1. POJAM PRAVA U EU?

Pravo Europske unije, naziva se još i europsko pravo, čini ukupnost svih propisa
važećih u okviru Europske unije.

2. PRIMARNI IZVORI PRAVA EU?

Primarno pravo Osnivački ugovori (UEU i UEZ) Osnovna načela prava – Primarno
pravo čine osnivački ugovori i opća načela prava. Tu su uključeni i svi dodaci,
protokoli, konvencije i izjave uz pojedine ugovore
• Primarne izvore stvaraju države članice EU i sama Evropska unija. Države članice
to čine prilikom uređivanja međusobnih odnosa, a EU (na osnovu sopstvenog
ugovornog
kapaciteta kao subjekt međunarodnog prava) zaključivanjem sporazuma sa trećim
državama i međunarodnim organizacijama. Drugim riječima, primarno
zakonodavstvo čine pravne norme sadržane u aktima koje su usvojile države
članice u njihovoj ugovorno-ustavotvornoj ulozi, znači kao subjekt međunarodnog
prava i utemeljivača Unije kao nadnacionalne tvorevine sui generis, kao i akti koje
je usvojila sama EU kao subjekt međunarodnog prava.

• U odnosu na sekundarne izvore primarno pravo EU ima prednost. Obzirom da u

njihovom stvaranju neposredno sudjeluju, bez regulatorne aktivnosti institucija
Unije, kažemo da su primarni izvori akti država članica i EU. Primarne izvore ili
primarno pravo čine:

1) osnivački ugovori (Ugovor o Evropskoj uniji (UEU), Ugovor o funkcioniranju

Evropske unije (UFEU), Povelja o temeljnim pravima Evropske unije, Ugovor o
Evropskoj zajednici za atomsku energiju)
2) međunarodni sporazumi Evropske unije,
3) opća pravna načela.

3. SEKUDARNI IZVORI PRAVA EU?

Sekundarnopravoaktikojedonoseinstitucije EU Međunarodni sporazumi Sudska

praksa Sekundarno pravo čine pravni akti institucije EU i međunarodni sporazumi
kojima se uređuju međusobni odnosi EU i drugih međunarodnih organizacija ili
trećih država. U izvore prava EU valja ubrojiti i sudsku praksu Europskoga suda.
Ukupnost pravnih propisa Europske unije skupno se naziva acquis communautaire
(pravna stečevina EU), a podjeljen je na 35 poglavlja za potrebe pregovora o
pristupanju (u pregovorima za petoproširenje EU bio je podjeljena na 31
poglavlje).

4. UREDBE I DIREKTIVE ?

Uredbe – predstavljaju akte koji u najvećoj mjeri prodiru u pravni sistem država.

Karakteristike uredbi su da:

- imaju opštu važnost,obavezuju u cjelini, neposredno djeluju

Direktive – za razliku od uredbi, koje su u potpunosti obavezujuće i u pogledu cilja

i u pogledu metoda i sredstava, direktive samo propisuju cilj koji treba postići.

5. IZBOR I SASTAV EVROPSKOG PARLAMENTA?

Sve do 1979. godine članovi Evropskog parlamenta bili su delegirani od strane

nacionalnih parlamenata i predstavljali su države članice, a od tada predstavljaju
građane, koji ih biraju na neposrednim izborima. Naime, 1976. godine usvojen je
tzv. Izborni akt koji je regulisao jedinstveni način izbora članova Evropskog
parlamenta. U okviru Evropskog parlamenta danas su utjelovljeni interesi gotovo
pola milijarde građana EU. Jedna od bitnih karakteristika Evropskog parlamenta
jeste u tome što su njegovi članovi raspoređeni po političkim skupinama prema
političkoj opredijeljenosti, a ne prema nacionalnoj pripadnosti. Kako bi se
osigurala odgovarajuća ravnoteža između stvarne demografske situacije i
jednakosti među državama u smislu zastupljenosti njihovih građana u Evropski
parlament brojzastupnika između država članica je samo donekle proporcionalan
udjelu njihovih stanovnika u ukupnom stanovništvu EU. Tako da , ukupan broj
poslaničkih mjesta i podjela mjesta u Evropskom parlamentu po zemljama
članicama rezultat su kompromisa pri čemu su uzeta za osnovu dva principa a to
su demokratski princip i federalni princip.
6. PREDSJEDNIK EVROPSKOG PARLAMENTA?

Europski parlament zakonodavno je tijelo EU-a. Predsjednik Evropskog

parlamenta se bira na mandat od dvije i pol godine. Raspolaže ovlaštenjima koja
mu omogućavaju upravljanje zasjedanjima i radom parlamenta između dva
zasjedanja. Drugim riječima, predsjednik je rukovodilac svih aktivnosti Evropskog
parlamenta i njegovih organa. Predsjednik predstavlja Parlament u odnosu prema
drugim institucijama EU, ima važnu ulogu u postupku izrade i usvajanja budžeta.
Kada su u pitanju odnosi izvan EU, predsjednik je taj koji predstavlja Evropski
parlament za vrijeme raznih ceremonija u vezi sa administrativnim, pravnim i
finansijskim pitanjima, kao i prilikom susreta sa međunarodnim organizacijama i
njihovim zvaničnicima. Zanimljivo je da je nakon izbora za Evropski parlament koji
su održani 2009., ili preciznije rečeno 14. jula 2009. za 24-tog po redu
predsjednika Evropskog parlament izabran je poljski inženjer Jerzy Buzek.

To je prvi puta u historiji Evropskog parlamenta da je na njegovom čelu osoba

koja dolazi iz jedne post-komunističke države. Trenutni predsjednik Evropskog
parlamenta je David Sassoli koji je na tu funkciju izabran u Julu 2019. godine. Ista
osoba može najviše dva puta biti izabrana na funkciju Predsjednika.

7. NADLEŽNOSTI EVROPSKOG PARLAMENTA?

Nakon više od šezdeset godina evolucije i brojnih amandmana Ugovor iz Lisabona

(UEU) konačno je u članu 14 ponudio definiciju nadležnosti Evropskog parlameta:
„Evropski parlament, zajedno s Vijećem, obavlja zakonodavne i budžetske
funkcije. Evropski parlament obnaša funkcije političkog nadzora i savjetodavne
funkcije kako je utvrđeno ugovorima. Evropski parlament bira predsjednika
Komisije.” Ova definicija ukazuje na to da treba razlikovati četiri osnovne
nadležnosti Evropskog parlamenta: zakonodavnu, budžetsku, nadzornu i izbornu.
8. POLITIČKE PARTIJE U EVROPSKOM PARLAMENTU?

Evropske političke partije, unutar Evropskog parlamenta grupisane u političke

frakcije sličnih ideoloških sadržaja, u okviru rasprava najčešće potenciraju pitanja
nadnacionalnog karaktera, zajednički iskazujući konsenzus o potrebi višeg stepena
integracije među državama članicama u oblastima koja su predmet interesovanja.
I ne samo to. Evropske političke partije djelujući na ideološkoj osnovi (desne,
lijeve i stranke centra) osiguravaju i dodatnu nezavisnost u funkcionisanju
Evropskog parlamenta, kao i političku distancu prema unutrašnjim pitanjima
država iz kojih poslanici dolaze. U tom smislu, Parlament se postavlja kao
institucija koja odražava jedinstveno političko raspoloženje unutar Unije kao
cjeline, nezavisno od interesa političkih partija pojedinačnih država članica koje
još uvijek snažno baštine nacionalni predznak u tretiranju interdržavnih pitanja.
Ovakva situacija otvara realne perspektive za konstataciju da evolucija jačanja
nadležnosti, uloge i značaja Evropskog parlamenta pokazuje tendenciju postizanja
čvršćeg oblika integracije među državama članicama Evropske unije.

9. SASTAV VIJEĆA EU?

Predstavlja jednu od najmoćnijih institucija EU. Ono predstavlja vlade država

članica EU. Sastoji se od po jednog člana iz svake države članice, najmanje na
nivou ministra. Međutim, danas i više od jednog ministra može prisustvovati
sastanku Vijeća. Vijeće EU se sastoji od: Generalnog sekretarijata Vijeća –
predstavlja administrativnu službu. Sastoji se od pravne službe i sedam generalnih
direktorata. Odbora – koji pružaju pomoć i pripremaju sastanke Vijeća EU. Ovdje
značajnu ulogu ima Komitet stalnih predstavnika ili tzv. Coreper. Članovi Corepera
uživaju status ambasadora. Njihova osnovna funkcija je da se premoste problemi
nestalnog zasjedanja. Oni razmatraju i rješavaju brojna tehnička i politička pitanja.
Radnih grupa – poznati i kao pripremna tijela Vijeća, pomažu Coreperu.

Ova pripremna tijela se mogu podijeliti u dvije kategorije:

-Odbori osnovani Ugovorima ili odlukama Vijeća.
-Odbori i radne skupine koje osniva Coreper.
10. NADLEŽNOSTI VIJEĆA EU?
Nadležnosti Evropskog parlamenta su sljedeće: zakonodavna nadležnost,
budžetska nadležnost, nadzorna nadležnost, izborna nadležnost Nadzorna
nadležnost – vrši funkciju parlamentarnog nadzora. Ova funkcija najviše dolazi do
izražaja u odnosu Parlamenta prema Komisiji. Bitan aspekt ovog nadzora
predstavlja godišnji izvještaj o radu Komisije koji se podnosi pred Parlament.
Također, pravo Parlamenta da postavlja pitanja najviše dolazi do izraža kada je u
pitanju Komisija. Evropski parlament također uživa pravo na provođenje istraga.
On ima pravo da uspostavlja istražne komitete koji će ispitati određene navode.

11. NAČIN ODLUČIVANJA VIJEĆA EU?

Glavni zakonodavni organ je prije bilo Vijeće. Međutim, danas tu ulogu dijeli sa
Evropskim parlamentom. Vijeće zajedno sa parlamentom također utvrđuje i
budžet. Usaglašavanje opštih politika je također jedna od nadležnosti Vijeća. Ono
također koordinira pravne sisteme država članica, i doprinosi saradnji u oblasti
policije i pravosuđa.
Vijeće odluke se donosi na tri različita načina:
-Jednoglasno odlučivanje – danas poprilično napušteno. Primjenjuje se samo u
izuzetnim slučajevima predviđenim Ugovorom.
-Kvalifikovana većina – predstavlja redovan način donošenja odluka. Ministri
različitih država imaju različit broj glasova, u zavisnosti od broja stanovnika države
koju predstavljaju.
-Prosta većina – na ovakav način se obično odlučuje kada je u pitanju Poslovnik u
radu ili usvajanje zahtjeva prema Sudu pravde EU.

12. POJAM I SASTAV EVROPSKE KOMISIJE?

Predstavlja politički nezavisnu instituciju koja predstavlja interese EU u cjelini.
Sjedište Evropske komisije je u Briselu, iako se zasjedanja održavaju u Briselu,
Luksemburgu i Strazburu. Obzirom da Evropska komisija ne predstavlja države
članice već EU kao cjelinu, za njen sastav nije potrebno da uvijek budu prisutni
predstavnici svih država. S obzirom na to, ona broji dvije trećine država članica
uključujući i predsjednika Komisije.Evropska komisija se sastoji od dva osnovna
dijela:Administrativni se sastoji od : opšte uprave, generalnog
sekretarijata,privremenih i stalnih odbora i ostalih zajedničkih službi. Politički se
sastoji od komesara i članova njihovih kabineta. Svi oni zajedno se nazivaju
Kolegij.

13.POJASNITE UNUTRAŠNJU STRUKTURU EVROPSKE KOMISIJE?

Obzirom da se članovi Evropskog parlamenta i Komisije biraju na mandat od 5
godina, prilikom izbora predsjednika Komisije se ide sljedećim koracima:
-Novoizabrani članovi Parlamenta se etabliraju dvije sedmice, nakon čega tek
počinju konsultacije sa Evropskim vijećem.
-Konsultacije se dovojeno vode između Evropskog vijeća i šefova političkih grupa u
Parlamentu.
-Četvrte sedmice Evropsko vijeće kvalifikovanom većinom predlaže Parlamentu
kadnidata za predsjednika Komisije.

14. SASTAV I FUNKCIJE EVROPSKOG VIJEĆA?

Evropsko vijeće predstavlja instituciju koja je osnovana na Pariškom samitu 1974.
godine. Tada je odlučeno da radni sastanci šefova država ili vlada država članica
postanu redovni. Predsjednik Evropskog vijeća je Charles Michel. Kada je u pitanju
razvoj Evropskog vijeća, tu razlikujemo:
1.Period konstituisanja Evropskog vijeća 1974. godine pa do usvajanja
jedinstvenog evropskog akta 1987. godine – za ovaj period se vezuju prvi sastanci
šefova država. Evropsko vijeće je tada ustanovljeno kao način da se
institucionalizira praksa povremenog okupljanja šefova država i vlada.
2.Period institucionalizacije od 1987. godine pa sve do usvajanja Ugovora iz
Maastrihta 1993. godine – ovaj period započinje donošenjem Jedinstvenog
evropskog akta. Neke od specifičnosti ovog akta su:
- reguliše sastav Evropskog vijeća,
- propisuje obavezu zasjedanja najmanje dva puta godišnje,
- nije predviđena pripadnost Evropskog vijeća sistemu osnovnih institucija
Evropske zajednice, i sl.
3.Period od usvajanja Ugovora iz Maastrihta 1993. godine sve to Stupanja na
snagu Lisabonskog sporazuma.Čak ni nakon usvajanja Mastrihtskog sporazuma,
Evropsko vijeće nije bili u okviru prvog centralnog stuba EU.
Neke od specifičnosti Mastrihtskog sporazuma su:
-predsjedavanje Evropskim vijećem prati rotacija predsjedavajućeg,
-obaveza o izvještavanju Evropskog parlamenta o svom radu, nakon svake
sjednice,
-podnošenje pismenog izvještaja Evropskom parlamentu jednom godišnje.

15. PREDSJEDNIK EVROPSKOG VIJEĆA?

Imenovan je od strane nacionalnih čelnika šefova država ili vlada država članica
EU. Predsjednik je Charles Michel izabran u prosincu 2019. godine, a mandat mu
ističe u svibnju 2022.

Kao predsjednik Evropskog Vijeća uloga mu je :

- da upravljaradomEuropskogvijeća u
utvrđivanjuopćegpolitičkogsmjeraiprioriteta EU-a – u suradnji s Komisijom

-promičekohezijuikonsenzus u Europskomvijeću

-zastupa EU navanjskopolitičkomeplanu u
međunarodnimpitanjimaipitanjimasigurnosti.

16.SUD PRAVDE U EU?

Evropski sud pravde (European Court of Justice) nadgleda poštivanje prava u
tumačenju i primjeni osnivačkih ugovora, te akata institucija i drugih tijela
zajednice (Unije). Njegov zadatak je osigurati da se zakonodavstvo EU (“Zakon
Zajednice”) tumači iprimjenjuje na isti način u svakoj državi članici, odnosno da je
uvijek identičan za sve strane i u svim okolnostima. Sjedište mu je u Luxembourgu,
a čini ga po jedan sudija iz svake države članice, tako da su zastupljeni svi pravni
sistemi EU, i 9 “generalnih pravobranilaca” (Advocates General). Sudije imenuju
države članice iz redova vrhunskih i nezavisnih pravnih stručnjaka (sudija,
univerzitetskihprofesorai sl.). Sudije se biraju na šesto godišnji mandat, a polovica
se izmjenjuje svake treće godine. Sud je osnovan 1952. Godine sa sjedištem u
Luxembourgu. Da bi se građanima pružila bolja pravna zaštita, osnovan je “Prvo
stepeni sud” 1989. godine, koji je pridružen Sudu pravde.

17.RACUNOVODSTVENI SUD?
Računovodstveni sud vrši reviziju finansija EU. Ovaj sud ima mogućnost provjere
finansijskog poslovanja bilo kog pojedinca ili organizacije koji imaju pristup EU
fondovima. S obzirom da nema sudske prerogative, jedan od najvažnijih zadataka
ovog suda jeste godišnji finansijski izveštaj koji podnosi Evropskom parlamentu i
savjetu ministara. Sastav sudačini 28 sudija, po jedan iz svake države članice.

18.EVROPSKI SISTEM CENTRALNIH BANAKA?

EvropskisistemcentralnihbanakapredstavljanajznačajnijuinstitucijuunutarEkonoms
keimonetarneunije . Sastavljen je od Evropske centralne banke i centralnih
banaka svih 28 zemalja članica Evropske unije. Ustanovljen je u junu 1998. godine.
Osnovni cilj je održavanje stabilnosti cijena. U skladu s tim ciljem će podržavati
generalnu ekonomsku politiku Evropske unije jedino ako je ona u funkciji
realiziranja njenog osnovnog cilja. Zadaci su prije svega definirati i implementirati
monetarnu politiku Unije, zatim provoditi devizne transakcije, držati i upravljati
deviznim rezervama i unaprijeđivati platni sistem u zajednici.

19. REDOVN IZAKONODAVNI POSTUPAK?

Postupak suodlučivanja prvi je put uveden 1992., a njegova je upotreba proširena
1999. Donošenjem Ugovora iz Lisabona suodlučivanje je preimenovano u redovni
zakonodavni postupak i postalo je osnovni postupak odlučivanja koji se
upotrebljava pridonošenju zakonodavstva EU-a. Primjenjuje se u otprilike 85
područja politika.

20.POSEBNI ZAKONODAVNI POSTUPAK?

Posebni zakonodavni postupci primjenjuju samo u određenim slučajevima.
Obično je Vijeće EU-a jedini zakonodavac, a Europski parlament mora dati svoju
suglasnost za zakonodavni prijedlog ili se Vijeće s njime mora savjetovati o
prijedlogu. U rijetkim slučajevima isključivo Parlament donosi pravne akte
(nakonsavjetovanja s Vijećem).

21.SUPSIDIJARNOST KAO PRINCIP PRAVA U EU?

Izvršavanje nadležnosti Europske unije temelji se na načelima supsidijarnosti i
proporcionalnosti. U područjima koja nisu u isključivoj nadležnosti Europske unije
načelom supsidijarnost i želi se zaštititi pravo država članica da donose odluke i
djeluju te da ti legitimitet djelovanju Unije ako države članice ne mogu do kraja
ostvariti ciljeve nekog djelovanja, već se to, „zbog opsega ili učinka predloženog
djelovanja”, uz bolje rezultate može postići na razini Unije Uvođenjem tog načela
u europske ugovore izvršavanje nadležnosti nastojalo se što je više moguće
približiti građanima, u skladu s načelom približavanja o kojemu se govori u članku
10. stavku 3. Ugovora o EU-u. Načelo supsidijarnosti primjenjuje se na sve
institucije Unije i ima praktičnu važnost posebno u okviru zakonodavnih
postupaka. Ugovorom iz Lisabona osnažena je uloga nacionalnih parlamenata i
Suda u području nadzora nad poštovanjem načela supsidijarnosti. Zbog uvođenja
izričite reference na pod nacionalnu dimenziju načela supsidijarnosti Ugovor iz
Lisabona značio je i jačanje uloge Odbora regija te je njime otvorena mogućnost
da regionalni parlament i sa zakonodavnim ovlastima, ovisno o diskrecijskoj odluci
nacionalnih parlamenata, sudjeluju u mehanizmu ranog upozoravanja ex ante.

22.ISKLJUČIVE NADLEŽNOSTI EU?

Područja isključive nadležnosti (članak 3. Ugovora o funkcioniranju Europske unije
– UFEU) u kojima EU može sam donositi i usvajati obvezujuće dokumente. Zemlje
EU-a mogu to same činiti samo ako su od strane EU-a ovlaštene za provedbu tih
dokumenata. EU ima isključivu nadležnost u sljedećim područjima: u carinskoj
uniji; u uspostavljanju pravila o natjecanju koja su potrebna za funkcioniranje
unutarnjeg tržišta; u monetarnoj politici za zemlje euro područja; u očuvanju
morskih bioloških resursa u okviru zajedničke ribarstvene politike; u zajedničkoj
trgovinskoj politici; u zaključivanju međunarodnih ugovora u skladu s određenim
uvjetima.

23.PODIJELJENE NADLEŽNOSTI IZMEĐU UNIJE I DRŽAVA ČLANICA????

Postoje četiri vrste nadležnosti unutar EU, i to su sljedeće
Isključive nadležnosti - Ugovor o funkcioniranju Europske unije ( UFEU ) u svom
prvom dijelu, glava 1., član 3. govori o isključivim nadležnostima EU. Zajedničke
nadležnosti - U članu 4. Ugovora o funkcioniranju Evropske unije se govori o
zajedničkim nadležnostima EU i država članica. Ovdje je nabrojan veći broj
zajedničkih nadležnosti.
Zajedničke nadležnosti EU i država članica su sljedeće: o unutarnje tržište, o
socijalnoj politici za aspekte utvrđene u ovom Ugovoru, o ekonomskoj, socijalnoj i
teritorijalnoj koheziji, o poljoprivredi i ribarstvu, osim očuvanja morskih bioloških
resursa, Unija ima isključivu nadležnost u sljedećim područjima: o carinskoj uniji; o
utvrđivanju pravila o tržišnom natjecanju potrebnih za funkcioniranje unutarnjeg
tržišta; o monetarnoj politici za države članice čija je valuta euro;
Koordinirajuće nadležnosti – u pitanju je takva vrsta nadležnosti gdje države
članice imaju nadležnost, ali Unija može da pruža podršku i da koordinira. To su
nadležnosti iz oblasti ekonomske politike, politike zapošljavanja i socijalne
politike.
Komplementarne nadležnosti – U ovim oblastim EU ne može da usklađuje
nacionalno pravo, već je njena funkcija da osigura minimum harmonizacije
nacionalnih prava.

24.DIREKTNO DEJSTVO PRIMARNOG PRAVA?

Primarno pravo EU-a (Ugovori) Primarno pravo smatra se hijerarhijski najvišim
izvorom prava u Europskoj uniji. Ono se nalazi na vrhu europskog pravnog poretka
i sastoji se uglavnom od sljedećih ugovora: „osnivački” ugovori: Ugovor o
Europskoj uniji, Ugovor o funkcioniranju Europske unije i Ugovor o osnivanju
Europske zajednice za atomsku energiju, protokol i prilozi ugovorima, ugovori u
pristupanju država članica Europskoj uniji i drugiugovori. Tim se ugovorima
zajednički određuje podjela vlasti između Unije idržava članica utvrđuju se
postupakdonošenjaodluka, ovlasti institucija EU-a te opseg njihovih aktivnosti u
svakom području politike. Zadnja revizija primarnog prava EU-a provedena je
Ugovorom iz Lisabona, koji je stupio na snagu u prosincu 2009. (u prethodno
navedene ugovore uključene su izmjene na temelju Ugovora iz Lisabona).

25.DIREKTNO DEJSTVO SEKUNDARNOG PRAVA?

Sekundarno pravo obuhvaća takozvane jednostrane akte i sporazume.
Jednostrani akti uglavnom su oni navedeni u članku 288. Ugovora o funkcioniranju
EU-a: uredbe, direktive, odluke, mišljenja i preporuke. Uz to, postoje posebni akti
koji se temelje na prethodnim ugovorima, primjerice za kaznena pitanja i dalje se
primjenjuju „okvirne odluke” (donesenesuprijenegošto je Ugovor iz Lisabona
stupio na snagu, kad je sudska i policijska suradnja u kaznenim pitanjima imala
poseban status. Više informacija o tome dostupno je nasljedećojpoveznici: sažeci
– kaznenestvari do studenoga 2009.). Pravno obvezujući akti donesen i
zakonodavnim postupkom (kaoštosuuredbe, direktiveiokvirneodluke) nazivaju se
zakonodavnim aktima ili „zakonodavstvom”. Sporazumi obuhvaćaju:
međunarodne sporazume ili konvencije koje je potpisala Zajednica ili Europska
unija s državom ili organizacijom izvan EU-a, sporazume među državama
članicama i međuinstitucijske sporazume koje su sklopile različite institucije EU-a.

26.PRAVNO PORIJEKLO NADREĐENOSTI PRAVA EU?

Nadređenost prava Unije nacionalnom pravu izravna primjenjivost odredbe prava
Unije dovodi do drugog, jednakovažnog pitanja: što ako se odredbom prava Unije
građaninu Unije daju izravna prava i obveze, zbog čega je ona u suprotnosti s
odredbama nacionalnog prava. Takav sukob između prava Unije i nacionalnog
prava može se riješiti samo ako jedno prevlada nad drugim. U zakonodavstvu
Unije ne postojiizričita odredba o tom pitanju. Nigdje u Ugovorim a Unije nema
odredbe u kojoj bi, primjerice, stajalo da je pravo Unije nadređeno ili podređeno
nacionalnom pravu. Ipak, jedini je način da se riješe sukobi između prava Unije i
nacionalnog prava da se pravu Unije da prednost i dopusti da ono prevladava nad
svim nacionalnim odredbama koje odstupaju od pravila Unije te da zauzme
njihovo mjesto u nacionalnim pravim porecima. Svaki sukob između prava Unije i
nacionalnog prava može se riješiti isključivo na temelju pravnog poretka EU-a. S
obzirom na te implikacije Sud je ponovno, unatoč protivljenju nekoliko država
članica, morao utvrditi načelo nadređenosti pravaUnijekoje je ključno za
postojanje pravnog poretka EU-a. Time je uspostavio drugi stup pravnog poretka
EU-a uz izravnu primjenjivost, odnosno stvaranje čvrstog pravnog poretka.

27.ZAŠTITA PRAVA POJEDINCA ZBOG NEISPUNJENJA OBAVEZA ???

28.TUŽBA ZA PONIŠTENJE?
Tužba za poništenje sredstvo je objektivnog pravosudnog nadzora nad
djelovanjem institucija i tijela Unije (apstraktni sudski nadzor) te, uz određe
ograničenja, omogućuje pristup pravosuđu EU-a. Može se podnositi protiv svih
mjera institucija i tijela Unije koje proizvode obvezujuće pravne učinke koji bi
mogli utjecati na interese tužitelja znatno mijenjajući njegov pravni položaj. Osim
država članica, Europskog parlamenta, Vijeća i Komisije, tužbe za poništenje mogu
podnositi i Europska središnja banka i Odbor regija ako se pozovu na povredu
prava koja su im dodijeljena. Građani i poduzeća mogu pokretati postupke samo
protiv odluka koje su im osobno upućene ili, iako su upućene drugima, izravno na
njih utječu. Prema mišljenju Suda EU-a to je slučaj kad je način na koji odluka
utječe na osobu tako specifičan da postoji jasna razlika između te osobe i ostalih
građana ili poduzeća. Tim kriterijem „izravnosti” nastoji se osigurati da se
predmet upućuje Sudu ili Općem sudu samo ako je nedvojbeno utvrđen negativan
utjecajna pravni položaj tužitelja te priroda tog negativnog utjecaja. Zahtjevom za
„izravnim i osobnim utjecajem” nastoji se spriječiti podnošenje „povezanih tužbi”.
Ugovorom iz Lisabona uvedena je još jedna kategorija akata protiv kojih fizičke i
pravne osobe mogu podnijeti tužbu za poništenje. Svaka fizička ili pravna osoba
sada može pokrenuti postupak protiv „regulatornog akta” ako se „izravno odnosi
na nju, a ne podrazumijeva provedbene mjere”. Ta je nova kategorija ispunila
„prazninu u pravnoj zaštiti” koju je Sud istaknuo u predmetu Jégo-Quéré jer se
prethodno nije odobravala sudska zaštita u predmetima u kojima, iako je
zakonodavni akt EU-a izravno utjecao na gospodarski subjekt, nije bilo moguće
preispitati zakonitost tog akta uporabom pravnih lijekova koji su dostupni u tu
svrhu: osporavanje putem tužbe za poništenje (članak 263. UFEU-a) nije bilo
uspješno jer nije postojao „izravni i osobni utjecaj”, postupak donošenja
prethodne odluke (članak 267. UFEU-a) nije se mogao upotrijebiti jer nisu
postojale nacionalne provedbene mjere (osim u određenim kaznenim postupcima
pokrenutima jer gospodarski subjekt nije izvršavao obveze iz prava Unije, koji se,
međutim, moraju zanemariti jer se ne možeo čekivati da će gospodarski subjekt
nezakonitim postupanjem pokrenuti preispitivanje zakonitosti); i konačno,
tužbom za naknadu štete nije se moglo dobiti rješenj ekoje je u interesu
građanina Unije jer se ni ona ne možeu potrijebiti za uklanjanje nezakonitog
zakonodavnog akta izpravnog poretka EU-a.
29. TUŽBA ZA PROPUŠTANJE DJELOVANJA?
Ta vrsta tužbe dopunjava pravnu zaštitu dostupnu u predmetima protiv
Europskog parlamenta, Europskog vijeća, Vijeća, Komisije i Europske središnje
banke. Provodi se prethodnipostupak u kojem tužitelj obavješćuje instituciju da
mora izvršiti svoju dužnost. U tužbi koju podnose institucije traži se izjava da je
predmetno tijelo prekršilo Ugovor jer je propustilo donijeti odluku koja se od
njega tražila. Ako tužbu podnosi građanin ili poduzeće iz Unije, on i traže izjavu da
je institucija Unije prekršila Ugovor jer određenu odluku nije uputila njima.
Presudom se jednostavno utvrđuje da je propust bio nezakonit. Sud/Opći sud nisu
nadležni naložiti donošenje odluke: stranka protiv koje je donesena presuda
dužna je samo poduzeti mjere u skladu s presudom (članak 266. UFEU-a).

30.TUŽBA ZA NAKNADU ŠTETE?

Tužba za naknadu štete (članak 268. ičlanak 340. stavak 2. UFEU-a) Građani i
poduzeća, a i države članice, koji pretrpe štetu zbog pogreške službenika EU-a
mogu Sudu podnijeti tužbu za naknadu štete. Osnova za odgovornost EU-a nije u
cijelosti utvrđena u Ugovorima te se inače vodi općim načelima koja su zajednička
zakonima država članica. Sud je to pojasnio navodeći da prije odobravanja odštete
moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti: 1. Institucija Unije ili njezin zaposlenik
nezakonito su postupili pri izvršavanju svojih funkcija. Nezakonito postupanje
nastaje u slučaju ozbiljne povrede pravaUnije kojim se pojedincu, poduzetniku ili
državi članici dodjeljuju prava ili koje je doneseno radi njihove zaštite. Zaštitnu
prirodu prije svega imaju zakoni kojima se uređuju temeljna prava i slobode na
unutarnjem tržištu ili temeljna načela zaštite legitimnih očekivanja i
proporcionalnosti, ali i bilo koje drugo izravno primjenjivo pravilo kojim se
građaninu Unije dodjeljuju osobna prava. Povreda je dovoljno ozbiljna ako je
predmetna institucija u znatnoj mjeri prešla granice svojih diskrecijskih ovlasti.
Sud nastoji ograničiti svoje zaključke na kategoriju osoba na koje štetna mjera
utječei u skladu s opsegom pretrpljene štete, koji mora biti veći od tržišnog rizika
koji se može razumno očekivati u predmetnom poslovnom sektoru; 2. pretrpljena
je stvarna šteta; 3. Postoji uzročno-posljedična veza između akta institucije Unije i
pretrpljene štete; 4. ne mora se dokazivati namjera ili nemar.
31.INDIREKTNE NADLEŽNOSTISUADAPRAVDE EU???
Kada su u pitanju indirektne nadležnosti Suda, tu imamo sljedeće,
prethodno pitanje – – kada je u pitanju odlučivanje o prethodnom pitanju, UFEU u
svom članu 267. propisuje sljedeće: “ Sud Europske unije je nadležan odlučivati o
prethodnim pitanjima koja se tiču:
(a) tumačenja Ugovorâ;
(b) valjanosti i tumačenja akata institucija, tijela, ureda ili agencija Unije;“
Pitanja tumačenja su tu kako bi se osiguralo poštivanje i pravilna primjena prava
EU unutar država članica. Kada je u pitanju valjanost, tu se radi o usklađenosti
normi prava EU. arbitraža – Sud pravde će biti arbitar u sporu samo u slučaju da u
ugovoru koji se zaključi između EU i pravnih ili fizičkih lica, stoji odredba da će Sud
pravde rješavati sporove. davanje mišljenja – Sud pravde će davati mišljenja u
slučaju kada Evropski parlament, Vijeće, Komisija ili države članice traže njegovo
mišljenje. To je najčešće prilikom zakljičivanja ugovora, gdje je potrebno utvrditi
da li su određene odredbe tog ugovora u skladu sa pravom EU. UFEU usvom članu
2018. propisuje postupak zaključivanja međunarodnih ugovora, gdje se propisuje i
davanje mišljenja Suda pravde, koje je u tom slučaju obavezujuće.

INSTITUCIJE EU?
Institucionalni ustroj Europske unije (EU) čini sedam institucija. U početku su tri
Zajednice imale svaka vlastita izvršna tijela, a zajednički su im bili Skupština
predstavnika (kasnije Europski parlament) i Sud pravde. Tek su 1967. godine na
osnovi Ugovor o spajanju spojena istovrsna tijela Zajednica. Lisabonski
ugovor uveo je bitne promjene u institucionalnoj strukturi.
Prema članku 13.Ugovora o Europskoj uniji, institucije Europske unije su:[1]

 Europski parlament,
 Europsko vijeće,
 Vijeće,
 Europska komisija ("Komisija"),
 Sud Europske unije,
 Europska središnja banka,
 Revizorski sud.
Postoje i druga tijela i ustanove:

 Gospodarski i socijalni odbor - savjetodavno tijelo EU, sastavljeno od 317

članova. Ima sjedište u Bruxellesu.
 Odbor regija - također savjetodavno tijelo EU, sastavljeno od 317 članova koje
delegiraju tijela lokalnih i regionalnh vlasti država čnica EU kako bi zastupali
interese regija jedinica lokalne samouprave na razin Unije. Ima sjedište
u Bruxellesu.
 Europska investicijska banka - ustrojena je Rimskim ugovorom o osnivanju EZ-
a, s ciljem pridonošenja uravnoteženosti razvoja Europske zajednice
gospodarskom integracijom i socijalnom kohezijom. Banka osigurava
dugoročno financiranje određenih kapitalnih projekata u Uniji te u drugim
državama svijeta. Ima sjedište u Luksemburgu.
Također postoji i velik broj specijaliziranih agencija.

OSNIVAČKI UGOVORI
Kada se govori o ugovorima o osnivanju (osnivački ugovori) misli se na
sve međunarodne ugovore kojima su osnovane Europske zajednice i Europska
unija i na kojima se temelje njihove ovlasti. Tim pojmom obuhvaćeni su i
sporazumi, odnosno ugovori kojma se mijenjaju i/ili dopunjuju osnivački ugovori.
Tu spadaju još i svi ugovori o pristupanju.
Iako se o ugovorima govori u množini, formalnopravno postoji samo jedan Ugovor
- Ugovor o Europskoj uniji (poznatiji kao Ugovor iz Maastrichta), čiji su sastavni
dijelovi Ugovor o Europskoj zajednici i Ugovor o Europskoj zajednici za atomsku
energiju (tzv. Rimski ugovori) te odredbe kojima se reguliraju nadležnosti iz
drugog i trećeg stupa EU.
Osnivački ugovori su:

 Ugovor o Europskoj zajednici za ugljen i čelik (Pariški ugovor) iz 1951.

 Ugovor o Europskoj ekonomskoj zajednici (Rimski ugovor) iz 1957.
 Ugovor o Europskoj zajednici za atomsku energiju (Rimski ugovor) iz 1957.
 Ugovor o spajanju iz 1965.
 Jedinstveni europski akt iz 1987.
 Ugovor o Europskoj uniji (Ugovor iz Maastrichta) iz 1992.
 Ugovor iz Amsterdama iz 1997.
 Ugovor iz Nice iz 2001.
 Lisabonski ugovor iz 2007.
 svi ugovori o pristupanju u članstvo:
o s Danskom, Irskom i Velikom Britanijom iz 1972.
o s Grčkom iz 1979.
o s Portugalom i Španjolskom iz 1985.
o s Austrijom, Finskom i Švedskom iz 1994.
o s Ciprom, Češkom, Estonijom, Latvijom, Litvom, Mađarskom, Maltom, Poljs
kom, Slovačkom i Slovenijom iz 2003.
o s Bugarskom i Rumunjskom iz 2005.

Ugovor o Europskoj zajednici za ugljen i čelik (Pariški ugovor) bio je jedan od

izvora primarnog prava sve do polovice 2002. godine. Njime je osnovana Europska
zajednica za ugljen i čelik. Taj je ugovor, za razliku od svih ostalih nabrojenih, bio
sklopljen na 50 godina, te su države članice odlučile ne obnoviti ga po isteku 2002.
Europske nadležnosti koje su bile utvrđene tim ugovorom nisu, međutim, nestale,
već su raspodijeljene pod postojeće Ugovore.
Ako bude usvojen Ustavni ugovor, njegovim stupanjem na snagu ukinut će se
dosadašnji Ugovori (Ugovor o EU i Ugovor o EZ-u), te će se zamijeniti novim
cjelovitim tekstom. Ugovor o Euratomu i dalje će ostati na snazi kao zaseban
ugovor.

IZVORI PRAVA EVROPSKE UNIJE ?

• Izvori prava EU se, prema nekim autorima, mogu podjeliti na materijalne i
formalne. Osim ove podjele za Pravo EU važni su i tzv. vrijednosni izvori koji se
prepoznaju kao vrijednosti koje nadahnjuju i pokreću tvorce prava da društvene
odnose regulišu na određeni način. Ove vrijednosti se mogu primjetiti i u
odredbama Ugovora o EU kao vrijednosti poštivanja ljudskog dostojanstva,
slobode, jednakosti, demokratije, zaštite ljudskih prava itd.

• Materijalni izvori nalaze se u društvenoj snazi koja stvara određene pravne

oblike. Pod društvenom snagom u prethodnom smislu razumjevamo volju država
da stvaraju pravo i osiguravaju njegovu primjenu. Drugim riječima, pod
materijalnim izvorima prava EU podrazumjevamo određene društvene razloge i
osnove koji su motivirali stvaranje prava
EU. Identificiranje materijalnih izvora jednog prava nam služi da bi se utvrdila
sama esencijalnost određene grane prava.

• Izvori prava u formalnom smislu podrazumijevaju konkretne pravne akte kroz

koje se manifestuju pravna pravila, kao i sam postupak za nastanak, izmjenu i
prestanak pravnih pravila. Formalni izvori prava su svojevrsni znak pomoću kojeg
prepoznajemo pravni karakter norme. U okviru formalnih izvora prava razlikujemo
različite vanjske oblike kroz koje se izražavaju pojedinačna pravna pravila koja su
uspostavljena prema određenim, zajedničkim kriterijima. Formalni izvori prava su
ono u čemu se nalaze generalno obavezujuće pravne norme (npr. ustav, zakon,
podzakonski akti, sudski precedenti, itd). Ovi izvori koji se stvaraju putem pravnih
akata neki autori nazivaju gramatikom Prava EU.

• Izvore prava moguće je, nadalje, kategorizirati na zakonodavne tj. one koji su
doneseni i sudske, odnosno one koji nisu doneseni u skladu sa propisanom
zakonodavnom procedurom. Pomenuta kategorizacija poznaje dodatnu podjelu.
Naime, zakonodavni izvori se mogu podjeliti na Ugovore i akte koje donose
institucije EU, dok se drugi odnose na širok spektar općih sudskih principa koje su
rezultat prakse Suda pravde EU. Pojedini autori spominju još jednu klasifikaciju
izvora prava EU. Naime, navodi se da postoji podjela na sopstvene i pozajmljene
izvore. Osnov za ovu diobu je porijeklo određenog akta. Sopstveni izvori
obuhvataju norme koje spadaju u isključivu nadležnost Unije, dok pozajmljeni
izvori obuhvataju norme koje potiču iz općeg međunarodnog prava ili unutrašnjih
pravnih sistema država članica.

• Na kraju ove rasprave možemo sumirati da se Pravo Evropske unije u kontekstu

njegovih izvora kao skupa propisa obično dijeli u dvije grupe: primarne i
sekundarne izvore. U odnosu na prethodne klasifikacije za Pravo EU mnogo je
značajnija podjela izvora obzirom na to da li se radi o aktima koje su donijele
države članice ili EU sa jedne, odnosno institucije EU, sa druge strane.

SUD PRAVDE ?
Prilikom nastanka Evropske unije, sudsku vlast je činio Sud pravde. Obzirom da je
on bio jedina sudska institucija, svi predmeti su prolazili kroz ovaj sud. To je
vremenom dovelo do nagomilavanja predmeta i Sud je predložio državama
članicama da se formira novo sudsko tijelo. Tako je formiran Opšti sud.
Termin Sud pravde EU ustvari ubraja tri sudske instance:
• Sud pravde – osnovni zadatak
• Suda pravde je da razmatra zakonitost mjera Unije i osigura njednoobrazno
tumačenje prava Unije u svakoj državi članici. Sud je sastavljen od 28 sudija i 8
nezavisnih pravobranilaca. Svake tri godine se vrši djelimična zamjena sudija. Kada
su u pitanju pravobranioci, pet velikih država članica ima stalne članove, dok se na
ostala tri mjesta rotiraju druge države.
• Opšti sud – njegov je zadatak prvenstveno bio da rastereti Sud pravde. Samo to
rasterećivanje bi trebalo da doprinese kvalitetnijem suđenju. On je nadležan da
rješava: o Po pitanju tužbe protiv akata Unije,
o Po pitanju tužbe protiv institucija EU,
o Sporovi između Unije i njenih zaposlenika i sl.

Specijalizovani sudovi – sastoje se od po sedam sudija. Ovi sudovi djeluju u

određenim postupcima u prvom stepenu. Mandat sudija je šest godina. Međutim,
od ukupno sedam sudija, samo četvero ih ima mandat od šest godina. Preostalo
troje se bira na pola mandata.

LISABONSKI UGOVOR?
Reformski ugovor, punim nazivom Ugovor iz Lisabona o izmjenama
idopunama Ugovora o Europskoj uniji i Ugovora o osnivanju Europske
zajednice, međunarodni je ugovor koji je potpisan u Lisabonu 13.
Decembar 2007. godine s ciljem rješavanja pitanja daljnjeg institucionalnog
funkcioniranja Europske unije. Lisabonski ugovor dopunjuje postojeće ugovore o
Europskoj uniji i Europskoj zajednici, ne zamjenjujući ih. Ugovor je stupio na
snagu 1. Decembar 2009., nakon što je prošao proces ratifikacije u svim državama
članicama EU.Važnije promjene uključuju više glasanja kvalificiranom većinom
u Vijeću EU, veću uključenost Europskog parlamenta u zakonodavni proces., te
stvaranje funkcije Predsjednika Europskog vijeća na mandat od dvije i pol godine,
kao i funkcije Visokog predstavnika Unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku.
Visoki predstavnik je također i Potpredsjednik Europske komisije, te će držanjem
obiju pozicija predstavljati jedinstveni stav o politici EU. Visoki
predstavnik/Potpredsjednik će biti zadužen i za Službu za vanjske poslove, koja je
također stvorena Lisabonskim ugovorom i u osnovi predstavlja zajedničku službu
za vanjske poslove . Lisabonski ugovor je uveo i pravno obvezujuću povelju o
ljudskim pravima Unije, Povelju o temeljnim pravima. Ugovor predstavlja dopunu
Ugovora o Europskoj uniji (TEU, Maastricht; 1992) i Ugovora o osnivanju Europske
zajednice (TEC, Rim; 1957.). Njime je TEC preimenovan u Ugovor o funkcioniranju
Europske unije (TFEU).[1]Lisabonskim ugovorom prvi put je rečeno da zemlja može
izaći iz EU.

KOJE SU DRŽAVE ČLANICE EU?

Evropska unija danas ima 27 država članica. I to:Austrija, Belgija, Bugarska, Cipar,
Češka, Danska, Estonija, Finska, Francuska, Grčka, Hrvatska, Irska, Italija, Latvija,
Litva, Luksemburg, Mađarska, Malta, Nizozemska, Njemačka, Poljska, Portugal,
Rumunjska, Slovačka,Slovenija, Španjolska, Švedska.

SCHENGENSKI PROSTOR?
Obuhvaća teritorije 26 europskih zemalja, koje su usvojile Schengenski
sporazum potpisan 1985. u Schengenu, Luksemburg. Schengenski prostor u
mnogo čemu funkcionira kao područje jedne države, s tradicionalnim kontrolama
za one koji ulaze i izlaze iz područja, ali bez unutarnjih graničnih kontrola.
Schengenske odredbe postale su dio europskog prava ugovorom iz
Amsterdama 1999. iako prostoru službeno pripadaju i četiri ne-EU
države: Island, Lihtenštajn, Norveška i Švicarska. Područje trenutačno obuhvaća
populaciju od preko 400 milijuna stanovnika te površinu od 4.312.099 km 2. Četiri
članice Europske unije: Bugarska, Cipar, Hrvatska i Rumunjska, su se obvezale na
ulazak u Schengenski prostor. Prije pune implementacije schengenskih pravila,
svaka zemlja mora ispuniti potrebne uvjete u četiri područja: zračne granice, vize,
policijska suradnja i zaštita osobnih podataka.