GRČKA ARHEOLOGIJA

776. godina stare ere prva Olimpijada, „najstariji datum grčke historije“.
Najstarije evropsko pismo kritsko – mikensko pismo linearni tip B.
Kritsko – mikenski tekstovi pisani na grčkom oko sredine II milenija p. n. e.
Velika veza između kritske i mikenske kulture i civilizacije.
Izvor za proučavanje najstarije prošlosti antičke Grčke je Homer i njegova epopeja Ilijada i
Odiseja.
Istorija antičke umjetnosti i arheologija antička obuhvata period od kritsko – mikenske
kulture, grčke, etrurske, rimske kulture do kraja antičkog doba 375. – 395. godina nove ere.
Kraj mikenske kulture kao kopnene varijante egejske kulture poznog bronzanog doba utvrđen
je u poslejdnje decenije XII stoljeća p. n. e. Pojava Grka je konvencionalno vezana za 776. g.
p. n. e.
Dokumenti pisani linearnim pismom A ili B ukazuju da na suprotno. Krićani su se služili i
hijeroglifskim načinom pisanja u razdoblju od 2100. – 1580. godine p. n. e. Linearno pismo
A bilo je u upotrebi od 1650. – 1400. g. p. n. e. Linearno pismo B od 1450. g. p. n. e. – 1200.
g. p. n. e. Prvo otkriće glinenih tablica pisanih linearnim pismo izvršio je A. Evans, 1900.
godine na Knososu, prijestonici mitskog kralja Minosa. Pripremu dešifriranja izvršio je isti
autor u djelu Scripta Minoa, objavljenu u Oxfordu 1909. g. Na dešifriranju su radili i Bedžih
Hrozni i Vladimir Georgijev. Prvo publiciranje dešifriranih tekstova izvršili su i Michael
Ventris i Džon Čedvik 1953. g.
Dorska seoba krajem II milenija stare ere populacije iz Podunavlja i sjevernih krajeva Balkana
došla u Grčku. Krajem III i početkom II milenija na pozornici Helade se pojavljuje novi
indoevropski elementi, koji su došli iz sjeverne Grčke – Tesalije, Epira, Makedonije, i
centralnih oblasti Balkana, spustivši se na jug do Atike i Peloponeza. Ovo su prvi Ahajci,
preteče Grka. Dorska seoba samo jedan od talasa doseljavanja.
Došljaci naseljavaju područje Mikene, Tirinta, Asina i dr. Unose novine u arhitekturi kao što
je apsida i megaronski tip zgrada, koji je u Podunavlju bio poznat još iz vremena neolitskih
civilizacija.

KRITSKA UMJETNOST I HISTORIJA

Kritski polisi Mikena, Pilos, Tirint.

Kritski neolit je po odlikama materijala srodan balkansko – podunavskim neolitom. To
potvrđuju vaze, njihovi oblici, fakture, vrste ornamenta plastika, reljefi i sl. Starčevo i Vinča
pokazuju srodnost sa neolitom Grčke, Tesalije, Makedonije, Trakije. Nema čvrstih veza i
kontinuiteta između neolitskih i bronzano dobnih kultura na Balkanu.
Za razvoj Krita zaslužan i geografski položaj otoka.
Blagostanje Krita trajalo 15 stoljeća. Krit je raskšće Evrope, Azije i Afrike i ujedno karika,
koja je vezivala svjetove.
Za Krit su vezane i legende o kralju Minosu, Minotauru, Teseju i Arijadni i lavirintu. Prema
antičkoj tradiciji i Apolon vodi porijeklo sa Krita. To je bio Apolon Koribant. Na Kritu je
odnjegovan i Zeus.
Mit o Teseju rodonačelniku Atene veže se i mit o Minotauru kojeg je ubio i spasio djevojku
Arijadnu.
Krit je posijan čitavim nizom gradova Knosos, Festos, Malij, Hagija, Trijada, Zakro, Mesara,
Tilisos, Vatipetros, Gurnija, Palaikastro, ostrva Mohlos, Pseira. Velike vile, palače i dvorci su
pronađeni u Slavokampu, Amnisosu, Apodulu, Niru Kani, Karakisu i Ahladioi.

1
Prema mitu Evropini sinovi su se međusobno posvađali i Minos je pobjedio Sarpedona.
Nakon poraza naselio je Anadoliju u oblasti Likije. Sarepdon je osnivač Mileta i saveznik
Prijama u trojanskom ratu.
Kralj Minos je bio osnivač egejske i mediteranske talasokratije. Minos je poginuo kod grada
Kamika u pokušaju osvajanja Sicilije. U trojanskom ratu, Krićani su pružili pomoć Menelaju,
a vodio ih je Minosov unuk Idomenej. Minos je osvojio Kiklade, formirao mornaricu i
uspostavio slobodne puteve za more. Kritska naselja su građena nešto udaljenije od morske
obale. Zabilježeno je odsustvo snažnih utvrđenja i fortifikacija.
Pax minoica se prostirala daleko izvan i preko granica Krita. Kritske vaze su otkivene na
većini egejskih ostrva Melos, Teri, Kiteri, Egina, kao i na grčkom kopnu. Kritski proizvodi
otkiveni su i u Siriji, Gornjem Egiptu, Kipru, Eolskim ostrvima, gornjem Eufratu i Fenikiji. U
Gornjem Egiptu u riznici Tod je pronađeno srebreno posuđe uvezeno za vrijeme faraona
Amenemesa II (1929. – 1895. g. p. n. e.). U grobu kraljice Ahotre (1560. – 1550. g. p. n. e.) u
Tebama i Gornjem Egiptu nađeni su predmeti kritskog porijekla. Na Kritu su pronađene vaze
od alabastra iz vremena Tutmosisa III (1504. – 1450. g. p. n. e.). Krićani su uz pomoć
Egipćana znali i za papirus. Krićani iz perioda II milenija stare ere nose obilježja
Indoevropljana.
Apolon Koribant rođen na Kritu borio se sa Zeusom oko ovog ostrva. Zeus je povezan sa
Kritom i po nadimku Zeus Kretagenes „koji je rođen na Kritu“. Na Kritu je posjedovao i svoj
grob.
Jedan od najboljih poznavalaca heladske kulture poslije Šlimana je Allan Wace, napisao je
knjigu Ko su bili Grci? Mnogobrojni autori ostavljaju otvorenu mogućnost i tvrdnju o
stvarnom porijeklu Grka. Suprotno o dorskoj i sjevernoj seobi pojavljuje se hipoteza o
kontinuitetu evolucije od srednej heladskog perioda do mikenske epohe linijom formiranja
grčkog etnosa od Minijaca do Homerovih Ahajaca, a preko ovih do Grka arhajskog doba.
Seoba Doraca sačuvana je kao spomen u legendi o povratku Heraklida iz srednej Grčke u
Atiku i na Pelopones. (KARTA STR. 33)

KRITSKA ARHITEKTURA

Na Kritu je postojalo klasno društvo od perioda palata 2000. g. p. n. e. do završetka kritske

civilizacije tj. invazije kontinentalnih grupa Doraca oko 1200. g. p. n. e. Život je i takav išao u
miroljubivoj atmosferi.
Prema Homeru na Kritu je u to doba mogao biti veći broj vladara „wanax“ i vladarica
„wanassa“. Vrsta lokalnog starješine, a ne suverena sa neograničenom vlašću.
Palata u Knososu je najveći spomenik kritske arhitekture. Otkrio ga je 1900. g. A. Evans.
Proučavanje kulture Krita se proširilo nakon 1950. g. na pisana i jezička djela. Palača u
Knososu je dvorac najmoćnijeg vladara u Kritu, na površini većoj od jednog hektara, sa
desetinama i stotinama prostorija u jednoj cjelini. Građevina je djelo atinskog neimara
Dedala, oca Ikarovog. Dedal je pored Minotaura prvi zatočenik Lavirinta. Dedal je napravio
krila i sa sinom Ikarom pobjegao na Siciliju.
Pronađene su palate u Festosu, Maliji, Gurniji i Hagija Trijadi. Palate su imale širok vidik na
more i panoramu. Prostor je upotpunjavan kolonadama, trijemovima, slobodnim i otvorenim
dvorištima, svjetlarnicima, pilastrima i kamenim stepeništima.
Kritski i mikenski stubovi su bili istovjetni po kapitelu koji se sužava prema bazi, kao i po
obliku ehinusa i plinte.
Arhitektura Krita i Mikene pokazuje njihov paralelan vremenski razvoj.
Karakteristika kritske i mikenske arhitekture je i odsustvo primjene lukova i okruglih
svodova. Izuzetak su dvije male građevine u Festosu sa jednostavnim lukvima iz grčke i
minoske epohe. Sa Orjenta je preuzeta izrada TOLOSA – GROBOVA.

2
Postojalo je načelo da se palače povežu u jedinstvenu cjelinu prostranim pravouglim
dvorištem dimenzija 50 x 20 m, kao što je u Knososu, Festosu i Maliji. Tu su održavane i
priredbe, tribine i igre.
Na Kritu su bile omiljene borbe sa bikovima.
Kupatilo u dvoru, Prestona sala, sala za prijeme, sala dvojne sjekire, i mnoge druge dokazuju
monumentalnost. Dvorište je bilo centralni dio oko kojeg su formirani građevinski sadržaji.
Ovome je bio preduvjet mediteranska klima koja je zahtjevala otvorene prostore, mogućnost
da isti majstori grade palate u različitim dijelovima Mediterana, kao i potreba za raskoši i
monumentalnošću. Zgrade su mogle imati i više spratova. To potvrđuju i veliki kameni
blokovi ortostati, čija je visina iznosila i do dva metra, a težina i po nekoliko tona. Takva
konstrukcija ortostata je na zapadnoj strani Minosovog dvorca u Knososu.
Iz srednjeg i poznog minoskog doba je i nekoliko svetilišta. To su bile otvorene građevine na
vrhovima planina i brda, kao što su Juktas kod Knososa, Hagios Elias kod Malaje, Maza u
Pediji Kamesa i Petsof kod Palaikastra. Zeusovo svetilište u Juktasu bilo je ograđeno debelim
zidom temenesom. Dvije pećine su služile u kultne svrhe; Kamares pećina na planini Idi sa
puno nađenih vaza i pećina Amnisosa kao sjedište boginje Eulalije.
Kritske građevine su frontalne fasade orjentirali u pravcu zapada.

KRITSKO SLIKARSTVO I SKULPTURA

Linearna ornamentika kritskog slikarstva vaznog i zidnog odiše koloristikom, intenzivnim i

živim predstavama.
Vazno slikarstvo na Kritu počinje u ranominoskoj epohi. Već tada u III mileniju kritski
keramičari i slikari pokazali su da boju i ton pretpostavljaju govoru i značenju linearne
ornamentike. Vaze ranominoske epohe obuhvata tri osnovne boje; crnu, crvenu i bijelu ovisno
o pečenju posude na višoj ili nižoj temperaturi. Kamene vaze od granita ukazuju na kontakte
Krita i Egipta. To se odnosilo naročito na Mohlos ostrvo uz Krit. Riječ je o stanovništvu koje
je doseljeno iz Egipta proizvodilo ove vaze. Za izradu nakita koristili su opsidijan, gorski
kristal, sardoniks i polihromni kornalin. U srednjeminoskoj epohi uvode Krićani i ćilibar,
zlato i slonovaču.
Starije minosko doba 2600. – 2000. – 1900. g. p. n. e.
Srednje minosko doba 1900. – 1800. g. p. n.e, veliki potres i razaranje palate u Knososu oko
1600. g. p. n. e. jest ujedno i kraj srednjeg minoskog doba, koje konačno završava 1550. g. p.
n. e.
U vaznom slikarstvu se jasno izdvajaju dvije stilske kategorije:
1. Stil „KAMARES“ VAZA
2. vaze „STILA PALATA“.
Vaze stila palata javljaju se za obnovljenu palatu u Knososu u periodu 1550. g. p. n. e. i
vezane su za dvor. Vaze kamares stila vezane su za lokalitet Festos.
Za vrijeme poznog minskog perioda izdvajaju se i vaze „marina stila“ stila morskih motiva.
Sa ovim stilom razvijaju se i floralni stil, koji prethodi dvorskom stilu. Ovi stilovi se javljaju
na istočnim obalama Krita u Gurniji, Palaikastru, Zakru i sl.
Otkrivanjem vitla proizvodnja keramičkih vaza postaje industrijski proces.
Jedan od najljepših vaza izrađen od crvenog gipsa je visoki kendelaber otkriven u istočnom
dijelu Minosovog dvorca u Knososu.
„KAMARES“ vaze pripadaju periodu srednjeg minoskog doba 2000. - 1700. g. p. n. e. Ove
vaze su trgovinom dospijevale i po cijeloj Egeji, Egiptu, Siciliji i Malti. Pravljene su od fine
zemlje, tenkih stijenki tzv. ljuska od jajeta. Posuđe ove keramike je različitog oblika i tipova.
Spektar boja kamares vaza obuhvata boje crnu, crvenu, bijelu, oker, plavu i svijetlo mrku.

3
VAZE STILA PALATA
Od 1550. g. p. n. e. počinje nova faza. Spektar boja kamares vaza obuhvata boje crnu, crvenu,
bijelu, oker, plavu i svijetlo mrku.
Jug i i istok Krita žive istim intenzitetom ali sjever otoka naročito Knosos, doživljavaju razvoj
novih procesa. Ovaj proces traje od 1550. – 1100. g. p. n. e. Zemljotresi uništavaju palače u
Knososu i Festosu. Kritski vladari kao i vladari Mikene i Argolide ukazuju pomoć egipatskom
faraonu Ahmosisu (1584. – 1559.), u njegovoj borbi protiv Hiksa. Od 1400. g. p. n. e. dolazi i
do produbljivanja odnosa između Krita i Mikene. Krit je uticao na kulturu Mikene, a Mikena
je imala vojni primat. Krit se oslanja na kontakte sa grčkim kopnom, pa sjeverni dio ostrva
bolje ekonomski napreduje. I kod ovih vaza su prisutni floralni i marina stil. Pojavljuju se i
zoomorfne i antropomorfne vaze.

KRITSKE FRESKE

Boje su stavljane na vlažan malter. Slikari su djelili polja na velikim zidnim površinama, pa
skicirali konture prikaza, figura i sl. Pošto ih obrade do pojedinosti onda ih povezuju u jednu
cjelinu. I na kritskim grđevinama su freske stavljane i na unutarnjim i na vanjskim stranama
zidova. Najveći broj fresaka je otkriven na dvoru u Knososu i u palatama u Hagija Trijadi i
Amnisosu, nedaleko od Knososa na sjevernoj obali Krita. Riječ je o periodu kraja srednjeg i
početku poznog minoskog doba, tj. drugoj polovini drugog milenija, p. n. e. epohi novih
palata.
Otkirće fresaka u palati u Festosu, koja je pripadala bratu Minosovom Radamatu, dokazuje da
je Krit znao za fresko – slikarstvo i ranije. Na Bliskom istoku i Egiptu fresko-slikarstvo je bilo
u upotrebi u XVIII stoljeću p. n. e, pa je za očekivati da su i Krićani nakon XVIII stoljeća
znali za ovu tehniku freski i štuko moleraja. Poznata je freska iz Knososa „Berači šafrana“,
datirana pred kraj XVII stoljeća p. n. e.
Vrlo su bliske freske sa onim iz Mikene i Tirinta.
Teme ovog slikarstva mogu se podjeliti na profane, sakralne, ritualne, dekorativne i genre –
motive. Gotovo svuda se javljaju floralni motivi. Tako su poznati iz „Prijestone dvorane“ u
Knososu, prikazi ljiljana. Visoki su 1, 80 m. Bijeli ljiljan iz ove kompozicije je postao
simbolom nevinosti u kršćanstvu. Na grupi vaza za ritual u Knososu su također prikazani
ljiljani.
Slikani su i šafrani, ljubičice, papirusi, perunike, ruže, trava, šiblje, krošnje drveća, masline i
žbunje.
Poznata je i slika „Gospođa u plavom“, iz ženskog dijela dvorca u Knososu. Žene sa
predstave su vedre i nasmijane. Riječ je o aristokratkinjama.
Poznata je i freska „mlade igračice“ iz kraljičina megarona iz Knososa. U ovoj zgradi, koja se
nalazi na istočnoj strani dvorca, pored predvorja „dvojne sjekire“, iznad vrata koja vode u
kraljičin megaron naslikana je velika kompozicija „grupa delfina u jatu malih riba“.
Kritskoj školi pripada i kompozicij aotkrivena u zgradi u Filakopiju, na ostrvu Melosu. Na
njoj je motiv „mora sa letećim ribama.“
Na lokalitetu Hagija Trijede pronađena je freska sa motivom „divlje mačke koja se prikrada
fazanu“.
Jedna od najpoznatijih predstava kritskog slikarstva je „mala Parižanka“. Otkrivena je u
zapadnom dijelu palate, u sali za religijske obrede. Očuvani dio ove fresek iznosi 0, 25 m.
Poznata je i freska iz malog dvorišta u Knososu, na kojoj je prikazana scena vježbi akrobata
sa bikovima.
Poznat je i „friz toreadora“ u istočnom dijelu malog dvorišta u Knososu. Korida je inače bila
omiljen način zabave.

4
Jedna od najpoznatijih kritskih freski predstavlja scena „Kralj među ljiljanima“ i „Princ sa
krunom ukrašenom perjem“. Freska je iz trijema zapadnog krila dvorca u Knososu.
Prikaz procesije gdje mladići nose ritone i zavjetne darove poznat je i iz Minosovog dovrca u
Knososu.
U Tirintu je otkrivena scena povorka mladih djevojaka. Sličan motiv je otkriven i u
Kadmovom dvoru u Tebi.
Nedaleko od Hagija Trijade otkrivena je kompozicija na sarkofagu iz grobne odaje. Datirana
je u period kasno-minoskog doba oko 1400. g. p. n. e. Dužina je 1, 37 m visina 0, 92 m.
Sarkofag je prekriven freskoslikarijama. Na njima su scene rituala, sa linearnim i
geometrijskim ukrasima, rozetama, spiralama. Scene su prinošenje žrtvi i darova muškaraca i
žena, žrtvenik i sl.

KRITSKA PLASTIKA

Broj skulptura na Kritu je relativno mali, jer umjetnici nisu na adekvatan način mogli izraziti
svu koloristiku i živost boja i motiva prirode i iz svakodnevnog života. Gotovo je potpuni
nedostatak monumentalne skulpture. Kritska plastika je rađena u minijaturi. Jedno od takvih
minijaturnih skulptura je i prikaz „zmijske boginje“. Riječ je o dvije skulpture od fajansa,
nađene u podzemnoj riznici glavnog svetilišta u Knososu. Datirane su u završne godine
srednjeg minoskog doba (1600. – 1580. g. p. n. e.). Radi se o prikazima mladih žena
odjevenih u bogatu kritsku odjeću, sa širokim dekolteom i nagim grudima. Veća figurina je
visoka 34, 2 cm, ima na glavi tijaru ili modijus, oko kojeg se obavija zmija. Zmije su
obavijene i oko ruku ove boginje. Postoji pretpostavka da je riječ i o kritskoj sveštenici a ne
božanstvu. Manja statua je visoka 29, 5 cm, sa raširenim rukama u kojima drži po jednu
manju zmiju. Bujne grudi su joj obznažene, a struk sužen. Na glavi joj je kapa ili neka vrsta
krune. Figurine mogu označavati i veliku majku bogova i ljudi ili sveštenice koje služe
njenom kultu.
Ističu se svojim izgledom i izradom i dvije figure dužine 19 sm sa prikazom krave i koze, koje
doje svoje mladunce. Pronađene su u riznici glavnog svetilišta.
Pored fajansa upotrebljavana je za skulpture i slonovača. U slonovači je izrađena minijatura
nagog djeteta od 4 cm. Otkrivena je u Palaikastru i prikazuje dijete kako sjedi.
Bronzana plastika je ograničena sa samo nekoliko primjeraka. Visine su od 15 do 30 cm i
prikazuju mladiće u stavu adoracije. Starija figurina je otkrivena u Tilisosu i iz kasno
minoskog doba je (oko 1550. g. p. n. e.). Druga figurina je pronađena kod Regimnona, na
sjeveru Krita.

TERAKOTE

Krićani su pravili i antropromorfne i zoomorfne slobodne figure, reljefe i plastične vaze od

terakote. Ovaj rad u terakoti su započeli u ranominoskoj epohi. Antropomorfne terakote iz
srednjeminoske epohe 1700. g. p. n. e. otkrivene su na kultnom mjestu u Sitiji na
sjeveroistočnoj obali Krita. Skulpture su od shematizovanih do vrlo impresionističkih figura i
prikaza.
Zoomorfna plastika perioda starih palata od 2000. – 1700. g. p. n. e. prikazuje figure bikova i
ptica.
Antropomorfne terakote iz posljednjeg razdoblja minoske kulture 1400. – 1100. g. p. n. e.
imaju karakter idola ženskog božanstva. To su biste žena „Boginja Mjeseca“ i boginja
„Velika Majka“, otkrivene u Gaziju kod Irakliona. Boginja Mjeseca ima makove tri čašice, a
Velika Majka sakralne rogove i dvije golubice. Iz perioda 1100. g. p. n. e. subminoskog doba
otkrivena je na Diktejskoj planini figura ženskog božanstva ili Prvosveštenica sa sakralnim

5
rogovima na glavi. Boginja Mjeseca visoka je 77, 5 cm, Velika Majka 52 cm, a
Prvosveštenica 67 cm.

KRITSKI RELJEFI

Ovi reljefi su rađeni od zlata, bronze, minerala steatita, krečnjaka i mramora. Reljefi su
izrađeni na frizu zida sjeverozapadnog prilaza nove palate u Knososu u krečnjaku. Na
kamenim vazama i kandelabrima rađeni su floralni reljefni motivi. Reljef je izvođen tehnikom
kovanja i iskucavanja. U reljefu je rađen nakit od zlata, poludragog kamenja, zlatna
dekoracija drški bronzanih bodeža. Na bodežu iz Knososa prikazane su scene lova. Pronađene
su i zlatne figure lavova, ptica riba i sl. Figure patke i lava iz zlatnog trezora u Knososu
pokazuju i poznavanje tehnike granulacije. Tehnika je ova preuzeta iz ranominoske epohe oko
2000. g. p. n. e. Gustim granulama su ukrašeni i zlatna žaba iz groba u Kumasi i privjesak sa
pčelama iz groba u Maliji. Pronađen je i zlatni nakit iz Mohlosa sa floralnim motivima.
Poznati su od strane kritskih i mikenskih majstora i zlatni pehari iz Vafija na Peloponezu, sa
prikazom lovaca na poludivlje životinje. Pripadaju II mileniju koji je u Kritu definiran kao
period novih palata, a na grčkom kopnu mikenskom dobu II oko 1500. g. p. n. e.

KRITSKA GLIPTIKA

Krićani su bili vješti i u rezanju negativa „pečata“, od zlata, slonovače, terakote i minerala
raznih boja kao što je ahat, kalcedon, hematit, oniks, karneol, steatit, serpentin, gorski kristal,
jaspis, sardoniks i dr, sa urezanim ljudima, životinjama, lovom i drugim prikazima. Bili su
najčešće okrugli i ovalni. Nošeni su kao zrna u niskama ili kao privjesak. Veličina je bila po
nekoliko centimetara.
Porijeklom sa Orjenta kritski pečati su ušli kao „interpretatio minoica“ u kritsku, pa
mikensku, pa grčku umjetnost, a kao geme i kameje održale su se u raznim varijantama do
danas.

MIKENSKA UMJETNOST

Grad Mikena je dobio ime po lakonskoj nimfi Mikeni. U Mikeni je kralj Agamemnon
pobjednik Troje pao kao žrtva zavjere nevjerne žene Klitemnestre i uljeza Egista. Mikena je
bila grad visoke aristokracije i visokih standarda i umjetnosti.Uticaji mikenske kulture su se
prostirali od Tesalije do Sparte, juga Peloponesa pa sve do obala Sicilije, Egipta i Španije.
Mikenci su apsorbirali uticaje kopnene, heladske, kikladske i kritskominoske civilizacije.
Mikenska kultura je rođena oko 2000. g. p. n. e. Krajem II milenija na Peloponez dolaze
brđani - došljaci sa Balkana. Dorci su zbog povoljnog položaja na mikenskom akropolisu
podigli novo grčko naselje.
Grčko – perzijski ratovi: Termopili 480. g. p. n. e, bitka kod Plateje 469. g. p. n. e. Godine
468. p. n. e. Argivci su uništili Mikenu, kivni zbog njenog saveza sa Spartom. I od tada do
danas je Mikena mrtav grad.
Po legendi Mikenu je osnovao Perzej, osnivač dinastije Persejida. Sin Zeusa i argivske
princeze Danaje, Persej je po rođenju bio zatvoren sa majkom u drveni kovčeg i bačen u
Egejsko more. Danajin otac, argivski kralj Akrisije je to uradio kako bi izbjegao proročanstvo
da će ga ubiti unuk. Kovčeg je došao do ostrva Serifos. Persej se vratio u Argolidu, gdje je
nehotice i u neznanju ubio djeda. Poslije toga je osnovao Mikenu, a gradom su zavladali
Pelopidi potomci Tantalovog sina Pelopsa , čijoj lozi pripada i Agamemnon sin Atrejev.
Poslije Pelopida Mikenom vlada dinastija Heraklida. Poslije su ih Pelopidi protjerali iz
Argolide, u koju su se oni vratili uništivši pri tom Mikenu.

6
Prije Perseja, Mikenom su vladali Akrisije oko 1344. g. p. n. e. Elektion, Nestor, Stenelus.
Pelopidi su Atrej, Tiest, Agamemnon, Egist sin Tiestov, Orest sin Agamemnonov, Epit sin
Hresfonta i unuk korintskog kralja Kipselosa, osnivača dinastije Kipselida. Godine 1104. p. n.
e. Heraklidi su detronizirali posljednjeg mikenskog kralja i otpočeli dinastiju svoju. Prema
historijskim izvorima Pelops je protjeran iz Male Azije u XIII stoljeću p. n. e od strane
trojanskog kralja Ilosa, da se ne bi udružili Eolci i Ahajci. Unuk Pelopsa Agamemnon je
ostvario savez i uništio Troju. Agamemnon je prenio vlast Mikene na Aziju. Mikenska kultura
je iznimno bogata i originalna, ali je imala izvjesnu povezanost sa minoskom – kritskom
kulturom i civlizacijom.
Mikenski akropolis sagrađen je u Argolidi, na Peloponesu na mjestu gdje se dodiruju dva
brda: Hagios Elijas (Sveti Ilija) i Zara. Ova dva brda zajedno sa brdom „Orlovo brdo“
dominiraju ravnicom koja se proteže do Napulije i Argonskog zaljeva. Od Mikene je udaljen
zaljev 15 kilometara vazduhom. Mikenski grad je zaštićen kosim padinama sa sjeveroistočne
strane Hagios Eliasa. Na njegovom brdu se nalazila utvrđena osmatračnica. Sa istočne i
jugoistočne strane grad je nepristupačan zbog klanaca Hagios Eliasa i Zare. Na zapadnoj i
južnoj strani su zidovi građeni kiklopskom tehnikom. S mora je prilaz gradu branila tvrđava
Tirint, udaljena oko jedna kilometar od Argoskog zaliva. Agamemnonova palata je dominirala
ravnicom koja se prostirala do Argoskog zaliva. Zahvaljujući Korintskoj pravlaci vladari
Mikene su naplaćivali prolaz i obogatili grad. Mikena i Troja su bile slične i po tome da su
obadvoje bili udaljeni nepun dan hoda od glavnih morskih puteva. Mikena je nastradala u
potresu.
Prva iskopavanja u Mikeni je izvršio lord Tomas Elgin (1766. – 1841.). Elgin je u London
prenio frontonske kompozicije Partenona ali i mnoge skulpture i umjetnine Mikene. Sa
sličnim pobudama kopao je i lord Slajgou i osmanski admiral Veli Paša.
Hajrnih Šliman je 1874. godine otpočeo sistematska arheološka istraživanja. Unutar Mikene
pronađeni su tolos grobovi kupolasti Atrejeva riznica, Agamemnonov, Pelopsov, Telemahov i
Elektrin i drugi tolos grobovi.
Šlimanov rad nastavio je grčki arheolog Stamakis . On je pronašao grob kupolasti koji je zbog
bogatstva prozvan Agamemnonov. U kasnijem razdoblju Mikenu su istraživali Cuntas,
Keramopulos, Rodenwald. Poslije I sv. rata istraživanja u Mikeni je vodila Britanska
arheološka škola. Poslije II sv. rata grčki arheolog Papadimitriu je izvan kiklopskih zidina
pronašao mnogobrojne četvrtaste grobove između Egistovog i Klitemestrinog kupolastog
groba.
Mikenska kultura imala je dvije faze. Stariju od kraja III milenija i mlađa kada počinje
gradska civilizacija na grčkom kopnu.

VEZE KRITA I MIKENE

Mnogobrojni su dokazani uticaji Krita na Mikenu. Pored grobova i arhitekture tu je i sličan

keramički materijal, način odjevanja, kult osobito „Majke boginje“, zlatnim intarzijama
ukrašeno oružje porijeklom iz Asirije, pečati i sl. U Mikeni su pronađeni i spomenici sa
natpisima koji pripadaju linearnom pismu B kritskom. Preko Krita, Mikena je imala dodire sa
Sirijom, Afrikom, Azijom, Anadolijom, Mesopotamijom i Egiptom. U tolosima je pronađen i
nakit od ćilibara, koji je vrjerovatno iz Baltika. Mikenski proizvodi i kolonije prostiru se u
periodu od 1800. – 1200. g. p. n. e. od Kavkaza i Kipra do Sicilije i od Podunavlja do
Palestine i Egipta. Od 1500. g. p. n. e. Mikena je nametnula dominaciju u cijelom Egeju.
Za razliku od kritskih naselja koja se prave na otvorenom mikenska naselja se podižu na
nepristupačnim terenima, lako odbranjivim ili su opasana debelim zidinama i kulama.
Nekoliko je hipoteza:

7
 1. Aristokratija Mikene su ustvari kritski prinčevi koji su prešli na grčko tlo i osvojili
nova područja (Evans i Pendelbury).
2. Mikenci su pravi Grci, koji su došli početkom srednjeg bronzanog doba oko 2100. g.
p. n. e. Grci – Mikenci su apsorbirali i asimilirali ostale stanovnike Grčke, nosioce
neolitskih civilizacija. OVO SU HIPOTEZE NEDOKAZANE.

Kritsko – mikenska epoha odvojena je od grčke nekoliko stoljeća, kada se formirao grčki duh
i civilizacija.

MIKENSKA ARHITEKTURA
KIKLOPSKI ZIDOVI I LAVLJA VRATA

Mikena je poznata po kiklopskim zidovima, po kompleksu mikenskih palata, po okruglim i

kupolastim i četvrtastim grobovima. Tolos grobovi se nalaze izvan prostora koji je okružen
fortifikacionim zidovima, a debljina zidova je iznosila 6 metara.
Kiklopski zidovi pokrivaju površinu nepravilnog trougla. Dimenzije su: istok – zapad 220
metara, sjeveroistok-jugozapad oko 170 metara, jugoistok-sjeverozapad oko 170 m. Cijela
površina iznosi oko 2 hektara u dužini oko 800 metara. Imaju tri grupe građevina: 1. pored
lavlje kapije i okrugle grobnice sa četvrtastim gorbovima. 2. na sredini grada gdje su glavne
građevine sa megaronom i 3. na istočnoj strani sa manjim zgradama za stanovanje. Kod
kiklopskih zidova postojala su tri ulaza. Glavna kapija dvaju lavica na sjeverozapadu, tajni
ulaz na sjeveroistoku, izlaz u slučaju opasnosti na istočnoj strani.
Lavlja kapija je dobila ime po dubokom reljefu iznad nadvratnika sa dvije lavice. Visina
reljefa iznosi 3 metra, a širina 3, 60 m, a debljina 0, 70 m. Stilobat stuba na koje se lavice
naslanjaju zajedno sa kapitelom ukazuje na stubove kritskih palata. Predstava lavova ukazuje i
na mogućnost da je riječ o predstavi Boginje Majke. Komparacija je konstatirana u poklopcu
od slonovače u Siriji je pronađena, sa Boginjom Majkom vladaricom zvjeri koja stoji između
dva lava. Stub u Mikeni je personifikacija Boginje. U neposrednoj blizini lavljih vrata
pronađene su GRANARIJE dvospratne žitnice.
U trenutku najvišeg uspona Mikena je vladala do Vardara.

KRALJEVSKA GROBNICA

Južno od žitnica nalazi se krug grobova „Kraljevska grobnica“, prečnika 26 metara. Radi se o
okrugloj građevini ukopanoj u zemlju. Pod joj se nalazi na 3, 60 m ispod površine. Krug je
bio opasan zidom visokim 1, 5 m. Strane su obzidane, a pod prekriven ravnim kamenom. Na
površini kruga grobnica je pokrivena kamenim stelama sa plitkim reljefom sa scenama
konjanika, lova, ratnika i sl. Na reljefu su i spiralni ukrasi kakvi se nalaze na neolitskim
kulturama Balkana kao Butmir, Danilo i sl.
Šliman i Stamatakis su otkrili u prostoru „Kraljevskih grobova“ 6 četvrtastih grobova sa
velikim blagom. U ovim grobovima je otkriveno 19 skeleta, sa kraja XIV i početkom XIII
stoljeća p. n. e. To je period najveće kulminacije mikenske civilizacije. Prema stručnim
mišljenjima riječ je o vladarima Mikene koji su ukopani izvan zidina u grobnicama kupolastih
svodova. Zbog opasnosti tijela su prenesena iz tolosa u grobove u tvrđavi sa svim blagom,
zlatnim predmetima, oružjem, bodežima, posmrtnim maskama koje su otkrivene samo u
Mikeni. Radi se o preko 14 kg zlata. Zlatne maske su rađene tehnikom iskucavanja, na tankim
zlatnim limovima. Namjena maski je apotropejska i profilaktička. Maske su stavljane samo
muškarcima, a ženama krune, dijademe od zlatnog lima. Od zlata su i zvijezde, privjesci,
cvjetići, krstovi, ukrasi za kosu, pehari, šolje, pikside, minijeturne urne sa poklopcem,
naušnice, prstenje, grivne, pojasevi, dugmeta, životinjske figure i sl. Pronađen je i minijaturni

8
model svetilišta sa predstavom stubova, sakralnih rogova, dvojnom sjekirom i dvije golubice.
U Trebeništu kod Ohrida otkriveni su slični zlatni predmeti, maske, ogrlice, rukavice, diskosi,
slični mikenskim.
Grobnicu koju je otkrio Šliman i nastavio istraživanje Stamatakis, arheolog Papadimitriu je
ispod „kruga grobova“ pronašao „krug grobova B“. Ovi grobovi su nešto stariji.
Naselja tvrđava mikenske epohe pored palata unutar gradskih zidina obuhvatali su i
suburbium, gdje su živjeli građani drugog reda.

AKROPOLIS I PALATA U MIKENI

Centar mikenskog akropolisa su bile građevine iz kompleksa mikenske palate. Tu se po prvi

puta javlja megaron, identičan sa megaronom iz Tirinta.
Palata je na terasasto niveliranom terenu. Ima velike stepenice i prolaz, koji odvaja glavne
zgrade od sporednih. Glavnim zgradama pripadaju ostaci megarona i prestone dvorane. One
su odvojene popločanim dvorištem. Mikenski megaron ima dvije prostorije: predvorje i salu
sa ognjištem, okruženim sa četiri stuba. Građevine koje su okruživale dvorište bile su
dvospratne. Mikenska palata je građena od tesanika i upotrebom stubova koji su imali profil
kritskih. Dekoraciju palate – freske otkrio je Cuntas i riječ je o spiralnim ornamentima,
vegetabilnim motivima, prikaz konjanika i ratnika sa opremom.
Treća grupa građevina u okviru kiklopskih zidova je na istočnoj strani Mikene. Tu je
najvažnija zgrada sa stubovima. Oko portika grupirane su manje četvrtaste građevine, neke su
bile ostave i magacini. Sjeveroistočno od ovog kompleksa nalazio se tajni bunar do koga se
dopiralo podzemnim stepenicama.
Oko 80 g nakon trojanskog rata oko 1104. g. p. n. e. Mikenu su uništili unuci Heraklovog sina
Hila, Aristodem, Temen i Hresfont. Uništen je u vatri.

ATREJEVA RIZNICA

Kupolaste građevine nalaze se po cijeloj Egejskoj oblasti. Na Kritu je otkriveno 20 ovih

objekata. Nađeni su u Tesaliji, u Orhomenosu u Beotiji, na jonskim ostrvima Kefaloniji i
Leukadi, u Pilosu, u Atici, i na Peloponesu. U Mikeni je otkriveno 9 tolosa grobova.
Najčuvenija je tzv. Atrejeva riznica. Ime riznica je dobila po broju skupocjenih predmeta,
naročito zlatnih. Postoje mišljenja da su grobnice i da su riznice. Građevina se nalazi izvan
palate usječena u brijeg. Za prilaz je služio dromos dug 35 metara i obložen tesanicima. S
obje strane vrata bio je po jedan stub, po uzoru na stubove kritskih palata. Iznad stubova je bio
arhitrav, na kome je u pravougaonom prostoru bio trougao. U ovoj površini je prikaz dva lava
čuvara na ulazu u grobnice. Oko njega su ukrasi rozete, spirale, crveni porfir, i dr.
Unutrašnjost Atrejeve riznice je imala dvije prostorije. Jedna veća i druga manja,
četverougaona, gdje je bio pokojnik. Veća prostorija je u prečniku imala 14, 20 m, a visina 13,
60 m. Strop je bio od koncentrično postavljenih tesanika. Cio svod je bio ukrašen metalnim
rozetama, od kojih su ostala udubljenja.

AKROPOLIS I PALATA U TIRINTU

Najbolji primjeri arhitektonsko – urbanističkog spomenika mikenske epohe supalate u Tirintu

u Argolidi. To je utvrđeni grad sa kiklopskim zidovima, podignut na uzvišenju, koje dominira
putevima koji vode iz Argoskog zaliva prema Argosu i Mikeni. Lokalitet Tirinta istražili su
Šliman i Deerpfeld (1884. – 1885.). Brežuljak na kome je izrađen Tirint je izgrađen nekoliko
kilometara od obale. Kiklopski bedemski zidovi Tirinta su debeli po nekoliko metara, na
južnoj strani i preko 10 m. Tirint je imao i snažne gradske kapije. Na jednom mjestu zidine su

9
bile otvorene kod bunara, koji je snadbijevao vodom palatu. Bunar je bio izvan tvrđave i
prolaz do njega je bio otvoren. U palati u Tirnitu postojala su dva dvorišta spoljno i
unutrašnje. Nasuprot trijema sa stubovima preko patosanog dvorišta nalazila se glavna zgrada
palate – MEGARON. Nasuprot megarona bio je žrtvenik u dvorištu. Megaron je imao tri
dijela. Trijem sa dva stuba, prijedvorje vezano sa trijemom sa troja vrata, a sa megaronom
jednim vratima, i megaron. Na sredini megarona je bilo ognjište. Oko ognjišta su bila četiri
stuba. Unutrašnjost megarona je bila ukrašena freskama.

MIKENSKO ZIDNO I VAZNO SLIKARSTVO

U palatama Mikene i Tirinta otkrivene su mnogobrojne slikarske dekoracije. Slike su rađene u

tehnici „al fresco“. Boje su stavljane na svjež malter, koji je prečišćen i za slike prepariran.
Mikenski slikari su poznavali polihromiju. Mikenske prostorije su bile nedovoljno osvjetljene.
Motivi na mikenskim slikama su bili iz svakodnevnog života, šetnje, zabave i igre, lov,
vježbe, koride, i dr.
Poseban značaj imaju mikenske vaze. One pokazuju uticaje heladskih i kritskih vaza.
Mikenska keramika tehnički zaostaje za kritskom. Mikenska keramika ima linearne,
ornamentalne, vegetabilne i stilizirane motive. Mikenske vaze su išle i u trgovačku razmjenu
po Sredozemlju. Izvožene su u Fenikiju, Kipar, Italiju, Siciliju i Egipat.
Mikenskim vazama pripada i metalno posuđe. Vrhunac su one od zlata. Poznate su takve
metalne posude iz okrugle mikenske gorbnice ili pehar iz Vafija na Peloponesu. Nas njima su
motivi vegetabilni, ornamentalni, ljudski i životinjski, ljubavni prikaz između dva bika i jedne
krave (na zlatnom peharu iz Vafija).
Poznata je i kompozicija sa srebrenog pehara – ritona iz Mikene. Na njemu je scena iz
trojanskog rata – opsada Troje.
Od XV stoljeća p. n. e. mikensko slikarstvo je imalo uticaja na kritsko. Mikenska kultura se
razvijala paralelno sa kritskom mada je bilo uticaja i dodira.
Glavni bogovi grčki Zeus, Hera i Posejdon preuzeti su iz mikenske civilizacije.
Duboke su i trajne veze grčkog kopna i mikenske kulture.
Prekid života i cvjetanja mikenske kulture pripisuje se događajima pri kraju XII stoljeća p. n.
e. pojavom novih elemenata u oblisti Krita i Mikene. To su bili Dorci, čije je kretanje iz
sjevernih i srednjih oblasti Grčke prema Peloponesu nazvano „seobom Doraca“.

GRČKA UMJETNOST – ARHITEKTURA

Grci su polagali veliku pažnju izgradnji hramova, a gotovo nikakvu izgradnji kuća za
stanovanje. Hram se po pravilu gradio na brežuljku. Imali su bogate skulpture, pravilan oblik.
Takav primjer na padini brda je Apolonov hram u Delfima, Posejdonov hram na rtu Sunionu
blizu Atine, Apolonov hram kod Korinta. Ističu se i Zeusov hram u Olimpiji, Partenon i hram
Nike Apteros u Atini, žrtvenik u Pergamonu i sl.
Prvobitni oblik grčkog hrama potiče iz kritsko – mikenske kulture. U svim procesima je
sačuvao oblik megarona.
Megaron je prvobitni oblik jednostavne kuće za stanovanje, poznat još iz neolitika B u
Tesaliji u Maloj Aziji i Balkanu. Mikena je preuzela oblik, dajući mu monumentalni izgled.
Građevinski materijal u Grčkoj u periodu VII – VI stoljeća p. n. e. pokazuje da su gradili
objekte od cigle i drveta. Kamen se rijetko upotrebljavao. Oblici objekata su bili pravougaoni,
okrugli i ovalni. Stroge dorske odlike su ustaljene pri kraju VII stoljeća p. n. e.
Prema Vitruviju grčka građevina ima: red, raspored, euritmiju, simetriju, monumentalan
izgled i ekonomičnost.
Raspored je odnos djelova zgrade i građevine kao cjelilne.

10
Raspored je kompozicija građevine koji se zasniva: Ihnografija oblik zgrade po površini
gradilišta, Ortografija vertikalna slika pročelja i Scenografija nacrt fasade i bočnih strana.
Euritmija je oblik i izgled zdanja usklađen sa dimenzijama.
Simetrija je sklad između dijelova zgrade.
Monumentalan izgled se postizao ostvarenjem prethodnih elemenata, pogodnim položajem i
izborom odgovarajućeg stila. Pravila su bila: Zeusu Gromovniku, Uranu, Heliju, Seleni
hramovi trebaju biti otvoreni bez krova, da bi se mogli „vidjeti“, Ateni, Aresu i Heraklu
hramove je trebalo graditi u dorskom stilu, Heri i Artemidi hramovi moraju biti podizani u
jonskom stilu, Afroditi, Persefoni i Nimfi hram se gradio u korintskom stilu, bogato i
kitnjasto.

GRČKI HRAMOVI ARHAJSKOG DOBA

Kod Grka je bio religiozni antropomorfizam. Antropomorfizam je bio presudan i za skulpturu

i za slikarstvo. Grčki hram se satojao od trijema, ili predvorja – pronaosa sa pročelnim
stubovima i bočnim zidovima antama i naos „dom“ božanstva. Kod razvijenih oblika hrama
iza naosa, nasuprot pronaosa nalazilo se začelje – opistodom, koji je bio riznica hrama. Neki
hramovi kao Apolonov u Korintu su između naosa i opistodoma imali jedno odjeljenje adition
glavno svetilište u koju su iz opistodoma mogli ulaziti samo sveštenici u određene dane.
U ranim epohama u primitivnom hramu umjesto božanske statue bio je anikonični idol u
obliku stuba. U arhajsko doba ove simbole smjenjuju ksoane drvene i kamene u obliku
antropomorfnih figura. U klasičnoj epohi figure rade najpoznatiji umjetnici kao Fidija i
njegova djela Atena Parternos i Zeus Olimpijski.
Ispred hramova je bio žrtvenik – bomos. U VI stoljeću p. n. e. dobijaju monumentalan izgled.
Takav elipsast je bio Zeusov oltar u Pergamonu. Tu su prinošene žrtve paljenice bogovima.
Pored grobalja i hramova su bile izljevane tečne žrtve libacije, izlivane u jame eshare.
Bez sadržaja i slobodna je bila okolina hrama hijeron i širi prostor – temenos. U najstarija
vremena Grci su kult obavljali po pećinama i planinama, a kasnije u hramovima.
U Tirintu na mjestu megarona, poslije rušenja palate podignut je po planu starog megarona
dorski hram argivske Here.
Najstariji grčki hram je „kuća Naksijca“, na Delosu. Zgrada je pravougaona duga 20, 75 x 5,
20 m. Imao je dva reda stubova i pripada 10 stoljeću p. n. e. U 9 st. p. n. e. izgrađen je
apsidalni templum in antis argivske Here u Perihori kod Korinta. Tom periodu 9 ili 8 st. p. n.
e. pripada i najstariji Herin hram u Samosu. To je dvobrodna građevina okružena kolonadom,
a sagrađena je sredinom VII st. p. n. e. Sala je duga 32 m. Najstariji grčki hramovi su i
Apolonov hram u Termu u Eoliji sagrađen oko 640 g. p. n. e. hram Artemide Ortije u Sparti,
nekoliko hramova na Kritu, hram Apolona Pitija u Gortini i hram „A“ u Pirniji. Za razliku od
ostalih kritski hramovi nisu imali kolonada. U Sparti je bio hram Atene Halkiojikos. Drveni
dijelovi stubova i greda su oblagani bronzanim dijelovima ili keramičkim oplatama radi
konzervacije.

STILOVI GRČKE ARHITEKTURE

Osnovna obilježja grčkih hramova mogu se izdvojiti u dvije vrste: jednu čini tip a drugu stil
građevine.
Tip hrama zavisi od spoljnog oblika i izgleda i broja i rasporeda stubova. Postoji sedam tipova
hrama. Prvi i najstariji je oblik megarona i to je hram u antama – templum in antis. Drugi
tip je prostilalan, koji ima četiri ili više stubova, na kojima počiva frontalni dio arhitrava.
Treći tip je amfiprostilan, koji pored stubova na pročelju ima isto toliko stubova i na začelju.
Četvrti tip je peripter, odnosno monopter, ako mu je osnova bila okrugla i koji je okružen

11
jednorednom kolonadom. Peti tip je dipter, koji jeokružen dvostrukom kolonadom. Šesti tip
pseudodipter je sa jednim redom stubova oko hrama ali je razmak između kolonade i zidova
cele kao kod diptera. Sedmi tip je hipetralni – nepokriveni hram, kod koga unutrašnjost cele
gleda neposredno u otvoreno nebo. Takav je bio Zeusov hram u Atini, Olimpieijon. Kod
periptera : hram u Egini ima 6 prema 12 stubova, Apolonov hram u Delfima 6 prema 14
stubova, i sl.. Razmak između stubova (interkolumnije) je ravan rastojanju od stuba do zida
cele. Interkolumnije mogu biti zbijene i široko razmaknute pa razlikujemo: piknostil sa gustim
stubovima, sistil sa nešto širim interkolumnijama, dijastil sa razmaknutim stubovima, areostil
sa širokim razmacima između stubova i eustil sa harmonično izmjerenim interkolumnijama.
Prema broju stubova na fasadi hram je mogao biti: heksastil (6 stubova), oksastil (8 stubova)
kao Partenon, tetrastil (4 stuba), i dipter Didimejion je bio dekastil sa (10 stubova).
Bio je rijetko i okrugli tip građevine tolos u sakralnim i profanim svrhama. U Delfima i
Epidauru su to bile sakralne građevine. Tolos u Epidauru je djelo arhitekte Polikteta Mlađeg,
Grci su zvali žrtvenik, za obavljanje mističnih obreda. Na atinskoj Agori tolos iz V stoljeća p.
n. e. je imao profanu namjenu. To je bila terpezarija. Tolos u Olimpiji iz IV stoljeću p. n. e.
služio je kao galerija za statue kraljevske porodice Filipa Makedonskog. Zbog toga se zvala
„Filipeum“.
Monumentalna građevina prečnika 20 m je Arsinoeum na Samotraki. Služila je kao nimfeum,
raskošni pokriveni bazen.
Sve građevine su građene u tri stila: DORSKI, JONSKI I KORINTSKI.
Dorski stil je najstariji. Posebnost pokazuje već početkom VII stoljeća p. n. e. na Herinom
hramu u Tirintu, a krajem VII stoljeća p. n. e. na herojinima u svetom gaju Altisu u Olimpiji.
Drvena kolonada se zamjenjuje kamenom. Drveni stubovi su mjenjani postupno, krečnjakom
naročito porosom i mramorom. Dorski stub izrasta iz stilobata, gornje površine trostepene
baze hrama, krepidome. Krepidoma počiva na snažnoj i u zemlji duboko ukopanoj
substrukciji – stereobatu. Prvobitno je bio monolitan a kasnije kao i stubovi ostalih stilova bio
je sastavljen iz cilindričnih tambura. Površina stubova je bila žljebljena, vertikalnim
kanelurama oštrih ivica. Tamburi su bili vezani međusobno čepovima ili gvozdenom
klinovima koji su bili zaliveni olovom. Broj kanelura je bio od 16 – 20 a ponekad i 24. Stub
se od krepidome ka gredlju sužava. Na vrhu ima malo proširenje – entasis.
Kapitel dorski ima okruglasti jastuk – ehinus, a ispod njega vrat – epitrahelijon, koji je
ukrašen nizom urezanih prstenova, anula, kojima se ehinus vezuje sa stablo stuba. Teret
gredlja na kapitel se prenosi preko četvrtaste ploče plinte – abakusa. Na sredini abakusa
sastavljaju se krajevi greda koji vezuju preko epistilijona ili arhitrava, vjenac iznad kolonade i
nose dekorativni dio gredlje, frontone i konstrukciju krova i tavanice. Iznad arhitrava nalaze
se triglifi i metope. Metopska polja imaju reljefne ukrase.
Iznad triglifa ispod kojih su pločice sa po šest plastičnih bradavica u tri reda izvučen je vjenac
– gejson koji je ukrašen mutulima plastičnim kapljicama. Gejson natkriljuje metope i triglife i
štiti ih od atmosferalija.
Frontoni su trouglaste površine na kraćim stranama dvoslivnih krovova. Na njima su reljefni
ukrasi.
Strane krova su bile sa olukom – simom, od terakote ili mramora sa slikanim palmetama,
često. Sim su imali mali i srednji hramovi. Iz sima voda je oticala kroz otvore u obliku lavlje
glave – holedre, raspoređene iznad stubova i na sredini interkolumnija.
Na ugaonim krajevima krova i iznad frontona nalazile su se ukrasne akroterije, oblika
palmete, sfinge, ili figure.
Krov je bio sa crijepovima ili pločama od mramora.
Tavanica je bila od drveta. Kod manjih hramova tavanica je od kamena tj. mramornih ploča
kalimata sa koncentričnim udubljenjima kalimatijama.
Najveća kamena tavanica 6, 7 m je bila na propilejima atinskog Akropolisa.

12
Dorski stil je dobio ime po Doru, sinu rodonačelnika Grka, Helene i nimfe Ptije, vladao je
Ahajom i Peloponesom. Dor je u Argu napravio hram Heri, pa se po ovom uzoru Hereijonu
gradili i drugi hramovi. U dorksom stilu podignuti su: hram Apolonu Panjonskom u Smirni,
Apolonu Alejskom u Krimisi, Herin hram u Silarisu, hramovi u Tarentu i Metapontu,
Posejdonov hram od porosa i Demetrin peripter u Pestumu, kao i dvobrodna peripteralna
dorska „bazilika“ u istom mjestu.
Jonski stil kao i dorski porijeklo vodi od drvenih građevina. Ime duguje maloazijskoj Joniji.
Nastao je prije VII stoljeća p. n. e. Svoj razvoj u kamenoj arhitekturi počinje početkom VI
stoljeća p. n. e, a vrhunac doseže u V stoljeću p. n. e, a korijeni su mu u azijskoj, asirsko –
vavilonskoj, feničanskoj i hitskoj arhitekturi.Vrhunac ovog stila je u Atici na atinskom
Akropolisu, na hramovima Erehtejona i malom amfiprostilu Nike Apteros – Beskrilne.
Pod stopom stuba je četverougaona ploča – spira. Na kapitelu su vitice – volute, koje vise
lijevo i desno. Prednje strana kapitela ukrašena je kovrdžama – kimatijama i crvenim
ornamentima. Oko cijelog stabla su kanelure. Najprije su ovaj stil izrađivali Jonci pa je po
njima i dobio ime. U Egiptu, Mesopotamiji i Maloj Aziji je bio poznat još u II mileniju.
Stablo jonskog stila počiva na okrugloj osnovi – speiri, koja je položena na četvrtasti – plinta.
Speira se sastoji od dva konveksna prstena – torusa i jednog konkavnog prstena – trohila. Na
gornjem torusu najčešće postoji ornamentalni reljefni preplet. Ponekad dio površine stabla
iznad speire ima ukrase u vidu metalnih oplata ili kružni friz u visokom reljefu. Takav primjer
je jonski dipter Artemision u Efesu. Kralj Lidije Krezos poklonio je nekoliko takvih stubova
sa zapisima koji potvrđuju da je riječ o zavjetnim darovima. Na izradi Krezosovih reljefa na
stubovima je radio i slavni Skopas.
Stablo jonskog stuba je vitkije od dorskog, nema entasisa, broj kanelura je 24, ponekad i
duplo više. Ivice kanelura nisu oštre. Kanelure se završavaju lučno, pa svaka predstavlja
cjelinu za sebe. Stablo i kapitel su vezani plastičnim prstenom ili vjencem astragala.
Postoje tri varijante jonskog kapitela: eolski, istočni i zapadni. Zajednička im je traka –
voluta, čiji se krajevi savijaju u uvojke. Eolska varianta je egipatskog porjekla, a preko
asirsko – vavilonske, kiparske kulture stigao u grčku. U eolskom stilu listovi cvijetne krunice
ljiljana se razvijaju neovisno jedna od drugog i izrastaju neposredno iz stabla stuba. Ova
varijanta se nalazi kod Neandrije, Troade, ostrva Lezba i rijetko u Atici.
Istočna varijanta iznad vijenca plastičnih astragala, kojima počinje jonski kapitel izveden je
kimatijon sa plastičnim lišćem ili ovoidnim, jajastim ornamentom, iznad kojeg je položen
ehinus sa volutama.
Kao i eolski i istočni vodi porijeklo od drvenih stubova.
Kod jonskog stila zapažena je u razvoju i kombinacija drvenih i kamenih elemenata. U tim
situacijama baza i kapiteli su kameni a stub drveni.
Zapadna varijanta ima neposredno iznad stabla stuba, oblik snažne trake, čiji se krajevi
savijaju u volute. Kapiteli Kibelinog hrama u Sardu pripadaju ovoj varijanti, kao i hram u
Prijeni, u Bogaz – Keju, u Grčkoj hram u Basama, Figaliji na Peloponesu, sjeverni trijem
Erehtejona u Atini, Delfima stub Naksosa, u velikoj Grčkoj u Lokrima, Geli i sl.
Za razliku od dorskog, jonski kapitel ima različit izgled; sa fronta i sa strane. Prema
spoljašnjim stranama ima dva lica, a prema unutrašnjim stranama dva profila.
U helenističko doba u IV stoljeću p. n. e. javlja se novi oblik koji ima ugaoni dijagonalni
kapitel i stranice koje se završavaju volutama i sa fronta i sa profila. Ovaj oblik kapitela gubi
svojstva jonskog stila.
Arhitrav na građevinama jonskog stila je tanka ploča, čije su ivice ukrašene ovoidnim
ornamentima i oslanjaju se na kolonadu. Jonski arhitrav se sastoji od tri fascije, tri zone, koje
ostavljaju utisak triju greda položenih da druga izlazi iz ravni prve, a treća iz ravni druge, pa
imaju stepenast izgled. Gornja strana završava se redom astragala i abakusa, ukrašenih
plastičnim jajolikim motivima.

13
Glavni ukras na gredlju jonskih građevina izveden je iznad arhitrava, kao plastični friz ili
zooforos. Friz je zatvorena kompozicija u plićem ili višem reljefu sa kultnim motivima. Na
atinskom Akropolisu se nalazi friz jonski amfiprostil Nike Aptere.
Friz je tipičan za jonski stil ali se ponekad javlja i na objektima dorskog stila. Takav je slučaj
sa Partenonom. Celu sa spoljne strane opasuje friz sa motivima panatenejske procesije.
Metopska polja i timpanonski trouglovi imaju prikaze u slavu boginje.
Iznad friza je zupčasti vijenac, koji natkriljuje iznad kime gejson, koji štiti ukrase zaooforosa
od atmosferalija.
Ostali elementi sima, holedre, krov, tavanica isti su u jonskom i dorskom stilu.
Korintski stil se javlja u periodu V – VI stoljeća p. n. e. Vitruvije pronalazk korintskog
kapitela pripisuje arhitekti Kalimahu. Njega je prilikom posjete groblju u Korintun inspirirala
korpica obrasla akantusovim lišćem. Prototip korintskog stuba u IV stoljeću p. n. e. pronađen
je u Megari Hibleji na Siciliji u Grčkoj u Apolonovom hramu u Basama u Figaliji na
Peloponesu, gdje je stub u samoj celi iz 420 g. p. n. e.
Kapiteli sa cvijetnim detaljima pronađeni su i u Egiptu, Tebama, Karnaku, Asiriji, Vavilonu i
sl.
Baza, speira i stablo korintskog stuba istovjetni su sa jonskim stubom. Kapitel ima oblik
kotarice okružene sa akantusovim lišćem, čiji se krajevi savijaju u volute. Korintski stub je
vitak, bez entasisa, a zbog kapitela je dekorativan. Na kapitelu je akantusovo lišće izvedeno u
dva reda različite visine i širine. Akantusove grane izrastaju iz samog stabla stuba. Na sredini
se granaju na način da jedan dio savija spiralno i ka unutrašnjosti stuba i obrazuje bazu za
palmetu, dok drugi listovi akantusovih grana idu na dva suprotna kraja, prema uglovima
plinte, koja počiva na volutama ovih grana tj. spiralno savijenih krajeva akantusovih listova.
U korinstskom stilu koji nije bio popularan kao prethodni sagrađen je hram Zeusa
Olimpijskog u Ateni – Olimpieijon, tolos u Epidauru, Arsinojion na SAMOTRAKI,
Lisikratov spomenik u Atini, hram Atene Aleje u Tegeji, tolos u Delfima.
Stariji hramovi su uglavnom jednobrodni i riječ je o građevinama manjih razmjera i skromnih
dekoracija. Nekada su i veliki hramovi jednobrodni kao jonski dipter Apolona Filesija,
Atenini hramovi u Tegeji i u Prijeni, hram Nike Aptere u Ateni, Asklepijon u Epidauru, hram
Kabira na Samotraki, Erehteijon, Hefaisteijon i dr.
Dvobrodni hramovi su imali red stubova koji je površinu cele dijelio na dva simetrična broda.
Takvi hramovi su u jonskom, rjeđe u dorskom stilu u korintskom ih i nema gotovo.
Dvobrodne građevine su jonski peripteri Apolonov hram u Termu u Etoliji, u Lokrima u
Velikoj Grčkoj i eolski u Neandriji.
Cele najvećih hramova dorskog i jonskog stila su podjeljene najčešće sa tri broda koji imaju
jednospratne ili dvospratne stubove. U Partenonu donji red stubova je dorski a gornji jonski.
Česta je podjela cele na glavnu lađu i niše kakav je jonski peripter Apolona Epikurija u
Basama u Figaliji, gdje je svjetlost ulazila kroz otvoreni krov - najvjerovatnije. Slično rješenje
je i kod Zeusovog dorskog poluperiptera u Akragasu na Siciliji, koji je imao niše sa
četverougaonim stubcima.
Vrata u hramovima služila su prvenstveno za ulazak svjetlosti, a tek onda ljudi.

ANTIČKO POZORIŠTE

Grci su ideju pozorišta preuzeli od starih Mikenaca. U Tirintu na sjeverozapadnoj strani je

postojalo pozorište u mikenskoj epohi.
U početku pozorišne predstave su služile kao ritualne radnje. Religiozni kontekst pokazuje i
postojanje žrtvenika na zaravni – thimela mjesto koje se zadržalo i u kasnijim epohama.
Ritualnu radnju izvodilo je u početku jedno lice, kasnije prvi glumac. Na okolnim brežuljcima
su stajali gledaoci.

14
Proces transformacije od vjerskog do umjetničkog sadržaja trajao je nekoliko stoljeća.
Konačni oblik arhitektonski pozorište dobija u IV stoljeću p. n. e. Bio je opći obrazac:
1. scena na kojoj je izvođena predstava
2. okrugla orhestra na čijem se centru nalazilo mjesto žrtvenika
3. theatron, polukružno gledalište.
Scena je bila građevina koja je prikazivala fasadu spratne ili dvospratne zgrade. Prostor ispred
scene nazivao se proscenion. Tu su glumci izvodili uloge.
Fasada zgrade je imala troja vrata. Iznad vrata su bili prozori, na prvom spratu, a iznad
prozora na sredini scene su bila vrata balkona na kome se po potrebi pojavljivalo božanstvo.
Orhestra je imala u starijoj varijanti okrugao oblik sa žrtvenikom u sredini. Takvu orhestru je
imalo pozorište u Epidauru. U Dionisijevom pozorištu u Atini kao i pozorištu Iroda Atika ,
orhestra je bila polukružna ili paraboličnog oblika.
Scene su pravljene od drveta ili zidane od tvrdog materijala. Od IV stoljeća p. n. e., sve
konstrukcije su bile od drveta. Atinski državnik Likurg je 338. – 327. g. p. n. e. sagradio
kameno pozorište posvećeno Dionisu. Fasada scene ovog pozorišta je bila polihromna radi
privlačenja gledatelja. Orhestra je bila popločana, a gledalište ili theatron sačinjavali su
sjedišta, usječena u padini brežuljka i obložena kamenom. Ako je gledalište bilo zatvoreno i
imalo oblik elipse onda se građevina nazivala amfiteatar. Iznad teatrona je mogao biti razapet
krov od tkanine nazvan velum.
Pozorište u Epidauru, Argolidi na Peloponezu moglo je da primi 70. 000, a amfiteatar u Rimu
Koloseum preko 100. 000 gledalaca.
U Ateni su bila dva pozorišta Dionisijevo starije i Iroda Atika mlađe.
Pisci antičkih drama i komedija su bili Eshil, Euripid i Aristofan.

GRČKO VAZNO SLIKARSTVO

Historijat proučavanja grčkih slikanih vaza, značaj i rasprostranjenost grčke keramike,

proizvodnja slikanih vaza (tehnike, natpisi, oblici grčkih vaza)

Slikane vaze su posebna vrsta zanatske umjetnosti. Vazno slikarstvo ima kontinuiranu
historiju počevši od formiranja grčkog etnosa (srednjeheladski period oko 199. – 1550, g, p.
n. e.) do uključenja grčke kulture u okvir Rima. Krajem XVII stoljeća izlaze prvi radovi na
temu proučavanja ovog materijala. Godine 1764. u djelu „Istorija antičke umjetnosti“ autor
Vinkelman prvi je govorio o grčkom porjeklu vaza slikanih.
Osnovna sirovina za izradu vaza je zemlja. Najbolja je bila sa rta Kolijas kod Atene i iz
okoline Korinta. Izglječenoj i prečišćenoj zemlji je dodavan minijum da se spriječi poroznost.
Takva zemlja je stavljana na kolo i oblikovala se. Drška ili stopa su izrađivani posebno,
neposredno prije sušenja. Posuda je nekoliko dana sušena na suncui na njoj se pravio crtež.
Do kraja VI stoljeća p. n. e. slikane su crne figure na prirodnoj osnovi, od 525 g. p. n.e.
osnova vaze je crna, dok su figure crvene boje.
U tehnici crnofiguralnoj majstor je pravio skicu figure, pa je ispunjavao bojom. Detalji su
slikani bijelom, crvenom, trešnjevom bojom.
Tehnika crvenofiguralnog stila se sastoji od unošenja skice pomoću šiljka, ali se boja – firnis
nanosi na područje oko figure, koja ostaje crvena od zemlje. Oslikana posuda se peče na
temperaturi od 900 – 950 C. Lončarske peći su se sastojale od dva dijela. Ložišta koje je bilo
niže i gornjeg dijela gdje su se pekle posude.
U Ateni se proizvodnja posuda koncentrirala u rukama meteka – stranaca. Vlasnici radionica
su radili posuđe, a slikari su slikali.
Vrste posuda: pitos za čuvanje hrane, velikih dimenzija, ukrašen reljefnim ukrasom ili
pečaćenim ornamentom. Vaza sa dvije drške koja služi za čuvanje tečnosti i namirnica naziva

15
se amforom. Varijanta amfore kod koje je trbuh širiprema stopi jest pelika. Velika posuda za
vino su krateri. Kelebe je krater sa drškama u obliku stubića i omiljen je u VI stoljeću p. n. e.
Postojao je i krater sa volutnim drškama, koji je bio u upotrebi u južnoj Italiji i IV stoljeću p.
n. e. Zvonasti krater ima drške koje su postavljene pri obodu, dok su kod kratera u obliku
pehara drške pri bazi. Stamnos je posuda sa dvije horizontalne drške. Vaza sa tri drške,
dvjema horizontalnim i jednom vertikalnom naziva se hidrijom. Posuda za presipanje i
izlivanje tečnosti sa trolisnim otvorom naziva se onhoja. Za piće su služile kupe; kantaros sa
dvije drške koje prelaze preko oboda, kupa na nozi ili kiliks i skifos.
Kultnu namjenu su imale posude; lutrofori koji su u Ateni služili za donošenje vode sa izvora
Kaliroje, pri svadbama su služile posude lebes gamikos, a fiala je služila za izlivanje tečnih
žrtava u kultu.
Za kozmetičke preparate su služili alabastroni zaobljenog tijela iz Egipta, aribalosi okrugli i
kruškoliki, lekiti – visoke vaze sa jednom drškom za čuvanje ulja, bijeli lekiti su Ateni su
služili za sepulkralni kult. Piksida je kutijca za čuvanje nakita. Krčag iz helenističke epohe se
zvao laginos.
Razvoj i hronologija grčkog vaznog slikarstva.
Početci grčke kulture se vezuju za period poslije propasti mikenske civilizacije oko 1025. g. p.
n. e. Monumentalna umjetnost se javlja od VII stoljeća p. n. e. Od IV stoljeća p. n. e. od
vremena nastanka države Aleksandra Velikog slikarstvo odumire.
U ovom procesu se razlikuju:
1. protogeometrijski i geometrijski stil (oko 1025. – 750. g. p. n. e.)
2. orjentalizirajući stil (oko 750. – 690. g. p. n. e.)
3. crnofiguralni stil (oko 690. – 530. g. p. n. e.)
4. crvenofiguralni stil (oko 530. – 323. g. p. n. e.)
U razdoblju od 1025. – 690. g. p. n. e. vaze se proizvode u cijelom grčkom svijetu. Najveći
centri su Atena, Korint, Sparta, na ostrvima Mel, Rod, Sam, u Joniji – Klazomena, Milet, a u
velikoj Grčkoj halkidske kolonije i Cere. Od VI i V stoljeća p. n. e. Atena postaje jedini
proizvođač atičkih slikanih vaza.

VAZE PROTOGEOMETRIJSKOG I GEOMETRIJSKOG STILA

(vrijeme nastanka, motivi, vrste geometrijskih stilova)

Zbog nedostatka pisanih izvora period od 1100. g. p. n. e. do 750. g.p. n. e. nazivamo tamno
doba. Migracije, osobito dorska seoba izazvale su propast mikenske civilizacije. Ov je
uslovilo i rađanje apstraktnog protogeometrijskog i geometrijskog stila. Začetci ovog stila
mogu se naći i na vazama poznomikenskog i submikenskog perioda od 1100. g. p. n. e. do
1025. g. p. n. e. Dvije su važne tekovine mikenske civilizacije – lončarsko kolo i firnis. Oni su
korišćeni u proizvodnji vaza. Postoji kontinuitet između vaza submikenskog perioda iz XII –
XI stoljeće p. n. e. i vaza protogeometrijskog stila. Mjesto nastanka i proizvodnje ovih vaza je
Atika, koju je mimoišla dorska seoba. Vaze protogeometrijskog stila nastale su između 1025.
g. p. n. e. i 870. g. p. n. e U pojedinim oblastima u Tesaliji i Makedoniji su proizvođene i
kasnije. Nastale u Atici, počinju se proizvoditi i na Peloponezu, u Atici, Beotiji, a u X stoljeću
p. n. e. javljaju se i u Tesliji, Makedoniji, Kikladima, jonskim ostrvima i Kritu. Tipični oblici
protogeometrijske keramike su skifosi, amfore, krateri i krčazi. Protogeometrijski stil
karakterizira preciznost, stroga simetrija. Naturalistički ukras mikenske epohe, stiliziran u
submikenskom periodu preobražava se i iznalaze se novi motivi. U ranoj fazi
protogeometrijskog stila veći dio površine je neukrašen, vremenom se ukrašavaju prevlakom
mrke boje, a skroman ukras je u jednoj traci. Karakteristični ukrasi su mu koncentrični
krugovi i polukrugovi izvođeni šestarom, kao i izlomljene linije i trouglovi. Ornament je crne
ili mrke boje.

16
Razvoj geometrijskog stila pada u period IX I VIII stoljeća p. n. e. Već u drugoj polovini VIII
počinje opadanje stila i pojava novog orjentalizirajućeg stila. Centar geometrijskog stila je
bila Atena, ali i brojne radionice na Peloponezu i na ostrvima. Oblici ovog stila posuđe su
najčešće amfore, krateri, krčazi, pehari. Vaze geometrijskog stila su dobre fakture i sjajne
prevlake. Na početku ovog stila vaze su obojene u crno sa nekoliko traka. Postepeno se broj
traka uvećava. Od početka VIII stoljeća p. n. e. atičke geometrijske vaze se izdjeljuju na trake
nejednake širine, meandre – koji se smatra atičkom tvorevinom, izlomljene linije, svastike,
šahovska polja, pješčani sat, koncentrični krugovi. Kasnije se na frizovima pojavljuju
životinje i to patke i guske.
Monumentalne vaze mlađe faze geometrijskog stila tzv. dipilonske vaze, koje su dobile naziv
prema mjestu nalaza – dipilonska kapija u Ateni, služile su i u kultne svrhe - žrtvenik i kao
nadgrobni spomenik. Na njima se tada javljaju i ljudske predstave, oplakivanje, izlaganje,
iznošenje pokojnika. Ljudske figure su stilizirane.
Pored atičkog najznačajniji je bio lokalni geometrijski stil sa ostrva Teri – Santorin, gdje
dominiraju meandri, izlomljene linije i trouglovi. Na Kipru se ovaj stil drži azijskih i grčkih
uticaja.
ORJENTALIZIRAJUĆI I CRNOFIGURALNI STIL
(vrijeme nastanka stila, ornament, glavne karakteristike)

Krajem geometrijske faze sredinom VIII stoljeća p. n. e. dolazi do velikih promjena u grčkom
društvu. Produbljuju se svi kontakti sa Orjentom. Na ušću Oronta osniva se grčko trgovačko
sjedište. Preko ovog mjesta počinju uticaji na grčko zanatstvo i umjetnost. Na Rodu, Kipru i
Kritu stvoren je jedan pseudoistočnjački stil koji je posebno uticao na grčku umjetnost. Riječ
je o orjentalizirajućem stilu, koji je trajao dva stoljeća. U ovom stilu dominiraju ukrasi –
predstave lavova, bikova, veprova, jarčeva, gusaka, ali i orjentalne fantastične životinje:
sfinge, grifoni, i hibridna bića. Ornament orjentalizirajućeg stila se ogleda u spiralama,
zracima, križevima, volutama, palmetama, cvjetovima, lotosima i rozetama.
Korint je oko 725. g. p. n. e. prihvatio orjentalizirajući stil. U VII stoljeću p. n. e. u Korintu se
pojavljuje i nova tehnika crnih figura. Korint kao sjedište slikarstva vaznog ustupa mjesto
atičkim radionicama oko sredine VI stoljeća p. n. e.
Keramici orjentalizirajućeg stila pripadaju vrste: korintska, rodsko – miletska, delsko –
melska, klazomenska, ceretanska, lakonska, halkidska i atička keramika. Najstarije su
korintska i atička keramika (VIII i VII stoljeće p. n. e.). Ostale vrste pripadaju VI stoljeću p.
n. e.

Protokorintska i korintska keramika.

Stariji stupanj orjentalizirajuće korintske keramike naziva se protokorintskim stilom.

Protokorintski stil pojavljuje se krajem VIII stoljeća p. n. e. oko 725. g. p. n. e. Glavni su mu
oblici male posude, okrugli i ovoidni aribaloi, ukrašavani frizovima sa životinjama. Ponekad
se posude završavaju u obliku ljudske ili životinjske glave. Vaze su minijaturne od nekoliko
santimetara pa je dekor minuciozan. Predstavnik ovog stila je vaza Kiđi.
Krajem VII stoljeća p. n. e. pojavljuje se kao direktni nasljednik prethodnog stila korintski
stil. Puni procvat pada u VI stoljeću p. n. e. kada se sreću korintski proizvodi rasuti po cijelom
antičkom svijetu. Pozant je aribalos iz Solina od ovog stila. Omiljeni oblici su mu male
posude za mirise i mirišljava ulja. Umjesto frizova sa životinjama prikazi su jedne velike
životinje – lav, panter, i sl. Vrhunac doseže u VI stoljeću p. n. e. Od VII i VI stoljeća p. n. e.
javljaju se i scene iz mitologije i religije.

17
Pored slikanih vaza za korintsku keramičku proizvodnju vezuju se i keramičke pločice
(pinakes), koje su uglavnom votivnog karaktera. Na pločicama su i imena slikara Timonida i
Milonida. To su prvi poznati slikari grčkih vaza.
Tokom VI stoljeća p. n. e. tehnika slikanja vaza postaje nemarna i površna.
Poslije 550. g. p. n. e.atička keramika suvereno vlada tržištem.

Rodsko-miletska keramika.

Ova keramika je nastala oko sredine VII stoljeća p. n. e. Ona je orjentalizirajuća keramika i
sličnija je istočnjačkim uzorima nego heladskoj paraleli. Ljudska figura je rijetka, a dekoracije
su frizovi sa životinjama. Najčešće životinje su divokoze, guske, grifoni, sfinge, ali uvijek u
nizu. Oblici ovog stila su amfore, krčazi, tanjiri. Najpoznatiji je Euforbov tanjir, sa prikazom
borbe između Menelaja i Hektora.
Centar proizvodnje je bio Milet.

Delsko – melska keramika

Sredinom VII stoljeća p. n. e. na Kikladima se razvija osoben orjentalizirajući stil. Delsko –

melske posude su monumentalnih razmjera. Dekoracija je monotona i pokriva sve površine
vaza. Ornamenti su spirala, krug, lozica, svastika, rozeta i trougao. Javljaju se i barske ptice,
jeleni, panteri i fantastična bića. Datira se u drugu polovinu VII stoljeća p. n. e.

Fikelura keramika

Od druge četvrtine VI stoljeća p. n. e. razvija se u jonskim oblastima novi stil nazvan po

nekropoli u blizini Kamirosa na ostrvu Rodos Fikelura stil. Stil je nastao na Samu ili Miletu, a
njime se završava historija istočnogrčkih slikanih vaza. Ove vaze su otkrivene od Egipta i
Etrurije do Histrije i na ušću Dunava. Keramika je žućkasta ili svijetlomrka, nema egobe.
Obodi su ukrašeni vertikalnim crticama. Vrat je dekoriran meandrom. Na trbuhu su
vegetabilni motivi i životinjske predstave. Čest oblik je amfora. Ornamenti su srpasti motivi,
nizovi pupoljaka, mreže, rombovi, a rijetko se javljaju ljudske figure.

Klazomenska keramika i sarkofazi

Na tlu Male Azije u Klazomeni u Smirnskom zalivu postojao je u arhajskom periodu

keramički centar. Glavna odlika njena je velika dekorativnost. Ovaj centar je poznat po
proizvodnji keramičkih sarkofaga. Oni nisu služili za stavljanje u grob, već su postavljani za
vrijeme obreda izlaganja mrtvaca. Sarkofazi su velikih dimenzijasa oblikom u vidu trapeza sa
suženom bazom. Presvučeni su engobom bijeložućkaste boje, a ukrašeni su crnim figurama sa
detaljima bijele boje. Ovi sarkofazi se datiraju iz VII i VI stoljeća p. n. e.

Ceretanska keramika

To je grupa od 30 – tak vaza hidrija otkrivena u etrurskoj nekropoli u Cereu (Červeteri). Zbog
zajedničkih osobina i datacije u trećoj trećini VI stoljeća p. n. e. izdvojena je u posebnu grupu.
Porijeklo nije utvrđeno. Najvjerovatnije je jonski proizvod, tj. Jonci koji su pobjegli pred
perzijskom najezdom oko 545. g. p. n. e. Sve hidrije su urađene od žute ili crvene zemlje.
Površine su bez presvlake, a crteži su izvedeni crnim firnisom. Najbolje djelo ove grupe je
hidrija iz Beča sa predstavom Herakla kod Buzirisa.

18
 Lakonska keramika

Ove vaze su pronađene u spartanskoj koloniji Kireni u sjevernoj Africi. Najčešći oblik ove
keramike je duboka kupa, izrađena od fine zemlje i presvučena engobom. Na ovim vazama se
njeguju prikazi ljudi i životinja. Ukrašavana je i unutrašnjost kupe. Česte su mitološke i
predstave arhitekture.
Nova faza ove grupe se javlja od 590. g. p. n. e. Remek djelo je Arkezilajeva kupa u Parizu.

Halkidska keramika

Od sredine VI stoljeća p. n. e. počinje, a krajem istog stoljeća i završava proizvodnja ove

grupe vaza. Ne zna se mjesto nastanka. Nastale su na zapadu u Velikoj Grčkoj u nepoznatoj
koloniji. Glavna im je odlika dobra tehnika. Prevlaka je crna sa plavkastim refleksima.
Karakteristične su po ornamentu , najčešće friz rascvjetalih ili poluotvorenih ružinih
pupoljaka. Vaze imaju niz paralelnih frizova, od kojih je srednji sa figuralnim scenama. Imaju
vegetabilne i zoomorfne ukrase. Poznata kupa ove grupe je Finejeva kupa u Vircburgu sa
mitološkom scenom.

Atička keramika orjentalizirajućeg stila

Sa opadanjem dipilonskog - mlađeg geometrijskog stila pojavljuju se prvi istočnjački

elementi. Ovaj atički orjentalizirajući stil čini vezu između dipilonskih i crnofiguralnih atičkih
vaza i naziva se protoatičkim stilom. Najstarija vaza je hidrija iz Analatosa iz 700. g. p. n. e.
Na njoj su cvjetovi lotosa, heraldički lavovi, košute, stilizirane figure igrača. One su velikih
dimenzija i monumentalnih figura.

ATIČKA CRNOFIGURALNA KERAMIKA

Netos – amfora, Sofilos, tirenske vaze, Fransoa vaza.

U posljednjoj četvrtini VII stoljeća p. n. e. atički slikari preuzimaju stil crnih figura. Ova
tehnika je otkrivena u korintskim radionicama ali je u Atici dovedena do savršenstva. Ove
atičke vaze nalažene su po cijelom antičkom svijetu.
Omiljen oblik su velike amfore za pogrebni ritual. Najpoznatija je Netos amfora, otkrivena u
Pireju.
U prvoj četvrtini VI stoljeća p. n. e. pojavljuje se na vazama ime prvog atičkog slikara Sofila.
Stil slikara Sofila razvijaju tzv. tirenske amfore. Oko 80 ih je izrađeno u prvoj polovini VI
stoljeća p. n. e. Ukrašene su frizovima sa životinjama i figuralnim kompozicijama.
Jedna od najpoznatijih grčkih vaza crnofiguralnog stila iz druge četvrtine VI stoljeća p. n. e. je
Fransoa vaza (oko 570. – 565. g. p. n. e.) koja je 1843. g. otkrivena u Etruriji u Kjuzi. To je
monumentalan krater, bogato dekoriran sa 6 frizova i scenama iz mitologije i religije. Lončar
ove posude je Ergotim a slikar Klitija.

Zreli stil crnih figura (Lidos, Egzekija, Amazis, kupe Malih majstora, Nikosten)

Ovo je period kada vlada tiranin Pizistrat i kada je blagostanje. Poznat je slikar Lidos –
Liđanin, koji je pobjegao od Perzijanaca i došao iz Lidije u Atenu. Lidos i Amazis i Egzekija
su slikari ovog stila. Posljednja dva počinju karijeru od sredine VI stoljeća. Poznata je
vatikanska amfora sa predstavom Ahila i Ajanta, rad Egzekije. Poznata je i njegova kupa koja
se čuva u Minhenu.

19
Posebna je grupa Malih majstora. To su kupe sa dubokim recipijentom na visokoj nozi.
Predstave su podjeljene u dvije zone, sa vanjske strane.
Od 556. g. p. n. e. pobjednicima na panatenejskim igrama davane su amfore sa uljem. Ove
amfore su ukrašavane na poseban način. Na njima su predstave Atene Promahos, a na zadnjoj
strani scene iz agona – gimnastičkog, muzičkog ili hipijskog za koji je dobijena nagrada. Ove
amfore su proizvođene od sredine II stoljeća p. n. e. Ukrašavali su ove amfore i Lidos,
Kleofrad i „Berlinski slikar“.
Poznata su djela i lončara Nikostena iz druge polovine VI stoljeća p. n. e. Signirao je 100 –
njak posuda. Za njega je radio i slikar Epiktet. Nikosten je stvorio novi tip amforesa trakastim
drškama.

CRVENOFIGURALNA KERAMIKA DOVDE DOŠLI

Postanak, glavne odlike, podjela

Krajem VI stoljeća p. n. e. poslije stogodišnje vladavine crnofiguralnog stila pronađena je

nova tehnika sa crvenim figurama. Otkriće je učinjeno u radionici Andokida. Jedno vrijeme
oba stila se uporedo njeguju. Vremenom crnofiguralni stil sa urezima potisuje se od strane
novog stila. Detalji koji su se ranije rješavali urezima sada se rješavaju kistom Od boja se
upotrebljavaju crni firnis i njegove nijanse, od svijetložućkaste do crne i ljubičaste.
Ovaj stil se može podjeliti na:
Strogi crvenofiguralni stil (530. – 470. g. p. n. e.) i klasični stil (470. – 400. g. p. n. e.). Strogi
crvenofiguralni stil povezuje se za zadnje godine Pizistratove vladavine, početke atenske
demokratije i perzijske ratove. Tada ujedno i nestaju orjentalizirajući elementi.

Strogi crvenofiguralni stil

Na samom početku novog stila krajem VI stoljeća p. n. e. dolazi do lutanja i kolebanjaizmeđu

stare i nove tehnike. Mnogobrojni su slikari ovog novog stila: Andokinov slikar, Epiktet, Skit,
Eufronije, Eutimid, Fintijad, Berlinski majstor, Sosija, Eufronijev slikar, Kleofrad, Brig, Duris
i Makron.

Klasični crvenofiguralni stil:

Razvoj klasičnog crvenofiguralnog stila dijeli se na tri etape koje se podudaraju sa tri
razdoblja u historiji antičke Grčke i Atene. Prva etapa veže se za mir kada se atenska država
oporavlja od perzijskih ratova i pustošenja (470. – 446. g. p. n. e.). Druga etapa je vrijeme
vrhunca atenske države u vrijeme Perikla (446. – 431. g. p. n. e.). Treća etapa je period ratova
sa Spartom i poraz Atene u Peloponeskim ratovima (431. – 400. g. p. n. e.).
Ova varijanta crvenofiguralnog stila karakterizira odsustvo signatura slikara kao i vaze na
kojima su upisana imena lončara. Češći su prikazi žena, djece i scena iz svakodnevnog života.
Dominira slikar Polignot sa ostrva Tasa, po čemu se i čitava škola naziva Polignotov pravac u
slikarstvu vaza. Sve se više definiraju dvije grupe u vaznom slikarstvu: pravac koji slijedi
monumentalno slikarstvo i pravac Malih majstora.
Neki slikari su vjerni principima čiste dekoracije: najznačajniji je Majstor ili Slikar Pana. U
ovom stilu bili su još poznati: slikar Ahila, Eretrija slikar, Kodrov slikar, Ezon.
Minijaturističkom pravcu pripada tzv. Mejdijasov slikar.

20
 Bijeli lekiti

Lekiti sa bijelom osnovom su vaze namjenjene kultu pokojnika. Nadovezuju se na lekite sa

crnim figurama, koji u VI stoljeću p. n. e. nisu imali nikakvu funeralnu funkciju, već su služili
za ulje i mirise. Od sredine V stoljeća p. n. e. bijeli lekiti služe za pogrebne svrhe. Riječ je o
ritualu karakterističnom isključivo za Atiku. Najljepši primjerci vežu se za slikara Ahila. Na
bijelim lekitima su često prikazi iz domaćeg života, prevoz pokojnika, podzemlje, pranje i
pripremanje pokojnika i sl.

SLIKANA KERAMIKA IV STOLJEĆA STARE ERE

Glavne odlike i vrste, Kerčke vaze, južnoitalske slikane vaze

Početkom IV stoljeća p. n. e. počinje pad slikarstva na vazama. Kada je 378. g. p. n. e. stvoren

drugi pomorski savez, važan za trgovinuosjetila se živost u proizvodnji keramičarskih
proizvoda.
U IV stoljeću p. n. e. zapažaju se dva pravca u vaznom slikarstvu. Jedan koji baštini stil
prethodne epohe i novi koji se opaža prvenstveno na skulpturama IV stoljeća p. n. e. Oblici
posuda postaju sve vitkiji, ornament je sve razuđeniji, povećava se paleta boja bijela, plava,
crvena, ljubičasta, zelena, zlatnožuta.
Gubitkom italskog tržišta atenski lončari se okreću Skitiji. Prema mjestu nalaska Kerč na
Kritu – nazvane su vaze kerčke. One nisu ograničene samo na obale Crnog mora, već se
nalaze i u ostalim oblastima antičkog svijeta u Trakiji, Makedoniji i Siriji.
Najčešći oblici kerčkih vaza su zvonasti krateri, pelike, ojnohoe, lekiti i piksida. Na njima su
scene iz mitologije i religije.
Sredinom V stoljeća p. n. e. otpočinje proizvodnja slikanih vaza u južnoj Italiji od strane
migranata iz Atene. Oni proizvode crvenofiguralne vaze. Od kraja V stoljeća p. n. e. ovi
majstori se osamostaljuju i stvaraju novi stil. Vaze su proizvođene u Lukaniji, Apuliji,
Kampaniji, Pestumu i na Siciliji. Poznata su nam tri slikara južne Italije Lasimos iz Apulije,
Asteas (350. – 320. g. p. n. e.) i Piton iz Pestuma.
Najstarije izrađene vaze su napravljene u Lukaniji (440. g. p. n. e. i u Tarentu (oko 430. – 420.
g. p. n. e.) Ovaj stil se zove tzv. apulski stil i najizraženiji je vazama iz Kanose. To su veliki
krateri sa volutama. Na njima su predstave iz historije, arhitekture, pozorišnih predstava,
motivi iz podzemnog svijeta, mitoloških sadržina i Orfeja.

HELENISTIČKA KERAMIKA
Glavne odlike i vrste - Gnatija vaze, Hadra vaze, vaze iz Centuripe i Kanose, reljefne vaze

Helenistička kultura predstavlja spoj starijeg orjentalnog naslijeđa i grčkog uloga kojis a
sobom donose Makedonci. Krajem IV stoljeća p. n. e. stil crvenih figura kojim se završava
tradicionalno grčko slikarstvo na vazama u naglom je opadanju. U helenističko doba na cijeni
je metalno posuđe. Keramičari su podržavali oblike metalnog posuđa. Omiljeni ornament
helenističkih keramičkih vaza sastojao s eod vijenaca i traka od lovora, bršljana i loze.
Javljaju se i delfini, girlande i muzički instrumenti. Na osnovu boje zemlje može se podjeliti
na dvije grupe: svijetla i tamna osnova. Vazama sa tamnom osnovom pripadaju dvije
podgrupe, od kojih je jedna proizvođena u Grčkoj, a druga u južnoj Italiji (Ghnatia). Vazama
sa svijetlom osnovom pripadaju vaze tzv. Hadra vaze iz Aleksandrije i vaze tzv. Laginos
grupe.
Gnatija vaze nazvane su po mjestu nalaza i proizvodnji u južnoj Italiji. Smatra se mlađom
vrstom apulske crvenofiguralne keramike. Izrađuju se od sredine IV stoljeća p. n. e. I Gnatija
vaze podržavaju metalno posuđe, posebno ukrasima reljefnih žljebova – kanelura. Na vratu

21
imaju ukras u vidu vjenaca sa lišćem i šahovskim poljima, maske glumaca, Erota i sl. Hadra
vaze su ime dobile po nekropoli u Aleksandriji i imaju svijetlu osnovu. Ornamenti su po
cijeloj površini sa raznim predemtima, biljkama i životinjama, muzičkim instrumentima,
nagim Erotima, Nika i sl Datiraju se između 259. – 212. g. p. n. e.
Helenističkoj keramici pripadaju i dvije grupe posuda iz južne Italije i sa Sicilije. Najslabija
je Kanosa grupa iz antičkog Kanusijuma. Dekorirane su ljudskom i životinjskom figurom.
Pripada IV – III stoljeću p. n. e. Drugoj grupi pripada keramika iz Centuripe na Siciliji.
Osnova je svijetla, ružičasta, sa prikazima žena. Datira se u III – I stoljeća p. n. e.
Značajno mjesto u helenističkoj keramici pripada reljefnim ukrasima. Poznati su megarski
pehari sa reljefima. Mogli su biti ovi pehari sa svijetlom i sjajnom prevlakom i sa tamnom mat
prevlakom. Pehari sa sjajnom prevlakom su stariji. Najbrojniji ovi pehari su sa mat
prevlakom, crne ili crvene boje. To su male duboke zdjele ili kupe, čiji je rub ukrašen bojom.
Posude su pravljene u kalupima. Ukras je izveden uz pomoć žigova ili pečata. Ostrvo Del je
bio jedan od centara proizvodnje i to od sredine III stoljeća p. n. e. do sredine I stoljeća p. n. e.
Proizvodili su se i u sjevernoj Grčkoj, Aleksandriji, južnoj Rusiji i Maloj Aziji.
Grupa vaza izrađivana u Pergamonu sa sjajnom crvenom prevlakom se naziva pergamonska
keramika. Dekorirana je apliciranim ukrasima, i to je posljednja originalna tvorevina grčkih
lončara. Od I stoljeća p. n. e. Italija preuzima primat u proizvodnji keramike.

SKULPTURA GEOMETRIJSKOG I ARHAJSKOG DOBA

Grčka skulptura se može podjeliti u tri osnovne grupe: sitnu plastiku, monumentalnu
skulpturu i reljef.
Sitna plastika su statuete od terakote, rjeđe od metala, pripada šitim narodnim krugovima.
One su shematiziranog oblika. Sitna plastika je imal votivnu i sakralnu ulogu a često se javlja
na Rodosu, Delosu, Samosu, Lindosu i drugim mjestima na kontinentu.
Monumentalna skulptura u Grčkoj dobija određenije oblike u arhajsko doba. Skulptori
geometrijskog doba, koji su pored gline vajali i u drvetu i u bronzi, rjeđe i u slonovači
poznavali su tri stilska tipa.
Prvi tip se odlikuje primitivnom obradom ljudskog lika.
Drugi tip je rađen okruglim površinama cilindra, a kod glave naznačene samo
najkarakterističnije crte lika.
Treći tip obuhvata statue kod kojih su ruke i noge obrađene jasno i izdvajaju se od tijela.
Javljaju se i reljefne figure na keramici.
Dolazi do novih zahtjeva i želje za realnim prikazivanjem. Ovaj proces je trajao od VIII do
početka V stoljeća i završava se započinjanjem arhajske plastike.
Arhajskoj plastici pripadaju mnogobrojne statue djevojaka (kore) i mladića (kuroi), uglavnom
nagi. Kosane pravljene od drveta, a rjeđe od mramora i kalcita, zadržavaju odlike primitivne
umjetnosti. Ksoane doživljavaju promjenu vremenom. Donji dijelovi tijela su neizdvojeni
dijelovi, dok je kod gornjeg dijela tijela vrlo razvijen individualni duh. Takav je primjer statua
Nikandrove Artemide sa Delosa, Heramijeva sa Samosa I DR. Slobodniji pristup izradi
skulpture daju statue efeba Apolona iz Orhomena, Delfa, Teneja, Ptojona, i sa Tere. Arhajske
skulpture daju i presjek psihičkog stanja i emotivnog raspoloženja. Kod njih se javlja i
osmjeh. Arhajski osmjeh se javlja na jonskom području. Pored kultne namjene ove arhejske
skulpture dobijaju funkciju u arhitektonskoj konstrukciji, kao karijatide i atlanti koji na
svojim leđima nose epistil hrama.

22
 ARHAJSKI RELJEF

U trougaonim poljima frontona i na frizovima arhitrava, koji su opasavali površine iznad

kapitela stubova izrađivani su mnogobrojni reljefi iz grčke mitologije i historije. U početku je
to bio nizak – plitak reljef bareljef ukrašen bojom. Kasnije je išao u pravcu okrugle plastike
klasične epohe.
Primjer plitkog reljefa koji ukazuje na geometrijsku epohu je friz sa hrama u Priniji na Kritu.
Na njoj je prikazana povorka konjanika.
Odlike geometrijskog stila sačuvane su i na reljefima iz hrama Atene Halkiojikos u Sparti.
Unutarnju dekoraciju ovog hrama su predstavljali metalni reljefi pravljeni od bakra i bronze.
Skulptura i arhitektura se sve više povezuju. Takav primjer imamo u hramu „C“ u Selinuntu
na Siciliji na metopskim reljefima. Na njima je prikazan Herkul, koji drži dva kekropa –
razbojnika libijska, Na drugoj kompoziciji je prikazan Persej kako ubija Meduzu u prisustvu
Arijadne. Ovi reljefi pripadaju dorskoj umjetnosti zrele arhajske faze.
Na reljefnoj dekoraciji tesaurosa Sikionca u Delfima prikazane su razne scene: Evropa na
biku, Dioskuri dovode volove koje su pokrali u Arkadiji, Argo sa Kastorom i Poluksom, lov
na vepra, i dr. Ovi reljefi nagovještavaju početak visokog reljefa. Ovi arhajski reljefi iz VI
stoljeća p. n. e. počinju i realističnije pokazivati figure i predstave.
Upotrebljavala se boja kao na reljefu troglavog demona Tifona sa frontona starog hrama –
hekatonpedona- na atinskom Akropolisu. Cijela frontonska kompozicija je posvećena
Heraklovoj borbi protiv ovog čudovišta. Na sredini trougaonog timpanona prikazan je u
visokom reljefu Zeus u prisustvu Atene kako na Olimp prima Herakla. Boje ovog reljefa
imaju koloristički efekat, sa bojenim kontrastima, odnosom boja i sl.
Reljefna dekoracija je karakteristična i za stele – nadgrobne spomenike. To su uglavnom niski
reljefi sa genre – scenama, kultnim motivom ili figurom pokojnika.

SLOBODNA FIGURA U GRČKOJ SKULPTURI

U početku prikazi su bili shematizirani. Primjer je skulptura tesaur Sifinijac u Apolonovom

svetilištu u Delfima. Na frontalnoj strani ove zgrade, između bočnih zidova, anta, nalaze se
figura dvije djevojke, koje nose teret arhitrava. Ove figure su nazvane karijatidama. Rađene
su u jonskom stilu. Najvjerovatnije su djela skulptora Bupalosa i Atenisa.
Tesauros Sifinijac ili Kniđanin ima odlike jonskog stila. Na Delfima na frizovima su
prikazane scene gigantomahije – na sjeveru, Diskure kako vrše otmicu Leukipidovih kćeri na
jugu, skupinu bogova na istoku i Heraklovu apotezu na zapadu. Na ovim skulpturama VI
stoljeća p. n. e je obrada ljudskog tijela podređena raskošnim tkaninama i nakitu. Sličan
primjer je u Didimejonu u hramu Apolona Filesiosa kod Mileta u Maloj Aziji. Do hrama je
vodila duga aleja „sveti put“, koji je bio oivičen na dužini od nekoliko kilometara figurama
sfingi, alavova, žena, muškaraca i sl.
Skulpture su od mramora, koga je bilo u izobilju, kao i od bronze. Od bronze su skulpture:
Mironov Diskobol, Antennorova grupa Tiranoubica, Hageladov Zeus koji baca munje i. t. d.
U početku je bronzom oblagan drveni model. Bronzene ploče su prikivane uz tijelo – drvo.
Spajanje ploča se vršilo letovenjem. Livenje cijelih figura od bronze počeli su skulptori sa
Samosa, Teodoru i Rojiku. Oni su krajem VII i početkom VI stoljeća p. n. e. prenijeli ovu
tehniku livenja u Grčku, iz Egipta. Veće figure su bile šuplje, a manje pune u livu – bronzi.
Dio skupltura je rađen od zlata, srebra. Isticao se u ovome vajar Teodor iz Samosa.
U ov o vrijeme pada i prvo kovanje novca, od zlata, srebra i elektrona. Ovaj novac potsjeća na
onaj iz Krita iz II milenija.

23
 MONUMENTALNA UMJETNOST GRČKE

U V stoljeću p. n. e Grčka je bila u teškim okolnostima. Persijanci su od ustanka jonskih Grka

499. g. p. n. e. na grčkom tlu od 492. g. p. n. e. do 449. g. p. n. e. do pobjede grčke flote nad
persijskom kod kiparske Salamine.
Velike zakonske reforme izvršili su Solon, Kleisten, Pisistrat i drugi.
U VI stoljeću p. n. e. kod Grka se javlja osjećanje nacionalnog jedinstva.
Velika svetilišta su bila: Delfi, Egina i Olimpija.
Delfi – u prvoj polovini VI stoljeća p. n. e. od 575. – 560 g. p. n. e. u Delfima su stanovnici
ostrva Naksosa, kao zavjetni dar postavili na vrhu jednog od najranijih stubova jonskog stila
figuru arhajske sfinge. Arhitektura, skulptura i slikarstvo u Delfima pokazuju nezavisnost od
orjentalnih uticaja.
Jedan od takvih je i tesaur – lesha – zbornica Sifinijca ili Kniđana, sagrađena oko 535. – 530.
g. p. n. e. Lesha je imala svjetovnu namjenu. To je pravougaona građevina sa dvjema
karijatidama simetrično postavljenim, koje drže arhitrav pročelja, sa bogatom skulpturnom
dekoracijom na frontonima i frizu. U skulpturnoj dekoraciji leshe Kniđana u visokom reljefu,
prikazana su djela i junački podvizi grčkog Gilgameša – Herakla. U frontonskoj kompoziciji
prikazana je rasprava između Herakla i Apolona zbog tronošca i pobjeda Herakla. Na širokoj
površini friza prikazano je nekoliko scena. Na istočnoj strani predstavljena je borba oko palog
ratnika, čiji ishod posmatra nekoliko božanstava. Na zapadnoj strani nalazi se kompozicija
Heraklove apoteoze. Na južnoj je prikazan trenutak kada Dioskuri vrše otmicu Leukipovih
kćeri. Na sjevernoj strani ovog friza izvedene su scene gigantomahije. Svi su prvobitno bili
obojeni.
Unutrašnjost leshe ukrasio je Polignot dvjema kompozicijama: zauzeće Troje ILIUPERSIS i
Odisejev silazak u Had – NEKYIA.
U Delfima je figura krilate pobjede Nike hijoskog vajara Arhermosa. Kao zavjetni dar je došla
i brončana statua kočijaša Heniosa.
Delfi su izrađeni na padinama Parnasa, sjedišta muza. Tu je podignut dorski peripteros
Apolona Pitijskog, mnogobrojne leshe Korinćana, Atinjana, i drugih gradova Grčke.
Apolonov hram je bio dominantna građevina cijelog svetilišta, podignuta nad jednom
pukotinom u stijeni, pored kojeg je prema legendi Apolon ubio zmiju Pitona. U svetilištu je
bila i kolosalna statua Apolona, zlatna kola sa Rodosa, korkirskog bika, mramornog tolosa i
drugi spomenici.
Egina, je malo ostrvo preko koga je Atika povezana sa Peloponesom, a Atena sa južnim
ostrvima Egejskog mora. Na ostrvu je bio izgrađen hram posvećen zahvalnosti božanstvu koje
je pomoglo izvojevati pobjedu protiv Perzijanaca i pobjedu kod Maratona 490. g. p. n. e.
Prema mitu djevojka Britomartis – Afaja je bila osoba u koju se zaljubio kralj Knososa
Minos. Ona nije htjela da se uda i pobjegla je na ostrvo Eginu. Afajin hram je prvi spomenik
grčke nacionalne solidarnosti. Afajin hram je spomenik zahvalnosti Ateni za pobjedu nad
Darijem kod Maratona 490. g. p. n. e. Hram je dorski peripteros, građen od porosa.
Skulpturnu dekoraciju ovog hrama čine frontonske kompozicije sa scenama grčkih pobjeda
nad Trojancima. Perzijanci su pokušali da unište ovo zdanje, ali samo djelimično. Oštećeni
dio je ubrzo obnovljen.
Na Egini je radila cijela škola vajara sa imenima Smilisa, Kolona, Glaukija, Onata i
Teopompa.
Restauraciju timpanonskih egineta na Afajinom hramu izveo je danski vajar Torvaldson.
Olimpija je u Elidi na Peloponesu. Olimpija je smještena u svetom gaju Altisa, između rijeka
Alfeja i Kladeja. Olimpija je bila sakralno ali i politički zborno mjesto Grka. U Olimpiji se
rodila ideja o takmičenjima u raznim disciplinama. Jedna od monumentalnih građevina je

24
Zeusov hram i njegova skulptura. Glavne građevine Olimpije su izgrađene od porosa –
krečnjaka i parskog mramora.
Bile su i mnogobrojne riznice grčkih gradova pravougaona oblika „templum in antis“. Tu su
bili i veliki stadion, apsidalni buleuterion, okrugli filipieijon, polukružna eksedra, Pelopsov
heroon, jednobrodni peripteros Metroon posvećen Velikoj Majci Bogova. U rimskom periodu
sagrađena je polukružna eksedra Iroda Atičanina (101. – 77. g. p. n. e.), zbornica u kojoj su
obrazovani i učeni ljudi se sastajali.
Između ovih građevina su bile mnogobrojne skulpture i kompozicije bogova, junaka mitova.
To su djela vajara II stoljeća p. n. e. kao što su Hageladas, Peonija iz Mende, Glauka,
Aristomedona i sl.
Jedna od najstarijih građevina u Olimpiji je dorski peripteros posvećen Heri. To je bio
jednobrodni peripteros sa 16 dorskih stubova. Drveni stubovi su u toku 8 stoljeća zamjenjeni
kamenim. Prvi kameni stub je postavljen u VI stoljeću p. n. e, a posljednji drveni je zamjenjen
u II stoljeću p. n. e. Hereijon u Olimpiji je imao u početku ravan krov, koji je kasnije
zamjenjen dvoslivnim krovom sa akroterijama. Arhitrav je ukrašavan višebojnim keramičkim
oplatama.
Mlađi je Zeusov hram u Olimpiji. Arhitekt je bio Libon iz Eleje od 468. – 457. g. p. n. e. je
rukovodio radovima. Zgrada je duga 64 m, a široka 28 m. Građena je kao dorski heksastilni
peripteros (6 x 13 stubova). 4 i po metra kraći i tri uži , bio je iste visine kao Partenon. Zeusov
hram je imao tri glavne prostorije: pronaos, naos i opistodom. U trobrodnoj celi stubovi su bili
na dva sprata. Srednji brod je bio veoma širok i na kraju se nalazio glavni ukras
hriselefantinska statua Zeusa, djelo Atinjanina Fidije. Slikama je hram ukrasio Fidijin rođak
Panainos.
Peonije iz Mende i Alkamenes Stariji su vajari koji su uradili kompoziciju istočnog i
zapadnog timpanona. Metopska polja imaju reljefne ukrase sa prikazima Herakla. Istočni
timpanon prikazuje događaj koji se desio u Olimpiji u svetom gaju Altisu, kada je Pelops –
heros eponima Peloponesa i njegov budući tast Ojnomaha kralj Pise se pripremaju na utrku.
Pobjedom na utrkama Pelops treba dobiti kćerku Ojnomaha Hipodameju.
Na zapadnom timpanonu ispričan je mit o borbi Lapita i Kentaura. Centralno mjesto zauzima
figura Apolona. Hrabri Lapiti bore se protiv kentaura, koji pokušavaju da uzmu žene
Lapitima. Apolon kao mitski rodonačelnik Lapita je na njihovoj strani. Lapiti su djeca
Perifade i Foraba, čiji su roditelji Apolon i Stilbe.
I na Zeusovom i na Apolonovom timpanonu nalazi se po 21 figura; božanstvo u sredini i po
deset ostalih figura sa strane.

GRČKA KULTURA IZVAN GRČKE

Grčka kolonizacija i uticaji prodirali su od Heraklovih stubova i doline Rone do Naukratisa u

dolini Nila, Istrosa, Olbije i Pantikapeje. Obala i ostrva Jadranskog mora, obale Male Azije,
Južna Italija i Sicilija su mjesta grčkog uticaja. Posljednji (južna Italija i Sicilija) su se zvali
Magna Grecia – Velika Grčka.
Za razliku od rimske kulture koja je gubila kvalitet u provinciji, grčka kultura nije gubila
kakvoću i izgled; on je bio isti kao u metropoli. Ratnički Rim „živio“ je od grčke kulture.
Veliki je broj grčkih gradova u Velikoj Grčkoj: Selinunt, Akragas, Pestum, Gela, Region,
Kroton, Sibaris i dr.
Jedan od najvećih spomenika grčkih u Velikoj Grčkoj je Zeusov hram u Akragasu. To je
pseudodipterus, dug 110 m, a širok 56 m, od krečnjaka. U hramu su figure Atlanta ili
Telamona, nagi atleti, koji slično karijatidama drže na snažnim plećima konstrukciju
arhitrava. Skulpturne scene iz ovog hrama prikazuju timpanonske kompozicije iz scena
gigantomahije i trojanskog rata.

25
U Selinuntu je bio hram Here u dorskom stilu.
Istaknuto je mjesto vajara Pitagore iz Regiona, koji je izradio kompoziciju u kojoj Apolon
ubija zmiju Pito, figura Eteokla, grupa Evrope koju odnosi Zeus pretvoren u bika.
Drugi vajar je bio Klearh, koji je vajao livanjem u bronzi.

ATINA U V STOLJEĆU P. N. E.
DOBA GRČKO – PERZIJSKIH RATOVA (490. – 449. G. P. N. E.)

Umjetnički život Atine snažnije se počeo razvijati od vremena Pisistrata (560. – 527. g. p. n.
e.), posljednjeg atinskog tiranina – monarha i njegovih sinova Hiparha (527. – 514. g. p. n. e.)
i Hipije (514. – 510. g. p. n. e.). Nakon ubistva njegovih sinova ubicama je podignut
spomenik „Tiranoubice“.
Pisistrat je podigao na platou Akropolisa Hekatonpedon, dug sto stopa, jednostavni templum
in antis, kome će njegovi sinovi i nasljednici dodati dorsku kolonadu. Građevina je od grubog
krečnjaka. Frontalni i metopski reljefi su građeni od penteličkog mramora i polikromni su. U
unutrašnjosti hrama i oko njega nalazile su se statue kora – mladih djevojaka, slične figurama
karijatida sa tesaura Sifnijca u Delfima. Hram su razorili Perzijanci 480. g. p. n. .e
Pisistrat je sagradio i „kaliroe“, česmu sa devet točila, za koji znamo preko jedne slike. Kimon
Militijadov sin je vladao i on je pobjedio Perzijance u bitci kod rijeke Eurimedon 468. g. p. n.
e. Kimon razčišćava ruševine u Atini koje su ostale iza Perzijanaca, obnavlja Akropolis,
podiže potporni zid, proširuje plato Akropolisa, podiže stou – kolonadu – trijem oko Agore,
iznad iste je sagradio dorski peripter Hefaisteijon – Teseijon, do danas očuvani hram,
sagrađen u znak zahvalnosti za pobjedu u bitci kod Maratona 490. g. p. n. e., kao i hram
Artemide Eukleje.
U Kimonovo doba djeluju vajari Kritija, Nesiot, Hagija, Hagelad, Alkamenes – stariji,
Kalamis. Hagelad ima vajarsku školu kojoj pripada Miron, Poliklet i Fidija.
Hagelad je uradio bronzanu figuru Zeusa iz Eubeje, nagog mladića.
Alkamenes stariji je autor figura iz zapadnog timpanona Afajinog hrama na Egini.
Kalamis je uradio figuru Zeusa Amona, , kao i bronzanu figuru Apolona visoku 13, 5 m.
Miron je rođen u Eleuteriji u Atici i djelovao je u Atini. Njegova je figura Diskobola – bacač
diska. Sačuvano je mnogo antičkih kopija ove figure. Miron je autor i kompozicije Atene i
Marsijasa.
Istaknuti vajar je i Poliklet iz Argosa , učenik Hageladov. Skulpture su mu mladići i djevojke,
atlete, takmičari i ratnici. Ističe mu se statua „Dorifor“ Napisao je i traktat „Kanon“. Original
Dorifora nije sačuvan, ali postoji nekoliko antičkih kopija. Najpoznatija kopija je otkrivena u
Pompejima. Berlinski arheolog Fridrihs 1871. g. otkrio je Polikletovo djelo „Dijadumen“.
Poliklet je vajar i figure ranjene Amazonke, Here – hriselefantinske figure za Hereijon u
Argu.

EPOHA ATINSKE GRAĐANSKE DEMOKRATIJE (460. – 403. G. P. N. E.)

Vrlo važna ličnost je bio atinski državnik Perikle. U doba Perikla je djelovao i Fidija, veliki
skulptor.
Perikle je rođen 500. g. p. n. e. u plemićkoj porodici Alkmeonida. Bio je po majci unuk
zakonodavca Kleistena. Vodio je nakon završetka grčko – perzijskih ratova 30 godina atinsku
demokraciju (462. – 429. g. p. n. e.).
Perikle je puno radio na Akropolisu. Od 520 – 510. g. p. n. e. Pisistratovi sinovi su uradili
dorsku kolonadu starom hramu Hekatonpedonu, Akropolis je sređivao i Kimon. Za vrijeme
Perikla glavni inženjeri su bili Iktinos, Mnesiklo i Kalikrat, te skulptor Fidija. Tada se gubi
obavezno pravilo simetričnosti, kombiniraju se stilovi, kao na Propilejima gdje imamo

26
kombinaciju dorskog i jonskog stila na fasadi (dorski) i u unutrašnjosti (jonski) stil. Na
Akropolisu Atene su tri glavna hrama: Partenon - najmonumentalnija građevina, hram Nike
Apteros – male amfiprostilne jonske građevine, i Erehtejon sa karijatidama, na kome se
izvršilo kombiniranje jonskih i dorskih elemenata. Na platou je stajala Fidijna statua Atene
Promahos.
Na Akropolisu je još u mikensko doba sagrađen mali hram usječen u stijenu, između Propileja
i hrama Nike Apteros. Arhitekt hrama „kapele“ Nike Apteros je bio Kalikrat. Hram je
podignut gotovo izvan platoa Akropolisa. Hram je u jonskom stilu. Arhitrav ovog hrama Nike
Apteros je ukrašen frizom u plitkom reljefu sa prikazom Grka i Perzijanaca. Na istočnom
frontonu prikazana je grupa bogova.
Na sjevernom krilu Propileja nalazila se Pinakoteka, izložbena dvorana gdje su se čuvali
zavjetni darovi, prineseni boginji Ateni.
Akropolis je izoliran ali je ipak povezan sa kompleksom hramova i drugih javnih građevina,
podignutih na sjevernoj strani njegovog podnožja, na prostoru Agore. Iznad ovog glavnog
trga izgrađen je u prvim decenijama Periklove vlasti dorski peripteralni hram - Teseijon.
Posvećen je bio Hefestu i zvao se i Hefaisteijon. On ima također jonske i dorke elemente. Na
frizu su prikazane scene borbi Lapita i kentaura i Heraklovi junački podvizi.
Na samoj Agori bili su hramovi: Metreon – hram Velike Majke Bogova, Odeijon,
Buleuterion, Pritaneijon – hram Apolona Patrosa, tijemovi itd. Tu se odvijao sav društveni,
politički i kulturni život Atene, od Solona u VI stoljeću p. n. e. do upada varvara Herula u
Atenu 267. g. p. n. e. kada je Atena razorena i spaljena, kao i sama Agora.
Iktinos, Mnesikle i Kalikrat su autori dvospratnog dorskog periptera u Demetrinom svetilištu
u Eleusini, blizu Atene.

FIDIJA ŽIVOT I ZNAČAJ

Fidija je rođen 485 g. p. n. e. u porodici atinskog građanina Harmida. Fidija je imao i brata
umjetnika Panaina. Fidija je bio dobar i slikar, ali se od 465. g. p. n. e. opredjeljuje za
skulpturu, na kojoj radi 30 godina, od 432. godine, kada orjentacijski umire.
Njegova djela su: 1. Atena Promahos, velika statua na platou Akopole, izvajana prije 456. g.
p. n. e. 2. Atena Partenos, stvorena oko 447. – 446. do 433. g. p. n. e. 3. najveća mu je figura
Zeus Olimpijski u periodu od 456. – 447. g. p. n. e. a završena oko 433. g. p. n. e.
Fidijin brat Panain je autor kompozicija sa istočnog timpanona na Zeusovom hramu.
Fidijini saradnici su bili Alkmenom, Agorakrit, Kolot, i vjerovatno Likije. I na Partenonu i u
Olimpiji javljaju se prikazi trijade Zeusa, Here i Harita, Apolona, Artemide, Hermesa, Hestije,
Atene, Herakla, Amfitrite i Posejdona.
Neki naučnici kao Anti, Schrader, Rumpf, osporavaju Fidijno autorstvo nad skulpturama bez
činjeničnog pokrića.
Fidiju kao vrhunskog umjetnika definiraju Aristofan, Plinije, Arijan, Platon, Sokrat, Aristotel,
Plutarh.
Sumlja se da je otrovan, od strane Perikla.

FIDIJNO UMJETNIČKO DJELO

Fidijin umjetnički rad pretežno je vezan za Atenu i Olimpiju. Izradio je svetilište u Delfima i
jednu veću kompoziciju u bronzi, na kojoj je prikazao u čast pobjede kod Maratona Militijada
okruženog Atenom, Apolonom i trinaestoricom atičkih heroja. Fidija je i autor
hriselefantinske statue boginje Atene u Peleni, Atene Areje u Plateji i Afrodite Uranije u
Areni. Za Olimpiju Fidija je izradio bronzanu figuru Anadumenosa, čija se replika čuva u

27
Britanskom muzeju. U Efezu je bila izložena Fidijina Amazonka, čija se replika čuva u
Vatikanskom muzeju.
Za Atenu Fidija je izvajao tri figure boginje Atene: Lemnija, Promahos i Partenos.
Atenu Lemniju Fidija je napravio 450. g. p. n. e. kao votivan dar koji su stanovnici ostrva
Lemna poklonili svojoj zaštitnici. Torzo joj se nalazi u muzeju u Drezdenu, a glava u muzeju
u Bolonji. To je rekonstruirao arheolog A. Furtwangler. Ova figura je bila visoka 2 metra.
Riječ je o mladoj djevojci.
Druge dvije Atene Promahos i Partenos su monumentalne figure, čija je visina znatno iznad
ljudskih razmjera. Promahos je bila na platou Akropole na postamentu koji je bio 3 metra
visok. Figura je bila visoka 12 metara. Ukupno 15 metara. Atena Promahos (Predvodnica u
boju) je izrađena 448. g. p. n. e. poslije grčke pobjede nad Perzijancima, kod Kiparske
Salamine, kojom su završeni grčko – perzijski ratovi.
Na Ateni Partenos se Fidija i potpisao. Završena je 449. g. p. n. e. Narodu je prikazana na
panatenejskim svečanostimaodržanim 438. g. p. n. e. Visina sa postamentom je iznosila 12
metara. Za njenu hriselefantinsku obradu je utrošeno oko 1150 kg zlata. Upotrebljena je i
velika količina slonovače. Od zlata su bili dijelovi odjeće i ratničke opreme, od slonove kosti
lice, ruke do ramena i donji dijelovi nogu. Original nije sačuvan. Original je poznat po
replikama kao što je Atena iz Varvikiona, koja se čuva u Ateni. Nađen je vliki broj kopija
ovog djela, po Grčkoj.
Fidija je izradio Zeusa Olimpijskog u razdoblju od 456. – 447. g. p. n. e. kada je boravio u
Olimpiji. Prema nekim figura Zeusa je završena oko 438. g. p. n. e. Zaus je prikazan kako
sjedi na tronu. Rađen je u hriselefantinskoj tehnici. Lice, obnažena ramena i ruke su rađeni od
slonovače, plašt je bio od zlata, kao i kosa i brada. Skiptar je bio od plemenitih metala i
dragog kamenja. Od zlata su bile i sandale. Ni ovo djelo nije sačuvano. Poznato je po
prikazima sa kovanica Elide iz doba rimske okupacije Grčke. Namjerno je uništen u IV
stoljeću nove ere. Razlog je da j e i pored izvaničenja kršćanstva, figura privlačila
hodočasnike.
Partenon

Partenon je bio najveća građevina na platou Akropolisa i jedna od najvećih građevina u Ateni
i Grčkoj uopšte. Sagrađen je od bijelog penteličkog mramora, ukrašen kompozicijama. To je
jedan od najvećih grčkih hramova, 69, 5 m x 31 m. To je dorski amfiprostilni peripter,
okružen stubovima čiji broj po širini i dužini iznosi 8 x 17. Visina stuba je bila 11
poluprečnika. Od strogog dorskog stila Partenona odstupa friz na zidu cele, koji ne odgovara
kanonu dorskog stila. Hram je orjentiran istok – zapad.
Unutrašnjost Partenona je podjeljena u dvije glavne prostorije. Na istočnoj strani se nalazio
naos – cela, kao veće odjeljenje u kome je bila izložena i statua boginje. Na zapadnoj strani je
opistodom, manja prostorija sa „partenonom – djevičanskom odajom“, po kojoj je hram dobio
ime. Broj stubova u naosu je bio 5 x 10, a u partenonu četiri.
Njegovo zidanje je počelo 447. g. p. n. e. a radovi su dovršeni 432. g. p. n. e. Iktinos i
Kalikrates su bili arhitekti ove građevine.
Za potrebe ovog zdanja stvorena je Fidijina vajarska škola, gdje su došli najbolji vajari.
Bogatstvo Partenona predstavljaju skulpture. U timpanonskim poljima rađena je okrugla
plastika i reljefi u frizu i metopskim poljima. Reljefi metopa imaju dimenzije 1, 27 x 1, 20 m,
a visina 0, 25 m. Na dužim stranama hrama sjevernoj i južnoj bile su po 32 metope, a na užim
istočnoj i zapadnoj po 14 metara. Ukupna dužina metopskih polja je bila 116 metara.
Friz je bio u plitkom reljefu. On je opasivao cio naos i imao je dužinu 160 metara.
Građevina je dorskog stila. Na timpanonima su predstavljene scene rođenje Atene tj. postanak
grada Atene i njena borba sa Posejdonom za patronat nad gradom.

28
Sadržaj kompozicija poznat je iz crteža koji je napravljen 1674. g. Crteži su urađeni dok je
hram bio sav čitav. Partenon je bio antički hram, kršćanska crkva a od 1458. g. džamija. U
ratu između Turaka i Mlečana 1688. g. hram je teško stradao od mletačkih granata. Došlo je
do eksplozije turskog baruta i velike devastacije.
Lord Elgin je 1801. g. frontonske kompozicije izmjestio u Britanski muzej u London. Na
istočnom timpanonu Partenona prikazana je scena rođenja Atene Partenos, koja je rođena iz
Zeusove glave, u prisustvu mnogih bogova: Heba, Demetra, Kora, Dionisos, Helios, Selena,
krilata Nika, Hestija, Diona, Afrodita.
Na zapadnom timpanonu je prikazana predstava borbe Atene i Posejdona za patronat nad
Atenom. Sa Atenom i Posejdonom su morske vile Nereide, i dr.
Na metopskim reljefima na istoku je prikazana gigantomahija a na zapadu amazonomahija.
Na sjeveru su scene trojanskog rata, a na južnoj legenda o heroju Erehteju i kćerima. Na
spoljnom zidu naosa Partenona je friz sa reljefom dugim 160 metara. Na frizu su scene
prinošenja darova Ateni. (DETALJI SCENE NA STRANAMA 209 – 210).
Figuru Zeusa Olimpijskog koga je uradio Fidija je car Teodosije II (408. – 450. g.) izdao
naređenje 426. g. da se djelo uništi i spali.

VAJARI FIDIJNE ŠKOLE I EPOHE

Vajari Fidijne škole koji su radili sa njim na Akropolisu su Alkamen, Kolot Agorakrit,
Kresilas, Praksitel Stariji. Ističe se i vajar Pir koji je uradio figuru Atene Higijeje. Fidijnoj
vajarskoj školi je pripadao i Sokrat. Njemu se pripisuje autorstvo nad grupom Harita. Djelo
Alkamena je figura Hermesa na ulazu na Akropolu – Hermes Propilaios. Kolot sa Parosa je
bio dobar cizelator i poznavalac hriselefantinske tehnike. Agorakrit je izradio figuru Velike
Majke koju je izradio za njen hram Metroon, kao i figuru Nemese u Ramnu na sjevernoj obali
Atike. Veliki umjetnik iz Fidijine škole je bio i Kresilas iz Krita. On je autor bronzanog
portreta Perikla. Izvajao je i „Ranjenu Amazonku“. To je figura mlade djevojke obučene u
kratku suknju tuniku. Jedna antička kopija se čuva u Kapitolijskom muzeju u Rimu. Poznat je
i kipar Kalimah, autor kompozicije Lakedemonska igračica.

UMJETNIČKI SPOMENICI ATENE

PAUSANIJIN OPIS ATENE

Pausanija u II stoljeću nove ere opisao Atenu.

Idući iz Pireja u Atenu nailazi se na zgradu u kojoj se opremaju svečane povorke. U blizini je
Demetrin hram sa statuama boginje. Nedaleko od hrama je i statua Posejdona na konju, koji
baca koplje na giganta Polibota. Trijemovi se protežu od gradske kapije do Kerameika. Ipred
njih su bronzane statue znamenitih ljudi. U drugom trijemu su svetilište i vježbalište
Hermesovo.
Kraj Kerameik je dobio ime po herosu Keramu sinu Dionisa i Arijadne. Prvi sa desne je
„Kraljevski trijem“ u kojem boravi kralj tokom jednogodišnje vladavine. Iza ovog trijema je
trijem sa velikim brojem naslikanih djela. U blizini je podignuto i svetilište „Majke bogova“,
koju je izradio Fidija. U blizini je i vjećnica „Savjet pet stotina“, koji ima jednogodišnji
mandat u Atini. U vijećnici je bio i drveni kip Zeusa. U blizini vjećnice je zgrada u kojoj
pritani prinose žrtve, Tolos.
Bilo je i pozorište Odeon gdje su bile i statue egipatskih kraljeva. Nedaleko od Odeona se
nalazi izvor sa devet točila Eneakrunos. Pored izvora su i hramovi Demetre i Kore. U Ateni je
i zavjetni hram Eukleje, spomen građevina na Perzijance, koji su osvojili Maratonsku zemlju.
Iznad Kerameika i Kraljevskog trijema diže se Hefestov hram.

29
U blizini je i svetilište Afrodite Nebeske. U blizini je i trijem nazvan „Šareni“ zbog velikog
broja različitih slikovnih kompozicija.
Na atinskoj Agori nalazi se i žrtvenik Milosrđa, a imaju još žrtvenike Skromnosti, Dobroj
Vijesti i Podstreku.
U vježbalištu koje je po osnivaču nazvano Ptolomejevo u blizini Agore nalaze se kamene
figure Hermesa. Pored vježbališta je i Tesejev hram, sa mnogobrojnim slikama i statuama.
Veoma je staro i svetilište Dioskura. Iznad ovog svetilišta je sveti gaj posvećen Aglauri.
U donjem dijelu grada nalazi se svetilište Sarapida. Njegovi hramovi imaju u Aleksandriji, a
najstariji je onaj u Memfisu.
Prije ulaska u hram Zeusa Olimpijskog nailazi se na dvije Hadrijanove statue od parskog i
dvije od egipatskog mramora. Cio ograđeni prostor oko hrama ima četiri stadija i ispunjen je
statuama.
U ovom ograđenom prostoru se nalazi bronzani Zeus, hram Hrona i Reje i jedan kraj zvan
Olimpija. Tu se nalazi pukotina gdje se bacaju hljeb umješan sa medom u vidu žrtve.
Hadrijan rimski car je Atenjanima podigao hram Here i Zeusa Svehelenskog i zajedničko
svetilište za sve bogove. Najpoznatiji mu je trijem sa stotinu stubova. Postaojalo je i
vježbalište Hadrijanovo sa stotinu stubova.
Iza hrama Zeusa Olimpijskog nalazi se statua Apolona Pitijskog. Tu je i drugo svetilište
Apolona Delfijskog.
U Ateni su bili i „Vrtovi“ i Afroditin hram, kao i svetilište Heraklovo tzv. Kinosarg.
Rijeke koje teku kroz Atenu su Ilis i njena pritoka koja se zove Eridan. Sa druge strane rijeke
Ilisa je bio kraj Agra i hram „Artemide zaštitnice lova“.
Od Pritaneja se nalazila ulica „Tronošci“. Kraj je dobio ime po velikim hramovima u kojima
su postavljeni tronošci.
Najstarije Dionisovo svetilište se nalazilo pored pozorišta. U ograđenom prostoru sagrađena
su dva hrama i dvije statue Dionisa. Jedna tzv. „Oslobodilac“ i druga koju je izradio od zlata i
slonovače Alkamen. Pri vrhu pozorišta se nalazi pećina sa stijenama. Ispod Akropole a iznad
te pećine postavljen je tronožac.
Na putu od pozorišta do Akropolisa nalazi se Kalov grob. Kal je Dedalov sestrić, koga je ujak
ubio i pobjegao u Krit.
Vrlo je zanimljivo i Asklepijevo svetilište, sa puno slika i statua samog boga.
Iza Asklepijevog svetilišta idući prema Akropoli stiže se do Temidinog hrama. Tu je i
svetilište „Majke zemlje“, „Majke odgojiteljice“ i „Zelene Demetre“.
Cijela Akropola je opasana jakim zidinama, a ulaz je jedan. Ulazni tijem – Propileji ima
tavanicu od mramora . Desno od Propileja nalazi se hram „Nike Beskrilne“. Atenjani imaju
jedna hram „Heros Egej“.
Lijevo od Propileja se nalazi zgrada sa slikama, na kojima su mnogobrojne predstave.
Na timpanonu iznad ulaza u hram Partenon nalaze se sve figure u vezi sa Ateninim rođenjem,
a na timpanonu sa suprotne strane hrama je predstava prepirke između Posejdona i Atene, oko
prevlasti nad zemljom.
Na atenskoj Akropoli se nalaze i statue Perikla, sina Ksantipovog i samog Ksanitipa, koji je
vodio pomorsku bitku kod Mikale, protiv Perzijanaca.
Nasuprot Akropoli nalazi se Musej. To je brežuljak koji leži u granicama grada, gdje je po
predanju pjevao Musej i gdje je sahranjen
U Ateni je i građevina Erehteijon. Ispred njegovog ulaza je žrtvenik Svevišnjem Zeusu. Tu su
se prinosili kolači a ne žive žrtve. Tu su bili i žrtvenici herosa Buta i Hefesta.
U hramu Atene Zaštitnice nalazio se i drveni Hermes.
U blizini Ateninog hrama nalazio se hram Panderose.

30
U donjem dijelu grada se nalazi ispod kapije izvor u pećini zvanoj Apolonovo svetilište. Tu se
nalazi i Aeropag. Tu se nalazi i hram „Ratoborne Atene“. U blizini je i svetilište boginja
„Poštovanih“. Unutar gradskih zidina se nalazi Edipov grob.
Blizu grada je i Akademija – vježbalište.
U gradu su i grobovi: Trasibula, Konona, Timoteja, Zenona, Hrisipa, Nikija, Perikla, Hebrije,
Formija, Kleistena koji je narod podjelio na tribe. Tu su i grobnice Atenjana koji su ratovali
protiv Eginjana.
Likurg je završio izgradnju pozorišta, sagradio je gatove u pirejskoj luci i u blizini podigao
vježbalište Likej.
Nedaleko od Akademije u kojoj se nalazi mnogo žrtvenika (Prometejev, posvećen muzama,
Ateni, Heraklu i sl), je i grob Platona.
U blizini je i kula Timona Atenjanina koji je smatrao da je jedini način da neko bude sretan da
izbjegava ostale ljude.

KRAJ ERE ATENSKE DEMOKRATIJE

UMJETNOST U DOBA PELOPONESKIH RATOVA

Peloponeski ratovi su počeli 431. g. p. n. e. a trajali su do 407. g. p. n. e.

Iako uzdrgama ratom sa Spartom, smrću Perikla, kugom koja je odnijela hiljade života,
nastavljeni su radovi na izgradnji Akropolisa. Arhitekt Filokles je sagradio od 421. g. p. n. e.
do 407. g. p. n. e. dvojni hram Erehteijon, na mjestu ranijeg hrama posvećenog Ateni Polias i
Posejdonu Erehteju. Ovaj hram od Partenona je odvajao Hekatonpedon, koji su kao i dvojni
hram razorili Kserksovi Persijanci. Novi Erehteijon je sagrađen od tesanika penteličkog
mramora. Objekat ima jonsku fasadu i dva krila od dva hrama. Atenin naos je imo patos koji
je bio veći za 3 metra od patosa Posejdonovog krila. Na Ateninom istočnom trijemu arhitrav
je nosilo 6 jonskih stubova. U jednobrodnom naosu na dnu četverougaone sale dimenzija 7x
10 m bila je u edikuli postavljena figura Atene Polias, koja je zamjenila arhajsku figuru
boginje.
Posejdonov zapadni hram je bio zasvođen krovom. Odvojen je od Ateninog samo jednim
zidom. I Erehteijon ima na frontalnoj strani 6 jonskih stubova. Na sjevernoj strani
Posejdonovog hrama podignut je jonski portik sa 6 stubova, kroz koje je sa obje strane se
ulazilo u naos. Sa južne strane hram je flakiran manjim portikom čiji je arhitrav počivao na
šest ženskih figura – karijatida. Karijatide su spartanske zarobljenice dovedene u Atenu.
Atenjani su im dali počasno mjesto na Akropoli.
U doba Nijijnog mira je najvjerovatnije završen hram Nike Aptere. To doba stagnacije Atene i
njenog primata sagrađena je balustrada na kojoj su izvajane figure Nika. To su djevojke
obučene u gotovo prozirnu odjeću.

RELJEFI I STELE

Sa kraja V i u dvije decenije IV stoljeća p. n. e. najistaknutiji su reljefi Demetre i Orfeja.

Reljef Demetre je otkriven u svetilištu njenom u Eleusini kod Atene. Poznat je pod nazivom
„ELEUSINSKI RELJEF“. Na kompoziciji su prikazani Demetras i djeca sin Triptolem i kćer
Persefona.
Reljef Orfeja, Euridike i Hermesa je datiran u isto doba kao i Demetrin reljef. Na njemu je
prikazana tuga Orfeja zbog gubitka Euridike.
Na atenskoj nekropoli na Kerameiku su otkriveni mnogobrojni reljefi na nadgrobnim pločama
- stelama. Na ovim reljefima su obrađeni mnogobrojni prikazi iz svakodnevnog života
pokojnika, sa intenzivnim psihičkim i emocionalnim prikazom ljudi. Među njima ističu se
stele Hegeso i Deksileosova.

31
Na visokom reljefu Hegeso prikazane su dvije osobe mlada pokojnica Hegeso sjedi na stolici,
a ispred nje djevojčica koja drži otvorenu kutiju sa nakitom. Najvjerovatnije je djelo vajara
Kalimaha.
Deksileosova stela pokazuje mladog ratnika na konju, u trenutku kad kopljem ubija
neprijatelja, koji se već nalazi pod nogama konja. Ova kompozicija se kasnije širi u Trakiji
kao prikaz „Tračkog konjanika“, a kasnije i sv. Đorđa u kršćanstvu.
Izvan Atene, Atike i Peloponeza poznat je objekt u Basama kod grada Figalije; dorskog
heksastilnog periptera hrama u zahvalnost Apolonu Epikuriju - Spasitelju, arhitekte Iktinosa,
graditelja Partenona.

MAUSOLEJI

Krajem V, početkom IV stoljeća p. n. e. javlja se među jonskim Grcima ideja da umrle

sahranjuju u monumentalne grobnice. Po vladaru Karije, Mausolu, kome je žena Artemisija
podigla u Halikarnasu raskošnu grobnicu dobile su ove građevine svoje ime mausoleji.
Najranije ovakva grobnica je podignuta u gradu Ksantu u Likiji. Riječ je o objektu izgleda
malog hrama, jonskog periptera, i to je bio prototip monumentalnih mausoleja. Ova građevina
u Ksantosu naziva se i spomenik Nereida. To je u stvari sepulkralni hram. Nekoliko decenija
je mlađi ovaj u Halikarnasu. Hram u Ksantosu je imao na frontalnim stranama po 4 jonska
stuba između kojih su bile statue Nereida visoke 1, 4 m. To su mlade morske vile, kćeri
gospodara mora Nereja. Majka Ahila je bila Nereida Tetida.
Nereide su prikazane mokre odjeće pripijene uz tijelo. U hramu u Ksantosu su bili i plitki
reljefi na četiri friza sa prikazom života vladara, koji je bio i ukopan u njemu.
Identičnu funkciju je imao i heroon-sepulkralni hram u Likiji. Ostaci su mu otkriveni u Trisi,
danas Djel- Baši. To je manja četverougaona zgrada od krečnjaka. U njemu je oko 108 metara
reljefa. Na njima su motivi iz trojanskog rata, amazomahije, kentauromahije, i pohoda
sedmorice protiv Tebe.

UMJETNOST IV STOLJEĆA
GRČKA NA HISTORIJSKOJ PREKRETNICI

Ideje jedinstva i demokratije pale su kao rezultat peloponeskih ratova u Grčkoj.

U IV stoljeću p. n. e. izgrađuje se samo pozorište u Epidauru i Lisikratov spomenik u Ateni u
korintskom stilu.
U Joniji (Maloj Aziji) grčko – helenski vladari grade hramove Artemisijon u Efesu,
Didimeijon u Miletu, veliki Mausolej u Halikarnasu i dr.

ARHITEKTURA

U Ateni se pažnja posvećuje izgradnji luksuznih vila za stanovanje i pozorišta, dok se manje
grade javne i sakralne zgrade.
Drveno pozorište u svetilištu Dionisa Eleutereja na jugoistočnoj padini Akropolisa je Likurg
(338. – 327. g. p. n. e.) zamjenio drvene dijelove mramornim. Pozorište je uz naknadne
preinake sačuvano do danas.
Na sjeverozapadnom podnožju Akropolisa je podignut Lisikratov spomenik u ulici koja se u
antičko doba zvala „Put tronožaca“. Na četverougaonoj osnovi od tesanika podignut je tolos,
okružen sa šest korintskih stubova sa arhitravom i frizom izvedenim po kanonu čistog
jonskog stila. Podignut je 334. g. p. n. e. u slavu pobjede građanina Lisikrata na muzičkom
takmičenju. Na vrhu krova spomenika nalazi se akantusovo stablo sa tri lista u volutama. Na

32
listovima su bile noge pobjedničkog tronošca, trofeja, dodjeljenog Lisikratu. Visina
spomenika je 10, 34 m.
Skulpturnu dekoraciju ove građevina čini reljefi sa prikazima mita o bogu Bakhusu.
Na Peloponesu se iz ovog perioda ističe hram Atene Aleje, sagrađen u Tegeji u šumovitoj
Arkadiji, kao jedan od najvećih grčkih hramova. Spaljen je 395. g. p. n. e. i nakon nekoliko
decenija obnovljen i posvećen istom božanstvu. Skulpturnu dekoraciju je radio Skopas. Na
istočnom timpanonu ovog hrama je prikazan lov na Kalidonskog vepra, na zapadnom borba
Heraklovog sina Telefa, kralja Misije i zeta trojanskog kralja Prijama sa Ahilom.U ovom
hramu imaju sva tri stila. Spoljna kolonada je u dorskom stilu, u pronaosu i opistodomu
gredlje drže korintski stubovi, u naosu tu funkciju vrše jonski stubovi. Hram je podigao Alej,
sin Afidin, kralj Arkadije i osnivač Tegeje. U Tegeji su se nalazili i hramovi bogu Bakhusu i
Artemidi Efeskoj.
Peloponeskoj arhitekturi IV stoljeća p. n. e. pripadaju i objekti izgrađeni u Epidauru: tolosi,
timele i pozorišta. Timela je okrugla mramorna građevina okružena sa spolja sa 26 dorskih
stubova. U unutrašnjosti konstrukciju je držala kolonada od 14 korintskih stubova. Hram je
služio nepoznatom mističnom kultu. Smatra se da je arhitekta ovog hrama bio Poliklet Mlađi.
Poliklet Mlađi je sigurno bio arhitekt pozorišta u Epidauru. To je jedna od najvećih javnih
građevina u Grčkoj i jedno od najvećih sačuvanih antičkih pozorišta. Pozorište se oslanjalo na
jedan brežuljak, čije su polukružne strane iskorišćene da se u njih usječe u dvije zone pedeset
i pet koncentrično izvedenih redova sjedišta. Teatron je mogao da primi 14. 000 gledalaca.
Orkestra je okrugla, monumentalna i sa spratom.
Jonija je imala primjere arhitekata Piteosa, vajara Praksitela, Skopasa, Braksijada, Leoharesa,
i dr. Ističu se spomenici Artemisijon u Efesu, Didimeijon u Miletu i Mausolej u Halikarnasu.
Perzijski vladari Darije i Kserks su poštedili hram Artemidin u Efesu.Prvi hram u Efesu
podignut je oko 700. g. p. n. e. Novi je podignut nakon 100 godina i to je bio monumentalni
dipteros. Izgradnju je pomogao i Krez, kralj Lidije, pa ga je zbog simpatija prema Grcima
spalio Kir. Godine 356. p. n. e. spalio je hram Herostat. U IV stoljeću p. n. e. hram je
obnovljen u jonskom stilu, od strane arhitekata Herokrata i Dejinokrata. Na najnižim
tamburima spoljnih stubova izvedeni su ukrasi columnae caelatae, sa mitološkim
predstavama. Ispred Artemisijona je bio žrtvenik. Dužina hrama je bila 425 stopa, a širina 225
stopa. Stubova je bilo 127 sa visinom od 60 stopa, od kojih 36 ukrašenih.
U Miletu jednom od većih sjedišta maloazijskih Grka još u arhajsko doba je bio izgrađen
hram Apolonu Foilesiju. Darije je 494. g. p. n. e. porušio Milet i ovaj hram. U naselju Mileta
Didimi 333. g. p. n. e. je počela izgradnja novog hipetralnog diptera, od koga je vodio sveti
put, flankiran figurama lavova i ljudskih figura. Didimejion je bio najveći grčki hram na tlu
Jonije, 10x 21 stub, odnosno 51,13 x 109,40 metara. Hram je građen 200 godina iako su svi
Grci podržavali izgradnju hrama.
Mausolej u Halikarnasu je gradio Pitej i Satir. Na svakoj strani mausoleja je radio po jedan
umjetnik: Leohar, Brijaksid, Skopas i Praksitel. Mausolej je uništio potres. Građen je od
opeke, a površina mu je bila obložena prokonesijskim mramorom, pa je izgledalo kao da je od
„stakla“. Mausolej je bio pravougaon 66 x 77 m. Visina je bila 46 metara. Građevina je imala
tri zone. Osnovni dio je bio sa kolonadom od 36 jonskih stubova i arhitravom ukrašenim
reljefnim ukrasima. Krov je bio u obliku stepenaste piramide. Na vrhu krova je bila kvadriga
sa figurama Mausola – kralja Karije i žene mu Artemisije, koja je i podigla građevinu, poslije
smrti Mausola 353. g. p. n. e. Mausolova statua se čuva u Britanskom muzeju. Kompozicije
reljefne na zidovima su bile sa motivima kentauromahije, amazonomahije, trke kola i sl.
Iz IV stoljeća p. n. e. su i objekti Mausolove palate, Aresov hram u Halikarnasu sa akrolitom
– statuom boga, djelo Leoharesa.

33
 SKULPTURA

Poznati skulptori IV stoljeća p. n. e. su Kefisodot Stariji i njegovo djelo poznato iz izvora

kompozicija Eirena sa djetetom Plutosom podignuta u znak zahvalnosti Ateni zbog pobjede
nad Spartom 374. g. p. n. e.
Pored ovog isticali su se skulptori Kalamis Mlađi, Praksija, Eufranor, Androsten.
Najpoznatiji su bili Skopas, Praksitel, Lisip, Brijaksid, Timotej i Leohar.

SKOPAS

je rođen oko 420 g. p. n. e. na ostrvu Parosu. Restaurirao je hram Atene Aleje u Tegeji oko
386. – 370. g. p. n. e. Na tom objektu je radio i kao arhitekta i kao vajar. Radio je i na
Mausoleju u Halikarnasu, Artemisijonu u Efesu, uradio je i figure Bahanatkinja i drugo.

PRAKSITEL

Porijeklom Atenjanin, rodio se oko 390. g. p. n. e. u umjetničkoj porodici. Otac mu je bio

Kefisodot, autor grupe Eirene sa Plutosom. Radio je skulpture u hramu u Mantineji oko 370.
g. p. n. e. Radio je i na Mausoleju, Artemisijonu oko 356. g. p. n.e. Za atenski Akropolis radio
je figuru Artemide Brauronije 346. g. p. n. e. Izradio je oko 40 skulptura. On je autor i
kompozicije grupe Hermesa sa djetetom Dionisom- Bakhusom rađen po zamisli očevog djela
Eirene sa Plutosom. Pronađena je u Olimpiji 1877. g. u celi Hereijona. Ovo je do danas jedino
originalno djelo sačuvano iz klasične epohe. Praksitelova odlika je sjeta, misaonost i idiličnost
lica. U hramu na Knidosu je Praksitel izvajao i Afroditu sa Knidosa. Skulptura je uništana u
požaru u Carigradu gdje je prenesena. Praksitel je autor i Apolona Sauroktonosa (koji ubija
guštera), Satira koji sipa vino, Satira koji se odmara, Afrodite sa Kosa, Artemide Brauronija i
dr.
LISIP

je vajar sa čijim se imenom završava epoha klasične i počinje epoha helenističke umjetnosti.
On je porijeklom iz Sikiona, a pripadao je peloponeskoj skulptorskoj školi. Bio je samouk.
Lisip je napravio statuu Apoksiomen. To je figura mladog atlete koji tijelo čisti strigilom. U
Lampsaku je Lisip napravio figuru lava. I lava i Apoksiomena je Agripa u I stoljeću n. e.
donio u Rim. Njegova djela su i: Ares Ludovisi – koji sjedi i odmara, Hermes Palestrit, statua
atlete Agijasa iz Delfa. Agijas je izvajan i postavljen oko 338. – 334. g. p. n. e. Na istom
mjestu u Delfima pronađeno je 7 figura. Na njima su i imena po kojim znamo da su članovi
jedne tesalske aristrokratske porodice. Agijas je kopija Lisipovog originalnog djela. Lisip je
uradio i figure: Zeusa, Artemide, Posejdona, Dionisa, Helija na četvoropregu, Erosa, Herakla
nekoliko figura. U Pergamonu je otkrivena Lisipova figura Aleksandra Velikog. Prema
antičkim izvorima Lisip je autor oko 1500 skulptura.

LISIPOVA ŠKOLA

Najpoznatiji iz Lisipove škole su Dajip, Boeda, Eutikrat, Lisipovi sinovi, zatim Fanid,
Tisikrat i Ksenokrat i umjetnik Eutihid.
Tisikrat je autor „Tebanskog starca“, Eutikrat - sin Lisipa je izvajao Aleksandra Velikog u
više situacija, kao i Herakla, Boeda sa figurom nagog dječaka – adoranta. Po statuama kolosa
ističe se Lisipov učenik Hares iz Lindosa na Rodosu.
Nepoznat je autor iz istog perioda figure Demetra sa Knidosa, koja se čuva u Britanskom
muzeju u Londonu.

34
 ATIČKA SKULPTURA

Leohar je učestvovao u radu na Mausoleju u Halikarnasu. Njegov je rad Ganimed koga odnosi
orao na Olimp da bude vinotoča bogovima. Izvajao je i Zeusa, Apolona sa dijademama, Aresa
u Halikarnasu, Leohar je učestvovao i u izradi kompozicije Aleksandra Velikog u lovu na
lavove. Leohar je pravio i grupu Aminte i Filipa, porodice Aleksandra Velikog.
Brijaksid nam je poznat po antičkim kopijama. On je autor pet božanstava – kolosa, nešto
manjih od figure Hzeliosa, izloženih na Rodosu, figura Zeusa i Apolona u Patari, Asklepija i
Higijeje u Megari, Apolona i Dafne u Antiohiji, Dionisa na Knidosu.
Timotej je radio za Asklepijevo svetilište u Epidauru. Izradio je skulpture Artemide, kao i
Asklepija u Trisi u Argolidi.
Atičkoj skulpturi sa kraja IV stoljeća pripada i skulptura Hipnosa, nepoznatog autora.
Anonimnim autorima iste datacije pripada i statua Afrodite sa Milosa, koja je visoka 2, 04 m.
Grčkoj skulpturi sa kraja IV stoljeća pripada i serija sarkofaga otkrivenih u Joniji, u Sidonu,
od kojih su najpoznatiji Likijski, Satrapov i Aleksandrov. Svi su od bijelog mramora.
Otkriveni su 1887. g. Strane sarkofaga Aleksandrovog imaju bogate scene iz lova, bitaka i sl.

TERAKOTE

Terakote (od terra – zemlja i cotta – pečena), stavljane su u grobove kao prilozi, poklanjane
svetilištima kao zavjetni darovi, upotrebljavni kao ukrasi u kućama, a ponekad i kao igračke
dječije.
Pored drveta, mramora, kamena i metala terakota je bil čest materijal za sitnu plastiku. U
najstarijem periodu terakotne figurine se ne razlikuju od prahistorijske shematizirane plastike.
Po mjestima gdje je ponovno intenzivirana njihova proizvodnja terakote su podjeljene u dvije
grupe Tanagra (u Beotiji) i Mirina (u Maloj Aziji). Terakota se u Grčkoj odnosila gotovo
isključivo na minijature. Izuzetak čine skulpturalni metopski i frontonski ukrasi na arhajskim
hramovima i skulptura arhajska Zeusa u Olimpiji, figura Zeusa koju je oko 428. g. p. n. e.
izradio Teokosmos iz Megare.

SKIJONSKO I ATENSKO SLIKARSTVO

Atičko – tebanskoj slikarskoj školi u IV stoljeću p. n. e. pripadaju dva velika slikara: Aristid
iz Tebe u Beotiji i Eufranor. Na grčkom tlu u IV stoljeću p. n. e. rade dvije slikarske škole,
starija u Sikionu i mlađa u Ateni. Iz sikionske škole izašli su slikari Apel (356. – 308. g. p. n.
e.) iz Kolofona kod Efesa, koji je slikao Aleksandra Velikog i oca mu Filipa, Afroditu
Anadiomenu – kako se rađa iz morske pjene. Apel je radio u tempera tehnici. Sačuvan je
pomen na 23 Apelova djela. Sikionskoj školi pripada i slikar Pausanija. On je usavršio
enkaustičku tehniku, na način da se boje vežu sa osnovnu prepariranu voskom. Ovim je pored
jačih boja postignuta i bolja zaštita i trajnost.
Portrete Aleksandra Velikog su radili i slikari jonski i Apelovi savremenici Protogen i Astion.
Aristid slika i bitku kod Ise iz 333. g. p. n. e.
Eufranor je bio sa Istmosa. Za vrijeme Olimpijade 104. g. p. n. e. stekao je slavu. Slikao je
Odiseja, dvanaest bogova, konjanike, Bitke kod Mantineje, Demokratiju i Narod. Napravio je
i 10 skulptura: Aleksandra Parisa, Atenu Katulijanu, Apolon Patroos, Filip i Aleksandar u
kvadrigi, Bakhusa i sl.
Aristidov sin Nikomah je bio slikar, atičke škole.
Bio je i atinski slikar Nikija iz doba Praksitela.

35
 HELENISTIČKA EPOHA
HELENIZAM KAO POLITIČKI SISTEM I KOSMOPOLITSKI POGLED NA SVIJET

Demosten govornik (383. – 322. g. p. n. e.) je uočio slabosti atenske demokracije. Na sjeveru
u Makedoniji rasla je moć Filipove II Makedonije (359. – 336. g. p. n. e.). Aleksandar
Makedonski je veliki državnik koji je osvojio prostor od Kavkaza, Indije, Mezopotamije,
Afrike, Bliskog istoka, Evrope, Azije. Bio je Aristotelov učenik.

UMJETNOST HELENISTIČKE EPOHE

je period od 336. g. p. n. e. kada je Aleksandar Veliki stupio na prijesto u Makedoniji do 30.

g. p. n. e. kada je Oktavijan budući Avgust, savladao poslije bitke kod Akcija otpor Antonija i
Kleopatre i zauzeo Egipat, kao posljednju helenističku državu.
Helenizmu u grčkoj umjetnosti III stoljeća p. n. e. prethodilo je prelazno doba od nekoliko
decenija. Centri moći postaju prijestonice dijadoha kao što je Aleksandrija. Filipovo i
Aleksandrovo ratovanje imalo je za posljedicu razaranje Korinta, beotskoj Tebi i sl.
U Ateni apsolutno siromaštvo kulture, arhitekture i sl. Javljaju se skrome figure uglednih
građana, filosofa i sl.

PRELAZNO RAZDOBLJE OD KLASIČNE KA HELENSKOJ EPOHI

U prelaznom periodu od 323. g. p. n. e. djeluju Praksitelovi sinovi Kefisodot Mlađi i Timarh.

Oni pripadaju uticajima Skopasa, Praksitela i Lisipa. Vajaju filozofe, pjesnike kao što je
Menandar, tragičari Euripid, Sofokle. Kefisodot Mlađi je autor simplegme – figura uhvaćenih
za ruke iz Pergamona. Praksitelovim učenicima pripada i Papil autor Zeusove figure.
Suvremenik mu je i Atenjanin Polideukat, autor Demostenovog portreta.
Pod Skopasovim uticajem izvajana su djela Apolona Pourtalesa i Apolona Castellani.
Lisipov pravac zadržavaju sinovi i učenici. Tako Dijap pravi figuru Periksiomenona, mladog
atlete, sličnog Apoksiomenu. Boeda izrađuje nagog dječaka – Adorata.
Ističe se i umjetnik Boetos koji pravi figure djece i to Asklepija, vaja Atenu sa ukrasima u
tehnici cizeliranja. Boetos je imao sinove vajare Menodot i Diodot.
O Eutikratovih djela se zna iz izvora kao što je Heraklo u Delfima, kompozicija Aleksandra u
lovu, konjička bitka, grupa lovačkih pasa i sl.
O Fanidu se zna vrlo malo.
O Eutihidu znamo po sceni bige kojom upravlja Pobjeda. Autor je i kompozicije Tihe-
sudbine, sreće, sirijskog grada Antiohije. Izlivena je u bronzi. Autor je i figure rijeke Eurote u
simboličnom prikazivanju u obliku mladog atlete.
Lisipov učenik iz perioda Aleksandra Velikog je Hares iz Lindosa, sa mnogo podataka ali do
danas ne sačuvanim djelima. On je izvajao od bronze Helios – Sunce, koje su podigli građani
Rodosa. Bio je visok 32 metra. Poslije zemljotresa 56. g. statua se srušila.
Prelaznom periodu pripada i skulptura NIKE SA SAMOTRAKE, koji se čuva u Luvru.
Smatra se da je riječ o pobjedi koju je Dimitrije Poliokret izvojevao kod kiparske Salamine
306. g. p. n. e. nad flotom egipatskih dijadoha i kralja Ptolomeja. Otkrivena je 1863. g. i
prenesena u Luvr.
U Maloj Aziji sjedište umjetnosti je bilo Pergamon, a u Egiptu Aleksandrija. U njima se
formiraju i tri umjetničke škole: Pergamonska, Rodoska i Aleksandrijska. Pored ovih postojao
je i čitav niz smjerova i stilova. Takav je bio Delos i Atika, gdje su egzistirali originalni
pravci. Na Delosu ostrvu koji je povezivao Malu Aziju i Grčku bili su umjetnici Hefestion sin
Mirona Atenjanina. Izradio je navedeni vajar statue Serapida, Iside, Anubisa. Vajari na
Delosu su bili i Dionisodor, Moshion i Adamant.

36
Apolonije je autor torza Apolona Belvederskog koji se čuva u Vatikanu.

PERGAMONSKA ŠKOLA

Pergamon je mali gradić u Misiji. Lokalnom prijestonicom ju je učinio sin Atalov Fileter 283.
g. p. n. e. Zapovjednik Trakije Lisimah, sin Aleksandrovog generala Agatokla povjerio je
Aleksandrovo blago Fileteru za vrijeme bitke kod Ipsa 301. g. p. n. e. Ovaj je kasnije blago
zadržao i izgradio Pergamon i dinastiju Atalida.
Iz ovog perioda poznati su umjetnici Trasimed i Demofon. Pergamonska biblioteka pod
Atalidima je imala preko 200. 000 naslova. Ovu biblioteku je Kleopatra prenijela u
Aleksandriju, pa su je 642. g. spalili Saraceni. U Pergamonu je otkriven i pergament – hartija.
Poznat je i pergamonski naučnik Galen – fizičar, autor oko 300 radova. U Pergamonu su
Atalidi napravili i svojevrsni muzej i galeriju. Vajar Dedal je radio za Pergamon. On je stvorio
prototip figure „Venera koja se kupa“. Ovoj vrsti pripada i Afrodita Kalipigos, Menada,
Hermafrodit na spavanju i Satir.
Ovom periodu pripada i kompozicija sa Apolonom, Silenom, zarobljenim Skitom.
U Pergamonu je otkrivena i kompozicija sa Aleksandrom Velikim. Najljepše skulpture
Atalida odnose se na pobjedu nad Galima. Svojim napadom na Grčku Gali su oslabili gčke
države i doprinjeli pobjedi kasnijoj Rima.
Gali su bili teško poraženi kod Delfa 279. g. p. n. e. Jedni su krenuli nakon poraza nazad u
Galiju, drugi u Malu Aziju, a treći su se rasuli po Balkanu, asimilirajući se sa Ilirima,
Tračanima i Dačanima. Atalos I poklanja figure zavjetne galskih ratnika . Pojedinačne statue
su bile poredane oko hrama Atene Polias. Atalove borbe protiv Gala prikazivali su umjetnici
Isigon, Firomah, Stratonik i Antigon. Atal je u znak zahvalnosti prema Ateni božici i gradu
poklonio ove figure Gala koji su poredani na južnoj strani Akropolisa. Te skulpture su ustvari
predstave pobjede bogova nad gigantima, borba Atenjana i Amazonki, pobjeda Grka nad
Persijancima i pobjeda Pergamona nad Galima. Figure su ljevane u bronzi.
Klasične primjere galskih ratnika pružaju figure „Gal na umoru“ i kompozicija tzv. „Ludovisi
grupa“, gdje Gal zarobljen ubija svoju ženu pa sebe.
Vremenu Eumenesa II, sina i nasljednika Atala (197. – 159. g. p. n. e.) pripada razdoblje
svekolikog uspona pergamonske države. Podignute su mnogobrojne građevine, hramovi,
pozorišta i sl. Eumenes je podigao i pozorište koje je moglo da primi 1000 gledalaca.
Sudbinu Pergamona je vezao za Rim. Njegov nasljednik Atalos III je svoju državu ostavio
Rimu. Zahvaljujući tome nastavio je da se razvija i pod Rimom, Pergamon.

ZEUSOV ŽRTVENIK

Od spomenika iz Eumenesovog vremena najznačajniji je monumentalni žrtvenik na južnim

padinama Pergamonskog akropolisa. Eumenes II ga je podigao kao izraz zahvalnosti Zeusu i
Ateni Nikefori (Pobjednici), koji su pomogli Atalidima da pobjede Gale i druge neprijatelej
Pergamona. On je potpuno originalan, i znaju se sve pojedinosti, datacija, okolnosti izrade i sl.
Ne zna se arhitekta. Reljef na žrtveniku su radili Dionisiad, Melanip, Orest, Teoret i
Menekrat.
Ostaci su mu otkriveni 1878. g, nakon čega je prenesen u Berlin. Rekonstrukciju su izvršili u
Pergamonskom muzeju u Berlinu C. Humann i R. Bohn.
Građevina ima četvrtastu osnovu, sa velikim trijemom, dvaju krilnih i jedne poprečne
građevine, koja ih vezuje na istočnoj strani. Dimenzije su 37,70 x 34,60 m. Zapadna strana je
otvorena i obuhvaćena krilima trijema, ima 24 stepenice koje vode na terasu, na kojoj se
ispred zabatnog trijema nalazi pravougaoni žrtvenik.Baza krilnih trijemova visoka 2, 60 m,
pokrivena je reljefnim kompozicijamau dužini od 130 m. Figure su visoke 2, 30 m.

37
Kompozicija prikazuje gigantomahiju, odnosno trenutak pobjede bogova nad gigantima.
Reljef je bio obojen. Giganti – Titani sinovi zemlje i neba, rođeni su od krvi i rane koju je
Uranu zadao Saturn.
Pod trijemom na zidu oltara sa unutarnje strane nalazio se mali friz tzv. Telefov reljef.
Veliki friz se može komparirati sa partenonskim frizom.
Mali friz prikazuje epizode iz života Telefa, mitskog kralja Misije, koji se rodio od Herakla i
Auge, kćerke arkadskog kralja Aleosa. Prikazane su scene njegovog rođenja, stradanja,
lutanja okovanog u sanduku po moru, njegovo spasavanje, dolazak u Misiju, prihvaćanje od
kralja Teutra i ženidba sa njegovom kćerkom, njegovo ranjavanje, ozdravljenje i junaštvo u
borbi protiv Trojanaca.
Veliki friz je kompozicija bogova Olimpa i Hada i mora. Na istočnoj strani je Olimp –
Apolon, Artemida, Latona, Zeus, Hekata, Atena, Geja majka Titana. Na zapadnoj strani su
Posejdon, Okean, Tetida, Ahilova majka, Triton i Amfitrita, starac Nerej i Dorida, boginja
mora, kćerka Okeana i Tetide. Na južnoj strani Kibela, Uran, Temida, Helios, Selene, Eos i
Kabiri. Na sjevernoj strani su Afrodita, Eros i nimfa Dione, Dioskuri, Kastor, Poluks, suđaje
Kloto, Lahesis i Atropos i Demetra.
Likovi su u većini identificirani po imenima koja su urezana u soklu.

RODOSKA ŠKOLA

Rodos je bio vezan za grčki svijet. Umjetničke tradicije je vezao za dorski svijet, za Pelopones
i Sikion. Umjetnike privlači bogatstvo ostrva za njihov rad. Rodos je uspostavio dobre odnose
sa Rimom pa je i sa te strane bio miran. Umjetnici su se okupljali u gradovima na Rodosu
Lindosu, Jalisosu. Do danas su poznata imena 30 – tak umjetnika – skulptora, slikara, i sl.
Poznatiji su: Timoharom iz Eleuterne na Kritu, Files iz Halikarnasa, Agesandar, Poliodor,
Atenodor, Aristonid, Andragor sa Rodosa, Epiharam iz Sola i dr.
Poznata djela rodoske škole su dvije kompozicije: Laokonova grupa i Farneski bik. Laokon je
prikazan u trenutku roditeljskog bola i tragedije svojih sinova. Laokon je odbio da primi
poklon drvenog konja (plašim se Danajaca i darove kad nose). Zbbog ove mudre odluke
Trojanac Laokon je kažnjen. Laokonova grupa predstavlja najveći domet poznog helenizma.
Izvajana je u piramidalnoj shemi vezana u zatvorenu kompoziciju sa tjelima dvaju ogromnih
zmija. Zmije se pletu oko dvojice nagih dječaka, nemoćnih da se oslobode. U sredini scene je
Laokon koji je nemoćan da spasi svoju djecu.
Na sličan način u piramidalnoj shemi je prikazana i grupa Farneskog bika – toro farnese.
Čuva se u Napulju, izvajana je u II stoljeću p. n. e. Kompozicija je iz Rodosa prenesena u Rim
u Karakaline terme. Autori djela su braća Apolonije i Taurisko. Na kompoziciji je
predstavljena scena kažnjavanja svekrve Dirke koja je mučila majku Zetosa i Amfiona,
Antiopi. Dirku napada razjaren bik.
Rodos je kao i Krit bio jedan od mostova preko kojih je grčki svijet bio vezan za kulturu
starog Orjenta, od prahistorije do kraja antike.

ALEKSANDRIJSKA ŠKOLA

Aleksandrija se razvila u kosmopolitski grad sa puno umjetnosti, nauke, kulture, knjiga i sl.
Za razliku od pergamonske i rodoske škole koje su više naginjale uticajima Skopasove i
Lisipove umjetnosti, aleksandrijska škola je bila bliža stilu Praksitelove umjetnosti. Bio
izražen proces sinkretizma mitologije, religije, umjetnosti i sl. Uticaji su potvrđeni i
izgradnjom svetilišta Zeusa – Amona u oazi Siuah u Libijskoj pustinji.

38
Jedan od novina je i čuveni Arsinojion na Samotraki, velika okrugla građevina sa prečnikom
od 17 metara. Podignuta je 281. g. p. n. e. Arsinoja je žena Ptolomeja II Filadelfa (310. – 264.
g. p. n. e.). U čast njoj je podignut ovaj hram.
Poznata je i građevina tzv. „Šator Ptolomeja Filadelfa“. To je bila građevina sa visokim
stubovima, krilnim trijemovima i centralnim natkrivenim prostorom. Stubovi su imitirali
palmino drveće.
Poznati su u Aleksandriji još objekti: Tiheijon i Homereijon. Tiheijon je kružnog oblika
podignut u spomen Ptolomeja I Sotera. U njoj su svi bogovi – statue.
Homereijon je u ime Homera sagradio Elijan Ptolomej IV Filopator.
Dvorskoj umjetnosti pripadaju i dvije kameje od plemenitih minerala, rezane su u oniksu i
sara-doniksu. U Lenjingradu je jedna kameja od saradoniksa, sa prikazom Ptolomeja II
Filadelfa i kraljice Arsinoje. U Beču se čuva kameja od saradoniksa sa istim portretima. (STR.
318).
Poznate su i vaze srebrenog trezora iz Boskoreala kod Pompeja. One su nastale pod uticajima
aleksandrijskih toreuta.
Poznatiji vajari koji su radili u Egiptu i Aleksandriji su: Dimitrije sa Rodosa, Teon sa Samosa
i Briaksida.
Poznat je i slikar Antifil.
Aleksandrijskoj školi pripadaju i statue Afrodite Anadiomene iz Kirenaike, glava čovjeka sa
bradom koja se čuva u Rimu, figure Serapisa, bista Zeusa iz Otrikolija.
Poznata je i kopija aleksandrijskog originala kompozicija Nila sa njegovom djecom. Rijeka je
predstavljena likom zrelog muškarca. Oko Nila i na njemu prikazano je 16 minijaturnih figura
nagih dječaka. Dječaci love krokodila, sjede u rogu izobilja, na ramenu Nila, na sfingi i sl.
Aleksandrijska umjetnost predstavlja prelaz iz grčkog u rimski svijet i civilizaciju.

SLIKARSTVO POZNOG HELENIZMA

Slikarstvo je bilo ispod vajarstva. Zastupljeno je u tehnici freski, enkaustike ili mozaika.
Sadržaji su uglavnom dekorativni, ali i motivi drame, komedije, satire i karikature. Poznata je
iz Napulja freska Medeje. Medeja se razočarala u ljubav svog izabranika Jasona koji joj je bio
nevjeran, a ona zbog njega ostala bez domovine, roditelja i doma. Ona se Jasonu osvetila
ubistvom djeteta. Motiv Medeje je počeo da upotrebljava slikar Timomah iz Vizanta.
Suprotno od Timomaha slikar Atenion iz Maroneje u Trakiji izradio je za Atenu kompoziciju
„skup žena“. Prema kopiji poznata je i njegova kompozicija „Ahil među Likomedovim
kćerima“.
Iz izvora je poznat i slikar Olimpiodor, čiji su radovi bili izloženi u Ateni i Eleusini.
Poznat je i slikar Teon sa Samosa. Naslikao je scenu kada Orest ubija majku Klitemnestru i
ljubavnika joj Egista, osvećujući smrt oca Agamemnona.
Poznat je i slikar Antifil iz Egipta. On je prikazivao prikaze Filipa sa Atenom, Aleksandra kao
dječaka, Hipolita kako bježi ispred bika, Kadma i Europu, filosofa Ksenofona, i sl.
Posebna je slikarska tehnika ROPOGRAFIJA. Kada se oslikava patos terpezarije na način da
prikazuje otpatke jela i pića. U ovoj tehnici se istakao Sosos iz Pergamona, sa čuvenom
kompozicijom „Asaraton Oikos“ – nepočišćena kuća. To je mozaična tehnika.
Mozaičari slikari su bili i Dioskurid sa Samosa, Harpokration koji je radio u Aleksandriji,
Perintu i Trakiji.

39
40