Čehov - TRI SESTRE

ŽIVOTOPIS:
Anton Pavlovič Čehov rođen je 1860., a umro je 1904. godine.
Ruski je pripovjedač i dramatičar, po zanimanju liječnik.
U književnosti se javlja kratkim humoreskama (sažetost izraza, karakterizacija), a zatim prelazi na
novele i pripovijesti (rezignacija, očaj).
Završava plodno razdoblje ruskog realizma i započinje novu epohu u razvoju ruske književnosti.
Djela: ''Tri sestre'', ''Galeb'', ''Ujak Vanja'', ''Višnjik'', ''Čovjek u futroli'', ''O ljubavi''...

Slika života u Čehovljevim djelima:

Opisuje običnu svakidašnjicu bez jakih ličnosti i neobičnih zbivanja. Život teče bez pravog cilja i bez
nasilja, ispunjen maštanjima o ljepšoj budućnosti i težnjama koje se nikad neće ostvariti.
U svojim djelima nikoga i ništa ne osuđuje. Pokazuje kako život postupno deformira čovjekovu psihu i
dovodi do rezignacije.

VRSTA DJELA: drama u četiri čina

MJESTO RADNJE: mali ruski provincijski grad

VRIJEME RADNJE: 19. st.

UGOĐAJ:
Cijela je drama protkana čežnjom i tugom - čežnjom za Moskvom, koja likovima predstavlja san i ideal
o promjeni života, a tugom jer ne uspijevaju otići u Moskvu ni promijeniti svoj život.

KARAKTERIZACIJA LIKOVA:
- drama je nazvana prema trima sestrama Olgi, Maši i Irini

OLGA: najstarija; profesorica u gimnaziji, kasnije i ravnateljica; htjela se udati, ali to nije ostvarila
''Ako bih se udala, cijeli dan bih sjedila u kući, bilo bi to bolje. Voljela bih muža.''

MAŠA: udana za Kuligina, gimnazijskog profesora, ali je zaljubljena u Verišinina, s kojim ne može
ostvariti ljubav jer je on oženjen i odlazi
''... zavoljeh ga s njegovim glasom, sa njegovim riječima, nesrećama, dvjema djevojčicama. Voli,
dakle, to je moja sudbina. I on mene voli!''

IRINA: najmlađa sestra; želi pronaći utjehu u radu; govori četiri jezika, a radi najprije kao
telefonistica, potom u gradskoj upravi, da bi na kraju položila ispit za učiteljicu
''O kako sam nesretna. Ne mogu da radim. Ja očajavam i ne razumijem kako, sam ostala živa, kako
se nisam ubila do sada. Ja sam čekala, da ćemo se preseliti u Moskvu, da ću tamo sresti pravoga
čovjeka, sanjarila sam o njemu, voljela ga. A pokazalo se, da je to sve besmislica.''
ANDREJ: njihov brat; svim srcem želi biti sveučilišni profesor, ali gubi svoje iluzije, gubi na kartama i
na kraju postaje predsjednik zemaljske uprave, a njegova ga žena vara s potpredsjednikom
''Ja, koji sanjam, da sam svaku noć profesor moskovskog sveučilišta, znameniti naučenjak kojim se
ponosi ruska zemlja, a žena me ne razumije, sestre se bojim, ne znam zašto, bojim se, da će mi se
smijati, zastidjeti me!''

STRUKTURA DJELA:
Drama u četiri čina u kojoj se događaji odvijaju mirno i glatko, bez većih preokreta.
Zasniva se uglavnom na samim likovima i njihovoj tragičnosti, sa osjećajem bespomoćnosti i
beznadnosti, koja samo kazuje kako nema promjene unatoč vječitom optimizmu i njegovoj priči o
svijetloj budućnosti.
Drama je svojevrsna analiza socijalnih, moralnih i psiholoških sastavnica.
Tri sestre utjelovljuju ljepotu, profinjenost, obrazovanost, duševno bogatstvo i želju za osmišljenim
životom, no one se podvrgavaju kapricioznoj ženi svoga lijenoga brata, nemoćne da pomognu same
sebi, a kamoli jedna drugoj.

KRATAK SADRŽAJ:
PRVI ČIN
Drama započinje jednog sunčanog, prazničkog, svibanjskog prijepodneva. Irina slavi imendan.
Sestra Olga, iako već umorna od života i napornog rada, razumije Irinin zanos i sve svoje nade polaže u
nju. Maša ih obje provocira zviždanjem nekog napjeva, odaginjući misli o svom braku u kojem nije
zadovoljna te o svojoj uzaludno potrošenoj mladosti.
Među drugim gostima, slučajno će se pojaviti Nataša, koju će Andrej u svojoj nespretnosti brzopleto
zaprositi. Dolazak među ove otmjene i obrazovane ljude duboko je frustrira, ona drhti kao školarka
zbog bolnog i neizbrisivog osjećaja manje vrijednosti koji je ponižava. Olga je iskreno zaprepaštena
Natašinim neukusnim zelenim pojasom i za tu malu neprijatnost ova će joj se osvetiti.

DRUGI ČIN
I drugi čin započinje u slavljeničkom duhu - vrijeme je poklada i svi se raduju dolasku maškara i velikoj
kućnoj zabavi s glazbom i plesom. Ali Nataša, koja se u međuvremenu udala za Andreja, zabranjuje
zabavu koja nije po njenom ukusu, tobože zbog bolesti sinčića; iako će odmah potom sama otići na
noćnu vožnju sa svojim ljubavnikom Protopopovim.

TREĆI ČIN
Treći čin, koji u klasičnoj drami donosi vrhunac zapleta, odvija se u znaku požara koji bukti negdje u
gradu, ali ima duboko simbolično značenje u drami.
Gori dom Prozorovih iako nije zahvaćen požarom - izgorjeli su vjera, entuzijazam i nade sestara u
budućnost. Majstorski se isprepliću vanjska i paralelna unutarnja radnja. Vatrena stihija s ulice
prijeteći obasjava sestre koje su upravo saznale da je Andrej prokartao kuću i založio je, i s bolnom se
nostalgijom prisjećaju nada koje su polagale u brata. I dok je cijeli grad na nogama, on
nezainteresirano svira svoju violinu.
Nataša se navodno brine da joj sin Bobik i njena mala kći Sofčica ne dobiju influencu. Također želi da
stara dadilja Anfisa ode iz kuće jer ju smatra seljankom kojoj je mjesto upravo na selu. Najrealnija i
najživotnija među sestrama, Maša, jedina je od početka svjesna Natašine pogubnosti i bratove
ništavnosti.
Katastrofična atmosfera trećeg čina počiva na nizu detalja. Čebutikin se propio jer nije uspio spasiti
neku ženu na umoru, osuđuje sebe zbog svoje nesposobnosti. U takvom, pripitom, stanju nehotice
razbija sat - sestrama dragu uspomenu na pokojnu majku, ali i na Moskvu. I za njega je to znak
gubitništva, jer je pokojnica jedino svjetlo iz njegove prošlosti (naime, Čebutikin je volio majku triju
sestara). Kuligin na koljenima prikuplja krhotine kao što pokušava prikupiti ostatke svoga braka s
Mašom nakon njezine veze s Veršinjinim. U ovom činu Maša i priznaje sestrama svoju ljubav prema
Veršinjinu. Andrej traži od Olge neki zagubljeni ključ, još uvijek nesvjestan da je izgubio ključ do
njihovih srca. I drugi su ključevi izgubljeni. Irina uspoređuje svoju dušu sa zaključanim klavirom čiji je
ključ izgubljen. Sve su njihove vrline, talenti i znanja pod bravama čijih ključeva nema, pa stoga i
neupotrebljivi.
Irina pristaje udati se za Tusenbacha iako ga ne voli i jako joj je ružan i neugledan; no ona ga ipak
dosta poštuje. Njen jedini cilj ostaje otići u Moskvu.

ČETVRTI ČIN
Soljoni je stao "peckati" baruna Tusenbacha, jer su zapravo obojica zaljubljeni u Irinu; Tusenbach je
uvrijedio Soljonija i ovaj ga poziva na dvoboj. Barun u tom dvoboju pogiba, a stari liječnik Čebutikin je
u svemu tome samo pasivni promatrač koji nije ništa učinio kako bi spriječio dvoboj koji je značio
sigurnu smrt za jednog od sudionika. Nakon ovoga Čebutikin odlučuje otići i planira se vratiti za
godinu dana, kad već bude u mirovini. Irina je u međuvremenu položila učiteljski ispit te će potražiti
novi posao. Prvo je radila kao telegrafistica, a zatim u gradskoj upravi i mrzila je te poslove osjećajući
da joj život samo prolazi, a ona svakim danom propada. Sada je ostala i bez Tusenbacha kojeg je već
bila prihvatila kao muža. Olga je postala upraviteljica i skupa se s Anfisom preseljava u iznajmljeni
stan kraj gimnazije.
Kuligin je postao inspektor i, sljedeći svog direktora, obrijao brkove. Maša u tome vidi samo izraz
njegove slabe osobe i nemoći.
Veršinjin isto odlazi, a žena i njegove dvije kćeri ostat će u gradu još dva mjeseca, pa on moli Olgu da
se, ako bude potrebno, pobrine za njih.
Poput jeke odzvanja niz opraštaja i odlazaka u činu raspleta: brigada odlazi iz grada, Tusenbach iz
života, a sestre zauvijek iz svoga doma. Nataša nestrpljivo i zapovjednički obilazi kuću izdajući
zapovijedi o promjenama.
Jasan jesenji dan rastanka ne donosi samo tugu i melankoliju, nego sugerira i životnu zrelost i svijest o
stečenom iskustvu. Nada u budućnost nije potpuno ostavila sestre, ali do dana kad će njihova
stradanja dobiti neki smisao treba živjeti i raditi. Dok se na početku činilo da su sestre sposobne
započeti svaka svoj život, na rastanku se zbijaju kao nikad. Izgubivši snagu i samopouzdanje doimaju
se "ne kao tri jedinke, nego kao tri trećine jedne cjeline". Otrežnjenje je najzamjetnije na Irini koja
sama odlazi u nepoznato, nezaštićena nježnom ljubavlju sestara i pažnjom udvarača.
Drama ostaje nekako nedovršena, a budući život likova tajna o kojoj gledatelj može nagađati.

Lirska drama
Čehovljeve se drame uglavnom nazivaju lirskima jer u njima:
1. nema izrazitog glavnog junaka
2. nema oštrog i jasnog zapleta
3. autor ne gradi dramu na vezanim replikama koje su podređene dramskom zbivanju, već u dijaloge
unosi paralelne tematske nizove koji stvaraju dojam da se na sceni događa nešto prirodno
4. ubacivanjem popratnih motiva (lirskih monologa, stanki, glazbenih zvukova), Čehov stvara ugođaj