ČETVRTI DIO

Jednog ugodnog i oblačnog dana u kolovozu 1969. jedan je autobus vozio uskom cestom
na samome kraju jednoga sørlandskog otoka, između vrtova i stjenovitih bregova, livada i
šumaraka, uzbrdo pa nizbrdo i kroz oštre zavoje, ponegdje s drvećem na objema stranama, kao u
tunelu, ponegdje s morem naprijed. Autobus je bio iz arendalske podružnice prijevoznika
Dampskibsselskab te je kao i sva njihova vozila bio svjetlosmeđ-tamnosmeđ. Vozio je preko
mosta, oko zaljeva, upalio desni žmigavac i stao uz rub ceste. Vrata su se otvorila i iz njega je
izašla mala obitelj. Otac, visok i vitak muškarac u bijeloj košulji i svijetlim hlačama od sintetike,
nosio je dva kovčega. Majka, u kaputu boje pijeska i sa svjetloplavom maramom preko duge
kose, jednom je rukom držala dječja kolica, a drugom vodila dječačića. Mastan, sivi ispušni plin
načas je ostao u zraku iza autobusa nakon što se odvezao.
“Dio puta još moramo pješice”, rekao je otac.
“Možeš, Yngve?” rekla je majka pogledavši dječačića, koji je kimnuo.
“Naravno”, rekao je.
Imao je četiri i pol godine, svijetlu, gotovo bijelu kosu i preplanulu kožu nakon dugog
ljeta na suncu. Njegov brat, u dobi od skoro osam mjeseci, ležao je u kolicima i gledao u nebo, ne
znajući gdje su ni kamo idu.
Polako su išli uzbrdo. Cesta je bila makadamska, puna manjih i većih rupa nakon velikog
pljuska. Na objema stranama prostirala su se polja. Nakon ravnog poteza, dugačkog možda petsto
metara, počinjala je šuma, spuštala se prema šljunčanim plažama i bila niska, nekako stlačena
vjetrom s mora.
Kuća, novoizgrađena, stajala je na desnoj strani. Inače nije bilo kuća na vidiku.
Velike osovine na kolicima škripale su. Djetešce je nakon nekog vremena sklopilo oči,
uljuljkano u san divnim kotrljanjem. Otac, koji je imao kratku, tamnu kosu i crnu, gustu bradu,
spustio je jedan kovčeg da dlanom obriše znoj sa čela.
“Stvarno je sparno”, rekao je.
“Da”, rekla je ona. “Ali možda je uz more svježije.”
“Nadajmo se”, rekao je i ponovno uzeo kovčeg.
***

Ta po svemu obična obitelj, gdje su roditelji bili mladi, kao što su svi roditelji bili mladi u
ono vrijeme, s dvoje djece, kao što su gotovo svi tada imali dvoje djece, doselila se iz Osla, gdje
su pet godina stanovali u Thereses gati odmah pokraj stadiona u Bislettu, na Tromovi, gdje se za
njih gradila nova kuća u jednome naselju. Dok su čekali da kuća bude gotova, trebali su unajmiti
drugu, staru u kampu Hove. U Oslu je on danju studirao engleski i norveški, a noću radio kao
čuvar, dok je ona išla u školu za medicinske sestre u Ullevålu. Iako on nije završio studij, tražio
je i dobio posao nastavnika u višim razredima osnovne škole u Rolighedenu, a ona se zaposlila u
Kokkeplassenu, psihijatrijskoj bolnici. Upoznali su se u Kristiansandu kad im je bilo sedamnaest
godina, ona je zatrudnjela kad im je bilo devetnaest, pa su se vjenčali s dvadeset na maloj
vestlandskoj farmi na kojoj je ona odrasla. Nitko iz njegove obitelji nije došao na svadbu, i
premda se on smiješi na svim slikama, na njemu se vidi da je nekako usamljen, vidi se da ne
pripada sasvim među svu njezinu braću i sestre, tetke i stričeve, bratiće i sestrične.
Sad su im dvadeset četiri godine i pravi je život tek pred njima. Vlastiti poslovi, vlastita
kuća, vlastita djeca. Njih su dvoje zajedno i budućnost kojoj idu ususret njihova je.
Ili možda nije?
Rođeni su iste godine, 1944., i pripadaju prvoj poslijeratnoj generaciji, koja je u
mnogočemu predstavljala nešto novo, pogotovo zato što se njihov životni vijek prvi put u ovoj
zemlji odvijao u društvu koje je u velikoj mjeri planirano. Pedesete su bile vrijeme za razvoj
sustava - obrazovnoga sustava, zdravstvenoga sustava, socijalnoga sustava, prometnoga sustava -
te razvoj državnih služba i institucija, u opsežnoj centralizaciji koja je u zapanjujuće kratkom
roku preobrazila ljudske živote. Njezin otac, rođen početkom dvadesetoga stoljeća, bio je s farme,
na kojoj je i ona odrasla, u Sorbøvågu u Ytre Sognu i nije bio obrazovan. Njezin djed s očeve
strane bio je s jednoga obližnjeg otoka, kao vjerojatno i njegov otac i otac njegova oca. Njezina
majka bila je s jedne farme u Jolsteru, stotinjak kilometara dalje; ni ona nije bila obrazovana, a
njezinoj je obitelji trag sezao sve do šesnaestoga stoljeća. Njegova se pak obitelj nalazila više na
društvenoj ljestvici, u smislu da su mu i otac i stričevi bili fakultetski obrazovani. No i oni su
živjeli na istome mjestu gdje i njihovi roditelji, dakle u Kristiansandu. Njegova majka, koja nije
bila obrazovana, došla je iz Åsgårdstranda, otac joj je bio pomorski kapetan, a u obitelji je imala i
policajaca. Kad je upoznala svojega muža, otišla je s njim u njegov rodni grad. Takav je bio
običaj. Promjena koja se dogodila u pedesetima i šezdesetima bila je prava revolucija, samo bez
uobičajenoga nasilja i iracionalnosti. Ne samo da su djeca ribara i farmera, industrijskih radnika i
prodavača krenula na fakultete i školovala se za nastavnike i psihologe, povjesničare i socijalne
radnike nego su se i mnogi od njih odselili u gradove daleko od kraja iz kojega im dolazi obitelj.
Činjenica da su to sve činili krajnje samorazumljivo uvelike govori o snazi duha vremena. Duh
vremena dolazi izvana, ali djeluje iznutra. Utječe na sve, ali ne utječe na sve jednako. Mladoj
majci iz šezdesetih bilo bi nezamislivo da se uda za momka sa susjedne farme i provede cijeli
život ondje. Ta htjela je pobjeći! Htjela je živjeti vlastiti život! Isto je vrijedilo i za njezina brata i
sestre, a isto je vrijedilo i za obitelji diljem zemlje. Ali zašto su to htjeli? Otkuda tako snažna
želja? Da, otkud su došle te nove ideje? U njezinoj obitelji nije postojala takva tradicija; jedini
koji je otišao bio je njezin stric Magnus, a on je otišao u Ameriku zbog siromaštva kod kuće, i
život koji je ondje živio dugo je bio zbunjujuće sličan životu koji je živio u Vestlandu. Mladome
ocu iz šezdesetih izgledalo je to drukčije: u njegovoj se obitelji očekivalo da će se školovati, ali
možda ne i da će se oženiti kćeri vestlandskoga farmera i skućiti se u naselju u okolici jednoga
sørlandskoga gradića.
No tako su, dakle, toga vrućega oblačnoga dana u kolovozu 1969. išli prema svojem
novom domu, on tegleći dva teška kovčega natrpana odjećom iz šezdesetih, ona gurajući dječja
kolica iz šezdesetih s djetešcem u dječjoj odjeći iz šezdesetih, bijeloj i punoj čipke, a između nje i
kolica, vijugajući amo-tamo, veseo i znatiželjan, uzbuđen i nestrpljiv, cupkao je njihov stariji sin
Yngve. Išli su ravnicom, kroz mali potez šume, do dvorišnih vrata koja su bila otvorena, a iza
kojih se nalazio kamp. Desno je bila automehaničarska radionica u vlasništvu stanovitog
Vraaldsena, lijevo velike crvene barake oko šljunčanoga dvorišta, a iza kampa borova šuma.
Jedan kilometar prema istoku nalazila se tromovska crkva; bila je kamena i datirala iz
1150., no dijelovi su bili i stariji, i vjerojatno je bila jedna od najstarijih crkvi u zemlji. Stajala je
na maloj uzvisini i od pamtivijeka je bila orijentir brodovima u prolazu - bila je označena na svim
pomorskim kartama. Na Maerdøu, otočiću u arhipelagu, stajala je stara kapetanova kuća, koja je
svjedočila zlatnom dobu toga kraja, osamnaestom i devetnaestom stoljeću, kad je cvjetala
trgovina s vanjskim svijetom, pogotovo trgovina drvom. Na ekskurzijama u Muzej Aust-Agdera
razredima pokazuju stare nizozemske i kineske predmete koji potječu iz tog vremena, a i ranije.
Na Tromøyi ima neobičnih i egzotičnih biljaka, donijeli su ih brodovi što su izbacivali balastne
vode, a ovdje se u školi uči da je na Tromovi prvi put u Norveškoj posađen krumpir. U
kraljevskim sagama Snorrija Sturlusona otok se spominje nekoliko puta, pod livadama i poljima
mogu se naći strelice iz kamenoga doba, a među oblim kamenjem na dugačkim šljunčanim
plažama leže fosili.
No dok je doseljenička obitelj sa svom svojom imovinom polako hodala kroz taj otvoreni
kraj, na okolišu svoj trag nisu ostavljali ni deseto stoljeće, ni trinaesto stoljeće, ni sedamnaesto ili
devetnaesto stoljeće. Učinio je to Drugi svjetski rat. Taj su kraj tijekom rata iskoristili Nijemci;
oni su izgradili barake i brojne kuće. U šumi su ležali niski kameni bunkeri, potpuno netaknuti, a
navrh litica iznad plaža nalazilo se više topovskih uporišta. U okolišu se čak nalazio i stari
njemački aerodrom.
Kuća u kojoj su trebali živjeti sljedeće godine nalazila se na osami usred šume. Bila je
crvena s bijelim prozorima. S mora, koje se nije vidjelo ali se nalazilo tek nekoliko stotina metara
niže, čuo se jednoličan šum valova. Mirisalo je na šumu i slanu vodu.
Otac je spustio kovčege, izvadio ključ i otključao vrata. Unutra je bio hodnik, kuhinja,
dnevna soba s peći na drva, kupaonica s praonicom, a na katu tri spavaće sobe. Zidovi nisu bili
izolirani, kuhinja je bila jednostavno opremljena. Nije bilo telefona, stroja za pranje posuđa,
perilice rublja ni televizora.
“Evo nas”, rekao je otac pa odnio kovčege u spavaću sobu dok je Yngve trčao od prozora
do prozora i virio van, a majka parkirala kolica s usnulim djetetom na stube pred ulaznim
vratima.
***

Ja se, naravno, ne sjećam ničega iz toga vremena. Potpuno mi se nemoguće poistovjetiti s

tim dojenčetom koje su moji roditelji fotografirali - toliko teško da mi se gotovo čini pogrešno
upotrijebiti riječ “ja” za nj - dok leži na stoliću za presvlačenje, naprimjer, neobično crvene kože,
s pruženim ručicama i nožicama i lica izobličena u kriku kojem se više nitko ne sjeća razloga, ili
na ovčjoj koži na podu, u bijeloj pidžami, još uvijek crveno u licu, s velikim tamnim očima koje
su malko žmirkale. Je li to biće ista osoba koja sjedi u Malmöu i piše ovo? I hoće li to
četrdesetogodišnje biće koje sjedi u Malmoöu i piše jednoga oblačnoga rujanskoga dana u sobi
ispunjenoj prometnom bukom i jesenskim vjetrom koji zavija kroz starinski klimatizacijski sustav
biti isto kao i sijedi i pogrbljeni starac koji će za četrdeset godina možda sjediti, tresti se i sliniti u
nekom staračkom domu negdje u nekoj švedskoj šumi? Da ne govorim o tijelu koje će jednom
ležati ispruženo na odru u mrtvačnici? Još uvijek će ga zvati Karl Ove. I nije li zaista
nevjerojatno da jedno obično ime pokriva sve to? Pokriva fetus u trbuhu, dojenče na stolu za
presvlačenje, četrdesetogodišnjaka za računalom, starca u fotelji, leš na odru. Ne bi li bilo
prirodnije baratati različitim imenima jer se njihov identitet i poimanje sebe u tolikoj mjeri
razlikuju? Pa bi se fetus mogao zvati Jens Ove, naprimjer, dojenče Nils Ove, dijete u dobi od pet
do deset godina Per Ove, u dobi od deset do dvanaest godina Geir Ove, od trinaest do sedamnaest
godina Kurt Ove, od sedamnaest do dvadeset tri godine John Ove, od dvadeset tri do trideset
dvije Tor Ove, od trideset dvije do četrdeset šest Karl Ove, i tako dalje. Tada bi prvo ime
predstavljalo ono jedinstveno u svakoj dobi, drugo ime predstavljalo bi kontinuitet, a prezime
pripadnost obitelji.
Ne, ne sjećam se ničega iz toga vremena, ne znam čak ni u kojoj smo kući živjeli, iako mi
ju je tata jednom pokazao. Sve što znam o tom razdoblju znam iz onoga što su mi ispričali
roditelji i što sam vidio na slikama. Te je zime snijeg bio visok nekoliko metara, onako kako zna
napadati u Sørlandu, a put do kuće izgledao je kao mali klanac. Ondje me Yngve vozi u kolicima,
ondje stoji na svojim kratkim skijama i smiješi se fotografu. Unutra stoji, pokazuje prema meni i
smije se, ili ja stojim sam i čvrsto se držim za ogradu krevetića. Zvao sam ga Aua, to mi je bila
prva riječ. On me, osim toga, jedini razumio što govorim, kako su mi rekli, pa je prevodio mami i
tati. Znam i da je Yngvc išao od kuće do kuće, zvonio i ispitivao ima li ondje djece. Priča je to
koju baka uvijek prepričava. “Živi li ovdje neko dijete?” rekla bi dječjim glasićem i nasmijala se.
I znam da sam pao po stubama i doživio nekakav šok, prestao sam disati, poplavio u licu i dobio
grčeve, mama je trčala sa mnom u naručju do prve kuće koja je imala telefon. Mislila je da je
epilepsija, ali nije bila, nije bilo ništa. I znam da je tata volio predavati, da je bio dobar pedagog i
da je jedne od tih godina vodio svoj razred na izlet u planine. Ima slike odande, na svima izgleda
mlado i sretno, okružen tinejdžerima odjevenima ležerno, karakteristično za rane sedamdesete:
pleteni puloveri, široke hlače, gumene čizme. Kosa im je bila voluminozna, ne voluminozna i
tapirana kao u šezdesetima nego velika i mekana i padala im je na meka tinejdžerska lica. Mama
je jednom rekla da možda nikad nije bio tako sretan kao što je bio tada. A imamo i slike bake s
očeve strane, Yngvea i mene: dvije slikane pred nekim zaleđenim jezerom, na objema smo
Yngve i ja u debelim pletenim vestama, obje je isplela baka, a moja je bila senfasto žuta i smeđa,
i dvije slikane na verandi njihove kuće u Kristiansandu, na jednoj je ona s obrazom uz moj, jesen
je, nebo je plavo, sunce nisko, gledamo prema gradu, meni su dvije ili tri godine.
Čovjek bi pomislio da te fotografije predstavljaju svojevrsno sjećanje, da su svojevrsne
uspomene, samo bez onog “ja” iz kojega uspomene obično proizlaze, i pitanje je naravno što one
onda znače. Vidio sam iz toga vremena bezbrojne slike obitelji svojih prijatelja i djevojaka, i
zbunjujuće su slične. Iste boje, ista odjeća, iste sobe, iste aktivnosti. Ali uz te slike ne vezujem
ništa, one su u određenom smislu beznačajne, a taj aspekt postaje još naglašeniji kad gledam slike
generacije prije njih: to je samo skup ljudi u stranoj odjeći koji rade nešto meni neshvatljivo.
Zapravo okidamo fotografiju vremena, ne ljudi na njoj, oni se ne daju zarobiti. Čak ni ljudi u
mojoj neposrednoj blizini. Tko je bila žena koja je pozirala pred štednjakom u stanu u Thereses
gati, u svjctloplavoj haljini, skupljenih koljena i razdvojenih listova, u toj pozi tipičnoj za
šezdesete? Ona s tapiranom kosom? Plave oči i blagi osmijeh, toliko blag da gotovo uopće nije
bio osmijeh? Ona s rukom na dršku sjajnoga vrča za kavu s crvenim poklopcem? Da, bila je to
moja majka, moja vlastita mama, ali tko je ona? O čemu je razmišljala? Kako je gledala na svoj
život, ono što je dotad proživjela i ono što ju je tek čekalo? To samo ona zna, i slika o tome ne
govori ništa. Nepoznata žena u nepoznatoj sobi, to je sve. A muškarac koji deset godina poslije
sjedi na planini i pije kavu iz jednako crvenoga poklopca termosice jer se nije sjetio spakirati
šalice prije polaska, tko je on? On s njegovanom crnom bradom i gustom crnom kosom? On s
punim usnama i vedrim pogledom? Da, naravno, bio je to moj otac, moj vlastiti tata. Ali tko je on
bio samome sebi u tom trenutku, ili u bilo kojem drugom trenutku, više nitko ne zna. I tako je sa
svim tim slikama, uključujući i one sa mnom. Potpuno su prazne; jedino značenje koje se iz njih
dade iščitati ono je koje je u njih unijelo vrijeme. Ipak, te su slike dio mene i moje najintimnije
povijesti, kao što su i slike drugih dio njihove. Važno, nevažno, važno, nevažno, val je to koji se
proteže kroz naš život i tvori njegovu osnovnu napetost. Pozivam se na sve čega se sjećam iz
prvih šest godina svojega života, i sve što se nalazi na slikama i u predmetima iz toga vremena,
sve to tvori važan dio mojega identiteta, ispunjava to “ja”, njegovu inače praznu i nezapamćenu
periferiju, značenjem i kontinuitetom. Iz svih tih komadića i fragmenata izgradio sam jednoga
Karla Ovea, jednoga Yngvea, jednu mamu i jednoga tatu, kuću u Hoveu i kuću u Tybakkenu,
dvije bake i dva djeda, jedno susjedstvo i hrpu djece.
Taj provizorij nalik na straćaru ono je što nazivam svojim djetinjstvom.
***

Pamćenje nije razumna veličina u životu. A nije iz jednostavnoga razloga: pamćenje ne

stavlja istinu na prvo mjesto. Nikad zahtjev za istinom ne određuje hoće li pamćenje neki događaj
predstaviti točno ili neće. To određuje egoizam. Pamćenje je pragmatično, varavo je i lukavo, ali
ne na neprijateljski ili zloban način; naprotiv, ono čini sve da zadovolji svojega vlasnika. Nešto
gura u bezdan zaborava, nešto izobličuje do neprepoznatljivosti, nešto galantno pogrešno tumači,
nešto, a to je gotovo ništa, pamti oštro, jasno i točno. Što ćete upamtiti točno, to nikad ne
odlučujete vi.
 Što se mene tiče, sjećanje na prvih šest godina gotovo i ne postoji. Ne sjećam se gotovo
ničega. Ne znam tko me čuvao, što sam radio, s kim sam se igrao - sve mi je to isparilo, godine
između 1968. i 1974. jedno su veliko, prazno ništa u mojemu životu. Ono sitno čega se sjećam ne
vrijedi mnogo: stojim na drvenome mostu u gotovo planinski rijetkoj šumi, poda mnom huči
nabujali potok, voda je zeleno-bijela, skačem gore-dolje, most se ljulja, a ja se smijem. Pokraj
mene stoji Geir Prestbakmo, dječak iz susjedne kuće, i on skače i smije se. Sjedim na zadnjem
sjedištu auta, zaustavljamo se na semaforu, tata se okreće i kaže da smo u Mjøndalenu. Idemo na
utakmicu Stara, rečeno mi je, ali ni vožnje onamo, ni utakmice, ni vožnje kući uopće se ne
sjećam. Hodam uzbrdo prema kući i guram veliki plastični kamion, žuto-zelen je i s njime se
osjećam fantastično, bogato, imućno i sretno. To je sve. To je mojih prvih šest godina.
Ali to su kanonizirana sjećanja, ustanovljena već sa sedam ili osam godina, magija
djetinjstva: moje prve uspomene! Međutim, postoje i druge vrste sjećanja. Ona koja nisu fiksirana
i koja je nemoguće dozvati po želji, nego kao da se s vremena na vrijeme oslobode i isplivaju u
svijest sama od sebe i neko se vrijeme ljuljuškaju ondje kao kakve prozirne meduze koje je oživio
neki određeni miris, određeni okus, određeni zvuk... Njih uvijek prati neposredan i intenzivan
osjećaj sreće. Zatim su tu sjećanja koja su vezana za tijelo čim napravite nešto što ste jednom već
napravili: podignete ruku da zaklonite oči od sunca, uhvatite loptu u zraku, trčite livadom sa
zmajem u ruci i vlastitom djecom za petama. Postoje sjećanja koja prate osjećaje: iznenadan
bijes, iznenadan plač, iznenadan strah, i nađete se ondje gdje ste bili, kao bačeni natrag u sebe,
bačeni kroz vrijeme silovitom brzinom. Zatim su tu sjećanja povezana s krajolikom. Jer krajolik u
djetinjstvu nije isti kao krajolici koji dolaze nakon njega, oni su nabijeni na posve drukčiji način.
U tom krajoliku svaki kamen, svako stablo imalo je značenje, i zato što ste sve to tada vidjeli prvi
put i zato što ste to viđali toliko puta, ukopalo se duboko u svijest, ne samo nejasno i otprilike,
kao što se krajolik oko kuće odrasle osobe ocrtava kad zatvori oči i kad ga treba prizvati, nego
gotovo groteskno precizno i detaljno. U mislima trebam samo otvoriti vrata i izaći da bi me
preplavile slike. Šljunak na prilazu, ljeti gotovo plavkast. Samo to, prilazi u djetinjstvu! I
automobili iz sedamdesetih koji su na njima stajali! Bube, žabe, taunusi, granade, ascone, kadetti,
consuli, lade, amazoni... No dobro, po šljunku, duž smeđe ograde, preko zelenoga jarka koji se
nalazio između naše ulice, autoceste za Nordåsen i ulice Elgstien, koja je išla kroz cijeli kraj i
prolazila kroz još dva naselja, osim kroz naš. Tamna padina, plodna zemlja od ruba ceste i dolje
prema šumi! Kako su male, tanke, zelene stabljike gotovo odmah počinjale nicati iz nje: krhke i
nekako same u novoj, silnoj crnini, a onda su se gotovo brutalno razmnožavale u sljedećoj godini,
dok padina nije bila posve prekrivena gustim, bujnim grmljem. Malo drveće, trava, naprstak,
maslačci, paprat i grmlje potpuno su izbrisali prije tako očitu granicu između ceste i šume. Uz
brijeg, duž pločnika s uskim zidanim rubnjakom, i sva ona voda što je curila, tekla i slijevala se
sve do njega kad bi padala kiša! Staza na desnoj strani, prečac do novoga supermarketa, B-Maxa.
Bara pokraj nje, ne veća od dva parkirališna mjesta na parkiralištu, breze što su nekako žedno
visjele nad njom. Olsenova kuća navrh brežuljka i cesta koja se usijecala iza nje. Zvala se
Grevlingveien. U prvoj kući na lijevoj strani živio je John i njegova sestra Trude; kuća se nalazila
na parceli koja je više ili manje bila kamenjar. Uvijek me bilo strah kad sam prolazio pokraj te
kuće. Dijelom zato što je John znao ležati u zasjedi i bacati kamenje ili snježne grude na svu
djecu koja su prolazila, dijelom zato što su imali vučjaka... Taj vučjak... O, sad se sjećam. Koja je
zvijer bio taj pas. Bio je vezan na verandi ili na prilazu, lajao na sve prolaznike, vukao se po
dvorištu koliko mu je to lanac dopuštao, zavijajući i cvileći. Bio je mršav, sa žutim, bolesnim
očima. Jednom se zaletio prema meni niz brijeg vukući za sobom povodac, a Trude je hitala za
njim. Čuo sam da se ne smije trčati kad vas napadne neka životinja, naprimjer medvjed u šumi;
treba stati mirno i praviti se da se ništa ne događa, pa sam to i učinio: stao sam čim sam vidio da
se zaletio. To nije ni najmanje pomoglo. Nije ga bilo briga stojim li nepomično ili ne, otvorio je
gubicu i zario mi zube u podlakticu, odmah iznad zapešća. Trude ga je dohvatila tren poslije,
zgrabila povodac i povukla ga tako jako da je pas odletio unatrag. Požurio sam se dalje, plačući.
Sve me na tom psu plašilo. Lavež, žute oči, slina koja mu je curila iz gubice, obli, šiljati zubi čiji
sam otisak sad imao na podlaktici. Kod kuće nisam ništa rekao o tome što se dogodilo, u strahu
da će vikati na mene, jer u jednom je takvom događaju bilo mnogo prilika za korenje: nisam
trebao biti ondje u tom trenutku, ili, nisam trebao plakati, ta nemam se zašto bojati psa! Od toga
dana uvijek bi me preplavio strah kad bih ugledao to pseto. A bio je to smrtni strah, jer ne samo
da sam čuo da treba stajati mirno kad opasna životinja napadne nego sam čuo i da pas može
nanjušiti strah. Ne znam tko je to rekao, no bilo je to jedna od onih stvari koje ljudi govore i koje
svi znaju: psi nanjuše ako te je strah. Tada se i sami mogu uplašiti ili postati agresivni pa prijeći u
napad. Ako ih se ne bojite, dobri su.
Kako me je to mučilo. Kako mogu nanjušiti strah? Kakav miris ima strah? I je li moguće
praviti se da vas nije strah, tako da psi nanjuše to, a ne primijete stvaran osjećaj koji se skriva tik
pod površinom?
I Kanestrøm, koji je živio dvije kuće od nas, imao je psa. Bio je to zlatni retriver, zvao se
Alex i bio je dobar kao janje. Trčkarao je za gospodinom Kanestrømom kamo god išao, ali i za
svakim od četvero djece ako je bilo potrebno. Imao je mile oči i nekako meke, dobroćudne
kretnje. No čak sam se i njega bojao. Jer kad bih se pojavio na brijegu i htio im pozvoniti na
vrata, zalajao bi. Ne oprezno, prijateljskim ili upitnim lavežom nego glasnim, dubokim i
zvonkim. Tada bih stao.
“Bok, Alexe”, znao bih reći kad nije bilo nikoga u blizini, “Ne bojim se, znaš. Nije stvar u
tome.”
Ako je netko bio ondje, morao sam samo nastaviti hodati, praviti se da nije ništa, nekako
se probiti kroz lavež, i kad bi stajao ravno preda mnom otvorene gubice, sagnuo bih se i potapšao
ga nekoliko puta dok mi je srce lupalo u prsima i svi mi mišići onemoćali od straha.
“Šuti, Alexe!” znao bi Dag Lothar tada reći, ako bi dotrčao šljunčanim puteljkom od
podrumskih vrata ili se sjurio od ulaznih vrata.
“Karl Ove se boji tvojega laveža, glupo pseto.”
“Ne bojim se”, rekao bih tada. Dag Lothar samo bi me pogledao s nekakvim ukočenim
osmijehom, koji je trebao značiti da ne trebam ni pokušavati.
Onda bismo pošli. Kamo smo išli? U šumu.
Dolje do Ubekilena. Do pontonskih dokova. Do mosta.
Do Gamie Tybakkena.
Do tvornice u kojoj su se izrađivali plastični čamci. U planine. Do Tjenne. Do B-Maxa.
Do Fine, benzinske postaje.
Ako ne bismo samo jurcali po ulici u kojoj smo živjeli, ili visjeli pred nekom kućom, ili
sjedili na rubnjaku ili na velikoj trešnji koja nije bila ničija.
Bilo je to sve. Bio je to svijet.
Ali kakav svijet!
Novoizgrađeno naselje nema korijene u prošlosti niti grane u nebesima budućnosti, kao
što su predgrađa nekoć imala. Naselja su nastala kao pragmatičan odgovor na praktično pitanje
gdje će svi novi stanovnici stanovati - pa u onoj šumi, ondje ćemo raščistiti neka zemljišta i
staviti ih na prodaju. Jedina kuća koja je već bila ondje pripadala je obitelji koja se preživala
Beck; otac je došao iz Danske i izgradio je kuću vlastitim rukama, usred šume. Nisu imali auto,
ni perilicu rublja ni televizor. Nisu imali vrt, samo dvorište s utabanom zemljom među drvećem.
Hrpe cjepanica pod ceradom, a zimi preokrenut čamac. Dvije sestre, Inga Lili i Lisa, išle su u više
razrede osnovne škole i čuvale su Yngvea i mene prvih godina dok smo ondje živjeli. Brat im se
zvao John, bio je dvije godine stariji od mene, nosio je čudnu odjeću iz kućne radinosti, bio je
potpuno nezainteresiran za ono što je nas zanimalo; posvetio se drugim zanimacijama, o kojima
nismo ništa znali. S dvanaest je godina izgradio vlastiti čamac. Ne kao mi, splavi koje smo
pokušavali sklopiti iz snova i pustolovnoga duha, nego pravi, ispravan čamac na vesla. Trebao je
biti žrtva zlostavljanja, ali nije, distanca je na stanovit način bila prevelika. Nije bio jedan od nas i
nije se to ni trudio biti. Otac, Danac biciklist, koji je možda još iz Danske gajio želju da živi sam
usred šume, sigurno je bio razočaran kad su planovi za naselje doneseni i odobreni i prvi se
građevinski strojevi dovezli u šumu tik ispred njegove kuće. Obitelji koje su se doselile bile su iz
cijele zemlje i sve su imale djecu. U kući preko puta živjeli su Gustavseni, on je bio vatrogasac,
ona kućanica, bili su iz Honningsvåga, a djeca su im se zvala Rolf i Leif Tore. U kući iznad naše
živjela je obitelj Prestbakmo, on je bio nastavnik u višim razredima osnovne škole, ona je bila
medicinska sestra, Bili su iz Tromsa, a djeca su im se zvala Gro i Geir. Iznad njih živjeli su
Kanestrømovi, on je radio u pošti, ona je bila kućanica, bili su iz Kristiansunda, a djeca su se
zvala Steinar, Ingrid Anne, Dag Lothar i Unni. Preko puta njih Karlsenovi, on je bio pomorac,
ona prodavačica u trgovini, bili su iz Sørlanda, djeca su im se zvala Kent Arne i Anne Lene.
Iznad njih Christensenovi, on pomorac, za nju nisam znao, djeca su se zvala Marianne i Eva. S
druge strane stanovali su Jacobsenovi, on je bio tiskar, ona kućanica, oboje iz Bergena, a djeca su
im se zvala Geir, Trond i Wenche. Iznad njih Lindlandovi iz Serlanda, djeca su se zvala Geir
Håkon i Morten. Ondje sam negdje počeo gubiti pregled, barem o imenima i zanimanjima
roditelja. Djeca iz tog dijela zvala su se Bente, Tone Elisabeth, Tone, Liv Berit, Steinar, Käre,
Rune, Jan Atle, Oddlaug i Halvor. Većina ih je bila moja generacija, najstariji je bio sedam
godina stariji od mene, najmlađi četiri godine mlađi. Petero ih je poslije išlo u moj razred.
***

Doselili smo se onamo u ljeto 1970. Tada se većina kuća u naselju još uvijek gradila.
Prodorna sirena upozorenja koja se oglašavala prije eksplozije bila je uobičajen zvuk u mojemu
djetinjstvu, i onaj vrlo poseban osjećaj katastrofe koji bi se osjetio kad su se valovi vibracija od
eksplozije širili kroz tlo tako da nam je pod u kući podrhtavao, bio je uobičajen osjećaj. Da su
stvari povezane nad zemljom, bilo mi je prirodno - cestama i dalekovodima, šumama i morem -
no to da su povezane i pod zemljom budilo je u meni nemir. To na čemu stojimo, ne bi li trebalo
biti potpuno nepomično i neprobojno? Ipak su svi otvori u zemlji meni i drugoj djeci s kojom sam
odrastao bili neobično privlačni. Ne jednom smo se sjatili oko neke od brojnih rupa što su ih
iskopali u susjedstvu, bez obzira na to jesu li u njih trebale doći kanalizacijske cijevi ili električni
kabeli ili je u nju trebalo uliti temelje za podrum, i gledali u dubinu, žutu gdje je bio pijesak, crnu,
smeđu ili crvenosmeđu gdje je bila zemlja, sivu gdje je bila glina, kojoj je dno prije ili poslije
uvijek prekrila sivožuta i neprozirna površina vode, čiju je površinu možda ponegdje prekidala
kakva kamenčuga. Nad rupom se uvijek izdizao sjajan žuti ili narančasti rovokopač, pomalo nalik
na pticu, s lopatom nalik na kljun na samome kraju dugačkoga vrata, pokraj parkiranoga
kamiona, čiji su farovi sličili očima, rešetka ustima, a teretni prostor prekriven ceradom leđima.
Kako je bila riječ o velikim projektima, znalo je ondje biti i buldožera ili kipera, najčešće žutih, s
golemim kotačima na kojima su utori bili široki koliko i naši dlanovi. Ako smo imali sreće,
pronašli bismo hrpe niti za fitilje u nekoj rupi ili u blizini nje, uzeli bismo ih jer su te niti bile
dobre za razmjenjivanje i za upotrebu. Inače je u blizini uvijek bilo velikih cijevi, visine čovjeka,
drvenih konstrukcija nalik na špulu s kojih su se odmotavali kabeli, i hrpa glatkih crvenosmeđih
plastičnih cjevčica promjera otprilike širine naše podlaktice. Zatim hrpa betonskih cijevi i
izlivenih betonskih bunara, divno hrapavih, malo viših od nas, idealnih za penjanje; dugački
nepomični pokrivači od starih, izrezanih automobilskih guma koji su se upotrebljavali tijekom
demoliranja; hrpe drvenih telefonskih stupova, zelenih od sredstva za impregnaciju; kutije s
dinamitom; barake u kojima su se radnici presvlačili i jeli užinu. Ako su bili ondje, držali smo se
na pristojnoj udaljenosti i gledali što rade. Ako ih nije bilo, spuštali bismo se u rupe, penjali na
kotače kipera, balansirali na hrpama cijevi, probavali kvake na barakama i virili kroz prozore,
spuštali se u betonske bunare, pokušavali kotrljati one velike betonske cijevi, punili džepove
odbačenim žicama, plastičnim ručkama, nitima za fitilje. Nitko u našem svijetu nije bio veći od
tih radnika, nijedan posao nije nam se činio smislenijim od njihova. Tehnički detalji od kojih se
on sastojao nisu me zanimali, kao što na mene dojam nisu ostavljale ni marke građevinskih
strojeva. Meni su najzanimljiviji, osim promjene okoliša koju su uzrokovali, bili tragovi njihovih
privatnih života koji su s njima išli: kad bi iz narančastoga kombinezona ili plavih, širokih,
gotovo bezobličnih hlača izvadili češalj i počešljali se s kacigom pod rukom, među svim onim
građevinskim strojevima što su brujili i lupali, naprimjer, ili onaj mistični, gotovo neshvatljivi
trenutak kad bi izašli iz barake poslijepodne u potpuno običnoj odjeći, sjeli u svoj automobil i
odvezli se kao potpuno obični ljudi.
Bilo je i drugih radnika koje smo pozorno i neumorno pratili. Ako bi se u blizini pojavio
netko iz telekoma, vijest bi se poput šumskoga požara proširila među djecom. Ondje je auto,
ondje je radnik, telekomunikacijski tehničar, a ondje su njegove fantastične cipele za penjanje! S
njima na nogama i pojasom s alatom oko struka brzo je opasao opasač koji je obuhvatio i njega i
stup, a onda se polaganim i promišljenim, nama potpuno neshvatljivim kretnjama počeo verati.
Kako je to moguće? Ravnih leđa, bez vidljiva napora, bez vidljive upotrebe snage, klizio je
prema vrhu. Razrogačenih smo očiju zurili u njega dok je gore radio. Nije dolazilo u obzir da
odemo jer će se uskoro spuštati, jednako lako, bez truda i neshvatljivo. Kako bi samo bilo imati
takve cipele, s metalnom šipkom nalik na kljun koji se ovija oko stupa, što sve ne bih mogao?
Zatim su tu bili radnici koji su postavljali kanalizaciju. Oni koji su parkirali svoj auto
pokraj jednoga od brojnih šahtova na ulici koji su bili ili u samom asfaltu ili zazidani na malim
povišenjima, i nakon što bi obuli čizme koje su im sezale do struka!, polugom podignuli okrugao,
nevjerojatno težak metalni poklopac, spustili ga sa strane i počeli silaziti. Prvo bi im noge nestale
u rupi ispod ceste, pa bedra, pa trbuh, pa prsa i na kraju glava... I što je to bilo dolje ako ne tunel?
kojim je tekla voda? Kojim se moglo hodati? O, bilo je to fantastično. Možda je on sad ondje
negdje, pokraj bicikla Kenta Arnea, bačenoga na pločniku, dvadesetak metara dalje, samo ispod
zemlje! Ili su ti šahtovi bili samo nekakve postaje, dakle bunari odakle se moglo nadzirati cijevi i
crpiti vodu kad bi gorilo? To nitko nije znao, uvijek bi nam rekli da se držimo podalje kad bi se
netko spuštao u njih. Nitko ih se to nije usudio pitati. Nitko nije bio dovoljno jak da sam podigne
teške metalne poklopce nalik na golemu kovanicu. Tako nam je to ostao misterij, kao i toliko
toga u to vrijeme.
Čak i prije nego što smo krenuli u školu, mogli smo ići kamo smo htjeli, uz dvije iznimke.
Jedna je bila glavna cesta, ona koja je išla preko mosta i prema postaji Fine. Druga je bila more.
Nikad ne idi sam na more! - odrasli su nam utuvili u glave. Ali zašto ne, zapravo? Jesu li mislili
da ćemo pasti u vodu? Ne, nije to, netko nam je rekao dok smo sjedili na stijeni odmah pokraj
livadice na kojoj smo ponekad igrali nogomet i gledali niz strmu padinu u vodu, možda trideset
metara ispod nas. Zbog vodenduha. On otima djecu.
“Tko to kaže?”
“Mama i tata.”
“On je ovdje?”
“Da.”
Gledali smo u sivkastu površinu zaljeva Ubekilena. Nije se činilo nevjerojatnim da bi se
nešto moglo nalaziti pod njom.
“Samo ovdje?” netko je rekao. “Onda valjda možemo nekamo drugamo? U Tjennu?”
“Ili na Male Havaje?”
“Ondje žive drugi vodendusi. Opasni su. Istina je. Mama i tata tako kažu. Kažu da oni
kradu djecu i utapaju ih.”
“Može li doći ovamo gore?”
“To ne znam. Ne, mislim da ne može. Ne. Predaleko je. Samo je uz rub vode opasno.”
Nakon toga sam se bojao vodenduhova, ali ne onoliko koliko sam se bojao lisica, pomisao
na njih me užasavala i ako bih vidio da se grm trese ili čuo da nešto šuška u blizini, pohitao bih
na sigurno, dakle do čistine u šumi, ili do naselja, gdje se lisice nisu usudile dolaziti. Da, toliko
sam se bojao lisica da je Yngve samo trebao reći “Ja sam lisica, sad ću te zgrabiti”, ležeći iznad
mene na krevetu na kat, i ja bih se ukočio od straha. “Nisi, nisi ti lisica”, rekao bih. “Jesam”,
rekao bi on i nagnuo se preko ruba kreveta i pljusnuo me. Iako je bilo tako, iako me katkada
plašio, nedostajao mi je kad smo dobili svaki svoju sobu i kad sam odjednom morao spavati sam.
Sve je bilo u redu, i ta nova soba bila je u kući, ali nije bilo tako dobro kao kad je on bio sa
mnom, na krevetu iznad mojega. Tada sam, naprimjer, mogao samo pitati Yngvea: “Je li te
strah?”, a on bi odgovorio: “Ne-e, zašto bi me bilo strah? Nemaš se ovdje čega bojati” - i ja bih
znao da je u pravu i smirio bih se.
Strah od lisica popustio je oko moje sedme godine. Prostor koji je on ostavio za sobom
popunili su, pak, drugi strahovi. Jednoga jutra prošao sam pokraj televizora, bio je uključen iako
ga nitko nije gledao, prikazivali su jutarnji film i u njemu je, joj ne, čovjek bez glave hodao po
stubama! Aaaa! Odjurio sam u sobu, ali to nije nimalo pomoglo, ondje sam bio jednako sam i
bespomoćan, pa sam pošao potražiti mamu, ako je bila kod kuće, ili Yngvea. Slika čovjeka bez
glave pratila me, i ne samo u mraku, kao i druge strašne ideje koje sam imao. Ne, čovjek bez
glave mogao me napasti usred bijela dana, a ako bih tada bio sam, nimalo mi nije pomagalo to što
vani sja sunce i pjevaju ptice, srce mi je lupalo i strah kolao svim živcima. Bilo je to skoro gore
od straha da mrak postoji i na svjetlu. Da, ako sam se ičega uistinu bojao, bio je to mrak na
svjetlu. Najgore je bilo to što nisam mogao ništa poduzeti. Nije pomagalo dozivati upomoć, nije
pomagalo stajati nasred otvorenoga prostora, nije pomagalo bježati. Zatim je tu bila naslovnica
kriminalističkoga magazina koju mi je tata jednom pokazao, časopisa koji je imao otkad je bio
mali: na njoj je bio kostur koji je nosio čovjeka na leđima, i kostur je okrenuo glavu i praznim
očnim šupljinama gledao ravno u mene. I toga sam se kostura bojao, i on se pojavljivao u svim
mogućim i nemogućim situacijama. Bojao sam se i vruće vode u kupaonici. Kad bi se otvorila
vruća voda, u cijevima bi se začuo prodoran cvilež, a odmah potom, ako se voda ne bi odmah
zatvorila, počelo bi u njima lupati. Od tih zvukova, koji su bili tako siloviti i glasni, izbezumio
bih se od straha. Postojao je način da ih se izbjegne, no prvo je trebalo otvoriti hladnu vodu, a
onda polako dodavati vruću. Mama, tata i Yngve to su tako radili. Ja sam pokušavao, ali škripavi
zvuk koji se probijao kroz zidove, nakon kojega bi uslijedilo sve naprasno nabijanje, kao da se
nešto dolje razbjesnjelo, započeo bi čim bih otvorio vruću vodu, pa bih je zatvorio najbrže što
sam mogao i izjurio van, tresući se od straha. Tako sam se ujutro prao u hladnoj vodi ili bih
upotrijebio Yngveovu prljavu ali mlaku vodu.
Psi, lisice, vodovodne cijevi bile su konkretne i fizičke prijetnje, s njima sam znao na
čemu sam, ili ih je bilo ili ih nije bilo. Ali čovjek bez glave i nacereni kostur pripadali su svijetu
mrtvih i njih nije bilo moguće na isti način držati na oku; mogli su biti bilo gdje, u ormaru kad
bih ga otvorio u mraku, na stubama kad bih njima išao, u šumi, da, čak ispod kreveta ili u
kupaonici. Svoj vlastiti odraz u prozorima povezivao sam s tim prikazama mrtvih, možda zato što
su postojale samo kad je vani bilo mračno, no bila je to zastrašujuća pomisao - gledati vlastiti
odraz u crnom prozorskom staklu i misliti da to nisam ja, nego da u mene zuri mrtvac.
One godine kad smo krenuli u školu više nitko od nas nije vjerovao u vodenduhove,
patuljke i trolove. Onima koji jesu rugali smo se, no ideja duhova i utvara potrajala je, možda
zato što je se nismo usudili odbaciti; uostalom, mrtvaci postoje, to smo znali, svi redom. Druge
ideje koje smo imali, koje su dolazile s raznih strana, iz mitologije, bile su vedrije i nevinije, kao
naprimjer ona o blagu na kraju duge. Sve do jeseni kad smo krenuli u prvi razred vjerovali smo u
to dovoljno da idemo u potragu za njim. Mora da je to bilo jedne subote u rujnu, kiša je sipila
cijelo prijepodne, igrali smo se na cesti ispod kuće gdje je živio Geir Håkon, ili točnije u jarku,
koji je bio pun vode. Upravo je tu cesta išla uz raznesenu stijenu, s čijega je vrha prekrivenoga
mahovinom, travom i zemljom curila i kapala voda. Imali smo gumene čizme, debele
vodonepropusne hlače i kabanice jarkih boja, s kapuljačama zavezanim oko glave, tako da su
nam svi zvukovi zvučali izobličeno; vlastito disanje i kretnje vlastite glave, kad bi uši očešale
unutrašnjost kapuljače, to nam je cijelo vrijeme zvučalo jasno i glasno, dok je sve ostalo bilo
prigušeno i kao da se odvijalo na velikoj udaljenosti. Među drvećem na suprotnoj strani ceste i
navrh planine iznad nas bila je gusta magla. Narančasti krovovi kuća koji su ležali s obiju strana
ceste nizbrdo prigušeno su sjajili u sivom svjetlu. Iznad šume u dnu brijega nebo je visjelo poput
nabrekloga trbuha, prožeto kišom što je cijelo vrijeme lupkala po kapuljači i sad preosjetljivim
ušima.
Gradili smo branu, no pijesak koji smo natovarili lopatama cijelo je vrijeme klizio, i kad
smo spazili auto Jacobsenovih kako dolazi uz brijeg, nismo oklijevali nego smo bacili lopate i
odjurili prema njihovoj kući, gdje se auto upravo zaustavio. Plavkasti pramen dima vijugao je u
zraku iza ispušne cijevi. S jedne je strane izašao otac, mršav kao štapić, s cigaretom u kutu usta,
sagnuo se, povukao ručicu ispod sjedala i pogurimo ga naprijed da njegova dva sina, Veliki Geir i
Trond, mogu izaći, dok je majka, niska i okruglasta, crvenokosa i blijeda, sa svoje strane van
pustila njihovu kćer Wenche.
“Bok”, rekli smo.
“Bok”, rekli su Geir i Trond.
“Gdje ste bili?”
“U gradu.”
“Bok, dečki”, rekao je otac. “Bok”, rekli smo mi.
“Hoćete čuti kako se na njemačkom kaže sedamsto sedamdeset sedam?” rekao je. “Da.”
“Siebenhundert-und-siebundsiebsich!” rekao je svojim hrapavim glasom. “Ha-ha-ha!”
I mi smo se smijali. Njegov je smijeh prešao u kašalj.
“No dobro”, rekao je kad ga je prošlo, stavio ključ u bravu na automobilskim vratima i
okrenuo ga. Cijelo su mu se vrijeme trzale usne i jedno oko.
“Kamo ćete?” rekao je Trond.
“Ne znam”, rekao sam.
“Mogu s vama?”
“Naravno da možeš.”
Trond je bio moj i Geirov vršnjak, ali niži rastom. Oči su mu bile okrugle, donja usna
puna i crvena, nos malen. Nad tim gotovo lutkastim licem rasla je svijetla i valovita kosa. Brat
mu je izgledao sasvim drukčije: oči su mu bile uske i lukave, osmijeh često podrugljiv, kosa
ravna i plavosmeđa, korijen nosa pjegav. No i on je bio nizak.
“Obuci onda kabanicu”, rekla je majka.
“Samo da obučem kabanicu”, rekao je Trond i odjurio u kuću. Stajali smo vani u tišini i
čekali, s rukama uz bokove poput dvaju pingvina. Kiša je stala. Slabašan povjetarac ljuljao je
vrhove visokih, vitkih borova koji su tu i tamo rasli po vrtovima. Uz rub ceste tekao je potočić,
ponegdje sa sobom noseći grančice i borove iglice, žute rašlje ili žute “nožice” što su bile
razasute posvuda.
Na nebu iza nas oblaci su se razišli. Okoliš u kojem smo stajali, sa svim svojim
krovovima, travnjacima, skupovima drveća, humcima i padinama, dobio je svojevrstan sjaj. S
brda iznad naše kuće, koje smo zvali “planinom”, protegnula se duga.
“Gle”, rekao sam. “Duga!”
“Opa!” rekao je Geir.
Gore pred kućom Trond je zatvorio vrata za sobom. Potrčao je prema nama.”Duga je na
planini!” rekao je Geir. “Idemo tražiti blago?”
“Da, idemo!” rekao je Trond.
Odjurili smo. Na livadi Karlsenovih stajala je Anne Lene, mlada sestra Kenta Arnea, i
pratila nas pogledom. Imala je pojas kojim je bila vezana da ne izađe iz dvorišta. Crveni auto
njihove majke bio je parkiran na prilazu. Svijetlila je svjetiljka na zidu. Pred kućom
Gustavsenovih Trond je usporio.
“Leif Tore bi sigurno htio s nama”, rekao je.
“Mislim da nije kod kuće”, rekao sam.
“Možemo bar pitati”, rekao je Trond, prošao između dvaju zidanih stupova koji nisu
držali nikakva vrata i s kojima se moj otac zato sprdao, i ušao na prilaz. Navrh svakoga stupa bila
je šuplja metalna kugla iz koje je izlazila strijela, sve navaljeno na gologa muškarca pognutih
leđa. Bio je to sunčani sat, i moj se otac i s njima sprdao - jer čemu dva sunčana sata?
“Leif Tore!” viknuo je Trond. “Dođi van!” Pogledao nas je. Zatim smo viknuli sva trojica.
“Leif Tore! Dođi van!”
Prošlo je nekoliko sekunda. Tada se otvorio kuhinjski prozor i van je provirila njegova
majka.
“Sad će doći. Samo da odjene kabanicu i čizme. Ne trebate više vikati.”
Imao sam posve jasnu ideju kako to blago izgleda. Velik, crn tronogi kotlić pun
svjetlucavih stvari. Zlata, srebra, dijamanata, rubina, safira. Stajao je u podnožju duge, po jedan
sa svake strane. Već smo ga jednom prije išli tražiti, bezuspješno. Trebalo se požuriti, duge nikad
ne traju dugo.
Leif Tore, koji je neko vrijeme bio sjena iza žutoga stakla na vratima, konačno ih je
otvorio. Val topline širio se oko njega. Kod njih je uvijek bilo tako toplo. Osjetio sam dašak
nečega što je istovremeno bilo kiselo i slatko. Tako je kod njih mirisalo. Svaka kuća osim naše
ima svoj miris, ovo je bio njihov.
“Što ćemo raditi?” rekao je zalupivši vrata za sobom tako da se staklo zatreslo.
“Na planini je duga, idemo tražiti blago”, rekao je Trond.
“Idemo onda!” rekao je Leif Tore i potrčao. Trčali smo za njim niz zadnji dio nizbrdice pa
na cestu koja je vodila na planinu.
Yngveov bicikl još nije bio na svome mjestu, vidio sam, ali su ondje bili i mamina zelena
buba i tatin crveni kadet. Mama je usisavala kad sam izašao, to mi je bilo nešto najgore na
svijetu, mrzio sam taj zvuk, bio je poput zida koji me pritišće. I otvarali su prozore kad su čistili,
zrak je unutra bio leden i kao da se hladnoća prenosila i na mamu, u njoj ne bi ostalo mjesta ni za
što drugo dok je stajala pognuta nad kantom i izažimala krpu ili dok bi gurala metlu ili usisavač
po sobi, a kako je samo u tom višku prostora u njoj bilo mjesta za mene, i meni je bilo hladno tih
subotnjih popodneva, toliko hladno da bi mi se hladnoća zavukla u glavu i bilo bi mi teško čak i
ležati i čitati stripove u krevetu, što sam inače volio, tako da na kraju nisam imao drugog izbora
nego odjenuti se i izjuriti van u nadi da se ondje nešto događa.
Kod nas su čistili i mama i tata, što nije baš bilo uobičajeno; koliko sam znao, nitko od
drugih očeva to nije radio, osim možda Prestbakma, ali nisam ga nikad vidio da to radi i zapravo
sam sumnjao da bi se time bavio.
No toga dana tata se bio odvezao u grad da kupi rakove u ribarnici, nakon toga je sjedio u
radnoj sobi, pušio cigarete i možda ispravljao sastavke, možda čitao znanstvene radove, možda se
zabavljao svojom zbirkom poštanskih marki, možda čitao Fantoma.
Ispred naše u crno bajcanc ograde, gdje je počinjao put za B-Max, voda iz šahta poplavila
je tlo. Rolf, brat Leifa Torea, nekoliko dana prije rekao je da je za to odgovoran naš tata. Riječ
“odgovoran” nije bila jedna od onih koje je inače upotrebljavao pa sam shvatio da ju je čuo od
svojega oca. Tata je sjedio u općinskom vijeću, oni su donosili odluke vezane za otok, i na to je
ciljao Gustavsen, otac Leifa Torea i Rolfa. Tata je morao prijaviti poplavu da bi poslali nekoga da
to popravi. Dok smo se uspinjali i kad sam ponovno vidio neprirodno veliku masu vode među
malim, tankim drvećem, gdje je plivalo i nešto bijelog toaletnog papira, odlučio sam mu reći za to
ako se ukaže prilika. Da to mora prijaviti na sastanku u ponedjeljak.
I eno ga. U plavoj kabanici, bez kapuljače, u plavim trapericama koje bi nosio kad je radio
u vrtu i zelenim čizmama do koljena, pojavio se iza ugla kuće. Torzo mu je bio malko iskrivljen
jer je u rukama nosio ljestve kojima je balansirao nad travnjakom i koje je tren poslije usadio u
tlo, poravnao ih i namjestio uz krov kuće.
Okrenuo sam se i ubrzao da dostignem ostale. “Duga je još uvijek tu!” viknuo sam. “Pa
vidimo!” viknuo je Leif Tore.
Dostigao sam ih na početku staze, išao sam odmah za Trondovim žutim leđima među
drvećem, s kojega su sipile kapljice svaki put kad bi netko sklonio granu s puta, ispod smeđe
kuće Moldenovih, koji nisu imali djece osim dugokosoga mladića s velikim naočalama, smeđom
odjećom i trapez-hlačama. Nismo znali kako se zove pa smo ga jednostavno zvali Molden.
Najbolji put do vrha planine prolazio je pokraj njihova vrta i njime smo sad išli, polako,
jer bio je strm, a visoka, žuta trava što je ovdje rasla bila je skliska. Povremeno bih se uhvatio za
stabalce i povukao se prema gore. Pod samim vrhom planina je bila gola i izbočena, bilo se
nemoguće na nju popeti, barem kad je bilo ovako mokro kao sad, no na rubu je bila jedna
raspuklina između stijene i maloga isturenoga brežuljka gdje se moglo uglaviti stopala i lako se
uspeti zadnjih nekoliko metara do vrha.
“Gdje je nestala?” rekao je Trond koji je prvi stao na vrh.
“Pa bila je tu!” rekao je Geir i pokazao nekoliko metara prema sredini maloga platoa.
“O, ne”, rekao je Leif Tore. “Dolje je. Gledajte!” Svi smo se okrenuli i pogledali. Duga je
ležala nad šumom daleko dolje. Jedan njezin kraj stajao je nad drvećem ispod Beckovc kuće,
drugi kod travnate nizbrdice prema zaljevu.
“Da onda siđemo?” rekao je Trond.
“Ali možda je blago još uvijek ovdje”, rekao je Leif Tore. “Možemo bar malo potražiti.”
Samo je to rekao na dijalektu kojim smo govorili.
“Nije ovdje”, rekao sam. “Blago je samo tamo gdje je duga.”
“Tko ga je uspio odnijeti? To bih volio znati”, rekao je Leif Tore.
“Nitko nije”, rekao sam. “Kako možeš biti toliko glup? Nitko ga i ne donese, ako to
misliš. Duga to radi.”
“Ti si glup”, rekao je Leif Tore. “Nc može samo tako nestati samo od sebe.”
“E pa može”, rekao sam.
“Ne može”, rekao je Leif Tore.
“Može”, rekao sam. “Onda traži, pa da vidimo hoćeš li ga naći!”
“I ja ću tražiti”, rekao je Trond.
“I ja”, rekao je Geir. “Ja neću”, rekao sam.
 Okrenuli su se i pošli na plato gledajući na sve strane. Ja sam htio ići s njima, shvatio sam,
ali sad to nije dolazilo u obzir. Umjesto toga gledao sam panoramu. S toga se mjesta pružao
najbolji pogled. Vidio se most koji kao da se izdizao iz krošanja drveća, vidio se kanal kojim su
uvijek prolazili brodovi, i vidjeli su se golemi bijeli spremnici plina koji su ležali na drugoj strani.
Vidio se otok Gjerstadholmen, vidjela se nova cesta, niski betonski most preko kojega je
prelazila, vidio se zaljev Ubekilen u unutrašnjosti. I vidjelo se naše naselje. Svi crveni i
narančasti krovovi među drvećem. Cesta. Naše dvorište, dvorište Gustavsenovih; ostalo je bilo
skriveno.
Nebo nad naseljem sad je bilo gotovo potpuno modro. Oblaci prema gradu bili su bijeli. S
druge su pak strane, iza Ubekilena, još uvijek bili sivi i teški.
Vidio sam tatu dolje. Sitnu, sitnu figuru, ne veću od mrava, na vrhu ljestava naslonjenih
na krov.
Je li i on mene mogao vidjeti ovdje gore? Puhnuo je vjetar.
Okrenuo sam se i pogledao za prijateljima. Za dvjema žutim i jednom svijetlo zelenom
mrljom koje su se kretale amo-tamo među drvećem. Kamen platoa bio je tamnosiv, otprilike kao
nebo u daljini, s potezima žute i ponegdje gotovo bijele trave. Ležala je ondje debela grana koja
zapravo nije doticala tlo jer je potpuno bila oslonjena na mnoge sporedne grane tanke poput igala.
Izgledalo je to neobično.
U šumi koja je počinjala ondje jedva da sam bio. Najdalje što sam dospio u tom smjeru
bilo je do velikoga, srušenoga stabla, možda trideset metara u šumu. Odande se vidjela padina
gdje nije raslo ništa osim vrijesa. S visokim, uskim borovima s obiju strana i gušćim smrekama
kao zidom na njezinu donjem dijelu padina je sličila velikoj prostoriji.
Geir je rekao da je jednom ondje vidio lisicu. Nisam mu povjerovao, ali s lisicama se ne
treba šaliti pa smo za svaki slučaj uzeli užinu i boce soka na rub planine, gdje nam je cijeli dobro
poznati svijet ležao na dlanu.
“Eno ga!” viknuo je Leif Tore. “Čovječe! Blago!”
“Čovječe!” viknuo je Geir. “Nećete me prevariti!” viknuo sam im. “Jupi!” viknuo je Leif
Tore. “Bogati smo!”
“Ajme meni!” viknuo je Trond. Onda je zavladao muk. Zar su ga zbilja pronašli? Ma
nisu. Pokušavali su me prevariti. No podnožje duge bilo je upravo ovdje.
Što ako je istina to što je Leif Tore rekao - da kotao ne nestaje s dugom?
Napravio sam nekoliko koraka naprijed i pokušao vidjeti kroz grmlje borovice iza kojega
su stajali.
“Hej! Daj vidi ovo!” rekao je Leif Tore.
Brzo sam odlučio i požurio se k njima, potrčao između debala i uz grmlje pa stao. Gledali
su me.
“Prevarili smo te! Ha-ha-ha! Prevarili smo te!”
“Znao sam to cijelo vrijeme”, rekao sam. “Samo sam došao po vas. Duga će nestati ako se
ne požurimo.”
“Mo’š misliti”, rekao je Leif Tore. “Prevarili smo te. Priznaj.”
“Hajde, Geire,” rekao sam, “idemo dolje tražiti blago.”
On je pogledao Leifa Torea i Tronda, bilo mu je neugodno. No bio mi je najbolji prijatelj
pa je pošao sa mnom. Trond i Leif Tore kaskali su za nama.
“Moram pišati”, rekao je Leif Tore. “Hoćemo se natjecati u pišanju? Preko ruba? To će
biti stvarno dugačak mlaz!”
Pišati vani dok je tata dolje i može me vidjeti?
Leif Tore već je spustio vodonepropusne hlače i bavio se patentnim zatvaračem na
hlačama koje je imao ispod njih. Geir i Trond stali su mu se svaki s jedne strane i spustili hlače za
kišu migoljeći stražnjicama.
“Meni se ne piša”, rekao sam. “Sad sam pišao.”
“Nisi”, rekao je Geir i okrenuo glavu prema meni, držeći pimpek objema rukama. “Pa
zajedno smo cijeli dan.”
“Pišao sam dok ste vi tražili blago”, rekao sam. Sljedeći tren oko njih se digla para dok su
pišali. Pomaknuo sam se naprijed da vidim tko je pobijedio. Začudo, bio je to Trond.
“Rolf je povukao kožicu”, rekao je Leif Tore i zatvorio patent. “Tako je pišao dulje u
jednom mahu.”
“Duga je nestala”, rekao je i protresao kitu još jedanput prije nego što ju je pospremio. Svi
su pogledali dolje.
“Što ćemo sad?” rekao je Trond.
“Ne znam”, rekao je Leif Tore.
“Idemo do kućice za čamce?” rekao sam.
“A što ćemo ondje?” rekao je Leif Tore.
“Penjati se na krov, naprimjer”, rekao sam,
“Ajmo!” rekao je Leif Tore.
Išli smo dijagonalno nizbrdo, probijali se kroz gustu smrekovu šumu i pet minuta poslije
izašli na makadam koji je vodio oko zaljeva. Na travnatom brijegu s druge strane zimi smo
obično skijali. Ljeti i ujesen onamo smo rijetko odlazili - ta što bismo onda radili ondje? Zaljev je
bio plitak i glinast, nije bio dobar za kupanje, molić koji se ondje nalazio bio je oronuo, a otočić
koji se nalazio na drugoj strani bio je potpuno poharan kolonijom galebova koji su ondje
obitavali. Kad smo onuda lutali, obično bi to bilo kad nismo znali kud bismo sa sobom, kao i
ovoga prijepodneva. Visoko gore, između padine i ruba šume, stajala je stara bijela kuća gdje je
živjela starica bijele kose. Ništa nismo znali o njoj. Ni kako se zove, ni što ondje radi. Katkada
bismo provirili u kuću, stavili ruke na prozor i prislonili lice na staklo. Bez nekoga posebnoga
razloga, čak ni iz znatiželje, samo zato što smo to mogli. Gledali bismo tada u dnevnu sobu sa
starim pokućstvom ili u kuhinju sa starim stvarima. Pokraj kuće, s druge strane šljunčanoga
puteljka stajao je crven, nekako usukan štagalj. U samom dnu, pokraj potoka koji je tekao iz
šume, nalazila se stara neobojena kućica za čamce s ter-papirom na krovu. Duž potoka rasla je
paprat i neke biljke čije je lišće bilo golemo u odnosu na tanke stabljike; ako biste ih odgurnuli
onim plivačkim zamahom kojim čovjek razmiče lišće da vidi iza njega, tlo je izgledalo golo, kao
da su nas biljke varale, pravile se da je sve bujno i zeleno, dok u stvarnosti, pod gustim lišćem,
nije bilo gotovo ničega osim zemlje. Niže, bliže vodi, tlo je bilo glineno ili kakvo već,
crvenkasto, otprilike boje hrđe. Ponegdje su ondje bile raznorazne stvari, komadić najlonske
vrećice ili prezervativ, ali ne za ovakvih dana, kad je voda velikom snagom šikljala iz cijevi ispod
ceste i prestala šuštati tek u malom dijelu nalik na deltu gdje se voda granala prije nego što je
sretala zaljev.
Spremište za čamce bilo je potpuno sivo od starosti. Na nekim se mjestima moglo gurnuti
ruku između dasaka, pa smo znali kako izgleda iznutra a da nitko od nas nije u njemu bio. Nakon
što smo neko vrijeme virili kroz te pukotine, pozornost smo usmjerili na krov, na koji smo se
namjeravali pokušati popeti. Da bismo to uspjeli, trebali smo nešto na što možemo stati. U blizini
nije bilo ničega što smo mogli upotrijebiti, pa smo se odšuljali dalje, do štaglja, i potražili ondje.
Prvo smo se uvjerili da iza kuće nema auta; povremeno je znao biti ondje, vlasnik je bio
muškarac, možda staričin sin, katkada nam je znao braniti da idemo preko dvorišta kad bismo
kratili put onuda, što ona nikad nije činila. Zato smo bili na oprezu. Nije bilo auta.
Nekoliko bijelih kantica uza zid. Prepoznao sam ih iz bakina i djedova vrta; bila je to
mravlja kiselina. Hrđava bačva. Vrata koja su izašla iz šarka.
Ali eno, ondje! Paleta!
Podignuli smo je. Gotovo je bila urasla u brijeg. Babure i sitni kukci nalik na paukove
izgmizali su iz svih kutova kad smo je iščupali. Zatim smo je nosili cijelim putem preko zemlje
do spremišta za čamce. Naslonili smo je ukoso na zid. Leif Tore, poznat kao najhrabriji među
nama, prvi je pokušao. Stojeći na paleti, uspio je staviti jedan lakat na krov. Drugom se rukom
čvrsto uhvatio za rub krova, a onda bacio nogu u zrak. Prebacio ju je preko ruba, načas je ležala
na krovu, no težina tijela ga je povukla prema dolje, a ruka mu popustila, pa je pao dolje poput
vreće, nemajući se za što primiti. Udario je rebrima u paletu pa se otkotrljao na tlo.
“Au!” rekao je. “O, kvragu! Auuu! A! A! A!”
Polako je ustao, pogledao si ruke, masirao si but.
“E, ovo je boljelo! Neka sad pokuša netko drugi!”
Pogledao je mene.
“Ja nemam dovoljno snage u rukama”, rekao sam.
“Mogu ja pokušati”, rekao je Geir. Ako je Leif Tore bio poznat kao hrabar, Geir je bio
poznat kao divlji. Ne karakterom, jer da se njega pitalo, on bi cijeli dan sjedio u kući, crtao i
dangubio, nego kad bi ga netko na to izazvao. Bilo ga je možda prelako nasamariti. Toga smo
ljeta on i ja izradili kolica, uz pomoć njegova oca, i kad je bio gotov, nagovorio sam ga da me
gura u njima tvrdeći da će od toga ojačati. Bilo ga je lako nasamariti, ali bio je i brzoplet;
ponekad bi za njega sve granice prestale vrijediti i tada je bio u stanju učiniti bilo što.
Geir je izabrao drukčiju metodu nego Leif Tore. Stojeći na paleti, zgrabio je istureni rub
krova objema rukama pa pokušao hodati nekoliko koraka uza zid, sa svom težinom u prstima
kojima se čvrsto držao. To je bilo idiotski. Čak i kad bi mu to pošlo za rukom, našao bi se
vodoravno ispod krova, što je očito puno gori položaj od početnoga.
Prsti su mu skliznuli pa je pao i udario u paletu najprije stražnjicom, a onda zatiljkom.
Malko je zastenjao. Kad je ustao, vidio sam na njemu da se jako udario. Napravio je
nekoliko tvrdoglavih koraka amo-tamo. Nghn! Zatim se ponovno popeo na paletu. Taj put
upotrijebio je metodu Leifa Torea. Kad je prebacio nogu preko ruba, kao da je kroza nj prošao niz
strujnih udara, noga mu je udarala u ter-papir, tijelo se trzalo, i začas se našao gore na koljenima i
gledao nas.
“Bilo je lako!” rekao je. “Hajde! Mogu vas povući gore!”
“Ne možeš. Nisi dovoljno jak za to”, rekao je Trond.
“Pa možemo bar pokušati”, rekao je Geir.
“Siđi”, rekao je Leif Tore. “Ja ionako uskoro moram kući.”
“I ja”, rekao sam.
No on gore nije izgledao razočarano. Prije odlučno.
“Skočit ću dolje”, rekao je.
“Nije li malo previsoko?” rekao je Leif Tore.
“Ma ne”, rekao je Geir. “Samo se moram malo koncentrirati.”
Dugo je čučao i gledao u padinu dišući duboko, kao da se sprema skočiti u vodu. Na
trenutak mu je iz tijela nestalo svake napetosti, zacijelo se bio predomislio, no onda se ponovno
ukočio pa skočio. Pao, zakotrljao se, skočio na noge kao opruga, počeo tapšati bedro da pokaže
koliko je opušten, i prije nego što se pošteno uspravio.
Da sam se ja sam uspio popeti na krov, bio bi to veliki trijumf. Leif Tore onda nikad ne bi
odustao. Penjao bi se i padao cijele večeri, i dalje bi nastojao ukloniti nesrazmjer među nama koji
bi tad izašao na vidjelo. No s Geirom je bilo drukčije. On je znao učiniti nešto potpuno
nevjerojatno, kao što je skok od pet metara kroz zraku snježni nanos, što se nitko drugi ne bi
usudio, i bilo bi mu svejedno. To mu ništa nije značilo. Geir je jednostavno bio Geir, ma što
smislio.
Ne časeći časa, pošli smo uz brijeg. Ponegdje je voda sa sobom odnijela dijelove površine
ceste, drugdje su po njoj bile rupe. Na neko smo vrijeme zastali i pritiskali petama u posebno
meko polje, mokri šljunak gnjecavo se penjao uz rub čizme, bio je to dobar osjećaj. Bilo mi je
malo hladno za ruke. Kad bih ih pritisnuo, prsti su mi ostavljali bijele tragove na crvenoj koži. No
bradavice, tri na jednom palcu, dvije na drugom, jedna na kažiprstu, tri na nadlanici, nisu
mijenjale boju, bile su lagano smećkastocrvene, kao i uvijek, i na vrhu pune točkica koje su se
mogle cupkati. Zatim smo zašli u drugi dio polja, onaj koji je završavao kod kamenog zidića i
šume koja je počinjala iza njega, kao uokvirena izduženim grebenom, relativno strmim, visokim
možda deset metara, na kojem su rasle smreke čiju su liniju ponegdje prekidali obronci gola
kamena. Kad sam išao onuda, ili sličnim mjestima, često me veselila pomisao na to da krajolik
izgleda kao da je more. Kao da je livada morska površina iz koje se izdižu stijene i otočići.
O, kad bi se moglo ploviti barkom kroz šumu! Kad bi se moglo plivati među drvećem! E
to bi bilo nešto posebno!
Ponekad smo za lijepa vremena znali autom otići na istočnu obalu otoka, parkirati auto
kod stare streljane i spustiti se do oblih stijena, gdje smo imali svoje stalno mjesto, nedaleko od
plaže u Spornesu, gdje bih ja naravno radije bio, jer je ondje bilo pijeska pa sam mogao hodati do
dubine koja mi je odgovarala. Kod stijena je voda naglo postala duboka. Istina, nalazila se ondje
uvalica, svojevrstan usjek pun vode u koji se moglo sići, moglo se kupati u njemu, no bio je
malen i dno je bilo neravno, prekriveno priljepcima, travama i školjkama. Valovi su udarali u
stijene izvan usjeka, razina vode unutra je rasla, gdjekad sve do vrata, i komadi stiropora u
prsluku za spašavanje koji sam imao na sebi podigli bi mi se do ušiju. Strmi zidovi pojačavali su
hučanje i pljuskanje te ih nekako prošupljivali. Stajao bih tada prestravljen, odjednom nisam
mogao udisati osim velikim, drhtavim grcajima. Jednako je strašno bilo kad bi se valovi povukli i
razina vode opala uz zvuk sličan srkanju. Kad je more bilo mirno, tata bi ponekad napuhao
žuto-zeleni luftmadrac, na kojem sam smio ležati, ljuljuškajući se uz samu obalu, i gola mi se
koža lijepila za mokru plastiku, a leđa bila suha i vruća od sunca koje je pržilo. I dok sam se
bućkao, kratkim pokretima ruku veslajući po vodi koja je bila hladna i slana, pogledavao bih
prema morskoj travi koja se polako bibala na valićima duž stijena za koje je bila pričvršćena,
tražio ribe ili rakove, pogledom pratio brod u daljini. Poslijepodne bi doplovio trajekt, vidjeli
bismo ga na obzoru kako dolazi, a kad bismo odlazili, bio bi u kanalu, visok, bijel i moćan
između niskih otoka i grebena. Je li to bio Venus? Ili Christian IV.? Djeca duž cijele južne i
zapadne strane otoka, a vjerojatno i djeca koja su živjela na drugoj strani zaljeva Galtesunda, na
nama nepoznatoj Hisovi, obično bi se kupala kad bi trajekt dolazio jer su valovi za njim bili
veliki i zloglasni. Jednoga takvoga popodneva ležao sam na luftmadracu i brčkao se, kad su me
valovi napola uspravili pa sam pljusnuo u vodu. Potonuo sam kao kamen. More je ondje bilo
duboko možda tri metra. Mahao sam rukama i nogama, panično vikao, nagutao se vode, zbog
čega sam se još više prepao, no sve to nije trajalo dulje od dvadesetak sekundi jer je tata sve
vidio. Skočio je u vodu i izvukao me na obalu. Iskašljao sam malo vode, bilo mi je hladno, a onda
smo išli kući. Nisam bio u stvarnoj opasnosti i to na meni nije ostavilo nikakav trag, osim
osjećaja kojim sam bio ispunjen kad sam došao kući i popeo se uz brijeg da ispričam Geiru što se
zbilo: svijet je bio nešto gdje sam išao po površini, bio je neprobojan i tvrd, bilo je nemoguće
propasti kroza nj, bilo da se uzdizao u strmim planinama ili padao u dubokim dolinama. Naravno,
znao sam da je tako, ali nikad to prije nisam osjetio da hodamo po površini.
Unatoč toj epizodi i nelagodi koju sam znao osjetiti kad bih se kupao u tom usjeku, uvijek
sam te izlete smatrao dragocjenima. Sjediti na ručniku pokraj Yngvea i gledati u svjetlomodro,
poput zrcala sjajno more koje je nestajalo tek na obzoru, gdje su veliki brodovi uvijek plovili
polako kao satne kazaljke, ili prema dvama svjetionicima u Torungenu, oštro ocrtanima i bijelima
na intenzivno modru nebu: malo je što bilo bolje od toga. Piti sok koji je stajao u crvenom
kariranom prijenosnom hladnjaku, jesti kekse, možda pogledom pratiti tatu koji je hodao po rubu
stijene, preplanuo i mišićav, da bi tren poslije skočio u more dva metra ispod njega. Način kako
bi zatresao glavom i zagladio kosu s očiju kad bi izronio, okružen mjehurićima, rijetka sreća u
njegovu pogledu kad bi doplivao na obalu svojim teškim, polaganim zaveslajima, ljuljuškajući se
na valovima. Ili otići do dviju jama u stijeni malo dalje, jedna visine čovjeka, s jasno vidljivim
spiralnim prugama u kamenu, ispunjena slanom morskom vodom, pokrivena zelenim morskim
raslinjem i velikim snopovima morskih trava na dnu, druga plića, ali ne manje lijepa. Ili gore do
plitkih, vrlo slanih i toplih lokvi koje su ispunjale udubine u stijeni i dobivale novu vodu svaki
put kad bi bila oluja; površina im je bila puna sitnih, zujećih kukaca, a dno prekriveno žutim
algama koje su izgledale bolesno.
Jednoga takvoga dana tata me odlučio naučiti plivati. Rekao mi je neka ga pratim do ruba
vode. Ondje je u vodi, možda pola metra ispod površine, bio gladak greben obrastao algama, i
ondje mi je rekao da stanem. On je otplivao do stijene koja se nalazila četiri-pet metara od obale.
Okrenuo se prema meni. “Sad ćeš plivati do mene”, rekao je.
“Ali duboko je!” rekao sam. Jer bilo je, dno između dvaju malih grebena jedva se dalo
razabrati, bilo je duboko možda tri metra.
“Ovdje sam, Karl Ove. Zar ne misliš da bih te mogao spasiti da potoneš? Plivaj. Nije ni
najmanje opasno! Znam da ti to možeš. Baci se u vodu i zamahuj rukama. Ako to uspiješ, znaš
plivati, razumiješ! Znaš plivati!”
Čučnuo sam u vodu.
Zelenkasto se dno naziralo duboko dolje. Bih li mogao plutati nad njim?
Srce mi je u prsima lupalo onako jako kako lupa samo kad me strah. “Ne mogu!” viknuo
sam.
“Naravno da možeš!” doviknuo mi je tata. “Jako je lako! Samo se odgurni u vodu,
nekoliko puta zamahni rukama i ovdje si.”
“Ne mogu!” rekao sam. Gledao me. Onda je uzdahnuo i doplivao.
“Dobro”, rekao je. “Plivat ću uz tebe. Mogu ti držati ruku ispod trbuha. Tako nećeš moći
potonuti!”
Ali nisam mogao. Zašto on to nije shvaćao?” Briznuo sam u plač. “Ne mogu”, rekao sam.
Dubina mi je bila u glavi i u prsima. Dubina mi je bila u rukama i nogama, u prstima na
rukama i nogama. Dubina me cijeloga ispunila. Zar sam to trebao zanemariti?
Sada više nije bilo osmijeha. Smrknuta lica otišao je po plaži do naših stvari pa se vratio s
mojim prslukom za spašavanje.
“Obuci onda ovo”, rekao je i dobacio mi ga. “Tako ne možeš potonuti ni da hoćeš.”
Odjenuo sam prsluk, iako sam znao da on ništa ne mijenja. On je ponovno otplivao.
Okrenuo se prema meni. “Hajde sad!” rekao je. “Prema meni!”
Čučnuo sam. Voda mi je zapljusnula kupaće gaće. Pružio sam ruke prema naprijed ispod
vode. “Tako, da!” rekao je tata.
Samo sam se trebao otisnuti u more, zamahnuti nekoliko puta i sve bi bilo gotovo.
Ali nisam mogao. Nikako nisam mogao zaplivati preko te dubine. Suze su mi tekle niz
obraze.
“Hajde, dijete!” viknuo mi je tata. “Nemamo cijeli dan!”
“Ne mogu!” Viknuo sam ja njemu. “Čuješ li me?!” Ukočio se i odjednom me pogledao
bijesnim pogledom. “Tvrdoglaviš se?” rekao je.
 “Ne”, rekao sam i pokušao zaustaviti jecaj. Ruke su mi se tresle. Doplivao je do mene,
čvrsto me uhvatio za nadlakticu. “Dolazi ovamo”, rekao je. Pokušao me odvući u vodu. Ja sam se
otimao prema obali. “Neću!” rekao sam. Pustio me i duboko udahnuo. “No dobro”, rekao je.
“Onda je jasno.”
Zatim je otišao do naših stvari, objema rukama podignuo ručnik i pritisnuo ga na lice. Ja
sam skinuo pojas za spašavanje, stao nekoliko metara od njega. Podignuo je ruku i obrisao se
ispod nje, pa ispod druge. Nagnuo se naprijed i obrisao bedra. Bacio je ručnik, dohvatio košulju,
koju je zakopčavao gledajući prema mirnome moru. Kad je to završio, navukao je par čarapa i
obuo cipele. Bio je to par smeđih kožnih cipela bez vezica, koje nisu pasale ni uz čarape ni uz
kupaće gaće. “Što ti čekaš?” rekao je.
Navukao sam preko glave svjetloplavu majicom s natpisom Las Palmas koju sam dobio
od bake i djeda, zavezao plave tenisice. Tata je utrpao dvije prazne boce od soka i kore naranča u
hladnjak, objesio ga na rame i pošao, sa zgužvanim mokrim ručnikom u drugoj ruci. Ništa nije
rekao na putu do auta. Otvorio je prtljažnik, stavio unutra hladnjak, uzeo mi iz ruke zaštitni
prsluk i stavio ga pokraj hladnjaka, zajedno sa svojim ručnikom. Činilo se da mu nije palo na
pamet da i ja imam ručnik, a ja ga sasvim sigurno nisam kanio time zamarati.
Iako je parkirao u hlad, auto je sada bio na suncu. Crna sjedala bila su usijana i pekla su
me za bedra. Načas sam razmišljao da preko njih stavim mokri ručnik. No to bi primijetio.
Umjesto toga stavio sam dlanove na sjedalo pa sjeo na njih, što sam bliže rubu mogao.
Tata je pokrenuo auto i počeo voziti, brzinom hoda; cijeli otvoreni makadam, koji su zvali
streljana, bio je pun velikoga kamenja. Cesta na koju je zatim skrenuo bila je puna rupa, pa je i
njome vozio jednako Sporo. Zelene grane i grmlje udarali su po poklopcu motora i krovu,
gdjekad uz lagani tresak, kad bi udarila sama grana. Dlanovi su me još pekli, ali sad manje. Tek
mi je tada sinulo da i tata sjedi na usijanom sjedalu u kratkim hlačama. Žurno sam mu pogledao
lice u retrovizoru. Bilo je mrko i zatvoreno, ali nije se na njemu vidjelo da ga peku bedra.
Kad smo izašli na cestu ispod crkve, naglo je ubrzao i onih pet kilometara do kuće vozio
preko dopuštene brzine.
“Boji se vode”, rekao je mami popodne. Nije bilo točno, ali nisam ništa rekao, nisam bio
glup.
Tjedan dana poslije u goste su nam došli baka i djed s mamine strane. Prvi su nam put
došli u Tybakken. Na farmi u Sørbøvågu ništa na njima nije djelovalo ni najmanje čudno,
savršeno su se ondje uklapali, djed u svojim plavim kombinezonima i crnim šeširima s uskim
obodom, visokim, smeđim gumenim čizmama i uz neprekidno pljuckanje duhana, baka u
izlizanim ali čistim haljinama s cvjetnim uzorkom, sijede kose i puna tijela, i ruku koje su joj se
uvijek jedva primjetno tresle. No kad su iskoračili iz auta na naš prilaz, nakon što ih je tata
dovezao s Kjevika, odmah sam primijetio da se ne uklapaju. Djed je na sebi imao sive hlače od
odijela, svjetloplavu košulju i sivi šešir, u ruci je držao lulu, ne za držak kao tata nego s prstima
oko same glave. Drškom je pokazivao na stvari, primijetio sam kad smo im poslije pokazivali naš
vrt. Baka je imala svijetlo sivi kaput, svijetlo sive cipele i u ruci je držala torbicu. Nitko se ovdje
nije tako odijevao. Ni u gradu se nisu viđali tako odjeveni ljudi. Izgledali su kao da su došli iz
nekog drugog vremena.
Ispunili su naše sobe svojom stranošću. I mama i tata odjednom su se drukčije ponašali,
pogotovo tata, koji je postao onakav kakav bi obično postao oko Božića. Njegova vječna “ne”
postala su “zašto ne?”, njegov budan pogled postao je srdačan, tu i tamo znalo se dogoditi da u
prolazu prijateljski stavi ruku na moje ili Yngveovo rame. No iako je zainteresirano razgovarao s
djedom, vidio sam da ga zapravo ne zanima, cijelo je vrijeme pogledavao u stranu, a oči bi mu
tada bile potpuno mrtve. Djed, veseo i uzbuđen, ali nekako manji i bespomoćniji ovdje nego što
je to bio kod kuće, kao da to nikad nije primijetio na tati. Ili je to pak samo ignorirao.
Jedne večeri dok su bili kod nas tata je kupio rakove. Njemu je to bio pojam vrhunske
gozbe, i premda im je jedva počinjala sezona, bilo je mesa u tima koje je kupio. No baka i djed
nisu jeli rakove. Ako bi se djedu rakovi ulovili u mrežu, on bi ih pustio. Tata nam je to poslije
prepričavao; njemu je to bilo komično, kao svojevrsno praznovjerje, da su rakovi manje čisti
nego riba samo zato što hodaju po dnu, a ne plivaju slobodno kroz vodu. Rakovi možda jedu
leševe, jer jedu sve što padne na dno, ali koja je šansa da su upravo ti rakovi te večeri naišli na
mrtvaca daleko u dubini Skagerraka?
Jednoga poslijepodneva sjedili smo u vrtu i pili kavu i sok, a ja sam poslije otišao u svoju
sobu, gdje sam ležao na krevetu i čitao stripove, i čuo sam baku i djeda kako dolaze po stubama.
Nisu ništa rekli, teškim su koracima gazili po stubama i ušli u dnevnu sobu. Sunce koje je
obasjavalo zid moje sobe bilo je zlaćano. Livada pokraj kuće imala je velika žuta polja sa smeđim
dijelovima, iako je tata uključio prskalice čim je to bilo dopušteno. Sve što sam vidio uz cestu,
sve kuće, sva dvorišta s vrtnim namještajem i igračkama, svi auti i sve alatke koje se moglo naći
uza zidove i stube, sve mi je izgledalo kao da spava. Znojna su mi se prsa neugodno lijepila za
poplun. Ustao sam, otvorio vrata i otišao u dnevnu sobu, gdje su baka i djed sjedili svaki u svojoj
fotelji.
“Hoćete gledati televiziju?” rekao sam.
“Da, nisu li uskoro vijesti?” rekao je djed. “To bi nas zanimalo.”
Otišao sam do televizora i uključio ga. Trebalo je nekoliko sekunda da se pojavi slika.
Onda je ekran polako zasjao, slovo N na špici vijesti sve je više raslo dok je jednostavan signal
nalik na ksilofon odjekivao - ding-dong-ding-dooong, i on isprva tiho, pa sve glasnije i glasnije.
Odmaknuo sam se. Djed se nagnuo u fotelji pokazujući drškom lule.
“Tako”, rekao je.
Zapravo nisam smio sam uključiti televizor, kao ni veliki radio koji je stajao na polici uza
zid, nego sam uvijek morao pitati mamu ili tatu da mi oni uključe ako sam nešto htio gledati ili
slušati. No sad sam uključio televizor baki i djedu, pa sigurno neće biti strašno.
Iznenada je slika počela silovito podrhtavati. Boje su se izobličile. Zatim je bljesnulo i
začulo se glasno paf! i ekran se zacrnio.
One.
O ne, o ne, o ne.
“Što je bilo s televizorom?” rekao je djed. “Pokvario se”, rekao sam suznih očiju. Ja sam
ga pokvario.
“Događa se”, rekao je djed. “A ionako više volimo poslušati vijesti na radiju.”
Ustao je iz fotelje i sitnim koracima otišao do radija. Ja sam otišao u svoju sobu.
Promrznuo od straha, s čvorom u želucu, legao sam na krevet. Površina popluna bila mi je hladna
uz toplu, golu kožu. Uzeo sam časopis s hrpe na podu. Međutim, nisam mogao čitati. Uskoro će
on ući u dnevnu sobu i uključiti televizor. Da se pokvario dok sam bio sam, mogao sam se možda
praviti da ne znam ništa, tako da pomisli da je sam prestao raditi. No vjerojatno bi čak i tada
shvatio da sam ja kriv, jer takve stvari uvijek nanjuši, bio mu je dovoljan jedan pogled prema
meni da zna da nešto nije u redu i zbroji dva i dva. Sad se ionako nisam mogao praviti da ništa
nije bilo jer su baka i djed bili prisutni, oni će ispričati što se dogodilo, a ako to pokušam prikriti,
samo bih sve još više pogoršao.
Sjeo sam na krevet. Nešto me pritiskalo u trbuhu, ali to nije nimalo sličilo toplini i mekoći
bolesti, bilo je hladno i bolno, i tako snažno da to sve suze ovoga svijeta nisu mogle omekšati.
Neko sam vrijeme sjedio i plakao.
Da je bar Yngve kod kuće. Onda bih bio s njim u njegovoj sobi dokle god mogu. No bio
je vani, na kupanju sa Steinarom i Kareom.
Osjećaj da ću mu biti bliže čim uđem u njegovu sobu naveo me da ustanem. Otvorio sam
vrata i oprezno hodnikom otišao u njegovu sobu. Krevet mu je bio obojen u plavo, a moj u
narančasto, kao što su i vrata njegova ormara bila obojena u plavo, a mojega u narančasto. Unutra
je mirisalo na Yngvea. Otišao sam do kreveta i sjeo.
Prozor je bio odškrinut!
Bilo je to više nego što sam se mogao nadati. Tako sam čuo njihove glasove s terase a da
oni nisu ni znali da sam ovdje. Da je prozor bio zatvoren, razotkrio bih se dok bih ga otvarao.
Tatin je glas rastao i spuštao se mirno kao i inače kad je bio dobre volje. Između njegovih
riječi čuo sam mamin glas, vedriji, blaži. Iz dnevne se sobe čuo radio. Iz nekog razloga
pretpostavio sam da baka i djed spavaju, svaki u svojoj fotelji, otvorenih usta i zatvorenih očiju,
možda zato što su tako ponekad sjedili u Sørbøvågu kad bismo došli k njima.
Vani su zveckale šalice.
Raščišćavaju li terasu?
Da, jer malo potom začulo se lupkanje maminih sandala dok je hodala oko kuće.
Onda je imam samo za sebe! Onda mogu prvo reći njoj!
Pričekao sam dok nisam čuo da se otvaraju vrata u prizemlju. Zatim, dok se mama
uspinjala stubama s pladnjem sa šalicama, zdjelicama i čašama te sjajnim vrčem za kavu s
crvenim poklopcem, koji je stajao na podmetaču od kvačica za rublje koji je Yngve izradio na
radionici, izašao sam u hodnik.
“Unutra si po ovako lijepom vremenu?” rekla je mama.
“Da”, rekao sam.
Htjela me zaobići, no zastala je.
“Nešto se dogodilo?” rekla je.
Spustio sam pogled.
“Je li?”
“Televizor se pokvario”, rekao sam. “Joj, ne”, rekla je. “Baš šteta. Baka i djed su unutra?”
Kimnuo sam.
“Mislila sam otići po njih. Divna je večer. Dođi i ti van, hoćeš li? Možeš dobiti još malo
soka ako hoćeš.”
Odmahnuo sam glavom i vratio se u svoju sobu. Stao sam odmah iza vrata. Možda bi bilo
najpametnije pridružiti im se vani? Ne bi mi ništa napravio dok su oni prisutni, čak i ako sazna da
sam uništio televizor.
No možda bi ga to samo još više naljutilo. Prošli put kad smo bili u Sørbøvågu, svi smo
sjedili za ručkom kad nam je Kjartan ispričao kako se Yngve potukao s Bjørnom Atleom,
dječakom sa susjedne farme. Svi su se tome nasmijali, čak i tata. No kad je mama otišla sa mnom
u dućan, ostali zadrijemali, a Yngve legao i čitao zabavnik, tata je ušao, izvukao ga iz kreveta i
naguravao jer se bio potukao.
Ne, najbolje je bilo ostati ondje. Ako baka ili mama kažu da se televizor pokvario, možda
mu bijes popusti dok sjedi s njima.
Ponovno sam legao na krevet. Prsa su mi počela nekontrolirano drhtjeti i potekla je bujica
suza.
Ooooo. Ooooo. Ooooo.
Samo što nije došao.
Znao sam to.
Doći će svaki čas.
Pokrio sam uši rukama, sklopio oči i pokušao se praviti da ništa ne postoji. Samo taj mrak
i moje disanje.
No uskoro sam se počeo osjećati bespomoćno, kleknuo sam na krevetu i pogledao kroz
prozor, u svjetlo koje je padalo na padinu, sjajne crepove i svjetlucave prozore.
Dolje su se vrata otvorila i zalupila.
Mahnito sam se ogledao oko sebe. Ustao sam, izvukao stolicu ispod pisaćega stola i sjeo.
Začuli su se koraci na stubama. Bili su teški, njegovi.
Nisam mogao sjediti leđima okrenut vratima pa sam ustao i sjeo na rub kreveta.
Naglo je otvorio vrata. Zakoračio je unutra, stao i pogledao me.
Oči su mu bile sužene, usne stisnute. “Što radiš, dijete?” rekao je. “Ništa”, rekao sam
gledajući u pod. “Gledaj me dok razgovaraš sa mnom!” rekao je.
Pogledao sam ga. No nisam mogao pa sam spustio pogled. “Sad si još i gluh?” rekao je.
“U oči me gledaj!”
Pogledao sam ga. No nisam ga mogao pogledati u oči.
U tri je nagla koraka došao do mene, zgrabio me za uho i zavrnuo ga dižući me na noge.
“Što sam rekao za paljenje televizora?” rekao je.
Zajecao sam i nisam mogao odgovoriti.
“što sam rekao?” rekao je i zavrnuo mi uho još jače.
“Da... to ne... ne... ne smijem raditi”, rekao sam.
Pustio mi je uho, zgrabio me za obje ruke i protresao. “Pogledaj me!” viknuo je.
Podignuo sam glavu. Od suza ga gotovo uopće nisam vidio. Prsti su mu se još jače
stegnuli.
“Nisam li rekao da se kloniš televizora? Ha? Nisam li to rekao? Sad moramo kupiti novi
televizor, a otkud nam novac za to? Možeš mi to odgovoriti?”
“Ne-he-he”, jecao sam.
Gurnuo me na krevet.
“Ima da ostaneš u svojoj sobi dok ti ja ne kažem. Je li jasno?”
“Da”, rekao sam.
“Večeras si u kazni i ne smiješ van, kao ni sutra.”
“Dobro.”
Zatim je otišao. Plakao sam toliko da nisam čuo njegove korake. Disao sam isprekidano,
kao da mi se dah kreće po stubama. Prsa su mi se tresla, ruke su mi se tresle. Ležao sam tako i
plakao, možda dvadeset minuta. Onda je počelo popuštati. Kleknuo sam na krevet i povirio kroz
prozor. Noge su mi se još tresle, i ruke su mi se tresle, no i to je popuštalo, primijetio sam, kao da
sam ušao u tihu sobu nakon oluje.
S prozora sam mogao vidjeti kuću Prestbakmovih i cijeli prednji dio njihova dvorišta,
koje je graničilo s našim, kuću i prednji dio dvorišta Gustavsenovih, dio kuće Karlsenovih i malo
kuće Christensenovih na vrhu. Na cestu sam imao pogled do poštanskih sandučića. Sunce, koje je
poslijepodne bilo nekako punije, stajalo je na nebu iznad drveća na vrhu brda. Zrak je stajao na
mjestu, nije se micalo ni jedno stablo i ni jedan grm. Ljudi nikad nisu sjedili u dvorištu ispred
kuće, bilo bi to “kao da su na izložbi”, kako je tata često govorio o boravku svima na vidiku; sve
vrtne garniture i roštilji u susjedstvu nalazili su se iza kuća.
Tada se iznenada nešto dogodilo. Na vratima kod Karlsenovih pojavio se Kent Arne.
Vidio sam mu samo glavu iznad parkiranog automobila, sjajna bijela kosa lebdjela je kao lutka u
kazalištu lutaka. Na nekoliko sekundi potpuno ga je nestalo, a onda se opet pojavio na biciklu.
Stajao je na pedalama, kočio u sitnim trzajima, skrenuo na cestu pa dosegnuo dosta dobru brzinu
prije nego što je naglo zakočio i skrenuo pred kuću Gustavsenovih. Dvije godine prije ostao je
bez oca, koji je bio pomorac, jedva sam ga se sjećao, zapravo pamtim samo jednu njegovu sliku:
hodali smo s njim niz brijeg, bilo je hladno i sunčano, ali bez snijega, u rukama sam držao male
narančaste klizaljke s tri noža i remenčićima kojima su se pričvršćivale za cipele, pa smo zacijelo
bili krenuli na jezero Tjenna. Sjećam se i kad sam saznao da je umro. Leif Tore stajao je ispred
betonskih barijera koje su dijelile dvije ceste, tik ispred naše kuće, i rekao da je tata Kenta Arnea
umro. Dok je to govorio, pogledao je prema njihovoj kući. Pokušavao je izvući nekoga iz cisterne
koju su čistili, bila je puna plina pa se onesvijestio, a onda se i sam otac srušio. Nikad o
njegovom tati nismo pričali pred Kentom Arneom, kao ni o smrti. Novi se čovjek upravo bio
doselio, zanimljivo, i on se preživao Karlsen.
Ako je Dag Lothar bio broj jedan, Kent Arne je bio broj dva, iako je bio godinu dana
mlađi od nas i dvije godine mlađi od Daga Lothara. Leif Tore bio je broj tri, Geir Håkon broj pet,
Geir je bio broj šest, a ja broj sedam.
“Leif Tore, ideš van?” viknuo je Kent Arne pred kućom. On je odmah došao, samo u
plavim kratkim trapericama i tenisicama, sjeo na Rolfov bicikl i nestali su niz brijeg izvan
vidokruga. Mačka Prestbakmovih nepomično je ležala na plosnatom kamenu između posjeda
Gustavsenovih i Hansenovih.
Ponovno sam legao na krevet. Čitao sam zabavnike, ustao, prislonio uho na vrata da
čujem što se događa u kući, ali nije se čulo ništa, još su bili vani. Baka i djed bili su nam u
gostima pa je bilo nezamislivo da ne dobijem večeru. Ili možda nije?
Pola sata poslije došli su uz stube. Netko od njih ušao je u kupaonicu, koja je dijelila zid s
mojom sobom. Nije to bio tata, to sam shvatio po koracima koji su bili lakši od njegovih. No
nisam mogao odrediti je li to bila mama, baka ili djed, dok šum zahoda nije popratilo snažno
lupanje u cijevima za toplu vodu, što su samo baka ili djed mogli uzrokovati.
Sad sam već bio ozbiljno gladan.
Sjene koje su padale na brijeg ispred kuće bile su tako dugačke i izobličene da gotovo
više uopće nisu sličile formama koje su ih stvorile. Kao da su izrasle same od sebe, kao da su
postojale u paralelnoj stvarnosti mraka, s mračnim ogradama, mračnim stablima, mračnim
kućama nastanjenima mračnim ljudima, nekako nasukane ovdje na svjetlu, gdje su djelovale
deformirano i bespomoćno, jednako daleko izvan svojega elementa kao što se događa morskim
algama, školjkama i rakovima kad se voda povuče - dalo bi se zamisliti. Hm, postaju li zato sjene
sve duže navečer? Protežu se za noći, ta plima mraka koja preplavljuje zemlju i na nekoliko sati
ispunjava sjenama najdublje čežnje.
Pogledao sam na sat. Bilo je devet sati i deset minuta. Za dvadeset minuta bilo je vrijeme
za krevet.
Poslijepodne je najgore biti u kazni jer ne možeš van, a stojiš na prozoru i vidiš sve ostale
vani. Navečer je najgore to što ne postoji jasna razlika između različitih faza od kojih se večer
inače sastoji. To što bih, nakon što sam neko vrijeme sjedio, samo svukao odjeću i legao u krevet.
Razlika između tih dvaju stanja, koja je inače bila velika, u kazni bi bila gotovo potpuno
izbrisana te bih zato postao svjestan sebe onako kako to inače nisam bio. Kao da ono što sam bio
ispod onoga što sam radio, primjerice večerao, prao zube, umivao se, odijevao pidžamu, ne samo
da bi izašlo na površinu nego bi me cijeloga ispunilo, jer odjednom nisam bio ništa drugo. Bio
bih potpuno isti dok sam sjedio na krevetu odjeven kao i kad bih ležao u njemu bez odjeće.
Zapravo nisu postojale razlike ili prijelazi.
Bio je to mučan osjećaj.
Otišao sam opet do vrata i prislonio na njih uho. Isprva je bilo tiho, onda sam začuo
glasove, a onda je ponovno utihnulo. Malo sam plakao, zatim svukao majicu i kratke hlače pa
legao u krevet navukavši poplun do brade. Sunce je još uvijek obasjavalo zid na drugoj strani.
Čitao sam zabavnike, onda sam ih spustio na pod i sklopio oči. Zadnje što sam pomislio prije
nego što sam zaspao bilo je da nisam ja kriv.
Probudio sam se, pogledao na sat na ruci. Dvije fluorescentne zmijice pokazivale su dva
sata i deset minuta. Neko sam vrijeme potpuno nepomično ležao pokušavajući otkriti što me
probudilo. Osim pulsa koji mi je šumio u uhu, vladala je tišina. Na cesti nisu vozili auti, nisu se
čuli brodovi iz kanala, na nebu nije letio nikakav zrakoplov. Nisu se čuli koraci, nisu se čuli
glasovi, ništa. Ni u našoj kući.
Malko sam podignuo glavu tako da mi uši ništa ne dodiruju i zadržao dah. Nakon
nekoliko sekundi začuo sam zvuk iz dvorišta. Zvuk tako visok da ga isprva nisam ni primijetio,
no čim sam ga uhvatio, učinio mi se strašnim.
Iiiii-iiiii-iiiiiii-iiiiii. Iiiiiiii-iiiii-iiiiiiii. Iiiiiiii.
Kleknuo sam na krevetu, povukao zavjesu u stranu i povirio kroz prozor. Travnjak je bio
okupan slabašnim svjetlom: nad kućom je bio pun mjesec. U naletu vjetra izgledalo je kao da
trava putuje. Bijela najlonska vrećica koja je zapela za kraj živice lepršala je, i ja sam pomislio da
bi netko tko ne zna da puše vjetar mislio da se vrećica miče sama od sebe. Kao da sam na velikoj
visini, trnci su mi prolazili prstima na rukama i nogama. Srce mi je ubrzano lupalo. Trbušni
mišići napeli su se, a ja sam progutao slinu, pa opet progutao. Noć je vrijeme duhova i sablasti,
noć je vrijeme bezglavoga čovjeka i nacerenoga kostura. A od nje me dijelio tek tanak zid.
Ponovno onaj zvuk!
Iiii-iiiii-iii-iiiiiiiiiiiiiiiiii-iii-iiiiiiiii.
Prelazio sam pogledom po travnjaku. Blizu živice, možda pet metara od nje, spazio sam
mačku Prestbakmovih. Ležala je ispružena u travi i udarala nešto. To što je udarala, siva kvrga
nalik na kamen ili glinu, odbačeno je nekoliko metara bliže prozoru. Mačka je ustala i pošla za
time. Kvrga je nepomično ležala u travi. Mačka je to nekoliko puta lupnula šapom, prignula
glavu i nekako to gurnula njuškom, a onda otvorila usta i zagrizla. Kad je ponovno počelo
cviljenje, shvatio sam da je to miš. Taj iznenadan zvuk kao da je zbunio mačku. Bilo kako bilo,
zabacila je glavu i bacila miša u dalj. Ovaj put nije ostao ležati nego je pojurio livadom koliko ga
noge nose. Mačka je ostala nepomična i pratila ga pogledom. Izgledala je gotovo kao da će pustiti
miša da pobjegne. No onda, upravo kad je miš došao do gredice uz ogradu prema Prestbakmovu
dvorištu, pojurila je za njim. Tri skoka i ponovno ga je zgrabila.
U susjednoj sobi odjednom se začuo tatin glas. Bio je tih i mumljao je, bez početka i
kraja, kako to najčešće zvuči kad govori u snu. Trenutak poslije netko je ondje ustao iz kreveta.
Po lakoći koraka nakon toga shvatio sam da je to mama. Vani je mačka počela skakutati
gore-dolje. Izgledalo je to kao svojevrstan ples. U novom naletu vjetra trava se povijala poput
valova. Pogledao sam bor i vidio kako se krhke grane njišu, crne i tanahne prema žutom i teškom
mjesecu. Mama je otvorila vrata kupaonice. Kad sam čuo da je povukla vodu, poklopio sam uši
rukama i počeo pjevušiti. Zvuk koji je mama zatim ispustila, nekakvo šištanje, kao da ispušta
paru, bio je užasan. Obično bih isključio tatine izljeve bijesa, iako ga nije bilo tako teško trpjeti
kao mamino šištanje. Aaaaaaaaaaa, rekao sam, brojeći polako do deset i gledajući mačku. Kao
da joj je ta igra dosadila, ščepala je miša zubima i projurila kroz živicu, preko ceste i na prilaz
Gustavsenovih, gdje je ispustila miša na tlo pokraj kamp-prikolice i ostala zuriti u nj. Miš je ležao
najmirnije što živo biće može. Mačka je skočila na zid i krenula prema jednom od sunčanih
satova u obliku globusa na kraju. Maknuo sam ruke s ušiju i prestao pjevušiti. U kupaonici je
šumio vodokotlić. Mačka se naglo okrenula i pogledala prema mišu, koji je mirno ležao. Voda iz
pipe pljusnula je na porculan u umivaoniku. Mačka je skočila sa zidića, izašla na cestu i legla
poput maloga lava. Upravo kad je mama pritisnula kvaku na vratima i otvorila ih, miš se trznuo,
kao da je taj zvuk otpustio u njemu kakav impuls, i u sljedećem je trenutku bio u još jednom
očajničkom bijegu od mačke, koja je očito računala s tom mogućnošću jer joj je trebao samo
djelić sekunde da se prebaci iz odmora u lov. No taj je put zakasnila. Bijela ploča eternità bačena
u travu bila je spas za miša, kojem se posrećilo pa se zavukao ispod nje sekundu ili dvije prije
nego što ga je sustigla mačka.
Osjećao sam se kao da su se hitre kretnje životinja nastavile u meni; dugo nakon što sam
se vratio u krevet, srce mi je ubrzano lupalo. Možda zato što je i ono bilo životinjica? Nakon
nekog vremena ponovno sam promijenio položaj, stavio jastuk na podnožje kreveta i povukao
zavjesu malo u stranu, tako da mogu ležati i gledati u nebo posuto zvijezdama, nalik na zrnca
pijeska, na plažu u koju je udaralo nevidljivo more.
No što se zapravo nalazilo izvan svemira?
Dag Lothar rekao je da ondje nema ničega. Geir je rekao da ondje gori. To sam i ja
vjerovao, ovo s morem bilo je više zato što je zvjezdano nebo izgledalo tako kako je izgledalo.
U maminoj i tatinoj sobi ponovno je vladala tišina.
Navukao sam zavjesu i sklopio oči. Polako ispunjen tišinom i mrakom kuće, ubrzo sam
čvrsto usnuo.
Kad sam sljedećeg jutra ustao, baka i djed pili su kavu s mamom u dnevnoj sobi. Tata je
hodao po travnjaku s crijevom u ruci. Odložio ga je na rub tratine tako da su tanki mlazovi vode,
koji su sličili ruci koja maše, padali ne samo po travi nego i po povrtnjaku ispod nje. Zrake sunca,
koje je sad bilo s druge strane kuće, iznad šume na istoku, obasjavale su dvorište. Zrak je
izgledao jednako nepomično kao i dan prije. Nebo je bilo malko maglovito, gotovo je uvijek bilo
takvo ujutro. Yngve je sjedio za postavljenim kuhinjskim stolom i jeo. Bijela jaja u smeđim
čašicama podsjetila su me da je nedjelja. Sjeo sam na svoje mjesto.
“Što se to dogodilo jučer?” rekao je Yngve tiho. “Zašto si bio u kazni?”
“Pokvario sam televizor”, rekao sam.
Upitno me pogledao, zadržavši sendvič u ruci ispod samih usta. “Da, samo sam ga
uključio baki i djedu. Napravio je ‘puf.’ Zar nisu ništa rekli?”
Yngve je odgrizao velik zalogaj sendviča, kriške kruha sa sirom s klinčićem, pa
odmahnuo glavom. Lupkao sam nožem oko vrha jajeta, otvorio ga poput poklopca, žlicom
iskopao meko bjelanjce iznutra, protegnuo se do soljenke i lupnuo je kažiprstom tako da iz nje
ispadne nekoliko zrnaca. Namazao sam margarin na krišku kruha, natočio čašu mlijeka. Dolje je
tata otvorio vrata. Pojeo sam, gurnuo žlicu u jaje da provjerim je li tvrdo ili meko kuhano.
“I danas sam u kazni”, rekao sam.
“Cijeli dan? Ili samo navečer?”
Slegnuo sam ramenima. Jaje je bilo tvrdo kuhano, žumance se mrvilo uz rub žlice.
“Cijeli dan, mislim”, rekao sam.
Cesta je vani bila prazna, svjetlucava na suncu. No u jarku, pod gustim smrekovim
granama, bilo je mračno i sjenovito.
Niz brijeg je punom brzinom jurio bicikl. Dječak koji je na njemu sjedio, moglo mu je biti
petnaest godina, držao je jednu ruku na upravljaču, a drugom je držao crveni kanistar za benzin
koji je čvrsto zavezao za nosač tereta. Kosa mu je bila crna i vijorila je na vjetru.
Sa stubišta su se čuli tatini koraci. Uspravio sam se na stolici, žurno pogledao stol da
vidim je li sve u redu. Malo smrvljenoga jajeta završilo je izvan čašice, pomeo sam ga preko ruba
stola u ruku koja je ondje čekala i stavio u tanjur. Yngve je čekao dok gotovo nije bilo prekasno
da privuče stolicu do stola i uspravi se, ali samo gotovo, jer kad je tata ušao na vrata, sjedio je
ravnih leđa i s nogama na podu.
“Spakirajte stvari za kupanje, dečki”, rekao je. “Idemo na izlet u Hove.”
I ja? - htio sam pitati, no zadržao sam to za sebe jer je bilo moguće da je zaboravio da sam
u kazni, na što bi ga pitanje podsjetilo. A ako se i sjećao toga i predomislio se, bilo je bolje to ne
spominjati jer bi se to moglo protumačiti kao da je jučer pogriješio, da je učinio nešto pogrešno, a
to nisam htio da pomisli. Stoga sam otišao po kupaće gaće i ručnik s užeta u spremištu s
bojlerom, stavio ih u najlonsku vrećicu, zajedno s maskom za ronjenje, koja bi mogla biti od
koristi ako idemo na jednu od dviju plaža u Hoveu, pa sjeo u sobi čekajući polazak.
Kad smo se pola sata poslije vozili na istočnu stranu otoka, toga možda najljepšega dana u
godini - kad je more bilo tako mirno da ga se jedva čulo i davalo je okruženju, ionako tihim
stijenama i ionako tihim šumama iznad njih, dašak nestvarnosti, gdje je svaki korak po stijenama
i svako zveckanje boca zvučalo kao prvi put, a sunce, koje je bilo u zenitu, izgledalo je duboko
primitivno i suštinski strano tog dana, kad se vidjelo kako se more uvija i nestaje u dubini iza
obzora nad kojim je nebo tako lagano lebdjelo, sa svojim svijetlim, prigušenim, polumaglovitim
plavetnilom - i Yngve i ja i mama i tata imali smo na sebi kupaće kostime i svaki smo na svoj
način pustili da nam mlaka voda obujmi tijela vruća od sunca. A baka i djed sjedili su u svojoj
najsvečanijoj odjeći, nekako nedirnuti svojom okolinom i našim aktivnostima, kao da ono nešto
tipično za pedesete i Vestland moju baku i djeda nije doticalo samo površinski, kroz odjeću,
manire i dijalekt, dakle nešto izvana, nego je, upravo suprotno, dolazilo iznutra, iz dubine
njihovih duša, iz unutrašnjosti njihovih karaktera. Tako ih je čudno bilo vidjeti ondje kako sjede
na oblim stijenama i žmirkaju na oštrom svjetlu koje se odbijalo u nas sa svih strana, tako su
strano djelovali.
Dan poslije otišli su kući. Tata ih je odvezao na Kjevik, iskoristio je priliku da usput
posjeti i svoje roditelje, dok je mama povela mene i Yngvea na izlet na jezero Gjerstadvannet;
ideja je bila da se kupamo, jedemo kekse i zabavljamo se, ali isprva mama nije mogla naći pristup
vodi pa smo morali hodati dug komad puta kroz šumu punu gustiša i šikare, a onda se ispostavilo
da je dio jezera do kojega smo došli zelen od alga, s glatkim i skliskim stijenama, a na kraju je još
počelo kišiti čim smo spustili prijenosni hladnjak i košaru s keksima i narančama.
Bilo mi je tada tako žao mame, htjela nas je odvesti na lijep izlet, ali nije joj pošlo za
rukom. Nije bilo načina da joj u tome pomognemo. Bila je to jedna od onih stvari koje treba što
prije zaboraviti. A to nije bilo nimalo teško, toliko nas je toga neobičnoga čekalo u sljedećim
tjednima. Naime, trebao sam krenuti u školu pa sam trebao dobiti cijeli niz novih stvari. Za
početak školsku torbu, koju sam sljedeće subote prijepodne išao s mamom u grad kupiti. Bila je
četvrtasta, plava, glatka i sjajna, s bijelim remenčićima. Iznutra je imala dva pretinca, kamo sam
odmah smjestio narančastu pernicu koju sam također dobio, s olovkom, kemijskom olovkom,
gumicom za brisanje i šiljilom, i jednu bilježnicu koju smo kupili, sa smeđim i narančastim
kvadratima na naslovnici, istu kakvu je imao i Yngve, kao i nekoliko stripova koje sam dodao da
je malo popunim. Stajala je ondje, pokraj noge pisaćega stola, svake večeri kad bih legao, i nije
da me nije mučila, jer ipak je još bilo dosta vremena do dana kada sam zajedno s gotovo svima
koje sam poznavao trebao krenuti u prvi razred. Već smo jedan dan bili u školi, u proljeće,
upoznali smo našu buduću učiteljicu i malo crtali, no ovo sad je nešto drugo, ovo nije pretvaranje,
ovo je za ozbiljno. Bilo je onih koji su govorili da mrze školu i, strogo uzevši, znali smo da bismo
i mi to trebali, no istovremeno nam je bilo toliko primamljivo to što će doći, tako smo malo znali
i tako puno očekivali, preko noći nas je to trebalo uzdići u istu ligu u kojoj su bila starija djeca,
preko noći ćemo postati kao oni, a onda ćemo zasigurno imati razloga mrziti školu, ali sad još
ne... Jesmo li razgovarali o čemu drugom? Skoro da i nismo. U školi u koju smo zapravo spadali,
Roligheden, gdje su radili moj i Geirov tata i u koju su išla sva starija djeca, nije bilo mjesta za
nas, generacije su bile prevelike, doselilo se previše obitelji, pa smo se morali upisati u školu na
istočnoj strani otoka, možda pet-šest kilometara od nas, zajedno sa svom nepoznatom djecom s
toga područja, i onamo nas je trebao prevoziti autobus. Svaki dan po nas će dolaziti autobus!
Dobio sam i svjetloplave hlače, svjetioplavu jaknu i par tamnoplavih tenisica s bijelim
prugama preko rista. Kojiput, kad tate nije bilo, odjenuo bih novu odjeću i stao pred ogledalo u
hodniku, ponekad s torbom na leđima, tako da me, kad veliki dan konačno dođe i ja stanem na
šljunak pred vratima da me mama slika, ne obuzmu samo napetost i neizvjesnost nego i
specifičan, gotovo pobjedonosan osjećaj koji sam znao osjetiti kad bih na sebi imao naročito
lijepu odjeću.
Večer prije sam se okupao i mama mi je oprala kosu, a kad sam se ujutro probudio, kuća
je bila tiha, usnula, i sunce se još penjalo iza smreka ispod ceste. O, kako sam bio sretan kad sam
konačno uzeo novu odjeću iz ormara i odjenuo je! Vani su pjevale ptice, još je bilo ljeto, iza
maglice nebo je bilo plavo i silno, a kuće koje su sada tiho stajale s obiju strana ceste uz brijeg,
uskoro će vrvjeti od praznične nestrpljivosti i iščekivanja. Izvadio sam stripove iz torbe, prebacio
je na leđa, namjestio naramenice, vratio je na mjesto. Povukao sam patentni zatvarač na jakni
gore pa dolje i razmišljao: ljepša je zakopčana, ali onda se ne vidi majica ispod nje... Otišao sam
u dnevnu sobu, pogledao kroz prozor u sunce koje se rumenilo i plamtjelo iza zelenoga drveća,
ušao u kuhinju, ne dirajući ništa, pogledao prema kući Gustavsenovih, gdje nije bilo znakova
života. Stao sam pred ogledalo u hodniku, nekoliko puta povukao patent gore i dolje... I majica je
bila lijepa, šteta da se ne vidi...
Mogao bih oprati zube!
U kupaonici sam uzeo četkicu za zube iz čaše, malo je smočio i stavio bijelu pastu za
zube. Dugo sam i energično četkao gledajući se u zrcalu. Zvuk trljanja četkice o zube kao da mi
je ispunio cijelu glavu pa nisam primijetio da je tata ustao prije nego što je otvorio vrata. Na sebi
je imao samo gaće.
“Pereš zube prije doručka? Kakva je to glupost? Spusti je odmah i idi u svoju sobu!”
Tek što sam zakoračio na crveni tapison u hodniku, on je zalupio vrata za sobom i počeo
pišati u zahod pljuskajućim mlazom. Kleknuo sam na krevet i pogledao prema kući
Prestbakmovih. Vidim li to dvije glave u kuhinjskome mraku? Da, sigurno. Ustali su. Da sam
imao voki-toki, mogao sam razgovarati s Geirom! To bi bilo savršeno!
Tata je izašao iz kupaonice i otišao u spavaću sobu. Čuo sam njegov glas, a zatim mamin.
Znači da je i ona budna!
Ostao sam u sobi dok ona nije ustala i pošla u kuhinju, gdje se tata već neko vrijeme
motao. Zaklonjen njezinim leđima, sjeo sam na svoje mjesto. Kupili su kukuruzne pahuljice, koje
inače gotovo nikad nismo imali, i kad je preda me stavila duboki tanjur i žlicu, i kad sam ulio
mlijeko preko zlatnih, lagano rupičastih i poprilično nepravilno oblikovanih pahuljica, zaključio
sam da su pahuljice najbolje kad su hrskave, dakle prije nego što se mlijeko upije u njih. No
nakon što sam ih neko vrijeme jeo pa su počele mekšati, nekako podjednako prožete vlastitim i
okusom mlijeka, uz okus šećera kojega sam podosta posuo po njima, predomislio sam se: sad su
najbolje.
Ili?
Tata je otišao u dnevnu sobu sa šalicom u ruci, nije imao naviku doručkovati, samo bi
sjeo, pio kavu i pušio. Yngve je došao, bez riječi sjeo na stolicu, ulio mlijeko u kukuruzne
pahuljice, posuo ih šećerom i počeo hrskati zatvorenih usta.
“Veseliš se?” rekao je nakon nekog vremena.
“Malo”, rekao sam.
“Nemaš se čemu veseliti”, rekao je.
“Ima”, rekla je mama. “I ti si se veselio kad si kretao u školu, uostalom. Dobro se toga
sjećam. Ti se ne sjećaš?”
“Da-a”, rekao je Yngve. “Sjećam se, zapravo.” On je u školu išao biciklom, najčešće malo
prije nego što bi tata krenuo, osim ako tata nije trebao nešto obaviti prije prvoga sata, što se znalo
dogoditi. Nije dolazilo u obzir da Yngve ide s njim u autu, osim za posebnih dana, naprimjer ako
bi preko noći napadalo puno snijega, jer nije htio nikakve povlastice na račun toga što mu je tata
nastavnik u školi.
Nakon doručka i nakon što su oni otišli, neko sam vrijeme posjedio s mamom u kuhinji.
Ona je čitala novine, ja sam pričao.
“Misliš da ćemo na prvome satu pisati, mama?” rekao sam. “Ili je uobičajeno računanje?
Leif Tore kaže da ćemo crtati jer ćemo ispočetka ići polako, a ne znaju svi pisati. Ni računati.
Zapravo samo ja. Barem koliko ja znam. Naučio sam to s pet i pol godina. Sjećaš se?”
“Sjećam li se da si naučio čitati? Što misliš?” rekla je mama.
“Onda ispred autobusne postaje, kad sam pročitao što ondje piše? ‘Kafe-feterija’? I ti si se
nasmijala. I Yngve se smijao. Sad znam da se zove ‘kafeterija’. Da pročitam koji naslov?”
Mama je kimnula. Čitao sam. Malo isprekidano, ali sve je bilo točno.
“Dobro ti ide”, rekla je. “Dobro ćeš se snaći u školi.”
Češkala je uho dok je čitala, onako kako je to samo ona činila, ruku bi držala na uhu i
nevjerojatno brzo prelazila njome naprijed-natrag, kao mačka.
Spustila je novine i pogledala me.
“Veseliš li se?” rekla je.
“Moram priznati da da”, rekao sam.
Nasmiješila se i potapšala me po glavi, ustala i počela raspremati stol. Ja sam otišao u
svoju sobu. Škola je počinjala tek u deset s obzirom na to da je bio prvi dan. No unatoč tome, na
kraju nismo imali dovoljno vremena, što se mami često događalo, bila je poprilično rastresena
kad je bila riječ o takvim stvarima. S prozora sam vidio kako se uzbuđenje širi pred kućama
obitelji s djecom koja su kretala u školu, dakle kod Geira, Leifa Torea, Tronda, Geira Håkona i
Marianne, češljale su se kose, poravnavale haljine i košulje, fotografiralo se. Kad sam i sam stao i
nasmiješio se mami, jednom se rukom štiteći od sunca koje je sad već bilo visoko iznad krošanja,
svi su se već bili odvezli. Mi smo bili zadnji i odjednom smo kasnili pa me mama, koja je za tu
priliku uzela slobodan dan, požurivala; otvorio sam vrata zelenoga volkswage-na, pogurnuo
sjedalo naprijed i sjeo na stražnje sjedište, dok je ona vadila ključ iz torbice i palila auto. Pripalila
je cigaretu, izašla unatrag s prilaza, bacivši prethodno brz pogled preko ramena, nakon nekoliko
metara uz brijeg stavila je auto u brzinu i počela voziti nizbrdo. Gotovo trešteći zvuk motora
odjeknuo je od kamenoga zidića. Premjestio sam se u sredinu, odakle sam mogao gledati između
dvaju naslona sjedala ispred sebe. Dvije bijele cisterne na suprotnoj strani kanala, stablo divlje
trešnje, crvena Kristenina kuća, pa cesta prema marini, kamo se gotovo nikad nismo vozili, rutom
kojoj ću idućih šest godina upoznati svaku čistinu i svaki zidić, pa do mjestašaca na istočnoj
strani otoka, koju mama nije poznavala, što joj je bilo pomalo stresno.
“Je li to bilo ovdje, Karl Ove, sjećaš li se?” rekla je i ugasila cigaretu u pepeljari
pogledavajući u retrovizor.
“Ne sjećam se”, rekao sam. “Ali mislim da je. Bilo je lijevo, u svakom slučaju.”
Dolje je pokraj rive bila trgovina i skup kuća oko nje, a ne škola. More je bilo
tamnomodro, gotovo crno u sjeni zgrada; netaknuta toplinom, ta ga je punoća dijelila od gotovo
svih drugih boja u okolišu koje kao da su isprane višetjednim toplinskim valom. Žuta, smeđa i
blijedozelena, te su boje bile u kontrastu s hladnom modrom morskom površinom.
Mama je sad vozila po makadamu. Prašina se vrtložila za nama. Kad se put suzio i nije se
činilo da će se na njemu pojaviti išta važno, okrenula se i vratila. Na suprotnoj strani, uz vodu,
išla je još jedna cesta s kojom je pokušala. Ni ona nije završavala kod škole.
“Hoćemo li zakasniti?” rekao sam.
“Možda”, rekla je. “Ne mogu vjerovati da nisam uzela kartu!”
 “Pa zar nisi prije bila ondje?” rekao sam.
“Jesam”, rekla je. “Ali ne pamtim tako dobro kao ti, znaš.”
Vozili smo se uz brijeg niz koji smo se deset minuta prije spuštali pa pokraj kapelice
skrenuli na glavnu cestu. Kod svakog znaka i raskrižja usporila bi i nagnula se naprijed.
“Eno je, mama!” viknuo sam i pokazao prstom. Nismo je još mogli vidjeti, no sjećao sam
se livade na desnoj strani; na vrhu blage uzbrdice koja je slijedila nalazila se škola. Pokraj nje
išao je uzak makadam, na kojem je već bilo parkirano mnoštvo automobila, i kad je mama
skrenula onamo, uspio sam vidjeti da je školsko dvorište puno ljudi i da na brežuljku, pod
zastavom, stoji i gestikulira neki muškarac u kojega su svi gledali.
“Moramo se požuriti!” rekao sam. “Počeli su! Mama, počeli su!”
“Da, znam”, rekla je mama. “Ali prvo moramo pronaći parkirališno mjesto. Možda ondje.
Da.”
Završili smo skroz pokraj zgrade u kojoj je bila radionica i gimnastička dvorana, velike,
stare, bijele zgrade, i na asfaltiranom parkiralištu ispred nje mama je parkirala auto. Nismo bili
upućeni pa smo, umjesto da odemo do kraja puta i pođemo prečacem preko nogometnoga terena,
do školskoga dvorišta išli cestom na drugoj strani. Mama je trčkarala vukući me za ruku. Školska
mi je torba tako divno udarala u leđa dok sam trčao, svaki me udarac podsjećao na to što mi visi
na leđima, sjajno i blistavo, a zatim i na svjetloplave hlače, svjetloplavu jaknu, tamnoplave
tenisice.
Kad smo najzad stigli na školsko dvorište, mnoštvo je polako ulazilo u nisku školsku
zgradu.
“Očito smo propustili ceremoniju dobrodošlice”, rekla je mama.
“Nema veze, mama”, rekao sam. “Dođi!”
Spazio sam Geira i njegovu majku, odjurio prema njima držeći mamu za ruku, njih su se
dvije pozdravile s osmijehom, pa smo se uspinjali stubištem u mnoštvu roditelja i djece. Geirova
je torba bila potpuno ista kao i moja, kao i gotovo svih dječaka, a djevojčice su imale mnogo
različitih, koliko sam primijetio u brzini.
“Kamo ćemo sad, znaš li?” rekla je mama Marthi, Geirovoj mami.
“Ne, ne znam”, rekla je Martha i nasmijala se. “Pratimo njihovu učiteljicu.”
Pogledao sam u smjeru u kojem je pokazala. I zaista, ondje je bila učiteljica. Stala je pred
stubama, rekla da svi koji spadaju u njezin razred trebaju onamo, pa smo Geir i ja odjurili niz
stubište, između svih, i do kraja hodnika. No učiteljica se zaustavila pred učionicom blizu stuba,
tako da nismo stigli prvi, kako smo mislili, nego zamalo zadnji.
Učionica je bila puna djece u svečanoj odjeći i njihovih majki. Prozori su gledali na usku
livadu; iza nje bila je gusta šuma. Učiteljica je stala za katedru, koja se nalazila na malome
podiju; na ploči iza nje ružičastim je slovima pisalo “Dobro došli u 1.B razred”, uokvireno
cvijećem. Na zidu iznad katedre visjeli su zemljovidi i grafikoni.
“Zdravo svima”, rekla je učiteljica. “I dobro nam došli u osnovnu školu Sandnes! Moje
ime je Helga Torgersen i ja ću vam biti učiteljica. Veselim se tome, vjerujte mi! Radit ćemo
ovdje puno lijepih stvari. I znate što? Niste samo vi novi danas ovdje. I ja sam nova. Vi ste moj
prvi razred!”
Ogledao sam se oko sebe. Svi su se odrasli smiješili. Gotovo sva djeca ogledavala su se i
pogledavala. Poznavao sam Geira Håkona, Tronda, Geira, Leifa Torea i Marianne. I onoga
dječaka koji nas je znao gađati kamenjem i koji je imao onu užasnu džukelu. Ostale nisam nikad
prije vidio.
“Sad ćemo imati prozivku”, rekla je učiteljica odozgo. “Zna li tko što je to prozivka?”
Nitko nije odgovorio.
 “Vi ćete reći ime, a onaj tko se tako zove, javit će se”, rekao sam ja. Gotovo svi su me
pogledali. Nasmiješio sam se od uha do uha i pokazao isturene zube.
“Točno”, rekla je učiteljica. “Počinjemo sa slovom A, to je, naime, prvo slovo abecede.
Nju ćete naučiti poslije. No krenimo s A. Anne Lisbet!”
“Ovdje”, rekao je ženski glas i svi su se okrenuli prema njemu, uključujući i mene.
Javila se bila mršava djevojčica crne, sjajne kose. Izgledala je gotovo kao Indijanka.
“Asgeir?” rekla je učiteljica.
“Ovdje!” rekao je dječak s velikim zubima i dugom kosom.
Kad je prozivka završila, sjeli smo svaki u svoju klupu, a roditelji su stajali uza zid.
Učiteljica je svakome dala flautu, početnicu i bilježnicu, raspored sati na kojem su bili tiskani
naši predmeti, te kašicu i brošuru sa slikom žutoga mrava jedne lokalne štedionice. Potom nam je
ispričala nešto o tome što će se događati te jeseni, među ostalim je spomenula tečaj plivanja, koji
će se održavati na bazenu u jednoj školi na suprotnoj strani kanala, jer na Tromøyi nije bilo
bazena. Dala nam je list papira s informacijama o tome, na kojoj je bio upitnik koji je trebalo
ispuniti i predati ako smo zainteresirani. Zatim smo malo crtali, a roditelji su još uvijek bili
nazočni i gledali nas, i onda je bilo gotovo. Tek smo sljedeći dan počinjali zaozbiljno, tek smo
sljedeći dan trebali sami na autobus i biti ondje tri sata bez roditelja iza leđa.
Kad smo izašli iz učionice, još sam bio uzbuđen zbog svega novog i nepoznatog, a taj je
osjećaj potrajao i dok su svi iz novog razreda sjedali u svoje aute zajedno s roditeljima; inače su
samo za Dan ustava auti vozili tako sinkronizirano u velikoj koloni, samo su tada tolika djeca išla
nekamo istodobno, no kad smo krenuli kući, u meni je počelo rasti razočaranje i bio sam sve više
i više potišten što smo se više bližili kući.
Pa ništa se nije dogodilo.
Znao sam i čitati i pisati i računao sam na to da ću to dobiti priliku pokazati već prvi dan.
Barem malo! I veselio sam se odmorima, zvonu za kraj i početak sata. Veselio sam se što ću
upotrijebiti novu olovku i pretince u novoj torbi.
Ne, dan nije ispunio moja očekivanja, a odjeću koja mi je tako lijepo stajala morao sam
svući i objesiti natrag u ormar, u očekivanju budućih svečanih prigoda. Neko sam vrijeme sjedio
na klupi u kuhinji i razgovarao s mamom dok je ona kuhala ručak, rijetko sam je imao za sebe
usred dana, a sada je bila sa mnom kad je bilo najvažnije, pa sam iskoristio priliku i brbljao bez
prestanka.
“Trebali bismo imati mačku s kojom bih se mogao igrati”, rekao sam. “Možemo li je
nabaviti?”
“To bi bilo lijepo”, rekla je mama. “Volim mačke. Dobro su društvo.”
“Onda ih tata ne voli?”
“Ne znam”, rekla je mama. “Mislim da ga samo ne zanimaju. A možda samo misli da su
one ipak briga.”
“Ali ja se mogu brinuti za nju”, rekao sam. “Nije mi to problem.”
“Znam”, rekla je mama. “Vidjet ćemo.”
“Vidjet ćemo, vidjet ćemo”, rekao sam. “Ali ako je i Yngve hoće, onda nas je troje koji
želimo mačku.” Mama se nasmijala.
“Nije to tako jednostavno”, rekla je. “Ali strpi se malo. Tko zna što će biti”
Stavila je oguljenu mrkvu na dasku i počela je sjeckati, podignula dasku i usula sve u
veliki lonac, gdje su već bile velike kosti i komadi mesa. Pogledao sam kroz prozor. Kroz
mnoštvo rupica u narančastoj zavjesi što ju je mama iskukičala vidio sam da je cesta ispred kuće
prazna, kao i gotovo uvijek usred dana.
Odjednom je snažno zamirisao luk pa sam se okrenuo prema mami, koja je ispruženim
rukama ljuštila glavicu, očiju punih suza.
Kad sam se ponovno okrenuo, vidio sam Geira kako trči niz brijeg. I on se presvukao u
običnu odjeću. Sekundu potom kroz poluotvoreni prozor začulo se krckanje kad je došao do
šljunka na prilazu.
“Karl Ove, ideš van?” viknuo je.
“Idem malo van”, rekao sam mami i spuznuo sa stolice. “Hajde”, rekla je. “Kamo ćete?”
“Ne znam.”
“Nemoj daleko.”
“Neću”, rekao sam i požurio se dolje, otvorio vrata da Geir ne pomisli da nema nikoga
kod kuće i ne otiđe, pozdravio sam ga i obuo tenisice.
“Imam kutiju šibica”, rekao je tiho i potapšao se po džepu na kratkim hlačama.
“Ne!” rekao sam tiho. “Otkud ti?”
“Od kuće. Bile su u dnevnoj sobi.”
“Maznuo si ih?” Kimnuo je.
Uspravio sam se, izašao pa zatvorio vrata. “Moramo nešto zapaliti”, rekao sam. “Da”,
rekao je on. “A što?”
“Pa svejedno. Naći ćemo nešto. Kutija je puna. Možemo zapaliti puno toga.”
“Ali moramo nekamo gdje nitko neće vidjeti dim”, rekao sam. “Možda na planinu?”
“Mogli bismo.”
“I trebamo nešto čime ćemo ugasiti vatru”, rekao sam. “Pričekaj malo. Idem po bocu
vode.”
Otvorio sam vrata, izuo tenisice i odjurio uz stube do mame, koja se okrenula kad sam
došao. “Idemo u šetnju”, rekao sam. “Trebam bocu vode.”
“Nećeš radije sok? Slobodno ga uzmi. Još uvijek ti je prvi dan škole!” Oklijevao sam.
Morala je to biti voda. Onda sam je pogledao i rekao: “Ne, Geir ima vodu, pa i ja hoću vodu.”
Srce mi je zakucalo brže dok sam to izgovarao. “Kako hoćeš”, rekla je. Pronašla je praznu bocu
od soka ispod sudopera, od tamnozelenoga, gotovo neprozirnoga stakla, koju je napunila vodom,
zatvorila čep i pružila mi je. “Hoćeš i koji sendvič?” Razmislio sam.
“Ne”, rekao sam. “U stvari, može. Dva s jetrenom paštetom.” Dok je ona izvadila kruh i
počela ga rezati, otvorio sam prozor šire i provirio.
“Stižem odmah!” viknuo sam. Geir mi je dobacio ozbiljan pogled i kimnuo.
Kad mi je mama namazala paštetu na kruh i spremila ga u papirnatu vrećicu, stavio sam je
u najlonsku vrećicu, zajedno s bocom, i požurio se dolje Geiru. Uskoro smo išli uz brijeg. Od
vrućine je rub puta bio mek i mrvio se. Ondje gdje su vozili auti bio je tvrđi. Ponekad smo znali
leći na asfalt kao mačke i pustiti da nas njegova vrućina peče. No sada smo imali drugog posla.
“Mogu ih vidjeti?” rekao sam.
Geir je stao i iskopao kutiju iz džepa. Uzeo sam je i malko protresao. Potpuno puna. Sve
su šibice bile crvene. Zapaliti, zapaliti.
“Potpuno su nove”, rekao sam i vratio mu ih. “Neće primijetiti da si ih uzeo?”
“Ne vjerujem”, rekao je. “A ako i primijete, reći ću da nisam. Ne mogu ništa dokazati.”
Došli smo do Moldenove kuće i pošli stazom. Trava je bila suha i žuta, ponegdje smeđa.
Geiru je mama bila stroga, a tata blag. Dagu Lotharu bili su podjednako blagi, tata možda mrvicu
stroži. Ostalima je otac bio stroži, a majka blaža. No nitko nije bio strog kao moj tata, to sigurno.
Geir je stao i sagnuo se s kutijom šibica u ruci. Izvadio je šibicu i krenuo je povući po
bočnoj strani.
“Što to radiš!” rekao sam. “Ne ovdje! Pa svi će vidjeti!”
“Ma daj”, prezirno je otpuhnuo, no svejedno se uspravio, vratio šibicu u kutiju i krenuo
dalje.
Navrh brda okrenuli smo se i pogledali iza sebe kao i obično. Izbrojio sam četiri mala
trokuta u kanalu. Jedan veliki brod s nečime što je izgledalo kao bager na palubi. Blizu
Gjerstadholmena nalazile su se dvije usidrene barke.
Zapaliti, zapaliti.
Kad smo nastavili u šumu, tresao sam se od uzbuđenja. Sunčeve zrake ležale svi među
sjenama grana na šumskome tlu kao ustreptale životinjice od svjetla. Stali smo iza golema
korijena srušenoga stabla, ja sam izvadio bocu vode iz vrećice i držao je spremnu dok se Geir
sagnuo, zapalio šibicu i prinio mali, gotovo nevidljivi plamen jednoj od tanahnih travki što su
ondje rasle. Planula je u trenu. Zapalila je susjedne travke. Kad se plamen proširio na područje
malo šire od dlana odrasle osobe, polio sam ga vodom. Pramen dima poletio je uvis, kao sam od
sebe, neovisno o događajima koji su se upravo zbili.
“Misliš da to netko vidi?” rekao je Geir.
“Dim se vidi nevjerojatno daleko”, rekao sam. “Indijanci su slali dimne signale na
udaljenosti od mnogo kilometara.”
“Brzo je planulo”, rekao je Geir. “Jesi li vidio?” Nasmiješio se, žurno provukao ruku kroz
kosu. “Da”, rekao sam.
“Hoćemo pokušati negdje drugdje?”
“Da. Ali sad ja hoću nešto zapaliti.”
“Dobro”, rekao je i pružio mi kutiju šibica tražeći pogledom drugo odgovarajuće mjesto.
Geir je uvijek bio nestrpljiv čim bismo nešto počeli raditi, i potpuno bi se zadubio jednom
kad započnemo. Njega je najviše od svih koje sam poznavao mogla ponijeti mašta. Kad bismo se
nečega igrali, primjerice istraživača, moreplovaca, Indijanaca, vozača trkaćih automobila,
astronauta, razbojnika, krijumčara, kraljevića, majmuna ili špijuna, znao je ostati uživljen satima,
za razliku od, naprimjer, Leifa Torea ili Geira Håkona, kojima bi to brzo dosadilo pa bi htjeli
raditi nešto drugo, potpuno nezainteresirani za onaj čar kojim je bujna mašta mogla obojiti sve,
više nego zadovoljni samom stvari, bila to stara olupina automobila među tanahnim vrbama na
livadi između igrališta i nogometnog terena, čija su sjedišta, upravljač, mjenjač, pedale,
komandna ploča, pretinac za rukavice i vrata bili netaknuti, gdje smo se često znali igrati, i oni bi
se samo igrali da je to auto, što je i bio, pritiskali bi pedalu kvačila, mijenjali brzine, okretali
upravljač, namještali razbijene retrovizore, poskakivali na sjedalu hineći brzinu. Geir se usto
mogao uživjeti u sve ono što se još moglo dodati, primjerice da smo u bijegu nakon pljačke
banke, a da su razbijeni prozori, što su još uvijek ležali u krhotinama po crnim gumenim
prostirkama na podu, stradali u pucnjavi; tako je jedan mogao voziti, a drugi se išuljati kroz
prozor na krov i odande pucati po potjeri, u igri koja je mogla potrajati dok ne bismo parkirali u
garaži i izašli podijeliti plijen, pa i dalje, jer nije li potjera u blizini, dok bismo se šuljali između
drveća na putu kući u sjaju zalazećega sunca? Ili naprimjer da zapravo sjedimo u lunarnom vozilu
i da je okoliš oko nas zapravo Mjesečeva površina po kojoj, kad bismo izašli iz vozila, nismo
mogli normalno hodati, nego bismo morali skakutati - ili ako je bila riječ o jednom od brojnih
potoka kojima smo bili okruženi, samo ga je Geir od svih koje sam znao htio pratiti uzvodno ne
bismo li mu pronašli izvor. Najčešće smo zajedno išli u potragu za novim mjestima, ili bismo išli
na neko mjesto koje smo već bili pronašli. Mogao je to biti veliki stari hrast s prošupljenim
deblom, duboko proširenje u potoku, podrum pun vode u nekoj nedovršenoj kući, betonski temelj
za golemi stup mosta ili prvi metri debelih metalnih kabela koji su se protezali od uporišta u tlu
pa do vrha stupa i po kojima se moglo penjati, oronula straćara s daskama glatkim i tamnim od
truleži između Tjenne i ceste na drugoj strani, koja je zasad bila najdalja postaja na našim
lutanjima - dalje od nje nikad nismo išli - dvije olupine automobila, jezerce s trima otocima koji
nisu bili veći od busena, jedan čiju je površinu sasvim zauzelo stablo, gdje je voda bila tako crna i
duboka, iako je jezero ležalo uza sam rub ceste, bijela stijena nalik na kristal pokraj puta za Finu
s koje su se čekićem dali odvaliti komadići, tvornica čamaca na suprotnoj strani mosta kod
Gamle Tybakkena, sve hale u njoj, kobilice čamaca, hrđavi blokovi i strojevi, miris ulja, katrana i
slane vode koji je bio tako dobar. Bilo nas je posvuda na tom području koje se pružalo kilometar
ili dva u svim smjerovima, skoro svaki dan, i cijela je poenta onoga što smo pronalazili ili tražili
bila u tome da je to tajna i da je naše. S drugom smo djecom bacali štapove ili šutali limenke,
igrali nogomet ili se skijali; kad smo bili sami, tražili smo mjesta koja su imala nama privlačne
kvalitete. Tako je bilo s Geirom i sa mnom.
No toga dana čarolija je bila u onome što smo radili, ne u mjestu na kojem smo se
nalazili.
Zapaliti, zapaliti.
Otišli smo do smreke nekoliko metara dalje. Grane koje su visjele tik uz brijeg bile su sive
i gole te su izgledale beskrajno staro. Otkinuo sam komadić jedne palcem i kažiprstom. Bila je
krhka i lako se smrvila. Na brdašcu na čijem je vrhu stajalo to stablo, rasla je trava, također
tanahna, između polja suhe zemlje i mnoštva sasušenih, gotovo narančastih borovih iglica.
Kleknuo sam, povukao crvenu glavu šibice po crnom tarilu, primaknuo plamen travi, koja se
odmah zapalila. Plamen je isprva bio nevidljiv, vidjelo se tek podrhtavanje zraka tik nad vlatima
trave, koja se brzo uvila. No onda je planuo busen, a odatle se vatra proširila, u isti mah brzo i
polako, otprilike poput roja preplašenih mrava koji se žurno razbježe ako ih gledate pojedinačno,
a polako ako ih gledate kao cjelinu. Onda mi je plamen odjednom sezao do struka.
“Gasi! Gasi!” viknuo sam Geiru.
Mahao je bocom iznad vatre, koja je zacvrčala i smanjila se, dok sam ja dlanom tapšao
nisku zapaljenu travu na vanjskome rubu.
“Uf!” rekao sam kad je tren poslije sve bilo gotovo.
“Ovo je bilo blizu!” rekao je Geir i nasmijao se. “Kako se zapalilo, čovječe!”
Ustao sam.
“Misliš da se to vidjelo? Hoćemo otići do litice i vidjeti gleda li tko ovamo?”
Ne čekajući odgovor, mekim šumskim tlom prekrivenim mahovinom i vrijesom požurio
sam se između drveća. Od iznenadnoga straha sve u meni kao da se usukalo i svaki put kad bih
pomislio na to što se dogodilo, kao da se u meni otvorila provalija. Bila je bezdana. Joj, što će sad
biti? Što će sad biti?
Na rubu brda stao sam i prislonio ruku na čelo da zaklonim oči od sunca. Tatin auto stajao
je na prilazu. Njega nije bilo na vidiku. No možda je bio vani pa ušao. Gustavsen je hodao po
travnjaku. Mogao je vidjeti dim i reći tati. Ili će mu reći poslije.
Sama pomisao na tatu, na to da uopće postoji, utjerala mi je strah u kosti.
Okrenuo sam se prema Geiru, koji je išao prema meni s mojom najlonskom vrećicom u
ruci. Dječak koji je izgledao kao mlađi brat Geira Håkona sjedio je dolje u pijesku pokraj barijera
između cesta i igrao se. Auto je dolazio uz brijeg, zatvoren u sebe poput kukca, s crnim
vjetrobranskim staklom nalik na bezizražajno oko, skrenuo lijevo i nestao iz vidokruga.
“Ne možemo odmah dolje”, rekao sam. “Ako je netko vidio dim, zbrojit će dva i dva,”
Zašto smo to učinili? Zašto, o zašto?
“I ovdje nas vide”, rekao sam. “Dođi!”
Spustili smo se na drvećem obraslu padinu ispod nas. Kad smo stigli do dna, posrtali smo
kroz šumu prema kući, možda deset metara od ceste. Zaustavili smo se kod velike smreke što je
rasla neposredno uz plitak, širok i mutan potok, gdje su sve boje bile zelene i tamne, s korom
punom ljepljiva soka, bojom sličnoga karameliziranomu šećeru i oštra mirisa borovice. Između
tankih stabljika jarebika odmah iza potoka vidjela se naša kuća. Pogledao sam si ruke da vidim
ima li na njima čađe. Ništa. No lagano su mirisale na nekakvu paljevinu pa sam ih uronio u vodu
i obrisao u nogavice.
“Što ćeš s kutijom šibica?” rekao sam.
Geir je slegnuo ramenima.
“Sakriti je, valjda.”
“Ako je nađu, nemoj spominjati mene”, rekao sam. “Ni ovo što smo radili.”
“Neću”, rekao je Geir. “Evo ti vrećica, uostalom.” Pošli smo prema cesti. “Hoćeš li danas
još paliti?” rekao sam. “Mislim da neću”, rekao je, “Ni s Leifom Toreom?”
“Možda sutra”, rekao je. Odjednom se ozario. “Da ponesem šibice u školu?”
“Zar si poludio!” Nasmijao se. Stigli smo na cestu, prešli je. “Ajde bok!” rekao je i
odjurio uz brijeg.
Ja sam prošao pokraj mamine bube, parkirane na žutom oprženom komadu travnjaka
odmah ispred ograde, pokraj sivoga kontejnera za smeće, i došao na šljunak. Ponovno me hvatao
strah. Tatin crveni auto blještao je na jakom suncu. Gledao sam u pod, nisam htio sresti pogled
koji me možda čekao gore na kuhinjskom prozoru. Sama pomisao na to budila je u meni očaj.
Kad sam stigao do stuba i više nisam bio vidljiv s prozora na katu, sklopio sam ruke i zatvorio
oči.
Bože dragi, pomislio sam. Daj da se izvučem i kunem se da nikad više neću napraviti
ništa loše. Nikad, nikad, kunem se svime. Amen.
Otvorio sam vrata i ušao.
U hodniku je bilo hladnije nego vani i nakon jakoga sunca gotovo potpuno mračno. U
zraku se osjećao težak miris gulaša. Sagnuo sam se i odvezao vezice, oprezno stavio tenisice na
mjesto pokraj zida, popeo se stubama pokušavajući namjestiti normalan izraz lica, zastao
oklijevajući u hodniku na vrhu. Što bih inače učinio: otišao odmah u svoju sobu ili otišao u
kuhinju vidjeti je li ručak gotov?
Glasovi, zveckanje pribora za jelo po tanjurima.
Jesam li zakasnio?
Zar već jedu?
Joj ne, joj ne.
Što da radim?
Pomisao da se okrenem, mirno izađem, vratim se na planinu i odem u šumu i nikad se
više ne vratim došla mi je poput veselih fanfara usred toga grča.
Tada bi požalili.
“Jesi li to ti, Karl Ove?” viknuo je tata iznutra. Progutao sam knedlu, malo provrtio
glavom, zatreptavši nekoliko puta, duboko udahnuo. “Da”, rekao sam.
“Jedemo!” viknuo je. “Dođi ovamo!”
Bog je čuo moju molitvu i uslišao je. Tata je bio dobre volje, vidio sam to čim sam ušao,
sjedio je na stolici raširenih nogu, naslonjen, s velikim razmakom među rukama, a oči su mu
lukavo sjajile. “Što si ti radio da nisi mogao doći na vrijeme?” rekao je.
Sjeo sam pokraj Yngvea. Tata je sjedio na čelu stola meni zdesna, a mama na čelu meni
slijeva. Na stolu od ultrapasa, sa sivo-bijelim mramornim uzorkom i sivim rubom, sjajnih nogu s
gumenim kapicama na dnu, bili su postavljeni smeđi tanjuri, zelene čaše kojima je na dnu pisalo
Duralex, košara s krekerima, veliki lonac iz kojega je stršila drvena kuhača.
“Bio sam vani s Geirom”, rekao sam i nagnuo se da se uvjerim da se u kuhači koju sam
trenutak poslije podignuo nalazi komad mesa.
“A gdje ste bili?” rekao je tata, primičući vilicu k ustima. Nešto svijetlo žuto, možda luk,
čvrsto mu se držalo za bradu.
“Dolje u šumi.”
“Da?” rekao je, prožvakao nekoliko puta pa progutao, cijelo vrijeme gledajući ravno u
mene.
“Učinilo mi se da sam vas vidio na putu prema planini.” Sjedio sam kao oduzet. “Nismo
bili ondje”, rekao sam na kraju.
“Koješta”, rekao je. “Kakvu ste psinu onda radili gore kad nećeš priznati da ste bili
ondje?”
“Ali nismo bili na planini”, rekao sam.
Mama i tata su se pogledali. Tata nije više ništa rekao. Ponovno sam mogao micati ruke
pa sam napunio tanjur i počeo jesti. Tata si je uzeo repete, nastavio je istim, nekako zamahujućim
kretnjama. Yngve je pojeo, sjedio je pokraj mene i gledao u stol pred sebe s jednom rukom u
krilu, a drugom na rubu stola.
“Onda, kako je prošao prvi dan školarca?” rekao je tata. “Jeste li dobili zadaću?”
Odmahnuo sam glavom.
“Je li učiteljica dobra?”
Kimnuo sam.
“Kako se zove?”
“Helga Torgesen”, rekao sam.
“Aha, tako je”, rekao je tata. “Ona stanuje... je li vam rekla?”
“U Sandumu”, rekao sam.
“Djeluje simpatično”, rekla je mama. “Mlada je i drago joj je što je ovdje.”
“Ali zakasnili smo”, rekao sam, s olakšanjem što je sve krenulo tim smjerom.
“Da?” rekao je tata pogledavši mamu. “To mi nisi rekla.”
“Krivo smo skrenuli”, rekla je. “Pa smo zakasnili nekoliko minuta. Ali mislim da smo
stigli na najvažnije. Zar ne, Karl Ove?”
“Jesmo”, promumljao sam. “Ne pričaj punim ustima”, rekao je tata.
Progutao sam. “Neću”, rekao sam.
“A ti, Yngve?” rekao je tata. “Je li bilo iznenađenja prvi dan?”
“Nije”, rekao je Yngve. Malko se uspravio na stolici. “Danas imaš nogometni trening, zar
ne?” rekla je mama. “Da”, rekao je Yngve.
Bio je promijenio klub, otišao je iz Traume, otočkoga kluba u kojem su igrali svi njegovi
prijatelji, s fantastičnim dresovima - plavim majicama s bijelom kosom prugom, bijelim
hlačicama i plavo-bijelim štucnama - u Saltrød, klub u gradiću koji se nalazio ravno na suprotnoj
strani kanala. Danas mu je bio prvi trening ondje. Trebao je ići biciklom preko mosta sam, što
nikad prije nije učinio, pa do igrališta. Rekao je da ima pet kilometara.
“Ništa se drugo nije dogodilo u školi, Karl Ove?” rekao je tata.
Kimnuo sam i progutao slinu.
“Ići ćemo na tečaj plivanja”, rekao sam. “Šest puta. U drugu školu.”
“Tako dakle”, rekao je tata, nadlanicom obrisao usta, ali nije skinuo komadić luka s brade.
“Nije loša ideja. Ne možeš živjeti na otoku i ne znati plivati.”
“A i besplatno je”, rekla je mama.
“Samo moram imati kapu za plivanje”, rekao sam. “Svi to moraju. I možda nove kupaće
gaće? Ne hlače, nego jedne... znaš.”
“Kapu za plivanje ćemo srediti. Ali kratke hlače će morati poslužiti”, rekao je tata.
“I naočale”, rekao sam.
“I naočale?” rekao je tata i pogledao me zadirkujućim pogledom. “To ćemo još vidjeti”
 Pogurnuo je tanjur prema sredini stola i naslonio se. “Ručak je bio odličan”, rekao je.
“Je, super”, rekao je Yngve i šmugnuo van. Pet sekundi poslije čulo se kako su se
zatvorila vrata njegove sobe.
Ja sam ostao još malo sjediti, za slučaj da tata poželi još malo razgovarati sa mnom. On je
neko vrijeme gledao kroz prozor prema četvero djece koja su visjela nad svojim biciklima kod
sljedećeg križanja, a onda je ustao, stavio tanjur u sudoper, uzeo naranču iz ormarića pa sišao u
svoju radnu sobu s novinama pod rukom, ne rekavši više išta ikome. Mama je počela raščišćavati
stol, a ja sam otišao u Yngveovu sobu. On je spremao stvari u torbu. Sjeo sam na njegov krevet i
gledao ga. Imao je prave kopačke, par crnih adidasica s čepovima, prave nogometne kratke hlače
iz Umbra, par žuto-crnih štucni kristiansandskoga nogometnoga kluba Start. Mama mu je prvo
kupila bijelo-crne Graneove; njih nije htio pa sam ih ja dobio. Ali najbolja od svega bila je
Adidasova trenirka, plava s bijelim prugama, od sjajnoga, glatkoga materijala, ne onoga
rastezljivoga, zagasitoga koji sliči krepu i od kojega su prije bile sve trenirke. Znao sam je njušiti,
zario bih nos u glatku tkaninu jer je mirisala fantastično. Možda mi se to činilo jer sam i sam
silno htio takvu pa je miris tako bio obojen mojom željom, možda sam to mislio jer miris, toliko
sintetički, nije podsjećao ni na što drugo i zato kao da nije pripadao ovome svijetu. Kao da je na
neki način nosio obećanje budućnosti. Osim te trenirke, imao je i plavo-bijelu Adidasovu
nepropusnu trenirku koju je nosio kad je padala kiša.
Pakirao se šutke. Povukao je veliki, crveni patentni zatvarač i sjeo za pisaći stol. Pogledao
je raspored sati koji se ondje nalazio.
“Jeste li dobili zadaću?” rekao sam.
Odmahnuo je glavom.
“Ni mi”, rekao sam. “Jesi li već omotao knjige?”
“Nisam. Imamo cijeli tjedan za to.”
“Ja ću to večeras”, rekao sam. “Mama će mi pomoći.”
“Bravo za tebe!” rekao je i ustao. “Ja odoh. Ako se ne vratim do ponoći, pojeo me
bezglavi čovjek. Kako li će to samo izvesti?”
Smijao se silazeći niz stube. Pratio sam ga pogledom s prozora kupaonice, prvo kako
stavlja jednu nogu na pedalu, odguruje se drugom i prebacuje ju preko šipke, a onda kako
pedalira najjače što može u najtežoj brzini, dok nije došao do brijega toliko brzo da se mogao
spustiti sve do križanja. Kad je nestao, izašao sam u hodnik, jedan tren nepomično stajao da
lociram mamu i tatu. No bilo je potpuno tiho.
“Mama?” viknuo sam u pola glasa. Nije bilo odgovora.
Ušao sam u kuhinju, nije bila ondje, a onda do kraja dnevne sobe, nije bila ondje. Je li
mogla otići u njihovu spavaću sobu? Otišao sam onamo, trenutak stajao pred vratima. Ne.
Onda možda u dvorište?
S raznih prozora gledao sam na sve četiri strane dvorišta, ali nigdje joj nije bilo ni traga.
A auto je bio parkiran pred kućom, nije li?
Jest.
Zbog činjenice da nisam znao gdje je osjećao sam se kao da mi nedostaje uporište u kući,
što je preraslo u zbunjenost, gotovo uznemirenost, a kako bih se s time suočio, otišao sam u sobu
i sjeo na krevet čitati zabavnike, kad mi je sinulo da je, naravno, u tatinoj radnoj sobi.
Onamo gotovo nikad nisam kročio nogom. U onim rijetkim prilikama kad i jesam, išao
sam nešto pitati, primjerice smijem li ostati budan i gledati neku određenu emisiju na televiziji,
nakon što sam prvo pokucao i pričekao da me pozove da uđem. Trebalo mi je puno hrabrosti da
pokucam na vrata, često toliko da bih radije propustio emisiju. Nekoliko se puta dogodilo i da nas
je pozvao unutra, htio nam je nešto pokazati ili nam nešto dati, naprimjer omotnice s poštanskim
markama, koje smo stavljali u sudoper u čajnoj kuhinjici, koji se, koliko sam znao, upotrebljavao
isključivo za to, kako bi ljepilo popustilo i kako bismo ih nakon nekoliko sati sušenja mogli
staviti u svoj album.
Inače nikad nisam išao onamo. Čak ni kad sam bio sam kod kuće, nije mi padalo na pamet
ulaziti u nj. Rizik da će primijetiti bio je prevelik, on je primjećivao sve neuobičajeno što se
događalo, nanjušio bi to na ovaj ili onaj način, ma koliko ja to pokušao prikriti.
Kao ono s planinom za vrijeme ručka. Iako nije ništa vidio, osim da smo išli gore, shvatio
je da smo napravili nešto što nismo smjeli. Da nije bio tako dobre volje, saznao bi sve.
Legao sam na trbuh i počeo čitati Tempo. Bio je to Yngveov zabavnik što ga je posudio
od Jana Atlea, već sam ga bio puno puta pročitao. Bio je za veću djecu, a za mene je imao auru
nekog dalekog ali potpuno sjajnog svijeta. Nisam čak pravio razliku ni među miljeima u kojima
se radnja stripova odvijala - je li to bio Drugi svjetski rat, kao u På vingene ili serijalu Kamp,
američko devetnaesto stoljeće, kao u Tex Willem, Jonathanu Hexu ili Blueberryju, Engleska
između dvaju svjetskih ratova, kao u Paulu Templeu, ili čista fantastična stvarnost, u kojoj su se
odigravale radnje Fantoma, Supermana, Batmana, Fantastične četvorke i svih Disneyevih likova
- no osjećaji prema njima ipak su bili raznorodni, budili su različite emocije u meni; neke od
serija u Tempu, recimo jedna koja se odvijala na trkaćoj stazi, ili neke od njih u Busteru, recimo
Johnny Puma i Benny Gullfot, bile su mi posebno privlačne, možda zato što su bile bliže
stvarnosti za koju sam znao da postoji. Kožnati kombinezoni i kacige s vizirima vozača Formule i
mogle su se vidjeti ljeti na motoristima, spušteni automobili sa svim spojlerima na televiziji, gdje
bi s vremena na vrijeme proklizili u ogradu ili u neki od ostalih automobila, zavrtjeli se i zapalili,
pa bi vozač ili izgorio i umro ili bi ustao iz plamteće olupine i mirno se odšetao.
Obično bih se potpuno udubio u te priče, ne razmišljajući o njima, cijeli je smisao bio
upravo u tome da se ne razmišlja, barem ne vlastitim mislima, nego da se samo prati radnja. Toga
sam poslijepodneva, međutim, brzo prelistao zabavnik, iz nekog razloga nisam mogao sjediti na
miru, a tek je bilo pet sati, pa sam odlučio opet otići van. Stao sam kod stuba, ništa se nije čulo,
još je uvijek bila dolje. Što je uopće radila? Ni ona gotovo nikad nije išla dolje. Barem ne u ovo
doba, pomislio sam i sagnuo se da dohvatim tenisice iz ulaznoga hodnika, zavezao ih. Zatim sam
pokucao na vrata tatine radne sobe, to jest na vrata koja su vodila u hodnik iz kojega se ulazilo u
tri prostorije: kupaonicu, radnu sobu i čajnu kuhinju, na koju se nastavljala mala drvarnica.
Zapravo je to bio apartman za iznajmljivanje, ali nikad ondje nije živio nitko drugi.
“Idem van!” viknuo sam. “Do Geira!”
Tako su me naučili, da uvijek kažem kad idem van i kamo idem. Svejedno, tatin je glas,
koji se oglasio iz radne sobe tek nakon nekoliko trenutaka tišine, zvučao razdraženo. “Da, da,
dobro!” viknuo je. Prošlo je još nekoliko sekundi tišine.
Zatim se začuo mamin glas, srdačniji, kao da želi kompenzirati tatin.
“Dobro, u redu, Karl Ove!”
Šmugnuo sam van, oprezno zatvorio vrata za sobom pa odjurio do Geira. Stao sam pred
kuću i nekoliko puta viknuo prije nego što mu je mama došla iza kuće. Imala je na sebi rukavice
za vrtlarenje, a osim njih i kratke hlače boje pijeska, plavu košulju i crne klompe. U ruci je držala
crvenu lopaticu za vrtlarenje.
“Bok, Karl Ove”, rekla je. “Geir je otišao van s Leifom Toreom, ima već neko vrijeme.”
“Kamo su otišli?”
“Ne znam. Nije mi rekao.”
“Dobro. Bok!”
Okrenuo sam se i pošao niz prilaz očiju mutnih od suza. Zašto nisu pozvonili i meni?
Stao sam kod barijere između dviju cesta. Neko sam vrijeme stajao potpuno mirno i
osluškivao. Nisam ništa čuo. Sjeo sam na kamen.
Hrapavi beton grebao mi je bedra. Dolje u jarku rasli su maslačci, bili su potpuno sivi od
prašine. Pokraj njih ležala je rešetka, hrđava i s kutijom od cigareta izblijedjelom na suncu
između šipki.
Kamo su mogli otići?
Do Ubekilena?
Do dokova?
Do terena i igrališta?
Je li Geir možda poveo Leifa Torea na neko od naših mjesta? Na planinu?
Zagledao sam se gore. Ondje im nije bilo traga. Ustao sam i pošao niz brijeg. Na križanju
pokraj stabla trešnje moglo se birati između triju putova prema pontonskim dokovima. Ja sam
pošao desnim, kroz ogradu i niz stazu pokrivenu zemljom i grančicama u dubokom hladu
krošanja velikih hrastova, do livade na kojoj smo igrali nogomet, iako je bila nakošena na dvije
strane, a u travi, koja je sezala do koljena, ugaženoj još od ranog proljeća, rasle mladice drveća,
pokraj stijena sa sivkastim, ponegdje lišajevima obraslim ali inače golim kamenim gromadama,
pa nizbrdo kroz šumu do ceste. Na suprotnoj strani nalazila se nedavno izgrađena marina s trima
istovjetnim molovima, svaki s drvenim gatovima i narančastim pontonima.
Ni ondje ih nije bilo. No ipak sam otišao na jedan mol; ribarica je upravo bila pristala na
njegov kraj, pripadala je Kanestrømu, pa sam otišao onamo vidjeti što se događa. Kanestrøm je
bio sam na palubi, jedva je podignuo glavu kad sam stao pokraj pramca.
“Danas si ti vani u šetnji?” rekao je. “Bio sam i ja malo u ribolovu, kao što vidiš.”
Sunce mu je blještalo u naočalama. Imao je brkove, kratku kosu, ćelavi kružić na zatiljku,
na sebi imao plave kratke hlače od trapera, kariranu košulju i sandale.
“Hoćeš vidjeti?”
Podignuo je crvenu kantu prema meni. Bila je puna tankih, glatkih skuša, plavkastih i
svjetlucavih. Neke od njih su se praćakale, a njihove kretnje kao da su se širile kroz druga tijela,
koja su bila tako čvrsto priljubljena da ih se moglo smatrati istim bićem.
“Ajme!” rekao sam. “Sve njih ste ulovili?”
Kimnuo je.
“U nekoliko minuta. Bilo ih je cijelo veliko jato nedaleko odavde. Sad imamo ručak za
idućih nekoliko dana!”
Stavio Je kantu na uzak slaz. Podignuo je stari kanistar benzina i stavio ga pokraj nje.
Zatim nekoliko flaksova i limenku s udicama i mamcima. Cijelo vrijeme pjevušio je neku staru
pjesmu. “Znate li gdje je Dag Lothar?” rekao sam. “Ne, nažalost ne znam”, rekao je. “Njega
tražiš?”
“Da, recimo”, rekao sam. “Hoćeš li da te povezem gore, možda?” Odmahnuo sam
glavom. “Mislim da ne. Imam posla, zapravo.”
“Dobro onda”, rekao je i stao na mol, sagnuo se i uzeo svoje stvari. Ja sam se požurio na
kopno da ne moram hodati s njim. Pretrčao sam preko kamenoga parkirališta i balansirao po
rubnjaku cijelim putem do glavne ceste, gdje se poprilično strma staza spuštala u šumu. Izlazila je
kod Nabbena, kupališta na koje su dolazili svi iz naselja, gdje se moglo skočiti u vodu s
dvometarske stijene i otplivati do Gjerstadholmena, otočića koji se nalazio na suprotnom kraju
desetak metara širokoga kanala. Iako je voda bila duboka, a ja nisam znao plivati, ponekad sam
dolazio jer se ondje štošta događalo.
Sad su se iz šume začuli glasovi. Nježan dječji glasić i malo dublji mladenački glas.
Trenutak poslije na vidiku su se, među deblima prošaranim sunčanim zrakama, pojavili Dag
Lothar i Steinar. Kosa im je bila mokra i nosili su ručnike pod rukom.
 “Hej, Karl Ove!” viknuo je Dag Lothar kad me spazio. “Maloprije sam vidio riđovku!”
“Stvarno?” rekao sam. “Pa gdje? Ovdje?”
Kimnuo je i zaustavio se preda mnom. I Steinar je stao i zauzeo stav koji je jasno
pokazivao da ne misli razgovarati, nego da što prije želi produžiti. Steinar je išao u više razrede, u
tatin razred. Imao je dugu, tamnu kosu i tamnu sjenu dlačica na gornjoj usni. Svirao je bas-gitaru
i imao sobu u podrumu, sa zasebnim ulazom.
“Jurio sam dolje, ne,” rekao je Dag Lothar i pokazao niz stazu, “najbrže što sam mogao,
skoro, a kad sam skrenuo za zavoj, na stazi je bila riđovka. Skoro se nisam uspio ni zaustaviti!”
“Što je onda bilo?” rekao sam.
Ako sam se ičega na svijetu bojao, bile su to zmije.
“Odmaglila je u grmlje.”
“Jesi li siguran da je bila riđovka?”
“Da, skroz. Imala je cik-cak uzorak na glavi.”
Pogledao me smiješeći se. Lice mu je bilo trokutasta, kosa svijetla i meka, oči plave, izraz
u njima često intenzivan i strastven. “Sad se ne usudiš dolje, ha?”
“Ne znam”, rekao sam. “Jesu li Geir i ostali dolje?”
Odmahnuo je glavom.
“Samo Jorn i njegov mlađi brat, i Evini i Mariannini mama i tata.”
“Mogu s vama gore?” rekao sam,
“Naravno”, rekao je Dag Lothar. “Ali ne mogu se igrati, sad će nam večera.”
“I ja moram kući”, rekao sam. “Trebam omotati knjige.”
***

Kad smo došli do ceste ispred naše kuće i Dag Lothar i Steinar produžili svojoj kući, ipak
nisam ušao, nego sam neko vrijeme ostao pogledom tražiti Geira i Leifa Torea. Nije ih bilo
nigdje na vidiku. Neodlučan, prešao sam cestu. Sunce, koje je stajalo tik iznad brda, žarilo mi je
ramena. Zadnji sam put bacio pogled niz cestu, za slučaj da su se pojavili, a onda sam odjurio na
stazu iza kuće. Prvi je dio išao uz našu ogradu, a drugi uz Prestbakmov zidić, napola skriven
brojnim tankim, mladim jasikama što su ondje rasle i što su cijeloga ljeta treperile kad bi u suton
zapuhao povjetarac. Nakon toga se staza razdvajala od naselja, išla kroz gusto područje mladoga
listopadnog drveća, zatim ulazila u močvaru, na čijem je kraju bila livadica pod golemom
bukvom što je rasla ukoso iz strme padine i bacala hlad na sve oko sebe.
Neobično kako sva velika stabla imaju vlastitu osobnost, izraženu svim jedinstvenim
oblicima koje poprimaju i zračenjem njihovih debala, korijenja, kora i grana, odnosom svjetla i
sjene. Kao da pripovijedaju. Ne glasovima, naravno, nego time što jesu, kao da se pružaju prema
onome tko ih gleda. I samo o tome pripovijedaju, o tome što jesu, ni o čemu drugome. Kuda god
išao po naselju ili okolnoj šumi, čuo sam te glasove, ili primjećivao dojam što su ga ta beskrajno
sporo-rastuća stvorenja ostavljala. Bila je tu velika smreka pokraj potoka ispod kuće,
nevjerojatno debela pri dnu debla, ali istodobno vlažne kore, s korijenjem koje je izlazilo iz
zemlje u debelim čvorovima daleko od nje. Kako su se samo njezine grane spuštale prema tlu u
obliku piramide, iz daljine naizgled ravne i glatke, no izbliza pune malih, tamnozelenih, savršeno
oblikovanih iglica. Sve one suhe grane, svijetlo sive i porozne, koje su mogle rasti unutar krošnje
smreke, gdje grane nisu bile sive nego gotovo posve crne. Bor na posjedu Prestbakmovih, visok i
vitak poput jarbola, crvenkaste kore i s malim, zelenim, uzbibanim grozdovima grančica na
svakoj grani, koje su počinjale rasti gotovo tek pri samome vrhu. Hrast iza nogometnoga terena,
kojega je deblo više sličilo kamenu nego drvetu, no čija krošnja nije bila kompaktna kao
smrekina, jer su se hrastove grane širile prema van, formirajući rijedak svod lišća nad šumskim
tlom, tako lagan da nikad ne biste pomislili da postoji povezanost između dna debla i najviših,
krhkih grančica i da one zapravo od njega potječu i iz njega izviru. Usred debla nalazilo se nešto
što je sličilo špilji, drvo kao da se uvilo u meko oblikovan ali ipak tvrd i čvornat oval, čija je
unutrašnjost bila veličine omanje glave. A listovi, koji su svi, ma otkud niknuli, ponavljali isti
lijepi, dijelom zaobljeni, dijelom nazubljeni uzorak, i dok su visjeli i ljuljuškali se na nekoj od
grana, zeleni, debeli i glatki, i dok su ležali na tlu šume nekoliko mjeseci poslije,
crvenkastosmeđi i suhi. Oko toga stabla zemlja je ujesen uvijek bila pokrivena debelim tepihom
lišća, plamenožutoga i zelenoga u početku, sve tamnijega i mekšega kako je vrijeme prolazilo.
A onda i stablo na padini prema močvari. Nisam znao koje je vrste. Nije bilo cjelovito
poput ostaloga velikog drveća nego je raslo u četiri jednaka debla, koja su vijugala prema van
poput zmija, sa sivozelenom korom punom dugačkih utora, pa je tako zauzimalo jednako puno
prostora kao i hrast ili jela, no nije djelovalo jednako impozantno nego nekako suptilnije. S jedne
od grana visio je trapez što su ga vjerojatno postavila djeca iz gornje ulice; živjela su jednako
blizu tome mjestu kao i mi. Sad ondje nije bio nikoga pa sam otišao na padinu ispod grana, gdje
sam se primio za letvu, zaljuljao se i odskočio. Ponovio sam to još dvaput. Ostao sam neko
vrijeme ispod stabla i pitao se što da radim. Iz kuće nasuprot padini, gdje je živio par s malim
djetetom, čuli su se glasovi i zveckanje pribora za jelo. Nisam ništa vidio, ali sam shvatio da su
zacijelo u dvorištu. Negdje u daljini čulo se brujenje zrakoplova. Napravio sam nekoliko koraka u
presušenu močvaru gledajući prema nebu. Mali zrakoplov dolazio je s mora, letio je poprilično
nisko, bijeli mu je trup blještao na suncu. Kad je nestao iza brda, ponovno sam potrčao, u hlad
brežuljka na drugoj strani, gdje je zrak bio mrvicu hladniji. Pogledao sam prema kući
Kanestrømovih i pomislio da sigurno upravo jedu skušu, jer vani nije bilo nikoga, a onda sam
pogledao prema stazi, kojoj sam znao svaki kamen, svaku udubinu, svaki busen trave i svaki
mravinjak. Da su ovdje organizirali utrku, stazom od naše kuće pa do B-Maxa, nitko me ne bi
mogao pobijediti. Mogao sam istrčati tu stazu žmirećki. Ne bih trebao zastajati, znao sam što je
iza svakoga zavoja, uvijek sam znao kuda je najbolje gaziti. Kad smo se utrkivali na cesti, svaki
bi put pobijedio Leif Tore, ali ovdje bih pobijedio ja, znao sam to. Dobra je to pomisao, dobar
osjećaj i pokušao sam ga zadržati što dulje.
Dugo prije nego što sam stigao do nogometnoga terena, čuo sam glasove odande, urlike,
povike i smijeh koji su iz daljine, kroz šumu, zvučali gotovo majmunski. Zaustavio sam se na
čistini. Na livadi preda mnom vrvjelo je djecom svih uzrasta, od kojih sam mnoge jedva ikad
prije vidio; većina se sjatila oko lopte koju su svi pokušavali šutnuti, tako da se gomila kretala
amo-tamo poput plime i oseke. Poljana je bila od tamne, utabane zemlje, nalazila se usred šume,
bila malo ukošena na jednu stranu, gdje je korijenje na više mjesta stršilo iz tla. Na svakom kraju
stajao je veliki gol od drvenih greda, bez mreže. Jedna je dulja strana terena bila skraćena zbog
stijene koja je stršila u nju, a druga se pružala duž neravna polja s velikim busenima krute trave.
Gotovo svi moji snovi potjecali su odavde. Jurcanje ovuda silno me veselilo.
“Mogu s vama?” viknuo sam.
Svaki udarac lopte šuplje je odjekivao od obronka planine.
Rolf, koji je stajao na golu, okrenuo se prema meni. “Možeš stati na ovaj gol ako hoćeš”,
rekao je. “Može”, rekao sam i odjurio na gol, koji je Rolf polako i gegajući se napustio.
“Karl Ove brani za nas!” viknuo je.
Oprezno sam stao u sredinu između vratnica i počeo pratiti igru, malo po malo razabrao
tko je u mojoj ekipi, sagnuo se i pripremio se kad bi se lopta približila, i kad je došao prvi udarac,
lagana lopta uz tlo, čučnuo sam i uhvatio je, triput njome udario u pod pa je ispucao. Lopta je
malo prionula uz moju nogu, bila je velika, mekana i istrošena, boja je sličila boji zemlje
sasušene na suncu. Iz jedne pukotine sjajio je narančasti jezik. Luk koji je opisivala u zraku nije
bio visok, ali je zato išla daleko i odskakutala udesno, i bilo je veselje vidjeti jato djece kako trči
za njom. Htio sam biti golman. Stajao sam na golu kad god sam dobio priliku, ništa se nije moglo
mjeriti s osjećajem kad bih se bacio za loptom i obranio. Problem je bio u tome da sam se baciti
mogao samo u jednu stranu, lijevu. Bacanje udesno činilo mi se neprirodnim, nisam to mogao, pa
kad bi lopta išla onamo, morao sam umjesto toga pružiti nogu.
Drveće je bacalo duge sjene na teren, a treperava tamna polja pratila su djecu koja su
trčala, cijelo se vrijeme okupljala i razdvajala. No više ih je počelo hodati umjesto da trče, neki su
stajali pognuti s rukama na koljenima, i na svoje razočaranje shvatio sam da se igra bliži kraju.
“Dobro, moram kući”, rekao je tako jedan.
“I ja”, rekao je drugi.
“Ajmo još malo igrati”, rekao je treći.
“I ja moram ići.”
“Da se podijelimo u nove ekipe, onda?”
“Ja odoh.”
“I ja.”
U roku od nekoliko minuta cijela se scena raspala, a teren ispraznio.
Papir za umatanje koji je mama kupila bio je plav i poluproziran. Sjeli smo u kuhinju, ja
sam odrolao komad i odrezao ga; ako bi rub bio previše neravan i “zubat”, mama bi ga popravila.
Zatim sam stavio knjigu na nj, raširio korice poput krila, presavio papir preko njih pa zalijepio na
rubovima. Mama je usput ispravljala što je trebalo ispraviti. Inače je sjedila i plela nešto što je
trebalo postati pulover za mene. Sam sam izabrao jedan iz njezinih časopisa s mustrama, bijeli
pulover s tamnosmeđim rubovima, malo poseban jer je imao potpuno ravan ovratnik i proreze na
dnu sa svake strane, tako da je gotovo visio poput krpe oko bokova. Jako mi se sviđalo što
izgleda kao da je indijanski, pa sam cijelo vrijeme sa zanimanjem pratio dokud je došla.
Mama se puno bavila ručnim radom. Zavjese u dnevnoj sobi i kuhinji sama je kukičala, a
bijele je zavjese u našim sobama sašila: Yngveovu sa smeđim rubom i smeđim cvjetnim
uzorkom, moju s crvenim rubom i crvenim cvjetnim uzorkom. Plela je pulovere i kape, krpala
čarape, hlače i jakne. Kad nije radila to, ili kuhala, čistila i pekla kruh, čitala je. Imali smo cijeli
ormar pun knjiga, što nitko od drugih roditelja nije imao. Imala je i prijatelje, za razliku od tate,
većinom kolegice s posla koje su joj bile vršnjakinje, povremeno bi ih posjećivala ili bi one
dolazile k nama. Sve su mi se sviđale. Jedna od njih bila je Dagny, s čijim sam sinom i kćeri,
Torom i Liv, išao u vrtić. Zatim Anne Mai, koja je bila debela, vesela i uvijek bi nam donijela
čokoladu, vozila je citroen i živjela u Grimstadu, i koju sam jednom posjetio s vrtićem.
I Marit, koja je imala sina Larsa, Yngveovih godina, i kćer Marianne koja je bila dvije
godine mlađa. Nisu često dolazile jer tata to nije volio, ali možda jedanput mjesečno došla bi
jedna ili više njih; tada bih mogao sjediti s njima neko vrijeme i uživati u njihovu društvu. A tu i
tamo otišli bismo navečer na radionicu u Kokkeplassenu, organiziranu aktivnost gdje se moglo
izraditi sve i svašta, dolazila su i djeca ostalih zaposlenika pa bismo izrađivali, naprimjer, božične
darove.
Mamino lice bilo je blago ali ozbiljno. Zagladila je dugu kosu iza ušiju.
“Dag Lothar je vidio riđovku danas!” rekao sam. “Da?” rekla je. “Gdje to?”
“Na stazi prema stijenama. Trčao je i naletio ravno na nju! No srećom se ona prepala
njega koliko i on nje i nestala u grmlje.”
“Dobro da je”, rekla je. “Je li bilo riđovki kad si ti bila mala?” Odmahnula je glavom.
“Nema riđovki u Vestlandu.”
“Zašto ne?” Lagano se nasmijala. “Ne znam. Možda im je prehladno?”
Lamatao sam nogama i lupkao prstima po stolu pjevušeći kisses for me, ali of the kisses
for me, by, by, baby, by by.
“Kanestrøm je danas ulovio gomilu skuša”, rekao sam. “Vidio sam ih. Pokazao mi je
kantu. Bila je puna puncata. Što misliš, hoćemo li i mi uskoro nabaviti čamac?”
“Lakše malo”, rekla je. “I čamac i mačku! Dalo bi se razmisliti o tome. Ali ne ove godine,
to sigurno. Možda dogodine? Skupo je to, znaš. Ali možda da pitaš tatu.”
Vratila mi je škare.
Da pitam tatu. Pitaj ga ti, pomislio sam, ali nisam to rekao naglas; pokušao sam kliziti
škarama kroz papir bez rezanja, no zapele su, stisnuo sam drške i nastao je zub. “Yngve nam
kasni”, rekla je i pogledala kroz prozor. “U sigurnim je rukama”, rekao sam. Nasmiješila mi se.
“Bogme jest”, rekla je.
“Formular”, rekao sam. “Tečaj plivanja. Možeš to sad ispuniti?”
Kimnula je. Ustao sam, odjurio niz hodnik u sobu, pronašao formular u torbi i htio otrčati
natrag kad su se dolje otvorila vrata; srce mi je stalo kad sam shvatio što sam upravo učinio.
Tatini teški koraci odjeknuli su stubištem. Ukipio sam se pred kupaonicom kad je njegov
pogled pronašao moj s odmorišta odozdo.
“Nema trčanja u kući!” rekao je. “Koliko ti to puta trebam reći? Cijela kuća odzvanja i
trese se. Je li ti jasno?”
“Da.”
Popeo se i prošao uza me, širokih leđa u bijeloj košulji. Kad sam vidio da ulazi u kuhinju,
sav sam se snuždio. Ali morao sam i ja onamo.
Mama je sjedila kao i prije. Tata je stajao i gledao kroz prozor. Oprezno sam stavio
formular na stol. “Evo”, rekao sam.
Ostala mi je još jedna knjiga. Sjeo sam i posvetio joj se. Samo su se moje ruke micale, sve
je ostalo mirovalo. Tata je nešto mozgao,
“Yngve još nije došao kući?” rekao je.
“Nije”, rekla je mama. “Polako se počinjem brinuti.”
Tata je pogledao na stol.
“Što si to donio?” rekao je.
“Tečaj plivanja”, rekao sam. “Mama se treba potpisati.”
“Da vidim”, rekao je on, uzeo papir i pročitao. Zatim je uzeo olovku sa stola, potpisao se i
pružio mi list.
“Eto”, rekao je i pokazao glavom prema stolu. “A sad ponesi sve to što tu imaš u svoju
sobu. Možeš to i ondje dovršiti. Ovdje ćemo sad večerati.”
“Dobro, tata”, rekao sam. Složio sam knjige na hrpu, smotao papir i zataknuo ga pod
ruku, uzeo škare i ljepljivu vrpcu jednom rukom, knjige drugom i izašao.
Dok sam sjedio za radnim stolom i izrezivao omot za zadnju knjigu, na šljunak pred
kućom dovezao se bicikl. Malo potom otvorila su se ulazna vrata.
Tata ga je čekao u hodniku kad je došao stubištem.
“Što to treba značiti?” rekao je.
Yngveov odgovor bio je pretih da bih ga čuo, no objašnjenje je očito bilo dobro jer je
trenutak poslije ušao u svoju sobu. Položio sam knjigu na papir koji sam izrezao i raširio, stavio
drugu knjigu na nju kao uteg dok sam pokušavao odlijepiti vrpcu koja se čvrsto zalijepila za
kolut.
Kad sam konačno dohvatio kraj i počeo ga povlačiti, vrpca je pukla pa sam sve morao
iznova.
Iza mene otvorila su se vrata. Bio je to Yngve.
“Što to radiš?” rekao je.
 “Umatam knjige, kao što vidiš”, rekao sam.
“Dobili smo sendviče i sok poslije treninga”, rekao je Yngve. “U zgradi kluba. A u klubu
ima i cura. Jedna od njih je jako dobra.”
“Cure?” rekao sam. “Zar se to smije?”
“Naravno da smije. I Karl Fredrik je bio jako dobar.”
Kroz otvoreni prozor čuli su se glasovi i koraci uz brijeg. Zalijepio sam komadić vrpce
koji mi je visio s kažiprsta na papir i požurio se vidjeti tko je to.
Geir i Leif Tore. Zaustavili su se pred prilazom Leifa Torca i nečemu se smijali. Onda su
se pozdravili i Geir je odjurio komadić puta do svojega prilaza. Kad je skrenuo i prvi sam mu put
mogao vidjeti lice, usne su mu bile razvučene u lagani osmijeh. Ruka mu je bila u džepu kratkih
hlača.
Okrenuo sam se Yngveu.
“Na kojoj ćeš poziciji igrati?”
“Ne znam”, rekao je. “Valjda u obrani.”
“Koje su vam boje dresovi?”
“Plavo-bijeli.”
“Isti kao Traumini?”
“Skoro”, rekao je.
“Dođite jesti!” viknuo je tata iz kuhinje. Kad smo ušli, na našim su mjestima stajali tanjuri
s po tri namazane kriške kruha i čaše mlijeka. Sir s kimom i klinčićem, smeđi sir i marmelada.
Mama i tata sjedili su u dnevnoj sobi i gledali televiziju. Cesta je vani bila siva, a gotovo su to
bile i grane drveća uz cestu, dok je nebo iznad drveća s druge strane zaljeva još uvijek bilo plavo
i otvoreno, kao da se uzdiže iznad nekoga drugog svijeta, a ne ovoga našeg.
Sljedećega jutra probudio me tata kad je otvorio vrata sobe.
“Buđenje, pospanko!” rekao je. “Sunce sja i ptice pjevaju!”
Odgurnuo sam poplun u stranu i spustio stopala na pod. Osim tatinih koraka koji su
odmicali na hodniku, kućom je vladala tišina. Bio je utorak. Mama je radila od ranoga jutra,
Yngveu je rano počinjala škola, a tata je počinjao tek od drugoga sata.
Otišao sam do ormara i pretraživao hrpe odjeće, izabrao bijelu košulju, najljepšu koju sam
imao, i plave samterice. No košulja je pre-svečana, pomislio sam, tata će to primijetiti i možda
me pitati zašto sam se tako upicanio, možda mi reći da je skinem. Bolje da odjenem bijelu
Adidasovu majicu.
S odjećom pod rukom otišao sam u kupaonicu. Yngve se srećom sjetio ostaviti vodu u
umivaoniku. Zatvorio sam vrata za sobom. Podignuo sam poklopac na zahodu i popišao se.
Mokraća mi je bila zelenožuta, ne tamnožuta kakva je ponekad znala biti ujutro. Iako sam pomno
pazio da sve kapi završe u školjci, kad sam ga protresao na kraju, neke su završile na podu pokraj
nje, male prozirne kuglice tekućine na plavosivom linoleumu. Obrisao sam ih komadom
toaletnoga papira, koji sam bacio u školjku prije nego što sam povukao vodu. Dok je voda
šuštala, stao sam pred umivaonik. Voda je u njemu bila lagano zelenkasta. U njoj su plutali sitni,
gotovo prozirni komadići nečega što nisam točno znao što je. Skupio sam ruke, napunio ih
vodom, prignuo glavu i uronio je. Voda je bila mrvu hladnija od mene. Trnci su mi prošli kroz
leđa kad mi je dotaknula kožu. Nasapunao sam ruke, protrljao njima lice zatvorivši oči, isprao ih
te obrisao njih i lice žutosmeđim ručnikom koji je visio na mojoj vješalici.
Gotovo!
Povukao sam zavjesu u stranu i provirio van. Drveće u šumi, nad koje se sunce upravo
izdignulo, bacalo je mračne, duboke sjene na asfalt koji je inače svjetlucao na suncu. Zatim sam
se odjenuo i otišao u kuhinju.
 Duboki tanjur s kukuruznim pahuljicama stajao je na mojemu mjestu, pokraj tetrapaka
mlijeka. Tate nije bilo.
Je li otišao u radnu sobu spremiti stvari?
Nije. Čuo sam kako se mota po dnevnoj sobi.
Sjeo sam i prelio pahuljice mlijekom. Uronio sam žlicu u njih i prinio je ustima.
O, kvragu sve.
Mlijeko se ukiselilo, i njegov okus, koji mi je ispunio cijelu usnu šupljinu, tjerao me na
povraćanje. Progutao sam to jer se upravo tada pojavio tata. Prošao je kroz vrata, kroz kuhinju do
ormarića i naslonio se na njih. Pogledao me i nasmiješio se. Ponovno sam uronio žlicu u tanjur,
prinio je ustima. Od same pomisli na okus koji me čekao okrenuo mi se želudac. No disao sam na
usta i progutao još samo par žlica.
O, kvragu.
Tata nije izgledao kao da misli otići pa sam nastavio jesti. Da je otišao u radnu sobu,
mogao sam baciti pahuljice u smeće i prekriti ih drugim smećem, no dokle god je on u kuhinji, ili
na katu, nisam imao izbora.
Nakon nekog vremena okrenuo se i otvorio ormarić, izvadio isti tanjur kakav sam ja imao,
uzeo žlicu iz ladice pa sjeo s druge strane stola. Nikad to nije radio,
“Uzet ću si i ja malo”, rekao je. Usuo je zlatne hrskave pahuljice iz kutije s
crveno-zelenim pijetlom, posegnuo za mlijekom.
Prestao sam jesti. Znao sam da to vodi ravno u katastrofu.
Tata je stavio žlicu u zdjelicu i do vrha je punu mlijeka i kukuruznih pahuljica prinio
ustima. Čim ju je stavio u usta, lice mu se izobličilo. Ispljunuo je to u zdjelu ne prožvakavši.
“Fuj!” rekao je. “Pa mlijeko je kiselo! O, jebemti sve!”
Zatim me pogledao. Taj ću njegov pogled pamtiti do kraja života. Oči mu nisu bile
bijesne, kao što sam očekivao, nego začuđene, kao da gleda nešto što nikako ne može shvatiti.
Da, kao da me prvi put vidi.
“Zar si jeo pahuljice s kiselim mlijekom?” rekao je. Kimnuo sam.
“Pa ne možeš to jesti!” rekao je. “Dobit ćeš svježe mlijeko, dobro?”
Ustao je, izlio kiselo mlijeko u sudoper velikim, tresućim kretnjama, isprao ga, zgužvao
tetrapak, bacio ga u koš za smeće ispod sudopera i uzeo novi tetrapak iz hladnjaka.
“Daj”, rekao je, uzeo moj tanjur, izlio sadržaj u sudoper, tanjur nekoliko puta protrljao
četkicom za pranje posuđa, ponovno ga isprao pa stavio preda me na stol.
“Tako”, rekao je. “Sad si uzmi pahuljice i svježe mlijeko. Dobro?”
“Da”, rekao sam.
Učinio je isto sa svojim tanjurom pa smo jeli u tišini.
Sve mi je u vezi škole tih dana bilo novo, ali svi su dani imali istu formu, i toliko smo se
dobro upoznali s njom da nas već nekoliko tjedana poslije više ništa nije moglo iznenaditi. Ono
što su nam govorili s katedre bilo je istina, a činjenica da je rečeno odande čak je i
najnevjerojatnije stvari činila vjerojatnima. Isus je hodao po vodi, bila je to istina. Bog se Mojsiju
ukazao kao gorući grm, bila je to istina. Bolesti dolaze od stvorenja koja su tako sićušna da ih
nitko ne može vidjeti, bila je to istina.
Sve se, uključujući i nas, sastoji od sićušnih zrnaca koja su još manja od bakterija, bila je
to istina. Drveće živi od sunčane svjetlosti, bila je to istina. Ali nismo slijepo vjerovali samo
onome što su nastavnici govorili - i ono što su činili uzimali smo bez pogovora. Mnogi od naših
nastavnika bili su stari, rođeni prije ili za vrijeme Prvoga svjetskog rata, radno aktivni od
tridesetih ili četrdesetih godina. Sijedi i u odijelima, nikako nam nisu mogli zapamtiti imena, a
ono znanja i mudrosti što su nam mogli pružiti nikad nije doprlo do nas. Jedan od njih zvao se
Thommesen i čitao nam je knjigu jedanput tjedno tijekom velikog odmora, pognut za katedrom,
govoreći malko kroz nos, blijedoga, gotovo žućkastoga tena i ljubičastih usana. U knjizi koju
nam je čitao radilo se o jednoj ženi u divljini, bilo je nemoguće išta shvatiti, pa je vrijeme koje je
njemu vjerojatno bilo ugodno, koje je smatrao srdačnom gestom upućenom malim školarcima,
nama bilo muka i tlaka jer smo morali mirno sjediti dok se on kašljucajući i mrmljajući probijao
kroz nerazumljivu pripovijest.
Jedan drugi nastavnik bio je u pedesetima, zvao se Myklebust i bio odnekle u Vestlandu,
živio je na Hisøyi i provodio željeznu stegu. Na svakom njegovu satu morali smo, među ostalim,
stajati mirno i marširati u učionicu; kad bismo u nju ušli, morali smo stati mirno pokraj klupe
gdje nas je on, stojeći za katedrom, polako odmjeravao dok unutra nije zavladala potpuna tišina.
Tada bi stao na prste, naklonio se i rekao dobro jutro, razrede, ili dobar dan, razrede, na što smo
mi odgovorili dobro jutro, profesore ili dobar dan, profesore. Nije se ustručavao dati učenicima za
uho kad bi se uzrujao ili ih gurnuti u zid. Često je znao uzeti na pik one koji mu nisu bili dragi.
Njegovi satovi tjelesne kulture biti su čisti dril. Bilo je nekoliko nastavnica iste generacije, i one
su bile stroge i službene, ovijene nečim nama nepoznatim, što smo automatski poštovali, a
nerijetko se toga i bojali. Sjećam se da me jedna od njih podigla u zrak za kosu kad sam jednom
rekao nešto neprilično; inače su se zadovoljavale slanjem poruka roditeljima, budući da dulje
ostajanje ili nulti satovi nisu dolazili u obzir zbog rasporeda autobusa. Među tim mnoštvom
staraca, od kojih su neki ondje bili zaposleni cijeli život, postojala je i mlađa generacija
nastavnika, vršnjaka naših roditelja ili još mlađih. Naša učiteljica, Helga Torgesen, bila je jedna
od njih. Smatrali smo je “dobrom”, što je značilo da nikad nije burno reagirala na kršenje pravila,
nikad se nije ljutila, nikad nije vikala, nikad nije udarala ni vukla za kosu, nego je uvijek sve
konflikte rješavala razgovorom, smireno i staloženo, te uvijek bila prisutna kao osoba, a ne kao
obnašateljica dužnosti, tako da je bilo vrlo malo razlike između onoga što je bila privatno, kad je
bila među prijateljima ili kod kuće s mužem, s kojim se tek bila vjenčala, i onoga što je bila u
učionici. Nije bila jedina takva: svi su mladi nastavnici bili takvi, i njih smo najviše voljeli.
Ravnatelj škole pripadao je toj mladoj gardi, zvao se Osmundsen i imao tridesetak godina, bio
bradat i snažan, ne puno različit od tate, ali njega smo se bojali, možda najviše od svih. Ne zbog
nečega što je učinio, nego zbog toga što je bio. U njegov se ured išlo ako ste nešto ozbiljno
zabrljali. To što nije redovito predavao nego je u školi bio poput kakve sjene nije umanjivalo taj
strah. Bio je mitski lik iz još jednog razloga. Godinu prije pronašli su brod koji je prevozio roblje
samo nekoliko metara od stijena na istočnoj strani otoka, nasukao se 1768., a o njegovu
pronalasku pisalo se u svim novinama i govorilo na televiziji. Ravnatelj Osmundsen bio je jedan
od trojice ronilaca koji su ga pronašli. Meni, kojemu je ronjenje bilo najbolje od svega, osim
možda jedrenjaka, on je bio najveća zvijezda koju sam mogao zamisliti. Bilo je to kao da mi je
ravnatelj astronaut. Kad sam crtao, crtao sam samo jedrenjake, ronioce i olupine brodova, ribe i
morske pse, iz stranice u stranicu. Kad bih pogledao neki od dokumentarnih serijala koji su se li
ono vrijeme prikazivali na televiziji, o ronjenju kod koraljnih grebena ili ronjenju u kavezima za
morske pse, pričao bih o tome još tjednima. A tu je bio on, bradati muškarac koji je godinu prije
izronio iz mora s kljovom u ruci, s jedne od rijetkih pronađenih netaknutih brodskih olupina za
prijevoz robova.
Došao nam je u razred već drugog dana, pričao nam malo o školi i kakva pravila tu
vrijede, a nakon što je otišao, učiteljica nam je rekla da će nam jedan dan uskoro opet doći i
pričati nam o olupini koju je pomogao pronaći. Stajala je pokraj prozora s rukama iza leđa i
smiješila se cijelo vrijeme dok je bio ondje, a isto je činila i kad se on dva tjedna poslije vratio
kao što je i obećao. Ja sam bio sav uzbuđen onime što nam je ispričao, ali i mrvicu razočaran kad
se pokazalo da je olupina bila na samo nekoliko metara dubine. To mi je nemalo pokvarilo
doživljaj, očekivao sam da je posrijedi bilo možda sto metara dubine, s roniocima koji su se
morali zaustaviti na užetu na povratku gore, da im je za to možda trebao cijeli sat jer je dolje bio
visoki tlak. Velika tama, treperave zrake svjetla iz njihovih svjetiljki, možda čak i mala
podmornica ili ronilačko zvono. Ali na tlu, tik pod nogama kupača, na vidiku bilo kojemu
dječaku s perajama i ronilačkom maskom? S druge strane, pokazivao nam je slike s nalazišta,
imali su ronilački čamac usidren malo dalje u zaljevu, imali su ronilačka odijela i boce, i sve su
bili pomno i precizno isplanirali, sa starim zemljovidima i dokumentima i svime.
Tata je jednom umalo bio na televiziji, već su ga bili i intervjuirali, nešto o politici, no kad
smo sjeli pogledati dnevnik, prilog nije došao, kao ni sljedeći dan kad smo se opet okupili kako
bismo ga gledali. Jednom je ipak bio na radiju, intervjuirali su ga u vezi s izložbom poštanskih
marki, na što sam zaboravio, pa kad sam toga dana došao kući, već su ga bili emitirali, pa me
izgrdio.
Više je nastavnika u početku zapinjalo s mojim imenom, ipak su bili kolege mojega oca
pa su pretpostavljali da sam nazvan po njemu, a meni se jako sviđalo to što su me znali, znali da
sam sin svojega oca. Odmah od prvoga dana davao sam sve od sebe u školi, prije svega da budem
najbolji u razredu, ali i zato što sam se nadao da će do tate doći glas kako sam izvrstan.
Volio sam ići u školu. Volio sam sve što se ondje događalo i prostore u kojima se to
događalo.
Naše stolice, niske i stare, od željeznih cijevi s drvenim sjedalom i drvenim naslonom,
naše klupe, pune ureza i tinte od svih koji su za njima sjedili prije nas. Ploču, krede i spužvu;
slova koja su nicala iz krede u učiteljičinoj ruci, O, U, I, E, A, i JE, uvijek bijela, kakve bi i
njezine ruke ubrzo postale. Prasnu suhu spužvu koja bi potamnjela i nabubrila kad bi je učiteljica
namočila u umivaoniku, dobar osjećaj kad bi izbrisala sve svojim mokrim tragom, koji bi ostao
ondje nekoliko minuta dok ploča na bi ostala čista i zelena kao prije. Učiteljicu, koja je govorila
karmøyskim narječjem, imala velike naočale i kratku kosu, nosila bluze i suknje, sve što nam je
pričala i o čemu nas je ispitivala. Trebali smo naučiti ne govoriti svi uglas, i ne samo početi
govoriti nego tek nakon što prvo dignemo ruku i nakon što ona pokaže na nas ili kimne glavom.
Jer u početku se u razredu dizala šuma ruku, nestrpljivo su mahale amo-tamo, neki su vikali ja, ja,
ja, jer nije postavljala teška pitanja, samo ona na koja su svi znali odgovor. Zatim odmore, sve što
se tada događalo, svu djecu ondje, velike grupe koje su nastajale i nestajale, aktivnosti koje bi se
razbuktale pa zamrle. Vješalice u hodniku pred učionicom na koje smo vješali jakne, miris deset
godina pranja zelenim tekućim sapunom, miris pišaline u zahodima, miris mlijeka u ormarima za
mlijeko, miris dvadeset užina s različitim narescima koje bismo istodobno otvorili u razredu.
Sustav redarstva, gdje je svakoga tjedna jedan učenik imao zaduženje da razdijeli ono što je
trebalo razdijeliti, briše ploču nakon sata i odlazi po tetrapake mlijeka pod velikim odmorom.
Osjećaj da ste odabrani koji je iz toga proizlazio. I onaj posebni osjećaj dok hodate hodnicima
kad svi sjede u učionicama, bili su tada potpuno pusti, jakne koje vise na vješalicama s obiju
strana, tiho mumljanje iz učionica pokraj kojih prolazite, danje svjetlo na kojem je linoleum
lagano svjetlucao, a ako je bilo sunčano, tisuće cestica prašine u zraku sjajile su poput minijature
Mliječne staze. Vrata koja su se zalupila, dječak koji je izjurio mogao je promijeniti ugođaj u
cijelom dugačkom hodniku, privukavši svu pozornost i smisao na sebe: odjednom bi samo on bio
važan. Kao da je za sobom povukao sve mirise, svu prašinu, sve svjetlo, sve jakne i sve
mumljanje, poput kometa na nebu, pomislio bih, koji svu sitnež uz koju prolazi usisava u dugački
i, u odnosu na sjajeće središte, blijedi rep.
Volio sam trenutak kad bi mi Geir pozvonio pa bismo se odšetali do supermarketa,
nadmetanje koje se ondje odvijalo, kojemu je cilj bio rano doći do autobusnoga stajališta, odložiti
torbu što više naprijed u redu tako da možete birati najbolja mjesta u autobusu. Volio sam čekati
pred trgovinom i gledati drugu djecu kako se slijevaju sa svih strana. Neka su živjela gore u
naselju iza trgovine, druga su bila iz Gamle Tybakkena, treća su bila s imanja na platou s druge
strane planine. Pogotovo sam volio gledati Anne Lisbet. Ne samo da je imala crnu, sjajnu kosu,
imala je i tamne oči i velika, crvena usta. Uvijek je bila vesela, puno se smijala, a oči su joj bile
ne samo tamne nego i sjajne, kao da u sebi ima toliko sreće da su uvijek ispunjene njome.
Njezina crvenokosa prijateljica zvala se Solveig, bile su susjede i uvijek nerazdvojne, baš kao i
Geir i ja. Solveig je bila blijeda i imala pjegice, mje puno govorila, no oči su joj bile mile. Živjele
su u najvišem naselju u Tybakkenu, u dijelu u kojem sam bio samo nekoliko puta i u kojem
nikoga nisam znao. Anne Lisbeth imala je godinu dana mlađu sestru, rekla je kad je u razredu
došla na red da kaže nešto o sebi, i četiri godine mlađega brata. Još je jedan dječak iz razreda
stanovao ondje, zvao se Vemund, bio je malko punašan i oprezan, možda čak spor, trčao je
najsporije od svih, bio najslabiji, bacao kao curica, bio loš u nogometu, nije znao čitati, ali je
volio crtati i većinu drugih stvari koje su se mogle raditi u zatvorenom. Majka mu je bila krupna,
snažna i energična žena srdita pogleda i prodorna glasa. Otac mu je bio mršav, bljedunjav i hodao
je sa štakama, imao je nekakvu bolest mišića i bio hemofiličar, ispričao nam je Vemund ponosno.
Što je to hemofiličar? netko je pitao. To je kad ne prestaješ krvariti, rekao je Vemund. Kad se tata
poreze i počne krvariti, to nikad ne prestane, samo krvari i krvari, pa onda mora uzeti lijek ili
otići u bolnicu da ne bi umro.
Naselje gdje su živjeli Anne Lisbet, Solveig i Vemund te mnoga druga djeca, godinu ili
dvije mlađa od nas, odjednom je postalo dio našega svijeta kad smo krenuli u školu. Isto je
vrijedilo i za sva druga naselja iz kojih su dolazila djeca iz razreda. Bilo je to kao da se podigao
zastor i odjednom se pokazalo da je ono što smo smatrali cijelom pozornicom tek proscenij.
Naprimjer, kuća pokraj planine, kojoj smo s vrha vidjeli potpuno ravno dvorište, koje kao da je
balansiralo na bijelome zidiću što se spuštao ravno prema dolje možda pet metara, sa zelenom
mrežom na vrhu, više nije bila samo kuća nego kuća u kojoj je živjela Siv Johannesen. Pedeset
metara dalje, iza guste šume, završavala je ulica u kojoj su živjeli Sverre, Geir B. i Eivind.
Odmah ispod, ali u potpuno drugom naselju, u potpuno drugom svijetu, živjeli su Kristin Tamara,
Marian i Asgeir.
Svi su imali svoja mjesta, svi su imali svoje prijatelje i sve nam se to otvorilo u nekoliko
tjedana potkraj ljeta. Bilo nam je to istovremeno i novo i dobro poznato, svi smo bili slični, bavili
se istim stvarima i bili potpuno otvoreni jedni prema drugima. Istodobno je svatko od nas imao
nešto sasvim svoje. Sølvi je bila toliko sramežljiva da gotovo uopće nije mogla govoriti. Unni je
svake subote radila na tržnici sa svojim roditeljima i bratom, prodavali su povrće što su ga sami
uzgojili. Vemundov otac hodao je sa štakama. Kristin Tamara nosila je naočale s prelijepljenim
jednim staklom. Geir Håkon, koji je uvijek bio takav frajer, odjednom se vrpoljio i sramio pred
pločom. Dag Magne cijelo se vrijeme cerekao. Geir je dobio posljednju pomast kad se rodio jer
su mislili da će umrijeti. Asgeir je uvijek malko smrdio na pišalinu. Marianne je bila jaka kao
dječak. Eivind je znao čitati i pisati i bio dobar u nogometu. Trond je bio sitan i brz kao munja.
Solveig je krasno crtala. Otac Anne Lisbet bio je ronilac. A John, on je imao najviše ujaka od
svih.
Jedan smo dan u školi imali samo prva tri sata, pa nas je autobus ostavio ispred
supermarketa oko dvanaest, i Geir i ja smo pratili Johna kući. Sunce je sjalo, nebo bilo plavo,
cesta suha i prašna. Kad smo stigli do Johnove kuće, pitao nas je hoćemo li doći na sok. Htjeli
smo. Otišli smo za njim na verandu, odložili torbe i sjeli na plastične stolce koji su ondje stajali.
On je otvorio kućna vrata i viknuo:
“Mama, hoćemo soka! Došli su mi prijatelji iz razreda!”
Majka je došla na vrata. Na sebi je imala bijeli bikini, koža joj je bila preplanula, duga
kosa tamnoplava. Cijeli gornji dio lica prekrivale su joj velike sunčane naočale.
“Baš lijepo”, rekla je. “Vidjet ću imamo li soka za vas.”
Otišla je u dnevnu sobu i nestala kroz neka vrata. Soba je djelovala nekako prazno. Sličila
je našoj, ali je u njoj bilo manje pokućstva i nije bilo slika na zidovima. Dvije djevojčice iz
razreda prošle su cestom ispod kuće. John se nagnuo preko ograde i viknuo za njima da izgledaju
kao majmunice.
Geir i ja smo se nasmijali.
Djevojčice nisu na to obraćale pozornost, nego su nastavile dalje. Marianne, koja je bila
viša od svih dječaka, imala je visoko čelo, visoke jagodice, dugačku svijetlu, ravnu kosu koja joj
je poput zavjesa padala uz lice. Ponekad, kad bi se uzrujala ili bi je uhvatio očaj, namrgodila bi
se, i oči bi joj poprimile izraz koji mi se baš sviđao. Znala se i razbjesnjeti i uzvratiti kao nijedna
od ostalih cura.
Johnova majka izašla je s pladnjem na kojem su bile tri čaše i vrč soka, stavila čaše pred
nas i natočila ih do vrha. Komadići leda nagurani su plutali ukrug na crvenom soku. Pogledao
sam je kad je opet ušla. Nije bila lijepa, ali je ipak imala nešto čime je privlačila pogled i
pozornost.
“Ti to gledaš guzicu moje mame?” rekao je John i glasno se nasmijao.
Nije mi bilo jasno što želi reći. Zašto bih gledao guzicu njegove mame? Još je bilo
neugodno jer je to rekao tako glasno da je i ona sigurno čula.
“Ne, ne gledam!” rekao sam.
Još se jače smijao.
“Mama!” viknuo je. “Dođi malo!”
Došla je, još uvijek u bikiniju.
“Karl Ove ti je gledao guzicu!” rekao je.
Pljusnula ga je.
John se nastavio smijati. Ja sam pogledao Geira, on je zurio u prazno zviždeći. Majka je
otišla u kuću. Popio sam sok naiskap.
“Hoćete vidjeti moju sobu?” rekao je John.
Kimnuli smo i pošli za njim kroz mračnu dnevnu sobu i do njegove sobe. Na jednom je
zidu bio poster motocikla, a na drugom poster polugole žene, puti narančaste od sunca.
“To je Kawasaki 750”, rekao je. “Hoćete još soka?”
“Mislim da ne”, rekao sam. “Moram kući na ručak.”
“I ja”, rekao je Geir.
Pas je režao na nas kad smo izašli. Išli smo niz brijeg bez riječi. John nam je mahao s
verande. Geir mu je odmahnuo.
Zašto bih gledao guzicu Johnove mame? Ima li nešto u vezi s guzicama što ja ne znam?
Zašto mi je to viknuo? Zašto je to rekao njoj? Zašto ga je ona pljusnula? I zašto se, pobogu,
nastavio smijati nakon toga? Kako se možeš smijati kad te vlastita majka udari? Ili kad te bilo tko
udari?
Gledao sam mu mamu i pritom osjetio laganu grižnju savjesti jer je bila polugola, ali
nisam joj gledao guzicu, zašto bih?
Bio je to prvi put da sam bio kod Johna - i bio je posljednji. S Johnom smo igrali nogomet
i išli na kupanje, ali on nije bio jedan od onih kojima smo išli kući. Svi smo ga se pomalo bojali,
jer iako smo rekli da se samo pravi opak a zapravo to nije, znali smo da to ustvari jest. Družio se
s dečkima iz viših razreda, jedini je od nas sudjelovao u tučnjavama i jedini se suprotstavljao
nastavnicima i odbijao ih slušati. Ujutro bi bio umoran jer je smio ostati budan dokad je htio, a
kad je na satu pričao o stvarima doma, što smo svi činili, uvijek je kod njega u tom trenu živio
neki ujak. Ni on ni mi nismo postavljali pitanja o statusu tih muškaraca, a zašto i bismo? John je
imao više ujaka od ikoga koga smo znali, i to je bilo sve.
Nekoliko dana poslije, jedne subote početkom mjeseca rujna, jednoga od onih ranih
jesenskih dana u koje se ljeto protegnulo i potpuno ih ispunilo, kad je zemlja prašna i topla, nebo
tamnomodro i prvo suho lišće gotovo neprirodno vijori kroz zrak budući da je vjetar još uvijek
tako blag i sva lica koja vidite sjajna od znoja, Geir i ja šetali smo se po naselju. Imali smo sa
sobom užinu i bocu soka. Mislili smo poći jednom cestom za koju smo znali, nalazila se lijevo na
kraju dugačke nizine, otprilike ondje gdje je počinjao i put za Finu. Da bismo došli onamo,
morali smo ići preko posjeda kuće o kojoj smo vrlo malo znali, osim da se vlasnik zna
razbjesnjeti, jer je jedne nedjelje toga proljeća naše društvo igralo nogomet na terenu na samome
kraju njegova posjeda, na jednoj strani omeđenoga stijenom, a na drugoj potokom, na što je on
nakon pola sata hitrim korakom krenuo prema nama mašući šakom i počeo nas grditi i prije nego
što je došao dovoljno blizu da ga čujemo, pa smo se odmah dali u bijeg. No sada nismo išli igrati
nogomet, sada smo samo htjeli proći preko njegova posjeda, duž potoka i prema putu, koji je
zapravo bio cestica, posuta sitnim, plosnatim i većinom bijelim kamenjem. Ondje se nalazila
ograda, koju smo gurnuli u stranu, a onda smo se našli negdje gdje nikad prije nismo bili. Put je
bio u hladu, s obiju je strana raslo visoko drveće i bilo je to gotovo kao da ulazimo u tunel. Malo
dalje skretao je i ondje je na suncu svjetlucala bijela stijena. S te su stijene očito potjecali
kamenčići po kojima smo hodali. Stali smo pred njom. Nije bila gruba i gotovo trulkasta kakve
druge, poraznije stijene znaju biti nakon što ih raznesu, ali nije bila ni hrapava ni raslojena poput
morskih grebena ili goletnih stijena na koje se može naići u šumi; ne, ova je stijena bila potpuno
glatka, gotovo kao staklo, i sastojala se od brojnih koso položenih površina. Jesmo li to naišli na
žilu kakva poludragoga kamena? Tako je nekako izgledala. S druge strane, nalazila se preblizu
naselju, nije bilo šanse da smo otkrili nešto što nitko drugi nije, to nam je bilo jasno, no ipak smo
napunili torbe tamošnjim kamenjem. Zatim smo se nastavili spuštati. Potok je pratio stazu, gore
više tekao je duboko u koritu nalik na kanjon, a niže, gdje je počinjala staza, spuštao se u malim
slapovima. Na jednome mjestu, gdje je potok tekao otprilike u visini staze, pokušali smo
napraviti branu. Nosili smo do njega kamen po kamen, prekrivali rupe između kamenja
mahovinom, i nakon možda pola sata uspjeli smo postići da se voda izlije na stazu. Tada smo
odjednom začuli pucanj. Pogledali smo se. Uzeli smo vrećice i pojurili niz brijeg. Pucanj, je li
moguće da ovdje ima lovaca? Nakon nekoliko stotina metara put je postajao ravan. Bio je u
dubokom, tamnozelenom hladu za koji su bili zaslužni gusti redovi velikih smreka što su se
nadvile nad stazu. Možda sto metara dalje vidjeli smo djelić asfaltirane ceste i zaustavili se jer su
pucnjevi sada bili glasniji i dolazili slijeva. Zašli smo među drveće, preko meka pokrivača od
grmlja borovnica, vrijesa i mahovine, uz laganu uzbrdicu, i pred nama se, možda dvadeset metara
niže i okupana suncem, prostrla golema čistina prekrivena smećem.
Smetlište! Smetlište u šumi!
Iznad najudaljenijega dijela letjelo je nekoliko galebova. Kriještali su i kružili nad
smećem kao da je to more. Vonj, sladak ali istodobno jak, grizao je za nos. Tada su se ponovno
oglasili pucnji, ne glasno - bili su suhi, poput kakva pucketanja. Polako smo silazili prema rubu
smetlišta, i ondje, nekoliko metara dalje, ugledali smo dva muškarca: jedan je stajao pokraj
olupine automobila, drugi je ležao pokraj njega. Obojica su imala puške uperene prema smetlištu.
Pucali su u razmacima od nekoliko sekundi. Onaj koji je ležao ustao je, a onda su napustili
smetlište s puškama u rukama. Otišli smo do mjesta gdje su upravo bili stajali. Među hrpama
smeća što su rasle i padale kao brežuljci i humci na sve strane, vodio je put kojim su išli. Bili su
odjeveni kao pravi lovci, u čizmama i rukavicama. Bili su odrasli, ali ne stari. Oko njih vidio sam
olupine automobila, hladnjake, zamrzivače, televizore, ormare i komode. Vidio sam sofe, fotelje,
stolove i lampe. Vidio sam skije i bicikle, štapove za pecanje, lustere, automobilske gume,
kartonske kutije, drvene sanduke, komade stiropora i brda i brda debelih, nabubrenih najlonskih
vrećica. Pred nama je bio krajolik odbačenih stvari. Najveći dio toga krajolika sastojao se od
vrećica s ostacima hrane i ambalaže, stvari što ih sva kućanstva svakodnevno iznesu u kontejnere,
ali ovaj dio u kojem smo stajali, i koji su dvojica muškaraca napuštala, možda petinu ukupne
površine, pokrivao je krupni otpad.
“Gađaju štakore”, rekao je Geir. “Gle!”
Zaustavili su se daleko od nas. Jedan je podignuo štakora za rep. Cijela mu je jedna strana
bila smrskana, tako je bar izgledalo. Zavrtio ga je nekoliko puta pa pustio rep, tako da je štakor
odletio kroz zrak i sletio na vrećice te završio među njima. Smijali su se. Drugi je šutnuo drugu
lešinu, gurnuo vrh čizme pod nju i bacio je u zrak.
Vraćali su se. Stisnuvši oči na suncu, pozdravili su nas. Sličili su si kao braća.
“U šetnji ste, momci?” rekao je jedan. Imao je crvenu, kovrčavu kosu ispod plave
šilterice, široko lice, pune usne i iznad njih guste brkove, također crvenkaste.
Kimnuli smo.
“U šetnji smetlištem! Zamisli ti to”, rekao je drugi. Osim boje kose, njegova je bila plava,
gotovo bijela, i gornje usne, na kojoj nije bilo brkova, bio je slika i prilika prvoga. “Ovdje ćete
jesti užinu, onda? Ondje navrh brda smeća?”
Nasmijali su se. I mi smo se malko nasmijali.
“Hoćete gledati kako gađamo štakore?” rekao je prvi.
“Može, super”, rekao je Geir.
“Morate stati iza nas. To je važno. Jeste li shvatili? I budite potpuno mirni da nam ne
smetate.” Kimnuli smo.
Ovaj put obojica su legla. Dugo su potpuno nepomično ležali. Pokušavao sam vidjeti što
gledaju. No tek kad su odjeknuli pucnji, ugledao sam štakora koji kao da je odletio po tlu, kao da
je iznenada zapuhao silovit vjetar.
Muškarci su ustali.
“Idete s nama pogledati?” rekao je jedan.
“Nema se tu što puno vidjeti!” rekao je drugi. “Mrtvi štakor!”
“Hoću ga vidjeti”, rekao je Geir.
“I ja”, rekao sam.
No štakor nije bio mrtav. Ležao je na podu i trzao se. Stražnji mu je dio bio gotovo cijeli
raznesen. Jedan muškarac snažno je jedanput raspalio drškom puške po njegovoj glavi, uz tih,
hrskav šuplji zvuk, a onda je životinja ostala mirno ležati. Muškarac je zabrinuto pogledao držak
puške.
“Joj, zašto sam to sad napravio?” rekao je.
“Htio si se malo preseravati”, rekao je drugi. “Hajde, idemo. Obrisat ćeš je kad dođemo
do auta.”
Vratili su se “na kopno”, a mi smo cupkali za njima. “Znaju li vam roditelji da ste ovdje?”
rekao je jedan, “Da”, rekao sam ja.
“Dobro”, rekao je on. “Onda su vam sigurno rekli da ne smijete uzeti ništa odavde? Puno
je bakterija i ostalih sranja, znate.”
“Da”, rekao sam. “Odlično! Bok, dečki!”
Nekoliko minuta poslije auto se upalio negdje niže na cesti i mi smo ostali sami. Neko
smo vrijeme samo jurcali naokolo i gledali stvari, praznili vreće, prevrtali ormare da vidimo ima
li iza njih nešto dobro, dovikujući se cijelo vrijeme o tome što smo pronašli. Vrećica sa sasvim
dobrim, gotovo novim časopisima bila je moj najveći nalaz, bilo je i Tempa i Bustova, jedno
džepno izdanje Texa Willera, a onda i nekih od malih, duguljastih kaubojskih romana iz
šezdesetih. Geir je pronašao plosnatu džepnu svjetiljku, mali goblen sa srnom i dva kotača s
dječjih kolica. Kad nam se više nije dalo tražiti, sjeli smo malo dalje u vrijes sa svojim nalazima i
jeli užinu.
Geir je zgužvao papir i bacio ga najdalje što je mogao. Ideja je bila da završi nasred
smetlišta, otprilike, ali upravo je u tom trenutku puhnuo vjetar, a papir je bio toliko lagan da nije
došao ni do početka smetlišta nego je završio u vrijesu.
“Idemo kenjati?” rekao je.
“Mogli bismo”, rekao sam. “A gdje?”
Hodali smo malo po šumi i tražili odgovarajuće mjesto. Srati nasred smetlišta iz nekog
razloga nije priličilo, bilo je u tome nešto prljavo, sinulo mi je, i to je bilo čudno, s obzirom na to
da je posrijedi bio otpad. No otpad su bile sjajne najlonske vrećice i karton, zastarjela bijela
tehnika i snopovi novina. Sve ono meko i ljepljivo na smetlištu bilo je upakirano. Zato smo to
morali obaviti u šumi.
“Vidi ono drvo!” rekao je Geir.
Desetak metara od nas nalazio se velik srušeni bor. Popeli smo se na deblo, spustili hlače i
isturili stražnjice držeći se čvrsto svaki za svoju granu. Geir je okrenuo guzicu upravo kad mu je
govno izlazilo tako da je nekako odletjelo u stranu.
“Jesi vidio!” rekao je i nasmijao se.
“Ha-ha-ha!” smijao sam se pokušavajući suprotno, ispustiti ga ravno dolje kao bombu iz
zrakoplova iznad grada. Bio je to divan osjećaj dok je izlazilo sve dalje i dalje van, trenutak dok
je visjelo ondje i ljuljuškalo se prije nego što će se osloboditi i tresnuti na tlo.
Povremeno bih se suzdržavao danima da bih dobio doista ogromno govno, ali i zato što je
to samo po sebi bio dobar osjećaj. Kad mi se zbilja sralo, toliko jako da gotovo nisam mogao
stajati uspravno nego bih se morao pognuti, fantastično sam se i božanski osjećao po cijelom
tijelu ako ne bih popustio zovu prirode nego stisnuo mišiće stražnjice najjače što sam mogao i
nekako pogurnuo govno natrag gore na mjesto. No, bile su to opasne stvari, jer ako to napravite
previše puta, govno na kraju postane toliko golemo da ga je gotovo nemoguće istisnuti. Čovječe,
kako je to znalo boljeti kad je takvo divovsko govno trebalo izaći! Bilo je gotovo neizdrživo,
umirao bih od bola, bilo je to kao da mi tijelo eksplodira od bola. AAAAAAA! vikao bih tada,
AAAAAAA, a onda, kad bi mi se već skoro zacrnjelo pred očima, odjednom bi bilo vani.
O, Bože, kako je to bilo dobro!
Kakav bi me fantastičan osjećaj tada ispunio!
Kraj bola.
Govno u školjci.
Sve bi se u meni smirilo i utihnulo. Da, takav spokoj da gotovo nisam htio ustati i obrisati
se, samo sam htio ostati sjediti. No je li vrijedilo?
Pred jednim od velikih sranja znao sam cijeli dan strahovati. Nisam htio na zahod jer je to
tako boljelo, ali ako to ne učinim, bit će samo sve bolnije i bolnije.
Tako sam morao sjesti na zahod. Znao sam da će to paklenski jako boljeti!
Jednom sam se tako bio bojao da sam pokušao naći neki drugi način da izvadim govno.
Samo sam se malo pridignuo i gurnuo prst u stražnjicu najdublje što sam mogao. Evo! Evo
govna. Tvrdo kao kamen! Kad sam ga locirao, počeo sam migoljiti prstom pokušavajući raširiti
prolaz. Istodobno sam polako tiskao i tako, polako ali sigurno, manevrirao sam govnom do
samoga ruba. O, još uvijek je boljelo dok sam ga istiskivao taj zadnji dio, ali nije toliko boljelo.
Bila je to dobra metoda!
To što mi je cijeli prst bio smeđ nije bilo tako strašno, mogao sam ga oprati. Gori je bio
miris, jer iako sam ga trljao i ribao, slabašan vonj govna ostao mi je na prstu cijeli dan i cijelu
noć, a zaudarao je i sljedećeg jutra kad sam se probudio.
Trebalo je odvagnuti sve te prednosti i nedostatke.
Kad smo Geir i ja završili, obrisali smo se svaki svojim listom paprati, a onda smo otišli
pogledati rezultat. Moje je imalo zelenkastu nijansu i bilo toliko meko da se već malo razlilo po
tlu. Geirovo je bilo svijetlo smeđe s crnim poljem na jednome kraju, koji je bio tvrđi i više
grudast.
“Nije li neobično da moje fino miriše, a tvoje smrdi?” rekao sam.
“Tvoje smrdi!” rekao je Geir.
“Uopće ne smrdi”, rekao sam.
“O, majke ti!” rekao je i začepio nos prstima kopajući grančicom po mojem govnu.
Nekoliko je muha zujalo iznad njega. I one su bile zelenkaste. “Ne”, rekao sam. “Idemo?
Možemo vidjeti kakva će biti u subotu, možda?”
“Neće me biti”, rekao je. “Kamo ćeš?”
“U Risar”, rekao je. “Mislim da idemo pogledati neki čamac.”
Odjurili smo po svoje stvari pa pošli kući, Geir s kotačem u svakoj ruci, ja s vrećicom
punom časopisa. Natjerao sam ga da obeća da nikome kod kuće neće reći gdje smo bili jer sam
imao osjećaj da bi nam zabranili da su znali. Smislio sam objašnjenje za časopise: da sam ih
posudio od jednoga Jørna koji živi u drugom naselju, za slučaj da ih tata vidi i reagira.
Kad sam ušao u hodnik, jedan sam trenutak stajao posve mirno. Nisam čuo ništa neobično
pa sam se sagnuo da odvežem tenisice.
Otvorila su se vrata u tatinu hodniku. Izuo sam jednu tenisicu i stavio je do zida. Otvorila
su se druga vrata i tata je stao preda me.
Izuo sam drugu tenisicu i ustao.
“Gdje si bio?” rekao je tata.
“U šumi.”
Odjednom sam se sjetio svojega objašnjenja pa sam dodao, pogledavši u pod: “A onda
navrh brda.”
“Što to imaš u vrećici?”
“Neke časopise.”
“Odakle ti?”
“Posudio mi ih je jedan Jørn. On živi ondje gore.”
“Da vidim”, rekao je tata.
Pružio sam mu vrećicu, on je zavirio unutra i izvadio džepno izdanje Texa Willem.
“Ovo ću si uzeti”, rekao je i vratio se u svoju radnu sobu.
Otišao sam u drugi hodnik i pošao uz stube kad je viknuo za mnom.
Je li me provalio? Je li možda osjetio vonj smeća? Okrenuo sam se i vratio dolje, toliko
slab u nogama da su me jedva nosile.
Stajao je na otvorenim vratima.
“Nisi još dobio tjedni džeparac”, rekao je. “Yngve je svoj već dobio. Evo ti.”
Stavio mi je na dlan pet kruna. “O, hvala ti!” rekao sam.
“Ali B-Max je zatvoren”, rekao je. “Morat ćeš do Fine ako si hoćeš kupiti slatkiše.”
 Fina je bila daleko. Prvo je bio dugački brijeg, onda dugačka ravnica, onda dugačka staza
kroz šumu do šljunčane padine koja je završavala na glavnoj cesti, na kojoj se nalazila fantastična
ali i loša benzinska postaja. Brijeg i ravnica nisu bili problem, bilo je puno kuća, automobila i
ljudi na objema stranama. Staza je bila gora, jer biste nakon samo nekoliko metara nestali među
drvećem, gdje na vidiku nije bilo ni ljudi ni ičega što je ljudska ruka proizvela. Samo lišće,
grmlje, debla, cvijeće, pokoja bara, pokoji humak s posječenim stablima, pokoja livada. Pjevao
sam dječje pjesmice dok sam išao onuda. Šećem stazicom, Leptirić plavi leti, Medo spava, Prešao
sam mora i kopna. Kad bih pjevao, kao da nisam bio sam, iako jesam. Kao da je pjesma bila još
jedan dječak. Kad ne bih pjevao, razgovarao sam sam sa sobom. Pitam se živi li netko ondje, na
drugoj strani, rekao bih. Ili ide li šuma u beskonačnost. Ne, ne ide, pa živimo na otoku. Oko nas
je more. Možda upravo prolazi kakav trajekt? Kupit ću Nox, crne bombone, i Fox, bombone od
limuna. Fox i Nox, Nox i Fox, Fox i Nox, Nox i Fox.
Desno se pod krošnjama vidjela nekakva hala. Stabla su bila bjelogorična, visoka, a
krošnje toliko guste da je na šumskome tlu bilo malo vegetacije.
Odmah zatim izašao sam na makadam, išao njime pokraj stare, bijele kuće i staroga,
crvenoga štaglja, čuo brujenje automobila dolje s glavne ceste, a kad sam došao do nje, benzinska
je postaja stajala pedesetak metara preda mnom u svoj svojoj slavi.
Četiri crpke salutirale su u uobičajenom pozdravu. Veliki, bijeli plastični natpis na kojem
je plavim slovima pisalo Fina blijedo je svijetlio navrh visokoga stupa. Kamion s prikolicom bio
je parkiran ondje, vozač je sjedio s rukom naslonjenom na otvoreni prozor i razgovarao s nekim
tko je stajao na tlu ispod njega. Pred trgovinom su bila parkirana tri mopeda. Auto se zaustavio
pred jednom od crpki, iz njega je izašao muškarac s debelim novčanikom u stražnjem džepu
hlača, uzeo crijevo i gurnuo kljun u otvor spremnika. Stao sam pokraj njega. Crpka je počela
brujati, brojke na onome što sam ja vidio kao lice jurile su. Izgledalo je to kao da trepće
mahnitom brzinom. Muškarac je gledao drugamo dok je to trajalo, i to mi se učinilo bahatom
gestom - ne pratiti što se događa. Bio je to netko tko zna što radi, to je bilo sigurno.
Otišao sam do trgovine i otvorio vrata. Srce mi je zakucalo brže, nikad se nije znalo što
vas unutra čeka. Hoće li vam se netko obratiti? Našaliti se tako da se svi ostali smiju?
“Evo nam maloga Knausgårda”, mogli bi, naprimjer, reći. “Gdje ti je danas otac? Doma
ispravlja školske zadaće?”
Oni koji su ovamo zalazili išli su u više razrede. Nosili su traper-jakne ili čak kožnate
jakne, često s našivenim etiketama. Pontiac, pisalo bi, ili Ferrari ili Mustang. Neki od njih imali
su marame oko vrata. Svi su imali dugu kosu koja im je išla u oči. Onda bi zabacivali glavu kad
bi je htjeli maknuti. Vani su cijelo vrijeme pljuvali i pili kolu. Neki od njih usuli bi kikiriki ravno
u bocu tako da mogu jesti i piti istodobno. Gotovo svi su pušili, iako se to nije smjelo. Mlađi su
imali bicikle, stariji mopede, a ponekad bi im se pridružili još stariji dečki koji su imali aute.
To je bila ta loša strana. Mopedi, duge kose, pušenje, markiranje, kockanje, sve što se
odvijalo na benzinskoj postaji bilo je loše.
Njihov smijeh, koji bi me uvijek dočekao ako bi se sjetili da sam ja mali Knausgård, bio
mi je nešto najgore na svijetu. Nisam im mogao odgovoriti, morao sam samo pognuti glavu,
požuriti se do pulta i kupiti to što sam došao kupiti.
“Mali Knausgård se boji!” znali bi tada povikati ako su bili tako raspoloženi. Jer jednako
često koliko su dovikivali za mnom, puštali bi me na miru. Nikad nisam mogao znati.
Taj su me put pustili na miru. Trojica su stajala za igraćim aparatom, četvorica su sjedila
za stolom i pila kolu, a s njima su bile i tri našminkane djevojke koje su sjedile za stolom u dnu
prostorije i hihotale.
Kupio sam Fox i Nox za sav novac koji sam imao, sasvim lijepu količinu, prodavač mi ih
je stavio u prozirnu najlonsku vrećicu i ja sam se požurio van - uz makadam, gdje je zrak bio
hladan otkad je nestalo sunca, na stazu. Nije bilo tako strašno, rekao sam pa pogledom prešao po
svim trupcima u hali da vidim kreće li se tko unutra. Ali što ću? Jesti Fox i Nox naizmjenično, ili
prvo pojesti jedne pa druge?
U grmlju s desne strane iznenada je nešto zašuškalo.
Stao sam i zagledao se onamo. Za svaki sam se slučaj polako udaljio nekoliko koraka.
Zašuškalo je ponovno.
Što je to moglo biti?
“Hej?” rekao sam. “Ima li koga?”
Tišina.
Sagnuo sam se i uzeo kamen. Snažno sam ga zavitlao u grmlje, a onda odjurio uzbrdo
koliko me noge nose. Kad sam se zaustavio i vidio da me ništa ne slijedi, nasmijao sam se.
“Eto ti sad!” rekao sam pa nastavio dalje.
Kad su posrijedi mrtvaci, najvažnije je bilo ne razmišljati o njima nego cijelo vrijeme
razmišljati o nečem drugom. Jer ako jednom počnete razmišljati o mrtvacima, da su tu, naprimjer
iza one smreke, onda nije moguće razmišljati i o čemu drugom, a vas je sve više i više strah. Na
kraju vam nema druge nego bježati, dok vam srce u grudima lupa kao ludo i vrisak kao da
odzvanja u cijelome tijelu.
Iako je u toj šetnji sve dobro prošlo, svejedno sam osjetio olakšanje kad se staza raširila i
preda mnom se pojavila ravnica na kojoj je bilo naše naselje.
Zrak, koji je bio potpuno bistar kad sam krenuo, sad je bio sivkast iznad zemlje i između
kuća uz cestu. Lagano sam potrčao.
Pred jednom od kuća uz cestu stajale su dvije djevojčice. Pogledale su prema meni dok
sam išao kroz travu. Zatim su potrčale prema meni. Što li su htjele?
Gledao sam prema njima, ali sam nastavio ići. Stale su tik preda mnom.
Jedna od njih bila je Tomova sestra; on je bio jedan od najvećih dečki u naselju, imao je
vlastiti auto, crven i sjajan. Drugu nisam prije bio vidio. Bilo im je barem deset godina.
“Gdje si bio?” rekla je jedna.
“U Fini”, rekao sam.
“Što si radio ondje?” rekla je druga.
“Ništa”, rekao sam i počeo hodati.
Pomaknule su se tako da nisam mogao proći od njih.
“Maknite se”, rekao sam. “Idem kući.”
“Što imaš u vrećici?”
“Ništa.”
“Imaš. Fox i Nox, pa dobro ih vidimo.”
“Da, pa? Kupio sam ih za brata. On ima jedanaest godina.”
“Daj nama.”
“Ne dam.”
Tomova sestra zgrabila je vrećicu. Povukao sam vrećicu u stranu. Druga je pružila ruke i
gurnula me na pod. “Daj vrećicu”, rekla je.
“Ne”, rekao sam i obgrlio vrećicu pokušavajući istovremeno ustati. Ponovno me gurnula.
Pao sam koliko sam dug i širok i počeo plakati.
“Moji su!” viknuo sam. “Ne možete ih dobiti!”
“A nisu li bili za tvojega brata?” rekla je jedna, zgrabila vrećicu i istrgnula mi je iz ruku.
Zatim su odjurile livadom prema cesti, smijući se.
“Moji su!” vikao sam za njima. “Moji su!”
 Plakao sam cijelim putem do kuće.
Ukrale su mi moje slatkiše. Kako je to moguće? Kako su mogle samo doći do mene i uzeti
ih? Pa moji su! Dobio sam novac od tate i propješačio cijeli taj dugi put do Fine! A one su samo
došle i uzele ih! Gurnule me! Kako su to mogle učiniti?
Kad sam se približio kući, obrisao sam lice rukavima pulovera, nekoliko puta zatreptao i
lagano protresao glavu, da nitko ne vidi da sam plakao.
Jednom kad mi je bilo pet godina, Trondova me mlađa sestra Wenche pogodila kamenom
ravno u trbuh. Briznuo sam u plač i odjurio do naše ograde jer je tata bio u dvorištu i radio. Bio
sam uvjeren da će mi on pomoći, ali nije, naprotiv, rekao je da je Wenche samo curica, a usto i
mlađa od mene, da nemam razloga plakati. Rekao je da ga sramotim i da moram uzvratiti, da mi
je to valjda jasno. Ali nije mi bilo jasno, ta svi znaju da se ne smije gađati kamenjem. Da je to
najgore, zadnje što treba učiniti.
Ne i tata, ne. Stajao je onako namrgođen i prekriženih ruku i gledao niz cestu prema djeci
koja su se igrala, pokazao glavom i rekao neka se odem igrati i pustim njega na miru.
A i sad su mi slatkiše ukrale cure. Onda nisam imao pošto ići tati. Stao sam u hodniku,
osluhnuo, izuo tenisice, stavio ih uza zid, oprezno se popeo na kat i ušao u Yngveovu sobu,
upravo u trenutku kad me iznova pogodila misao o svim tim izgubljenim Foxovima i Noxovima,
i suze mi se počele slijevati niz obraze.
Yngve je ležao na trbuhu na krevetu i čitao Bustera s nogama u zraku. Između njega i
stripa bila je prazna vrećica od slatkiša.
“Zašto plačeš?” rekao je.
Rekao sam mu što se dogodilo.
“Zar nisi mogao samo pobjeći?” rekao je.
“Ne, stale su mi na put.”
“Gurnule su te. Nisi ti mogao gurnuti njih?”
“Ne, bile su puno veće i jače od mene”, rekao sam ridajući.
“Ne moraš zbog toga tako tuliti”, rekao je Yngve. “Hoće li pomoći ako ti ja dam malo
svojih?”
“Da-a-a”, zajecao sam.
“Ali ne puno. Malo. Ovaj i ovaj i ovaj i ovaj, naprimjer. I možda ovaj. Tako. Je li sad
bolje?”
“Da”, rekao sam. “Mogu ostati ovdje sjediti?”
“Možeš ostati dok ne pojedeš bombone. Onda moraš ići.”
“Dobro.”
***

Nakon što sam pojeo bombone i umio se hladnom vodom, osjećao sam se kao nov. Mama
je bila u kuhinji, čuo sam, kuhala je, zujala je napa. Tatu nisam čuo otkad sam došao na kat;
sigurno je bio dolje u svojoj radnoj sobi.
Ušao sam u kuhinju i sjeo na stolicu.
“Jesi li kupio slatkiše?” rekla je mama. Stajala je za štednjakom i miješala na tavi nešto
što je vjerojatno bilo mljeveno meso. Cvrčalo je i prštalo. Na drugoj je ploči bio lonac u kojem se
nešto krčkalo, jedva čujno od zujanja nape.
“Jesam”, rekao sam.
“Išao si do Finine postaje?”
Uvijek je govorila “Finina postaja”, nikad samo “Fina” kao mi, “Da”, rekao sam. “Što to
imamo za večeru?”
 “Mislila sam napraviti ragu i rižu.”
“S ananasom?” Nasmiješila se.
“Ne, bez ananasa. To je meksički umak.”
“Aha.”
Zašutjeli smo. Mama je rastvorila vrh vrećice i usula njezin sadržaj preko mljevenoga
mesa, a onda je odmjerila pola litre vode u vrču i sve to prelila. Čim je to učinila, voda u loncu je
proključala pa je usula rižu u nju. Sjela je na stolicu s druge strane stola, dlanovima pritisnula
leđa i protegnula se.
“Što ti zapravo radiš u Kokkeplassenu?” rekao sam.
“Pa znaš to valjda. Bio si sa mnom mnogo puta.”
“Brineš se za ljude koji ondje žive.”
“Da, moglo bi se reći.”
“Ali zašto su zapravo ondje? Zašto ne žive kod svoje kuće?”
Dugo je o tome razmišljala. Da, toliko je dugo razmišljala da sam ja odavno počeo
razmišljati o drugim stvarima kad mi je odgovorila. “Mnoge ljude koji ondje žive muči tjeskoba.
Znaš li što je to?” Odmahnuo sam glavom..
“To je kad se nečega bojiš, a ne znaš čega se bojiš.”
“Boje li se cijelo vrijeme?” Kimnula je.
“Da. A onda ja razgovaram s njima. Radim različite stvari s njima kako se ne bi toliko
bojali.”
“Ali...” rekao sam. “Zar se ne boje ničega posebnog? Samo se boje?”
“Da, upravo tako. Samo se boje. No onda to prođe pa se vrate kući.” Ušutjela je.
“Zašto pitaš? Je li to nešto o čemu si razmišljao?”
“Ma ne. Učiteljica je. Trebali smo ispričati što nam rade roditelji. Pa sam rekao da radiš u
Kokkeplassenu, pa ju je zanimalo što ondje radiš. Nisam bio sasvim siguran. Ali znaš što je Geir
rekao? Rekao je da njegova mama ondje gdje radi uči ljude kako da zavežu cipele!”
“Dobro je to sročio. Ljudi s kojima ona radi ne boje se. Ali oni imaju problema s
radnjama koje mi uzimamo zdravo za gotovo, Naprimjer, s kuhanjem i čišćenjem. I odijevanjem.
Onda je Martha ondje da im pomogne u tome.”
Ustala je i promiješala ragu.
“To su mongoloidi, zar ne?” rekao sam.
“Kaže se ljudi s teškoćama u razvoju”, rekla je i pogledala me. “Mongoloid je ružan
izraz.”
“Je li?”
“Da.”
U prizemlju su se otvorila vrata. “Idem ja do Yngvea”, rekao sam i ustao. “Hajde”, rekla
je mama.
Išao sam najbrže Što sam mogao a da ne potrčim. Ako krenem čim čujem prva vrata,
stignem doći do Yngveove sobe prije nego što se tata uspne stubištem gdje me može vidjeti. Ako
krenem kad se otvore druga vrata, vidio bi me.
Ovako sam čuo prve korake po stubama upravo kad sam zatvorio vrata za sobom.
Yngve je još uvijek ležao i čitao. Sad je čitao nogometni časopis. “Hoće li uskoro
večera?” rekao je.
“Mislim da hoće”, rekao sam. “Mogu posuditi neki časopis od tebe?”
“Slobodno”, rekao je. “Samo pazi na njega.”
Tata je prošao ispred vrata. Sagnuo sam se pred hrpu stripova na polici. On je skupljao
zabavnike, Fantoma je imao u registratorima, naprimjer, a moji su bili razbacani posvuda. Bio je
i član kluba Fantom.
“Mogu uzeti cijeli registrator?” rekao sam.
“Ne dolazi u obzir”, rekao je.
“A album?”
“To možeš”, rekao je. “Ali vrati ga kad završiš!”
Subotom smo jeli rižu na mlijeku prije podne i glavni obrok nam je bila večera, najčešće
varivo ili složenac, uvijek u blagovaonici, a ne u kuhinji gdje smo inače jeli. Na svakom je mjestu
bio ubrus. Mama i tata uz jelo su pili pivo ili vino, a mi sok. Nakon što bismo pojeli, gledali
bismo televiziju. Najčešće bi prikazivali nekakav gotovo brodvejski šou iz studija u Oslu, gdje su
žene u mrežastim čarapama, frakovima, sa štapom i šeširom i muškarci u smokingu s bijelom
maramom, šeširom i štapom silazili bijelim stubama pjevajući neku pjesmu. Često New York,
New York. Sølvi Wang, koju je mama jako voljela, obično je bila ondje. Leif Juster, Arve Opsahl
i Dag Froland također su često bili na televiziji subotom. Wenche Myhre obično je izvodila skeč
u kojem glumi dijete u vrtiću, osim ako nije bio Grand Prix, na kojem se birala pjesma za
Euroviziju, što je uz finale FA kupa, finale Kupa Europe i Wimbledona bio vrhunac godine u
televizijskom programu.
Te večeri muškarac u dronjcima sjedio je na krovu i pjevao nevjerojatno dubokim glasom.
Oui man rivå, pjevao je. Pjevušio sam tu pjesmu cijelu večer. Oui man riva pjevao sam dok sam
prao zube, Oui man riva pjevao sam dok sam se svlačio, Oui man riva pjevao sam dok sam ležao
u krevetu i pokušavao zaspati.
Mama i tata zatvorili su klizna vrata, sjedili u dnevnoj sobi i razgovarali, pušili, slušali
glazbu i ispijali ostatak vina od večere. Između pjesama jedva sam uspijevao razabrati tatin
gromki glas, i znao sam da je mama govorila nešto u stankama iako joj nisam čuo glas.
Zaspao sam. Kad sam se probudio, još su uvijek bili u dnevnoj sobi. Zar će brbljati cijelu
noć? pomislio sam i opet zaspao.
Topli, vedri rujanski dani bili su zadnji pokušaj ljeta prije nego što je naglo prestalo, i
umjesto njega došla je kiša. Majice kratkih rukava i bermude zamijenili su puloveri i duge hlače,
ujutro smo nosili jakne, a kad su krenuli jesenski pljuskovi, čizme, vodootporne hlače i kabanice.
Potoci su nabujali, makadami su bili puni lokvi, uz nogostupe se voda slijevala i sa sobom nosila
pijesak, kamenčiće i borove iglice. S kupanjem je bilo gotovo, ljudi vikendom više nisu odlazili
na izlete barkama; sav promet na dokove i od njih sad se svodio na ribolov. I tata je izvadio
opremu za pecanje, štap, rolu, mamce i harpun, katkada bi vikendom odjenuo tamnozelenu
vodootpornu odjeću i odvezao se na istočnu stranu otoka, gdje bi nekoliko sati stajao sam i pecao,
nadajući se velikim bakalarima koji su se ondje zadržavali u zimskom dijelu godine. To što je
tečaj plivanja počeo upravo tada bilo je jednostavno prikladno, jer bilo je nešto neprirodno u ideji
o plivanju u bazenu dok vani prži sunce. Tečaj se trebao održavati svakoga utorka navečer
tijekom cijele jeseni, i svi u razredu su se upisali. Kako je mama ujutro išla na posao prije nego
što bih se ja probudio, podsjetio sam je na to večer prije, da se mora sjetiti kupiti mi kapu za
plivanje na povratku. Trebali smo to već odavno učiniti, ali nekako nije bilo ništa od toga. Kad
sam čuo da njezin auto dolazi uz brijeg, sjurio sam se dolje u hodnik i čekao je. Došla je u
kaputu, s torbicom preko ramena, umorno mi se nasmiješila kad me vidjela. Nigdje nije bilo
vrećice iz trgovine sportske opreme. Možda joj je bila u torbi? Kapa za plivanje ipak nije velika.
“Imaš li kapu za plivanje?” rekao sam.
“O ne, znaš što? rekla je.
“Zaboravila si je? Nisi valjda zaboravila? Pa to je danas!”
“Jesam, da. Zamislila sam se na povratku s posla. Ali znaš što... Kad ti to počinje?”
“U šest”, rekao sam. Pogledala je na sat.
 “Sad je pola četiri. Trgovine se zatvaraju u četiri. Stignem ako odmah krenem. Reci tati
da se vraćam za jedan sat, može?” Kimnuo sam. “Požuri se!” rekao sam.
Tata je u kuhinji pekao kotlete. Nad štednjakom je lebdio oblak pare. Poklopac lonca s
krumpirima tresao se i zveckao pod pritiskom pare. Radio mu je bio upaljen i bio mi je okrenut
leđima, s lopaticom za meso u jednoj ruci, a drugom naslonjen na rub radne plohe.
“Tata?” rekao sam.
Naglo se okrenuo.
“Što?” rekao je, a zatim, kad me ugledao: “Što hoćeš?”
“Mama dolazi kući za jedan sat”, rekao sam. “Rekla mi je da ti kažem.”
“Zar je došla pa opet otišla?” Kimnuo sam. “Zašto? Kamo je otišla?”
“Kupiti kapu za plivanje. Danas idem na tečaj plivanja.” Razdraženost u pogledu koji mi
je uputio nisam mogao ne primijetiti. No situacija nije bila razriješena. Nisam se mogao samo
okrenuti i otići.
Onda je pokazao glavom prema mojoj sobi i ja sam otišao onamo, sretan što sam se tako
lako izvukao.
Deset minuta poslije viknuo nam je da dođemo. Izmiljeli smo u hodnik svaki iz svoje
sobe, oprezno izvukli stolice od stola, sjeli na svoja mjesta, pričekali da nam tata stavi krumpir,
kotlet, brdašce karameliziranoga luka i malo kuhane mrkve na tanjur pa da počnemo jesti,
uspravni i potpuno nepomični, osim podlaktica, usta i glave. Nitko nije govorio tijekom objeda.
Kad su tanjuri ostali prazni, uz iznimku oglođane kosti i krumpirove kore, rekli smo tati da je bilo
fino i vratili se u svoje sobe. Tata je u kuhinji kuhao kavu, shvatio sam iz sve glasnijega pištanja
odande. Čim je ono stalo, otišao ju u radnu sobu, najvjerojatnije sa šalicom kave u ruci. Ležao
sam i čitao, cijelo vrijeme osluškujući zvukove izvana, brujenje motora automobila koji su
prolazili, a mamin sam prepoznao čim je skrenula na cestu daleko ispod kuće: zvuk njezine bube
nije se mogao promašiti, a sve i da jesam, bio sam posve siguran u svoju procjenu kad je nekoliko
sekundi poslije skrenula u vijenac. Ustao sam i izašao u hodnik na vrhu stubišta. Kako je tata bio
u radnoj sobi, to je bilo najbolje mjesto za čekanje.
Otvorila su se vrata, čuo sam kako prvo izuva čizme, zatim skida jaknu, koju je objesila
na vješalicu za kapute u kutu, čuo joj korake dolje na tepihu, koji su zatim krenuli uza stube, kao
spojeni s njezinom prilikom.
“Jesi li je uspjela kupiti?” rekao sam.
“Da, dobro je ispalo”, rekla je.
“Mogu je vidjeti?”
Pružila mi je bijelu vrećicu iz Intersporta što ju je imala u ruci. Otvorio sam je i izvadio
kapu za plivanje.
“Ali, mama, ima cvijeće po sebi!” rekao sam. “Pa ne mogu imati cvijeće! Ne dolazi u
obzir! To je ženska kapa! Kupila si mi žensku kapu!”
“Ali zar nije lijepa?” rekla je.
Gledao sam tu kapu sa suzama u očima. Bila je bijela, a cvjetovi kojima je bila ukrašena
nisu bili tek otisnuti uzorak nego mali, ispupčeni, plastični umjetni cvjetići.
“Moraš je odmah ići zamijeniti”, rekao sam.
“Ali dušo, dućani su zatvoreni. To je neizvedivo.” Stavila mi je ruku na glavu gledajući
me.
“Zar ti je toliko ružna?” rekla je.
“Ne mogu s njom na plivanje. Neću ići. Ostat ću doma.”
“Ali Karl Ove”, rekla je. Suze su mi se sad slijevale niz obraze.
“Ali tako si se veselio tečaju plivanja”, rekla je. “Pa nije valjda tako strašno što imaš
cvjetiće na kapi? Pa zar ne bi ipak išao? Pa ču ti kupiti novu za idući put. Ja ću si uzeti ovu. Treba
mi kapa za plivanje. A meni su cvjetići lijepi”, rekla je.
“Ti ništa ne razumiješ”, rekao sam. “Ne mogu. To je ženska kapa!” gotovo sam viknuo.
“Sad mi se čini da si malo nerazuman”, rekla je.
Tada su se naglo otvorila vrata tatine radne sobe. Mogao je nanjušiti ovakvu situaciju na
kilometre. Munjevito sam obrisao suze i vratio kapu u vrećicu. No bilo je prekasno, već je bio na
odmorištu.
“Što je?” rekao je.
“Karlu Oveu se ne sviđa kapa za plivanje koju sam mu kupila”, rekla je mama. “Pa sad
uopće ne želi ići na plivanje.”
“Kakva je to glupost!” rekao je tata. Popeo se zadnju stubu i podignuo mi bradu rukom.
“Ideš na plivanje s kapom koju ti je mama kupila. Je li jasno?”
“Da”, rekao sam.
“I ne plači zbog takve sitnice. To je stvarno jadno.”
“Dobro”, rekao sam i opet obrisao oči.
“Idi u svoju sobu i ostani ondje dok ne budete morali krenuti. Eto.” Poslušao sam ga.
“Ne mogu vjerovati da si uopće išla u grad po to”, čuo sam kako govori dok su išli u
kuhinju.
“A kad se tako dugo veselio tom tečaju plivanja”, rekla je mama. “Nedostajala bi mu. A
obećala sam mu pa zaboravila.”
Jedan sat poslije mama je došla po mene. Sišli smo u hodnik, odlučio sam da neću
razgovarati s njom, pa nisam ništa govorio, samo sam obuo čizme i odjenuo kabanicu. U ruci sam
imao vrećicu s kupaćim gaćama, ručnikom i kapom za plivanje. Kad sam otvorio vrata, ispred
kuće su nas čekali Geir i Leif Tore, svaki sa svojom najlonskom vrećicom. Vani je padao mrak i
zrak je bio pun rosulje. Kosa im je bila vlažna, jakne se sjajile na svjetlu lampe iznad naših vrata.
Pozdravili su moju mamu, mama im je odzdravila, a onda se požurila po šljunku i mi za
njom. Otvorila je vrata i pogurnula sjedalo naprijed, a mi smo se zavukli na stražnje sjedište.
Stavila je ključ u upravljač i upalila motor.
“Nešto vam nije u redu s auspuhom?” rekao je Leif Tore.
“Da, auto je star”, rekla je mama, stavila auto u rikverc i krenula natraške. Brisači su
polako išli amo-tamo po vjetrobranskom staklu. Farovi su osvjetljivali crna bjelogorična stabla s
druge strane ceste koja kao da su koraknula prema nama.
“Geir zna plivati”, rekao sam. A onda sam se sjetio da ne razgovaram s njom.
“Baš lijepo!” rekla je mama. Spustila je ručicu žmigavca i načas pogledala desno kroz
prozor prije nego što je skrenula na cestu i nastavila voziti do sljedećeg križanja, gdje je sve to
ponovila, samo obratno: sad je ručicu podignula i pogledala kroz lijevi prozor.
“A ti, Leif Tore, znaš li ti već plivati?” rekla je.
Brujenje motora odjekivalo je od razbijene stijene na suprotnoj strani ceste dok smo se
uspinjali prema mostu. Crvena svjetla navrh stupa blještala su crveno u mraku. Netko tko ih ne
zna pomislio bi da lebde, pomislio sam.
Leif Tore odmahnuo je glavom.
“Zapravo, malo”, rekao je.
Kišni mrak počeo je spajati zaljev i brda na kopnu, vidio sam dok smo se vozili preko
mosta. Još se uvijek vidjela razlika, jer je mrak na kopnu bio za nijansu tamniji i gušći nego na
mirnome moru, gdje se još uvijek vidio nekakav sjaj. Svjetla što su se protezala s obiju strana kao
da su lebdjela u zraku u daljini, gotovo poput zvijezda na nebu, dok su najbliža, čije je
osvijetljene okolice još bilo moguće razabrati, bila drukčije usidrena u krajoliku. Ponegdje su
signalna svjetla ili mali svjetionici svijetlili zeleno i crveno. Prošli smo kroz raskrižje na drugoj
strani, s jedne su se strane pojavljivale kuće s dvorištima, a s druge industrijski pogoni, žuti i
prazni u svjetlima farova, s mračnim pokrovom koji se polako kapljući spuštao tik iznad njih.
Brisači su se lovili po staklu, sad je jače kišilo. Leif Tore je rekao da je i Rolf išao u istu školu
plivanja. Trenerica je bila starija žena u četrdesetima, za koju je Rolf rekao da je dosta stroga. Ali
Rolf je puno toga govorio. Ako bi mu se ukazala prilika da nasamari Leifa Torea ili nekoga od
nas ostalih, iskoristio bi je. Rekao sam da još nemam naočale za plivanje, ali da mogu gledati pod
vodom pa to neće biti problem. Geir nam je pokazao svoje. Bile su to Speedove naočale s plavim
staklima i bijelom gumom. “A kapu za plivanje?” rekao je Tore Leif.
“Imam tatinu. Malo mi je prevelika!” rekao je Geir i nasmijao se.
“Tvoj tata ima kapu za plivanje? Moj je nema. A tvoj?” rekao je Leif Tore i pogledao
mene.
“Mislim da nema. Koliko je sati, mama? Hoćemo stići?”
Mama je podignula lijevu ruku i pogledala na sat.
“Pet i trideset pet. Imamo dovoljno vremena.”
“Zašto samo žene i djeca nose kape za plivanje?” nastavio je Leif Tore.
“Nije istina”, rekao sam. “I profesionalni plivači ih nose.”
“Nabavit ću si onakvu bijelu s norveškom zastavom kad budemo imali novaca”, rekao je
Geir. “Tata mi je to danas obećao. I rekao mi je da se mogu upisati u plivački klub kad naučim
dobro plivati. U gradu.”
“Ali zar nećemo krenuti skupa na nogomet?” rekao sam.
“Hoćemo. Pa mogu oboje”, rekao je Geir.
Mama je dala žmigavac i skrenula s glavne ceste na makadam koji je vodio prema
mračnoj školi, pred kojom se parkirala.
“Mislim da je to ondje”, rekla je i pokazala prema niskoj zgradi iza škole.
“Je”, rekao je Leif Tore. “Ondje su Trond i Geir Håkon.”
“Onda dolazim po vas za nekih sat vremena”, rekla je mama. “Sretno!”
Izmigoljili smo se iz auta sa svojim vrećicama i odjurili prema ulazu dok se mamina
zelena buba okretala i odvezla putem kojim smo došli.
U svlačionici je bilo hladno, pod je bio zelenkast, zidovi bijeli, svjetlo na stropu oštro.
Red svjetložutih drvenih klupa protezao se uz tri zida, a iznad njih je bio niz vješalica. Prije nas je
došlo pet dječaka, razgovarali su i smijali se dok su se razodijevali. Pozdravili su nas.
“Voda u bazenu je hladna!” rekao je Sverre. “Ledena”, rekao je Geir B. “Bili ste unutra i
provjerili?” rekao je Leif Tore. “Naravno”, rekao je Sverre.
Sjeo sam na klupu, prevukao pulover preko glave. Ustao sam i skinuo hlače. Slabašan
miris klora ispunio me veseljem. Volio sam klor, volio sam bazene, volio sam se kupati. Geir B,
Sverre i Dag Magne otišli su goli pod tuš. Trond i Geir Håkon pošli su za njima. Strogo su nam to
napomenuli da se moramo otuširati prije ulaska u bazen. Gledao sam kako su se svi stali malo
dalje od tuša, pružili ruku i otvorili vodu, plaho kao da su u blizini hirovite životinje, dok su
drugom isprobavali temperaturu vode koja je potekla. Kad je bila dovoljno topla, stali su pod tuš,
svi leđima okrenuti zidu. Kosa im se zalijepila za čelo. Skinuo sam gaće, složio odjeću na hrpu na
klupi, stao i pričekao da Geir i Leif Tore završe. Vrata su se otvorila, ušla su četiri nova dječaka,
među njima i John. Nešto mi se nije sviđalo u tome što sam gol dok su pridošlice potpuno
odjeveni, pa sam uzeo posudicu sa sapunom i ručnik iz vrećice i otišao pod tuš, najdalji od triju
slobodnih. Geir i Leif Tore došli su, srećom, odmah za mnom.
O, kako je divno bilo stajati pod toplim tušem u prostoru koji se polako punio parom!
Mogao sam ostati ondje cijelu vječnost. No imao sam problem s kožom, tako bi se zacrvenjela od
tuširanja, pogotovo dupe, nakon deset minuta pod vrućom vodom izgledala je gotovo kao
stražnjica one jedne vrste majmuna s crvenom guzicom. To nije bilo moguće ne primijetiti ili ne
komentirati, pa sam već nakon nekoliko minuta, nakon što sam načas provjerio boju tamo otraga,
zatvorio vodu, obrisao se i vratio u svlačionicu da odjenem kupače gaće. Ne samo da bi mi se
stražnjica zacrvenjela tijekom tuširanja nego je bila i malo ispupčena. Tata je znao reći da imam
prćastu guzu. Bila je to istina, i bilo mi je važno da to nitko ne primijeti. Takve se stvari brzo šire.
Neko sam vrijeme sjedio pognut na klupi s rukama na koljenima i gledao druge, kako
jedan po jedan dolaze s tuširanja, svi s velikim glavama, svijetlom kosom, sada potamnjclom od
vode, blijede puti - gdje se prije samo nekoliko tjedana vidjela crta od majica kratkih rukava i
kratkih hlača, sad samo što nije nestala - i vretenastim tijelima, jer nitko u razredu nije bio debeo,
čak ni Vemund, on je samo bio malo mlohav i imao bucmaste obraze, no ipak su ga nazivali
debelim, razrednim debeljkom. Netko i to mora biti. Ruke su mi se naježile na hladnom zraku,
brzo sam ih nekoliko puta protrljao dlanovima. Pokušao sam prizvati onaj osjećaj kojim me
ispunjavao miris klora, no sada kao da ga nisam mogao osjetiti, kao da se istrošio, ili se utopio u
svemu ostalom što se događalo.
Kroz odškrinuta vrata vidio sam da su se upalila svjetla u dvorani s bazenom.
“Počinje!” netko je viknuo.
Oni koji su bili pod tušem požurili su se van. Ostali su navukli kupaće gaće, naočale i
kape za plivanje.
Iz dvorane se oglasila zviždaljka. Izvadio sam kapu iz vrećice, zgužvao je u ruci i otišao
na bazen, za Geirom, ispred Johna. Djevojčice su upravo izlazile iz svoje svlačionice na suprotnoj
strani. Učiteljica plivanja stajala je na rubu bazena i mahala nam da dođemo. Zviždaljka joj je
visjela na uzici oko vrata. U ruci je držala papir u prozirnoj košuljici.
Ponovno je puhnula u zviždaljku. Zadnji dječaci dotrčali su smijući se iz garderobe.
“Ne trčite!” viknula je ona. “U dvorani nema trčanja, nikad. Sklisko je, a pod je tvrd.”
Popravila je naočale.
“Dobro došli u školu plivanja!” rekla je. “Nalazit ćemo se ovdje šest puta ove jeseni, a cilj
nam je da svi naučite plivati. Budući da vam je danas prvi dan, krenut ćemo polako. Prvo ćemo se
malo igrati u vodi, a zatim ćemo vježbati zaveslaje na strunjačama koje vidite ondje.”
“Na suhom?” rekao je Sverre. “Učit ćemo plivati na suhom?”
“Da, upravo tako. Nadalje, imamo nekoliko jednostavnih pravila kojih se moramo
pridržavati. Uvijek ćete se otuširati prije ulaska u bazen. Ima li tko da se nije otuširao?”
Nitko se nije javio.
“Odlično! Zatim svi morate imati kape za plivanje. Ne smije se trčati, čak ni kad smo
gotovi. Ne smije se potapati druge. Nikad! Ne smije se skakati u bazen, uvijek ćemo se služiti
dvojim ljestvama koje vidite.”
“Smijemo li roniti?” rekao je John.
“Znaš li roniti?” rekla je.
“Da, malo”, rekao je John.
“Ne, ne smije se skakati”, rekla je. “Čak ni ‘malo’. Dakle, nema skakanja, nema ronjenja i
nema trčanja. I svaki put kad puhnem u zviždaljku, doći ćete k meni. Je li jasno?”
“Da.”
“Onda započinjemo prozivkom. Javite se kad vas prozovem.”
Anne Lisbeth kao i obično prozvana je prva. Stajala je na začelju u crvenom kupaćem
kostimu i nasmiješila se, skoro nasmijala kad se javila: “Ovdje.” Prošli su me trnci. Istodobno
sam strepio od prozivanja svojega imena, mrzio sam kako je svako ime zvučalo kao da je
odrezano poput kriške kruha i stavljeno na stranu, dok moje ne bi došlo na red. Inače sam se tome
veselio, dok smo sjedili u razredu i sva je pozornost načas bila posvećena meni, kad bih se jasno i
glasno javio... No ovdje je bilo drukčije.
“John!” rekla je.
“Ovdje”, rekao je John i mahnuo pruženom rukom.
Jedva ga je pogledala pa spustila pogled natrag na papir. “Karl Ove!” rekla je. “Ovdje”,
rekao sam.
Pogledala me.
“Gdje ti je kapa? Zar je nemaš?”
“Ovdje je”, rekao sam i dignuo ruku s kapom tek toliko da je vidi.
“Pa stavi je onda, dijete drago!” rekla je.
“Radije bih pričekao do ulaska u vodu”, rekao sam.
“Nema ovdje ‘radije’. Stavi je!”
Razmotao sam je, raširio rukama i namjestio na glavi. Nije to prošlo nezamijećeno. “Gle
Karla Ovea!” netko je rekao. “Ima žensku kapu!”
“Kapu za plivanje s cvjetićima! To je neka za stare babe!”
“Hej, hej!” rekla je učiteljica plivanja. “Ovdje su sve kape za plivanje dobre. Marianne!”
“Ovdje”, rekla je Marianne.
No pozornost nije popuštala samo tako. Oko mene je i dalje bilo smijuljenja, gurkanja i
podrugljivih pogleda. Kapa kao da mi se usijala na glavi.
Kad je prozivka završila, svi su najbrže što su mogli pošli prema dvojim ljestvama u
kutovima bazena. Voda je bila hladna, bilo je najbolje što brže uroniti cijelo tijelo, pa sam
čučnuo, bacio se i napravio onoliko zaveslaja koliko sam mogao, uz samo dno. Pod vodom sam
znao plivati, problem mi je bio ostati na površini. Ali kakav je to osjećaj bio, s dnom samo
nekoliko centimetara ispod tijela i svom tom vodom iznad mene! Kad sam izronio i uspravio se,
pogledom sam potražio Geira.
“To si od mame posudio kapu, ha?” rekao je Sverre. “Ne, zamisli, nisam”, rekao sam.
Geir i Leif Tore uzeli su svaki svoj stiropor, bacili se naprijed s njima u rukama i svom
snagom mlatarali nogama. Otišao sam k njima. “Hoćemo li otići malo dalje i roniti?
Kimnuli su pa smo pošli dublje u bazen polaganim, teškim koracima kojima se hoda kroz
vodu, što nam je sezala do malo ispod pazuha.
“Je li istina da možeš držati oči otvorene pod vodom?” rekao je Leif Tore.
“Da”, rekao sam. “Samo ih treba držati otvorenima.”
“Ali to peče!” rekao je on.
“Mene ne”, rekao sam, sretan što mi je pružio tu priliku. Neko smo vrijeme pokušavali
roniti kao ronioci, nekako ležati na površini, a onda nagnuti gornji dio tijela tako da nam noge
budu okomito u zraku. Nitko od nas nije to mogao, ali Geir je bio dosta blizu. Bio je dobar u
svemu što se odvijalo u vodi.
Do trenutka kad se oglasila zviždaljka i kad smo se trebali okupiti kod plavih, tankih
strunjača i vježbati zaveslaje, gotovo sam potpuno zaboravio na kapu. No onda je do mene došla
Marian.
“Zašto imaš žensku kapu?” rekla je. “Sviđaju ti se cvjetići ili što?”
“Dosta s tom kapom”, rekla je učiteljica, stajala je iza nas. “Dobro?”
“Da”, rekla je Marian.
Neko smo vrijeme ležali na trbuhu na strunjačama i mahali nogama i rukama kao nekakve
velike, blijede žabe. Učiteljica plivanja obilazila nas je i ispravljala kretnje. Onda smo trebali
natrag u bazen, uzeti svaki svoj stiropor i vježbati rad nogu. Nakon što smo to neko vrijeme
radili, sat je odjednom bio gotov. Nakon kratkog okupljanja kod ruba bazena, gdje nas je
pohvalila, rekla nam što ćemo raditi sljedeći put i podsjetila nas da se moramo otuširati, otišli
smo u svlačionicu. Sjeo sam na klupu i htio staviti kapu za plivanje u vrećicu kad je Sverre
skočio preda me i istrgnuo mi je iz ruku.
“Daj da vidim!” rekao je.
“Ne”, rekao sam. “Vrati mi.”
Pružio sam ruku za njim, on je odskočio. Navukao je kapu i počeo hodati mrdajući
guzom.
“O, kako lijepo cvijeće imam na kapi”, rekao je oponašajući ženski glas.
“Daj mi je”, rekao sam i ustao.
Još je nekoliko koraka mrdao guzom.
“Karl Ove ima žensku kapu, Karl Ove ima žensku kapu”, rekao je. Kad sam potrčao
prema njemu, skinuo je kapu, pružio je prema meni i uzmaknuo nekoliko koraka.
“Daj”, rekao sam. “Moja je!”
Ponovno sam posegnuo za njom. Sverre ju je bacio Johnu.
“Karl Ove ima žensku kapu”, pjevao je on. Okrenuo sam se prema njemu i pokušao je
dohvatiti. Uhvatio me za ruku i stisnuo, držeći mi kapu pred nosom.
Počeo sam plakati.
“Izvoli mi je dati!” viknuo sam. “Daj mi je!” Oči su mi bile gotovo slijepe od suza.
John ju je bacio natrag Sverreu. On ju je držao u zraku i pogledao je.
“O, kako lijepo cvijeće!” rekao je. “Baš je krasno!”
“Daj mu je”, netko je rekao. “Vidiš da plače.”
“Jadna mala mimozica, ti bi natrag svoju kapicu?” rekao je on i bacio je na moje mjesto.
Otišao sam za njom, stavio kapu u vrećicu, zgrabio ručnik i otišao pod tuš, stajao kratko pod
toplim mlazom, obrisao se, odjenuo i prvi izašao iz svlačionice, obuo čizme što su stajale među
ostalima u ulaznom hodniku, otvorio staklena vrata i izašao na asfaltirano dvorište, gdje su
velike, plitke lokve, vidljive samo jer su bile za nijansu sjajnije od asfalta oko njih, cijelo vrijeme
probijale kišne kapi. Nije bilo žive duše. Otišao sam prema školskoj zgradi, koja je bila gotovo
istovjetna našoj, i vidio da zelena buba stoji parkirana točno ondje gdje nas je mama ostavila prije
malo više od jednoga sata.
Otvorio sam vrata i sjeo na stražnje sjedište.
“Bok”, rekla je mama i okrenula se prema meni. Lice joj je bilo jedva osvijetljeno
svjetlom lampe koja je visjela na uglu škole poput lešinara. “Bok”, rekao sam. “Je li bilo dobro?”
“Aha.”
“A gdje su Geir i Leif Tore?”
“Sad će doći.”
“Znaš li već plivati?”
“Skoro”, rekao sam. “Ali većinom smo plivali na suhom.”
“Na suhom?”
“Da, na nekakvim strunjačama. Da naučimo zaveslaje.”
“A, tako”, rekla je mama i okrenula se. Gust i sivkast dim cigarete koju je držala u ruci
lebdio je pod kosim vjetrobranskim staklom. Povukla je još jedan dim, a onda izvukla malu
metalnu pepeljaru i ugasila cigaretu. Kroz vrata dvorane za plivanje nagrnula je cijela gomila.
Farovi automobila pomeli su asfaltom, a onda još jedni. Dva auta odvezla su se gotovo do
samoga ulaza.
“Možda da im javim da smo ovdje”, rekao sam i otvorio vrata.
“Geir, Leif Tore!” viknuo sam. “Auto je ovdje!”
Obojica su pogledala prema meni, ali nisu došli nego su nastavili stajati u grupi koja se
okupila oko ulaznih vrata.
“Geir, Leif Tore!” viknuo sam. “Dođite!”
Tek onda su došli. Prvo su nešto rekli ostalima, a onda polako potrčali preko trga rame uz
rame. Bijele vrećice što su im se njihale u rukama, jedino na njima što je reflektiralo svjetlo,
sličile su glavama.
“Zdravo, gospođo Knausgård”, rekli su ulazeći na stražnje sjedište.
“Zdravo”, rekla je mama. “Je li bilo zabavno?”
“Pa je”, rekli su i pogledali me.
“Da, bilo je baš fora”, rekao sam. “Ali trenerica je stroga.”
“Je li?” rekla je mama i pokrenula automobil. “Da”, rekao sam. “Hm”, rekla je mama.
***

Kad sam se četiri dana poslije šetao šumom s Geirom, Leifom Toreom i Trondom, nakon
kratke i neuspješne potrage za blagom na kraju duge, fantastična pomisao kako plivam ondje
među drvećem navela me da se zapitam hoću li uopće ikad naučiti plivati. Djed s mamine strane
nije znao plivati, a on je nekoć čak bio ribar. Nisam bio siguran je li baka znala, ali bilo mi je
teško zamisliti je kako se kupa.
Iza borova što su se povijali na vjetru oblaci su jurili.
Koliko je moglo biti sati?
“Imaš sat, Geir?” rekao sam.
Odmahnuo je glavom.
“Imam ja”, rekao je Trond i zabacio ruku naprijed i gore ne bi li mu rukav skliznuo i
oslobodio sat.
“Pet do pola dva, ne, do pola tri”, rekao je. “Pola tri?” rekao sam.
Kimnuo je i mene je stegnulo u želucu. Subotom smo jeli rižu na mlijeku u jedan. Joj, ne.
Potrčao sam, kao da će to nešto pomoći.
“Imaš crve u guzici?” rekao je Leif Tore iza mene. Okrenuo sam glavu.
“Ručak mi je bio u jedan”, rekao sam. “Moram juriti.”
Uz meki, borovim iglicama posut zemljani brijeg, preko zelena potočića, pokraj visoke
smreke pa uzbrdo do ceste. I mamin i tatin auto bili su ondje. Ali ne i Yngveov bicikl. Je li već
bio doma i jeo pa se opet odvezao biciklom iz dvorišta? Ili je i on kasnio?
Ta pomisao, ma koliko nemoguća bila, potpirila je u meni nadu.
Preko ceste, na prilaz. Tata je mogao biti iza kuće, mogao je doći iza ugla. Mogao me
čekati u hodniku, mogao je biti u radnoj sobi i naprasno otvoriti vrata kad me čuje. Mogao je
stajati na kuhinjskom prozoru i čekati da dođem.
Oprezno sam zatvorio vrata za sobom i nekoliko sekundi stajao potpuno mirno. Netko je
hodao po kuhinji iznad mene. Bio je to tatin korak. Izuo sam čizme, stavio ih uza zid, otkopčao
kabanicu, skinuo vodootporne hlače, ponio ih u spremište gdje se nalazio bojler i ondje ih objesio
na uže. Zaustavio sam se i načas se pogledao u ogledalo iznad komode. Obrazi su mi bili rumeni,
kosa kuštrava, malo sjajnih šmrkalja visjelo mi je pod nosom. Zubi su mi bili istureni kao uvijek.
Konjski zubi, netko bi rekao. Popeo sam se stubištem i ušao u kuhinju. Mama je prala posuđe,
tata je sjedio za stolom i glodao rakova kliješta. Oboje su me pogledali. Lonac s rižom stajao je
na štednjaku, iz njega je stršila narančasta plastična grabilica.
“Zaboravio sam na vrijeme”, rekao sam. “Oprostite. Bili smo vani i zabavljali se.”
“Sjedni”, rekao je tata. “Sigurno si gladan.”
Mama je izvadila tanjur iz ormarića, napunila ga rižom, stavila pokraj njega zdjelicu sa
šećerom, paketić margarina i bočicu s cimetom, koju nisu još bili vratili na mjesto.
 “A gdje ste bili?” rekla je. “Joj, da, treba ti i žlica.”
“Svuda pomalo”, rekao sam.
“Ti i tko još...?” rekao je tata ne pogledavši me. Raširio je male, bijele ljuske koje su
stršale s kraja narančastih i dlakavih kliješta, i stavio ih na usta. Usisao je sadržaj u kratkom srku.
Čuo sam kako se meso oslobodilo i kliznulo mu u usta.
“Geir, Leif Tore i Trond”, rekao sam. Prazna je kliješta slomio u zglobu pa počeo sisati
sljedeća. Stavio sam grudu margarina u kašu, iako nije bila dovoljno topla da bi se margarin
rastopio, te je posuo cimetom i šećerom.
“Očistio sam oluk”, rekao je tata. “Trebao si i ti biti sa mnom.”
“Joj, da”, rekao sam.
“No poslije ću malo cijepati drva. Pa čim pojedeš, ideš sa mnom.” Kimnuo sam i pokušao
izgledati veselo, no on mi je čitao misli. “Ići ćemo na utakmicu, naravno”, rekao je. “Tko ono
danas igra?”
“Stoke i Norwich”, rekao sam. “Norič”, ispravio me. “Novič”, rekao sam.
Volio sam Norwich, njihove zeleno-žute dresove. Volio sam i Stoke, s crvenim prugama
na bijelim majicama. Ipak, najviše sam volio Wolverhampton, čiji su igrači igrali u
narančasto-crnom i imali vuka na grbu. Wolves, to je bio moj klub.
Radije bih legao i čitao dok ne počne utakmica, ali nisam mogao tati reći ne, i s obzirom
na sve što se moglo dogoditi, trebao sam se smatrati sretnim.
Kaša je bila toliko hladna da sam je pojeo u par minuta.
“Jesi li se najeo?” rekao je tata.
Kimnuo sam.
“Idemo onda”, rekao je.
Pomeo je prazne ljuske rakovih kliješta u smeće, stavio tanjur na radnu plohu i izašao, a ja
za njim. Iz Yngveove se sobe čula glazba. Zbunjeno sam pogledao prema vratima. Kako je to
moguće? Pa nije mu bilo bicikla!
“Hajde”, rekao je tata, koji je već stajao na odmorištu. Pošao sam za njim. Odjenuo sam
jaknu, obuo čizme, izašao na šljunak i pričekao ga, a on je došao nekoliko minuta poslije, sa
sjekirom u ruci i razigranim sjajem u očima. Pošao sam za njim po popločanom dijelu pa preko
mokre livade. Nismo smjeli hodati po travi, ali kad sam bio s njim, takve su zabrane prestajale
vrijediti.
Već je prije dosta vremena bio srušio jednu brezu pokraj ograde u povrtnjaku. Sve što je
ostalo od nje bila je hrpa klada koje je sad trebalo nacijepati. Ja nisam trebao ništa raditi, samo
stajati i gledati, “praviti mu društvo”, kako je on to nazvao.
Maknuo je ceradu, uzeo jednu kiadu i stavio je na panj.
“I?” rekao je i podignuo sjekiru iznad ramena, načas se usredotočio pa zamahnuo. Sječivo
je utonulo u bijelo drvo. “Ide li ti dobro u školi, kako ti se čini?”
“Da”, rekao sam.
Podignuo je kladu sjekirom i udarao njome u panj dok se nije raskolila. Uzeo je dijelove i
rascijepao ih, spustio ih na tlo pokraj hrpe, obrisao čelo rukom pa se uspravio. Vidio sam na
njemu da je zadovoljan.
“A učiteljica?” rekao je. “Torgersen, tako si rekao da se zove?”
“Da”, rekao sam. “Super je.”
“Super?” rekao je, uzeo novu cjepanicu, ponovio postupak. “Da”, rekao sam.
“Ima li netko tko nije super?” rekao je. Oklijevao sam. On je načas stao.
“Da, kad kažeš da je ona super, sigurno ima netko tko nije super. Inače riječ gubi na
značenju. Razumiješ li?” Nastavio je cijepati. “Mislim da ima”, rekao sam.
 Šutjeli smo. Okrenuo sam se i pogledao vodu koja je natapala travu na suprotnoj strani
staze. “Myklebust, on nije tako super”, rekao sam i okrenuo se natrag. “Myklebust!” rekao je tata.
“Njega poznajem, znaš.”
“Stvarno?” rekao sam.
“O, da. Srećemo se na sastancima sindikata prosvjetara. Kad ga idući put vidim, reći ću
mu da si mi rekao da nije dobar prema vama.”
“Ne, nemoj mu reći, molim te!” rekao sam. On se nasmiješio.
“Naravno da neću”, rekao je. “Daj se smiri.”
Ponovno smo zašutjeli. Tata je radio, ja sam nepomično stajao s rukama uz bokove i
gledao ga. Počelo mi je biti hladno za noge jer nisam imao debele čarape. I za prste mi je bilo
hladno.
Vani je bilo pusto. Osim pokojega auta koji bi prošao, nije bilo žive duše. Svjetla u
kućama postala su jača, nekako određena i izoštrena sutonom koji je, sudeći po otvorenome nebu,
dolazio iz tla. Kao da je ispod nas rezervoar mraka koji svakoga poslijepodneva počinje izbijati
kroz tisuće, ma milijune, rupica u zemlji.
Pogledao sam tatu. Znoj mu se cijedio niz čelo. Protrljao sam ruke nekoliko puta. On se
sagnuo. Upravo kad je uhvatio cjepanicu i trebao se uspraviti, prdnuo je. Nije bilo sumnje.
“Rekao si da se prdi samo na zahodu”, rekao sam.
Isprva nije odgovorio.
“Drugo je kad si vani na svježem zraku”, rekao je zatim, ne pogledavši me. “Da, onda se
slobodno može pustiti vjetar.”
Zabio je sjekiru u kladu, koja se raskolila iz prvoga pokušaja. Zvuk udarca odjeknuo je od
zida kuće, i od stijene iznad nje, potonje s neobičnim zakašnjenjem, kao da gore stoji netko tko
zamahuje sjekirom točno sekundu nakon tate.
Tata je ponovno zamahnuo pa bacio četiri daščice na hrpu. Uzeo je novu cjepanicu.
“Možeš li ih početi slagati, Karl Ove?” rekao je.
Kimnuo sam i otišao do hrpice.
Kako bih to trebao učiniti? Kako je to zamislio? Usporedno sa stijenom ili okomito na
nju? Usku hrpu, ili široku?
Pogledao sam ga još jedanput. Nije primijetio. Čučnuo sam i uzeo daščicu. Stavio sam je
uz stijenu. Stavio sam još jednu pokraj nje. Nakon što sam ih stavio pet okomito, počeo sam
slagati na njih u suprotnom smjeru. Jedna je bila točno jednako dugačka koliko ih je pet bilo
široko. Zatim sam stavio još četiri, tako da sam dobio dva pravilna kvadrata. Sad sam mogao ili
dodati još dva kvadrata pokraj njih, potpuno jednaka, ili početi slagati novi sloj.
“Što to radiš?” rekao je tata. “Kako si tako glup? Pa ne slaže se to tako!”
Sagnuo se i svojim šačetinama razbacao daščice. Gledao sam ga suznih očiju.
“Slažu se u istom smjeru!” rekao je. “Zar nikad nisi vidio naslagana drva?”
Pogledao me.
“I prestani plakati kao curica, Karl Ove. Zar ništa ne možeš napraviti kako treba?”
Zatim je nastavio cijepati. Počeo sam slagati cjepanice kako mi je rekao. Nekoliko sam
puta zajecao. Smrzavali su mi se prsti na rukama i nogama. Barem ih nije bilo teško slagati jednu
do druge. Jedino je pitanje bilo koliko dugačka treba biti hrpa. Kad sam ih sve složio u red, ustao
sam, stao s rukama uz bokove i pogledao ga kao prije. Sjaja u očima mu je nestalo, vidio sam to
čim me prostrijelio pogledom iskosa. Ali nije to značilo da se išta treba dogoditi, samo nisam
smio reći i napraviti nešto što bi ga naživciralo. Istovremeno me proganjala pomisao na
utakmicu. Sigurno je već odavno počela. Zaboravio je na nju, ali nisam ga na to mogao podsjetiti,
takva je bila situacija. Prsti su mi sve više trnuli od hladnoće. Tata je samo cijepao i cijepao.
Povremeno bi stao i zagladio kosu svojom karakterističnom kretnjom, kad bi lagano zabacio
glavu slijedeći je dio puta rukom.
Nedavno smo bili dobili poštanski pretinac u Pusnesu, što je značilo da više nismo
dobivali pisma u poštanski sandučić na brijegu, samo su novine dolazile ovamo, a tata je morao
autom do Pusnesa po poštu. Prošle sam subote išao s njim i tada se češljao u autu pred
retrovizorom, na to je utrošio možda cijelu minutu, a zatim je rukom lagano potapšao gustu kosu
sjajnu poput zrcala i izašao. To nikad prije nisam vidio. A kad je ušao, jedna se žena okrenula za
njim. Nije znala da netko tko ga poznaje sjedi u autu i gleda. Ali zašto se okrenula? Je li ga
poznavala? Nikad je prije nisam vidio. Možda je to bila majka nekoga iz njegova razreda?
Stavio sam nove daščice koje mi je dobacio na mjesto u redu. Kvrčio sam i pružao prste u
čizmama, ali nije pomoglo, trnuli su, trnuli.
Namjeravao sam mu reći da se smrzavam, već sam bio duboko udahnuo i pripremio se, ali
nisam ništa rekao. Okrenuo sam se i gledao sjajnu lokvu koja se nije trebala ondje nalaziti.
Gledao sam kako velik, proziran mjehur probija površinu tik iznad hrđava šahta. Kad sam se
okrenuo natrag, cestom je dolazio Steinar. Imao je futrolu s gitarom na leđima, hodao je pognute
glave; crna, duga kosa što mu je padala preko ramena lagano se njihala lijevo-desno. “Hej, hej,
Knausgård”, rekao je u prolazu.
Tata se uspravio i kimnuo mu. “Hej, hej”, rekao je.
“Cijepaš drva, ha?” rekao je Steinar, ne usporivši. “Bogme da”, rekao je tata.
Nastavio je s poslom. Počeo sam koračati amo-tamo sitnim koracima.
“Nemoj to raditi”, rekao je tata. “Ali smrzavam se!” rekao sam. Hladno me pogledao.
“Smhzavaš se?”
Oči su mi se ponovno napunile suzama.
“Prestani me oponašati”, rekao sam, “Da te phestanem oponašati?”
“NEMOJ!” dreknuo sam.
Ukočio se. Spustio je sjekiru i došao do mene. Uhvatio me za uho i zavrnuo njime.
“Je l’ ti to meni odgovaraš?” rekao je. “Ne”, rekao sam, gledajući u pod.
Zavrnuo je još jače. “Gledaj me dok razgovaram s tobom!”
Podignuo sam glavu. “Nećeš mi odgovarati, je li to jasno?”
“Da”, rekao sam.
Pustio me, okrenuo se i stavio novu cjepanicu na panj. Tako sam plakao da nisam mogao
pošteno disati. Tata je dalje cijepao ne mareći za to. Ostalo mu je još samo nekoliko cjepanica i
onda je bio gotov.
Vratio sam se do niske hrpe i stavio nove daščice na stare. Kvrčio sam i pružao prste u
čizmama. Plač je prestao, samo bi se tu i tamo javio neki njegov zaostatak u obliku nepoželjnoga
i potpuno nekontroliranoga jecaja. Obrisao sam suze u rukav, tata mi je dobacio još četiri
komada, ja sam ih stavio na mjesto, kad mi je palo na pamet nešto što me izdiglo iz jada. Neću
gledati utakmicu. Otići ću ravno u svoju sobu i pustiti Yngvea i njega da gledaju sami.
Da.
Da.
“Tako”, rekao je i bacio mi četiri zadnje daščice. “Sad smo gotovi.”
Slijedio sam ga šuteći, skinuo jaknu, izuo čizme, stavio ih na mjesto, popeo se stubama, i
po zvukovima iz dnevne sobe shvatio sam da Yngve sjedi ondje i gleda utakmicu pa sam otišao u
svoju sobu.
Sjeo sam za pisaći stol i pravio se da čitam.
Samo da on to sada primijeti.
Primijetio je. Nekoliko minuta poslije otvorio je vrata. “Utakmica je počela”, rekao je.
“Dođi.”
“Neću je gledati”, rekao sam ne pogledavši ga. “Sad se još i inatiš?” rekao je.
Ušao je u sobu, zgrabio me za ruku i povukao na noge. “Dolazi ovamo”, rekao je. Pustio
me. Ostao sam stajati.
“Neću gledati utakmicu!” rekao sam.
Bez riječi me ponovno ščepao za ruku i uplakanog me izvukao iz sobe, kroz hodnik i u
dnevnu sobu, gdje me bacio na kauč pokraj Yngvea.
“Sad ćeš sjediti ovdje i gledati utakmicu s nama”, rekao je. “Je li jasno?”
Mislio sam zatvoriti oči ako me natjera u dnevnu sobu, ali sada se to nisam usudio.
Bio je kupio vrećicu bombona od mentola i vrećicu engleskih karamela prelivenih
čokoladom. Te karamele bile su mi najdraži slatkiši, ali i bomboni od mentola bili su dobri. Kao i
inače, stavio je vrećice pokraj sebe na stol. Tu i tamo dobacio bi bombon meni i Yngveu. Radio
je to i danas. No ja ih nisam jeo, samo sam ih pustio da stoje preda mnom. Na kraju je reagirao na
to.
“Jedi bombone”, rekao je.
“Ne jedu mi se”, rekao sam. Ustao je.
“Izvoli jesti bombone”, rekao je.
“Neću”, opet sam briznuo u plač. “Ne želim. Ne želim.”
“Izvoli ih pojesti!” rekao je. Primio me za nadlakticu i stisnuo. “Ne želim... bombone”,
jecao sam.
Stavio mi je ruku na zatiljak i gurnuo mi glavu naprijed, gotovo do samog stola.
“Tu ti je”, rekao je. “Vidiš ga? Sad ćeš ga pojesti. Odmah,”
“Dobro”, rekao sam i on me pustio. Stajao je nada mnom dok nisam razmotao čokoladnu
karamelu i stavio je u usta.
Sljedeći dan trebali smo ići u Kristiansand k baki i djedu. Često smo to činili onih nedjelja
kad je Start igrao kod kuće. Prvo bismo ručali kod njih, onda bi Yngve, tata i djed otišli na
utakmicu, ponekad čak i mama, dok sam ja, koji sam bio premalen, ostajao s bakom.
I mama i tata odjenuli su se ljepše nego inače. Tata je imao bijelu košulju, smeđi sako od
tvida sa smeđim zakrpama na laktovima i svijetlo smeđe pamučne hlače, a mama je na sebi imala
plavu haljinu. Yngve i ja odjenuli smo košulje i samt-hlače, Yngve smeđe, ja plave.
Vani je bilo oblačno, ali oblaci su bili oni bijelo-sivi i lagani što, istinabog, prekrivaju
cijelo nebo, ali ne nose kišu. Asfalt je bio suh i siv, šljunak suh i plavosiv, a stabla borova, što su
nepomično stajali po cijelome naselju, suha i crvenkasta.
Yngve i ja sjeli smo na zadnje sjedište, mama i tata naprijed. Tata je zapalio cigaretu i
upalio auto. Sjedio sam ravno iza njegova sjedala tako da me ne može vidjeti u retrovizoru, osim
ako se ne nagnem skroz u stranu. Kad smo došli do križanja prije uspona prema mostu, sklopio
sam ruke i rekao u sebi:
Dragi Bože, ne daj da se danas slupamo.
Amen.
Pomolio bih se tako svaki put kad smo kretali na duža putovanja, jer je tata tako brzo
vozio, nikad se nije držao ograničenja brzine, uvijek je pretjecao druge aute. Mama je rekla da je
on odličan vozač, a to je i bio, no svaki put kad bi auto ubrzao i mi skrenuli u drugi trak, sav bih
protrnuo od straha.
Brzina i bijes išli su ruku pod ruku. Mama je vozila polako, bila obzirna, nije marila vozi
li auto ispred nas polako nego bi strpljivo vozila iza njega. Takva je bila i kod kuće. Nije
bjesnjela, uvijek je imala vremena pomoći, nije se brinula kad bi se stvari raspale, jer događa se,
voljela je razgovarati s nama, zanimalo ju je što govorimo, često je posluživala jela koja nisu bila
baš nužna, poput vafla, buhtli, kakaa, domaćega kruha, a tata nam je pak pokušavao očistiti život
od svega Što nije bilo izravno relevantno za trenutačnu situaciju: hranu smo jeli jer smo morali, a
vrijeme koje smo trošili na jelo nije imalo vrijednost samo po sebi; kad smo gledali televiziju,
gledali smo televiziju i nismo smjeli razgovarati ili nešto slično; kad smo bili u dvorištu, morali
smo ići po stazicama, upravo su zato i bile popločane, a po livadi, koja je bila velika i
primamljiva, nije se smjelo ni hodati ni trčati ni ležati. To što Yngve i ja nikad nismo slavili
rođendan kod kuće spadalo je pod istu logiku: bilo je to nepotrebno. Torta s obitelji poslije ručka
bila je dovoljna. To što k nama nisu smjeli dolaziti prijatelji bila je ista priča, jer zašto bismo bili
unutra, gdje bismo samo razbacivali i pravili nered, kad možemo biti vani. To što bi onda naši
prijatelji doma mogli pričati kako je kod nas također je igralo ulogu, i zapravo je spadalo u istu
logiku. To je zapravo objašnjavalo sve. Nismo smjeli dirati ništa od tatina alata, bio to čekić,
odvijač, kliješta ili pila, lopata za snijeg ili metla, nismo smjeli ni kuhati u kuhinji, čak ni kruh
rezati sami, niti uključiti televizor ili radio. Kad bi nam se to dopustilo, nešto bi se u kući
zasigurno poremetilo, no ovako kako je sad bilo uređeno, sve je bilo u redu kako i treba biti, i kad
bi on ili mama nešto upotrijebili, činili bi to metodično i kako treba. Isto je vrijedilo i za vožnju
automobilom; on je htio što prije, sa što manje smetnji, stići od točke A do točke B. U ovom
slučaju s Tromove u Kristiansand, rodni grad toga tridesetogodišnjega nastavnika.
***

Nikad vrijeme ne prolazi tako brzo kao u djetinjstvu, nikad jedan sat ne traje tako kratko
kao tada. Sve je otvoreno, jurite čas ovamo, čas onamo, radite malo ovo, malo ono, i već je zašlo
sunce i odjednom je oko vas sumrak, a vrijeme se odjednom nađe pred vama kao iznenadna
prepreka: o ne, zar je već devet? Istovremeno, vrijeme nikad ne prolazi tako sporo kao tad. Ako
nema te otvorenosti, te mogućnosti da trčite čas amo, čas tamo, bilo u mislima ili u tjelesnoj
stvarnosti, svaka je minuta poput prepreke, vrijeme je prostorija u kojoj ste zatočeni. Ima li
djetetu gorega od sjedenja u autu cijeli jedan sat na potezu koji poznaje kao svoj dlan, na putu
prema nečemu čemu se veseli? U autu punom duhanskog dima jer oba roditelja puše i s ocem
koji iskaljuje svoju mrzovolju svaki put kad promijenite položaj i koljenom trknete njegovo
sjedalo?
O, kako vrijeme sporo prolazi. O, kako se sporo poznati lokaliteti pojavljuju kroz prozor.
Usponom iz središta Arendala, kroz stambena naselja prema mostu za Hisøyu, cijelom zapadnom
stranom otoka, pokraj sanatorija Kokkeplassena, gdje je radila mama, nizbrdo i uz tamošnje
trgovine, preko mosta na rijeci Nidelvi pa kroz beskrajne ravnice s kućama, šumama i njivama
prema Nedenesu. Nismo još stigli ni do Fevika! A odande je još daleko do Grimstada, a bolje je i
ne spominjati koliko je daleko Grimstad od Lillesanda, a od Lillesanda do Timenesa, od
Timenesa do Varoddbroe i od Varoddbroe do Lunda...
Šutke smo sjedili na stražnjem sjedištu i gledali taj brežuljkasti krajolik kroz koji je cesta
vijugala. Uz kanal s otočićima i grebenima, uz duboke šume, uz rijeke i brzace, stambena naselja
i industrijske zone, farme i pašnjake, sve tako poznato da sam u bilo kojem trenutku znao što
dolazi. Samo kad bismo se vozili pokraj zoološkoga, probudili bismo se iz letargije, jer se znalo
dogoditi da se iza visoke, dugačke mrežaste ograde pokaže pokoja životinja, potpuno besplatno!
Onda bismo ga prošli pa bismo ponovno zapali u letargiju. Jedan smo sat nepomično sjedili na
zadnjem sjedištu, cijeli beskrajni sat, prije nego što se oko nas počeo formirati grad i naglasak se
s vožnje aulom pomaknuo na skorašnji posjet baki i djedu. Kad bismo se dovezli u grad, kao da
smo se odvezli naprijed kroz vrijeme: satovi su ponovno počeli otkucavati. Bila je ondje trgovina
Oasen, malo dalje od nje živjeli su nam bratić i sestrična, Jon Olav i Ann Kristin, djeca mamine
sestre Kjellaug i njezina muža Magnea. Uz cestu je bio drvored kestena, iza njih su bile visoke,
prljave zidane kuće, ondje je bila ljekarna, kiosk Rundingcn, ondje je bio semafor, ondje je bila
prodavaonica CD-ova, ondje su bile bijele drvene kuće, uska cesta, a onda, s lijeve strane,
odjednom je bila žuta kuća bake i djeda.
Tata se odvezao malo dalje uz kuću, niz brijeg, a onda natraške u okomitu uličicu. Tek se
tada mogao uvesti na kratak, strm prilaz.
Bakino se lice pojavilo na prozoru. Kad smo izašli iz auta, koji je bio parkiran tik do
lakiranih garažnih vrata s okovima od crnoga kovanoga željeza, i krenuli uz crvene zidane stube,
otvorila je vrata.
“Evo vas!” rekla je. “Uđite!”
A kad smo ušli u mali ulazni hodnik:
“Da znate kako sam vas se zaželjela, dečki!”
Zagrlila je Yngvea i dugo ga grlila ljuljajući ga amo-tamo. On je okrenuo lice u stranu, ali
volio je to. Zatim je zagrlila mene i dugo me grlila ljuljajući me amo-tamo. I ja sam malko
okrenuo lice od nje, ali i ja sam to volio. Obraz joj je bio topao i lijepo je mirisala.
“Vidjeli smo možda vuka u zoološkom vrtu!” rekao sam kad me pustila.
“Stvarno?” rekla je, nasmijala se i razbarušila mi kosu.
“Nismo”, rekao je Yngve. “Možda u tvojoj mašti, Karl Ove.”
“Niste?” rekla je baka i razbarušila mu kosu. “Lijepo vas je vidjeti, dečki, u svakom
slučaju!”
Objesili smo jakne u hodniku, gdje se nalazio otvoren ugradbeni ormar, popeli se
stubištem po plavom tepisonu. Na katu se desno nalazio salon, a lijevo kuhinja. Salon se
upotrebljavao samo na Badnjak i druge svečane prigode. Uz kraći zid stajao je klavir, na kojemu
su bile tri slike sinova sa studentskim kapama, iznad njih visjele su dvije slike. Uz duži zid stajao
je tamni regal sa staklenim vratima, u kojem su bili suveniri s putovanja koje su prikupili, među
ostalim svjetleća gondola i čajnik od žutosmeđega stakla vrlo dugoga kljuna, optočen nečime što
sam pretpostavio da su dijamanti i rubini. U dnu prostorije stajale su dvije crne kožnate sofe
između kojih je bio kutni ormarić oslikan cvijećem, a pred njima nizak stolić. Kroz velike
prozore pucao je pogled na rijeku i grad iza nje. No za običnih posjeta, kao što je bio ovaj, nismo
ulazili unutra nego na lijeva vrata gdje je bila kuhinja, i dvije dnevne sobe niže, od kojih je dalja
bila povezana sa salonom kliznim vratima povrh maloga stubišta. Pola dužega zida zauzimao je
prozor kroz koji se vidio vrt, pa rijeka koja se širila prema ušću u more i na samom kraju bijeli
svjetionik Grønningen koji je dominirao obzorom.
Unutra je lijepo mirisalo, ne samo iz kuhinje, gdje je baka upravo pravila mesne okruglice
u umaku, što je radila bolje od većine, nego se osjetio i miris koji je nekako bio u pozadini svih
ostalih i bio stalan, ona lagano voćna slatkoća koju sam vezao uz njihovu kuću kad bih je osjetio
negdje vani, recimo kad bi nam baka i djed došli u goste, jer bi tada donijeli taj miris sa sobom,
uvukao im se u odjeću, primijetio bih ga čim bi ušli u kuću.
“I?” rekao je djed kad smo ušli u kuhinju. “Je li bilo gužve na cestama?”
Sjedio je na svojoj stolici, malko raširenih nogu, u sivoj vesti preko svjetloplave košulje.
Trbuh mu je visio preko pasice tamnosivih hlača. Kosa mu je bila crna i zalizana, osim jednoga
uvojka koji mu je padao na čelo. Dopola popušena nezapaljena cigareta visjela mu je između
usana.
“Ne, dobro je prošlo”, rekao je tata.
“Kako je prošlo klađenje sinoć?” rekao je djed.
“Ne baš bajno”, rekao je tata. “U najboljem slučaju sedmica.”
“Ja sam imao dvije desetke”, rekao je djed.
“Nije loše”, rekao je tata.
 “Popušio sam na broju sedam i na broju jedanaest”, rekao je djed. “Poludio sam na
zadnju. Rezultat je došao nakon što je prijenos završio!”
“Da”, rekao je tata. “Ja tu nisam ni označio.”
“Jeste li čuli što je Erlingu danas rekao jedan učenik?” rekla je baka za štednjakom.
“Ne, što?” rekao je tata.
“Došao je u razred ujutro i učenik ga je pitao: ‘Jeste li dobili na kladionici?’ ‘Ne,’ rekao je
Erling, ‘zašto?’ ‘Izgledate tako sretno’, rekao je učenik.”
Nasmijala se. “‘Izgledate tako sretno!’“ ponovila je.
Tata se nasmiješio.
“Jeste li za kavu?” rekla je baka.
“Može, hvala”, rekla je mama.
“Sjednimo onda u dnevnu sobu”, rekla je baka.
“Možemo gore po neke stripove?” rekao je Yngve.
“Naravno da možete”, rekla je baka. “Samo nemojte sve raskopati!”
“Nećemo!” rekao je Yngve.
Opreznim koracima, jer ni u toj se kući nije trčalo, izašli smo u hodnik i popeli se na drugi
kat. Osim bakine i djedove spavaće sobe, nalazila se ondje i velika tavanska prostorija, a u njoj su
uza zid bile naslagane kartonske kutije sa starim stripovima, još iz tatina djetinjstva u pedesetima.
Bilo je ondje i svakojakih drugih stvari, među ostalim i stari tijesak za izažimanje stolnjaka i
posteljine, stari šivaći stroj, nešto starih igračaka, uključujući i limeni zvrk i nešto što je trebalo
predstavljati robota, od istoga materijala.
No nas su mamili stripovi. Nismo ih smjeli ponijeti kući, morali smo ih čitati ondje, a
katkada bismo to činili od trenutka dolaska do odlaska kući. Svaki sa svojim snopom u ruci sišli
smo i sjeli, a pogled nismo podignuli sve dok jelo nije bilo na stolu i baka rekla neka se
poslužimo.
Poslije jela baka je prala posuđe, a mama je stajala pokraj nje i brisala ga. Djed je sjedio
za stolom i čitao novine, tata je stajao na prozoru dnevne sobe i gledao van. Onda je baka došla i
pitala ga hoće li s njom sići u vrt da mu nešto pokaže. Mama i djed sjedili su za stolom, malo
razgovarali, ali uglavnom su šutjeli. Ustao sam da odem na zahod. Kupaonica je bila u prizemlju,
nisam je volio pa sam dugo trpio, ali sad više nisam mogao. Izašao sam u hodnik, niz škripave
stube, brzo preko tepisonom prekrivena poda u predsoblje, okruženo trima praznim sobama što su
se nalazile iza zatvorenih vrata, pa u kupaonicu. Bilo je mračno, tresao sam se u sebi u onim
sekundama dok se svjetlo nije upalilo. No čak sam se i sa svjetlom bojao. Pišao sam po školjci
kako me pljuskanje kad mlaz dotakne vodu na dnu ne bi spriječilo da čujem nešto drugo. Oprao
sam ruke prije nego što sam pustio vodu, jer čim bih povukao ručicu pokraj zahoda, morao sam
izjuriti van najbrže što sam mogao, budući da je šum kotlića bio toliko glasan i toliko jeziv da
nisam mogao biti u istoj prostoriji s njim. Par sekundi stajao sam spreman s rukom oko crne
kuglice. Onda sam je povukao, izjurio u hodnik, također jeziv, jer je svaka sitnica ondje
“odašiljala” sebe, i stigao do stuba, po kojima naravno nisam smio trčati, imajući osjećaj da me
nešto odozdo slijedi, dok nisam kročio u kuhinju gdje je prisutnost drugih odagnala strah.
Uličicom je već potekla rijeka ljudi što su iz grada išli na stadion, a uskoro su se i tata,
mama i Yngve počeli spremati. Djed je uvijek išao biciklom, pa je kretao malo poslije ostalih.
Imao je na sebi sivi kaput, hrđavocrveni šal, sivkasti kačket i crne rukavice, vidio sam s prozora
dok se na biciklu kotrljao niz brijeg. Baka je iz zamrzivača izvadila buhtle koje smo trebali jesti
kad se ostali vrate kući, stavila ih na radnu plohu.
Vragolasto me pogledala.
“Imam nešto za tebe”, rekla je.
 “Što to?” rekao sam.
“Pričekaj malo”, rekla je. “Zatvori oči!”
Zatvorio sam oči i čuo je kako ruje po ladicama. Stala je preda me. “Sad možeš
pogledati!” rekla je.
Bila je to čokolada. Jedna od onih trokutastih, što se ne viđaju često i jako su dobre.
“Za mene je?” rekao sam. “Cijela?”
“Da”, rekla je.
“Zar Yngve neće dobiti?”
“Ne, ne ovaj put. On je išao na utakmicu. Moraš se i ti malo počastiti!”
“Hvala ti”, rekao sam i poderao kartonsku ambalažu tako da je čokolada omotana u
staniol izvirila van.
“Ali nemoj reći Yngveu”, rekla je i namignula mi. “Neka to bude naša tajna.”
Grickao sam čokoladu dok je ona rješavala križaljku. “Uskoro ćemo dobiti telefon”, rekao
sam. “A da?” rekla je. “Onda ćemo moći razgovarati.”
“Da”, rekao sam. “Zapravo smo daleko na listi, ali ćemo ga ipak dobiti jer je tata u
politici.” Nasmijala se.
“Čuj ti njega, u politici”, rekla je. “Pa da”, rekao sam. “Zar nije?”
“Je, u pravu si, je. Je li ti zabavno u školi?” rekla je. Kimnuo sam. “Je, jako.”
“Što ti se najviše sviđa?”
“Odmori”, rekao sam jer sam znao da će je to nasmijati, ili joj barem izmamiti osmijeh na
lice.
Kad sam pojeo čokoladu, a ona se zadubila u križaljku, otišao sam na tavan i vratio se s
nekim od igračaka.
Nakon nekog vremena pogledala me i pitala me hoćemo li i mi na utakmicu. Htio sam ići.
Odjenuli smo se, ona je izvela bicikl iz garaže, ja sam sjeo na nosač tereta, ona je sjela na sjedalo,
ali je zadržala jednu nogu na tlu i okrenula se prema meni.
“Jesi li spreman?” rekla je.
“Jesam”, rekao sam.
“Čvrsto se drži, krećemo!”
Obgrlio sam je, ona se odgurnula nogom, stavila je na pedalu i krenula niz malu padinu,
skrenula desno pa počela voziti.
“Je li ti udobno?” pitala me i ja sam kimnuo, a onda mi je sinulo da me ne vidi pa sam
rekao:
“Da, jako udobno.”
I bilo mi je. Bilo se lijepo držati za nju i bilo se zabavno voziti s njom na biciklu. Baka je
jedina dodirivala mene i Yngvea, jedina nas je grlila i gladila nas po ruci. Ona se jedina i igrala s
nama. I tata se, doduše, znao igrati s nama za Božić, ali onda bismo uvijek radili nešto što je on
htio raditi, primjerice igrali bismo Mastermind, šah, halmu, jamb, osmicu ili igrali poker sa
šibicama. I mama bi se igrala s nama, ali s njom smo svašta izrađivali, bilo doma na kuhinjskom
stolu, bilo na radionici u Kokkeplassenu, i to je bilo zabavno, ali ne kao s bakom, koja je rado
radila ono što smo mi htjeli i sa zanimanjem pratila kad bi joj Yngve pokazivao nešto od svojega
kompleta za kemiju, naprimjer, ili pomagala meni kad bih slagao kakvu slagalicu.
Kotači su se sve sporije okretali, dok baka nije potpuno stala i sišla s bicikla kako bi ga
gurala uzbrdo.
“Ti samo sjedi ako hoćeš”, rekla je.
Sjedio sam i gledao grad dok je baka gurala bicikl, malko uspuhana. Kad smo došli navrh
brijega, vratila se na sjedalo, a onda je sve do stadiona bila lagana nizbrdica. Odande se iznenada
začulo glasno nezadovoljno stenjanje, kao od neke goleme životinje, a zatim pljesak. Malo je koji
zvuk bio tako uzbudljiv. Baka je vozila do jednoga od kraćih krajeva stadiona, naslonila bicikl na
ogradu i dala mi da neko vrijeme stojim na nosaču tereta dok me ona pridržavala tako da vidim
što se događa na terenu. Bili smo daleko, nisam vidio nikakve pojedinosti osim žutih i bijelih
dresova na zelenoj travi i cijelo mnoštvo gledatelja oko terena, crno i uzbibano, no atmosferu sam
osjećao, upijao sam je i sljedećih je se dana prisjećao.
Kad smo se vratili kući, baka je počela pripremati jelo koje ćemo jesti prije polaska, a
nedugo potom dolje su se otvorila ulazna vrata; došao je djed, lice mu je bilo smrknuto, pa je
baka, kad ga je vidjela, rekla: “Izgubili su?”
Kimnuo je, sjeo na svoje mjesto, a ona mu je natočila kavu. Nikad nisam dokraja shvatio
kakav je bio omjer snaga između bake i djeda. S jedne je strane ona njega uvijek dvorila, kuhala
sve obroke, uvijek prala posuđe i obavljala sve kućanske poslove, kao da mu je služavka, a s
druge je strane često bila ljuta na njega, ili joj je išao na živce, tada bi ga korila ili mu se rugala,
oštro i nerijetko s prijezirom, dok on nije puno govorio, nije se branio. Zato što nije trebao? Zato
što ništa od onoga što bi ona rekla nije ništa bitno mijenjalo? Ili zato što nije mogao? Ako smo
Yngve i ja bili prisutni kad se to odvijalo, baka nam je znala namignuti, kao da nam želi poručiti
da nije tako ozbiljno mislila, ili bi nas iskoristila kao dio napada na njega, govoreći naprimjer da
“Djed ne zna čak ni žarulju promijeniti kako treba”, dok bi nas djed znao pogledati, nasmiješiti se
i odmahivati glavom na bakine komentare. Nikad među njima nisam vidio nikakav drugi oblik
bliskosti osim verbalnoga ili onoga koji se vidio dok bi ga dvorila.
“Izgubili su, čujem?” ponovila je kad su mama, tata i Yngve deset minuta poslije došli po
stubama.
“Samo ono što izgubimo vječno nam ostaje”, rekao je tata. “Ili što ti kažeš, tata?”
Djed je nešto progunđao.
Kad smo te večeri odlazili, dobili smo punu vreću šljiva, vreću krušaka i vreću buhtli.
Djed se s nama pozdravio gore, nije mu se dalo ustajati, a baka, koja je išla s nama dolje i
svakoga od nas dugo grlila, stajala je na stubama i mahala nam dok nas više nije mogla vidjeti.
Vožnja kući uvijek je, začudo, puno brže prolazila nego put onamo. Volio sam se voziti u
mraku, s osvijetljenom komandnom pločom, s prigušenim glasovima s prednjih sjedišta, sjajem
svjetala ispod kojih smo se vozili i koja kao da su nas oblijevala poput valova svjetla, s dugim,
potpuno mračnim potezima koji bi se s vremena na vrijeme pojavili, gdje je jedino što se vidjelo,
jedino što je postojalo bio asfalt osvijetljen farovima i ono krajolika što bi oni osvijetlili u
zavojima. Iznenadne krošnje, iznenadne stijene, iznenadni morski zaljevi. A i uvijek je bilo
posebno zadovoljstvo stići kući za mraka, čuti korake po šljunku i oštro lupanje vratima
automobila, zveckanje ključevima, svjetlo u hodniku što bi se upalilo i obznanilo prisutnost svih
dobro poznatih predmeta. Cipele s rupicama za vezice poput očiju i jezikom nalik na čelo, hladan
pogled bijelih utičnica iznad oplate na zidu, vješalica za kapute u kutu okrenuta leđima. I u sobi:
kemijske i obične olovke skupljene u pernici poput grupe školaraca, neki od njih prijezirno
nagnuti prema rubu, u svakom trenutku spremni hraknuti kako bi demonstrirali svoju
nezainteresiranost za sve i svakoga; Poplun i jastuk koji su bili ili čvrsto nategnuti i izgledali kao
da ih se ne smije dirati, kao sarkofag ili kapsula u svemirskom bodu, ili pak oblikovani prema
mojim zadnjim kretanjima, sretni što će moći promijeniti položaj, ali ne zahtijevajući to nužno.
Nepomičan pogled lampi. Usta ključanice, dva vijka poput očiju, dugačak, čudno pozicioniran
nos kvake.
Oprao sam zube, viknuo laku noć mami i tati i legao u krevet čitati pola sata. Imao sam
dvije omiljene knjige, koje sam pokušao držati u karanteni dovoljno dugo da ih mogu ponovno
pročitati kao prvi put, ali nikad mi nije uspijevalo, uzeo bih ih u ruke puno prije toga. Jedna od
njih bila je Doktor Dolittle, u kojoj se radilo o doktoru koji je mogao razgovarati sa životinjama i
koji je jedan dan krenuo s njima na dugo putovanje u Afriku, gdje, nakon što su ga lovili i
zarobili Hotentoti, napokon nalazi ono što je tražio, rijetku kobasičastu životinju s dvjema
glavama, jednom na svakome kraju. Druga je bila Gangles Ronalda McCuaiga u kojoj se radilo o
djevojčici koja je mogla držati ravnotežu na vodi u fontani, pustila bi se da je vodoskok odbaci u
zrak, pa je nakon podosta zavrzlama dospjela balansirati na mlazu iz štrcala golemog kita na
morskoj površini. Te sam večeri ipak uzeo treću knjigu s hrpe, Preusslerovu Malu vješticu, u
kojoj se radilo o vještici koja je bila premalena da bi se pridružila vještičjem sijelu u Bloksbergu,
no ipak se ušuljala. Radila je puno zabranjenih stvari, naprimjer čarala je nedjeljom, o čemu mi je
bilo gotovo neizdrživo čitati, nije to trebala napraviti, otkrit će je... i naravno da jesu, ali se na
kraju sve dobro svrši. Pročitao sam nekoliko stranica, no budući da sam tako dobro znao priču,
počeo sam umjesto toga gledati ilustracije. Kad sam je prelistao do kraja, ugasio sam svjetlo,
stavio glavu na jastuk i sklopio oči.
Skoro sam već bio zaspao, možda čak i jesam, kad me u krevet i sobu iznenada vratilo
zvono na vratima.
Dung-dong.
Tko li je to mogao biti? Nikad nam nitko nije zvonio na vrata, osim kad bi došli najavljeni
gosti, a to bi u devet od deset slučajeva bili baka i djed, te pokoji rijetki trgovački putnik, ili netko
od Yngveovih prijatelja. Ali nitko od njih ne bi pozvonio ovako kasno navečer.
Uspravio sam se u krevetu. Čuo sam kako mama ide hodnikom i niz stube. Odozdo su se
čuli tihi glasovi. Zatim se vratila gore, razmijenila s tatom nekoliko riječi koje nisam čuo, vratila
se dolje, gdje se očito odjenula jer su se malo potom zatvorila ulazna vrata, a malo poslije toga
vani se upalio njezin auto.
Što li se to događa? Kamo će sad? Pa skoro je deset sati?
Nekoliko minuta poslije i tata se spustio niz stube. No on nije izlazio, otišao je u radnu
sobu. Kad sam to čuo, ustao sam, oprezno otvorio vrata i odšuljao se kroz hodnik u Yngveovu
sobu. Ležao je na krevetu i čitao. Još uvijek je bio odjeven. Nasmiješio se kad me ugledao,
uspravio se.
“Došao si samo u gaćama?” rekao je.
“Tko je to zvonio?”
“Gospođa Gustavsen, ja mislim”, rekao je. “I sva djeca.”
“Da? A zašto? I zašto se mama odvezla? Kamo je otišla?”
Yngve je slegnuo ramenima.
“Mislim da ih je vozila nekim rođacima.”
“Zašto?”
“Gustavsen je pijan. Zar nisi čuo kako je vikao za njima maloprije?”
Odmahnuo sam glavom. “Spavao sam. Ali je li bio i Leif Tore? I Rolf?”
Yngve je kimnuo. “Kvrapcu”, rekao sam.
“Tata će se sigurno vratiti gore”, rekao je on. “Bolje da odeš u krevet. I ja ću sad na
spavanje.”
“Dobro. Laku noć.”
“Laku noć.”
Kad sam se vratio u svoju sobu, pomaknuo sam zavjesu u stranu i virnuo prema kući
Gustavsenovih. Nisam vidio ništa neobično. Izvana je bar izgledalo potpuno tiho.
Gospodin Gustavsen već se znao napiti, bila je to općepoznata stvar. Jedne večeri toga
proljeća proširio se glas da je pijan, nas troje-četvero ušuljalo se u njihovo dvorište, stalo pred
prozor dnevne sobe i virilo unutra. No nije se imalo što vidjeti. On je samo nepomično sjedio na
kauču i gledao preda se. Drugih smo ga puta čuli kako viče i galami, i kroz otvoren prozor i vani
na travnjaku. Leif Tore se samo smijao tome. Ali ovo je možda nešto drugo? Jer nikad prije nisu
bježali od njega.
Kad sam se sljedeći put probudio, bilo je jutro. Netko je bio u kupaonici, čuo sam,
vjerojatno Yngve, a izvana je s ceste, od tri metra visokoga zida što je išao cijelom dužinom
dvorišta Gustavsenovih i držao vodoravnu livadu, odjekivalo brujenje mamina automobila. Danas
je morala rano na posao. Yngve je zatvorio vrata kupaonice, otišao u svoju sobu, a odmah potom
pošao niz stube. Bicikl!
Gdje mu je bicikl? To sam ga zaboravio pitati. Ali sigurno je zato odlazio tako rano; nije
imao bicikl, a morao je u školu.
Ustao sam, ponio odjeću u kupaonicu, umio se u vodi koju se Yngve i danas sjetio
ostaviti, odjenuo se i otišao u kuhinju, gdje je tata namazao tri kriške kruha i na tanjuru ih stavio
na moje mjesto, zajedno s čašom mlijeka. Tetrapak mlijeka, kruh i namazi i naresci bili su
pospremljeni. On je sjedio u dnevnoj sobi, slušao radio i pušio.
Padala je kiša: jednoličan pljusak koji bi tu i tamo ponio nalet vjetra pa bi kapljice udarale
u prozore, što je zvučalo kao da netko lupka prstima.
Ponedjeljak je bio jedini dan kad nikoga nije bilo kod kuće kad bih se vratio iz škole. Zato
sam dobio svoj ključ, koji sam nosio na uzici oko vrata. No imao sam problem s tim ključem:
nisam njime mogao otključati vrata. Prvoga ponedjeljka, kad je padala kiša i ja sam dotrčao po
Šljunku u čizmama i kabanici čvrsto držeći ključ u ruci, sretan i ponosan zbog nadolazeće
situacije, uspio sam gurnuti ključ u bravu, ali ga nisam mogao okrenuti. Nije išlo, ma koliko sile
primijenio. Ključ je zaglavio na mjestu. Nakon deset minuta briznuo sam u plač. Ruke su mi bile
crvene i promrzle, kiša je lijevala, sva su druga djeca već odavno bila u svojim kućama. Tada je
naišla jedna susjeda koju nisam dobro poznavao - bila je stara i živjela s mužem u kući navrh
brijega, odmah pokraj šume iznad nogometnoga terena - išla je cestom, a kad sam je ugledao,
nisam oklijevao, jer nije imala nikakve veze s mojim roditeljima, požurio sam se do nje i upitao
je, sav u suzama, bi li mi mogla pomoći s ključem. Pristala je. I njoj to uopće nije bio problem!
Malo je promrdala ključ i okrenula ga. I samo tako, vrata su bila otvorena. Zahvalio sam joj i
ušao. Tada sam shvatio da nije stvar u ključu nego u meni. Sljedeći put nije padala kiša pa sam
samo spustio torbu pokraj stube i odjurio Geiru. Tata je komentirao torbu kad je došao kući, ne
mogu je samo tako baciti ondje i ostaviti, pa sam je sljedećega ponedjeljka, kad je također bilo
suho, jednostavno uzeo sa sobom, sa spremnom izlikom da sam htio zadaću napisati kod Geira,
da mi je zato trebala torba.
Otada sam smislio metodu koju sam namjeravao primijeniti kad se vrijeme pogorša u
jesen i zimu, kao danas. U podrumu je, naime, bio jedan prozorčić, okance zapravo, ali ne
premalen da bih se ja provukao kroz nju. Izvana je bio oko pola metra iznad moje glave. Kad bih
otvorio prozor ujutro, mislio sam, to ne bi bilo pretjerano riskantno, jer su mu šarke bile takve da
je stajao čvrsto uz okvir čak i ako bi se podignute dvije ručice, mogao sam privući kantu za
smeće, stati na nju, uvući se u podrum, otvoriti vrata iznutra, vratiti kantu na mjesto, zatvoriti
prozor i tako ući u kuću a da nitko ne shvati da ne znam upotrijebiti ključ. Jedini rizični trenutak
bilo je samo otvaranje prozora. Ali ako bi padala kiša, bilo je najprirodnije na svijetu da odem u
podrum, jer ondje je najčešće visjela odjeća za kišu, i onda samo podignem ručice, što je bilo
nemoguće primijetiti, osim ako ne bi baš tada stajao na vratima. A nisam bio tako glup da takvo
što poduzimam dok tata stoji u hodniku!
Pojeo sam tri kriške kruha i popio čašu mlijeka. Oprao sam zube u kupaonici, uzeo torbu
u sobi, sišao niz stube u usku, toplu prostoriju s dvama bojlerima. Nekoliko sam sekundi stajao
potpuno nepomično. Kad nisam čuo korake na stubama, protegnuo sam se i otkvačio ručice.
Zatim sam odjenuo odjeću za kišu, stavio torbu na leđa, izašao u hodnik gdje su mi stajale čizme,
par plavo-bijelih Vikingovih gumenih čizama koje sam dobio iako sam htio potpuno bijele,
viknuo tati bok i izjurio van, otišao po Geira, koji je provirio kroz prozor i viknuo da još uvijek
doručkuje, ali da će uskoro sići.
Otišao sam do jedne od lokvi na njihovu prilazu i počeo bacati kamenčiće u nju. Prilaz im
nije bio prekriven šljunkom, kao gotovo svi ostali, a ni kamenim pločama, kao kod
Gustavsenovih, nego utabanom, crvenkastom zemljom punom sitnih, okruglih kamenčića. Nije to
bilo jedino što je kod njih bilo drukčije. Iza kuće nisu imali travnjak nego nekakvo malo polje
gdje su sadili krumpir, mrkvu, korabu, rotkvice i razno drugo povrće. Prema šumi nisu imali
ogradu, kao mi, ili mrežastu ogradu kao mnogi drugi, nego kameni zidić koji je Prestbakmo
izgradio vlastitim rukama. Nisu bacali smeće u kontejner, kao mi, nego su primjerice čuvali
tetrapake od mlijeka i kutije od jaja i koristili ih za različite stvari, a ostatke hrane bacali su u
kompost koji je stajao uza zidić.
Uspravio sam se i pogledao prema miješalici za beton. Okrugla zelena glava bila je
djelomično prekrivena ceradom, koja je sličila rupcu. Imala je otvorena usta, bila velika i krezuba
- što li je to mogla vidjeti a da ju je tako iznenadilo?
Niz brijeg dolazio je tata Geira Håkona u svojem zelenom taunusu. Pozdravio sam ga, a
on je samo malo podignuo ruku s upravljača.
Odjednom sam se sjetio Anne Lisbet. Pomisao je poniknula iz trbuha i proširila se kao
eksplozija sreće u prsima.
Nije bila u školi u petak. Solveig je rekla da je bolesna. No danas je ponedjeljak, sigurno
je već bila ozdravila.
Da bar je!
Gorio sam od želje da odem do B-Maxa i vidim je. One njezine crne sjajne oči. Onaj
veseli glas. “Geir! Ideš li više?” viknuo sam.
Prigušen vratima, začuo se njegov glas. Trenutak poslije širom je otvorio vrata.
“Idemo li stazom?” rekao je. “Hajde”, rekao sam.
Tako smo odjurili iza kuće, popeli se preko zidića i odjurili niz stazu. Dok je prije bila tek
mnoštvo busenova između kojih su išli mali, suhi kanali, močvara je sad bila puna vode i bilo je
gotovo nemoguće prijeći je i ostati suhih nogu, čak i u čizmama, jer iznenada bi vam noga
propala u jezerce, sve do dobrano iznad sare, no svejedno smo pokušali, hvatali ravnotežu na
klimavim busenovima, preskočili na sljedeći, proklizali, mahali rukama da povratimo ravnotežu i
osjetili kako tlo popušta: kako nam se voda tada gotovo upila u pulover ispod rukava jakne.
Smijali smo se i vikali, prepričavali si to što se upravo dogodilo, prešli sada sklizak i blatan
nogometni teren, popeli se širokim prolazom između bjelogoričnoga drveća zdesna što je jednom
možda bio kolni put; bio je širi nego što je bila staza, u svakom slučaju, i potpuno prekriven
tepihom lišća. Bilo je žuto, crvenkasto i smeđe s ponegdje ponekim tračkom zelene boje. Na vrhu
je bilo malo polje, trava na njem bila je visoka, svijetlo žuta i zalijepljena za tlo. Iznad njega
uvijala se pruga gole stijene, na njoj se nalazio dalekovod. Stari je put nastavljao još malo, a onda
je nestajao, progutala ga je nova velika cesta, koja je prolazila možda dvadeset metara od livade.
S donje je strane bila šuma, većinom hrastova, između dvaju stabala nalazila se stara olupina
automobila, u znatno lošijem stanju od one u kojoj smo se inače igrali, i koja se nalazila stotinjak
metara niže, ali nije zato bila ništa manje primamljiva, naprotiv: u ovu gotovo nikad nitko nije
ulazio.
O, miris stare olupine u mokroj šumi! Miris sintetičke tkanine na poderanim sjedalima,
ustajao i pljesniv, ali nekako jedak i gotovo svjež u usporedbi s teškom, turobnom aromom trulog
lišća koji navire iz zemlje iz svih smjerova. Crne gumene lajsne koje su se olabavile i objesile s
krova poput kakvih ticala. Sve staklo koje je smrskano u komadiće i većinom nestalo u tlu, ali ga
ponegdje ima na tepisima ili na pragovima poput sitnih, mutnih dijamanata. I, ajme, crni tepisi!
Ako ih malo protresete, na sve strane razgmižu se kukci. Pauci, kosci, babure. Otpor u trima
pedalama, koje se više gotovo ne daju pomaknuti. Kišne kapi koje padaju ravno kroz
vjetrobransko staklo na lice svaki put kad ih vjetar skrene s putanje u zraku ili ih strese s lišća na
uzbibanim granama iznad olupine.
S vremena na vrijeme pronašli bismo nešto novo u blizini: puno boca, nešto vrećica s
automobilskim ili erotskim časopisima, prazne kutije od cigareta, prazne plastične boce od
tekućine za pranje stakla, pokoji prezervativ, a jednom smo našli gaće koje su još uvijek bile
pune dreka. Tome smo se nevjerojatno dugo smijali, kako se netko usrao u gaće i onda ih došao
ovamo baciti.
No i mi smo obično srali u šumi kad bismo otišli u šetnju. Znali smo se popeti na drvo i
srati odozgo, znali smo se popeti navrh litice i srati odande, ili stati na rub potoka i srati u nj. Sve
samo da bismo vidjeli što će se dogoditi i kakav će to biti osjećaj. Kakve će boje biti govna, hoće
li biti crna, zelena, smeđa, svjetlosmeđa, koliko dugačka i gusta, i što će se dogoditi ako ostanu
sjajiti na šumskome tlu, među vrijesom i mahovinom, hoće li se na njima rojiti muhe ili se na njih
penjati bube. I miris govna bio je oštriji, jači, očitiji u šumi. Gdjekad bismo potražili stara mjesta
gdje smo se pokenjali da vidimo što se dogodilo s govnima. Katkada bi potpuno nestala, ponekad
bi ondje bili tek sasušeni ostaci, a ponekad bi se razgnjecala i izgledala kao da su se rastopila.
No sad smo išli u školu pa nismo imali vremena za takve stvari. Niz brijeg, preko
igrališta, koje se sastojalo samo od zahrđale penjalice, zahrđale ljuljačke i oronula pješčanika u
kojem jedva da je i bilo pijeska. Strmom uzbrdicom, preko betonskih barijera, i pred nama se s
druge strane ceste pojavio B-Max. Red školskih torbi već je bio dug. Neke su djevojčice igrale
gumi-gumi premda je pljuštala kiša, drugi su stajali pod krovom ispred trgovine. Ali gdje je bila
Anne Lisbet? Zar je nije bilo?
Tada je uz brijeg došao autobus. Geir i ja pretrčali smo preko ceste i stigli na stajalište kad
je skrenuo na asfaltirani plato ispred supermarketa. Ušli smo zadnji, sjeli na sjedala naprijed.
Veliki prozori zamaglili su se od vlage koju smo unijeli sa sobom. Mnogi su odmah počeli crtati
po staklima. Vozač je zatvorio vrata i počeo voziti prema glavnoj cesti, ja sam klečao na sjedalu i
gledao iza. Nije je bilo i kao da je sav smisao iscurio iz svijeta. Sad je neću vidjeti cijeli dan, a
možda ni sutradan. Nije bilo ni Solveig, pa nisam mogao saznati koliko je bolesna ni koliko će to
potrajati.
Deset minuta poslije autobus se zaustavio ispred škole, mi smo se sjurili na školsko
dvorište i pod nadstrešnicu, gdje smo bili zajedno s gotovo svom ostalom djecom dok nije
zvonilo, a onda smo se poredali. Većinu sam sada već znao iz viđenja, neke i imenom i po glasu.
Tjelesni smo imali s još jednim prvim razredom, bili su u prednosti u odnosu na nas jer su bili
odavde i bili na domaćem terenu. Ovo je bila njihova škola, nastavnici su bili njihovi nastavnici,
mi smo im bili tek svojevrsni uljezi bez ikakvih prava. A bili su i opakiji od nas, drugim riječima,
više su se tukli, bili agresivniji i drskiji, barem neki od njih, s kojima su se samo najgori od nas,
dakle Asgeir i John, mogli mjeriti. Nas su ostale naguravali kako im se sprdnulo. U bilo kojem
trenutku mogli ste osjetiti ruku oko vrata, a onda trzaj i našli biste se na podu. U bilo kojem
trenutku mogla vas je pogoditi šaka u rame na prozivci ili u hodniku pri ulasku u učionicu, ondje
gdje je najviše boljelo. U bilo kojem trenutku netko vam je mogao petom nagaziti prste dok ste
igrali nogomet. Ali brzo su naučili da Johna i Asgeira ne mogu maltretirati, jer bi im oni uzvratili
i znali su biti jednako opaki kao i oni. Ti dečki, koji su stanovali na istočnoj strani otoka, i
odijevali su se drukčije nego mi, barem neki od njih. Njihova je odjeća bila starija i djelovala
iznošenije, kao da su nosili samo odjeću koju su naslijedili, i to ne samo od jednoga brata nego od
dva ili možda tri... Geirov i moj najveći strah bio je da će netko od tih dječaka naići na nas dok
smo na svojem tajnom mjestu. Ali nisu bili veliki problem, samo je trebalo malo paziti dok smo
vani i najčešće bi sve dobro prošlo. Možda je najvažnija posljedica bila ta da smo se više držali
zajedno, doživljavali se jednom cjelinom, a učionicu mjestom potpune sigurnosti.
Zvonilo je za početak sata, poredali smo se u kolonu i učiteljica, visoka i vitka kao uvijek,
pojavila se na vrhu stubišta svojim pomalo asimetričnim korakom i s pomalo nervoznim
kretnjama ruku, a onda smo marširali u učionicu, gdje smo, nakon što smo vani objesili kabanice
i nepropusne hlače na vješalice, odmah sjeli na svoja mjesta.
“Anne Lisbet je i danas bolesna!” netko je rekao.
“I Solveig.”
“I Vemund.”
“I Leif Tore”, rekao je Geir.
Tada sam se sjetio što se dogodilo večer prije,
“Vemund je bolestan u glavu!” rekao je Eivind.
“Ha-ha-ha!”
“Ne, ne, ne”, učiteljica je rekla. “U ovome razredu ne govorimo ružno ni o kome.
Pogotovo ne dok nisu prisutni!”
“Tata Leifa Torea jučer se napio!” rekao sam. “Mama ih je morala odvesti nekom rođaku.
Zato njega nema danas!”
“Ššš”, rekla je učiteljica, stavila prst na usne pogledavši me i zatresla glavom. Zatim je
nešto upisala u dnevnik i pogledala po razredu.
“Nedostaje li nam još tko? Ne? Onda ćemo početi.”
Približila nam se i sjela na rub katedre. “Ovaj tjedan učit ćemo o farmama. Je li itko od
vas bio na farmi?”
O, dignuo sam ruku najviše što sam mogao, gotovo ustao na noge, vičući, Ja, ja, ja! Ja
sam bio!
Nisam jedini imao što reći o toj temi. A učiteljica nije pokazala na moju nego na ruku
Geira B.
“Ja sam jahao konja u Legolandu”, rekao je.
“Ali to nije farma”, viknuo sam ja. “Ja sam bio na farmi puno puta. Baka i djed...”
“Jesi li ti bio na redu, Karl Ove?” rekla je učiteljica. “Ne”, rekao sam spustivši pogled.
“Točno je da Legoland nije farma”, nastavila je. “Ali konji spadaju na farmu, to je točno,
Geir. Unni?” Unni, tko je sad to?
Okrenuo sam se. Aha, to je ona što stalno hihoće. Punašna, svijetle kose.
“Ja živim na farmi”, rekla je, zarumenjena. “Ali nemamo životinje. Mi uzgajamo povrće.
Onda ga tata prodaje na trgu u gradu.”
“Ali ja sam bio na farmi sa životinjama!”rekao sam.
“I ja!” rekao je Sverre.
“I ja!” rekao je Dag Magne.
“Pričekajte svoj red”, rekla je učiteljica. “Svi ćete doći do riječi.”
Pet je puta pokazala na druge prije nego što sam napokon mogao spustiti ruku i ispričati
što mi je bilo na srcu. Da, baka i djed imali su farmu, veliku, imali su dvije krave i tele, i imali su
kokoši. Puno sam puta išao skupljati jaja i išao sam s djedom kad je ujutro muzao krave. Prvo bi
pokupio balegu, onda bi ih nahranio pa zatim pomuzao. Ponekad bi krave dignule rep i pišale ili
srale.
Izazvao sam lavinu smijeha. Ponukan njome, nastavio sam. A jednom, rekao sam sjedeći
tako u razredu rumen u licu, jedna se krava popisala na mene!
 Ogledao sam se i istinski uživao u smijehu koji je uslijedio. Učiteljica nije ništa rekla,
prepustila je riječ sljedećem, ali vidio sam na njoj da mi nije povjerovala.
Kad su svi, koji su htjeli nešto reći, rekli što su imali, pročitala je iz udžbenika odlomak o
Oli-Oli Heiau. Ispitivala nas je o tome što je pročitala, mene je potpuno ignorirala dok nije
zvonilo, a onda me zamolila da malo pričekam.
“Karl Ove”, rekla je. “Pričekaj malo, htjela bih malo porazgovarati s tobom.”
Stajao sam pokraj katedre dok su ostali jurili iz učionice. Kad smo ostali sami, sjela je na
rub katedre i pogledala me.
“Ne možemo sve što znamo o drugima širiti dalje”, rekla je. “Ono što si rekao o ocu Leifa
Torea, naprimjer. Ne misliš li da je Leif Tore tužan zbog toga?”
“Je”, rekao sam.
“Onda sigurno ne bi htio da drugi znaju za to. Razumiješ li?”
“Da”, rekao sam i počeo plakati.
“Postoji nešto što se zove privatni život”, rekla je. “Znaš li što je to?”
“Ne”, rekao sam šmrcajući.
“To je sve ono što se događa kod kuće, kod nas, kod vas ili kod bilo koga. Ako vidiš nešto
što se događa kod drugih, nije to uvijek u redu širiti dalje. Razumiješ li?”
Kimnuo sam.
“Dobro, Karl Ove. Nemoj se uzrujavati. Nisi znao. Ali sad znaš! A sad možeš ići.”
Trčao sam uz stube, kroz hodnik i u školsko dvorište. Pogledom sam prelazio sva društva
koja su se ondje nalazila. Nekoliko djevojčica igralo je gumi-gumi, neki su preskakali vijaču,
neki su se igrali lovice. Dalje, na nogometnom igralištu, vidio sam da igraju zbijeni pred bližim
golom. Cijela sredina terena bila je prekrivena gotovo žućkastom lokvom. Geir, Geir Håkon i
Eivind stajali su pred klupom podno brežuljka na kojem se nalazio jarbol sa zastavom, pa sam
otrčao k njima. Igrali su se s kartama na brodove Geira Håkona.
“Cmoljio si?” rekao je Eivind.
“To mi je od vjetra”, rekao sam.
“A što ti je onda rekla učiteljica?”
“Ništa posebno”, rekao sam. “Mogu i ja dobiti kartu?”
“Cmoljio si”, rekao je Eivind.
Uz Sverrca i mene, Eivind je bio najbolji u razredu. Bio je najbolji u računanju, Sverre je
bio drugi najbolji, a ja treći. Ja sam bio najbolji u čitanju i pisanju, tu je Eivind bio drugi, a Sverre
treći najbolji. No Eivind je bio puno brži od mene, od dječaka u razredu samo je Trond bio brži
od njega. Ja sam bio šesti najbrži. A bio je i jači od mene. Ja sam bio drugi najslabiji, samo je
Vemund bio slabiji, a kako je on bio najdeblji i najgluplji u razredu, bilo je to loše, nitko ga nije
brojio. Čak je i Trond, najmanji u razredu, bio jači od mene. Ja sam visinom bio treći u razredu,
malo viši od njega. U nogometu sam bio četvrti najbolji, ispred mene su bili Asgeir, Trond i John,
a Eivind je bio peti najbolji. U crtanju sam bio bolji od njega, tu sam bio samo iza Geira, koji je
mogao nacrtati sve što postoji, i Vemunda. No u bacanju lopte bio sam drugi najgori, i tu je samo
Vemund bio lošiji od mene.
“Vjetar mi je išao u oči dok sam išao po stubama”, rekao sam. “Nisam cmoljio. Mogu li i
ja dobiti kartu?
Prva karta koju sam izvukao bio je SS France, najveći putnički brod na svijetu, koji je
tukao druge u svim kategorijama.
***

Na sljedećem smo satu pisali slova u bilježnicu: u kao u put, a kao u pas, o kao u kos. Za
zadaću smo dobili zadatak pisati ta slova u početnice. Učiteljica nas je pitala živi li tko blizu onih
koji danas nisu bili na nastavi da im prenese što je za zadaću.
No mogućnost koja se tada otvorila nije mi sinula sve do sljedećega i ujedno zadnjega
sata, tjelesnoga, dok smo trčali po maloj dvorani. Mogao bih otići k Anne Lisbet i ispričati joj što
imamo za zadaću! Od te pomisli zajapurio sam se i zažario od sreće. Čim smo se odjenuli i izašli
iz svlačionice, na putu prema mjestu gdje smo čekali autobus, iznio sam svoj plan Geiru. On je
frknuo nosom: k Anne Lisbet, zašto? Kao prvo, nikad nismo bili ondje. Kao drugo, Vemund
ondje živi. Zar joj ne može on odnijeti zadaću? Ti ništa ne razumiješ, rekao sam. Upravo je u
tome poenta, da je mi odnesemo!
Još se uvijek nećkao, no nakon što sam ga još malo gnjavio, pristao je poći sa mnom.
Umjesto da nas sve ostavi kod B-Maxa, autobus je toga poslijepodneva vozio kroz naselje
i ostavljao nas po putu. Ponekad bi nas tako razvozio i prizor je svaki put bio začudan jer
divovskom autobusu nije bilo mjesto ondje na uskim ulicama, gdje bi se uzdizao poput
putničkoga broda u kanalu. Ostali smo stajati na nogostupu i gledati ga kako vozi dalje uz brijeg,
gotovo kao da stenje od napora, ostavljajući za sobom masne oblake ispušnih plinova,
“Da ja dođem gore ili ćeš ti doći dolje?” rekao sam.
“Ti dođi gore”, rekao je Geir.
“Dobro”, rekao sam i ušao na prilaz koji je, srećom, i očekivano, bio prazan. Više nije
padala kiša, no sve što sam vidio bilo je mokro. Na tamno smeđem zidu kuće vlaga se zadržala u
obliku velikih, crnih polja, na stubama pred ulaznim vratima sva su mala udubljenja u betonu bila
ispunjena vodom, na lopati koja je bila naslonjena na zid kapi su se ljuljuškale na dršku.
Otkopčao sam jaknu i izvadio ključ da vidim hoće li mi danas možda ići bolje. Ipak, dogodilo se
isto, ključ je ušao u bravu, no bubnjić koji bi on trebao okrenuti stajao je nepomično na mjestu.
Pogledao sam prema cesti. Nije bilo nikoga. Zatim sam otišao po kantu za smeće pokraj ograde,
izvadio crnu, dopola punu vreću iz nje i stavio je na tlo, uhvatio kantu za ručke i podignuo je.
Bila je teža nego što sam mislio pa sam je morao nekoliko puta spustiti idući prema kući. Na
brijegu i dalje nije bilo nikoga. Dolazio je automobil, ali nije to bio nitko koga sam poznavao pa
sam nastavio nositi kantu preko travnjaka i spustio je ispod prozora. Popeo sam se na nju,
podignuo prozor u zrak i gurnuo glavu i ramena unutra. Osjećaj da sam izgubio kontrolu, jer
nisam mogao vidjeti vidi li me tko, nego sam vidio samo praznu prostoriju pred sobom, mračnu i
toplu, ispunio me panikom. Migoljio sam se i gmizao naprijed, pa kad mi je pola tijela bilo
unutra, dohvatio sam metalnu cijev bojlera i mogao se povući dokraja.
Na podu sam izuo čizme, koje sam nosio kroz hodnik pa opet obuo pred kućom.
Izbezumljen od straha i napetosti, pogledao sam niz brijeg. Nije bilo auta, ničega. Samo da ne
dođe u sljedeće dvije minute, da se ne vrati jer je nešto zaboravio ili se razbolio, što se inače
nikad nije događalo, tata nikad nije bio bolestan, sve će biti u redu.
Od sreće mi se oteo mali usklik. Požurio sam se do kante, odnio je na mjesto, stavio vreću
u nju, raširio je preko rubova i odjurio natrag pod prozor. Na svoj užas, vidio sam da je kanta
ostavila tragove na livadi. I to dosta duboke tragove. Prošao sam rukom po travi i pokušao je
razbarušiti tako da prekrije mjesta gdje je rub utonuo i podignuo blatnu zemlju. Uspravio sam se i
pogledao.
Vidjelo se.
Ali nekome tko ne zna za to možda je teže primijetiti? Tata sve vidi. On će to vidjeti.
Čučnuo sam i još malo popravio travu. Tako.
Poslužit će.
Ako primijeti, mogao sam jednostavno zanijekati. Sigurno neće moći zamisliti da sam
dovukao kantu za smeće pod prozor pa se kroza nj uvukao u kuću? Ne, ako vidi trag, bit će mu to
misterij, nešto potpuno neshvatljivo, i ako samo uspijem zanijekati normalnim glasom i s
normalnim izrazom lica, neće više imati argumenata.
Obrisao sam mokre i prljave ruke u bedra i otišao s torbom u svoju sobu. Otvorio sam
ormar i htio odjenuti bijelu košulju, pomislivši da bi se mogla svidjeti Anne Lisbet, no onda sam
se predomislio i ostavio je ondje da me tata ne bi pitao zašto sam se presvukao, pa da se onda ne
upetljam u nešto što bi on mogao raspetljati.
Zatim sam zaključao ulazna vrata, popeo se na bojler, okrenuo se, gurnuo noge van i
oprezno se spuštao, sve dok se nisam pustio i doskočio na tlo.
Brzo sam ustao, brzo otišao na prilaz i pravio se da ništa nije bilo.
No ni sad nije bilo automobila na vidiku. Kod križanja su stajali John Beck, Geir Håkon,
Kent Arne i Øyvind Sundt. Kad su me ugledali, došli su biciklima do mene. Stajao sam i čekao
ih.
“Jesi li čuo?” rekao je Geir Håkon i zakočio tik preda mnom.
“Što to?”
“Jednoga radnika na Vindholmenu neki je kabel danas presjekao napola.”
“Presjekao napola?”
“Da”, rekao je John Beck. “Kabel je puknuo dok su teglili, jedna nit pogodila je čovjeka i
presjekla ga napola. Tata je to vidio. Svi su dobili slobodno ostatak dana.”
Zamislio sam čovjeka na teglenici rasječena u struku, tako da je gornji dio, onaj s glavom
i rukama, stajao pokraj donjega, onoga s nogama.
“Je li ti još uvijek probušena guma na biciklu?” rekao je Kent Arne. Kimnuo sam.
“Možeš se voziti sa mnom.”
“Idem do Geira”, rekao sam. “Kamo ćete vi?” Geir Håkon slegnuo je ramenima. “Do
brodova, možda?”
“A kamo ćete vi?” rekao je Kent Arne. “Odnijeti bilježnice nekome iz razreda”, rekao
sam. “Kome, ako smijem pitati?” rekao je Geir Håkon. “Vemundu”, rekao sam. “Zar se družite s
njim?’
“Ma ne”, rekao sam. “Samo danas. Ali sad moram juriti.” Odjurio sam uz brijeg i dozivao
Geira, koji je odmah izašao sa sendvičem u ruci.
Dvadeset minuta poslije ponovno smo prošli pokraj B-Maxa, ravnim potezom što se
nakon zavoja počeo uspinjati do najviše točke u naselju, odakle se spuštala cesta prema kućama
gdje su živjeli Anne Lisbet, Solveig i Vemund. Do njih se moglo doći i idući u suprotnom smjeru
od ovoga kojim smo mi pošli jer je cesta koja je povezivala sve sporedne ulice i odvojene
dijelove naselja također bila kružna, kao i naša kružna ulica unutar nje. Kao da to nije dovoljno,
glavna cesta izvan nje također je činila krug, oko cijeloga otoka. Tako smo živjeli u krugu unutar
kruga unutar kruga. Sto metara od supermarketa dvije su zadnje ulice išle usporedno, no to se nije
vidjelo jer ih je razdvajala stijena, možda deset metara visoka, oblikovana u zid. Na tom zidu
stajala je zelena mrežasta ograda, iza nje stjenovita kosina, a tek iza nje cesta kojom smo mi
pošli. Ako i nismo vidjeli aute koji su prolazili ispod nas, čuli smo ih. Zvukovi automobila bili su
uzbudljivi pa smo se spustili do ograde. Isprva smo ih čuli kao slabi šum dok su dolazili
uzbrdicom od Finine postaje, sve glasnije i glasnije, dok ne bi projurili ispod nas uz brujenje što
je odjekivalo od litice. Složili smo se da ćemo aute gađati kamenjem. Kako nismo mogli vidjeti
aute, trebalo je točno proračunati zvuk. Uzeli smo svaki svoj kamen u ruku i čekali sljedeći auto.
Kamenje je bilo veliko, veće od naših dlanova, ali ne tako teško da ga ne bismo mogli baciti
preko ograde, odakle bi padalo deset metara ravno na autocestu. Geir je trebao početi. Bacio je
točno u trenutku kad je auto bio ispod nas i, naravno, promašio, čuli smo šupalj, tih klopot kad je
sletio na asfalt i malo se zakotrljao po njemu. Kad sam ja došao na red, bacio sam prerano; kad je
kamen pogodio asfalt, auto je bio udaljen pedesetak metara.
Pločnikom je dolazila žena s vrećicom u svakoj ruci. Zaustavila se i obratila nam se, iako
je nikad prije nismo vidjeli.
“Što radite tamo dolje?” rekla je.
“Ništa posebno”, rekao je Geir.
“Bolje da se maknete odatle”, rekla je. “Strmo je i opasno.”
Nastavila je hodati, ali nije skidala pogled s nas, pa smo zaključili da je bolje poslušati je i
nastaviti uz brijeg.
Hvatali smo ravnotežu po rubnjaku sve do Vemundove kuće. Pred kućom je njegova
sestra klečala u pješčaniku i igrala se. Odjeća za kišu bila joj je žuta, kantica plava, lopatica
zelena.
“Idemo prvo k Vemundu?” rekao je Geir.
“Ne idemo”, rekao sam. “Počinjemo s Anne Lisbet.”
Njezino je ime zvučalo električno, tisuće pucketavih kanala otvorilo bi se u meni dok bih
joj izgovarao ime.
“Što je?” rekao je Geir.
“Zašto?” rekao sam.
“Tako si čudan.”
“Čudan? Nisam. Skroz sam normalan.”
Nakon nekoliko koraka uz cestu, s jedne strane prekrivenu vodom koja je tekla nizdol,
toliko tankim da je izgledalo kao da vibrira, a ne teče, ugledali smo kraći kraj kuće gdje je živjela
Anne Lisbet. Stajala je navrh brda, s livadom pred ulazom i drvećem ispod nje. Jedan prozor na
najvišem katu bio je osvijetljen - je li to možda bila njezina soba? Na suprotnoj strani ceste bile
su kuća Myrvangovih i kuća u kojoj je živjela Solveig, ispod njih šuma, zelena, tamna i mokra.
Prošli smo ih i cesta je završavala šljunčanim okretištem na rubu šume. Od njega je vodio prilaz
do kuće Anne Lisbet. Nad ulaznim vratima gorjelo je svjetlo.
“Hoćeš ti pozvoniti?” rekao sam kad smo stali pred vrata. Geir se protegnuo i pritisnuo
zvonce. Srce mi je treperilo. Prošlo je nekoliko sekundi. Onda je njezina majka otvorila vrata. “Je
li Anne Lisbet kod kuće?” rekao sam. “Je”, rekla je.
“Dolazimo iz škole”, rekao je Geir. “Donijeli smo joj zadaću.”
“Baš lijepo”, rekla je ona. “Hoćete li ući?”
Imala je svijetlu kosu i plave oči, izgledala je potpuno drukčije nego Anne Lisbet, ali i
ona je bila zgodna.
“Anne Lisbet!” viknula je. “Imaš posjet iz razreda!”
“Stižem!” viknula je Anne Lisbet odozgo. “Zar nije bolesna?” rekao sam.
Majka je odmahnula glavom.
“Nije više. Zadržali smo je kod kuće još jedan dan, za svaki slučaj.”
“Aha”, rekao sam. Začuli su se koraci po stubama i Anne Lisbet se pojavila na vidiku.
Držala je sendvič u ruci i smiješila nam se punih usta. “Bok!” rekla je.
“Mislili smo da si bolesna”, rekao sam. “Donijeli smo ti zadaću”, rekao je Geir.
Na sebi je imala bijelu pletenu dolčevitu s crvenim uzorkom i plave hlače. Iznad usana
imala je brkove od mlijeka.
“Hoćete se onda igrati sa mnom vani?” rekla je. “Cijeli dan sam u kući. I jučer isto!”
“Može”, rekao sam. “Zar ne, Geire?”
“Pa da”, rekao je Geir.
Obula je bijele čizme i crvenu kabanicu. Majka joj je otišla po stubama.
“Bok, mama!” viknula je Anne Lisbet i izjurila van. Mi smo izjurili za njom.
 “Što ćemo raditi?” rekla je, zaustavila se gdje je završavao šljunak i naglo okrenula prema
nama. “Hoćemo po Solveig?”
Otišli smo. Solveig je izašla, Anne Lisbet je predložila da igramo gumi-gumi pa smo Geir
i ja stajali s gumom oko nogu dok su Solveig i Anne Lisbet skakutale i plesale amo-tamo u
zakučastim uzorcima koje su tako savršeno svladale. Kad sam ja došao na red, Anne Lisbet mi je
pokazala što trebam raditi. Stavila mi je ruku na rame i kao da me struja stresla. Njezine su tamne
oči zasjale. Glasno se smijala kad bih zabrljao i, oh, osjetio sam miris njezine kose kad bi mi
prošla tik uz lice.
Bilo je fantastično. Sve je bilo fantastično. Nebo iznad nas se naoblačilo, u njegovu se
sivilu pojavio tamnomodri ton, stajalo je poput zida nad šumom, i odmah potom počela je kiša.
Navukli smo kapuljače i nastavili igrati. Kapi su nam bubnjale po kapuljačama i tekle niz lice,
šljunak nam je krčkao pod nogama, svjetlo ulične svjetiljke navrh stupa koji je stajao na kraju
okretišta odjednom se upalilo. Malo poslije polako se dovezao neki automobil.
“To je tata!” rekla je Anne Lisbet.
Automobil, volvo karavan, zaustavio se na kraju prilaza i iz njega je iskoračio velik, jak
muškarac s crnom bradom. Mahnuo joj je, ona je odjurila k njemu, on se sagnuo i zagrlio je pa
ušao u kuću.
“Moram sad na ručak”, rekla je. “Što imamo za zadaću?”
Rekao sam joj. Kimnula je, pozdravila nas i otišla u kuću.
“I ja moram ići”, rekla je Solveig, koja je stajala ondje sa svojim tužnim očima i motala
gumi-gumi.
“I mi”, rekao sam.
Kad smo se spustili do križanja, predložio sam da trčimo do trgovine, pa smo to i učinili.
Tada je Geir predložio da ne idemo kući Grevlingveienom niti kroz šumu nego glavnom cestom
do Holteta. Tako smo i učinili. Odande je staza išla uz brežuljak do vijenca, kojim smo onda išli
do kuće. No čim smo prošli njome nekoliko metara, dogodilo se nešto čudno. Cestom je dolazio
autobus, ja sam se automatski okrenuo i na prozoru, samo nekoliko metara od mene, u razini sa
mnom, sjedio je Yngve!
Kog li je to vraga radio? Je li išao u grad? Sad? Što će ondje?
“Bio je to Yngve”, rekao sam. “Sjedio je u busu.”
“Aha”, rekao je Geir, ne pretjerano zainteresiran. Prešli smo travnjak ispred kuće koja se
ondje nalazila i izašli na cestu.
“Bilo je baš zabavno gore”, rekao je Geir.
“Je”, rekao sam. “Hoćemo poslije opet onamo?”
“Da”, rekao je Geir. “Ali možda bolje da nikome ne kažemo. Ipak su to cure.”
“Ne, ne trebamo nikome govoriti.”
S vrha brijega vidio sam da je tatin auto parkiran pred našom kućom. I Geirov je tata
došao kući. Bili su nastavnici i završavali su s poslom ranije nego drugi očevi.
Došao sam do kante za smeće koju sam iskoristio da uđem u kuću.
“Hoćemo nešto drugo?” rekao sam. “Idemo nekamo? Do drveta s ljuljačkom?”
Geir je odmahnuo glavom. “Pada kiša. I gladan sam. Idem doma.”
“Dobro”, rekao sam. “Ajde bok.”
“Bok”, rekao je Geir i odjurio, prema svojoj kući. Zalupio je vratima tako jako da su se
stakla zatresla. Pogledao sam prema kući Gustavsenovih. U kuhinji je gorjelo svjetlo. Jesu li se
vratili kući ili je to samo otac bio ondje? Imali su garažu pa nije bilo moguće procijeniti je li auto
ondje ili nije.
Okrenuo sam se i pogledao uz brijeg. Mariannein tata otvorio je poklopac na kanti za
smeće i ubacio u nju zavezanu najlonsku vrećicu. Na sebi je imao debelu vestu i nije bio obrijan.
Uvijek je izgledao ljutito, ali nisam znao je li, nikad nisam razgovarao s njim niti čuo išta o
njemu. Bio je pomorac i nije ga bilo dobar dio godine. Kad bi došao kući, bio bi kod kuće cijelo
vrijeme.
Zatvorio je vrata ne primijetivši me.
Od križanja je dolazio golemi, žuti kamion s kamenjem u teretnom prostoru. Tlo se
lagano treslo dok je prolazio. Gusti se dim dizao iz njegove ispušne cijevi.
Yngve mi je jednom bio pokazao sliku najvećega vozila na svijetu. Nalazila se u knjizi o
projektu Apollo koju je posudio u knjižnici. Sve na njemu bilo je najveće na svijetu. Bilo je
proizvedeno posebno za prijevoz rakete nekoliko kilometara do mjesta lansiranja. No bilo je
sporo koliko i veliko, jedva jedvice se vuklo, rekao je Yngve.
Najzanimljivije je ipak bilo samo lansiranje. Slike s njega mogao sam gledati koliko god
puta. Jednom sam ga čak gledao i na televiziji. Čovjek bi možda očekivao da raketa izleti s rampe
suludom brzinom, ali nije bilo tako, naprotiv, prvih se metara polako vukla; vatra i dim koji su iz
nje sukljali složili su se ispod nje poput kakva jastuka, na kojem je načas izgledala kao da počiva,
prije nego što je polako krenula, gotovo oklijevajući, uz strahovitu riku koja se čula i na
udaljenosti od nekoliko kilometara. A onda se dizala sve brže i brže, sve dok brzina nije postala
onakva kakvu bi se od nje očekivalo, i poletjela poput strijele ili munje na kristalnoplavu nebu.
Katkada sam zamišljao da raketu ispaljuju odavde iz šume. Skrivenu iza planine potajno
bi je postavili i jednoga bi se dana polako vinula, polako iznad drveća tik ispod nje, bijela i čista
na zelenoj i sivoj pozadini, s oblakom vatre i dima pod sobom, a onda bi ih se oslobodila, načas
nekako ostala lebdjeti nad njima prije nego što bi ubrzala i sve se brže i brže uspinjala na nebo,
dok bi rika njezinih golemih motora odzvanjala među zidovima naših kuća. Bila je to dobra
pomisao.
Polako sam otrčao do kuće, šljunkom do vrata, otvorio ih i počeo se izuvati na otiraču,
kad je tata izašao iz radne sobe. Žurno sam ga pogledao. Nije izgledao naročito ljuto. “Gdje si
ti?” rekao je. “Igrao se s Geirom”, rekao sam. “Nisam te to pitao”, rekao je. “Gdje si bio?”
“Bili smo kod B-Maxa”, rekao sam. “Iza njega.”
“Aha”, rekao je. “Što ste ondje radili?”
“Ništa posebno”, rekao sam. “Igrali se.”
“Još ćeš jedanput onamo”, rekao je. “Trebamo krumpire. Bi li ih mogao otići kupiti?”
“Da”, rekao sam.
Izvadio je novčanik iz stražnjega džepa i izvadio novčanicu. “Da ti vidim džepove”, rekao
je. Ustao sam i izbacio kukove naprijed. Pružio mi je novčanicu. “Stavi je u džep”, rekao je. “I
požuri se.”
“Dobro”, rekao sam. On se vratio u radnu sobu, ja sam ponovno obuo čizme, oprezno za
sobom zatvorio vrata i potrčao uz brijeg.
Yngve je došao kući baš kad smo trebali ići jesti, i stigao je odjuriti u sobu prije nego što
je tata viknuo da je večera gotova. Ispržio je odreske i luk te skuhao cvjetaču i krumpire. Mama
je rekla da ćemo dobiti pomoć za čišćenje, stariju gospođu koja će dolaziti jedanput tjedno, zvala
se gđa Hjellen i trebala je doći već popodne. Mama ju je nazvala s posla, rekla je, zvučala joj je
simpatično. Znao sam da tata ne želi pomoć u kući, jednom je to i rekao, no sad nije rekao ništa,
pa sam zaključio da se očito predomislio.
Veselio sam se što ona dolazi. U onim rijetkim prilikama kad smo imali goste, uvijek je
bilo zabavno, možda zato što bi gosti ispunili kuću nečim novim i drukčijim. A možda je to imalo
veze i s činjenicom da su uvijek posvećivali pažnju meni i Yngveu. “O, to su dakle vaši dečki”,
rekli bi ako nas nikad prije nisu vidjeli, ili “kako su porasli”, ako jesu, a kojiput bi nam postavljali
i pitanja, naprimjer o tome kako nam ide u Školi ili na nogometu.
Kad smo pojeli, šmugnuo sam u Yngveovu sobu. Uzeo je jednu kasetu sa stalka,
Piledriver grupe Status Quo, i pustio je.
“Vidio sam te u autobusu ranije”, rekao sam. “Kamo si išao?”
“U grad”, rekao je.
Legao je na krevet i počeo čitati časopis. “A što si ondje radio?”
“Daj ne gnjavi”, rekao je. “Išao sam kupiti dio za bicikl.”
“Pokvaren je?”
Kimnuo je. Onda me pogledao. “Nemoj nikome reći. Ni mami”, rekao je. “Kunem se”,
rekao sam.
“Sad je kod Franka. Onaj dio na kojem stoji upravljač, znaš, skroz se odlomio. No njegov
tata obećao mi ga je popraviti. Dobit ću ga sutra.”
“Što da te tata vidio?” rekao sam. “U gradu. Ili da te vidio netko tko ga pozna?”
Yngve je slegnuo ramenima i nastavio čitati. Otišao sam u svoju sobu. Nakon nekog
vremena netko je pozvonio na vrata. Pričekao sam da mama siđe u hodnik, a onda izašao iz sobe.
Uskoro se starija, punašna, ili možda prije krupna, žena sijede kose i s naočalama popela po
stubama.
“Ovo je Karl Ove”, rekla je mama. “Mlađi.”
Kimnuo sam joj. Nasmiješila se.
“Ja sam gđa Hjellen”, rekla je. “Bit ćemo dobri prijatelji.” Stavila mi je ruku na rame.
Cijelim mi je tijelom prostrujila toplina. “Stariji, Yngve, u svojoj je sobi”, rekla je mama. “Da
odem po njega?” rekao sam. Mama je odmahnula glavom. “Ne trebaš.”
Počela joj je pokazivati kuću, a ja sam se vratio u sobu. Vani je padao mrak. Kiša je tiho
lupkala po krovu i zidu. Šuštala je i grgljala u olucima. Velike kapi kiše udarale su u prozor i
tekle u stazicama koje nije bilo moguće predvidjeti. Svjetla nekog automobila osvijetlila su
smreku iznad stalka za poštanske sandučiće. To se Jacobsen vraćao s posla. Zeleni sandučići na
metalnom stalku nijemo su svjetlucali na svjetlu. Ne, ne, govorili su. Ne svjetlo, samo ne svjetlo.
Legao sam na krevet i razmišljao o Anne Lisbet. Sutra ćemo opet onamo. Ali prvo ću je vidjeti u
školi! I bilo mi je dovoljno vidjeti je, nije mi trebalo ništa više od sreće koja mi se širi u sve
dijelove tijela. Jednog ću je dana pitati želi li hodati sa mnom. Jednog ću dana biti u njezinoj sobi,
jednog će dana ona biti u mojoj sobi. Iako mi nitko ne smije dolaziti u sobu, ona će doći, sredit ću
to. Pa makar se morali popeti kroz prozorčić!
Sjeo sam za pisaći stol, izvadio knjige iz torbe i napisao zadaću. Gđa Hjellen je otišla, a
onda sam čuo kako Yngve odlazi u kuhinju. Bio je ponedjeljak, a on je počeo peći pogačice ili
vafle svakoga ponedjeljka. Obično bih sjedio u kuhinji s mamom dok bi on to radio, bilo je toplo,
miris pogačica ili vafla bio je divan, i razgovarali bismo o svemu i svačemu. Kad bi Yngve
završio, jeli bismo pogačice s maslacem koji se topio i smeđim sirom, ili pak vafle s maslacem i
šećerom, koji se također topio, i pili čaj s mlijekom. Ponekad, iako ne često, i tata bi nam se
pridružio. Najčešće bi se dosta brzo vratio u radnu sobu.
Brzo sam napisao zadaću, slova sam znao, samo ih je trebalo nadrljati dovoljno, pa sam i
ja otišao u kuhinju. U praznoj je pećici gorjelo svjetlo. Yngve je zasukanih rukava i u pregači
miješao nešto u zdjeli na radnoj plohi. Mama je sjedila i plela.
“Jesi li skoro gotova?” rekao sam i sjeo na svoje mjesto.
“Još dan ili dva”, rekla je mama i povukla vunu, kao da sjedi u čamcu i mušičari, “Ovisi
koliko ću stići.”
“Ja i Geir bili smo danas kod Anne Lisbet i Solveig”, rekao sam.
“Da?” rekla je mama. “Tko je to? Netko iz razreda?”
 Kimnuo sam.
“Sad si se počeo igrati s curama?” rekao je Yngve. “Da, pa?” rekao sam. “Zaljubio si se?”
Oklijevajući sam pogledao mamu pa Yngvea. “Mislim da jesam”, rekao sam. “Pa tek ti je
sedam godina! Ne možeš biti zaljubljen!”
“Nemoj mu se smijati, Yngve”, rekla je mama.
Yngve se zacrvenio i zagledao u zdjelu pred sobom. “Osjećaji su osjećaji, imao ti sedam
ili sedamdeset. Jednako je važno, znaš.”
Nastupila je tišina.
“Ali sigurno neće biti ništa od toga!” rekao je Yngve. “Možda si u pravu”, rekla je mama.
“Ali možeš svejedno osjećati nešto prema nekome, zar ne?”
“I ti si bio zaljubljen u Anne”, rekao sam. “Nisam”, rekao je. “Rekao si da jesi.”
“Hej, hej”, rekla je mama. “Kako napreduje tijesto, je li skoro gotovo?”
“Mislim da jest”, rekao je Yngve.
“Mogu vidjeti?” rekla je mama, odložila pletivo u košaru kraj nogu i ustala.
“Hoćeš li namastiti lim, Karl Ove?”
Pristavila je lončić za topljenje maslaca i pružila mi kist, izvukla lim za pečenje iz ladice
ispod pećnice. Maslac se skuhao, vidjelo se to po boji; u rijetkoj žutoj tekućini bilo je više malih
zaljeva i pojedine velike lagune svijetlo smeđe boje. Ako ga se polako zagrijava, boja postane
zasićenija i čišća. Umočio sam kist u maslac i razmazao ga po limu. Polako zagrijani maslac zna
se zgrušati na kistu pa ga treba povlačiti više nego razmazivati po limu; smećkasti i rijetki
jednostavnije je razmazati. Trajalo je to deset sekundi i lim je bio spreman. Opet sam sjeo, a
Yngve je počeo oblikovati pogačice. Dolje su se otvorila vrata. Trenutak poslije začuli su se tatini
teški koraci na stubama. Uspravio sam se na stolici. Mama je sjela, stavila pletivo u krilo i
pogledala prema vratima kad se tata ondje pojavio.
“Pa vi ste u punom pogonu”, rekao je, zakvačio palce za omčice za pojas i povukao hlače
gore. “Onda će klopa uskoro, ako sam dobro shvatio?”
“Za petnaest minuta”, rekla je mama. “Praviš pogačice, Yngve?” rekao je. Yngve je samo
kimnuo ne dižući pogled.
“Fino, fino”, rekao je tata. Okrenuo se i otišao u dnevnu sobu. Pod je jedva čujno škripao
pod njim. Stao je pred televizor i uključio ga pa sjeo u smeđi kožnati naslonjač.
Prepoznao sam glas. Bio je to onaj tip koji vodi medicinsku emisiju. Bio je pomalo
promukao, nekako hrđav, dolazio je iz lica koje je uvijek bilo zabačeno, kao da govori stropu,
dok su mu oči cijelo vrijeme gledale dolje, kao da usmjeravaju glas na pravo mjesto.
Ustao sam i otišao u dnevnu sobu.
Na ekranu se vidjela otvorena koža, krv i meso, u otvoru plave tkanine.
“To je operacija?” rekao sam.
“Naravno”, rekao je tata.
“Mogu gledati?”
“Da, sigurno nije ništa strašno.”
Sjeo sam na rub kauča. Vidjelo se ravno u unutrašnjost tijela. Bilo je to kao okno u njemu,
koje su otvorenim držale metalne hvataljke, otkrivajući sloj mesa koje je izgledalo kao da je
upravo iz njega istekla krv, i sjajan organ ovijen membranom na dnu, i on prošaran krvlju, a sve
osvijetljeno oštrim, gotovo bijelim svjetlom. Par ruku u gumenim rukavicama kopao je
udomaćeno po svemu tome. Tu i tamo vidio bi se širi kadar. Tada bi postalo jasno da je tkivo
otvoreno na čovjeku koji leži na stolu, potpuno prekriven plavkastom plastificiranom tkaninom, i
da ruke pripadaju liječniku koji se nalazi u središtu kruga od petero osoba u zelenom, od kojih su
dvoje u sredini bili pognuti nad tijelom pod gušterolikom svjetiljkom, a ostalo troje stajalo je oko
njih s pladnjevima s instrumentima i raznim drugim predmetima za koje nisam znao što su.
Tata je ustao.
“Ne, ne dolazi u obzir da to gledamo”, rekao je. “Kako to mogu prikazivati u ponedjeljak
navečer!”
“Mogu ja gledati?” rekao sam.
“Da, ajde dobro”, rekao je i pošao prema stubama.
Membrana organa na dnu pulsirala je. Krv ju je oblijevala i ona ju je polako odlijevala,
nekako se dizala, dok je krv ponovno ne bi preplavila pa bi je ponovno morala ukloniti, ponovno
se morala dignuti.
Najednom sam shvatio da to gledam srce.
Bilo je to tako tužno.
Ne zato što je srce kucalo i nije moglo pobjeći, nije bilo to. Zato što se srce ne bi smjelo
vidjeti, ono treba kucati u tajnosti, skriveno od pogleda; bilo je to jasno, shvatili biste to čim biste
ga vidjeli, životinjicu bez očiju, treba lupati i pulsirati u prsima, samo.
No nastavio sam gledati. Medicinski program bio mi je jedan od najdražih na televiziji,
pogotovo emisije u kojima su prikazivali operacije. Odavno sam bio odlučio da ću biti kirurg kad
odrastem. Mama i tata su to povremeno govorili drugima, to je trebalo biti smiješno jer sam bio
tako malen, ali ja sam to ozbiljno mislio, to sam htio raditi kad odrastem, rezati druge ljude i
operirati ih. Često sam slikao i crtao operacije s krvlju, noževima, medicinskim sestrama i
svjetiljkama, a mama me puno puta pitala zašto slikam i crtam toliko krvi, zašto ne crtam nešto
drugo, kuću, travu i sunce, naprimjer, a znao sam i to, ali nisam to htio. Htio sam crtati ronioce,
jedrenjake, rakete i operacije, a ne kuće, travu i sunce.
Kad je Yngve bio sasvim malen i dok su živjeli u Oslu, rekao je da želi biti smetlar kad
odraste. Baki je to bilo silno smiješno i često je to spominjala. U istom dahu rekla bi i da je tata
kad je bio malen htio postati majstor za sitne popravke. To joj je bilo jednako urnebesno,
ponekad bi joj čak i suze potekle, iako je to ispričala već sigurno sto puta. To da sam ja htio
postati kirurg nije bilo smiješno na isti način, imalo je drugu poruku, no ja sam bio i puno stariji
nego što je bio Yngve kad je rekao da želi postati smetlar.
Korak po korak uklonili su sve hvataljke i cjevčice iz otvora u tijelu. Zatim se na ekranu
pojavio voditelj programa koji je govorio o tome što smo upravo vidjeli. Ustao sam i vratio se u
kuhinju, gdje su se pogačice hladile na pladnju na štednjaku, pokraj njih se dimio lonac s vodom
za čaj, a mama je na stol stavljala tanjure, šalice, noževe i namaze.
***

Sljedeći je dan zahladnjelo i kiša je stala. Lanjske buce bile su mi premalene pa mi je

mama našla debele čarape koje ću nositi u gumenim čizmama. Plava pernata jakna još mi je bila
dobra, pa sam je odjenuo prvi put nakon prošle zime. Zatim plava kapa koju sam, čim sam izašao
iz kuće, nabio toliko nisko na čelo da mi je ležala navrh vidnoga polja poput crna krova. Anne
Lisbet imala je na sebi svjetloplavu pernatu jaknu od glatka i sjajna materijala, za razliku od moje
koja je bila pomalo mat i hrapava, bijelu kapu ispod koje je virila crna kosa, bijeli šal, plave hlače
i par novih novcatih crvenih buca. Stajala je s curama i nije me gledala kad bih pogledao prema
njima.
Boja njezine jakne bila je nevjerojatno lijepa.
I ja sam htio takvu.
Kad smo došli u školu i svi odložili torbe na za to predviđena mjesta, nagovorio sam
Geira da im skinemo kape. On je trebao uzeti Solveiginu, a ja Anneinu. Bila mi je okrenuta
leđima i kad sam joj zgrabio kapu, ona se okrenula i zacviljela. Pričekao sam da nam se sretnu
pogledi, a onda se dao u bijeg. Nisam trčao tako brzo da me ne bi mogla dostići, ali ni tako sporo
da bi svi vidjeli da čekam.
Njezini su koraci odjekivali po asfaltu tik iza mene.
A onda me obgrlila!
Oh! Oh! Oh!
Ona njezina divno debela jakna priljubila se uz moju, ona se nasmiješila i povikala imam
je, imam je, a ja se jednostavno nisam usudio rastegnuti taj trenutak, držeći kapu visoko iznad
nje, moja je sreća bila prevelika, pa sam joj samo dao kapu i stajao posve mirno gledajući je kako
je vraća na glavu i odlazi.
Onda se okrenula i nasmiješila mi se!
A oči, oh, njezine oči, tako crne i lijepe, blistale su!
Bilo je to kao da sam ušao u zonu blještave svjetlosti u usporedbi s kojom sve izblijedi i
izgubi značenje. Zvonilo je, marširali smo stubištem i kroz hodnik, sjeli u klupe, izvadili knjige. I
radio sam što smo trebali, slušao kad smo trebali slušati, brbljao kao i inače, crtao svoje potonule
olupine i plivajuće ronioce, jeo užinu i pio mlijeko, igrao nogomet pod velikim odmorom, sjedio
s Geirom i pjevao u autobusu na povratku kući, trčao u gomili niz zadnji brijeg s torbom koja mi
poskakuje na leđima, cijelo vrijeme prisutan dušom i tijelom, ali nekako istodobno i odsutan, jer
u meni je odjednom postojalo novo nebo, pod čijim su svodom čak i najpoznatije misli i zadaci
djelovali novo.
***

Kad smo kasnije toga dana došli k Anne Lisbet, stajala je usred čopora djece na okretištu
ispred kuće. Dvoje ih je mehanički vitlalo vijačom, koja je udarala o tlo poput biča, a unutra su
ulijetali jedan po jedan, nekoliko puta skočili gore-dolje pa izletjeli, a unutra bi uskočio sljedeći.
Ona je na sebi imala istu kapu i isti šal i nasmiješila nam se kad smo stali pred njih. “Pridružite
nam se!” rekla je.
Stali smo u red. Silno sam je htio zadiviti, samo uletjeti u drhtavi cilindar što ga je uže
opisivalo, ali nisam uspio izvesti više od dva skoka prije nego što me udarilo u nogu pa sam
morao izaći. Geir, koji nije imao pretjerano dobru motoriku nego su mu noge i ruke
nekontrolirano lamatale, držao se začuđujuće dobro. Hop, hop, hop, hop, hop - a onda se bacio
van s toliko snage i predanosti da je morao napraviti par brzih koraka da ne posrne, nalik na
trkača koji se baca u ciljnu ravninu.
Sad će misliti da je Geir bolji od mene.
Te mračne misli nestale su čim je trenutak poslije ona došla na red. Uskočila je u vrtlog
vijače i plesala ondje, kao pravi virtuoz, prebacivala težinu čas na jednu nogu čas na drugu,
gledajući ravno preda se, kao da joj glava nema veze s onime što joj tijelo radi. No čim je iskočila
i više nije trebala biti usredotočena, mene je pogledala i meni se nasmiješila. Jesi li vidio! govorio
je njezin osmijeh. Jesi li me vidio!
Voda koja je pokrivala najveće rupe na okretištu oko nas bila je gotovo žuta. U manjim
lokvama bila je sivo-zelena, gotovo kao i okolni šljunak, samo mrvicu svjetlija. I sjajnija,
naravno. Dolje iz šume žuborio je potok. Čulo se i brujenje nekoga stroja. Nikad nisam bio ondje
pa sam otišao do ruba da pogledam dolje. Od kuće nada mnom, koja se nalazila na rubu šume,
spuštala se široka i poprilično strma litica. Pod njom je bila žuta bara. Iza nje gusto su rasli
borovi. Između njihovih debala vidio sam zelenu baraku i žuti generator. On je brujio.
Tada je iznenada netko počeo bušiti. Nisam vidio tko, ali zvuk, pucketav i monoton, s
krhkim, gotovo pjevnim zvonom metala koji je odjekivao od stijene i pokrivao ga kao veo, nije
bilo moguće zamijeniti, dobro sam ga poznavao.
 Okrenuo sam se i vidio da Geir kima glavom u taktu s uzetom da uhvati ritam prije nego
što će uskočiti. No ovaj put nije uspio, stopalo mu je odmah zapelo i čim su dvije vitlačice
nastavile svoj jednolični posao, on se došetao do mene. Iza njega je Anne Lisbet ulijetala u igru.
No čim je zauzela položaj, uže ju je pogodilo u ruku. Izgledalo je gotovo kao da je to učinila
namjerno.
“Ideš sa mnom, Solveig?” rekla je.
Solveig je kimnula i izašla iz reda. Obje su došle k nama.
“Što ćemo raditi?” rekla je Anne Lisbet.
“Idemo tražiti boce?” rekao sam.
“Da, ajmo!” rekao je Geir.
“A gdje? Gdje to ima boca?” rekla je Anne Lisbet.
“Uz glavnu cestu”, rekao je Geir. “I u šumi iza igrališta. Oko baraka. Ponekad u Nabbenu.
Ne na jesen, doduše.”
“Na autobusnom stajalištu”, rekao sam ja. “I ispod mosta.”
“Jednom smo našli punu vrećicu”, rekao je Geir. “U jarku ispod dućana. Prodali smo ih
za četiri krune!”
Solveig i Anne Lisbet zadivljeno su ga gledale. Ali to s bocama bilo je moj prijedlog! Ja
sam se toga sjetio, ne Geir!
Ne razmišljajući previše, počeli smo se spuštati. Nebo je bilo sivo poput suha betona.
Među drvećem nije bilo ni daška vjetra, sve je bilo potpuno mirno i tmurno, nekako zatvoreno u
sebe. Osim borova; oni su bili jednako otvoreni, slobodni i okrenuti prema nebu kao i uvijek.
Stajali su kao na pauzi. Smreke su se bile okrenule u sebe, zadubljene u svoju tminu.
Bjelogorično drveće, sa svojim tankim deblima i raširenim granama, bilo je tjeskobno i oprezno.
Stari hrastovi, kojih je bilo na padini na suprotnoj strani ceste, prema kojoj smo sad išli, nisu se
bojali, samo su bili osamljeni. No podnosili su osamu, stajali su ondje toliko godina i stajat će još
toliko.
“Tamo je cijev koja ide ispod cijele ceste”, rekla je Anne Lisbet i pokazala prema padini
što se spuštala od ceste. Bila je prekrivena crnicom, nedavno nabacanom jer još nikakvo cvijeće
nije niknulo iz nje.
Otišli smo onamo. I bila je u pravu: ispod ceste nalazila se cijev, betonska, s možda malo
više od pola metra u promjeru.
“Jeste li ikad prošle kroz nju?” rekao sam. Odmahnule su glavama.
“Hoćemo?” rekao je Geir. Nagnuo se s jednom rukom na rubu cijevi i gledao unutra u
mrak.
“Zamislite da zaglavimo unutra”, rekla je Solveig.
“Možemo mi”, rekao sam. “A vi možete prijeći na suprotnu stranu i pričekati nas.”
“Usudite se?” rekla je Anne Lisbet.
“Naravno”, rekao je Geir. Pogledao me. “Tko će prvi?”
“Možeš ti”, rekao sam.
“Dobro”, rekao je on, sagnuo se i gornjim se dijelom tijela uvukao u cijev. Bilo je
pretijesno za puzanje na koljenima, vidio sam, ali ne pretijesno za puzanje na trbuhu. Nakon
nekoliko sekundi migoljenja i prevrtanja nestalo mu je cijelo tijelo. Pogledao sam Anne Lisbet,
sagnuo se i gurnuo glavu u cijev. Vonj truleži, nekako pljesnive, ispunio mi je nosnice. Stavio
sam laktove na betonsku površinu i uvukao ostatak tijela zmijolikim kretnjama. Kad mi je cijelo
tijelo bilo unutra, pridignuo sam se koliko sam mogao i na podlakticama, koljenima i stopalima
na betonu migoljio sam se prema naprijed u mraku. Prvih nekoliko metara Geira sam vidio kao
sjenu pred sobom, no onda je postalo premračno, pa je nestao.
 “Jesi tu?” viknuo sam.
“Da”, odgovorio je,
“Bojiš li se?”
“Malo. Ti?”
“Da, malo.”
Odjednom se sve zatreslo. Zacijelo je to auto ili kamion prošao daleko iznad nas. Što ako
cijev pukne? Što ako se suzi pa se zaglavimo?
Vršci prstiju na rukama i nogama počeli su mi lagano vibrirati od panike. Bio mi je to
poznat osjećaj, znao se pojaviti kad bih se penjao na stijenu i onda se najednom ne bih mogao
pomaknuti. Umirao bih od straha, nepomičan, i ne bih se bio u stanju ni penjati ni spuštati, iako
sam znao da me samo to, samo moje vlastite kretnje mogu izbaviti iz te situacije. Nisam se
mogao pomaknuti, morao sam se pomaknuti, ali nisam mogao, morao sam, nisam mogao, morao
sam, nisam mogao.
“Još uvijek se bojiš?” rekao sam.
“Malo. Jesi čuo auto? Dolazi još jedan!”
Oko mene se ponovno zatreslo.
Bio sam potpuno nepomičan. Na više je mjesta u cijevi bilo vode, počela mi se upijati u
hlače. “Vidim svjetlo!” rekao je Geir.
Pomislio sam na golemu težinu koja je pritiskala cijev. Da je ona debela tek nekoliko
centimetara. Srce mi je lupalo i lupalo. Onda sam odjednom poželio ustati. Potreba da to učinim
silovito je porasla u meni, no naišla je na shvaćanje da to ne ide, beton se ovio oko mojega tijela
poput ovojnice. Nisam se mogao pomaknuti.
Yngve me ponekad znao zajahati dok sam ležao pod poplunom. Držao bi me ondje tako
čvrsto da se uopće ne bih mogao pomaknuti. Poplun bi mi se zapeo oko prsa, ruke bi mi bile
zaglavljene u njegovim rukama, noge bi mi bile ukliještene pod njegovim tijelom i zapetim
poplunom. Radio je to jer je znao da mi je to nešto najgore na svijetu. Radio je to jer je znao da
će me nakon nekoliko sekundi u klinču svladati panika. Da ću skupiti svu snagu ne bih li se
oslobodio, a kad ne uspijem, kad me nastavi potpuno čvrsto držati, počet ću vrištati iz petnih žila.
Vrištao bih i vrištao, kao opsjednut, a i bio sam to, bio sam opsjednut strahom, nisam se mogao
osloboditi, zaglavio sam, potpuno sam zaglavio i vrištao koliko sam dug i širok.
Sad sam osjetio da me to isto steže oko srca.
Nisam se mogao pomaknuti.
Panika je rasla.
Znao sam da ne smijem razmišljati o tome kako se ne mogu micati, nego moram
jednostavno puzati naprijed pa će se sve to rasplinuti. Ali nisam to mogao. Mogao sam razmišljati
jedino o tome kako se ne mogu pomaknuti.
“Geir!” viknuo sam.
“Skoro sam vani!” viknuo mi je. “Gdje si ti?”
“Zapeo sam!”
Nekoliko je trenutaka bilo tiho. Onda je Geir viknuo:
“Mogu ti doći pomoći! Samo da prvo izađem i okrenem se!
Panika je bila gotovo poput daha jer je sad izašla iz mene. Pomaknuo sam podlaktice
naprijed i povukao koljena za njima. Tkanina na leđima pernate jakne zastrugala je po cijevi
iznad mene. Samo nekoliko centimetara iznad nje stajale su tone i tone kamenja i zemlje. Stao
sam. Noge i ruke sasvim su mi omlitavjele. Legao sam.
Što će Anne Lisbet i Solveig sad misliti o meni?
Ne i ne.
 Onda je panika ponovno narasla. Ne mogu se pomaknuti. Zarobljen sam. Ne mogu se
pomaknuti! Zarobljen sam! Ne mogu se pomaknuti!
Negdje u mraku preda mnom nešto se micalo. Odjeća je strugala po betonu. Čuo sam
Geirovo disanje, nije ga bilo moguće promašiti, često je disao na usta.
Ugledao sam ga, bijelo lice u mraku.
“Zaglavio si se?” rekao je.
“Ne”, rekao sam.
Uhvatio me za rukav jakne i povukao prema sebi. Podignuo sam leđa i pomaknuo prvo
jednu ruku naprijed, zatim drugu, pa jedno koljeno pa drugo. Geir se povlačio natraške, cijelo me
vrijeme držeći za rukav i iako me nije on vukao naprijed, jer sam ipak sam puzao, tako sam se
osjećao, i njegovo bijelo lice, šiljasto kao u lisice i neobično usredotočeno, skrenulo mi je misli s
cijevi, mraka i činjenice da se ne mogu micati, pa sam se mogao micati, mic po mic po vlažnom
betonu, koji je bivao sve svjetliji i svjetliji, dok Geir nije izvukao noge iz rupe, a za njima i gornji
dio tijela pa sam i ja mogao izviriti glavom na danje svjetlo.
Anne Lisbet i Solveig stajale su priljubljene kod otvora i gledale me.
“Zaglavio si se?” rekla je Anne Lisbet.
“Da”, rekao sam. “Nakratko. Ali Geir mi je pomogao.”
Geir je otresao prljavštinu s ruku. Onda je pomeo koljena hlača. Ja sam se uspravio.
Prostor pod sivim nebom bio je pregolem. Sve forme bile su oštre poput noža.
“Idemo do Malih Havaja?” rekao je Geir.
“Dobra ideja”, rekao sam.
Bilo je divno trčati po šumskome tlu. Voda u jezercu bila je potpuno crna. Drveće što je
raslo s dvaju otočića bilo je nepomično. Skočili smo svaki na svoj otok. Anne Lisbet i ja na jedan,
Solveig i Geir na drugi.
Usne Anne Lisbet bile su nekako vrlo pokretljive, tako bi se lako uvile u osmijeh, katkada
same od sebe, a tada bi oči ostale nedirnute. Očito su tada slijedile i najmanji impuls misli. Sjetila
bi se nečega, usne bi se, meke i crvene, razmaknule s tvrdih bijelih zuba, ponekad uz usklik ili
koncentraciju sreće u očima, ponekad bez ikakve veze i s čim.
“Vi ste pomorci”, rekla je neočekivano. “I sada nam se vraćate kući. Nismo se dugo
vidjeli. Hoćemo se toga igrati?”
Kimnuo sam. I Geir je kimnuo.
Dvije djevojčice skočile su na kopno i otišle malko dublje u šumu.
“Sad možete doći!” viknula je Anne Lisbet.
Bacili smo vez na kopno, skočili za njim i pošli prema djevojčicama. Ali nismo bili
dovoljno brzi: Anne Lisbet je nestrpljivo cupkala pa potrčala ravno prema meni i kad je stigla do
mene, bacila mi se oko vrata, zagrlila me i priljubila obraz uz moj.
“Tako si mi nedostajao!” rekla je. “O, moj dragi mužu!”
Odmaknula se korak.
“Još jedanput!”
Odjurio sam do jezerca, skočio na otočić, pričekao da Geir stane na drugi pa ponovio
radnju, samo što smo ovaj put trčali djevojčicama najbrže što smo mogli.
Ponovno mi se bacila oko vrata.
Srce mi je lupalo, jer ne samo da sam stajao na dnu šume pod otvorenim nebom visoko
nada mnom, stajao sam i na dnu sebe i gledao gore u nešto svijetlo, otvoreno i sretno.
Kosa joj je mirisala na jabuke.
Kroz tkaninu debele pernate jakne osjetio sam njezino tijelo. Njezin gladak i hladan obraz
uz svoj, gotovo usijan.
 Triput smo to ponovili. Zatim smo pošli dublje u šumu. Nakon samo nekoliko metara
počela se spuštati, a kako je ondje većinom raslo listopadno drveće, tlo je bilo prekriveno
crvenim, žutim i smeđim lišćem, kao pod između golih zidova debala. Negdje je žuborio potok,
čistina se suzivala u stazu što se strmo spuštala prema glavnoj cesti koju nismo vidjeli sve dok
nismo bili nekoliko metara iznad nje.
S druge strane teren se spuštao, iza njega se nalazio kanal, siv poput gline, a nebo koje se
nad njim prostiralo bilo je za nijansu svjetlije.
Automobili su brzo vozili pa smo se držali jarka dok smo išli uz nju. Boce koje smo ovdje
znali naći uvijek su bile nove i sjajne, a one koje smo nalazili u šumi često su bile prekrivene
travom i lišćem koji su se za njih zalijepili; kojiput bismo ih našli pune kukaca pa je, kad bismo
ih podignuli, to bilo kao da podižemo komad tla.
Toga dana, međutim, boca nije bilo nigdje. Kad smo došli do kuće Larsenovih - oronule,
gotovo straćare, što je nekoć bila dio farme, no sad je bila zbijena u kutu između šume i ceste, i
čiji je vlasnik bio nastavnik u istoj školi kao i moj tata i pričalo se da je više puta došao pijan na
posao - prešli smo cestu i šljunčanom padinom spuštali se do Gamle Tybakkena. Usput smo
tražili boce, ali sve malodušnije. Uskoro smo došli do izgrađenog područja. Stare bijele kuće
nalazile su se duboko u starim vrtovima punim voćaka i grmova s bobicama. Zbog jačine boja na
području kojim smo prolazili, sveg lišća koje je bilo sjajno žuto i prodorno crveno, i zagasitosti
svjetla na nebu, pomalo hladna sivila, imao sam osjećaj kao da hodam po dnu limenke, pod
poklopcem neba što su ga držala brda koja su se uzdizala sa svih strana poput zidova.
Nakon nekoliko stotina metara prošli smo pokraj velikoga imanja s livadom koja se
protezala uzbrdo prema šumi. Kuća što je stajala na vrhu bila je iznenađujuće malena s obzirom
na veličinu posjeda. Do nje je vodila šljunčana stazica, a mi smo stali kod poštanskoga sandučića
na njezinu kraju jer je gore, ispred kuće, pokraj velikoga potoka koji je tekao iz šume, stajala
starija gospođa i vukla drvo koje se ondje zaglavilo.
Stablo je bilo možda triput duže od nje, sa Širokom mrežom tankih grana oko sebe.
Nekako je primijetila da stojimo dolje, jer se trenutak poslije uspravila i pogledala prema
nama. Mahnula nam je, ali ne da nas pozdravi, ruku je savila prema sebi, dakle htjela je da
dođemo k njoj.
Odjurili smo uz stazicu, preko mokre, meke livade i stali pred njom.
“Izgledate mi snažni”, rekla je. “Biste li pomogli starici? Htjela sam izvući ovo drvo iz
potoka. Potpuno se zaglavilo.”
Polaskani, bacili smo se na posao. Geir je otišao najbliže vodi što je mogao i uhvatio
jednu granu ondje, ja sam učinio isto na suprotnoj strani, dok su Anne Lisbet i Solveig vukle
samo deblo. Isprva se nije micalo, no onda je Geir počeo vikati Ho-ruk! Ho-ruk! kako bismo svi
vukli istodobno, i malo po malo uspjeli smo ga izvući. Kad smo ga oslobodili, voda je povukla
jedan kraj, tako da je došlo na našu stranu, ali zadržali smo ga i izvukli na suho.
“O, baš krasno!” rekla je bakica. “Puno vam hvala! Sama to nikad ne bih uspjela, znate.
Tako ste jaki! Bravo. Pričekajte, idem po nešto da vam zahvalim.”
Pognute glave pošla je prema kući i nestala kroz vrata.
“Što mislite, što ćemo dobiti?” rekao sam.
“Kekse, možda”, rekao je Geir.
“Ili vrećicu peciva”, rekla je Anne Lisbet. “Barem to moja baka uvijek ima u kući.”
“Ja mislim jabuke”, rekla je Solveig. I kad je to rekla, i ja sam to pomislio, jer je na
suprotnoj strani ceste bilo puno stabala jabuke.
No kad je izašla i pognute glave krenula niz brijeg prema nama, nije imala ništa u rukama.
Zar nije ništa pronašla?
 “Evo”, rekla je. “Ovo vam je u znak zahvalnosti. Tko će pričuvati? To je za sve.”
Pružala nam je kovanicu. Pet kruna.
Pet kruna!
“Ja ću”, rekao sam. “Puno vam hvala!”
“Hvala vama”, rekla je starica. “A sad doviđenja!”
Uzbuđeno smo odjurili niz brijeg. Automatski smo pošli onim putem kojim smo došli,
raspravljajući o tome što ćemo učiniti s tim novcem. Geir i ja htjeli smo odmah u dućan i potrošiti
ga na slatkiše. I Anne Lisbet i Solveig htjele su kupiti slatkiše, ali nisu htjele sada u trgovinu jer
su uskoro morale kući na večeru. Složili smo se da ćemo novac sačuvati za sljedeći dan i onda
kupiti slatkiše.
Kad smo došli do puta, Anne Lisbet i Solveig pošle su kući. Geir i ja nastavili smo
glavnom cestom prema supermarketu. Kad smo se našli pred njim, nismo se mogli suzdržati i
pričekati, kao što smo se bili dogovorili, petak nas je žuljao u džepu, samo smo na to mogli
misliti. Jednostavno nije dolazilo u obzir da pričekamo pa smo odlučili odmah kupiti slatkiše te ih
sačuvati do sutradan i njima iznenaditi Anne Lisbet i Solveig.
Tako je i bilo.
No čim smo kupili slatkiše i pošli prema cesti, naišao je Geirov otac u njihovoj bubi.
Zaustavio se pokraj nas, nagnuo se preko sjedala i otvorio vrata.
“Uskači”, rekao je.
“Može Karl Ove s nama?”
“Ne, ne sad, ne idemo kući. Idemo u grad. Drugi put, Karl Ove!”
“Dobro”, rekao je Geir, Okrenuo se prema meni i onako dramatično šapnuo, “Da nisi jeo
slatkiše!”
Odmahnuo sam glavom i stajao na mjestu sve dok Geir nije sjeo i auto krenuo. Tada sam
odjurio prema betonskoj barijeri, preskočio je, otrčao niz kosinu na igralište, pokraj olupine,
preko nogometnoga terena, kroz šumu i uz rub močvare. Tik prije nego što mi je u vidokrug ušla
naša kuća, stao sam i sve slatkiše koje sam dotad imao u jednoj vrećici rasporedio u četiri džepa
na jakni. Bacio sam vrećicu i istrčao na cestu, duž kraće strane kuće, na kojoj je svijetlio prozor
dnevne sobe, pa na prilaz. Tatin je auto stajao ondje, a uza zid, na uobičajenome mjestu, Yngveov
bicikl!
Mali metalni dio koji je držao upravljač na mjestu imao je posve drukčiji i puno jači sjaj
od metala oko njega. Tati to sigurno nije moglo promaknuti.
Otvorio sam vrata i ušao. Ako se tata pojavi odozgo, samo ću objesiti jaknu kao i inače.
Ako bude u radnoj sobi ili gore u dnevnoj sobi, otići ću s jaknom gore, skriti slatkiše u sobi i
vratiti se dolje s praznom jaknom. Ako tada naiđem na njega i pita zašto hodam u jakni, reći ću
da mi je sila na zahod i da ne mogu čekati.
Unutra je vladala tišina.
Ne. Bio je gore u dnevnoj sobi.
Oprezno sam izuo cipele i pošao kroz hodnik, uz stube i u kupaonicu. Otvorio sam patent,
izvadio pimpek i počeo piškiti. Pustio vodu, oprao ruke hladnom vodom, obrisao ih, pričekao da
prestane šum prije nego što ću otvoriti vrata. Žurno sam pogledao u dnevnu sobu, ništa, ušao u
svoju sobu, pomaknuo poplun u stranu, ispraznio slatkiše iz džepova i pokrio ih poplunom, izašao
u hodnik.
“Karl Ove, jesi li to ti?” rekao je tata iz dnevne sobe.
“Da”, rekao sam.
Izašao je.
“Gdje si bio?” rekao je.
 “Do Gamle Tybakkena s Geirom”, rekao sam. “Što ste radili ondje?”
Usne su mu bile napete. Oči su mu bile hladne. “Ništa posebno”, rekao sam najveselijim
glasom koji sam uspio proizvesti. “Samo smo se malo šetali.”
“Zašto si u jakni?”
“Bilo mi je sila na zahod. Sad ću je skinuti.”
Nastavio sam dolje. On se vratio u dnevnu sobu. Objesio sam jaknu i požurio se gore, nije
mi se sviđala pomisao na to da su slatkiši bez nadzora. Upalio sam malu okruglu metalnu lampu
na pisaćem stolu. Dugačka, uska glava žarulje ispunila je prazan prostor u kojem je obitavala
svojim žutim svjetlom. Sjeo sam na krevet. Poravnao poplun preko slatkiša.
Što sad?
Kroza me su prolazili najraznovrsniji osjećaji. U jednom sam trenutku bio na rubu plača,
u drugom samo što se nisam raspuknuo od radosti.
Uzeo sam knjigu o svemiru koja je nekoć pripadala tati i koju sam posudio kad sam prošli
put bio bolestan. Bila je puna crteža putovanja u svemir kakvima ih zamišljaju u budućnosti. I
opreme astronauta, oblika raketa i površine planeta kako su ih zamislili i nacrtali.
Tata je dolazio hodnikom.
Otvorio je vrata i pogledao me.
Nije davao znak da će ući ili išta reći. Zatvorio sam knjigu i uspravio se. Načas sam
pogledao prema slatkišima.
Nije bilo moguće primijetiti da je nešto ispod popluna. “Što ti je to tu?” rekao je tata.
“Gdje?” rekao sam. “Kako to misliš? Nemam ništa.”
“Pod poplunom”, rekao je tata. “Nemam ništa pod poplunom!” Pogledao me.
Onda je hitro došao do kreveta i maknuo poplun u stranu. “Lažeš mi, dijete!” rekao je.
“Lažeš vlastitom ocu!”
Ščepao me za uho i zavrnuo ga. “Nisam htio!” rekao sam.
“Otkuda ti ti slatkiši? Otkud ti novac da ih kupiš?”
“Dala mi ga je jedna starica!” rekao sam i briznuo u plač. “Nisam napravio ništa loše!
“Starica?” rekao je tata. Još mi je jače zavrnuo uho. “Zašto bi ti neka starica dala novac?”
“Au! Au!” viknuo sam.
“Tišina!” rekao je. “Lagao si mi. Zar nisi?”
“Da. Ali nisam htio!”
“Gledaj me dok razgovaram s tobom. Lagao si?” Podignuo sam glavu i pogledao ga. Oči
su mu sijevale od bijesa. “Da”, rekao sam.
“A sad ćeš mi reći otkud ti novac. Je li jasno?”
“Da, ali dobio sam ga od starice! Pomogli smo joj!”
“Tko?”
“Geir i ja i A...”
“Ti, Geir i tko još?”
“Nitko. Samo ja i Geir.”
“Ti mali lažljivče. Dolazi ovamo.”
Opet me ščepao za uho i istodobno povukao ruku k sebi i natjerao me da ustanem. Jecao
sam i plakao i bio potpuno prazan.
“Dolje u radnu sobu”, rekao je ne puštajući mi uho.
“Nisam... napravio... ništa... loše”, rekao sam. “Do-dobili smo novac.”
Gurnuo je prva vrata tako jako da su udarila u zid. Odvukao me kroz druga u sobu. Pustio
me. “Otkud ti taj novac?” rekao je. “I da mi nisi više lagao!”
“Pomogli smo... jednoj starici.”
 “S čime?”
“Sa... stablom. Stablo je,.. zaglavilo u potoku. Mi smo... ga izvukli.”
“I za to vam je, kao, dala novac?”
“Da.
“Koliko?”
“Pet kruna.”
“Lažeš, Karl Ove. Otkud ti novac?”
“Ne lažem!” viknuo sam.
Zamahnuo je rukom i pljusnuo me. “Ne viči!” procijedio je.
Uspravio se.
“Ali postoji način da to provjerim”, rekao je. “Nazvat ću tu staricu i pitati je li to istina.”
Gledao me u oči dok je to govorio. “Gdje živi?”
“Na... Gamle Ty... bakkenu”, rekao sam.
Tata je otišao do telefona na pisaćem stolu, podignuo slušalicu i utipkao broj. Stavio je
slušalicu na uho.
“Halo”, rekao je. “Ovdje Knausgård. Riječ je o mojemu sinu. Kaže da ste mu danas dali
pet kruna. Je li to točno?” Tišina.
“Ne? Nisu vas danas posjetila dva dječaka? Nisu otišla s pet kruna? Aha, razumijem.
Oprostite na smetnji. Hvala vam. Doviđenja.” Spustio je slušalicu. Nisam vjerovao vlastitim
ušima. Pogledao me.
“Nije vidjela nikakve dječake. I sasvim sigurno nije nikome dala pet kruna.”
“Ali istina je! Dobili smo pet kruna.” Zatresao je glavom.
“Ona nije tako rekla. Tako. Sad je bilo dosta laži. Otkud ti novac?”
Nova bujica suza navirala je u meni. “Od... te... starice!” zajecao sam.
Tata je zurio u mene.
“Dosta je bilo toga”, rekao je. “Sad ćeš baciti te slatkiše u smeće. A onda ćeš ostati u
svojoj sobi ostatak večeri. A onda ću poslije razgovarati s Prestbakmom.”
“Ali nisu moji!” rekao sam.
“Nisu tvoji? A cijelo vrijeme mi govoriš da si dobio pet kruna! Sad ipak nisu tvoji?”
“I Geirovi su”, rekao sam. “Ne mogu ih baciti.” Poluotvorenih usta, tata me strijeljao
pogledom. “Učinit ćeš što ti kažem”, rekao je na kraju. “A sad više ne želim čuti ni riječ od tebe.
Je li jasno? Kradeš, lažeš i povrh svega mi još i prkosiš! Tako. A sad se gubi gore.”
S njim iza leđa otišao sam u sobu, skupio sve slatkiše u ruke, bacio ih u kantu za smeće u
kuhinji i vratio se u svoju sobu.
Te jeseni i zime bili smo kod Anne Lisbet i Solveig kad god smo mogli. Tumarali smo u
mraku i igrali se, u vodonepropusnoj odjeći koja je sjajila od kiše u sjaju naših džepnih svjetiljki,
koje su stvarale male tunele svjetla u šumi ispod njihovih kuća, sjedili u njihovim sobama, crtali i
slušali glazbu, odlazili u tvornicu čamaca i do tamošnjega velikog mola, iza u brda, gdje nitko od
nas prije nije bio, spustili se u šumu ispod mosta gdje se nalazio golem betonski temelj.
Jedne subote otišli smo na ono tajno smetlište. Bile su jednako oduševljene kao i mi, i
Geir i ja odvukli smo četiri fotelje, stol, svjetiljku i komodu u šumu, gdje smo od njih napravili
dnevnu sobu i bilo je zaista fantastično, jer bili smo vani u šumi, na suncu, a opet u dnevnoj sobi,
i bili smo sa Solveig i Anne Lisbet.
Treperenje kad bih je ugledao nije nikad popustilo, bila je tako lijepa da me boljelo
gledati je. Njezina svjetloplava debela pernata jakna od glatke tkanine. Bijela kapa. Vuneni rub
navrh njezinih gumenih čizama. Njezino lice kad bi nas iz nekog razloga strogo pogledala. Njezin
osmijeh, blistav poput tisuću milijuna dijamanata.
 Kad je počeo padati snijeg, lutali smo u potrazi za prikladnim mjestima s kojih bismo
skakali, gdje bismo se sanjkali ili kopali rupe. Njezini topli, rumeni obrazi, lagan ali prepoznatljiv
miris snijega koji se mijenjao ovisno o temperaturi, no koji je svejedno bio posvuda oko nas; sve
moguće opcije koje smo imali na raspolaganju. Jednom se među drvećem skupila gusta magla,
zrak je bio pun vlažne izmaglice, a mi smo na sebi imali nepropusnu odjeću koja je bila toliko
glatka da na snijegu nije bilo nimalo trenja pa smo klizili po njemu kao tuljani. Popeli smo se
navrh brijega, ja sam legao, Anne Lisbet mi je sjela na leđa, a Solveig na Geirova, i tako smo se
spuštali na trbuhu sve do dalekoga dna. Bio mi je to najbolji dan u životu. Ponavljali smo to
unedogled. Osjećaj njezinih nogu koje su mi stiskale leđa, način kako mi se čvrsto držala za
ramena, njezini usklici kad bismo ubrzali, divno klupko u kojem smo završili kad bismo došli do
dna i isprevrtali se tako da su nam se ruke i noge ispreplele. Cijelo to vrijeme magla je
nepomično stajala između mokrih, tamnozelenih smreka, a izmaglica u zraku slegla nam se na
koži lica poput tankog sloja.
Otkrili smo mnoga nova mjesta te zime, naprimjer listopadnu šumu ispod ceste što je išla
oko cijeloga naselja i iznad Finine postaje, dvaju mjesta što su nam prije u svijesti bila potpuno
razdvojena, no odjednom su postala povezana. Stari makadam, koji se spuštao onamo i čijim smo
zadnjim dijelom prije išli kad smo trebali na Finu, imao je i gornji dio, ondje su živjela djeca koju
nikad prije nismo vidjeli, imali su i nogometni teren u šumi, mali, istinabog, ali s pravim
golovima. Ili ulicu ispod one u kojoj su živjele Anne Lisbet i Solveig, gdje su kuće na vrhu ulice
bile nadomak njihovim kućama. Pokazalo se da je Dag Magne, koji je išao s nama u razred, bio
Solveigin susjed. Iznenadilo nas je da su im kuće tako blizu, pripadale su različitim svjetovima, a
između njih je bio pojas šume. Vjerojatno nas je ta šuma zavarala. Na tom je dijelu bila široka
možda dvadeset-trideset metara, ali predstavljala je nešto toliko drukčije od kuća da smo imali
osjećaj da je udaljenost bila više stotina metara. Tako je bilo po cijelom naselju, i ne samo ondje,
bilo je tako i kod smetlišta, jer ako ste išli daleko cestom od Færvika i niste skretali udesno na
cestu prema Hoveu nego nastavili ravno, što gotovo nitko nije radio, odjednom ste bili ondje. A
ako biste skrenuli desno na kraju dugačkoga ravnoga poteza na cesti koja je vodila na istok prema
školi, samo nekoliko stotina metara dalje smetlište se vidjelo između drveća u punom sjaju.
Područja koja su nam prije bila izolirana, svjetovi za sebe, takoreći, odjednom su nam postala
povezana.
Drugo iznenađenje bilo je to da je gđa Hjellen, naša kućna pomoćnica, stanovala u kući
do Anne Lisbet, zajedno s mužem. Nisu imali djece i uvijek joj je bilo drago kad bi joj netko
došao, pa sam znao odlaziti k njoj i sam i s njih troje. Kad bi čistila kod nas, pričao bih joj sve i
svašta, čak i ono što nisam govorio mami i tati. Naučila me otvoriti ulazna vrata ključem koji sam
dobio - trebalo ga je malko izvući kad ga se gurne do kraja pa onda okrenuti.
Tako sam se gđi Hjellen povjerio kad je jedna od kamenčuga koje smo s vremena na
vrijeme bacali na aute naposljetku pogodila metu. Ja sam je bio bacio. Stajali smo kod zelene
ograde. Geir je upravo bio gađao svoj auto, kad sam ja podignuo kamen i pričekao da dođe
sljedeći auto. Kamen je bio veći od moje ruke i tako težak da sam ga više ispustio nego bacio.
Eno, auto u zavoju. Juri ravninom. Sad!
Kamen je zaplovio kroz zrak. Čim je počeo padati, znao sam da će pogoditi. Ali da će
tresak u krov biti tako glasan, to nisam očekivao. Niti da će trenutak poslije zacviljeti kočnice i
zakočene gume proklizati na asfaltu.
Geir me prestravljeno pogledao.
“Bjež’mo!” rekao je.
Uspuzao je po kamenju, pojurio preko ceste, popeo se na brijeg i nestao.
Potpuno paraliziran, ja sam ostao stajati. Jednostavno se nisam mogao pomaknuti. Bilo
me previše strah. Čak ni kad sam čuo da su se dolje zalupila vrata, da je motor startao i da je auto
krenuo cestom prema mjestu na kojem sam stajao, nisam se pomaknuo.
Pola minute poslije auto je došao cestom. Dok su mi suze tekle niz lice a noge se tresle
toliko da sam jedva na njima stajao, gledao sam kako se zaustavlja na cesti tri metra iznad mene.
Vozač nije tek otvorio vrata i iskoračio, zamahom ih je otvorio i iskočio van, crven u licu od
bijesa. “Ti si bacio onaj kamen?” viknuo je, već silazeći nasipom. Kimnuo sam.
Zgrabio me za obje miške i protresao me.
“Je li ti jasno da sam mogao poginuti? Da je taj kamen pogodio vjetrobransko staklo! Je li
ti to jasno? I ovako je auto uništen! Znaš li ti koliko košta poravnavanje krova? O, skupo će te to
koštati!”
Pustio me.
Plakao sam toliko da nisam ništa vidio. “Kako se zoveš?” rekao je. “Karl Ove”, rekao
sam. “I prezime!”
“Knausgård.”
“Živiš li ovdje?”
“Ne.”
“Gdje onda živiš?”
“U Nordåsen Ringvei”, rekao sam.
Uspravio se.
“Čut ćeš me ti još”, rekao je. “Točnije, tvoj otac će me čuti.”
U hipu se popeo nasipom tim svojim dugim nogama, sjeo u auto, opet jako zalupio
vratima i odjurio uz brijeg.
Sjeo sam na pod jecajući. Napustila me svaka nada.
Trenutak poslije Geir je viknuo nešto s imanja iznad ceste. Dotrčao je dolje, pun pitanja o
tome što se dogodilo i tko je što rekao. Znao sam da mu je drago što sam ja bacio taj kamen i da
sam rekao svoje ime. No prije svega htio je znati zašto nisam pobjegao. Ta imali smo dovoljno
vremena da nestanemo. Da sam pobjegao, čovjek me nikad ne bi uhvatio i nikad ne bi saznao da
sam ja bacio kamen.
“Ne znam”, rekao sam brišući suze. “Ali nisam mogao. Odjednom se nisam mogao
pomaknuti.”
“Hoćeš li reći svojima doma?” rekao je Geir. “To bi bilo najbolje. Ako im kažeš što je
bilo, bit će ljuti, ali će ih proći. Ako ne kažeš ništa, a on nazove, bit će gore.”
“Ne usudim se”, rekao sam. “Ne mogu im reći.”
“Jesi li mu rekao tatino ime?”
“Ne. Samo svoje.”
“Ali ti nisi u telefonskom imeniku!” rekao je. “Trebao bi nazvati tvojeg tatu. A njegovo
ime mu nisi rekao!”
“Nisam”, rekao sam i povratio nadu.
“Onda im ni u ludilu ne smiješ reći”, rekao je Geir. “Možda na kraju ne bude ništa!”
Kad sam došao kući, gđa Hjellen je bila ondje. Vidjela je da sam plakao pa me pitala što
je bilo. Zamolio sam je da mi obeća da neće nikome reći. Obećala je. Onda sam joj ispričao.
Pogladila me po obrazu i rekla da bi najbolje bilo da im sve kažem. Ali ne usudim se, rekao sam
joj i na tome je ostalo. Svaki put kad je sljedećih dana telefon zazvonio, protrnuo bih od straha,
najvećega koji sam dotad bio osjetio. Velik se mrak nadvio nad te dane. No nijedanput nije zvao
on, uvijek netko drugi, pa sam počeo vjerovati da će sve to proći i nestati samo od sebe.
Onda je nazvao.
Telefon je zazvonio, tata se dolje javio, prošle su možda tri minute prije nego što je
škljocnulo u aparatu na katu, što je značilo da je prekinuo razgovor. Popeo se po stubama, koraci
su mu zvučali odrješito i odlučno. Išao je k mami. Razgovarali su povišenim tonom. Sjedio sam
na krevetu i plakao. Nekoliko minuta poslije otvorila su se vrata moje sobe. Oboje su ušli. To se
nikad nije događalo. Lica su im bila smrknuta i ozbiljna.
“Nazvao me sad jedan čovjek, Karl Ove”, rekao je tata. “Rekao je da si bacio veliki
kamen na njegov auto i uništio mu krov. Je li to istina?”
“Da”, rekao sam.
“Kako si mogao napraviti takvo što?” rekao je. “Što je tebi? Mogao si ga ubiti! Razumiješ
li ti to? Razumiješ li koliko je to ozbiljno, Karl Ove?”
“Da”, rekao sam.
“Da je taj kamen pogodio vjetrobransko staklo,” rekla je mama, “mogao je sletjeti s ceste
ili u neki drugi auto. Mogao je poginuti.”
“Da”, rekao sam.
“Sad ja moram platiti popravak. Koštat će to nekoliko tisuća kruna. A nemamo toliki
novac!” rekao je tata. “Otkud da ga izmislim?”
“Ne znam”, rekao sam. “O, prokleto dijete!” rekao je i okrenuo se.
“A onda još nisi ništa rekao”, rekla je mama. “Prošlo je tjedan dana otkad se to dogodilo.
Moraš nam reći kad se takve stvari dogode, znaš. Moraš mi to obećati.”
“Da”, rekao sam. “Ali rekao sam gđi Hjellen.”
“Gđi Hjellen?” rekao je tata. “A nama nisi?”
“Da.”
Prostrijelio me onim svojim hladnim, srditim pogledom. “Zašto si to napravio?” rekla je
mama. “Kako si mogao baciti kamen na auto? Sigurno si znao da je to opasno?”
“Nismo mislili da ćemo pogoditi”, rekao sam. “Mi?” rekao je tata. “Bilo vas je više?”
“I Geir je bio”, rekao sam. “Ali ja sam bacio kamen koji je pogodio auto.”
“Izgleda da ću morati porazgovarati i s Prestbakmom”, rekao je tata i pogledao mamu.
Okrenuo se prema meni.
“U kazni si i ne smiješ iz kuće danas i još dva dana. Nema džeparca ovaj i sljedeći tjedan.
Jasno?”
“Da”, rekao sam.
Onda su izašli.
Sve je prošlo. Čak i to. Sve je bilo mračno od samoga događaja pa do razrješenja, kad je
sve izgledalo normalno izvana, ali nije bilo, što je bilo grozno. Kad je sve podrhtavalo iza statične
fasade svakodnevice. Jednom, otprilike godinu prije, zbog slične sam situacije pobjegao od kuće.
Tada nesreću nije izazvao kamen nego nož. Sva su druga djeca imala izviđački nožić, samo ja
nisam. Bio sam premalen i previše neodgovoran. No tada, kao na nekoj ceremoniji, tata mi je
jedan dan uručio nož. Vjeruju mi, rekao je. Krio sam razočaranje jer mi je kupio ženski nož;
činjenica da je izviđač nacrtan na koricama imao suknju a ne hlače bila je nešto što se nije moglo
očekivati od odraslih da primijete, i sreća zbog noža ipak je prevladala jer sam sad mogao rezati,
rezbariti, sjeckati i bacati zajedno s ostalima. Samo nisam smio dopustiti da vide korice. Već
istoga dana izrezbario sam mač s Leifom Toreom. Dugačak komad drveta što sam ga zašiljio
poput šila na jednom kraju, i kraći komad što sam ga pribio kao držak, S mačevima u ruci
tumarali smo po naselju. Primijetili smo dvije djevojčice s lutkama u kolicima, pratili ih iz
prikrajka neko vrijeme da bismo onda krenuli u napad; pravili smo se da smo mi gusari, a one
brodovi, i mačevima više puta probili tkaninu krova na kolicima. Djevojčice su vrištale i vikale,
mi smo se povukli, rekle su da će nas tužiti, mi smo se prepali zbog toga što smo učinili i držali ih
na oku. Prvo su otišle svojim kućama, onda su izašle i pošle prema kući Gustavsenovih i prema
našoj kući. U smrtnom strahu od posljedica, odlučili smo pobjeći. Popeli smo se na planinu, otišli
u šumu na njezinu vrhu i išli njome dokle smo mogli, drugim riječima, do litice iznad Tjenne. Ni
Leif Tore ni ja nismo prije bili ondje. Bilo je to daleko od kuće i mislio sam da bismo mogli
ondje prespavati pa sutradan poći dalje. Sjeli smo na rub i gledali panoramu. Sunce je bilo nisko
iza nas, krajolik što se pružao pred nama bio je gotovo zlatan na suncu. Sjedili smo ondje možda
pola sata. Onda je Leif Tore htio poći kući. Gladan je, rekao je. Pokušao sam ga odgovoriti, ta
pobjegli smo od kuće, ne možemo se sad vratiti, no on je bio uporan, nipošto nije htio spavati na
otvorenom, a ja, koji sam se bojao mraka, nipošto nisam htio spavati na otvorenom sam, pa sam
se vratio s njim. Tata me čekao u dvorištu kad sam se vratio. Čvrsto me zgrabio za nadlakticu i
odvukao u moju sobu, gdje sam za kaznu morao ostati. Nožić mi je zaplijenjen, iako nisam
upotrijebio njega nego mač. Nisu razumjeli razliku. Sjeći nožem bilo mi je nezamislivo. Mač je
bio drven, njime smo sjekli, on je trebao biti oduzet. No uzeli su nož. Čuo sam kako razgovaraju
o tome. Vidi, tata je bio rekao, pogledaj korice, uništene su. Mislio je na sve one rupe koje sam
napravio ne bih li prikrio suknju izvidačice i shvatio ih kao znak neopreza i nezrelosti. Dok sam
sjedio u svojoj sobi u kazni toga i sljedećega dana, gledao sam Leifa Torea kako se vani igra.
Dobio je pljusku od oca i to je bio kraj priče. Pljuske mu nisu značile ništa.
No to je prošlo. Sve je prošlo. Djevojčice su dobile nova kolica, vozač je dobio novi krov,
kazna je prošla, džeparac se vratio, navečer bi cesta ispred kuće bila puna djece, a šuma ispod nje
bila je uvijek otvorena, danju i noću, zimi i u proljeće. Anne Lisbet i Solveig nikad nisu dolazile
k nama, uvijek smo mi išli k njima, i tako smo imali dva svijeta: jedan pred našim kućama, gdje
smo se pridruživali velikim društvima djece što su se ondje okupljala svake večeri, igrali
nogomet, igrali se na cesti, gradili skloništa od pruća dolje u šumi, trčali naokolo i gurali nos u
svaki kutak naselja, a kad je došla zima i sve se zaledilo, odlazili smo klizati na Tjennu, gdje su
divni zvuči noževa klizaljki na ledu, što su odjekivali od niske litice do koje je sezalo klizalište,
svaki dan ispunjali takvom intenzivnom radošću, a drugi svijet kod njih na brdu, gdje je sve
izvana nalikovalo na ono što smo imali kod kuće, jer i ondje je sve bilo puno djece koja su se
bacala u sve moguće, i ondje se igrao nogomet na cesti, igralo se u mraku, i ondje se igrao
gumi-gumi i preskakalo uže, i ondje se išlo klizati kad bi se vode smrznule, i na skijanje kad bi
pao snijeg, no ipak je bilo drukčije. Radost je nekako bila u nečem drugom, ne u tome što smo
radili nego u tome s kime smo to radili. Toliko je snažna bila ta radost da bi se često javila i kad
njih nije bilo. Jedne večeri igrali smo stolni tenis u garaži Daga Lothara, jedne večeri motali smo
se oko baraka pokraj nove ceste u šumi, jedne večeri sjedili smo u Geirovoj sobi i igrali halmu,
jedne sam se večeri svlačio pokraj kreveta i iznenadna pomisao na Anne Lisbet i cijelo njezino
biče mogla me pogoditi tolikom snagom da bi mi se zavrtjelo od sreće i čežnje. Osim toga, nije
taj osjećaj bio samo zbog nje, bio je i zbog njezine lijepe majke i njezina oca širokih ramena, koji
je bio ronioc i imao par žutih boca s kisikom u kupaonici u podrumu, zbog njezine mlađe sestre i
mlađega brata, svih soba u njihovoj kući i fina mirisa koji ih je ispunjao. Zbog svega što je imala
u svojoj sobi, toliko drukčijega od onoga čime je bila ispunjena moja: mnogo lutaka, odjeće za
lutke, puno ružičaste boje i puno tila. I zbog onoga što bismo zajedno radili, što su njezina sreća i
strast pojačavali i obasjavali. Možda pogotovo u školi, gdje smo se držali za sebe sve dok nas
određena situacija ne bi spojila, možda u krugu u koji smo stali da zaigramo Ide maca oko tebe pa
bi ona ispustila maramicu iza tebe, ili kad bismo se igrali Laste prolaze i kad bi na kraju mene
obujmila oko struka i ostala tako, ili kad bih je lovio kad bismo se igrali lovice i ona bi namjerno
usporila da je lakše uhvatim. Oh, da se mene pitalo, mogao sam trčati za Anne Lisbet cijeli život
samo da bih je na kraju mogao zagrliti.
***
 Jesam li znao da to ne može potrajati?
Ne, nisam. Mislio sam da će to trajati zauvijek. Proljeće je stiglo, a s njim i lakoća: jedan
dan obuo sam nove tenisice, i trčanje u njima, nakon što sam pola godine klipsao naokolo u
čizmama i gležnjačama, bilo je kao da letim. Skijaške hlače i pernate jakne, u kojima su sve
kretnje bile naporne i nezgrapne, zamijenile su lagane hlače i lagane jakne. Rukavice, šalovi i
kape su pospremljeni. Skije, klizaljke, sanjke i tobogani stavljeni su u drvarnice i garaže, iz njih
su izvađeni bicikli i nogometne lopte, a sunce, koje je dugo bilo nisko na nebu i čije su zrake bile
samo za oko, penjalo se svakim danom sve više i više, pa je uskoro postalo dovoljno toplo da
bismo jakne ujutro odjenuli pa ih pospremili u torbe kad bismo se vraćali iz škole sredinom dana.
No najveći glasnik proljeća od svih bio je miris zapaljena sijena i granja koji se tih tjedana širio
naseljem. Svježe večeri, plavkasti mrak, hladnoća što se dizala iz jaraka gdje je još bilo ostataka
snježnih nanosa, tvrdih poput leda i s usađenim šljunkom, stalan žamor sve djece koja su bila
vani, neki trčeći za loptom, neki vozeći bicikl u jarke i iz njih ili paradirajući po pločniku, sve je
odisalo životom i lakoćom, postojalo je samo trčanje, samo vožnja biciklom, samo vikanje, samo
smijanje, sve uz bockav ali nekako raskošan miris goruće prošlogodišnje trave, što je odjednom
odasvud ulazio u nosnice. S vremena na vrijeme odjurili bismo gore i gledali niske zbijene
plamenove što su sličili narančastim valićima, gotovo vlažni u svojem večernjim mrakom
pojačanom intenzitetu boja, pod budnim okom neke ponosne majke ili oca, često s grabljama
preko ramena i rukavicama na rukama, poput kakvih vitezova niže srednje klase. S vremena na
vrijeme čuvali su pravi pravcati kriješ, gdje se palilo sve smeće što se u vrtu skupilo tijekom
zime. Što je to tako zanimljivo u vatri?
Ona je ovdje bila tako strana, tako duboko arhaična da se ništa u vezi s njom nije dalo
povezati s okolinom u kojoj se pojavila: što je vatra radila pokraj kamp-prikolice Gustavsenovih?
Što je vatra radila pokraj dječjega bagera Anne Lene? Što je vatra radila pokraj natopljene,
izblijedjele vrtne garniture Kanestramovih?
U svim mogućim nijansama žute i crvene protezala se u nebesa, proždirala pucketajuće
smrekove grane, topila plastiku što je cvrčala, skakala uvis čas ovdje čas ondje u potpuno
nepredvidljivim uzorcima, lijepima koliko i nevjerojatnima; što su oni radili ovdje, među nama
običnim Norvežanima tih običnih večeri u sedamdesetima?
S vatrom je na vidjelo dolazio jedan drugi svijet, koji je s njom i odlazio. Svijet je to vode
i vatre, zemlje i kamena, sunca i zvijezda, oblaka i neba, svega onoga staroga što je oduvijek
ovdje i što je oduvijek bilo ovdje, i na što čovjek stoga ne misli. No vatra je dolazila, viđalo je se.
A kad biste je jednom vidjeli, niste je mogli ne vidjeti posvuda: u svim kaminima i pećima, u
svim tvornicama i radionicama, i u svim autima koji su vozili po cestama i koji su navečer stajali
u garažama i pred kućama, jer i u njima je gorjela vatra. I auti su duboko arhaični. Ta silna starost
nalazi se zapravo u svim stvarima, od kuća, koje su bile zidane ili drvene, do vode što je cijevima
tekla u njih i iz njih, no budući da se sve događa kao prvi put sa svakim naraštajem, i budući da je
taj naraštaj raskinuo s prošlim, ležalo je to daleko u svijesti, ako je uopće ondje, jer u našim
glavama nismo bili tek moderni ljudi sedamdesetih nego je i naša okolina bila moderna okolina
sedamdesetih. A naši osjećaji, što su strujali svakime od nas koji smo živjeli ondje tih proljetnih
večeri, bili su moderni osjećaji, bez ikakve druge povijesti osim naše vlastite. A za nas koji smo
bili djeca značilo je to da nije bilo povijesti. Sve se događalo prvi put. Nikad nismo pomislili da
bi i osjećaji mogli biti stari, možda ne tako stari kao voda i zemlja, ali jednako stari kao i ljudski
rod. O ne, pa zašto bismo? Osjećaji koji su kolali našim prsima, koji su nas nagonili da vičemo i
vrištimo, smijemo se i plačemo, bili su nešto što smo samo mi imali, samo smo mi bili takvi,
otprilike kao što hladnjak ima svjetlo koje se upali kad se otvore vrata, ili kao što kuće imaju
zvonce koje se oglasi kad ga netko pritisne.
 Jesam li zaista mislio da će to potrajati?
Da, jesam.
Ali nije potrajalo. Jer jednoga dana potkraj travnja rekao sam Anne Lisbet da ćemo doći
poslije škole, a ona je rekla da ne možemo doći. “Zašto ne?” rekao sam. “Netko drugi dolazi”,
rekla je.
“A tko?” rekao sam. Mislio sam da možda dolazi neki stric ili teta.
“To je tajna”, rekla je i nasmiješila se onim svojim lukavim osmijehom.
“Netko iz razreda?” rekao sam. “Marianne ili Sølvi ili Unni?”
“To je tajna”, rekla je. “Ne možete doći. Ajde bok!”
Otišao sam Geiru i ispričao mu što je ona rekla. Dogovorili smo se da ćemo otići onamo i
špijunirati ih. Kad je škola završila i nakon što smo kod kuće ostavili školske torbe, posli smo k
njima drugim putem, presjekli kroz gradilište dolje u šumi, gdje su sad već bili postavljeni temelji
za prve kuće, prikrali se između drveća, preko močvare i do okretišta između njihovih kuća.
Nije bilo nikoga.
Zar su bile unutra?
Nismo mogli pozvoniti, pa nismo ni trebali biti ovdje. Geir se genijalno sjetio da
pozvonimo Vemundu. Otvorio je i stao na vratima s glupim izrazom na onom svom okruglom
licu. Da, nedavno su sišle niz brijeg.
Same?
Ne, s još dvoje.
S kime to?
Ne zna, nije vidio.
S dečkima ili curama?
Dečkima, mislio je. Isprva je bio mislio da smo to bili mi, budući da smo tako često
dolazili, no sad je shvatio da je to očito bio netko drugi!
Nasmijao se. I Geir se nasmijao.
Tko li je to mogao biti?
I što su radile s njima?
“Dođi, idemo za njima”, rekao sam Geiru.
“Ali nisu htjele da dođemo”, rekao je Geir. “Nećemo radije ostati malo kod Vemunda?”
Pogledao sam ga razrogačenim očima. “Dobro”, rekao je.
“Nemoj reći drugima”, rekao sam Vemundu, Kimnuo je, a onda smo otišli preko njihova
dvorišta na cestu. Gdje bi mogli biti?
Tko zna, mogli su otići skroz do dućana. No nešto mi je govorilo da su ostali blizu kuće.
Ušli smo u ulicu ispod njihove. Trebalo bi ih biti lako vidjeti i čuti, ta bilo ih je četvero.
“Hoćemo ovdje gore?” rekao sam i stao na križanju s cestom prema njihovoj i ulici Daga
Magnea.
Geir je slegnuo ramenima.
Uspinjali smo se blagom šljunčanom uzbrdicom. Kuća Daga Magnea nalazila se u maloj
udubini. Garaža je stajala pokraj nje, puna bicikala, alata i automobilskih guma. Ispod verande
bilo je naslagano drvo za potpalu.
Kad smo došli do vrha brdašca, Dag Magne stajao je na prozoru na kraćoj strani kuće i
gledao nas. Kako ne bi pomislio da idemo k njemu, presjekli smo preko njihova dvorišta ne
pogledavši ga i spustili se u šumu na drugoj strani. Bilo je proljeće, trava koja je tako dugo bila
gotovo bijela počela je zelenjeti, ali lišće na stablima još nije propupalo pa smo vidjeli duboko u
mladu listopadnu šumu.
Netko je bio ondje. Daleko, pod kosinom pokraj Solveigine kuće, vidio sam kako se miče
nešto plavo i crveno.
“Eno ih”, rekao je Geir.
Stali smo i bili potpuno tihi.
Uzbuđeno su se smijale i razgovarale.
“Vidiš li tko je to?” rekao sam tiho.
Geir je odmahnuo glavom.
Prišli smo bliže. Cijelo smo se vrijeme skrivali iza drveća, koliko smo mogli, a kad smo
došli na udaljenost od dvadeset metara, čučnuli smo iza jednoga velikoga kamena.
Provirio sam i pogledao prema njima.
S njima su bili Eivind i Geir B. Eivind i Geir B.
Sto mu gromova! Eivind i Geir B., pa oni su išli s nama u razred! Bili su susjedi i najbolji
prijatelji i živjeli su iznad Sverrea, koji je živio odmah iznad Siv, čiju smo kuću vidjeli iz naše
ulice.
Koja je bila razlika između nas i njih?
Pa nije bilo gotovo nikakve razlike!
Oni su bili najbolji prijatelji, mi smo bili najbolji prijatelji. Eivind je bio među najboljima
u razredu, ja sam bio među najboljima u razredu. I Geir B. i Geir samo su se družili s nama.
No Eivind je bio zgodniji od mene. Imao je kovrčavu kosu, visoke jagodice, uske oči. Ja
sam imao isturene zube i isturenu stražnjicu. I bio je jači od mene.
Sad se objesio na sasušeno stablo i pokušao ga slomiti. Geir B. stajao je s druge strane i
gurao stablo svom snagom. Anne Lisbet i Solveig stajale su i gledale.
Pravili su se važni pred njima.
O sto mu gromova!
Što da napravimo? Da odemo k njima i jednostavno se pravimo da ništa nije bilo? Da se
družimo svi šestero? Okrenuo sam se Geiru. “Što ćemo?” šapnuo sam.
“Ne znam”, šapnuo je on meni. “Možda da ih razbijemo?”
“Ha-ha”, šaptao sam. “Jači su od nas.”
“Pa ne možemo ležati ovdje cijeli dan”, šapnuo je.
“Da odemo, onda?” rekao sam.
“Da, hajdemo.”
Jednako oprezno kao što smo i došli, odšuljali smo se natrag. Kad smo došli do križanja,
Geir je pitao hoćemo li k Vemundu. “Ja sigurno neću!” rekao sam. “Ja ću svejedno ići”, rekao je.
“Bok.”
“Bok.”
Nakon nekoliko metara okrenuo sam se i pogledao za njim. Pronašao je granu kojom si je
lupkao prvo po jednom koljenu pa po drugom, hodajući po rubnjaku. Plakao sam gotovo cijelim
putem do kuće i išao stazom pokraj nogometnoga igrališta da me nitko ne vidi takvoga.
To se dogodilo jednoga petka. U subotu rano ujutro odjurio sam k Geiru, no on je morao u
grad s roditeljima. Mama i tata pospremali su kuću i usisavali, Yngve je autobusom otišao u grad
sa Steinarom, pa sam bio prepušten sebi. Otišao sam u kupaonicu i zaključao vrata, prokopao po
košari s prljavim rubljem i pronašao ružne smeđe samterice, crne od zemlje na koljenima.
Odjenuo sam ih, odšuljao se u sobu i potražio ružni žuti pulover, odjenuo ga, neprimijećeno se
spustio niz stubište, otišao u podrum gdje su bile čizme, najružniji par obuće koji sam imao, iznio
ih u hodnik i obuo. Tada je preostala još samo jakna. S vješalice sam uzeo tanku sivu jaknu koju
sam dobio prošloga proljeća, sad mi je već bila malko premalena, i poprilično prljava, a ni
zatvarač nije radio pa sam je morao nositi otkopčanu. To mi je odgovaralo jer se tako vidio žuti
pulover ispod nje.
 Takav, odjeven najružnije što sam se mogao odjenuti, krenuo sam prema naselju gdje je
živjela Anne Lisbet. Cijelo sam vrijeme gledao u pod, htio sam da ljudi koji me vide shvate
koliko sam jadan. A ako sretnem Anne Lisbet, što mi je bio cilj toga izleta, htio sam da vidi što je
učinila. Ružna, prljava odjeća na meni, pognuta glava, sve je to bilo osmišljeno tako da ona to
shvati.
Nisam joj htio pozvoniti, onda bih morao razgovarati s njom. Ne, cijela poenta bila je da
me ona vidi slučajno i sama za sebe shvati koliko sam jadan zbog onoga što je učinila.
Kad sam došao do Vemundove kuće, a ona me još uvijek nije vidjela, skrenuo sam u ulicu
prema njezinoj kući, iako mi je to moglo upropastiti plan, jer što sam uopće radio gore, osim ako
ih nisam htio sresti?
Možda sam se nalazio s Björnom Helgeom?
On je bio godinu mlađi i zapravo mi je bilo nezamislivo da se s njim igram. Iako je
trenirao nogomet i bio dosta zreo za svoju dob.
Jedan sam trenutak stajao na okretištu i razmišljao bih li otišao k Bjornu Helgeu. No čim
sam vidio njezinu kuću, požalio sam, pa sam se nakon nekog vremena spustio u šumu, prošao
pokraj svježe iskopanih parcela gdje su bageri i barake nepomično stajali i zurili preda se praznim
crnim prozorima, pa na cestu duž ravnice, gdje sam na neko vrijeme stao i gledao novi župni dvor
što je ondje izgrađen, zatim polje gdje smo nekoć igrali nogomet i vrata prema stazi koja je
vodila do smetlišta što je počinjalo sto metara dalje. Polako sam se počeo spuštati. Nasred brijega
pokraj kojega sam prolazio, skriveni iza stijena i drveća, živjeli su Eivind i Geir B. Nekoliko smo
puta bili kod njih i igrali se s njima, a u zimi, prije nego što je pao snijeg, poveli smo ih na Tjennu
na klizanje. Jedanput smo bili i na rođendanu Geira B. I jedanput na Sverreovu. Tada sam izgubio
deset kruna koje je trebao dobiti, omotnica je bila prazna kad sam došao onamo, u svojoj
najljepšoj odjeći, počeo sam plakati, što nije bilo dobro, nije bilo nimalo dobro, ali imao sam
razlog, deset kruna bilo je puno novca. Njegov je otac srećom pošao sa mnom tražiti novčanicu,
vratili smo se putem kojim sam došao, i ondje, svjetloplava na crnom asfaltu, ležala je novčanica
od deset kruna. Tako više nisu mogli misliti da sam ih prevario, uzeo novac sebi i pravio se da
sam ga izgubio.
Na travnjaku u dvorištu uz cestu stajao je dječak duge, crne kose i indijanskih crta lica, i
tehnicirao.
“Bok”, rekao je.
“Bok”, rekao sam ja.
“Koliko puta ti možeš?” rekao je.
“Četiri”, rekao sam.
“Ha-ha”, rekao je. “To je skoro ništa.”
“Koliko ti možeš?”
“Uspio sam šesnaest nedavno.”
“Daj da vidim onda”, rekao sam.
Spustio je loptu na pod i stavio stopalo na nju. Povukao je đon k sebi i stavio prste ispod
lopte kretnjom koja je zavitlala loptu uvis. Jedan, dva, tri udarca nogom, onda je lopta otišla
predaleko od njega, pa je pri zadnjem udarcu morao protegnuti nogu kako bi je dohvatio - i
šutnuo je loptu u živicu.
“To je bilo četiri”, rekao sam.
“To je zato što ti gledaš”, rekao je. “Onda počnem razmišljati. Još jedanput. Hoćeš
pričekati?”
“Da.”
Ovaj put šutnuo je loptu tako da je došla do visine koljena pa je bilo lako, lopta je išla od
koljena do koljena pet puta prije nego što je opet izgubio kontrolu nad njom.
“Osam”, rekao sam.
“Da”, rekao je. “Ali sad ću ti pokazati.”
“Moram ići”, rekao sam.
“Dobro”, rekao je.
Njegov otac, debeljko s naočalama i gustom sijedom kosom, gledao nas je s prozora.
Odjurio sam do pločnika s druge strane, sjetivši se iznenada ružne odjeće koju sam imao na sebi,
usporio i ponovno počeo ići pognute glave.
Kad sam se spustio niz brijeg, tata je upravo natraške izlazio s autom s prilaza. Mahnuo
mi je da dođem, nagnuo se preko sjedala i otvorio vrata. “Uskači”, rekao je. “Idemo u grad.”
“Ali ružno sam obučen”, rekao sam. “Mogu se prvo presvući?”
“Koješta”, rekao je. “Uskači, odmah!”
Povukao sam polugicu na bočnoj strani sjedala i htio ga pogurnuti naprijed.
“Sjedni na prednje sjedalo”, rekao je.
“Na prednje?” rekao sam.
To se nikad nije događalo.
“Da”, rekao je. “Nemamo cijeli dan! Hajde više!”
Poslušao sam ga. Kad sam zatvorio vrata, stavio je mjenjač u brzinu i počeo voziti niz
brijeg.
“Malo si prljav, da”, rekao je. “Ali idemo samo nakratko. Nema veze.”
Počeo sam prtljati sa sigurnosnim pojasom i nisam baš puno vidio dok nisam začuo
škljocaj, a tada smo se već penjali prema mostu.
“Mislio sam do ribarnice”, rekao je. “A onda u prodavaonicu ploča. Hoćeš sa mnom?”
“Da”, rekao sam.
Vozio je samo s jednom rukom na upravljaču. Druga je bila na ručici mjenjača, s
upaljenom cigaretom među prstima. Vozio je brzo kao i uvijek.
Dugo smo šutjeli.
Na lijevoj je strani bio Vindholmen, brodogradilište s golemim kranovima nalik na varane
i hale za proizvodnju fiberglasa. Parkiralište ispred njega bilo je gotovo polupuno. Golema
platforma stajala je u kanalu tik ispred njega. Bila je to Condcep-platforma1, koju su tjedan
poslije trebali odšlepati.
Kad smo se provezli kroz tunelčić i izašli prema Songeu, pogledao me.
“Jesi li bio s Geirom danas?” rekao je.
“Ne”, rekao sam. “U gradu su.”
“Možda ih onda sretnemo”, rekao je. Zatim smo opet Šutjeli.
Mučilo me to, bio je tako dobre volje i nije zaslužio da ja ništa ne govorim. Ali što bih
trebao reći?
Nakon nekog vremena sam se sjetio. “Gdje ćeš parkirati?” Pogledao me.
“Naći ćemo već neko mjesto”, rekao je.
“Onda ne na Skytebanenu? Ondje subotom uvijek ima mjesta.”
“To je zadnja nada, ako ništa drugo ne upali, znaš”, rekao je.
Našao je mjesto kod Tyholmena. Počeo je grabiti između visokih drvenih kuća, morao
sam trčkarati da bih mu bio ukorak. Stidio sam se ružne odjeće, izgledao sam kao idiot u njoj i
držao sam na oku prolaznike da vidim smiju li mi se.
Na ribljoj tržnici tata je prelazio pogledom po staklenim pultovima dok je čekao u redu.
“Obvezno ćemo uzeti malo kozica, zar ne?” rekao je,
Kimnuo sam.
 “I možda onoga bakalara?” Nisam ništa rekao. Nasmiješio se i pogledao me.
“Znam da ne voliš bakalar. Ali zdrav je. Kad odrasteš, zavoljet ćeš ga.”
“Čisto sumnjam”, rekao sam.
Imao sam želju razmahati se pričama i komentarima, kao s mamom, ali s njim nisam
mogao samo tako početi. Ali bilo mi je važno da shvati da mi je drago što me poveo sa sobom.
Kad je došao na red i pokazao prodavačici što želi, jedna od drugih žena za pultom
zapiljila se u njega. Kad je primijetila da sam je vidio, brzo je spustila pogled i nastavila umatati
ribu Što je ležala na dasci pred njom. Nešto na tati tada, ondje u gužvi pred pultom, dok je
pokazivao prstom i čavrljao, navelo me na pomisao da se želi otresti svega oko sebe. Ne njegov
izgled, lice s bradom, svjetloplavim očima, nekako malčice iskrivljenim usnama, a ni njegovo
visoko i vitko tijelo; bilo je to nešto drugo, nešto što je “odašiljao”.
“Tako”, rekao je nakon što je dobio ostatak i uzeo bijelu vrećicu s ribom i kozicama u
ruku. “Sad možemo ići!”
Vani, pod sivim nebom, gdje su ljudi ispunili sve pločnike i pješačke zone kao i uvijek
subotom, dok smo išli naseljem Pollen, na putu prema prodavaonici ploča Musikkhjørnet,
skakutao sam malo uz njega na jednoj nozi, tako da shvati da sam sretan. Kad me pogledao,
nasmiješio sam mu se. Vjetar Što je puhao iz kanala razbarušio mu je kosu, a on ju je rukom
vratio na mjesto.
“Pridržiš mi malo vrećicu?” rekao je u prodavaonici. Kimnuo sam i držao je u ruci dok je
on pregledavao ploče brzim kretnjama prstiju.
Roditelji su znali puštati ploče nakon što bi nas spremili na spavanje, pogotovo petkom i
subotom navečer. Često je to bilo zadnje što sam čuo prije nego što bih zaspao. On je često
puštao ploče i kad je bio sam u radnoj sobi. Steinar je pričao da im je jednom donio Pink Floyd i
puštao im ih na satu. Rekao je to glasom punim poštovanja.
“Nećeš si izabrati neku kasetu?” rekao je tata iznenada, ne mičući pogled s ploča pred
sobom.
“Ali ja nemam kasetofon”, rekao sam.
“Možeš posuditi Yngveov”, rekao je. “A onda ćemo se pobrinuti da za Božić dobiješ
vlastiti. Dobro je imati kasete pri ruci. Nije fora imati kasetofon bez kaseta!”
Nesigurno sam pošao prema kasetama, koje nisu stajale u kutijama kao ploče, nego su
visjele u nekakvim stativima na zidu. Jedan od njih bio je pun Elvisovih kaseta. Izabrao sam
jednu na čijem je omotu sjedio u kožnatom odijelu s gitarom u krilu i smiješio se.
Tata je kupio dvije ploče i kad ih je stavio na pult, rekao je prodavaču da ću mu ja
pokazati kasetu. S ključićem u ruci došao je do stativa. Pokazao sam mu Elvisovu kasetu, on je
otključao vitrinu i izvadio je pa je stavio u malu vrećicu pokraj tatine velike.
“Nije loše”, rekao je tata dok smo išli prema autu. “Znaš, Elvis je bio faca kad sam ja
odrastao. Zvali smo ga Elvis Prišli. Još uvijek imam neke od njegovih starih ploča. Stoje kod
bake i djeda. Možda da ih ponesemo kući jednom? Pa da ih možeš slušati?”
“Da, to bi bilo super”, rekao sam. “Možda bi i Yngve htio.”
“Danas su čak i dosta vrijedne”, rekao je. Zastao je i izvadio ključeve iz džepa. Ja sam
gledao prema velikim tankerima što su bili u raspremi daleko u Galtesundu, na tromøyskoj strani.
Bili su toliko veliki da su uz niska brda izgledali kao da su iz nekog drugog svijeta.
Tata je otključao vrata s moje strane.
“Mogu li i do doma sjediti naprijed?” rekao sam.
“Možeš. Ali samo danas, jasno?”
“Da”, rekao sam.
Stavio je vrećice na stražnje sjedalo i zapalio cigaretu prije nego što je vezao pojas, što
sam ja već učinio, pa pokrenuo auto. Na putu kući malo sam gledao omot kasete, a malo kroz
prozor. Bila je kolona po cijeloj Langbryggi, prestala je negdje oko uvale na suprotnoj strani,
gdje su na jednoj strani bili Bai radio i televizija, a na drugoj ribo-prerađivački pogon, sa svojim
niskim bijelim zidanim građevinama i zastavama koje vijore na vjetru. Na suprotnoj strani
kanala, gdje su se bijeljeli valovi, nalazio se Skilso, skup drvenih kuća što su stajale na
obroncima jednoga brijega, s trajektnim pristaništem na dnu, iza njega nalazio se Pusnes
Mekaniske Verksted, a onda je duž otoka većinom bila šuma, a na strani kopna, po kojem je cesta
vijugala gore i dolje, bile su kuće i molovi cijelim putem do benzinske postaje, nakon koje su
slijedili Songe, Vindholmen i cesta prema mostu. Sve to mreškao je vjetar s juga. Putem sam se
ponovno smrknuo pomislivši na Anne Lisbet. Možda je za to bila kriva ona Condeep-platforma,
jer sam mislio povesti Geira i cure do mosta da gledamo kako je šlepaju odavde. Sad ništa od
toga. Ili možda nešto ipak bude? Nije još bila u mojoj sobi, što sam zamišljao svake večeri prije
nego što bih zaspao, kako će jednog dana sjediti ovdje, na mojem krevetu, okružena mojim
stvarima, i ta bi pomisao u meni uvijek pokrenula vatromet sreće: Anne Lisbet, ovdje, kod mene!
Zašto joj je odjednom trebao dolaziti Eivind a ne ja? Pa bilo nam je tako lijepo!
Morali smo se riješiti Eivinda. Morali smo se vratiti na staro.
Ispod nas se kanal protezao prema istoku i zapadu. Ribarska brodica vraćala se prema
kopnu, išla je uz samo kopno, vidio sam osobu kako stoji na krmi s kormilom u rukama.
Tata je dao lijevi žmigavac i usporio, pričekao da prođu dva auta pa je prošao kroz
križanje i došao do zadnje uzbrdice prema našoj kući. Leif Tore, Rolf, Geir Håkon, Trond, Veliki
Geir, Geir i Kent Arne igrali su nogomet na ulici. Pogledali su prema nama dok smo se vozili
mimo njih i skretali na prilaz.
Mahnuo sam im kad sam izašao.
“Dođeš k nama?” viknuo je Kent Arne.
Odmahnuo sam glavom.
“Idem jesti.”
Na putu prema kući, tik izvan vidokruga njima na ulici, tata me zgrabio za ruku.
“Da vidim”, rekao je. “Bradavice ti još nisu prošle?”
“Ne”, rekao sam.
Pustio mi je ruku. “Znaš kako ćeš ih se riješiti?”
“Ne.”
“Sad ću ti ja reći. To ti je jedna stara metoda. Dođi poslije u kuhinju pa ću ti ispričati.
Želiš ih se riješiti, zar ne?”
“Naravno.”
Čim sam došao na kat, bacio sam hlače i pulover u košaru za prljavo rublje i odjenuo
jučerašnju odjeću. Zatim sam stavio kasetu na pisaći stol s prednjom stranom omota prema
naprijed, naslonio je na zid tako da je mogu vidjeti ma gdje se u sobi nalazio, a potom sam otišao
u kuhinju, gdje je tata sjedio sa zdjelicom kozica pred sobom. Riža na mlijeku kuhala se na
štednjaku, mama je u dnevnoj sobi zalijevala cvijeće.
“Taman to stignemo prije objeda”, rekao je tata. “To je skoro čarolija. Tvoja je baka to
meni napravila kad sam bio mali. I upalilo je. Imao sam pune ruke bradavica. Nakon nekoliko
dana potpuno su nestale.”
“Što je napravila?”
“Sad ćeš vidjeti”, rekao je i ustao, otvorio hladnjak i izvadio bijeli paketić, stavio ga na
stol i razmotao. Unutra je bila slanina.
“Prvo ću ti namazati prste slaninom. Onda ćemo otići u dvorište i zakopati slaninu. Tako
će ti bradavice nestati za nekoliko dana.”
 “Je li to istina?”
“Da! To je najčudnije od svega! Ali nestat će. Pričekaj pa ćeš vidjeti! Daj ručice ‘vamo.”
Pružio sam mu jednu ruku. Primio ju je, uzeo komad slanine i pažljivo mi natrljao sve
prste, nadlanicu i dlan.
“Sad drugu”, rekao je. Pružio sam mu drugu ruku, on je uzeo novi komad slanine i
ponovio postupak.
“Jesam li sad sve namastio?” rekao je.
Kimnuo je.
“Sad ćemo van. Gle, ti moraš uzeti slaninu i zakopati je.”
Išao sam za njim niz stube, obuo čizme ne dirajući ih rukama, jer sam na njima imao
komadiće slanine, i išao za njim, koji je u jednoj ruci nosio lopatu, iza kuće i u povrtnjak pokraj
ograde prema šumi.
Zario je lopatu u zemlju, gurnuo je dublje stopalom i počeo kopati. Nakon nekoliko je
minuta stao. “Sad stavi slaninu unutra”, rekao je.
Poslušao sam ga, on je zatrpao rupu pa smo se vratili u kuću. “Mogu li sad oprati ruke?”
pitao sam.
“Da, naravno”, rekao je. “Slanina koju smo zakopali uklonit će ti bradavice.”
“Koliko vremena treba za to?” pitao sam.
“Hm... Tjedan ili dva. Ovisi koliko jako vjeruješ u to.”
***
 Poslije ručka izašao sam na ulicu. Više nitko nije igrao nogomet, ali su Geir Håkon, Kent
Arne i Leif Tore ostali vani, trčali su uza zid duž ceste da vide koliko visoko mogu doći prije
nego padnu. Ako bi bili dovoljno brzi, napravili bi tri, možda četiri koraka gore prije nego što bi
sila teža učinila svoje i povukla ih. Ako biste tada bili previsoko, tresnuli biste na leđa, pa je to
bila vježba u kojoj je trebalo dobro paziti. Prvi sam put bio oprezan, ujedno i jedini, jer je Geir
Håkon odmah poslije mene bio prenadobudan i pao je u jarak uz tresak koji mu je izbio zrak iz
pluća. Napunivši ih zrakom, ispustio je drhtav i prodoran krik pokušavajući obuzdati suze, što
nam je svima ubilo želju da s time nastavimo.
Geir Håkon osovio se na noge i okrenuo nam leđa, došao je do daha tako gledajući od nas,
a kad se okrenuo, svi smo vidjeli da je plakao, ali nitko nije rekao ništa.
Zašto ne?
Da sam to bio ja, rekli bi. “Što ćemo onda sad?” rekao je Kent Arne.
Tada se Kleppe spustio biciklom niz brijeg. Lelujao je malo lijevo-desno, u crnoj jakni i s
crnom kapom; podbuhlo rumeno lice visjelo je i nekako se njihalo otprilike kao i dvije vrećice iz
B-Maxa koje su mu visjele svaka s jedne strane upravljača. Bio je to Havardov otac, dječaka koji
je živio u kući najdalje od naše i već je imao sedamnaest godina, kojem smo se divili, ali smo ga
rijetko viđali. Otac je, pričalo se, bio alkić. Sad, dok je skretao u ulicu u kojoj smo mi stajali,
ugledao sam svoju priliku. Potrčao sam uz njega dio puta praveći se da mu gledam u vrećice.
“U vrećici su pivske boce!” viknuo sam drugima pa stao. Kleppe me nije ni pogledao. No
ostali su se smijali.
Sljedeći dan sjedili smo u Geirovoj sobi i pisali ljubavno pismo Anne Lisbet. Njihova je
kuća bila istovjetna našoj, sastojala se od potpuno istih prostorija, koje su gledale na iste strane
svijeta, ali je ipak bila gotovo beskrajno različita, jer kod njih je carovala funkcionalnost, fotelje
su prije svega bile udobne, a ne ugodne oku, dok one polirane, gotovo matematičke čistoće
kojom su naše sobe znale odisati, nije bilo ni u tragovima kod njih, gdje su stolovi i pod bili
prepuni svega onoga čime su se u tom trenu bavili. Njihov je život na neki način bio integriran u
kuću. Bio je i naš, samo smo mi živjeli drukčije. Geirovu je ocu bilo nezamislivo da bi sam
raspolagao svim svojim alatom, naprotiv, njegove su se odgojne metode uvelike sastojale od
uključivanja Geira i Gro što više u ono čime se bavio. Dolje su imali stolarski stol, ondje se
zabijalo čavle i blanjalo, lijepilo i brusilo, i ako bismo primjerice poželjeli izraditi prikolicu ili
autić u kojem bismo se mogli voziti, obratili bismo se njemu. Njihovo dvorište nije bilo lijepo i
simetrično kao naše, nakon sveg onog vremena što ga je tata proveo u njemu, nego više
proizvoljan, po principu funkcionalnosti, gdje je naprimjer puno mjesta zauzimao kompost,
unatoč njegovu neuglednom izgledu, te jednostavne sadnice krumpira, gotovo nalik na korov,
koje su rasle na velikom polju iza kuće, ondje gdje smo mi imali travnjak kao po špagici i okrugle
gredice s grmovima rododendrona.
Geirova se soba nalazila na istome mjestu gdje i moja, a soba njegove sestre Gro imala je
sobu gdje i Yngve, a roditelji su imali sobu u sredini, isto kao i kod nas. Geir se slobodno kretao
po svim sobama, trčao po stubištu ako je htio, a ako bi poželio sendvič, izvadio bi namaze i
nareske iz hladnjaka i napravio si ga sam. Isto je ondje vrijedilo i za mene, i ja sam mogao trčati
između njihovih soba ako sam to htio, ili pojesti sendvič s Geirom. Često smo sjedili u dnevnoj
sobi i slušali ploču Knudsena i Ludvigsona koju je imao i smijali im se, ili njemu, koji ne samo
da je znao sve tekstove nego je znao pjesme izvesti na isti način. Nije znao igrati nogomet, bio je
loš u svim igrama s loptom, nešto s njegovom koordinacijom nije bilo u najboljem redu, ali nije
bio ni zainteresiran, nikad nije gorio od želje da igra, kao što ja često jesam, a igranje nogometa
cijelo božje poslijepodne i goruća želja da nastavi igrati nakon što je pao mrak i svi se razišli,
njemu je bila nepoznanica. Nije mu išlo ni u školi. Loše je čitao, loše računao, rijetko je bio u
stanju prepričati nešto što je pročitao ili čuo na satu, no svejedno se snalazio, ni škola ni nogomet
nisu mu bili važni. Bio je dobar u oponašanju i počeo je okupljati oko sebe cijele gomile u školi.
Sviđalo mu se to, smijeh ga je gurao da ide sve dalje i dalje, bude sve hrabriji i hrabriji, kao da
mu je to pogonsko gorivo, ali ni to mu nije bilo bitno. Imao je nekakve svoje male, sasvim
vlastite svjetove. Naprimjer crtanje. Mogao je cijeli dan sjediti u sobi i crtati. Ili izrađivati makete
zrakoplova, koje su mu također bile hobi. Imao je prodoran smijeh koji je povremeno postajao
histeričan. Volio je prditi, možda više i od čega drugog, barem je puno s time eksperimentirao i
puno o tome govorio.
Činjenica da je imao stariju sestru, Gro, bila je možda zaslužna što u startu nije bio toliko
zainteresiran za svijet djevojčica kao ja. Ali ideja o ljubavnom pismu svidjela se i njemu. Ja sam
trebao napisati pismo, a on nešto nacrtati. Crtež je prikazivao dječaka koji gazi srce i dva dječaka
koji stoje pokraj njega i gledaju. Ispod toga crvenom sam tintom napisao Eivind nam lomi srca.
Samo pismo imalo je pet redaka.
Draga Anne Lisbet
Srca su nam slomljena
Vrati nam se
Čuješ li
Jako te volimo
***

Taj crtež i pismo nismo joj mogli uručiti jer, tko zna, mogla ih je nekome pokazati, možda
čak nekome u školi, a onda bi nam se svi smijali. Umjesto toga odlučili smo joj to pokazati. S
pismom i crtežom, smotanima poput dviju povelja u rukama, otišli smo k njoj. Uz brdo do gđe
Hjellen pa na dvorište ispred njezina prozora. Gađali smo ga kamenčićima i ona se pojavila. Prvo
smo držali crtež i pismo pred sobom, ona nam se nasmiješila, a onda smo ih poderali na
komadiće i zgazili ih, a potom otišli. Sad je barem znala kako se osjećamo. Sad je na potezu bila
ona. Geir je stao na križanju.
“Ja ću skoknuti do Vemunda”, rekao je. “Hoćeš sa mnom?”
Odmahnuo sam glavom. Spuštajući se, razmišljao sam bih li i ja možda trebao svratiti kod
nekog novog prijatelja. Možda Daga Magnea? Ali to bi samo djelovalo čudno, pa sam otišao
kući. Legao sam na krevet i neko vrijeme čitao, sve dok nije ušao Yngve i pitao me hoću li s njim
ići igrati nogomet na ulicu. Htio sam. Ništa mi nije bilo draže nego raditi nešto s Yngveom.
Najčešće bi to bilo unutra, igrali bismo društvene igre ili zajedno slušali glazbu, a vani bismo se
obično razdvojili, on je bio sa svojim prijateljima, ja sa svojima, osim na ljetovanju, kad bismo se
zajedno kupali i igrali nogomet, stolni tenis ili badminton, i u ovakvim slučajevima, kad mu je
bilo dosadno a u blizini nije bilo nikoga osim mene.
Više od sata dodavali smo se loptom. Neko je vrijeme Yngve pucao meni na gol, a ja sam
trenirao ispucavanja. Onda smo se nastavili dodavati.
***

Nekim čudom bradavice su mi nestale. Bile su sve manje i manje, a onda su, možda tri
tjedna poslije, potpuno nestale. Koža na rukama bila mi je tako glatka da je uskoro bilo teško
zamisliti da su ikad bile drukčije.
No Anne Lisbet nije se vratila. Dok je prije cičala od ushita kad god bih joj skinuo kapu,
povukao je za šal ili joj s leđa prekrio oči rukama, sada bi je to živciralo ili razljutilo. Zaboljelo
me kad sam vidio nju i Solveig kako dolaze s Eivindom i Geirom B. na autobus, a svake večeri
prije nego što bih zaspao, zamišljao sam se u situacijama gdje sam ih spašavao ili se drukčije
pokazao u takvu svjetlu da bi ona uvidjela svoju pogrešku i vratila se, osim ako ne bih zamišljao
da sam umro i silnu tugu koja bi je tada preplavila, te kajanje kad shvati da ono što uistinu želi -
biti sa mnom - sada više nije moguće kad ja ležim u lijesu pokrivenom vijencima. Smrt mi je tada
općenito bila slatka pomisao, jer ne bi samo Anne Lisbet požalila zbog onoga što je učinila nego
bi i tata to morao. Stajao bi pred mojim lijesom, i gledao mene, prerano umrlog. Cijelo bi naselje
bilo ondje i morali bi reevaluirati sve što su o meni mislili jer sad me više nije bilo, a ono što sam
zaista bio, tek bi im tada prvi put postalo jasno. Da, smrt je bila slatka i dobra i velika utjeha. No
iako mi je bilo žao zbog toga s Anne Lisbet, ona je još uvijek bila ondje, viđao sam je u školi
svaki dan, a dokle god je bila ondje, bilo je i nade, makar malo. Tmina koju je pomisao na nju
mogla pobuditi u meni bila je stoga potpuno druga kategorija od druge tmine koja bi me s
vremena na vrijeme spopala, one koja bi sve prigušila i opteretila, a koju je i Geir poznavao,
pokazalo se. Jedne večeri sjedili smo u njegovoj sobi kad me pitao što mi je.
“Ništa posebno”, rekao sam.
“Pa šutiš cijelo vrijeme!” rekao je.
“A, to”, rekao sam. “Samo mi je stvarno dosta svega.”
“Čega?”
“Ne znam. Nema konkretnog razloga. Samo mi je dosta svega.”
“To se i meni događa s vremena na vrijeme”, rekao je on.
“Stvarno?”
“Da.”
“Da ti bude dosta svega a da se ništa posebno nije dogodilo?”
“Da. I meni se to događa.”
“Nisam to znao”, rekao sam. “Da se i drugima to događa.”
“Onda to možemo tako i zvati”, rekao je. “To. Možemo to reći kad to osjetimo. ‘Muči me
to’, možemo reći pa će drugi odmah shvatiti.”
“Dobra ideja”, rekao sam.
***

Bilo je i drugih riječi koje su se pojavile, naprimjer ona koju me Yngve naučio, kako se
jebanje zapravo zove, zvalo se “snošaj”, a ta me informacija toliko zaprepastila da sam odveo
Geira na sam vrh planine prije nego što sam mu je se usudio reći. “To se zove snošaj,” rekao sam
mu, “ali nemoj reći da si to od mene čuo! Zakuni se!” Zakleo se. Inače je sve više vremena
provodio kod Vemunda, a čak je i Vemund počeo povremeno dolaziti k njemu. To mi
jednostavno nije bilo jasno, a to sam mu i rekao. Zašto se družiš s Vemundom? Debeo je i glup i
najlošiji u razredu. Nikad pošteno nije odgovorio na to, samo je rekao da mu se sviđa kod njega.
Zašto? rekao sam ja. Što to radite da je tako super? Ništa, rekao je Geir, uglavnom sjedimo i
crtamo... Gdjekad bi se čak na satu okrenuo Vemundu kad bismo trebali nešto raditi u paru, a ne
meni, što je prije automatski radio. Nekoliko sam puta bio s njim kod Vemunda, među ostalim i
da budem blizu Anne Lisbet, ali bilo mi je dosadno to čime su se bavili, a kad sam to rekao i
predložio nešto drugo, udružili bi se protiv mene i htjeli nastaviti s time što su radili. Ali meni je
bilo svejedno, ako se htio družiti s najglupljim u razredu, neka mu bude. Osim toga, i dalje smo
bili susjedi, i dalje je često k meni dolazio poslijepodne, a toga smo proljeća krenuli skupa i na
nogomet. Gotovo svi dečki iz ulice trenirali su nogomet. Treninzi su bili u Hoveu, pa su se moja i
Geirova mama izmjenjivale i vozile nas. Mama mi je kupila trenirku kad sam počinjao. Bila mi je
to prva i gajio sam velike nade u nju, nadao sam se plavoj sjajnoj Adidasovoj trenirci kakvu je
imao Yngve, ili još bolje Puminoj, ili barem Hummelovoj ili Admiralovoj. No kad ju je donijela,
nije bila nikakve marke. Bila je smeđa s bijelim prugama i iako mi je ta boja bila ružna, nije to
bilo najgore na njoj. Najgore je bilo to što materijal nije bio sjajan nego mat, nekako hrapav, i to
što nije visio na tijelu, nego se privijao uza nj, tako da mi je stražnjica stršila očitije nego inače.
Kad sam odjenuo trenirku, samo sam na to mogao misliti. Čak i kad sam istrčao na teren i kad je
trening počeo, samo sam na to mogao misliti. Stražnjica mi strši kao balon, mislio sam dok sam
trčao za loptom. Trenirka mi je smeđa i ružna, mislio sam. Idiot, idiot, idiot.
Ipak, mami to nikad nisam rekao. Pravio sam se da sam sretan kad sam je dobio jer je bila
skupa, obilazila je grad i tražila je za mene, a da sam joj rekao da mi se ne sviđa, kao prvo,
pomislila bi da sam nezahvalan, a kao drugo, bilo bi joj žao što nije kupila dobru. A to nisam
htio. Kako je lijepa, rekao sam zato. Baš super. Baš sam takvu htio.
***

Čudno je na tim treninzima toga proljeća bila velika razlika između onoga tko sam bio u
sebi i onoga tko sam bio na terenu. U sebi sam bio prepun razmišljanja i osjećaja o tome kako bih
trebao zabiti i driblati, o užasnoj trenirci koju sam imao na sebi, o svojoj velikoj guzici te, povrh
toga, i o svojim isturenim zubima, a u praksi - na terenu, gdje sam trčao na sve strane - bio sam
potpuno nevidljiv. Bilo je toliko djece, golem skup ruku, nogu i glava što su naganjale loptu kao
roj komaraca, a treneri nisu znali imena više od šačice, vjerojatno onima koji su dolazili iz
njihova susjedstva i sinovima svojih prijatelja. Prvi sam se put iz mnoštva izdvojio jedne večeri
kad je netko ispucao loptu u šumu iza gola, gdje je nestala, i svi smo je morali ići tražiti.
Uslijedile su dvije ili tri minute intenzivnoga traženja. Nitko nije pronašao loptu. Onda sam je
iznenada ugledao pred sobom, sjajila se, bijela i lijepa u polumraku ispod grma. Znao sam da mi
je to prilika, znao sam da bih trebao viknuti “Našao sam je!” i ponijeti je na teren tako da me
dopadne zaslužena slava, ali nisam se usudio. Umjesto toga ispucao sam je na teren. “Evo lopte!”
netko je viknuo. “Tko ju je našao?” viknuo je netko drugi. Izašao sam iz šume zajedno sa svima
ostalima i nisam rekao ništa, tako da je to ostao misterij.
Drugi je put posrijedi bila slična situacija, samo još laskavija za mene. Trčao sam u jednoj
skupini možda deset, dvanaest metara od gola, lopta je završila ondje, sve je bilo u kaosu udova,
a kad se lopta odjednom stvorila metar ispred mene, raspalio sam je svom snagom i otišla je pod
samu vratnicu.
“Gol!” viknuo je netko.
“Tko je zabio?”
Nisam ništa rekao, ništa napravio, samo sam stajao. “Tko je zabio? Nitko?” viknuo je
trener. “No dobro! Onda nastavljamo!”
Možda su mislili da je autogol, da se zato nitko nije javio da je pucao. No iako se nisam
usudio reći da sam zabio, bio je to moj prvi gol i pomisao na to osvjetlala mi je cijeli ostatak
treninga i vožnju autom do kuće. Čim smo dotrčali do auta, gdje je mama sjedila i čekala, rekao
sam joj da sam zabio.
“Zabio sam gol!” rekao sam.
“Baš lijepo!” rekla je mama.
Kad smo došli kući i kad sam sjeo za kuhinjski stol na večeru, ponovio sam to. “Zabio
sam danas!”
“Igrali ste utakmicu?” rekao je Yngve. “Ne”, rekao sam. “Nismo je još počeli. Bio je
trening.”
“Onda to nije ništa”, rekao je.
Par mi je suza poteklo niz obraze. Tata me prostrijelio svojim smrknutim, iživciranim
pogledom.
“Nc možeš plakati zbog toga!” rekao je. “Bar malo moraš moći istrpjeti!”
 Tad sam zaplakao za ozbiljno.
***

To što sam tako plakao za svaku sitnicu stvaralo mi je velike probleme. Plakao sam svaki
put kad bi me tko korio ili ispravio, ili kad bih pomislio da će to učiniti. Najčešće je to bio tata,
pred njim sam plakao i kad bi samo povisio glas, iako sam znao da to mrzi više i od čega. Nisam
si mogao pomoći. Čim bi povisio glas, a često je to činio, počeo bih plakati. Zbog mame nikad
nisam plakao. U cijelom tom dugom djetinjstvu dogodilo se to samo dvaput. Oba puta bilo je to
toga proljeća kad sam počeo trenirati nogomet. Prvi put bilo je najpotresnije. Bio sam u šumi s
cijelim društvom, stajali smo u nekakvu krugu, Yngve je bio ondje, Edmund iz njegova razreda
bio je ondje, a osim njih i Dag Lothar, Steinar, Leif Tore i Rolf. Razgovarali smo. Čuli su se
krikovi galebova dolje od Ubekilena, nebo je još uvijek bilo svijetlo, iako se mrak počeo spuštati
iza brijega i pod drvećem u dnu šume. Govorilo se o školi i nastavnicima, o markiranju, ostajanju
dulje u školi i o nultome satu za kaznu. Onda je bilo riječi o jednom dobrom učeniku iz
Yngveova razreda. Dugo sam samo slušao, sretan što sam u društvu starijih dječaka, no onda se
otvorila rupa u koju sam mogao uskočiti.
“Ja sam najbolji u svojem razredu”, rekao sam. “Barem u čitanju, pisanju i prirodi i
društvu. I lokalnoj povijesti.”
Yngve me pogledao.
“Nemoj se hvalisati, Karl Ove”, rekao je.
“Ne hvališem se, istina je!” rekao sam. “Nema sumnje u to! Pa naučio sam čitati s pet
godina. Prije ikoga drugog u razredu. Sad glatko čitam. Edmund je, naprimjer, četiri godine stariji
od mene, a on uopće ne zna čitati! Sam si to rekao! To znači da sam bolji od njega.”
“Daj prestani s tim svojim hvalisanjem više”, rekao je Yngve.
“Ali istina je”, rekao sam. “Zar nije, Edmunde? Zar možda nije istina da ne znaš čitati?
Da imaš pomoć u učenju? Pa sestra ti ide sa mnom u razred. Ni ona ne zna čitati. Možda samo
malo. To nije laž, zar ne?”
Tada se dogodilo nešto čudno: Edmundu su zasuzile oči. Strelovito se okrenuo i pošao uz
brijeg.
“Što to izvodiš?” procijedio mi je Yngve.
“Ali sve je to istina”, rekao sam. “Najbolji sam u svojem razredu, a on je najgori u
svojem.”
“Idi kući”, rekao je Yngve. “Odmah. Ne možeš više biti ovdje s nama.”
“Ne odlučuješ to ti”, rekao sam.
“Začepi i odlazi kući!” procijedio je, stavio mi ruke na ramena i zakrenuo me u
suprotnom smjeru.
“Da, da, dobro”, rekao sam i pošao uz brijeg. Prešao sam cestu, šmugnuo kroz vrata,
svukao se. Pa bila je istina to što sam rekao - zašto me gurnuo?
Oči su mi bile suzne kad sam legao na krevet i počeo čitati; bilo je to nepravedno, rekao
sam istinu, bilo je nepravedno, nepravedno.
Mama je došla kući s posla, kuhala je čaj i spremala večeru. Yngve je još bio vani, pa smo
samo nas dvoje jeli. Pitala me jesam li plakao, rekao sam da jesam, pitala me zašto, rekao sam joj
da me Yngve gurnuo, rekla je da će to riješiti s njim. Pokazao sam joj pismo koje sam napisao
djedu, njezinu ocu, pa je rekla da će ga to jako razveseliti, dala mi omotnicu, ja sam u nju stavio
pismo, a ona je napisala ime i adresu te obećala da će ga sljedeći dan poslati. Kad smo to riješili,
otišao sam leći. Čuo sam da se Yngve vratio dok sam čitao, korake po stubištu do kuhinje, gdje je
mama sjedila. Sad će mu reći da me ne smije gurati i govoriti mi da zasutim, mislio sam ležeći i
zamislio Yngveovu pognutu glavu. Tada su se začuli njihovi glasovi i koraci u hodniku, nakon
čega su se otvorila vrata.
Odmah sam vidio da je mama ljuta pa sam sjeo.
“Je li istina to što Yngve kaže?” rekla je. “Da si se rugao Edmundu jer ne zna čitati?”
Kimnuo sam.
“Recimo”, rekao sam.
“Zar ti nije jasno da si povrijedio Edmunda? Zar ne razumiješ da ne smiješ tako govoriti o
drugim ljudima?”
Došla je skoro do mene. Oči su joj bile stisnute, glas povišen i oštar. Yngve je stajao
odostraga i gledao me.
“Karl Ove, razumiješ li?” rekla je.
“Rasplakao se”, rekao je Yngve. “Ti si ga rasplakao. Razumiješ li?”
I odjednom sam shvatio. To što je mama rekla bacilo je nemilosrdno svjetlo na to što se
dogodilo. Žalila je Edmunda, iako je bio četiri godine stariji. Bio je povrijeđen, a ja sam ga
povrijedio.
Briznuo sam u plač kao nikad prije.
“OOOOOOOOOOOO”, tulio sam. “OOOOOOOOOOOO.”
Mama se prignula i pomilovala me po obrazu.
“Oprosti, mama”, zajecao sam. “Nikad to više neću napraviti. Nikad više. Obećavam ti
cijelim srcem.”
To što sam plakao tako glasno i više izvikivao isprike nego ih izgovarao smekšalo je
mamu, ali ne i Yngvea; njemu je trebalo nekoliko dana da se taj incident zagladi. I to bez obzira
na to što mu Edmund nije bio važna osoba, nije mu bio među najboljim prijateljima, samo je s
njim išao u razred. I razumio sam i nisam razumio.
***

Drugi me put mama rasplakala kad smo nas dvoje bili u šetnji jedne večeri, trebala je
kupiti nešto u Fini, htjela je prošetati umjesto da ide autom, a ja, koji sam je jako volio imati za
sebe, pošao sam s njom. Uzeo sam džepnu svjetiljku, na stazi je bilo mračno, no prije nego što
smo došli do nje, osvijetlio sam mračan prozor dnevne sobe jedne kuće pokraj koje smo prošli.
“Nemoj to raditi”, procijedila je mama. “Ljudi žive unutra! Ne možeš ljudima svijetliti u
sobe!”
Uperio sam svjetlo u pod što sam brže mogao i nekoliko se sekundi borio sa suzama prije
nego što sam morao priznati poraz, i one su navrle u dugotrajno jecanje i tuljenje.
“Zar te to toliko pogodilo?” rekla je mama i pogledala me. “Morala sam ti to reći, znaš.
To što si napravio bilo je malo nepristojno.”
Počeo sam plakati ne zato što sam prekoren nego zato što me ona prekorila.
No ona se barem nije razljutila što plačem.
Vani gotovo nikad nisam plakao. Osim, naravno, ako bih se udario, kao i svi, tada nitko
nije mogao zaustaviti suze. To što se zapravo nitko nije pretrgnuo družiti se sa mnom ovisilo je o
drugim stvarima nad kojima nisam imao kontrolu. Puno sam se svađao s njima, pogotovo s
Leifom Toreom, mišljenja su nam se razilazila u svemu mogućem, pa i o tome tko bi trebao
odlučivati, i iako smo bili slični po tome da nijedan od nas nije htio popustiti, nekako su se svi
htjeli igrati s njim, a sa mnom ne. Dokle god nas je bilo puno, primjerice kad smo gradili
skrovišta u smrekovoj šumi ili igrali nogomet na zemljanom igralištu, to se nije primjećivalo;
samo kad nas je bilo troje ili četvero, to je postajalo očito. Čak kad sam bio s nekim većim od
sebe, naprimjer s Dagom Lotharom, to nije bio problem, tada bih se jednostavno prilagodio,
pratio sve njegove kretnje, nisam protestirao, nisam proturječio i to mi je bilo prirodno - ta bio je
stariji od mene jednu godinu. Jednom sam na to upozorio Geira, da Dag Lothar šefuje meni, ja
šefujem Geiru, a Geir šefuje Vemundu. Narogušio se, rekao da mu ja ne šefujem. Ali istina je!
rekao sam tad. Ja odlučujem što ćemo raditi. Ali ne šefuješ, rekao je Geir. U čemu je razlika?
rekao sam. Pa rekao sam da Dag Lothar šefuje meni! I da ti šefuješ Vemundu. Onda nema veze
što ja šefujem tebi. Imalo je veze, Geiru se ukočilo lice, govor njegova tijela odavao je odbojnost,
i uskoro je otišao. Drugi bi se naljutili i zbog manjih stvari, kao naprimjer kad smo stajali na cesti
jednoga ranog poslijepodneva nakon škole, sami u naselju, Geir Håkon, Kent Arne, Leif Tore i
ja, i jedan veliki kamion prošao je pokraj nas s punim teretnim prostorom kamenja od kopanja
temelja negdje više u brdima.
“Jeste vidjeli?” rekao sam. “Bio je to mercedes!”
Nisu me zanimali automobili, čamci ili motocikli, nisam ništa znao o njima, ali kako svi
drugi jesu, morao sam se i ja ubaciti s vremena na vrijeme, samo da pokažem da se i ja
razumijem.
“Nije”, rekao je Geir Håkon, “Mercedes ne radi kamione.”
“Zar nisi vidio zvijezdu?” rekao sam.
“Zar si potpuno glup? Nije to bila Mercedesova zvijezda”, rekao je. “Je, bila je”, rekao
sam.
Geir Håkon je otpuhnuo. Njegovi okrugli obrazi bili su na trenutak još deblji nego inače.
“Osim toga, Mercedes radi kamione. Pročitao sam to. Piše u jednoj mojoj knjizi.”
“Volio bih vidjeti tu knjigu”, rekao je Geir Håkon. “Lažeš kao pas. Ne znaš ti ništa o
kamionima.”
“A ti kao znaš, samo zato što ti tata radi s građevinskim strojevima?” rekao sam.
“Da, zapravo da”, rekao je.
“Uuu”, rekao sam sarkastično. “Misliš i da znaš nešto o skijama za slalom samo zato što ti
ih je tata kupio. Ali ne znaš skijati na njima. Trapav si na skijama. Što će ti onda sva oprema?
Kad se ne znaš koristiti njome? Svi kažu da si razmažen. I jesi. Dobiješ sve što poželiš.”
“Nije istina”, rekao je. “Samo si ljubomoran.”
“Zašto bih ja bio ljubomoran na tebe?” rekao sam, “A da prestaneš više, Karl Ove?” rekao
je Kent Arne, Geir Håkon ne samo da je okrenuo glavu od mene, okrenuo je cijelo tijelo.
“Zašto bih ja trebao prestati, a Geir Håkon ne?” rekao sam.
“Zato što je Geir Håkon u pravu”, rekao je Kent Arne. “Nije to bio mercedes. I nema
samo on skije za slalom. I ja ih imam.”
“Ti ih imaš samo zato što ti je tata umro”, rekao sam. “Zato ti mama kupuje sve živo.”
“Ne zato”, rekao je Kent Arne. “Zato što je htjela da ih imam. I zato što si ih možemo
priuštiti.”
“Ali mama ti radi u dućanu”, rekao sam. “Oni ne zarađuju baš puno.”
“Onda je bolje biti profesor?” rekao je Leif Tore, koji se također sad upleo. “Misliš da
nismo vidjeli zid u vašoj kući? Sav je pun pukotina i samo što se ne sruši jer tvoj tata nije znao da
ga mora armirati. Zidao je samo s cementom! Koliko glup možeš biti?”
“I misli da je netko i nešto samo zato što je u općinskom vijeću”, rekao je Kent Arne.
“Pozdravlja nas jednim prstom dok prolazi autom pokraj nas, i tako to. Zato drži jezik za
zubima.”
“Zašto bih ja držao jezik za zubima?” rekao sam.
“Ne, uostalom ne trebaš, slobodno ti brbljaj dalje kao i uvijek. Mi se ionako nećemo igrati
s tobom.”
I onda su odjurili.
 Razmirice nikad ne bi dugo potrajale. Već nekoliko sati poslije mogao sam se tako
ponovno igrati s njima, ali ipak se nešto dogodilo: sve sam se češće nalazio u situacijama gdje
sam bio stjeran u kut, sve se češće događalo da se drugi povuku od mene kad bih došao,
uključujući i Geira - da, u pojedinim sam slučajevima shvatio da se zapravo skrivaju od mene.
Tako je to bilo u naselju, čim bi netko rekao nešto o nekom drugom, odmah bi to ponovili drugi i
odjednom su to svi govorili. Za mene se govorilo da. sam uvijek najpametniji i da se stalno
hvališem. Ali bio sam najpametniji, znao sam puno više nego ostali - zašto bih se onda pravio da
to nije istina? Kad sam nešto znao, znao sam to jer je bilo tako. A što se tiče hvalisanja, tako su se
svi hvalisali, cijelo vrijeme. Dag Lothar, recimo, kojega su svi voljeli - nije li svaku drugu
rečenicu započinjao s “Nije da se hvalim, ali...” da bi nam zatim ispričao o nečemu dobrome što
je učinio ili o nečemu dobrome što je netko rekao za njega?
Da, jest. Nije se, dakle radilo o tome što sam radio nego o tome da sam to bio ja. Zašto bi
me inače Rolf počeo zvati “profić” kad smo igrali nogomet na ulici? Pa nisam napravio ništa
posebno. Misliš da tako prokleto dobro igraš nogomet, rekao je, ili što, “profiću”? Ali ja sam
samo rekao kako bi nešto trebalo biti, a zar nisam to trebao, kad sam išao na nogomet i zaista to
znao? Ne bismo trebali trčati u čoporu, svi zajedno, trebali bismo se raširiti pa dodavati loptu ili
driblati, a ne ovaj kaos koji smo mi izvodili.
No moja je znala biti i zadnja toga proljeća. Jer kad su školski satovi promijenjeni zbog
priprema za završnu priredbu, a učiteljica podijelila knjižice sa scenarijem za predstavu što smo
je trebali izvesti za sve roditelje na najvažniji dan te školske godine, naime zadnji, tko je dobio
glavnu ulogu ako ne ja.
Ne Leif Tore, ne Geir Håkon, ne Trond i ne Geir.
Ja.
Ja,ja,ja.
Nitko od njih ne bi bio u stanju naučiti tako puno replika napamet, od dječaka smo to
mogli samo Eivind i ja, i možda Sverre, a to što je učiteljica na kraju izabrala mene, nije bilo
slučajno.
Bio sam tako sretan kad mi je rekla da nisam znao što bih sa sobom.
Svaki dan smo vježbali, svaki dan bio sam u središtu pozornosti svih u razredu,
uključujući i Anne Lisbet, i kad je osvanuo veliki dan, vedar i sunčan, došli su još i svi roditelji.
Bili su dotjerani i sjedili su na stolicama uza zid, fotografirali, bili potpuno tihi dok smo
uzbuđeno izgovarali svoje replike i jako nam pljeskali kad je završilo.
Zatim smo svirali frule i pjevali, pa su nam podijeljene đačke knjižice, učiteljica nam je
poželjela ugodno ljeto, a mi smo izjurili na školsko dvorište i do automobila što su nas čekali.
S đačkom knjižicom u ruci, nestrpljivo sam stajao s Geirom i čekao mamu kod njezine
bube. Došla je zajedno s Marthom, razgovarale su i smijale se pa nisu vidjele Geira i mene sve
dok nisu došle nekoliko metara od nas.
Mama je na sebi imala bež hlače i hrđavocrveni pulover s rukavima podvrnutima gotovo
do ispod pazuha. Kosa joj je padala daleko niz leđa. Na nogama je imala svijetlo smeđe sandale.
Upravo je bila navršila trideset dvije godine. Martha, koja je na sebi imala smećkastu haljinu, bila
je dvije godine starija.
Bile su mlade žene, no mi to nismo znali.
Mama je dugo tražila ključ od auta po torbi.
“Bili ste jako dobri”, rekla je Martha.
“Hvala”, rekao sam.
Geir nije rekao ništa, samo je škiljio na suncu.
“Evo ga, konačno”, rekla je mama. Otključala je pa smo sjeli u auto, odrasli naprijed,
djeca otraga. One su zapalile svaka svoju cigaretu. A onda smo se odvezli kući na suncu.
***

Te večeri stajao sam na vratima i gledao mamu kako suši kosu u njihovoj spavaćoj sobi.
Ponekad, kad tate nije bilo, pratio sam je po kući i davio je do besvijesti svojim brbljarijama. Sad
sam šutio, uz to zujanje nije se moglo razgovarati, pa sam je gledao kako naginje glavu i s
četkom u jednoj ruci podiže kosu prema sušilu koje je držala u drugoj ruci. Tu i tamo dobacila bi
mi pogled i nasmiješila se. Ušao sam u sobu. Na stoliću uza zid stajalo je pismo. Nisam htio
njuškati, no čak se i izdaleka vidjelo da je naslovljeno na Sissel, dakle na mamu, no prezime je
bilo dulje od mamina, jer je između Sissel i Knausgård, što sam više prepoznao nego pročitao,
stajalo još jedno ime. Približio sam se. “Sissel Norunn Knausgård”, pisalo je.
Norunn?
Tko je to?
“Mama!” rekao sam.
Spustila je sušilo, kao da bi tako moj glas trebao biti jasniji, i pogledala me.
“Mama”, ponovio sam. “Što to piše na onoj kuverti? Kakvo je to ime?”
Isključila je sušilo. “Što si rekao?”
“Kakvo je to ime?”
Pokazao sam glavom prema omotnici. Nagnula se i dohvatila je. “To je moje ime.”
“Ali piše Norunn! Ti se ne zoveš Norunn!”
“Zovem. To mi je drugo ime. Sissel Norunn.”
“Oduvijek si se tako zvala?” Očaj mi je silovito bubnjao u prsima. “Da-a. Cijeli svoj
život. Zar nisi znao?”
“Ne! Zašto mi to nisi rekla?” Par suza poteklo mi je niz obraze.
“Ali, dušo,” rekla je mama, “mislila sam da nije važno. Sissel je ime kojim se koristim.
Norunn je samo drugo ime. Svojevrsno dodatno ime.”
Bio sam duboko potresen. Ne zbog samoga imena nego zato što ga nisam znao. Zato što
je mama imala ime za koje nisam znao.
Ima li još toga što nisam znao?
***

Mjesec dana poslije, otprilike usred dugih ljetnih praznika, odvezli smo se u Sørbøvåg na
Åfjordenu u pokrajini Ytre Sogn, gdje su živjeli baka i djed s mamine strane, i ostali ondje dva
tjedna. Toliko sam se dugo tomu veselio da je to jutro kad smo kretali i kad su me probudili u cik
zore odisalo nestvarnošću. Prtljažnik je bio pretrpan, mama i tata sjedili su naprijed, Yngve i ja
otraga, trebali smo se voziti cijeli dan i večer, i čak je i najpoznatije od najpoznatijega - cesta do
križanja pa prema mostu - tada bilo obojeno nečim drukčijim. Sada više nije pripadala kući i
našem životu u njoj, sad je pripadala velikom putovanju na koje smo se otisnuli i zbog kojega je
svaki brežuljak i brdo, svaki otočić i svaki greben bio uzbudljiv i pun iščekivanja.
Kad smo došli do križanja kod mosta, sklopio sam ruke kao i obično i izmolio kratku
molitvu, koja je dosad upalila svaki put:
Dragi Bože, molim te, ne daj da se slupamo. Amen.
Vozili smo se u unutrašnjost, kroz goleme i jednolične crnogorične šume, pokraj grada
Evjea sa svojim duguljastim niskim vojnim barakama i velikim borovim goletima, uz
Byglandsfjord i kamp, u Setesdalen, sa svojim starim imanjima i farmama te brojnim pločama za
srebrnare, cestom koja je gdjegdje gotovo prolazila ljudima kroz dvorišta. Polako je nestajalo
selo, kao da su nas kuće puštale i otpadale jedna po jedna, otprilike kao što su djeca jedno po
jedno padala s goleme autogume koju je netko uzetom privezao za gliser ranije toga ljeta; kako je
gliser ubrzavao, na kraju je ostala samo prazna guma. Gledao sam blještave pješčane sprudove uz
riječne obale, brežuljke u zelenom što su se sve strmije i strmije sterali u zrak, pokoji goli i silni
obronak planine, obojen svim nijansama sive, s nekoliko plamenocrvenih borova na vrhu. Gledao
sam brzace i slapove, jezera i goleti, sve okupano sjajem jarkoga, jakog sunca što se, kako smo se
vozili, dizalo sve više i više na nebu. Cesta je bila uska i krotko i nenametljivo pratila sve uspone
i padove krajolika, sve grebene i zavoje, ponegdje s drvećem kao zidovima s obiju strana, drugdje
se iznenada dizala do naglih i neočekivanih panorama.
Sporadično bi se usput pojavila odmorišta, male šljunčane zaravni uz cestu, gdje su
obitelji mogle jesti za grubim stolovima od trupaca dok su im auti stajali odmah pokraj njih, često
s otvorenim prtljažnikom ili vratima, u hladu pod drvećem, uglavnom u blizini jezera ili rijeke.
Svi su imali termosice na stolu, mnogi prijenosni hladnjak, a neki i plinsko kuhalo. “Hoćemo li
uskoro stati na odmorištu?” znao sam pitati nakon što bih vidio takva odmorišta, jer stajanja su,
uz vožnje trajektom, bila vrhunac putovanja. I mi smo imali hladnjak u prtljažniku, i mi smo
imali termosicu, sok i kup plastičnih čaša, plastičnih šalica i plastičnih tanjura. “Daj ne gnjavi”,
rekao bi tada tata, jer je bio opsjednut idejom da prevali što više kilometara bez stajanja. Značilo
je to da smo morali prijeći cijeli Setesdalen do kraja kroz Hovden i Haukcligrend i na planinu
Hau kelifjellet prije nego što pitanje o odmoru uopće dođe u obzir. Onda je trebalo pronaći
odgovarajuće mjesto. Jer nismo onda mogli stati na prvo, ne; kako smo tako rijetko stajali na
putu, stajališta su morala biti nešto posebno.
Na planini je teren bio sasvim ravan. Nigdje nije bilo ni jednog jedinog stabla ni grma.
Cesta se protezala naprijed u ravnoj crti. Neki su dijelovi bili puni kamenja, bilo je razbacano po
zemlji, koja je bila prekrivena nekakvim slojem za koji sam mislio da bi mogao biti lišaj ili
mahovina. Drugi su se krajevi sastojali od čiste, ravne i istrugane stijene. Ponegdje bi se ljeskala
voda, blještao snijeg. Tata je tuda vozio brže jer je cesta bila tako pregledna. Uz rub ceste tu i
tamo bi stajali golemi kolci za snijeg, i bilo je gotovo nevjerojatno što je Yngve rekao: da su tako
dugački zato što zimi snijeg zna napadati do sama njihova vrha. Pa to je nekoliko metara!
Sunce je sjalo, visoravan se pružala na sve strane, a mi smo jurili. Ostavljali smo za
sobom jedno odmorište za drugim, sve dok tata nije bez upozorenja iznenada dao žmigavac i
skrenuo na jedno.
Nalazilo se uz samo jezero, ovalno i potpuno crno. Na njegovoj suprotnoj strani dizala se
blaga uzbrdica, a na kraćoj je bio velik snježni nanos, gotovo plav, i rupa ispod njega, u čiji je
otvor otjecala voda.
Oko nas je vladala potpuna tišina. Nakon toliko sati uz pravilno brujenje motora, tišina je
djelovala umjetno, kao da nije pripadala okolišu nego nama.
Tata je otvorio prtljažnik i izvadio hladnjak, stavio ga na ugrubo izrađen drveni stol, gdje
ga je mama odmah počela prazniti dok je on vadio termosicu i vrećicu sa šalicama i tanjurima.
Yngve i ja odjurili smo do vode, sagnuli se i probali kakva je voda. Bila je ledena!
“Hoćemo se bućnuti, ha, dečki?” rekao je tata.
“A, ne, ledena je!” rekao sam.
“Takve ste kukavice?” rekao je on.
“Ali ledena je!” rekao sam,
“Da, da, da, naravno da je. Samo sam se šalio. Nemamo ni vremena za kupanje.”
Yngve i ja otišli smo do hrpe snijega. Bio je tako tvrd da se od njega nije dalo napraviti
grude, kao što smo zamislili. A popeti se na nj, s tom vodom dolje, nismo mogli dok su mama i
tata ondje. Odlomio sam komad i bacio ga u vodu, gdje je ostao plutati i ljuljuškat! se kao mali
ledenjak. Sad sam bar mogao reći da smo bacali grude usred srpnja kad se vratim kući.
 “Dođite jesti”, viknula je mama.
Sjeli smo. Dobili smo svaki svoju užinu. Tri kriške kruha s kuhanim jajem. Uz to, na stolu
je stajao paketić keksa. U čašama nam je bio sok. Plastika mu je davala drukčiji okus, ali sviđao
mi se, podsjećao me na izlete kad smo se vozili u berbu bobica i kad smo išli na kampiranje. To
jest, nismo puno puta išli, zapravo smo bili samo jedanput, ljeto prije, kad smo bili u Švedskoj s
bakom i djedom s tatine strane. Iza leđa mi je brujeći dolazio auto, zvuk kao da je podrhtavao dok
je isprva jačao, a onda uz zapuh ponovno počeo slabjeti, dok nije potpuno nestao. Iz mamine i
tatine šalice se pušilo. Auto s kamp-prikolicom dolazio je s druge strane. Pratio sam ga pogledom
dok sam praznio sok iz čaše. Vozio je dosta polako. Dao je žmigavac. Kad je skrenuo na
odmorište, tata se okrenuo.
“Što taj idiot radi ovdje?” rekao je. “Pa samo je jedan stol ovdje. Zar ne vidi?”
Okrenuo se opet nama, spustio šalicu s kavom i iz džepa košulje izvadio paketić duhana
sa slikom lisice.
Auto s prikolicom stao je samo nekoliko metara od nas. Vrata su se otvorila i iz njega je
izašao debeljko u bež kratkim hlačama i žutom majicom, sa smeđim platnenim šeširom na glavi.
Otvorio je vrata kamp-prikolice i nestao u njoj, a iz auta je na druga vrata izašla žena. I ona je
bila debela, u svijetlo sivim rastezljivim hlačama na crtu i vunenom puloveru. U ustima joj je bila
nezapaljena cigareta, kosa joj je bila krupna i sijedo plava, na očima je imala par velikih naočala s
lagano zatamnjenim staklima. Stala je pokraj jezera, zapalila cigaretu i gledala u vodu dok je
pušila.
Načeo sam zadnju krišku.
Muškarac je izašao s rasklopnim stolom u rukama. Rasklopio ga je između auta i našega
stola. Tata se opet okrenuo.
“Zar nemaju nimalo kućnog odgoja?” rekao je. “Sjedimo ovdje i pokušavamo jesti, a on
se baš mora tako nasrati?”
“Pa nema veze”, rekla je mama. “Baš je krasno ovdje.”
“Bilo je krasno ovdje”, rekao je tata. “Dok taj idiot nije došao.”
“Čut će te”, rekla je mama.
Muškarac je spustio hladnjak koji je zazveckao pokraj stola. Žena je došla do njega.
“Nijemci su”, rekao je tata. “Ništa ne razumiju. Možemo govoriti što god hoćemo.”
Srknuo je zadnji gutljaj kave pa ustao.
“Ne, idemo mi dalje.”
“Dečki još nisu pojeli”, rekla je mama. “Toliko nam se baš ne žuri.”
“Žuri, zapravo”, rekao je tata. “Ali pojedite vi. Požurite se.”
Bacio je dopola popušenu cigaretu, odnio čaše i šalice do vode i isprao ih, stavio ih u
vrećicu, zajedno s tanjurima i termosicom. Zatvorio je poklopac hladnjaka i stavio sve u
prtljažnik. Muškarac i žena govorili su nešto što nisam razumio gledajući laganu uzbrdicu na
suprotnoj strani jezera. On je pokazivao prstom. Ondje se nešto micalo. Mama je zgužvala masni
papir od sendviča, stavila ga u vrećicu pa ustala.
“Idemo onda”, rekla je. “Kekse ćemo kad idući put stanemo.” Toga sam se i bojao.
Tata mi je pomaknuo sjedalo naprijed pa sam sjeo. Nakon vanjskoga svježeg zraka, miris
dima bio je još izraženiji. Yngve se uvukao kroz druga vrata. Frknuo je nosom.
“Mislim da mi tableta protiv mučnine više ne djeluje”, rekao je.
“Reci ako ti bude loše”, rekla je mama.
“Pomoglo bi da ne pušite cijelo vrijeme”, rekao je.
“Dosta”, rekao je tata. “Ne gunđaj. Na odmoru smo.”
Auto se polako dokotrljao na cestu. Gledao sam na drugu stranu jezera, onamo kamo je
muškarac pokazivao. Nešto je bilo ondje - sivo polje među zelenilom - i polako se micalo. Što li
je to moglo biti?
Trknuo sam Yngvea i pokazao mu kroz prozor kad sam pridobio njegovu pozornost.
“Što je to?” rekao sam.
“Sobovi, možda”, rekao je. “Vidjeli smo ih i lani. Zar se ne sjećaš?”
“Sjećam se”, rekao sam. “Ali taj su put bili puno bliže. Ovi su mali kao miševi!”
Nakon toga smo zapali u stanje gotovo slično transu kakvo vožnja zna izazvati. Provezli
smo se preko ostatka planine, spustili se u dolinu Roldal i do Odde, prljava gradića u dnu
Hardangerfjorda, čiji je oronuli i zagađeni karakter unatoč svemu imao dio magije što ju je imala
i druga strana planine, čak i u svojoj zapanjujućoj i u osnovi neshvatljivoj različitosti od svijeta
koji smo samo nekoliko sati prije napustili. Dok se Sørland većinom sastojao od niskih brežuljaka
i brda, nepravilnih šumaraka s najraznolikijim drvećem jedno uz drugo u krajoliku koji je
istodobno bio sasvim otvoren i neprohodan, a najviša gora na otoku gdje sam živio nije bila viša
od sto dvadeset metara, ovaj je krajolik, na koji biste uvijek naišli iznenada, bio pun golemih
planina, toliko dominantnih u svojoj čistoći i jednostavnosti da su im sve druge pojedinosti u
krajoliku silom bile podređene, jednostavno su nestajale: koga briga za neku brezu, ma koliko
bila visoka, kad stoji pod ovim beskrajno lijepim i vazda nepokolebljivim planinama? No
najuočljivija razlika ipak nisu bile dimenzije nego boje, koje su se ovdje činile dublje - nigdje
zelena boja nije tako duboka kao u Vestlandu - i jasnije, čak i nebo, čak je i njegova modrina bila
dublja i jasnija od nebeskoga plavetnila u mojem zavičaju. Doline su bile zelene i obrađene, u
proljeće i rano ljeto japanska bjelina cvata na voćkama, vrhovi planina bili su magličasto plavi,
gdjegdje prekriveni snijegom, i, oh, među tim planinama, što su se dizale u dugom lancu s obiju
strana, nalazio se sami fjord, ponegdje zelenkast, drugdje modrikast, posvuda blještav na suncu,
jednako dubok koliko su planine bile visoke.
Uvijek bi me preplavile emocije kad bismo autom došli u taj krajolik, jer ništa od onoga
što je bilo prije ne pripremi vas na to što vas ovdje čeka. I tako, dok smo se vozili sjevernom
stranom fjorda, iskrsnuli su svi drugi nepoznati detalji, poput električnih ograda, crvenih
štagljeva, starih bijelih drvenih kuća, krava što su pasle, dugih nizova stalaka za sušenje sijena na
objema stranama doline. Traktori, kombajni, spremišta za gnojivo, visoke smeđe čizme na
stubama pred kućama, krošnjama zasjenjena dvorišta, konji, dućani u podrumima običnih kuća.
Djeca što uz cestu prodaju trešnje ili jagode na malim štandovima s rukom pisanim pločama.
Ovdašnji se život razlikovao od života kod nas; svako toliko vidio bih pogrbljenu gospodu u
cvjetnoj haljini i marami, kakvih nema u mome kraju, ili pogrbljena starca u plavom
kombinezonu i crnoj kapi s obodom na nekoj njivi ili nekom šljunčanom putu. Ma koliko me se
ta mjesta dojmila, za što su dijelom bili zaslužni i njihovi nazivi - Tyssedal, Espe, Hovland,
Sekse, Borve, Opedal, Ullensvang, Lofthus, Kinsarvik, koji mi je sa svojim stranim prizvukom
bio najdraži: kinsar, što li je samo to? - ma koliko jasne bile boje i koliko je drukčije bilo obilje
detalja, ta su mjesta imala i ozračje raskoši, ne ljudi i njihovi postupci nego prostor kojim su se
kretali, nekako pregolem za njih; možda je za to zaslužno bilo jako, blještavo sunce, možda silna
nebeska plavet, ili možda lanac planina što su se prema njemu pružale, ili jednostavno činjenica
da smo se samo vozili kroz taj kraj, da nismo nigdje stajali, osim na autobusnoj postaji gdje je
Yngve teturajući izašao iz auta i povratio, da nismo poznavali nikoga ovdje i ni na koji način
nismo bili povezani s time što smo vidjeli. Jer kad smo napokon stigli do pristaništa u Kinsarviku
i izašli iz auta s kojim je tata stao u red za trajekt, raskoš se više nije primjećivala, naprotiv, sve
se ovdje činilo ugodno i srdačno, uz zvuke radija što su dolazili iz automobila, vrata što su se
otvarala i zatvarala, ljudi što su se protezali, šetali se amo-tamo, djeca što su se oprezno loptala
pokraj reda, ili radila što i Yngve i ja, otišla do kioska vidjeti ima li čega na što bismo mogli
potrošiti džeparac.
Sladoled?
O, da.
Yngve je kupio sladoled u košarici, a ja u čašici s crvenom žličicom, pa smo se s njima u
ruci odšetali do pristaništa, gdje smo sjeli na zidić, gledali u more i morske alge što su u mokrim,
debelim snopovima ležale na stijeni. Daleko na pučini vidjeli smo trajekt, koji nam se
približavao. Mirisalo je na slanu vodu, alge, travu i ispušne plinove, a sunce nam je žarilo lica.
“Je li ti još uvijek mučno?” rekao sam.
Odmahnuo je glavom.
“Šteta da smo zaboravili loptu”, rekao je. “Ali možda imaju neku u Vajenu.”
Izgovorio je “Vajen” kako ga je i djed izgovarao. “Da”, rekao sam škiljeći u sunce.
“Misliš li da ćemo ići s ovim?”
“Ne znam. Nadam se.”
Mahao sam nogama. Žličicom sam odvalio velik komad sladoleda i strpao ga u usta. Bio
je tako hladan i velik da sam ga morao premetati jezikom po ustima kako mi njegova hladnoća ne
bi postala neizdrživa. Dok sam to radio, okrenuo sam se prema našem autu. Tata je sjedio s
otvorenim vratima i jednom nogom na tlu i pušio. Sunce mu je blještalo u sunčanim naočalama.
Mama je stajala pokraj auta, na krov je stavila košaru s trešnjama iz koje bi se tu i tamo poslužila.
“Što ćemo raditi sutra?” rekao sam.
“Ja ću biti s djedom u štali. Rekao je da će me sve naučiti tako da ga jednog dana mogu
naslijediti.”
“Misliš da se ondje sad može kupati?”
“Zar si poludio?” rekao. “Voda u fjordu jednako je hladna kao i u onom jezeru u
planinama.”
“A zašto?”
“Pa zato što je to toliko sjeverno!”
Neki auti upalili su motore. Daleko od obale teretna vrata na krmi trajekta počela su se
dizati. Yngve je ustao i pošao prema autu. Brže-bolje pojeo sam ostatak sladoleda pa krenuo za
njim.
***

Nakon plovidbe trajektom, koji nas je prebacio do Kvanndala, sljedeći je uzbudljivi

trenutak putovanja bio uspon na Vikafjellet. Uska cesta strmo se penjala u serpentinama,
amo-tamo, amo-tamo, gdjegdje tako strmo da me bilo strah da će se auto prevrnuti i pasti na
krov.
“Sigurno ima mnogo turista koji se ovdje iznenade”, rekao je tata dok smo se vozili
uzbrdo, a ja sam prestravljeno gledao u ponor ispod nas. “Voze nizbrdo pod kočnicom, znate. To
može biti smrtno opasno.”
“A kako mi onda vozimo?” upitao sam.
“Usporavamo pomoću brzina”, rekao je on.
Jer nismo bili turisti, znali smo kakvo je sve, nikad se ispod našega otvorenog poklopca
motora nije dimilo uz rub ceste. No odmah nakon toga malo je nedostajalo da pođe po zlu, jer u
sljedećem zavoju neočekivano smo naišli na auto s kamp-prikolicom, samo nas je nekoliko
metara dijelilo od sudara, no tata je nagazio na kočnicu, a isto je učinio i vozač auta s prikolicom.
Tata se spustio natraške do mjesta gdje je cesta bila dovoljno široka za oba vozila. Vozač drugog
auta mahnuo mu je dok je prolazio.
“Poznaješ ga, tata?” rekao sara.
 U retrovizoru sam vidio da se nasmiješio.
“Ne, ne poznajem ga. Mahnuo mi je da mi zahvali što sam ga propustio.”
Zatim smo prešli preko još jedne planine pa u još jedan fjord. Planine su ovdje bile
jednako visoke kao i oko Hardangerfjorda, ali bile su nekako blaže, nisu bile tako strme, a i ovaj
je fjord bio širi, ponegdje gotovo kao jezero. Što je? govorile su planine oko Hardangerfjorda.
Samo mirno, govorile su planine ovdje. Sve je u redu.
“Hoćemo se mijenjati za spavanje?” rekao je Yngve.
“Mogli bismo”, rekao sam.
“Dobro”, rekao je on. “Ja prvi, može?”
“Dobro”, rekao sam. Zatim mi je spustio glavu u krilo i sklopio oči. Bilo mi je lijepo dok
je tako spavao, glava mu je bila topla i udobna, i bilo je to kao da se nešto događa na dvama
mjestima istovremeno, i vani u krajoliku, koji se cijelo vrijeme mijenjao i u koji sam neprekidno
zurio, i Yngveova glava što mi je ležala u krilu dok je spavao.
Kad smo stali u red za sljedeći trajekt, probudio se. Smjestili smo se na gornju palubu i
uživali u vjetru što nam je puhao u lica. Pola sata poslije opet smo sjeli u auto, a onda sam ja
stavio glavu u Yngveovo krilo.
Probudio sam se i shvatio da smo blizu. Što smo bliže došli moru, to su planine bile niže,
a vegetacija gušća, no naravno, nije to bilo ni blizu ostruganom krajoliku i izmučenom karakteru
Sørlanda. Nijedna ovdašnja cesta nije mi se bila usjekla u pamćenje, gledao sam kroz prozor ne
povezujući to što vidim ni s čim, dok iznenada nisam prepoznao Lihesten, okomitu liticu što je
padala nekoliko stotina metara na suprotnoj strani fjorda od bakine i djedove kuće. Dugo je ta
planina bila pred nama, no bila je neprepoznatljiva iz svih drugih kutova osim ovoga sad, dok
smo prolazili bočno od nje. Od uzbuđenja me stegnulo u prsima. Stigli smo! Pa da, eno slapa!
Eno kapelice! Eno hotela! Eno putokaza za Salbu! I eno kuće! Bakine i djedove kuće!
Tata je usporio i skrenuo na makadam. Išao je prvo pokraj susjeda pa kroz ogradu, sa
sjenikom s desne strane, uz strmi zadnji dio puta i pred kuću. Otvorio sam vrata gotovo prije nego
što je auto stao i iskočio van. Na drugom kraju polja ugledao sam djeda. Stajao je pokraj košnica
u svojem pčelarskom odijelu. Bijeli kombinezon, bijela kapa s bijelim, dugačkim velom oko
glave. Sve su mu kretnje bile usporene, čak i kad je podignuo ruku da nas pozdravi. Izgledalo je
to gotovo kao da se nalazi pod vodom, ili na nekom tuđem planetu s drukčijom silom težom.
Podignuo sam ruku i mahnuo mu pa odjurio u kuću. Baka je bila u kuhinji.
“Skoro smo se sudarili s jednim autom na Vikafjelletu! Vozili smo se uzbrdo ovako”,
rekao sam i povukao prstom po žutom najlonskom stolnjaku dok me ona nasmiješeno gledala
toplim, tamnim očima.
“A onda je došao auto s kamp-prikolicom, ovako...”
“Drago mi je da ste došli u jednom komadu”, rekla je. Mama je ušla na druga vrata. U
hodniku sam čuo tatu, po svemu sudeći, kako unosi prtljagu. Gdje je bio Yngve? Je li otišao k
djedu? Sa svim onim pčelama koje zuje oko njega?
Požurio sam se natrag na dvorište. Ne. Yngve je pomagao tati s prtljagom. Djed je i dalje
bio ondje u svojem bijelom prostranom odijelu. Beskrajno polako podignuo je nekoliko
nastavaka iz košnice. Sunca je nestalo iz dvorišta, no obasjavalo je smreke što su rasle u padini
iza jezerca. Lagan je vjetar puhao oko kuće, šuškao u krošnjama nada mnom. Iz štale je dolazio
Kjartan. Na sebi je imao kombinezon i čizme. Crna poluduga kosa, četvrtaste naočale.
“Dobra večer”, rekao je i stao pokraj auta.
“O, bok, Kjartane”, rekao je tata.
“Dobro ste putovali?” rekao je Kjartan. “Da, da. Odlično.”
Kjartan je bio deset godina mladi od mame, dakle toga ljeta imao je dvadeset i koju. Imao
je nešto mrko i ljutito u sebi, i iako nikad od njega nisam doživio ispad bijesa, nekako sam ga se
bojao. Jedini je od djece još živio u roditeljskom domu; najstarija, Kjellaug, živjela je u
Kristiansandu s mužem Magneom i njihovo dvoje djece, koji su uskoro trebali doći ovamo,
Jonom Olavom i Ann-Kristin, a druga najmlađa, Ingunn, bila je studentica i živjela u Oslu s
Mardom i njihovom dvogodišnjom kćeri Yngvild. Kjartan i djed puno su se svađali, shvatio sam
da Kjartan nije baš onakav kakav je djed htio da mu jedini sin bude. Ideja je bila da on preuzme
farmu kad za to dođe vrijeme. On se trenutačno školovao za brodskoga instalatera i kanio se
zaposliti u nekom brodogradilištu negdje u okrugu. No najvažnija stvar kod Kjartana, ono što se
najčešće spominjalo u razgovoru o njemu, bila je činjenica da je komunist. Strastveni komunist.
Kad bi razgovarao o politici s mamom i tatom, što je često činio kad bi se našli zajedno, iz nekog
je razloga razgovor uvijek vodio tome - tada bi se njegov pomalo sramežljiv, neizravan pogled
promijenio i usijao se. Kad se kod nas spominjao Kjartan, tata ga je znao ismijavati, najviše da bi
zadirkivao mamu, koja nije baš bila komunistica, ali se svejedno nije slagala s tatom oko većine
toga što je imalo veze s politikom. Tata je bio nastavnik i član Liberalne stranke.
“Idem skinuti ovo sa sebe i otuširati se, da ne smrdim po gnoju sad kad imamo tako
krasne goste”, rekao je Kjartan. “Mislim da u kući ima hrane za vas.”
Čak sam i izvana čuo škripanje njegovih koraka dok se uspinjao do kupaonice na katu.
Stube ovdje tako škripe!
I zaista, u dnevnoj sobi stol je bio postavljen za nas. Hrpica još uvijek toplih svele
palačinki i pladanj s lefse palačinkama, te kruh i naresci. Mama se ushodala između dnevne sobe
i kuhinje. Iako se odselila odavde sa šesnaest godina - udala se za tatu i rodila Yngvea s dvadeset,
i odonda živjela sa svojom obitelji - saživjela bi se s kućom čim bismo došli ovamo. Čak bi joj se
i govor promijenio, postao sličniji onome njezinih roditelja nego što je to bio inače. S tatom se
događalo suprotno: ovdje je skoro uvijek bio odsutan. Dok je razgovarao s djedom, koji je bio
razgovorljiv i imao priču za svaku situaciju, često iz vlastitoga iskustva, držao se tako formalno
da je djelovao strano, no ipak mi je to bilo poznato jer je takav bio kad bi razgovarao s drugim
roditeljima i kolegama. Djed pak nije bio ljubazan na takav način, bio je potpuno i dokraja svoj,
pa zašto bi onda tata samo kimao glavom i govorio, naravno, da, ma nemojte, aha, aha. I mama je
bila drukčija, više se smijala i razgovarala, i kad se sve zbroji, te su promjene bile pozitivne za
nas, da ne kažem vrlo pozitivne: tata bi nestao, a mama živnula, i u kući nije bilo pravila kao u
našoj: ovdje smo mogli raditi što smo htjeli. Ako bi tko prevrnuo čašu mlijeka, to nije bila
katastrofa, baka i djed razumjeli su da se takve stvari događaju, mogli smo čak držati i noge na
stolu, ako tata tada nije bio u dnevnoj sobi, dakako, a na sofi, smeđoj s narančastim i bež
prugama, mogli smo se zavaliti kako god smo htjeli, čak ležati ako bi nam se prohtjelo. I sve
poslove što su ih obavljali radili smo i mi, u svojim malim razmjerima. Nismo se osjećali
nepoželjno. Naprotiv, očekivalo se da priskočimo u čemu god možemo: u grabljanju sijena,
stavljanju sijena na sušenje, skupljanju jaja, prebacivanju gnoja u gnojište, postavljanju stola prije
jela, branju crvenoga i crnoga ribiza i ogrozda kad dozriju. Vrata su ovdje bila otvorena i ulazilo
se bez kucanja, ljudi bi samo viknuli u hodniku i najednom se pojavili u dnevnoj sobi,
raskomotili se i popili kavu s djedom, koji ne bi ni trepnuo nego bi počeo razgovarati kao da je
razgovor bio prekinut prije samo nekoliko sekundi. Ljudi koji su dolazili bili su neobični,
pogotovo jedan od njih, muškarac s velikim trbuhom, odrpano odjeven, pomalo neugodna mirisa
i visoka glasa, koji bi obično predvečer dovijugao na mopedu. Govorio je tako otegnuto da sam
razumio jedva pola od onoga što je govorio. Djed bi se ozario kad bi on došao, ali teško je reći je
li to bilo zato što ga je osobito volio s obzirom na to da bi se ozario pri gotovo svačijem dolasku.
Bio sam siguran da nas djed voli, iako on to sigurno nikad nije pomislio; postojali smo, to mu je
bilo dovoljno. S bakom je to bilo drukčije, barem se tako činilo iz zanimanja s kojim je pratila
sve što bismo govorili.
Mama je nepomično stajala i gledala u stol, vjerojatno da provjeri je li sve ondje. Baka je
isključila kuhalo za kavu u kuhinji, rastuće pištanje prestalo je uz kratak uzdah. Tata je ostavio
prtljagu u sobi iznad nas. U hodniku se pojavio djed nakon što je objesio pčelarsko odijelo u
podrumu.
“Norvežani rastu, vidim ja!” rekao je kad nas je vidio. Došao je i potapšao me po glavi,
kao da sam pas. Onda je potapšao Yngvea po glavi pa sjeo kad je baka došla iz kuhinje s vrčem
kave u ruci, a tata i Kjartan sišli stubištem.
Djed je bio sitan, lice mu je bilo okruglo, i osim tanahna vijenca bijele kose oko glave, bio
je ćelav. U kutovima usta često je imao ostatke smcđeg soka od duhana. Oči iza naočala bile su
oštre, no potpuno bi se preobrazile kad bi skinuo naočale, tada bi bile nalik na dvoje dječice koja
su se netom probudila.
“Izgleda da sam došao u pravi čas”, rekao je i stavio krišku kruha na tanjur.
“Čuli smo te u podrumu”, rekla je mama. “Tako da to nije sasvim slučajno.”
Pogledala me.
“Sjećaš se kako smo te jednom čuli kako šuškaš po hodniku, deset minuta prije nego što
si došao?”
Kimnuo sam. Tata i Kjartan sjeli su svaki sa svoje strane stola. Baka je počela točiti kavu
u šalice.
Djed, koji je nožem mazao maslac na kruh, podignuo je pogled.
“Čuli ste ga. prije nego što je došao?”
“Da, čudno, zar ne?” rekla je mama.
“Pa to je vardøger, svojevrstan anđeo čuvar”, rekao je djed i pogledao me u oči. “To znači
da ćeš dugo živjeti.”
“To to znači?” rekla je mama i nasmijala se. “Da”, rekao je djed.
“Pa ne vjerujete valjda u to?” rekao je tata.
“Čuli ste ga kad nije bio ondje?” rekao je djed. “To je senzacionalno. Je li imalo
senzacionalnije da to nešto i znači?”
“Pih”, rekao je Kjartan. “Postao si praznovjeran pod stare dane, Johannes.”
Pogledao sam baku. Ruke su joj se tresle, a kad je htjela natočiti kavu, vrč se toliko
silovito tresao da je tek najvećom snagom volje uspjela usmjeriti mlaz iz kljuna u šalicu a da nc
prolije. I mama ju je napeto gledala i bila na rubu da ustane, vjerojatno da preuzme, no onda se
opustila pa posegnula za košarom s narezanim kruhom. Bilo je to teško gledati jer je baki išlo
tako polako - a dio bi kave svejedno završio u šalici - no istovremeno me šokiralo da ona, odrasla
osoba, ne može napraviti nešto tako jednostavno kao što je točenje kave bez prolijevanja, i
neobičnost prizora da se nekome neprekidno tresu ruke, nekako same od sebe, tjerala me da
njezine kretnje pratim s velikim zanimanjem.
Mama je stavila ruku na moju. “Zar nećeš palačinku?” rekla je.
Kimnuo sam. Protegnula se po jednu i stavila mi je na tanjur. Obilno sam je namazao s
maslacem pa posuo šećerom. Mama je dohvatila vrč s mlijekom i natočila mi ga u čašu. Mlijeko
je bilo ravno iz štale, bilo je toplo i žućkasto, i na njemu su plivale sitne grudice. Pogledao sam
mamu. Zašto mi je natočila? Nisam mogao piti to mlijeko, bilo je odvratno, došlo je ravno iz
krave, i to ne iz bilo koje krave, nego iz one koja je stajala tu vani i pišala i srala.
Pojeo sam palačinku, uzeo još jednu, dok je tata postavljao djedu pitanja na koja je on
opširno odgovarao. Kjartan je uzdisao glasnije nego što bi to činio da je bio sam. Ili je već bio
čuo cijelu priču ili mu se nije svidjelo to što je čuo.
“Mislili smo ove godine na izlet na Lihesten”, rekao je tata.
 “Ma nemoj”, rekao je djed. “Da, to je dobra ideja. Da, fino je gore. Odande se vidi sedam
župa.”
“Veselimo se tome”, rekao je tata, dok su mama i baka razgovarale o hrastu i božikovini
koje su lani donijeli od nas s Tromove i koji su sad rasli ovdje.
Odlučio sam ih ići pogledati.
Tatin pogled zaustavio se na meni.
“Nećeš popiti mlijeko, Karl Ove?” rekao je. “Skroz je friško, znaš. Boljeg mlijeka nema
nigdje.”
“Znam”, rekao sam.
Kad nisam dao znak da ga kanim popiti, prostrijelio me pogledom. “Popij mlijeko,
dijete”, rekao je. “Ali toplo je”, rekao sam. “I ima grudice.”
“Uvrijedit ćeš baku i djeda”, rekao je tata. “Ovdje moraš jesti i piti ono što ti se servira.
Dakle dosta.”
“Dečko je naučen na pasterizirano mlijeko”, rekao je Kjartan. “U tetrapaku iz hladnjaka.
Prodaje se i ovdje u dućanu. Naravno da će ga dobiti! Kupit ćemo ga sutra. Nije on navikao na
mlijeko ravno iz krave.”
“To mi se čini nepotrebno”, rekao je tata. “Mlijeko je ovdje jednako dobro. Ako ne i
bolje. Bilo bi glupo kupovati mlijeko samo zato što je on razmažen.”
“I meni je bolje pasterizirano mlijeko”, rekao je Kjartan. “Potpuno se slažem s tvojim
sinom.”
“Dobro onda”, rekao je tata. “Osim ako nisi opet stao uz slabiju stranu kao obično. Ali
ovo je više pitanje odgoja, razumiješ.”
Kjartan se nasmiješio i spustio pogled na stol. Ja sam podignuo čašu mlijeka do usta,
prestao disati na nos, pokušao ne razmišljati o bijelim grudicama i popio sve u četiri velika
gutljaja.
“Eto vidiš”, rekao je tata. “Zar nije bilo dobro?”
“Je”, rekao sam.
***

Kad smo pojeli, pitali smo možemo li malo van, iako je bilo kasno. Mogli smo. Obuli smo
cipele, izašli na dvorište, niz cestu do štaglja. Sumrak je bio blag i spustio se na sve oko nas
poput paučine. Oblici su ostali, a boje su nestale ili su posivjele. Yngve je skinuo zasun s vrata
štale i gurnuo ih. Bila su se zaglavila, morao se navaliti na njih punom težinom da bi se otvorila.
Unutra je bio gotovo potpuni mrak. Na laganom svjetlu s prljavih prozorčića iznad odjeljaka
mogli su se razaznati obrisi. Krave, što su sve tri ležale u svojim odjeljcima, pomaknule su se kad
su nas čule. Jedna od njih okrenula je glavu. “No, no, kravice”, rekao je Yngve.
Unutra je bilo tako lijepo toplo. Maleno tele, koje je bilo odijeljeno u nekakvu kavezu na
suprotnoj strani maloga jarka za balegu, klamparalo je naokolo. Nagnuli smo se nada nj. Gledalo
nas je uplašenim očima. Yngve ga je potapšao.
“No, no, teliću mali”, rekao je.
Nisu samo vrata bila zarasla nego i svi zidovi, podovi i prozori, kao da je prostorija bila
potonula i sad se nalazila pod vodom.
Yngve je otvorio vrata sjenika. Popeli smo se na sijeno koje je ondje stajalo, uzverali se
na most i otvorili vrata maloga kokošinjca. Pod je ondje bio prekriven piljevinom i perjem.
Kokoši su posve nepomično sjedile na motki i piljile ravno preda se.
“Nema jaja, izgleda”, rekao je Yngve. “Hoćemo gore pogledati i kune?”
Kimnuo sam. Kad je zatvorio visoka vrata štaglja, pokraj nas je poput munje projurila
mala bijela mačka i nestala ispod mosta. Spustili smo se i dozivali je, znali smo da je ondje
negdje, ali se skriva od nas, pa smo odustali i pošli prema trima kavezima za kune koji su se
nalazili na najzapadnijem kraju imanja, uz samu šumu. Užegao vonj koji nas je zapahnuo kad
smo se približili bio je gotovo neizdrživ, pa sam počeo disati na usta.
Iz svih kaveza čuo se štropot i lupanje kad smo stali pred njima. Uh, bilo je baš neugodno.
Ovdje je bilo mračnije, na rubu šume. Kune su trčkarale po metalnim kavezima
zveckajući svojim pandžama po njima. Prišli smo sasvim blizu jednome. Crna životinja odskočila
je što je dalje mogla, okrenula glavu i zarežala na nas. Zubi su joj bljesnuli. Oči su joj bile crne
poput crnih kamenčića, i kad sam dvadeset minuta poslije ležao u krevetu u sobi koju smo dobili
na katu, s glavom pokraj Yngveovih nogu, koji je s glavom na jastuku na drugom kraju kreveta
čitao nogometni časopis, o njima sam razmišljao. Kako će se motati po kavezu cijele noći dok mi
budemo spavali. Onda su se odjednom povisili glasovi u dnevnoj sobi ispod nas. To su mama i
tata raspravljali s Kjartanom. To što su glasovi bili povišeni nije bilo zabrinjavajuće, naprotiv,
bilo je u njima nešto utješno. Htjeli su nešto, i htjeli su to toliko jako da o tome nisu mogli šaptati
ili mrmljati, morali su vikati.
***

Sljedećega jutra djed nas je došao pitati želimo li poći s njim izvlačiti mreže. Htjeli smo, i
nekoliko minuta poslije išli smo djedu za petama niz stazu do fjorda, noseći prazan, bijeli škaf.
Čamac je bio vezan za crvenu bovu malo dalje od obale. Magla je bila tako gusta da je
izgledalo kao da se uvija u zraku. Djed je privukao čamac do obale, skočili smo na palubu, i
nakon što je odgurnuo čamac u more veslom od dna, Yngve je sjeo na klupu kod rašlji za vesla i
počeo veslati. Djed je sjedio na krmi i usmjeravao ga kad je bilo potrebno, ja sam sjedio na
pramcu i gledao u maglu. Lihesten na drugoj strani sad je gotovo potpuno nestao, bio je vidljiv
samo kao potez nečega sivljega u toj vunastoj i vlažnoj izmaglici.
“Rijetko ovdje bude magle”, rekao je djed. “Barem u ovo doba godine.”
“Jesi li bio na vrhu Lihestena, djede?” rekao je Yngve.
“O, da, da znaš da jesam”, rekao je djed. “Puno puta. Ali ima sad već nekoliko godina
kako nisam bio.”
Nagnuo se naprijed naslonivši podlaktice na bedra.
“Jednom samo bio ondje u akciji spašavanja. Bila je to prva prava avionska nesreća u
Norveškoj. Jeste li čuli za to?”
“Ne”, rekao je Yngve.
“Bila je magla kao i sad. Avion se zabio ravno u Lihesten. Čuli smo udar, znate. Nismo
imali pojma što je to bilo. No onda je prijavljen nestanak aviona i šef policije trebao je ljude da
pođu s njim gore. Pa sam išao i ja.”
“Jeste li ga našli?” rekao sam.
“Da. Ali svi su poginuli. Vidio sam kapetanovu glavu, taj prizor nikad neću zaboraviti.
Kosa mu je bila uredno počešljana! Savršeno zalizana. Ni dlaka mu nije stajala ukrivo. Da, nikad
to neću zaboraviti.”
“Gdje je udario? Baš u liticu?” rekao je Yngve.
“Ne, ne vidi se odavde. Udario je u stijenu gore na platou. Ondje se srušio. Morali smo se
penjati do olupine. Još malo lijevo!”
Vngveovc oči su se suzile, vjerojatno se pokušavao sjetiti misli li na svoje ili njegovo
lijevo.
“Tako, da”, rekao je djed. “Dobro veslaš! Da, bio je to velik slučaj tada. Bilo je u svim
novinama. I puno se o tome govorilo na radiju.”
 Pred nama je bova nad mrežom svijetlila crveno u svem tom sivilu.
“Hoćeš li je ti izvaditi, Karl Ove?” rekao je djed. Sagnuo sam se dok mi je srce lupalo i
uhvatio je objema rukama. No bila je skliska pa mi je odmah iskliznula iz ruku.
“Moraš je uhvatiti odozdo”, rekao je djed. “Pokušat ćemo ponovno! Odveslaj malo
unatrag. Tako, da.”
Taj put uspio sam je povući na palubu. Yngve je uvukao vesla u čamac. Djed je počeo
dizati mrežu. Prvo su se ribe pojavile kao mala treperava svjetla duboko u crnoj vodi, onda su
postajale brojnije i jasnije, sve dok se tren poslije praćakajući nisu prelile preko ruba čamca. Bile
su tako sjajne i čiste, sa svojim sivosmeđim ili plavkastim šarama po leđima, svojim žutim očima,
blijedo crvenim ustima i perajama i repovima oštrima poput noževa. Primio sam jednu od njih u
ruke, gdje se uvijala snagom koju mi je bilo teško zamisliti kad sam je tren poslije vidio kako
nepomično leži na drvu pokraj moje noge.
Djed ih je strpljivo otpetljavao iz zapetljane mreže i malo ih po malo bacao u škaf. Ulovili
smo dvadeset komada. Većinom koljuške, ali i pokoji bakalar i kolju, te dvije skuše.
Kad je Yngve počeo veslati natrag, najednom sam začuo tih, dijelom šuštav, dijelom
pljuskav zvuk, nimalo sličan onome što se čuje od jedrilica u brzini, pa sam okrenuo glavu.
Tridesetak metara od nas kroz vodu su se kretala tamna leđa.
Uplašio sam se.
“Što je to?” rekao je Yngve i podignuo lopatice vesala. “Ono tamo?”
“Gdje?” rekao je djed. “O! To su pliskavice. Ovdje su već nekoliko dana. To je dosta
rijetko, ali ne tako neobično. Dobro ih gledajte. Vidjeti pliskavice dobar je znak, znate.”
“Stvarno?” rekao sam.
“O, da”, rekao je on.
***

Djed je čistio ribe nad sudoperom u podrumu, koji je više nalikovao na špilju nego na
prostoriju u kući. Betonski pod najčešće je bio mokar i klizav, a strop je bio toliko nizak da tata
nije mogao stajati uspravno - što nije mučilo djeda, koji je bio dosta nizak rastom - a police na
zidovima bile su pune svakojakih predmeta i alata što su se nakupili tijekom godina njihova
dugačkog života. Kad je završio, i ribe, što su samo koji sat prije bile žive i praćakale se, ležale u
zamrzivaču pospremljene u najlonske vrećice, pomogli smo mu da ispere mrežu, stojeći vani na
travi pred drvarnicom na kiši, sve dok nas mama nije pozvala na ručak.
Nakon ručka oni bi obično legli. Tata, koji već nakon jednog dana imao crve u guzici,
mahnuo mi je kažiprstom da dođem k njemu u hodnik.
“Pođi sa mnom u šetnju”, rekao je.
Obuo sam čizme i odjenuo kabanicu pa ga slijedio preko polja. Grabio je dugačkim
koracima i upijao krajolik prelazeći pogledom. Magla je lebdjela nad smrekovom šumom pred
nama. Crna voda u jezercu sjajila je između debala. Traktor je dolazio cestom s druge strane.
“Sviđa ti se ovdje?” rekao je tata. “Da-a”, rekao sam jer nisam bio siguran kamo to vodi. Stao je.
“Bi li mogao zamisliti da živiš ovdje?”
“Da-a”, rekao sam.
“Možda ćemo jednoga dana preuzeti ovo. Bi li ti se to svidjelo?”
“Da živimo ovdje?”
“Da. Kad za to dođe vrijeme, to je realna opcija.” Ja sam mislio da će Kjartan preuzeti
farmu, ali nisam to rekao, to bi mu pokvarilo lijep trenutak.
“Dođi, idemo napraviti krug”, rekao je i ponovno pošao.
Živjeti ondje?
 Uh, bila mi je to strana pomisao. Nisam mogao zamisliti tatu ondje, okruženog svime
time. Tata kako suši sijeno? Tata kako kosi travu i baca je u silos? Tata kako baca gnojivo na
polja? Tata kako sjedi u fotelji u dnevnoj sobi i sluša vremensku prognozu?
Iako povijest za mene nije postojala kad sam dolazio ovdje kao dijete, i sve je pripadalo
trenutku, ipak sam naslućivao njezinu prisutnost. Djed je živio ovdje cijeli svoj život, i to je na
ovaj ili onaj način davalo pečat slici koju sam imao o njemu. No ako je postojalo išta u čemu je
djed kao slika i predodžba bio utjelovljen, nije to bilo sve što je učinio u svojem životu, o tome
sam znao malo, a ono malo što sam znao, nisam imao s čime usporediti, ne, slika djeda za mene
se sabirala u jednome: u malome dvotaktnome multikultivatoru koji je upotrebljavao za sve. Taj
je multikultivator bio esencija djeda. Bio je crven i malko hrđav, pokretao se pritiskanjem
metalne pedale, imao mali mjenjač, polugu s crnom kuglicom, na jednom dršku, a gas je bio na
drugoj. Upotrebljavao ga je za kosidbu, tad bi hodao iza njega dok je golema naprava nalik na
škare, koju je za tu priliku montirao sprijeda, sjekla travu koja bi se našla na putu. Upotrebljavao
ga je i za prijevoz teških predmeta; tada bi na njega nakvačio prikolicu sa zelenim sjedalom, gdje
je sjedio i s kojega je upravljao vozilom koje je najednom postalo nalik na kamion. Malo mi je
što tada bilo bolje od vožnje s njim; sjeo bih u teretni prostor i odvezli bismo se do dviju trgovina
u Vågenu, naprimjer, gdje je on trebao kupiti kanticu mravlje kiseline ili vreće krmiva ili
umjetnoga gnojiva. Vozilo je bilo tako sporo da ste mogli hodati pokraj njega, ali nije bilo važno,
nije brzina bila bitna, nego sve ostalo: pucketanje motora, ispušni plinovi koji su tako dobro
mirisali i razlijevali se cestom dok smo se vozili, to što ste u teretnom prostoru bili potpuno
slobodni i mogli ste visjeti preko ruba čas s jedne, čas s druge strane, sve što ste mogli vidjeti
usput, uključujući i djedovu sitnu siluetu s vunenom kapom sa šiltom preda mnom, i to što je u
blizini trgovine pristajao brod iz Bergena i što smo se mogli prošetati, često sa sladoledom u ruci,
dok je djed obavljao što je već trebao obaviti.
Imali su ondje i ručna kolica, koja su upotrebljavali za prijevoz teških tereta na kraćim
udaljenostima, primjerice kanta za mlijeko što ih je svakoga jutra trebalo dogurati do posebnih
drvenih kućica uz cestu gdje su se kante s mlijekom ostavljale i otkud ih je skupljala cisterna za
prijevoz mlijeka. Kolica su bila metalna, a kotači veliki kao na biciklu. Druge stvari koje nitko
nije imao doma bile su kose, tri velike s drvenini drškama i tri male, s kojima se trebalo sagnuti
da bi ih se moglo upotrijebiti, i veliki brus ispred drvarnice na kojima su se brusile. Velike grablje
s trima tankim zupcima. Plosnate, teške lopate kojima se stajski gnoj premeće u gnojište, koje se
nalazilo ispod vratašaca u podu štale. Električna ograda, na koju me Yngve toga ljeta prvi i
posljednji put nagovorio da se popišam. Rešetke za sušenje sijena, te divne, izdužene i krhke
naprave koje stoje na svim farmama i čekaju milodare, osim ako ih se ne gleda iz daljine ili u
mraku, kad više sliče vojnoj postrojbi postrojenoj za bitku. Velika okrugla ploča na kojoj je baka
pekla palačinke. Crni željezni pekač za vafle. Filtri i ravne metalne površine za filtriranje mlijeka,
i same kante za mlijeko, sa svojim zdepastim tijelima i kratkim, bezglavim vratovima, kako bi
prestale sa svim uskomešanim mrmljanjem i blebetanjem čim bi ih napunili mlijekom pa stavili
na kolica i dogurali do kućice, bok uz bok, odjednom dostojanstvene i ozbiljne, osim ako se neka
ne bi veselo zaljuljala amo-tamo kad bi kotač naišao na rupu u cesti. I, oh, djed koji je svakoga
poslijepodneva stao kraj štale i pjesmom dozivao krave unutra.
“Ojte, kravice!” pjevušio bi. “Ojte, kravice! Ojte, kravice!”
Kako sam sve to mogao ispričati svojim prijateljima kod kuće kad bi me pitali kako nam
je bilo i što smo radili preko praznika? Bilo je to nemoguće, i trebalo je biti nemoguće, dva su se
svijeta razlikovala kao nebo i zemlja, i u mojoj glavi i u svijetu vani.
U dva tjedna koliko smo bili ondje strano je postalo domaće, dok je dom, u koji smo stigli
nakon naporne cjelodnevne vožnje autom, postao stran, ili se utopio u jezercu stranoga, jer kad
smo se spustili nizbrdicom od tromøyskoga mosta i skrenuli na zadnji dio ceste do kuće, smeđe s
crvenim okvirima prozora, okružene suhom pofurenom travom, s tamnim prozorima koji su nas
pomalo žalosno gledali, činilo mi se kao da to sve istodobno i poznajem i ne poznajem, jer iako
mi je oku bilo poznato sve što je vidjelo, nešto je od toga nailazilo na otpor, otprilike kao novi par
tenisica dok stoje nove i sjajne onako nekorištene te kao da se odbijaju podrediti svojemu novom
okruženju i ustraju u svojoj posebnosti, dok se nekoliko tjedana poslije ne iznose i postanu tek još
jedan par cipela. Nešto od toga osjećaja novine vrijedilo je i za naselje kad smo se dovezli, kao da
se uskomešalo i popustilo tek nekoliko dana poslije.
Tata je zaustavio auto i ugasio motor. U maminu krilu spavao je mali bijeli mačić. Cijelo
je jutro mijaukao i cvilio u svojoj košari, a kad je konačno mogao izaći, trčao je po stražnjem
sjedištu i po polici ispod stražnjega stakla sve dok ga mama nije uzela pa je napokon zaspao i
smirio se. Imao je potpuno crvene oči, i premda mu je krzno bilo dugo i gusto, ispod njega je bio
sitan. Pogotovo glava, pomislio sam dok sam ga mazio i osjetio malu lubanju pod rukom, ali i
vrat. Bio je tanak, tanak.
“Gdje će Bjelko živjeti?” rekao sam.
“Ajme, koje ime”, rekao je tata, otvorio vrata i izašao.
“Imat će svoju sobu u podrumu”, rekla je mama. Jednom je rukom podignula mačića na
prsa, a drugom otvorila vrata.
Tata je povukao sjedalo i ja sam iskoračio na šljunak, potpuno klimavih nogu. Yngve je
izašao s druge strane i zajedno smo išli za tatom prema ulaznim vratima. Otključao je i otišao u
praonicu, gdje je otvorio prozorčić i provukao van jedan kraj crijeva. Drugi je pričvrstio za pipu,
a onda je izašao s prskalicom u ruci, dok smo mama, Yngve i ja otišli u sobu u podrumu, gdje je
mačić, koji je još uvijek spavao, dobio košaru s dekom, zdjelicu s vodom i zdjelicu s komadićima
kobasice iz hladnjaka, te na kraju plitku plastičnu kadicu s pijeskom u kutu.
“Sada ćemo zatvoriti sva vrata osim ovih”, rekla je mama. “Tako da ne može nikamo
pobjeći kad se probudi.”
Dok su tanki mlazovi vode iz prskalice padali po livadi a tata unosio prtljagu iz auta,
Yngve, mama i ja večerali smo u kuhinji. Bila je nedjelja, sve su trgovine bile zatvorene pa je
mama ponijela kruh, maslac i malo narezaka iz Serbøvåga. Uz to smo pili čaj, ja s mlijekom i
trima žličicama šećera.
Odjednom je dolje u hodniku zacvilio mačić. Ustali smo, svi zajedno, i izašli. Stajao je na
odmorištu. Kad nas je ugledao, sjurio se natrag dolje. Pošli smo za njim. Mama ga je dozivala.
Najednom je dojurio, prozujao uz nas, uz stube i u dnevnu sobu, gdje je nestao. Nekoliko smo
minuta hodali naokolo, tražili ga i dozivali, dok ga Yngve nije opazio. Ležao je u uskom prostoru
između regala i zida, nije ga se moglo dosegnuti a da se ne odmakne cijeli regal.
Mama je otišla dolje po zdjelice s hranom i vodom, stavila ih pokraj regala i rekla da će
izaći kad bude htio. Kad sam sljedećega jutra došao, još uvijek se nije maknuo. Tek je predvečer
izašao i malo pojeo, a onda se vratio iza regala. Tri je dana živio ondje. No kad je jednom izašao,
bilo je to zauvijek. I dalje je bio pomalo plah, no sve se više privikavao na nas, a nakon nekoga
vremena jurio je naokolo i igrao se, skakao nam u krilo i preo dok bismo ga mazili. Svake je
večeri stajao pred televizorom i šapom udarao što god se pojavilo na njemu. Naročito ga je
zanimao nogomet. Ignorirao je sve nogometaše, zanimala ga je samo lopta, i nju je pozorno
pratio. S vremena na vrijeme otišao bi je tražiti iza televizora.
Kad je ponovno počela škola, počeo je kašljati. Bilo je to smiješno, zvučalo je gotovo kao
da u podrumu sjedi čovjek. Polako i neprimjetno jutra su postajala hladnije, sve dok se jednoga
dana na lokvicama na cesti nije stvorio tanak, staklast sloj leda; otopio se nakon nekoliko sati, no
ipak, jesen je bila blizu. Lišće drveća u brdima iznad kuće požutjelo je, pocrvenjelo i vijugajući
padalo s grana kad je zapuhao vjetar. Mama se razboljela i ležala u krevetu i kad sam ujutro išao
u školu i kad sam se nekoliko sati poslije vraćao. Jedva je uspjela dići glavu s jastuka kad sam
došao razgovarati s njom. I Bjelko se tada razbolio; gotovo je cijelo vrijeme ležao u svojoj košari
i kašljao. U školi sam cijelo vrijeme razmišljao kako mu je i čim bih došao kući, otišao bih u
podrum. Nadao sam se da će što prije ozdraviti. No dogodilo se suprotno; pogoršalo mu se, i
jedan dan kad sam dojurio k njemu, nije ležao u košari nego u kutu na golom betonu, gdje se
grčio kašljući. Stavio sam ruku na nj, no samo se nastavio grčiti.
“Mama! Mama!” viknuo sam. “On umire! Umrijet će!”
Požurio sam se po stubama do njezine sobe i banuo unutra. Sneno se okrenula prema
meni i nasmiješila se.
“Moraš zvati veterinara!” viknuo sam. “Odmah! Hitno je!”
Oprezno je sjela.
“Što se događa?” rekla je.
“Bjelko umire! Previja se na podu. Boli ga! Moraš nazvati veterinara! Odmah!”
“Ali ne možemo, Karl Ove”, rekla je mama. “Više mu nema pomoći. A ja sam bolesna...”
“Moraš nazvati odmah!” viknuo sam. “Mama, mama, on umire! Zar ne razumiješ?”
“Ne mogu, shvati. Žao mi je zbog toga. Ne mogu.”
“Ali Bjelko umire!” Slabašno je odmahnula glavom.
“Ali mama!”
Uzdahnula je.
“Vjerojatno je bio bolestan još kad smo ga uzeli sa sobom. I albino je. Oni su često slabiji.
Nema se što učiniti. Ne možemo ništa učiniti.”
Gledao sam je očima punim suza. Zatim sam zalupio vratima i odjurio natrag u podrum.
Ležao je na boku i grebao po podu kašljući. Tijelom su mu prolazili trzaji. Sagnuo sam se i
pomazio ga. Onda sam izjurio iz kuće, u šumu, sve do vode. Uzbrdo na drugu stranu. Cijelim sam
putem plakao. Kad mi je kuća ponovno bila na vidiku, trčao sam prema njoj najbrže što sam
mogao, morao sam je još jedanput pokušati nagovoriti. Ta nije ona veterinarka, što ona zna što
veterinari mogu ili ne mogu? Otvorio sam vrata i stao. Unutra je bilo sasvim tiho. Oprezno sam
se ušuljao u podrum. Ponovno je ležao u košari. Ležao je potpuno nepomično, nekako zabačene
glave.
“Mama!” viknuo sam. “Moraš doći!”
Požurio sam se uz stube i opet otvorio vrata njezine sobe.
“Leži skroz mirno”, rekao sam. “Možeš pogledati je !i mrtav? Ili je ozdravio?”
“Možeš li pričekati da dođe tata?” rekla je. “Sad će, svaki čas.”
“Ne!” rekao sam. Mama me dugo gledala.
“Dobro, mogu ja”, rekla je. Maknula je poplun u stranu, spustila stopala na pod, ustala,
sve jednako polako. Na sebi je imala bijelu spavaćicu. Kosa joj je bila raskuštrana, lice blijedo i
mekše nego kad je bila zdrava. Jednom se rukom oslonila na ormar. Odjurio sam niz stube i
pričekao je ispred podrumske prostorije. Odjednom nisam ondje htio biti sam.
Sagnula se k mačiću i opipala ga. “Žao mi je”, rekla je. “Ali ipak je mrtav.” Pogledala me
i ustala. Zagrlio sam je. “Sad ga više neće boljeti”, rekla je. “Neće”, rekao sam. Nisam plakao.
“Hoćemo ga odmah pokopati?” rekao sam. “Bolje da pričekamo da dođu tata i Yngve, zar
ne?”
“Da”, rekao sam.
Tako je i bilo. Dok je mama ležala u krevetu, tata je odnio mačka u kut dvorišta, Yngve i
ja biti smo mu za petama; zatim je iskopao rupu u tlu, spustio mačka unutra i zatrpao ga zemljom.
Za križ nije htio ni čuti.
 Postoje dvije fotografije toga mačka. Na jednoj sjedi pred televizorom s podignutom
šapom, pokušavao je uloviti nekog plivača. Na drugoj leži na sofi pokraj Yngvea i mene. Oko
vrata ima plavu mašnu. Tko mu je stavio tu mašnu?
Sigurno mama. Ona je radila takve stvari, to znam, no ovih mjeseci dok o tome pišem, u
bujici probuđenih sjećanja na događaje i ljude ona je gotovo potpuno odsutna, da, gotovo kao da
je nije bilo, kao da je pripadala nekom od lažnih sjećanja koja steknete kroz ono što vam
ispričaju, a ne kroz ono što ste proživjeli.
Kako je to moguće?
Jer ako je itko bio prisutan na dnu zdenca koji je moje djetinjstvo, onda je to ona, moja
majka, mama. Ona nam je spravljala sva jela i svake nas večeri okupljala oko sebe u kuhinji. Ona
je obavljala kupovinu, plela nam ili šivala odjeću, ona ju je krpala kad bi se raspala. Ona bi
donijela flaster kad bismo pali i ogrebli koljeno, ona me vozila u bolnicu kad sam slomio ključnu
kost i liječniku kad sam, malo manje junački, dobio svrab. Ona je bila sva izvan sebe od brige
kad je jedna djevojka umrla od upale moždane ovojnice u isto vrijeme kad sam se ja prehladio i
ukočio mi se vrat; tad je sjela u auto i udarila po gasu sve do Kokkeplassena, sa strahom u očima.
Ona nam je čitala, ona nam je prala kosu kad bismo se kupali, ona nam je poslije pripremala
pidžamu. Ona nas je tolikih večeri vozila na nogometne treninge, ona je išla na roditeljske
sastanke i sjedila među roditeljima na završnim priredbama u školi i slikala nas. Ona je poslije
lijepila slike u albume. Ona nam je pekla rođendanske torte, pekla kolače za Božić i pokladnice
za poklade.
Sve ono što majke rade za svoje sinove, ona je radila za nas. Ako bih se razbolio i ležao s
povišenom temperaturom, ona bi mi došla staviti hladan oblog na čelo, ona bi mi gurnula
toplomjer u guzu da izmjeri temperaturu, ona bi mi nosila vodu, sok, grožđe, kekse, ona bi noću
ustajala i u spavaćici dolazila provjeriti kako sam.
Uvijek je bila prisutna, znam da jest, ali nekako se toga ne sjećam.
Ne sjećam se ni jedne situacije da mi je čitala, ne sjećam se da mi je zalijepila jedan jedini
flaster na koljeno ili da je bila prisutna na školskoj priredbi.
Kako je to moguće?
Ona me spasila, jer da nije bilo nje, da sam odrastao sam s tatom, prije ili poslije oduzeo
bih si život, na ovaj ili onaj način. No bila je prisutna, tatin je mrak stavljen u ravnotežu, ja sam
živ, a to što pritom nisam sretan nema nikakve veze s ravnotežom u mojemu djetinjstvu. Živ sam,
imam vlastitu djecu i s njima sam u osnovi pokušao postići samo jedno: to da se ne boje svojega
oca. Ne boje se. Znam to.
Kad uđem u sobu u kojoj se nalaze, ne ukoče se, ne gledaju u pod, ne bježe čim im se
ukaže prilika, ne, kad me vide, ravnodušno primijete da sam tu, i ako mi je i za koga drago da me
ne primjećuje, onda su to oni. A ako potpuno zaborave da sam bio prisutan kad sami budu imali
četrdeset godina, bit ću zahvalan, pokloniti se i prihvatiti to.
***

Tata je znao da je situacija takva. Samosvijesti mu bar nije nedostajalo. Jedne večeri
početkom osamdesetih rekao je Prestbakmu da je mama spasila njegovu djecu. Pitanje je je li to
bilo dovoljno. Pitanje je je li njezina zasluga što smo tolike godine bili izloženi njemu, čovjeku
kojega smo se smrtno bojali, uvijek, u bilo koje doba. Pitanje je je li dovoljno biti protuteža
mraku.
Ona je izabrala: ostala je s njim, sigurno je imala svoje razloge.
Isto je vrijedilo i za njega. I on je izabrao, i on je ostao. Tijekom cijelih sedamdesetih i
početkom osamdesetih živjeli su tako, jedno uz drugo u kući na Tybakkenu, sa svoje dvoje djece,
svoja dva auta i svoja dva posla. Imali su jedan život izvan kuće, jedan život u kući među sobom,
i jedan život u kući za nas. Mi, kao djeca, bili smo poput pasa u gomili, zanimali su nas samo
drugi psi i pasje stvari, nikad do nas nije dopiralo sve ostalo što se ondje odvijalo, iznad naših
glava. Tko je tata bio izvan kuće, jedva sam slutio, jer nešto se ipak procijedilo do mene, ali to
nikad nije dobilo nikakvo značenje. Uvijek je bio dotjeran, to sam primijetio, ali ne i što je to
značilo; tek kad sam odrastao i sreo neke od njegovih bivših đaka, mogao sam ga zamisliti u toj
ulozi. Mladoga, vitkoga, lijepo odjevenoga nastavnika koji izlazi iz svoje aseone, odlučnim
korakom grabi u zbornicu, odlaže aktovku punu papira, toči si šalicu kave, razmijeni nekoliko
riječi s kolegama, odlazi na sat kad zvoni, vješa smeđi samteni sako preko naslona stolice, gleda
razred koji sasvim mirno sjedi i gleda njega. Imao je crnu njegovanu bradu, plave, sjajne oči i
lijepo lice. Dječaci u razredu su ga se bojali, bio je strog, nije dopuštao nikakav neposluh.
Djevojčice u razredu bile su zaljubljene u njega jer je bio mlad, zračio je i bio drukčiji od svih
ostalih nastavnika. Volio je predavati i bio je dobar u tome, opčinio bi svoje razrede kad je
govorio o temama koje su ga zanimale. Obstfelder mu je bio omiljen. No volio je i Kincka, a od
suvremenih pisaca Bjorneboea.
U odnosu s kolegama bio je korektan, ali uvijek se držao po strani. Odmak se vidio u
odjeći; mnogi drugi nastavnici dolazili bi u kutama i trapericama ili bi mjesecima nosili isto
odijelo. Odmak se vidio i u njegovoj objektivnosti. Odmak se vidio u govoru tijela, držanju,
zračenju.
Uvijek je više znao o njima nego oni o njemu. To mu je bilo pravilo u životu, vrijedilo je
za sve, čak i za njegove roditelje i braću. Možda pogotovo za njih.
Kad bi došao kući iz škole, otišao bi u radnu sobu i pripremao sastanke za tu večer; bio je
predstavnik Liberalne stranke u općinskom vijeću, usto je sjedio u više odbora, a u jednom je
trenutku bio aktualan i kao kandidat svoje stranke za Parlament, kako je rekao. No ono što je
govorio nije uvijek bilo točno, u krugovima u kojima se kretao bio je notoran po iskrivljivanju
činjenica, iako ne u svojemu radu u školi i politici, ondje je bio pouzdan i iskren. Bio je i član
filatelističkoga kluba u Grimstadu i svoje zbirke izlagao na raznim izložbama. U ljetnom dijelu
godine bavio se vrtlarenjem, i u tome je bio ambiciozan i perfekcionist, ako je to uopće moguće
zamisliti za jednu okućnicu u naselju iz sedamdesetih. Zanimanje za sve što raste naslijedio je od
svoje majke, i možda su upravo o tome najčešće razgovarali: o raznovrsnim biljkama, grmovima,
drveću i svojim iskustvima s njima. Sunce, zemlja, vlaga, stupanj kiselosti. Cijepljenje,
orezivanje, zalijevanje. Prijatelja nije imao, svi društveni kontakti bili su mu ograničeni na
zbornicu i obitelj. Često je posjećivao roditelje, braću, stričeve i tetke, a često su i oni posjećivali
njega. S njima je govorio tonom koji je Yngveu i meni bio stran pa smo stoga bili sumnjičavi
prema njemu.
Mamin se život umnogome razlikovao od njegova. Imala je puno prijateljica, najviše s
posla, ali i s drugih mjesta, pogotovo iz naselja. S njima bi sjedila i razgovarala, ili “kokodakala”
kako je to tata znao reći, pušila i jela kolače koje su ispekle, ili bi pak plele u oblaku duhanskoga
dima koji je u mnogim dnevnim boravcima u sedamdesetima bio vrlo gust. Zanimala ju je
politika, bila je za jaku državu, dobro ustrojeno zdravstvo, jednaka prava za sve, vjerojatno bila
povezana s pokretom za ženska prava i mir, protivila se kapitalizmu i rastućem materijalizmu,
simpatizirala Dammannov pokret Framtiden i vare hender (Budućnost je u našim rukama);
ukratko pripadala je ljevici. Sama je rekla da je bila zapala u letargiju u svojim dvadesetima, tada
joj se sve svodilo na posao, djecu i spajanje kraja s krajem, financijska je situacija bila teška,
morali su se boriti da prežive, no da je nakon tridesete ponovno postala svjesnija sebe i društva u
kojem se nalazi. Tata je rijetko čitao išta osim onoga što je morao, a nju je istinski zanimala
književnost. Ona je bila idealist, on pragmatičar; ona je bila mislilac, on praktičar.
 Zajedno su nas odgajali, iako ja to nikad nisam tako doživljavao; uvijek sam među njima
pravio oštru granicu i shvaćao ih kao dva različita bića. No njima je to zacijelo bilo drukčije.
Uvečer kad smo mi spavali, oni bi sjedili i razgovarali: o susjedima, o kolegama, nama djeci, ili
bi pak razgovarali o politici ili književnosti. Tu i tamo otišli bi sami na putovanje, u London, u
dolinu Rajne ili u planine, tada bismo Yngve i ja bili kod baka i djedova. Bili su ravnopravniji
nego roditelji mojih prijatelja u pogledu kućanskih poslova: tata je prao posuđe i kuhao, to
nijedan od drugih očeva nije radio, usto je išlo i pribavljanje hrane, koje je u ono vrijeme bilo
uobičajeno, sva ona riba koju je ulovio na istočnoj strani otoka i stotine kilograma svakojakih
bobica što smo ih autom odlazili brati u unutrašnjost u kasna ljeta i jesen, od kojih su poslije
pravili sok i džem te ih ulijevali u boce i staklenke što su preko zime stajale na policama u
podrumu i lagano sjajile u svjetlu prozorčića pod samim stropom. Maline, kupine, borovnice,
brusnice i žućkaste planinske kupine, koje bi tatu toliko razveselile da je znao uskliknuti od sreće
kad bi ih ugledao. Trnine za vino. Usto su u voćnjacima Tromeve plaćali da možemo brati voće,
tako smo nabavljali jabuke, kruške i šljive. Tatin stric Alf u Kristiansandu imao je trešnju, a i
obje su bake, naravno, imale voćke. Naši jednostavni dani bili su strukturirani i pregledni:
nedjeljom smo imali nedjeljni ručak s desertom, preko tjedna jeli smo uglavnom ribu u raznim
oblicima i varijantama. Uvijek smo znali kad ćemo sljedeći dan u školu, koliko ćemo sati imati i
koje sve predmete, a ni večeri nam nisu bile bez strukture i uvelike su ovisile o godišnjem dobu:
ako je bilo snijega ili leda, skijali bismo i klizali se. Ako bi temperatura vode prešla petnaest
stupnjeva, išli bismo na kupanje, bilo sunce ili kiša. Jedini zaista nepredvidljivi čimbenik u tom
životu, u jesen i u zimu, u proljeće i u ljeto, iz školske godine u školsku godinu, bio je tata. Tako
sam ga se bojao da čak ni uz svu snagu volje ne mogu reproducirati taj strah; osjećaje koje sam
prema njemu osjećao nikad poslije nisam osjetio, ni blizu.
Njegovi koraci na stubama - dolazi li k meni u sobu?
Surovost u njegovu pogledu. Grimasa na usnama što su se nekontrolirano razdvajale. A
onda njegov glas.
Gotovo mi dođe da briznem u plač dok ovdje sjedim i čujem njegov glas u glavi.
Njegov je bijes nadolazio poput vala, prolazio je kroz prostorije, udarao u mene, udarao,
udarao i udarao u mene, a onda se povlačio. Tako je moglo biti mirno nekoliko tjedana. No ipak
nije bilo mirno jer je bijes mogao nastupiti ili za dvije minute ili za dva dana. Nije bilo znakova
upozorenja. Samo bi se najednom razbjesnio. Bilo je potpuno svejedno je li tada udarao, bilo je
jednako loše kad bi nas pljusnuo za uho ili čvrsto zgrabio za ruku ili me vukao nekamo da vidim
što sam učinio; nisam se bojao bola, bojao sam se njega, njegova glasa, njegova lica, njegova
tijela, bijesa koji je isijavao iz njega, toga sam se bojao, a taj strah nije nikad prestajao, bio je
prisutan baš svakoga dana mojega djetinjstva.
Nakon sučeljavanja htio sam umrijeti. Bila mi je to jedna od najugodnijih i najboljih
maštarija - da umirem. Tada bih mu pokazao. Stajao bi ondje i razmišljao o svemu što je učinio.
Požalio bi on tad. O, kako bi požalio! Zamišljao sam ga kako stoji i krši ruke od očaja gledajući u
nebo pred malim sandukom u kojem ja ležim, sa svojim isturenim zubima, i više ne mogu reći
“r”.
O, kako mi je divna bila ta slika! Gotovo bih se odmah udobrovoljio. I tako je izgledalo
moje djetinjstvo: razmak između dobroga i lošega bio je puno manji nego što je sad u odrasloj
dobi. Samo sam trebao promoliti nos kroz vrata i dogodilo bi se nešto uistinu fantastično. Sami
odlazak do B-Maxa i čekanje autobusa bilo je doživljaj, pa makar se to ponavljalo gotovo
svakodnevno, i tako godinama. Zašto? Ne znam. No kad je sve sjajilo od vlažne magle, i gumene
čizme bile musave od bljuzgavice na cesti, a snijeg u šumi bio je bijel i slegnut, i mi stajali u
grupici i razgovarali ili se igrali, ili naganjali cure da im podmetnemo nogu, uzmemo kapu ili ih
jednostavno bacimo u snježni nanos, i kad bih osjetio jednu od njih uza se, dok bih ih grlio oko
struka najjače što sam mogao, možda Marianne, možda Siv, možda Marian, jer uvijek mi je jedna
bila draža od ostalih, titrali bi mi svi živci, ključalo bi mi u grudima od sreće - a zašto? O, bilo je
to zbog mokra snijega. Zbog mokrih pernatih jakni. Zbog mnoštva lijepih djevojčica. Zbog
autobusa koji je zveckao svojim lancima. Zbog orošenih prozora kad bismo ušli u nj, zbog naše
cike i vike, jer je Anne Lisbet bila ondje, jednako sretna i jednako lijepa, jednako tamnokosa i
jednako crvenih usana kao što je uvijek bila. Svaki je dan bio fešta, u smislu da je sve što se
događalo podrhtavalo od uzbuđenja i ništa se nije dokraja dalo predvidjeti. I nije to završavalo
dolaskom autobusa - tada bi zapravo tek počinjalo, jer pred nama je bio cijeli školski dan, s
preobrazbom kroz koju bismo prošli kad bismo mokru odjeću objesili na vješalice i ušetali se u
učionicu u čarapama, crvenih obraza i raskuštrane kose, mokre na vrhovima koji su bili izvan
kape. S titranjem u tijelu kad bi se bližio veliki odmor i kad bismo odjurili po stubištu, kroz
hodnike, niz stube pred ulazom, preko školskoga dvorišta, niz kosinu na igralište. A onda
povratak kući, slušanje glazbe, čitanje, možda stavljanje skija i spuštanje niz strmi brijeg do
Ubekilena, gdje su uvijek bili ostali, i s onim intenzitetom koji postoji samo u djetinjstvu skijali
bismo niz brijeg, uspinjali se natrag sa skijama u riblju kost, spuštali se, dok se ne bi toliko
smračilo da nismo vidjeli prst pred nosom, pa bismo ostali stajati navaljeni na štapove i brbljati o
svemu i svačemu.
Naznaka leda u zaljevu, pokrivenoga slojem od decimetra vode. Svjetla kuća u naselju
koje je stajalo poput kakve kupole iznad šume poviše nas. Svi zvukovi što ih je mrak pojačavao
kad god bi netko promijenio položaj i plave mini-skije kucnule jedna o drugu, ili kad bi presjekle
kroz meki snijeg. Auto što bi prošao uskim makadamom, bila je to buba, pripadala je ljudima koji
su živjeli ondje, svjetlo što je palo preko tla tako da je na trenutak ili dva sve bilo sablasno
vidljivo, a onda se oko nas ponovno ovio mrak.
Djetinjstvo se sastojalo od bezbroj takvih trenutaka, podjednako kompaktnih. Neki od njih
znali su me uzdignuti do vrtoglavih visina, kao one večeri kad sam bio s Tone i malo trčao, malo
klizio niz brijeg kojim je očito upravo bila prošla ralica, sudeći po njegovoj sjajnoj površini, i kad
sam došao do mračna polja između cesta pred našom kućom, legao sam na leđa u snijeg i gledao
u gust, vlažan i neprobojan mrak nada mnom i bio potpuno sretan.
Drugi su se znali otvoriti poda mnom poput bezdana, kao one večeri kad mi je mama
rekla da će nagodinu krenuti u školu. Sjedili smo za stolom i večerali kad je to rekla.
“Škola je u Oslu”, rekla je. “To je samo jedna godina. Dolazit ću kući svakoga petka i
ostajati ovdje cijeli vikend. Onda ću se vraćati u ponedjeljak. Bit ću tri dana ovdje pa četiri dana
ondje.”
“Ostat ćemo sami s tatom, dakle?” rekao je Yngve.
“Da, Bit će sve u redu. Tako ćete se malo više viđati.”
“Zašto ideš u školu?” rekao sam. “Pa zar nisi odrasla?”
“To se zove viša škola”, rekla je. “Naučit ću više o svojem zanimanju. Uzbuđena sam,
znaš.”
“Ne želim da ideš”, rekao sam,
“To je samo jedna godina”, rekla je. “A i bit ću ovdje tri dana tjedno, I cijele praznike.
Imat ću duge praznike.”
“Svejedno neću da ideš”, rekao sam.
“Razumijem”, rekla je mama. “Ali bit će sve u redu. Tata će rado ostati s vama. A
sljedeće godine bit će obrnuto. Tada će se tata dalje školovati, a ja ću biti kod kuće.”
Popio sam zadnji gutljaj čaja, gotovo potpuno zatvorio usta i samo lagano pijuckao, tako
da nijedan od nebrojenih crnih i mokrih listića što su ležali na dnu ne uđe s čajem.
 Napola sam ustao i objema rukama prenio težak čajnik do šalice, natočio si čaja pa sjeo na
mjesto. Čaj je bio gotovo crn, toliko je dugo odstajao. Ulio sam puno mlijeka i dodao tri velike
žlice šećera.
“Šećer s čajem”, rekao je Yngve.
“Da, pa?” rekao sam.
Tada su se začuli tatini koraci na stubama.
Jao, a ja sam natočio punu šalicu čaja! Sada sam morao ostati sjediti dok ne popijem. No
Yngve nije imao takvih briga; ustao je i odmaglio.
Natmuren, tata je prošao pokraj nas. Upalio je televizor i sjeo u fotelju.
“Hoćeš li večerati?” rekla je mama. “Ne”, rekao je.
Ulio sam još malo mlijeka da ohladim čaj pa ga popio u tri velika gutljaja.
“Hvala za večeru!” rekao sam i ustao. “Molim”, rekla je mama.
***

Vijest me šokirala, ali nisam bio u šoku kad sam poslije otišao u svoju sobu; bio je travanj
i škola je trebala početi tek u kolovozu. Bilo je to tek za četiri mjeseca, a u djetinjstvu su četiri
mjeseca cijela vječnost. Mamina škola pripadala je budućnosti na isti nejasan način kao
primjerice viši razredi, ili krizma ili osamnaesti rođendan. Bili smo usred djetinjstva, a ondje je
vrijeme zaustavljeno. To jest, trenuci lete suludom brzinom, dok dani u kojima oni postoje
gotovo neprimjetno prolaze. Čak i kad je osvanuo zadnji dan škole i više nismo bili trećaši, nisam
mislio da će mama uskoro otići. Zar nisu prije toga još cijeli dugi ljetni praznici? Tek kad je
počela vaditi odjeću u svojoj sobi, i kad je na podu ležao otvoreni kovčeg, došlo mi je do glave.
Istodobno se događalo toliko toga, sljedećeg je dana ponovno počinjala škola, kad smo mi, kao
čctvrtaši, definitivno bili među starijima. Trebali smo dobiti novu učionicu i, još važnije, novoga
učitelja ili učiteljicu. U mojoj sobi stajala je nova školska torba, u ormaru visjela nova odjeća. Pri
pomisli na sve to stegnulo bi me u želucu, i premda sam se rastužio kad sam je vidio kako se
pakira, nisam bio puno tužniji nego inače kad je odlazila na posao.
Stala je s pakiranjem i pogledala me.
“Vraćam se već u četvrtak”, rekla je. “To su samo četiri dana.”
“Znam”, rekao sam. “Jesi li se svega sjetila?”
“Znaš, mislim da jesam”, rekla je. “Hoćeš mi pomoći s koferom? Staviti koljeno ovdje da
ga lakše zatvorim?” Kimnuo sam i poslušao je. Stubištem je dolazio tata.
“Jesi li spremna?” rekao je i pokazao glavom prema kovčegu. “Ja ću ga ponijeti.”
Mama me zagrlila, a onda je pošla za njim niz stube.
Gledao sam ih s prozora kupaonice. Kad je sjela u zelenu bubu, sve je bilo isto kao i bilo
kojega poslijepodneva kad je išla na posao - osim kovčega u prtljažniku. Mahao sam, ona je
mahnula meni, upalila motor, krenula natraške uz brijeg, ubacila u brzinu, i auto se kao i uvijek
odvezao niz brijeg i nestao.
Što će sad biti?
Kako će sada izgledati dani?
Upravo ih je mama držala na okupu, ona je bila središte u Yngveovu i mojem životu, mi
smo to znali, tata je to znao, ali ona možda nije. Kako bi inače mogla otići od nas?
Noževi i vilice što zveckaju o tanjure, laktovi što se miču, glave što nepomično stoje,
ravna leđa. Nitko ništa ne govori. To smo nas trojica, otac i dva sina, dok sjedimo za stolom i
jedemo. Svuda oko nas su sedamdesete.
Tišina raste. I sva trojica to primjećujemo, tišina nije jedna od onih koje se daju opustiti,
jedna je od onih što traju cijeli život. Da, može se u njoj nešto reći, može se govoriti, ali tišina
zato ne prestaje.
Tata je odložio kost na tanjur s korom krumpira pa uzeo još jedan kotlet. Yngve i ja dobili
smo samo po jedan. Yngve je pojeo. “Hvala na večeri”, rekao je. “Ima i desert”, rekao je tata. “Ja
nc bih”, rekao je Yngve. “Ali hvala.”
“Zašto nećeš?” rekao je tata. “Imamo ananas sa šlagom. To voliš.”
“Od toga sav oprištavim”, rekao je Yngve. “Dobro onda”, rekao je tata. “Smiješ od stola.”
Pogledao je mene kad je Yngve ustao, kao da on ne postoji. “Ali ti hoćeš, Karl Ove?”
“Da, naravno”, rekao sam. “To najviše volim.”
“Super”, rekao je on.
Sjedio sam i gledao kroz prozor dok sam čekao da on pojede. Čuo sam glazbu iz
Yngveove sobe. Na ulici se okupilo dječje društvo, stavili su dva kamena na pod umjesto gola,
odmah potom začulo se nabijanje stopala po malko ispuhanoj lopti i tihi povici koji bi uvijek
postali glasniji kad se igrao nogomet, u kojem god obliku.
Tata je napokon ustao, uzeo tanjure i ispraznio ih nad kantom za smeće. Stavio je jednu
zdjelicu ananasa sa Šlagom preda me, jednu preda se.
Jeli smo bez riječi.
“Hvala”, rekao sam i ustao. Tata nije ništa rekao, samo je i on ustao, natočio vodu u
kuhalo za kavu, uzeo vrećicu s kavom iz ormarića. Zatim se okrenuo. “Hej?” rekao je. “Da”,
rekao sam.
“Ne smiješ se rugati Yngveu zbog prištića. Je li jasno? Ne želim čuti ni riječi o tome.”
“Dobro”, rekao sam i ostao stajati da vidim hoće li reći još što.
Tata se okrenuo i odrezao rub vrećice kave, a ja sam otišao u Yngveovu sobu; sjedio je i
svirao električnu gitaru, crnu kopiju Les Paula koja me tako iznenadila kad sam je prvi put čuo,
jer sam bio uvjeren da iz nje ne dopire zvuk ako nema pojačala. Ali čula se, tiho i zvonko, dok je
on svirao, lica punog prištića.
“Hoćemo se nečega igrati?” rekao sam.
“Vidiš da sviram”, rekao je.
“Neku igru”, rekao sam.
‘“Pokupi 52?” rekao je.
“Ha-ha”, rekao sam ja. “To se može igrati samo jedanput. A ja već jesam. A da me naučiš
neki akord?”
“Ne sad. Drugi put.”
“Molim te.”
“Dobro, jedan”, rekao je. “Sjedni ovdje.”
Sjeo sam pokraj njega na krevet. Stavio mi je gitaru u krilo. Držao je tri prsta na hvataljci.
“Ovo je E”, rekao je i maknuo ruku.
Stavio sam prste gdje ih je on bio držao. “Dobro”, rekao je. “A sad zasviraj.” Jesam, ali
samo su neke od žica zazvučale.
“Moraš jače pritisnuti”, rekao je. “A moraš i paziti da ti ostali prsti ne dotiču slobodne
žice.”
“Dobro”, rekao sam pa pokušao ponovno.
“Sad je bilo dobro”, rekao je. “Eto. Sad znaš E.”
Vratio sam mu gitaru pa ustao.
“Sjećaš li se onda koja je koja žica?” rekao je.
“EADGHE”, rekao sam.
“Točno”, rekao je. “Sad ti samo fali bend.”
“Ali onda moram posuditi tvoju gitaru”, rekao sam.
 “Ne možeš.”
Nisam ništa rekao jer se situacija mogla brzo promijeniti. “Kad počinješ ujutro, inače?”
rekao sam umjesto toga. “Prvi sat”, rekao je. “A ti?”
“Ne, u jedanaest, ja mislim.”
“Misliš?”
“Ne, znam. A tata?”
“Sasvim sigurno prvi sat.”
Bila je to dobra vijest. Bit ću onda sam kod kuće koji sat.
Okrenuo sam se i otišao u svoju sobu. Nova naprtnjača stajala je pokraj noge pisaćeg
stola. Ona plava četvrtasta što sam je imao godinama postala mi je premala i previše dječja. Ova
koju sam sad imao bila je tamnozelena, od sintetičkoga materijala što je božanstveno mirisao.
Neko sam je vrijeme njušio. Zatim sam pustio Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band,
legao poleđice na krevet i gledao u strop.
Getting so much better all the time!
It’s getting better all the time!
Better, better, better! Jt’s getting better ali the time! Better, better, better! Getting so
much better ali the time!
***

Glazba me potpuno podigla, mahao sam rukom po zraku i ljuljao glavu amo-tamo, sav
sretan. Beta, beta, beta! pjevao sam. Beta, beta, beta!
***

Škola je bila ondje kad smo se iskotrljali iz autobusa, crna, s brojnim prozorima što su
blistali. Sad smo bili među starijim učenicima te znali i kako se ponašati i što nas očekuje. Dok su
novi prvašići stajali s roditeljima i slušali ravnateljev govor pokraj jarbola, uredno počešljani i
lijepo odjeveni, mi smo se šepirili i pljuvali ili se naslanjali na zid ispod nadstrešnice,
razgovarajući o tome što smo radili toga ljeta. Tri krave na farmi više nisu bile dovoljno dobre,
ali iako mi je jedino putovanje bilo ono u Sørbøvåg, gdje sam tjedan dana bio sam kod Tona
Olava i njegovih, imao sam barem nešto, jer bila je ondje i jedna djevojčica, moja sestrična, zvala
se Merethe, imala je plavu kosu i živjela u okolici Osla. Bio sam s njom, rekao sam, i iako to nije
bilo jednako impresivno kao Lisebergino putovanje u Goteborg, najveći zabavni park u sjevernoj
Europi, bilo je bolje nego ništa.
***

Neke od cura izvadile su gumi-gumije iz meni nepoznatih skrovišta i počele skakati. Ne,
plesati.
Nagovorili smo ih da upotrijebimo gumi-gumi za skakanje uvis, tako smo im se naime
mogli pridružiti a da ne izgubimo na ugledu pred drugim dječacima. Dvoje je držalo gumi-gumi
među sobom, a mi smo jedan po jedan preskakali, zabacujući noge uvis i spuštajući stopala s
druge strane gume.
Bilo je divno gledati cure kako bi se vinule u zrak, prvo nogama, onako elegantno i
kontrolirano.
Fiju, začulo bi se, i bile bi na drugoj strani.
Onda bismo povisili gumu, i tako sve dok nije ostala samo jedna osoba.
Nadao sam se da ću to biti ja, jer nam se sad pridružila Anne Lisbet, no kao puno puta
dotad pobijedila je Marianne.
 Tap, tap, tap čulo se kad bi se ona zaletjela, fiju kad bi skočila, i onda je završila.
Sramežljivo se nasmiješila, prstom pomaknula u stranu svoju plavu kosu do ramena, a ja
sam se zapitao hoću li se te godine u nju zaljubiti. Vjerojatno neću. Ta išla je u moj razred.
Možda u neku iz A-razreda?
Ili, hej, zamamna budućnosti, možda u neku iz neke druge škole?
 Nakon što smo na prvome satu dobili raspored sati i neke od novih knjiga, jedan po jedan
pričali smo što smo radili tijekom praznika. Na drugom satu trebali smo birati novo učeničko
vijeće. Prethodne školske godine bio sam predstavnik razreda, zajedno sa Siv, i mislio sam da je
samo pitanje formalnosti da me ponovno izaberu, sve dok Eivind nije dignuo ruku i rekao da bi
se i on kandidirao. Biralo se između šest kandidata. Zato što je Eivind bio jedan od tih, prekršio
sam nepisano pravilo da se nikad, ni pod kakvim okolnostima, ne glasa za sebe. Mislio sam da bi
to možda moglo prevagnuti, da bi jedan glas mogao odlučivati. Računao sam da je potpuno
isključena mogućnost da netko sazna da sam zapravo glasao za sebe. Ta bilo je to tajno glasanje,
jedina osoba koja će vidjeti ceduljice koje smo ispisali i koja bi me mogla otkriti po rukopisu bila
je učiteljica, a ona neće ništa reći. Grdno sam se prevario.
Napisao sam KARL OVE velikim tiskanim slovima na ceduljicu, smotao je i predao
učiteljici kad ih je došla pokupiti u šešir. Na ploču je napisala imena šestero kandidata, a onda
pozvala Sølvi, baš nju od svih, da čita imena s ceduljica. Za svaku ceduljicu koju je Sølvi
pročitala učiteljica je stavila križić iza imena na ploči.
Potrajalo je dok nisu došli moji glasovi. Prvo je samo Eivind dobivao muške glasove.
Onda sam na svoj užas shvatio da gotovo i nije ostalo ceduljica. Nisam dobio nijedan glas! Kako
je to bilo moguće?
No evo. Konačno.
“Karl Ove”, rekla je Sølvi, a učiteljica je stavila križić iza mojega imena. “Eivind”, rekla
je Sølvi. “Eivind.”
“Eivind.”
“To je sad sve? Da vidimo. Predstavnici razreda u učeničkom vijeću ove su godine Eivind
i Marianne!”
Gledao sam preda se u stol.
Jedan glas.
Kako je to moguće?
I to moj vlastiti.
Ali ja sam bio najbolji u razredu! Barem u norveškom! I u prirodi i društvu! I u
matematici sam bio drugi najbolji, ili možda treći. Ali sve skupa? Tko je bio bolji od mene
sveukupno?
Dobro, Eivind je pobijedio. Ali jedan glas? Kako je to moguće?
Zar nitko nije glasao za mene?
Sigurno je to neka greška.
Nitko?
***

Kad sam otvorio vrata kuće, tata je stajao odmah iza njih. Poskočio sam. Kako je to
uspio? Zar me čekao?
“Moraš mi skoknuti do B-Maxa”, rekao je. “Evo.” Pružio mi je popis za kupovinu i
novčanicu od sto kruna. “Želim sav kusur natrag. Jasno?”
“Da”, rekao sam, spustio naprtnjaču i izjurio na cestu. Ako sam i s čim na ovome svijetu
bio oprezan, bio je to kusur. Kad se B-Max tek otvorio, Yngve se vratio kući s premalo novca.
Tata ga je izdevetao kao nikad prije. A to nije mala stvar, Yngve je dobivao puno batina. Puno
više nego ja. Da, ja sam se sa svime lakše izvlačio. Meni je čak i vrijeme odlaska na spavanje
ublaženo u usporedbi s njegovim. Pogledao sam ceduljicu.
1 kg krumpira
1 paket mljevenog mesa
 2 luka
kava (mljevena)
1 limenka ananasa
250 ml slatkog vrhnja
1 kg naranči
***

Ananas? Zar ćemo opet imati desert? U ponedjeljak?

Prikupio sam namirnice u košaricu, nekoliko minuta listao časopise s police pokraj
blagajne, platio, stavio ostatak u džep i odjurio kući s poprilično teškom vrećicom što mi se
ljuljala u ruci.
Pružio sam je tati gore u kuhinji, zajedno s novcem, koji je spremio u džep dok sam ja
čekao da mi kaže da mogu ići. No nije to rekao. “Sjedni!” rekao je i pokazao prema stolici. Sjeo
sam.
“Uspravi se, dijete!” rekao je. Uspravio sam se.
Iz vrećice je uzeo krumpire, koji su bili puni zemlje, i počeo ih guliti. Što li je htio?
“I?” rekao je i okrenuo se da me pogleda dok su mu ruke radile pod mlazom iz slavine.
Upitno sam ga pogledao.
“Što je učiteljica pametno rekla?” rekao je.
“Što je rekla?”
“Da, što je uekla. Nije vam ništa imala reći prvi dan škole?”
“Pa je, zaželjela nam je dobrodošlicu. Onda smo dobili raspored sati i neke knjige.”
“I, kako ti izgleda raspored?” rekao je, otišao do ormarića pokraj štednjaka i izvadio
lonac.
“Da odem po njega?”
“Ma, ne. Nečega se valjda sjećaš? Izgleda li ti dobro?”
“Da”, rekao sam. “Super.”
“Dobro”, rekao je.
***

Te sam večeri shvatio što to znači da mame nema. Sobe su bile beživotne.
Tata je sjedio dolje u svojoj radnoj sobi, a dnevna soba i kuhinja bile su prazne, potpuno
mrtve. Išuljao sam se onamo, i onaj osjećaj što bi me katkada obuzeo kad bih bio sam u šumi, kad
je šuma sama sebi dovoljna i ne želi mc prihvatiti, pojavio se sad ovdje.
Sobe su samo prostor, neka praznina u koju sam ušao.
Ali ne i moja soba, srećom. Ona se ovila oko mene, meko i srdačno kao i uvijek.
***

Sljedećega dana do mene su kod B-Maxa došli Sverrc i Geir Håkon. Još neki iz razreda
stajali su oko nas.
“Za koga si jučer glasao, Karl Ove?” rekao je Geir Håkon.
“To je tajna”, rekao sam.
“Glasao si za sebe. Dobio si samo jedan glas, a i njega si si sam dao.”
“Nisam”, rekao sam.
“Jesi”, rekao je Sverre. “Pitali smo sve u razredu. Nitko nije glasao za tebe. Onda ostaješ
samo ti. Ti si glasao za samoga sebe.”
“Nisam”, rekao sam. “Nije istina. Nisam glasao za sebe.”
 “Nego tko je?”
“Ne znam.”
“Ali sve smo pitali. Nitko nije glasao za tebe. Glasao si sam za sebe. Daj jednostavno
priznaj.”
“Neću”, rekao sam. “Nije istina.”
“Ali sve smo pitali. Samo si ti ostao.”
“Onda netko laže.”
“Zašto bi netko lagao o tome?”
“Pa ne znam.”
“Ti lažeš. Glasao si za sebe.”
“Nisam. Nije točno.”
Glasina se proširila po školi, ali ja sam sve poricao. Poricao i poricao. Svi su znali što se
dogodilo, ali dok god to ne priznam, nisu mogli biti sasvim sigurni. Mislili su da je to tipično za
mene. Ja sam mislio da sam netko. Ali nisam bio. Netko tko glasa za sebe je nitko. To što nikad
nisam s njima išao krasti voće, nikad s njima nisam krao po dućanu, nikad nisam praćkom gađao
ptice ili slamkom ispaljivao koštice trešanja u aute ili prolaznike, nikad nisam sudjelovao kad bi
zatvorili nastavnicu tjelesnoga iza garažnih vrata u spremištu opreme ili stavljali rajsnedle na
stolicu nastavnicima na zamjeni ili im potpuno natopili spužvu, nego sam im, naprotiv, uvijek
govorio neka to ne rade, da je to pogrešno, nije pomoglo mojemu ugledu. No znao sam da sam ja
u pravu, da je ono što drugi rade pogrešno. Ponekad bih molio Boga da im oprosti. Ako bi
psovali, naprimjer. To me znalo potaknuti na molitvu. Dragi Bože, oprosti Leifu Toreu što je
psovao. Nije to mislio. Ja sam pak govorio k jarcu, k vrapcu, ti miša, ti vrageca, ti bokca, jesemti,
v rit, u tri pikse marmelade, sto mu gromova, bogek, isusek. No unatoč svemu tome - tome da
nisam psovao, nisam lagao, osim u samoobrani, nisam krao, uništavao, ili maltretirao nastavnike,
da me zanimala odjeća i da mi je bilo stalo do toga kako izgledam, i da sam uvijek htio biti u
pravu i biti najbolji, tako da općenito nisam baš bio popularan i nisam bio netko za koga bi itko
rekao da im je drag - nisu me ni izbjegavali ili izopćivali, a ako su me i izbjegavali, primjerice
Leif Tore ili Geir Håkon, uvijek sam mogao otići drugima. Dagu Lotharu, recimo.
Dagu Magneu. A kad bi se djeca okupljala u velikim društvima, nitko nije bio nepoželjan,
druženja su bila za sve, pa tako i mene. No bilo je lakše ostati kod kuće i čitati, naravno.
***

Mojemu ugledu nije pomagalo to što sam bio kršćanin. Zapravo je za to bila kriva mama.
Jedan dan, godinu prije, bila mi je zabranila stripove. Došao sam rano kući iz škole, sretno i
veselo odjurio uz stube jer je tata još bio na poslu.
“Jesi li gladan?” rekla je, sjedeći u fotelji u dnevnoj sobi s knjigom u krilu i gledajući me.
“Jesam”, rekao sam.
Ustala je i otišla u kuhinju, izvadila kruh i nareske.
Kiša je vani izgledala poput pruga u zraku. Nekoliko putnika iz autobusa prolazilo je
cestom, pognuti ispod kapa i kabanica.
“Malo sam bacila pogled na tvoje stripove danas”, rekla je mama režući kruh. “Što ti to
zapravo čitaš? Zgranuta sam.”
“Zgranuta?” rekao sam. “Što to znači?”
Stavila je krišku na tanjur preda me, otvorila vrata hladnjaka i izvadila sir i margarin.
“Pa to je strašno, to što čitaš! To je samo nasilje! Ljudi koji pucaju jedni po drugima i
smiju se tome! Premlad si još da bi čitao takve stvari.”
“Ali svi to čitaju”, rekao sam.
 “To nije nikakav argument”, rekla je. “To ne znači da moraš i ti.”
“Ali sviđa mi se to!” rekao sam mažući margarin na kruh nožem.
“Da, upravo je to najgore!” rekla je i sjela. “Strašno je kako prikazuju ljude u tim
časopisima. Pogotovo žene. Razumiješ li to? Ne želim da to utječe na tvoje ponašanje.”
“To što se ubijaju?”
“Da, naprimjer.”
“Ali to je samo za zabavu!” rekao sam. Mama je uzdahnula.
“Znaš da Ingunn na fakultetu piše rad o nasilju u stripovima?”
“Ne”, rekao sam.
“Nije to dobro za tebe”, rekla je. “Jednostavno je tako. To sigurno razumiješ. Da to nije
dobro za tebe.”
“Zar ih više ne smijem čitati?”
“Ne.”
“Ha?”
“To je za tvoje dobro”, rekla je.
“Ne smijem? Ali mama, mama... Nikad?”
“Smiješ čitati Paju Patka.”
“Paju Patka?” dreknuo sam. “Nitko ne čita Paju Patka!” Briznuo sam u plač i odjurio u
sobu.
Mama je došla za mnom, sjela na rub kreveta i podragala me po leđima.
“Možeš čitati knjige”, rekla je. “One su puno bolje. Možemo ići u knjižnicu, ti, ja i
Yngve. U grad, jedanput tjedno. Pa možeš posuditi koliko god knjiga hoćeš.”
“Ali ne želim čitati knjige”, rekao sam. “Želim čitati stripove!”
“Karl Ove”, rekla je. “Odlučila sam.”
“Ali i tata čita stripove!”
“On je odrastao čovjek”, rekla je. “Nije to isto.”
“Zar nikad više neću smjeti čitati stripove?”
“Navečer idem na posao. No sutra navečer možemo u knjižnicu”, rekla je i ustala. “Može
tako?”
Nisam odgovorio, a onda je otišla.
***

Vjerojatno je naišla na neki broj iz serije Kamp ili Vi Vinner, u kojima se radilo o ratu,
gdje su svi Nijemci, ili Fritz ili Sauerkraut ili kako su se već zvali, ubijali s osmijehom na licu,
gdje je sve vrvjelo od Donnerwetter! i Dummkopf! ili što su već vikali jedni drugima u žaru
borbe, ili je pak prolistala serijal Agent X9 ili Serie Spesial, gdje je većina žena bila u bikiniju, a
često ni u tome. Bilo je lijepo gledati i Modesty Blaise kako se svlači, ali samo kad sam bio sam,
inače mi je golotinja bila nevjerojatno neugodna. Svaki put kad bi na dječjoj televiziji bio Agaton
Sax2, crvenio bih se kad bi mama i tata bili prisutni, jer je u uvodnoj špici kroz dalekozor
špijunirao golu ženu. Ponekad se znalo dogoditi da se netko ševi u nekoj od serija ili filmova na
televiziji, a kad bi se to dogodilo u nečemu što se prikazivalo u vrijeme kad sam smio gledati
televiziju, bilo mi je to potpuno nepodnošljivo. Sjedili smo ondje, cijela obitelj, otac, majka i
njihova dva sina, a netko se prašio na televiziji, usred naše dnevne sobe - kamo gledati?
Jao, bilo je to užasno.
No stripove sam imao za sebe; mama ih nikad prije nije ni pogledala. A sad ih odjednom
nisam smio čitati. Nije li to bilo nepravedno?
Plakao sam, bio bijesan, otišao opet k njoj i rekao joj da mi nema pravo zabraniti, svjestan
da je bitka izgubljena, već je odlučila, a ako ne prestanem protestirati, samo će me tužiti tati, a
njemu se nije moguće usprotiviti.
Stripovi koje sam posudio vraćeni su, ostali su bačeni. Sljedećega dana otišli smo u
knjižnicu, dobili smo svaki svoju iskaznicu, i to je bilo to; otad se sve vrtjelo oko knjiga. Svake
srijede silazio sam stubama ispred knjižnice s vrećicom punom knjiga u svakoj ruci. Išao bih do
auta s mamom i Yngveom, koji su također posuđivali sumanute količine, odvezli bismo se kući,
ja bih legao u krevet, čitao praktično svake večeri, cijele subote i cijele nedjelje, s prekidima
samo za kraće ili duže izlaske van, sve ovisno o tome što se događalo vani, a kad bi prošao
tjedan, trebalo je vratiti dvije vrećice posuđenih knjiga u knjižnicu i uzeti dvije nove. Pročitao
sam sve serijale što su ondje imali; najviše mi se svidio Pocomoto, dječak koji je odrastao na
Divljem zapadu, ali i Jan, pa The Hardy Boys, naravno, i The Bobbsey Twins i serijal o
detektivki Nancy Drew. Volio sam Pet prijatelja, a probijao sam se i kroz seriju knjiga o
stvarnim osobama, čitao o Henryju Fordu i Thomasu Alvi Edisonu, Benjaminu Franklinu i
Franklinu D. Rooseveltu, Winstonu Churchillu, Johnu F. Kennedyju, Livingstoneu i Louisu
Armstrongu, uvijek sa suzama u očima na zadnjim stranicama, jer svi su oni umrli. Pročitao sam
serijal Vi var med o svim svjetskim poznatim i nepoznatim ekspedicijama, čitao sam knjige o
jedrenjacima i o svemiru, Yngve mi je preporučio Danikenove knjige - on je mislio da su sve
velike civilizacije nastale kao posljedica susreta s izvanzemaljskim bićima - i knjige o projektu
Apollo, sve od prošlosti astronauta u ratnom zrakoplovstvu i pokušaja da postave brzinske
rekorde. Pročitao sam i sve tatine dobre stare knjige za dječake iz Gyldendalove biblioteke, od
kojih mi se najviše svidjela Over kjelen i kano Hàkona Evjentha, u kojoj otac i dva dječaka
odlaze na kampiranje i ondje vide veliku njorku, za koju su svi mislili da je izumrla. Zatim sam
čitao knjigu o dječaku kojega je pokupio jedan od cepelina u Engleskoj između dvaju ratova,
čitao sam puno knjiga Julesa Vernea, najviše mi se svidjela 20 000 milja pod morem i Put oko
svijeta u osamdeset dana, ali i Un Billet de loterie, u kojoj se radi o siromašnoj obitelji u
Telemarku koja osvaja veliki dobitak na lutriji. Pročitao sam Grofa Monte Christa, Tri mušketira,
Vingt ans apres i Crni tulipan. Pročitao sam Malog lorda Fauntleroya, pročitao sam Olivera
Twista i Davida Copperfielda, pročitao sam Sans Famille Hectora Malota, Otok s blagom i
Kapetana Marryata, kojega sam obožavao i čitao puno puta, s obzirom na to da sam njega dobio,
a ne posudio. Pročitao sam Pobunu na brodu Bounty, knjige Jacka Londona, i knjige o sinovima
beduina i lovcima na kornjače, slijepim putnicima i vozačima trkaćih automobila, pročitao sam
jedan serijal o švedskom dječaku koji je bio bubnjar u američkom građanskom ratu, čitao sam
knjige o dječacima koji igraju nogomet i pratio ih iz sezone u sezonu, i knjige sa specifičnom
problematikom što ih je Yngve donosio iz škole, o djevojčicama koje su zatrudnjele i trebale
roditi, ili djeci koja su završila na stranputici i počela s drogama. Bilo mi je svejedno, sve sam
čitao, apsolutno sve. Na godišnjem sajmu u Hoveu pronašao sam cijelu seriju knjiga o
Rocamboleu, kupio sam ih i progutao. Serijal o djevojčici Idi pročitao sam iako se sastojao od
barem četrnaest naslova. Pročitao sam sve tatine stare primjerke Detektivmagasineta i kupovao
knjige o Knutu Gribbu kad sam za njih imao novca. Čitao sam o Kristoforu Kolumbu i
Magellanu, o Vascu da Gami i o Amundsenu i Nansenu. Pročitao sam Tisuću ijednu noć i
Norveške narodne bajke, koje smo Yngve i ja dobili za Božić od bake i djeda iz Sørbøvåga. Čitao
sam o kralju Arturu i vitezovima okruglog stola. Čitao sam o Robinu Hoodu, Malome Johnu i
Marian, čitao sam o Petru Panu i o siromašnim dječacima koji mijenjaju uloge s bogataškim
sinovima. Čitao sam o dječacima koji su izvodili sabotaže u Danskoj za njemačke okupacije, te o
dječacima koji su spasili nekoga iz lavine. Čitao sam o neobičnom čovječuljku koji je živio na
plaži, preživljavajući od ostataka s naplavljenih olupina što ih je ondje pronalazio, i o engleskim
dječacima koji su služili kao kadeti na brodovima ratne mornarice, i o pustolovini Talijana Marka
Pola kod Džingis-kana. Knjiga za knjigom, vrećica za vrećicom, mjesec za mjesecom. Iz svega
što sam pročitao naučio sam da treba biti hrabar, da je hrabrost možda najveća od svega, da treba
biti iskren i pošten u svemu što radite, i da se nikad ne smije izdati druge. Osim toga, nikad se ne
treba predati, nikad odustati, jer ako ste ustrajni, uspravni, iskreni i pošteni, ma koliko zbog toga
bili usamljeni i ma koliko zbog toga ostali sami, na kraju ćete biti nagrađeni. Puno sam o tome
razmišljao, bila je to jedna od pomisli o kojima sam maštao kad sam bio sam: da ću se jednom
vratiti ovamo i biti netko. Da ću postati netko velik kojemu će se svi u Tybakkenu biti prisiljeni
diviti, htjeli oni to ili ne. Taj dan neće doći sutra, znao sam, jer nisam respekt dobio kad je Asgeir
rekao nešto pogrdno o meni i jednoj djevojčici koja mi se sviđala pa sam nasrnuo na njega, a on
me jednostavno prebacio na pod, sjeo na mene opkoračivši me i počeo me bosti kažiprstima u
prsa i obraze smijući se i zadirkujući me. Ja sam tada, jer sam upravo imao puna usta žutih Fox
bombona, pokušao pljunuti u njega, no nisam uspio čak ni to, za što su svi znali da je gnusno,
nego sam sâm dobio žutu gnjecavu kašu po licu. Smrdiš po pišalini, govno jedno, rekao sam mu,
i to je bilo točno, smrdio je. I ne samo to, imao je dva reda zuba, poput morskoga psa, jedan red
zuba iza drugog, i na taj odvratan prizor skrenuo sam pozornost okupljenih, bez neke koristi,
ležao sam na podu, poražen, bespomoćan. Povrh toga, ideali koje sam stekao čitanjem - a koji su
uostalom važili i među djecom, za njih su vrijedile mnoge od tih istih ideja časti, iako se nije
upotrebljavala baš ta riječ, no o tome se ustvari radilo - u praksi nisu baš prisutni. Bio sam slab,
inertan, kukavan, a ne jak, brz, hrabar. Koja korist od toga što sam, za razliku od svih ostalih, bio
u doticaju s idealima, što sam znao sve o njima bolje nego što bi ih itko od njih znao, kad ih
nisam mogao živjeti? Kad sam plakao za svaku sitnicu? Imao sam osjećaj da je nepravedno to što
sam baš ja, koji sam znao toliko o junaštvu, morao biti opterećen tolikom slabošću. No bilo je
knjiga i o slabosti, a jedna od njih ponijela me na valu koji je potrajao mjesecima.
Jedne sam se jeseni razbolio, danima sam ležao doma i dosađivao se, i jednoga jutra prije
nego što je otišao na posao, tata je svratio s nekoliko knjiga. Dotad ih je držao u podrumu, bile su
još iz njegova djetinjstva u pedesetima i dao mi je da ih pročitam. Neke od njih bile su od
kršćanskih izdavača, a upravo su one iz nekog razloga ostavile najdublji dojam na mene. Jedna
od njih čak neizbrisiv. Radilo se o dječaku koji je živio s bolesnom majkom i njegovao je, otac
mu je bio umro, živjeli su u bijedi i potpuno ovisili o dječakovim naporima da spoje kraj s
krajem. Protiv njega je bilo jedno društvo, ili točnije banda, drugih dječaka. Ne samo da su lovili
i tukli njega koji se od njih toliko razlikovao nego su i psovali i krali, i nepravda uspjeha tih
dječaka u usporedbi s nedaćama iskrenoga, brižnoga, pravednoga glavnoga lika bila je gotovo
nepodnošljiva. Plakao sam nad nepravdom, plakao sam nad zloćom, i ta dinamika, gdje se dobro
prikriva, a pritisak nepravde raste do granice rasprsnuća, dirnula me duboko u dušu i navela da
odlučim postati dobra osoba. Otad sam odlučio činiti dobra djela, pomagati kad god mogu i nikad
ne činiti ništa loše. Počeo sam se nazivati kršćaninom. Bilo mi je devet godina, nitko oko mene
nije se smatrao kršćaninom, ni mama i tata ni njihovi roditelji - osim roditelja Øyvinda Sundta,
koji je zbog toga morao izbjegavati kino, televiziju, kolu i slatkiše - niti, naravno, itko od djece,
pa je to bila relativno samotnjačka mjera za Tybakken potkraj sedamdesetih godina. Počeo sam
se moliti Bogu kad bih se probudio i kad bih išao spavati. Kad bi se ostali okupili i išli zajedno
krasti jabuke u Gamle Tybakken u jesen, molio sam ih da to ne čine, da je pogrešno krasti. Nisam
to nikad rekao svima istodobno, nisam se usudio, dobro sam znao razliku između reakcija grupe,
gdje se ljudi međusobno huškaju na nešto, i reakcija pojedinca, gdje je svaki od njih bio prisiljen
izravno se suočiti s time, bez distance kolektiva iza kojega su se mogli skriti, pa sam to i radio:
otišao bih onome kojega sam najbolje poznavao, svojim vršnjacima, i njima jedan na jedan rekao
da je loše krasti, neka razmisle, da to ne moraju raditi. Ali nisam htio ni ostati sam, pa sam išao s
njima, ostao bih pokraj ograde i gledao ih kako se šuljaju preko starih posjeda u sumrak, na
povratku išao uz njih dok su hrskajući jeli jabuke, u pernatim jaknama nabubrenima od voća, a
ako bi me neki od njih ponudio, uvijek bih rekao “Ne, hvala”, jer onaj tko prima ukradenu robu
nije ništa bolji od samoga kradljivca.
Jednoga sam Uskrsa, kad smo bili kod bake i djeda u Sorbevagu, upoznao novoga
prijatelja i uporno sam ga molio da prestane psovati. Sjećam se kako sam se bojao da će prekršiti
moje upute jednoga poslijepodne va kada dođe sa mnom pozdraviti baku i djeda, i koliko sam ga
puta molio da se zakune da neće psovati. To što me poslije toga izbjegavao podnio sam
zahvaljujući uvjerenju da sam postupio dobro i pravedno. Ustajao sam starijim osobama u
autobusu, pitao mogu li im pomoći s vrećicama kad bi izašli iz trgovine, nikad se nisam šlepao za
automobilima, nikad ništa nisam razbio, nisam pokušavao ubijati ptice praćkom, gledao sam kuda
gazim da ne stanem na mrave ili bube, čak kad sam s Geirom ili nekim drugim u proljeće brao
cvijeće za mamu ili tatu, morila me pomisao da mu uzimam život.
Kad je zimi pao snijeg, htio sam pomagati starijima čistiti snijeg. Jednoga takvog dana -
bio je ponedjeljak poslije škole i snijeg je obilno padao cijele noći - pokušao sam nagovoriti
Geira da pođe sa mnom očistiti prilaz jednoga starca. Tek kad sam spomenuo da bi nam on
sigurno dao koju kintu ako mu pomognemo, pristao je poći sa mnom. Tata je upravo bio kupio
novu lopatu za snijeg, veliku s dvjema ručkama što je izgledala gotovo poput kolica, bila je
sjajna, crvena i lijepa, a kako je on očistio naš prilaz toga jutra, računao sam da mu više neće
trebati toga dana pa sam ju uzeo sa sobom, i pošao s Geirom, koji je gurao njihovu veliku zelenu
lopatu. Kuća koju sam izabrao stajala je u zavoju, i starac koji je otvorio vrata kad smo pozvonili
ozario se vidjevši da mu nismo došli gađati kuću grudama, što su mnogi inače radili, nego smo
mu, naprotiv, došli očistiti prilaz. Bio je to težak posao, ali i poprilično zabavan; napravili smo si
stazu kojom smo vozili snijeg do ruba jarka, ondje ga iskrcavali tako da bi se zakotrljao nizdol
poput male lavine. Nebo je bilo sivo i teško, snijeg toliko mokar da je voda tekla iz njega kad
bismo ga pritisnuli. Iz Torungena se oglasila sirena za maglu. Djeca su se spuštala na saonicama
ili skijama, auti su se kotrljali uz brijeg na povratku s posla. Trebao nam je jedan sat da očistimo
prilaz od snijega. Tada smo otišli do kuće javiti se starcu, on nam je puno zahvalio i zatvorio
vrata. Gcir me optužujuće pogledao.
“Nije li nam trebao platiti za to?” rekao je.
“Da-a. Zapravo. Ali nisam ja kriv što nam nije ništa dao...”
“Zar smo sve to radili ni za što?”
“Izgleda”, rekao sam. “Ali nema veze. Hajde, idemo.”
Pomalo me nadureno slijedio. Kad smo došli do ceste pred našom kućom, vidio sam da
tata stoji na vratima. Osjećao sam se kao da mi je srce stalo. Želudac mi se stisnuo i jedva sam
disao. Pogled mu je bio bijesan.
“Dolazi ovamo smjesta!” viknuo je kad sam se približio prilazu.
Zadnje korake gledao sam u tlo pred sobom.
“Pogledaj me!” rekao je.
Podignuo sam glavu.
Pljusnuo me.
Zajecao sam.
Zatim me zgrabio za prsa pernate jakne i gurnuo me uza zid.
“Uzeo si moju lopatu!” viknuo je. “Potpuno je nova! I moja je! Nemaš pravo uzimati
moje stvari! Je li ti jasno? I još se nisi ni javio! Mislio sam da je ukradena!”
Plakao sam i jecao toliko da gotovo nisam čuo što govori. Ponovno me zgrabio za jaknu,
gurnuo me kroz vrata i zabio u suprotni zid.
“Da to nikad više nisi napravio! Nikad! Idi u svoju sobu i ostani dok ti ne kažem da
smiješ izaći! Je li jasno?”
“Da, tata”, rekao sam.
Zalupio je za sobom vratima radne sobe, a ja sam se počeo svlačiti. Ruke su mi se tresle.
Skinuo sam rukavice i kapu, stresao čizme s nogu, zatim svukao skijaške hlače, jaknu pa debeli
pulover. Otišao sam u sobu i legao na krevet. Sve se u meni crvenjelo. Tulio sam i suze su mi se
slijevale na jastuk, a istodobno sam se tresao od bijesa s kojim nisam znao što bih. Mrzio sam
tatu i morao sam se osvetiti. Osvetit ću se. Vidjet će on. Satrt ću ga. Satrti.
Onda mi je odjednom sinulo: što bi dobar dječak učinio? Što bi pravi kršćanin učinio?
Oprostio bi.
Kad sam to pomislio, mnome se proširila toplina.
Oprostit ću mu.
Bila je to velika pomisao.
I činila me velikom osobom.
No samo kad sam bio sam. Kad sam bio u istoj prostoriji s njim, kao da je progutao sve u
meni, postojao je samo on, nisam mogao misliti ni o čemu drugom.
***

Već prvoga dana samo s tatom određen je obrazac za sve ostale dane što su uslijedili. Već
složeni sendviči na stolu za doručak, užina u hladnjaku, odlazak u trgovinu kad bih se vratio kući,
sjedenje i odgovaranje na pitanja dok on kuha, pomiješano s laganim podbadanjima popraćenima
neprekidnim uspravi se, dječače - ponekad sam morao ostati sjediti dok on ne bi završio, a
ponekad je znao iznenada reći da mogu ići, kao da je zapravo shvatio koliko mi je mučno tih pola
sata kad sam mu morao praviti društvo, a onda bismo večerali i ostatak večeri smo Yngve i ja bili
sami na katu, ili vani, dok je on bio ili na sastancima ili radio u radnoj sobi. Jedanput tjedno
poslije škole odlazili bismo u Stou u veliku kupovinu. Navečer bi ponekad došao gore gledati
televiziju s nama. Ne bismo mu ništa pružili: sjedili bismo uspravno, ne bismo se micali niti išta
govorili. Ako bi nas što pitao, odgovorili bismo mu kratko.
Polako je okretao leđa Yngveu, sve više i više vremena provodio je sa mnom, koji se
nikad nisam usudio biti naduren i odrješit kao Yngve. Ali nije uvijek išlo.
Njegovi koraci na stubama bili su zloglasan znak. Ako sam slušao glazbu, smanjio bih
zvuk. Ako sam ležao i čitao, sjeo bih kako ne bih djelovao previše opušteno.
Dolazi li ovamo?
Naravno.
Vrata su se otvorila, on je stajao ondje.
Bilo je osam sati, nije bio gore od ručka u četiri.
Prelazio je pogledom po sobi. Zastao je na pisaćem stolu. “Što ti je ono?” rekao je. Ušao
je u sobu, uzeo špil karata. “Hoćemo se kartati?”
“Da, može”, rekao sam i spustio knjigu.
Sjeo je pokraj mene na krevet.
“Naučit ću te novu igru”, rekao je. Uzeo je špil, i bacio karte po cijeloj sobi.
“Zove se pokupi 52”, rekao je. “Pokupi ih, molim te!”
Mislio sam da stvarno hoće kartati i bio sam tako razočaran što me samo zafrkavao i što
sad moram puzati po podu i skupljati sve karte dok on sjedi na krevetu i smije mi se, da mi se iz
usta otela ta riječ.
Nikad je ne bih rekao da sam imalo razmislio.
No nisam, izletjelo mi je.
“Odi v rit!” rekao sam. “Zašto si to napravio?”
 Ukočio se. Zgrabio me za uho i ustao okrećući ga.
“Psuješ vlastitom ocu?” rekao je i zavrtao mi uho sve jače i jače sve dok nisam zaplakao.
“Sad to pokupi, dječače!” rekao je i nastavio mi držati uho dok sam se saginjao i skupljao
karte.
Kad sam završio, pustio me i otišao. Kad je došlo vrijeme za večeru, sjedio je u radnoj
sobi; kad smo došli u kuhinju, sve je bilo pripremljeno.
Sljedeći dan nije mi kao inače viknuo da dođem kad je počeo kuhati ručak. Tek kad je
jelo bilo gotovo, začuo se povik iz kuhinje. Sjeli smo, poslužili se bez riječi kitovim odreskom sa
smeđim umakom, krumpirom i lukom, jeli u potpunoj tišini, zahvalili na hrani pa otišli od stola.
Tata je oprao posuđe, pojeo naranču u dnevnoj sobi, osjetio sam po mirisu, i popio šalicu kave,
čuo sam šištanje kuhala, pa otišao u radnu sobu, gdje je malo slušao glazbu, a onda se odjenuo,
otišao do auta i odvezao se.
Čim je brujenje automobila nestalo niz brijeg, otvorio sam vrata i otišao u dnevnu sobu.
Bacio sam se u smeđu kožnatu fotelju i stavio noge na stol. Ustao sam, otišao u kuhinju, otvorio
vrata hladnjaka i pogledao unutra: dva pladnja s već namazanim kriškama kruha bila su spremna,
bila nam je to večera. Otvorio sam vrata ormarića pokraj hladnjaka, izvadio kutiju s grožđicama,
nasuo si punu šaku, trpao ih u usta jednom rukom dok sam drugom poravnavao razinu grožđica u
kutiji. Mljackajući sam se vratio u dnevnu sobu i uključio televizor. U pola sedam išla je repriza
serije Blindpassasjer. Bila je to serija o svemirskom brodu, nevjerojatno jeziva, inače se
prikazivala petkom navečer i nismo je smjeli gledati, ali ni mama ni tata nisu znali za reprize,
koje su na našu veliku sreću išle kad njih nije bilo.
Yngve je došao i legao na sofu.
“Što to jedeš?” rekao je.
“Grožđice”, rekao sam.
“Hoću i ja”, rekao je.
“Nemoj uzeti puno”, rekao sam kad je ustao. “Tata će primijetiti.”
“Neću”, rekao je Yngve. Otvorio je ormarić u kuhinji. “Hoćeš i badema?” viknuo je.
“Da”, rekao sam. “Ali ne puno.”
Svjetlo na cesti pred kućom u mraku svijetlilo je gotovo narančasto. Asfalt pod njim sjajio
je istom bojom. I dio smreke u pozadini. No šuma iza nje bila je mračna kao u rogu. S
najstrmijega dijela brijega začulo se izmučeno zavijanje mopeda.
“Evo ti”, rekao je Yngve i stavio mi nekoliko badema na dlan. Osjetio sam njegov
specifičan miris. Bio je oštar i istovremeno prigušen, gotovo malko metalan. Ne njegov znoj, on
je drukčije mirisao, nego koža. Mirisala je na metal. Kad bismo se tukli, osjetio bih ga, kad bi me
škakljao, osjetio bih ga, a ponekad kad bi ležao i čitao, naprimjer, znao sam primaknuti nos
njegovoj ruci i udahnuti njegov miris. Volio sam ga, volio sam Yngvea.
***

Pet minuta prije nego što je počeo Blindpassasjer, Yngve je ustao.

“Ajmo zaključati ulazna vrata”, rekao je. “I ugasiti sva svjetla da bude strašnije.”
“Ne!” rekao sam. “Nemoj!”
Moja borba 235
Yngve se nasmijao. “Već se bojiš?”
Ustao sam i stao mu na put. Obgrlio me, podignuo u zrak i spustio me iza sebe pa
nastavio prema stubama. “Nemoj!” rekao sam. “Molim te!” Opet se nasmijao.
“Sad idem zaključati vrata”, rekao je sa stuba.
Potrčao sam za njim.
 “Ozbiljno mislim, Yngve”, rekao sam.
“Pa znam”, rekao je. Zaključao je vrata i stao ispred njih. “Ali ja sam glavni kad smo sami
doma.” Ugasio je svjetlo.
U polumraku, osvijetljenom tek svjetlom iz susjedne sobe, bilo je nešto đavolje u njegovu
osmijehu. Odjurio sam gore i sjeo u fotelju. Čuo sam kako gasi prekidač po prekidač za sobom.
Svjetlo u hodniku, svjetiljku iznad stola u dnevnoj sobi, plafonijeru u kuhinji. Zatim četiri
lampice iznad sofe i na kraju svjetiljku na televizoru. Osim slabašna sjaja svjetiljke izvana i plava
treperava sjaja televizora, bio je potpuni mrak kad je epizoda započela. Već je uvod bio jeziv:
muškarac je stajao negdje i mlatio kosom, a onda se okrenuo i lice mu nije bilo lice nego maska.
Osjetio sam trnce u prstima i na rukama i na nogama, i cijela mi se utroba usukala od straha. No
gledao sam, morao sam gledati. Kad je završilo, pola sata poslije, Yngve je ustao iza mene.
“Nemoj ništa govoriti”, molio sam ga. “Nemoj ništa napraviti!”
“Znaš što, Karl Ove?” rekao je.
“O ne!” rekao sam.
“Nisam onaj tko misliš da jesam”, rekao je i krenuo prema meni. “Ma jesi!” rekao sam.
“Ja nisam Yngve”, rekao je. “Ja sam netko drugi.”
“Nisi!” rekao sam. “Ti si Yngve! Reci da si Yngve!”
“Ja sam kiborg”, rekao je. “A ovo...”
Pružio je ruku i povukao pulover uvis. “Ovo nije krv i meso. Ovo je metal i žice. Izgleda
kao krv i meso, ali nije. Ja nisam čovjek.”
“Jesi!” rekao sam i briznuo u plač. “Ti si Yngve! Yngve! Reci da si ti Yngve!”
“Sad ćeš sa mnom u podrum”, rekao je. “He-he-he...”
“Yngve!” viknuo sam. Nasmiješeno me pogledao.
“Ma samo se zafrkavam”, rekao je. “Nisi valjda ozbiljno povjerovao da sam kiborg?”
“Nemoj to raditi”, rekao sam. “Odmah da si upalio svjetlo.” Približio mi se jedan korak.
“NE!” viknuo sam.
“Dobro, dobro”, rekao je smijući se. “Upalit ćemo svjetla. Idemo jesti? Jesi li gladan?”
“Prvo upali svjetlo”, rekao sam.
Upalio je lampice i svjetiljku na televizoru, gdje su trajale vijesti. Zatim, smo otišli u
kuhinju i večerali. Yngve nam je skuhao čaj, što je bilo u redu dokle god smo pazili da počistimo
za sobom, možda zato što je tati bilo nezamislivo da uključimo štednjak i kuhamo vodu dok njega
nema. Poslije smo uzeli nogometnu igru na stol u dnevnoj sobi i kroz otvorena vrata njegove sobe
slušali moj najdraži album Queena A Night at the Opera.
Kad smo izvana začuli tatin auto, požurili smo se pospremiti i otišli svaki u svoju sobu.
Ponekad bi pozvao Yngvea k sebi nakon što smo bili sami kod kuće, pitao ga što smo radili i
kako je bilo, ali te je večeri otišao ravno u dnevnu sobu i sjeo pred televizor.
***

Bilo nam je olakšanje što nas je tako izbjegavao, ali ne samo to; imao sam osjećaj da ne
želi da bude tako, kao da je zrak u kući otežao od toga njegova osjećaja, potrebe koju nitko nije
mogao ispuniti.
Kad nam je sljedeći put došao gore, bilo je užasno. Počeo sam se razbolijevati, bio
prehlađen i imao vrućicu koja je naglo skočila u zadnjem satu i sjedio sam u Yngveovu krevetu,
naslonjen na zid, i čitao jedan od njegovih časopisa. On je pisao zadaću za pisaćim stolom, a s
gramofona su svirali Boomtown Rats.
Vrata su se naglo otvorila i na njima je stajao tata, gledajući nas.
Bio je dobre volje, oči su mu sjajile. “Slušate glazbu”, rekao je. “Dobro zvuči. Kako se
zovu?”
“Boomtown Rats”, rekao je Yngve.
“Štakori iz brzorastućega grada”, rekao je tata. “Sjećate se kako ste se smijali kad sam
vam rekao da Crystal Palace znači Kristalna palača? Niste mi vjerovali!”
Nasmiješio se pa ušao u sobu. “I tebi se sviđa ova muzika, Karl Ove?” rekao je. Kimnuo
sam.
“Dođi, idemo plesati”, rekao je.
“Bolestan sam, tata. Mislim da imam temperaturu. Ne mogu.”
“Ma možeš”, rekao je tata i uhvatio me za ruke, povukao me na noge i počeo me vrtjeti po
sobi.
“Prestani, tata!” rekao sam. “Bolestan sam! Ne mogu!”
No on je samo nastavio, vrtio me sve brže i brže, sve silovitije i silovitije. Bilo je
neizdrživo, jedva sam se suzdržavao da ne povratim.
“Prestani tata!” Viknuo sam na kraju. “Prestani!”
Stao je jednako naglo kao što je i počeo, bacio me na krevet i otišao.
***

Svakoga petka mama je dolazila kući. Tada bih uvijek bio u blizini da mogu prvi doći k
njoj, jer ako bih prvi došao do nje, tata me nije mogao poslati u sobu, što je znao napraviti ako bi
sjedili i razgovarali. Nakon što bi u nedjelju navečer ili ponedjeljak ujutro otišla, tata kao da nam
se više približio, ili barem meni, jer tada bi me ponovno pozivao u kuhinju da mi ispriča što je
toga dana bilo dok je kuhao. Jeli smo šutke, a nakon što bi oprao posuđe, bez iznimke bi otišao u
radnu sobu. Ponekad bi došao gledati televiziju s nama, no najčešće je ostajao dolje sve do
večere, tako da smo Yngve i ja praktično bili sami kod kuće. Nije da sam to vrijeme provodio
puno drukčije nego kad je on bio prisutan. Uglavnom sam ležao i čitao. Nakon što nas je mama
prestala redovito voziti u knjižnicu, a ja sam pročitao sve knjige iz školske knjižnice, počeo sam
čitati knjige s maminih i tatinih polica. Čitao sam Agathu Christie i čitao sam Stendhala, Crveno i
crno, čitao sam jednu knjigu s francuskim novelama, pročitao sam jednu knjigu Jona Micheleta i
pročitao sam Tolstojevu biografiju. Počeo sam i sam pisati knjigu, trebalo se u njoj raditi o
jedrenjaku, no nakon što sam napisao prvih deset stranica, koje su se većinom sastojale od
nabrajanja svih osoba na brodu, kakve su zalihe imali i kakav teret prevozili, Yngve je rekao da
danas nitko ne piše knjige o jedrenjacima, da se o njima pisalo dok su jedrenjaci postojali, sad se
piše o onome što se događa danas, pa sam prestao. Te sam jeseni sastavio i jedne novine, u tri
primjerka, koje sam ostavio u trima poštanskim sandučićima na stalku, jedne za Karlsenove,
jedne za Gustavsene i jedne za Prestbakmove, no nikad nisam čuo ništa o tome, kao da su samo
nestale i nikad nisu ni postojale.
***

Živio sam jedan život unutra, a drugi vani, tako je oduvijek bilo i tako je valjda bilo svoj
djeci: pred televizorom u subotu navečer, okružena roditeljima, braćom i sestrama bila su
potpuno drukčija, puno blaža i krotkija nego kad bih ih vidio u šumi, gdje je sloboda bila potpuna
i ništa ih nije kočilo da slijede i najmanje impulse. Razlika je bila naročito velika u jesen. U
proljeće i ljeti velik se dio života odvijao vani, postojao je sasvim drugi stupanj kontakta između
dječjega života i odrasloga života, no kad bi došla jesen sa svojim mrakom, kao da bi se veze
prerezale i mi skliznuli u vlastiti svijet čim se vrata doma zatvore. Kratke, mračne i hladne večeri
bile su nabijene svim napetostima koje su postojale u nevidljivome i skrivenome. Jesen je bila
tama, zemlja, voda, šupljine. Bila je dah, smijeh, svjetlo džepnih svjetiljki, brvnare, krjesovi,
društva djece u naselju što malo idu ovamo, malo onamo. A pogotovo sobe poslije. Iako nisam
smio nikoga dovoditi kući i nitko od druge djece iz naselja nije bio u mojoj sobi, ja sam uvijek
smio ići u njihove. U neke samo ponekad, u druge često. Te jeseni u igri je bila soba Daga
Lothara. Rumeni u licu nakon trčanja vani u mraku, znali smo sjesti u njegovoj sobi i igrati
Monopoli dok je na kasetofonu svirao jedan od dvaju Beatlesovih albuma koje je imao, crveni ili
plavi. Ja sam više volio crveni, na kojem su bile njihove prve pjesme, jednostavne i vesele, čije
bismo refrene glasno pjevali, gotovo urlali, na engleskom, ne mareći za semantičku stranu jezika,
nego samo za to kako zvuči, a ipak smo plavi album slušali sve češće, kako su nam se počeli
sviđati mračni i neobičniji tonovi na njemu.
Te su večeri među najsretnijima u mome životu. Čudno je to, jer ništa u njima nije bilo
posebno, radili smo sve što rade mladi, sjedili i igrali se, slušali glazbu, brbljali o svemu što nas
je zaokupljalo.
No volio sam miris njihove kuće, volio sam biti ondje. Volio sam mrak iz kojega bismo
došli, koji je svemu davao dašak nepoznatoga, pogotovo kad je bilo i vlažno i kad ste mogli
osjećati cijelim tijelom, a ne samo gledati očima. Volio sam svjetla ulične rasvjete. Volio sam
ozračje koje bi nastalo kad nas je bilo puno na okupu, glasove u mraku, tijela što su se kretala oko
mene. Volio sam zvuk sirene za maglu s ulaza u fjord. Pomisao tih večeri: bilo što se može
dogoditi. Volio sam samo lunjati naokolo, prepustiti se stvarima i situacijama. Barake, podignute
u šumi iznad pontona, navečer su bile prazne, a prozori osvijetljeni pa smo virili unutra. Jesu li to
erotski časopisi ondje? Da, bili su. Nitko se nije usudio razbiti staklo, ući i uzeti ih, no sada je
odjednom postojala ta mogućnost i znali smo da će to netko uskoro učiniti, možda čak mi. Bilo je
to vrijeme kad se jednoga jutra mogla naći duplerica iz erotskoga časopisa na cesti pred kućom.
Bilo je to vrijeme kad se moglo naći erotske časopise u jarku, na livadi, ispod mosta. Nismo znali
tko ih je ondje ostavio, kao da ih je ostavila božja ruka, kao da su dio prirode, kao da su šumarice,
cicamace, nabujali potoci, stijene glatke od kiše. I vremenske su ih nepogode prožimale: bili su ili
natopljeni vlagom ili suhi kao barut i ispucali nakon što su se ponovno posušili, često izblijedjeli
od sunca, istočkani i umrljani zemljom.
Osjetio bih nemir kad bih pomislio na te časopise. Taj nemir nije imao veze s time kako
smo o njima razgovarali - tada smo se pravili važni, smijali im se i pohlepno virkali - nego je
počivao negdje drugdje, toliko duboko da misli nikad dotle nisu dopirale.
Za mnoge se u naselju moglo zamisliti da imaju erotske časopise kod kuće, a to su bez
iznimke bili isti oni koje se moglo zamisliti kako kupuju moped čim zato bude vrijeme, počinju
pušiti i markirati, ukratko oni što su visjeli u Fini. Loši dečki. Stoga su za mene te dvije veličine
bile nespojive. Erotski časopisi pripadali su lošemu, no ono čime su me ispunjali, onaj teški
nemir zbog kojega sam morao neprekidno gutati slinu, bilo je nešto za čime sam silno žudio. Sav
bih se oduzeo kad bih vidio neku od golih žena. Bilo je to strašno, bilo je fantastično, bio je to
svijet što se otvorio i pakao što se pokazao, svjetlo što je zasjalo i mrak što je pao, htjeli smo
samo listati i listati, cijelu smo vječnost mogli tako ostati, pod teškim smrekovim granama, u
mirisu vlažne zemlje i mokra kamena, i gledati te slike. Te žene kao da su došle ravno iz
močvare, ravno iz jesenski žute trave, ili su bar s njima bile povezane. Dijelovi slika često su bili
izbrisani, no vidjeli smo dovoljno mekog i tvrdog da nas spoznaja o postojanju toga osjećaja
nikad ne bi napuštala, i svaki glas o prisutnosti tih časopisa odmah bismo išli provjeriti.
Geir je u tome bio jedan od najmarljivijih. Već je u drugom razredu donio van tatin Vi
Menn, pa smo sjeli u šumu i gledali žene obnaženih grudi dok smo, kako ne bismo djelovali
sumnjivo, visokim glasovima razgovarali o tome što rade Pajo Patak i Vlatka, kao da to čitamo
stripove.
A sad su se erotski časopisi pojavili u barakama.
 Obilazili smo ih, no vrata su bila zaključana, a nismo bili dovoljno hrabri da razbijemo
staklo, otvorimo prozore i uzmemo časopise.
No žudnja je probuđena i počela je gledati na druge strane. Guštici oko olupine
automobila u šumi?
Jarak nasuprot autobusnoj postaji kod B-Maxa?
Drveće ispod mosta?
Ma, k vrapcu, smetlište! Ondje ih je sigurno bilo mnogo! Stotine? Tisuće?
***

U nedjelju ujutro potkraj mjeseca rujna tata je bio u ribolovu, mama u dnevnoj sobi,
Yngve s biciklom negdje na istočnoj strani otoka, a ja sam izašao na mokri šljunak u svojoj bež
jakni i plavim trapericama te krenuo Geiru s leptirićima u trbuhu. Konačno smo trebali ići na
smetlište. Sunce je sjalo, no u zoru je bila padala kiša pa je asfalt još bio crn i mokar na mjestima
gdje sunce nije sjalo, kao u hladu pod smrekama ispred naše kuće.
Geir je bio spreman kad sam došao pa smo odmah odjurili. Uz brijeg, na dugačak ravni
potez, gdje su na travnjacima ispred kuća stajali čamci pod ceradom, većinom plastične ribarske
barke, ali i pokoji gumenjak i jedna mala jahta, nadaleko poznata. Travnjaci su bili žuti, drveće
iza kuća narančasto i crveno, nebo plavo. Skinuli smo jakne i svezali ih oko struka. Prošli smo
pokraj Ketilove kuće, na makadam i kroz ogradu koja je označavala kraj ceste i početak staze. Na
suprotnoj strani polja stajao je novi župni ured, gdje je Ten Sing, kršćanska udruga mladeži, sa
svim svojim plavokosim djevojkama, održavao zborske probe i organizirao susrete.
Potok uz stazu bio je pun hladne zelene vode, lijeno je žuborio niz blagu padinu. Boju je
dobio od vrijesa, trave i biljaka koje je prelazio i prekrivao. Samo lagana mreškanja na površini
odavala su da se kreće. Ondje gdje je počinjala nizbrdica, a potok počeo padati u slapovima,
potrčali smo. Bijeli kamenčići što su pokrivali stazu bili su zagasiti i sivkasti u hladu, sjajni i
žućkasti na suncu. Malo dalje ispred nas netko je išao uzbrdo pa smo usporili. Bio je to neki
stariji par. Ona je imala sijedu kosu i debelu vestu, on smeđu samtenu jaknu s kožnatim zakrpama
na laktovima i štap u ruci. Usta su mu bila otvorena i čeljust mu se tresla.
Okrenuli smo se i pogledali za njima. “Bio je to Thommesen”, rekao je Geir.
Njega nismo vidjeli otkad nam je predavao u drugom razredu. “Mislio sam da je odavno
umro!” rekao sam.
Pošli smo starim prečacem kroz šumu i izašli na rub ponad smetlišta. Brdo bijelih
najlonskih vrećica i crnih vreća za smeće sjajilo je na jarkome suncu. Desetci galebova kreštali su
i lepršali. Spustili smo se niz strmu padinu i zašli među sve te vreće, što su negdje bile naslagane
u velike humke, možda četiri puta više od nas, a drugdje su samo bile razbacane naokolo
pojedinačno. Tražili smo vrećice i kartonske kutije, a njih smo našli na pretek, pa i s časopisima:
tjednicima koje čitaju starci - Hjemmet, Alters i Norsk Ukeblad, tjednicima koje čitaju djevojke -
Starlet, Det Nye i Romantikk, snopove dnevnih novina, većinom Verdens Gang i Agderposten, ali
i Värt Land, Aftenposten i Dagbladet, našli smo A-Magasinet, Kvinner og Klair, časopise o
konjima za djevojke, brojeve Paje Patka i debeli album Fantoma s kraja šezdesetih, koji sam
odmah stavio na stranu, jedan album Tempa, nekoliko brojeva Kapetana Mikija i džepno izdanje
Agenta Xg, kojima sam istinabog bio zadovoljan, ali to nije mijenjalo činjenicu da ono što smo
tražili, naime časopise poput Alle Menn, Lek, Coctail i Aktuell Rapport, a možda čak i neke
inozemne časopise, jer je u optjecaju bilo dosta danskih, jedan od njih zvao se Weekend Sex, te
nešto švedskih i engleskih, nije bilo nigdje. Nismo pronašli ni jedan jedini erotski časopis! Što je
ovo, zar je netko bio ovdje prije nas? Moralo ih je biti!
Nakon cijelog sata traženja odustali smo, bacili se u vrijes i čitali obične časopise koje
smo pronašli. Možda zato što sam bio usredotočen na nešto posve drugo i što sam cijeli dan
osjećao nemir iščekivanja, nisam baš bio zadovoljan sjedenjem na mjestu. Nešto je nedostajalo,
pa sam ustao i malo se prošetao između drveća, spustio se bliže potoku... možda da malo gacamo
po njemu.
“Hoćemo gazati po potoku?” viknuo sam.
“Može. Samo da prvo ovo pročitam”, rekao je Geir ne dižući pogled s časopisa.
Otišao sam do dviju vrećica s bocama koje smo pronašli. Većinom su to bife dugačke i
smeđe sa žutom etiketom Arendalske pivovare, no bila je i pokoja zelena, niža i deblja
Heinekenova boca. Uzeo sam jednu od njih. Malo zemlje i trave čvrsto se držalo za vanjsku
stranu boce, a ja sam pomislio da je zacijelo neko vrijeme ležala na rubu vrta, a onda su je uzeli
kad je trebalo pripremiti vrt za zimu.
Nemir u trbuhu još je bio prisutan.
Provrtio sam bocu po rukama. Tamno zeleno staklo sjajilo je na suncu.
“Misliš da je moguće gurnuti pimpek unutra?” rekao sam. Geir je spustio časopis u krilo.
“Da-a”, rekao je. “Ako grlić nije preuzak. Hoćeš probati?”
“Da”, rekao sam. “A ti?”
Ustao je i došao do mene. Uzeo je jednu bocu.
“Misliš da nas netko može vidjeti ovdje?” rekao je.
“Ne, zar si poludio”, rekao je. “Pa usred šume smo. Ali možemo se pomaknuti tamo, za
svaki slučaj.”
Otišli smo do debla velikoga bora. Otkopčao sam remen i spustio hlače do koljena,
jednom rukom izvadio pimpek, drugom držao bocu. Pritisnuo sam pimpek na grlić, bio je hladan
i tvrd pod mekom i toplom kožom, i zapravo preuzak, no uz malo migoljenja stražnjicom i
istovremenoga guranja naprijed, skliznuo je unutra. Leđima su mi prošli trnci, a istovremeno mi
je u pimpeku počelo pulsirati i grlić boce stezao se sve jače i jače oko njega.
“Meni ne ide unutra”, rekao je Geir. “Ne ide.”
“Ja sam uspio!” rekao sam. “Gle!”
Okrenuo sam se prema njemu.
“Ali ne da se mrdati”, rekao je. “Nema mjesta ni za što. Zaglavio se!” Da mu pokažem
koliko je čvrsto uglavljen, pustio sam bocu. Visjela mi je ravno među nogama. “Ha-ha-ha!”
smijao se Geir.
Upravo sam ga htio izvaditi kad sam osjetio oštar bol u pimpeku. “Au! K vragu sve!”
“Što je?” rekao je Geir. “Au! Au! U kurac!”
Probadalo je kao nož ili oštar komad stakla. Vukao sam najjače što sam mogao i
oslobodio pimpek iz boce. Nasred glavića stajala je crna buba.
“O, u kurac! U kurac! U kurac!” viknuo sam. Primio sam bubu ili što je to već bilo, crno i
s velikim kliještima, maknuo je i svom snagom bacio od sebe, trčeći istodobno i mašući rukama.
“Što je?” rekao je Geir. “Što je? Što je, Karl Ove?”
“Buba! Ugrizla me za pimpek!”
Prvo me pogledao zinuvši. Onda se počeo smijati. Bio je to točno njegov smisao za
humor. Pao je u vrijes od smijeha.
“Da to nikom nisi rekao!” rekao sam i zategnuo remen oko struka. “Je li jasno?”
“Ne-he-he-ću!” rekao je Geir. “Ha-ha-ha-ha!”
Još sam ga triput natjerao da se zakune da nikom neće reći dok smo se penjali uz brijeg,
svaki sa svojom vrećicom, dok nam je sunce gorjelo za vratom. Izmolio sam i kratku molitvu u
znak isprike što sam psovao.
“Idemo prodati boce u Finu?” rekao je Geir,
 “Ondje primaju pivske boce?” rekao sam.
“Aha, imaš pravo”, rekao je Geir. “Onda ćemo ih skriti.”
Vraćali smo se preko polja, preskočili potok i ondje, na suprotnoj strani, među gusto
izrasla stabla odmah ispod kapelice, stavili smo vrećice s bocama. Načupali smo malo paprati i
pokoji busen trave pa ih pokrili najbolje što smo mogli, pogledali oko sebe da se uvjerimo da
nema nikoga u blizini, mirno otišli odatle, znajući da netko tko trči privlači pozornost na sebe, na
cestu pokraj kapelice i nastavili dalje po njoj.
Pred vratima podruma kuće u kojoj je živio stajao je Ketil s preokrenutim biciklom pred
sobom. Vrtio je stražnju gumu s jednom rukom na pedali i podmazivao lanac malom plastičnom
bočicom s uljem koju je držao u drugoj. Crna glatka kosa padala mu je preko lica.
“Bok”, rekao je.
“Bok”, rekli smo mi.
“Gdje ste bili?”
“Na smetlištu.”
“Što ste ondje radili?”
“Tražili erotske časopise”, rekao je Geir. Pogledao sam ga. Što on to izvodi? Pa to je bila
tajna! “Jeste li što našli?” rekao je Ketil i pogledao nas s osmijehom na licu. Geir je odmahnuo
glavom.
“Imam cijelu hrpu u sobi”, rekao je. “Hoćete da vam posudim?”
“O, da!” rekao je Geir.
“Stvarno?” rekao sam.
Kimnuo je.
“Hoćete ih sad?”
“Moram ići jesti”, rekao sam.
“Ja isto”, rekao je Geir. “Ali možemo ih ponijeti i skriti u šumi.” Ketil je odmahnuo
glavom.
“Ni govora. Uništit će se. Možete ih ponijeti kući. Ali dobro. Mogu vam ih donijeti
popodne.”
“Možeš. Ali moramo se naći negdje vani. Nemoj pozvoniti. Jasno?”
“Ha?” rekao je i nasmiješio se, skupivši oči. “Bojiš se da ću pokazati časopise tvojem tati,
ili što?”
“Ne, ali... On postavlja puno pitanja. A ti nikad nisi bio kod nas.”
“Dobro onda”, rekao je. “Budite vani u pet, pa ću doći. Može?”
“Tad je tekma”, rekao sam.
“Onda šest. I nemoj mi reći da morate gledati crtice!”
“Dobro. Šest.”
Mama je sjedila u kuhinji i čitala knjigu uz uključeni radio i rižu na mlijeku što se kuhala
na štednjaku. Cijela jedna strana lonca bila je bijela od mlijeka, a po tragovima između ploča
štednjaka također je bilo mlijeka i riže, gotovo potpuno suhe od topline, pa sam shvatio da je
očito iskipjelo.
“Bok”, rekao sam.
Odložila je knjigu.
“Bok”, rekla je. “Gdje ste bili?”
“Ma”, rekao sam. “Naokolo. Našli smo neke boce koje ćemo u ponedjeljak prodati.”
“Baš lijepo”, rekla je.
“Hoćeš napraviti pizzu navečer?” rekao sam. Nasmiješila se. “Mislila sam.”
“Super!” rekao sam.
 “Jesi li počeo čitati knjigu koju si dobio?” Kimnuo sam.
“Jučer sam počeo. Čini se jako dobra. Zapravo ću sad u sobu i nastaviti čitati.”
“Hajde”, rekla je. “Jelo će za petnaest minuta.”
Uvijek bi donijela nešto kad bi došla u petak, a ovaj je put donijela knjigu. Zvala se
Čarobnjak Zemljomorja, a napisala ju je neka Ursula K. Le Guin, i već nakon prvih nekoliko
stranica znao sam da je riječ o uistinu fantastičnoj knjizi. No unatoč tome, nisam bez oklijevanja
legao s knjigom jer ipak je mama bila doma, a htio sam biti s njom što je više moguće. S druge
strane, bila je ovdje i gotovo sve pogodnosti njezine blizine što su mi utjecale na život bile su
prisutne - pogotovo to što tata nikad nije radio ništa loše dok je ona bila tu, nikad nije imao
napade bijesa, nego bi uvijek bio miran - iako sam ležao u krevetu, a ona sjedila u kuhinji.
***

Gledao sam utakmicu s Yngveom i tatom. Tata je kupio engleske karamele kao i obično,
te smo Yngve i ja svaki ispunili listić s osam stupaca. Ja sam pogodio pet pa su mi se smijali, jer
to je bilo manje od pola točnih, pa sam isto tako mogao bacati kocku. Tata je rekao da je jednako
teško pogoditi pet kao i deset. No dok su oni koji su pogodili deset dobivali novac od Norveške
lutrije, oni koji pogode pet trebaju plaćati njima, rekao je. Yngve je imao sedam točnih, tata
deset, ali nažalost taj put nije bilo isplata za deset točnih.
Kad su svi rezultati bili poznati, bile su dvije minute do šest. Vani se Ketil spuštao
biciklom niz brijeg, s debelom najlonskom vrećicom privezanom za nosač. Ustao sam i rekao da
idem van,
“Što ćeš sad vani?” rekao je tata. “Pa počinje dječji program.”
“Ne gleda mi se”, rekao sam. “A i dogovorio sam se s Geirom.”
“Dogovorio?” rekao je tata. “No dobro. Samo se vrati do osam.”
“Ideš van?” rekla je mama s vrata. “Mislila sam da ćeš sa mnom praviti pizzu.”
“Rado, ali dogovorio sam se”, rekao sam.
“Naš se sin počeo dogovarati”, rekao je tata. “Jesi li siguran da je posrijedi Geir? A ne
neka curica?”
“Da, potpuno sam siguran”, rekao sam. “Dođi do osam, onda”, rekla je mama. Tata je
ustao.
“Uskoro ćemo ostajati sami navečer, Sissel”, rekao je i podignuo hlače za omče za pojas
te provukao ruku kroz kosu. Već sam bio krenuo u hodnik pa nisam čuo što je mama odgovorila.
Grlo mi se osušilo od uzbuđenja, cijelo mi je tijelo drhtjelo. Dolje u hodniku obuo sam tenisice -
uz malo sreće, šuma se dosad osušila - plavi pulover i plavi pernati prsluk što mi ga je mama
upravo bila sašila, otvorio vrata i požurio se prema Ketilu, koji je sjedio na biciklu s jednom
nogom na pedali a drugom na podu, i Geiru, koji je stajao pokraj njega. Obojica su pogledala
prema meni.
“Idemo do spremišta za čamce”, rekao sam. “Ondje nas nitko neće vidjeti”
“Dobro”, rekao je Ketil. “Ja ću se voziti naokolo. Pa se vidimo dolje.”
Geir i ja trčali smo niz zemljanu padinu i skrenuli na stazu, preskočili potok i zatrčali se
niz brijeg, koji kao da je podrhtavao pod našim koracima, prešli polje, makadam i usporili tek kad
smo došli do travnatoga brežuljka, u isti trenutak kad se Ketil pojavio na vrhu brijega, odmah
pokraj stare bijele kuće.
Ketil je bio dvije godine stariji od nas i uglavnom se držao za sebe, barem se nama tako
činilo. S visokim jagodicama, uskim očima i crnom sjajnom kosom izgledao je kao Indijanac, i
bio je poprilično zanimljiv djevojčicama. Počelo je to tek nedavno. Preko noći je Ketil postao
glavna tema razgovora i glavna meta pogleda, odjednom se njegovo ime čulo posvuda, a
najčudnije možda nije bilo to što je tako odjedanput otkriven, za razliku od prije kad je postojao
gotovo u sjeni, nego to što su cure koje su razgovarale o njemu i gledale ga bile nekako ponosne,
smatrale su da su one zanimljive jer su donijele tako neočekivan izbor, da su gotovo zanimljivije
nego on. Jer on je jednostavno nastavio živjeti svoj život, vozio se na biciklu i bio malo ovdje,
malo ondje, gotovo uvijek sam i uvijek prijateljski raspoložen prema nama.
Spustio je nožicu bicikla, narančastoga trkaćega bicikla DBS3 sa spuštenim upravljačem, s
čije se jedne ručke ljepljiva vrpca odmotala, ofucala i ostala visjeti, podignuo opružni držač na
nosaču tereta, uzeo vrećicu i došetao se do nas, koji smo već ležali u travi, svaki s dugačkom
slamkom u ustima.
“Evo erotike!” rekao je, uhvatio vrećicu za dno i istresao časopise po travi.
Sunce je bilo nisko na nebu iznad brežuljka iza nas, čija se sjena protezala daleko po tlu. S
otočića u zaljevu čulo se kriještanje galebova. Malaksao u cijelome tijelu, uzeo sam časopise i
legao na trbuh. Iako sam gledao sliku po sliku, i samo dio slike odjednom - naprimjer grudi, kojih
sam trebao vidjeti samo djelić da bih osjetio kako mnome kola uzbuđenje, naprimjer noge i
procijep među njima, više ili manje otvoren, više ili manje crvenkast i sjajan, s prstom ili dva
negdje u blizini, koji bi pobudio gotovo divlje cukanje, ili naprimjer usta, koja su često bila
otvorena, često razvučena u grimasu, ili naprimjer polutke guze, ponekad tako božanstvene i oble
da nisam mogao ležati mirno - nije bila riječ o tim dijelovima samima po sebi, više je to bilo
nešto čime bih bio okupan, svojevrsno more kojemu nije bilo ni početka ni kraja, more kojem
biste se od prvoga trenutka, od prve slike, našli u sredini.
“Vidiš li koju picu, Geir?” rekao sam.
Odmahnuo je glavom.
“Ali bila je ovdje jedna s ogromnim cicama. Hoćeš vidjeti?” Kimnuo sam pa mi je pružio
otvoreni časopis. Ketil je sjedio nekoliko metara od nas, prekriženih nogu i s časopisom u
rukama. No nakon samo nekoliko minuta bacio ga je i ustao.
“Vidio sam ih već toliko puta”, rekao je. “Pod hitno trebam nešto novo.”
“A gdje si ih nabavio?” rekao sam i pogledao ga, zaklonivši se rukom od sunca.
“Pa kupio sam ih.”
“Kupio si ih?” rekao sam. “Da.”
“Ali stari su!”
“Pa rabljeni su, idiote. Jedan frizerski salon u gradu prodaje stare časopise. Imaju tonu
erotskih časopisa.”
“I možeš ih kupiti?”
“Očito”, rekao je.
Gledao sam ga nekoliko sekundi. Je li me zafrkavao? Nije tako izgledalo.
Listao sam dalje. Odjednom sam naišao na sliku dviju djevojaka na teniskom terenu.
Imale su teniske suknjice, jedna svjetloplavu, druga bijelu, bijele majice, znojnike na zapešćima,
bijele sportske čarape i bijele tenisice. Rekete u ruci. Neće valjda?
Listao sam dalje.
Jedna je ležala na travi i zadigla je majicu da joj se vide grudi. Zabacila je glavu. Nije
imala gaćice? Nije.
Uskoro su obje bile gole, na koljenima uza samu mrežu, sa stražnjicama u zraku. Bilo je
to fantastično. Fantastično. Fantastično.
“Gle ovo, Geir”, rekao sam. “Dvije igraju tenis!”
Načas me pogledao i kimnuo, previše zadubljen u svoje da bi tratio vrijeme.
Ketil je bio otišao do staroga, oronuloga mola, gdje je stao i bacao u vodu kamenčiće što
ih je zacijelo pronašao na obližnjoj plaži kampa. Voda je bila mirna i od svakoga udara plosnatih
kamenčića širili su mah koncentrični valići.
Prolistao sam možda tri ili četiri časopisa kad je stao pred nas. Pogledao sam ga.
“Super je ležati na trbuhu dok ih čitaš”, rekao sam.
“Ha-ha-ha! Dakle voliš se trljati!” rekao je.
“Da”, rekao sam.
“To ti vjerujem”, rekao je. “Ali sad moram ići. Zadržite časopise ako želite. Meni su
dosadili.”
“Daš nam ih?” rekao je Geir. “Slobodno ih uzmite.”
Nogom je pogurnuo nožicu na biciklu, mahnuo nam pa pošao uz brijeg s jednom rukom
na sredini upravljača. Izgledalo je gotovo kao da vodi životinju.
Obojici nam je bilo toliko jasno da će Geir morati skriti časopise da nismo o tome ni
razgovarali kad smo se sat poslije razišli pred našom kućom.
***

Mamine pizze imale su debelo tijesto i visoke rubove, tako da je nadjev od mljevenog
mesa, rajčice, luka, šampinjona, paprike i sira izgledao kao dolina sa svih strana okružena
planinskim lancima. Sjedili smo za stolom u dnevnoj sobi, kao i uvijek subotom navečer. Nikad
nismo jeli pred televizorom, to je bilo nezamislivo. Tata mi je odrezao komad i stavio mi ga na
tanjur, ja sam natočio Coca-Colu iz litrene boce, na kojoj su bijela slova Coca-Cole bila otisnuta
na zelenkastom staklu, a ne na nalijepljenoj crvenoj etiketi, kao što su ponekad znala biti.
Pepsi-Cola se u Sørlandu nije prodavala, nju sam pio samo na Norway Cupu, i uz podzemnu i
doručak na kojem smo mogli jesti kukuruznih pahuljica koliko smo htjeli, bila je to jedna od
najvećih prednosti tog turnira.
Kad smo pojeli pizzu, tata je pitao želimo li igrati jednu novu igru. Htjeli smo.
Mama je raščistila stol, tata je donio blok i četiri olovke iz svoje radne sobe.
“Hoćeš i ti s nama, Sissel?” viknuo je mami, koja je počela prati posuđe.
“Hoću”, rekla je mama i došla k nama. Imala je pjene na jednoj ruci i na sljepoočnici.
“Što igramo? Jamb?”
“Ne”, rekao je tata. “Svatko dobije list papira, na koji u stupce napišemo: država, grad,
rijeka, more, jezero i planina. Onda izaberemo jedno slovo, a onda treba u tri minute napisati što
više naziva koji počinju tim slovom.”
Nismo to prije igrali. No zvučalo je zabavno.
“Ima li neka nagrada?” rekao je Yngve.
Tata se nasmiješio.
“Samo čast. Pobjednik postaje prvak obitelji.”
“Vi počnite”, rekla je mama. “Ja ću nam skuhati čaja.”
“Možemo jednu probnu rundu”, rekao je tata. “Pa ćemo početi zaozbiljno kad se ti vratiš.”
Pogledao nas je.
“M”, rekao je. “Dakle, slovo M. Može?”
“Da”, rekao je Yngve i već je počeo pisati, skrivajući papir rukom. “Da”, rekao sam ja.
Mont Blanc, napisao sam pod planinu. Mandal, Morristovvn, Mjandalen, Molde, Malmo,
Metropolis i Miinchen pod grad. More nisam imao, kao ni rijeku. Zatim su išle zemlje. Postoji li
zemlja na M uopće? Prolazio sam sve zemlje koje sam znao. Ali ne. Moelven. Je li to rijeka? Mo
u Rani, to je barem grad. Midtosten? Pa da, Mississippi!”
“Vrijeme je isteklo”, rekao je tata.
Kratak pogled na njihove papire bio je dovoljan da vidim da su me potukli.
“Čitaj svoje, Karl Ove”, rekao je tata.
 Kad sam došao do Morristowna, tata i Yngve su prasnuli u smijeh. “Nemojte mi se
smijati!” rekao sam.
“Morristown postoji samo u Fantomu”, rekao je Yngve. “Ti si mislio da stvarno postoji?”
“Da. Pa što? Sala radi u zgradi UN-a u New Yorku, a on postoji. Zašto Morristown ne bi
postojao?”
“Dobar odgovor, Karl Ove”, rekao je tata. “Dobivaš pola boda za to.”
Nabeljio sam se Yngveu, koji mi se prijezirno nasmiješio.
“Evo čaja”, rekla je mama. Otišli smo u kuhinju svaki po svoju šalicu. Ja sam u svoj čaj
stavio mlijeko i šećer.
“Sad počinjemo zaozbiljno”, rekao je tata. “Igrat ćemo tri slova. Taman toliko stignemo
prije spavanja.”
Mama je znala gotovo jednako malo naziva kao i ja, pokazalo se. Ili se samo nije mogla
usredotočiti kao Yngve i tata. Meni je svejedno bilo dobro jer smo tako bili nas dvoje protiv njih
dvojice.
Nakon što je tata zbrojio bodove prvoga kruga, rekla je da je promijenila ime.
“Ponovno sam uzela svoje djevojačko prezime. Sad se prezivam Hatløy, a ne više
Knausgård.” Sav sam se sledio.
“Ne prezivaš se više Knausgård?” rekao sam i zinuo u nju. “Ali ti si naša mama!”
Nasmiješila se.
“Da, naravno da jesam! Uvijek ću to biti!”
“Ali zašto onda? Zašto se nećeš preživati isto kao i mi?”
“Rodila sam se kao Sissel Hatløy, znaš. To je moje ime. Knausgård je tatino ime. I vaše
ime!”
“Zar se rastajete?” I mama i tata su se nasmiješili.
“Ne, ne rastajemo se”, rekla je mama. “Samo ćemo imati različita prezimena.”
“Ali ima jedna glupa posljedica toga,” rekao je tata, “a to je da se više nećemo viđati s
bakom i djedom, mojim roditeljima. Ne sviđa im se što je vaša majka htjela promijeniti prezime
pa nas više ne žele vidjeti.”
Pogledao sam ga.
“A za Božić?” rekao sam.
Tata je odmahnuo glavom.
Počeo sam plakati.
“Nemaš razloga plakati, Karl Ove”, rekao je tata. “Sigurno će proći. Samo se sad ljute.
Proći će ih.”
Naglo sam odgurnuo stolicu od stola, ustao i odjurio u sobu. Kad sam zatvorio vrata, čuo
sam da netko dolazi za mnom. Legao sam na krevet i zario glavu u jastuk glasno tu leći dok su mi
suze tekle kao nikad prije.
“Ali Karl Ove”, rekao je tata iza mene. Sjeo je na rub kreveta. “Nemoj se toliko
uzrujavati. Zar ti je tako zabavno s bakom i djedom?”
“Je!” viknuo sam u jastuk. Cijelo mi se tijelo treslo u grčevitim jecajima.
“Ali ako ne žele vidjeti tvoju mamu... onda sigurno ne bi bilo tako zabavno biti s njima,
zar ne? Razumiješ li? Ne žele nas vidjeti.”
“Zašto je morala promijeniti prezime?” viknuo sam.
“To je njezino pravo ime”, rekao je tata. “To je htjela. A onda joj to ni ti, ni ja, ni baka ni
djed ne možemo zabraniti. Zar ne?”
Stavio mi je načas ruku na rame. Zatim je ustao i otišao iz sobe.
Kad su suze stale, uzeo sam knjigu koju mi je mama kupila i nastavio čitati. Daleko u
dubini svijesti primijetio sam da je i Yngve otišao leći, da su klizna vrata zatvorena, da iza njih
slušaju glazbu, ali ništa od toga nisam registrirao, od prve sam se rečenice udubio u priču koju
sam čitao i padao sve dublje i dublje. Glavni je lik bio Ged, dječak koji je živio na jednom otoku,
imao je posebne moći i kad su to primijetili, poslali su ga u školu za čarobnjake. Ondje se
ispostavilo da su njegove moći izvanredne i jednom kad se trebao pokazati pred drugima,
zahvaljujući svojoj aroganciji otvorio je portal u drugi svijet, svijet podzemlja, kraljevstvo
mrtvih, i odande je pobjegla jedna sjena. Ged je umirao, bio je slab i nemoćan još godinama
nakon toga, obilježen za cijeli život, a sjena ga je progonila. Bježao je od nje, sklonio se na neko
skrovito mjesto negdje u svijetu, odustao od svih ambicija i znao je da je ono čime se bavi,
jednostavne čarolije, da su to tek prazne geste i obmane, da postoji i jedna druga, dublja magija
utkana u sve što postoji te da je održavanje nje u ravnoteži stvarni zadatak čarobnjaka. Sve stvari
i sva bića imaju ime koje odgovara njihovoj prirodi, i samo poznavanjem stvarnih imena stvari i
bića njima se može upravljati. Ged je to mogao, ali nije pokazivao da to zna, jer svaka
inkantacija, svaka čarolija utjecala je na ravnotežu, pa se negdje drugdje znalo dogoditi nešto što
se nije moglo predvidjeti. Ondje gdje se smjestio mislili su stoga da je loš čarobnjak: nije htio
izvoditi ni najjednostavnije trikove, od kojih je svaki seoski čarobnjak živio. Bio je mlad,
ozbiljan, na licu je imao veliku brazgotinu, bio je zimogrozan, no kad je zaista bilo važno, kad je
zaista morao upotrijebiti svoje moći, učinio je to. Jednom je umiralo neko dijete. Slijedio ga je u
kraljevstvo mrtvih i vratio ga, iako to nije trebao, iako je bilo jako opasno, jer ako se neku
ravnotežu nije smjelo narušiti, bila je to ona između života i smrti. No učinio je to i zamalo je i
sam umro. Seljani su tada prvi put uvidjeli tko je on. A sjena koju je oslobodio s one strane, koja
ga je cijelo to vrijeme tražila po svijetu, vidjela ga je; svaki put kad bi upotrijebio magiju, ona bi
to primijetila i još mu se malo približila. Morao je otići. I otišao je, brodom preko mora među
otoke, do najudaljenijega kopna. Sjena mu je bila sve bliže i bliže. Nakon nekoliko okršaja, kad
je Ged došao blizu smrti, došlo je i do zadnjega, velikoga. Cijelo je vrijeme pokušavao saznati
ime te sjene. Tražio je po knjigama o bićima iz najdavnijih vremena, pitao druge, mudrije
čarobnjake, ali uzalud - biće je ostalo nepoznato, bezimeno. No onda je spoznao. Na otvorenome
moru, sam u brodu, sa sjenom koja mu je bila sve bliže i bliže, shvatio je. Sjena se zvala Ged.
Sjena je imala njegovo ime. Sjena je bila on sam.
Kad sam ugasio svjetlo nakon što sam pročitao posljednju stranicu, bila je gotovo ponoć i
oči su mi bile pune suza.
Sjena je bila on sam!
Te jeseni i zime barem sam jedanput, često dvaput tjedno ostajao sam kod kuće. Tata je
bio na sastancima, Yngve na probama sa školskim orkestrom ili na treningu odbojke ili
nogometa, ili kod nekog od svojih prijatelja. Volio sam biti sam kod kuće. Bilo je divno što mi
nitko nije zapovijedao ili tražio nešto od mene, a s druge strane mi to ipak nije bilo tako drago jer
je vani sve ranije i ranije padao mrak, a odraz prostorija u prozorima, gdje je hodala moja silueta,
bilo mi je izrazito neugodno vidjeti jer sam ga povezivao sa smrću i mrtvacima.
Znao sam da to nema veze s istinom, ali što mi je to značilo?
Pogotovo je strašno bilo kad bih se zadubio u neko štivo, jer tada kao da nisam nigdje bio
učvršćen kad bih podignuo pogled sa stranice i ustao. Potpuno sam, tako sam se osjećao,
apsolutno i potpuno sam, izoliran mrakom što je vani stajao kao zid.
Mogao sam, istinabog, pustiti vodu u kadu ako sam imao dovoljno vremena prije nego što
tata dođe kući - njemu nije bilo drago što se stalno kupam, jedanput tjedno je dovoljno, smatrao
je, i budno je to pratio, kao i sve drugo što sam radio. No iako bih si sad uzeo tu slobodu i
napunio kadu, sjeo unutra, uključio kasetofon i pustio toplu vodu da mi teče niz tijelo, vidio sam
se izvana, usta nekako razjapljenih, kao da mi je glava lubanja. Pjevao sam, glas mi se okretao
protiv mene, zaronio bih pod vodu i umro od straha: ništa nisam vidio! Netko mi se mogao
prikrasti! Je li tko ondje? Te dvije, tri, četiri sekunde koliko sam bio pod vodom bile su rupa u
vremenu, a u toj se rupi netko mogao ušuljati unutra. Možda ne u kupaonicu, ne, ondje nije bilo
nikoga, ali u kuću je mogao.
Najbolje što sam u takvim situacijama mogao učiniti bilo je da ugasim svjetlo u kuhinji ili
svojoj sobi i pogledam van, jer vani, kad nije bilo odraza u staklu, vani su stajale druge kuće, u
njima su bile druge obitelji, a ponekad su vani bila i druga djeca. Ništa mi nije ulijevalo više
sigurnosti nego ti prizori.
Jedne takve večeri dok sam klečao u mraku na stolici u kuhinji i gledao van, jako je padao
snijeg i puhalo je. Vjetar je zavijao kroz krajolik, oluci su zvonili, cijevi šuštale. Vani je bio mrkli
mrak, u žutom svjetlu pod uličnim svjetiljkama nije bilo žive duše, samo snijeg koji je nosio
vjetar.
Automobil je dolazio uz brijeg. Skrenuo je u kružnu ulicu, došao prema našoj kući. Zar je
išao ovamo? Pa da. Skrenuo je na prilaz i stao.
Tko li je to mogao biti?
Izjurio sam iz kuhinje, niz stube i u ulazni hodnik. Ondje sam stao.
Pa nitko nam nije dolazio u posjet. Tko je to mogao biti? Prepao sam se.
Otišao sam do samih vrata i pritisnuo nos na zrnato staklo. Nisam trebao otvoriti; mogao
sam samo pogledati dolazi li to netko koga poznajem.
Automobilska su se vrata otvorila i iz njega je ispala - prikaza! Prikaza je išla na sve
četiri! O, ne! O, ne!
Gegajući se poput medvjeda dolazila je prema meni. Zastala je pred zvoncem i uspravila
se na dvije noge! Odmaknuo sam se od vrata. Kakva je to spodoba? Din~don, oglasilo se zvono.
Prikaza je ponovno pala na sve četiri. Jeti? Snježni čovjek? Ali ovdje? Na Tybakkenu?
Prikaza se ponovno uspravila, pozvonila pa pala na sve četiri. Srce mi je lupalo kao ludo.
No onda sam shvatio. Pa naravno.
Bio je to paralizirani čovjek iz općinskoga vijeća.
Morao je biti.
Pa ne bi jeti došao autom.
Otvorio sam vrata upravo kad je prikaza počela puzati od vrata. Okrenula se. Bio je to on.
“Bok”, rekao je. “Je li ti otac kod kuće?” Odmahnuo sam glavom. “Ne”, rekao sam. “Na
sastanku je.”
Muškarac, koji je imao bradu i naočale i uvijek malo pljuvačke u kutu usta, i koji se često
vozio s mladima u svojem posebnom autu, uzdahnuo je.
“Pozdravi ga i reci da sam svratio”, rekao je.
“Dobro”, rekao sam.
Rukama se odvukao do auta, otvorio vrata i prebacio se na sjedalo. Gledao sam ga
razrogačenih očiju. U autu su se njegove polagane, bespomoćne kretnje preobrazile, zaturirao je
motor i brzo natraške krenuo uzbrdo, odjurio niz cestu i nestao.
Zatvorio sam vrata i otišao u sobu. Čim sam legao na krevet, dolje su se otvorila vrata.
Po zvukovima sam shvatio da je to Yngve.
“Jesi li tu?” viknuo je sa stuba. Ustao sam i izašao.
“Gladan sam”, rekao je. “Idemo večerati?”
“Pa tek je prošlo osam”, rekao sam.
“Što ranije, to bolje”, rekao je. “Onda nam mogu skuhati čaj. Umirem od gladi.”
“Zovi me kad čaj bude gotov, onda”, rekao sam. Petnaest minuta poslije jeli smo
sendviče, svaki s velikom šalicom pred sobom.
 “Je li to večeras došao neki auto?” rekao je Yngve. Kimnuo sam.
“Onaj paralizirani iz vijeća.”
“Što je htio?”
“Pa otkud ja znam.” Yngve me pogledao. “Netko te danas spominjao”, rekao je. Sledio
sam se. “Da?” rekao sam. “Aha. Ellen.”
“I što je rekla?”
“Rekla je da tako čudno hodaš.”
“Nije to rekla!”
“Je. Istina je, zar ne? Hodaš malo čudno, nisi to skužio?”
“Ne hodam!” viknuo sam.
“O, da, hodaš”, rekao je Yngve. “Mali picek ne zna pošteno ni hodati.” Ustao je i počeo
hodati po kuhinji padajući prema naprijed sa svakim korakom. Gledao sam ga suznim očima.
“Skroz normalno hodam”, rekao sam.
“Ellen je to rekla, ne ja”, rekao je i sjeo. “Ljudi pričaju o tebi. Malo si čudan.”
“Nisam!” viknuo sam i iz sve snage bacio sendvič prema njemu. Izmaknuo je glavu u
stranu pa je sendvič šljapnuvši pogodio štednjak.
“Klinjo se naljutio?” rekao je.
Ustao sam sa šalicom čaja u ruci. Kad je Yngve to vidio, i on je ustao. Bacio sam vrući
čaj prema njemu. Pogodio ga je u trbuh.
“Tako si sladak kad se ljutiš, Karl Ove”, rekao je. “Jadan mali picek. Možda da te naučim
hodati? Ja znam hodati, znaš.”
Nisam ništa vidio, ne zato što su mi oči bile pune suza nego zato što je bijes u meni
rastao, ispunio mi cijelu glavu nekakvom crvenom maglom.
Nasrnuo sam na njega i svom ga snagom udario u trbuh. Uhvatio me za ruke i okrenuo,
pokušao sam se istrgnuti, on me čvrsto držao, pokušao sam se ritnuti, on me čvršće privinuo uza
se, pokušao sam ga ugristi za ruku, on me odgurnuo.
“No, no”, rekao je.
Ponovno sam se bacio na njega, htio sam ga jedino udariti u lice, razbiti mu nos, a da mi
je pri ruci bio nož, ne bih oklijevao da mu ga zabijem u trbuh, no on je sve to znao, već se to
puno puta dogodilo, pa je postupio jednako: čvrsto me držao i grlio govoreći da sam mali picek i
da sam sladak kad se ljutim, sve dok ga nisam pokušao ugristi i više mi nije mogao držati glavu
pa me odgurnuo. Taj put nisam ponovno nasrnuo na njega, nego sam izjurio iz kuhinje. Na stolu
u dnevnom boravku stajao je pladanj s voćem, uzeo sam jednu naranču i bacio je svom snagom u
pod. Rasprsnula se i tanka pruga soka od naranče štrcnula je uvis i poprskala tapetu.
Yngve je stajao na vratima i gledao.
“Što si to napravio?” rekao je.
Pogledao sam ga. Onda sam ugledao prugu na tapeti. “Ti ćeš to oprati, idiote jedan”,
rekao sam.
“Ne da se to oprati”, rekao je. “Mrlja bi se samo povećala. Tata će poludjeti kad to vidi.
Zašto si to napravio?”
“Ne mora biti da će vidjeti”, rekao sam. Yngve me samo gledao.
“Možemo se nadati”, rekao je. Sagnuo se, uzeo naranču i odnio je u kuhinju. Po struganju
što je uslijedilo shvatio sam da je gura na dno kante za smeće. Vratio se s krpom i obrisao pod.
Toliko sam se tresao da sam jedva stajao uspravno.
Pruga je bila tanka ali dugačka i nije mi bilo jasno kako bi tati mogla promaknuti kad
dođe kući.
Yngve je oprao čajnik. Bacio je krišku kruha, pokupio mrvice. Sjeo sam za stol s glavom
među rukama.
Yngve je stao preda me.
“Oprosti”, rekao je. “Nisam te htio rasplakati.”
“Jesi, htio si.”
“Ali samo zato što se tako razljutiš”, rekao je. “Sigurno ti je jasno koliko je to
primamljivo. Ispričao ti se jesam.”
“Nije to”, rekao sam. “Nego što?”
“To što čudno hodam.”
“Ma daj”, rekao je. “Svi hodaju drukčije. Najvažnije je da ideš naprijed. Samo sam se
zafrkavao, je l’ da? Samo sam te htio razljutiti. I uspio sam. Ne hodaš ništa čudnije nego drugi.”
“Sigurno?”
“Skroz naskroz.”
Kad je tata došao kući, već sam bio u krevetu. Ležao sam u mraku i pratio njegove
korake. Nisu stali u hodniku kao što sam očekivao, nego su produžili u kuhinju. Ondje se malo
muvao, a onda izašao. Ni tada nije stao.
Nije primijetio mrlju.
Izvukli smo se.
***

Sljedeće večeri išao sam na trening plivanja s Geirom. Išli smo autobusom od Holteta do
autobusnoga kolodvora u gradu pa po brdima do dvorane Stintahallen, svaki sa svojom torbom
preko ramena. U mojoj torbi bile su tamnoplave kupaće gaće marke Arena i bijela Speedo kapa
za plivanje s norveškom zastavom sa strane, Speedo naočale za plivanje, sapun i ručnik. Bili smo
u arendalskom plivačkom klubu od prethodne zime. Tada smo jedva znali plivati, sami prelazak s
jedne strane bazena na drugu bio nam je strahovito fizički naporan, na samoj granici
nemogućega, no kako se to zapravo očekivalo od nas, kao apsolutni minimum u jednom
plivačkom klubu, a trener nas, muškarac u klompama i s tetovažama na rukama, pratio uz rub
bazena i vikao, zapanjujuće nam je malo vremena trebalo dok to nismo mogli bez problema.
Nismo bili dobri, barem ne u usporedbi sa starijim dječacima, koji su ponekad plivali dužine sa
svojim vitkim, vretenastim, a opet mišićavim tijelima, i koji su se probijali kroz bazen otvorenih
usta i s naočalama što su nalikovale na oči kukaca. U usporedbi s njima mi smo više sličili
punoglavcima, tu i tamo bih pomislio, koji prskaju i muče se i znaju odmicati jednako u stranu
koliko i naprijed u stazi. No iako smo s vremenom napredovali i uskoro znali preplivati tisuću
metara na jednom treningu, nisam nastavio zbog napretka, znao sam da nikad neću biti plivač na
natjecateljskoj razini, jer kad bi došla natjecanja i ja bih dao sve od sebe, to nije bilo dovoljno,
nisam mogao preteći ni Geira - ne, sviđalo mi se sve ostalo, počevši otkako bismo ušli u autobus,
a nastavilo se kroz mrak na putu u Arendal, pust grad kroz koji smo prolazili, trgovine pred
kojima bismo uvijek zastali idući na plivanje, pa i u dvorani, toj velikoj javnoj ustanovi s
neobičnom mješavinom zatvorenoga i otvorenoga prostora, kroz koju smo nekako propuštani od
trenutka kad bismo, zabundani u zimsku odjeću, stajali u predvorju pa dok petnaest minuta
poslije ne bismo stajali gotovo goli, samo u krpicama, na rubu bazena, nakon što smo obavili
cijeli mali ritual svlačenja, tuširan ja i odijevanja, i mogli se baciti u tu divnu prozirnu, hladnu i
kloriranu vodu. To mi se sviđalo. Zvukovi koji su odjekivali dvoranom, mrak onkraj prozora,
razdjelnici između staza koji su sličili koraljnim ogrlicama, blokovi za skakanje, topla, polusatna
tuširanja poslije treninga, proces koji bi se tada obrnuo, i mi, blijedi, krakati, polugoli dječaci
velikih glava ponovno bismo stali potpuno zabundani vani na zimi, mokre kose ispod kapa i s
mirisom klora u koži, divno iscrpljenih udova.
 Volio sam i osjećaj da se zatvaram u sebe dok sam navlačio kapu i naočale za plivanje,
pogotovo tijekom natjecanja, gdje sam imao i samo svoju stazu što me čekala ispod startnoga
bloka, no najčešće su misli što su me čekale ondje, u plivačevoj astronautskoj osamljenosti, bile
kaotične, katkada i panične. Voda mi je znala ući u naočale, ondje bi mi šljapkala po oku koje me
od nje peklo pa nisam vidio, što mi je dakako kvarilo čistoću misli. Znao sam se nagutati vode,
znao sam promašiti okretaj, tako da bih ostao bez daha i progutao još vode. A znao bih vidjeti i
da su plivači u susjednim stazama već daleko ispred mene, što kao da mi je nešto reklo, neki glas
opsjednut pobjedom, s kojim sam onda znao započeti razgovor. No iako bi me taj unutarnji
razgovor, koji se odvijao dosta mirno dok sam plivao i upinjao se svim snagama, pa bih gotovo
osjetio dozu panike, otprilike kao kad u stožeru duboko u bunkeru oficiri zauzdano raspravljaju
dok im iznad glava bjesne bitke, naveo da ubrzam i na nekoliko sekundi zaista uspijem dati sve
od sebe, to nije ni najmanje pomoglo: Geir je bio i ostao ispred mene i to nisam mogao shvatiti,
zapravo sam bio bolji od njega, znao sam toliko više od njega, pa i o želji za pobjedom. Ipak je
on udario rukom o rub sad, a ja ......................................................... sad.
Kad bi trener puhnuo u zviždaljku i označio kraj treninga, osjetio bih stoga dozu olakšanja
kad bih stavio ruke na rub bazena i podignuo se van da s Geirom odjurim po pločicama i pod tuš,
gdje kao da je sve bilo sporije, barem bismo mi usporili kad bismo skinuli kape i kupaće gaće te
pošli pod tuš, gdje bismo zatvorenih očiju osjetili kako nam se toplina širi tijelom i više nije bilo
potrebe išta govoriti ili raditi, pa se čak nismo imali energije smijati kad bi neki od muškaraca
koji su išli u dvoranu sad kad je bila otvorena za građanstvo počeo pjevušiti sebi u bradu.
Atmosfera je unutra bila nekako kao u snu, ta bijela tijela što bi se pojavila na vratima i što su se
sporim, zamišljenim pokretima smještala pod tuš, hučanje vode što je udarala u pločice koje se
miješalo s prigušenom bukom izvana, para što je zasićivala zrak, šuplje odzvanjanje glasova kad
god bi netko razgovarao.
Obično bismo ostali dugo nakon što bi dječaci s kojima smo trenirali otišli. Geir lica
okrenutog prema zidu, a ja, da skrijem stražnjicu, lica prema prostoriji. S vremena na vrijeme
krišom bih ga pogledao kad nije gledao. Imao je tanje ruke nego ja, a ipak je bio jači. Ja sam bio
malko viši od njega; on je bio brži. No nije zato plivao bolje od mene. Plivao je bolje jer je to više
želio. S njegovim je crtanjem bila druga priča, bilo je to jednostavno nešto što je znao, što je bilo
u njemu i oduvijek je bilo. Osim ljudi, sve je mogao točno reproducirati. Kuće, aute, brodove,
drveće, tenkove, zrakoplove, rakete. To mi je gotovo bio misterij. Jer on nikad nije precrtavao,
kao ja, njemu majka nikad nije dala da se koristi ravnalom ili gumicom. S vremena na vrijeme u
njegovim bi se rečenicama pojavile čudne formulacije, rekao bi primjerice fantizirati ili kvandrat,
a umjesto bicikl rekao bi biciklo, i iako bih ga svaki put ispravio, nastavio ih je upotrebljavati,
kao da su ti izrazi sastavni dio njega jednako koliko i boja očiju ili položaj zuba.
Onda je primijetio da ga gledam i pogledi su nam se sreli. S osmijehom na licu protegnuo
je ruku uvis i dlanom pokrio glavu tuša, tako da je mlaz bio prigušen i voda kao da mu se
zgusnula pod prstima. Nasmijao se i okrenuo prema meni. Pokazao sam mu svoje dlanove.
Jagodice prstiju bile su mi crvene i natečene od vode.
“Izgledaju kao grožđice”, rekao sam.
Pogledao je svoje.
“I moje”, rekao je. “Zamisli da nam cijelo tijelo postane takvo kad se kupamo!”
“Jaja su naborana cijelo vrijeme”, rekao sam.
Obojica smo se sagnuli i pogledali dolje. Prstom sam polagano prešao po tvrdim ali
osjetljivim naborima kože i mnome su prostrujali trnci.
“Fino se dirati po njima”, rekao sam.
Geir se ogledao oko sebe. Zatim je zatvorio tuš, otišao do niza vješalica gdje su visjeli
ručnici i počeo se brisati. Uzeo sam sapun i bacio ga u sredinu prostorije. Otklizio je po podu,
pogodio zid u kutu, ostao stajati na jednoj od rešetaka. Bio sam zatvorio vodu i htio poći za
Geirom, kadli odjednom nisam mogao podnijeti pomisao na to da je sapun bio ondje, nasred
poda. Uzeo sam ga i bacio u kantu za smeće uza zid. Pritisnuo sam lice u suhi frotir ručnika.
“Zamisli kad dobijemo dlake na pimpeku”, rekao je Geir i napravio nekoliko koraka
raširenih nogu.
Nasmijao sam se.
“Zamisli da postanu užasno dugačke!” rekao sam. “Skroz do koljena!”
“Morat ćemo ih češljati!”
“Ili napraviti rep!”
“Ili otići frizeru! Malo bih podrezao dlake na pimpeku, molim vas!”
“Naravno. A kakvu biste frizuru htjeli?”
“Ježeka, molim!”
Tada su se otvorila vrata pa smo se prestali smijati. Ušao je stariji, debeo čovjek tužnih
očiju, i prazninu koju je smijeh ostavio za sobom odmah je ispunilo smijuljenje kad je prvo
ljubazno kimnuo, a onda se sramežljivo okrenuo da skine kupaće gaće. Kad smo uzeli stvari za
tuširanje i krenuli iz prostorije s tuševima, Geir je rekao naglas:
“Sigurno ima ogromnoga!”
“Ili sićušnoga!” rekao sam ja, jednako glasno, pa smo zalupili vrata za sobom i odjurili u
svlačionicu. Neko smo vrijeme sjedili i smijali se nagađajući je li nas čuo ili nije, sve dok se
inače mirna atmosfera nije uvukla i u nas, pa smo nekako usporeno počeli spremati stvari i
odijevati se. Tada se unutra nije čulo ništa osim koraka po linoleumu, šuštanja nogu što su se
uvlačile u hlače, ruku što su se uvlačile u rukave jakni, oštra zveketa kad bi se vrata ormarića
otvorila ili zatvorila i još pokojega muškarca koji je uzdahnuo sebi u bradu, možda iscrpljen
vrućinom u sauni.
Izvadio sam torbu iz ormarića i stavio u nju stvari za plivanje. Prvo naočale, koje sam
držao u ruci i načas pogledao, budući da su bile nove, i veselilo me što su moje. Zatim kupaće
gaće, kapu i ručnik te na kraju posudicu za sapun. Sa svojim mekim zaobljenim linijama,
zelenkastom bojom i laganim parfimiranim mirisom, posudica za sapun spadala je u drugu sferu
od ostatka opreme za plivanje, blisko povezana s mamom i stvarima u njezinu ormaru:
naušnicama, prstenjem, bočicama parfema, kopčama za remen, broševima, šalovima i
maramama. Ona sama nije bila svjesna da postoji takva sfera, sigurno nije, inače mi onaj dan
nikad ne bi kupila žensku kapu za kupanje. Jer ženska je kapa za kupanje spadala u istu tu sferu.
A ako ima nešto što svi znaju, znaju da se jedna sfera nikad ne smije miješati s drugom.
Pokraj mene Geir je bio skoro gotov. Ustao sam, navukao gaće, izvukao duge gaće i
gurnuo prvo jednu nogu u nogavicu, pa onda drugu. Onda sam ih navukao do struka prije nego
što sam se okrenuo i počeo tražiti čarape među odjećom. Pronašao sam samo jednu pa još
jedanput potražio po hrpi.
Nije je bilo.
Pogledao sam u ormarić. Bio je sasvim prazan. O, ne!
Ne, ne, ne.
Silovitom brzinom još sam jedanput prekopao odjeću, tresao komad po komad u zraku
nadajući se da će odnekud ispasti i stvoriti se na podu preda mnom.
Ali nije je bilo.
“Što je bilo?” rekao je Geir. Sjedio je dokraja odjeven na klupi preko puta i gledao me.
“Ne mogu naći drugu čarapu”, rekao sam. “Vidiš li je?”
Sagnuo se i pogledao pod klupu. “Nije ovdje”, rekao je.
 O, ne!
“Ali negdje mora biti”, rekao sam. “Pomogneš mi tražiti? Molim te!”
Čuo sam da mi se glas mrvicu trese. No Geir se pravio da ne primjećuje, ako je to uopće
čuo. Sagnuo se i pogledao pod svim klupama, dok sam ja otišao prema tuševima, za slučaj da je
završila u ručniku i ispala putem. Ni ondje je nije bilo. Jesam li je možda spremio s opremom za
plivanje a da nisam primijetio?
Požurio sam se natrag, ispraznio sadržaj torbe na pod. Ali ne. Nije bilo čarape. “Nije
unutra?” rekao sam.
“Ne”, rekao je Geir. “Ali moramo ići, Karl Ove. Bus nam uskoro ide.”
“Moram prvo naći čarapu.”
“Pa nije ovdje. Svuda smo gledali. Zar ne možeš jednostavno ići bez nje?”
Nisam odgovorio. Još sam jedanput pretresao svu odjeću, čučnuo i zavirio pod klupe, još
jedanput otišao u prostoriju s tuševima.
“Sad moramo krenuti”, rekao je Geir. Gurnuo mi je sat pred nos. “Ljutit će se ako ne
stignem na bus.”
“Možeš ti tražiti dok se ja obučem?” rekao sam.
Kimnuo je i malodušno počeo kružiti po svlačionici prelazeći pogledom po podu.
Odjenuo sam majicu i pulover.
Možda je na gornjoj polici?
Stao sam na klupu i pogledao.
Ništa.
Odjenuo sam hlače i skijaške hlače, zatvorio patentni zatvarač na jakni pa sjeo da
zavežem čizme. “Sad moraš ići”, rekao je Geir. “Idem”, rekao sam. “Čekaj me vani.”
Kad je otišao, požurio sam se opet u tuširaonicu. Pogledao sam u kantu za smeće, prošao
rukom po okvirima prozora, otvorio vrata dvorane.
Ali ne.
Geir je već stajao kod brda kad sam izašao. Potrčao je nizbrdo i prije nego što sam došao
do njega.
“Pa daj me čekaj!” viknuo sam. No nije izgledao kao da namjerava stati, nije se čak ni
okrenuo, pa sam pojurio za njim. U mrak, pokraj sivkastoga drveća, na svjetlo dolje na cesti. Sa
svakim korakom bosa mi se noga trljala o grubu kožu čizme. Izgubio sam čarapu, razmišljao
sam. Izgubio sam čarapu. Izgubio sam čarapu. Istodobno mi je počelo otkucavati u glavi.
Povremeno mi se to događalo kad bih trčao, negdje unutra iza lijeve sljepoočnice, tik, tik, čulo se,
ali iako je bilo uznemirujuće jer je zvučalo kao da se nešto otkvačilo, ili možda više kao da se
nešto tare o nešto drugo unutra, nisam nikome mogao reći za to, samo bi rekli da mi se odvio neki
vijak i prasnuli u smijeh.
Tik, tik, tik. Tik, tik, tik.
Trčao sam za Geirom sve do trgovine slatkiša u koju bismo uvijek ušli; vrećica slatkiša s
kojom bismo izašli bila nam je vrhunac tih putovanja. Geir me čekao ispred trgovine nestrpljivo
cupkajući. Stao sam pred njim. Zbog snijega što su ga ralice nanijele stajali smo pola metra više
nego inače; zbog novoga kuta cijela se trgovina promijenila. Doimala se poput podruma, a to je
pak sve preobrazilo, jednim sam pogledom vidio da su police samo “police”, da je roba samo
“roba”, smještena u potpuno običnu prostoriju u kući, ukratko da je trgovina “trgovina”, a da to
nisam sebi tako formulirao, taj me osjećaj samo okrznuo i iščeznuo jednako brzo kao što je i
došao.
Geir je otvorio vrata i ušao.
Pošao sam za njim.
 “Imamo jako malo vremena?” rekao sam.
“Da”, rekao je. “Kreće za jedanaest minuta.”
U stražnjoj prostoriji prodavačica je odložila novine i ušla u trgovinu, stala iza pulta s
nezainteresiranim, možda pomalo i prijezirnim izrazom lica. Bila je stara i odvratna; iz madeža
na bradi stršile su joj tri dugačke, sive dlake.
Cijeli jedan zid bio je prekriven lulama i priborom za njihovo čišćenje, cigaretnim
papirom i mašinicama za motanje cigareta, paketićima duhana, kutijama cigareta, kutijama cigara
i burmuticama raznih oblika i boja, sve s različitim tipografijama i stiliziranim sličicama pasa,
lisica, konja, jedrenjaka, trkaćih automobila, nasmiješenih crnaca, mornara koji puše, nonšalantno
zavaljenih žena. Polica sa slatkišima, koju smo sad obojica gledali, zauzimala je cijeli drugi zid.
Za razliku od duhanskih proizvoda, slatkiši su bili bez ambalaže: čokoladice, tvrdi i gumeni
bomboni stajali su u svojim prozirnim plastičnim posudama i predstavljali sebe, bez ikakvih slika
između njih i nas: što smo vidjeli, to smo i dobili. Crni su bili slani ili imali okus po sladiću, žuti
po limunu, narančasti po naranči, crveni po jagodi, smeđi po čokoladi. Mali kvadratni komadići
čokolade tvrde površine, što su se zvali Rekrutt, bili su punjeni hrskavom karamelom, kao što im
je oblik to i obećavao; srcolike su čokoladice pak bile punjene mekom masom nalik na žele s
okusom marelice, što se također moglo očekivati. Kodovi boja vrijedili su i za tvrde bombone i
za gumene bombone, uz pokoje odstupanje koje smo tih večeri nastojali mapirati.
Jednostavni crni tvrdi bomboni mogli su imati okus tamnozelenih, a neki tamnozeleni
imali su pak okus po onim zelenima što vuku na pastile za grlo i eukaliptus - dakle svjetliji - a ne
po zelenim voćnim bombonima, kao što bi se pomislilo na temelju boje. A bilo je i crnih tvrdih
bombona koji su imali okus kao “Kongen av Denmark”, dakle smećkasto-narančasti. Neobično je
bilo to što nikad nije bilo obratno, nije bilo smećkasto-narančastih bombona “Kongen av
Denmark” koji su imali okus kao crni, a nismo naišli ni na eukaliptus-zelene tvrde bombone koji
su imali okus kao voćni zeleni ili pak crni. “Izvolite?” rekla je prodavačica.
Geir je stavio novac koji je mislio potrošiti na stakleni pult i nagnuo se da bolje vidi izbor
slatkiša, vidljivo izbezumljen činjenicom da smo imali tako malo vremena.
“Hmm...” rekao je.
“Požuri se!” rekao sam. Odjednom je provalilo iz njega.
“Tri ova, tri ova i tri ova, onda četiri ova i jedan ovaj i jedan ovaj”, rekao je pokazujući
različite kutije.
“Tri...?” rekla je prodavačica i raširila praznu papirnatu vrećicu pa se okrenula prema
polici.
“Zelena tvrda. Ili četiri, zapravo. Pa po tri crvena i bijela. Znate, polka... onda pet
dudica...”
Kad smo izašli svaki sa svojom papirnatom vrećicom u ruci, imali smo samo četiri minute
do polaska autobusa. Ali dalo se to izvesti, zaključili smo i pojurili niz stube. Bile su glatke od
utabana snijega pa smo se morali držati za rukohvat, što je bilo nespojivo s brzinom koju smo
htjeli postići. Pod nama se stcrao grad, bijele ulice što su izgledale gotovo žuto pod uličnom
rasvjetom, autobusni kolodvor, gdje su autobusi dolazili i odlazili poput saonica na snijegu,
velika crkva od crvene cigle i sa zelenim zvonikom. Nad sve se nadvilo crno nebo, zasuto
blistavim zvijezdama. Kad nam je ostalo još samo deset-petnaest stuba, Geir je pustio rukohvat i
potrčao. Izgubio je kontrolu nakon par koraka, a jedina šansa da vrati ravnotežu bila mu je da
nastavi dalje trčati što brže može. U toj strelovitoj brzini sjurio se nizbrdo. Onda je promijenio
taktiku, pokušao kliziti umjesto da trči, no gornji mu je dio tijela zadržao veliku brzinu, tako da je
poletio prema naprijed i pao ravno u hrpu snijega što ga je nanijela ralica. Sve se to odvilo tako
brzo da sam se počeo smijati tek kad je završio u snijegu.
 “Ha-ha-ha!” Nije se micao. Zar se ozbiljno udario?
Zadnji sam dio puta prevalio najbrže što sam mogao i stao kraj njega. Prvi je udah uzeo u
kratkim grcajima nalik na jecaje. Zatim je duboko, šuplje udahnuo.
“Kvragu”, šapnuo je i uhvatio se za prsa. “Kvragu. Kvragu. Kvragu.”
“Lijepo bih te molio da ne psuješ”, rekao sam. Prostrijelio me kratkim mrkim pogledom.
“Jesi li se udario?” rekao sam.
Ponovno je grčevito udahnuo. “Ostao si bez zraka?”
Kimnuo je pa sjeo i ponovno počeo normalno disati. Oči su mu bile suzne.
“Sad sigurno ne stignemo na bus”, rekao sam. “Ostao sam bez zraka”, rekao je. “Ne
plačem.” Držao se za bok ustajući s grimasom, “Možeš hodati?” pitao sam ga. “Ma mogu”, rekao
je.
S ulaznog dijela Arena-centra vidjeli smo autobus kako polazi, skreće na ulicu i nestaje za
ugao. Sljedeći je išao za pola sata.
Sjeli smo na kolodvor, na klupu pokraj fotoautomata, i jeli slatkiše. Nije bilo puno ljudi:
dva momka koja su kupovala hamburgere i pomfrit, dok im je auto vani stajao u leru, pijanac koji
je sjedio na podu pognute glave i spavao, i prijateljica djevojke koja je radila na kiosku.
Geir je strpao jedan crveno-bijeli tvrdi bombon u usta. “Po kojoj boji ima okus?” rekao
sam.
Upitno me pogledao.
“Pa kao crveno-bijeli!” rekao je. “Bio je to crveno-bijeli bombon.”
“Ali nije zato sigurno da ima takav okus”, rekao sam. “Zamisli da sam ga ja pojeo i da je
meni imao okus kao zeleni?”
“O čemu ti to pričaš?” rekao je.
“Zamisli da mi je imao okus po pekmezu, naprimjer”, rekao sam. “Pekmezu?”
“Zar ti ništa ne razumiješ?” rekao sam. “Ne možemo znati ima li okus po istoj boji!”
No nije razumio. Nisam bio siguran ni da ja razumijem. No jedanput smo Dag Lothar i ja
stavili svaki svoj crni bombon u usta, pogledali se i rekli, jednoglasno, ima okus - po zelenom! A
poslije te jeseni imali smo zabavu kod kuće; baka i djed s tatine strane, Gunnar, djedov brat Alf i
njegova žena Sølvi bili su kod nas, jeli smo kozice, rakove i jednog jastoga što ga je tata ulovio
mrežom nekoliko dana prije, i dok smo jeli, Sølvi je pogledala tatu i rekla:
“Zamisli, ti si sam ulovio ovoga jastoga. Božanstven je.”
“Zaista je bio božanstven”, rekla je baka.
“Nema ništa finije od jastoga”, rekao je tata. “Ali ne možemo znati ima li nam svima isti
okus.” Sølvi ga je pogledala. “Kako to misliš?”
“Znam kakav meni ima okus”, rekao je tata. “Ali nemam pojma kakav okus ima tebi.”
“Pa ima okus po jastogu, naravno!” rekla je Sølvi. Svi su se nasmijali.
Nije mi bilo jasno zašto se smiju. Bili su u pravu. Ali i ja sam se smijao.
“Ali kako možeš znati ima li jastog isti okus meni kao i tebi?” pitao je tata. “Što znaš,
možda meni ima isti okus kao pekmez.”
Sølvi je htjela nešto reći, no odustala je, pogledala prvo jastoga pa tatu. Zatim je zatresla
glavom.
“Ne razumijem te”, rekla je. “To je jastog. I ima okus po jastogu. Ne po pekmezu!”
Ostali su ponovno prasnuli u smijeh. Znao sam da je tata u pravu, ali nisam sasvim
razumio zašto. Dugo sam sjedio i mozgao o tome. Cijelo sam vrijeme imao osjećaj da je pitanje
trenutka kad ću shvatiti, no onda bi mi, upravo kad sam trebao shvatiti, promaknulo. Ta je ideja
bila malko prevelika za mene.
No Geiru je bila još veća, pomislio sam gledajući prema vratima što su se upravo otvorila.
Bio je to Stig. Ozario se kad nas je ugledao pa došao k nama.
“Hej”, rekao je.
“Hej”, rekao je Geir.
“Hej”, rekao sam ja.
“Niste stigli na bus?” rekao je i sjeo pokraj nas. Geir je odmahnuo glavom.
“Hoćeš malo?” rekao je i pružio mu vrećicu. Stig se nasmiješio i uzeo jedan crni. Onda
sam ga i ja morao poslije ponuditi. Zašto li je Geir to učinio? Pa nismo ih imali tako puno.
Stig je bio generaciju stariji od nas i trenirao gimnastiku u gradu triput tjedno. Natjecao se
na državnoj razini, ali nije bio nimalo napuhan, kao što je naprimjer bio Snorre, koji se na
državnoj razini natjecao u plivanju i nije htio imati posla s nama. Stig je bio simpatičan, jedna od
najsimpatičnijih osoba koje sam znao, zapravo. Kad je došao autobus, sjeo je ispred Geira i mene.
Otprilike na kraju Langbrygge razgovor je presušio pa se on okrenuo naprijed i sjedio tako
ostatak puta. I Geir i ja sjedili smo šutke pa mi se pomisao na zagubljenu čarapu vratila s novom
snagom.
Ne, o, ne.
Što će se dogoditi?
Što će se dogoditi?
O ne o ne o ne o ne.
Ne, ne, ne!
Možda primijeti da smo došli kući pola sata kasnije, možda mu pozornost bude usmjerena
na mene. Možda će me čekati. S druge strane, moguće da ne čeka, da je zauzet nečim drugim, a u
tom sam se slučaju izvukao; samo da ovaj put neopaženo dođem iz hodnika do podruma, bit će
sve u redu, jer ondje vise druge čarape pa ću ih moći obuti.
Autobus je došao na most i vjetar je udario u karoseriju. Prozori su se tresli. Geir, koji je
uvijek htio prvi povući uzicu što signalizira vozaču da otvori vrata, protegnuo je ruku do nje i
pozvonio iako smo jedini ovdje izlazili. Autobusna postaja nalazila se u podnožju brda i uvijek
sam imao grižnju savjesti kad bih ondje silazio jer je autobus morao ponovno krenuti i ne bi
mogao ubrzati sve do vrha brda nekoliko stotina metara dalje. Katkada je taj osjećaj bio toliko jak
da bih sišao tek na sljedećoj postaji, gore kod B-Maxa, pogotovo kad sam bio sam. Čak i sad, dok
mi je u svijesti žarila pomisao na čarapu, osjetio sam lagan ubod kad je Geir povukao uzicu i
autobus razdraženo počeo kočiti da nas iskrca.
Stajali smo uz rub snježnoga nanosa dok autobus nije skrenuo natrag na cestu. Stig nam je
mahnuo. Onda smo prešli cestu i pošli stazom prema naselju.
Obično bih nekoliko puta udario čizmama o rub stuba da otresem snijeg s njih, a zatim
očetkao nogavice četkom koja je zato stajala naslonjena na zid, no ovaj put odustao sam od
udaranja jer bi on to mogao čuti, i samo ovlaš očetkao hlače pa oprezno otvorio vrata, ušuljao se i
zatvorio vrata za sobom.
No to je bilo dovoljno. Otvorila su se vrata njegove radne sobe, čuo sam, a onda i vrata
prema hodniku. Stao je preda me. “Kasniš”, rekao je.
“Da, oprosti”, rekao sam. “Ali Geir se popiknuo i pao na cesti pa nismo stigli na bus.”
Počeo sam odvezivati čizmu ispod koje sam imao čarapu.
Nije djelovao kao da namjerava otići.
Izvukao sam stopalo i stavio čizmu uza zid.
Pogledao sam ga. “Što je bilo?” rekao je. “Ništa”, rekao sam.
Srce mi je lupalo u prsima. Ustati i hodati s jednom čizmom na nozi nije dolazilo u obzir.
Ni samo nepomično stajati i čekati da ode nije dolazilo u obzir, jer nije odlazio.
Polako sam počeo odvezivati vezice. Usput mi je nešto palo na pamet: olabavio sam šal,
stavio ga pokraj čizme pa sam, kad sam odvezao vezicu, povukao šal i pokušao njime “slučajno”
pokriti boso stopalo.
Tako, sa šalom napola preko bosoga stopala, ustao sam.
“Gdje ti je čarapa?” rekao je tata.
Pogledao sam si stopalo. Načas pogledao njega.
“Nisam je mogao naći”, rekao sam spustivši pogled.
“Zar si je izgubio?’ rekao je.
“Da”, rekao sam.
Tren poslije stajao je tik do mene, čeličnim me stiskom zgrabio za nadlaktice i pribio me
uza zid. “Izgubio si čarapu?”
“Da!” viknuo sam. Protresao me. Onda me pustio.
“Koliko ti imaš godina? I što misliš, koliko novaca imamo? Misliš da si možemo priuštiti
da ti gubiš odjeću?”
“Ne”, rekao sam gledajući suznim očima u pod. Zgrabio me za uho i zavrnuo njime.
“Prokleti balavac!” rekao je. “Moraš paziti na svoje stvari!”
“Da”, rekao sam.
“Ne smiješ više ići na plivanje. Je li jasno?”
“Ha?” rekao sam.
“Ne smiješ više ići na plivanje!” rekao je.
“Ali...” zajecao sam. “Ništa ali!”
Pustio mi je uho i pošao prema vratima. Okrenuo se prema meni. “Nisi dovoljno velik. To
si večeras pokazao. Ne smiješ više ići onamo. Ovo ti je bio zadnji put. Je li jasno?”
“Da”, rekao sam.
“Tako. A sad idi u sobu. Danas nema večere. Možeš ravno u krevet.”
***

Sljedeći tjedan nisam išao na plivanje, no toliko mi je nedostajalo da sam se tjedan poslije
pravio da ništa nije bilo, spakirao stvari i otišao na autobus s Geirom i Dagom Lotharom. Tu i
tamo obuzeo bi me strah, ali nešto mi je govorilo da će biti sve u redu, a tako je i bilo; kad sam
došao kući, sve je bilo kao i inače, a tako je i ostalo - nikad više nije spomenuo da ne smijem
trenirati plivanje.
***

Na početku mjeseca prosinca, tri dana prije mojega rođendana i dva dana prije nego što se
mama vratila kući, sjedio sam na zahodu i kenjao kad sam čuo da nakon zvuka tatina auta, koji
skreće na prilaz i parkira, nije uslijedio dobro znani zvuk vrata što se otvaraju i zatvaraju nego
zvonce. Što je sad to?
Požurio sam se obrisati guzicu, povukao vodu, navukao hlače, otvorio prozorčić iznad
kade i pogledao van.
Tata je stajao poda mnom u novoj parki. Na nogama je imao tričetvrt-hlače i dugačke
plave čarape, a na stopalima plavo-bijele skijaške čizme, sve također novo.
“Hajde!” rekao je. “Idemo skijati!”
Brže-bolje sam se odjenuo i izašao k njemu, koji je upravo pričvršćivao moje skije i
štapove na krovni nosač, uz par ganc-novih, dugih drvenih skija marke Splitkein.
“Kupio si si skije?” rekao sam.
“Da”, rekao je on. “Zar to nije super? Sad možemo skupa na skijanje.”
“Aha”, rekao sam. “Kamo ćemo?”
 “Idemo do južne strane”, rekao je. “U Hove.”
“Ondje ima staza?”
“Ima!” rekao je. “Ondje su najbolje staze.”
Bio sam sumnjičav, ali nisam ništa rekao, sjeo sam pokraj njega, koji mi je djelovao
strano u novoj odjeći, pa smo se odvezli u Hove. Nismo ni riječ prozborili dok nije zaustavio auto
i izašao.
“Evo nas!” rekao je.
Provezao se kroz sami kamp, koji se sastojao od mnoštva crvenih kućica i baraka još iz
doba rata, sigurno su ih Nijemci izgradili, kao i streljanu, za koju sam čuo da je nekoć bila
aerodrom, betonske puš-karnice što su stajale po stijenama na rubu šume, iznad kamenitih i
šljunčanih plaža, i fascinantni niski bunkeri u šumi, gdje smo se znali igrati kad bismo dolazili
ovamo na proslavu Dana Ustava, i na krovu i unutra u prostorijama, pokraj svega toga je prošao,
uskom cestom u šumi što je završavala kod rudnika pijeska, gdje je stao i parkirao.
Kad je skinuo skije s krova, izvadio je kovčežić pun pribora za podmazivanje skija, koji je
također kupio, pa smo namazali skije plavim voskom Swix, za koji je on, nakon što je pročitao
etiketu na poleđini, zaključio da je sigurno najbolji. Trebalo mu je malo više vremena da stavi
skije nego meni, izgledao je kao da nije spretan s vezovima. Zatim je provukao ruke kroz omče
na štapovima, ali ne odozdo, tako da omča ne spuzne s ruke ako ispusti štap. Ne, on je ruke stavio
ravno unutra.
Pa tako ih drže mala djeca koja ne znaju kako se to radi!
Bilo je to bolno gledati, ali nisam mogao ništa reći. Umjesto toga izvukao sam ruke iz
omči pa ih vratio, tako da, ako obraća pozornost, shvati kako se to radi.
Ali nije me gledao; gledao je prema vrhu brežuljka s druge strane rudnika pijeska.
“Pa krenimo onda!” rekao je.
Iako ga nikad nisam vidio kako skija, nisam ni u najluđim snovima mogao zamisliti da to
zaista ne zna. Ali nije znao. Nije klizio na skijama dok je hodao, hodao je kao što bi hodao bez
skija, kratkim nabadajućim koracima, koji su još povrh svega bili i strahovito klimavi, jer bi tu i
tamo morao stati i zabosti štap u tlo da se ne prevrne.
Mislio sam da je to tako možda samo na početku, da će se uskoro vratiti u grif i skijati
kako treba, klizeći po koritima. No kad smo došli do vrha brežuljka, odakle se između drveća
vidjelo more, sivo od zapjenjenih bijelih krijesta valova, i počeli slijediti korita, nastavio je na
jednak način.
Povremeno bi se okrenuo i nasmiješio mi se.
Bilo mi ga je tako žao da mi je došlo da vičem skijajući.
Jadni tata. Jadni, jadni tata.
Istovremeno me bilo i sram jer moj vlastiti otac ne zna skijati, pa sam se cijelo vrijeme
držao malo dalje iza njega kako me eventualni prolaznici ne bi povezali s njim. Bio je on samo
netko tko skija ispred mene, neki turist, ja sam vani sam, odavde sam i znam skijati.
Staza je ponovno zašla u šumu, no iako se more više nije vidjelo, njegov se šum zadržao
među drvećem, čas glasniji, čas tiši, i miris soli, vode i dašak trulih morskih algi bili su posvuda,
miješali se s drugim šumskim mirisima, oslabljenima zimom, od kojih je možda najjasnija bila
specifična snježna mješavina sirovoga i blagoga.
Zaustavio se i navalio na štapove. Ja sam stao pokraj njega. Na obzoru je plovio brod.
Nebo nad nama bilo je svijetlo sivo. Blijed, sivo-žuti sjaj nad dvama svjetionicima na Torungenu
otkrivao je gdje se nalazi sunce.
Pogledao me.
“Klize ti dobro?” rekao je.
 “Poprilično”, rekao sam. “Tebi?”
“Da, da”, rekao je. “Hoćemo onda nastaviti? Uskoro ćemo morati kući. Treba i ručak
skuhati. Hajde, kreni!”
“Nećeš ti prvi?”
“Ne, idi ti. Ja ću za tobom.”
Taj novi raspored promiješao mi je sve u glavi. Ako bude iza mene, vidjet će kako skijam
ja, koji to znam, i shvatiti koliko je beznadan njegov stil. Svaki potez štapom vidio sam njegovim
očima. Rezali su mi u svijesti poput noževa. Već sam nakon nekoliko metara usporio, počeo
skijati polaganije i odsječnije, slično njemu, samo ne toliko beznadno jer tada bi shvatio što
izvodim i to bi samo pogoršalo situaciju. Pod nama su valovi polako i zapjenjeno udarali u
oblutke na plaži. Vjetar je na nekim mjestima otpuhnuo snijeg s kamenja u zrak. Galeb je lebdio
ne mičući krila. Približavali smo se autu i na zadnjem brežuljku pala mi je na pamet ideja,
promijenio sam ritam, skijao najbrže što sam mogao nekoliko metara, a onda se pravio da sam
izgubio ravnotežu i bacio se u snijeg pokraj staze. Brže-bolje sam ustao pa otresao snijeg s hlača
dok je on prolazio.
“Najvažnije je ostati na nogama”, rekao je.
Kući smo se vozili u tišini, i osjetio sam olakšanje kad smo napokon skrenuli pred kuću
jer je izletu na skijanje nepobitno došao kraj.
Šutjeli smo i dok smo u hodniku svlačili skijašku odjeću. No onda, kad je otvorio vrata
stubišta, okrenuo se prema meni.
“Dođi mi praviti društvo dok kuham ručak”, rekao je.
Kimnuo sam i pošao za njim na kat.
U dnevnoj sobi zaustavio se i zagledao u zid.
“Koji je ovo sad vrag?” rekao je. “Jesi li to već vidio?” Bio sam zaboravio onu prugu od
soka od naranče. Moje iznenađenje kad sam odmahnuo glavom očito je izgledalo dovoljno
iskreno jer je skrenuo pozornost s mene kad se nagnuo i prošao prstom po tankoj crti. Čak ni
njegova mašta nije sezala tako daleko da pogodi da sam zavitlao naranču u pod upravo ondje, u
hodniku ispred kuhinje.
Uspravio se i otišao u kuhinju, ja sam kao i obično sjeo na stolac, a on je izvadio paketić
kolja iz hladnjaka, stavio ga na radnu plohu, uzeo brašno, sol i papar iz ormarića, sve posuo po
tanjuru i počeo valjati meke, podatne filete u smjesi.
“Sutra poslije škole idemo ti u grad kupiti rođendanski poklon”, rekao je ne gledajući me.
“Idem i ja? Zar to ne bi trebala biti tajna?” rekao sam.
“Ti najbolje znaš što želiš”, rekao je. “Nogometni dres, zar ne?”
“Da.”
“Onda ga možeš i isprobati da vidimo kako ti stoji”, rekao je i prstom gurnuo komadić
maslaca s noža na tavu.
Htio sam Liverpoolov dres. No kad smo došli u Intersport, nije ga bilo na stalku.
“Možemo pitati nekoga tko radi ovdje? Možda ga imaju na skladištu?”
“Ako nije izložen, nemaju ga”, rekao je tata. “Uzmi neki drugi.”
“Ali ja navijam za Liverpool.”
“Uzmi onda Everton”, rekao je. “Oni su iz istoga grada.” Pogledao sam Evertonov dres.
Plavi s bijelim hlačicama. Umbro. Pogledao sam tatu. Izgledao je nestrpljivo, više se puta
ogledavao oko sebe.
Navukao sam dres preko pulovera i stavio hlačice preda se. “Pa lijep je”, rekao sam.
“Onda ćemo njega”, rekao je tata, uzeo dres i otišao platiti. Umotali su mu ga dok je on
brojio novčanice u debelom novčaniku, gladio kosu, gledao van, gdje je sad sve bilo puno ljudi u
kupovini, tri tjedna prije Božića.
Na svoj rođendan probudio sam se u cik zore. Poklon s dresom stajao je u mojem ormaru.
Nisam mogao dočekati da ga odjenem. Poderao sam papir, izvadio dres, pritisnuo ga na nos - ima
li boljeg mirisa od onoga nove odjeće? Navukao sam hlačice od sjajnoga materijala, zatim
majicu, koja je bila hrapavija, gotovo pomalo kvrgava uz kožu, i bijele štucne. Potom sam otišao
u kupaonicu pogledati se u ogledalu.
Okretao sam se da ga pogledam straga i sprijeda.
Bio je lijep.
Nije bio Liverpoolov, ali bio je lijep, a klubovi su iz istoga grada. Odjednom je tata banuo
na vrata kupaonice. “Što to izvodiš, dječače?” rekao je. Pogledao me.
“Zar si otvorio poklon?” viknuo je. “Sam?”
Zgrabio me za nadlakticu i odvukao u sobu.
“Sad ga ponovno zapakiraj!” rekao je. “Odmah!”
Plakao sam dok sam svlačio dres, pokušao ga složiti najbolje što sam mogao, stavio ga na
papir, zamotao i zalijepio jednim komadom ljepljive vrpce koji se još lijepio.
Tata je sve to nadgledao. Čim sam završio, istrgnuo mi je poklon iz ruku i otišao.
“Zapravo bih ti ga trebao oduzeti”, rekao je. “Ali sad ću ga zadržati dok ne dobiješ ostale
poklone. Ipak ti je rođendan.”
***

Kako sam znao što ću dobiti, pa čak i isprobao dres u trgovini, bio sam siguran da je bitan
dan, da ću ga taj dan moći odjenuti. Nisam ga vidio kao jedan od drugih darova koje ću dobiti
kad budemo jeli tortu poslijepodne. Bilo mu je to nemoguće objasniti. Ali ja sam bio u pravu, ne
on. Pa dres je bio moj! Na današnji je dan postao moj!
Ležao sam u krevetu i plakao sve dok ostali nisu ustali. Mama je bila vesela i čestitala mi
rođendan kad sam došao u kuhinju, večer prije ispekla je peciva koja je sad podgrijala u pećnici, i
skuhala je jaja, no ja sam bio ravnodušan, mržnja prema tati sve je zasjenila.
Poslijepodne smo jeli tortu i pili sok. Nikad nisam imao goste na rođendanu, pa tako ni na
ovom. Bio sam mrzovoljan i neraspoložen, šutke sam jeo tortu i kad je tata stavio darove preda
mc, s osmijehom koji nije dao naslutiti što se ujutro dogodilo, kao da stvarno možemo krenuti
ispočetka, samo sam gledao umotani Evertonov dres ne pokazujući nimalo sreće.
“Kako je lijep”, rekla je mama. “Zar ga nećeš isprobati?”
“Ne”, rekao sam. “Probao sam ga u dućanu. Bio mi je dobar.”
“Obuci ga”, rekao je tata. “Da mama i Yngve vide.”
“Neću”, rekao sam. Pogledao me.
Ponio sam dres u kupaonicu, presvukao se, vratio. “Super”, rekao je tata. “Kladim se da
ćeš biti najveća faca na treninzima ove zime.”
“Mogu ga sad skinuti?” rekao sam.
“Čekaj da završimo s poklonima”, rekao je tata. “Ovaj ti je od mene.” Pružio mi je mali
pravokutni paketić koji je sigurno bio kaseta. Otvorio sam ga.
Bila je to nova kaseta Wingsa. Back to the Egg. Pogledao sam ga. Gledao je kroz prozor.
“Sviđa ti se?” rekao je.
“O, da”, rekao sam. “Pa to je nova kaseta Wingsa! Idem je odmah slušati!”
“Čekaj malo”, rekao je. “Ima još poklona.”
“Evo jedna sitničica od mene”, rekla je mama. Poklon je bio velik ali lagan. Što li je to
moglo biti? “Samo nešto za tvoju sobu”, rekla je.
Otvorio sam ga. Bio je to stolčić. Četiri drvene noge, između kojih je bilo razapeto
nekakvo mrežasto sjedalo.
“Sad ćeš moći zagrijati stolicu”, rekao je Yngve. “Puno hvala”, rekao sam. “Dobro će mi
doći za čitanje!”
“Onda jedan od mene”, rekao je Yngve. “Da?” rekao sam. “Što si ovaj put smislio?”
Bila je to knjiga o sviranju gitare.
Pogledao sam ga suznih očiju. “Puno ti hvala”, rekao sam.
“Ima solaže, i ljestvice i sve”, rekao je. “Vrlo je jednostavno. Ima crna točka ondje gdje
trebaš pritisnuti. To ćeš čak i ti shvatiti.” Ostatak večeri slušao sam Back to the Egg.
Yngve je došao i rekao da John Bonham, bubnjar Led Zeppelina, svira u jednoj pjesmi. A
u novinama sam pročitao da je na početku jedne pjesme govorio neki norveški svećenik. Moralo
je to biti u uvodnoj pjesmi, ustanovili smo, Reception, u njoj ima snimka s radija.
“Evo!” rekao je Yngve. “Pusti još jedanput!”
A onda sam i ja čuo.
No pokušajmo to na trenutak gledati u svjetlu Novoga zavjeta, rekao je tih i hrapav
starački glas na norveškom.
Pomisao da ni Paul McCartney, ni Linda McCartney, ni Denny Laine, ni Steve Holly ni
Laurence Juber nisu znali o čemu je riječ, a Yngve i ja smo razumjeli jer smo Norvežani, bila je
nevjerojatna.
***

Kao i uvijek, tata je bio dobre volje oko Božića, čak i ujutro. Kad se približila Nova
godina i trgovine se napokon otvorile na nekoliko sati, mama je otišla u grad kupiti hranu i rakete
za vatromet. Mama je valjda spomenula da možda nije nužno potrošiti stotine kruna na rakete,
kao što tata uvijek napravi; u svakom slučaju, ona je bila zadužena za kupnju raketa za vatromet,
a tata se držao po strani. Nije baš dobro završilo.
Tata bi nam obično pokazao rakete koje je nabavio i rekao: “Pa, dogodine ćemo potući
Gustavsene za nekoliko dužina konja”, naprimjer, ili “Ove će godine stvarno gruvati!” Kad je
došla večer, vidjeli bismo ga kako stoji na svjetlucavu snijegu i vrlo vješto i brižno namješta
rakete. S pramenom kose što mu je visio preko lica, koje je od brade gotovo nestalo u mraku,
stavio bi sušilo za veš na snijeg i posložio na nj najveće rakete, a ostale smjestio u cijelu garnituru
boca ili drugih šupljih predmeta koje je pripremio. Kad bi završio s pripremama, trebalo je čekati
pola dvanaest. Tada bi nas pozvao i novu bismo godinu dočekali s praskom. Počeo bi na mala
vrata, možda s malim raketama ili prskalicama koje bi podijelio Yngveu i meni, a onda bi
postupno pojačavao, dok točno u ponoć ne bi ispalio najveću raketu. Poslije bi znao ustvrditi da
je bilo puno dobrih raketa ove godine, ali da smo mi, kao i uvijek, imali najbolje. O tome se,
dakako, dalo diskutirati jer nismo jedini ulagali novac u vatromet; činili su to i Gustavseni i
Karlseni.
No ove je Stare godine tata, kralj vatrometa, abdicirao.
Razmišljao sam malo o tome zašto je to učinio. No bez obzira na razlog, pretpostavljao
sam da će posljedice biti teške. Ne, nisam pretpostavljao, znao sam.
Kad je nekoliko minuta poslije pola dvanaest mama rekla da je možda vrijeme da odemo
van i ispalimo raketu, zinuo sam.
“Raketu?” rekao sam. “Imamo samo jednu? Jednu raketu?”
“Da”, rekla je mama. “To je dovoljno, zar ne? Velika je. U dućanu su rekli da je ta
najbolja koju imaju.”
Tata se nacerio sebi u bradu. Pošao je za Yngveom i za mnom van te stao pokraj nas na
terasu iza kuće, gdje se ispaljivanje trebalo odviti.
 Raketa je zaista bila velika, u tome je bila u pravu.
Mama ju je utaknula u bocu, ali boca je bila premala pa su se i raketa i boca prevrnule.
Uspravila se i ogledala oko sebe. Svijetli joj je kožnati kaput bio otkopčan, patentni zatvarač na
visokim čizmama spušten, tako da su izgledale kao da se presavijaju dok se kretala, poput dviju
egzotičnih biljki. Oko vrata je imala svoj debeli hrđavosmeđi šal.
“Trebalo bi nam nešto visoko s čega ćemo je ispucati”, rekla je.
Tata je šutio.
“Tata obično uzme stalak za veš”, rekao je Yngve. “Tako je!” rekla je mama.
Stalak za rublje, koji se rabio samo ljeti, bio je drven i stajao uza zid. Mama ga je uzela i
postavila u snijeg. Naslonila je raketu na nj, no odmah je shvatila da neće ići tako pa se uspravila
s raketom u ruci. Oko nas su praskali vatrometi, nebo je cijelo vrijeme sijevalo od eksplozija,
koje smo naslućivali više nego vidjeli jer je bilo oblačno i maglovito pa se od posipa zvijezda i
svih tih boja i uzoraka nije vidjelo ništa više od treperavih bljeskova.
“Možda da polegneš stalak”, rekao je Yngve. “Tako to tata radi.”
Mama ga je poslušala.
“Sad će ponoć”, rekao je tata. “Hoćeš li uskoro ispaliti tu našu raketu?”
“Aha”, rekla je mama. Izvadila je upaljač iz džepa i čučnula, zaklonila plamičak dlanom i
istodobno okrenula cijelo tijelo od rakete, spremna pobjeći. Čim je fitilj planuo, pojurila je k
nama.
“Pa sretna vam nova godina!” rekla je
“Sretna nova godina”, rekao je Yngve.
Ja nisam ništa rekao jer se iz rakete, do koje je fitilj dogorio, začulo zviždanje. Onda se
plamen ugasio i zvuk prestao.
“O ne”, rekao sam. “Nije eksplodirala! Bila je ćorak! A imamo samo jednu. Zašto si
kupila samo jednu? Kako si to mogla napraviti?”
“Toliko o Staroj godini”, rekao je tata. “Možda da ja dogodine preuzmem novogodišnje
rakete?”
Nikad mi nije bilo toliko žao mame kao tada, dok smo napuštali raketu i ulazili na toplo,
okruženi eksplozijama i galamom svih veselih susjeda. Najviše me zapravo boljelo to što je
učinila najbolje što je znala. Zapravo nije znala bolje.
Jednoga poslijepodneva dva tjedna poslije stajao sam kod Tjenne i užasno su mi se
smrzavale noge. Framlaget, dječja organizacija Radničke partije u kojoj smo bili ja i gotovo sva
druga djeca iz naselja, organizirao je skijašku utrku. Svatko je dobio startni broj na prsa i
medalju, ali prije svega smo se smrzavali ondje čekajući svoj red. A kad sam došao na red, skije
su mi se sklizale, nisam pošteno uspio postići brzinu pa sam bio nisko na listi rezultata. Čim sam
prošao kroz cilj i dobio medalju, zaputio sam se kući. Mrak se spustio među grane, studen mi je
glodala nožne prste, skije su mi se sklizale i sklizale, uz najstrmiji brijeg čak nisam mogao ići na
riblju kost nego postrance. No onda je cesta najzad bila ondje, sa svojim upaljenim svjetiljkama
poput lampica za bor u sumraku, i naša kuća na drugome kraju. Odvukao sam se donde i skrenuo
na prilaz, skinuo skije i naslonio ih na zid kuće, otvorio vrata i stao.
Kakav je to miris?
Baka?
Zar je došla baka?
Ne, ni govora, nemoguće.
Možda je tata bio u Kristiansandu i donio miris sa sobom.
Ne, miša mu, netko je gore razgovarao u kuhinji!
Žurno sam izuo cipele, shvatio da su mi čarape mokre, onda nisam mogao u njima gore,
ostat će tragovi, pa sam dojurio kroz hodnik do podruma, gdje je na užetu visio čisti par, obuo
sam ih, najbrže što sam mogao odjurio uz stube, zaustavio se.
Miris je gore bio jači. Nije bilo sumnje, baka je ovdje.
“Jesi li to ti, Loffe?” rekao je tata.
“Da”, rekao sam.
“Dođi malo ovamo!” rekao je.
Ušao sam u kuhinju.
Ondje je sjedila baka!
Odjurio sam joj u zagrljaj.
Smijala se i razbarušila mi kosu.
“Kako si narastao!” rekla je.
“Što radiš ovdje?” rekao sam. “Gdje je auto? Gdje je djed?”
“Došla sam autobusom”, rekla je. “Busom?” rekao sam.
“Da. Sin mi je sam s djecom, pomislila sam, mogla bih doći u goste i malo pripomoći.
Već sam vam napravila večeru, znaš.”
“Koliko ostaješ?” Nasmijala se.
“Pa, mislim da ću sutra na bus i kući. Netko se mora brinuti i za djeda. Ne može on dugo
biti sam.”
“Ne”, rekao sam i opet je zagrlio.
“No, no”, rekao je tata. “Idi malo u svoju sobu, zvat ću te kad bude klopa.”
“Ali mora prvo dobiti poklon, valjda ti je jasno”, rekla je baka. “E da, hvala ti i za božićni
poklon”, rekao sam. “Bio je super.” Baka se sagnula i podignula torbu, pa iz nje izvadila paketić
koji mi je pružila.
Poderao sam papir.
Bila je to šalica nogometnog kluba Start.
Bila je bijela, s logom IK Starta s jedne strane, i nogometašem u žutoj majici i crnim
hlačicama s druge.
“Ajme, šalica Starta!” rekao sam i još jedanput je zagrlio.
***

Bilo je čudno vidjeti baku ondje. Gotovo je nikad nisam vidio bez djeda, i gotovo nikad
samu s tatom. Sjedili su i ćaskali u kuhinji, čuo sam ih kroz sobna vrata koja sam ostavio
odškrinuta. Tu i tamo bi zamuknuli kad bi jedan od njih ustao i napravio nešto. Onda su još malo
razgovarali, baka se smijala i pričala neku priču, tata je nešto mrmljao. Viknuo nam je da
dođemo, večerali smo, on je bio posve drukčiji nego inače, nekako nam se cijelo vrijeme
približavao pa udaljavao od nas. Malo je budno pratio što je baka govorila, a onda bi se posve
povukao i zagledao se nekamo ili ustao da nešto popravi, a onda bi je pogledao i nasmiješio se,
izvalio neki komentar kojem bi se ona nasmijala, a onda bi se opet nekamo zagledao.
Otišla je sljedeće večeri. Zagrlila je mene i Yngvea, a onda ju je tata autom odvezao do
kolodvora u gradu. Pustio sam si Rubber Soul i legao s biografijom Marie Curie. Kad je došla
druga pjesma, Norwegian Wood, podignuo sam pogled sa stranice i ostao ležati i gledati u strop
dok je ugođaj pjesme na svoj neshvatljivi način ušao u mene i izdigao me s mjesta. Bio je to
fantastičan osjećaj. Ne samo zato što je bio lijep, bilo je tu i nešto drugo, što nije imalo veze s
mjestom gdje sam ležao ili sa svijetom kojim sam bio okružen.
I once had a girl, or should I say, she once had me...
She showed me her room, isn’t it good, Norwegian wood?
***
 Fantastično, fantastično.
Onda sam nastavio čitati o Marie Curie do deset, kad sam ugasio svjetlo. Dok sam tonuo
u san, kad su sve ono oko mene zamijenile slike za koje nisam znao odakle su, ali sam ih
svejedno prihvatio, vrata su se naglo otvorila i upalilo se svjetlo.
Bio je to tata.
“Koliko si jabuka danas pojeo?” rekao je. “Jednu”, rekao sam.
“Jesi li siguran? Baka kaže da si jednu dobio od nje.”
“Da?”
“Ali dobio si jednu i poslije ručka. Sjećaš se?”
“O ne! Potpuno sam zaboravio!” rekao sam. Tata je ugasio svjetlo i zatvorio vrata ne
rekavši više ništa. Sljedećeg dana poslije ručka pozvao me da dođem. Ušao sam u kuhinju.
“Sjedni”, rekao je. “Dat ću ti jednu jabuku.”
“Hvala”, rekao sam. Pružio mi je jabuku. “Sjedi ovdje i pojedi je”, rekao je.
Brzo sam ga pogledao. Pogledao me u oči, njegove su bile ozbiljne, pa sam spustio
pogled i počeo jesti jabuku. Kad sam je pojeo, pružio mi je novu jabuku.
Otkud ju je izvadio? Je li imao vrećicu iza leđa, što li?
“Evo ti još jedna”, rekao je.
“Hvala”, rekao sam. “Ali smijem samo jednu dnevno.”
“Jučer si pojeo dvije, nisi li?”
Kimnuo sam, uzeo jabuku, pojeo je.
Pružio mi je još jednu.
“Evo ti još jedna”, rekao je. “Ovo ti je sretan dan.”
“Sit sam”, rekao sam. “Pojedi jabuku.”
Pojeo sam je. Išlo mi je to puno sporije nego prve dvije. Kao da su mi komadići ležali
povrh hrane od ručka, kao da sam osjećao hladne komadiće jabuke u želucu.
Tata mi je pružio još jednu.
“Ne mogu više”, rekao sam.
“Jučer nisi imao granica”, rekao je. “Zar si zaboravio? Očito si pojeo dvije jabuke jer si to
htio. Danas možeš dobiti koliko god jabuka želiš. Jedi.”
Odmahnuo sam glavom.
On se nagnuo prema meni. Oči su mu bile potpuno hladne. “Jedi jabuku. Odmah.”
Počeo sam je jesti. Svaki put kad bih progutao, želudac bi mi se stisnuo pa sam morao
nekoliko puta progutati slinu da ne povratim.
On mi je stajao iza leđa, nisam se nikako mogao izvući. Plakao sam i gutao, gutao i
plakao. Na kraju više nisam mogao.
“Tako sam se prejeo!” rekao sam. “Ne mogu više!”
“Pojedi”, rekao je tata. “Pa voliš jabuke.”
Pokušao sam pojesti još par zalogaja, ali nije išlo.
“Ne mogu više”, rekao sam.
Pogledao me. Onda je uzeo dopola pojedenu jabuku i bacio je u kantu za smeće ispod
sudopera. “Možeš u svoju sobu”, rekao je. “Nadam se da si sad naučio.”
***

U svojoj sobi poželio sam zapravo samo jedno, da budem odrastao. Da mogu potpuno
slobodno odlučivati o vlastitom životu. Mrzio sam tatu, no bio sam u njegovim rukama, nije bilo
izlaza iz njegovih ruku. Njemu se bilo nemoguće osvetiti. Osim u cijenjenom umu i mašti, u njoj
sam ga mogao razbiti. U njoj sam mogao odrasti, prerasti ga, staviti mu dlanove na obraze i
pritisnuti tako da mu se usne izobliče u onu glupu facu koju mi je stalno govorio da imam zbog
svojih isturenih zuba. U njoj sam ga znao tako jako raspaliti šakom u nos da bih ga slomio i iz
njega bi mu potekla krv. Ili još bolje, utisnuo bih mu nosnu kost u mozak, od čega bi umro. Bacio
bih ga u zid, gurnuo ga niz stube. Uhvatio bih ga za šiju i nabio mu glavu u stol. Tako bih
razmišljao, no čim bih se našao u istoj prostoriji s njim, sve bi se to rasplinulo, bio mi je otac,
odrastao muškarac, toliko veći od mene da se sve moralo podčiniti njegovoj volji. Moju je volju
on razbijao kao ništa.
Sigurno sam zato, i ne znajući, unutrašnjost sobe pretvorio u golemi vanjski svijet. Kad
bih čitao, i neko vrijeme ne bih radio ništa drugo, uvijek bih se kretao vanjskim svijetom
nepomično ležeći na krevetu, i to ne samo svijetom što je postojao ovdje i sad nego svim
njegovim nepoznatim zemljama i nepoznatim ljudima, ali i onime što je bilo prije, od knjiga o
dječaku iz kamenoga doba Bjørneklou i onome što će tek doći, što je prikazano, naprimjer, u
knjigama Julesa Vernea. A zatim je tu bila i glazba. I ona mi je otvarala prostor, sa svojim
ugođajima i jakim osjećajima koje je u meni pobuđivala, koji nisu imali veze s osjećajima koje
bih osjećao inače u životu. Najviše sam slušao The Beatles i Wings, ali i Yngveovu glazbu, koja
je dugo uključivala bendove i umjetnike kao Što su Gary Glitter, Mud, Slade, Sweet, Rainbow,
Status Quo, Rush, Led Zeppelin i Queen, no u višim razredima osnovne škole njegov se ukus
počeo mijenjati - tad je među svim tim starim kasetama i pločama počela iskrsavati i posve
drukčija glazba, kao što su singl The Jama i singl The Stranglersa koji se zvao No More Heroes,
album Boomtown Ratsa i The Clasha, kasete Sham 69 i Kraftwerka, te pjesme koje je snimio s
jedine radijske glazbene emisije, Pop Spesial. Počeo je nalaziti prijatelje koje je zanimala ista
glazba i koji su također svirali gitaru. Jedan od njih zvao se Bärd Torstensen i jednoga dana
početkom mjeseca svibnja, dok je tata bio vani na nekoliko sati pa je kuća bila bez nadzora,
doveo ga je u svoju sobu. Svirali su gitaru i slušali ploče. Nakon nekog vremena začuo sam
kucanje na vratima, Yngve je nešto htio pokazati Bardu. Ja sam ležao na krevetu i čitao, pa sam
ustao kad su došli.
“Gle”, rekao je Yngve i otišao do Elvisova postera što sam ga imao na zidu iznad
pisaćega stola. “Što misliš, što je na drugoj strani?” Bård je odmahnuo glavom.
Yngve je izvadio čavliće, skinuo plakat i okrenuo ga. “Gle”, rekao je. “Johnny Rotten! A
on je stavio Elvisa!”
Obojica su se nasmijala. “Prodaš mi ga?” rekao je Bård.
Odmahnuo sam glavom. “Moj je.”
“Ali ti ga držiš na krivoj strani!” rekao je Bård i opet se nasmijao.
“Nije istina”, rekao sam. “Pa to je Elvis!”
“Elvis je nula!” rekao je Bård.
“Da, Elvis Costello”, rekao je Yngve.
“Da, stvarno”, rekao je Bård.
Kad su otišli, neko sam vrijeme promatrao obje strane. Taj neki Johnny Rotten bio je
ružan. Elvis je bio lijep. Zašto bih stavio da se vidi ružni, a lijepi ne?
Vani smo radili isto što i svakoga proljeća: rezali brezove grane, čvrsto vezali boce za
batrljke koji bi ostali, sljedeći dan došli po njih, pune svijetla i gusta soka koji smo pili. Rezali
smo vrbove grane i od njihove kore pravili frulice. Brali smo velike bukete bijelih šumarica i
poklanjali majci. Dobro, za potonje smo zapravo bili prestari, no bila je to gesta, značilo je to biti
dobar, pa sam jednoga jutra, kad smo imali samo tri sata, poveo Geira u šumu, pokazao mu
mjesto gdje su šumarice rasle tako gusto da je padina izgledala kao prekrivena snijegom. Ne bez
susprezanja, jer cvijeće je ipak živo, brati ih značilo je ubijati, no namjera nam je bila dobra,
njima ćemo širiti sreću. Sunce je u zrakama padalo kroz grane, mahovina je bila sjajno zelena, a
mi smo ubrali svaki svoj golemi buket s kojim smo odjurili kući.
Kod mene je kod kuće bio tata. Bio je u podrumskoj praonici kad sam došao. Okrenuo se
prema meni s bijesom u svakoj kretnji.
“Nabrao sam ti cvijeće”, rekao sam.
Pružio je ruku, uzeo ga i bacio u veliki sudoper.
“Branje cvijeća je za curice”, rekao je.
Bio je u pravu. I zbog toga se sramio. Jednom su k nama došli njegovi kolege i vidjeli me
na stubama, sa svijetlo plavom kosom, podugačkom, jer bila je zima, i u crvenim štramplicama.
“Kako lijepu curicu imaš”, rekao je jedan.
“To je dečko”, tata je odgovorio. Tada se nasmiješio, no dovoljno sam ga dobro poznao
da znam kako mu nije bilo drago.
Ja tako opsjednut odjećom, ja koji sam plakao ako ne bih dobio točno one cipele koje sam
htio, ja koji sam plakao jer je bilo hladno dok smo bili u čamcu, da, ja koji sam plakao i čim bi on
povisio glas, i to u situacijama kad je bilo potpuno normalno povisiti glas, je li čudno, da je
pomislio: kakvog sam to sina dobio?
Bio sam i mamin sinčić, stalno je to govorio. I bio sam. Čeznuo sam za njom. I nitko nije
bio sretniji od mene kad se potkraj toga mjeseca napokon zauvijek vratila kući.
Kad je ljeto prošlo, a ja trebao krenuti u peti razred, došao je red na tatu. Trebao se
preseliti u Bergen, živjeti na nekom mjestu koje se zvalo Studentski grad Fantoft, studirati
skandinavske jezike i postati lektor.
“Ja, nažalost, ne mogu dolaziti kući svaki vikend”, rekao je za ručkom malo prije nego što
je trebao poći. “Možda ne češće od jedanput mjesečno.”
“Baš šteta”, rekao sam.
Išao sam se na prilaz pozdraviti s njim. Stavio je kovčege u prtljažnik, pa sjeo na
suvozačku stranu, jer ga je mama vozila u zračnu luku. Bio je to jedan od najčudnijih prizora koje
sam vidio.
Tata nije pristajao bubi, to je sad bar bilo potpuno jasno. A ako je već trebao sjediti u njoj,
sasvim se sigurno nije trebao naći na suvozačkom sjedalu, izgledalo je to gotovo groteskno,
pogotovo kad je mama sjela pokraj njega i pokrenula motor, okrenula glavu i krenula voziti
natraške.
Tata nije bio suvozač, to je bar bilo sigurno.
Ja sam mahao, tata je načas podignuo ruku, a onda su otišli.
Što sam sad trebao?
Otići u drvarnicu i piliti, zakucavati, cijepati i rezati koliko sam dug i širok?
Otići u kuhinju i peći vafle? Peći jaja? Kuhati čaj? Sjediti u dnevnoj sobi s nogama na
stolu? Ne, znao sam što.
Otići ću u Yngveovu sobu, uzeti jednu od njegovih ploča, pustiti je i pojačati zvuk do
daske.
Uzeo sam Play, album grupe Magazine.
Odvrnuo sam zvuk gotovo do daske, otvorio vrata i otišao u dnevnu sobu.
Od basova su se gotovo tresli zidovi. Glazba se orila iz sobe. Sklopio sam oči i počeo se
njihati naprijed-natrag u ritmu glazbe. Nakon što sam to neko vrijeme radio, otišao sam u
kuhinju, uzeo čokoladu za kuhanje i pojeo je. Glazba je grmjela oko mene, ali nisam bio u njoj,
više je bila dio kuće, blagovaoničkoga stola ili slika na zidovima. Onda sam se opet počeo
klimusati naprijed-natrag, i tada je to bilo kao da sam usisao glazbu i da je imam u sebi. Pogotovo
kad sam zatvorio oči.
 Odozdo je netko vikao.
Otvorio sam oči i zinuo.
Zar su nešto zaboravili i vratili se?
Odjurio sam u sobu i dokraja smanjio zvuk.
“Što to izvodiš?” viknuo je Yngve odozdo.
Uh. Dobro.
“Ništa”, rekao sam. “Posudio sam jednu tvoju ploču.”
Popeo se stubama. Za njim je išao još jedan dječak. Nisam ga prije bio vidio. Možda je to
bio netko s odbojke?
“Zar si skroz prolupao?” rekao je Yngve. “Možeš probiti membrane zvučnika. Sad su
sigurno uništeni. Prokleti idiote!”
“Nisam to znao”, rekao sam. “Oprosti. Oprosti mi, molim te.”
Drugi se dječak nasmiješio.
“Ovo je Trond”, rekao je Yngve. “A ovaj idiot je moj mlađi brat.”
“Bok, mlađi brate”, rekao je Trond. “Bok”, rekao sam.
Yngve je otišao u sobu, malko pojačao zvuk pa naslonio glavu na zvučnike.
“Sva sreća da nisu probušeni”, rekao je i uspravio se. “Imao si sreće. Inače bi mi kupio
nove. Osobno bih se za to pobrinuo.” Pogledao me.
“Ima već dugo da su otišli?” Slegnuo sam ramenima. “Pola sata”, rekao sam.
Yngve je zatvorio vrata sobe, a ja sam neko vrijeme ostao u dnevnoj sobi, dok nisam
spazio da su Marianne i Solveig vani. Gurale su dječja kolica. Izašao sam i odjurio za njima.
“Hoćemo zajedno šetati?” rekao sam.
“Mogli bismo”, rekle su. “Kamo ćeš?”
“Gore.”
“Kome?”
Slegnuo sam ramenima. “Čije je dijete?”
“Leonardsenovih.”
“Koliko dobijete?”
“Pet kruna.”
“Štedite li za nešto?”
“Ništa posebno. Možda za jaknu.”
“I ja ću si kupiti novu jaknu”, rekao sam. “Crnu Matinique. Jeste li je vidjele?”
“Ne.”
“Rukavi su veliki i od drugog materijala u odnosu na ostatak. Nekako valoviti. A onda po
sredini ide preklop koji pokriva cif. Kakve ćete vi jakne?”
Marianne je slegnula ramenima.
“Mislila sam kaput.”
“Kaput”, pomislio sam. “Kaput? Svijetli?”
“Možda. Poprilično kratak.”
“Ti si jedini dečko koji razgovara o odjeći”, rekla je Solveig. “Znam”, rekao sam. I bilo je
to nešto što sam tek nedavno bio otkrio. Tako je teško razgovarati s curama. Nakon što im skinete
kapu ili vičete za njima pogrdne riječi, obično staje na tome. Dobro, može se možda razgovarati o
zadaći. Ali ni o čemu drugom. Onda mi je odjednom sinulo to. Odjeća, ona ih zanima. O njoj se
da razgovarati u nedogled.
Kad smo se približili B-Maxu, pozdravio sam ih i odjurio niz padinu do igrališta, koje je
bilo prazno, pa uz travnati obronak do stare olupine, koja je bila prazna, pa do zemljanoga
nogometnog terena, koji je bio prazan, pa do ograde Prestbakmovih, u dvorište i do ulaza u kuću,
gdje sam pozvonio. No Geir je ručao, a poslije je išao k Vemundu.
Aha.
I ulica je bila prazna. Bila je nedjelja, vrijeme ručka, ljudi su jeli ili bili u gostima ili na
izletu s roditeljima.
Onda sam se odjednom razvedrio: pa Yngve ima gosta! Možda mogu biti s njima u sobi!
Odjurio sam niz brijeg, ali bicikala nije bilo, sigurno su već otišli. Što ću sada?
Bilo je oblačno i ne tako toplo; na Nabbenu sigurno nije bilo nikoga.
Polako sam pošao prema molovima. Ni ondje sigurno nije bilo nikoga, no ako ništa drugo,
mogao sam gledati razne barke i udisati karakteristični miris fiberglasa i drva, benzina i slane
vode što se ondje uvijek osjetio.
Ali ne. Dolje je bilo cijelo društvo.
Neprimjetno sam im se pridružio. Neki od njih imali su čamce, sjedili su u njima i pljuvali
u vodu slušajući one koji su stajali na molu i nisu imali čamce, ali su se nalazili ondje da budu
blizu onih koji jesu. Bio sam među njima, ali nisam sanjao o vlastitom čamcu, bilo je to tako
nestvarno da sam isto tako mogao sanjati i o tome da se sutradan probudim u vikinško doba, kao
jedan dječak u knjizi koju sam pročitao. Ne, ako sam i o čemu sanjao, bio je to par novih, bijelih
teniska sa svjetloplavim Nikeovim logom, istih kakve je Yngve imao, ili nove svjetloplave
levisice, ili svjetloplava jakna Catalina. Ili par novih Puminih kopački, trenirka kluba Admiral,
par Umbrovih kratkih hlačica. Ili Speedo kupaće gaće. Puno sam razmišljao o Adidasovim
Olympia crno-bijelim tenisicama. Zatim sam htio par kostobrana s dijelom za stopalo, i Puminu
torbu, i za zimu Atomicove skije za slalom i Dynastarove štapove. Htio sam hlače za slalom i
pravu pernatu jaknu. Splitkeinove skije od fiberglasa, nove Rottefelline vezove. I svijetle kožnate
čizme kakve nose Laponci, one kojima prsti završavaju malom “njuškicom”. Htio sam novu
bijelu košulju i crvenu debelu majicu dugih rukava. Bio sam u potrazi za bijelim gumenim
čizmama, umjesto tamnoplavih koje sam sad imao. Htio sam i svijetlo crvenu koraljnu ogrlicu
kakvu sam vidio, ili barem bijelu.
Čamci, mopedi i auti manje su me zanimali. No kako to nikome nisam mogao reći, i na
tom sam području imao nekoliko omiljenih marki. Čamac: trometarski With Dromedille s
Yamahom od pet konjskih snaga. Moped: Suzuki. Auto: BMW. Činjenica da sam se odlučio baš
za njih imala je veze ponajprije s neuobičajenim slovima. Y, Z, W. Iz istog su me razloga
privlačili Wolverhampton Wanderers, bio je to prvi nogometni klub za koji sam navijao, i iako je
poslije njegovu ulogu preuzeo Liverpool, srce mi je kucalo i za Wolvese; kako bi i bilo drukčije
kad im se stadion zvao Molineaux Ground, a logo im je bio crni vuk na narančastoj pozadini?
O hlačama, jaknama, puloverima, cipelama i sportskoj opremi puno sam razmišljao jer
sam htio biti lijep i htio sam pobjeđivati. O Johnu McEnroeu, kojega sam cijenio možda najviše
od svih - kad bi mu se u očima pojavio onaj opasni pogled nakon sudačke odluke, kad bi
prostrijelio suca pogledom bacajući lopticu u travu prije servisa, očajno bih pomislio: Ne, nemoj
to napraviti, nemoj to napraviti, neće dobro proći, možeš podnijeti izgubljeni poen, nemoj to
raditi! - i gotovo nisam mogao gledati kad bi to ipak napravio, izvrijeđao suca na pasja kola,
možda čak i iz sve snage bacio reket u pod tako da bi odskočio nekoliko metara u zrak. Toliko
sam se s njim poistovjećivao da sam plakao svaki put kad bi on izgubio, i nisam mogao ostati u
kući, morao sam na ulicu, gdje bih sjedio na betonskoj barijeri i tugovao nad porazom, lica mokra
od suza. Isto je vrijedilo i za Liverpool. Nakon izgubljenoga finala FA-kupa izjurio sam na ulicu
sav u suzama. U tom sam se klubu ugledao na Emlyna Hughesa, njega sam najviše volio, ali i
mnoge druge, naravno, pogotovo Raya Clemencea i Kevina Keegana, prije nego što je prešao u
Hamburg pa u Newcastle. U jednom od Yngveovih nogometnih časopisa pročitao sam usporedbu
Kevina Keegana i njegove zamjene Kennyja Dalglisha. Usporedili su ih točku po točku, i iako su
imali različite prednosti i slabosti, ispalo je da su tu negdje. No jedno mi se usjeklo u pamćenje:
pisalo je da je Kevin Keegan ekstrovert, a Kenny Dalglish introvert.
Sam spomen te riječi bacio me u očaj. Jesam li ja introvert? Ili nisam?
Zar ne plačem gotovo više nego što se smijem? Zar ne ležim cijelo vrijeme u sobi
čitajući?
To je sigurno introvertnost, nije li? Introvert, introvert, nisam htio biti introvert. Bilo je to
zadnje, bilo je to najgore.
Ali bio sam, i ta je spoznaja rasla u meni kao kakav mentalni rak. Kenny Dalglish
uglavnom se držao za sebe.
Joj, to sam i ja radio! Ali nisam to htio! Htio sam biti ekstrovert! Ekstrovert!
Sat poslije, kad sam se cestom kroz šumu vratio natrag, i popeo malo na stablo da saznam
koliko daleko vidim s njega, izbio sam na cestu točno u trenutku kad je mamina buba došla uz
brijeg. Mahnuo sam, no nije me vidjela, pa sam svom snagom potrčao za autom, uzbrdo, preko
kratkog ravnog dijela i na prilaz, gdje je ona upravo iskoračila iz auta, stavila torbu na rame i
zatvorila vrata.
“Bok”, rekla je. “Hoćeš li peći kruh sa mnom?”
Moguće da je tata tada izgubio vlast nad nama.
Mnogo godina poslije reći će da je u Bergenu počeo piti.
“Nisam mogao spavati”, rekao je. “Pa sam počeo pijuckati navečer prije nego što bih
legao.”
Poslije je rekao i da je u Bergenu imao prijateljicu.
To mu je slučajno izletjelo, došao sam k njemu jednoga ljeta početkom devedesetih, bio je
pijan, a ja sam rekao da ću se preseliti na Island te zime, i on je odvratio: “Island, bio sam ondje
jednom, u Reykjaviku.”
“Nisi”, rekao sam. “Kad si to išao?”
“Dok sam živio u Bergenu, sjećaš se”, rekao je. “Imao sam ondje prijateljicu, bila je
Islanđanka pa smo išli u Reykjavik skupa.”
“Dok si još bio s mamom?”
“Da. Imao sam trideset pet godina i živio sam u studentskom gradu.”
“Ne trebaš se ispričavati. Možeš raditi što te volja.”
“Da, hvala, sine.”
Ni o čemu od toga tada nismo imali pojma, naravno, a nismo imali ni dovoljno iskustva
da to zamislimo. Meni je bilo važno samo to da ga nije bilo kod kuće. No iako se kuća otvorila, a
ja sam ondje prvi put u životu radio što sam htio, još uvijek je ondje na neki čudan način bio
prisutan, u obliku munjevite pomisli na njega ako bih nanio blata u hodnik ili ako bih namrvio
kruh dok sam jeo, ili čak ako bi mi sok potekao niz bradu dok bih jeo krušku. Zar ne možeš ni
krušku pojesti a da se ne uprljaš, dječače, čuo bih njegov glas. A ako bih dobro napisao test, još
uvijek sam to njemu htio reći, ne mami, nije to bilo isto. Istovremeno je ono što se događalo vani
polako mijenjalo karakter, polako je postalo istodobno i gore i bolje, kao da je meki dječji svijet,
gdje su zadobiveni udarci bili prigušeni i nekako loše plasirani, u smislu da su bili zbog svega i ni
zbog čega, postao oštriji i jasniji, dvojba je raščišćena, ne sviđaš nam se ti i to što ti govoriš, i to
je bilo ograničenje, dok se istovremeno nešto drugo otvorilo, a to drugo nije ovisilo o meni
osobno, no ticalo me se možda u većem stupnju, jer bio sam dio toga, a taj dio nije imao nikakve
veze s mojom obitelji, bio je naš, nas koji smo se družili vani. Te jeseni kad sam krenuo u peti
razred silno su me privlačile gotovo sve djevojčice, ali nisam ih doživljavao kao toliko radikalno
drukčije, nešto u meni priječilo me da im se približim. Da je to velika pogreška, najveća koju
dječak može počiniti, zapravo, tada nisam ni naslućivao.
 Te smo godine dobili stariju nastavnicu, zvala se gđa Host, predavala nam je više
predmeta i voljela je postavljati drame. Često je dramatizirala kratke epizode, a ja bih se uvijek
rado priključio, bilo mi je to među najdražim aktivnostima, i to što su svi gledali u mene i to što
sam glumio nekog drugog. Posebno sam bio nadaren za glumljenje djevojčica. To mi je izvrsno
išlo. Stavio bih kosu iza uha, malko napućio usta, hodao mrdajući bokovima, govorio mrvicu
afektiranije nego inače. Gđa Host ponekad bi mi se smijala do suza.
Jedne večeri družio sam se sa Sverreom, koji je također volio glumiti i bio dobar u školi, i
izgledom mi je dovoljno sličio da je dvoje nastavnika na zamjeni, neovisno jedno o drugom,
mislilo da smo blizanci, i predložio sam mu da odemo do gđe Host. Stanovala je možda tri
kilometra istočno od naselja.
“Dobra ideja”, rekao je Sverre. “Ali probušena mi je guma na biciklu. A predaleko je da
klipšemo.”
“Stopirat ćemo”, rekao sam.
“Dobro.”
Otišli smo do križanja i stali uz rub ceste. Te sam godine puno stopirao, najčešće s Dagom
Magneom, do Hovea ili do Rolighedena ili do nekoga drugog mjesta koje nas je privlačilo, i
nikad se nije dogodilo da stojimo dulje od jednoga sata a da nam netko ne stane.
Te nam je večeri stao prvi auto.
Unutra su bila dva mladića.
Sjeli smo u auto. Slušali su glasno glazbu, prozori su podrhtavali od basa. Vozač se
okrenuo prema nama. “Kamo ćete?”
Rekli smo, on je ubacio mjenjač u brzinu i ubrzao toliko da su nam se leđa pritisnula na
naslone. “Tko ondje živi?”
“Gđa Host”, rekao je Sverre. “Naša profesorica u školi.”
“Aha!” rekao je onaj na suvozačkom sjedištu. “Idete izvoditi vragolije? I mi smo to radili
kad smo bili mali. Išli profesorima i maltretirali ih.”
“Ne, ne to, zapravo”, rekao sam. “Samo je idemo posjetiti.” Okrenuo se i pogledao me.
“Posjetiti? Zašto? Zbog zadaće ili nečega drugog?”
“Ne-e”, rekao sam. “Samo nam je došlo.”
Okrenuo se naprijed. Ostatak vožnje su šutjeli. Naglo su stali kod križanja.
“Iskačite, onda, malci”, rekao je vozač.
Malko me grizla savjest shvativši da smo ih razočarali, ali nismo mogli ni lagati. Zato sam
im zahvalio najljubaznije što sam mogao. Odjurili su dalje u mrak, trešteći.
Sverre i ja klipsali smo makadamom. Velika listopadna stabla stajala su s obiju strana
raširenih grana. Nikad nismo bili u toj kući, no znali smo gdje se nalazi.
Pred njom su stajala dva automobila, svi su prozori bili osvijetljeni.
Pozvonio sam.
“To ste vi?” rekla je gđa Hest iznenađeno kad je otvorila. “Mislili smo vas doći posjetiti”,
rekao sam. “Možemo ući?” rekao je Sverre. Oklijevala je.
“Pa, imam goste, znate. Sad mi baš ne odgovara. Ali prevalili ste toliki put samo da me
posjetite?”
“Da.”
“Uđite onda ! Možete ostati pola sata ako hoćete. Zapravo, imam kolača. Možete dobiti
kolača. I soka!”
Ušli smo.
Dnevna je soba bila puna odraslih. Gđa Host nas je predstavila, sjeli smo svaki na svoj
stolac za stolom, stavila je pred nas tanjurić s tri keksa i čašu soka.
 Rekla je da smo njezini omiljeni učenici, da nam jako dobro ide gluma.
“A da nam nešto sad izvedete?” netko je pitao. Gđa Host nas je pogledala. “Pa mogli
bismo”, rekao sam. “Jesi za?”
“Naravno”, rekao je Sverre.
Stavio sam kosu iza uha, napućio usta i krenuli smo, uglavnom improvizirajući, ali
dovoljno dobro da se cijelo društvo smijalo. Kad je scena završila, naklonili smo se i dobili
pljesak, malko rumeni, ali zadovoljni sobom.
Ponovio sam taj uspjeh na karnevalu malo prije Božića, kad smo se i Dag Magne i ja
preodjenuli u žene, kompletno sa šminkom, haljinom i torbicom, i moja je imitacija bila toliko
dobra da me nitko nije prepoznao, čak ni Dag Lothar pokraj kojega sam stajao barem pet minuta
prije nego što mu je odjednom sinulo tko je zapravo ta nepoznata djevojka.
No iako me nije bilo sram preodjenuti se u djevojku, a ni razgovarati s njima o ženskim
stvarima, zapravo sam i bio s nekima od njih. Najljepša se zvala Mariann, trajalo je to dva tjedna,
išli smo zajedno na klizanje, tada mi je sjela u krilo i poljubila me, bio sam jedini dječak na
njezinu rođendanu, i tada mi je sjedila u krilu, a ja sam je grlio dok je razgovarala sa svojim
prijateljicama, i tada smo se ljubakali, ali na kraju više nisam mogao, jer iako mi se sviđala -
nedvojbeno je bila jedna od najljepših u školi, ako ne i sami vrh, možda sam je. malo i žalio jer
živjela je sama s mamom i sestrom i bile su poprilično siromašne, gotovo nikad nije dobivala
novu odjeću, naprimjer, mama je sređivala stare naslijeđene stvari najbolje što je mogla - osjećao
sam prazninu kad sam bio u njezinoj sobi i klaustrofobiju kad smo se ljubili, samo sam htio
pobjeći, i na kraju sam nagovorio Daga Magnea da joj kaže da je gotovo. Istoga sam dana
napravio veliku glupost, protrčala je pokraj mene pod nadstrešnicu na školskom dvorištu i ja sam
joj potpuno automatski podmetnuo nogu, ona se popiknula, zaronila nosom u asfalt, potekla joj je
krv i plakala je, ali to nije bilo najgore: najgori je bio njezin bijes kojim me obasipala, koji su
preuzele i sve druge djevojčice i stale na njezinu stranu. Ne može se reći da sam idućih tjedana
bio popularan. To što time nisam ništa mislio, nego sam to učinio samo iz zafrkancije, nije naišlo
na razumijevanje. Ponekad se činilo da me cure zaista mrze, da misle da sam neki gad; ponekad
je bilo sasvim obratno, ne samo da su htjele razgovarati sa mnom nego su i na razrednim
tulumima koje smo počeli organizirati, i kod nekoga doma i u školi, htjele plesati sa mnom. I
moje ponašanje prema njima bilo je podvojeno, barem kad su posrijedi bile djevojčice iz razreda.
S jedne strane sam ih toliko dobro poznavao nakon skoro pet godina u školi da sam bio potpuno
ravnodušan prema njima, s druge strane su se počele mijenjati, ispod pulovera su im rasle cice,
bokovi su im se proširili, i drukčije su se ponašale: digle su nos i odjednom počele gledati dečke
dva ili tri razreda iznad nas. Mi sa svojim tankim glasićima, koji smo više ili manje skriveno
pogledavali atribute što su ih odjednom imale, bili smo im zrak i ništa više. No iako su bile tako
važne, nisu znale ništa o svijetu kojem su se okrenule. Što su one, uostalom, znale o muškarcima,
ženama i strasti. Jesu li čitale Wilbura Smitha, gdje žene uzimaju silom pod olujnim nebom? Jesu
li čitale Kena Folleta, gdje muškarac brije ženinu pičku dok ona sklopljenih očiju leži u kadi
punoj pjene? Jesu li čitale Insektsommer Knuta Faldbakkena, odlomak koji sam znao napamet,
kad on strgne gaćice s nje u sijenu? Jesu li ikad držale erotski časopis u ruci? I što su znale o
glazbi? Njima se sviđalo samo ono što se svima sviđa, The Kids i drugo smeće s top-ljestvica,
nije im to ništa značilo, zapravo ne, nisu znale što glazba jest ili što može biti. Jedva da su se
znale odjenuti, pojavile bi se u školi u najčudnijim odjevnim kombinacijama a da toga nisu bile ni
svjesne. I one će mene gledati svisoka? Ja sam čitao i Wilbura Smitha i Kenna Folleta i Knuta
Faldbakkena, ja sam već godinama listao erotske časopise, slušao sam bendove koji zaista vrijede
i znao sam se odjenuti. I sam bih trebao biti manje vrijedan od njih?
Da ilustriram kakva je bila situacija, napravio sam mali udar na satu glazbenog. Svakog
smo petka imali nešto što se zvalo razredna top-lista. Šest bi učenika donijelo svoju pjesmu, za
koje su onda svi glasali. Moje su pjesme uvijek bile zadnje, ma što ja pustio. Led Zeppelin,
Queen, Wings, The Beatles, Police, Jam, Skids - rezultat je bio isti, jedan ili dva glasa, zadnje
mjesto. Znao sam da glasaju protiv mene, ne protiv glazbe. Nisu zapravo ni slušali glazbu. To me
beskrajno živciralo. Požalio sam se Yngveu, a on ne samo da je razumio koliko je to iritantno, jer
je i sam prezirao glazbu s top-ljestvica, nego je smislio i način kako da ih nasamarim. Druga
ploča grupe The Kids nije još bila izašla. Jednoga petka ponio sam prvi album grupe The Aller
Vaerste!, Materialtretthet, koji je Yngve nabavio samo nekoliko dana prije, i rekao da je to
posebni primjerak novog albuma The Kids koji tek treba izaći. Nastavnik glazbenoga znao je za
moj pothvat i pustio je prvu pjesmu s ploče, koja je bila u bijeloj košuljici, jer, kako sam rekao,
ploča je toliko svježa da omot još nije gotov. The Aller Vaerste! bili su im najgori od svih,
prethodni put kad sam im ih pustio na satu, singl Rene hender, danima su za mnom vikali Rene
hender! Rene hender!, no kad su prvi tonovi s prvog albuma istoga benda odjeknuli učionicom,
naišli su na zadovoljno mumljanje i rastući entuzijazam, koji je kulminirao kad je završilo
glasanje i pokazalo se da su The Aller Vaerste!, pod pseudonimom The Kids, nadmoćno
pobijedili. O, kako mi je trijumf iskrio iz očiju kad sam mogao ustati i reći da to nisu glasali za
The Kids nego za The Aller Vaerste! Rekao sam da to pokazuje da ih nije briga za glazbu, da
druge stvari odlučuju o njihovu glasanju. O, kako su bili bijesni tad! Ali nisu mogli ništa reći.
Svojski sam ih nasamario.
***
 Naravno da sam čuo svoje. Bio sam pokvaren, umislio sam si da sam nešto posebno,
uvijek sam morao voljeti nešto posebno, a ne ono što se svima sviđa. Ali to nije bila istina,
jednostavno sam volio dobru glazbu, a lošu ne - zar je to moja krivnja? I sve sam više učio o
glazbi, zahvaljujući Yngveu i njegovim glazbenim časopisima koje sam čitao od korica do korica,
i bendovima koje mi je puštao. Magazine, The Cure, Stranglers, Simple Minds, Elvis Costello,
Skids, Stiff Little Fingers, XTC, norveške bendove Kjøtt, Blaupunkt, The Aller Vaerste!, The
Cut, Stavangerensemblet, DePress, Betong Hysteria, Haervaerk. Učio me sve više akorda na
gitari, a kad ga nije bilo kod kuće, svirao sam sam s crnom Gibsonovom trzalicom u ruci i crnim
Fenderovim remenom preko ramena. Za svaki slučaj kupio sam udžbenik za učenje bubnjeva,
izrezbario dva štapića, poslagao knjige u krug oko sebe na pod, ona lijevo od mene predstavljala
je činelu s pedalom, ona do njih bas bubanj, a tri knjige iznad njih tom-tomove. Jedini koji je u
tome bio na istoj valnoj duljini sa mnom bio je Dag Magne, s kojim sam provodio sve više
vremena. Uglavnom smo bili kod njega, slušali ploče i pokušavali svirati na njegovoj gitari
dvanaestici, no i on je dolazio k meni; tada bismo čitali stripove, jer mamina zabrana više nije
bila apsolutna, slušajući moje kasete i razgovarajući o djevojkama ili bendu koji smo htjeli
osnovati, pogotovo o imenu koje ćemo mu nadjenuti. On je htio da se zove Bezimeni učenici
Daga Magnea, ja sam htio da se zove Krvni ugrušak. Oba su imena bila podjednako dobra, složili
smo se, i nismo morali donijeti konačnu odluku prije nego što je došlo vrijeme da se pokrenemo -
i odjednom smo se našli na pozornici.
***

Tako je prolazila zima u kojoj su bili i prvi razredni tulumi, gdje smo igrali bocu istine,
plesali sentiše, vrteći se po podiju, s nekima od djevojaka s kojima smo išli u razred pet godina i
koje smo znali gotovo bolje nego vlastite sestre i braću, i glava mi je umalo eksplodirala kad se
tijelo Anne Lisbet odjednom našlo pripijeno uz moje. Miris njezine kose, sjajne oči jednako pune
života kao i prije. I, ah, male grudi pod tankom bijelom bluzom.
Kako je to fantastičan osjećaj bio!
Bio je potpuno nov, nikad dotad doživljen, no sad kad sam ga osjetio, htio sam ga
doživjeti opet.
Zima je prošla i došlo je proljeće sa svojim svjetlom, što je svakoga dana prolaz prema
noći držalo otvorenim malo dulje, i sa svojim hladnim kišama od kojih je snijeg polako kopnio pa
nestao. Jednoga od tih ožujskih jutara, tmurnih od mraka i kiše, ušao sam u kuhinju na doručak
kao i obično. Mama je već bila otišla, imala je dežurstvo. Zaboravila je isključiti radio. Već sam u
svojoj sobi shvatio da se nešto dogodilo tijekom noći, jer glasovi na radiju, kojima sam uspijevao
razabrati samo boju ali ne i riječi, zvučali su neobično dramatično. Namazao sam krišku kruha
maslacem, stavio na nju krišku salame i natočio mlijeko u čašu. Dogodila se nesreća u
Sjevernome moru, naftna platforma urušila se i potonula. Kišne kapi polako su klizile po vanjskoj
strani prozorskih stakala. Slabašno bubnjanje kiše po krovu ovilo je kuću poput membrane.
Kapalo je u olucima. Gore kod Gustavsenovih pokrenuo se auto, upalili se farovi. Bila je to
katastrofa, velik broj ljudi je nestao, nitko nije znao koliko točno. Kad sam pola sata poslije došao
do B-Maxa, s hlačama uvučenima u čizme i kapuljačom kabanice čvrsto zavezanom oko lica,
nitko nije razgovarao ni o čemu drugom. Svi su znali nekoga tko zna nekoga čiji je otac ili brat
radio upravo na toj platformi. Zvala se Alexander Kielland, i navodno joj je pukla jedna noga. Je
li za to kriv stogodišnji val? Bomba? Greška u konstrukciji?
Na prvom je satu nastavnik počeo pričati o nesreći, iako smo zapravo imali matematiku.
Pitao sam se što će djed iz Sørbøvåga sada reći. Uvijek nam je govorio da trebamo u naftnu
industriju. Da je budućnost u nafti. No čuli su se signali i s drugih mjesta: reportaža u Dnevniku
započela je proročanstvom da će spremnici nafte uskoro biti prazni, prazne se brže nego što je
itko mislio, za samo dvadeset pet godina sve će biti gotovo. Fascinirala me godina koja je
spomenuta, 2004., jer je bila tako daleko u budućnosti, i zapravo nestvarna, no ovdje se
spominjala kao ozbiljna realnost, bitno drukčija od one na kakvu se nailazi u
znanstvenofantastičnim romanima i stripovima, i stoga gotovo šokantna: zar će 2004. zaista doći?
Za našeg života? Istovremeno sam bio nemiran i zbog turobnosti u glasovima tih ljudi koja
pretkazuje nešto strašno i bilo mi je žao što će nešto završiti. Nije mi se to sviđalo; htio sam da
sve traje i ide dalje. Svi su krajevi bili zastrašujući. Nadao sam se zato da će Jimmy Carter dobiti
još jedan predsjednički mandat i da će Odvar Nordli i Radnička partija pobijediti na sljedećim
izborima. Sviđao mi se Jimmy Carter. Sviđao mi se Odvar Nordli, iako je uvijek bio tako umoran
i iscrpljen. Nisu mi se sviđali Mogens Glistrup i Olof Palme, imali su nešto prijetvorno u sebi, što
nije bilo dobro, vidjelo im se to na ustima i u očima. I Einar Ferde i Reiulf Steen su to imali, ali
ne toliko. No sviđala mi se Hanna Kvanmo. Golda Meir ne, niti Menachem Begin, unatoč
sporazumu iz Camp Davida. Anwara Sadata bilo mi je teško procijeniti. Isto je vrijedilo i za
Brežnjeva, iako na posve drukčiji način. Kad bih ga vidio kako u onoj debeloj bundi i s debelom
šubarom, s golemim obrvama nad mongolski uskim očicama na bezizražajnom licu, mehanički
maše paradi što pod njim prolazi, gdje se jedna po jedna raketa vozi na svojem nosaču, okružena
tisućama istovjetnih vojnika što marširaju, nisam ga gledao kao ljudsko biće, bio je nešto drugo,
nešto s čim se nije moguće poistovjetiti.
Je li mi se sviđao Per Kleppe?
Da, na neki način, barem sam se nadao da će Kleppeov paket mjera protiv inflacije
upaliti.
Sviđao mi se Hans Hammond Rossbach, ali mi je Trygve Bratteli bio čudan s onim tihim,
piskutavim glasom i čudnim izgovorom glasa
“r”, uskim ramenima i velikom, gotovo lubanjolikom glavom s crnim i gustim obrvama.
***

Nesreća u Sjevernome moru bila je tema prvih petnaest minuta toga sata, a ostatak je sata
bio uobičajen, dakle sjedili smo i računali u svojim knjigama, a nastavnik je kružio između klupa
i pomagao onima koji su dignuli ruku i imali pitanje, dok je vani ruka mraka otpuštala stisak s
jutra pa se polako danilo. Na odmoru je netko rekao da je moguće da je u platformi bilo zračnih
džepova, gdje se moglo preživjeti i nekoliko dana. Netko drugi rekao je da nitko od roditelja
odavde nije bio na platformi, ali da je otac nekoga tko je išao u školu Roligheden nestao. Otkuda
sve te glasine, bilo je teško reći, kao i koliko su istinite. Sljedeći smo sat imali norveški. Kad je
naša razrednica sjela za katedru, dignuo sam ruku.
“Da, Karl Ove?”
“Jeste li nam ispravili sastavke?”
“Pričekaj pa ćeš vidjeti”, rekla je.
Ali sigurno jest jer je potom na ploču napisala nekoliko riječi i pravila, vjerojatno
pogreške iz sastavaka koje smo morali predati prošloga četvrtka.
Pa da. Iz torbe je na katedru izvadila snop naših vježbenica. “Ovaj je put bilo puno
krasnih sastavaka”, rekla je. “Sve bih ih mogla pročitati naglas. Ali nemamo dovoljno vremena.
Zato sam izabrala četiri. To ne znači da su one nužno najbolje, znate. Svi u razredu pišu dobre
sastavke.”
Zurio sam u hrpu da vidim mogu li prepoznati svoju. Nije bila na vrhu, to je bar bilo
sigurno. Anne Lisbet dignula je ruku.
Na sebi je imala bijeli pulover. Nevjerojatno joj je dobro stajao. Crna kosa i crne oči
dobro su pasale uz bijelo, a crvene usne i crveni obrazi, koji bi uvijek buknuli kad bi došla na
toplo, također su pasali.
“Da?” rekla je razrednica
“Smijemo plesti dok vi čitate?” rekla je Anne Lisbet.
“Da, ne vidim zašto ne”, rekla je razrednica.
Četiri djevojke sagnule su se i izvadile pletači pribor iz torbi.
“Možemo i zadaće pisati?” rekao je Geir Håkon.
Neki su se zasmijuljili.
“Digni ruku kao i svi ostali, Geire Håkone”, rekla je razrednica. “Ali odgovor je, naravno,
ne.”
Geir Håkon se nasmiješio, malko rumen, ne zato što je prekoren nego zato što se odvažio
javiti. Uvijek bi se malko zacrvenio kad bi govorio u razredu.
Razrednica je počela čitati. Prvi nije bio moj. Ali još su tri ostala, pomislio sam, i pružio
noge ispod klupe. Volio sam prve sate kad je vani bio mrkli mrak i kad smo sjedili u osvijetljenoj
kapsuli, svi raskuštrani, snenih očiju i mekih, nimalo oštrih kretnji što su tijekom dana postajale
sve oštrije i oštrije, dok ne bismo svi jurcali naokolo i jedni drugima upadali u riječ, uzbuđenih
pogleda i Iamatajućih udova.
Ni drugi sastavak nije bio moj. A ni treći.
Uznemireno sam je pogledao kad je uzela četvrtu vježbenicu. Ni ta nije bila moja.
Oh. Neće ga pročitati.
Nešto je u meni potonulo od razočaranja. Istodobno je nešto drugo nabujalo. Moj je
sastavak bio najbolji od svih, znao sam, a znala je to i ona. Ipak, nije pročitala moj ni prošli put, a
ni ovaj. Čemu onda pisati dobro? Sljedeći ću put pisati najgore što mogu.
Konačno je odložila grozni sastavak.
Dignuo sam ruku.
“Zašto niste pročitali moj?” rekao sam. “Je li bio loš?”
Oči su joj se načas suzile, a onda ih je raširila i nasmiješila se. “Dobila sam dvadeset pet
sastavaka. Jasno ti je da ne mogu pročitati sve. Tvoje sam sastavke zapravo najčešće čitala. Sad
su na redu bili ovi.”
Pljesnula je rukama.
“A bili su zaista sjajni ovaj put. Kakvu maštu imate! U svima sam iskreno uživala.”
Kimnula je Geiru B., koji je ustao i došao k njoj. Bio je redar pa je trebao podijeliti
sastavke. Prolistao sam svoj. Otprilike jedna pogreška po stranici. Na kraju je napisala:
“Maštovito i lijepo, Karl Ove, ali priča završava možda malčice prenaglo, zar ne? Imao si malo
pogrešaka, ali morao bi poraditi na rukopisu!”
Trebali smo pisati o nečemu u budućnosti. Ja sam pisao o letu u svemir. Zapravo, potrošio
sam toliko prostora da opišem razne programe obuke kroz koje astronauti prolaze da sam imao
već deset stranica kad je došlo vrijeme za polijetanje te sam nakon kratkog razmišljanja odlučio
da će misija u zadnji čas biti otkazana zbog pogreške, a astronauti otići kući neobavljena posla.
Negdje sam bio napisao “Hotel”. Na to je crvenom kemijskom olovkom dopisala još
jedno “l”. Dignuo sam ruku i ona je došla.
“Hotel se piše s jednim ‘l’. Znam to. Vidio sam to u jednoj knjizi pa sam sto posto
siguran.”
Nagnula se k meni. Ruke su joj mirisale na sapun, a s vrata joj se osjetio lagan miris
nekog ljetnog parfema.
“Na neki si način u pravu. Hotel s jednim ‘l’ piše se u engleskom jeziku. U norveškome
trebaju biti dva.”
 “Hotel Phönix ima jedno T”, rekao sam. “A on je u Norveškoj. I to u Arendalu!”
“U pravu si.”
“Onda to ipak nije pogreška?”
“Ne. Recimo da nije. I lijep ti je bio sastavak, Karl Ove.”
Uspravila se i vratila do katedre. Njezine su me riječi oraspoložile, iako su bile upućene
samo meni.
Vani je i dalje padala kiša i puhao vjetar. Drveće izvan školskoga dvorišta povijalo se i
škripalo, a kad smo poslije odmora otišli u dvoranu, vjetar je u toliko snažnim zapusima pritiskao
visoke zidove dvorane da je to povremeno zvučalo kao da u njih udaraju valovi. Zavijalo je i
zviždalo u ventilacijskom sustavu, kao da je zgrada živa, golema životinja puna soba, hodnika i
okana, koja je legla pokraj škole i u svojem očaju sama sebi pjeva samotne tužaljke. Ili su to
možda zvuči bili živi, razmišljao sam dok sam sjedio na klupi u svlačionici i svlačio se. Rasli su i
padali, neko se vrijeme komešali, ubrzali čas ovdje, čas ondje, kao da se igraju. Ustao sam, gol,
uzeo ručnik i otišao pod tuš, gdje je već bilo toplo i vlažno. Stao sam usred gomile blijedih,
gotovo mramornobijelih dječačkih tijela i pod mlaz tople vode što mi je prvo srela tjeme, a onda
se u vijugavim potočićima slila niz lice i prsa, vrat i leđa. Kosa mi se zalijepila za čelo i zatvorio
sam oči. Tada je netko povikao.
“Toru se dignuo! Toru se dignuo!”
Otvorio sam oči i pogledao prema Sverreu koji je vikao. Pokazivao je na drugi kraj uske
prostorije, gdje je Tor stajao s rukama uz bokove, s osmijehom na licu i pimpekom u zraku.
Tor je imao najveći pimpek u razredu, da, možda i u cijeloj školi. Visio mu je i ljuljao se
kao kobasica među nogama, i to nije bila tajna jer su mu hlače uvijek bile uske, a u njima mu je
batina stajala ukoso prema gore pa su je svi mogli vidjeti. O da, bio mu je velik. No sad, ukrućen,
bio je golem.
“Isuse Bože!” viknuo je Geir Håkon.
Svi su ga pogledali, atmosfera je naglo uzavrela i bilo je jasno da se nešto mora učiniti.
Tako izvanredna situacija nije mogla proći neiskorišteno.
“Vodimo ga profesorici Hensel!” viknuo je Sverre. “Hajde, brzo, prije nego što prođe!”
Profesorica Hensel predavala nam je tjelesni. Bila je Njemica, govorila je isprekidani
norveški, bila stroga, zgodna i odrješita, što su još više naglašavale uske naočale i uvijek čvrsto
utegnuta kosa. Bila je pedantna, ali i distancirana, pa smo je nazivali snobom. Kao nastavnica
tjelesnoga bila je noćna mora, budući da je bila sklona spravama i gotovo nam nikad nije dala da
igramo nogomet. Čim je Sverre predložio da odvedemo Tora k njoj - upravo je pospremala
dvoranu, još uvijek sa zviždaljkom oko vrata i u plavom gimnastičkom trikou i bijelim
najlonkama na sebi - svi smo znali da je to savršena ideja.
“Ne”, rekao je Tor. “Nemojte!”
Sverre i Geir Håkon otišli su do njega i zgrabili ga za ruke. “Hajde!” viknuo je Sverre.
“Još dvojica!”
Dag Magne im se pridružio i zajedno s Geirom B. uhvatio Tora za noge i podignuo ga.
Tor se bunio i malko vrpoljio dok su ga nosili s tuša, ali poprilično malodušno. Mi ostali išli smo
za njima. Bio je to prizor i pol. Tor, gol golcat i s golemom kitom u erekciji, kojega nose četiri
gola dječaka, a za njima ide mala procesija drugih golih dječaka, kroz svlačionicu i u veliku
hladnu dvoranu, gdje se profesorica Hensel, kojoj je bilo tridesetak godina, okrenula prema nama
od pozornice na suprotnom kraju dvorane.
“Što hoćete?” rekla je.
Oni što su nosili Tora, otrčali su do nje. Kad su došli tik pred profesoricu Hensel,
uspravili su ga, kao da je statua koju treba proučiti, ostavili ga da tako stoji možda pet sekundi,
prije nego što su ga ponovno polegnuli i odjurili natrag u svlačionicu.
Profesorica Hensel nije rekla ništa osim Ne, ne, dečki, ne može to tako, i nije učinila ništa.
Nije bilo urlanja, nije bilo vrištanja, nije zinula ni razrogačila oči, kao što smo se možda nadali.
No svejedno je bilo uspješno. Pokazali smo joj Torovu divovsku erekciju.
Poslije smo u garderobi razgovarali o tome što bi se moglo dogoditi. Rijetki su mislili da
će biti posljedica, iz jednostavnog razloga da bi joj to bilo neugodno prijaviti. Ali prevarili smo
se. Izbio je velik skandal, došao nam je ravnatelj u razred, četvorica što su nosila Tora morala su
za kaznu ostati dulje u školi, a mi ostali dobili smo jezikovu juhu. Jedini je iz svega toga
neokaljan izašao Tor, koji je ispao i žrtva - i ravnatelj, i razrednica i sama profesorica Hensel
smatrali su to zlostavljanjem - i pobjednik jer sad su svi, pa i djevojke, znali taj gotovo
senzacionalni detalj njegove fizionomije a da on nije morao prstom mrdnuti.
Te sam večeri dugo stajao gol pred zrcalom.
Bilo je to lakše reći nego učiniti. Jedino veliko zrcalo koje smo imali nalazilo se dolje u
hodniku kod stubišta. Nisam baš mogao stajati gol ondje, iako je kuća bila prazna, jer ako bi se
netko iznenada pojavio, pa i ako bih brzo reagirao, svejedno bi mi barem načas vidjeli stražnjicu
dok bježim po stubama.
Ne, morao sam se gledati u kupaonici.
No to je zrcalo bilo predviđeno samo za lice. Ako biste se sasvim nagnuli do njega i
ostavili noge što dalje, mogli biste si vidjeti tijelo, ali iz tako čudna kuta da se ništa nije vidjelo.
Pričekao sam stoga da mama opere posuđe poslije ručka i da sjedne s novinama i šalicom
kave u dnevnu sobu. Onda sam otišao u kuhinju i uzeo stolicu. Ako bi me pitala što će mi, mogao
sam reći da ću na nju staviti kasetofon dok se kupam. Ako bi me pitala zašto ga ne stavim na pod
kao inače, mogao sam reći da sam čuo da je opasno imati struju u blizini vode i da često bude
vode po podu kad se kupam.
Ali nije me ništa pitala.
Zaključao sam vrata, skinuo se, stavio stolicu uza zid i popeo se. Prvo sam pogledao
prednju stranu tijela.
Pimpek nije bio baš kao Torov, ne. Više kao mali čep. Ili kakav jezičac, jer bi se zatresao
kad bih ga kvrcnuo.
Uzeo sam ga u ruku. Koliko bi dugačak mogao biti?
Zatim sam se okrenuo i pogledao ga sa strane. Tako je čak izgledao malo dulje.
Osim toga, svima u razredu su tako izgledali pimpeki, osim Toru, zar ne?
Gore su bile ruke. Bile su tanke. I prsa su mi bila mršava. Primijetio sam to iznenada na
jednoj slici s Norway Cupa, kako mi se torzo suzuje prema glavi. A to nikako nije trebalo biti
tako. Radio sam sklekove na treninzima, ali uvijek sam varao jer zapravo, a znao sam to samo ja,
nisam mogao ni jedan jedini sklek.
Sišao sam, pustio vodu u kadu, i dok je ona pljuštala iz ustašaca ispod kratke konstrukcije
nalik na željeznu gredu na kojoj su se nalazila dva oka, jedno crveno i jedno plavo, odjurio sam u
sobu, uzeo kasetofon, ubacio kasetu Outlandos d’Amour, koji mi je bio glazba za kupanje, stavio
kasetofon na stolicu, pritisnuo play i oprezno zakoračio u kadu. Vruća me voda toliko pekla da
mi je bilo gotovo nemoguće sjesti. Ali uspio sam. Sjeo sam, ustao, sjeo, ustao, dok se koža nije
prilagodila temperaturi dovoljno da mogu leći i pustiti da me topla voda preplavi dok iz malog
kasetofona svira glazba, i pjevao sam iz svega glasa i sanjario da sam slavan i što bi sve cure koje
poznajem onda rekle. I feel lo lo lo, pjevao sam. I feel lo lo lo, I feel lo lo lo. I feel lo lo lo, I feel
lo lo lo, I feel lo lo lo. Lo, I feel lo. I feel lo. I feel so lonely. I feel so lonely. I feel so lonely lonely
lonely lo. I feel so lonely lonely lonely lo. Lonely lone. Ah I feel so lonely.’ So lonely. So lonely.
So lonely. So lonely. So lonely. If eel so lonely. I feel so lonely. I feel so lonely.
 Prenio sam svaku i najmanju nijansu u Stingovu glasu, čak i jauk na kraju. Povremeno bih
lupao šakama po rubu kade od uzbuđenja. Kad je pjesma završila, obrisao sam ruke u ručnik,
okrenuo kasetu i pustio Masoko Tangu, drugu omiljenu pjesmu.
O, Masoko Tanga!
Poslije sam stao ispred ormara u sobi da nađem nešto što ću odjenuti. Bilo je još nekoliko
sati večeri.
Odlučio sam se za svjetloplavu košulju s bijelom dugmadi i tamno-plave levisice.
“Kad ćemo kupiti odjeću za Dan Ustava?” rekao sam mami kad sam stao pred nju u
dnevnoj sobi. “Pa tek je kraj ožujka”, rekla je. “Imamo još dosta vremena dotad.”
“Ali sad je možda jeftinije?” rekao sam.
“Vidjet ćemo”, rekla je. “A i nemamo sad baš tako puno novca, znaš, sad kad tata
studira.”
“Ali malo imamo, zar ne?” rekao sam. Nasmiješila se.
“Naravno da ćeš dobiti novu odjeću za Dan Ustava.”
“I cipele.”
“I cipele.”
Još uvijek nam je 17. svibnja, Dan Ustava, bio vrhunac proljeća, kao što je Božić bio
zimi. U školi smo pjevali Vi ere en nasjon vi med, Norge i mdt, hvitt og blatt i Ja vi elsker, učili o
Henriku Wergelandu i tome kako je u Eidsvollu 1814. donesen Ustav. Kod kuće bismo izvadili
vrpce i zastave te sve moguće zviždaljke i puhaljke. Na sam dan na svim bi se jarbolima vijorile
zastave, a već rano ujutro obitelji bi izašle pred kuće u narodnim nošnjama, haljinama ili
odijelima, s kaputima preko njih ako je bilo hladno ili ako je padala kiša, djeca sa zastavicama u
rukama, tu i tamo i s kovčezima za instrumente, jer je dosta mojih susjeda sviralo u orkestru, a
oni su onda imali uniforme umjesto svečane odjeće, u koju bi se presvukli kasnije. Uniforma
tromovskoga školskog orkestra sastojala se od jakne boje senfa i crnih hlača s bijelom prugom na
vanjskoj strani nogavica te kape koja je sličila onoj Legije stranaca. Prsa su im bila puna medalja
koje su dobili na brojnim susretima u kojima su sudjelovali. Zatim bi automobil za automobil
izlazio s prilaza na cestu pa prema gradu, gdje se moralo parkirati daleko od središta jer su ljudi
dolazili sa svih strana, i ulice su bile prepune ljudi duž cijele trase kojom će prolaziti parada. A
paradu smo činili mi, djeca. Okupili bismo se u Tyholmenu, pod zastavom škole iz Sandnesa, pod
kojom smo ponosno hodali u gotovo beskrajnoj koloni koja se sastojala od svih arendalskih
škola, ali i svih škola iz gradske okolice. Zatim smo trebali u dvjema kolonama ići gradskim
ulicama, kroz more ljudi, i to smo more cijelo vrijeme morali pratiti ne bismo li ugledali roditelje,
kojima smo trebali mahati i koji su nas fotografirali, a mogli su stajati bilo gdje.
Taj dan, 17. svibnja 1980., bio je drukčiji od svih drugih Dana Ustava koje sam doživio.
Kiša je padala kad smo ustali, i bilo mi je žao zbog toga jer smo morali imati nepropusnu odjeću
preko nove odjeće. Dobio sam svjetloplave levisice, par bijelih Tretornovih tenisica i sivkasto
bijelu jaknu do struka. Naročito sam bio zadovoljan hlačama. Ispred kuća na brijegu sporadično
bi se čula tugaljiva zavijanja frulica s kojima su djeca kružila. Lupala su vrata automobila, vikalo
se preko dvorišnih staza, atmosfera je bila napeta ali uzbuđena. Kad smo došli do mjesta
okupljanja u Tyholmenu, gdje je jednolično i sigurno sipilo, postalo je jasno da ćemo hodati
usporedo s jednim razredom iz škole Roligheden. Igrao sam nogomet s nekima od njih, ali mnoga
lica nikad prije nisam vidio.
Jedna se djevojčica okrenula.
Imala je svijetlu valovitu kosu, velike plave oči, i nasmiješila mi se.
Ja se njoj nisam nasmiješio, no svejedno me nastavila gledati, a onda se opet okrenula
naprijed.
 Povorka je krenula. Daleko na čelu svirao je orkestar. Jedan od naših nastavnika počeo je
pjevati, mi smo se pridružili. Nakon možda dvadeset minuta marširanja mnogi su počeli gubiti
strpljenje, pogotovo dječaci, počeli smo se smijati i šaliti, a kad je netko počeo zastavicom
podizati suknje djevojčicama pa se to proširilo, ja sam se pomicao prema svjetlokosoj djevojčici,
zajedno s Dagom Magneom, srećom, jer tako sam bio dio nečega, a ne samo ja sam. Gurnuo sam
joj zastavicu među falde suknje i podignuo je, ona se strelovito okrenula, spustila je rukom i
viknula Prestani, prestani. No oči što su me gledale, smiješile su se.
Napravio sam to i nekima drugima, sve dok više nije bilo sumnjivo kad sam se opet
okrenuo prema njoj.
“Nemoj to raditi!” rekla je taj put i odjurila nekoliko koraka naprijed. “Nemoj biti tako
djetinjast!”
Je li zaozbiljno bila ljuta?
Prošlo je nekoliko sekundi. Onda se okrenula i nasmiješila. Kratko, ali bilo je dovoljno,
nije se ljutila, nije mislila da sam djetinjast. Ali nije li govorila ostlandskim dijalektom, ili mi se
učinilo? Zar nije odavde? Je li samo u posjetu? Onda je više nikad neću vidjeti.
Ma ne. Prestani. Netko tko je u posjetu ne bi mogao biti u Školskoj paradi!
Odjednom sam se sjetio zastavice koju sam držao u ruci pa sam je podignuo. Prošlog 17.
svibnja tata se ljutio jer sam pustio da mi zastavica visi u ruci dok sam prolazio pokraj njih.
Dag Magne nasmiješio se od uha do uha. Bljesnula je bljeskalica. Roditelji su mu stajali u
prvome redu. Nisu sličili sebi, svečana je odjeća na njima izgledala strano.
Ponovno sam pogledao onu djevojčicu.
Bila je poprilično niska i imala na sebi svijetlo ružičastu jaknu, svijetlo plavu suknju i
bijele tanke najlonke. Plava kosa bila joj je valovita, nosić malen, usta velika, a u bradi je imala
jamicu.
Bolio me trbuh.
Kad se okrenula da izbjegne dizanje suknje, vidio sam da su joj grudi velike, jer joj je
jakna bila otkopčana, a bijeli pulover ispod nje tanak. Bože dragi, daj da budem s njom.
“Hej, Karl Ove!” viknula je iznenada mama odnekud. Ogledao sam se oko sebe. Stajali su
ondje, preko puta Hotela Phönix. Mama je mahala i podignula fotoaparat da me snimi, a tata mi
je kimnuo.
Kad smo se vraćali prema gradskome središtu, djevojčica se okrenula i opet me pogledala.
Odmah potom parada se razišla i ona je nestala u bujici ljudi.
Nisam joj znao ni ime.
***

Poslije parade u gradu svi su se odvezli natrag u naselje, gdje su se presvukli i jeli, možda
čak gledali televizijski prijenos parada iz drugih dijelova zemlje, prije nego što bi svi ponovno
sjeli u automobile, malo ležernije odjeveni, i odvezli se u Hove, gdje se odigravao vrhunac
proslava. Ondje je bilo štandova gdje su prodavali kobasice, sladoled i sok, štandova gdje su se
mogle kupiti srećke i igrati tombola, organiziranih igara... Goleme mase djece s novčanicama od
deset kruna što ih žuljaju u džepu malo su jurile ovamo kupiti kobasicu, malo onamo i skakutale
u vreći, s kečapom po rukavima, sladoledom oko usta i bočicom kole sa slamkom u ruci. Nismo
to još sasvim bili prerasli, ali je brzina kojom smo sve to radili možda ponešto opala u odnosu na
prethodnu godinu. Ja sam pak cijelo poslijepodne tražio djevojku iz parade, svaki put kad bi se
pojavila ružičasta jakna ili plava suknja, srce bi gotovo stalo, ali nikad to nije bila ona, nije je
bilo. Iako sam znao u koji razred ide, i premda sam igrao nogomet s dvojicom njezinih kolega,
nisam ih mogao pitati jer tada bi odmah shvatili o čemu je riječ i ne bi oklijevali da to prošire
dalje. Ali prije ili poslije vidjet ću je opet, znao sam, nije otok tako velik.
***

Tata se doselio kući dva tjedna poslije, ponosan što je riješio studij u nekoliko mjeseci.
Bio je prodao svoju zbirku maraka, političkih se dužnosti riješio, vrt je bio savršen, posao
nastavnika u višim razredima osnovne škole bio mu je u malome prstu. Kad se vratio, počeo je
tražiti novi posao. A ako bi ga dobio, trebali smo se preseliti. Nadao se da je sljedeća godina bila
zadnja da radi u običnoj osnovnoj školi.
Na početku toga ljeta kupio si je čamac, Rana Fisk 17 s Yamahinim motorom od dvadeset
pet konjskih snaga. Mama, Yngve i ja stajali smo na pontonskome molu kad je prvi put doplovio
u kanal iz Arendala. Stajao je za kormilom čamca što je glisirao, i iako nam se nije ni smiješio ni
mahao nam, vidio sam da je ponosan.
Usporio je i čamac je malko utonuo u vodu, ali ne dovoljno da bi uspio skrenuti na vez
kako je zamislio, nego je nastavio kliziti malo predugo i naslonio se na ponton. Krenuo je
unatrag, vratio ga u brzinu pa uklizio na mjesto. Dobacio je konop mami, koja nije baš bila
sigurna što da s njim učini.
“Ide li dobro?” rekao sam.
“Da, čovječe”, rekao je tata. “Pa vidio si.”
Ispentrao se na kopno s crvenom kanticom za benzin u ruci. Pričvrstio je ceradu, načas
ostao stajati i proučavao čamac, a onda smo sjeli u auto i odvezli se - tata za upravljačem iako je
auto bio mamin.
***

Kad je počela školska godina, morao sam poslijepodne ići s njim baciti mreže, a onda
ustajati u cik zore da ih izvučemo. Ubacili bismo u sebe par sendviča, mrzovoljni od umora, a
onda bismo se zaputili u mrak, on bi upalio auto i vozio do pontonskih molova, mirnih i pustih,
otkopčao zelenu ceradu na čamcu, stavio crvenu kanticu s benzinom na mjesto, odvezao konop,
upalio motor i oprezno izašao unatrag. Sjedio sam naprijed, iza vjetrobranskoga stakla, zgrbljen i
s rukama uz tijelo i stisnutih šaka u džepovima jer je bilo hladno, i iako je čamac bio brži od
staroga čamca, plovidba do istočne strane otoka i dalje je trajala preko pola sata. Tata je stajao s
kormilom u rukama i usredotočeno upravljao kroz tjesnac između kopna i Gjerstadholmena, gdje
se nalazio greben u koji se zabio ranije te godine. Kad smo izašli u kanal, sjeo je, a onda smo
plovili dok su valovi udarali u donji dio plastičnoga trupa i zapljuskivali ga. Mreže bi obično
postavio dosta blizu kopna, a moj je zadatak bio da stanem na pramac i dohvatim bove za koje su
bile privezane. Bilo je to teško, bile su skliske, a ako ih ne bih dohvatio iz prvoga pokušaja, tata
bi vikao neka se saberem, samo ih trebam uhvatiti. Smrzavale su mi se ruke jer je voda, naravno,
bila ledena, a ondje na otvorenome moru uvijek je puhalo u to doba. Tatina je kosa bila sva
raskuštrana, oči su mu razjareno sjale dok je plovio unatrag pa ponovno naprijed prema bovi, a
ako je ne bih dohvatio ni tada, izvrijeđao bi me i ja bih se rasplakao, a to bi ga još više razbjesnilo
- možda bi dograbio da je sam dohvati, zapovjedivši mi da ja preuzmem kormilo, usmjerim
čamac prema prokletoj bovi, znao bi reći Prema bovi, rekao sam, idiote! Zar ti ništa ne znaš?
Nije baš lako upravljati, rekao bih, a on, ne kaže se uphavljati nego upravljati! Rrr. Upravljati!
Plakao bih i smrzavao se, a tata bi se nagnuo preko ruba čamca i povukao bovu na palubu. Onda,
dok bismo se ljuljuškali na valovima, s izlazećim suncem poput pruge na obzoru, on izvlačio
mrežu a žar gnjeva mu malo po malo nestajao iz pogleda, znao je pokušati ublažiti ispad, ali bilo
je prekasno - studen se uvukla u dušu jednako duboko kao i u ruke, mrzio sam ga koliko se mrziti
može samo oca, a na povratku, s ribama koje su se još uvijek praćakale u bijelom lavoru, nikad
ne bismo progovorili ni riječ. Dok je on čistio ribu u praonici, ja sam spremao stvari u torbu i
odlazio u dan koji je mojim kolegama iz razreda tek počeo, no meni je trajao već nekoliko sati.
***

Te je jeseni naš bend napokon postao stvarnost. Moje je ime prevladalo, pisali smo Krvni
ugrušak na jakne i naprtnjače i imali probe u podrumu nove crkve. Dag Magne nam je to sredio,
njegova je majka čistila kod jednoga liječnika koji je bio u župnom odboru. On je usto jedini
znao svirati i pokazao išta što je imalo sličilo glazbenom talentu. On je svirao gitaru i pjevao, ja
sam svirao gitaru, Kent Arne bas, koji mu je kupila mama, Dag Lothar bubnjeve. Na zajedničkoj
božičnoj proslavi tc godine trebali smo svirati u sportskoj dvorani. Yngve me naučio akorde
Forelska i Icerer’n, velikoga hita grupe The Kids, i iako sam se osjećao kao da se ulizujemo zato
što sviramo upravo to, barem ja jesam, bila je to najjednostavnija pjesma koju je Yngve znao, i
vjerojatno jedina pjesma uopće a da je dovoljno lagana da je mi možemo svirati. Iako se bend
raspao usred pjesme, svatko je svirao u svojem taktu, a Kent Arne počeo je uštimavati bas, i iako
je većina poslije bila kritična prema nama, čak su se i neki četvrtaši odvažili progovoriti, i to s
punim pravom, jer nismo znali svirati, osjećaj poslije nastupa, dok smo stajali na školskom
dvorištu u poderanim trapericama, traper-jaknama i maramom oko vrata, bio je nenadmašan. Išli
smo u šesti razred, samo što nismo prešli u drugu školu, i svirali smo u bendu. Činjenica da smo
se odmah poslije raspali, jer ni Dag Lothar ni Kent Arne više nisu htjeli svirati, bila je udarac, ali
Dag Magne i ja nastavili smo kao dvojac još neko vrijeme, uvježbavali pjesme kod njega, slušali
glazbu, sanjali o probitku, naprimjer na Noći saga koja se toga ljeta održavala u Arendalu, gdje su
novi bendovi dobili priliku svirati. Otišao sam k Havardu, koji je svirao u jedinom punk bendu u
gradu i živio odmah pokraj mosta, pet godina stariji od nas, i pitao ga bi li nas mogao ubaciti.
Nije mogao ništa obećati, ali rekao je da će nas spomenuti nekome pa ćemo vidjeti.
Toga smo proljeća na školskoj priredbi za roditelje odsvirali dvije pjesme, Dag Magne na
gitari, ja na malome bubnju, prvo jednu kojoj sam ja napisao stihove, Nagazi snoba, a onda Ramp
Agea Aleksandersena. Prije nego što smo počeli, održao sam za roditelje kratko uvodno
predavanje o punku.
“U radničkoj klasi u Engleskoj zadnjih je godina nastao potpuno novi glazbeni smjer”,
rekao sam. “Neki od vas možda ste čuli za njega. Zove se punk. Punk glazbenici nisu vješti
glazbenici nego buntovnici koji se žele pobuniti protiv društva. Nose kožnate jakne i remenje sa
zakovicama i posvuda imaju ziherice. Moglo bi se reći da im je ziherica svojevrstan simbol.”
Uzbuđeno sam pogledao okupljene frizerke, tajnice, medicinske sestre, kućne pomoćnice
i kućanice. Imao sam dvanaest godina i svakog su me Božića i ljeta u proteklih pet godina gledali
kako stojim na pozornici i govorim, ili kao gradonačelnik grada ili Josip u Betlehemu, a sad sam
opet bio ondje, ovaj put kao glasnogovornik punka i član grupe Krvni ugrušak.
“Sad ćemo vam dati da malo okusite taj glazbeni smjer. Počet ćemo s pjesmom koju smo
sami napisali. Zove se Nagazi snoba.”
***

Tada je Dag Magne, koji je cijelo vrijeme stajao pokraj mene s dvanaesticom preko
ramena, počeo svirati dok sam ja pjevao i nasumično udarao po bubnju.
***

Naš sljedeći nastup bio je na satu razredne zajednice. Svirali smo iste dvije pjesme. Kad
smo završili, većina je zviždala, a razrednik, riđi bradati Finsdal, otišao je do Daga Magnea i
rekao da mu je krenulo na gitari.
 To je zapeklo.
Kao odgovor, u tajnosti sam poslao pismo Norveškoj televiziji, koja je tada imala emisiju
gdje su djeca mogla nastupati sa svojim uzorima, i napisao da bismo htjeli svirati Ramp s Ågeom
Aleksandersenom.
Dugo sam živio u tom snu, ali nikad nisam dobio odgovor i nada da ćemo preko noći
postati zvijezde polako je nestala, a pojavila se jedna druga, jer nas je naš trener Øyvind okupio
na kraju jednoga treninga i rekao da ćemo možda igrati utakmicu prije velike utakmice između
Starta i Mjondalena. Meni, koji sam godinu prije bio na zadnjoj utakmici prvenstva na stadionu u
Kristiansandu i vidio kako je Start osigurao pehar otprilike u zadnjoj sekundi, izjurio na teren sa
stotinama drugih, stajao pred svlačionicama, pjevao, navijao i klicao navijačima, i čak u rukama
držao dres Sveina Mathiesena, koji mi je istinabog sekundu poslije iz ruku istrgnuo odrastao
muškarac pohlepna pogleda, meni koji sam godinama svake druge nedjelje išao na sve domaće
utakmice i čiji je stric Gunnar čak poznavao Sveina Mathiesena, dovoljno da Yngveu nabavi
autogram, meni je igranje na stadionu u Kristiansandu, s mogućnošću da me vidi ne samo cijela
brojna publika nego možda i sami igrači puno značilo. Klub za koji sam igrao bio je jedan od
najboljih u ovom dijelu zemlje, većinu smo utakmica pobijedili s velikom razlikom i osvojili
prvenstvo svake godine otkad igram, a za to što sam bio jedan od najlošijih u klubu, i spor i bez
osobito dobre tehnike, cijelo sam vrijeme mislio da je prolazno, da sam zapravo dobar, da
zapravo znam sve što trebam znati jednako dobro kao i ostali, te da je samo pitanje vremena kad
će se to i pokazati. Mislio sam tako jer sam u mislima mogao zabiti gol iz svih mogućih i
nemogućih pozicija, kao John, i prešišati koga god je trebalo na boku, kao Hans Christian.
Trebalo je samo uskladiti praksu s mislima, ujednačiti ih, i bit će to to. Zašto se to onda ne bi
dogodilo za uvodne utakmice na stadionu, nije li to jednako izgledno kao i na treningu u Hoveu?
Nisam li nekoliko tjedana te jeseni svaki put bio sve bolji i bolji? Odjednom sam zaista mogao
prešišati jednoga za drugim.
Da, istina. Sve je bilo u glavi. I unatoč tome što još nisam pokazao ništa od onoga što sam
se nadao da ću moći, začudo sam i dalje imao sigurno mjesto u sredini terena. U rano proljeće
igrali smo prvu trening-utakmicu na šljunčanom terenu ispred nove tromovske sportske dvorane
iznad škole Roligheden, i kad su me izvadili s terena u drugome poluvremenu, oči su mi bile
pune suza dok sam izlazio s terena. Iako sam gledao u pod, trener je to primijetio i potrčao za
mnom kad sam krenuo prema svlačionici. Trebao sam ostati gledati ostatak utakmice, ali sam
dijelom bio toliko razočaran što sam zamijenjen da to nisam mogao, a dijelom nisam htio da itko
vidi da plačem, naravno.
“Što je bilo, Karl Ove?” rekao je.
“Ništa”, rekao sam.
“Je li to zato što sam te zamijenio? Svi moraju dobiti priliku, to ti je valjda jasno. To ne
znači da si izbačen iz ekipe. Uopće ne. To je samo za danas. Ovo je trening-utakmica.”
Nasmiješio sam se kroz suze.
“Nije ništa”, rekao sam. “Sve je u redu.”
“Sigurno?”
“Da”, rekao sam i osjetio kako suze ponovno naviru. “Dobro onda”, rekao je on.
Poslije sam pomislio da sam možda igrao jer se sažalio nada mnom i da to više neću
doživjeti. Nije to bila dobra pomisao, a istodobno je najvažnije bilo to da sam zapravo bio u
ekipi, unatoč svojim brojnim nedostacima.
***

Trenirali smo i igrali utakmice u Tjenni, terenu koji se nalazio u neposrednoj blizini
velikoga naselja u Brattekleivu, a većina mojih suigrača bila je odatle.
Ondje sam je neočekivano opet vidio.
Na početku mjeseca lipnja nebo je bilo plavo, bez i jednog oblačka. Igrali smo između
čunjeva postavljenih nasred jedne polovice terena, jer je oko golova i središnjega kruga trava već
bila ugažena, a donji sloj kvrgav, i premda je sunce bilo nisko i sjene drveća protezale se preko
terena, bilo je toliko vruće da mi je znoj tekao niz čelo i vrat dok sam trčao za loptom. Ptice su
pjevale na drveću s obiju dužih strana terena, galebovi su kriještali, pokoji bi automobil prozujao,
negdje u daljini jačalo je i slabjelo brujenje kosilice, a dolje kod provizornih baraka-svlačionica
čula se vriska i smijeh, skupina djece kupala se u smeđoj, toploj vodi Tjenne, sve to dok smo mi
uzdisali, dahtali i udarali loptu, što je tiho i muklo odjekivalo oko nas. Bio sam u najboljoj ekipi
te sezone, igrao sam s dječacima koji su bili godinu stariji od mene, a zbog datuma rođenja
sljedeće sam godine trebao, kao i sezonu prije, igrati s godinu mlađima od sebe. Bili smo prvi u
ligi s velikom prednošću i za jedan smo mjesec trebali ponovno na Norway Cup, ne bez nade da
ćemo dogurati do kraja i igrati u završnici u Ullevaalu. Imao sam bijele Umbrove hlačice, par
kopački Le Coq Sportif koje sam mazao kremom poslije svakoga treninga i još uvijek znao vrtjeti
po rukama i gledati s golemom srećom i ushićenjem.
Te večeri četiri su djevojčice skočile sa svojih bicikala kod kraćeg kraja terena, ostavile ih
ondje i otišle do stijene na dužoj strani, gdje su sjele i gledale nas, razgovarajući i smijući se.
Događalo se da nas tako dođu gledati djevojke, ali nju nikad prije nisam vidio. Jer bila je to ona,
bez imalo sumnje. Taj je put na sebi imala plave traperice i bijelu majicu kratkih rukava.
Ostatak treninga svijest da je ona ondje nije me napuštala. Sve što sam radio, radio sam za
nju. Kad smo završili, istegnuli smo se, među nas su bacili boce energetskoga napitka XL-i, sjeo
sam na travu tik ispred njih s Larsom i Hansom Christianom. Dobacivali su im uvrede, koje su
naišle na smijeh i povratno vrijeđanje.
“Poznajete ih?” rekao sam, najopreznije što sam mogao.
“Da”, rekao je Lars nezainteresirano.
“Idu s vama u razred?”
“Da. Kajsa i Sunnva. Druge dvije idu u HC-ov razred.” Onda se zvala ili Kajsa ili Sunnva.
Naslonio sam se s dlanovima na travi, škiljeći u zrake narančastoga sunca. Jedan je uronio
cijelu glavu u kantu vode uz aut-liniju. Uspravio se i zabacio glavu. Kapi vode formirale su
svjetlucavi luk u zraku na trenutak prije nego što su nestale. Prstima je poput grabiji prošao
objema rukama kroz mokru kosu.
“Jednu sam već vidio”, rekao sam. “Onu skroz desno. Kako se ona zove?”
“Kajsa?”
“Da, je l’ je?”
Lars me pogledao. Imao je kovrčavu kosu, pjegice i pomalo drzak izraz lica, no oči su mu
bile tople i uvijek sjajne.
“Susjedi smo”, rekao je. “Znam je otkad sam naučio hodati. Zanima te?”
“Ne-e”, rekao sam.
Lars me ukočenim prstom nekoliko puta ubo u prsa. “O da”, nasmijao se. “Da te
upoznam?”
“Upoznaš?” rekao sam, iznenada suhih usta. “Zar se ne zove to tako, ti koji sve znaš?”
“Da, naravno. Ne. Ne sad. Zapravo, ne uopće. Ne zanima me. Samo sam pitao. Čini mi se
da sam je negdje već vidio.”
“Kajsa je dobra”, rekao je Lars. Zatim je šapnuo: “Ima velike grudi.”
“Da”, rekao sam. Ne razmišljajući, okrenuo sam se i pogledao je. Lars se nasmijao i
ustao. Ona me pogledala.
 Pogledala me!
Ustao sam i ja pa pošao za Larsom prema svlačionicama. “Mogu dobiti malo?” rekao
sam.
Dobacio mi je bočicu XL-i, ja sam zabacio glavu i štrcnuo u grlo zelenkastu tekućinu kroz
dugačak, uzak plastični grlić. “Ideš s nama na kupanje?” rekao je on. “Ne, moram doma”, rekao
sam. “Možda će i Kajsa na kupanje”, rekao je.
“Ma da”, rekao sam. Pogledao me. Nemoćno sam odmahnuo glavom. Nasmiješio se. Iza
nas su se dovukli i drugi. U svlačionici sam presvukao samo majicu i cipele, odjenuo gornji dio
trenirke, stavio torbu na nosač na biciklu i vozio se starim makadamom kroz šumu, gdje je naglo
zahladjelo i gdje neko vrijeme nije sjalo sunce, i morao sam zatvoriti usta jer su ti tamniji i
sjenoviti dijelovi bili puni velikih rojeva kukaca. Na brijegu pokraj puta, koji je bio potpuno
ogoljen nakon požara prethodne godine, sjalo je sunce, a onda ga je posve nestalo kako su brda
postajala sve veća, i guste smreke stajale su poput zida s obiju strana puta. Bicikl je bio onaj isti
koji sam imao kao mali, DBS kombi, na kojem su i sjedalo i upravljač bili izvučeni do kraja,
zbog čega je izgledao kao kakav mutant biciklov prvi, neugledni odmak od bicikla. Pjevao sam
na sav glas dok sam velikom brzinom zaobilazio sve rupe i grbe, i povremeno proklizivao
stražnjim kotačem.
Skynd deg!
Dodiddilidodo
Skynd deg!
Dodiddilidodo
Skynd deg!
Dodiddilidodo
***

You come all flattarp he come

Groovin ut slowly he got
Juju eyeball he won
Holy roller he got
Here down to his knees
Got to be a joker he just do what he pleases
***

Skynd deg! Dodiddilidodo Skynd deg! Dodiddilidodo

Skynd deg! Dodiddilidodo
***

Bila je to prva pjesma s albuma Abbey Road, Come Together, koja je mojim ušima
zvučala tako. To jest, znao sam da ne pjevaju baš to - ali kakve je to imalo veze dok sam šibao
niz brijeg u šumi, potpuno preplavljen srećom? Dolje kod križanja s asfaltiranom cestom prikočio
sam i propustio auto, a onda opet ubrzao i vrtio pedale najbrže što sam mogao uz šljunčanu
uzbrdicu na suprotnoj strani. Progutao sam muhu-dvije i uzalud ih pokušao iskašljati, prešao
glavnu cestu na vrhu Speedmannsbakkena pa slijedio biciklističku stazu do Fine, gdje je ekipa
sjedila vani za stolovima, a ne kao zimi unutra u kafiću. Njihovi bicikli i mopedi bili su parkirani
malo dalje od njih. Nisam se više baš bojao ući jer je najgore što se moglo dogoditi bilo to da mi
neki od njih nešto dobaci, ali nisam ni to volio pa sam, kad sam prolazio uz njih, bio na suprotnoj
strani ceste. Te ih je večeri ondje bilo troje iz mojega razreda: osim Johna vidio sam i Tora i
Unni, pa Mariann iz paralelnoga razreda, bivšu curu. Nikoga nije bilo briga za mene, ako su me
uopće vidjeli.
Najbrži put do kuće biciklom bio je glavnom cestom, no ja sam ipak sišao s bicikla na
brijegu koji je vodio do staze i počeo ga gurati uzbrdo. Čim je drveće zatvorilo pogled na glavnu
cestu iza mene, krajolik je postao ruralan, a tu sam promjenu volio dovoljno da na nju utrošim
nekoliko minuta više.
Nakon toga bila je samo šuma, na vidiku nije bilo ni kuća ni ceste, posvuda je bilo drveće,
visoka razgranata listopadna stabla, posuta zelenim lišćem, puna ptičjega cvrkuta. Stazu, Što se
sastojala od utabane zemlje i pokoje stijene, na više je mjesta presijecalo veliko korijenje nalik na
prapovijesne životinje. Trava što je rasla uz korito potoka bila je gusta i bujna, u divljini unutra
ležala su srušena stabla glatkih debala i s puno raslinja između suhih, mrtvih grana, koja su ondje
bila otkad pamtim, a još iza bio je greben s panjevima među visokim vlatima trave i novim
drvećem što je niknulo. Hodajući tih prvih stotina metara staze, mogli ste zamisliti da je šuma
duboka, da, beskrajno duboka i puna tajni. To što se u jesen i zimu kroz grane vidjela dugačka
kosina ceste što je išla oko naselja i što se tada nazirao narančasti krov jedne od kuća, nije bilo
teško zanemariti. Problem nije toliko to što svijet ograničava maštu nego to što mašta ograničava
svijet. No taj se put nisam onamo došao igrati nego okružiti nečime što mi je drago, te da još
malo razbuktam osjećaj slobode što mi ga je Kajsin pogled pružio. Kajsa, zvala se Kajsa!
S biciklom što je poskakivao uza me vukao sam se uzbrdicama, blagom padinom, pa sam
ponovno sjeo na bicikl i izašao na cestu, tik ispod župnoga dvora. Pred Ketilovom kućom cesta je
bila puna djece koja su igrala nogomet. Njegov je otac u kratkim hlačama sjedio na terasi na
stolici za kampiranje, s trbuhom koji je virio ispod otkopčane košulje kratkih rukava. Malo dalje
od njega dimilo se s roštilja.
Ah, taj miris!
Na drugoj strani Tom je prao svoj auto. Imao je avijatičarske naočale i odrezane traperice
s dugačkim resama na bedrima, i ništa drugo osim toga. Prepoznao sam glazbu koja se orila kroz
otvorene prozore, s kojima je auto izgledao kao mala zdepasta muha, bio je to Dr. Hook. Onda
sam došao do brijega i vidio kanal što se pružao u daljini, plav iza zelenoga drveća, i bijele
plinske cisterne na drugoj strani. Od vjetra su mi zasuzile oči dok sam se vozio nizbrdo. Još jedno
društvo djece igralo je nogomet na cesti ispred naše kuće. Mariannein mlađi brat, mlađi brat
Geira Håkona, Bentein mlađi brat i mlađi brat Jana Atlea. Pozdravili su me, odzdravio sam im,
sišao s bicikla i odgurao ga uz prilaz, gdje su stajala dva auta. Veliki citroën Anne Mai i Dagnyin
2CV. Potpuno sam bio zaboravio da trebaju doći, i malko sam ustreptao od sreće kad sam ih
ugledao.
Sjedile su s mamom u dnevnoj sobi kad sam se popeo na kat. Mama je ispekla kolač,
ostalo ga je možda još trećina, i skuhala kavu. Sad su sjedile u oblaku dima i razgovarale.
Pozdravio sam ih, one su mene pitale kako sam, rekao sam da sam dobro i da sam bio na
nogometnom treningu; pitale su jesu li mi počeli praznici, odgovorio sam da jesu i da mi je super.
Anne Mai izvadila je vrećicu čokoladnih dražeja Freia M.
“Ili si sad već možda prestar za to?”
“Za M? Ne!” rekao sam. “Za njih nikad nisi prestar.”
Uzeo sam ih, okrenuo se da pođem u kuhinju kad je Anne Mai rekla:
“Što ti to, pobogu, piše na leđima? Trauma?” Nasmijala se.
“Nogometni klub mu se zove Trauma”, rekla je mama. “Trauma!” rekla je Dagny. Sad su
se sve tri smijale. “Što je tu tako čudno?” rekao sam.
“Mi radimo s tim, znaš. To je kad se dogodi nešto strašno. Tada čovjek doživi traumu.
Malo mi je bilo smiješno vidjeti to na tvojim leđima.”
 “Aha”, rekao sam. “Ali to ne znači to. To dolazi od Thruma, starog naziva Tromove. Iz
vikinških vremena, zapravo.”
I dalje su se smijale kad sam otišao u svoju sobu. Pustio sam The Specials na kasetofonu i
legao čitati dok su zadnje sunčeve zrake obasjavale zid s druge strane kreveta, a naselje se vani
polako stišavalo.
Kajsa mi je sljedećih tjedana bila stalno u mislima. Po glavi su mi se vrtjele dvije njezine
slike. Na jednoj se okrenula prema meni, sa svojom plavom kosom i plavim očima, u ružičastoj i
svjetloplavoj odjeći od 17. svibnja. Na drugoj leži gola preda mnom na livadi. Ovu drugu
zamišljao sam skoro svake večeri prije nego što bih zaspao. Pomisao na velike, bijele grudi s
ružičastim bradavicama izazivala je bol u meni. Ležao sam i migoljio se zamišljajući brojne
nejasne ali intenzivne stvari koje bih radio s njom. Prva slika u meni je budila nešto drugo, i u
druga doba dana: znao sam je načas zamisliti usred skoka sa stijene na otočiću dok sam se vrtio u
zraku nasuprot suncu, i tada bi se duboko u meni pobudio gotovo mahnit ushit, više ili manje u
istom trenutku kad su mi stopala uronila u površinu vode, i tijelo utonulo u plavozeleno more,
koje je ublažilo moj pad od nekoliko metara, a ja se u slapovima mjehurića i s okusom soli na
usnama polaganim kretnjama porinuo natrag prema površini, s titrajima sreće u grudima. Ili za
ručkom, dok sam skidao kožu s bakalara, naprimjer, ili žvakao zalogaj mesne štruce od iznutrica,
koja je imala neugodnu teksturu, prvo bi nabubrila i ispunila mi usta, no dok bih je žvakao, zubi
bi mi prolazili kroz masu koja je otpor pružala tek na samome kraju, kad se lijepila za zube - tada
mi se znala iznenada pojaviti njezina slika, i toliko je blještala da bi zasjenila sve ostalo oko
mene. No u stvarnosti je nisam viđao. Udaljenost između dvaju naselja bila je samo koji
kilometar zračne linije, ali socijalna je udaljenost bila veća, i nije se dala prevladati ni biciklom ni
autobusom. Kajsa je bila san, slika u mojoj glavi, zvijezda na nebu.
***

A onda se nešto dogodilo.

Igrali smo utakmicu na igralištu u Tjenni, proljetna je sezona upravo bila završila, no
utakmica je bila otkazana te ponovno zakazana, pa smo trčali po travi na vrućini, s uobičajenih
deset-petnaest gledatelja, kad sam krajičkom oka spazio tri osobe kako hodaju uz aut-liniju, i
odmah sam znao da je to ona. Ostatak utakmice jednako sam vremena proveo prateći gledatelje
na padini koliko i loptu.
Poslije utakmice do mene je došla jedna djevojčica.
“Trebam te malo”, rekla je.
“Da, reci”, rekao sam.
Nada, tako suluda da sam se morao nasmiješiti, planula je u meni. “Znaš li tko je Kajsa?”
rekla je.
Zacrvenio sam se i spustio pogled. “Da”, rekao sam.
“Trebam te nešto pitati u njezino ime”, rekla je. “Što si rekla?” rekao sam.
U meni se dizao val topline, kao da mi se prsa pune krvlju. “Kajsa pita hoćeš li biti s
njom”, rekla je. “Hoćeš li?”
“Da”, rekao sam.
“Super”, rekla je. “Onda ću joj to reći.”
Počela se udaljavati. “A gdje je ona?” rekao sam.
Okrenula se.
“Čeka kod svlačionice”, rekla je. “Vidimo se onda poslije?”
“Da”, rekao sam. “Može.”
Kad je otišla, nakratko sam gledao u pod.
 “Hvala ti, Bože”, rekao sam u sebi. Jer sad se to dogodilo. Sad smo Kajsa i ja zajedno! Je
li to istina?
Zar sam sad zaista s Kajsom? S Kajsom?
Omamljen, hodao sam uz aut-liniju. Jer odjednom mi je sinulo da sad imam i jedan velik
problem. Stajala je ondje i čekala me. Morao sam joj nešto reći, morali smo nešto raditi zajedno.
Kako će to izgledati?
Na putu prema svlačionici mogao sam se praviti da je nisam vidio ili joj se samo
nasmiješiti, jer sam se morao unutra presvući. No kad ponovno izađem...
Bila je blaga večer, zrak je mirisao na travu i čuo se ptičji pjev, pobijedili smo, i glasovi
koji su se čuli iz svlačionice bili su veseli i uzbuđeni. Kajsa je stajala na cesti tik ispred ulaza s
još dvjema djevojčicama. Pridržavala je bicikl i načas me pogledala kad sam pogledao prema
njoj. Nasmiješila se. I ja sam se njoj nasmiješio.
“Bok”, rekao sam. “Bok”, rekla je ona.
“Samo da se presvučem”, rekao sam. “Doći ću poslije.” Kimnula je.
U svlačionici u baraci presvukao sam se najsporije što sam mogao, grozničavo
pokušavajući smisliti kako da se dostojanstveno izvučem. Nije bilo govora da budem s njom
nepripremljen, to nikad ne bi upalilo. Trebalo je, dakle, pronaći uvjerljivu ispriku.
Zadaća? pomislio sam skidajući kostobran, koji je s unutrašnje strane bio sklizak od
znoja. Ne, to bi me prikazalo u lošem svjetlu.
Spremio sam kostobran u torbu pa skinuo drugi, gledajući u jezero kroz prozorčić.
Odmotao sam zavoj sa stopala i zarolao ga. Prvi su već izašli. John je rekao “Isuse, zar si toliko
glup?” Josteinu, koji ga je udario u lice golmanskim rukavicama. “Prestani, debilu”, viknuo je
John. Kajsa i ja smo zajedno, poželio sam reći, ali naravno da nisam. Ustao sam i navukao
svijetle traperice.
“Koje snobovske hlače”, rekao je Jostein.
“Ti imaš snobovske hlače”, rekao sam.
“Ove?” rekao je i pokazao prema svojim crno-crvenim prugastim hlačama.
“Da”, rekao sam.
“To su punkerske hlače, idiote”, rekao je.
“Nisu”, rekao sam. “Kupio si ih u Intermezzu, a to je snobovski dućan.”
“Je li mi i remen onda snobovski?” rekao je. “Nije”, rekao sam. “Remen je punkerski.”
“Dobro”, rekao je. “Ali tvoje hlače su svejedno snobovske.”
“Nisam ja nikakav vražji snob”, rekao sam. “Ali si sav femi”, oglasio se John. Femi? Što
je to značilo? “Ha-ha-ha!” smijao se Jostein. “Hajde, femi!”
“A ti, ti si tatin sinčić”, rekao sam. “Što ja mogu što mi tata ima puno para?” rekao je.
“Ništa”, rekao sam i povukao patentni zatvarač na plavo-bijeloj Puminoj trenirci.
“Ajde bok”, rekao sam.
“Ajde bok”, rekli su oni, a onda sam izašao ne smislivši ništa.
“Bok”, rekao sam i stao pred njih s rukama na upravljaču bicikla. “Bili ste odlični”, rekla
je Kajsa.
Imala je na sebi bijelu majicu kratkih rukava. Grudi su joj se ispupčile ispod nje. Levisice
501 s crvenim plastičnim remenom. Bijele čarape. Bijele Nikeove tenisice sa svijetlo plavim
znakom. Progutao sam slinu. “Stvarno?” rekao sam. Kimnula je. “Ideš s nama gore?”
“Zapravo danas nemam vremena.”
“Stvarno?”
“Da. Moram zapravo odmah ići.”
“O, šteta”, rekla je i pogledala me u oči. “A kamo ideš?”
 “Obećao sam tati da ću mu pomoći s nečime. Zida nekakav zid. Ali možemo se naći sutra,
ha?”
“Da.”
“Gdje?”
“Mogu doći do tebe poslije škole.”
“Znaš gdje živim?”
“Na Tybakkenu, zar ne?”
“Aha.”
Prebacio sam nogu preko bicikla. “Ajde bok, onda”, rekao sam. “Bok!” rekla je. “Vidimo
se sutra!”
Odvezao sam se, naizgled ležerno, a kad sam im nestao s vidika, podignuo sam se na
pedale, nagnuo se naprijed i počeo voziti kao luđak. Bilo je to potpuno fantastično i potpuno
zastrašujuće. Doći ću do tebe, rekla je. Znala je gdje živim, I htjela je biti sa mnom. I ne samo to.
Sad jesmo zajedno. Kajsa i ja smo zajedno! Ah, sve što sam htio na dohvat mi je ruci! Ali nekako
i nije. O čemu ću razgovarati s njom? Što bismo trebali raditi?
Kad sam pola sata poslije skrenuo na prilaz ispred kuće, mama je sjedila na terasi iza kuće
i čitala novine, sa šalicom kave na stoliću na rasklapanje pred sobom. Otišao sam k njoj i sjeo.
“Gdje je tata?” rekao sam.
“U ribolovu je”, rekla je. “Kako je prošla utakmica?”
“Dobro”, rekao sam. “Pobijedili smo.” Neko smo vrijeme šutjeli.
“Zar se nešto dogodilo?” rekla je. “Ne”, rekao sam. “Nešto te muči, onda?”
“Ne, zapravo ne”, rekao sam.
Nasmiješila mi se i nastavila čitati novine. Od Prestbakmovih se čuo radio. Pogledao sam
onamo. Martha je sjedila jednako kao i mama, na stolici na rasklapanje s otvorenim novinama
pred sobom. Odmah iza nje, uz kameni zidić prema šumi, Prestbakmo je stajao pognut nad
gredicom u povrtnjaku s motikom u ruci. Tada me neka kretnja na stazi navela da okrenem glavu
u tom smjeru. Bio je to Freddie, vidio sam odmah, bio je albino i njegovu kreč-bijelu kosu nije se
moglo promašiti. Išao je u četvrti razred i imao luk preko ramena.
Pogledao sam opet mamu.
“Zapravo, znaš li što znači femi, mama?” rekao sam. Spustila je novine. “Femi?” rekla je.
“Da.”
“Ne, zapravo ne znam. Ali mogla bi biti skraćenica za ‘feminiziran’ ili tako nešto.”
“Ženskast, dakle?”
“Da, tako je. Zašto pitaš? Netko te tako nazvao?”
“Ne. Nije. Samo sam to čuo danas poslije utakmice. Nekoga drugog su tako nazvali.
Samo to nisam nikad prije čuo.”
Pogledala me, vidio sam da je htjela nešto reći pa sam ustao.
“Dobro”, rekao sam. “Idem odnijeti opremu za trening unutra.”
Poslije večere otišao sam k Yngveu i ispričao mu što se dogodilo.
“Prohodao sam s Kajsom večeras”, rekao sam.
Digao je pogled s udžbenika koji su mu bili otvoreni na stolu i nasmiješio se.
“S Kajsom? Za nju nisam čuo. Tko je to?”
“Ide u Roligheden. Sedmi razred. Jako je lijepa.”
“Uopće ne sumnjam”, rekao je Yngve. “Čestitam.”
“Hvala”, rekao sam. “Samo imam jedan problem... Možda trebam savjet...”
“Da?”
“Ne znam... Pa, uopće je ne poznajem. Ne znam... što da radimo? Dolazi ovamo sutra,
dakle. Uopće ne znam ni što da kažem!”
“Bit će sve u redu”, rekao je Yngve. “Samo nemoj misliti na to i bit će u redu. Uvijek se
možete ljubiti!”
“Ha-ha.”
“Bit će u redu, Karl Ove. Opusti se.”
“Stvarno to misliš?”
“Naravno.”
“Dobro”, rekao sam. “Čime se ti to baviš?”
“Zadaćom. Kemija. A onda geografija.”
“Veselim se gimnaziji”, rekao sam. “Puno čitanja”, rekao je Yngve. “Da”, rekao sam.
“Ali ipak.”
Yngve se ponovno okrenuo knjizi, a ja sam se vratio u svoju sobu. Yngve je upravo bio
završio prvi razred gimnazije i, koliko sam shvatio, njega su zanimale društvene znanosti, ali je
tata htio da se posveti prirodnim znanostima, pa je tako i bilo. Bilo je to malo čudno jer je tata
studirao norveški i engleski.
Pustio sam McCartney II i legao na krevet razmišljati o tome što bih mogao reći i raditi
sljedeći dan. Svako toliko prošli bi me trnci. Kad samo pomislim da sam s njom! Možda i ona
upravo leži na svojem krevetu u svojoj sobi i razmišlja o meni? Možda je legla, možda na sebi
ima samo gaćice u krevetu? Legao sam na krevet i trljao se preponama o madrac pjevajući
Temporary Secretary i razmišljajući o svemu što me čeka.
***

Došla je sat nakon što smo ručali. Cijelo sam vrijeme odlazio do prozora koji su gledali na
cestu, spreman koliko sam mogao biti. Svejedno mi je bio šok kad sam je ugledao kako na biciklu
dolazi uz brijeg. Nekoliko sekundi nisam mogao pošteno disati. Kent Arne, Geir Hákon, Leif
Tore i Øyvind bili su vani, stajali su kod svojih bicikala, i kad su okrenuli glavu za njom,
preplavio me ponos. Ljepšu djevojku Tybakken nije vidio. A došla je k meni.
Obuo sam cipele, odjenuo jaknu i izašao.
Zaustavila se kod njih i razgovarala s njima.
Uzeo sam bicikl i gurao ga.
“Pitala je gdje živiš, Karl Ove!” rekao je Geir Håkon. “Ma da?” rekao sam mu. Pogledao
sam Kajsu u oči. “Bok”, rekao sam. “Našla si me?”
“Da, bez problema”, rekla je. “Nisam znala u kojoj si točno kući, ali...”
“Idemo?” rekao sam.
“Može”, rekla je.
Sjeo sam na bicikl. Ona je učinila isto.
“Bok!” rekao sam četvorici koji su ostali. Okrenuo sam se prema njoj. “Možemo se voziti
onamo.”
“Super”, rekla je.
Znao sam da gledaju za nama i da su ljubomorni na mene više nego inače. Kako mu je to
pošlo za rukom? razmišljali su. Gdje ju je upoznao? I kako li je samo uspio s njom prohodati?
Kad smo se uspeli dio puta uz brijeg, Kajsa je sišla s bicikla. I ja sam učinio isto. Vjetar je
puhnuo kroz šumu, lišće u našoj blizini zašuštalo je, a onda je utihnulo. Zvuk guma što se
kotrljaju po asfaltu. Nogavice hlača što se taru jedna o drugu. Lupkanje plutenih potpetica
njezinih sandala po cesti.
Malo sam pričekao da me dostigne. “Baš ti je lijepa jakna”, rekao sam. “Gdje si je
kupila?”
 “Hvala”, rekla je. “U Bajazzu u Kristiansandu.”
“Aha”, rekao sam.
Došli smo do križanja s Elgstienom. Grudi su joj se bibale, cijelo su mi vrijeme privlačile
pogled. Je li to primijetila?
“Možemo do dućana vidjeti ima li koga”, rekao sam. “Mm”, rekla je. Je li već požalila?
Bih li je sada trebao poljubiti? Bi li to bilo u redu?
Bili smo navrh brda i ja sam prebacio nogu preko sjedala bicikla. Pričekao sam da ona
stavi noge na pedale, a onda počeo pedalirati. Ponovno je puhnulo prema nama. Vozio sam držeći
se jednom rukom i napola se okrenuo prema njoj.
“Poznaješ Larsa?” rekao sam.
“Larsa, da”, rekla je. “Susjedi smo. I idemo u isti razred. Poznaješ ga? Da, naravno da
poznaješ. Pa igrate u istome klubu.”
“Da”, rekao sam. “Jesi gledala cijelu utakmicu sinoć?”
“Da. Odlični ste!”
Nisam ništa više rekao. Stavio sam drugu ruku na upravljač i vozio niz malu nizbrdicu
prema trgovini. Bila je zatvorena, a ispred nije bilo nikoga.
“Očito nema nikoga ovdje”, rekao sam. “Hoćeš da se vozimo prema tebi?”
“Možemo”, rekla je.
Odlučio sam je poljubiti ako mi se pruži i najmanja prilika. Barem je primiti za ruku.
Nešto se moralo dogoditi, pa sad smo par. Kajsa mi je cura!
No nikakva se prilika nije stvorila. Vozili smo se starim makadamom kroz šumu prema
Tjenni, koja je bila prazna, dalje u brda do njezine kuće i stali ispred nje. Usput nismo razmijenili
puno rečenica, ali ipak dovoljno da ne bude katastrofa.
“Mama i tata su mi doma”, rekla je. “Pa ne možeš sa mnom unutra.”
Je li to značilo da ću moći kad ih ne bude kod kuće?
“Dobro”, rekao sam. “Ali već postaje kasno. Možda da krenem kući.”
“Da, dosta si daleko!” rekla je.
“Vidimo se sutra?” rekao sam.
“Ne mogu”, rekla je. “Idemo na izlet čamcem.”
“Onda u četvrtak?”
“Da. Dođeš ovamo?”
“Može.”
Cijelo su vrijeme između nas bili bicikli. Nisam se mogao nagnuti i poljubiti je. A možda
to ne bi ni htjela, ravno ispred svoje kuće. Sjeo sam na bicikl.
“Idem ja onda”, rekao sam. “Ajde bok!”
“Bok”, rekla je.
A onda sam se odvezao najbrže što sam mogao.
***

Ne, nije bilo tako loše. Nisam dogurao daleko, ali ništa nije bilo ni uništeno. Razumio sam
da se ne može nastaviti na isti način, ne možemo samo razgovarati, tako bi sve samo zamrlo.
Morao sam je poljubiti, morali smo postati par zaozbiljno. Ali kako doći do toga? Ljubio sam se s
Mariann, ali do nje mi nije bilo puno stalo pa nije bilo problema, samo sam je zagrlio, privinuo
uza se i poljubio. Samo sam je primio za ruku kad smo hodali zajedno. Ali to s Kajsom nisam
mogao, nisam je mogao samo tako zagrliti, iz vedra neba - što ako ona to ne želi? Što ako ne
uspijem? Moralo se dogoditi i moralo se dogoditi već sljedeći put, to je bar bilo sigurno. I to na
prikladnome mjestu, negdje gdje nas nitko neće vidjeti.
 Hvala Bogu na izletu čamcem! Dao mi je dva cijela dana za planiranje.
Malo prije nego što sam zaspao sjetio sam se da u četvrtak imamo trening. To je značilo
da je moram nazvati i javiti joj. Cijeli sam sljedeći dan strepio pred tim. Telefon nam je stajao u
hodniku, svi su mogli čuti što se ondje govori ako ne zatvorim klizna vrata, ali to bi sigurno
pobudilo njihovu znatiželju, pa bi najbolje bilo nazvati iz govornice. Jedna je bila na autobusnoj
postaji ispred Fine pa sam se, najkasnije što sam mogao, odvezao onamo biciklom, dakle malo
poslije osam. Kad se nije događalo ništa posebno, morao sam doći kući do pola devet, jer sam
radnim danima u pola deset morao u krevet; to je pravilo i dalje bilo nesalomljivo, iako su svi
koje sam poznao ostajali budni puno duže.
Parkirao sam bicikl i potražio njihov broj u telefonskom imeniku. Vrtio sam po glavi što
ću reći.
Brzo sam utipkao cijeli broj, osim zadnje znamenke. Pričekao sam nekoliko sekundi i
pokušao mirno disati, pa pritisnuo zadnju znamenku.
“Stan Pedersen”, rekao je ženski glas.
“Mogu li dobiti Kajsu?” rekao sam žurno.
“Tko je treba?”
“Karl Ove”, rekao sam.
“Samo malo.”
Uslijedila je tišina. Čuo sam korake kako se udaljavaju, glasove. Autobus je stigao niz
brijeg i polako stao na stajalište. Pritisnuo sam slušalicu bliže uhu.
“Halo?” rekla je Kajsa.
“Kajsa, ti si?” rekao sam.
“Da”, rekla je.
“Ovdje Karl Ove”, rekao sam. “Pa čujem!” rekla je. “Bok”, rekao sam. “Bok”, rekla je.
“Sutra imam trening”, rekao sam. “Pa ne mogu doći do tebe kako smo se dogovorili.
“Onda ću ja doći dolje. To je u Tjenni, zar ne?”
“Da.”
Tišina.
“Je li bilo dobro?” rekao sam. “Što?”
“Na izletu? Je li bilo dobro?”
“Da.”
Tišina.
“Vidimo se onda sutra!” rekao sam.
“Da. Bok”, rekla je.
“Bok.”
Spustio sam slušalicu i sreo pogled jednoga staroga učitelja u četrdesetima koji je radio s
tatom; sjedio je u autobusu i odvratio pogled čim sam ga spazio. Otvorio sam prašna vrata i
izašao. Zrak je vani bio vruć i pun ispušnih plinova autobusa koji je brujio. Ispred Fine sjedila je
obitelj s dvoje djece i jela sladoled. Upravo kad sam prolazio mimo njih, na vrata je izašao John.
Imao je kacigu u ruci. Gol do pasa, s klompama na nogama.
“Bok, Karl Ove!” viknuo je.
“Bok”, otpozdravio sam.
Stavio je kacigu, crnu s crnim vizirom, i sjeo iza nekoga na motor. Vozač ga je upalio
dvama naglim trzajima stopalom. Odmah potom odzujili su uz brijeg iza mene. Čelo mi je bilo
mokro od znoja. Prošao sam rukom kroz kosu. I ruka mi je bila znojna. No kosa je bila dobra;
oprao sam je večer prije da bude savršena za sutradan kad se nalazim s Kajsom, Na autobusnoj
postaji navrh brijega ispred B-Maxa zaustavio sam se. Spustio sam nogu na rubnjak.
 Odjednom sam znao kako ću to izvesti.
Jer samo nekoliko tjedana prije bio sam ovdje s cijelim društvom, koje se okupilo oko
Tora. On je bio napravio svoj vlastiti bicikl, sa sjedalom od motocikla i s novim, golemim
kotačem s motocikla naprijed. Pravio se važan s njime, vozio se na jednom kotaču, naprijed i
natrag, hračkao na asfalt. S nama je bila i Merethe, njegova cura. Ja sam slučajno bio ondje. Dag
Magne i ja naletjeli smo na njih, i ostali. Tor se odvezao do Merethe i poljubio je. Onda je
izvadio sat iz unutrašnjega džepa, imao ga je na lancu, pogledao na nj i rekao: “Hoćemo vidjeti
koliko dugo se možemo ljubiti?” Merethe je kimnula, a onda su se nagnuli jedno prema drugome
i počeli ljubiti. Vidjelo se kako im jezici rade u ustima. Ona je imala zatvorene oči i grlila ga. On
je stajao s rukama u džepovima i imao otvorene oči. Svi su ih gledali. Nakon deset minuta dignuo
je sat u zrak i uspravio se. Obrisao je usta nadlanicom. “Deset minuta”, rekao je.
Tako je to trebalo izvesti. Izvadit ću sat i pitati je hoćemo li vidjeti koliko se dugo
možemo ljubiti. A onda to jednostavno treba napraviti.
Odgurnuo sam se nogom i vozio prema Holtetu. Trebalo je samo naći prikladno mjesto. U
šumi, naravno, ali gdje? Gore kod nje? Ne, to mi je nepoznato. Treba to biti ovdje negdje u
blizini.
Možda ne odmah kod nas.
Ipak ćemo se naći kod nje.
Pa naravno. O, da. U šumi kod staze od Fine. Pod listopadnim drvećem. Tlo je meko
ondje. I svjetlo tako lijepo pada kroz krošnje.
***

Da ne dođem prvi na trening sljedećeg poslijepodneva, gurao sam bicikl uza sve uzbrdice,
što nije puno pomoglo jer kad sam ugledao igralište pred sobom, bilo je potpuno prazno, s
uključenim prskalicama što su šumjele, škljocale i rasprskavale vodu svaka u svojem ritmu.
Christian i Hans Christian sjedili su na ogradi kod ulaza i žmirkali na suncu.
“Nitko nema loptu?” rekao sam.
Odmahnuli su glavom.
“Je li istina da ste ti i Kajsa zajedno?” rekao je Christian. “Je”, rekao sam i ugriznuo se za
usnu da se ne nasmiješim. “Zgodna je ona”, rekao je.
Christian nikad nije bio s curom, nije bio taj tip. No na Norway Cupu ljeto prije kupio je
erotski časopis na kiosku ispred škole one večeri kad smo došli. Na njegovu nesreću, njegov otac,
koji je trenirao klince, uhvatio ga je kako leži u vreći za spavanje i kao hipnotiziran bulji u slike.
Morao je pred svima iz kluba baciti časopis i moliti oca za ispriku.
“Da-a”, rekao sam.
Odmah nakon toga došao je Øyvind s loptama i ključevima pa smo istrčali između
prskalica do daljega gola po kojem smo počeli pucati dok je Øyvind isključivao vodu i micao
prskalice s terena. Kad su došli svi, trčali smo nekoliko krugova oko terena, zagrijali se i odradili
neke vježbe prije nego što smo zaigrali sedmorica protiv sedmorice poprečno na jednoj polovici
terena. Kajsa je došla tek pred kraj, s još tri djevojčice s kojima je već prije dolazila. Mahnula mi
je i ja sam mahnuo njoj.
“Koncentriraj se, Karl Ove!” viknuo je Øyvind. “Prvo trening, onda cure!”
Poslije treninga uronio sam glavu u kantu vode na aut-liniji i pokušao se praviti da nije
ništa. No nije to bilo lako; činjenica da ona sjedi gore, i to ne samo ona nego i njezine prijateljice,
cijelo mi je vrijeme gorjela u svijesti. Onda je sišla.
“Ideš se presvući?” rekla je. Kimnuo sam.
“Idem s tobom. Moram ti nešto reći poslije.” Reći? Zar već želi prekinuti?
 Pošao sam. Pružila je ruku. Lagano je dotakla moju. Je li to bilo slučajno? Ili sam je
mogao primiti? Pogledao sam je. Nasmiješila mi se. Žurno sam je uhvatio za ruku.
Netko iza nas je zazviždao. Okrenuo sam se. Bili su to Lars i John. Zakolutali su očima.
Nasmiješio sam se. Ona mi je lagano stisnula ruku.
Nikad mi hod preko igrališta nije tako dugo trajao kao te večeri. Držati je za ruku bilo je
gotovo nepodnošljivo; cijelo sam vrijeme osjećao potrebu povući ruku i prekinuti tu neizdrživu
sreću.
“Požuri se”, rekla je kad smo stigli.
“Budem”, rekao sam.
Unutra na klupi naslonio sam glavu na zid. Srce mi je lupalo i lupalo. Onda sam se
sabrao, odjenuo se i žurno izašao. Stajale su kod svojih bicikala na cesti ispod igrališta. Otišao
sam do njih i stao pokraj Kajse. Izgledala je sretno. Maknula je uvojak s lica svojom malom
rukom. Na noktima je imala gotovo proziran ružičasti lak. Njezine su prijateljice sjele na bicikl i,
kao na neki znak, odvezle se.
“Bit ću sama doma u subotu”, rekla je. “Rekla sam mami da mi dolazi Sunnva. Napravit
će nam pizzu i kupiti kolu. Ali Sunnva ne dolazi. Hoćeš ti?”
Progutao sam knedlu.
“Hoću”, rekao sam.
Neki drugi dečki iz kluba dovikivali su nam iz barake. Kajsa je stajala s jednom rukom na
upravljaču, a drugom uz bok. “Idemo?” rekao sam. “Može”, rekla je. “Dolje?” rekao sam.
Kimnula je pa smo sjeli na bicikle. Vozili smo se po sjenovitom makadamu, ja naprijed,
Kajsa odmah iza mene. Navrh dugačke uzbrdice malo sam usporio da možemo voziti rame uz
rame. Sunce je obasjavalo brežuljak na drugoj strani. Mušice što su se rojile u zraku sličile su
šljokicama koje je netko razasuo po zraku. Na pola puta niz brijeg stari je šumski put skretao
desno; odjednom sam pomislio da možda vodi na neko zgodno mjesto, i s vjetrom u kosi viknuo
sam Kajsi da skrećemo, ona je kimnula, skrenuli smo i vozili uzbrdo možda deset metara prije
nego što smo potpuno izgubili brzinu i sišli s bicikla. Ona nije ništa govorila, ja nisam ništa
govorio, samo smo išli travnatim putem po kojem je ponegdje ležala kora i komadi drveta. Kad
smo došli do vrha i vidjeli dalje, zaključio sam da neće ići, tlo je bilo puno panjeva, a ondje gdje
su panjevi prestajali, smreke su rasle gusto kao da su zid.
“Ne”, rekao sam. “Ovo nije dobro mjesto. Idemo dalje.”
Kajsa je i dalje šutjela, samo je sjela na bicikl kad i ja i vratili smo se niz brijeg, ona
stojeći na pedalama i brižnija s kočnicom nego ja.
Ne, staza iznad Fine će poslužiti.
Ta me pomisao ispunila valom straha. Kao da sam stao previsoko na stijeni i gledao
prema površini vode, znajući da mogu ili prkositi strahu i skočiti ili kukavički odustati.
Je li znala što će se dogoditi?
Krišom sam je pogledao.
Oh, kako su joj se grudi uzdizale.
Oh, oh, oh.
No lice joj je bilo ozbiljno. Što je to značilo?
Sišli smo s bicikla i pošli uzbrdicom prema glavnoj cesti, dubokim hladom listopadnog
drveća čije su se krošnje pružale iznad nas. Nismo progovorili ni riječ od Tjenne. Ako sad nešto
kažem, trebalo je biti važno, ne neka sitnica.
Hlače su joj bile pamučne, pastelno zelene i vezale se uzicom u struku. Bile su komotne
na bedrima, ali napetije na preponama i stražnjici. Gore je imala majicu kratkih rukava i preko
tanku vestu, bijelu s primjesom žute. Na stopalima je imala sandale. Nokti na nogama bili su
lakirani istom bojom kao i na rukama. Na jednom je gležnju imala lančić.
Izgledala je fantastično.
Kad smo izbili na glavnu cestu i samo nas je jedna dugačka nizbrdica i jedna dugačka
uzbrdica dijelila od onoga što se trebalo dogoditi, najviše od svega htio sam se odvesti što dalje
od nje. Samo voziti i nestati iz njezina života. A ako učinim to, nema razloga da na tome stanem.
Ne, mogao sam se odvesti i od kuće - od Tybakkena, Tromøye,
Aust-Agdera, Norveške, Europe... sve sam to mogao ostaviti za sobom. Zvali bi me
Biciklirajući Holandez. Za vijeke vjekova osuđen voziti bicikl oko svijeta, sa svjetlom s
upravljača koje sablasno osvjetljuje seoske ceste.
“Kamo uopće idemo?” rekla je dok smo zujali niz padinu.
“Znam jedno lijepo mjesto”, rekao sam. “Nije daleko.”
Na to nije ništa rekla. Prošli smo pokraj Fine, pokazao sam joj brežuljak između drveća,
ona je opet sišla čim je postalo strmo. Čelo joj se sjajilo pod tankim slojem znoja. Prošli smo
pokraj stare bijele kuće i staroga crvenoga štaglja. Nebo je bilo vedro i modro. Sunce je nijemo
žarilo nad brijegom na zapadu. Obasjavalo je lišće pred nama, koje je intenzivno blještalo.
Zrakom se orio ptičji pjev. Jedva sam se suzdržavao da ne povratim. Kročili smo na stazu. Svjetlo
se prosijavalo kroz krošnje upravo onako kako sam to zamišljao. Lomilo se slično kao i pod
vodom. Stupovi svjetla padali su ukoso prema tlu. Stao sam.
“Možemo ovdje ostaviti bicikle”, rekao sam.
To smo i učinili. Izbacili smo svaki svoju nožicu i na njih naslonili bicikle. Pošao sam
dublje u šumu. Ona je išla za mnom. Tražio sam prikladno mjesto gdje bismo mogli leći. Travu
ili mahovinu. Koraci su nam zvučali neprirodno glasno. Nisam je se usudio pogledati. No bila je
odmah iza mene. Ondje. Ondje će biti lijepo.
“Možemo ovdje leći”, rekao sam. Nisam je pogledao kad sam sjeo. Oklijevajući je sjela
pokraj mene. Zavukao sam ruku u džep i pronašao sat. Pokazao sam joj ga na dlanu.
“Hoćemo li štopati koliko se dugo možemo ljubiti?” rekao sam.
“Što?” rekla je.
“Imam sat”, rekao sam. “Tor je uspio deset minuta. Mi ćemo duže od toga.”
Stavio sam sat na tlo, bilo je 19.42, upamtio sam, stavio joj ruke na ramena, nagnuo je
unatrag i stavio usne na njezine. Dok smo ležali na tlu, gurnuo sam joj jezik u usta, gdje je sreo
njezin, šiljast i mek poput životinjice, pa počeo rotirati jezikom unutra. Ruke sam stavio uz tijelo,
nisam je dodirivao ničime osim ustima i jezikom. Tijela su nam bila poput dviju barki nasukanih
ondje pod krošnjama. Usredotočio sam se na to da mi jezik kruži uz što manje otpora, dok je u
meni cijelo vrijeme plamtjela pomisao na njezine grudi što su sad bile tako blizu, njezina bedra
što su sad bila tako blizu, i na ono između njezinih bedara, ispod hlača, ispod gaćica. No nisam je
se usudio dotaknuti. Ležala je zatvorenih očiju i rotirala jezik oko mojega, ja sam imao otvorene
oči, rukom pokušao napipati sat, pronašao ga i privukao tako da ga vidim. Prošle su tri minute.
Malo sline curilo joj je iz kuta usta. Malo se migoljila. Pritisnuo sam prepone na pod, kružeći i
kružeći jezikom. Nije bilo onako dobro kako sam očekivao, zapravo je bilo dosta naporno. Suho
lišće zašuškalo joj je pod glavom kad ju je pomaknula. Usta su nam bila puna guste sline. Sad je
prošlo sedam minuta. Još četiri, dakle. Mmm, rekla je, ali to nije bio zvuk pun užitka, nešto nije
bilo u redu, malo se pomaknula, ali nisam je puštao, pomaknuo sam glavu za njom. i dalje
rotirajući jezikom. Otvorila je oči, ali nije gledala mene nego ravno u nebo nad nama. Devet
minuta. Bolio me korijen jezika. Iz kutova usta stalno je curila nova slina. Moj aparatić za zube
povremeno bi se naslonio na njezine zube. Zapravo nismo trebali nastaviti dulje od deset minuta i
jedne sekunde da bismo pobijedili Tora. A to je bilo sad. Pobijedili smo ga. No mogli smo ga
nadmoćno poraziti. Petnaest minuta, toliko je trebalo. Samo još pet. No jezik me bolio, kao da je
rastao u ustima, i slina, koja se nije toliko primjećivala kad je bila topla, ostavljala je gadan
osjećaj dok je ohlađena tekla niz bradu. Dvanaest minuta. Možda je to dovoljno? Je li sad
dovoljno? Nc, još malo. Još malo, još malo.
Točno tri minute do osam povukao sam glavu. Ona je ustala i obrisala rukom usta ne
pogledavši me.
“Uspjeli smo petnaest minuta!” rekao sam i ustao. “Pobijedili smo ga za pet minuta!”
Bicikli su nam blještali malo dalje uz stazu. Pošli smo prema njima. Ona je mela lišće i
grančice s hlača i pulovera.
“Čekaj malo”, rekao sam. “Imaš nešto i na leđima.”
Stala je i ja sam joj skinuo smeće koje se uplelo u pletivo pulovera.
“Eto”, rekao sam.
“Moram uskoro doma”, rekla je kad smo stigli do bicikala. “I ja”, rekao sam i pokazao
uzbrdo. “Tu ide prečac kroz šumu.”
“Bok”, rekla je, sjela na bicikl i odvezla se neravnom stazom. “Bok”, rekao sam, stavio
ruke na upravljač i počeo hodati uzbrdo.
***

Te sam večeri ležao i maštao o njezinim grudima, mliječno bijelima i velikima, i o svemu
što smo mogli raditi ondje na tlu u šumi, sve dok nisam zaspao. Morao sam je nazvati jer se
nismo dogovorili kad da dođem k njoj u subotu, no odgađao sam to cijeli sljedeći dan i dio same
subote, dok više nije bilo izlaza, pa sam u dva sjeo na bicikl i opet se odvezao do telefonske
govornice. Imao sam još jedan problem: naime, morao sam biti kod kuće u pola devet, što je bilo
posve nespojivo sa životom koji sam sada vodio. Nisam mogao otići od nje u osam jer moram u
krevet - što bi mislila o meni? Mami sam natuknuo da imam nešto važno te večeri i pitao je li
moguće da dođem kući u pola deset ili čak u deset. Htjela je znati što ću raditi, rekao sam da joj
ne mogu reći. Ako ne možeš reći, ne smiješ ostati, rekla je tad. Moramo znati gdje si i što radiš.
Onda ti možda dopustim. Razumiješ, zar ne? Da, razumio sam, i odlučio sam se izložiti i ispričati
joj za Kajsu. Ali prvo sam se morao čuti s njom.
Nebo je bilo oblačno i sivo, prigušeni oblaci kao da su isisali boje iz prirode. Cesta je bila
siva, kamenje u jarku bilo je sivo, čak je i zeleno lišće na drveću bilo prošarano prigušenom
sivom bojom. Nestalo je i vrućine od prethodnih dana. Nije bilo hladno, možda
šesnaest-sedamnaest stupnjeva, ali dovoljno da zakopčam jaknu do grla dok sam se vozio niz
brijeg. Napuhala se kao mali balon pod pritiskom vjetra. Dva su autobusa stajala na stajalištu,
koje je zapravo bilo svojevrstan mini-kolodvor, ponekad su autobusi ostajali ovdje parkirani
cijele noći. Sad su stajali s upaljenim motorima, spremni otići svaki u svojem smjeru, jedan
dublje na otok, drugi prema gradu, i dva su se vozača parkirala tako da mogu razgovarati kroz
otvorene prozore. Ostavio sam bicikl odmah iza zelene konstrukcije od fiberglasa nalik na šešir.
Ondje je prolazio potok, između granja i grmlja i hrpe smeća, uglavnom omota čokolade,
vjerojatno iz Fine: Caramello, Hobby, Nero, Bravo, koliko sam vidio, i jedan plavi omot žvakaćih
guma Hubba Bubba, ali bilo je i sjajnih boca bez etikete, nešto novina i jedna kartonska kutija
puna nekakva smeća. Izvadio sam kovanice iz džepa, otišao u govornicu i stavio ih na automat.
Utipkao sam broj iz imenika dok su mi kroz glavu prolazili vicevi. Nazove plavuša vatrogasce jer
joj gori stan. Vatrogasac je pita: “Gospodo, a kako da dođemo do vas?”
“Pa onim svojim velikim crvenim autom!” Pa: Pero dolazi u knjižnicu, sav zlovoljan i
kaže knjižničarki: “Vraćam vam ovu knjigu. Baš je loša: previše likova, a nigdje radnje.”
“A vi ste nam, dakle, uzeli telefonski imenik!” S kažiprstom ispod broja i slušalicom u
ruci dugo sam stajao i gledao kroz staklo zamućeno prašinom, ne registrirajući to u što sam
gledao, dok nisam skupio hrabrost, stavio slušalicu na uho, ubacio kovanice i utipkao broj.
“Halo?” rekao je glas.
Bila je to Kajsa!
“Bok”, rekao sam. “Ovdje Karl Ove. Kajsa, ti si?”
“Da”, rekla je. “Bok.”
“Zaboravili smo se dogovoriti kad da dođem”, rekao sam. “Odgovara ti neko određeno
vrijeme, ili...? Meni je svejedno.”
“Ovaj”, rekla je. “Zapravo, to otpada.”
“Otpada”, rekao sam. “Ti ne možeš? Zar ti roditelji ipak ne idu van?”
“Nije stvar u tome”, rekla je. “Nego... ovaj... hm... ne mogu... pa, biti više s tobom.”
Molim?
Zar prekida sa mnom?
Ali... Bili smo zajedno samo pet dana!
“Halo?” rekla je.
“Gotovo je?” rekao sam.
“Da”, rekla je. “Gotovo je.”
Nisam rekao ništa. Čuo sam njezino disanje na drugom kraju linije. Suze su mi tekle niz
obraze. Prošlo je dosta vremena. “Ajde bok, onda”, rekla je odjednom.
“Ajde bok”, rekao sam, spustio slušalicu i izašao na autobusno stajalište. Oči su mi bile
pune suza. Obrisao sam ih nadlanicom, šmrcnuo, sjeo na bicikl i počeo voziti. Jedva sam vidio
put pred sobom. Zašto je to napravila? Zašto? Upravo sad kad je postalo dobro? Upravo na dan
kad smo trebali biti sami kod nje? Sviđao sam joj se prije nekoliko dana. Zašto joj se onda sad
odjednom ne sviđam? Zato što nismo puno razgovarali?
A tako je lijepa. Tako nevjerojatno lijepa.
Kvragu sve.
Jebem ti sve.
U kurac krasni.
Kad sam došao do B-Maxa, obrisao sam suze u rukave jakne, bila je subota tik prije
zatvaranja, parkiralište je bilo puno automobila, ljudi s vrećicama i djece, gomile djece. Ali ako
vide suze, bi li se moglo činiti da su od vjetra? Ta vozio sam bicikl.
Vozio sam uz mali brijeg prije ravnoga dijela. Potpuno prazan, neutralan prostor stvorio
se u meni, moglo je proći i po deset sekundi a da ne pomislim baš ništa, da ne znam da uopće
postojim, a onda bih iznenada vidio Kajsu - gotovo je! - pa bih počeo jecati i ne bih mogao
prestati.
Zaključao sam bicikl i ostavio ga u dvorištu ispred kuće, stao čim sam ušao u kuću kako
bih locirao ostale, najradije ne bih nikoga sreo, i kad je zvučalo kao da je zrak čist, popeo sam se
stubama i ušao u kupaonicu, gdje sam se dobro umio, a onda otišao u svoju sobu i sjeo na krevet.
Nakon nekog vremena ustao sam i otišao k Yngveu. Sjedio je na krevetu i svirao gitaru,
pogledao me kad sam ušao. “Što je bilo? Plakao si?” rekao je. “Je li Kajsa? Prekinula je s
tobom?” Kimnuo sam i opet briznuo u plač.
“Ali Karl Ove,” rekao je, “brzo će proći. Čeka te još puno cura. Sve je puno cura! Trebaš
je jednostavno zaboraviti. Nije to tako strašno.”
“Je, strašno je”, rekao sam. “Bili smo zajedno samo pet dana. I tako je lijepa. Samo s
njom želim biti. Ni s kojom drugom. I to baš danas. Kad smo trebali biti sami kod nje.”
“Samo malo”, rekao je i ustao. “Pustit ću ti jednu pjesmu. Možda pomogne.”
“Kakvu pjesmu?” rekao sam i sjeo na stolicu.
“Čekaj malo”, rekao je i pretraživao hrpu singlica što su stajale na polici. “Ovu”, rekao je
i pokazao mi singlicu The Aller Vasrste! Ingen vei tilbake.
“A, tu.”
“Slušaj tekst”, rekao je i istresao ploču na dlan, stavio je na gramofon, podignuo iglu i
pomaknuo je do prvog utora kad se ploča već počela okretati. Nakon sekunde struganja, počeli su
pumpajući, energični bubnjevi, zatim bas, gitara i klavijature s ostatkom pratnje, a onda prodoran,
nevjerojatno zarazan gitarski rif pa glas pjevača koji je pjevao na stavangerskom narječju:
Ne pretjerujem kad kažem da sam znao
Da naša veza nije kao prije
Pa si to pokušala zadržati za sebe
Sve dok kondom osjećaja nije pukao
Planovi i perspektive za vječnost
Uništeni u minuti
Zagrlila si me, ja sam ti htio pružiti još malo
No tad je već sve bilo zabranjeno
“Slušaj sad!” rekao je Yngve. Sve prolazi - sve mora završiti Legneš i zaspiš, probudiš se
u nečem novom Sad više nema povratka, nema se na čemu zahvatiti Nema se o čemu pričati,
obuci kaput i idi
***

“Da”, rekao sam.

Bili smo centimetar od čiste banalnosti
Čuo sam što govorim i izgubio živce
Napili smo se i postali sentimentalni
Ali razgovor je svejedno bio zaražen
Slomila si mi srce i prenijela triper
Još nisam gotov s turom penicilina
Zašto moramo glavom u isti stari zid
Kad vidimo da nismo zainteresirani
***

Sve prolazi - sve mora završiti

Legneš i zaspiš, probudiš se u nečem novom
Sad više nema povratka, nema se na čemu zahvaliti
Nema se o čemu pričati, obuci kaput i idi
***

“Sve prolazi”, rekao je Yngve kad je pjesma završila i igla se automatizmom vratila u
svoju rupicu. “Sve mora završiti. Legneš i zaspiš i probudiš se u nečem novom.”
“Razumijem Što misliš”, rekao sam.
“Je li pomoglo?”
“Da, malo. Pustiš je još jedanput?”
***

Na svu sreću, mama i tata nisu primijetili da sam plakao dok smo ručali. Poslije sam
izašao, bio sam previše rastresen da bih bio u kući, a kako je cesta bila prazna i oni koje sam
najbolje poznavao na praznicima, odvukao sam se do pontonskih molova. Ondje je bilo cijelo
društvo, okupljeno oko Jornova čamca, koji je nabavio te godine. Mnogi su u proljeće dobili
čamac, i Geir Håkon i Kent Arne su ga imali, prvi GH 10, a drugi With Dromedille, također
trometarski, oba s Yamahinim motorom od pet konjskih snaga. Otišao sam do njih.
“Evo nam i femija”, rekao je Jorn kad sam stao.
Opet ta riječ.
Nasmijali su se pa sam shvatio da nije bilo dobronamjerno. “Bok”, rekao sam.
Jorn je pokrenuo motor potegnuvši uzicu nekoliko puta. “Dođi ovamo, Karl Ove”, rekao
je. “Ne”, rekao sam. “Ne bih rekao.”
“Pokazat ću ti nešto”, rekao je i pogledao svojega mlađeg brata. “Kreni natraške kad ti
kažem.”
“Ajde dođi”, rekao je i pomaknuo se na pramac.
Oklijevajući sam se približio. Kad sam stao na rub mola, odjednom mi je obgrlio noge.
“Natrag!” rekao je bratu.
Čamac je krenuo unatrag, ja sam čučnuo, on mi je povukao noge, pao sam i onda me
povuklo preko ruba jer mi Jorn nije pustio noge, a čamac nije prestao ići unatrag. Uhvatio sam
rub prstima i čvrsto se držao. Mlađi je brat ubrzao, motor je zarežao, a ja sam visio s nogama na
čamcu, tijelom iznad vode i rukama na molu. Viknuo sam im da prestanu. Počeo sam plakati.
Ostali koji su ondje stajali mirno su gledali što se događa, s osmijehom.
“Dosta je!” viknuo je Jorn.
Cijeli taj događaj trajao je možda minutu. Brat je dovezao čamac malo naprijed, Jorn mi
je pustio noge i ja sam se plačući brže-bolje uspentrao na mol. Suze nisu stale dok nisam bio gore
kod stijene, gdje sam malo sjeo, na tom ustajalom vrućem zraku koji je bio zasićen mirisima
suncem ugrijana kamena, suhe trave i divljeg cvijeća.
Pitao sam se bih li trebao nazvati Kajsu i pitati je zašto je prekinula sa mnom pa da
naučim za sljedeći put, no to je bilo prezamršeno, mogao sam zamisliti kako bi to zvučalo,
njezino oklijevanje i moje zamuckivanje, jer što, gotovo je, ne želi biti sa mnom, kratko i jasno.
Još uvijek slab i drhtav, ustao sam i pošao kući. Dugo sam se umivao hladnom vodom u
kupaonici, navukao zavjesu na prozor, nisam htio da išta izvana uđe, pustio Motòrheadovu Ace of
Spades, ali bilo je to pogrešno pa sam izvadio i stavio novi solo-album Paula McCartneya i
započeo knjigu Desmonda Bagleya koju sam kupio vlastitim novcem, zvala se The Vivevo Letter;
već sam je bio pročitao, ali radilo se o piramidama u Južnoj Americi, golemim podvodnim
špiljama do kojih glavni likovi rone u lovu na blago koje i drugi traže...
Kad sam sjeo na večeru, mama me pogledala i nasmiješila se.
“Možda je vrijeme da počneš koristiti dezodorans, Karl Ove”, rekla je. “Kupit ću ti ga
sutra.”
“Dezodorans?” rekao sam tupo.
“Da, zar se ne slažeš? Uskoro ćeš u sedmi razred i sve je moguće.”
“Smrdiš, zapravo”, rekao je Yngve. “Nijedna cura to ne voli, samo da znaš.” Je li zato?
No kad sam poslije u sobi pitao Yngvea, nasmiješio se i rekao da sumnja da je to tako
jednostavno.
***

Sljedeće jutro tata je došao k meni i rekao da ne mogu cijelo ljeto samo ležati i čitati, da
moram na zrak. Zašto ne odeš na kupanje? rekao je.
Bez riječi sam zatvorio knjigu i pošao ne pogledavši ga.
Nekoliko sam minuta sjedio na barijeri i bacao kamenčiće na cestu. No nisam mogao
ondje sjediti, tako bi svi vidjeli da nemam što raditi i da se nemam s kime družiti, pa sam se
počeo vući niz brijeg prema velikoj trešnji koja je stajala uz samu cestu s one strane gdje je bila
šuma, odakle se prema dolje pružalo Kristenovo polje, da vidim jesu li možda trešnje dozrele
dovoljno da se mogu jesti. Nije baš bilo jasno čije je to stablo, neki su govorili da je to divlja
trešnja, drugi da pripada Kristenu, no mi bismo ga svejedno obrstili svakoga ljeta - zapravo čim
smo bili dovoljno stari da se možemo penjati - i nitko se dosad nije žalio. Znao sam svaku granu i
popeo sam se gotovo do vrha te hodao po grani dok se nije počela savijati. Trešnje još nisu bile
sasvim dozrele, koža im je bila tvrda i zelena s jedne strane, ali s druge se već lagano
zarumenjela, a to je bilo dovoljno da zagrizem u njih, prožvačem, progutam pa poslije ispljunem
koštice najdalje što sam mogao.
Dok sam ondje sjedio, niz brijeg je došao Jern na biciklu. Jednom je rukom držao kanistar
za benzin na nosaču tereta, a drugom upravljao. Kad me ugledao, oprezno je zakočio i stao. “Karl
Ove!” viknuo je.
Spustio sam se najbrže što sam mogao. Trebalo mi je točno onoliko vremena da se
spustim koliko je njemu trebalo da siđe s bicikla i dođe do stabla, jer kad sam sišao na tlo, on je
bio samo nekoliko metara od mene. Pogledi su nam se jedva sreli prije nego što sam ja potrčao
uzbrdo u šumu.
“Htio sam se samo ispričati!” rekao je. “Za jučer! Čuo sam da si plakao!”
Nisam se okretao.
“Nisam htio!” rekao je. “Vrati se da se pomirimo!”
Ha-ha, pomislio sam posrćući dalje uzbrdo između šikare i grmlja, dok nisam došao do
vrha odakle sam ga vidio kako se šeće natrag do bicikla, sjeda na nj i nastavlja vijugati prema
brodicama. Tada sam se vratio dolje. No tvrde, kisele trešnje izgubile su draž, pa sam odustao od
stabla i otklipsao uz brijeg, nadajući se da će se netko s vremenom pojaviti na ulici. Ponekad bi
netko izašao ako bi vidio koga kroz prozor, pa sam se prošetao uz brijeg zavirujući u dvorišta s
obiju strana. Sve je bilo pusto. Ljudi su bili na izletima s barkama, ili su se odvezli na kupanje na
drugi kraj otoka, ili su bili na poslu. Muž Tove Karlsen ležao je na ležaljci nasred požutjela
travnjaka s radijem pokraj sebe. Geirova, Trondova i Wencheina mama, gđa Jacobsen, sjedila je
ispod suncobrana na verandi i pušila. Na glavi je imala bijeli platneni šeširić. Ostatak tijela bio joj
je prekriven bijelom, laganom odjećom. Dvogodišnji sin sjedio je na podu pokraj nje, jedva sam
ga vidio između prskalica. Iza mene netko je viknuo moje ime. Okrenuo sam se. Bio je to Geir,
trčao je uz brijeg pruženih dlanova.
Stao je preda mnom. “Gdje je Vemund?” rekao sam.
“Na ljetovanju”, rekao je Geir. “Danas su otišli. Ideš se sa mnom voziti čamcem?”
“Mogao bih”, rekao sam. “A kamo ćemo?” Geir je slegnuo ramenima. “Gjerstadholmen?
Ili neki od otočića oko njega?”
“Može.”
***

Geir je imao samo čamac na vesla, pa mu je domet bio puno kraći nego ostalim
vlasnicima čamaca. Pa ipak, njime smo mogli do otočića, a ponekad smo znali veslati nekoliko
kilometara duž zapadne strane otoka. U kanalu nije smio veslati.
Sjeli smo u čamac, ja sam nas odgurnuo, on je stavio vesla u rašlje, upro se u podne daske
i veslao tako jako, s veslima tako duboko, da mu je grimasa izobličila cijelo lice.
“Uh”, stenjao je pri svakom zaveslaju. “Uh. Uh.”
Gledali smo u svijetlo modru morsku površinu, koju bi tu i tamo namreškao nalet vjetra
što je puhao prema obali. Dalje u kanalu valovi su se bijeljeli.
Geir se okrenuo i locirao otočić, malo ispravio kurs jednim veslom, a onda nastavio
stenjati, dok sam ja pustio prste da prolaze kroz vodu i odmarao oči na gotovo neprimjetno
namreškanom tragu što ga je čamac ostavljao u vodi.
Kad smo se približili, ustao sam, skočio na kopno i privukao čamac u majušnu uvalu.
Nisam znao čvorove pa je Geir čvrsto privezao konop za jednu od malih metalnih šipki što su
izgleda postojale u svakoj uvalici u arhipelagu.
“Idemo se kupati?” rekao je.
“Mogli bismo”, rekao sam.
Na strani koja je gledala na kanal stijena se dizala u dva metra visok brežuljak, s kojega
smo skakali u vodu. Na vjetru je bilo hladno, ali u vodi toplo, pa smo se kupali skoro cijeli jedan
sat prije nego što smo odustali i legli na stijenu da se osušimo.
Kad smo se odjenuli, Geir je izvadio upaljač iz džepa i pokazao mi ga.
“Otkud ti?” rekao sam.
“Bio je u vikendici”, rekao je.
“Hoćemo nešto zapaliti?”
“Da, pa to je i bila ideja.”
Trava je rasla u svim pukotinama u stijeni, a nasred otočića bio je mali travnati dio.
Geir je čučnuo, zaklonio upaljač dlanom i zapalio jedan mali grm. Odmah je planuo
jasnim, gotovo prozirnim plamenom.
“Mogu ja probati?” rekao sara.
Geir se uspravio, pomaknuo stvrdnute šiške u stranu i pružio mi upaljač.
“Hej!” rekao sam. “Pazi! Širi se!”
Geir je počeo gaziti vatru stopalom smijući se. Gotovo je uspio, kad je odjednom planulo
malo dalje, gdje je već bio ugasio. “Jesi vidio!” rekao je. “Samo se zapalilo!”
Utabao je plamen, a ja sam otišao do onoga travnatoga dijela i zapalio travu ondje. Tada
je baš jako zapuhalo. Vatra je buknula kao mali sag.
“Pomozi mi malo”, rekao sam. “Imam puno za gašenje.”
Skakali smo i gazili koliko smo dugi i široki, i vatra se ugasila. “Daj upaljač”, rekao je
Geir.
Dodao sam mu ga.
“Zapalit ćemo nekoliko različitih mjesta istovremeno”, rekao je.
“Dobro”, rekao sam.
Zapalio je ondje gdje je stajao pa dao meni upaljač, ja sam odjurio na drugu stranu i
zapalio ondje, dojurio do njega, koji se u međuvremenu pomaknuo, pa zapalio ondje.
“Čuj kako pucketa!” rekao je.
I jest. Vatra je pucketala i iskrila u travi dok ju je polako proždirala. Na mjestu gdje sam
je ja zapalio, vatra je izgledala gotovo kao zmija. Ponovno je puhnuo vjetar.
“Ajajaj!” rekao je Geir kad je plamen suknuo nekoliko desetaka centimetara uvis i
istodobno se dobrano proširio prema unutrašnjosti.
Počeo je gaziti kao manijak. Odjednom to više nije pomagalo. “Pomozi mi”, rekao je.
U glasu sam mu čuo rastuću paniku.
I ja sam počeo gaziti. Došao je još jedan nalet vjetra, i sad nam je plamen na nekim
mjestima sezao do koljena.
“O ne!” viknuo sam. “I ondje gori kao ludo!”
“Skini pulover, gasit ćemo s puloverima! Vidio sam to jednom na filmu!”
Svukli smo pulovere i počeli njima udarati po tlu. Vjetar je nastavio derati i raznositi
plamen, koji se svaki put proširio još dalje. Sad je jako gorjelo.
Udarali smo i gazili kao ludi, ali uzalud.
“Ne ide”, viknuo je Geir. “Ne možemo je ugasiti.”
 “Ne”, rekao sam. “Sve je gore i gore!”
“Što ćemo sad?”
“Ne znam. Što misliš, možda da upotrijebimo palj?” rekao sam. “Palj? Zar si potpuno
glup?”
“Ne, nisam glup”, rekao sam. “Bio je to samo prijedlog.” Ajajaj. Sad je gorjelo
zaozbiljno. Osjetio sam vrućinu iako sam stajao nekoliko metara dalje.
“Bjež’mo”, rekao je Geir. “Hajde!”
I onda smo se, dok je plamen plesao i pucketao po travi, sve divljije i divljije, otisnuli
čamcem. Geir je sjeo za vesla i počeo veslati, ako je moguće još i revnije nego na dolasku.
“Jebote”, rekao je. “Kako je planulo! Kako je planulo!”
“Da”, rekao sam. “Tko bi rekao?”
“Ja sigurno ne.”
“Ni ja. Samo da nitko ne vidi.”
“Nije tako strašno”, rekao je Geir. “Najvažnije je da nitko nije vidio nas”
Kad smo došli do kopna, izvukli smo čamac duboko u šumu da prikrijemo svaki trag.
Majice su nam bile čađave, njih smo močili u vodi i iscijedili, a za svaki smo slučaj skinuli i
hlače pa isprali i njih; ako nas tko pita, rekli bismo da smo se kupali u hlačama i da su nam
majice pale u vodu. Zatim smo i sami zaronili, da se riješimo mirisa paljevine, pa otišli kući.
Izdaleka sam vidio da u dvorištu ispred kuće nema nikoga. Stao sam u hodniku: ništa se
nije čulo. Ušuljao sam se u podrum, objesio majicu i gol do pasa otišao u sobu. Našao sam drugu
majicu u ormaru i presvukao kratke hlače.
Kroz prozor u Yngveovoj sobi vidio sam da tata leži na ležaljci na travnjaku. Znao je
satima ležati na suncu i ne micati se, kao gušter. Zato je i bio tako preplanuo. Odnekud se u
blizini čuo radio; mama je sigurno sjedila na terasi pod prozorom dnevne sobe.
Sat poslije došla je u moju sobu s dezodoransom za mene. Zvao se MUM for Men. Bio je
u staklenoj bočici, plav, i mirisao slatkasto i dobro. Pomislio sam: za muškarce. Ja sam muškarac.
Ili barem mladić. Za nekoliko ću tjedana krenuti u sedmi razred i upotrebljavam dezodorans.
Objasnila mi je da ga trebam samo natrljati ispod pazuha poslije pranja, obvezno poslije
pranja, nikad bez pranja, samo bi gore smrdjelo.
Kad je otišla, učinio sam što je rekla, udisao sam svoj novi miris neko vrijeme, a onda
sam nastavio čitati knjigu koju sam započeo, Drakulu, svoju uvjerljivo najdražu knjigu, čitao sam
je drugi put, ali bila je jednako napeta.
“Večera!” viknula je mama iz kuhinje pa sam odložio knjigu i otišao onamo.
Tata je sjedio na svojem mjestu, preplanuo i mrka pogleda. Mama je ulila kipuću vodu u
čajnik i stavila ga na stol između nas. “Martha nas je danas pozvala u njihovu vikendicu”, rekla
je. “Ne dolazi u obzir”, rekao je tata. “Je li rekla još što?” Mama je odmahnula glavom. “Ništa
posebno.”
Gledao sam u stol i jeo što sam brže mogao a da ne bude očito da želim što prije otići.
Negdje u blizini startao je motor, par je puta zakašljao prije nego što je opet umro. Tata je
ustao i pogledao kroz prozor.
“Zar nije Gustavsen na odmoru?” rekao je.
Nitko nije odgovorio pa je pogledao mene.
“Je”, rekao sam. “Ali Rolf i Leif Tore nisu. Sami su doma.”
Auto se ponovno palio. Ovaj je put motor jače turirao. Zatim je ubačen u brzinu i brujenje
je naglo i isprekidano naraslo pa se utišalo. “U svakom slučaju, netko vozi njihov auto”, rekao je
tata.
Ustao sam da pogledam. “Sjedni!” rekao je tata. “Što je bilo?” rekla je mama.
 “Vražji dripci bez pitanja voze auto svojih roditelja.”
Okrenuo se i pogledao mamu.
“Nije li to nevjerojatno?” rekao je.
Trzajući i iscjepkano, brujenje je putovalo uz brijeg.
“Zar nemaju nimalo kontrole nad tom svojom djecom?” rekao je. “Pa Leif Tore ide u
razred s Karlom Oveom. A krade auto svojih roditelja?”
Progutao sam zadnji zalogaj svojega sendviča, ulio još malo mlijeka u čaj kako bih ga
ohladio dovoljno da ga mogu odmah popiti. Ustao sam.
“Bilo je fino”, rekao sam.
“Hvala”, rekla je mama. “Ideš leći?”
“Mislim da da”, rekao sam.
“Onda laku noć.”
“Laku noć.”
Ušao je prije nego što sam ugasio svjetlo. “Sjedni”, rekao je. Sjeo sam.
Dugo me promatrao.
“Čujem da si pušio, Karl Ove”, rekao je.
“Što?” rekao sam. “Ali nisam! Kunem se, istina je.”
“Nisam tako čuo. Čuo sam da si pušio.”
Brzo sam ga pogledao u oči. “Jesi li?” rekao je.
Spustio sam pogled. “Ne”, rekao sam.
Uhvatio me za uho.
“Jesi”, rekao je i izvrnuo ga. “Nisi li?”
“Ne-e!” viknuo sam.
Pustio me.
“Rolf te vidio”, rekao je. “Hoćeš reći da mi Rolf laže?”
“Da, očito laže”, rekao sam. “Jer nisam pušio.”
“Zašto bi Rolf lagao.”
“Ne znam”, rekao sam.
“I zašto plačeš? Jer ti je savjest čista? Poznajem te, Karl Ove. Znam da si pušio. Ali to
više nećeš ponoviti. Pa si se ovaj put izvukao.”
Okrenuo se i otišao, jednako mrk kao i kad je došao.
Obrisao sam oči navlakom za poplun pa neko vrijeme ležao i gledao u strop, odjednom
potpuno budan. Nikad nisam pušio.
Ali znao je da sam nešto napravio.
Kako je to znao?
Kako je to mogao znati?
***

Sljedeći se dan nismo mogli suzdržati, nego smo odveslali do otočića. “Gle, potpuno je
crn!” rekao je Geir odmarajući na veslima.
Smijali smo se toliko da smo zamalo pali u vodu.
Iako je to ljeto naoko bilo isto kao sva druga ljeta - otputovali smo u Sørbøvåg, otišli do
kolibe bake i djeda s tatine strane, a ostatak vremena visio sam u naselju i lunjao malo s ovim,
malo s onim, osim ako nisam bio sam i čitao - iznutra je bilo sasvim druge naravi, jer ono što me
čekalo nakon toga ljeta nije bila samo još jedna školska godina kao sve druge školske godine. Ne.
Na završnoj priredbi u lipnju ravnatelj nam je održao govor i to zato što smo sad završavali školu
u Sandnesu, naše vrijeme ondje je prošlo, poslije praznika krenut ćemo u sedmi razred u školu
Roligheden. Više nismo bili djeca nego mladež.
Cijeli srpanj radio sam za jednoga vrtlara, stajao sam na poljima od ranoga jutra na
jakome suncu i brao ili pakirao jagode, brao mrkve, usred dana sjedio uz stijenu i jeo užinu
najbrže što sam mogao da bih se biciklom odvezao do Gjerstadvanneta bućnuti se prije nego što
bih se vratio na posao. Sve što sam zaradio, mislio sam uzeti kao džeparac na Norway Cup. Onaj
tjedan kad je trajao turnir mama i tata išli su u planine. Toga je ljeta bio toplinski udar, jednu od
utakmica igrali smo na šljunku, bilo je tako vruće da sam se srušio pa su me odvezli u nekakvu
poljsku bolnicu usred ravnice, gdje sam došao k sebi kasnije te večeri; netko je negdje u daljini
puštao More Than This grupe Roxy Music, gledao sam u strop šatora i bio sretan kao nikad prije,
iz nekog razloga koji nisam razumio, ali sam ga prihvatio.
Možda zato što sam tih dana visio s Kjellom, pjevao pjesme Policea tako da je odjekivalo
od zidova podzemne, upuštao se u razgovore s nepoznatim djevojkama, kupio hrpu bedževa od
jednoga uličnoga prodavača, između ostalih Special i The Clash, kao i par crnih sunčanih naočala
s kojima samo što nisam išao i spavati.
Da, apsolutno je moguće da je to bilo zato. Kjell je bio godinu stariji i najpopularniji
dečko među curama u cijeloj školi. Mama mu je bila Brazilka, ali nije bio samo tamnook,
crnokos i lijep, bio je i frajer i svi su ga poštovali. To što očito nije imao ništa protiv mene
nevjerojatno me je podignulo, naglo me izdignulo iznad Tybakkena i tamošnje djece. Oni nisu
htjeli imati posla sa mnom, ali Kjell jest - i što je to onda značilo? I s Larsom sam se družio na
putovanju do Osla, i to je bilo više nego što sam se zapravo mogao nadati.
Možda sam zato bio tako nevjerojatno sretan dok sam ondje ležao. Ali moguće da je to
bilo zbog pjesme Roxy Music More Than This. Ta je pjesma bila tako zarazna i lijepa, a oko
mene je u tom svijetlom, lagano plavkastom ljetnom mraku bio cijeli velegrad, ne samo pun ljudi
o kojima nisam ništa znao nego i trgovina s pločama stotina, možda čak i tisuća dobrih bendova
na policama, i koncertnih mjesta gdje su svirali bendovi o kojima sam inače samo čitao. Promet
je šumio u daljini, odasvud su se čuli glasovi i smijeh, a Brian Ferry pjevao je More than this -
there is nothing, more than this - there is nothing.
***

Jedne kasne večeri sredinom kolovoza svi smo zajedno otišli do Torungena loviti rakove.
Tata je kupio jaku podvodnu svjetiljku i ponio grablje, ronilačku masku, peraje i prazan bijeli
lavor. Cijela kolonija galebova vinula se u zrak kad smo pristali na kopno, letjeli su kriješteći
iznad nas, neki su se obrušili tako okomito da su nas zamalo okrznuli, bili su nasilni i
zastrašujući, ali odustali su kad smo došli na istočnu stranu i crno se noćno more prostrlo pred
nama. Mama je zapalila logorsku vatru, tata se svukao, obuo peraje i otisnuo se u vodu sa
svjetiljkom u rukama, stavio masku i nestao ispod površine. Voda je štrcala u malom vodoskoku
iz njegove dihalice kad je opet izronio.
“Nema ih ondje”, rekao je. “Pokušat ćemo malo dalje.”
Yngve i ja polako smo hodali po stijenama. Galebovi su još uvijek kriještali iza nas.
Mama nam je dotle pripremila hranu.
Tata je opet izronio, ovaj put s velikim rakom što mu se raširio u ruci.
“Donesi lavor!” rekao je. Yngve je otišao do samog ruba vode, tata je stavio raka unutra i
opet otplivao.
Bilo me malo sram, rakovi se ne hvataju tako; radilo se to grabljama hodajući po kopnu i
osvjetljujući. S druge strane, na otoku nije bilo nikoga osim nas.
Poslije, kad je kanta bila vrhom puna gmižućih ljuskara, tata je sjedio pokraj logorske
vatre i grijao se dok smo mi pekli hrenovke i pili sok. Dok smo se spuštali prema čamcu, nakon
što je on kantom vode ugasio vatru što je cvrčala, primijetio sam uginuloga galeba kako leži u
nekakvoj maloj udubini u stijeni. Opipao sam ga. Bio je topao. Noga mu se odjednom trznula i ja
sam se stresao. Zar nije mrtav? Ponovno sam se nagnuo i gurnuo prst u bijela prsa. Nije reagirao.
Ustao sam. Bilo je sablasno što je ondje ležao. Ne toliko zato što je bio mrtav, koliko zato što je
mi je izgledao gotovo opsceno precizno u svojim bojama i linijama. Narančasti kljun, žuto-crne
oči, velika krila. I nožice, nekako ljuskaste i reptilske.
“Što si to našao?” rekao je tata iza mene.
Okrenuo sam se i on mi je osvijetlio lice džepnom svjetiljkom. Digao sam ruku da
zaklonim oči. “Mrtvoga galeba”, rekao sam. Spustio je snop svjetlosti. “Da vidim”, rekao je.
“Gdje je?”
“Ondje”, rekao sam i pokazao.
Sljedeći tren bio je potpuno osvijetljen, kao na operacijskom stolu. Oči su mu odbljesnule.
“Možda negdje ima mladunče koji neće biti sretni zbog toga”, rekao je.
“Misliš?” rekao sam.
“Da, još uvijek imaju ptiće u gnijezdima. Zato su bili tako ljuti na nas. Dođi.”
Vozili smo se prema svjetlucavom Arendalu, kroz kanal i do doka, cijelo vrijeme uz tiho
škljocanje rakova i jezivo štropotanje iz dviju punih kanti. Tata ih je skuhao čim je došao kući, i
bilo je nekako oslobađajuće svjedočiti nemilosrdnosti te operacije: žive bi ih podignuo iz kante,
žive bi ih spustio u kipuću vodu, i mrtvi bi se polako prevrnuli i zaplutali u svojem bjelokosnom i
poput lista smeđem oklopu.
Dva dana poslije te noćne pustolovine tata se odselio u Kristiansand. Dobio je posao u
gimnaziji u Vennesli, bilo mu je predaleko da svaki dan putuje pa je unajmio stan u zgradi u
Slettheiji. Sve potrebne stvari u tri je ture odvezao onamo prikolicom koju je posudio, i otad se
kod kuće pojavljivao samo vikendima, a nakon nekog vremena jedva i to. Ideja je bila da potraži
kuću u okolici Kristiansanda kamo bismo se preselili nakon sljedećeg ljeta.
Bilo je veliko olakšanje kad je otišao. To što je promijenio posao upravo one jeseni kad
sam ja trebao krenuti u školu u kojoj je on radio trinaest godina također je bila nevjerojatna sreća.
Da je ostao raditi ondje, cijelo bih vrijeme mislio na to kako sam mu na oku i ne bih se usudio
prstom mrdnuti a da prvo ne promislim o posljedicama. Tako je bilo Yngveu. Ali meni neće biti.
Prvi dani u novoj školi podsjetili su me na one koje smo proživjeli kad smo šest godina
prije krenuli u prvi razred. Svi su nam nastavnici bili novi i nepoznati, sve zgrade nove i
nepoznate, a osim onih koji su išli u naš razred, i svi su nam učenici bili novi i nepoznati. Ovdje
su vrijedila druga pravila i kodovi, ovdje su kružile druge glasine i priče, ovdje je ozračje bilo
posve drukčije. Nitko se nije igrao u toj školi. Nitko nije igrao gumi-gumi, nitko nije preskakao
vijaču, nitko se nije loptao, nitko nije igrao lovice ili policajca i lopova niti ikakve druge igre.
Jedina je iznimka bila nogomet, njega se igralo kao i u staroj školi. Ne, ovdje se, u Rolighedenu,
samo stajalo i družilo. Pušači su se družili za sebe u kutu kod nadstrešnice, razgovarali i smijali
se sa svojim upaljačima i cigaretama, neki u kožnatim jaknama, neki u traper-jaknama, gotovo
svi vlasnici mopeda neke vrste, jer su motori bili dio njihova životnoga stila. O nekima od njih
kružile su glasine da su sudjelovali u provalama, primjerice da su došli pijani na nastavu, ili čak
da su probali drogu, što oni naravno nisu zanijekali, ali ni potvrdili, bili su ovijeni velom
tajnovitosti i zloće, a s njima je već prvoga redovitoga dana škole stajao tko drugi nego John,
smijući se onako promuklo. Svi iz toga društva prezirali su knjige i učenje, mrzili školu, većina ih
je bila spretna s rukama i htjeli su početi raditi već kao osmaši, a to im je i dopušteno, svim
propalitetima to dopuste, škola jedva dočeka da ih se riješi. No osim cigarete u zubima, u praksi
se nisu ponašali drukčije od drugih učenika, jer i oni su se okupljali u društva i razgovarali i
smijali se. Cure za sebe, dečki za sebe. Povremeno bi neki dečki gnjavili neke cure i onda je
znalo biti natjeravanja i ruganja, a tu i tamo izbila bi tučnjava između dvaju momaka i tada bi se
svi na školskom dvorištu sjatili oko njih poput plivača na plimnom valu kojem se nije moguće
oduprijeti.
Trebalo je nekoliko tjedana da se priviknemo na život u novoj školi. Sve je trebalo
isprobati. Trebalo je istražiti granice i preferencije nastavnika. Trebalo je pronaći ravnotežu. Što
vrijedi unutar zidova učionice, a što izvan njih.
Iz prirodnih predmeta dobili smo Larsena, nastavnika koji je dolazio pijan u školu, uvijek
izgledao kao da je spavao odjeven na kauču i upravo se probudio, u koje god doba dana ga imali,
uvijek je bio usporen i rastresen, no volio je pokuse, dim i praskove, pa smo voljeli njegove
satove. Iz glazbenoga smo imali Konrada, on je vodio klub mladih, nosio košulje nalik na bluze i
crni prsluk preko njih, nosio naočale, imao okruglo lice, brkove i proćelavo tjeme, bio veseo i
mladolik, i svi smo ga zvali imenom; iz matematike smo imali Yngveova bivšega razrednika
Vestada, rumenoga, ćelavoga muškarca s naočalama i oštrim očima; iz domaćinstva Hansenicu,
sijedu, strogu žensku s naočalama, gotovo misionarskoga tipa, koja je izgledala kao da nas
iskreno želi naučiti peći riblje popečke i kuhati krumpire; iz engleskoga, norveškoga, vjeronauka
te povijesti i geografije imali smo razrednika, Kolloena, visokoga mršavoga muškarca nadomak
tridesetima, oštrih crta lica i ne previše strpljivoga, koji je uglavnom bio distanciran prema nama,
ali je povremeno znao pokazati iznenađujući i iznenadni tračak suosjećanja i empatije.
Ti nam nastavnici nisu davali tek općenite komentare i kritike kao nastavnici u osnovnoj
školi, ne, ovdje smo dobivali ocjene iz svega. To je stvorilo sasvim novu napetost u razredu jer
smo odjednom dobili uvid u svačije prednosti i mane crno na bijelo. Nije bilo moguće tajiti
ocjene, ili, moglo se, ali se smatralo nepristojnim. Dobivao sam uglavnom četvorke, rijetko
petice, a rijetko bi mi se zalomila i pokoja trojka, no iako nisam skrivao ocjene u učionici, počeo
sam ih ublaživati izvan nje, jer sam zadnjih mjeseci polako počeo opažati signale koji su
upućivali na to da nije fora biti dobar u školi, da petice, protivno onome što bi čovjek
pretpostavio, upućuju na nedostatak, manjkavost karaktera, a ne suprotno, što su prvobitno
trebale izražavati. Status mi je dugo bio u padu, a sad sam pokušavao okrenuti taj proces,
ponovno doći na dobar glas a da o tome, naravno, nisam tako konkretno i duboko razmišljao; sve
se temeljilo na pretpostavkama i intuiciji koje sam izvukao iz socijalnoga korektiva koji su svi
mahom podupirali. U tome sam imao jednu veliku prednost nogomet, gdje sam upoznao mnoge
koji su išli u osmi i deveti razred, između ostalih i njih četiri-pet koji su bili popularni, i među
dečkima i među curama. Jedini iz razreda mogao sam prići grupi u kojoj je stajao Ronny,
naprimjer, ili Geir Helge ili Kjell ili svi oni zajedno, a da me ne gledaju upitno ili me počnu
maltretirati. Nije da ih je bilo briga za mene, nisam puno od njih dobivao, ali nije to bilo
najvažnije: najvažnije je bilo to da sam mogao stati s njima i ostati. Geir, Geir Håkon i Leif Tore
preko noći su od malih kraljeva postali male dvorske lude, ovdje su bili nitko i ništa, ovdje su se
morali ispočetka izgraditi, a Bog zna hoće li im to uspjeti u te tri godine, koliko su imali. Više
nisam gledao u njihovu smjeru, osim u razredu, što se više nije računalo.
U prvim tjednima u novoj školi Lars mi je postao najbolji prijatelj. Išao je u paralelni
razred i u tom smislu predstavljao nešto novo, stanovao je u Brattekleivu, gdje smo se mi iz
Tybakkena rijetko pojavljivali, i igrao je nogomet. Bio je društven, poznavao puno ljudi, dobro se
slagao sa svima. Imao je kovrčavu crvenkastoplavu kosu, uvijek bio dobre volje, smijao se
glasno, jasno i samouvjereno, šalio se sa svima, rijetko bio zloban. Otac mu je nekoć bio europski
prvak u klizanju, bio je i na svjetskom prvenstvu i na Olimpijskim igrama, uključujući i one u
Squaw Valleyju, podrum im je bio pun pehara, medalja, diploma, a bio je ondje i jedan velik suh
izblijedjeli lovorov vijenac. Bio je srdačan i brižan, ali odlučan čovjek, oženjen za Dankinju koja
je bila spremna sve učiniti za one oko sebe.
 Otkad mi je Lars postao prijatelj, ništa me s Tybakkena nije diralo. Istodobno sam se i
sam promijenio, dogodilo se to gotovo preko noći. Nisam se više trudio činiti dobra djela,
naprotiv, počeo sam psovati, krasti voćke, bacao sam kamenje da razbijem ulične svjetiljke i
prozore baraka, znao sam drsko odgovarati pod satom i prestao sam se moliti Bogu. Kakva je to
bila sloboda! Volio sam krasti voćke, a što je rizik bio veći, to bolje. Zaustaviti bicikl uz cestu
ujutro na putu u školu, utrčati u nečiji vrt i poslužiti se s pet do deset jabuka usred bijela dana, a
onda samo sjesti na bicikl i nastaviti prema školi kao da se ništa nije dogodilo pružalo mi je
osjećaj kakav prije nikad nisam osjetio i nisam ni znao da postoji. Jedan od vrtova pokraj kojih
sam prolazio bio je tada tek uređen, a usred njega stajalo je jedno jedino stabalce jabuke sa samo
jednom jedinom jabukom, i nije bilo teško zamisliti koliko je ocu, koji je posadio to stablo u
proljeće, i njegovo dvoje djece, koja su svaki dan gledala tu jabuku koja je njima očito bila
Jabuka, bilo važno da ona dozre. Upravo sam tu njihovu jabuku svako jutro na putu u školu
gledao kako visi i njiše se te ju na kraju uzeo.
Ne navečer, tada je bilo mračno i šansa da me ne primijete velika; ne, učinio sam to ujutro
na putu u školu, samo sam ostavio bicikl, popeo se preko ograde, prešao travnjak, ukrao jabuku i
zagrizao je vraćajući se. Otvorio mi se cijeli svijet. Nisam još krao iz trgovina, ali razmišljao sam
o tome, još sam razmatrao tu mogućnost. Kod kuće se pak nisam promijenio, osim što sam se
slobodnije ponašao, bio veseliji, više pričao, što mama vjerojatno nije naročito primijetila jer je
nesloboda bila snažno povezana s tatinom prisutnošću, a njegov bi se bijes potpuno razmahao tek
kad smo bili s njim nasamo. S mamom i Yngveom uvijek sam bio takav. S mamom sam oduvijek
razgovarao o svemu i svačemu, zapravo rijetko o onome što se izravno ticalo vanjskoga svijeta, a
više o onome što mi se u danom trenutku motalo po glavi, o svakakvim zamislima, no sad sam
postao svjesniji onoga što joj govorim, a što ne, jer sam shvatio da je to važno, da taj jedan svijet
mora ostati čist i svijetao i ne treba sadržavati nijednu od brojnih i dugačkih sjena iz drugoga
svijeta.
Te su mi se jeseni otvorila oba svijeta, ali nisu to bila garažna vrata koja su se podignula;
proces je bio živ i organski, kao da njime upravlja mišić: svakoga petka kad bi tata došao kući,
svijet kod kuće opet bi se zatvorio oko mene, stare bi se šablone počele ponavljati, a ja sam se
ondje zadržavao što je manje bilo moguće. No dok je svijet kod kuće bio dobro znan i uvijek
sličan u svojoj nepredvidljivosti, vanjski je svijet bio potpuno nepredvidljiv, zapravo ono što se
događalo, događalo se jasno, očito i nesumnjivo, a uzroci tih događaja bili su nejasni poput
sumraka.
***

Svakoga petka u staroj školskoj sportskoj dvorani održavao se klub mladih. Bio je otvoren
za sve učenike naše škole. Meni je to nekoliko godina bilo mitološko mjesto, podjednako
privlačno koliko i nedostižno. Gledao sam Yngvea kako se pažljivo odijeva prije odlaska onamo,
jednom je čak stavio maramu oko vrata; znao sam da se ondje pleše, igra stolni tenis i carrom,
prodaje kola i hot-dog, ponekad gledaju filmovi, održavaju koncerti i posebni događaji. Dosta se
pričalo o tome kako ćemo i mi jednom dobiti pristup tomu čudesnomu mjestu, pogotovo među
djevojkama, jer su se one nekako više povezivale s time, kao da je to prije svega za njih, no
pričalo se i među nama.
Prve večeri kad sam se odvezao onamo na biciklu, imao sam osjećaj kao da ću biti
iniciran u kakav ritual. Zrak je bio prohladan, uz brijeg prema školi pretekao sam nekoliko
djevojčica iz sedmoga razreda, sve su bile dotjerane, nijedna nije izgledala kao inače. Parkirao
sam bicikl vani, prošao uz društvo pušača, platio ulaznicu i ušao u mračnu dvoranu ukrašenu
šarenim reflektorima i blještavim disko-kuglama, gdje je glazba odjekivala iz dvaju golemih
zvučnika. Ogledao sam se oko sebe. Bilo je puno učenika osmih i devetih razreda i nitko od njih
nije me se udostojao ni pogledati, naravno, no najviše je bilo sedmaša poput mene. Samo je nama
taj klub imao čar nepoznatoga.
Plesni podij bio je potpuno prazan. Većina djevojaka sjedila je za stolovima uza zid,
većina momaka družila se po drugim prostorijama, gdje su stajali stolovi za stolni tenis i carrom,
ili pred ulazom, gdje bi se tijekom večeri uvijek okupilo mnoštvo mopeda. Većina ih je pripadala
momcima koji su napustili školu, ali ne toliko davno da ne bi na oku imali tamošnje djevojke.
No ja onamo nisam došao igrati stolni tenis ili visjeti na parkiralištu s kolom u ruci. Volio
sam glazbu, volio sam djevojke i volio sam plesati.
Nisam se usudio izaći na prazan plesni podij. No kad su dvije prijateljice pomalo
sramežljivo počele plesati pa su im se pridružile još dvije, i ja sam im se priključio.
Uživljen u ritam i ugodnu svijest da sam tako izložen pogledima, plesao sam. Jednu
pjesmu, dvije pjesme, a onda sam otišao potražiti nekoga poznatog. Kupio sam kolu, sjeo s
Larsom i Erikom.
Cijelo moje biće, s mojim zanimanjem za odjeću, dugačkim trepavicama i mekim
obrazima, mojim sveznajućim stavom i loše prikrivenim rasturanjem u školi, sve to bilo je
savršena polazna točka za pretpubertetsku katastrofu. Moje ponašanje tih večeri nije baš
popravilo moj status. No ja nisam imao pojma o tome. Ništa nisam mogao sagledati izvana, sve
sam proživljavao iznutra, gdje su važni bili jedino zamamni pumpajući ritam Funkytowna,
čudesni falseti Bee Geesa, Springsteenov zarazni Hungry Heart, treperavi mrak, sve one djevojke
što su se kretale ondje, sa svojim grudima i bedrima, ustima i očima, uzbudljivim mirisima
parfema i znoja. Nakon tih petaka navečer znao sam doći kući potpuno smućene glave, i sve bi
ono uobičajeno na neki tajanstven način postalo začarano i odjednom bilo nešto tamno, gotovo
sjenovito nejasno, no beskrajno raskošno i primamljivo, puno nade i mogućnosti. Jer, hej, to je
sportska dvorana! Sølvi, Hege, Unni i Marianne su ondje! Geir Håkon, Leif Tore, Trond i Sverre!
Prodaju hot-dog s kečapom i senfom! Ima stolova i stolica, istih onih koje inače stoje u
učionicama. Švedske ljestve na zidovima, na kojima inače vježbamo. Ali to nije važno kad
nastupi mrak i ispune ga svjetla reflektora; tada sve bude uvučeno u mračan i obećavajući čarobni
krug, tada su važne samo tamne oči i meka divna tijela, srca što lupaju i živci što titraju. Prvoga
sam petka klub mladih napustio sav omamljen; sljedećega sam došao napet i nestrpljiv.
Najgenijalnije u svemu tome bilo je to da mi je ondje bilo lakše priči djevojkama. Obično
su mi bile izvan domašaja, većina ih je zadnjih mjeseci bila nekako blazirana i ponašala se kao da
nas ne poznaje, većina onoga što smo mi radili bilo im je djetinjasto, one su pod odmorom sjedile
na suncu sa svojim kasetofonima i brbljale ili plele, i bilo im se nemoguće prikrpati. Iako sam
pokušavao, jer još uvijek sam govorio njihovim jezikom, to nikad nikamo nije vodilo - svatko bi
otišao na svoju stranu kad bi zvonilo.
No u klubu je bilo drukčije, ondje se moglo jednostavno otići nekoj od njih i pitati je želi
li plesati. Ako nemate previsoke kriterije i ne priđete najljepšoj i najtraženijoj devetašici, uvijek
bi upalilo, pristale bi, a onda je samo trebalo otići na podij, privinuti se uz njezino meko i toplo
tijelo i njihati se u krug dok pjesma ne završi. Uvijek se pobudila nada da će se to razviti u nešto
više, da će možda uslijediti kakav pogled krišom i vragolasti osmijeh, ali sve i ako se to ne
dogodi, ti su trenuci bili vrijedni sami po sebi, pogotovo zbog svih obećanja koja su nosili o
budućem raju s potpunom golotinjom. Sve cure s kojima sam dotad bio Anne Lisbet, Tone,
Mariann i Kajsa - išle su u tu školu i dolazile u klub mladih, no iako sam još uvijek osjećao
laganu bol u srcu kad bih ih ugledao s nekim drugim, za mene su bile mrtve, prošlo svršeno
vrijeme, od njih nisam želio više nego da kažu drugima nešto o tome tko sam im ja bio. Pogotovo
je to vrijedilo za Kajsu. Uvidio sam da je ono što se dogodilo u šumi bilo smiješno, ponio sam se
kao potpuni idiot, duboko sam se sramio i odavno odlučio da to nikad nikome neću ispričati, čak
ni Larsu. Pogotovo ne Larsu. No ona se nije imala razloga stidjeti, i malo sam je držao na oku
kad je bila u blizini, da vidim hoće li se nagnuti i šapnuti nešto na što bi se ostale okrenule prema
meni. To se nije dogodilo. Udarci su umjesto toga dolazili s drugih, manje očekivanih strana. Još
od četvrtoga razreda sviđala mi se Lise iz paralelnog razreda, bila je lijepa i volio sam je gledati,
njezin osmijeh, što je odjenula, volio sam oštrinu u njezinu karakteru, bila je jedna od onih koji bi
rekli ako se s nečime ne slažu, bila je neustrašiva, no crte lica bile su joj meke, a kad smo krenuli
u sedmi razred, dobila je divne obline. Sve sam je češće pogledavao. Najbolja joj je prijateljica
bila Mariann; nakon što se slegla ona kontroverzna situacija kad sam prekinuo s njom, znali smo
sjediti i razgovarati, ili bismo skupa išli kući nakon škole, i jednom takvom prilikom prenijela mi
je nešto što je Lise rekla o meni toga dana.
Bio sam došao u staru sportsku dvoranu, koja je danju služila kao blagovaonica, gdje smo
mogli jesti užinu pod velikim odmorom. Ušao sam onamo i kad je Lise, koja je sjedila za punim
stolom, vidjela da dolazim, rekla je: “Uh, tako je odvratan! Sva se naježim kad ga vidim!”
“Ja se ne slažem”, dodala je Mariann nakon što mi je to ispričala. “A ne mislim ni da si
femi.”
“Femi?” rekao sam.
“Da, pa svi to govore.”
“Što?”
“Nisi to znao?”
“Ne?”
I kao da je postojao tajni dogovor da me se ne zove tako u lice prije nego što budem
propisno ali diskretno informiran, odmah nakon razgovora s Mariann svi su me počeli tako zvati,
proširilo se brzinom svjetlosti. Odjednom sam bio femi. Svi su me tako zvali. Cure iz razreda,
cure iz drugih razreda, neki od dječaka iz razreda, dečki iz drugih razreda, da, čak su me i u
nogometnom klubu znali tako osloviti. John se jednogaa dana okrenuo prema meni na treningu i
rekao: “Koji si ti jebeni femi”. I manja djeca, četvrtaši iz naselja, pokupila su to i znala dovikivati
za mnom. “Femi, femi, femi” - odjekivalo je posvuda oko mene. Presuđeno mi je, i nije moglo
biti gore. Ako bih se s nekime posvadio, naprimjer s Kristin Tamarom, pomela bi sve argumente i
jednostavno me satrala izjavom: “Koji si ti femi!” Femi. Hej, femi! Dođi ovamo, femi. To me
tištilo, nisam razmišljao gotovo ni o čemu drugom, bilo je to poput crnoga zida u mojoj svijesti
od kojega se nije moglo pobjeći. Bilo je užasno, ništa nisam mogao učiniti.
Nije da sam se mogao par dana ponašati malo manje feminizirano pa da svi kažu: “Ipak
nisi femi!” Ne, zapeklo se duboko i ostat će tako zauvijek. Imali su nešto protiv mene i
iskorištavali su to do maksimuma. Svi osim Larsa, on je samo rekao da me to ne bi trebalo
zabrinjavati i na tome sam mu bio zahvalan; jedna od prvih stvari koje sam pomislio kad je to
počelo bila je da se Lars više neće htjeti pokazivati sa mnom, ipak je odjednom puno toga mogao
izgubiti. No nije me počeo izbjegavati. A nisu ni Geir, Dag Magne ni Dag Lothar. Niti itko od
nastavnika i roditelja, naravno. Ali svi ostali jesu. Taj je izraz potkopao sve druge osobine koje
sam imao, nije bilo važno što sam napravio ili znao - bio sam femi.
Na jednom satu biologije kad smo trebali imati spolni odgoj, kako se to zvalo, s
profesoricom Sørsdal, Jostein iz paralelnoga razreda, golman u nogometnom klubu, ušao je u
razred i sjeo u praznu klupu. Isprva je prošao neprimijećeno, profesorica Sørsdal govorila je o
homoseksualnosti, a Jostein je rekao: “O tome Karl Ove sve zna! On je homić! Neka on priča o
tome!” Smijeh koji je uslijedio bio je sporadičan, Jostein je pretjerao i odmah je izbačen, no
sjeme je posijano. Jesam li možda i homić? Je li to to što sa mnom ne valja? I sam sam počeo o
tome mozgati. Femi sam, možda i homić, a onda je svaka nada izgubljena. Onda ne bih imao za
što živjeti. Mračno vrijeme, nikad nije bilo tako mračno kao tad.
Mami nisam ništa rekao, naravno, ali nakon nekoliko tjedana ohrabrio sam se i ispričao to
Yngveu. Išao je uzbrdicom prema trgovini kad sam ga dostigao.
“Imaš malo vremena?” rekao sam.
“Ne baš”, rekao je. “Zašto?”
“Imam jedan problem”, rekao sam.
“Da?” rekao je.
“Počeli su me nekako zvati”, rekao sam.
Načas me pogledao, kao da zapravo ne želi znati.
“No? Kako?” rekao je.
“Pa...” rekao sam, “Zovu me..
Stao je.
“Kako te zovu? Daj reci više!”
“Pa, zovu me femi”, rekao sam. “Ja sam femi.”
Yngve se nasmijao.
Kako se mogao smijati! “Pa nije to tako strašno, Karl Ove”, rekao je. “Isuse Bože”, rekao
sam. “Naravno da je! Pa valjda ti je to jasno!”
“Sjeti se Davida Bowieja”, rekao je. “On je androgin. U rocku je to pozitivna stvar, znaš. I
David Sylvian.”
“Androgin?” rekao sam i bio tako razočaran jer ništa nije razumio. “Da, neodređenoga
spola. Malo žena, malo muškarac.” Pogledao me. “Proći će, Karl Ove.”
“Ne izgleda tako”, rekao sam, okrenuo se i vratio se kući, a Yngve je nastavio uz brijeg.
***

Bio sam u pravu, nikad nije prestalo, ali sam se na neki način naviknuo, tako je kako je,
bio sam femi, i premda me pomisao na to mučila na način kakav nikad prije nisam iskusio, a
sjene koje je to bacilo bile su duge, oko mene se događalo dovoljno drugih stvari, većina njih
takva intenziteta da su zasjenile sve ostalo.
Zapravo smo lutali naokolo. U neku sam ruku to oduvijek radio, no dok je Geiru i meni
svih tih godina ideja bila tražiti tajna mjesta, mjesta koja ćemo imati samo za sebe, sad je slučaj
bio obrnut: s Larsom sam tražio mjesta na kojima bi se nešto moglo zbivati. Posvuda smo
pješačili, sve do Hovea ako se ondje nešto događalo, do Skilsoa, do istočne strane otoka, visjeli
smo pred B-Maxom u nadi da će se nešto dogoditi, da će netko doći, visjeli kod Fine, muvali se
po gradu, vozili se biciklom do nove sportske dvorane čak i kad nismo imali trening, do župnoga
dvora gdje je Ten Sing imao probe, jer je ondje bilo cura, a one su bile jedino o čemu smo
razgovarali i razmišljali. Cure, cure, cure. Koje imaju velike grudi, a koje male. Za koje mislimo
da će biti lijepe, a koje jesu lijepe. Koja ima najljepšu stražnjicu. Koja ima najbolje noge. Koja
ima najljepše oči. Kod koje mislimo da imamo šanse. Koje su nedostižne.
Jedne mračne zimske večeri išli smo autobusom u Hastensund, gdje je živjela jedna cura
koja je išla u Ten Sing, imala je svijetlu kosu, bila mrvicu punija ali nevjerojatno lijepa, ona nas
je zanimala iako je bila godinu starija. Pokucali smo joj na vrata i sjeli u njezinu sobu,
sramežljivo razgovarali o svemu i svačemu, goreći od požude, a u autobusu na povratku kući bili
smo toliko puni emocija da smo jedva prozborili koju riječ.
Jednoga vikenda kad je mama posjetila tatu u Kristiansandu, Lars je prespavao kod mene;
jeli smo čips, pili kolu, jeli sladoled i gledali televiziju, bilo je proljeće, noć prvoga svibnja, na
televiziji je trebao biti prijenos rock-koncerta da u kućama zadrži mladež Osla, koja bi inače te
noći lutala ulicama i bacala kamenje. Nismo imali erotskih časopisa, nisam ih se usudio imati u
kući iako smo bili sami ondje, pa smo se morali zadovoljiti Insektsommerom Knuta Faldbakkena,
onim odlomkom koji sam pročitao toliko puta da se knjiga sama otvarala na toj stranici.
Zaključili smo da ne možemo više biti ondje sami, da moramo pozvati neke cure, i Lars je
predložio Bente.
“Bente?” rekao sam. “Koju Bente?”
“Onu koja živi ovdje gore”, rekao je Lars. “Zgodna je.”
“Bente?” gotovo sam viknuo. “Ali ona je mlađa od nas!”
Cijeli sam je život gledao, uvijek je bila manja, nikad je nisam uzimao u obzir. No sad
kad se razvila, rekao je Lars, vidio je da ima grudi i sve. I zgodna je! Jako zgodna!
Ja to prije nisam primijetio, ali sad kad je to rekao...
Žurno smo se odjenuli, odjurili uz brijeg i pozvonili joj na vrata. Bila je iznenađena što
smo došli, ali ne, ne može k meni, ne večeras.
Dobro, rekli smo, onda drugi put!
Da, drugi put.
Onda smo se vratili pred televizor i gledali jedan bend za drugim razgovarajući o tome što
gledamo i o svim curama s kojima bismo to htjeli gledati. Siv iz razreda, koju isto prije nikad
nisam doživljavao, odjednom nam je postala zanimljiva, i njoj smo pozvonili na vrata. Nismo
imali pojma što će se nakon toga dogoditi.
Tako smo nastavili, tako smo kružili, nemirni i puni nemoguće požude. Čitali smo erotske
časopise, fizički nas je boljelo gledati slike u njima, bile su nam tako blizu a tako daleko, tako
beskrajno daleko, što ih nije sprječavalo da u nama pobude sve te silno jake osjećaje. Želio sam
povikati iz svega glasa svaki put kad bih ugledao djevojku, prevaliti je na pod i strgnuti s nje
odjeću. Od te bi mi se pomisli stegnulo grlo i srce počelo lupati. Nisam smio ni pomisliti na to da
su gole ispod odjeće dok stoje pokraj nas, sve redom, da bi se teoretski mogle svući. Bila je to
nemoguća pomisao.
Kako su svi mogli hodati naokolo znajući to a da potpuno ne polude?
Jesu li to potiskivali? Jesu li se pravili da nije ništa?
Ja to nisam mogao. Ni o čem drugom nisam razmišljao, samo mi je to bilo u glavi, otkad
bih se ujutro probudio pa dok navečer ne bih zaspao.
Da, čitali smo erotske časopise. I kartali smo, posvuda i u svim okolnostima vadili smo
špil i kartali, odlazili smo jedni drugima kući, odlazili u klub mladih, slušali glazbu, igrali
nogomet, kupali se dokle god se moglo, krali voće, muvali se i visjeli malo ovdje, malo ondje, i
cijelo vrijeme razgovarali i razgovarali.
Kjersti?
Marianne?
Tove?
Bente-Lill?
Kristin?
Lise?
Anne Lisbet? Kajsa? Marian? Lene?
Lenina sestra? Lenina mama?
Nikad poslije u životu nisam ni s čim bio tako dobro upoznat kao tada s djevojkama
kojima smo bili okruženi. Poslije sam možda dvojio je li En Australiareise Sveina Jarvolla
zapravo dobar ili loš roman, ili je li Hermann Broch bolji pisac od Roberta Musila, ali nikad, baš
nikad nisam nimalo dvojio da je Lene zgodna cura i da je u potpuno drugoj ligi nego, naprimjer,
Siv.
***
 Lars je imao i puno svojih aktivnosti, među ostalima jedrio je: i s ocem i majkom, i sam u
klasi Europa. Bio je dobar u skijanju, neusporedivo bolji od mene, s ocem je katkada odlazio u
Åmli ili Hovden, a ondje je imao i stare prijatelje, Erika i Sveinunga. Kad je on bio zauzet, ja sam
ostajao u svojoj sobi i slušao glazbu, čitao knjige, razgovarao s Yngveom ili mamom. U šumu ili
na planinu, dolje na pontonske molove ili do Gamle Tybakkena više uopće nisam išao.
Jedne nedjelje potkraj zime odvezao sam se k Larsu na biciklu. Trebao je ići u Åmli s
tatom i Sveinungom i skijati slalom. Nisam mogao ići s njima, već su to davno bili isplanirali.
Bio sam tako razočaran i bilo mi je to tako neočekivano da su mi se oči napunile suzama. Lars je
to vidio, a ja sam se okrenuo i odvezao se biciklom. Suze nisu dolazile u obzir, bio je to najgori
užas.
Nazvao me kad sam došao kući. Bilo je mjesta i za mene. Mogli su doći po mene. Trebao
sam odbiti, da pokažem da me nije briga, i objasniti mu da suze, za koje sam očito vidio na njemu
da mu se nisu svidjele, zapravo nisu bile suze nego mi je nešto upalo u oko, vjetar mi je nadražio
rožnicu. Ali nisam to mogao, Åmli je bio velika slalomska staza s vučnicama i svime, na njima se
nikad nisam vozio, pa sam progutao ponos i pošao s njima.
Njegov tata skijao je elegantno kao u pedesetima, što nikad prije nisam vidio.
No suze su razočarale Larsa i razočarale su mene. Zašto se nisu mogle suzdržati, sad kad
mi je bilo već trinaest godina? Sad kad više nije bilo isprike za njih?
Na jednom satu tehničkoga John me odjednom počeo zadirkivati, toliko sam se razljutio
da sam ga svom snagom udario tokarenom zdjelom u glavu dok su mi suze curile, sigurno ga je
zaboljelo, a mene su izbacili na hodnik, no on se samo smijao i došao do mene poslije i ispričao
mi se. Nisam znao da ćeš se rasplakati, rekao je. Nisam htio. Svi su to vidjeli, koliko sam slab i
jadan, i odjednom su svi napori koje sam uložio ne bih li djelovao žilavije, ne bih li bio frajer,
pali u vodu. John, koji je već prvoga dana u novoj školi pokazao stražnjicu nastavnici i koji je
jednoga jutra došao obrijanih obrva, počeo je markirati, i svi su bili uvjereni da će biti jedan od
onih koji će početi raditi već u osmom razredu. Njega je trebalo spasiti. Ja sam pokušao spasiti
sebe. Lars je imao utege u garaži, pripadali su njegovu ocu, ali i on ih je dizao pa sam ga jednoga
popodneva pitao mogu li i ja probati.
“Naravno, samo daj”, rekao je.
“Koliko ti staviš?” rekao sam.
Rekao mi je.
“Hoćeš mi ih ti staviti?” rekao sam. “Zar ne možeš sam?”
“Ne znam kako se to radi.”
“Dobro. Dođi.”
Sišao sam s njim u garažu. Nataknuo je utege i stavio šipku na mjesto. Pogledao me.
“Moram to sam”, rekao sam.
“Šališ se?” rekao je.
“Ne. Samo ti odi. Doći ću gore.”
“Dobro.”
Kad je on otišao, legao sam na klupu. Šipku nisam uspio ni pomaknut i. Nisam je dignuo
ni centimetar. Skinuo sam pola težine. No ni tada je nisam mogao dići. Samo mrvicu, možda
dva-tri centimetra.
Znao sam da šipku treba spustiti sve do prsa i podići je dok se ruke ne ispruže.
Skinuo sam još dva. No još uvijek nije išlo.
Na kraju sam skinuo sve utege, legao i dizao šipku i samo šipku, nekoliko je puta dignuo i
spustio. “Kako je bilo?” rekao je Lars kad sam došao gore. “Koliko si uspio?”
 “Ne tako puno kao ti”, rekao sam. “Morao sam skinuti dva utega.”
“Ali to je dobro, da znaš!” rekao je Lars. “Ma nemoj”, rekao sam.
***

Svih tih godina, otkad sam bio s Anne Lisbet u prvom razredu, mislio sam da sam svaki
put nešto naučio. Da će ići sve bolje i bolje sa svakom mojom novom djevojkom. Da je Kajsa
bila zadnji podbačaj. Poslije nje, da, ići će bolje, znao sam o čemu se tu radi i moći ću izbjeći sve
pogreške.
Ali pokazalo se da nije tako.
Zaljubio sam se u Lene. Išla je u paralelni razred. Bila je najzgodnija u školi. Bez
konkurencije. Bila je ljepša od svih drugih, ali i sramežljiva, a to nikad prije nisam vidio. Bilo je
nešto krhko u njezinoj pojavi što vas je jednostavno moralo privlačiti i o čemu ste morali sanjati.
Imala je sestru koja je išla u deveti razred, zvala se Tove i bila Lenina sušta suprotnost, i
ona je bila lijepa, ali na neobuzdan, izazovan i vragolast način. Obje su svi salijetali.
No Lene samo neizravno, bila je jedna od onih za kojima se čezne potajno. Barem ja
jesam. Oči su joj bile uske, jagodice visoke, obrazi meki i blijedi, često malko rumeni, bila je
visoka i vitka, glavu držala malo nakoso i često bi ispreplitala prste dok je hodala. No imala je i
nešto sestrino u sebi, vidjelo bi se to ponekad kad bi se smijala, sjaj što bi tada bljesnuo u tim
plavo-zelenim očima, ili u njezinoj povremenoj tvrdoglavosti ili apsolutnoj uvjerenosti da je u
pravu, a to je bilo teško spojiti s inače prevladavajućim izrazom snene krhkosti. Bila je prava
ruža, ta Lene. Gledao sam je i počeo i ja držati glavu nakoso kao ona. Tako sam stupio u kontakt
s njom, tako je postojala povezanost među nama. Nečemu više od toga nisam se mogao nadati,
zapravo, jer sam je previše uzvisivao da bih joj se usudio ikako prići. Pomisao da je zamolim za
ples, naprimjer, bila je apsurdna. Razgovarati s njom bilo je nezamislivo. Zadovoljio sam se
gledanjem i sanjarenjem.
Umjesto s njom, bio sam s Hilde. Ona je pitala mene, rekao sam da, išla je u razred s
Lene, imala široko i snažno, gotovo muškobanjasto tijelo, bila pola glave viša od mene, lijepih
crta lica i divne, srdačne osobnosti, i prekinula je sa mnom dva dana poslije jer, rekla je, ti nisi
nimalo zaljubljen u mene. Tebe zanima samo Lene. Ne, rekao sam, nije točno, ali naravno da je
bila u pravu. Svi su to znali, pa ni na što drugo nisam mislio, i kad smo bili vani na školskom
dvorištu tijekom odmora, uvijek sam znao gdje je i s kim, a tolika pozornost nije mogla proći
neopaženo.
Jedan dan Lars je rekao kako je čuo od nekoga da je ona rekla kako uopće ne misli ništa
loše o meni. Unatoč tome što sam femi. Unatoč tome što sam cmoljio na tehničkom. Unatoč tome
što sam spor na nogometnom terenu i jedva uspijem dići šipku u benč.
Pogledao sam je na školskom dvorištu, pogledi su nam se sreli i nasmiješila mi se pa se
okrenula zarumenjenih obraza.
Pomislio sam kako moram iskoristiti priliku dok još postoji. Pomislio sam, sad ili nikad.
Pomislio sam da nemam što izgubiti. Ako kaže ne, sve će ostati isto.
Ako pak kaže da...
Jednoga petka poslao sam tako Larsa k njoj s pitanjem. Šest su godina išli zajedno u
razred pa ju je dobro poznavao. I vratio se s osmijehom na licu.
“Rekla je da”, rekao je.
“Stvarno?”
“Da. Sad ste Lene i ti zajedno.”
I tako je opet počelo.
Jesam li mogao odmah k njoj?
 Pogledao sam prema njoj. Nasmiješila mi se.
Što bih joj trebao reći kad dođem k njoj?
“Idi k njoj”, rekao je Lars. “Poljubi je u moje ime.”
Nije me gurao preko cijeloga dvorišta, ali nije bilo ni daleko od toga. “Bok”, rekao sam.
“Bok”, rekla je.
Spustila je pogled i jednom nogom zastrugala po asfaltu.
Isuse, kako je bila lijepa.
Ajajaj.
“Hvala što si rekla da”, izletjelo mi je. Nasmijala se.
“Nema na čemu”, rekla je. “Što imaš sljedeći sat?”
“Sljedeći sat?”
“Da?”
“Hmm... norveški?”
“Nemoj mene pitati”, rekla je. Zvonilo je za početak sata.
“Vidimo se poslije?” rekao sam. “Poslije škole, mislim.”
“Mogli bismo”, rekla je. “Imam trening gore u dvorani. Možemo se naći poslije toga.”
***

Pitanje nije bilo kako će to ići, pitanje je bilo koliko će joj dana trebati dok ne počne
zapinjati i ona prekine sa mnom. Znao sam to, ali svejedno sam pokušao, morao sam se boriti, s
tim se nikad ne zna, i svake je sekunde bila prisutna u meni, dijelom kao nekakav osjećaj
otvorenosti, neprekidan podražaj, dijelom kao pomalo maglovit osjećaj njezina bića i osobnosti.
Da, morao sam se boriti, iako se zapravo nisam imao čime boriti. Nisam znao ni kakva \'7de to
bitka. Zadržati je, da, ali kako? Tako da budem ja? Nemojte me nasmijavati. Ne, morao sam se
ugledati na druge, to mi je bilo jasno, pa sam tih dana tražio društvo drugih s njom kako ne bi sav
razgovor bio na mojim plećima. U dvoranu s Lene, u Tjennu s Lene, dolje do trajekta za Skilso s
Lene. U školi su nam dijelili Biblije, sljedeće su nam jeseni trebale početi pripreme za krizmu, a
ja sam se sjetio da bih mogao pitati Lene što je učinila sa svojom Biblijom, onda bih joj mogao
reći da sam ja svoju bacio, pa bih imao otkud početi, mogao sam pitati ljude koje bismo sreli što
su oni učinili sa svojom. Lene je slušala, Lene me pratila, Lene se počela dosađivati. Bila je ruža,
ljubili smo se na križanju i držali se za ruke na školskom dvorištu, no ja sam bio samo dječačić i
iako sam imao savršeno bijele, pravilne zube nakon što su mi skinuli aparatić, to nije bilo
dovoljno: Lene se dosađivala sa mnom. I jedne večeri kad je došla sa mnom na nogometni
trening, vidio sam je kako odlazi s tribine, nije je bilo cijeli zadnji sat, otišao sam se presvući s
ostalima, znao sam da nešto nije u redu, stao sam u predvorju gdje je bila recepcija i Coca-Colin
aparat, i pogledao van: bila je ondje Lene Rasmussen, bio je ondje Vidar Eiker, razgovarali su i
smijali se, i po načinu kako se smijala shvatio sam da je gotovo. Vidar Eiker završio je deveti
razred godinu prije, pripadao je društvu koje je visjelo u Fini i imao svoj moped, na koji je
upravo bio naslonjen. Otišao sam na tribinu i sjeo.
Nakon pola sata do mene je došla Hilde. Sjela je pokraj mene. “Imam loše vijesti, Karl
Ove”, rekla je. “Lene želi prekinuti s tobom.”
“Da”, rekao sam i okrenuo glavu od nje da ne vidi suze koje su mi curile niz obraze. No
vidjela ih je, jer je ustala kao opečena. “Plačeš?” rekla je. “Ne”, rekao sam.
“Stvarno je voliš, ha?” rekla je s čuđenjem u glasu. Nisam odgovorio. “Ali Karl Ove”,
rekla je.
Obrisao sam suze jednom rukom, šmrcnuo i polako i drhtavo udahnuo.
“Sad je tu vani?” rekao sam. Kimnula je.
 “Da idem s tobom van?”
“Ne. Ne. Samo ti odi.”
Čim je nestala kroz vrata na kraju tribine, ustao sam, prebacio torbu preko ramena i
izašao. Obrisao sam suze još jedanput, požurio se kroz hodnik, izašao u predvorje, otvorio vrata,
gdje su stajali kao i prije.
Pognuo sam glavu i prošao.
“Karl Ove!” rekla je.
Nisam odgovorio, čim mi više nisu bili u vidokrugu, potrčao sam.
Lene je prohodala s Vidarom, mjesecima sam bio shrvan, no onda je došlo proljeće i
svojom moći pomelo sve u stranu. Jedan su tjedan osmi i deveti razredi bili na kampiranju, samo
su sedmi razredi ostali u školi, i među nama se tih dana širila svojevrsna manija, počeli smo
nasrtati na djevojke, jedan bi im došao straga i podignuo pulover, drugi bi dojurio sprijeda i
uhvatio ih rukama za gole grudi dok su se koprcale da se oslobode i vikale, ali nikad toliko glasno
da bi ih čuli nastavnici. Radili smo to u hodnicima između učionica, na školskom dvorištu i na
pustim dijelovima prilaza školi. Kružile su glasine da su Mini, Øystein i neki drugi iz društva s
Fine ščepali Kjersti, čvrsto je držali, skinuli joj hlače i gurnuli u nju prst, pa smo jedne večeri
Lars i ja otišli k njoj u nadi da ćemo možda doživjeti nešto slično, no kad smo joj pozvonili, vrata
je otvorio njezin otac, a kad je Kjersti sišla i mi je pitali možemo li ući, njezin je odgovor bio
odlučno ne, nikad nc bismo mogli ući, gdje nam je bila pamet?
No sjaj u njezinim očima bio je još drskiji nego u našima; točno je znala što smo htjeli.
Nekoliko tjedana poslije sreli smo se pred sajmom brodova u Hoveu, gdje smo Lars i ja stajali na
štandu Traume i prodavali srećke za veliku lutriju, među njima i pobjedničku srećku, koju smo
stavili na stranu i ponijeli sa sobom kad smo pod pauzom obilazili sajam i gledali brodove i ljude
upravo onoliko dugo da ne počne djelovati sumnjivo, jer smo na umu imali malecku smicalicu,
prije nego što smo slučajno stali pred štandom, kupili svaki svoju srećku, otvorili ih, i dok sam im
ja pružio svoju da pitam jesam li što osvojio, Lars je zamijenio svoju dobitnom. Tada su štand
čuvali Christian i John i odbili su vjerovati Larsu kad im je pružio dobitni listić. Rekli su da je to
stara srećka. Mi smo to poricali tako odlučno da su na kraju popustili i dali nam pola nagrade.
Pristali smo na to i otišli s golemom kutijom čokolade pod rukom, grcajući od smijeha i tresući se
od straha zbog onoga što smo učinili. Odmah ispred ulaza naišli smo na Kjersti. “Ideš s nama u
šetnju?” rekao je Lars.
“Može”, rekla je Kjersti, a ja sam imao tako čudan osjećaj u tijelu kad je to rekla.
Išli smo kroz šumu sve do plaže s oblucima, gdje smo legli i navalili na čokoladu.
Na sebi je imala crvene hlače i plavu pernatu jaknu, i nije rekla ništa kad sam je oprezno
pogladio po bedru. Nije rekla ništa ni kad sam joj pomilovao unutrašnju stranu bedra. Lars je
činio isto s druge strane.
“Znam Što želite”, rekla je. “Ali nećete to dobiti.”
“Ne želimo mi ništa”, rekao sam i progutao knedlu u grlu koje se stegnulo od pohote.
“Ništa”, rekao je Lars.
Pogladio sam je po preponama, stavio na njih cijelu ruku i mogao sam vrištati od sreće i
frustracije. Lars joj je dohvatio zatvarač na jakni i povukao ga dolje, zavukao joj ruku pod
pulover. Ja sam učinio isto. Koža joj je bila topla i bijela, i ondje sam pod rukom osjetio grudi.
Bradavice su joj bile krute, grudi čvrste. Počeo sam je opet gladiti po bedru, opet sam joj stavio
ruku na prepone, no onda, gutajući i gutajući stinu, napravio sam grešku i spustio joj zatvarač na
hlačama.
“Ne”, rekla je. “Što je tebi?”
“Ništa”, rekao sam.
 Uspravila se, spustila pulover.
“Ima li još čokolade?” rekla je.
“Da, naravno”, rekao je Lars pa smo sjedili i jeli čokoladu gledajući u more kao da se
ništa nije dogodilo. Valovi su sličili bijelim nanosima snijega u trenutku kad bi udarili u niske
glatke grebene. Nekoliko je galebova proletjelo mašući krilima. Kad smo ispraznili kutiju, ustali
smo i vratili se kroz šumu do sajma. Kjersti nas je pozdravila i rekla da se možda vidimo poslije,
a mi smo odlučili otići kući. No prije toga smo morali svratiti do štanda gdje su nam bili bicikli.
Øyvind, naš trener, bio je ondje i izgledao je ljuto kad nas je vidio. Sve smo zanijekali. Rekao je
da ne može ništa dokazati, ali da zna što smo učinili. Zašto bismo se inače zadovoljili s
polovicom nagrade? Sve smo zanijekali. Rekao je da je razočaran, ne želi nas više vidjeti pred
očima taj dan, pa smo na biciklima otišli kući.
U ponedjeljak, prije nego što je počela škola, Lars je podignuo pulover Siv, a ja sam joj
objema rukama uhvatio grudi. Vrisnula je i rekla da smo djetinjasti pa mirno otišla.
Na prvom satu, na norveškom, trebali smo posuditi knjigu u knjižnici, pročitati je za
tjedan dana i pisati o njoj. Rekao sam da sam pročitao sve knjige u knjižnici. Kolloen mi nije
vjerovao. Ali bila je to istina. Za svaku knjigu koju je izvukao i pitao me o čemu se u njoj radi,
ispričao sam mu. Na kraju mi je dopustio da pišem o nekoj drugoj knjizi. To je značilo da nemam
što raditi taj sat. Pronašao sam neku povijesnu knjigu i sjeo u klupu do prozora. Vani je bilo
maglovito ali toplo. Školsko je dvorište bilo potpuno prazno. Listao sam knjigu i gledao slike.
Odjednom sam ugledao sliku gole žene. Bila je tako mršava da su joj kukovi izgledali
poput tanjura. Sva su joj se rebra vidjela. Među nogama je imala mali crni busenčić. Iza nje
stajali su redovi kreveta na kat, a u njima su se nazirali obrisi drugih žena.
Drhtio sam u sebi.
Ne zato što je bila tako mršava nego zato što na njoj nije bilo ništa privlačno, iako je bila
gola, i zato što je na drugoj stranici bila slika goleme hrpe leševa, ispred dubokoga groba u koji je
bilo bačeno još leševa. Uvidio sam sljedeće: noge su samo noge, ruke samo ruke, nosovi samo
nosovi, usta samo usta. Nešto što je negdje naraslo i sad leži ovdje bačeno na zemlju. Kad sam
ustao, bilo mi je mučno i bio sam zbunjen. Kako nisam imao što raditi, izašao sam i stao uza zid.
Sunce je grijalo, iako je bilo prekriveno maglom. Trava što je rasla u pukotinama i udubljenjima
na brdašcu usred dvorišta, okruženom zidovima i asfaltom, bila je duga i povijala se na laganom
vjetru. Mučnina nije prolazila, povezao sam je uz ono što sam vidio, bila je dio istoga.
Zelena trava, žuti maslačci, Sivine gole grudi, Kjerstina puna bedra, kosturasta žena u
knjizi.
Ustao sam i vratio se unutra, pozvao Geira, on je došao do mene i upitno me pogledao.
“Našao sam sliku gole žene”, rekao sam. “Hoćeš vidjeti?”
“Naravno”, rekao je, ja sam mu otvorio knjigu i pokazao mu kosturastu ženu.
“Evo je”, rekao sam.
“O, jebote”, rekao je Geir. “Fuj.”
“Što”, rekao sam. “Pa gola je, nije li?”
“Jebote”, rekao je Geir. “Pa izgleda kao da je mrtva.”
***

Točno je tako izgledala. Kao živi mrtvac. Ili smrt u ljudskom liku.
Sljedeći vikend mama i ja išli smo posjetiti tatu. Bilo ga je čudno vidjeti u njegovu stanu.
Bio je visoko u zgradi, potpuno bijel, sunce je sjalo kroz prozore, cijeloga ga ispunilo, i bilo je
tako malo pokućstva da se gotovo činilo da ondje nitko ne živi. Što je ondje radio?
Odvezao nas je baki i djedu, kod njih smo jeli, a onda nas je odvezao kući. Nitko nije
znao kad bismo se točno trebali seliti, ovisilo je to o mnogočemu, trebalo je prodati kuću, kupiti
novu, mama je trebala naći posao, mi smo trebali promijeniti školu, pa nisam puno razmišljao o
tome. No nisam imao ništa protiv toga da odemo iz naselja i iz te škole. Imao sam osjećaj da sam
već odigrao sve karte. Radio sam pogrešku za pogreškom. Jedan dan nakon tjelesnoga, naprimjer,
dok sam stajao u društvu ispred učionice, do mene je došla Kjersti.
“Znaš što, Karl Ove?” rekla je.
“Ne”, rekao sam, ali slutio sam najgore, jer joj je izraz lica bio podrugljiv.
“Sad smo razgovarale o tebi u garderobi”, rekla je. “I ustanovile smo da se ne sviđaš ni
jednoj curi u razredu.”
Nisam ništa rekao, samo sam je gledao, pun iznenadna i silna bijesa.
“Jesi li čuo?” nastavila je. “Ni jednoj se curi u razredu ne sviđaš!”
Iz sve sam joj snage opalio pljusku. Zbog nagle kretnje i pljuske što je uslijedio, a od
kojeg joj se obraz zacrvenio, svi su se okrenuli.
“Kretenu”, viknula je i udarila me šakom u usta. Uhvatio sam je za kosu i povukao.
Udarila me u trbuh, šutnula u nogu i dohvatila i ona moju kosu, sve je to bio vrtlog udaraca
rukama i nogama i povlačenja za kosu, a ja, jadno, bijedno, nikakvo govno, rasplakao sam se, sve
mi je odjednom bilo previše, iz usta mi se oteo mizeran jauk. Svi koji su se u nekoliko sekundi
okupili oko nas, vikali su: On plače. Čuo sam ih, no nisam si mogao pomoći, a onda sam osjetio
veliku ručetinu na ovratniku. Bio je to Kolloen, isto je tako držao i Kjersti i pitao što se to ovdje
događa, tucete se? Rekao sam da nije ništa, Kjersti je rekla da nije ništa, pa smo svatko s jednom
nastavnikovom rukom na leđima pošli u učionicu, ja kao sveopće ruglo, jer ne samo da sam
prekršio pravilo da nikad neću plakati nego i ono da nikad neću udariti curu, a Kjersti sa statusom
junakinje, jer je primila udarac i uzvratila, i nije se rasplakala. Koliko se nisko može pasti?
Kolloen je rekao da se moramo rukovati. Poslušali smo ga, Kjersti mi se ispričala i
nasmiješila. Osmijeh nije bio podrugljiv, bio je iskren, na neki način, kao da nešto dijelimo.
Što li je to značilo?
***

Zadnji tjedan u svibnju zatoplilo je, cijeli je razred išao na kupanje u Bukkeviku, pijesak
je bio bijel, more modro, a na nebu nad nama pržilo je sunce.
Anne Lisbet izašla je iz mora.
Na sebi je imala donji dio bikinija i bijelu majicu kratkih rukava. Bila je mokra pa su joj
se vidjele oble grudi. Crna, mokra kosa sjajila je na suncu. Smiješila se od uha do uha. Gledao
sam je, nisam mogao prestati, no onda sam primijetio nešto pokraj sebe pa sam okrenuo glavu:
ondje je stajao Kolloen, i on ju je gledao.
Nije bilo razlike između mojega pogleda i njegova, odmah sam to shvatio, vidio je isto što
i ja i mislio isto što i ja.
O Anne Lisbet.
Bilo joj je trinaest godina.
Trajalo je to samo sekundu, spustio je pogled čim je vidio da ga gledam, no bilo je to
dovoljno, i shvatio sam nešto o nečemu za što dotad nisam ni znao da postoji.
***

Tri dana poslije tata me pokupio ranije iz škole, trebali smo ići pogledati neku kuću,
dvadeset kilometara od Kristiansanda, pokraj rijeke, postojala je mogućnost da je kupimo. Sad
sam ja trebao reći što mislim i biti iskren. Na temelju onoga što nam je tata ispričao o njoj - da
ima štagalj, da je kuća stara, iz devetnaestoga stoljeća, imanje je veliko, mogli smo imati i običan
vrt i povrtnjak, ondje su rasle velike, stare voćke, a možda bismo mogli imati i kokoši, a i
uzgajati svoje krumpire, mrkve i začinsko bilje - već sam bio odlučio da ću mu reći da mi se
sviđa, svidjela se ona meni ili ne.
Kad smo došli onamo, nebo je bilo plavo, trava zelena a dolje se ljeskala rijeka, trčao sam
od prozora do prozora i virio unutra da on vidi moje uzbuđenje, koje nije bilo sasvim neiskreno,
samo malko preuveličano, i stvar je bila riješena. Ako budemo mogli, kupit ćemo je. Mama je
tražila posao u školi za medicinske sestre, tata će nastaviti raditi u gimnaziji, a ja sam ondje
trebao krenuti u novu školu. Što će Yngve, nije bilo toliko jasno. On je, naime, odbijao selidbu.
Prvi put u svojem životu usprotivio se tati. Posvadili su se, a to se nikad prije nije dogodilo.
Nikad se nismo svađali s tatom. Uvijek je on galamio na nas, a mi smo slušali i trpjeli.
No sad je Yngve rekao ne.
Tata je pobjesnio.
No Yngve je nastavio govoriti ne.
“Ne želim zadnji razred ići u Kristiansand”, rekao je. “Zašto bih? Svi su mi prijatelji
ovdje. Imam još samo jednu godinu škole. Nema smisla sad počinjati iznova negdje drugdje.”
Bili su u dnevnoj sobi. Yngve je bio jednako visok kao i tata.
Nikad to prije nisam primijetio.
“Možda misliš da si odrastao, ali nisi”, rekao je tata. “Moraš ostati sa svojom obitelji.”
“Ne”, rekao je Yngve.
“Dobro”, rekao je tata. “Možeš li mi objasniti kako si ti to zamislio? Od mene, naime,
nećeš dobiti ni ørea.”
“Uzet ću kredit”, rekao je Yngve.
“Što misliš tko će ti dati kredit?” rekao je tata.
“Imam pravo na studentski kredit”, rekao je Yngve. “Provjerio sam.”
“Uzet ćeš studentski kredit prije nego što počneš studirati?” rekao je tata. “Baš pametno.”
“Ako moram, moram”, rekao je Yngve.
“Gdje ćeš živjeti?” rekao je tata. “Kuću prodajemo, znaš.”
“Unajmit ću garsonijeru”, rekao je Yngve.
“Samo daj”, rekao je tata. “Ali od nas nećeš dobiti pomoć. Ni krune. Je li ti jasno? Ako
želiš živjeti ovdje, živi, ali nemoj onda doći k nama po pomoć. Morat ćeš se snalaziti sam.”
“Da”, rekao je Yngve. “Bit će sve u redu.” A tako je i bilo.
***

Kad je došao zadnji dan sedmoga razreda, već je bilo najavljeno da ću se preseliti, i moji
kolege iz razreda kupili su mi oproštajni poklon. Prvo sam dobio glavicu kupusa, jer je moje ime,
Karl, kako su me samo rijetki zvali, na našem narječju zvučalo kao kal, kupus, što mi je nakon
nekog vremena postalo nadimak. Zatim sam dobio plišanoga majmuna, jer sam sličio majmunu.
To je bilo to.
Zatim smo izašli kroz vrata, koja poslije nikad više nisam vidio.
No tu nije bio kraj. Te je večeri, naime, bio razredni tulum kod Unni. Neke od djevojaka
našle su se ranije toga poslijepodneva da sve pripreme, a u šest smo mi ostali došli na biciklima.
Tulum se dijelom odvijao u dvorištu, a dijelom u podrumu, i dok se na brda oko nas spuštala
tama, a svi su crveni krovovi kuća u naselju svjetlucali u svjetlu zalazećega sunca, sve su ograde
polako počele padati, iako nitko nije pio. Cjelogodišnje tajne misli i želje počele su izlaziti na
vidjelo. Visjelo je to u zraku. Ruke su nalazile put pod pulovere, bez ikakvih nasrtanja ili
agresije, odvijalo se to izbliza i uz vruće dahove među jorgovanima u vrtu, usne su se sretale,
usne su se ljubile, a onda su neke od cura svukle majice, hodale su naokolo ljuljajući grudima,
polako je to prerastalo u svojevrsnu pretpubertetsku orgiju, i iste one djevojke što su samo mjesec
prije rekle da im se ne sviđam, sad su mi se nudile jedna po jedna, sjedile mi u krilu, ljubile me,
trljale mi dojke u lice. Ranglista u koju su djevojke bile raspoređene, na kojoj su se neke polako
penjale tijekom jeseni, a neke padale, pritom nije bila važna, sad nije imala nikakvo značenje,
bilo je svejedno koja je došla. Pritiskao sam glavu u njihove bijele, meke grudi, ljubio im tamne,
krute bradavice, milovao ih rukama po bedrima i među nogama, a one nisu govorile ne, te večeri
za njih nije postojalo ne, umjesto toga bi se nagnule i ljubile me, oči su im bile tople i tamne, ali i
začuđene, kakve su zacijelo i moje bile: zar to zaista mi radimo?
Nikoga od njih nisam vidio nakon toga ljeta, a ako ih potražim na internetu da vidim kako
izgledaju ili što ima s njima, ništa ne nalazim. Ne pripadaju klasi koja ondje postoji, pripadaju
klasi s roditeljima radnicima ili službenicima koja je odrasla izvan središta ičega osim vlastitih
života i koja je izvan toga središta i ostala. Ne znam tko sam ja njima, vjerojatno blijeda
uspomena na nekoga koga su poznavali nekoć u djetinjstvu, jer toliko su toga radili zajedno u
životu nakon toga, toliko se toga dogodilo, i toliko intenzivno, da sitni događaji koji su se odvijali
u njihovu djetinjstvu nemaju više težine od prašine koju podigne kakav automobil u prolazu, ili
od pahulja ocvala maslačka koje otpuhne dah iz kakvih ustašaca. I, oh, nije li to zadnje bilo divna
slika, kako se događaj za događajem širi zrakom nad livadom vlastite priče, pada među vlati trave
i nestaje?
Kad je kamion za selidbu otišao, a mi sjeli u auto - mama, tata i ja - i odvezli se niz brijeg
i preko mosta, s golemim sam olakšanjem pomislio kako se nikad više neću vratiti, da sve što
vidim, gledam posljednji put. Da kuće i mjesta što nestaju iza mene, nestaju i iz mojega života, i
to zauvijek. Nisam ni slutio da će svaka pojedinost toga krajolika i svaka osoba što je u njemu
živjela zauvijek ostati prikovana u mojemu sjećanju, točno i precizno zabilježena svojevrsnim
apsolutnim sluhom pamćenja.
BILJEŠKA O PREVODITELJICI

Anja Majnarić rođena je u Zagrebu 1982. godine. Diplomirala je engleski jezik i

sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je odslušala i modul norveškog jezika. Od
2006. bavi se isključivo književnim prevođenjem i odlazi na rezidencijalne boravke u inozemstvo
(Norveška, Škotska, SAD, Irska). Kao slobodna prevoditeljica prevodi s engleskog i norveškog
jezika za nekoliko izdavačkih kuća te za Treći program HRT-a. Neki od njezinih značajnijih
prijevoda jesu Trenutak slobode Jensa Bjorneboea, Fahrenheit 451 Raya Bradburyja, Puste
zemlje Stephena Kinga te Moja borba, prva i druga knjiga Karla Ovea Knausgårda. Članica je
Društva hrvatskih književnih prevodilaca od 2009. i Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika
od 2015. godine.
Zabilješke

[←1] Condeep (eng. concrete deep water structure) - vrsta naftne platforme koja stoji na
morskom dnu na jednom ili više debelih potpornih betonskih stupova, koji su ujedno i spremnici
za naftu. Proizvodi ih tvrtka Norwegian Contractors iz Stavangera u Norveškoj. (Op. prev.)
[←2] Lik švedskih komičnih detektivskih romana što ih je napisao Nils-Olof Franzén.
Romani su ekranizirani u obliku crtanih serija i filmova. (Op. prev.)
[←3] DBS - Den Beste Sykkel (nor. najbolji bicikl), norveški proizvođač bicikala iz
Sandnesa (Op. prev.)