebom i zemljom.
kronos (grč.) — specijalni sat za mjerenje malih vremenskih
odsječaka
krunište — ogradni zid na vrhu kule ili tvrđave
kružet — dvoredni seljački prsluk od grube tkanine, izvezen i s
metalnim dugmetima
kumir (rus.) — lik ili kip kojemu se iskazuje obožavanje; idol
kunadra — pahuljica
kuriozitet (lat.) - rijetkost koja pobuđuje interes neobičnošću

Quant a moi c’est different (franc.) — Kad se radi o meni — to je nešto

drugo

L’affaire Cales (franc.) - Jean Cales (1698-1762), tuluški trgovac

koji je bio pogrešno optužen da je ubio svoga sina iz vjerskih
razloga
L’ajfaire du collier (franc.) — afera potkraj 18. stoljeća, oko dragu­
lja u koju je bila upletena i Marija Antoanetta
laloka — usna, usna šupljina
La povera moribonda (tal.) - jadna samrtnica
larpurlartizam (franc.) - teorija da je umjetnost sama sebi svrhom
L’arte! L’arte! II rapimento dell’arte! (tal.) — Umjetnost! Umjetnost!
Zanos umjetnosti!
latentan (lat.) — prikriven, potajan
latitude (lat.) — širine, prostranstva; sloboda, polje rada
lazaret (tal.) — vojnička bolnica; ustanova u koju se smještaju
bolesnici koji boluju od zaraznih bolesti
legitimno (tal.) — zakonito, opravdano, pravedno
le cel'ebre violiniste (franc.) — slavan violinist

327
Les noyades de Nantes (franc.) - davljenje u Nantesu; naziv za
masovno potapljanje koja je vršio komesar Konventa Carilles
1793. u Nantesu; osuđenici su vezani, ukrcani na brod s pomič­
nim dnom i potopljeni u rijeci Loari. Konvent nije odobrio postu­
pak, Carilles je bio opozvan, a kasnije i giljotiniran.
letargija (grč.) — drijemež, mrtvilo, nepokretnost
Levant (tal.) — Istok; zemlje oko Sredozemnog mora koje leže
istočno od Italije; u užem smislu: obale Male Azije, Sirije, Egipta
liberal (lat.) — pristalica slobodnog mišljenja, slobodouman čovjek
likantropija (grč.) — vrsta ludila pri kojem bolesnik misli da se
pretvorio u vuka
liniment (franc.) — melem za trljanje, mazanje
lit i ja (grč.) — hodanje oko crkve uz svečane vjerske obrede
Lloydov parobrod (Lloyd) — Lloyd je društvo za zaštitu interesa bro­
darskih osiguravajućih društava i u neku ruku njihova burza;
parobrodarsko društvo. Za brodarstvo na Jadranu bio je značajan
tršćanski Lloyd.
lokomocija (franc.) — mijenjanje mjesta, promjena položaja, kreta­
nje s jednog mjesta na drugo
Loov bankrot — Lo Lauriston (1671-1729), francuski generalni
inspektor financija koji je državu doveo do financijske krize zbog
prevelike emisije papirnatog novca bez pokrića
lomjon (franc.) — monokl na dršku, obično za žensku uporabu; ne
nosi se stalno, nego se u slučaju potrebe primakne kratkovidnom
oku
lucidan (lat.) — pronicljiv, jasan
lula vodilja - prema Njegoševoj Luci mikrokozma - luč, iskra vodi­
lja kroz nebeske sfere

magija (grč.) - čarobnjaštvo, čudotvorstvo

maksima (lat.) — mudra rečenica; načelo, princip, lozinka
Maksimilijan — meksički car od 1864. do 1867. godine; Habs-
burgovac, brat cara Franza Josefa I.
malahit (grč.) — mineral svijetlozelene boje, po kemijskom sastavu
bakrena sol, spoj bakra i ugljika
mal del miserere (lat.) — povraćanje fekalnih masa koje dolazi zbog
zapletaja crijeva
maliciozan (tal.) — zloban, podmukao, pakostan

328
Malthus — engleski ekonomist poznat po teoriji stanovništva u
kojoj propovijeda siromašnima da se uzdržavaju od potomstva jer
ako imaju djecu, siromašni ljudi samo uvećavaju bijedu na svije­
tu. Pored toga, stanovništvo raste mnogo brže nego što se mogu
proizvoditi materijalna dobra potrebna za život. Mara je
Malthusovu teoriju označio kao krajnje reakcionarnu. Protiv
Malthusove teorije govore likovi u djelima nekolicine pisaca, i
naših i stranih, s kraja 19- i na početku 20. stoljeća.
manijakalnost (grč.) — obuzetost bijesom, ludilom; usmjerenost na
jednu misao ili želju
manljiv groš - moneta s manom, greškom; falsifikat
marginalija (lat.) — bilješka na rubu knjige
markantan (franc.) — istaknut, upadljiv, oštar
mastika — vrsta rakije začinjene mastikom, smolom biljke
smrdljike
matschitschi - vrsta plesa
Maur — Arap iz Zapadne Afrike (Tunis, Alžir, M aroko)
Alazepa, Ivan Stepanovič — ukrajinski hetman (1644-1709), het-
man od 1687. do 1709- Odgojen na poljskom dvoru. Sudjelovao
na pohodima Petra Velikog protiv Turske i Švedske. Potajno pre­
govarao s Poljskom i Švedskom u namjeri da Ukrajinu otrgne od
Rusije. Kada je švedski kralj Karlo XII. prodro u Ukrajinu,
Mazepa mu se pridružio 1708. no narod ga nije slijedio. Poslije
švedskog poraza kod Poltave 1709. Mazepa je s Karlom XII.
pobjegao u Tursku gdje je i umro.
mebelštik (njem.) — dio pokućstva
medikamenat (lat.) - lijek, melem
meditirati (lat.) - razmišljati, zadubljivati se u misli
mehrvert (njem.) - veća vrijednost, višak vrijednosti
memento (lat.) — sjeti se, sjećaj se; znači: opomenu, upozorenje
memla (tur.) — vlaga
Memnonovi kipovi - dva divovska kamena kipa faraona
Amenophisa III. kod Medinet-Abua u Egiptu. Podignuti su oko
1380. pr. n. e. Sjeverni kip bio je oštećen u potresu, pa je pred
zoru zbog promjene temperature davao od sebe jasne zvukove.
Egipatski Grci smatrali su te kolose likovima Memnona, junaka
iz Trojanskog rata, nećaka kralja Prijama i sina božice Eos, i
tvrdili da Memnon tim zvukovima pozdravlja svoju majku.

329
Memoires d’outre tombe - remek-djelo francuskog pjesnika
Chateaubrianda
meninge (grč.) — moždane ovojnice koje obavijaju mozak i leđnu
moždinu
meningitis (grč.) — upala moždanih ovojnica
mentalitet (lat.) — način mišljenja i karakter nekog čovjeka ili
skupine ljudi
mentor (grč.) - učitelj, nastavnik, savjetnik, rukovoditelj nekog
posla
menuet (franc.) - vrsta starinskog plesa, ples sitnih koraka i pokre­
ta
Messer Lodovico — vjerojatno lik iz neke renesansne komedije
metafizika (grč.) — meta + fizika, ono što dolazi nakon fizike; u
filozofiji područje koje se bavi Bogom i dušom i općim pojmovi­
ma. Pojam potječe od Aristotelovih učenika.
milenijski (lat.) — tisućgodišnji
militantan (lat.) — koji vojuje, borben, bojovan
mimetiziranje ( g r č . ) — imitiranje, oponašanje
Minhauzen — barun Minhauzen, pripovjedač nevjerojatnih priča
koje su se tobože njemu samom dogodile
minimalisti (lat.) — oni koji se zadovoljavaju najmanjim
Minotaur (grč.) — mitska neman s Krete, pola-čovjek pola-bik,
koja je čuvala Minosov labirint i proždirala mladiće i djevojke
koje su morali davati Atenjani sve dok Minotaura nije ubio Tezej
miserabilis insania (lat.) — bijedna ludost
miserabilis infania (lat.) — bijedna sramota
Miserere (lat.) — početak pokajničkog psalma Smiluj se; također i
melodija iz opere Trubadur Giuseppea Verdija
mistifikacija (grč.-lat.) — namjerno dovođenje nekoga u zabludu
mitos (grč.) - mit, priča, nevjerojatan događaj
Mitteleuropa (njem.) — srednja Europa
mizanscenski (franc.) — s obzirom na raspoređivanje glumaca na
pozornici
mlin za buhač (buhač, lat. Crysanthem um cieraiaefolium ) — biljka
čiji se cvijet melje u žutu prašinu koja se upotrebljava za uništa­
vanje gamadi, komaraca i biljnih štetočina
modalitet (lat.) - način kako se nešto događa ili misli
modificiran (lat.) — preinačen, prerađen, popravljen

330
mol, molo (tal.) — lučki nasip, mjesto gdje pristaju brodovi u luci
monokord (grč.) — glazbeni instrument s jednom žicom
monoman (grč.) - bolesnik koji je obuzet fiksnom idejom; čovjek
koji osjeća bolesnu sklonost prema jednoj jedinoj stvari
Monomahove kape — kape s križem na vrhu, ukrašenim dijamanti­
ma; naziv dolazi od Vladimira Monomaha, kneza i gospodara
Kijevske Rusije koji je vladao od 1113. do 1125. Monomahove
kape (točnije Monomahova kapa - Desnica je upotrijebio oblik za
množinu, misleći na tu kapu kao na simbol vlasti uopće) stavljane
su ruskim vladarima na glavu prilikom krunidbe umjesto krune
sve do posljednjeg cara Nikolaja Romanova i prestanka carske
vlasti u Rusiji. U ceremoniji krunidbe predstavljala je samo sim­
bol carske vlasti.
monument (lat.) — veliki spomenik, veliko djelo
morfinist ( g r č . ) — čovjek koji uzima morfij radi zadovoljstva
mouche volante (franc.) — eutoptičke pojave, tj. osjeti vidnog karak­
tera izazvani neadekvatnim podražavanjem oka ili podražajima u
samom oku; tamni krug, leteće mrljice, “mušice”
mousseux (franc.) - pjenušav, mahovinast
mutirati (lat.) - promijeniti

narcizam — zaljubljenost u samog sebe

narkotik (grč.) — otrovna, uzbudljivo opojna tvar, biljnog pori­
jekla, u medicini se upotrebljava radi ublažavanja bolova
narkoza (grč.) — dubok san izazvan narkoticima
natura morte (lat.) - mrtva priroda (čest slikarski motiv)
nekropola (grč.) - groblje, podzemna grobnica
Nemo propheta in patria (lat.) - nitko nije prorok u svojoj domovi­
ni
neponjatan (rus.) - nerazumljiv, nejasan
neuralgično (grč.) — mjesto na tijelu napadnuto bolovima koji se
protežu duž čitavog živca ili u pojedinim njegovim granama
neurastenija (grč.) — rastrojenost živčanog sustava uslijed iscr­
pljenosti, premorenosti ili preboljenih težih bolesti
nijansa (franc.) — tananost, istančanost, finesa, prelaz, preljev
Nioba — u starogrčkoj mitologiji kći Tantalova, žena Amfionova;
imala je sedam sinova i sedam kćeri te se njima hvalila pred boži­
com Letom koja je sa Zeusom imala samo dvoje djece, Artemidu

331
i Apolona; to dvoje poubija svu Niobinu djecu, a nju samu pre­
tvori Leta u stijenu koja neprestano plače
Non nasce in me pensier che non vi sia dentro scolpita la Morte! (tal.) —
Ne rađa se u meni misao koja u sebi ne sadrži pomisao na Smrt!
nostalgija ( g r č . ) - čežnja za nečim davnim i dalekim
nostromo (tal.) — poglavar palube, kojemu su potčinjeni mornari na
brodu

ocjelni (od ocjel - čelik) — hladan i tvrd poput čelika

obdukcija (lat.) — otvaranje mrtvog tijela u znanstvene i sudske
svrhe
objekcija (lat.) — primjedba
obligatan (lat.) — obvezan
obluci — cijevi kroz koje teče voda s krova
okovani Basčelik — narodna priča o Baščeliku, divu čelika koji je
čamio zakovan u bačvi u podrumu jednog velikaša; kad je uspio
namoliti da u bačvu nalije nekoliko pehara vode, napuhnuo se pa
su popucali obruči na bačvi i tako se oslobodio
oktava (lat.) — osmi ton dijatonske skale; interval koji obuhvaća
dvanaest polutonova, od kojih se prvi i posljednji jednako zovu
okultno (lat.) — tajanstveno, natprirodno, čarobnjačko; opći naziv
za neznanstvene i mistične poglede
oleandar (lat.) — vrsta ukrasnog stabla
oleograftja (grč.-lat.) - (oleum = ulje, grafo = pišem) - otisak
slike rađene uljenom bojom
oltarske pale — velike slike na oltaru
opal (sanskr.) - dragi kamen kojem se boje prelijevaju
operna stađona (tal.) — sezona, osobito kazališna u Italiji; povre­
meno gostovanje strane kazališne odnosno operne družine
oponirati (lat.) — pobijati, proturječiti
oportunizam (lat.) - prilagođavanje, sporazumaštvo
optimalan (lat.) — najpovoljniji, koji najbolje odgovara
orhestrion, orkestrion (grč.) — glazbeni instrument s jakim svirala-
ma; orguljice
ornat (lat.) — ukras, nakit; posebno: propisano odijelo, svečano
odijelo visokog dostojanstvenika, svećenika, svećeničko ruho
ortopedski (grč.) — koji pripada grani medicine koja proučava i
liječi nepravilnosti, iskrivljenja ljudskog tijela

332
ostentativno (lat.) - jasno, očigledno, demonstrativno, razmetljivo,
hvalisavo
oiit - pregrada između soba i prostorija; pregrada ili stijenka koja
nešto od nečega dijeli
o tutti vita — o tutti morte! (tal.) — ili svima život - ili svima smrt!

paranoidan (grč.) — opsjednut idejom proganjanja; duševno

bolestan od manije proganjanja
para-poetski (grč.-lat.) — nepoetski, lažno poetski
pasija (franc.) - strast, želja, žudnja, sklonost, nagon, zanos za
nečim
passepartout (franc.) — glavni ključ koji otvara više vrata; slobodna
ulaznica, slobodna putovnica
pastoralni (lat.) — idilični, seoski, prirodni
pastozan (lat.) — slikan debelim naslagama boje da bi se dobio što
plastičniji izgled; napuhnut, obilan
patetično (lat.) — prepuno osjećaja, strastveno, zaneseno
patrimonij (lat.) — očevina, nasljedstvo, baština
penjačica — biljka penjačica
per acciamationem (lat.) - jednoglasnim odobravanjem bez glasa­
nja
per eliminationem (lat.) — izlučivanjem, izdvajanjem, odstranjiva­
njem
permanentan (lat.) — neprekidan, trajan, postojan, nepromjenjiv
perorez — džepni nož
persiflaža (franc.) - duhovito ruganje, ismijavanje na fin način
pervaz (tur.) - rub, okrajak, obod, okvir
pezzo d'assieme (tal.) - dio zajedništva; ovdje se misli na skladbe -
odlomke iz velikih glazbenih djela
piano gami (franc.) — klavir s klaviristom
piccolo (tal.) - ovdje: mala flauta
pijetet (lat.) - duboko poštovanje prema nekom
Piram i Tizba - ljubavni par iz Babilona, kojemu su posvađani
roditelji branili sastajanje. Dogovore se da će se sastati noću u šumi.
Tizba nabasa na lavicu i u bijegu izgubi veo koji lavica omasti
krvavim raljama. Piram nađe veo i, misleći da je Tizba stradala,
ubije se. Ugledavši Pirama mrtvog, Tizba se usmrti. Tu je priču
obradio rimski pjesnik Ovidije u svojim čuvenim Metamorfozama.

333
pirouette (franc.) - kružni okret tijela na prstima pri plesu; okret
oko sebe na jednoj nozi; kod jahanja okret konja na stražnjim
nogama
platonski — osnovan na duhovnoj privlačnosti, nadčulan, idealan
plauzibilno (lat.) — prihvatljivo, uvjerljivo, hvalevrijedno
pletoričan (grč.) — koji se odnosi na upalu porebrice, plućne
maramice
Pleyet Ignaz (1757-1831) - austrijski skladatelj, učenik Josepha
Haydna, trgovac glazbenim instrumentima; po njemu se zove
jedna tvrtka koja proizvodi klavire
pluralitet (lat.) — filozofsko učenje koje pretpostavlja više principa
bivstvovanja, principa svijeta ili praelemenata, koji se ne mogu
svesti jedan na drugi ili izvesti jedan iz drugog, a ne mogu se ni
obuhvatiti u jedinstvo
plutarhovski — koji se odnosi na Plutarha, grčkog povjesničara
plutati — plivati, održavati se na vodi
pneuma ( g r č . ) — dah, uzduh, duh
poeta praecox (lat.) — rano sazreli pjesnik
poeta tardivus (lat.) — zakašnjeli pjesnik
polifonost (grč.) — višeglasje, mnogoglasje, u pjevanju i govorenju
poltron (franc.) - nitkov, strašljivac, kukavac, ulizica, laskavac
pompejanska boja - crna boja kakva se vidi na građevinama i zid­
nim slikarijama u iskopinama Pompeja
ponjatno (rus.) — jasno, razumljivo
posthumno (lat.) — posmrtno
postiljon (franc.) — poštanski momak, kočijaš poštanskih kola,
jahač na jednom od prednjih zapregnutih konja
postscriptum (lat.) — poslije napisanog, tj. dopisani dio već
dovršenog pisma ili članka
pragmatika (grč.) — službeni red, poslovnik, propisi koji određuju
međusobne odnose između dviju ugovornih strana
pramaljetni — proljetni
precioznost (lat.) — neprirodnost, afektivnost, kaćiperstvo, umiš-
ljenost
precipitirati (lat.) — strmoglaviti se, oboriti, srušiti
prekarno (lat.) — privremeno, prolazno, nestalno, nesigurno, opasno
prenebregnuti (rus.) — zanemariti
prerogativa (lat.) - povlastica, posebno pravo, isključivo pravo

334
pretencioznost (franc.) — uobraženost, nadmenost
pretendirati (lat.) — isticati svoja prava na nešto, težiti za nečim
prijapičan — od boga plodnosti Prijapa, koji je prikazivan s
golemim penisom (falusom)
primadonna (tal.) — prvakinja opere, glumica koja glumi ili pjeva
prvu ulogu
pristav - nekadašnji manji činovnik u upravnoj službi
promete]stvo - težnja za velikim idealom bez obzira na osobnu
žrtvu
Prometheus desmotes — izvorni naslov Eshilove tragedije Okovani
Prometej
proskribirati (lat.) — javno žigosati, staviti izvan zakona
prosperitet (lat.) — dobar tijek poslova, procvat, boljitak, napredak
protagonista (grč.) - glumac koji igra glavnu ulogu; pobornik,
prvoborac
proćućenije — prisnije, intimnije osjećati
prozelitizam (grč.) — zanesenost novoprimljenom vjerom, uvjere­
njem, naukom
puritanski (lat.) — pretjerano čistunstvo u pogledu morala
pustolina — pustoš, pustinja, golem pust prostor

racionalistički (lat.) — u duhu uvjerenja da je razum izvor i kriterij

vjerodostojnog znanja
racketeers (engl.) — članovi gangsterske bande koja ucjenjuje
trgovce, vlasnike lokala i druge slične
regenerativan (lat.) — koji sam obnavlja izgubljene dijelove organiz­
ma
regenerativni krak — krak mekušca koji opet naraste kad se presi­
ječe
regleman (franc.) - pravila službe, skup odredaba za rad, poslovnik
rekonvalescent (lat.) — čovjek koji se oporavlja od bolesti
relativist (lat.) - pristalica učenja koje poriče mogućnost objek­
tivne spoznaje zbog relativnosti našeg znanja
resantiman (franc.) — zlopamćenje, mržnja, želja za osvetom
retorički (lat.) — govornički
retorzija (lat.) — uzvrat na uvredu, osobito djelatnosti koje podu­
zima jedna država protiv druge kao odgovor na pritisak ili na
povredu ekonomskih interesa; protuudarac, osveta

335
riposta (franc.) — ovdje u smislu: brz i domišljat odgovor, doskoči­
ca
ripresa (tal.) — isto što i repriza, ponavljanje, ponovno izvođenje
ritornello (tal.) — strofa od tri stiha; pripjev, melodija koja se po­
navlja
ritualno (lat.) — obredno
rondon (oko vodoskoka) — okrugao zid ili klupe građene u krugu
rotacija (lat.) — vrtnja, okretanje, kružni tok, kruženje, obrtanje
ruska Pasha — Uskrs
rustičan (lat.) — seoski, seljački; preneseno: nezgrapan, grub

saltinbanko — sajamski akrobat

Samarija - nekoć pokrajina u staroj Palestini. Prema predaji, kad
su Zidovi odvedeni u babilonsko ropstvo, stanovnici Samarije
ostali su nedirnuti i zbog toga su ih Zidovi, vrativši se iz ropstva,
jako mrzili. Prema biblijskoj priči, jedan je Samaritanac pomogao
nekom potpuno nepoznatom čovjeku stradalniku, i otud “sama­
ritanac” znači “milosrdan čovjek”.
Sang und Klang — pod tim je naslovom, u godinama prije Prvog
svjetskog rata, objavljeno tridesetak debelih, raskošno uvezanih
albuma s notama odabranih klavirskih skladbi
sangvinik (lat.) — okretan, živahan, snažan čovjek vatrena tem­
peramenta, koji se lako i rado zanosi
sarkofag (grč.) — kameni grob; spomenik u obliku groba, luksuzan
mrtvački sanduk
satisfakcija (lat.) — zadovoljština
savoir avaler (franc.) - sposobnost trpljenja
sekta (lat.) — zatvorena grupa koja živi izdvojeno; vjerska grupa
seminarijska sutana — đačka mantija koju nose stariji učenici
bogoslovnih škola
senzacija (lat.) - ovdje u smislu: osjećaj, dojam
senzibilnost (lat.) — psihološka i tjelesna osjetljivost, istančanost
senzualno (lat.) — čulno, puteno, tjelesno, razbludno
sijesta (tal.) — spavanje nakon ručka, popodnevni odmor
Sikst V. — rimski papa od 1580. do 1590. Energičan, protjerao iz
papinske države kriminalce, dovršio kupolu Bazilike sv. Petra u
Rimu, reformirao crkvenu organizaciju, ograničio broj kardinala
na 70.

336
sistola i dijastola (grč.) — stezanje i rastezanje srčanog mišića
skelet (grč.) - kostur
skepsa (grč.) - sumnja, nepovjerenje
skolastika (grč.) — filozofija srednjeg vijeka koja je bila u službi
teologije, crkveno učenje; filozofija teološkog pogleda na svijet
skripka (rus.) — violina
skrupul (lat.) - sumnjičavost, premišljanje, obzirnost, grižnja sav­
jesti
smorfia (tal.) — kreveljenje, prenemaganje
smuggler (engl.) — krijumčar
sojaniranost (franc.) — njegovanost, dotjeranost
solilokvij (lat.) - razgovor sa samim sobom, monolog
somatski (grč.) — tjelesni, koji se odnosi na tijelo
somnambul (lat.) - mjesečar
Som tutta duolo, non ho che affanni (tal.) — Sve m e boli, jad m e m ori
sordinirano (tal.) — prigušeno, m uklo, potm ulo, bezvučno
spazmus (grč.) — stezanje m išića kao refleksni pokret; trzaj, grč
spektakularan (lat.) — iznim an, napadan, neobičan, iznim no efek­
tan
stagione (tal.) — godišnje doba, sezona (osobito kazališna), povre­
meno gostovanje strane kazališne trupe
stalija — vrijeme i prostor koji su dodijeljeni lađi u luci za istovar
robe, odnosno naknada ili penali koji se za to plaćaju; kontrasta-
lija — nešto slično staliji
stalle de cotte (franc.) - sjedalo sa strane
stearinka (grč.) — svijeća
Steinway Henry (1797-1871) — osnivač njujorške tvornice klavira,
porijeklom Nijemac (Steinveg Heinrich)
stigmatizirati (grč.) — označiti, žigosati, utisnuti znak
stratosfera (grč.) - sloj atmosfere viši od 10-11 km iznad morske
površine
stretto (tal.) - brzi završni stavak koncerta, opernih melodija
subvencija (lat.) — davanje novca za određene potrebe i akcije
subliman (lat.) - visok, velik, uzvišen, veličanstven, plemenit, otmjen
sublimacija (lat.) — pretvaranje čvrste tvari neposredno u paru i
pare u čvrstu tvar
suptilnost (lat.) — nježnost, tananost, krhkost, profinjenost
surogat (lat.) — nadomjestak, patvorina

337
suvorovski — koji pripada Suvorovu, svojstven Aleksandru Vasilje-
viču Suvorovu (1729-1800), ruskom generalu, jednom od naj­
značajnijih vojskovođa u 18. stoljeću

šaporio — šaptao, šuštao

šarlatan (franc.) - varalica, obmanjivač, nadrinaučnik, lažni
umjetnik
simera i himera — u starogrčkoj mitologiji čudovište s lavljim ralja­
ma koje riga vatru; uopćeno: neostvariva zamisao, varka
škrofulozan (lat.) - koji boluje od skrofula, tj. koji ima tuberku­
lozne otekline na vratu
slagvort (njem.) - krilatica; zgodan odgovor, brz odgovor, lozinka
špajzecimer (njem.) - blagovaonica
šterbecimer (njem.) - soba za umiranje; šok-soba
stikatura (tal.) — gipsanje, rad s gipsom, osobito na stropu
štilet (lat.) — malen bodež s trokutastom oštricom
sumast — luckast, vjetropir, šašavko

tandem (engl.) — ovdje u smislu: sprega, savez; inače: dvokolica,

bicikl s dva upravljača
Tantal - u starogrčkoj mitologiji kralj kojega su bogovi osudili da
bude vječno žedan i gladan zato što je ljudima odavao njihove
tajne. Kazna je utoliko teža što je Tantal stajao do grla u vodi
ispod drveta s voćem. Kad bi htio piti, voda bi se povukla; kad bi
posegnuo za voćem, granje bi se podiglo u visinu.
tapiserija (franc.) — prostirke, tapete proizvedene umjetničkim
ručnim radom
Tedeum (lat.) — prema početku himne Te Deum laudamus — Tebe
Boga hvalimo, molitva, služba Božja zahvalnica u katolika
tempus (lat.) - vrijeme; stupanj brzine
terminologija (grč.-lat.) — nazivi koji se upotrebljavaju u nekoj
struci; uopće: nazivi, pojmovi
tete-a-tete (franc.) — u četiri oka, povjerljiv sastanak, razgovor
tete masquee (franc.) — maskirana glava
thymoeides (grč.) — uzbudljivost
tijesak - preša
tirocinium (lat.) — prvo razdoblje vojničke službe, prvi ratni pohod;
pokusni rad

338
Todesenthebung (njem.) - oprost od smrti
Todesenthebungschein (njem.) — potvrda o oprostu od smrti
toksin (grč.) — otrov, otrovna tvar koju stvaraju mikroorganizmi
tolerancija (lat.) — trpeljivost, snošljivost, obzirnost
tonus (grč.) — normalno stanje napetosti mišića i ostalih organa
ljudskog tijela
tout court (franc.) - naprosto, posve ukratko
toržestven (rus.) - slavan, svečan, pobjednički, trijumfalan
transatlantik (lat.) — prekooceanski brod
transcendentalno (lat.) — prediskustveno
transmisioni (lat.) — prijenosni
transponirati (lat.) - prenijeti, premjestiti, prebaciti
transsupstancijacija (lat.) — prema kršćanskom učenju pretvaranje
kruha i vina tijekom službe Božje u tijelo i krv Kristovu
trapiti se — mučiti se
trauma (grč.) - povreda organizma ili psihe
trivijalnost (lat.) - svakidašnjost, plitkost, otrcanost
trihotomija (grč.) — raščlanjivanje na tri dijela, podjela na tri
skupine
troglodit (grč.) — prvobitni čovjek koji je stanovao u pećini; čovjek
male kulture; pustinjak, osamljenik
trombon (tal.) — velika truba
trunak spanske muhe — malo praha od istucane španjolske muhe iz
kojega se dobiva supstancija koja ima afrodizijačka svojstva
tunja - uzica od konjske dlake ili svile s udicom za pecanje riba,
omiljena zabava primorske djece
Tweed — ime grada; vunena škotska tkanina

Uliks - latinsko ime za Odiseja

ulkus (lat.) — čir u želucu
umbrijski (od Umbrija) - iz Umbrije, pokrajine u srednjoj Italiji
urtikarija (lat.) — koprivnjača, svrbljivi kožni osip koji brzo prolazi

vegetativan (lat.) - biljni; vegetativni organi, organi prehrane (u

životinja: želudac, pluća; kod biljaka: korijen, lišće)
Vegliate, arcieri! (tal.) — Bdijte, strijelci!
veilleuse (franc.) — noćna svjetiljka, žižak
verbum (lat.) - riječ

339
vicinalno (lat.) — seosko, općinsko; vicinalne pruge — lokalne pruge
vitium cordis congenitale (lat.) — urođena srčana mana
vizual (lat.) — vidik
Vječni Židov — Ahasver, simbol čovjeka koji luta bez domovine jer
je proklet
volitivno (tal.) — pun jake volje
volseban (rus.) — čaroban, magičan, tajanstven

Weinstube (njem.) — vinski podrum, vinotočje

Weltschmerz (njem.) — svjetska tuga, svjetska bol

zaira (tur.) — hrana, prehrambene namirnice

zeuksisovski — koji se odnosi na grčkog slikara Zeuksisa iz 4. sto­
ljeća prije n. e. Izrađivao je slike s mitološkim sadržajem; pozna­
ta je priča o njegovoj slici grožđa koju su napadale ptice.
Zeus (Zevs) — u starogrčkoj mitologiji bog groma i munje, otac
bogova i ljudi, vrhovni starogrčki bog koji je zavladao svijetom
nakon što je srušio u Tartar svoga oca Krona

340
Bilješka o piscu

VLADAN DESNICA (Zadar, 1905. - Zagreb, 1967.) autor je

obujmom nevelika ali za hrvatsku književnost vrlo značajna knji­
ževnoga opusa. Potječe iz ugledne srpske obitelji Desnica koja je
imala važnu ulogu u političkom i kulturnom životu Dalmacije
potkraj 19- i na početku 20. st.; majka mu je iz stare hrvatske bo­
keljske obitelji Lukovič. Pravo je studirao u Zagrebu i Parizu, ra­
dio najprije u očevu odvjetničkom uredu, potom u državnoj slu­
žbi u Splitu pa nakon rata u Zagrebu, a od 1950. godine djeluje
kao slobodni pisac.
Iako se u književnosti povremeno javljao od tridesetih godina
20. st., afirmirao se tek u desetljeću u kojem su objavljene goto­
vo sve njegove knjige, od kratkog romana Zimsko ljetovanje
(1950.) do zbirke novela Fratar sa zelenom bradom (1959.). Ri­
jetko je koji noviji hrvatski pisac posvećivao toliko pažnje stilu
- i najsitnijim detaljima, i rečeničnom ritmu, i kompoziciji —
kao što je to činio Desnica. Na njegove poetološke odabire pre­
sudno je utjecala estetička misao Benedetta Crocea. Desnica je
i jedan od najzaslužnijih za modernizaciju i intelektualizaciju
poratne hrvatske proze. Uz dva romana (treći, distopijski tekst
Pronalazak Athanatika, ostao je nedovršen) napisao je ukupno
32 novele, koje je objavio u četiri zbirke: Olupine na suncu
(1952.), Proljeće u Badrovcu (1955.), Tu, odmah pored nas (1956.)
i Fratar sa zelenom bradom. Taj dio njegova stvaralaštva književni
povjesničari tematski dijele na regionalne (“realističke”) novele,
u kojima se autor bavi seoskim ambijentom dalmatinsko-pri-
morskoga kraja i njegova zaleđa, i na psihološko-meditativne
novele gdje je u središtu piščeva zanimanja intelektualna anal­
iza i psihološko portretiranje.
Može se reći da je Desnica po vokaciji pisac kratke forme, ne sa­
mo zbog toga što je njegov novelistički prinos jedan od stilski naj-

343
ujednačenijih i najkoherentnijih u našoj književnosti, nego i zbog
činjenice da su oba njegova romana strukturno sastavljena od ma­
njih cjelina, fragmenata. Oni u određenom smislu i proizlaze iz
dvaju spomenutih tematskih krugova njegove novelistike. Tako
se Zimsko ljetovanje oslanja na prvi: u njemu se pripovijeda o tome
kako se ratne 1943. godine grupa građana sklanja iz bombama
razrušenoga Zadra u zaostalo i primitivno selo Smiljevce, što je
piscu prigoda da iz perspektive pojedinaca progovori o nepomir­
ljivoj suprotnosti sela i grada. Iako uokolo plamti rat, autor to je­
dva da i spominje, a k tome je i emocionalno distanciran. Roman
je pisan moderno i po svemu odudara od tadašnje programirane
proze, pa se odmah našao na meti ideološke kritike, zbog “mrač­
ne slike seoske stvarnosti” i “nedostatka perspektive”.
Roman Proljeća Ivana Galeba (1957.), s podnaslovom “Igre pro­
ljeća i smrti”, koji je Desnica pisao dvadesetak godina, sinteza je
njegova cjelokupnog umjetničkog rada i pripada najužem krugu
vrhunskih hrvatskih romana. Taj prvi hrvatski roman-esej (ujed­
no roman o umjetniku i umjetnosti) u stvaralačkom je postupku
blizak romanima Proustova ciklusa U traganju za izgubljenim vre­
menom. Bitna inovacija koju donosi Desničin roman odnosi se na
prebacivanje težišta s vanjskih zbivanja na unutarnja, na zamjenu
epske vizije cjelovitosti svijeta fragmentarnošću, introspekcijom,
analitičnošću, prodorima u psihologiju lika. Autor se odriče tradi­
cionalnog načina pripovijedanja s uzročno-posljedičnom motiva­
cijom i kontinuitetom, a umjesto toga afirmira vremensku skoko-
vitost, parcijalnost, ekskurse, esejizam. Kao integrativni faktor
tako raznorodnih, labavo vezanih elemenata strukture romana
javlja se lik protagonista Ivana Galeba (lik-pripovjedač). Kroz tu
središnju svijest, misaoni subjekt, logično se posreduju “izvješta­
ji” o njegovu boravku u bolnici, njegova usputna esejistički obli­
kovana razmišljanja o najrazličitijim aspektima života i umjetno­
sti, kao i retrospektivna vraćanja u djetinjstvo i mladost (tj. u Ga­
lebova “proljeća”).
Manje uspješan dio Desničina opusa čine zbirka pjesama Slijepac
na žalu (1956.), drama LjestveJakovljeve (1961.) te niz humoreski,
kozerija, feljtona i bilježaka. Vrlo su pak vrijedni i utemeljeni nje­
govi eseji te književne i kazališne kritike, zapažen mu je i filmski
scenarij Koncert (1954.) prema kojemu je redatelj Branko Belan

344
snimio istoimeni film, a pažnje je vrijedan i njegov prevoditeljski
rad.

Strahimir Primorac

345
Nakladnik
Večernji list, d.d.

Urednici
Branka Prim orac
Seid Serdarević

Lektorica i korektorica
Margareta Medjurečan

Dizajn naslovnice
Vanja Cuculić, C linica

Fotografija na naslovnici
Stanko Abadžić

Produkcija
Ingenium , G raz, Austrija

Tisak
ZRIN SK I d.d., Čakovec

ISBN 953-7161-13-7

CIP - Katalogizacija u publikaciji

Nacionalna i sveučilišna knjižnica - Zagreb

UDK 821.163.42-31

DESNICA, Vladan
Proljeća Ivana Galeba : igre proljeća i
smrti / Vladan Desnica. - Zagreb :
Večernji list, 2004. - (Večernjakova
biblioteka ; knj. 20)

ISBN 953-7161-13-7

440427123