RITZER- Suvremena sociologijska teorija

Simbolički interakcionizam

OSNOVNI HISTORIJSKI KORIJENI

Dva najznačajnija intelektualna utjecaja na Meadov rad, ali i na njegov simb. inter. općenito, bili su
filozofija pragmatizma i psihologijski bihviorizam. Blummer je stvorio pojam simbolički
interakcionizam.

Pragmatizam

Istina, tj, stvarnost ne postoji „negdje tamo“ u stvarnom svijetu, ona se aktivno stavar našim
djelovanjem. Ljudi pamte i osnivaju svoje znanje o svijetu na onome što se za njih pokazalo korisnim,
ljudi definiraju soc. i psih. predmete s kojima se susreću u odnosu na to kolko su im korisni.

3 najvažnije točke simb. inter.:

1. Usredotočavanje na interakciju aktera i svijeta.

2. Razumijevanje i aktera i svijeta kao dinamičkih procesa, a ne statičkih struktura.

3. Pripisivanje velikog značenja sposobnostima aktera da interpretira socijalni svijet.

Lewis i Smith razlikuju 2 tipa pragmatizma:

1. filozofski realizam (povezan s Meadom)

2. nominalistički pragmatizam (povezan s Deweyem)

Biheviorizam

Mead je svoje interese nazivao socijalnim biheviorizmom da bi se razlikovao od radikalnog

biheviorizma Watsona. Radikalni bih. Watsonovog uvjerenja bavili su se proučavanjem opažljivog
ponašanja ljudi; usredotočili su se na stimulans koji djeluje na reakcije ili ponašanja. Mead je također
uvažavao značaj opažljivog ponašanja, no također je držao da postoje i prikriveni aspekti ponašanja
što su radikalni bih. negirali. Mead i radikalni bihevioristi također se razlikuju i u stavovima o vezama
između ljudskog i životinjskog ponašanja radikalni smatraju da ne postoji veza, Mead da je veza bitna.
C. Morris nabraja 3 osn razlike Meada i Watsona: 1. Mead smatrao Watsonov interes isključivo samo
za ponašanje pretjerano pojednostavljujući, 2. Mead optužuje Watsona zbog nespremnosti da proširi
biheviorizam na duhovne procese, 3. Mead smatra Watsona osobom koja ima pasivnu sliku o akteru
kao pukoj lutki.

Chareles Horton Cooley

Danas je najviše poznat po svojim uvidima u socio-psihološke aspekte druš. života; zanimao se za
svijest, ali je (kao i Mead) odbio odvojiti svijest od socijalnog konteksta: ja u zrcalu: ljudi posjeduju
svijest koja se oblikuje kroz stalne procese socijelne interakcija.
Drugi njegov značajni koncept je njegovo određenje primarne grupe: one su intimne, licem-u-lice,
imaju ključnu ulogu u povezivanju aktera u šire društvo; posebno su značajne za mlade- pojedinac se
u takvim grupama razvija u socijalno biće.

I on i Mead odbacuju bihevioristički pogled na ljudska bića koji tvrdi da ljudi samo slijepo i nesvjesno
odgovaraju na vanjske stimulanse; pozitivno je međutim što su vjerovali da ljudi posjeduju svijest i
osobnost te da i to sociologa mora zanimati. Cooley je nagovarao sociologe da se osobno pokušaju
staviti na mjesta aktera koje proučavaju, da upotrijebe metodu suosjećajne introspekcije kako bi
proučavali svijet

George Herbert Mead

Njegovi studenti su poslije njegove smrti objavili bilješke s njegovih predavanja pod njegovim
imenom. Danas se ta knjiga čita kao osnovni intelektualni izvor teorije simboličkog interakcionizma.
Njegove se ideje moraju promatrati u kontekstu psih. biheviorizma; orijentacija na aktera i njegovo
ponašanje; nagrade i troškovi uključeni u ponašanje aktera. Težio je proširenju principa biheviorizma
na analizu „osobe“. Simbolički interakcionizam razvio se velikim dijelom iz Simmelovih interesa za
akciju i interakciju i Meadovih interesa za svijest.

MEAD: MINE, SELF AND SOCIETY (SVIJEST, OSOBA I DRUŠTVO)

On proširuje biheviorizam u 2 smjera: u područje svijesti i u društvo → 2 tipa bihev: tradicionalni

psihologijski, redukcionistički ili radikalni, a drugi je socijalni.

Svijest

Ne shvaća ju kao stvar, entitet, nego prvenstveno kao soc. proces. Razlika ljudi≠životinje: borba ljudi:
uzdignuta šaka ne znači samo pokret već i simbol. Kako simboli mogu imati mnoštvo značenja
potrebne su nam duhovne sposobnosti da interpretiramo značenja. Značajni simboli mogu imati
oblik fizičkih simbola ili lingvističkih formi. Postojanje jezika koji je soc. proizvod omogućava
postojanje svijesti = može biti određena kao unutarnji razgovor samim sobom uz uporabu značajnih
simbola. Najvažnija točka za Meada u ovom namjernom procesu je sposobnost preuzimanja uloga
drugoga u procesu interakcije – bolje razumijevanje. Za postojanje druš. života vrlo je bitno da se
akteri koriste zajedničkim simbolima. Smatra da značenja ne nestaju originalno iz svijesti, nego iz soc.
situacije – značenje postoji u soc. svijetu i prije pojave svijesti o njemu. Proces razmišljanja
predstavlja dio soc. svijeta, a ne nešto što se odvija samo u glavi.

Osoba

Osoba, kao i svijest, nije predmet, nego svjestan proces koji uključuje nekoliko dimenzija:

1. Sposobnost da se odgovori samom sebi, kao što mu i drugi odgovaraju.

2. Sposobnost da se odgovori samom sebi, kao što mu i kolektivitet, tj. generalizirani drugi
odgovaraju.
3. Sposobnost da se uključimo u nečiji razgovor s drugima.
4. Sposobnost svjesnog praćenja onoga što netko govori i upotreba te sposobnosti da bi se
utvrdilo što će netko učiniti kao svoj sljedeći korak.
Ovaj proces nije u potpunosti svjestan, a sposobnosti za uključenje u njega socijalno su stečene.
Stupnjevi socijalizacije: stadij igre (preuzimanje uloga, gledanje sebe kako nas drugi vide), stadij
igranja (generalizirani drugi). Osnovne komponente osobe: ja (dio ličnosti kojeg je akter nesvjestan –
svjesni smo ga tekl kad je situacija završena) i mene (dio ličnosti kojeg je akter svjestan i koji
predstavlja internalizaciju stavova drugih).

Društvo

Predstavlja samo soc. organizaciju u kojoj svijest i osoba nastaju, dakle rezidualnu kategoriju,
obrazac interakcije. Postoji prije osobe, a mentalni odnosi proizlaze iz društva.

George Homans

Tvrdi da Parsonsova teorija nije zapravo teorija u pravom smislu riječi, nego se radi o širokom sistemu
intelektualnih kategorija u koje se uključuje najveći broj aspekata druš. Života. Vjerovao je da teorija
mora biti izgrađena odozdo prema gore, procesom pažljivog opserviranja socijalnog svijeta
(Parsonsova je bila obrnuta). Prikupio velik broj empirijskih analiza, no tek 50-ih pronašao pravi
teorijski pristup pomoću kojeg bi ih mogao analizirati – teorija psihologijskog biheviorizma (Skinner)
– na temelju te teorije razvija svoju teoriju razmjene.

Nastajanje teorije razmjene

Drugi značajniji teorijski razvoj koji je zaočeo u '50-im bio je razvoj teorije razmjene; osn. predstavnik:
Homans; Skinnerov biheviorizam je osn. izvor Homansove teorije razmjene, ali i teorije razmjene
općenito. Nezadovoljan Parsonsovom deduktivnom strategijom razvijanja teorije, uspostavlja osnovu
za izradu upotrebljive alternative i za korištenje induktivne sociologijske teorije. Htio se usmjeriti na
proučavanje ljudi i njihovog ponašanja.

Knjiga Društveno ponašanje: tvrdi da soc. treba proučavati individualno ponašanje i interakciju;
njegov osn. interes bio je više usredotočen na proučavanje obrazaca potkrepljivanja, na povijest
nagrada i troškova koje usmjeravaju ljude da rade ono što rade → interes soc ne smije biti
poručavanje svijesti, druš. struktura ili institucija, nego analiza obrazaca potkrepljivanja ponašanja.
Interakcija će se nastaviti onda kada dolazi do razmjene nagrada, suprotno, interakcije koje
zahtjevaju previše troškova nastavit će se mnogo rjeđe.

Drugo djelo u kojem su objavljeni neki najznačajniji principi teorije razmjene je knjiga P. Blaua;
Razmjena i moć u druš. Životu. Razlika od Homansa: Homans priučava uglavnom elementarne oblike
društvenog ponašanja, a Blau želi integrirati te oblike razmjene s onima na kulturnim i strukturalnim
nivoima, započinjući s razmjenama među akterima, no brzo se prebacujući na šire strukture. Blau
završava proučavajući oblike razmjene među globalnim strukturama.

Dramaturška analiza: rad E. Goffmana

Predstavlja posljednjeg predstavnika sociologije koja je povezana sa Čikaškom školom. Usprkos

opadanju značenja simboličkog interakcionizma, Goffman si je uspio izgraditi snažno i prepoznatljivo
mjesto u suvremenoj soc. teoriji; objavio je niz knjiga i eseja koji su predstavljali utemeljenje
dramaturške analize kao varijante simb. Interakcionizma.
Njegovo najpoznatije djelo o dram. teoriji Predstavljanje osobe u svakodnevnom životu – uviđa
visok stupanj sličnosti između glume u kazalištu i raznih oblika „djelovanja“ koji svi ljudi u svojim
dnevnim akcijama i ponašanjima poduzimaju. Interakcija je vrlo osjetljiva, a podržavaju je društ.
izvedbe. Loše izvedbe uloga ili poremećaji u izvedbi tretiraju se kao najveće opasnosti za soc.
interakciju, podjednako kao i za loše kazališne izvedbe.

U svim druš. interakcijama postoji prednji plan koji se može usporediti s prednjim prostorom na
kazališnoj pozornici. Akteri na pozornici i u društvenom životu slični su zbog toga što su zainteresirani
za svoje uloge, imaju različite kostime i osobine. Štoviše, i u društvenom životu i u kazalištu postoji i
zadnji plan (back region), odnosno prostor u koji se glumci povlače da bi se pripremili za izvedbu. U
prostoru iza pozornice, kazališnom terminologijom rečeno - izvan pozornice - glumci prikrivaju svoje
uloge i postaju ono što zapravo jesu.

Dramaturška je analiza sasvim jasno usklađena sa svojim simboličko interalc. porijeklom –

usredotočena je na aktere, akciju i interakciju. Smatra se da je Goffman bio zainteresiran za
ezoterična pitanja, a ne za bitne aspekte druš. života; bio je mirkoteoretičar u vrijeme u kojem su
najveća priznanja dodijeljena makroteoretičarima; privukao je mali broj studenata koji su bili kadri
učiniti nešto s njegovim nalazima.

Razvoj „kreativnih“ sociologa

Tijekom 1960-ih i 1970-ih godina bili smo svjedoci vrlo brzog razvoja nekoliko teorijskih pravaca koje
Monica Morris (1977.) objedinjava pod nazivom "kreativna" sociologija.Ovaj naziv uključuje
fenomenologijsku soc., etnometodologiju i egzist. soc.

Fenomenologijska soc.

Pokušaj razvijanja fenomenologijske soc. može se povezati s izdavanjem knjige A. Schutza '32.
Fenomenologija socijalnog svijeta. Schutzova teorija i fenomenologija općenito su krajnje apstraktne,
komplicirane i ponekad interno nekonzistentne. Razvio je i teoriju svijesti i teoriju akcije, kao i teoriju
koja se usredotočuje na kulturna ograničenja osobnih misli i akcija; problem je što su one povremeno
neuskladiva usmjerenja.

Sredina '60-ih bila je vrlo važna za razvoj fenomenologijske sociologije; tada su i Berger i Luckmann
objavili knjigu Socijalna konstrukcija zbilje – ona je predstavljala uvod u ideje Schutza, napisan na
način prihvatljiv široj javnosti, te je predstavljala i pokušaj da se Schutzove ideje integriraju u glavni
tijek razvoja sociologije. Od 1967. Godine nadalje, fenomenologijska sociologija pobuđuje ogroman
interes; ona je jedna od "vrućih" teorija u suvremenoj sociologiji.

Etnometodologija

Osnivač ovog usmjerenja je bi Schutzov student H. Garfinkel. Geografski, etnometodologija je bila

prva distinktivna teorijska disciplina razvijena na Zapadnoj obali, koja je ostala do danas. Širu publiku
počela je stjecati nakon objavljivanja Garfinkelove Etnometodološke studije '67. Etnometodologija
je proučavanje cjeline uobičajenog znanja i dosega procedura i razmatranja uz pomoć kojih obični
članovi društva stvaraju smisao i nalaze svoj put, djelujući u uvjetima u kojima se nalaze.
Usredotočenost na proučavanje svakodnevnog života na individualnoj razini, iako je također
pokazivan interes za proučavanje intelektualnih aspekata globalnijih struktura (norme, vrijednosti,
kulture...).

Fenomenologijska sociologija i etnometodologija; SLIČNOSTI I RAZLIKE

SLIČNOSTI: Obje teorije se na sličan način interesiraju za socijalni svijet; usredotočuje se na socijalne
definicije – na to kako akteri definiraju soc situacije i kako se ponašaju u odnosu na te definicije, obje
su kreativne sociologije što znači da akteri nisu pasivni primaoci, nego aktivni kreatori, obje imaju
mirko pogled na sociologiju svakodnevnog života.

RAZLIČITOSTI: Etnometodologija sadrži kombinaciju fenomenologije i elemenata sociologije, što je

omogućilo stvaranje jedinstvenog područja proučavanja. Ključna razlika leži u metodologiji: oni koji
prakticiraju fenomenologijsku soc zadržavaju se u okviru njezinih filozofskih korijena, izrađujući
konceptualne radove i izvodeći misaone ekperimente i vrlo malo se bavi empirijom. Istraživanjima;
etnometodologija je međutim krajnje empirijski usmjerena i do sada je proizvela mnogo više
empirijskih nego teorijskih ili filozofskih rasprava. Jedna od najpoznatijih metoda su tzv. breaching
eksperimenti (eksperimenti prekida) koje je razvio Garfinkel.Kao način dokazivanja nekih temeljnih
metodologijskih principa; osn. procedura sadržana je u tome da se istraživač uključuje u određenu
soc. situaciju, krši ili prekida njena pravila i zatim proučava na koji način se ljudi ponašaju poslije
prekida. Drugi primjer posebne metodologije razvijene unutar etnometodologije je precizna naliza
audio ili video vrpca; konverzacijska analiza i analiza oblika ponašanja

Po Freemanu te metodologijske razlike potječu iz mnogo fundamentalnijih razlika u osnovnim

usmjerenjima: fenomenolozi se najviše interesiraju za svijest, a etnometodolozi prihvaćaju osn.
značaj svijesti u druš. životu, no više se usmjeravaju na opažljive emp. fenomene soc. aktivnosti.
Fenomenologijski sociolozi nastoje naglasiti ograničavajuće učinke kulturnih fenomena na svijest
pojedinaca, a etnometodologija se manje usmjerava na kulturna ograničenja, što jednostavno znači
da mnogi njeni praktičari drže aktera mnogo kreativnijim.

Teorije Alfreda Schutza

Etnometodolozi i fenomenolozi vide u njemu izvore svog interesa za način na koji akteri kreiraju ili
konstruiraju socijalnu stvarnost. Drugi imaju sličan pogled na bit njegovog rada, ali dolaze do različitih
zaključaka: kritiziranje, usmjeravanja na proučavanje načina na koje akteri konstruiraju socijalnu
stvarnost, te pomanjkanje interesa za stavrnost širih struktura u društvu, treći ga vide na
dijametralno suprotan način – kao kulturnog deterministu. Thomason zaključuje da Schutz, iako se
metodološki usmjerio na proučavanje načina na koji ljudi konstruiraju soc stvarnost, nije ontološki
vjerovao da je takav proces svjesne konstrukcije jedino što se može naći u socijalnom svijetu.

Znanost i socijalni svijet

Schutz razlikuje i pokušava povezati one aspekte socijalnog svijeta koji mogu biti fil. analizirani, kao i
one koje mogu biti podvrgnuti znanstvenoj soc. analizi, zato on nastoji zasnovati i fil.osnovicu
sociologije, kao i osnovne pretpostavke znanosti sociologije. Svijest i soc konstrukcija stvarnosti
previše su prolazni i svojstveni fenomeni da bi bili predmetom rigoroznih zahtjeva objektivne
znanosti – zaključuje da se znanstvena soc mora usmjeriti na asptraktne znanstvene sile.
Područja socijalnog svijeta

- on identificira 4 posebna područja soc stvarnosti:

1. umwelt – područje direktno proživljene stvarnosti

2. mitwelt – područje indirektno proživljene stvarnosti

3. folgewelt – područje nasljednika (budućnost)

4. vorwelt – područje prethodnika (prošlost)

Znanstvene procedure

Istraživač prvenstveno mora utvrditi znanstveni stav, a zatim konstruirati idealne tipove soc
ponašanja. 3 su bitne razlike koje ostoje između uobičajenog i znanstvenog stava: uobičajeni je akter
pragmatično orijentiran spram soc svijeta; znanstvenik je nezainteresiran. Ukupno znanje koje
posjeduje uobičajeni akter proistječe iz svakodnevnog života, dok je znanstveno znanje znanstveno
utemeljeno. Znanstvenik se tijekom istraživanja mora odvojiti od svojih osobnih situacija.

- kriteriji konstrukcije idealnih tipova:

postulat relevantnosti Schutz tvrdi da socijalni problem koji želimo istraživati mora odrediti što će
biti ispitivano i kako pristupiti tome što želimo ispitivati.

postulat adekvatnosti  Prema ovom principu, potrebno je stvoriti idealne tipove tako da akterovo
ponašanje u svijetu života bude takvo da odgovara idealnom tipu što ga je konstruirao znanstvenik,
čime se osigurava smislenost akterima i njihovim suvremenicima.

postulat logičke konzistentnosti Idealne tipove treba konstruirati s visokim stupnjem jasnoće i
distinktivnosti, a moraju biti i u skladu s principima formalne logike. Ispunjavanje toga postulata
"garantira objektivnu vrijednost mislećih objekata koje je konstruirao socijalni znanstvenik"

postulat komaptibilnosti Konstruirani tipovi moraju biti kompatibilni sa zalihom znanstvenog

znanja ili moraju pokazati zašto je zaliha znanja neadekvatna.

postulat subjektivne interpretacije Model socijalnog svijeta mora se odnositi na subjektivno

značenje što ga ponašanje ima za stvarne aktere.

Svijet života

Koncept svijet života za Schutza obuhvaća kulturni, svakodnevni i neupitni okvir društvenog života i
njegov učinak na misli i djelovanje aktera. Najviše se posvetio kulturnom nivou. 3 rutinska elementa
znanja što predstavljaju dijelove date stvarnosti svakodnevnog života: znanje umijeća najčešći je
oblik znanja i vrlo rijetko postaje problematično te je stoga usklađeno s visokim stupnjem istinitosti.
(hodanje), korisno znanje predstavlja definitivno rješenje za problem koji je nekada bio
problematičan. Iako se ovom tipu znanja ne može u potpunosti vjerovati, ono ipak posjeduje visoku
razinu istinitosti. (bavljenje filozofijom) i znanje recepata treći tip habitualiziranog znanja, najviše
varira, no još uvijek je standardizirano. U nekim situacijama, recepti se rabe kao standardni načini
rješavanja problema. Gdje god je to moguće, akter upotrebljava recept. (komunikaciji s mušterijama).
Mi i oni odnosi

Svijet života u sebi sadržava i mi-odnose i oni-odnose. Schutzov interes za znanstvenu sociologiju
usredotočuje ga na ove posljednje.

Oni odnosi su određeni kulturnim snagama i mogu se znanstveno proučavati. Oni-odnosi nasuprot
mi-odnosima, mogu biti znanstveno proučavani. Schutza kao znanstvenika zanimaju rutinski aspekti
društvene stvarnosti na koju djeluju kulturne sile. Oni-odnosi, koji se nalaze u području Schutzovog
interesa, u mittveltu, pripadaju toj kategoriji. Oni-odnosi se odlikuju interakcijom s impersonalnim
suvremenicima (na primjer, nepoznati poštanski službenik), a ne sa suradnicima (na primjer, osobni
prijatelj). U oni-odnosima, misli i djelovanja ljudi određeni su anonimnim tipizacijama. U oni-
odnosima se stvaraju nova iskustva.

Mi-odnosi su određeni individualnim svjesnim procesima koji ne mogu biti proučavani na taj način.
Mi-odnosi su određeni relativno visokim stupnjem intimnosti, koja je determinirana stupnjem u
kojem su akteri upoznati s međusobnim biografijama. Jednostavan tip mi-odnosa predstavlja licem-u-
lice odnos "u kojem su partneri svjesni jedan drugog i s razumijevanjem participiraju svaki u životima
drugih bez obzira na kratkoću trajanja".U mi-odnosima, akteri uče tipizacije koje im omogućavaju da
socijalno prežive. Ovi odnosi su karakteristika umwelta, područja koje, kako smo vidjeli, Schutz
određuje kao nepodobno za znanstvenu sociologiju, iako ga smatra krucijalno važnim za svakodnevni
svijet. Odnosi na ovoj razini su krajnje problematični, suviše subjektivni svojstvenom pregovaranju
aktera da bi ih proučavala znanstvena sociologija.

Svijest

Vjerovao je da u znanstvenoj sociologiji treba ignorirati individualnu svijest. Nudi mnoštvo filozofskih
spoznaja o svijesti, fil. osnovica njevoge slike soc. svijeta, je duboka svijest u kojoj pronalazi procese
utemeljivanja značenja, razumijevanja, interpretacije i samointerpretacije.

Značenja i motivi (233.str)

Značenja = načini na koje akteri determiniraju važne aspekte socijalnog svijeta.

Subjektivno znači da kroz našu osobnu, neovisnu mentalnu konstrukciju stvarnosti, definiramo neke
određene komponente stvarnosti kao značajne. Ne smatra podložnim znanstvenom proučavanju jer
je previše osjetljiv.

Objektivno značenja koja u kulturi postoje kao cjelina i koja s drugima dijelimo s kolektivitetima
aktera. Objektivno postoje, sociolozi ih mogu znanstveno proučavati, i predstavljaju jedan od
osnovnih Schutzovih interesa.

Motivi = obuhvaćaju razloge koji stimuliraju aktere da rade upravo ono što rade.

'Zbog' motivi su razlozi zbog koji akter poduzima određene akcije da bi potaknuo neka buduća
događanja. Oni su vidljivi samo onda kada se akcija stvarno i dogodi. Predstavljaju dijelove duboke
svijesti, neprekidni tijek svijesti i kao takvi su nepristupačni znanstvenom sociologu.
 'Jer' motivi retrospektivni pregledi svih činilaca što su potaknuli individue da se ponašaju na način na
koji su to i učinile. Budući da su akcije već izvršene, njihovi motivi pristupačni su i socijalnom
znanstveniku i samom akteru. Mogu se znanstveno proučavati.

SOCIJALNA AKCIJA I PROBLEMATIČNE SITUACIJE

Djelovanje se osniva na unaprijed postavljenom planu. Sa stajališta socijalnog aktera djelovanje se

čini smišljenim zbog plana. Bez plana, ponašanje može postati uglavnom nesvjestan čin. Ukoliko plan
ili projekt uključuje i nekog drugog aktera, tada to postaje socijalnim djelovanjem.

Prema Schutzovim formulacijama, djelovanje predstavlja manifestaciju voluntarizma na individualnoj

razini. Akter je "slobodni agent" koji bira projekte akcije, iako je izbor limitiran postojećom osobnom
zalihom znanja. Zaliha znanja, cjelina tipova koji uvjetuju akterovu koncepciju i aktualno ponašanje u
socijalnom svijetu osnovica su izbora akcije. Svjesni izbor ponašanja u odgovoru na problematičnu
situaciju je dinamika koja modificira ili proširuje postojeću zalihu znanja.

Interpretiranje Schutzove teorije

Teže ga je interpretirati nego nege druge autore jer: najjedinstveniji apstraktni teoretičar, Schutzova
teorija je ugrađena u fil. tradiciju koja je sociologiji strana, Diskontinuitet u njegovom razmišljanju.

SOCIJALNA KONSTRUKCIJA ZBILJE (250.str.)

Berger i Luckmann pokušali su proširiti interes fenomenološke sociologije i na socijalne strukture i

institucije, teže integrirati individualne i socijetalne razine. Berger i Luckmann žele otići dalje od
Schutzovog djela i potkrijepiti ga s Meadovom socijalnom psihologijom, a djela obojice autora
nadopuniti s djelom Marxa i Durkheima ο društvu i kulturi. Na integrirani način žele razmotriti
"dvostruki karakter društva u pojmovima objektivnog fakticiteta i subjektivnog značenja".

"Društvo je ljudski proizvod. Društvo je objektivna stvarnost. Čovjek je socijalni proizvod", ljudi su
proizvodi onog istog društva koje sami stvaraju. Podnaslov knjige - Rasprava ο sociologiji znanja -
predstavlja ključ analize. Njihov pogled na sociologiju znanja je neobičan. Sociologija znanja se,
prema autorima, zanima za socijalnu konstrukciju stvarnosti. Autori žele sociologiju znanja
preusmjeriti od proučavanja intelektualne povijesti, prema svakodnevnoj konstrukciji stvarnosti na
kojoj se svi svakodnevno angažiramo.

SVAKODNEVNI ŽIVOT  Berger i Luckmann počinju svoju analizu na individualnoj razini

svakodnevnog života, u svijetu zdravorazumskog znanja. Ovdje se autori gotovo isključivo oslanjaju
na rad Alfreda Schutza. Berger i Luckmann posebno se interesiraju za fenomenološku tendenciju ljudi
da subjektivne procese doživljavaju kao objektivnu stvarnost. Prema njihovom stajalištu, ljudi
prihvaćaju svakodnevni život kao uređenu stvarnost; odnosno, socijalna stvarnost se akteru čini
neovisnom od toga kako je on poima. Ona se pojavljuje već objektivirana i čini se kao da je
nametnuta akteru.

Najznačajnije sredstvo u tendenciji k objektivaciji je jezik koji "neprekinuto osigurava [ljudima] nužne
objektivacije uspostavljajući red u okviru kojeg navedeno ima smisla i gdje svakodnevni život ima
značenje za [ljude]". Oni društveni svijet vide kao kulturni proizvod svjesnih procesa.
U opisivanju interakcije licem-u-lice koju, slijedeći Schutza, također nazivaju mi-odnosima, Berger i
Luckmann naglašavaju da oni uključuju neposrednu međusobnu razmjenu značenja. U mi-odnosima
postoji mnogo manje tipizacija negoli u oni-odnosima (koji uključuju anonimne druge). Kako se
udaljavamo od neposrednih licem-u-lice odnosa prema odnosima s ljudima s kojima smo u manje
intimnom kontaktu ili smo stranci, sve je veća mogućnost tipizacija, a manja ličnih kontakata.

Socijalne strukture definiraju kao "ukupan zbroj onih tipizacija i povratnih obrazaca interakcije koji su
uz njihovu pomoć uspostavljeni".

Jezik predstavlja sistem glasovnih simbola, najvažniji sistem simbola u društvu. Njegovo značenje je u
tome što može biti odvojen od "ovdje i sada", od licem-u-lice interakcije i što može prenositi značenja
koja nisu neposredni sadržaji subjektivnosti. Omogućava raspravu ο stvarima koje nikada nismo
osobno doživjeli i možda ih nikada nećemo ni doživjeti. On nam također pomaže da akumuliramo
značenja i znanja koja mogu biti prenesena budućim generacijama. Najvažnija socijalna struktura:
"Jezik susrećem kao stvarnost izvan mene, koja na mene djeluje prisilno"

INSTITUCIONALIZACIJA (252.str)

Ljudi jednostavno moraju proizvoditi sve ono što osigurava preživljavanje i interakciju jednih s
drugima. U procesu eksternalizacije, ljudi razvijaju uobičajene obrasce djelovanja i interaktiranja iz
pređašnjih situacija. Život bi bez običaja bio nemoguć. Bilo bi vrlo teško odlučiti ο jasnom smjeru
akcije u svakoj novoj situaciji. Uobičajene akcije predstavljaju pozornicu za razvoj institucionalizacije.
Ona se dešava onda kada ljudi razvijaju tipizacije ο o n o m e što će najvjerojatnije drugi učiniti u
datoj situaciji. Berger i Luckmann definiraju instituciju kao vrstu recipročnog procesa tipizacije. Oni
drže da institucije "kontroliraju ljudsko ponašanje propisujući unaprijed definirane obrasce
ponašanja".Institucije se doživljavaju kao nešto što postoji preko i iznad pojedinaca koji ih u tom
trenutku 'slučajno' utjelovljuju. Drugim riječima, institucije se sada doživljavaju tako da posjeduju
vlastitu stvarnost koja se pojedincu suprotstavlja kao vanjska, prisilna činjenica.

ULOGE To su tipizacije onoga što se od aktera može očekivati u datim socijalnim situacijama.
Predstavlja posrednika ili vezu između širih i užih svjetova, služi samo kao posrednik između kulture i
svijesti.

POSTVARENJE Oni definiraju postvarenje isključivo kao subjektivni fenomen: (postvarenje je)
"prihvaćanje ljudskih pojava kao stvari, dakle u odrednicama neljudskog ili možda nadljudskoga".
Berger i Luckmann apsolutno ne posvećuju nikakvu pažnju drugim aspektima postvarenja - odnosno
stupnju u kojem društvo, kao rezultat subjektivnih procesa koji opisuju objektivno, zadobiva vlastiti
život.

LEGITIMACIJA "Legitimacija Objašnjava' institucionalni poredak time što njegovim objektiviranim

značenjima pripisuje kognitivnu valjanost. Legitimacija opravdava institucionalni poredak time što
njegovim praktičnim imperativima daje normativno dostojanstvo". Akcent nije na strukturama koje
se legitimiraju, nego na sredstvima kojima se legitimiraju.
ETNOMETODOLOGIJA

Pojam etnometodologija doslovno označava metode koji ljudi koriste u dnevnim situacijama. Osnovni
interes etnometodologije je demonstrirati kako je društvo praktično ostvarenje racionalnih
pojedinaca. Osnovica etnometodologije leži u specifičnim proučavanjima, a ne u općim teorijskim ili
programatskim postavkama. Glavna podgrana etnometodologije je konverzacijska analiza – osniva se
na pretpostavci da je konverzacija kamen temeljac svih drugih oblika ponašanja osobe.
Etnometodologiju je "izmislio" Harold Garfinkel u 1940-im godinama. Otada se izuzetno proširila i
razvrstala u mnogobrojne pravce.

Primjeri iz etnometodologije; hodanje ("izvođenje" hodanja, hodanje je usklađeno postignuće

članova zajednice ), telefonski razgovori: identifikacija i prepoznavanje (odnose između izgovorenih
fraza),, izazivanje smijeha(netko svjestan trenutka u kojem se od njega tijekom razgovora očekuje da
se nasmije.), poticanje aplauza (nešto naglasiti), interaktivno pojavljivanje rečenica (rečenice nastaju
u razgovoru), formulacije (stvaranja reda u razgovoru), interakcija govora i neverbalnih aktivnosti,
orijentacione karte, postizanje roda (aspekt seksualnosti), eksprerimenti prekida .U tim
demonstracijama, socijalna stvarnost "se prekida" da bi se prikazali osnovni principi neprekidnog
tijeka konstruiranja stvarnosti. Cilj eksperimenta prekida je izazivanje poremetnje normalnih
procedura tako da se može promatrati proces kroz koji se stvarnost konstruira ili rekonstruira.

Kritika tradicionalne sociologije

Jedna od osnovnih kritika je da soc. nije dovoljno samokritična. Etnometodolozi kritiziraju

tradicionalne sociologe zbog nametanja njihovog osjećaja soc. stvarnosti. Sociolozi svojim
konceptima iskrivljuju socijalni svijet, razbijaju njegovu prirodnu, mrežu i tijek.

Etnometodologija: osnovni program

Neki osnovni koncepti:

Prikazi Prikazivanje je proces kojim ljudi stvaraju smisao ο svijetu. Prikazi su načini na koje akteri
uobličuju svijet, opisuju ga, analiziraju, tipiziraju, kritiziraju i idealiziraju specifične situacije.

IndeksnostTermin indeksnost potječe iz lingvistike gdje se koristi da opiše smisao rečenica koje u
raznim kontekstima imaju različita značenja.

Princip 'i tako dalje' Sve situacije uključuju nekompletne aspekte koje učesnici moraju popuniti.

Dokumentarna metoda Razmišljamo o tome što je netko rekao (otkrivanju prikrivenog obrasca).

Prirodni jezik  Način na koji ljudi konverziraju ili se trude prevladati poteškoće u konverzaciji.

Prema strukturalnim ograničenjima

Etnometodologija je oduvijek bila suočena s nemogućom dihotomijom: s jedne strane, njeni pristalice
tvrde da je akter osnovni stvaralac soc. realnosti, a glavni tijek razvoja sociologije optužuju da aktera
uglanom ograničava širim strukturama; s druge strane mnogi etnometodolozi drže da bi se ovo
područje sociologije trebalo više usmjeriti na proučavanje mirko nivoa ograničavanja djelovanja
aktera.
VII. POGLAVLJE: Teorija razmjene i bihevioralna sociologija; SKINNER I BIHEVIORIZAM (274.str.)

SKINNER

Smatra kako sociološke teorije uobličuju mistične entitete koji odvajaju sociologa od konkretnog
predmeta proučavanja  PONAŠANJA. Smatra kako se kulturna zajednica sastoji od ponašanja, te da
bismo razumjeli to ponašanje treba razumjeti pojmove kao što su cijena i nagrada, umjesto ideja i
vrijednosti koje zagovaraju sociološke teorije. Najviše kritizira socijalne definicije, želio je iz područja
društvenih znanosti izbaciti ideju o autonomnom čovjeku ljudi su autonomni onda kada im
pripisujemo osjećaje, mišljenja, slobodu i dignitet; za njega autonomni čovjek postoji zbog našeg
neznanja, služi samo kako bi objasnili ono što još ne znamo objasniti. Skinnerov predmet proučavanja
jest PONAŠANJE i uvjeti koji ga uzrokuju, usredotočuje se na ispitivanje i kontrolu ponašanja. Ne
poriče postojanje unutarnjih stanja kao što su MISLI, OSJEĆAJI i PERCEPCIJE, no smatra da one ne
mogu biti eksplorativne varijable, već varijable koje se mogu objasniti uz pomoć drugih činilaca.

BIHEVIORALNA SOCIOLOGIJA

Predstavlja napor da se principi psihologijskog bihviorizma primijene na sociološka pitanja. Zanima ju

odnos između učinaka ponašanja nekog aktera na okoliš i njegov utjecaj na akterovo kasnije
ponašanje. DJELATNO UVJETOVANJE je proces učenja kroz kojeg se ponašanje oblikuje u skladu sa
svojim posljedicama. Ako je reakcija na ponašanje koje je izveo akter omogućila nagradu, takvo će se
ponašanje ponoviti; ako je reakcija na ponašanje bila kažnjena, takvo se ponašanje najvjerojatnije
neće ponoviti. Kažnjavanje je posljedica koja smanjuje ponavljanje radnje koja se prethodno
dogodila. Potkrepljivanje kompleksnije je od toga da se nešto učini i zatim postigne željena ili
neželjena reakcija, to je proces u kojem neutralni stimulans postaje sekundarni ili uvjetovani
potkrepljivač. Generalizirani potkrepljivači su stimulansi koji predstavljaju pristup širokoj lepezi
drugih potkrepljivača.

TEORIJA RAZMJENE

Predstavlja pokušaj da se principi biheviorizma primjene u sociologiji. Svoj najveći uspon doživljava
1950-ih i 1960-ih godina kroz djelovanje Georga Homansa. Njegove postavke osnivaju se na
psihologijskim principima; zanima se za individue. Svrstava se u psihologijski redukcionizam
redukcionizam pokazuje kako pretpostavke jedne znanosti slijede logiku općih pretpostavki neke
druge znanosti. Za njega osobe nisu izolirani entiteti, već su ljudi su društvena bića. Teorija razmjene
otkriva socijalno ponašanje kao vidljivu ili nevidljivu razmjenu aktivnosti, više ili manje nagrađujuću,
između najmanje dviju osoba. Homans navodi kako njegova teorija razmjene vuče svoje korijene iz
bihevioralne psihologije i elementarne ekonomije.

Homans i Durkheim

Homans se konfrontira sa struk. funkc, izravno napadajući rad Durkheima u 3 točke:

1. problem proširivanja soc interakcije – cijeni Durkheimovo stajalište da za vrijeme interakcije

nastaju i drugi fenomeni, no Durkheim je mislio da se nastajući oblici soc. fenomena mogu sociološki
objasniti, a Homans smatra da ih možemo objasniti psihologijskim principima.

2. Durkheimovo poimanje psihologije – Homans naglašava da je psih. koju Dukrheim poznavao bila
nerazvijena, no danas je mnogo profinjenija i kompleksnija i to što je Durkheim uspio prije razdvojiti
soc i psih, ne znači da se isto može postići danas.

3. njegova metoda objašnjenja – Durkheim tvrdi da je nešto objašnjeno, ako smo uspjeli utvrditi
uzroke i posljedice, a po Homansu treba ustvrditi i odnose uzroka i posljedica i smatra da objašnjenje
neizbježno mora biti psihološko

Homans i Lévi-Strauss

Homans reagira i protiv neo-durkheimovske teorije razmjene Lévi-Straussa. Homans je uvjeren da

vodi bitku s jednom novijom varijantom durkheimovske teorije, s prenaglašavanjem kolektiviteta i
tendencijom da se osobu promatra kao nevažnu. Durkheim doživljava aktera kao ograničenog soc
činjenicama, dok Lévi-Strauss ide još dalje: vjeruje u kolektivnu nesvjesnost, koja je duboku
ugrađena u ljudsku vrstu, a koje ni sami akteri nisu svjesni → Homans ovaj element smatra još više
ograničavajući. Lévi-Strauss je svoju teoriju razmjene formulirao oslanjajući se na 2 osnovne
pretpostavke: vjerovao je da soc razmjena predstavlja distinktivan proces koji se odvija isključivo
među ljudima, a koji ne mogu izvoditi niže životinje → Homansova reakcija ne to je bila da nema
nikakve bitne razlike između ljudi i nižih životinja. Lévi-Strauss odbacuje ideju da je ljudsku razmjenu
moguće objasniti pojmovima individualnoh samointeresa; vjeruje da se soc razmjena podržava
nadindividualnim snagama, kolektivnom i kulturnim silama; smatra bitnim moralni sistem razmjene,
a ne individualni samointeres → Homans sve to odbacuje, on proučava razmjenu samo između 2
elementa, te odbacuje moralni sistem, smatrajući da osnova ljudske razmjene leži u samointeresu
osnovanom na kombinaciji ekonomskih i psiholoških potreba.

Homans i strukturalni funkcionalizam

Homans napada i struk.fuknc. objašnjenje institucija, koju definira kao relativno postojan obrazac
soc. ponašanja čijem održavanju doprinose akcije mnogih ljudi smatra da su u analizi institucija
korištena 4 osnovna tipa objašnjenja, a 2 (povezana sa struk funkc) odbacuje 1. strukturalno
objašnjenje – posebna institucija postoji zbog svog odnosa s drugim institucijama u soc. sistemu;
postavka da su određene institucije povezane, za Homansa ne predstavlja i njihovo objašnjenje. 2.
funkcionalno objašnjenje – institucija postoji jer bez nje društvo ne bi moglo preživjeti ili ostati u
stanju ravnoteže; Homans i to napada jer tvrdi da postojanje nekih institucija ne znači opstanak
društva, te nepostojanje nekih isto ne znači propast. 3. historijsko objašnjenje – institucije su završni
proizvodi historijskog procesa.4. psihološko objašnjenje ukratko, Homans smatra da institucionalnu
promjenu moraju objasniti sociolozi, a da bilo koje objašnjenje mora biti u osnovi psihološko.

Homans

Osnovicu njegove teorije razmjene soc ponašanja čine njegove pretpostavke:

pretpostavka uspješnosti – u svim akcijama koje poduzima neka osoba, što je češće neka posebna
akcija nagređena, osoba će najvjerojatnije nastaviti tu akciju.

pretpostavka o stimulansu – ako je u prošlosti pojavljivanje posebnog simulansa bilo poticaj za

nagrađivanje akcija neke osobe, tada će sadašnji stimulansi, što sličniji prošlima, najvjerojatnije
dovoditi do pojave istih ili nekih njima sličnih akcija.
 pretpostavka vrijednosti – što je nekoj osobi vredniji rezultat njene akcije, najvjerojatnije će češće
izvoditi tu akciju.

pretpostavka deprivacije - zadovoljenje – što je češće u nedavnoj prošlosti neka osoba primala
posebnu nagradu, utoliko će joj biti manje vrijedna svaka sljedeća jedinica te nagrade.

pretpostavke o agresiji - odobravanju – ukoliko akcija neke osobe ne bude nagrađena nagradom
koju je očekivala ili pak dođe do neočekivanog kažnjavanja, osoba će biti ljuta, vjerojatnost njene
agresivnosti će se povećati, a rezultati takvog ponašanja postat će mu sve vredniji; ako akcije budu
nagrađene onako kako osoba to očekuje, naročito ako nagrada bude veća od očekivane ili kad
izostane kazna koja je bila očekivana, osoba će biti zadovoljna i najvjerojatnije će upotrijebiti
odobravajuće ponašanje.

Kritika Homansove teorije društva i kulture

Osnovni Homasovi problemi su njegova nesposobnost da adekvatno raspravi s kulturnom i

socijetalnom ravni, kao i neuspjeh da objasni unutarnje mentalne procese. Ekeh kritizira Homansa
zbog isključivog fokusiranja na istraživanje polja aktivnosti samo 2 osobe i zbog zanemarivanja mnogo
širih obrazaca razmjene.

Parsons protiv Homansa

Parson izdvaja 2 osn. razlike njega i Homansa:

1. zaključuje da Homans teži izgladiti razlike između ponašanja ljudi i nižih životinja te mu zamjera što
principe ljudske razmjene izovdi iz Skinnerovih proučavanja golubova.

2. psihologijski principi ne objašnjavaju i ne mogu objasniti socijalne činjenice, te Homans nije bio u
stanju pkazati kako se psihologijski principi mogu primijeniti na socijetalnoj razini. Odgovarajući
Parsonsu, Homans držio da je osnovni aspekt sadržan u objašnjenju struktura i institucija
kompleksnih društava; Homan utvrđuje da soc činjenice proizlaze iz interakcije, no drži da se one
mogu objasniti pomoću psih principa, suprotno tome, Parsons misli da jedino soc. činjenice mogu
objasniti soc. činjenice, ukratko, sukob Parsonsa i Homansa se može svesti na seriju napada i
protunapada, u kojima svatko tvrdi da teorija drugog malo toga može objasniti.

Integrirana teorija razmjene P. Blaua

On je razvijajo teoriju razmjene koja kombinira soc. biheviorizam i paradigmu soc. činjenica. Njegova
namjera je bila da pođe dalje od Homansovog interesa za elementarne oblike druš. života prema
analizi kompleksnih struktura. Razrađuje 4 stadija procesa koji proizlazi s razine interpersonalne
razmjene i razvija se prema socijalnoj strukturi i socijalnoj promjeni: lična razmjena među ljudima
dovodi do porasta socijalnog udruživanja, razlika u statusima i količini moći dovodi do, legitimacija i
organizacija, koja sije sjeme za, pojava opozicija i promjene. Soc. interakcija prvo se javlja unutar
soc grupa – ljudi su privučeni u neku grupu kada osjećaju da im ona nudi više nagrada nego druge –
žele biti prihvaćeni u toj grupi – da bi bili prihvaćeni i sami moraju nudit nagrade. Blau se upućuje k
socijetalnoj razini razlikujući 2 tipa soc organizacije:prvi tip, u kojem Blau uočava pojavljivanje odlika
soc. grupa, proistječe iz razmjene i kompeticije, drugi tip se ne pojavljuje nego je izričito osnovan s
namjerom da se postignu specifični ciljevi. Polazeći sa socijalno-bihevioralne paradigme, on se
pridružuje paradigmi soc činjenica u razmatranju kompleksnijih soc. struktura. Kompleksne soc.
strukture i vrijednosti posreduje mehanizam normi i vrijednosti koji postoji u društvu. Postoje i drugi
mehanizmi koji posreduju među soc. strukturama, no Blau se fokusira na vrijednosni konsenzus.
Smatra da postoje 4 osn. tipa vrijednosti od kojih svaki uzrokuje razl. funkcije:

1. partikularističke vrijednosti, koje su sredstvo integracije i solidarnosti

2. univerzalističke vrijednosti, koje su standardi pomoću kojih se može procijeniti relativna vrijednost
razl stvari šro se mogu razmjenjivati

3. vrijednosti koje legitimira autoritet – vrijednosni sistem koji nekima dodjeljuje više moći, proširuje
granice soc. kontrole

4. vrijednosti opozicije – omogućuju širenje osjećaja o potrebi promjene mnogo dalje od

mogućnostiličnog kontakta među onima koji oponiraju soc poretku

VIII. POGLAVLJE: Suvremena feministička teorija (298.str.)

OSNOVNA TEORIJSKA PITANJA

Suvremena znanstvena zajednica otkrila je da je ono što je trebalo biti jedinstveno iskustvo, bio
zapravo poseban izvještaj muških aktera i iskustava. Žene su prisutne u većini soc. situacija, a tamo
gdje ih nema to se ne događa zbog neodstatka interesa ili sposobnosti, nego zbog toga što su ih
namjerno isključili. Uloge žena u soc.situacijama bile su različite, manje priznate i podređene ulogama
muškaraca – njihova nevidljivost samo je jedan od pokazatelja te nejednakosti. Bitno feminističko
pitanje (osim kako i zašto o ženama): zašto je sve tako kako jest? Ta dva pitanja proizvela su teriju
soc. života koja je univerzalna u svojoj primjenjivosti, ta pitanja također dovode do revolucionarnog
preokreta u našem razumijevanju svijeta.

Izazov feminističke teorije

Najnovijom vrstom druš. mišljenja postaje suvremena feministička teorija. 3 su činioca pomogla
formiranju novog vala feminističkog aktivizma:

1. opća klima kritičkog razmišljanja koja oblikuje taj period

2. srdžba ženskih aktivistkinja koje se okupljaju u proturatnom pokretu, pokretu za ostvarivanje

građanskih prava i studentskom pokretu

3. žensko iskustvo o predrasudama i diskriminaciji kada žene počinju intenzivnije kretati u plaćene
poslove i više obrazovanje

Ženski aktivizam posvećen ženama u tom vremenu postaje internacionalni fenomen. Glavna odlika
bio je eksplozivan rast nove literature o ženama koji je učinio vidljivim sve aspekte ženskih do tada
neosmišljenih života i iskustava. Fem. teorija promatra svijet s povlaštenog stajališta – do tada
nepriznate i nevidljive manjine – žena, otkrivajući važne, no nepriznate načine kojima je aktivnost te
manjine pomogla stvoriti naš svijet. Oni koji zastupaju taj izazov tvrde da su sociolozi uporno odbijali
uključiti nova razmatranja ο ženama u svoja sociologijska razumjevanja socijalnog svijeta.
POVIJESNI KORIJENI

Feminizam: 1600-1960

Čini se da su žene uvijek uviđale svoj položaj i uvijek se protiv toga na neki način borile. U zapadnom
svijetu početak feminizma bilježi se publiciranim radovima o takvom protestu. Od 1770. feminističko
pisanje sve više postaje značajan dio kolektivnog napora koji raste i brojem sljedbenika i dosegom
svoje kritike. Feminizam se međutim nije razvijao kao postupan, neprekinut razvoj, već kroz periode.
Najviša točka zabilježene feminističke aktivnosti i pisanja zbivala se u vrijeme liberalističkih pokreta u
suvremenoj zapadnoj povijesti. Mogu se razabrati 3 vrste osnovnih fem. teorija: razlike među
rodovima, nejedankosti rodova i ugnjetavanje.

Sociologija i feminizam: 1840-1960

Feministički su se interesi samo marginalno uključili u početak „rada“ sociologije. Muškarci koji su
stvorili sociologiju nisu bili ni pod kakvim utjecajem feminističkih teorija. Muškarci smješteni u
središte ove profesije, nisu bili bitno zainteresirani za feminizam; ne posvećuju nikakvu pažnju
pitanjima roda kao problema socijalnog poretka. Muškarci se trebaju baviti širim soc. sistemom, a
žene treba biti hraniteljica, vezana uz kuću; ako m i ž postanu previše slični, kompeticija među njima
razorit će obitelj.

VARIJANTE SUVREMENE FEMINISTIČKE TEORIJE

3 osn odgovora na pitanje zašto o ženama:

1. položaj žene i žensko iskustvo u većini slučajeva jesu različiti od muškaraca – istraživanje se u tom
slučaju fokusira na detaljno proučavanje te razlike.

2. ne samo da je položaj žena različit, već je i manje povoljan – proučavanje te nejednakosti

3. situacija žena se mora shvatiti u pojmovima izravnih odnosa moći između muškaraca i žena – žene
su ograničene, ukalupljene, iskorištavane i sl. – istraživanje raznih oblika ugnjetavanja

IDEJE THOMASA KUHNA (441.str.)

Filozof znanosti Thomas Kuhn izdao je 1962. omalenu knjigu Struktura naučnih revolucija (prijevod
1974.). Jedan od Kuhnovih ciljeva u knjizi Struktura naučnih revolucija bio je da se suprotstavi
uobičajenim pretpostavkama ο načinima na koje se znanosti mijenjaju. Po mišljenju većine laika, a i
mnogih znanstvenika, znanost se razvija komulativno, nastavljajući se na otkrića koja su joj
prethodila. Međutim, Kuhn ovakvu koncepciju kumulativnog znanstvenog razvoja smatra mitom i
nastoji je oboriti. Kuhn priznaje da akumulacija znanja ima izvjesnu ulogu u napredovanju znanosti,
no bitna promjena dolazi kao rezultat revolucija. On smatra da je znanost u bilo kojem historijskom
periodu bila determinirana specifičnom paradigmom.

Normalna znanost predstavlja period akomulacije znanja u kojem znanstvenici rade da bi proširili i
učvrstili vladajuću paradigmu. Ovakav znanstveni rad neizbježno proizvodi anomalije, ili
znanstvene nalaze koji se mogu objasniti pomoću vladajuće paradigme. Krizno stanje nastupa kada
se količina tih anomalija nagomila i ona može na koncu završiti u znanstvenoj revoluciji. Vladajuća
paradigma se ruši i nova paradigma zauzima njeno mjestu u centru znanosti.
Paradigma I. —> Normalna znanost —> Anomalije —>Kriza —> Revolucija —> Paradigma II.

Velike promjene u znanosti zbivaju se za vrijeme perioda revolucija. Paradigma služi da se jedna
znanstvena zajednica diferencira od druge. Ona se koristi da se, na primjer, odvoji fizika od kemije ili
sociologija od psihologije. Paradigma se također može koristiti da se razdvoje različiti historijski
periodi u razvoju znanosti. Paradigme mogu poslužiti za razlikovanje kognitivnih grupiranja unutar
iste znanosti.

Za Kuhna: "Paradigma je fundamentalna slika predmeta unutar znanosti. Ona služi da se definira što
treba proučavati, odteduje koja pitanja treba postavljati, na koji ih način treba postavljati, te koja se
pravila u interpretiranju rezultata istraživanja moraju slijediti. Paradigma je najšira jedinica
konsenzusa unutar znanosti i služi za diferenciranje jedne znanstvene zajednice (ili podzajednice) od
druge. Ona supsumira, definira i međusobno povezuje primjere, teorije [kurziv naš], metode i
instrumente koji unutar nje postoje"

Teorije su samo dijelovi širih paradigmi, paradigma može uključivati jednu ili više teorija.