Na početku još jednog predsjedničkog izbornog ciklusa, u kome će stranke na vlasti i

one iz opozicije potrošiti milione maraka u pokušaju da potaknu javnost, poučno je

ponovo se osvrnuti na istorijski sukob između Waltera Lippmanna i Johna Deweyja
na temu demokratije i, konkretno, njihovo neslaganje oko toga da li je masovna
demokratija koja je uslijedila nakon industrijske revolucije uopšte održiva.
Walter Lippmann, novinar i društveni kritičar, stekao je ime nizom radova objavljenih
1910-ih i 1920-ih, u kojima je doveo u pitanje logiku iza demokratije i sposobnost
običnog građanina da ispuni svoje građanske obaveze, u industrijskom dobu. Pošto ga
je njegov učitelj, britanski politikolog Graham Wallas lišio bilo kakvih romantičnih
predstava o izbornoj politici i mašineriji demokratskog zakonodavstva, Lippmann će
nastaviti da zastupa ideju da ljudi obično nisu racionalni i da je moderni svijet previše
složen da bi oni igrali ulogu koja se od njih očekuje u liberalnoj demokratiji.

Lippmannov rani rad, Predgovor politici (1913), fokusirao se na politička ograničenja

običnog građanina i zagovarao socijalnu politiku koja je više u skladu sa novim
uvidima iz psihologije, posebno psihoanalize. Knjiga je privukla pažnju svih, kako u
zemlji tako i u inostranstvu. Britanski neurolog i psihoanalitičar, Ernest Jones, bio je
kako je zabilježeno, zadovoljan činjenicom da se frojdovski uvidi primjenjuju izvan
krugova psihologije.
U djelu Sloboda i Vijesti, objavljenom nekoliko godina kasnije, 1920. godine,
analizirao je fenomen javnog mnjenja koji je tada bio glavni u javnoj politici, za
razliku od skupština opisanih u Ustavu SAD-a iz 18. vijeka. Lippmann je tvrdio da je
fenomen informacionih medija učinio novinare - takozvanim "četvrtim staležom" - to
jest, suštinskim dijelom vlasti. On je primijetio da nas tačnost govora na suđenju
mnogo više brine nego u medijima, gdje je stvar istine još važnija, s obzirom na ulog.
Za Lippmanna je sloboda bila instrumentalno dobro. Funkcija medija bila bi da
čuvaju tačnost informacija koje dobijaju građani, što je od vitalnog značaja za zdravo
formiranje javnog mnijenja. Lippmann je pozivao na regulaciju medija i
profesionalizaciju novinarstva, a takođe je naveo da bi trebalo da postoji klasa
stručnjaka za svaki sektor vlasti, koji bi djelovali kao „politički obzervatorijum“. Ovi
stručnjaci bi savjetovali vladu, ali bi ostali nezavisni u smislu njihovog finansiranja.
Oni bi imali zadatak da čuvaju tačnost informacija, kako svojom stručnošću, tako i
izolacijom od pritisaka izabranih zvaničnika, kojima bi podnosili izvještaje.

U Javnom Mnijenju, objavljenom 1922. godine i prvom od dva djela koja će

predstavljati osnovu za njegovu debatu sa filozofom i pedagogom Johnom Deweyjem
(drugo je bilo Fantomsko Javno, objavljeno 1925.) Lippmann je proširio linije
argumenata iznesene u Sloboda i Vijesti, posebno u pogledu onih koji bi popunili
“političke obzervatorijume”. On je tvrdio da će ovaj kadar nezavisnih eksperata
pružiti tačne informacije izabranim zvaničnicima, čije razumijevanje nauke i
tehnologije ne mora biti ništa bolje od razumijevanja običnog građanina. Takođe je
proširio svoju kritiku građanina, za kojeg je vjerovao da živi u onome što je u suštini
bila iskrivljena stvarnost (pseudo okruženje), proizvod neizbježne i uporne primjene
stereotipa. Dekonstruišući ono što je smatrao zastarjelim političkim sistemom,
zasnovanim na pojmu „svekompetentnog građanina“ iz osamnaestog vijeka,
Lippmann je ponovio svoj zahtjev za stvaranjem tehnokratske grupe stručnjaka, koji
bi upravljali raspravom o javnim poslovima. Tadašnji sistem, u kojem su mediji imali
takve dužnosti, ali su morali da se bave reklamiranjem da bi platili svoje račune,
očigledno nije bio idealan, ako bi izabrani zvaničnici htjeli donosili presude o
pitanjima od javnog značaja na osnovu najboljih, najmanje pristrasnih informacija
koje su im dostupne. Javnost bi svakako imala pravo glasa o tome ko će biti ti
izabrani zvaničnici — Lippmann je mislio da obrazovanje može pomoći prosječnom
građaninu da razvije minimalni kapacitet za racionalno razmišljanje — ali rasprava o
javnoj politici bi morala biti prepuštena izabranim zvaničnicima, koji bi dobili
konsultacije od relevantnih stručnjaka.

Godine 1922. John Dewey je kritikovao Lippmannovu knjigu Javno Mnijenje u Novoj
Republici. Bio je prilično impresioniran Lipmannovom analizom i vjerovao je da se, u
svjetlu onoga što je Lippmann iznio, više ne može držati mitova koji su bili u središtu
američke demokratije. Zabilježen je njegov poznati komentar: „...čovjek završi knjigu
(Javno Mnijenje) gotovo ne shvaćajući da je to najefikasnija optužnica demokratije
ikad napisana.”

Deweyevo neslaganje sa Lippmannom, prema tome, bilo je po pitanju rješenja koja je

Lippmann predložio, a ne njegove dijagnoze problema. Dewey je odbacio
Lippmannov prijedlog da izazove demokratije u industrijskom dobu rješavamo tako
što ćemo osnažiti tehnokrate i zaobići stanovništvo. Generalno, Dewey je vjerovao da
je Lippmannovo rješenje problema uglavnom neadekvatno. Pitanje šta učiniti u vezi
sa demokratijom, u svjetlu ograničenja obične osobe, moglo bi se u potpunosti riješiti
samo kroz obrazovanje, mislio je Dewey. To nije značilo samo edukaciju javnih
službenika da slušaju tehnokrate, već i građanstva u cjelini. Kao što je Dewey rekao u
svojoj recenziji Javnog Mnijenja, “Demokratija zahtijeva temeljitiju edukaciju od
obrazovanja službenika, administratora i direktora industrije.”

Do trenutka kada je njegova knjiga objavljena 1927. postalo je jasno da je Dewey

smatrao da je Lippmannovo rješenje suštinski tehnokratske prirode. Međutim, dvije
godine ranije, kada je pregledao Lipmannovu Fantomsko Javno, činilo se da je
vjerovao da se Lippmann zalaže za demokratiju, iako vrlo ograničenu vrstu, u kojoj je
doprinos masa trebao biti sveden na minimum.

U svojoj recenziji iz 1925. godine, Dewey je primijetio da tipični hvalospjevi javnom

mnjenju i demokratiji koje je Lippmann izbadao nisu zapravo bili fundamentalna
poenta. To što vjerujemo u mitove koji okružuju demokratiju nije ipso facto razlog
zašto je prohibicija nedavno izglasana ili da je evolucija zabranjena u Tennesseeju,
nakon ozloglašenog suđenja Scopesu. Pravi problem, rekao je Dewey, jesu "...glupost,
neznanje, bezobrazluk i loše obrazovanje", osobine koje su se mogle naći bukvalno
svuda, što je značilo da preuređivanje stvari na način koji je Lippmann predložio, pri
čemu politički insajderi odlučuju o stvarima pod savjetom stručnjaka, ne bi puno
pomoglo, s obzirom na to da sami insajderi mogu biti glupi, neuki i uz to vrlo
samouvjereni.

Dewey se ovdje pitao šta bi spriječilo javne službenike, koje bi javnost i dalje birala u
Lippmannovom predloženom sistemu, da takođe budu podložni iracionalnom
djelovanju i zakonu, što je ažurirana verzija čuvenog Juvenalovog pitanja, „Ko čuva
čuvare?“ Dewey je tvrdio da je obrazovanje, u cjelini, jedino rešenje. Radilo se o
edukaciji javnosti u cjelini i pokušaju pronalaženja načina da se zaobiđu problemi u
novinarstvu koje je primijetio Lippmann. Dewey je smatrao da je tačna i pouzdana
komunikacija, posebno u novinarstvu, ključni sastojak u odgovoru na izazove koje
postavlja Lippmann.
U djelu Javno i njegovi problemi (1927), Dewey je pružio detaljnu analizu pitanja
koja je pokrenuo Lippmann. Tvrdio je da je javnost sposobna da bude onoliko
obrazovana koliko je trebalo i otišao je dalje nego u svojim ranijim kritikama
Lippmanna, napominjući da postoje značajne prepreke na putu ka razvoju racionalnog
građanstva. Posebno se zabrinuo što su radio, film i automobili odvratili ljude od
ulaganja u pitanja od interesa za njihove zajednice i naciju. Građani su, tvrdi on,
počeli da napuštaju javni trg, radi zabave i konzumerizma, te su stoga podložniji
propagandi. Ove nove tehnologije, mislio je, postale su prepreka procvatu demokratije
i zajednice.

Dewey je eksplicitno identifikovao Lippmannovu tehnokratsku viziju sa tiranijom

koju je preporučio Platon, pozivajući se na Lippmannov epigraf, koji se sastojao od
podužeg citata o Alegoriji pećine, iz Platonove Republike. Dewey je sugerisao da je
Lippmann možda bio previše pametan za svoje dobro, jer ako je javnost zaista bila
tako nepopravljivo zaostala kao što je Lippmann tvrdio, zašto je bio toliko uvjeren da
će dozvoliti nametanje tehnokratije? Dewey je uočio: „Samo neznanje, pristrasnost,
lakomislenost, ljubomora, nestabilnost, za koje se tvrdi da ih onemogućavaju da
učestvuju u javnim poslovima, još više ih čine nesposobnim za pasivno pokoravanje
vladavini intelektualaca. Kako je Lippmann mogao očekivati da će sprovesti svoja
predložena rješenja za "demokratski problem", a da ne podstakne revoluciju u punoj
mjeri? Ako bi Lippmann nastojao provesti svoje ideje, bez pozivanja na pobunu od
strane naroda, onda bi njegovi stručnjaci ili morali raditi iza kulisa i u saradnji sa
plutokratijom ili bi se morali na neki način udružiti s masama, što bi opet, ovim
drugima dalo mjesto za stolom.

Osim toga, Dewey je mislio da postoji još veći problem. Kako inteligencija može
otkriti najbolju politiku, ako je izolovana od masa? Kako je Dewey rekao: „...u
nedostatku artikulisanog glasa u ime masa, najbolji ne ostaju i ne mogu ostati najbolji,
mudri prestaju da budu mudri. To je ilustrovao svojom analogijom između obućara i
nosioca obuće. Ovaj drugi najintimnije poznaje nelagode koje uzrokuje cipela, bez
obzira na to što mu je potrebna pomoć obućara da je popravi. Dewey je upozorio da bi
sama objektivnost na koju je Lippmann računao za ispravno upravljanje društvom bila
ugrožena. Umjesto objektivnosti i pristupa stvarnim građanima i stvarnim
okolnostima, stručnjaci bi jednostavno bili „oligarhija, koja vlada u interesu
nekolicine. Otvaranje puteva komunikacije između stručnjaka i masa bilo je ključno, a
ključ za Deweya je bilo “unapređenje metoda i uslova debate, rasprave i uvjeravanja”.

Međutim, nije bilo dovoljno samo da se javnosti pruži vještina kritičkog razmišljanja,
kako bi se moglo presuđivati između stavova stručnjaka, niti je bilo dovoljno raditi na
zdravlju mjesnih udruženja i zajednice, za koje je on smatrao da su korijen
demokratije. Dewey je ovdje ponovio tvrdnju koju je ranije iznio u Novoj Republici,
da javnost mora imati tačne i nepristrasne podatke na koje će se oslanjati kako bi
dovoljno razumjela javnu politiku. Deweyevo insistiranje na ovoj tački usredsređeno
je na ono što se ponekad naziva „građansko novinarstvo“, na ideju da bi novinari
mogli da budu sredstvo za tačne informacije o društvu, kao i da budu katalizator za
procjenu javnosti takvih podataka.

Ni Lippmann ni Dewey nisu dobro starili. Zabrinutosti o kojima su pisali prije više od
sto godina sada su relevantne kao i uvijek. Što se tiče rješenja, neki su primijetili da
je, uz svu podršku društva participativnoj demokratiji, stvarnost zapravo mnogo bliža
Lippmannovoj. Bez sumnje, to je dijelom zbog našeg pokvarenog obrazovnog
sistema, kao i naše očigledne nemogućnosti da javna politika odražava naše najbolje
prirodne i društvene nauke. Temeljni problemi koje je istaknuo Lippmann nisu nestali,
a Deweyjeve brige i preporuke izgledaju relevantno kao i uvijek. U stvari, može se
tvrditi da su takve zabrinutosti postale još ozbiljnije i hitnije u doba kada je političko
znanje birača očajnije nego ikada, a u kome su korporativni medijski konglomerati
postali norma. Stoga bi nam valjalo da izbliza pogledamo i čujemo stavove ljudi i
njihove dijagnoze i da na osnovu njih odredimo koja su rješenja za krizu liberalne
demokratije.