NASTAVNA JEDINICA: Prosocijalno ponašanje RADNI LISTIĆ: Koraci do pomaganja

(preuzeto i prilagođeno od: Šverko, B. i sur. (2013). Psihologija. Zagreb: Školska knjiga.
Aronson, E., Wilson, T.D. i Akert, R.M. (2002). Socijalna psihologija. Zagreb: MATE.)
Pružanje pomoći osobi u nevolji završni je cilj složenog procesa odlučivanja koji se sastoji od pet koraka. U
nastavku su objašnjena prva dva koraka u procesu donošenja odluke o pružanju pomoći.
Prvi korak je uočavanje događaja. Ponekad je očito da se dogodila nesreća, odnosno, da određena osoba treba
pomoć. Međutim, u drugim slučajevima to nije toliko očito. Što određuje hoće li ljudi primijetiti nesretni slučaj?
Pokazalo se da ometenost, primjerice u slučaju žurbe, može biti važnije od toga kakav je pomagač osoba. Ako žurite
niz prepunu ulicu možda nećete primijetiti drugu osobu kojoj je potrebna pomoć.
Tek kada je osoba u nevolji uočena, zapitat ćemo se o tome koliko je ugrožena te je li joj potrebna pomoć, što
je ujedno i drugi korak u procesu donošenja odluke o pružanju pomoći. Ocjena ugroženosti ovisi o vidljivom i
pretpostavljenom stanju i karakteristikama žrtve, o situaciji i osobinama potencijalnog pomagača. Primjerice, netko
može ležati na ulici zato što je pod utjecajem alkohola ili zato što mu je pozlilo. Ako promatrač zaključi da je riječ o
pijanom čovjeku manja je vjerojatnost da će mu pomoći. Naime, odluka o pomoći ne ovisi samo o tome koliko je tko
ugrožen nego i o procjeni koliko je osoba „zaslužila“ da joj se pomogne. Važnu ulogu ima i ponašanje drugih osoba.
Ako tko od prisutnih priskoči u pomoć, njegovo ponašanje služi kao model prikladnog reagiranja u situaciji te ćemo, u
toj situaciji, i mi priskočiti u pomoć.
Treći korak je odlučivanje o pitanju osobne odgovornosti za pružanje pomoći. U ovom koraku broj promatrača
je ključna varijabla. Pokazalo se kako veći broj prisutnih promatrača smanjuje spremnost osobe da pruži pomoć, a
produžuje se i vrijeme pružanja pomoći. Navedena pojava naziva se efekt promatrača. Kako se može objasniti da
prisutnost drugih osoba smanjuje spremnost pojedinca da pomogne? Kada je nazočan samo jedan čovjek povećava se
osjećaj odgovornosti za pružanje pomoći unesrećenoj osobi. Međutim, kada su u istoj situaciji prisutne i ostale osobe,
pojedinac se ne osjeća odgovornim za sudbinu ugrožene osobe. Naime, odgovornost je podijeljena na više osoba. Drugi
bi također morali nešto učiniti. Dakle, kada je prisutno više pomagača dolazi do difuzije odgovornosti.
Darley i Latané (1970) proveli su istraživanje u kojem su sudionici sjedili u izoliranim kabinama te su
sudjelovali u grupnoj raspravi o studentskom životu (preko sustava razglasa) sa studentima u ostalim kabinama. Jedan
od studenata odjednom je doživio epileptični napad, pozivajući u pomoć, gušeći se i naposljetku utihnuvši. No, u
istraživanju je zapravo bio samo jedan sudionik. Ostali su „sudionici“, uključujući i onaj s epileptičnim napadom, bili
unaprijed snimljeni glasovi. Pravi sudionici podijeljeni su u tri situacije: u prvoj situaciji mislili su da samo oni
razgovaraju s osobom koja ima epileptični napad (1 osoba s epileptičnim napadom + 1 osoba koja čuje osobu s
epileptičnim napadom), u drugoj situaciji mislili su da osim njih postoji još jedan sudionik koji čuje da osoba ima
epileptični napad (1 osoba s epileptičnim napadom + 2 osobe koje čuju epileptični napad), a u trećoj situaciji sudionici
su mislili da, osim njih, postoje još četiri sudionika koji su čuli da osoba ima epileptični napad (1 osoba s epileptičnim
napadom + 5 osoba koje čuju epileptični napad). Cilj istraživanja bio je vidjeti hoće li stvarni sudionik pokušati
pomoći žrtvi. Rezultati su pokazali sljedeće: 1. Kada su sudionici mislili da oni jedini svjedoče epileptičnom napadu
većina ih je odmah pomogla te su nakon nekoliko minuta svi sudionici u toj situaciji pomogli, 2. Kada su mislili da,
osim njih, još jedna osoba sluša bili su manje skloni pomoći i činili su to sporije, 3. Kada su vjerovali da, osim njih,
slušaju još četiri osobe bili su najmanje skloni pomoći te im je, ukoliko su se odlučili pomoći, najduže trebalo da pruže
pomoć.
Nakon što je osoba primijetila događaj, protumačila ga kao opasnost i preuzela odgovornost mora biti
zadovoljen četvrti korak: osoba mora procijeniti koji je oblik pomoći potreban te zna li osoba pružiti takvu pomoć. Ako
ne zna koji je oblik pomoći potreban ili ne zna pružiti prikladan oblik pomoći, osoba neće moći pomoći.
Naposljetku, ukoliko znate kakav je oblik pomoći potreban i ukoliko ga znate pružiti, potrebno je zadovoljiti
posljednji (peti) korak, a to je donošenje odluke o pružanju pomoći.
Prosocijalni postupak može za pomagača imati i poželjne, ali i nepoželjne posljedice. Primjerice, prolazeći
ulicom uočimo verbalni sukob između muškarca i žene. To može biti samo obiteljska svađa, ali i ne mora biti, pa bi
ugroženu ženu trebalo zaštititi. Ukoliko je riječ o obiteljskoj svađi, a mi zbog pogrešnog tumačenja odlučimo
intervenirati, poslije ćemo se osjećati neugodno i smiješno. Ponašanje potencijalnog pomagača usmjereno je smanjenju
nepoželjnih, a povećanju poželjnih posljedica. Uzmimo za primjer da je osoba odlučila pomoći žrtvi prometne nesreće.
„Cijena“ pomaganja uključuje utrošeno vrijeme, neugodno emocionalno stanje, obvezu kasnijeg svjedočenja. S druge
strane, pomaganje je moralna obveza,donosi zahvalnost unesrećenog, samopoštovanje i uklanja osjećaj krivnje koji bi
se pojavio kada pomoć ne bi bila pružena. Drugim riječima, pomoć se pruža kada je očekivani dobitak veći od
očekivanog gubitka.
Postoji razlika između pomaganja drugima zato da bi se postigla osobna korist i zbog osjećaja zadovoljstva
koji proizlazi iz čina da smo nekome pomogli i ublažili njegovu patnju. U prvom primjeru pomaganje drugima je
sredstvo (prosocijalno ponašanje), a u drugom primjeru cilj (altruizam). Dakle, kod prosocijalnog ponašanja osoba čini
dobro, ali očekuje nešto zauzvrat. S druge strane, altruizam se odnosi na težnju prema dobrobiti drugih, na postupke
pomaganja i žrtvovanja koji nisu izazvani očekivanjem koristi ili neke nagrade zauzvrat. Važna psihološka osnova
altruizma jest empatija. Empatija se odnosi na sposobnost uživljavanja u stanje druge osobe i doživljavanja događaja i
osjećaja (npr. tuge) na način na koji ih ta osoba doživljava.