Professional Documents
Culture Documents
MAŠINSKI FAKULTET
SEMINARSKI RAD
DOKTORSKE STUDIJE
Profesor: Student:
• Razvoj proizvoda je
- proces koji se sastoji od niza koraka ili aktivnosti koje kompanija koristi da začne, konstruiše,
razvije i komecijalizuje proizvod.
- jedan deo u proizvodnom ciklusu proizvoda.
- organizaciona jedinica unutar kompanije.
Razvoj proizvoda je proces koji počinje od početne ideje za novi proizvod, pa sve do lansiranja
proizvoda na tržište. Računarski hardver, komunikacije i softver danas igraju veliku ulogu u procesu
razvoja proizvoda. Njihovo korišćenje koje podržava razvoj proizvoda može se povezati sa prednostima
• Drajveri
MODELIRANJE MENADžMENT
RAČUNANJE INTEGRACIJA
VIZUELIZACIJA PRILAGODJAVANJE
Komandna Eksterni
linija GUI (GKI) Izlazni uređaji programi Eksterni
KORISNIK
• Modeliranje • Vizualizacija
- geometrija - Grafički korisnički interfejs (GUI)
• 2D geometrija - Algoritmi za kreiranje pogleda i
renderovanje
• 3D površi • Menadžment
• 3D solidi - Istorija komandi
• Biblioteke primitivnih delova - Menadžment promena
- struktura modela - Istorija revizija
• Lejeri i grupe -…
• Fičeri, komponente i sklopovi • Prilagođavanje
• Informacije o proizvodu -
• Izračunavanja preko algoritama • Integracija
- Evaluacija (detekcija preklopa) - formati za razmenu fajlova između
programa
- Definisanje međusobnih odnosa (constraint)
-…
Geometrijsko modeliranje čini osnovu CAD sistema i integralni je deo skoro svih velikih proizvodnih
sistema i razvojnih procesa. Originalni drajveri za geometrijsko modeliranje uključujući NC mašine,
tehničku dokumentaciju i iteraktivni grafički dizajn ostaju takođe važni. Geometrijsko modeliranje ide od
2D crteža do parametarskog 3D solid modeliranja, i može se reprezentovati skoro svaka kriva ili krivudava
površ. Slobodne krivudave površi su naročito interesantne kod modeliranja gde je prioritet reprezentacija,
kao na primer kod dizajna automobila. Parametarsko modeliranje se sada nalazi u većini CAD sistema i
široko se koristi kod mehaničkog konstruisanja. Parametarsko modeliranje ima prednost zato što sadrži u
sebi neke konstrukcione namere, omogućavajući brzo i jednostavno dobijanje raznih konstrukcionih
varijanti, pamćenje izmena u konstrukciji i ponovno korišćenje ranijih modela. Treba imati u obziru da su
CAD alati dobri za definisanje geometrije, ali ne i dovoljno dobri za razvoj dizajna i konstrukcija.
KORISNIK
Eksterni
Ulazni uređaji Ulazni fajlovi programi
MODELIRANJE MENADžMENT
RAČUNANJE INTEGRACIJA
VIZUELIZACIJA PRILAGODJAVANJE
Komandna Eksterni
linija GUI (GKI) Izlazni uređaji programi Eksterni
KORISNIK
Tabela 2.1: Disekcija CAD alata –moduli (udeo geometrijskog modeliranja) [1]
Budući CAD sistemi će morati da skladište u sebi mnogo širi dijapazon informacija i podataka. Cilj je da
modeli proizvoda u sebi sadrže osim modela i široki niz podataka koji je generisan i korišćen tokom
procesa razvoja proizvoda i da obezbede centralno skladište konstrukcionih podataka koje je svima
dostupno. Fičer modeliranje se trenutno koristi u većini CAD paketa koji se koriste u mašinstvu. U
poređenju sa čisto geometrijskim modeliranjem, modeliranje sa fičerima obezbeđuje dodatni nivo
informacija o modelu, sadrži informacije oprocesu kreiranja modela sa čime se lakše određuju radni
zadaci, omogućava brže kreiranje modela, lakše i brže promene u konstrukciji.
KORISNIK
MODELIRANJE MENADžMENT
RAČUNANJE INTEGRACIJA
VIZUELIZACIJA PRILAGODJAVANJE
Komandna Eksterni
linija GUI (GKI) Izlazni uređaji programi Eksterni
KORISNIK
• Statički, tehnološki atributi, kao što su na primer tolerancije oblika i položaja, dodaci za obradu,
• Parametri za odgovarajuće geometrijske veličine, kao što su na primer dužina rupe, standardni
prečnik zavrtnja,
• Funkcionalni i tehnološki granični uslovi, kao na primer pravila ugradnje ili informacije o
kompletnoj Feature strukturi delova ili sklopova.
Feature može na ovaj način da sadrži semantičke informacije vezane za oblik, koje daju i opis
svrhe primene. Treba razlikovati Feature vezane za konstrukciju, izradu ili kvalitet. Konstruktoru se daje
mogućnost da radi sa konstrukcionim elementima, čiji informacioni sadržaj obuhvata i kasnije procese, na
primer vezane za NC-programiranje.
Za razliku od konvencionalne tehnike modeliranja, koja se bavi čisto geometrijskim parametrima,
ovde konstruktor ima na raspolaganju i semantičke sadržaje objekta konstruisanja. On može u svakom
trenutku da ponovo definiše ili menja konstrukciju, ukoliko se na primer postupak izrade objekta
konstruisanja menja, što ima za posledicu na primer promenu kvaliteta površina. U tom slučaju stoji na
raspolaganju specijalna Feature-biblioteka, koja je u svakom trenutku dostupna korisniku.
Sa uvođenjem Feature kao semantičkog objekta moguća je obrada informacija u sistemu razvoja
proizvoda, koje su i izvan geometrijskog opisa samog proizvoda. Informacioni sadržaji Feature
orijentisani su na semantičke parametre, koje su od izuzetnog značaja za korisnika (sl.3.2). [1]
• Fičer je:
- fizički element dela
- može biti mapiran kao generički oblik
- ima inženjersku važnost
- ima predvidljive osobine
Interaktivni grafički-korisnički
interfejs za kreiranje fičera
Fičeri su uskladišteni u okviru CAD sistema u bibliotekama. Biblioteke fičera sadrže generične informacije
o često upotrebljavanim fičerima. Biblioteke fičera takođe mogu biti organizovane po klasama
kompozitnih fičera vezanih za domen aplikacije (npr. hidraulična instalacija). Ove biblioteke takođe se
mogu proširiti dodavanjem gotovih biblioteka iz drugih aplikacija, kreiranjem novih biblioteka,
uklanjanjem postojećih fičer biblioteka.
• Tipovi tolerancija:
- tolerancije veličina
- tolerancije oblika (pravac, ravnost, kružnost, cilindričnost)
- tolerancije pozicije (lokacija, sklopljivost)
- složene otlerancije
- tolerancije profila [2]
• Predstavljaju odnos između dva fičera oblika koji se nalaze na različitim delovima
- Jedan nasuprot drugog i nasuprot dodirnih površina
- Poravnjani ili paralelni – dve površine različitih delova su poravnjane i nalaze se u istoj ravni
- Koaksijalni – Ose dvaju dela se nalaze u istoj liniji
- Koincidentni – dve tačke su vezane i nalaze se na istom mestu [1]
Na osnovu slike 3.9. može se pratiti razvoj računarom podržanog konstruisanja sa stanovišta parametarskog
modeliranja. Najpre se težilo razvoju sistema koji su podržavali čisto izradu crteža. Kasnije su ovi sistemi prošireni
sa mogućnošću konstruisanja varijanti, npr. kroz pozivanje odgovarajućih geometrijski proizvedenih
programa, koji su često integrisani u sistem ili izradom eksternog opisa varijanti za složene delove. Istovremeno
Seminarski rad – Virtuelni razvoj proizvoda
Ristić Marko 91/09 23
se razvijaju postupci, koji dozvoljavaju geometrijske granične uslove kao što su paralelnost i ortogonalnost
kao i negeometrijske granične uslove kao što je definisanje funkcionalnih zavisnosti u crtežu. Zajedno sa
razvojem dimenzione geometrije iz nje se razvijaju principi varijantnog konstruisanja.
Kod makrotehnike konstrukcioni koraci i geometrijski modeli su memorisani u biblioteci modela, koji se,
sa odgovarajućim parametrima, proizvoljno često ponovo izvršava, odnosno može se povezati sa geometrijom
postojećeg modela. Iz ovoga je razvijena metoda 2D-parametarskog konstruisanja. U prošlosti su se
primenjivaii atributi ''parametarski'' i ''varijantni'' uopšte kao sinonimi.
Prva metoda se najčešće koristi kod 2D crteža i za ekstrudiranje 3D objekata iz 2D skica, dok se druga metoda
primenjuje isključivo za opis 3D objekata. Veze između parametara se daju u obliku jednačina i nejednačina.
Zajedno sa geometrijskim graničnim uslovima, kao što je paralelnost i upravnost, koje se na isti način prevode u
oblik jednačina i nejednačina, daju sistem graničnih uslova (constraint system).
Parametarske i varijantne konstrukcije se razlikuju se preko vrste rešenja ovih sistema graničnih uslova: dok
kod parametarskih nastaju strogo sekvencijalna rešenja, dotle se kod varijantnih simultano rešavaju jednačine.
Otuda je kod parametarskih konstrukcija neophodan sekvencijalni redosled ulaznih podataka graničnih uslova,
dok sa kod varijantnih konstrukcija mogu dati granični uslovi u proizvoljnom redosledu.
Ograničenja su prinudni uslovi na parametre oblika i položaja odnosno na geometrijske objekate modeliranog
objekta. Oni se predstavljaju kao sistem jednačina i nejednačina parametara. Pri tom se razlikuju
geometrijska i funkcionalna ograničenja. Često se ova ograničenja označavaju i kao topološki i ne geometrijski
granični uslovi.
• preodređen, kada ograničenja zavise od drugih ograničenja, tj. naveden je preveliki broj
ograničenja,
• dobro određen odnosno tačno određen, kada postoji konačan broj rešenja odnosno tačno jedno rešenje
• podređen, kada ne egzistiraju jednoznačna rešenja odnosno neograničen broj rešenja.
Problem preodređenog sistema ograničenja je da za ovaj slučaj često ne egzistira rešenje. U praksi se najčešće sreće
podređen sistem ograničenja.
KORISNIK
MODELIRANJE MENADžMENT
RAČUNANJE INTEGRACIJA
VIZUELIZACIJA PRILAGODJAVANJE
KORISNIK
Vizuelizacija može biti je bilo koja tehnika za kreiranje slika, diagrama, ili animacija radi prenošenja
poruka.Vizuelizacija danas ima sve širu upotrebu u nauci, inženjerstvu, multimediji, medicini, itd. Tipičan
primer vizuelne aplikacije je u kompjuterskoj grafici. Izum kompjuterske grafike je najverovatnije najvažni
događaj u razvoju vizuelizacije još od otkrića centralne prespektive u renesansi. Razvoj animacije takođe
je doprineo usavršavanju vizuelizacije.
Naročito velika primena vizuelizacije je u raznim granama nauke. Vizuelizacija u nauci predstavlja
transformaciju, selekciju ili reprezentaciju podataka dobijenih uz pomoć simulacija ili eksperimenata, kako
bi se omogućilo istraživanje, analiziranje i razumevanje podataka. Tradicionalne oblasti naučne
vizuelizacije su analiza strujanja fluida, vizuelizacija u medicini, astrofizička vizuelizacija i hemijska
vizuelizacija. Vizuelizacija u razvoju proizvoda uključuje vizuelizacionu tehnologiju za posmatranje i
Seminarski rad – Virtuelni razvoj proizvoda
Ristić Marko 91/09 26
manipulaciju nad 3D modelima, tehničkim crtežima i drugom dokumentacijom koja je važna za
proizvodnju komponenata i sklopova. Ona je klučni deo menadžmenta životnog ciklusa proizvoda. Softver
za vizuelizaciju proizvoda obično pruža visok nivo fotorealizma, tako da se proizvod može videti pre nego
što bude napravljen. Tehnička vizuelizacija je važan deo razvoja proizvoda. U početku su tehnički crteži
izrađivani ručno, ali sa usponom napredne kompjuterske grafike crtačka tabla je zamenjena CAD
softverom. CAD crteži i modeli imaju nekoliko prednosti nad ručno izrađenim crtežima kao što su
mogućnost 3D modeliranja, brza izrada prototipa i simulacija. [4]
Virtuelno inženjerstvo se definiše kao integracija geometrijskih modela i srodnih inženjerskih alata kao što
su alati za analiza, simulaciju, optimizaciju i alati za donošenje odluka u okviru kompjuterski generisanog
okruženja koje obuhvata midtidisclipinarni kolaborativni razvoj proizvoda. Virtuelno inženjerstvo deli
mnoge karakteristike sa softverskim inženjerstvom, kao što su sposobnost dobijanja različitih rezultata
kroz različite implementacije.
• Interaktivno oblikovanje i manipulacija modela danas igraju glavnu ulogu u CAx alatima
• Vizualizacija uz pomoć kompjuterske tehnologije omogućava efektivnu komunikaciju između ljudi
prilikom razvoja proizvoda u mnogubrojnim funkcijama prilikom tog procesa
• Kompjuterska vizuelizacija omogućava:
- Konstrukcionu komunikaciju
- Jednostavno razumevanje, npr. između konstruktora i proizvođača
- Smanjuje vreme i poboljšava donošenje odluka
• Glavni cilj vizuelizacije i interakcije sa CAx alatima je kreiranje sistema koji su:
- Visoko vizuelni i interaktivni (virtuelno)
- Intuitivni
- Laki za učenje i korišćenje
- Stabilni
- Prilagodljivi
Većina današnjih CAD sistema su pravljeni za intuitivno korišćenje u Windows okruženju, može ih koristiti
širi krug ljudi jer je potrebno kraće vreme za obuku. Poseduju visokokvalitetnu vizuelizacionu
funkcionalnost, i omogućavaju prilagođavanje interfejsa prema potrebama korisnika. [1]
Seminarski rad – Virtuelni razvoj proizvoda
Ristić Marko 91/09 28
4.1. Virtuelna realnost
Virtuelna realnost (VR) je termin koji se odnosi na kompjuterski simulirana okruženja koja mogu da
simuliraju fizičko prisustvo u mestima iz stvarnog sveta kao i u mestima iz izmišljenog sveta. Većina
trenutnih okruženja u virtuelnoj realnosti su pre svega vizuelne prirode, prikazana ili na kompjuterskom
displeju, ili preko specijalnih stereoskopskih displeja, ali neke simulacije uključuju i dodatne čulne
informacije, kao što su zvuk preko zvučnika ili slušalica. Neki napredni haptički sistemi sada imaju i taktilne
informacije, generalno poznate kao povratna reakcija i koriste se u medicinskim i igračkim aplikacijama.
Simulirano okruženje može biti slično stvarnom svetu kako bi se kreiralo iskustvo slično stvarnom – na
primer, pilotske borbene simulacije, ili može bitno da se razlikuje od realnosti – na primer VR igrice. U
stvarnosti, veoma je teško napraviti istinski verno VR iskustvo, uglavnom zbog tehničkih ograničenja
vezanih za procesorsku snagu, rezoluciju slika, i protok informacija, ali ipak tehnologija pruža nadu da će
ova ograničenja biti vremenom prevaziđena sa povećanjem procesorske snage i njenjim pojeftinjenjem.
Virtuelna realnost se često koristi za opisivanje širokog opsega aplikacija često povezanih sa uranjajućim,
visokovizuelnom 3D okruženjima. U knjizi “Metafizika virtuelne realnosti” koju je napisao Michael R.
Heim, identifikovani su sedam različitih koncepta virtuelne realnosti: simulacija, interakcija, izveštačenost,
uranajnje, teleprisustvo, uranjanje celim telom, i mrežne komunikacije. [5]
Postoji povećano interesovanje za potencijalni socijalni uticaj novih tehnologija, kao što su virtuelna
realnost. Mychilo S. Cline u svojoj knjizi “ Moć, ludilo i besmrtnost: budućnost virtuelne realnosti” govori o
tome da će virtuelna realnost dovesti do brojnih promena u ljudskom životu i aktivnosti ljudi. Njegova
najvažnija zapažanja su:
Virtuelna realnost biće integrisana u svakodnevni život i aktivnosti, i biće korišćena na različite
načine
Doći će do razvoja tehnika koje će uticati na ljudsko ponašanje, međuljudsku komunikaciju i
razumevanje
Kako provodimo sve više i više vremena u virtuelnom svetu, doći će do “blage migracije u virtuelni
svet”, što će dovesti do velikih promena u ekonomiji, pogledu na svet, i kulturi.
Dizajn virtuelne realnosti može biti iskorišćen za proširenje osnovnih ljudskih prava na virtuelni
svet, radi promovisanja ljudskih sloboda, i radi promovisanja socijalne stabilnosti kako budemo
prelazili sa jednog stupnja socio-politićkog razvoja na sledeći. [6]
Glavne hardverske komponente za ostvarivanje augmentovane realnosti su: procesor, displej, ulazni
uređaji i mikroelektromehanički senzori kao što su akcelometari, GPS sistemi.
Podrška pri radu: Kompleksne radnje kao što su montaža, sklapanje ili hirurški zahvati mogu biti
pojednostavljeni umetanjem dodatnih informacija u polje vidokruga. Na primer, moguće je prikazati
oznake na delovima u nekom sklopu kako bi se dala uputstva osobi koja izvodi montažu, održavanje i
popravku sistema. AR može da prikaže skrivene objekte, što može da bude naročito značajno u medicini i
dijagnostici. Primeri za to su virtuelni rentgenski vid koji se zasniva pre svega na tomografiji ili slika
dobijenih u realnom vremenu uz pomoć ultrazvuka, mikrokonfokalnih sondi, nuklearno-magnetne
rezonance.
Navigacija: AR može poboljšati efikasnost navigacionih uređaja. Na primer navigacija unutar zgrade može
doprineti boljem održavanju fabrika. Navigacija može biti augmentovana za vojne operacije, ili saniranje
katastrofa. Primer ove primene augmentovane realnosti je na primer u automobilima kao što je
projektovanje relavantnih podataka na šoferšajbni automobila. Takođe i prikaz informacija na pilotskoj
kacigi u borbenom avionu F-35, koja omogućava pilotu da “vidi” kroz zidove pilotske kabine aviona.
Industrija: AR može biti korišćena za upoređivanje digitalnih modela sa fizičkim modelima radi povećanja
efikasnosti u nalaženju razlika među njima. Upoređivanjem digitalnih podataka sa postojećim realnim
prototipovima može se smanjiti broj realnih prototipova i poboljšati kvalitet finalnog proizvoda.
Kolaboracija: AR može poboljšati kolaboraciju između članova tima uz pomoć konferencija bilo sa realnim
ili virtuelnim učesnicima.
Veći broj ponekad simultanih procesa je ponekad neophodan prilikom razvoja proizvoda. Kontinualna
upotreba podataka o proizvodu u računarskim modelima je veoma važna za održanje kontinualnosti i
smanjenja veremena razvoja i troškova. Ovo čini razmenu podataka neophodnom.
• Izazovi
- Različiti CAD sistemi često imaju potpuno drugačije načine definisanja geometrije, parametara,
geometrijskih karakteristika, i stabla događaja prilikom konstruisanaja.
- Potpuno automatizovani transfer jednog modela u potpuno drugačiji softver je vrlo retko
moguć.
- Maksimalna količina podataka koji se mogu preneti je ograničena prema specifičnim
mogućnostima modelovanja slabijeg siatema
• Alternative
- transfer fajlova
o Izabrani format fajla
o Neutralni format
- zajednička baza
- zajednička arhitektura
Seminarski rad – Virtuelni razvoj proizvoda
Ristić Marko 91/09 34
Slika 5.3: Direktna i indirektna razmena fajlova
• Kvalitet podataka:
- Numerička zaokruživanja i netačnosti
- Različito implementirani modeli algoritama – kreiranje površina i zaobljenja
- Interna reprezentacija u oba sistema može biti različita prema neutralnom formatu i
međusobno:
o Luk preko IGES-a je definisan preko centra, početne i krajnje tačke
o Luk u CAD sistemu je definisan preko centra, radiusa, početnog i krajnjeg ugla
- Urušene ili preokrenute površi
- Modeli koji ne oformljuju zatvorene solide (površi i ivice se ne dodiruju)
- Modeli sa pogrešnom orijentacijom fičera
-…
• Razmena podataka
- Podaci se gube ukoliko:
o Neutralni format ne podržava unete podatke
o Postprocesor ne podržava unete podatke
o Primajući CAD sistem ne podržava unete podatke
- Pre i post procesor neutralnog formata različitih CAD sistema može da ne uzme u obzir puno
značenje trenutne specifikacije što može da dovede do veoma različitih i nepreciznih rezultata.
IGES (Initial Graphics Exchange Specification) je bio prvi standard za razmenu formata, i godinama je bio
najčešće korišćeni neutralni format između sistema, CAD, FEM…
• Prednosti:
- Najčešće korišćeni format u svetu
- Može ga koristiti skoro svaki CAD softver
- Jednostavni format, što omogućava i jednostavno korišćenje
- Pouzdano rešenje neutralnog formata
• Mane:
- Ograničen na konstrukcione podatke (geometrija, topologija i napomene)
- Ne podržava mnoge druge oblike podataka koji su potrebni za druge aspekte razvoja proizvoda:
proizvodnja, marketing, tehnička analiza, analiza troškova, i konfiguracioni menadžment
- IGES 6.0 je i poslednji upgrejd IGES-a
Prenosni format VDA-FS (VDA-Flaechen Schnittstelle) je razvijen od strane VDA (Nemačke asocijacije u
automobilskoj industriji) specijalno za transfer podataka o 3D krivama i površinama slobodne forme.
STEP (Standard for the Exchange of Product Data – Standard za razmenu podataka o proizvodu)
(zatvaranjem informacione petlje). Ovo je rezultiralo proširenjem PLM-a u CL2M – Closed Loop Lifecycle
Management.
Dobiti od PLM-a:
Oblasti PLM-a:
Sistemsko inženjerstvo je fokusirano izlaženju u susret potrebama, pre svega izlazi u susret potrebama
potrošača, i koordiniše proces Sistemskog dizajna uključivanjem svih relevantnih disciplina. Menadžment
proizvoda i portfelja je fokusiran na upravljanje alokacija resursima, praćenje progresa planiranih
projekata u razvoju novih proizvoda. Menadžment portfelja je alat koji pomaže menadžmentu u procesu
praćenja progresa novog proizvoda i prodajnih odluka prilikom alociranja deficitarnih resursa.
Menadžment podacima o proizvodu je fokusiran na dobavlajnje informacija o proizvodu i/ili servisima
kroz njihovu fazu razvoja i tokom korisnog životnog veka.
Jezgro PLM-a je u pravljenju centralnog menadžmenta svih podataka o proizvodu i tehnologija korišćenih
za pristup ovim informacijama i znanju. PLM je disciplina koja je proistekla iz alata kao što su CAD, CAM i
PDM, ali se može posmatrati i kao integracija ovih alata sa metodama , ljudima i procesima kroz sve
razvojne faze životnog veka proizvoda. Nije u pitanju samo softver i tehnologija već i poslovna strategija.
Radi jednostavnosti faze koje su opisane prikazane su da diagramu na slici 6.2 Tačan redosled radnji će
varirati u zavisnosti od industrije u kojoj se priozvod izrađuje ali galvni procesi su:
- Začeće (Specifikacija, konceptualni dizajn)
- Dizajn/konstrukcija (detaljni dizajn, validacija i analize – simulacija, dizajn alata)
- Realizacija (plan proizvodnje, proizvodnja, sklapanje, testiranje-provera kvaliteta)
- Servisi (prodaja i isporuka, korišćenje, održavanje i podrška, odlaganje)
Realnost je ipak malom drugačija od ovoga, ljudi i odeljenja ne mogu da obavljaju zadatke u izolaciji, i
jedna aktivnost se ne može jednostavno završiti i da nakon toga počne sledeća. Konstruisanje je iterativni
proces, često se konstrukcija mora modifikovati zbog proizvodnih ograničenja i sukobljenih zahteva. Gde
Menadžment podacima o proizvodu je poslovna funkcija često unutar PLM-a koji je odgovoran za
pravljenje, menadžment i publikovanje podataka o proizvodu.
PDM je korišćenje softvera ili drugih alata za praćenje i kontrolu podataka povezanih za određeni
proizvod. Podaci koji se prate obično uključuju tehničke specifikacije o proizvodu, specifikacije za
proizvodnju i razvoj, i tipove materijala koji će biti potrebni za proizvodnju dobara. Korišćenje PDM-a
dozvoljava kompaniji da prati različite troškove povezane sa kreacijom i lansiranjem proizvoda na tržište.
PDM je deo PLM-a i pre svega ga koriste inženjeri.
• Rukovođenje podacima o proizvodu i toku izrade proizvoda kroz ceo životni ciklus proizvoda
• Ekstrakovanje traženih podataka idealno, bilo gde, na pogodan i jednostavan način
• Delokrug sadrži:
- struktuiranje informacija o proizvodu iz širokog raspona izvora
• Podrazumevajući CAD crteže, informacije o projektu, beleške i dokumente, specifikacije
testova i izveštaje o testiranjima, analize troškova, numeričke kontrolne programe,
procedure održavanja, informacije o logističkoj podršci…
- Centralno skladištenje informacija o proizvodu
- Centralno rukovođenje informacija o proizvodu
- Dostupne informacije o proizvodu svakome kome su potrebne, bilo kad i bilo gde
- Integracija sa drugim softverom
Unutar PDM-a fokus je na upravljanju i praćenju kreacije, promeni i arhiviranju svih informacija vezanih za
proizvod. Informacije koje su uskladištene (na jednom ili više fajl servera) sadrže i inženjerske podatke
kao što su CAD modeli, crteži i ostali dokumenti koji su sa njima povezani. [1]
PDM serveri su centralni magacini znanja vezani za procese i istoriju proizvoda, i promoteri integracije i
razmene podataka između poslovnih korisnika koji imaju kontakta sa proizvodima – uključujući i
menađere projekata, inženjere, prodavce, kupce, i timove za osiguranje kvaliteta.
Centralna baza podataka će takođe rukovati metapodacima kao što su vlasnik fajla i starus odobrenja
komponenata. Paket će čekirati: ulaz i izlaz podataka o proizvodu, rukovoditi inženjerskim promenama i
davati podatke o svim verzijama i karakteristikama vezano za proizvod, manipulisati sa struktorom
matreijala proizvoda, i pomagati u konfiguracionom menadžmentu varijanata proizvoda.
Ovo omogućava dobijanje automatskih izveštaja o ceni proizvoda, itd. Osim toga, PDM omogućava
kompanijama da proizvode kompleksne proizvode. PDM je fokusiran na dobijanju i održavanju informacija
vezanih za proizvod i/ili servise kroz ceo razvojni ciklus i korisni životni vek proizvoda. Tipične informacije
koje se obrađuju uz pomoć PDM modula su:
• Broj dela
• Oris dela
• Dobavljač/isporučilac
• Broj dela isporučioca i opis
• Jedinica mere
• Troškovi/cena
• Šeme CAD crteža
• Podaci o proizvodu
Prednosti PDM-a:
PDM polazi od tradicionalnih inženjerskih aktivnosti koje kreiraju crteže proizvoda i šeme na papiru uz
pomoć CAD alata da bi kreirao listu delova (Bills of Material structures – BOM). PDM i BOM podaci se
koriste u sistemima za planiranje resursa u preduzeću (ERP – Enterprise Resource Planning), kako bi se
planirale i koordinisale transsekcionalne operacije u kompaniji (rukovođenje prodajom, kupovina, procena
troškova, logistika…). PDM je podgrupa većeg koncepta PLM-a. PLM obuhvata potrebne procese za
lansiranje novih proizvoda, rukovodi promenama postojećih proizvoda (ECN/ECO) i povlači proizvode na
kraju njuhovog upotrebnog veka.
ERP sistemi se fokusiraju na odnose između, i potrebama za. Komponente koje su neophodne za
proizvodnju proizvoda kao i njihove druge organizacione sposobnosti kao što su rukovođenje potrebnim
nabavkama, računovodstvo i funkcije ljudskih resursa. [7]
Simulacija je imitacija neke stvarne stvari, stanaja stvari ili procesa. Prilikom simulacije predstavljene su
neke ključne osobine ili ponašanja selektovanog fizičkog ili abstraktnog sistema.
Simulacija se koristi u mnogim konceptima, kao što su simulacija tehnologije radi optimizacije
performansi, sigurnosti, testiranja, treniranja, edukacije i video igara. Trenažni simulatori se takođe
koriste za simulaciju letova kako bi se pilotima pružilo iskustvo slično stvarnom. Simulacije se takođe
koriste u naučnom modeliranju i ispitivanju prirodnih sistema ili sistema napravljenih od strane čoveka
kako bi se stekao uvid o njihovom funkcionisanju.[8] Simulacija se može koristiti za analiziranje realnih
efekata u alternativnim uslovima i drugačijim spletovima okolnosti. Simulacija se takođe koristi kada se
realni sistem ne može pokrenuti, iz razloga nedostupnosti, ili možda zato što bi njegovo poštanje u pogon
bilo opasno, ili možda zato što još uvek nije konstruisan ili jednostavno ne postoji. [9]
Istorijski gledano, simulacije su korišćene u različitim poljima, i u njima uglavnom razvijala nezavisno, ali u
20-tom veku izučavanja teorije sistema i Kibernetike kombinovano sa sve većom upotrebom kompjutera u
svim tim poljima dovodi do unifikacije i sistematičnijeg gledanja na koncept simulacije.
Fizička simulacija se odnosi na simulaciju u kojoj fizički objekti zamenjeni sa stvarnim objektom koji se želi
proučiti. Ovi fizički objekti su najčešće izabrani zato što su manji i jeftiniji od aktuelnog objekta u sistemu.
Interaktivna simulacija je specijalna vrsta fizičke simulacije, u kojoj su u fizičkoj simulaciji uključene i
ljudske radnje, kao što su simulator letenja ili vožnje, to se ponekad zove i sintetička okolina.
Tradicionalno, formalno modeliranje sistema je bilo uz pomoć matematičkih modela, koji pokušavaju da
pronađu analitičko rešenje koje će predvideti ponašanje sistema iz niza parametara i početnih uslova.
Kompjuterska simulacija se najčešće koristi kao dodatak, ili zamena, prilikom modeliranja sistema kod
kojih nije moguće dobiti jednostavna analitička rešenja. Postoje mnogo različitih tipova kompjuterskih
simulacija, zajednička karakteristika im je pokušaj da naprave reprezentativni scenario za modele koji
obuhvata sva moguća i nemoguća stanja.
Postoje nekoliko softverskih paketa koji omogućavaju računarsko modeliranje, oni se uglavnom zasnivaju
na Monte Carlo simulaciji, stohastičkim modelima, multimetodskom modelovanju.
Simulirana realnost je predlog da realnost može biti simulirana – obično uz pomoć kompjuterske
simulacije – do nivoa kada se više ne razlikuje od istinske stvarnosti. Takože može sadržati i svestne
umove koji mogu a i ne moraju biti svestni da žive unutar simulacije. Ovo jeste znatno drugačije, od
trenutno tehnoliški dostupnog koncepta virtuelne realnosti. Virtuelna realnost se trenutno vrlo lako može
prepoznati i razlikovati od stvarnosti, učesnici nikad ne sumnjaju u prirodu njihovog iskustva. Nasuprot
tome simuliranu realnost bi bilo nemoguće razlikovati od istinske realnosti. Postoje naravno dosta debata
što se tiču ove teme, idući od filozofskih do praktičnih aplikacija u računarstvu.[10]
Virtuelno simuliranje predstavlja specifičnu kategoriju simuliranja koje koristi simulacionu opremu kako bi
stvorilo virtuelni svet korisniku. Virtuelno simuliranje dozvoljava korisniku interakciju sa virtuelnim
svetom. Virtuelni svetovi postoje zahvaljujući integrisanim hardverskim i softverskim komponentama. U
ovom smislu sistem može prihvatiti ulaz od korisnika (praćenje tela, perpoznavanje zvuka/glasa, fizički
kontroleri) i proizvesti izlaz korisniku (vizuelni prikaz, zvučni prikaz, hepatički prikaz). [11]
Praćenje tela. Metod za snimanje pokreta se često koristi za praćenje korisnikovih pokreta i prevođenje
tih pokreta u ulazne podatke za virtuelnu simulaciju. Na primer ako korisnik fizički okrene glavu, taj pokret
će biti zabeležen od strane simulacionog hardvera i biti preveden u odgovarajuću promenu unutar
simulacije.
• Odela za praćenje pokreta ili rukavice za praćenje pokreta se mogu koristiti za praćenje pokreta
delova tela. Sistem može imati senzore koji su ugrađeni unutar njih kako bi osetio pokrete
različitih delova tela (npr. prstiju). Alternativno, ovi sistemi mogu imati spoljne uređaje za praćenje
ili markere koji mogu biti detektovani uz pomoć spoljnjeg ultrazvučnog uređaja, optičkih risivera ili
elektromagnetnih senzora.
• Senzori za praćenje pokreta očiju se takođe koriste tako da sistem može precizno odrediti gde
gleda korisnik u bilo kom trenutku.
Fizički kontroleri. Omogućavaju unos podataka u simulaciju samo preko direktne manipulacije korisnika.
U vitalnim simulacijama, taktilna povratna informacija od strane ovih uređaja korisniku je izuzetno
poželjna u većem broju simulacionih okruženja.
• Instrumentacija visoke vernosti prikaza kao što su instrumentacioni paneli u virtuelnom kokpitu
aviona pružaju korisniku uvid u kontrole realnog aviona kako bi se podigao nivo uranjanja.
Zvučno/glasovno prepoznavanje. Ova forma interakcije se može koristiti bilo za interakciju sa agentima
unutar simulacije (virtuelnim ljudima) ili radi manipulisanja sa objektima unutar simulacije
(informacijama). Prepoznavanje glasa povećava nivo uranjanja korisnika u simulaciju.
• Korisnici mogu koristiti hedsetove sa mikrofonima, mogu imati džepne mikrofone ili soba može
biti opremljena sa mikrofonima koji su postavljeni na strateška mesta.
Trenutno istraživanje na daljem razvoju ulaznih korisničkih sistema. Istraživanje budućih ulaznih uređaja
dosta obećava u virtuelnom simuliranju. Sistemi kao što su moždano-kompjuterski interfejsi (Brain-
Computer Interface – BCI). BCI sistemi pružaju mogućnost za dalje povećanje nivoa uranjanja korisnika u
virtuelni svet. Istraživanja su pokazala da korisnici sa vrlo malo pripreme mogu dosta dobro da se kreću u
virtuelnom svetu uz pomoć BCI uređaja. Vrlo je verovatno da će ovakva vrsta sistema postati standardni
ulazni uređaj u budućim virtuelnim simulacijama.
Zvučni prikaz. Postoje nekoliko različitih tipova audio sistema koji mogu pomoći korisniku da čuje i
lokalizuje izvor zvuka. Moguće je korišćenje specialnog softvera koji će prizvesti 3D audio efekte, i stvoriti
iluziju da su zvučni izvori raspoređeni na različitim mestima u prostoru oko korisnika.
• Stacionarni konvencionalni zvučni sistemi mogu biti korišćeni radi ostvarivanja stereo ili
multikanalnog zvuka. Ali ipak, eksterni zvučnici nisu dovoljno dobri u proizvodnji 3D efekata kao
slušalice.[11]
• Konvencionalne slušalice pružaju prenosnu alternativu stacionarnim zvučnicima. One takođe
imaju prednost jer prigušuju zvukove iz spoljnjeg sveta, i stvaraju bolji osećaj 3D zvuka.[11]
Vestibularni sistemi. Ovi sistemi pružaju osećaj kretanja u simulatoru. Oni se najčešće koriste kod
simulacije kretanja u vozilu, leta u avionu
Proizvodnja predstavlja jednu od najvažnijih aplikacija u simulaciji. Ova tehnika predstavlja važan alat
korišćen od strane inženjera kada se ocenjuje efekat kapitalnih investicija u opremi i fizičkim odeljenjima
kao što su fabrike, skladišta, i distributivni centri. Simulacija se može koristiti radi predvižanja performansi
postojećeg ili planiranog sistema i poreženja alternativnih rešenja za odreženi konstrukcioni problem.[13]
Drugi važan cilj proizvodnih simulacija je kvantifikovanje performansi sistema. Zajedničke mere efikasnosti
sistema sastoje se u sledećem:[14]
Simulaciona rešenja se sve više integrišu sa CAx (CAD, CAM, CAE.. ) alatima i procesima. Korišćenje
simulacile životnog ciklusa proizvoda, naročito u ranim fazama koncepta i konstrukcionim fazama, ima
potencijal da obezbedi značajne benificije. Ove benificije idu od smanjenja direktnih troškova kao što su
smanjenje broja prototipova i skraćenje vremena do lansiranja proizvoda na tržište, pa do boljih
performansa proizvoda. [1]
Uspešna upotreba simulacije, u ranim fazama razvoja je velikim delom zavisna od povećane integracije
simulacionih alata u celom CAD, CAM, i PLM paketa. Simulaciona rešenja sada mogu da funkcionišu kroz
prošireni sistem multi-CAD alata, i sadrže rešenja za menadžment simulacionih podataka i procesa
osiguravajući da se rezultati simulacije u skladu sa životnim ciklusom proizvoda.
Simulacija je veoma važna u inženjerskim sistemima ili bilo koji drugim sistemima koji u sebi uključuju
dosta procesa. Mnoge inženjerske simulacije koriste matematičke modele i računarsko podržano
ispitivanje. Postoje mnogo slučajeva u kojima matematičko modeliranje nije pouzdano. Simulacija
problema u dinamici fluida često zahteva oba, i matematičko i fizičko simuliranje. U ovom slučaju fizički
modeli zahtevaju dinamičko uporeživanje. Fizičke i hemijske simulacije takože imaju direktne realistične
primene, drugačije od istraživačke namene; u hemijskom inženjerstvu, na primer simulacije procesa se
koriste za dobijanje parametara procesa koji se odmah direktno koriste za rad hemijskih postrojenja kao
što su rafinerije nafte.
Konceptualni
funkcionalni
dizajn
Akcija Konceptualna
transformacije: Mapiranje prostorna
Funkcija- u- konstrukcija
formu
Preliminarna Preliminarna
Idealizacija
konstrukcija analiza
Velika
promena Nezadovo-
ljavajuće
Promene u Evaluacija
Mapiranje
konstrukciji
Zadovoljavajuće
Manja
promena
Detaljna Detaljna
Idealizacija
konstrukcija analiza
Velika
promena Nezadovo-
ljavajuće
Promene u Evaluacija
Mapiranje
konstrukciji
Zadovoljavajuće
Manja
promena
Konačna
konstrukcija
Metodama analize se u fazi projektovanja mašina i opreme traže odgovori o njihovim svojstvima
otpornosti, pouzdanosti, nosivosti, kinematskom ponašanju, dinamičkom odgovoru. U domenu nosećih
struktura, postavljaju se i rešavaju njihovi matematički modeli proračuna. Skup svih zahvata traženja
odgovora o svojstvima bazi fizičke forme, postavljaju se uprošćeni mehanički modeli. Za te uprošćene
mehaničke modele postavljaju složenog sistema - strukture, predstavlja strukturnu analizu. Na bazi
kriterijuma koje struktura mora da zadovolji u pogledu mehaničkih i funkcionalnih karakteristika, analizom
se ocenjuje posmatrana struktura i traže njeni nedostaci. Očigledno, metode analize usavršavaju strukturu
po sistemu "korak po korak" i one kao takve i danas zadovoljavaju konstruktorske zahteve.
Definicija termina:
Simulacija – konstrukcija matematičkog modela radi reprodukcije karakteristika fenomena, sistema ili
procesa, uz pomoć računara radi donošenja zaključka i rešavanja problema
Validacija – dokaz, koji model daje na osnovu rezultata ili daokaz da je sistem efektivno reprezentovan
Verifikacija – potvrda ispravnosti modela ili rezultata uz pomoć inspekcije
Važan elemenat primene metoda analize, je brzina izvođenja procedura, čime se u ranom periodu razvoja
strukture, identifikuju posmatrane (prognozirane) osobine. Shodno tome, vrši se korekcija do postizanja
zadovoljavajućih osobina. Dovoljnim brzinom analiza, moguće je istovremeno razvijati više konstruktivnih
varijanti i odabrati najpovoljnije rešenje. Ideja analize dakle, govori da se nizom iteracija dolazi do rešenja.
Taj opšti koncept definisan je na slici 7.6. Prema ovom konceptu, na bazi postavljenih ciljeva, formiraju se
kriterijumi za ocenu svojstava strukture. Pri tome je iskustvo osnovna sprega izvedenih strukture i
očekivanih osobina traženog rešenja. Sama analiza (prikazana zatamnjenim poljima), izvodi se izabranom
teorijskom metodom. Na osnovu dobijenih rešenja ocenjuje se polazno predpostavljeno rešenje. Ocena
dobijenih osobina vodi modifikaciji strukture delimično ili u celosti. Nakon korekcije, obnavlja se
procedura analize modela i analize osobina, dok postavljeni ciljevi ne budu dostignuti.
Metode strukturne analize, dele se na analitičke i numeričke. Primena analitičkih metoda je ograničena na
jednostavne slučajeve za koje je moguće naći rešenje u zatvorenom obliku. Rešenja se kod analitičkih
metoda traže preko redova ili specijalnih funkcija. Realne strukture se u praksi tretiraju numeričkim
metodama i one se mogu odnositi na kontinualne i diskretne sisteme. Slika 7.8 pokazuje klasifikaciju
danas aktuelnih numeričkih metoda strukturne analize. [15]
Analiza metodom konačnih elemenata zahteva fizičku diskretizaciju konstrukcije i izbor konačnih
elemenata koji adekvatno opisuju njeno ponašanje pri spoljačnjem uticaju. Raznovrsnost uticaja i
geometriji struktura, uslovila je brojnost vrsta i podvrsta konačnih elemenata. Osnovna razlika među
njima ogleda se u različitosti "unutrašnjih" funkcija. Te "unutrašnje" funkcije, funkcije oblika (shape
fumction), opisuju polje pomeranja u elementu i određuju aproksimacije kontinuuma u metodi konačnih
elemenata. Izbor konačnog elementa osim topologije podrazumeva izbor interpolacione funkcije i
direktno određuje tačnost metode. Osnovni tipovi konačnih elemenata su odredjeni prostorom koji
koriste. Jednodimenzioni konačni elementi su zatege, štapovi, grede, užadni elementi, granični elementi,
cevni elementi. Granični elementi su kategorija koja služi za formiranje veza na granicama kontinuma,
koja matematičkom modelu definiše neki uslov. U ovu podgrupu spadaju elementi: opruge, zazori (gap),
veze (link), stepeni slobode (DOF) i drugi. Dvodimenzioni konačni elementi definišu napone i deformacije
ravanskog kontinuuma, pa shodno tim vrstama osnovni elementi su membrana, ploča, ljuska.
Trodimenzioni konačni elementi su prizmatični i osnosimetrični. U ovu grupu spadaju i debela ploča i
debela ljuska, prizma, piramida, osnosimetrični elementi i 3D konačni elementi sa ortotropnim osobinama
kao što su slojevite forme. [15]
Konačne elemente je moguće klasifikovati i prema familiji - grupaciji (ljuska, ploča, greda), prema
redu interpolacionih funkcija (linearan, paraboličan, kubni), geometriji (trougaoni, četvorougaoni), prema
fizičkim osobinama (tanka ljuska, debela ljuska) i prema materijalnim svojstvima (izotropan, anizotropan).
Izbor konačnog elementa za modeliranje, zavisi od geometrijske forme posmatranog kontinuuma i
procene unutrašnje distribucije sila i deformacija. Geometrijska forma je zadata konceptom konstrukcije i
sadržana je na projektnoj dokumentaciji. Forme dugačkih članova (malih dimenzija poprečnog preseka u
odnosu na dužinu) zamenjuju se jednodimenzionim konačnim elementima. Ravne površine zidova,
pregrada, dijafragmi, lamela nosača, zamenjuju se dvodimenzionim konačnim elementima (obično za
analizu napona). Tamo gde se javljaju koncentrisana lokalna naprezanja usled geometrijske složenosti,
koriste se trodimenzioni konačni elementi. Njima se obično opisuju kompaktne geometrije kao što su
Analiza metodom konačnih elemenata se obično sastoji od tri koraka podržanih od strane različitih alata:
- predprocesiranje: generisanje simulacionih modela iz geometrije (CAD)
- rešavanje: izračunavanje željenog ponašanja
- postprocesiranje: vizuelizacija i izveštaj
Slika 7.13: Primer FEA koncepta: a) parametarski model, b) mrežni model, c) simulacioni model sa
definisanim materijalom, opterećenjima i graničnim uslovima
• Maketa:
- U inženjerstvu – skalirani model, najčešće u punoj veličini, strukture, aparature ili vozila
- Koristi se za proučavanje, treniranje, ili testiranje i radi procene da li se aparatura može
proisvesti lako i ekonomično
• Prototip
- U inženjerstvu – model pune veličine strukture ili dela opreme, korišćen za evaluaciju
konstrukcije, pogodnosti i performansi
- Rana originalna forma
• U svakodnevnom jeziku:
- termini “prototip” i “maketa” se često koriste jedan umesto drugog
- Oni oba uključuju ili skalirani ili model u punoj veličini strukture ili aparature korišćene za
testiranje i evaluaciju
7.6. Digitalna maketa (DMU – Digital Mock-Up) i Virtuelni prototip (VP – Virtual
Prototype)
Digitalna maketa je koncept koji dozvoljava opis proizvoda, obično u 3D, za njegov ceo životni ciklus. DMU
je obogaćen svim aktivnostima koje doprinose opisu proizvoda. Konstrukcioni inženjeri, proizvodni
inženjeri i inženjeri za podršku rade zajedno da naprave DMU. Jedan od uslova je imati neophodno znanje
budućeg proizvoda kako bi se zamenili svi fizički prototipovi sa virtuelnim, korišćenjem 3D kompjuterske
grafike. Kao dopuna to se takođe često naziva i digitalni ili virtuelni prototip. Ove dve definicije odnose se
na proizvodnju fizičkog prototipa, ali su deo DMU koncepta. DMU omogućava inženjerima da konstruišu
kompleksne proizvode i verifikuju njihovu konstrukciju bez da ikada naprave fizički model. DMU
omogućava lakše proučavanje sklopova, mugućih sukoba delova u sklopu, analizu tolerancija, simulaciju
ponašanja i funkcije, ergonomsku simulaciju. [1]
Ciljevi DMU:
• Smanjeno vreme potrebno za lansiranje proizvoda na tržište zahvaljujući identifikovanju
potencijalnih problema u konstrukcionom procesu.
• Smanjeni troškovi razvoja proizvoda minimiziranjem broja fizičkih prototipova koji treba da se
naprave
• Povećan kvalitet proizvoda dozvoljavanjem većem broju konstrukcionih alternativa da budu
ispitane pre nego što bude izabrana konačna. [16]
Proces razvoja i konstruisanja proizvoda su se ranije uglavnom oslanjali na iskustvo i procenu inženjera u
proizvodnji inicijalnog konstrukcionog koncepta. Fizički prototip bi onda bio napravljen i testiran kako bi
se ocenile performanse. Bez ikakvog načina da se ocene performanse unapred, inicijalni prototip je retko
kad zadovoljavao očekivanja. Inženjeri su obično morali da redizajniraju inicijalni koncept više puta kako bi
uklonili slabosti koje su uočene prilikom fizičkog testiranja.
Danas su proizvođači pod pritiskom da smanje vreme potrebno za razvoj proizvoda i njegovo lansiranje na
tržište i da povećaju nivo performansi i pouzdanosti. Mnogo veći broj proizvoda se razvija u formi
virtuelnih prototipova u kojima se koristi softver za inženjersku simulaciju radi predviđanja performansi
pre pravljenja fizičkog prototipa. Inženjeri mogu brzo da prouče performanse na hiljade konstruktorskih
alternativa bez utroška vremena i novca potrebnog za pravljenje fizičkih prototipoba. Mogućnost
istraživanja širokog raspona konstrukcionih alternativa dovodi do poboljšanja u performansama i
kvalitetu. Takođe je značajno smanjeno vreme potrebno da se proizvod lansira na tržište, jer je vreme
potrebno za izradu virtuelnih prototipova značajno manje nego li fizičkih prototipova. [17][18][19][20]
Rapid Prototyping (brza izrada prototipova) je automatska konstrukcija fizičkih objekata korišćenjem
proizvodne tehnologije dodavanja primesa. Prve tehnike za RP postale su dostupne kasnih 1980-tih, i
korišćene su za proizvodnju modela i prototipova. Danas se koriste u mnogo širem opsegu aplikacija a čak
se i koriste za proizvodnju delova proizvodnog kvaliteta u relativno malom broju. Neki skulptori ih koriste
za proizvodnju složenih delova na umetničkim egzebicijama. [21]
Korišćenje tehnologije proizvodnje dodavanjem primesa omogućava da se virtuelni modeli iz CAD-a ili
softvera za animaciju, transformišu u tanke slojeve, a zatim se sukcesivnim slaganjem tih slojeva dobije
kompletan model. Tim procesom se dobija fizički model koji je skoro potpuno indentičan virtuelnom
modelu.
Sa proizvodnom tehnologijom dodavanja primesa, mašina čita podatke iz CAD crteža i pravi sukcesivne
slojeve tečnosti, praha ili slojevitog materijala, i na ovaj načim pravi model iz serije sukcesivnih slojeva
(slika 8.1). Ovi slojevi koji odgovaraju virtuelnom preseku iz CAD modela, spajaju se zajedno kako bi
napravili konačan oblik. Primarna prednost aditivne fabrikacije je njena sposobnost pravljenja skoro bilo
kog geometrijskog oblika. Standardni data interfejs između CAD softvera i mašine je STL format fajla. STL
aproksimira oblik dela ili sklopa korišćenjem trougaonih faseta. Manje fasete daju površine modela višeg
kvaliteta.
Reč “rapid – brzo” je relativna: konstrukcija modela ovakvim aditivnim metodama može trajati od
nekoliko sati do nekoliko dana, zavisno od metode koja se koristi i veličine i složenosti modela. Aditivni
sistemi za RP mogu obično da napravo modele za nekoliko sati, mada to može znatno varirati u zavisnosti
od mašine koja se koristi i veličine i brija modela koji se proizvode simultano. [21]
Tradiciomalno livenje ubrizgavanjem može da bude jeftinije za proizvodnju delova od polimera u velikim
količinama, ali aditivna fabrikacija može biti brža i jeftinija kada se proizvode delovi u malim količinama.
3D štampači daju dizajnerima i razvojnim timovima mogućnost da proizvode delove i koncept modele
koristeći stoni 3D štampač.
Rp sada ulazi u fazu “brze proizvodnje” – Rapid Manufacturing, i mnogi stručnjaci veruju da je to sledeći
nivo u tehnologiji proizvodnje. [22]
• Koncept modeli
• Provera forme i međusobnih odnosa
• Proučavanje ergonomije
• Testiranje funkcionalnisti
• Predlizi i prezentacije
• Verifikacija CAD podataka
• Proizvodne analize
• Brza izrada alata (Rapid Tooling)
• Brza proizvodnja (Rapid Manufacturing)
Na tržištu je dostupan veliki broj konkurentskih tehnologija. Kako su sve aditivne tehnologije njihova
glavna razlika je način na koji se prave slojevi i kreiraju delovi. Neke tope ili omekšavaju materijale kako bi
proizvele delove (SLS, FDM) dok druge slažu tečne termosetove koji se očvršćavaju na različite načine. U
slučaju laminarnih sistema, tanki slojevi se seku a zatim spajaju zajedno. Od 2005. Konvencionalne mašine
za RP koštaju oko 30000€.
AM (adidivna proizvodnja) se definiše kao proces spajanja materijala radi izrade objekta iz 3D digitalnog
modela, obično sloj po sloj, za razliku od tehnologija kod kojih se oduzima materijal, kao što je
tradicionalna obrada rezanjem.
AM opisuje tehnologije koje se svuda mogu koristiti kroz ceo životni ciklus počev od pre-produkcije (Rapid
Prototyping) do proizvodnje punog obima (Rapid Manufacturing) pa čak i za izradu alata i
postprodukcijsku kostumizaciju.
Za ostvarivanje AM proizvodnje potrebne su samo tri stvari: materijali, energija i CAD model. AM je
ekstremno novi metod proizvodnje, tako da mnogi od procesa nisu potpuno dokazani. [24] Napredak u RP
tehnologiji omogućio je korišćenje materijala koji su pogodni za finalnu proizvodnju. Ovaj napredak u
korišćenju materijala omogućio je direktnu proizvodnju finalnih komponenti, ali ipak, potrebno je
prevazići još dosta prepreka kako si se adidivna proizvodnja mogla uzeti kao realističan izbor prilikom
proizvodnje.
Selektivno lasersko sinterovanje je tehnika aditivne proizvodnje koja koristi lasere velike snage radi
spajanja malih delove plastike, metala, keramike ili stakla u masu koja ima željeni 3D oblik. Laser
selektivno spaja prah materijala uz pomoć skeniranja preseka generisanih iz 3D digitalnih modela na
površinu korita sa prahom. Nakon što se skenira jedan presek, korito sa prahom se spušta za debljinu
jednog sloja, i dodaje se novi sloj materijala na vrhu, i proces se ponavlja dok deo ne bude gotov. [25]
U poređenju sa drugim
metodama aditivne
proizvodnje , SLS može
proizvesti delove široke
raznovrsnosti komercijalno
dostupnih prahova materijala.
Ovo uključuje polimere kao što
su najlon, polistiren,
kompozitni materijali, metale
uključuju čelik, titanijum,
legure, kao i peskove za
Slika 8.7: SLS proces izrade i mašina za SLS sinterovanje pravljenje peščanih ili
školjkastih kalupa za livenje.
SLS se ostvaruje na mašinama koje se zovu SLS sistemi. SLS tehnologija je u širokoj upotrebi širom sveta
zbog njene mogućnosti lakog pravljenja veoma kompleksnih geometrijskih oblika direktno iz CAD modela.
Iako je počela kao način izrade delova prototipova u ranom razvojnom ciklusu konstruisanja, proširila se
na ograničenu proizvodnju konačnih delova.
Za razliku od nekih drugih metoda aditivne proizvodnje kao što su SLA i FDM, SLS ne zahteva konstrukcije
za potporu zbog činjenice da se deo koji se izrađuje okružen svo vreme nesinterovanim prahom.
8.4. DMLS – Direct Metal Laser Sintering (diresktno lasersko sinterovanje metala)
DMLS je aditivna tehnologija fabrikacije metalnih delova. U procesu se koristi 3D CAD model koji se
prevodi u .stl fajl i šalje softveru mašine. Zatim se geometrija 3D modela odgovarajuće orijentiše kako bi
mogla da se napravi i dodaje se konstrukcija za podupiranje. Tehnologija spaja metalni prah u čvrsti deo
tako što ga lokalno topi uz pomoć fokusiranog laserskog snopa. Delovi se izrađuju dodavanjem materijala
sloj po sloj, obično koristeći slojeve debljine 20 µm. Ovaj proces dozvoljava visokokompleksne
geometrijske oblike koji su napravljeni u 3D CAD alatima, potpunu automatizaciju i bez korišćenja ikakvih
alata. DMLS metoda dozvoljava izradu delova visoke tačnosti i detaljnosti, visok površinski kvalitet i
dobijanje odličnih mehaničkih karakteristika izrađenih delova.
DMLS ima mnoge prednosti u odnosu na tradicionalne tehnike proizvodnje. Brzina je najočiglednija zato
što nije potreban specijalan alat a delovi se mogu proizvesti za nekoliko sati. Pošto DMLS može koristiti
Seminarski rad – Virtuelni razvoj proizvoda
Ristić Marko 91/09 64
većinu legura, prototipi izrađeni na ovaj način mogu biti i funkcionalni delovi napravljeni od istog
materijala kao i proizvodne komponente. Prednosti nisu samo kod izrade prototipova, DMLS se takođe
može koristiti i u proizvodnji. Ova metoda dozvoljava slobodu pri konstruisanju, i efikasnija konstrukciona
rešenja u tehničkim aplikacijama. Pošto se delovi izrađuju sloj po sloj, moguđe je izraditi unutrašnje oblike
i prelaze koji nebi mogli biti izliveni ili izrađeni na drugi način. Kompleksne geometrije i sklopovi sa više
komponenata mogu biti uprošćeni sa manje delova i jeftinijom konstrukcijom.
Materijali koji se koriste kod ove metode mogu biti nerđajući i ugljenični čelici, kobalt, hrom, titanijumske
legure. Teoretski se može koristiti bilo koja legura kada je proces u potpunosti razvijen i dokazan.
FDM je aditivna proizvodna tehnologija često korišćena za modeliranje, izradu prototipova i proizvodne
aplikacije. FDM počinje sa softverskim procesom, koji procesira STL fajl nekoliko minuta, matematički
izrezujući i orijentišući model za proces izrade. Ako je potrebno automatski se dodaje i konstrukcija za
potporu. Mašina u sebi ima uskladištena dva materijala, jedan za izradu modela i drugi za potpornu
konstrukciju koja se nakon toga odbacuje, ili rastvara.
Termoplastika se topi i deponuje u glavi za ekstruziju koja se kreće po putanji livenja koja je definisana
CAD crtežom. Materijal se lije u slojevima debljine 0,125 mm, a deo se izrađuje sloj po sloj od dna ka vrhu.
FDN radi po aditivnom principu dodavanja materijala u slojevima. Plastična nit ili metalna žica se
odmotavaju od kotura, i dostavljaju u štrcaljku za brizganje, štrcaljca se zagreva kako bi se istopio
materijal, i može da se pomera horizontalno ili vertikalno uz pomoć numerički kontrolisanog mehanizma,
koji se kontroliše uz pomoć CAM
paketa. Za pomeranje štrcaljke obično
se koriste koračni ili servo motori. [28]
Slika 8.10: Mašina za stereolitografiju Slika 8.11: Prototip izrađen SLS metodom
LOM je sistem RP-a razvijen od strane korporacije Helisys. Kod ove metode slojevi papira, plastike ili
metalnih laminata su premazani adhezivom i sukcesivno međusobno zalepljeni i izrezani na odkovarajući
oblik mehaničkim reznim sredstvom ili laserom.
Karakteristike:
EBM je tip aditivnog procesa proizvodnje metalnih delova. Često se klasifikuje kao RP i RM metod.
Tehnologija priozvodi metalne delove topljenjem metalnog praha sloj po sloj sa elektronskim snopom u
visokom vakuumu. Za razliku od nekih tehnika sinterovanja, delovi imaju punu gustinu, bez šupljina su, i
ekstremno jaki.
Ovom metodom se proizvode metalni delovi direktno iz metalnog praha. EBM mašina čita podatke sa 3D CAD
modela i pravi sukcesivne slojeve od praškastog materijala. Ovi slojevi se sjedinjavaju zajedno uz pomoć
elektronskog snopa koji je kompjuterski kontrolisan. Na ovaj način se izrađuju delovi. Proces se odvija u
vakuumu, što ga čini pogodnim za proizvodnju delova od materijala koji imaju visoki reaktivni afinitet prema
kiseoniku, npr. titanijum.
Istopljeni materijal je od čiste legure u prahu od konačnog materijala koji treba da se napravi (bez filera). Iz tog
razloga kod EBM nije potrebana dodatna termička obrada za dobijanje punih mehaničkih karakteristika
dobijenih delova. Taj aspekt dozvoljava klasifikaciju EBM-a sa SLM-om gde je kod konkurentskih tehnologija
kao što su SLS i DMLS potrebna dodatna termička obrada nakon izrade. U poređenju sa SLM i DMLS, EBM ima
superiorniju brzinu izrade zbog veće gustine energije i metoda skeniranja. [31]
Titanijumske legure se široko koriste sa ovom tehnologijom, što je čini pogodnom za tržište medicinskih
implanta. Veštački kukovi se serijski proizvode ovom metodom od strane dva proizvođača u Evropi od 2007.
godine i do danas je ugrađeno više od 10000 kukova proizvedenih na ovaj način. Nedavno je osvojena i
proizvodnja od γ-TiAl (gama titanijum aluminid) legura za proizvodnju lopatica kod avionskih mlaznih motora.
8.9. 3D štampanje
3D štampanje je oblik aditivne proizvodne tehnologije gde se kreiraju trodimenzionalni objekti slaganjem
sukcesivnih slojeva materijala. 3D štampači su generalno brži, pristupačniji i jednostavniji za korišćenje od
ostalih aditivnih tehnologija RP-a. 3D štampači omogućavaju razvojnim timovima mogućnost štampanja
delova i sklopova napravljenih od nekoliko materijala sa različitim mehaničkim i fizičkim karakteristikama,
u jednom procesu izrade.
3D štampač radi tako što uzima 3D kompjuterski fajl a zatim koristi i pravi seriju slojeva u poprečnom
preseku. Svaki sloj se onda štampa preko predhodnog kako bi se napravio 3D objekat. Od 2003. došlo je
do značajnog porasta prodaje 3D štampača. Posledično tome došlo je i do pada cene 3D štampača. [32]
Tehnologija se takođe koristi i u juvelirstvu, izradi obuće, industrijskom dizajnu, arhitekturi, inženjerstvu i
konstrukcijama, automobilskoj industriji, aeronautici, stomatologiji i medicini.
Korišćenje tehnologija 3D skeniranja dozvoljavaju replikaciju realnih objekata bez korišćenja tehnika
livenja, koje u mnogim slučajevima mogu da budu skuplje, teže, ili previše invazivne: u slučaju repliciranja
antičkih artefakta, gde bi direktan dodir smesa za livenje oštetio površinu originalnog objekta. [33]
Menadžment podacima je eksplicitni menadžment vitalnih podataka i informacija koje poseduju pojedinci
kako bi se informacije efektivno podelile i bile korišćene od strane drugih pojedinaca unutar organizacije.
Kroz efektivno deljenje kooperativnog intelektualnog kapitala, organizovano znanje se mora efikasno
transformisati u poslovnu inteligenciju.
Personalno znanje koje uključuje poslovni proces mora se prevesti u kooperativno znanje kako bi se
moglo koristiti u korist organizacije i kako bi se dosledno koristilo.
Osnovna funkcija sistema za skladištenje i obradu znanja bi trebalo da bude omogućavanje informacija
dostupnim autorizovanim korisnicima. Ipak, implementacija jednostavnog menadžmenta podacima,
indeksiranje dokumenata i pronalaženje sistema je samo početak. Objedinjavanje kooperativnog znanja
uključuje više od softvera i tehnologije, zahteva takođe i dobar i jak softver za menadžment dokumentima
kao i kulturnu transformaciju načina procesiranja podataka, njihovog skladištenja, distribucije kao i
njihovo pretvaranje u inovaciju.
Dobar softver za skladištenje i obradu znanja u nekoj radnoj organizaciji treba da obezbedi: [37]
1. Svrha: KM sistem imaće eksplicitni zadatak za menadžment znanja kao što je kolaboracija,
deljenje.
2. Sadržaj: Jedna svrha KM sistema je pogled na znanje kao informaciju koja je veoma dobro
organizovana, akumulirana i usađena u sadržaj kreacije i aplikacije.
3. Procesi: KM sistemi su razvijeni da podrže i razmenjuju procese, zadatke ili projekte
zasnovane na znanju, odnosno da razmenjuju stvaralaštvo, konstrukciju, identifikaciju,
prikupljanje, selekciju, valuaciju, organizaciju, povezivanje, struktuiranje, formalizaciju,
vizuelizaciju, transfer, distribuciju, održavanje, poboljšanje, reviziju, evoluciju, pristup,
povraćaj i zadnju ali ne i poslednju primenu znanja, poznatu kao životni ciklus znanja.
4. Učesnici: Korisnici mogu igrati ulogu aktivnih, upletenih učesnika u mrežama znanja i zajednica
čuvanih od strane KM sistema, mada ovo ne mora obavezno biti slučaj. Dizajn KM sistema se
pravi tako da reflektuje činjenicu da se znanje razvija kolektivno i da distribucija znanja dovodi
do njegove neprekidne promene, rekonstrukcije i primene u različitim kontekstima, od strane
različitih učesnika sa različitim pozadinama i iskustvima.
5. Instrumenti: KM sistemi podržavaju KM instrumente, odnosno hvatanje, pravljenje i deljenje
iskustava, pravljenje kooperativne baze znanja, taksonomija ili ontologija, menadžment
veštinama, kolaborativno filtriranje i nošenje sa interesima koji se koriste za povezivanje ljudi,
pravljenje ili održavanje zajednica ili mreža znanja.
KM sistemi pružaju integrisane servise za primenu KM instrumenata mrežama učesnika, odnosno aktivnim
radnicima u znanju, u poslovnim procesima intezivno zasnovanim na znanju kroz ceo životni ciklus znanja.
KM sistemi mogu biti korišćeni u širokom rasponu kooperativnog, kolaborativnog, adhok i hijearhijskim
zajednicama, virtuelnim organizacijama, društvima i drugim virtuelnim mrežama, radi upravljanja
medijskim sadržajima: aktivnostima, interakcijama i tokom rada; projektima; radom, mrežama,
odeljenjima, privilegijama, ulogama, učesnicima i drugim aktivnim korisnicima radi izdvajanja i generisanja
novog znanja i radi obogaćivanja, izjednačavanja i transfera u novim ishodima znanja omogućavajući nove
servise korišćenjem novih formata i različitih komunikacionih kanala.
Jasno je da se prilikom konstruisanja treba tražiti optimalno konstrukciono rešenje. Ono što nije jasno je
kako prepoznati “optimalnu” konstrukciju. Prema rečniku “optimalno” je “najviši stepen ili najbolji
rezultat dobijen ili koji se može dobiti pod određenim uslovima”.
Fraza “pod određenim uslovima” daje slobodu prilikom konstruisanja. Konstruktor može definisati uslove
koji dozvoljavaju procenu prema alternativnim rešenjima. U inženjerskoj terminologiji, to znači definisanje
matematičkih jednačina koje kvantifikuju karakteristike konstrukcije. Na primer izjava “dobre vozne
karakteristike” prevedeno bi značilo maksimalne vrednosti što se tiče ubrzanja i iskustva koje se može
doživeti prilikom vožnje. Kvantifikacioni parametar koji se koristi za evaluaciju konstrukcije predstavlja
glavni cilj koji treba da se zadovolji.
Naravno, ponekad je moguće imati više glavnih ciljeva. Na primer, vrlo je moguće da će konstruktor
automobila kao glavne ciljeve simultano postaviti sigurnost i nisku cenu. Na žalost u mnogim slučajevima,
ovi ciljevi su kontradiktorni, što konstruktoru veoma otežava posao da dostigne najbolji kompromis.
Konačna konstrukcija najčešće zahteva neku vrstu kompromisa. [38]
Radi još većeg otežavanja cele stvari veoma mali broj konstruktora ima na raspolaganju luksuz beskrajnih
resursa kako bi gonili svoje ciljeve. Bilo da su resursi novac koji može da se potroši na materijale, količina
goriva koju svemirska letelica može da ponese ili maksimalni koeficijent otpora kod sportskih automobila,
najčešće postoje granice u okviru kojih se može raditi. Ove granice ili ograničenja doveli su do razvoja
grane koja se naziva optimizacija sa ograničenjima. Rešenje koje zadovoljava ograničenja je podesno
rešenje konstrukcije.
Važno je razumeti da se ne dobijaju sve konstrukcije kao potpuno nova rešenja. U nekim slučajevima,
mora se početi od postojećih konstrukcionih rešenja i vršiti njihovo poboljšanje do najboljih mogućih
Ukoliko se počinje ni iz čega, odnosno pravi potpuno novo rešenje, mogu se navesti ciljevi i ograničenja i
onda tražiti najbolje rešenje. Ako se radi na modifikaciji postojeće konstrukcije stvari su obično malo teže
pošto postoji manja mogućnost za fleksibilnost prilikom menjanja stvari.
Mašinski inženjeri se suočavaju sa još jednim zahtevom. Većina komponenata koje se konstruišu se
moraju uklopiti sa drugim komponentama u sklopu. Ovo znači da se komponente moraju konstruisati u
ograničenom prostoru u kome komponente moraju da se uglave, a čitav sklop daje vrlo malo mogućnosti
za odstupanja pošto ograničenja definišu druge komponente.
Konačno, možda i ne bude dozvoljeno menjati svaki mogući parametar. Na primer materijal koji se koristi
možda poseduje ograničenja koja su izvan kontrole konstruktora: ukoliko se koristi čelični lim ograničenja
su takođe i komercijalno dostupne debljine limova. [38]
Pravljenje koncepta uključuje sintezu ideja koje sugerišu različite alternative i predloge. Ocenjivanje
performansi svakog predloženog rešenja uključuje analizu funkcije određenog predloženog rešenja. Kod
konstruktora se postavlja pitanje na koju funkciju treba da se fokusira.
Pogodana strana korišćenja konstruktorske optimizacije kao deo CAE paketa je što se simultano mogu
raditi obe stvari, umesto raditi jednu za drugom. Kao što smo ustanovili, separacija konceptualne
konstrukcije i verifikacije konstrukcije u odvojene korake je bila jedna od glavnih razloga zašto analiza nije
najbolje uspevala.
Kompjuterska optimizacija ovo menja. Konstruktor definiše ograničenja i postavlja optimizacionom alatu
da dođe do predloga. Optimizator koristi alat za analizu radi odlučivanja kako da promeni početnu
konstrukciju kako bi dobio bolju.
U kvalitativnoj terminologiji, analizirani problem ima samo jedan tačan odgovor ( ili barem u linearnoj
analizi, gde je jedinstvenost rešenja važna). Konstrukcija naravno, nema jedinstveno “tačno” rešenje.
Uvek postoji veći izbor opcija koje mogu da zadovolje iste zahteve, zbog čega je veoma važno je tragati za
optimalnim rešenjem. Ovo je razlog zbog čega dobar analitičar najčešće nije i dobar konstruktor.
Za konstruktora, analiza i optimizacija su više komplementarne funkcije. One su jednako važni delovi
konstrukcione optimizacije: model konstrukcione optimizacije se sastoji od analitičkog modela i
optimizacionog modela. Ovo su povezane i zavistne ali odvojene oblasti, tako da treba razumeti koji
delovi konstrukcionog problema su definisani u analitičkom modelu a koji u optimizacionom modelu.
Svet optimizacije bi bio veoma težak za život. To je otprilike kao zadatak naći crnu mačku u mračnoj sobi.
Znate da je negde tamo, ali morate da osećate ispred sebe, vraćate se nazad i menjate pravac veoma
često sobzirom da i mačka menja poziciju svaki put kada se pomerite. U svetu linearnih jednačina, barem
smo sigurni da postoji mačka u sobi, i da postoji samo jedna mačka koju tražimo. Na ovo se ne može
računati sa mnogim problemima u stvarnom svetu. Sobzirom da se osoba koja analizira zove analitičar,
Sobzirom da bi smo bili srećni makar da nađemo bolje rešenje iako ono nebi bilo i najbolje, obično tražimo
neko optimalno rešenje, a ne obavezno određeno optimalno rešenje.
Teorija optimizacije, po konvenciji, je traženje minimuma funkcije optimizacije. Funkcija koja ima samo
jedan minimum u domenu optimizacije zove se konveksna funkcija. Krive drugog reda imaju samo jedan
ekstremum. Krive višeg reda mogu imati više ekstremuma u optimizacionom domenu. Ekstremum u kome
optimizaciona funkcija ima najmanju vrednost se zove globalni minimum, dok se svi ostali minimumi
nazivaju lokalni minimumi.
Problemi u stvarnom svetu mogu imati na stotine, ako ne i hiljade konstrukcionih promenljivih. A funkcija
optimizacije je najčešće višeg reda, sa više lokalnih minimuma u domenu optimizacije.
Matematika optimizacije
Problemi optimizacije mogu da budu linearni – kada postoji linearna zavisnost između ulaznih veličina i
izlaznih i nelinearni.
Napraviti laku konzolu koja treba stati u zapreminu 300 x 300 x 600mm. Treba da bude napravljena od
čelika, nosivost 100 kg, maksimalna dozvoljena deformacija 0,1mm, maksimalni dozvoljeni napon 200
N/mm2. Dozvoljeno je koristiti čelični lim koji može biti debljine 1mm, 2mm ili 4mm.
U ovom slučaju, prostor za konstrukciju bi bio 300 x 300 x 600mm. Cilj je minimizirati masu. Ograničenja bi
bila dozvoljeni napon i deformacija. Konstrukcione promenljive bi bile debljina ima, konstrukcija-lokacija
materijala unutar dozvoljenog prostora za konstruisanje.
Kada se konstrukcione promenljive promene, takođe se menjaju i odgovori. Ako se promeni debljina lima,
menja se i masa konzole. Promeniće se i deformacija i napon. Tako da će konstruktor morati ponovo da
traži odgovor od paketa za analizu da oceni odgovore.
Ova iterativna procedura će se nastaviti dok konstruktor ne zaključi da je našao najbolju moguću
konstrukciju za data ograničenja i promenljive.
Deo izazova prilikom optimiziranja proizvoda je to da konstruktori nisu uvek u mogućnosti da jasno
definišu njihov konstrukcioni problem ili daju definiciju “optimalnog”. Ovo ne treba previše da zastrašuje
čak i ako se ne dobije najbolja konstrukcija, bilo koja promena na postojećoj dovodi do bolje. Tehnologija
optimizacije je veoma robustna danas. Većina metoda su inteligentno implentirane od strane softvera.
Optimizacioni metod
Finiš
Analiza/evaluacija Excel, Matlab, LSOpt,
SOL2000, sopstveni kod
Nastran, LSDyna, Matlab,
Excel…
Izabrani model
Excel, SOL2000, LSOpt,
Matlab, sopstveni kod
Slika 10.3: Povezivanje optimizacionih modela, metoda i alata kod kompjuterske optimizacije[1]
[1] Kristina Shea, Computer Aided Product Development, Technischen Universitä t Mü nchen, (TUM),2006
[2] Jivka Ovtcharova, A framework for feature-based product design: fundamenyal principles, system concepts,
applications
[3] Miltenović V., Razvoj proizvoda – strategija, metode, primena, Univerzitet u Nišu – Mašinski fakultet, Niš, 2003.
[4] Michael Friendly (2008). "Milestones in the history of thematic cartography, statistical graphics, and data
visualization".
[5] Kalawsky, R. S. (1993). The Science of Virtual Reality and Virtual Environments: A Technical, Scientific and
Engineering Reference on Virtual Environments, Addison-Wesley, Wokingham, England
[6] Mychilo Stephenson (2005). Power, Madness, & Immortality: the Future of Virtual Reality.
[7] Kenneth Crow "Product Data Management/Product information management"
[8] In the words of the Simulation article in Encyclopedia of Computer Science, "designing a model of a real or imagined
system and conducting experiments with that model".
[9] Sokolowski, J.A., Banks, C.M. (2009). Principles of Modeling and Simulation. Hoboken, NJ: Wiley. p. 6. ISBN 978-0-470-
28943-3.
[10] Simulated reality (http://en.wikipedia.org/wiki/Simulated_reality)
[11] Sherman, W.R., Craig, A.B. (2003). Understanding Virtual Reality. San Francisco, CA: Morgan Kaufmann. ISBN 978-1-
55860-353-0.
[12] Zahraee, A.H., Szewczyk, J., Paik, J.K., Guillaume, M. (2010). Robotic hand-held surgical device: evaluation of end-
effector’s kinematics and development of proof-of-concept prototypes. Proceedings of the 13th International
Conference on Medical Image Computing and Computer Assisted Intervention, Beijing, China.
[13] Benedettini, O., Tjahjono, B. (2008). "Towards an improved tool to facilitate simulation modeling of complex
manufacturing systems". International Journal of Advanced Manufacturing Technology43 (1/2): 191–9.
doi:10.1007/s00170-008-1686-z.
[14] Banks, J., Carson J., Nelson B.L., Nicol, D. (2005). Discrete-event system simulation (4th ed.). Upper Saddle River, NJ:
Pearson Prentice Hall. ISBN 978-0-13-088702-3.
[15] Dr. M. Jovanović, Mr. J. Jovanović : CAD/FEA Praktikum za projektovanje u mašinstvu, Podgorica 2000.
[16] Digital Mockup (http://en.wikipedia.org/wiki/Digital_mockup)
[17] James C. Schaaf, Jr. and Faye Lynn Thompson. “Systems Concept Development with Virtual Prototyping”.
Proceedings of the 29th conference on Winter simulation, pp. 941 - 947. 1997. DOI 10.1.1.74.2308
[18] Dan LaCourse, “Virtual Prototyping Pays Off”. Cadalyst Magazine. May 1, 2003.
[19] Tim Ghazaleh. “Virtual Prototyping” (PDF). Printed Circuit Design & Manufacture Magazine. November 1, 2004.
[20] Von Thomas Otto. "Endlich umfassend simulieren". Digital Engineering, 6/10 – July–August 2010
[21] Rapid Prototyping (http://en.wikipedia.org/wiki/Rapid_prototyping)
[22] Wohlers Report 2009, State of the Industry Annual Worldwide Progress Report on Additive Manufacturing,
Wohlers Associates, 2009, http://www.wohlersassociates.com/, ISBN 0-9754429-5-3
[23] Wright, Paul K. (2001). 21st Century manufacturing. New Jersey: Prentice-Hall Inc.
[24] Hopkinson, N & Dickens, P 2006, 'Emerging Rapid Manufacturing Processes', in Rapid Manufacturing; An industrial
revolution for the digital age, Wiley & Sons Ltd, Chichester, W. Sussex
[25] Selective Laser Sintering (http://en.wikipedia.org/wiki/Selective_laser_sintering)
[26] Prasad K. D. V. Yarlagadda, S. Narayanan. "GCMM 2004: 1st International Conference on Manufacturing and
Management". 2005.
[27] Additive Companies Run Production Parts (http://www.rapidtoday.com/rqm.html)
[28] http://en.wikipedia.org/wiki/Fused_deposition_modeling
[29] Kalpakjian, Serope and Steven R. Schmid. Manufacturing Engineering and Technology 5th edition. Ch. 20 (pg 586-
587 Pearson Prentice Hall. Upper Saddle River NJ, 2006.
[30] http://en.wikipedia.org/wiki/Laminated_object_manufacturing
[31] http://en.wikipedia.org/wiki/Electron_beam_melting
[32] Close-Up On Technology - 3D Printers Lead Growth of Rapid Prototyping - 08/04". Ptonline.com.
[33] Paolo Cignoni, Roberto Scopigno (June 2008), "Sampled 3D models for CH applications: A viable and enabling new
medium or just a technological exercise?" (PDF), ACM Journal on Computing and Cultural Heritage 1 (1): 1,
doi:10.1145/1367080.1367082.
[34] Z Corporation (http://www.zcorp.com)
[35] Akscyn, Robert M., Donald L. McCracken and Elise A. Yoder (1988). "KMS: A distributed hypermedia system for
managing knowledge in organizations". Communications of the ACM 31 (7): 820-835.
[36] Maier, R (2007): Knowledge Management Systems: Information And Communication Technologies for Knowledge
Management. 3rd edition, Berlin: Springer.
[37] Document Management Software: infoRouter: http://www.inforouter.com
[38] Singiresu S. Rao, Engineering Optimization: Theory and Practice