VOLT VITMEN (Walt Whitman)

Američki pisac Volt Vitmen rođen je 1819. godine u Vest Hilsu (SAD) u blizini Njujorka, a
umro je 1892. godine. Iako ne pripada evropskom pjesništvu, on je na njega izvršio izuzetno
snažan uticaj, baš kao i njegov sunarodnik Edgar Alan Po.

Otac mu je bio zanatlija i živjeli su na farmi, pa je pisac odrastao među radnicima, prosječnim
američkim građanima i upoznao običan, svakidašnji život, što će svoj odraz imati i u njegovoj
poeziji. Osnovnu školu je pohađao u Bruklinu, a time je završeno i njegovo formalno
obrazovanje. Školovao se kratko (njegovo obrazovanje se svelo na pet godina pohađanja
škole) i, vrlo rano, kao dvanaestogodišnjak, počeo je raditi u štampariji kao tipografski radnik.
Nakon toga postaje reporter i urednik u bruklinskom listu ,,Dejli Igl". Bavljenje novinarstvom
mu omogućava da upozna raznolikost njujorškog života i to će, svakako, uticati na njegovo
književno stvaralaštvo unutar kojega je nastojao izraziti američki demokratski idealizam".

lako je njegovo formalno obrazovanje trajalo samo pet godina, upornim samoobrazovanjem
u bibliotekama i njujorškim muzejima stekao je natprosječno obrazovanje iz književnosti i
muzičke umjetnosti (naročito se zanimao za operu). Proučavao je evropsku i istočnjačku
književnu tradiciju.

ZBIRKA PJESAMA „VLATI TRAVE“

Nakon nekoliko početničkih pjesama, pripovijedaka i jednog romana, koji su prošli

nezapaženo, Vitmen 1856. godine objavljuje zbirku „Vlati trave". Ostatak svog života
posvećuje dopunjavanju, prepravljanju i uobličavanju ove zbirke. O popularnosti zbirke
svjedoči činjenica da je za vrijeme Vitmenovog života doživjela devet izdanja.

Naziv zbirke ima simbolično značenje: trava predstavlja ljude, čovječanstvo, a kako je
karakteristika trave da ne raste samo u busjeno vima („nacijama"), nego i u pojedinačnim
vlatima (,,individuama"), Vitmen je takvim naslovom istakao posebnost čovjeka u masi, ali i
njegovu pripadnost njoj, te jedinstvo svake stvari unutar golemog poretka svemira njegova
poezija insistira na jedinstvu jedinke i svijeta u kojem živi, ali i na njenoj posebnosti. Trava je
najraspr ostranjenija biljka na zemlji, time, za Vitmena, ona predstavlja prirodu, budući da
raste svugdje, ona je i simbol neuništivosti života, ali i simbol smrti. Dakle, trava u
Vitmenovoj poeziji nosi višestruku simboliku.

Za razliku francuskih simbolista kod kojih u poeziji dominiraju pesimistička raspoloženja,

stanja općeg beznađa i razočaranosti, u Vitmenovoj poeziji prisutan je optimizam u doživljaju
svijeta, života i čovjeka. Tu crtu optimističnosti, između ostalih, sadrže i pjesma „Običnoj
prostitutki“ – ovdje lirski subjekt, koristeći apostrofu, čime stvara utisak neposrednosti i
bliskosti, obraća se prostitutki nudeći joj razumijevanje i prihvatanje njenog izbora života bez
ikakve osude:
„Dok te sunce ne odbaci, neću te nbi ja odbaciti,

Dok vode prestanu da blistaju za tebe i lišće

Da šušti, neće ni riječi moje prestati

da blistaju i šušte za tebe.“

Optimističan ton vidljiv je i pjesmi ,,Pokatkad, kraj nekoga koga volim":

Pokatkad, kraj nekog koga volim, ispunim se

strahom i jarom od neuzvraćene ljubavi,

Ali sada, ja mnim da neuzvraćene ljubavi nema,

da dug se vraća sigurno, ovako ili onako,

(Volio sam silno jedno biće i ljubav ne bješe mi

uzvraćena, ali

Baš iz toga, napisah ove pjesme.)

U pjesmi lirski subjekt, pjevajući o neuzvraćenoj ljubavi, ne iskazuje svoju razočaranost i

tugu, nego i u tome nalazi dobre strane - za pjesnika ona je izvor inspiracije.

Vitmen u poeziju uvodi slobodni stih, nema rime, stihovi su nepravilne dužine, a takav izbor
stiha bez metričkih ograničenja korespondira sa najdominantnijom tematikom u njegovoj
poeziji - slobodan život čovjeka.

U njegovoj poeziji prisutne su ideje jednakosti, slobode i bratstva.

Među najpoznatije Vitmenove pjesme ubraja se „Pjesma o meni". To je dugačka poema u čiji
sastav ulaze 52 pjevanja. U ovoj poemi pjesnikov glas se identifikuje sa lirskim subjektom,
odnosno u poemi je prisutno lirsko ja, glas pjesnika. Vitmen ovdje daje viziju vlastite
identifikacije sa kosmosom, poput mističnih pjesnika u istočnjačkoj poeziji on daje spoj
mikrokosmosa i makrokosmosa, odnosno panteističku sliku svijeta:
„Ja svetkujem samog sebe i pjevam samog sebe,

a što ja sebi dopuštam morate i vi sebi dopustiti

----------------------------------------------------------------

Walt Whitman, taj kozmos, sin Manhattana.........“

U svojoj pjesmi Vitmen ističe jedinstvo čovjeka i prirode, ali i potpunu jednakost među
ljudima, što je vidljivo i u 6. pjesmi poeme u kojoj je prisutna mnogoznačnost simbola-trave:
„zastava mog karaktera; rubac Gospodnji; dijete, tek rođeno odojče bilja; jedinstveni
hijeroglif... raste jednako u širokim i uskim predjelima."

Vitmenova trava „Raste među crnim ljudima jednako kao i bijelim", ona je simbol
zajedništva: „demokratska biljka koja svjedoči o nepobjedivosti i neuništivosti života."

U svojoj poeziji Vitmen izražava vlastitu ličnost, ali idealizira i Ameriku utkivajući u sliku svoje
zemlje ideju o slobodi i jednakosti demokratskog društva i on, kao američki građanin,
prihvata sve suprotnosti njenog društva, doživljavajući sve njene ljude jednakima i
ravnopravnima.

Osim panteističkog, prisutan je i panerotski doživljaj svijeta, što je vidljivo u 22. pjesmi ove
poeme, gdje pjesnik more doživljava kao podatnu ženu sa kojom stupa u erotsko sjedinjenje:

„More! Predajem se i tebi - pogadam što misliš,

Osmatram sa obale tvoje izvijene prste što me

dozivlju,

Mislim da odbijaš da se povučeš a da me ne osjetiš,

Moramo se susresti, svlačim se, izagnaj me iz

Kopnenog vidika,

Obloži me meko, uzibaj me u valoviti drijemež,

Zapljusni me ljubljenom vlagom, vratit ću ti.

U zadnjoj 52. pjesmi svoje poeme „Pjesma meni“, Vitmen iznosi viziju smrti koja je data na
optimističan način jer je u njemu prisutan osjećaj neuništivosti čovjeka:
Nestajem kao uzdah, protresem svoje bijele uvojke

ka objeglom suncu,

Rastačem svoje tijelo u vrtloge, nanosim se u

čipkastim krpicama.

---------------------------------------------------------------------------------------

Ne nađete li me odmah, ne gubite nadu,

Nema li me na jednome mjestu, tražite me na

Drugom,

Ja uvijek negdje stojim, čekajući na vas.

Kako kažu književni kritičari, osnovna ritmička jedinica Vitmenove poezije je smisao.

Njegov stih je samo dio rečenice i obično završava zarezom, a tačka se pojavljuje samo na
kraju skupine stihova, ili na kraju cijele pjesme.

Iako su u njegovoj poeziji prisutni elementi romantizma i transcendentalizma, podjednaku

vrijednost u svojim pjesmama daje i duši i tijelu, i koliko god da je u njegovoj poeziji prisutna
duhovnost, isto toliko je prisutna i tjelesnost, pa duhovnost i tjelesnost u njegovom djelu,
žive u simbiozi jer je jedno neodvojivo od drugog i to je novina koju je Vitmen uveo u poeziju.

U Vitmenovom poetskom svijetu prisutna je ljubav prema životu: „Jednako su vrijedni i

najmanji kukac ili životinja kao i najbolji čovjek. Ne postoji hijerarhijska ljestvica egzistencije.
Sve je jednake vrijedno, važno i nezamjenjivo."