Sofoklo, Antigona

IZDAVAČ I GODINA IZDANJA PROČITANE KNJIGE: IRO Veselin Masleša, 1979.

KRATKA BILJEŠKA O PISCU:

Sofoklo ( Kolofon, 495. pr. Kr. - Atena, 406. pr. Kr.) bio je starogrčki dramatičar. Jedan je od trojice velikih grčkih tragičara,
zajedno s Eshilom i Euripidom. Napisao je oko 130 drama, od čega 20 satirskih. Sofoklo je bio na prilično visokim državnim
položajima. Radio je kao diplomat, političar i svećenik. Osnovao je zajednicu za Muze koja je okupljala najslavnije umjetnike
toga doba. Epitaf mu glasi: "Krijem u ovom grobu Sofokla, koji je prvi mjesto stekao tragičkom umjetnošću, najčasniji
ukras."Sofoklo u tragediju uvodi trećeg glumca i pojačava dramsku radnju. Povećava kor s 12 na 15 osoba, ali mu smanjuje
utjecaj. Njegov kor ne utječe na radnju, on je samo pasivni promatrač koji sa zanimanjem prati radnju, a u svom se sudu ne uzdiže
nad običnim ljudima. Sofoklo je prvi tragičar koji je uveo junakinje u svoje tragedije. Njegovi likovi nisu više bogovi i
idealizirana bića kao kod prijašnjih pisaca, nego su to stvarni ljudi koji sami odlučuju o svojoj sudbini. Iz svih
njegovih tragedija izvire duboka humanost i visoki moralni principi koji upravljaju postupcima likova. Radnju pokreće slobodna
ljudska volja. Sofoklovi su likovi psihološki produbljeniji od likova njegova prethodnika Eshila. Već su stari Grci sami odredili
odnos između Sofokla i Euripida: "Sofoklovi likovi onakvi su kakvi trebaju biti, a Euripidovi kakvi doista jesu." Sofoklovo se
shvaćanje života temelji na religiji i mitovima. Bitno je poštovanje bogova molitvom i žrtvama te izvršavanje njihovih naredbi.
Njegovu religioznost odlikuje moralna strogost koja se zasniva na pokoravanju i poštovanju božanskih autoriteta, čija je volja
apsolutna i određuju što je pravedno i moralno. Čovjekova samostalnost, nezavisnost i vlastito mišljenje podložni su božanskoj
volji i zakonima. Čovjekovim životom upravlja iracionalna, tajanstvena sila te potpuna moć bogova, on ne može utjecati na svoju
sudbinu i buniti se protiv nje.

 Mjesto i vrijeme radnje

Mjesto odvijanja radnje je grad Teba, a vrijeme odvijanja radnje je vladavina kralja Kreonta. Peto stoljeće prije Krista.
 Kompozicija
a) Kakva je vanjska, a kakva unutrašnja kompozicija drame (ukratko opiši tijek radnje od uvoda do raspleta).
UVOD-razgovor Antigone i Izmene u kojem otkrivamo Antigoninu nakanu da sahrani brata unatoč kraljevoj zabrani
ZAPLET- Antigona sahranjuje brata , ali biva uhvaćena i izvedena pred kralja kao prekršiteljica zakona
VRHUNAC- Antigonu se osuđuje na smrt te se ona suočava s Kreontom
PREOKRET- Antigonin zaručnik Hemon moli oca za milost
RASPLET-Antigona se objesila
b) PROLOG- dio koji prethodi ulasku kora u orkestar
PAROD-pristupna pjesma kojom kor ulazi u orkestar
EPIZODIM-sve što glumac govori ili čini između dviju korskih pjesama
STASIM-stajaća pjesma kora
EKSOD-završni dio tragedije u kojemu kor ili glumci napuštaju orkestar

 Dramski sukob
a) Koja su dva glavna lika u sukobu i zašto? Koji je lik protagonist, a koji antagonist?
Dva glavna lika u sukobu su Antigona i Kreont. Oni su dva glavna lika jer su njihova mišljenja u potpunosti suprotna te
oni grade dramski sukob. Antigona je protagonist, a Kreont je antagonist.
b) Objasni zašto je Antigona tragedija koja problematizira odnos pojedinca i vlasti. Tko predstavlja što?
Antigona je tragedija koja problematizira odnos pojedinca i vlasti zbog toga što Antigona ima osjećaj za pravednost po
srcu, a Kreont ima osjećaj za pravednost prema slovu zakona. Ona predstavlja one ljude koji su vođeni srcem, ali
osjećajem pravednosti, a Kreont je predstavnik onih koji osjećaju, ali ne mare, koji mare jedino za strogo ispunjavanje
zakona.

 Likovi
a) Napiši detaljnu karakterizaciju Antigone i Kreonta i što misliš o njihovim postupcima.
Antigona- Dakako, kao brata moga, a i tvog, kad nećeš ti. Jer ja ne mogu izdat njeg. Od dužnosti me mojih neće odbit
on. Pa dobro! Kad bi sad ti i htjela, znaj, suradnje tvoje čin mi ne bi bio drag. Ti misli kako hoćeš, ali ja ću poć i onoga
sahranit, za to rado mrem. Da draga njemu dragom u grob legnem s njim počiniv sveti grijeh. Ta podzemni nam svijet
poštovat više vala već zemaljski red, jer vječni nam je dom. A ti, kad takav sud u duši nosiš svojoj, gazi božju čast! To
izgovor je tek. A ja se dižem sad i idem bratu dragom grobni nasut hum. Za mene nemaj straha! Svoju brini skrb! O jao!
Kazuj svima! Mrža ćeš mi bit, prešutiš li, već ako razglasiš mi čin. No kušat moram, makar i doživim slom. Zamrzit ću
te, ako tako nastaviš, i omrznut ćeš s pravom bratu pokojnom. A sada me prepusti nerazumu mom i muci ovoj strašnoj.
Zbilo se što god, za časnu ja ću stvar skončanje časno nać. Učinih to, ne tajim, čin je ovo moj. Dakako da sam znala.
Svima bješe znan. Jer nalog, o kom zboriš, ne proglasi Zeus, niti Pravda, ukućanka svijeta podzemnog, već oni drugi
zakon daše ljudstvu svem. Ja ne smatrah tvoj nalog tako svesilnim, da mogao bi smrtnik božji kršit glas, što vječit je i
ako nikad nepisan. Ne živi božja riječ od dana današnjeg i nije tek od jučer, vječan joj je vijek i nitko ne zna otkad za nju
 znade svijet. Pa stog za bilo čiju obijest ne htjedoh navući na se božji opravdani gnjev. Da umrijeti moram, to, dabome,
dobro znam, sve i bez tebe. Ali prije reda mrijeti za korist smatram svoju i za blagodat. Jer kom je, kao meni, život samo
jad, zar takvom nije smrt na spas i dobrobit? A čini li se tebi da je stav mi lud, ja mislim da mi luđak ludim smatra čin.
Zar ikada bih mogla veću slavu steć od ove što sahranih brata rođenog? I svi bi ovi tu odobrili mi čin, kad jezika im ne bi
sapinjao strah. A nasilnička vlada mnogu pozna slast, pa stoga riječ i djelo slobodno je njoj. A ja za ljubav samo na taj
dođoh svijet. Ne zbori laž! Ti nisi sudionik moj, niti htjede ti, nit ja izvrših s tobom čin. Zemaljski bješe tvoj, a moj
božanski stav. Primiri se! Ti živiš, dok ja davno već moj mrtvi duh na službi svijetu podzemnom.(…) za dičan mora čin
osramoćena mrijet. No uzvišena iznad ljudi svih ti polaziš u carstvo pokojnih nesavladana bolestima zlim, neposječena
mačem ubojnim, već jedina od ljudi samrtnih po svojoj volji odlaziš u Had. Još nisam mrtva, ali nit sam živa već. Izvršila
smjelo si pravedan čin i popela samoj se Pravdi na prag, no nešto te, dijete, survalo tad. Ne trpiš li možda za svog oca
grijeh?

Smatram da su njeni postupci potpuno opravdani premda ishitreni. Nju vodi iskrena ljubav prema bratu.
Kreont- Ja kao prvi rođak doma kraljevskog po pravu držim vlast i drveni prijesto taj. No nikome se ne zna srce, um i
ćud sve dokle god o njemu ne steknemo sud, da uvijek želi nać sa zakonima sklad. Odavno znadem dobro po iskustvu
svom, da najgori je onaj od vladara svih tko ne mari za savjet ljudi razumnih i ne kaže što misli, jer ga priječi strah.
Eteokla, na koplju borca junačkog, što pade ovdje za naš boreći se grad, nek sahrane i svaku odaju mu čast, da štuje ga
visoko i pod zemljom svijet. A drugi brat – Polinik – o njem zborim sad, što iz tuđine na svoj podiže se dom i ognjem
htjede sažgat i stubokom strt božanstva nam i zemlju, bratsku prolit krv i robljem nas učinit, za nj zapovijedam da
nepokopan bude i neoplakan, da ostane bez groba i neožaljen, ptičurinama plijen i psima zalogaj i svakom oku užas
nakazan. To presuda je moja. I dok god sam živ, nek rđav stvor se uvijek sklanja s puta mog, a tko je cijelim srcem gradu
ovom sklon, tog živog ću i mrtvog dušom štovat svom. O božjem prstu zbor je nesnosan i glup. Jer goreg zla od novca
čitav nema svijet, on gradove će srušit i razorit svud i zbog njeg mnogi čovjek napušta svoj dom. U novcu leži razlog
mnogih djela zlih, on učitelj je loš i ljudi čestitih i kazuje im niske lukavosti put, i postupak u svakom čini bezbožnom. I
ako ikad za me išta bješe Zeus, ti dobro znaj, sad ja se tebi kunem njim: ne pronađete l' onog tko je ovom kriv i ne
stvorite li se s njime preda mnom, ni jednog neće stići samo tako smrt, već visit ćete, dokle dahom posljednjim ne
prokažete krivca i dok razum vaš ne spozna gdje dobitak leži mu i spas, i da od novca ima stvari važnijih. Da l' znala si
za nalog naređenja mog? Tvrdoglava će ćud nastradat prije svih, jer – kako valjda znadeš – čelik odveć tvrd i odveć
ognjem kaljen, biva vrlo krt, pa najlakše se lomi, satire u trun. Zar ne bih bio žena ja, a ona muž, da drzak njezin čin bez
kazne ostavim? Te djevojke su, mislim, obje lude baš, Izmena sad, a ova od rođenja svog. I treba da znadeš, dragi sine
moj, da oca svoga valja slušat iznad sveg. Zar ne traži od boga čovjek molitvom, da poslušna mu djeca uvijek rese dom,
što dušmanina znat će s praga odbit svog, a prijatelje štovat ko i otac njin. Tko zao rađa porod, priznat ćeš i sam, zar išta
drugo rađa nego sebi jad, a dušmanima predmet za rug i za smijeh. I zato neka nikada ljubavna te slast sa puta ne zavede,
nego, sine, znaj, od zle te žene hladan čeka zagrljaj u domu tvom. Pa kako neću da me lašcem smatra grad, pogubit
ću je. Jer samo onaj tko je strog u domu svom, taj sudit će i drugdje riječju pravednom.(…) nek svlada nas muškarac,
treba li već past, da ne kažu da žena obori nam vlast. Dovedite mu odmah onaj njegov skot, nek umre tu pred licem
zaručnika svog. Nepristupačan kraj nek njojzi bude dom, gdje živu će je skriti kamenita hrid. Nek hrane dadu
njoj, tek toliko da grijeh, da ubismo je gladom, ne padne na grad. O, jao, joj! Rasplinjujem se sav od užasa. O zašto
neće tko probosti mi grudi mačem dvosjeklim! O, jadna li mene, u strašne li zapadoh nesreće kal. O, dođi, o, dođi! Da
više novi ne ugledam dan!

Kreontovi postupci prema Antigoni bi se mogli okarakterizirati kao treniranje strogoće. Nisu opravdani.

b) Označi u knjizi jedan dijalog/monolog koji ti se svidio, nauči ga interpretativno čitati (na satu ćemo čitati odabrane
dijelove drame i razgovarati o tome).
Ja rekoh ti, a ti sad pazi, sinko moj, bez grijeha niti jedan nije ljudski stvor, a ako netko zgriješi, pa spoznade grijeh i
primi dobar savjet, nije čovjek lud ni nesretan kad traži svojoj zloći lijek.

c) Kratko okarakteriziraj i ostale likove: Izmenu, Eteokla, Polinika, Euridiku.

Izmena- I promisli, da mi smo ženski porod slab, s muškarcima nam nije lako biti boj. Ta našom sudbom ravna uvijek
netko jak, pa podnijet valja to, a i još težu bol. Pomolit ću se stoga svijetu podzemnom, nek oprost meni da, jer sili
ustupam, i poslušat ću last. Ta nije mudar stvor, tko preko svojih snaga želi k cilju stić. Ma ne gazim je ja, već stvor sam
slabašan, da opirem se volji grada čitavog. O jadnice! Koliko za te me je strah! Bar nemoj nikom naum povjeriti svoj,
nek tajna bude to. I ja ću držat riječ. Sad hladan treba um, a tobom hara strast. Dakako, ali tražiš nemoguću stvar. Ne
valja niti počet čin nedostižan. Pa kada hoćeš, idi! Ali činom tim ti pothvat vršiš lud, no – mio mrtvim svim. Kad priznaje
mi sestra, ni ja se ne skrivam, podvrgavam se svem ko saučesnik njen. Zar bez nje ima za me smisla život moj? Zar
zaručnicu hoćeš sina ubit svog?
Eteoklo- bori se na strani Tebe, dobio sve počasti pri sprovodu
Polinik- borio se protiv Tebe, ostavljen da trune na suncu
 Euridika*- jer sam vična svakom glasu zlom. Kraj žrtvenika sebi oštar zari mač, i sklopi vjeđe plačuć prvog sina svog
Megareja, što slavnu našao je smrt. Za Hemonom tad gorak obuze je plač, a tebi prokle sve zbog čedomorstva tog. Pod
samo srce sebi zarila je mač, kad sazna kako smrću sin postrada njen.
* Uzrokuje katarzu, majka se ubija iz ljubavi prema sinu
 Tragičan kraj
a) Tko je kriv za tragičan kraj drame? Je li Antigonin kraj uzaludan?
Nitko nije doslovno kriv za tragičan kraj drame, sudbina je tako predodredila Antigoni. Djelomice je logično da njezin
kraj bude ovakav budući da je rođena iz najgoreg oblika rodoskvrnuća.

Arhetip – sve se temelji na njima, oni su početna točka

Kreont – svjetovna vlast, autoritet (tiranin)

Izmena – nema snagu djelovati, prilagođava se kao i puk, neodlučna, bojažljiva
Antigona – božanska vlast, pravedna, puna ljubavi, odlučna, hrabra, spremna umrijeti za svoje ideale

Odnos Antigona – Hemon

- Antigona cijeni sve, ali najviše voli čast i poštuje božansku vlast
- jako voli Hemona
Odnos Eteoklo i Polinik
- bratoubojstvo (provlači se kroz književnost)
- braća se bore za vlast, nisu se mogli dogovoriti
- promjena osobnosti, otkrivanje pravog lica
Kreont
- uništava ga moć
- ostaje živ da pati, pouka svima samovoljnima

Antigona
- prokletstvo cijelog roda
Zbor
- pojačava dramatičnost prikaza
- Detaljnija karakterizacija likova
Sofoklo zamjenjuje titanske likove običnim ljudima