Historija kulturnih i naučnih institucija u BiH

Muzeji u Bosni i Hercegovini

MUZEJI U SARAJEVU:
Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine
Je najstarija moderna kulturna i naučna ustanova zapadnog tipa u zemlji. Prva ideja o
osnivanju muzeja seže još u polovinu 19. stoljeća, dok je prostor Bosne i Hercegovine – kao
Bosanski pašaluk – pripadao Osmanskom carstvu. Ipak, ideja je realizovana gotovo četiri
decenije kasnije dolaskom nove vlasti. Austro-Ugarska je okupirala Bosanski pašaluk 1878.
godine, donijevši nove političke i društvene ciljeve, običaje i vrijednosti. Oni su uključivali i
promociju nauke kroz istraživanje, akademski i institucionalni razvoj.

Kao jedna od još uvijek neistraženih zemalja Balkana, Bosna i Hercegovina je privlačila
zanimanje mnogih naučnika, naročito onih iz Austro-Ugarske, ali i pažnju pseudonaučnika i
lovaca na blago. To je već prvih godina okupacije rezultiralo iznošenjem spomenika kulture s
prostora Bosne i Hercegovine. Takvo je stanje ubrzalo je ostvarivanje ideje o osnivanju
muzeja: prvo je osnovano Muzejsko društvo, a zatim i Zemaljski muzej 1. februara 1888.
godine.

Prostor u kome je Muzej bio prvobitno smješten – u tadašnjem centru grada – ubrzo je
postao suviše skučen i nepodesan za zbirku koja je rasla, pa je 1909. godine počela izgradnja
novog muzejskog kompleksa od četiri paviljona i Botaničkog vrta, koji je završen i otvoren
1913. Dugo vremena bio je to jedini namjenski izgrađen muzejski kompleks na prostoru bivše
Jugoslavije. U njemu je Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine smješten i danas.

Publikacija:

Glasnik Zemaljskog muzeja BiH najstariji je naučni časopis u Bosni i Hercegovini. Prvi broj
izašao je 1. januara 1889. godine, nepunu godinu nakon osnivanja Zemaljskog muzeja BiH. U
početku je Glasnik izlazio četiri puta godišnje, a prvi urednik, u periodu od 1889. do 1906.
godine, bio je Kosta Herman (Hoermann). U okviru tzv. „stare serije” Glasnika (1889–1943)
objavljeno je 55 godišta časopisa u 134 sveska. Na čelu uredništva smjenjivala su se velika
imena tadašnje bosanskohercegovačke nauke i muzeologije, od već spomenutog Hermana,
preko Ćire Truhelke (1906–1921), Vladislava Skarića (1921/22–1936), Mihovila Mandića
(1936–1941), Joze Petrovića (1941–1942), do Vejsila Ćurčića (1943).
Drugo poglavlje u historiji časopisa počelo je nakon Drugog svjetskog rata, 1946. godine,
kada počinje izlaziti njegova „nova serija”. Prema naučnim oblastima koje obrađuju
objavljeni članci i prilozi, Glasnik se pojavljuje u sljedećim sveskama: Društvene nauke (1946–
1953), Istorija i etnografija (1954–1957), Arheologija (1954. do danas), Etnologija (1958. do
danas) i Prirodne nauke (1945. do danas).

Koncepcija časopisa, zacrtana još programom objavljenim u prvom broju, zadržala se do

danas. Zadatak Glasnika Zemaljskog muzeja BiH bio je i ostao donositi izvorne naučne i
stručne članke iz svih oblasti koje se proučavaju u Zemaljskom muzeju BiH te da u njemu,
svojim prilozima, učestvuju kako djelatnici Muzeja tako i vanjski saradnici. Od 2010. godine
Glasnik mijenja svoj izgled: javlja se u većem formatu, a radovi se u sveskama Arheologije i
Etnologije objavljuju dvojezično, na bosanskom/hrvatskom/srpskom i engleskom jeziku, dok
je sveska Prirodnih nauka na engleskom jeziku.

Pored svoje naučne i obrazovne vrijednost, Glasnik Zemaljskog muzeja BiH ima još jednu vrlo
značajnu ulogu. Već od prvog broja, krenuo je u svijet kroz razmjenu publikacija s drugim
muzejima i srodnim institucijama širom svijeta. Danas se razmjena publikacija vrši sa 400
institucija širom svijeta, te sa 45 u Bosni i Hercegovini.

Osnivanjem Muzejskog društva u Sarajevu 1884. godine počeo je rad na utemeljenju

Biblioteke Zemaljskog muzeja BiH, kao prve naučne biblioteke na tlu Bosne i Hercegovine.
Biblioteka je počela sa radom 1888. godine, a od 1913., kada je Muzej uselio u nove zgrade,
Biblioteka je smještena u prostorije u kojima se i danas nalazi.

Biblioteka Zemaljskog muzeja BiH je organizovana kao specijalna naučna biblioteka, sa oko
300 000 svezaka publikacija (knjiga, časopisa, novina).

U prvim godinama djelovanja Biblioteku su, pored svojih redovnih poslova, vodili kustosi
drugih odjeljenja. Koncepciju Biblioteke izradio je prvi muzejski direktor, Kosta Hörmann, a
od kustosa su u njenom radu učestvovali Ćiro Truhelka, Othmar Reiser, Franjo Fiala, Gregor
Čremošnik, Vejsil Ćurčić. Prvi bibliotečki stručnjak koji je vodio Biblioteku bio je Franjo Topič,
koji je na čelu Biblioteke bio od 1898. do 1913.

Građa koju posjeduje Biblioteka je sistematski prikupljana 129 godina i odnosi se na oblasti
arheologije, historije, etnologije, folkloristike, mineralogije, geologije, botanike, zoologije i
muzeologije.

Stare zbirke Biblioteke prikupljene u periodu Austro-Ugarske i Kraljevine Jugoslavije

raritetnog su karaktera.

Pored izuzetno vrijednih i rijetkih knjiga, biblioteka Zemaljskog muzeja BiH posjeduje
značajnu zbirku periodike i dnevnih novina koje datiraju od austrougarskog perioda do
danas. Ilustrativan je primjer časopisa bečkog Prirodoslovnog muzeja koji Biblioteka prima
od prvog broja koji je izašao 1886. godine, pa sve do danas. Također, tu se može naći veliki
broj dnevnih i mjesečnih listova izuzetno značajnih za istraživanje prošlosti naše zemlje i šire.
Značaj Biblioteke Zemaljskog muzeja BiH ne leži samo u obimu građe, već i u njenoj
raznovrsnosti, što je čini nezaobilaznim mjestom za sve one koji se bave proučavanjem
kultunog i prirodnog naslijeđa regiona i njegove historije, bilo da se radi o domaćim ili
stranim istraživačima.

Odjeljenja: Arheologija,Etnologija,Prirodne nauke i Konzervacija

Arheologija;

Odjeljenje za arheologiju slijedi klasičnu hronološku podjelu pri organizaciji i sistematizaciji

zbirki, tako da je podijeljeno u tri odsjeka: Odsjek za prahistoriju, Odsjek za antiku i Odsjek za
srednji vijek. Pored toga, na Odjeljenju se nalaze i konzervatorska radionica i Odsjek za
dokumentaciju.

Arheološke zbirke prate sve aspekte života čovjeka (naselja i nastambe, svakodnevni život,
privreda, umjetnost, duhovnost, religija itd.), na prostorima Bosne i Hercegovine, od starijeg
kamenog doba do kasnog srednjeg vijeka. Predmeti u zbirkama najvećim su dijelom
prikupljeni terenskim istraživanjima a u manjoj mjeri otkupom i poklonima.

Pored muzeološke djelatnosti, stručnjaci se bave i naučnoistraživačkim radom. Rezultate

istraživanja obrađuju i objavljuju u časopisu Glasnik Zemaljskog muzeja, sv. Arheologija, koji
izlazi od samog osnivanja muzeja 1888. godine.

Etnologija;

Odjeljenje za etnologiju sakuplja, čuva, izlaže i proučava sve segmente materijalne, duhovne
i socijalne kulture naroda Bosne i Hercegovine. Posjeduje bogat fundus muzejskog
materijala, koji je pohranjen i tematski razvrstan u zbirke. Ima jednu stalnu izložbenu
postavku, a svake godine nudi nekoliko tematskih izložbi.

Prikupljanje etnološkog materijala otpočelo je sa osnivanjem Zemaljskog muzeja 1888.

godine, kada su otkupljeni veoma vrijedni etnološki predmeti (npr. kompleti narodnih
nošnji). Neposredno nakon osnivanja, Odjeljenje za etnologiju je bilo integrirano s
Odjeljenjem za arheologiju, ali se izdvojilo iz njega četiri godine kasnije. Od 1913. godine
smješteno je u paviljonu Zemaljskog muzeja, čiji enterijer odslikava izgled
bosanskohercegovačke tradicionalne gradske kuće.

Prirodne nauke;

Odjeljenje čine: Geološki odsjek, Zoološki odsjek i Botanički odsjek. Njihove bogate zbirke
obuhvataju živi i neživi svijet Bosne i Hercegovine i drugih zemalja, sa oko 2 miliona uzoraka,
većinom prikupljenih terenskim istraživanjima. Manjim dijelom, dobiveni su razmjenom,
poklonima ili otkupom.
Dio materijala pohranjen je u naučnim zbirkama pojedinih odsjeka, a dio prikazan u stalnim
izložbenim postavkama smještenim u zgradi Odjeljenja. U centralnom dijelu, između četiri
zgrade Muzeja, smješten je Botanički vrt sa svojim živim zbirkama.

Odjeljenje za prirodne nauke dobilo je svoju zgradu 1913. godine, nakon izgradnje
kompleksa od četiri zgrade Muzeja, a tada je osnovan i Botanički vrt.

Odjeljenje za konzervaciju;

Odjeljenje za konzervaciju bavi se restauracijom, konzervacijom i zaštitom kulturnog i

prirodnog naslijeđa Bosne i Hercegovine. Formirano je 2016. godine kao zasebno Odjeljenje
Zemaljskog muzeja BiH. Primarna uloga Odjeljenja jeste rad na zaštiti predmeta iz zbirki
Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine. Konzervacija i restauracija se vrši savremenim
metodama i materijalima, kroz redovnu kontrolu stanja predmeta u zbirkama i depoima u
saradnji s kustosima.

Odjeljenje za konzervaciju surađuje i sa drugim muzejskim i srodnim kulturnim institucijama

u Bosni i Hercegovini pružajući usluge svojih laboratorija u zaštiti i očuvanju kulturnog
naslijeđa. Konzervatori učestvuju i na pripremama i realizaciji muzejskih, povremenih i
stalnih izložbenih postavki.

Pored konzervacije na Odjeljenju se radi i na izradi otisaka i replika različitih predmeta iz

zbirki Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine.

Historijski muzej Bosne i Hercegovine

Historijski muzej Bosne i Hercegovine ima za cilj prikupljanje, očuvanje, istraživanje,
predstavljanje i promociju kulturno-historijskog naslijeđa Bosne i Hercegovine. Od svog
osnivanja 1945. do 1993. godine, Muzej je ostao tematski fokusiran na historiju antifašizma
tokom Drugog svjetskog rata i njegovanje socijalističkih državnih vrijednosti. Naziv Muzeja,
nekada Muzeja revolucije Bosne i Hercegovine, mijenjao se nekoliko puta, ali je uvijek bio
prepoznatljiv. Nakon preimenovanja u Historijski muzej 1993. godine, promijenila se i
tematska struktura Muzeja. Sada je cilj proučiti historiju Bosne i Hercegovine od srednjeg
vijeka do danas.

Historijski muzej Bosne i Hercegovine jedinstvena je kulturna institucija u Bosni i Hercegovini

koja je postala prostor za dijalog o prošlosti i različitim aspektima sjećanja. Muzej razvija
različite programe i aktivnosti kako bi pomogao posjetiteljima da kroz muzejske zbirke
razgovaraju o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.

Na samom početku Muzej je bio smješten u Narodnoj biblioteci,Vijećnici, nakon čega je

1963. smješten u posebno napravljenu zgradu na Marin-dvoru, gdje se nalazi i danas.
Projekat za zgradu Muzeja uradili su predstavnici tadašnje treće generacije Zagrebačke škole
arhitekture: Boris Magaš, Edi Šmidihen i Radovan Horvat. Zgrada muzeja, u arhitektonskom
smislu, predstavlja jedan od najreprezentativnijih primjera stvaralaštva u Bosni i Hercegovini
i nekadašnjoj Jugoslaviji, koji je bio ukorak sa evropskim i svjetskim kretanjima početkom
druge polovine XX vijeka. Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika, 2012. godine,
donijela je odluku da se kompleks kuće proglasi za nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine.

O kolekciji

Arhivska građa prikupljena prethodnih decenija ima neizmjernu vrijednost i značaj za

eksponate, kao i za naučna istraživanja. Obuhvaća historiju Bosne i Hercegovine u
devetnaestom i dvadesetom vijeku. Iako ima vrijednu zbirku rukopisne građe od razdoblja
1875. do 1941. godine, najznačajniji i najveći fundus odnosi se na period Drugog svjetskog
rata. Jednako je važan materijal iz socijalističkog razdoblja, koji postaje zanimljiviji za studije
u svjetlu novih istraživanja i tekućih problema (poput kulture sjećanja).

Sadržaj Zbirki može se klasificirati u dvije glavne skupine dokumenata: arhivski dokumenti i
razni tiskani materijali. Prva sadrži: pisma, uredbe, izvještaje, pisma, propise, bilješke,
dnevnike i operativne planove. Druga grupa uključuje letke, plakate, povelje, potvrde,
papirni novac, poštanske marke i poštanske marke, kao i periodiku, brošure, albume, atlase i
druge.

Kolekcija arhivski materijala;

Građa iz arhivske kolekcije posebno je zanimljiva istraživačima koji se bave historijom Drugog
svjetskog rata, kao i onima koji se bave socijalističkim periodom bosanske historije.
Kompletna struktura Ustaške nadzorne službe, najmoćnije policijske ustanove Nezavisne
Hrvatske države (za vrijeme Drugog svjetskog rata), može se naći u zbirci i ti su materijali
korišteni kao osnovni izvor za brojne znanstvene radove, doktorate i publikacije domaćih i
stranih istraživača.

Zbirka arhivske građe sadrži zapisnike i originalne odluke sa sastanaka Prvog, Drugog i Trećeg
zasjedanja ZAVNOBIH-a (Državno antifašističko vijeće za narodno oslobođenje Bosne i
Hercegovine), gdje se razmatraju pitanja organizacije Bosne i Hercegovine u okviru savezne
Jugoslavije.

Zbirka arhiva sadrži kompletnu seriju maraka, izuzetno vrijedne filatelističke kolekcije, kao i
značajne zalihe papirnog novca od osmanske kaime do KM (konvertibilna marka Bosne i
Hercegovine). Veliki broj antisemitskih plakata, razglednica i pisama iz koncentracionih
logora zanimljiv je materijal za izlaganje na tematskim muzejskim izložbama, od kojih su neke
i izvan granica Bosne i Hercegovine. Kolekcija uključuje plakate koje je za Olimpijske igre u
Sarajevu 1984. godine napravio Ismar Mujezinović.

Kolekcija fotografija;

Sistematsko prikupljanje fotografija za muzejsku zbirku kao primarnih muzejskih

dokumenata započelo je osnivanjem Muzeja 1947. Zbirka fotografija nastala je sistematskim
okupljanjem: poklona, kupovine, čuvanja, razmjene s drugim institucijama i kolekcionarima
(kao što je EU Komisija za ratne zločine, pojedinci, udruženja veterana Drugog svetskog rata,
vojne organizacije i neke brigade, učesnici Nacionalne borbe za oslobođenje i njihovi

potomci, kao i pokloni i razmjene sa muzejskim institucijama u Zagrebu, Beogradu i Novom

Sadu. Muzej također vrši terenski rad, prikupljajući i sistematično otkupljujući fotografski
materijal od privatnih vlasnika. Fotografije u zbirkama Muzeja bilježe detalje političkog,
ekonomskog i kulturnog života u historiji Bosne i Hercegovine. Ove fotografije dragocjeno su
svjedočenje iz povijesti BiH koja je nepoznata ili nedovoljno poznata javnosti. Danas je Zbirka
fotografija Historijski muzej Bosne i Hercegovine prati tok historije tokom dvadesetog vijeka
do neovisnosti Bosne i Hercegovine (uključujući posljednji rat, 1992.-1995.). Sveukupno,
kolekcija uključuje oko 100 000 fotografija.

Fotografska građa koja se čuva u Historijskom muzeju Bosne i Hercegovine ima status
originalnih muzejskih predmeta, služi kao primjer kolekcionarske prakse, a također je i vitalni
dio fotografskog naslijeđa BiH. Zbirka uključuje fotografije značajnih fotografskih imena kao
što su Walter Tausch, Georges Skrigin, Jan Beran, Šefket Maglajlić, Aleksa Škrbo, Ferdo
Winterfeld, Ron Haviv i Danilo Krstanović. Razglednice s kraja 19. vijeka do 1945. vrijedan su
dio ove kolekcije. Sadržaj predstavlja bosanske gradove, narodne nošnje, portrete značajnih
ličnosti i reprodukcije umjetničkih djela. Ova se zbirka sastoji od oko 3000 razglednica.

Zbirka trodimenzionalnih predmeta;

Okupljena je neposredno nakon završetka Drugog svjetskog rata i osnivanja Muzeja.

Predmeti iz kolekcije prikupljeni su donacijama, kupnjom i razmjenom. Prvobitni cilj
sakupljanja aktivnosti bili su predmeti iz perioda Drugog svjetskog rata, uključujući oružje i
vojnu opremu, marke s različitih nivoa političkih i vojnih vlasti, medalje i značke i zastave.
Značajni dijelovi zbirke su lični predmeti istaknutih istorijskih ličnosti.

Ova kolekcija služi naučnim istraživačima, stručnjacima za vojnu doktrinu i oružje,

istoričarima, biografima i predstavnicima medija. Predmete iz kolekcije umjetnici i filmaši
često koriste za snimanje dokumentarnih filmova.

U ovoj kolekciji nalazi se oklopni voz, izvanredna rijetkost (na svijetu postoje samo četiri
takva vlaka). Javnost najviše zanima oružje i vojna oprema. Kolekcija uključuje veliki broj
lokalnih pendreka sa štafetnih trka koje su se trčale svake godine za proslavu Dana mladosti.
Zbirka umjetnina;

Sastavljena je naručivanjem, kupnjom i poklonima umjetnika. Sastoji se uglavnom od djela

inspirisanih društvenim temama, Drugog svjetskog rata i odbrane zemlje od fašizma, a
prikazuje bitke, logore, živote običnih ljudi i portrete nacionalnih heroja. Mali broj
umjetničkih djela predstavljaju pejzaže, autoportrete i portrete vezane za razdoblja prije
1941. i nakon 1945. Radovi u zbirci, nastali u periodu od 1923. do 2014. godine, rađeni su u
tehnikama ulja, akvarela, gvaša , sepija, ugljen, mastilo, indijska tinta, linorez, bakropis,
olovka i drugi.

Zbirka prikazuje 110 značajnih imena u umjetnosti, umjetnika iz Bosne i Hercegovine: Vojo
Dimitrijević, Ismet Mujezinović, Branko Šotra, Daniel Ozmo, Rizah Štetić, Jovan Bijelić, Roman
Petrović, Peter Tiješić, Mica Todorović, Vilko Šeferov, Mario Mikulić, Mersad Berber i mnogi
drugi, kao i umetnici iz drugih zemalja: Velibor Mačukatin, Božidar Jakac, Đorđe Andrejević-
Kun, Ljubo Ravnikar, Stanislav Beložanski, Marijan Detoni, Krsto Hegedušić, Tode Ivanovski,
Walter Kraus, Stane Kumar. Tu su i djela naših istaknutih karikaturista: Hasana Fazlića, Adija
Mulabegovića i Pier Križanića. Pored radova na papiru i platnu, u zbirci se nalaze i skulpture
izrađene u bronzi, mermeru, gipsu i glini Antuna Augustinčića, Ljupka Antunovića, Berte
Baruh, Ibrahima Bilajca, Slavka Brila, Nandora Glida, Luke Ilića, Arfana Hozića i drugih
umjetnika, kao i tapete Voje Dimitrijevića i Jagode Buić.

Neki predmeti iz kolekcija ukrašavaju unutrašnjost muzeja: mozaik „Bosna“ umjetnika

Mladena Srbinovića, reljef u bronzi „Ustanak“ Valerija Michielija, vitražni pano „Smrt fašizmu
sloboda ljudima“ Voje Dimitrijevića, i tapiserija pod nazivom „Bratstvo i jedinstvo“, takođe
Voje Dimitrijevića.

U koncentracionom logoru Jasenovac u Drugom svjetskom ratu nastala su djela od posebne

važnosti u umjetničkoj zbirci: 3 skulpture Slavka Brila i 32 crteža i akvarela Daniela Ozme,
umjetnika koji su umrli u logoru.

Biblioteka Historijskog muzeja BiH;

Iako su prve knjige u zbirci inventirane davne 1947. godine, stvarna organizacija i puni razvoj
Biblioteke kao posebne zbirke započeli su 1963. godine kada se muzej preselio u novu
zgradu, a bibliotečki fond pružio je posebno spremište kao i modernu čitaonicu. Biblioteka je
prije bila orijentirana na zbirku knjiga koje se bave Drugim svjetskim ratom i socijalističkim
razdobljem, te stoga ne čudi da izuzetno vrijedne zbirke dokumenata iz Drugog svjetskog
rata, uključujući sveske zakona i propisa Nezavisne Hrvatske države, uzimaju gore nekoliko
redova na policama. Poseban dio zbirke čine periodična izdanja koja pokrivaju razdoblje od
prvih štampanih listova austrougarskog razdoblja, građa koja je izdata za vrijeme prve i druge
Jugoslavije i periodika iz današnjeg vremena. U jeku svojih aktivnosti (1965.-1990.), Muzejska
biblioteka imala je vrlo uspješnu razmjenu sa akademskim institucijama u Jugoslaviji. U
biblioteku su redovno dolazile najvažnije periodike iz cijele zemlje.

Muzejska biblioteka se ponosi svojim rijetkostima, naslovima s kraja 19. i početka 20. vijeka,
kao i rijetkim izdanjima iz međuratnog perioda. Najstarija knjiga u zbirci je knjiga za osnovne
škole u Bosanskom vilajetu, štampana u Sarajevu 1867. godine. Knjiga je, po nalogu Njegove
ekselencije Šerifa-Osman-paše, data učenicima u Bosanskom vilajetu. , vali Bosanskog
vilajeta. U biblioteci se nalaze i izuzetno vrijedna prva izdanja časopisa, od kojih su neki
prikupljeni od prvog do posljednjeg broja. Takav je slučaj sa književnim časopisom Nada, koji
je vlada Bosne i Hercegovine izdavala u Sarajevu od 1895. do 1903. godine; biblioteka ima
svih devet tomova. To je bio najbolji časopis te vrste u Bosni i Hercegovini, okupljajući djela
brojnih književnih imena poput Silvija Strahimira Kranjčevića i Safvet bega Bašagića. Tehnička
kvaliteta časopisa i dalje bi mogla poslužiti kao model.

Dokumentacijski centar muzeja;

Osnovan je kao osnovna stručna i naučna jedinica s ciljem razvoja i unapređenja aktivnosti
muzeja za noviju historiju Bosne i Hercegovine u skladu s razvojem moderne muzeologije.
Predmeti u dokumentacijskom centru klasificirani su u jedinice. Dokumentacijski centar
sadrži: zakone o muzejskim djelatnostima, dokumente, propise, pravila, programe rada,
godišnje izvještaje, trajne i privremene projekte, ideološke i povijesne koncepte, tematske
planove izložbi, arhitektonske nacrte, kritike, pomoćne objekte i kataloge, pozivnice, letke,
plakati i brošure sa naših izložbi i međunarodnih muzeja i galerija.

U Dokumentacionom centru se održavaju projekti nekoliko memorijalnih muzeja u kojima je

Muzej revolucije Bosne i Hercegovine učestvovao u osnivanju: Muzeja Prvog ZAVNOBIHA u
Mrkonjić Gradu, Muzeja II AVNOJ-a u Jajcu, Muzeja bitke na Neretvi u Jablanica, Muzej 25.
maja 1944. u Drvaru i drugi. Posebna građa obuhvaća kustoske stručne članke, teze i
doktorske disertacije, stručnu publikaciju Muzeja, Zbornik radova, kao i dokumentaciju o
organizaciji stručnih i naučnih skupova. Dokumentacijski centar drži časopise: Icom News,
Curator i Informatica Museologica. Posebno vrijednu donaciju velikom broju svojih djela o
muzejima dao je prof. Dr. Antun Bauer.

Zbirka Historije umjetnosti Marian Wenzel;

Akademska karijera historičara umjetnosti i umjetnice Marian Wenzel rođene u SAD-u

uglavnom je vezana za Veliku Britaniju, gdje je, tokom četrdeset godina neprestanog rada,
iznjedrila desetine djela čiji naslovi otkrivaju različita akademska interesovanja i širok
repertoar tema koje je istraživala. Oni su varirali od gotske i islamske umjetnosti, uređenja
kuća u Sudanu, etnoloških studija o medicinskoj sestri u Prvom svjetskom ratu, grčkih
minijatura iz 4. i 5. vijeka, stakla i nakita, do umjetnosti u srednjovjekovnoj Bosni, čemu je
ona pridonijela najviše. Nasljeđe Marian Wenzel vidi se u preko dvije hiljade knjiga, rukopisa,
studija, crteža i artefakata koje je poklonila Historijskom muzeju Bosne i Hercegovine. Čak i
kratki pogled na naslijeđe Marijana Wenzel pokazuje njezino osnovno zanimanje historija
umjetnosti. Također možemo jasno prepoznati njezino ogromno obrazovanje, njezinu
svestranost, interese i hobije. Njezin najveći doprinos bosanskom naučnom svijetu bio je
katalog ukrasnih motiva na srednjovjekovnim nadgrobnim spomenicima [stećci], koji je
uslijedio nakon godina istraživanja i terenskog rada na grobljima širom Bosne i Hercegovine.
Danas je ovaj katalog neprocjenjiv izvor informacija za sve koji proučavaju srednjovjekovne
nadgrobne spomenike. Njeni crteži, fotografije i terenski dnevnici predstavljaju dragocjene
zapise ne samo na nadgrobnim spomenicima, već i na lokalnom stanovništvu šezdesetih.
1992. godine, kada je započeo rat u Bosni, Marijan je razvila novi odnos s Bosnom. Tada je
dokazala ljubav prema zemlji čiju je prošlost istraživala. 1992. godine započela je
identificiranje bosanskih problema i potrebe zaštite kulturne i historijske baštine zemlje
tokom rata. Napisala je seriju članaka za eminentne strane časopise i osnovala humanitarnu
organizaciju za zaštitu bh. Kulturne baštine - Spašavanje baštine Bosne i Hercegovine (BHHR).

U znak zahvalnosti i poštovanja prema liku i djelu Marian Wenzel, kao i vrijednosti njenog
materijala za proučavanje historije, historije umjetnosti i arhitekture, hIstorijski muzej
osnovao je posebnu kolekciju Marian Wenzel.

Muzej je ponosan na povjerenje koje je Marijana Wenzel ukazala darovanjem svoje vrijedne
knjige, fotografije i arhivske kolekcije, dajući nam istovremeno veliku odgovornost za brigu o
njoj. Istorijski muzej BiH samo je djelomično prepoznao ovu izvanrednu osobu kroz izložbu:
Marian Wenzel - izbliza, koja je otvorena 2010. godine, ali je preuzeo i dugoročni zadatak
promocije ličnosti i djela Marian Wenzel izvan uskih akademskih krugova.

Zbirka o ratu od 1992. do 1995. godine;

Sastoji se od građe prikupljene za potrebe stalne postavke „Opsjednuto Sarajevo“, koja je

otvorena u aprilu 2003. Kustosi muzeja počeli su prikupljati građu iz svih relevantnih
institucija (bolnice, hitne službe, humanitarne organizacije, pozorišta, festivali i drugi). Muzej
je pozvao građane da doniraju predmete koje su izradili za svakodnevnu upotrebu;
prikupljeni materijal premašio je kapacitet izložbe i prerastao u posebnu kolekciju. Ovo je
kolekcija koja svjedoči o ljudskoj domišljatosti, kreativnosti, improvizaciji i funkcionalnosti, a
sastoji se od eksponata, poput ratnih svjetiljki, peći od limenki, odjeće, plakata i fotografija.

Muzej Sarajeva
Muzej Sarajeva je javna ustanova osnovana od strane Kantona Sarajevo, Federacija Bosne i
Hercegovine, i danas ga čine centralna zgrada sa depoima i pet depandansa: Svrzina kuća,
Despića kuća, Muzej Jevreja BiH, Brusa bezistan i Muzej Sarajevo 1878-1914.

U depoima i depandansima se čuvaju i izlažu muzeološki obrađeni predmeti koji govore o

prošlosti grada Sarajeva, od prahistorijskih naseobina na Butmiru, ilirskih i rimskih naselja,
srednjovjekovne Bosne, osmanske epohe i austrougarskog perioda itd... do današnjih dana.
Muzej posjeduje veoma vrijedne zbirke: Arheološku, Orijentalnu, Etnografsku, Zbirku
umjetničkih djela, Jevrejsku, Austrougarsku, Zbirku Stjepane Mezea itd...
U proteklom periodu Muzej Sarajeva je dao značajan doprinos u kulturnom, obrazovnom i
turističkom životu Grada Sarajeva, što će biti njegova zadaća i dalje.

Brusa Bezistan

Ovaj monumentalni objekat izgradio je 1551. Rustem-paša Veliki vezir Sulejmana

Veličanstvenog. Objekat je služio za prodaju svile koju je sam osnivač proizvodio u Bursi.

Brusa bezistan ima pravokutnu osnovu (29,5 x 20,5 m), građen je od kamena i pokriven sa
šest kupola i dvije manje kupolice. Masivni stupovi unutar bezistana imaju konstruktivnu
ulogu, a iznad kojih su kupolice koje su služile su za čuvanje arhivskih dokumenata i sidžila.
Tokom opsade Sarajeva 1992-95. Brusa bezistan je oštećen da bi poslije obimnih sanacionih
radova tu danas smještana Stalna postavka Muzeja Sarajeva, što ovom objektu visokih
vrijednosti kulturnog naslijeđa čini dalji opstanak mogućim. U koncepcijskom pogledu ova
Stalna postavka zasnovana je na hronološkom principu i izlaganje arheološkog materijala
podjeljeno je na tri osnovna dijela: prahistoriju, antiku (tu je izložen nastariji motiv ljiljana u
BiH) i srednji vijek. Na galeriji bezistana su izloženi eksponati iz osmanskog perioda ( izložena
najskuplja oprema osmanskog ratnika) i vremena austrougarske uprave u Sarajevu.

Muzej Sarajevo 1878-1918

U ovom depandansu se nalazi stalna izložbena postavka «Sarajevo 1878-1918»,dakle izložba

prikazuje Sarajevo za vrijeme austro-ugarske vlasti.

Ova hronološko-tematska izložba započinje prikazivanjem događaja koji su predhodili

dobijanju mandata za okupaciju Bosne i Hercegovine od strane Austro-Ugarske Monarhije a
završava sa Prvim svjetskim ratom i učešćem 1. bosanske regimente u njemu. Teme koje su
prikazane na ovoj izložbi su: 1. Otpor okupaciji; 2. Nova administrativna uprava; 3. Kultura
življenja; 4. Kulturna i vjersko-prosvjetna društva,štamparije i izdavaštvo; 5. Industrija i
arhitektura; 6. Aneksija i Bosanski sabor; 7. Atentat na prijestolonasljednika F.Ferdinanda i
njegovu suprugu Sofiju; 8. Prvi svjetski rat; Pored ovih tema u izložbenom prostoru su
smještene lutke koje prikazuju Franca Ferdinanda i Sofiju u prirodnoj veličini. Depandans
MUZEJ SARAJEVO 1878-1918 se nalazi u zgradi ispred koje je izvršen atentat na
Prijestolonasljednika i njegovu suprugu. Period austrougarske vlasti u BiH karakteriše i jedna
nova savremena administracija i uprava, zatim industrijalizacija i saobraćaj .Nova arhitektura
sa graditeljstvom Bosnu je učinila jednom od srednjoevropskih država a Sarajevo gradom koji
po svojoj arhitekturi nimalo nije zaostajao za Pragom ili Bečom. Pored privrednog razvoja sa
idustrijalizacijom su sačuvani i tradicionalni zanati na taj način što su osnovane radionice za
tzv.umjetničke zanate.Napravljene su prve elektrane i izvršena je elektrifikacija . Dolazi nova
moda koja će u kombinaciji sa tradicionalnom stvoriti jednu novu kulturu življenja.Počinje
djelovati tzv.civilno društvo osnivanjem raznih udruženja po svim osnovama.Tako se
pojavljuju razna pjevačka društva, antialkoholičarska društva, vozačka društva,ženska
udruženja itd. Prve žene vozači pojavljuju se već od 1904.g. Razvojem izdavaštva i novih
štamparija paralelno sa razvojem školstva i prosvijećenosti omogućiće razvoj i izdizanje
nacionalne svijesti kod sva tri naroda (Srba ,Hrvata i Bošnjaka). Sve ove događaje i promjene
koje su se desile za vrijeme austrougarske vlasti, obrađene na muzeološki način,posjetioci
Muzeološki način prezentacije historijskih događaja olakšava ili upotpunjuje spoznaju o istim
jer omogućuje posmatranje iz jedne nove dimenzije.

Muzej Jevreja

Muzej Jevreja BiH smješten je u najstarijoj sinagogi u BiH izgrađenoj 1581. godine koja je po
mišljenju velikog broja stručnjaka bila najljepši izložbeni prostor na prostoru cijele bivše
Jugoslavije.

I zaista ulaskom u Sinagogu, ulazite u jedan drugačiji, zaštićeni svijet koji svjedoči o
dogugodišnjem prisustvu ovog naroda na tlu BiH i doprinosu koji su dali razvoju ove zemlje.
On se ogleda u svim segmentima a naročito u razvoju nauke i umjetnosti. Posebna pažnja je
data prikazu stradanja ovog naroda u toku Drugog svjetskog rata. Ovaj depandans Muzeja
Sarajeva je smješten u Ulici Velika Avlija bb

Svrzina kuća

Svrzina kuća predstavlja kulturu stanovanja gradske muslimanske porodice s kraja XVIII i kroz
XIX stoljeće.

Kuću je sagradila ugledna sarajevska porodica Glođo, čiji je jedan od članova poznati kadija
Munib ef. Glođo bio poznat po borbi za autonimiju Bosne u okviru Osmanskog carstva.
Ostavši bez muških nasljednika, kuća porodičnim vezama prelazi u vlasništvo također
ugledne porodice Svrzo. Svrzina kuća predstavlja tipični primjer arhitekture tog vremena,
podijeljena na selamluk – javni dio i haremluk – porodični dio. Otkupljena od porodice Svrzo,
sanirana i otvorena za javnost šezdesetih godina. Nakon opsade Sarajeva, kuća je
rekonstruisana i ponovo otvorena za javnost 1997. godine. Tokom 2005. godine izvršena je
još jedna veća rekonstrukcija objekta, prije svega sanacija krova, kaldrme, dotrajalih
instalacija i vraćanje slikarija na musandari u Velikom halvatu, koje su vremenom izgubile
boju. Za ovaj spomenik kulture Muzej je izdao Monografiju Svrzina kuća na bosanskom i
engleskom jeziku.

Despića kuća

Kuća je pripadala imućnoj, pravoslavnoj, porodici Despić koja je kuću poklonila Gradu
zajedno sa još jednim objektom u kojem je danas smješten Muzej književnosti i pozorišne
umjetnosti.

Depadans Muzeja Sarajeva čiji najstariji dio datira iz 17. vijeka a građena je iz nekoliko faza u
tri različita perioda.. Značaj kuće je u činjenici da su se u njoj odigravale prve pozorišne
predstave tako da se ovaj objekat može smatrati pretečom savremenog pozorišta.
Otvaranjem Despića kuće Sarajevo je dobilo još jedan muzejski objekat koji prikazuje kulturu
stanovanja bogate, trgovačke, porodice čiji je reprezent - porodica Despić. Objekat se nalazi
u Ulici Despićeva br.2

Arheološka zbirka

Arheološka zbirka muzeja danas ima oko 1.300 inventarnih jedinica koje mogu približno
rekonstruirati prošlost ovog kraja od neolita do perioda turske uprave.

Zbirka je sačinjena iz nekoliko dijelova:

praistorijska zbirka,

rimsko doba i

srednji vijek.

Praistorijska zbirka raspolaže materijalom od neolita do mlađeg kamenog doba. Neolitski

materijal potiče sa naseobine Butmir. Muzej ima određeni broj predmeta sa Butmira
(karakteristična keramika i plastika). Materijal metalnog doba potiče sa dvije gradine -
Debelo brdo i Ilinjača.

Iz ove faze zbirka raspolaže pretežno primjercima nakita. Preovlađuju fibule, privjesci,
pojasevi, ukrasne igle i dugmeta. Arheološki materijal antičke zbirke potiče iz naseobina na
Kotorcu, Debelom brdu i Ilidži. U arheološki materijal spadaju mozaici, keramika itd...

Period srednjeg vijeka zastupljen je u nalazima iz tri faze ove epohe: "seobe naroda",
doseljenja slovena i formiranje prvih oblika državne vlasti.

U arheološki materijal spadaju gotske masivne pojasne kopče, srebrne fibule, naušnice,
ogrlice, srebrna i pozlaćena dugmad, prstenovi itd... Dio ove zbirke je izložen u stalnoj
postavci (depadansu muzeja) Brusa bezistan.

Etnografska zbirka

Etnografska zbirka sadrži orginalne muzejske eksponate kućne, zanatske i fabričke izrade
karakteristične za Sarajevo. Zbirka prikazuje materijalnu i duhovnu kulturu sarajevskog
stanovništva od dolaska Osmanlija do danas. Broji oko 7.000 predmeta koji su klasifikovani
po kolekcijama i kao pojedinačni predmeti. Većina etnografskog materijala čine predmeti
užeg područja grada Sarajeva koji je grupisan u slijedeće kolekcije: gradske i seoske nošnje
(kompleti i pojedinačni predmeti), zanati (alat, poluproizvodi i proizvodi), oružje, trgovina
(dokumenti, tefteri, mjerne sprave itd...), tekstilno pokućstvo, posuđe za pripremanje i
serviranje hrane, pribor za pušenje i dječije igračke. Dio navedene zbirke nalazi se u dvjema
stalnim postavkama (depadansima) muzeja: Despića kuća i Svrzina kuća gdje je prikazana
kultura stanovanja poznatih pravoslavnih i muslimanskih trgovačkih porodica kao i na stalnoj
postavci u Brusa bezistanu.

Jevrejska zbirka
Ova zbirka je najvećim dijelom smještena u stalnoj postavci (depandansu) u Muzeju Jevreja
Bosne i Hercegovine koji je u sastavu Muzeja Sarajeva još od 1966. godine.

Smještena je u najstarijoj bosanskohercegovačkoj sinagogi (IL KAL GRANDI - veliki hram),

sagrađenoj krajem 16. stoljeća. Otvorena je povodom proslave 400-godišnjice dolaska
Jevreja Sefarda u Sarajevo.

Osnovna karakteristika jevrejske zbirke je njena kompleksnost. Sadržava predmete od

metala, tekstila, drveta, stakla, pergamenata, dokumente, knjige likovna djela, uz određeni
broj fotografija i biblioteku i relativno malo materijala sačuvanog iz Osmanskog perioda.
Datiramo je od polovine XIX vijeka do početka II svjetskog rata.

Najatraktivniji dijelovi zbirke su obredni sinagogalni predmeti od kojih mnogi imaju

inskripcije, većinom na hebrejskom jeziku, srebrni okovi molitvenika, svitci u srebrnim
valjkastim kutijama, hanukije izrađene od neplamenitih materijala itd...

Tu su takođe rukopisi, bračni ugovori, molitvenici te dijelovi zaostavštine istaknutih naučnika,

umjetnika jevrejskog porijekla (Kalmi Baruh, Danijel Ozmo, Marsel Šnajder, Isak
Samokovlija).

Iako nevelikog obima jevrejska zbirka izaziva prilično interesovanje kod nas i u svijetu.

Zbirka pomoćnih predmeta

Ova zbirka čiji predmeti su nezaobilazan dio svih muzejskih postavki obuhvata: makete,
kopije pojedinih predmeta, faksimile dokumenata, razne planove i grafikone. Najvrijedniji
eksponati ove zbirke su makete, u prvom redu maketa zanatskog i trgovačkog dijela starog
Sarajeva sa najznačajnijim kulturnim spomenicima izgrađenim tokom XV i XVI st. Sastavni je
dio stalne postavke depadansa Brusa bezistan. Među predmetima ove zbirke su i karte.
Najbrojnije su kopije raznih predmeta iz Arheološke i Etnografske zbirke. U Arheološkoj zbirci
to su uglavnom gipsani odlivci predmeta, dok su u Etnografskoj zbirci kopije rađene od
materijala sličnih orginalu: koža, vuna, tkanina i dr. Ova zbirka ima više od 200 eksponata koji
dopunjavaju i obogaćuju stalne postavke Muzeja Sarajeva.

Orijentalna zbirka

Orijentalna zbirka nije velika obimom (broji oko 900 predmeta), ali je veoma značajna po
svom sadržaju i vrijednostima unutar nje.

U njoj se nalazi stotinjak knjiga štampanih na arapskom i turskom jeziku, zatim stotinjak
rukopisa na arapskom, i turskom jeziku iz oblasti teoogije, šerijatskog prava, lingvistike,
književnosti, historije i medicine.

Ima veoma vrijedne ilustrovane primjerke Kur'ana, molitvenike Ename, jedan vrlo lijep
pismovnik s početka XIX stoljeća. Takođe posjeduje prijepis Muvekitove „Bosanske hronike“.
Tu su i kolekcija dokumenata koja se dijeli na zbirku deftera i pojedinačnih dokumenata,
popis stanovništva iz 1866. godine, defteri esnafa.

U zbirci pojedinačnih dokumenata nalaze se berati, fermani, levhe itd... U muzeju se nalazi i
veoma vrijedna kolekcija starih astronomskih instrumenata.

Dio ove zbirke se nalazi izložen u depadansima muzeja (Svrzina kuća i Brusa bezistan).

Zbirka Stjepana Mezea

Stjepan Mezo je bio kolekcionar jelovnika, starih kuhara, sakupljač mnogobrojnih

umjetničkih predmeta i slika, koji je svoju kolekciju ostavio muzeju šezdesetih godina prošlog
vijeka.

Značajna zbirka jelovnika sadrži preko 4.000 eksponata sakupljenih širom svijeta. Ovi
neobični predmeti koji datiraju od 17. do 19. stoljeća izrađenu su od papira, svile, kože,
drveta, mermera i željeza.

Pored jelovnika i ugostiteljskog pribora ova zbirka sadrži umjetničke slike, fotose, plakate,
namještaj, ikone, oružje, ukrasne predmete, pribor za pušenje, medalje i povelje.

Umjetnička zbirka

Osim što je brojčano dosta bogata, umjetničku zbirku karakteriše i vremenski raspon u kojem
su djela nastajala, a obuhvata skoro 5 vijekova (najstarije ikone iz 16. stoljeća do umjetničkih
djela savremenih autora).

Umjetnička zbirka ima nekoliko tematskih cjelina: ikone, portreti gradonačelnika i sarajevskih
građana, autoportreti sarajevskih slikara, pejzaži i vedute Sarajeva i kolekcija savremene
umjetnosti (slikarstvo, skulptura, grafika i crtež). Pored navedenih cjelina u zbirci se nalaze
karikature i akvareli.

Umjetnička zbirka Muzeja Sarajeva predstavlja jednu od najrespektabilnijih kolekcija

umjetničkih djela različitih autora od kraja 16 st. do danas. U njoj su našli mjesta svi
eminentni umjetnici koji su radili i stvarali, izlagali, kratko boravili ili se trajno nastanjivali u
Sarajevu.

Muzej u svojoj zbirci broji oko 1.100 umjetničkih slika, grafika, crteža, ikona, skulptura,
bronzi i instalacija poznatih bosanskohercegovačkih i stranih autora. Napomenimo samo
neke: Špiro Bocarić, Petar Tješić, Gabrijel Jurkić, Karlo Mijić, Petar Šain, Rizah Štetić, Todor
Švrakić, Ivo Šeremet, Ismet Mujezinović, Đoko Mazalić, Behaudin Selmanović, Vojo
Dimiitrijević, Mica Todorović, Alija Kučukalić, Boško Kučanski, Ljubo Lah, Mersad Berber,
Dževad Hozo, Safet Zec, Ratko Lalić, Milivoj Unković, Nada Pivac, Nusret Pašić, Mustafa
Skopljak, Salem Obralić, Petar Valdeg i drugi...

Zbirka XX stoljeća
Po vremenu nastanka i svom sadržaju ovo je najmlađa zbirka u fundusu Muzeja Sarajeva.
Sastoji se iz tri cjeline koje su određene vremenski i temarski. Prva je radnički pokret, druga
je NOB i treća period socijalističke izgradnje.

Predmeti koji su pohranjeni u muzejskoj zbirci su različiti po svojoj funkciji, obliku i

historijskoj vrijednosti. Muzejski fundus ove zbirke čine dokumenti, fotografije, knjige,
etnografski predmeti i slično. Uz biblioteku, koja sadrži određen broj stručnih izdanja, zbirka
predstavlja značajan izvor informacija.

Kulturno-historijska vrijednost ove zbirke je velika jer historijskim obilježjem i autentičnošću

pomaže istraživanju i saznanju o prošlosti Sarajeva. Svojom kompletnošću obuhvata mnoge
segmente života u periodu cijelog dvadesetog vijeka.

Obzirom na period opsade Sarajeva od 1992. do 1995. godine i nadalje, ovu zbirku treba
popuniti novim eksponatima i iznova valorizirati.

Zbirka Austrougarskog perioda

Zbirka Austrougarskog perioda broji oko 4.000 predmeta. Opšti dio zbirke sadrži muzejski
materijal većim dijelom strane – zapadne, a manjim dijelom domaće provenijencije. Tu su
takođe vladini pečati, vojne mape, stenogrami sa sjednica Sabora, projekti nekih sarajevskih
objekata, fotografije itd...

U ovu zbirku spadaju i zaostavštine poznatih sarajevskih porodica: Despić, Skarić, Besarović,
Škaljić i Jeftanović. Takođe sadrži i znatan broj knjiga, časopisa i štampe na njemačkom i
našem jeziku, a odnose se na Sarajevo i BiH.

Etnografski dio zbirke čine odjevni predmeti i oružje koji su pripadali austrijskim činovnicima,
zatim "austrijska soba" u stilu bidermajer, servisi iz "Konaka", Karadžozovo pozorište lutaka
itd... Značajan dio zbirke predstavlja i kolekcija posvećena pokretu "Mlada Bosna", koja je
izvršila sarajevski antentat.

Pored ovih kolekcija koje su od neprocjenjive dokumentarne vrijednosti, zbirka sadrži

arhivski, fotografski, etnografski i dokumentacioni materijal o okupaciji, aneksiji, vojnim
manevrima, posjete carskog para Sofije i Ferdinanda Sarajevu, izvršenju atentata itd...

Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti BiH

Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine rijetka je kulturna i
znanstvena institucija u južnoslavenskim/balkanskim i u europskim razmjerama koja se
istovremeno bavi (o)čuvanjem i prezentacijom bogate građe iz dvije umjetničke oblasti –
književnosti i pozorišne umjetnosti. Osnovan je 1961. godine kao Muzej književnosti BiH, a
deset godina kasnije, 1970. godine, Muzej je proširio svoju djelatnosti i na pozorišnu
umjetnost BiH.
Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine se nalazi u ulici Sime
Milutinovića Sarajlije 7, u centru općine Stari Grad, i smješten je u staroj porodičnoj kući koja
datira iz sredine 19. vijeka. Kuća je bila u vlasništvu porodice Skarić, a kasnije porodice
Despić. Veliki doprinos u dotjerivanju vanjskoga izgleda kuće dala je vajarka Iva Despić,
supruga advokata Ace Despića, posljednjeg vlasnika kuće.

Privlačnost ovoga objekta u mnogome je uvećana postojanjem dvorišta (atrija) sa vrtom i

fontanom koje je pogodno za održavanje književnih večeri, pozorišnih i muzičkih
manifestacija, naučnih konferencija i seminara. Zgrada predstavlja kulturno-povijesni
spomenik prve kategorije.

Osnovni zadatak Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine je

prikupljanje građe koja se odnosi na stvaralaštvo i život književnika i književnica, pozorišnih
umjetnika i umjetnica Bosne i Hercegovine, da je znanstveno valorizira i muzeološki
sistematizira, obrađuje i čuva, te da inventarisanu i sređenu osposobi za upotrebu i
korištenje u znanstvenoistraživačkom radu, ponovljenim čitanjima, proučavanju povijesti
književnosti i pozorišne umjetnosti BIH. Muzejsku građu čine, rukopisi, prepiske, osobni
dokumenti, korespodencije, trodimenzionalni predmeti, fotografije stvaralaca i njihovih
saradnika, listovi, časopisi, publikacije, knjige u kojima su književnici/e objavljivali svjoje
radove i druga dokumentarna građa, pozorišni plakati, individualne scenske fotografije
pozorišnih umjetnika/ca, fotografije predstava bosanskoherecegovačkih pozorišta,
scenografske i kostimografske skice...

Znanstveno sistematizirana građa raspoređena je u književne i pozorišne zbirke kojima

rukuju kustosi i kustosice, više kustosice i viši kustosi i muzejski/e savjetnici i savjetnice. U
ovom trenutku u fondovim Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine
se nalazi 67 književnih zbirki i 17 pozorišnih zbirku sa preko 20.000 eksponata. U fondovima
književnoga dijela nalazi se materijal - zbirke za proučavanje književnosti naroda BiH, među
njima najbogatije su zbirke Isaka Samokovlije, Ive Andrića, Meše Selimovića, Silvija Strahimira
Kranjčevića, Petra Kočića, Hasana Kikića, Branka Ćopića, Hamze Hume, Borivoja Jevtića,
Safvet-bega Bašagića, Amheda Muradbegovića, Maka Dizdara, Marka Markovića i arhiva
književnoga časopisa Brazda. Uz zbirke pojedinih književnika nalaze se i kompletne biblioteke
Silvija Strahimira Kranjčevića, Petra Kočića, Hasana Kikića, Ahmeda Muradbegovića, Marka
Markovića, Kalmija Baruga, Midhata Begića i Josipa Lešića.

Pozorišna građa Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine je također

raspoređena u zbirkama: zbirke plakata i programa pozorišnih predstava
bosanskohercegovačkih pozorišta od 1920. do danas, zbirku scenskih fotografija
bosanskohercegovačkih pozorišta, zbirku individualnih scenskih i osobnih fotografija
pozorišnih umjetnika/ca, te posebne idividualne zbirke pojedinih pozorišnih stvaratelja/ica
(reditelja, glumaca/ica, scenografa/kinja, kostimografa/kinja, dirigenata, opernih i baletnih
umjetnika/ca). Najbrojnije su zbirke glumaca/ica, reditelja, scenskih i kostimografskih
radnika/ca: Vasa Kosića, Jelene Kešeljević, Uroša Kravljače, Jolande Đačić, Reihana
Demirdžića, Zvonka Zrnčića, Safeta Pašalića, Olge Babić, Josipa Lešića, Juroslava Korenića,
Borisa Smoja i drugih.

U prvoj fazi svoga postojanja za vrijeme SFRJ, MKPU nije posjedovao svoj izložbeni prostor,
tako da je bio primoran svoje tematske izložbe predstavljati široj javnosti u prostorijama
srodnih ustanova širom SFRJ. Međutim, 1992. godine MKPU je otvorio i vlastiti izložbeni
prostor u prizemlju zgrade – Galerija MAK i od tada MKPU svoje i gostujuće izložbe, književne
večeri, pozorišne i muzičke manifestacije, naučne konferencije i seminare organizira u tom
izložbenom prostoru.

Olimpijski Muzej Bosne i Hercegovine

Muzej je osnovan Odlukom Organizacionog komiteta XIV ZOI sa željom da trajno čuva
uspomenu na organizaciju i realizaciju XIV ZOI. U prisustvu brojnih zvanica i predsjednika
Međunarodnog Olimpijskog komiteta, H.A.Samarana, Muzej je svečano otvoren
08.02.1984.g., na dan otvaranja XIV ZOI Sarajevo. Koncept i programi Muzeja sačinjeni su po
uzoru na Međunarodni olimpijski muzej u Lozani, sa idejom da vrši sintezu i afirmaciju dvije
osnovne karakteristike, sport i umjetnost. Od 1984.g. do 1992.g. Muzej je pripremio preko
300 programa na temu sport i umjetnost, afirmišući univerzalne vrijednosti Olimpijskog duha
i umjetnosti.

Osnovna koncepcija novog Olimpijskog muzeja je da kroz sport i umjetnost prezentira duh
Olimpizma, Olimpijske vrijednosti, kreativnost, mladost i ostale pozitivne tekovine ovog
događaja. Kroz segment sporta Muzeju je prezentirana priprema, organizacija i realizacija XIV
ZOI u Sarajevu, a kroz segment umjetnosti prezentirane su Mapa svjetske grafike „Art and
Sport“ sa djelima umjetnika kao što su: Henri Mur, Endi Varhov, Mikelanđelo Pistoleto, kao i
kolekcija savremenih umjetnika BiH, među kojima su djela Berbera, Kućanskog, Zaimovića
itd.

Prostor Olimpijskog muzeja u Sarajevu takođe posjeduje opremu za video projekcije te se

posjetiocima i grupama prezentiraju filmovi sa otvaranja, trajanja i zatvaranja XIV ZOI.

U okviru djelatnosti Olimpijskog muzeja prezentiraju se periodično razni programi, izložbe,

predavanja, konferencije, na temu sport i umjetnost, sa ciljem širenja Olimpijskih vrijednosti
i Olimpijskog duha.

Muzej je smješten u vilu sagrađenu 1903. godine po projektu Karla Paržika za naručioca
Nikolu Mandića, sarajevskog advokata. Izgrađena je na samom rubu padine sa prekrasnim
pogledom na grad u tradiciji kasnog historicizma sa podsjećanjem na dvorove i palate
aristrokratije. Nizom stepenica je spojena sa Markalama i centrom Sarajeva, a hladnjakom
uvučenim u vrtno zelenilo je pospješila svoj mir. Iza nje proviruje impresivni toranj vile
Hajnrika Rajtera, jednog od direktora Sarajevske pivare, koju je također projektovao Paržik u
vrijeme kada je građena Mandićeva vila. I danas jednako plijeni, ovaj zamak u malom,
bogatstvom ukrasa alpsko-folklornih stilskih elemenata i njemačke gotike. Ispred zgrade se
prostire i lomi Ulica Petra Petrovića Petrakije (Petrakijina ulica) uglednog Sarajlije koji je bio
aktivan u kulturnom, privrednom i političkom životu grada.

Muzej ratnog djetinjstva

Otvoren je u Sarajevu u januaru 2017. godine. U njemu je predstavljena kolekcija ličnih
predmeta, priča, audio i video svjedočenja, fotografija, pisama, crteža i drugih dokumenata
koji dočaravaju jedinstveno iskustvo odrastanja u ratu.

Muzej je nastavak istraživačkog projekta započetog 2010. godine. U okviru istog projekta
nastala je i knjiga Djetinjstvo u ratu koja je objavljena 2013, a zatim prevedena na engleski,
njemački, poljski, japanski i italijanski jezik.

Vrlo brzo nakon otvaranja stalne postavke, Muzej ratnog djetinjstva privukao je pažnju
medija iz cijelog svijeta. Danas sarađuje sa vodećim svjetskim univerzitetima i muzejima, te
je na evropskoj muzejskoj sceni prepoznat kao jedan od najinovativnijih i najdinamičnijih
novih muzeja.

Aktivnosti Muzeja su istraživačke, izlagačke i edukativne. Osim u BiH, Muzej trenutno svoje
projekte realizira u Libanu, Srbiji, Ukrajini i SAD-u, te polako izrasta u međunarodnu
platformu za istraživanje i prezentaciju ovog iskustva.

Muzej ratnog djetinjstva dobitnik je Muzejske nagrade Vijeća Evrope za 2018. godinu u
okviru programa Evropski muzej godine. Nagrada se dodjeljuje za izvrsnost u muzejskoj
praksi, te doprinos prezentaciji evropskog naslijeđa. Iste godine, Muzej je bio finalist za
glavnu nagradu Evropske muzejske akademije, a 2019. godine dobio je specijalno priznanje u
izboru za nagradu Živa, nagradu za najbolji slavenski muzej.

Muzej Hercegovine, Mostar

Mostar i Hercegovina žive su slike fizičke i umne moći ljudske, stvaralaštva kojeg je ostvario
čovjek iz sebe, kao trajnu poruku i kao tračak svog življenja.

Nebrojeno je dokaza kako je čovjek, na ljutom hercegovačkom kamenu i ponosnoj zemlji,

darom i spoosobnošću uma i vještine stvorio svakovrsne umjetničke i praktične ljepote i
vrijednosti.

Bogatstvo, raznolikost i kreativno stvaralaštvo može se vidjeti u Muzeju Hercegovine u

Mostaru koji je postao riznicom kulturno-historijskog nasljeđa, čuvarom memorije i
ustanovom koja daje specifičnost mostarskoj sredini, a to je kulturna baština i mogućnost
njene prezentacije kroz različite oblike kulturnog života i aktivnosti.
Muzej Hercegovine osnovan je 1950. godine s ciljem da pronalazi, prikuplja, čuva i javnosti
prezentira bogatu kulurno-historijsku baštinu Mostara i Hercegovine.

Muzej u okviru svojih zbirki raspolaže sa više desetina hiljada muzejskih predmeta,
dokumenata, fotografija i drugog muzejskog materijala.

Arheološki, etnografski, rukopisni, književno-historijski, bibliotekarski, numizmatički i drugi

eksponati i sadržaji u izložbenom prostoru i depoima Muzeja, na veoma živ i slikovit način u
kontinuiranom pregledu, oslikavaju i svjedoče burna zbivanja koja su se neprestano odvijala
na hercegovačkom i mostarskom tlu.

Stalnost i intezitet tih događaja potvrđuju brojni ostaci prohujalih vremena koje
privilegovano čuva i baštini Muzej Hercegovine.

Uprava Muzeja smještena je na lokalitetu Spomen kuće "Džemal Bijedić", ulica Bajatova br.
4. Muzej je na raspolaganju posjetiocima i istraživačima za naučna i publicistička istraživanja.

Odjeljenja Muzeja Hercegovine su:

Spomen kuća Džemala Bijedića

Spomen kuća Svetozara Ćorovića

Kula Tara - ( odjel "Muzej Stari most")

Interpretacijski centar Mostar

Muzej Stari most

Pored Starog mosta je odjel Muzeja Hercegovine posvećen historijatu razvoja grada Mostara
i obnovi Starog mosta koji djeluje pod imenom "Muzej Stari most".

Muzej Stari most s vidikovcem smješten u kompleksu kule Tara, na lijevoj obali Neretve,
prezentira projekt rekonstrukcije (1999-2004.) mosta iz XVI vijeka s pripadajućim kulama
Tarom i Halebijom.

Jednolučni kameni most, jedinstevene ljepote i konstrukcije svoda, gradio po nalogu

Sulejmana Veličanstvenog od 1557-1566. godine mimar Hajrudin, a po projektu vodećeg
turskog graditelja Kodže Mimara Sinana.

Muzej stvara sliku života na mostu i oko njega u svim njegovim aspektima od
kulturnog/povijesnog, arhitektonskog, privrednog, vojnog do svakodnevnog.

Naglašena je specifičnost razvoja stare gradske jezgre i međusobno ispreplitanje mosta i

grada.
Istodobno sa rekonstrukcijom Starog mosta vršena su arheološka istraživanja (2001-
2003.godine) koja su dala nove podatke o nastanku grada uz most i dvije kule na Neretvi,
kako spominje najstariji zapis iz 1452. godine.Iskopavanja su dokazala postojanje dva starija
srednjovjekovna drvena mosta.

Dio muzejske postavke je autentičan arheološki lokalitet ispod nivoa prilaza kuli dok je na
spratovima kule izložena pokretna arheološka građa, arhivska i arhitektonska dokumentacija.

S vrha kule pruža se lijep pogled na Stari grad i okolicu. Stari grad i most uvršteni su 2005.
godine u svjetsko kulturno naslijeđe pod zaštitom UNESCO-a.

Spomen kuća Džemala Bijedića

Kao depadans Muzeja Hercegovine 22. aprila 1981. godine otvorena je Spomen kuća
Džemala Bijedića. Za nosioca muzeološke djelatnosti određen je Muzej Hercegovine. Za ovu
postavku prikupljeno je 12.300 muzejskih jedinica (fotografije, albumi, trodimenzionalni
predmeti, pisma, izvještaji, rukopisi, filmske trake, štampa, knjige žalosti u našim i stranim
ambasadama itd.).Time je omogućeno formiranje Fonda Džemala Bijedića, kao sastavnog
dijela ostalih fondova Muzeja Hercegovine, potrebnog za ostvarivanje muzejske postavke i
dalje naučno istraživanje i prikupljanje građe. Idejnu koncepciju za uređenje Spomen kuće
izradio je Moni Finci, muzejski stručnjak iz Sarajeva. Zavod za urbanizam i komunalnu
djelatnost obavio je svoj dio posla. Njegovi arhitekti Nedim Džudža i Mehmed Peco, uz
konsultacije sa autorom idejne koncepcije Monijem Fincijem i njegovim suradnikom
Džemalom Čelićem, izradili su idejni projekat objekta, poštujući njegovu ambijentalnu i
autohtonu vrijednost kao porodične kuće namijenjene javnoj ustanovi od posebnog interesa
i zadatka.

Spomen kuća Džemala Bijedića je primjer arhitekture i kulture življenja stanovništva kroz
posljednja tri stoljeća. Kuća je kompleks sastavljen od dvije zgrade i dvije avlije (dvorišta).

Osnovne karakteristike arhitekture tog vremena su visoki zidovi prema ulici, četverovodni
krovovi, istureni dijelovi kuće (doksati), kombinacija bijelih zidova i drvenih konstrukcija.

Veliku pažnju žene su posvećivale uređenju avlija. Kaldrma je sastavljena od pažljivo

odabranih oblutaka (kamenje iz rijeke Neretve) približno jednake veličine. U kombinaciji sa
sitnim cvijećem, kaldrma je davala utisak najljepšeg ćilima. Između zida i kaldrme (sofa), žene
su sadile cvijeće, pokoju voćku, ljekovito i začinsko bilje.

Od cvijeća najčešće su sadile hadžibeg (Hidrangea Macrophylla), ruže (različitih tipova i boja)
i slično. Svo to bilje se koristilo za ukrašavanje avlijskog prostora, ali i u kuhinjama za
pripreme sokova, džemova, te za liječenje ukućana.
U spomen kući se nalazi kombinovana postavka, koja sadrži arheološku, etnološku i
bibliotečku građu.

Spomen kuća Svetozara Ćorovića

U ovoj zgradi se nalazi Šantićeva Spomen soba, posvećena životu i književnim radu ovog
velikog bosanskohercegovačkog pisca. U prostoriji se nalazi postavka sa brojnim autorovim
književnim radovima, te predmetima iz privatnog života, kao radni stol na kojem su nastali
brojni radovi.

Pored Ćorovića i Šantića u ovoj kuće se nalazi i postavka posvećena mostarskom piscu Hamzi
Humi.

U sklopu objekta djeluje biblioteka sa odabranom književnom građom. U njoj se nalazi i

velika zbirka Šantićevih pisanih radova, rukopisa i pisama, koji svjedoče o njegovom kontaktu
sa drugim književnicima, istomišljenicima i prijateljima.

Prostorija posvećena prepisivačko - štamparsko - izdavačkoj djelatnosti u Hercegovini

dodatno obogaćuje sadržaj kuće. Izložena su rukopisna orijentalna djela, časopisi i knjige koji
svjedoče bogatu izdavačku djelatnost ovog područja.

Mala galerija unutar kuće je pogodna za različite vrste kulturoloških programa.

Pjesnikova bašta, ukrašena hercegovačkom vegetacijom, sa divnim pogledom na rijeku

Neretvu je mjesto susreta kulturnih radnika.

Interpretacijski centar

Cilj Interpretacijskog centra MuM (muzej u Mostaru) je pored valorizacije kulturne baštine,
uspostaviti integralni i kulturni sistem koji će posjetitelja uputiti na sve orginalne lokacije i
sadržaje. Izloženi predmeti u ovom odjelu Muzeja Hercegovine ostvaruju, s drugim
naracijskim elementima, priču o tradiciji, običajima kulturi stanovanja i kulturi življenja u
Mostaru i regiji.

Interpretacijski centar muzeja po svojoj geometriji i dispoziciji u interijeru omogućava

harmoničan prikaz Mostara i Hercegovine, te nudi novosti u smislu prezentacije i
interpretacije kulture i tradicije ovoga kraja s inovacijama u tehnološkom smislu, te upotrebu
audiovizuelnih efekata.

Riječ je o projektu muzejskog tipa, koji na savremen način zvučnim, vizuelnim i narativnim
cjelinama oslikava prirodne ljepote Hercegovine i najznačajnije historijske događaje.
Interpretacijski centar ima vrlo vrijednu etnološku zbirku sa 70 eksponata, koji, po svojoj
koncepciji, otvaraju priču iz duhovnog i vjerskog života na ovim prostorima. Obiluje bogatim
izborom fotografija, koje se odnose na gradove i regiju Hercegovine.
MUM (Muzej u Mostaru) Interpretacijski centar dijeli se na četiri metateme i podgrupe.
Bogatstvo i jedinstvenost teritorija Hercegovine je povezana sa mnogim važnim aspektima.
Pripovjedanje njenih glavnih oblika i sadržaja dolazi kroz četiri metateme koje posjetiocu
omogućavaju izbor mogućih odredišta. Podgrupe pomažu posjetiocu dobijanje detaljnih
podataka o odredištima.

Metateme:

1. Zapad susreće Istok

- umjetnost, historija i arhitektura u Hercegovini kroz stoljeća;

(vjerski objekti, baština, umjetnost i arhitektura od najstarijih vremena do danas, historijski i

arheološki artefakti iz hercegovačke multikulturalne prošlosti, nacionalni spomenici, UNESCO
lokaliteti)

2. Voda i Zemlja: dva elementa, jedan pejzaž

- život i okruženje

(rijeke, jezera i aktivnosti na njima; planine, krš, pećine i aktivnosti uz njih; životinje,
posmatranje ptica, posebne životinjske vrste i lokalna fauna; prirodni rezervati)

3. Okus Hercegovine

- hrana i vino, lokalna kulinarska tradicija i tipični proizvodi;

(recepti, praznični specijaliteti, autohtone vrste grožđa)

4. Narodni život

- usmene predaje, svakodnevni život i materijalna kultura (zanati, narječja, itd.);

(mitovi, rukotvorine od vune, drveta, bakra itd.)

Muzej savremene umjetnosti Republike Srpske

Javna ustanova Muzej savremene umjetnosti Republike Srpske centralna je muzejska
ustanova za obavljanje muzejske djelatnosti u Republici Srpskoj.
Muzej savremene umjetnosti Republike Srpske osnovan je 1971. godine odlukom Skupštine
Opštine Banjaluka kao Umjetnička galerija u Banjaluci. Umjetnička galerija nastala je nakon
akcije likovnih umjetnika sa prostora bivše Jugoslavije i drugih krajeva svijeta, koji su se
solidarisali sa Banjalukom, pogođenom katastrofalnim zemljotresom 26. i 27. oktobra 1969.
godine. Zajedničkom akcijom solidarnosti, istaknuti jugoslovenski slikari, istoričari umjetnosti
i prijatelji Banjaluke, kao pomoć nastradalom gradu prikupili su približno 750 umjetničkih
djela, što je poslužilo kao temelj za osnivanje institucije i činilo njen početni fundus.

Novoimenovana Galerija imala je zadatak da sistematski istražuje, prikuplja, proučava, čuva,

obrađuje, restauriše, konzervira i javno izlaže umjetnička djela iz oblasti likovne umjetnosti,
kako domaćih tako i stranih autora. Njen doprinos ogledao se i u unapređivanju likovne
kulture i umjetnosti na širem prostoru svog djelovanja, kao i širenju i razvijanju smisla za
likovnu umjetnost kod publike uopšte.

Muzej savremene umjetnosti Republike Srpske nalazi se u jednoj od najreprezentativnijih

građevina Banjaluke – staroj austrougarskoj željezničkoj stanici sagrađenoj 1891. godine,
koja je 1981. namjenski adaptirana za potrebe muzejske institucije, čime su zadovoljeni
muzeološki standardi. Objekat je 2007. godine proglašen nacionalnim spomenikom od strane
Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika BiH, te zahtijeva specifične mjere zaštite.

Prva stalna postavka Umjetničke galerije otvorena je i predstavljena publici 22. aprila 1981.
godine, da bi potom bila koncipirana od strane Miodraga B. Protića, osnivača Muzeja
savremene umetnosti u Beogradu. Njegova stručna selekcija izdvojila je ključna djela iz
fundusa Galerije, koja su prezentovala najznačajnije pojave jugoslovenske umjetnosti druge
polovine XX vijeka. Ubrzo potom, svojim programskim aktivnostima i intenzivnom
komunikacijom sa umjetnicima, Umjetnička galerija profilisala se i razvila u jezgro likovnog
stvaralaštva sredine. Tokom svog višedecenijskog djelovanja, Galerija je imala nekoliko
modifikovanih stalnih postavki, da bi u novijem periodu stalna postavka bila izmještena, a
fundus predstavljan kroz povremene tematski koncipirane izložbe.

Jedna od najvažnijih aktivnosti institucije bila je bijenalna manifestacija „Jesenji salon“, koja
je pokrenuta 1962. godine, održana četrnaest puta, a većim dijelom njenog trajanja glavni
organizator bila je Umjetnička galerija.

Odlukom Vlade Republike Srpske, Umjetnička galerija preimenovana je 1994. godine u

Galeriju likovnih umjetnosti Republike Srpske i tada je postala centralna muzejska republička
institucija, zadužena za oblast likovne umjetnosti. Uočavanje nesklada između naziva Galerije
likovnih umjetnosti RS i onoga što je ona profesionalno radila, dovelo je do preimenovanja
institucije u Muzej savremene umjetnosti Republike Srpske, odlukom Vlade Republike
Srpske, 10. februara 2004. godine. Organizacija stručnog rada Muzeja nastavila je da prati
već od ranije utvrđenu praksu razvijanja složene muzejske institucije, u kojoj su se
koncipirale osnovne karakteristike savremenog muzeološkog rada.
U okviru Muzeja djeluju četiri odjeljenja: Odjeljenje zbirki, Informaciono-dokumentacioni
centar i biblioteka, Odjeljenje za edukativne programe i Odjeljenje za izložbene i programske
djelatnosti.

Muzej savremene umjetnosti Republike Srpske jedina je muzejska institucija u Bosni i

Hercegovini sa ovim nazivom i usko je profilisana za oblast savremene umjetnosti. Svoju
djelatnost Muzej usmjerava na aktivno podsticanje razvoja savremene umjetničke scene
prostora na kome djeluje, funkcionišući kao jezgro prikupljanja, proučavanja i predstavljanja
savremenih umjetničkih praksi. Sa druge strane, svoje programske aktivnosti Muzej bazira i
na međunarodnoj saradnji sa relevantnim institucijama, čime je omogućeno aktivno
praćenje i prezentovanje aktuelnih umjetničkih tokova. Zahvaljujuću ovim aktivnostima
aktivirana je veoma živa i dinamična savremena scena, čiji dometi su prepoznati i u
međunarodnim okvirima.

Najznačajniji dosadašnji projekat institucije jeste organizacija, produkcija i prezentacija

Paviljona Bosne i Hercegovine na 55. Venecijanskom bijenalu 2013. godine, za koji je
izabrana izložba „Vrt uživanja“ Mladena Miljanovića, kao i na 57. Venecijanskom bijenalu
2017. godine, za koji je izabrana izložba “University of Disaster” Radenka Milaka u saradnji sa
Romanom Uranjekom i internacionalnim gostima.

Među najvažnije međunarodne projekte Muzeja ubrajaju se izložbe „Nova religija”

britanskog umjetnika Dejmijana Hirsta 2016. godine, te izložba „Taština malih razlika”
britanskog umjetnika Grejsona Perija 2017. godine, koje su realizovane u saradnji sa British
Council-om.

Muzej je aktivan član međunarodne organizacije ICOM i redovno obilježava „Međunarodni

dan muzeja“ i manifestaciju „Evropska noć muzeja“.

U okviru internacionalne nagrade „Živa“, koju dodjeljuje Forum slavenskih kultura za najbolji
muzej jugoistočne Evrope, Muzej je 2014. godine nagrađen specijalnim priznanjem za
kreativnost, a istaknuta je i njegova značajna uloga u odnosu prema lokalnoj zajednici i
podsticaju stvaralaštva mladih umjetnika.

Povodom obilježavanja Dana Grada 22. aprila 2016. godine, Muzeju savremene umjetnosti
Republike Srpske uručena je nagrada „Plaketa Grada Banja Luka“. Ovo značajno priznanje
Muzeju je pripalo za izuzetna ostvarenja u oblasti kulture i umjetnosti, a dodijeljeno je na
osnovu inicijativa za dodjelu nagrada i priznanja najzaslužnijim ustanovama.

Muzej Republike Srpske

Osnovan 26. septembra 1930. pod nazivom Muzej Vrbaske banovine. Po nalogu Kralja
Aleksandra Karađorđevića, osnivač muzeja je bio prvi ban Vrbaske banovine Svetislav Tisa
Milosavljević. Prvi upravnik Muzeja Vrbaske banovine bio je Spiridon Špiro Bocarić,
akademski slikar iz Budve. Za prvih deset godina rada (do 1941. godine) skupio je u okolini
Banja Luke veliki broj etnografskih predmeta neprocjenjive istorijske, nacionalne i kulturne
vrijednosti. Do 1982. godine Muzej RS je nekoliko puta mijenjao naziv i prostor, a potom
smješten u dijelu objekta Doma radničke solidarnosti, u kojem su Narodna i univerzitetska
biblioteka i dječije pozorište. Odlukom Vlade Republike Srpske, 14. novembra 1992. godine,
dotadašnji Muzej Bosanske Krajine preimenovan je u Muzej Republike Srpske i proglašen
centralnom ustanovom zaštite pokretnih kulturnih dobara. Danas je smješten u objektu
Doma radničke solidarnosti i raspolaže sa 3. 700 m2 vlastitog prostora od čega se na 1.500
m2 nalazi Stalna izložbena postavka, a ostali dio depoi i službene prostorije.

U svojim zbirkama Muzej RS čuva više od 30.000 eksponata. Specijalizovana muzejska

biblioteka raspolaže sa više od 14.000 knjiga. Adaptacijom prostora Muzej RS je dobio
prostor za autorske, temtske i gostujuće izložbe.

Zanimljivo je da u Muzeju RS možete pronaći i zbirku predmeta sa ostrva Fidži u Melaneziji.

Ono po čemu je ova zbirka interesantna jeste da sadrži razne domorodačke predmete:
buzdovane, štitove, lukove, vesla, nakit i dr.

U Muzeju Republike Srpska djeluju:

Centar za materijalnu kulturu i umjetnost:

- Odsjek za arheologiju
- Odsjek za povijest
- Odsjek za etnologiju i etnografiju
- Odsjek za povijest umjetnosti
- Prirodoslovni odjel

Dokumentacioni centar:
- Dokumentacijski centar Muzeja -
- Knjižnica
- Fotolaboratorije

Centar za konzervaciju i restauraciju:

- Atelje za konzervaciju i restauraciju slikarskih djela
- Atelje za konzervaciju tekstila i kože
- Atelje za konzervaciju i restauraciju metala, drveta i kamena
Centar za obrazovno - pedagoški rad
Odjel zajedničkih službi

Zavičajni muzej Konjic

Osnovan je u martu 2011. godine. Djeluje kao poslovna jedinica ustanove narodni univerzitet
Konjic. Raznovrsnost i mnoštvo eksponata čine ga neizostavnim mjestom za upoznavanje
prošlosti i prirodne baštine općine Konjic.

Stalna izložbena postavka, kao itematske izložbe, predstavljaju istinsku atrakciju za domaće i
inostrane turiste, školske ekskurzije i druge zaljubljenike u tradicionalnu kulturu i običaje svih
naroda koji od davnina naseljavaju ovaj dio Hercegovine. Stalna izložbena postavka muzeja
sastoji se od:Etnološka zbirka, Galerijski prostor, Arheološke zbirke, Rodna kuća Zulfikara
Zuke Džumhura, Biblioteka zavičajne zbirke.

Depandans je Zavičajnog muzeja Konjic i sadrži fundus od autentičnog namještaja kuće koji
je izrađen od strane konjičkih drvorezbara i ukrašen prelijepim tradicionalniim motivima,
originalne nošnje Zulfikara Zuke Džumhura, mnoštvo literarne građe-objavljenih i ne
objavljenih autorskih tekstova Zuke Džumhura, njegove porodice, pa sve do fotografija na
kojima su prisutni najznačajniji Zukini prijatelji, pisci i brojni umjetnici sa kojima se susretao
tokom života. U okviru posjete Zavičajnom muzeju organizira se po želji gostiju i posjeta
depandansa rodne kuće Zuke Džumhura.

Muzej Franjevačkog samostana Rama-Šćit

Postavljen u starom samostanu, jedinstvena je građevina u BiH, jedina takve vrste iz
vremena turske vladavine u Bosni i Hercegovini, sagrađena 1857. godine.

U etnografskom muzeju na Šćitu predstavljen je život stanovnika ramskoga kraja. Na dvije

etaže postavljeni su izlošci starih zanata, gospodarstva, prijevoznih sredstava, stambene
kulture. Treća etaža predstavlja tekstilnu radinost - proces proizvodnje i sve vrste proizvoda
u uporabi. Tu je i fratarska samostanska ćelija - soba fra Jeronima Vladića. Četvrta etaža
predstavlja floru sa stotinjak najčešćih biljaka s nazivima i osnovnim karakteristikama i faunu
- porodice životinja u punoj životnoj formi.

Regionalni muzej Doboj

Muzej u Doboju je osnovan je 8. novembra 1956. godine Odlukom Narodnog odbora sreza
Doboj kao Zavičajni muzej za područje opština: Doboj, Tešanj, Derventa, Modriča, Teslić,
Brod, Odžak, Zavidovići, Maglaj, Žepče, Šamac i Gradačac. U svojoj historiji brinuo se za
prikupljanje i čuvanje pokretne kulturno-historijske baštine navedenog područja. Protekle
decenije i svi događaji koji su se dešavali na ovim prostorima neminovno su uticali na rad i
status ove kulturne ustanove. Bez obzira koliko teškoća je bilo, muzealci koji su radili s puno
ljubavi i entuzijazma prikupili su i sačuvali značajno kulturno-historijsko blago koje
omogućava sagledavanje prošlosti predhodnih vijekova i život ljudi na većem dijelu područja
sjeverne Bosne. Naučne discipline, arheologija, historija, etnologija i biologija, svaka u skladu
sa svojim metodologijom rada, nakon više od pola vijeka istraživačkog i sakupljačkog rada
raspolaže sa vrijednim zbirkama u kojima se nalazi više od dvadeset hiljada muzejskih
predmeta i dokumentacije.

U današnju zgradu muzej je useljen 1965. godine. Iste godine ostvarena je i prva stalna
arheološka postavka iz NOB-a. Godine 1968. otvorena je arheološka izložba kao stalna
postavka, nešto kasnije dopunjavana, a 1984. godine konačno dopunjena, i njen sadržaj se
nije mijenjao do početka ratnih dešavanja. Ova muzejska postavka je početkom rata
uklonjena iz izložbenog prostora i deponovana. Tokom rata objekat muzeja je pretrpio
znatna oštećenja, a materijalno i kadrovski je bio sveden na preživljavanje. Poslije ratni
period je proticao u znaku grčevite borbe za obnovu oštećene zgrade, očuvanje muzealija i
dovođenje muzeja u funkciju kakvi imaju muzeji ovoga tipa kod nas i u svijetu. Jedan od
prioriteta je bio i realizacija stalne muzejske postavke bez koje kontakt sa javnošću nije
mogao biti potpun. Godinama je posjetiocima uskraćivana mogućnost da kroz stalnu
postavku upoznaju kulturno-istorijsku baštinu ovog područja.

Stalna muzejska postavka je kompleksnog tipa, realizovana je u tri izložbene sale i u

raspoloživim dijelovima hodnika. Tematski i hronološki je širokog okvira. Prezentovanim
muzejskim materijalom prikazani su regionalni i lokalni razvoj različitih civilizacija i kultura
registrovanih na ovom tlu.

Muzej grada Zenice

Muzej grada Zenice je javna institucija, osnovana 1966, a osnivač je bila tadašnja Opština
Zenica. Muzej spada u kategoriju općih muzeja. Administrativni aparat, biblioteka i 3
muzejske zbirke (arheološka, historijska i etnološka) Godine 1982. Muzeju grada se priključila
i gradska galerija zajedno sa svojim prostorom (Dom kulture). Muzej grada Zenice bio je
organizator više naučnih simpozijuma (Simpozij o antičkoj keramici 1971, Simpozij o
rudarstvu i metalurgiji 1972, Simpozij o Srednjevjekovnoj Bosni i evropskoj kulturi 1973.),
Savjetovanja etnologa na jugoslovenskome nivou, te organizator više arheoloških kampanja
u okolici Zenice.

ZAVIČAJNI MUZEJ TRAVNIK

Zavičajni muzej Travnik utemeljen je 1950. godine. Za potrebe smještaja eksponata i zbirki
prvobitno su korišteni različiti objekti u Travniku, poput austrougarskog Zatvora, Velike
nadbiskupske gimnazije, zgrade Zadužbine braće Fufić, Varoške džamije, Elči Ibrahim-pašine
medrese. Od 1972. godine nalazi se u zgradi sagrađenoj u medicinsko-zdravstvene svrhe
1928. godine iz sredstava Rockfelerove fondacije. Stalna izložbena postavka u ovoj zgradi
otvorena je za posjete 1975. godine. Fundus muzeja sadrži oko 80 hiljada eksponata.

Zavičajni muzej Travnik danas je jedini zavičajni muzej na području Srednjobosanskog

kantona.

Stalna izložbena postavka Muzeja sastoji se od:

Prirodoslovne postavke

Stalne arheološke postavke

Kulturno-povijesne postavke

„Život i običaji ljudi travničkog kraja“ (Stalna izložbena postavka fotografija)

Raznovrsnost zbirki i mnoštvo eksponata čine ga neizostavnim mjestom za upoznavanje

prošlosti i prirodne baštine travničkog kraja. Stalna izložbena postavka, kao i tematske
izložbe, predstavljaju istinsku atrakciju za domaće i inostrane turiste, školske ekskurzije i
druge zaljubljenike u tradicionalnu kulturu i običaje svih ljudi i naroda koji od prahistorije
naseljavaju ovaj dio BiH.

MEMORIJALNI MUZEJ RODNA KUĆA IVE ANDRIĆA

Kao depandans Zavičajnog muzeja Travnik 30.8.1974. godine otvorena je rekonstruisana

rodna kuća Spomen-muzej književnog nobelovca Ive Andrića sa stalnom izložbenom
postavkom o njegovom životu i književnom djelu.

13. 3. 1975. godine, na dan smrti Ive Andrića, Zavičajni muzej Travnik predložio je Skupštini
opštine Travnik kao osnivaču da se Spomen-muzej preimenuje u Memorijalni muzej Rodnu
kuću Ive Andrića. Pod ovim nazivom djeluje i danas.

Stalna izložbena postavka predstavlja život i literaturu Ive Andrića, i sastoji se od : Rodne
sobe, sobe posvećene romanu “Travnička hronika”, Fototeke sa fotografijama sa dodjele
Nobelove nagrade, Biblioteke sa umjetničkom zbirkom.

Memorijalni muzej kontinuirano prikuplja građu i eksponate koji mogu biti relevantni za život
i literaturu Ive Andrića. Svake godine priređuju se književni i kulturni programi kojima se
javnost želi podsjetiti na najvažnije datume i događaje iz Andrićevog života i književne
karijere.

Unutar Memorijalnog muzeja 2002. godine ustanovljena je Zavičajna književna zbirka kojom
su obuhvaćeni književnici koji se rođenjem ili svojim stvaralaštvom dotiču područja
današnjeg Srednjobosanskog kantona.

TVRĐAVA STARI GRAD u Travniku

1953. godine tvrđava se stavlja pod patronat Zavičajnog muzeja Travnik. Zahvaljujući najviše
direktoru Muzeja Stipi Loziću otpočelo se s čišćenjem i uređenjem tvrđave, arheološkim i
konzervatorskim radovima. Ubrzo je Stari grad postao centar kulturnog i zabavnog života
Travnika u koji dolaze brojni turisti i posjetioci. 1999. godine pokrenut je proces obnove i
revitalizacije tvrđave.

Tvrđava Stari grad jedan je od najljepših i najočuvanijih fortifikacijskih objekata

srednjovjekovne Bosne u kojem su naredni istorijski periodi ostavili svoja specifična obilježja.
U do sada poznatim istoriografskim izvorima ne postoji podatak o godini i trajanju izgradnje,
kao ni o graditelju. Historičari su saglasni da je tvrđava sagrađena u drugoj polovini 14. ili
prvoj polovini 15. stoljeća. Po načinu gradnje i drugim indicijama pretpostavlja se da ju je dao
sagraditi kralj Tvrtko II Kotromanić, ali historičari smatraju da je mogući graditelj i kralj
Stjepan Dabiša.

Današnji izgled bedema i tvrđave same predstavljaju rezultat intervencija turskih majstora
gradnje vojnih utvrda.

Stari grad danas sadrži različite muzeološke, kulturološke, edukativne i zabavne postavke i
aktivnosti.

Tvrđava Stari grad danas ima status nacionalnog spomenika BiH.

Zavičajni muzej Visoko

Formiranje ove ustanove nazire se još 1950. godine kada je Narodni Odbor sreza Visoko
obrazovao inicijativni odbor za prikupljanje dokumenata i drugog materijala vezanog za
revoluciju i NOB. Godinu dana poslije, u julu mjesecu, otvorena je izložba prikupljenog
materijala pod nazivom „Visoko u NOB – i“. Izložbu su u maloj sali doma „Partizana“ priredili
Sreski odbor Narodne tehnike i borci visočkog sreza u II svjetskom ratu. Organizatori ove
izložbe bili su zaduženi da čuvaju prikupljeni materijal, koji je pohranjen na čuvanje u
Omladinskom domu u Visokom. Sakupljački rad je nastavljen s tim što se sada proširio i na
ostale historijske periode u razvoju kraja. Shodno tome, Inicijativni odbor za prikupljanje
historijskog materijala je prerastao u Inicijativni odbor za osnivanje Muzeja.

Na svečanoj sjednici održanoj povodom Dana oslobođenja grada Visokog od okupatora,

Narodni odbor Gradske općine u zajednici sa predstavnicima društvenih organizacija
07.04.1953. godine donio je Odluku o osnivanju Zavičajnog muzeja u Visokom.

Iste godine 23. augusta, u okviru obilježavanja 10-godišnjice formiranja Visočko-fojničkog

odreda, u Omladinskom domu otvorena je druga, veća izložba. Uz eksponate iz NOB-e
visočkog kraja na izložbi je bio izložen i ostali sakupljeni materijal – antički, srednjovjekovni,
etnografski. Izložba je prenesena 1954. godine u nekadašnju zgradu sreza (beledija). Poslije
završene adaptacije, zgrada beledije svečano je dodijeljena Zavičajnom muzeju. Istog dana,
07.04.1957. godine povodom Dana oslobođenja Visokog otvorena je i prva stalna izložba
Zavičajnog muzeja.

Zavičajni muzej je nekoliko puta mijenjao status i organizacionu strukturu, od organizacione

jedinice unutar Općine Visoko, preko radne jedinice Radničkog univerziteta „Rešad
Saletović“, da bi Odlukom Općinskog vijeća od 05.04.2000. godine o podjeli JU za kulturu i
obrazovanje u državnoj svojini – Visoko te Odlukom o organizovanju Javne ustanove
„Zavičajni muzej“ Visoko i preuzimanju osnivača ponovo dobio status samostalnog pravnog
subjekta.
Zgrada muzeja je tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu (1992-1995) pretrpjela ogromna
oštećenja. Zalaganjem uposlenih, lokalne vlasti i federalnih institucija u periodu od 2008. do
2012. godine zgrada je restaurirana i generalno obnovljena.

Muzej – bitka za ranjenike na Neretvi

Memorijalni kompleks Bitka na Neretvi u Jablanici predstavlja spomen - kompleks vezan za
obilježavanje Bitke na Neretvi. U cilju cjelovitog i dostojanstvenog obilježavanja ovog
događaja, 12. novembra 1978. godine povodom obilježavanja 35-e godišnjice Bitke na
Neretvi otvoren je Memorijalni kompleks u Jablanici u čijem sastavu se nalazio i Spomenik na
Makljenu kod Prozora, autora Boška Kućanskog. Kompleks u Jablanici i Spomenik na
Makljenu svečano je otvorio Josip Broz Tito. Slijedeći tadašnju praksu izgradnje
memorijalnih muzeja na autentičnim historijskim lokacijama i kompleks u Jablanici je
izgrađen na mjestu gdje se desio ključni trenutak operacije, sudbonosni prelaz preko rijeke
Neretve i spas ranjenika i bolesnika, dok je Spomenik na Makljenu izgrađen na mjestu na
kojem su partizani vodili odlučujuće borbe za spas centralne bolnice. Spomenik na Makljenu
je kasnije predat na upravljanje Općini Prozor.

Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika BiH je 2009. godine Historijsko područje –

memorijalni kompleks Bitka na Neretvi u Jablanici proglasila nacionalnim spomenikom Bosne
i Hercegovine.

Centralni dio memorijalnog kompleksa je zgrada Muzeja, izgrađena u duhu savremene

arhitekture. Projektanti su Branko Tadić, Zdravko Dunđerović i Mustafa Ramić. Najvažniji
eksponat na memorijalnom kompleksu je porušeni most preko rijeke Neretve, simbol Bitke
za ranjenike. Pored mosta na kompleksu se nalaze ostaci pruge uskog kolosijeka te vagon sa
lokomotivom, „čuvene serije 73“, izgrađene i konstruisane u fabrici Krauss Linz u Austriji
1913.godine. Autentičnost memorijalnog kompleksa kao historijskog lokaliteta dopunjuju
sadržaji poput bunkera na lijevoj obali Neretve i zborišta sa vječnom vatrom. U toku
operacije bunker su koristile četničke snage, a zborište simbolično predstavlja prostor na
kome su se okupljali ranjenici i borci prije prelaska Neretve, a danas treba biti zborno mjesto
svih onih koji žele da dožive značaj i poruke Bitke za ranjenike.

Muzejski materijal je razvrstan u pet muzejskih zbirki koje su trenutno u procesu revizije.
Materijal je razvrstan u sljedeće zbirke: Zbirka arhivske građe, Zbirka trodimenzionalnih
predmeta, Zbirka fotografija, Zbirka umjetničkih djela i Zbirka štampe.

Pored toga, Muzej u svojoj arhivi čuva arhitektonske nacrte, idejne i izvedbene projekte
memorijalnog kompleksa Bitka na Neretvi i spomenika na Makljenu, te tematsko -
ekspozicione planove i idejno-istorijske koncepcije postavki koje su organizirane u Muzeju.

Muzej Istočne Bosne Tuzla

Muzej u Tuzli je osnovan u novembru 1947. godine, odlukom Gradskog narodnog odbora,
kao Muzej narodnooslobodilačke borbe. Cilj osnivanja ovog muzeja bio je da se prikupi,
sistematizuje i prezentuje istorijska građa vezana za period Narodnooslobodilačkog rata i
revolucije od 1941. do 1945. godine. Djelatnost Muzeja odvijala se na području Tuzle. Maja
1950. godine u Tuzli je održana muzejska konferencija kojoj je prisustvovao predstavnik
tadašnjeg Ministarstva prosvjete. Ubrzo nakon ove konferencije, Muzej proširuje djelatnost i
na druge naučne oblasti: arheologiju, etnologiju i umjetnost, te mijenja naziv u Zavičajni
muzej.

Od 1953. godine, kada je Muzej počeo da zapošljava i stručni kadar, stvorile su se i veće
mogućnosti za sistematičniji i intenzivniji rad na istraživanju i proučavanju kulturno-istorijske
baštine područja sjeveroistočne Bosne. Od tada započinje rad na rekognosciranju terena,
sistematskom sakupljanju, sređivanju i inventarisanju muzejskog materijala, a obavljen je i
veći broj značajnih etnoloških i arheoloških istraživanja. Osim pomenutih aktivnosti, Muzej je
nastojao da prikupljeni materijal učini dostupnim javnosti. Tako je, od osnivanja Muzeja,
muzejski materijal bio više puta prezentovan javnosti. Izložbe su priređivane iz oblasti
arheologije, etnologije, slikarstva i posebno iz istorije narodnooslobodilačke borbe. Zbog
nepostojanja neophodnih i odgovarajućih izložbenih prostorija, Muzej je bio prinuđen da se
orijentiše isključivo na postavljanje povremenih tematskih izložbi. Prilikom postavljanja jedne
arheološke izložbe, u novembru 1962. godine, u Tuzli je održan sastanak praistorijske sekcije
Arheološkog društva Jugoslavije.

Da bi se javnost, a u prvom redu stručnjaci ostalih muzeja i drugih ustanova u oblasti kulture,
upoznali sa rezultatima naučnih istraživanja i drugim muzejskim aktivnostima, Muzej je 1957.
godine, uz posebno zalaganje Milice Baum, pokrenuo izdavanje stručnog časopisa „Članci i
građa za kulturnu istoriju istočne Bosne“, koji je zamišljen da ima karakter godišnjaka. Do
danas je objavljeno 20 brojeva, čijom je razmjenom Muzej ostvario saradnju sa oko 300
naučnih institucija u više od trideset zemalja svijeta. Publikacije Muzeja istočne Bosne Tuzla
nalaze se u bibliotekama mnogih naučnih institucija u Austriji, Njemačkoj, Francuskoj, Italiji,
Španiji, Švedskoj, Mađarskoj, Poljskoj, Velikoj Britaniji, Turskoj, Rusiji, SAD-u, zemljama bivše
Jugoslavije, kao i mnogim drugim zemljama Evrope i svijeta.

Početkom 1962. godine Muzej je nastavio rad pod imenom Muzej istočne Bosne u Tuzli, sa
zadatkom da istražuje i prikuplja materijal i građu iz oblasti arheologije, etnologije, istorije
(posebno istorije NOB-a), umjetnosti i privrede na području sreza Tuzla. Tako je Muzej
postao regionalni muzej kompleksnog tipa, koji muzejsku djelatnost obavlja na prostoru
cijele sjeveroistočne Bosne (19 opština). Te godine Muzej je preseljen u dvije učionice
Osnovne škole „Albin Herljević“.

Značajno je napomenuti da je 1962. godine Muzej imao odobren projekat za izgradnju nove
muzejske zgrade što, zbog tadašnjih mjera štednje, nikada nije realizovano.
Skupština opštine Tuzla je 1963. godine dodijelila Muzeju na korištenje objekat „Barutana“
na Trnovcu, u kojem je Muzej postavio stalnu zložbu pod nazivom „Iz kulturne prošlosti
grada Tuzle“. Pored ove, Muzej je imao još dvije stalne postavke o temi iz NOB-e u
Šekovićima, koja je postavljena 1959. godine i u Vukosavcima, 1960. godine.

U novembru 1981. godine u Tuzli je otvorena „Biološka zbirka“, koja je smještena u objekat
„Vila Matilda“, a u martu 1985. godine je ušla u sastav Prirodnjačkog odjeljenja Muzeja
istočne Bosne u Tuzli. Tada su izvršene značajne izmjene i dopune stalne postavke pod
nazivom „Flora i fauna sjeveroistočne Bosne“. Pored svih teškoća koje su pratile njegov rad
tokom ratnog perioda 1992.-1995., Muzej se morao 1993. godine suočiti sa iseljenjem
Prirodnjačkog odjeljenja, „Biološke zbirke“ iz „Vile Matilde“ u „Kuću Borka Ristića“, objekat koji
im je za tu namjenu dodijelio Izvršni odbor SO Tuzla. Tokom 1997. i 1998. godine, intenzivno se
radilo na obnavljanju „Biološke zbirke“ smještenoj u „Kući Borka Ristića“, koja je svečano
otvorena 16. septembra 1998. Godine.

Odlukom Skupštine Tuzlanskog kantona, u junu 2000. godine, preuzeta su osnivačka prava
nad Muzejom istočne Bosne u Tuzli, koji se od tada imenuje u Javnu ustanovu Muzej istočne
Bosne Tuzla.

Prvo muzejsko savjetovanje o temi: „Kulturno naslijeđe u funkciji turističke ponude“ Muzej je
organizovao 3. i 4. decembra 2004. godine. Ovaj skup je organizovan s ciljem da ukaže na
značaj kulturno-istorijskog naslijeđa i na mogućnost njegove prezentacije i popularizacije
putem turizma kao jedne od vodećih privrednih grana u Svijetu. Na ovaj način okupljeni su
stručnjaci koji se bave proučavanjem i zaštitom kulturnog naslijeđa, kao i stručnjaci iz oblasti
turizma iz Bosne i Hercegovine i susjednih zemalja, u cilju razmjene ideja i iskustava, te
sagledavanja mogućnosti i načina promocije vlastitih kulturnih vrijednosti kroz različite
vidove turističke ponude. Poseban akcenat stavljen je na vrijednost muzeja kao riznice
kulturnog naslijeđa i mjesta inspiracije za nove ideje i novi način razmišljanja.

Muzej istočne Bosne Tuzla je organizovao Drugo savjetovanje muzejskih radnika o temi:
„Muzeji – čuvari kulturnog naslijeđa“, koje je održano 17. i 18. novembra 2005. godine u
Tuzli. U radu Savjetovanja su uzeli učešće muzeolozi iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije i
Crne Gore. Ovakav vid okupljana se nametnuo kao neophodan, naročito nakon poslednjeg
rata, u cilju povezivanja muzejskih radnika i njihovog zajedničkog djelovanja u zaštiti i
promociji blaga koje se čuva u muzejima. Samim tim, željela se skrenuti pažnja javnosti na
muzeje, kao vodeće institucije u plemenitoj misiji očuvanja kulturnog naslijeđa.

Treće muzejsko savjetovanje održano je u Tuzli 09. i 10. novembra 2006. godine o temi
„Muzeji Bosne i Hercegovine – univerzalno naslijeđe“, u čijem radu su učestvovali muzejski
stručnjaci iz većine bosanskohercegovačkih muzeja.
Muzej je od 14. do 17. novembra 2007. godine bio organizator Međunarodnog simpozijuma
„Problemi neolitizacije i razvoj ranih neolitskih kultura na području Balkana“. U radu ovog
značajnog skupa učestvovali su eminentni evropski arheolozi koji se bave neolitom iz:
Austrije, Njemačke, Poljske, Bugarske, Velike Britanije, Španije, Hrvatske, Srbije, Makedonije
i Bosne i Hercegovine. Na simpozijumu su prezentovani i najnoviji rezultati iskopavanja
neolitskog naselja u Gornjoj Tuzli.

Odlukom Općinskog vijeća, Muzeju je 2004. godine, na trajno korištenje, dodijeljena zgrada
bivše Interne bolnice. Objekat se nalazi u neposrednoj blizini historijskog jezgra grada i sa
2.000 m² korisne površine, uz namjensku adaptaciju i rekonstrukciju, pruža mogućnost za
smještaj i prezentaciju muzejskog blaga, prema svjetskim muzeološkim standardima. Dana
29.09.2004. godine, načelnik Općine Tuzla Jasmin Imamović je predao ključeve zgrade
direktorici Muzeja Vesni Isabegović, čime je Muzej, prvi put nakon 57 godina postojanja,
dobio mogućnost da riješi problem stalnog smještaja,ali pokretno kulturno naslijeđe Tuzle i
Tuzlanskog kantona i dalje je smješteno u neadekvatnim uslovima, zbog čega je svakodnevno
izloženo negativnim uticajima vlage, neodgovarajuće temperature i mikroorganizama. Samo
zahvaljujući zalaganju zaposlenih, uticaj negativnih faktora na eksponate sveden je na
minimum.

U toku 2015. i 2016. godine izvršena je digitalizacija Umjetničkog odjeljenja i Numizmatičke

zbirke, u cilju bolje zaštite i savremenije prezentacije eksponata, a u toku je rad na
digitalizaciji ostalih muzejskih odjeljenja. Takođe su i knjige inventara svih odjeljenja
prebačene u elektronsku formu, kao i svi brojevi muzejskog časopisa „Članci i građa za
kulturnu istoriju istočne Bosne“.

Imajući u vidu činjenicu da je rad Muzeja, od osnivanja, 1947. godine do danas, praćen
velikim teškoćama i različitim problemima: prostornim, kadrovskim i finansijskim, 30.000
prikupljenih, obrađenih i sačuvanih eksponata govori o velikom entuzijazmu i odricanjima, a
istovremeno i o velikom značaju i potrebi postojanja ove ustanove, koja je dala nemjerljiv
doprinos razvoju kulture i zaštiti kulturno – istorijskog naslijeđa Tuzle, Tuzlanskog kantona i
sjeveroistočne Bosne u cjelini.

Bez obzira na sve prostorne, kadrovske i finansijske poteškoće koje su Muzej istočne Bosne
Tuzla pratile tokom sedamdeset godina postojanja, muzejska djelatnost je obavljana
profesionalno i u toj oblasti postignuti su značajni rezultati.

U okviru Muzeja formirano je pet stručnih odjeljenja:

Arheološko odjeljenje, sa 11.514 inventarisanih eksponata;

Etnološko odjeljenje, sa 1.653 inventarisana eksponata;

Istorijsko odjeljenje, sa 9.800 inventarisanih eksponata;

Prirodnjačko odjeljenje, sa 762 inventarisana eksponata; i

Umjetničko odjeljenje, sa 650 umjetničkih djela.

Muzej ima i stručnu biblioteku sa 11.554 inventarisanih knjiga.

Do danas je prikupljeno i stručno obrađeno oko 30.000 eksponata, realizovano više od 150
izložbi, obavljeno na desetine naučnih istraživanja iz oblasti arheologije, etnologije, istorije i
prirodnog naslijeđa. Izvršena je osnovna zaštita muzejskog materijala, a najugroženiji
predmeti su konzervirani u konzervatorskim radionicama većih muzeja u Sarajevu i
Beogradu.

Muzej istočne Bosne Tuzle je danas javna ustanova, koja djeluje kao matični muzej
Tuzlanskog kantona i predstavlja kompleksnu naučnu, kulturnu i obrazovnu instituciju s
funkcijom čuvanja, proučavanja i prezentacije kulturnih vrijednosti, nacionalne baštine i
tradicije svih naroda koji žive na prostoru sjeveroistočne Bosne.

Arheološko odjeljenje

Arheološko odjeljenje Muzeja istočne Bosne posjeduje 11.514 inventarisanih predmeta,

razvrstanih po zbirkama:

praistorija (8.131),

antika (1.492),

srednji vijek (1.586) i

numizmatika (305).

Najveći dio arheološkog materijala, koji se čuva u Muzeju istočne Bosne Tuzla odnosi se na
praistorijski period, a prikupljen je tokom arheoloških istraživanja na mnogobrojnim
praistorijskim lokalitetima na području sjeveroistočne Bosne, u kojima su, pored arheologa
Muzeja istočne Bosne Tuzla učestvovali eminentni stručnjaci iz Zemaljskog muzeja, kao što
su: Đuro Basler, Borivoje Čović, Irma Čremošnik, Ivan Puš i drugi.

Dr. Milica Kosorić, arheolog i direktorica Muzeja istočne Bosne Tuzla, dala je neprocjenjiv
doprinos razvoju arheološke nauke u Bosni i Hercegovini. Izvršila je veliki broj arheoloških
iskopavanja praistorijskih lokaliteta na području istočne Bosne tokom 60-tih i 70-tih godina
20. vijeka. Doktorirala je na temu „Kulturni, etnički i hronološki problemi Ilirskih nekropola
na području istočne Bosne“.
Otkriveni materijal sa arheoloških lokaliteta istočne i sjeveroistočne Bosne je stručno
obrađen i deponovan u arheološkom odjeljenju Muzeja. Arheološki nalazi su razvrstani u
zbirke prema periodima. Javnosti je kroz izložbe u proteklih 70 godina prezentovan veliki dio
kulturno-historijskog nasljeđa koji pripada periodima iz najstarije prošlosti ovih prostora.

Historijsko odjeljenje

Historijsko odjeljenje djeluje još od 1947. godine, kada je prvobitno osnovan Muzej
Narodnooslobodilačke borbe. Obzirom da je Tuzla u Drugom svjetskom ratu bila
revolucionarni grad, muzejska građa se odnosila na period revolucije (1941.-1945.). Materijal
se prikupljao uglavnom putem poklona od pojedinaca i organizacija. U početku se historijsko
odjeljenje susretalo, kako sa problemima stručnog kadra, tako i sa problemom izložbenog
prostora, što je do danas ostao glavni problem Muzeja uopšte.

Početkom 1962. godine, Muzej nastavlja rad kao Muzej istočne Bosne u Tuzli, a historijsko
odjeljenje nastavlja da istražuje i prikuplja građu, ne samo iz Narodnooslobodilačke borbe
1941.-1945., nego i građu iz ranijih historijskih perioda, kao i perioda Socijalističke izgradnje
sa prostora cijele sjeveroistočne Bosne.

Historijsko odjeljenje prikuplja, istražuje, čuva i prezentuje historijski materijal koji je

razvrstan u zbirke prema sljedećim periodima:

Osmansko doba;

Austro-Ugarski period;

Period između dva svjetska rata;

Radnički pokret;

Drugi svjetski rat – period Narodnooslobodilačke borbe;

Socijalistička izgradnja i

Period Odbrambeno-oslobodilačkog rata 1992.-1995. godine.

U historijskom odjeljenju je inventarisano preko 9.800 eksponata. Pored trodimenzionalnog

materijala, kojeg čine: oružje, oruđe, uniforme, ordeni i drugi predmeti, odjeljenje posjeduje
i veliki broj fotografija, historijskih karti i dokumenata. Najveći dio trodimenzionalnog
materijala se odnosi na period Narodnosolobodilačke borbe (1941.-1945.), a manji dio na
Odbrambeno-oslobodilački rat 1992.-1995. godine. Takođe, u odjeljenju se nalazi preko
5.000 fotografija koje svjedoče o događajima i ličnostima iz perioda: Radničkog pokreta,
Narodnooslobodilačkog rata, Socijalističke izgradnje i Odbrambeno-oslobodilačkog rata.
Dokumenti koji se nalaze u Historijskom odjeljenju uglavnom se odnose na ratna dešavanja
1941.-1945., ali takođe i na događaje iz perioda Socijalističke izgradnje. Eksponati su
nabavljani putem poklona, razmjene i otkupa, mada ima i predmeta čije porijeklo nije
poznato. Treba istaći da veliki broj eksponata pripada istaknutim ličnostima iz historije
Narodnooslobodilačke borbe, koji su učestvovali u oslobođenju Tuzle i šire okoline.

Etnološko odjeljenje

Predmeti u etnološkom odjeljenju Muzeja istočne Bosne Tuzla potiču s kraja 19. i prve
polovine 20. vijeka i predstavljaju materijalnu i duhovnu kulturu i tradiciju Bošnjaka, Srba,
Hrvata i ostalih naroda koji vijekovima žive na prostorima istočne i sjeveroistočne Bosne.

Zbirke etnološkog odjeljenja čine: poljoprivredno oruđe i alat, sprave za izradu proizvoda
domaće radinosti, alati i proizvodi tradicionalnih zanata, dijelovi pokućstva (seoskog i
gradskog) i kompleti bosanske gradske sobe, tradicionalno posuđe (zemljano, drveno i
bakarno), dijelovi i kompleti tradicionalne seoske i gradske, ženske i muške nošnje, nakit,
starinsko oružje i oprema, tekstilno pokućstvo, ćilimi, predmeti vezani za narodne običaje i
vjerovanja i sl.

Predmeti su sakupljeni otkupom i poklonima ali i tokom istraživačkih projekata.

Umjetničko odjeljenje

Umjetničko odjeljenje Muzeja istočne Bosne Tuzla prikuplja, čuva i prezentuje umjetnička
djela umjetnika koji su živjeli i radili u Tuzli, kao i drugih umjetnika čija djela su dospjela u
Muzej poklonom ili otkupom.

U odjeljenju se čuva zbirka koja sadrži više od stotinu umjetničkih djela (crteži, slike, portreti)
i lične predmete prvog tuzlanskog i bosanskohercegovačkog akademskog slikara Đorđa
Mihajlovića. Djela su rađena tehnikama: ulje, gvaš, akvarel i pastel.

U Muzeju se od 2016. godine nalazi i legat Dragiše Trifkovića, zahvaljujući njegovoj sestričini i
nasljednici Danici Jovičić, koja je Muzeju istočne Bosne poklonila umjetničku zaostavštinu
Dragiše Trifkovića, koji je iza sebe ostavio djela neprocjenjive vrijednosti za kulturu i istoriju
Tuzle.

Osim ove dvije izuzetno vrijedne i značajne zbirke, u Umjetničkom odjeljenju se nalaze i djela
drugih istaknutih umjetnika: Ismeta Mujezinovića, Koste Hakmana, Anke Beštal, Voje
Dimitrijevića, Mensura Derviševića, Todora Švrakića, Boška Kućanskog, Zdravka Novaka,
Franje Ledera, Edina Derviševića i dr. Djela pomenutih slikara rađena su u tehnici ulja,
akvarela, grafike, pastela i linoreza.

Prirodnjačko odjeljenje

Prirodnjačko odjeljenje Muzeja za cilj ima da istraživačkim radom i izložbama prezentuje

javnosti bogatstvo ruda i minerala i biodiverziteta flore i faune na području Tuzlanske regije.
Kroz stalnu postavku i tematske izložbe javnost je u prilici da obogati znanje iz biologije i
minerologije, da razvija ljubav prema prirodi, jača shvatanja o postanku živog svijeta i razvija
smisao za zaštitu i unapređenje životne sredine.
Stalna postavka u Prirodnjačkom odjeljenju sastoji se od slijedećih segmenata:

Paleonotoška postavka,

Fauna insekata,

Ihtiofauna,

Fauna vodozemaca i gmizavaca,

Lovna divljač,

Prostor Tuzlanske regije od davnina je poznat po bogatstvu i raznovrsnosti ruda i minerala

zastupljenih u tlu. To je i razlogom da su se na ovom području smjenjivali različiti osvajači. Na
osnovu ovoga bogatstva i raznovrsnosti ovo područje je postalo i industrijski veoma
razvijeno. Primjerci rudnog bogatstva Tuzlanske regije prezentovani su u Prirodnjačkom
odjeljenju u odjelu Ruda i minerala u stalnoj postavci. Posjetioci mogu vidjeti veći broj
primjeraka rudnog bogatstva: kaolin, granit, magnezit, siderit, azbest, barit, kvarc i dr.

Ugalj je prepoznatljivo rudno bogatstvo u Tuzlanskoj regiji. Njegovo bogatstvo je veliko i kao
takvo ono se u velikim količinama eksploatiše od perioda austrougarske uprave do danas. U
izložbenoj postavci mogu se vidjeti različite vrste uglja. Uz primjerke vrsta uglja može se
vidjeti i ugljenisano drvo koje je u geološkoj prošlosti bilo polazna sirovina za nastanak
različitih vrsta uglja pod određenim uvjetima.

Muzej solane u Tuzli

Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika BiH proglasila je staru solanu Kreka, Muzej soli
sa pokretnim naslijeđem, kompleks solnih bunara sa pumpnom stanicom i solni bunar iz
osmanskog perioda nacionalnim spomenikom BiH. Time je konačno odato priznanje
proizvodnji soli u Tuzli.

Proizvodnja soli u Tuzli odvija se u kontinuitetu, od neolita do danas. Arheološki materijal,

fragmenti keramičkih posuda, pronađen na području grada Tuzle oko današnje Šarene
džamije i skvera, svjedoči o postojanju neolitskog naselja. Kasnije, krajem I vijeka p.n.e.
današnju Bosnu i Hercegovinu osvajaju Rimljani. Iz tog perioda nema materijalnih dokaza da
se na ovim prostorima crpila slana voda. Međutim, Rimljani današnju Tuzlu nazivaju imenom
To Salines, što u prijevodu znači sol. Prvi pisani pomen imena ovog grada veže se za bilješku
Konstantina Porfirogeneta koji u djelu De administrando imperio Tuzlu naziva „naseljenim
gradom“ i naslovljava je imenom Salenes. Područje Župe Soli prvi put dolazi pod otomansku
vlast 1460. godine, istovremeno sa padom Srebrenice i Zvornika. Međutim, Mađari
poduzimaju protivofanzivu 1464. godine i grad Sol ponovo dolazi pod ugarsku vlast.

Osmanlije ga u konačnici preuzimaju 1474. godine. Dokaz postojanju solnih bunara iz

osmanskog perioda danas je vidljiv kroz Solni bunar smješten na Solnom trgu u Tuzli. Solane
su u osmanskom periodu bile jednostavni objekti izrađeni od drveta sa jednodijelnom
prostorijom ukupnih dimenzija cca 4,5 x 4,5 m. U nju su se mogle smjestiti maksimalno dvije
peći sa tavama, pratećim priborom i alatom. Prilikom prerade slane vode koristile su se
alatke jednostavne izrade: tava, sadžak, mješaljka, čabar i bačva. Alatke su se izrađivale od
drveta (topole, javora, vrbe, oraha) zbog otpornosti drveta prema koroziji. Prema podacima
zabilježenim u različitim osmanskim dokumentima, krajem njihove vladavine u Bosni i
Hercegovini, u Tuzli se godišnje proizvodilo oko 467 000 oka soli. Dobijena sol se pakovala u
vreće, arare i sepete obložene tkaninom sa unutrašnje strane. Sol su transportovali kiridžije
na konjima.

Aneksijom Bosne i Hercegovine Tuzla zadržava svoj dotadašnji naziv za zvanično ime grada.
Nova uprava, uporedo sa rudarskim istraživanjima u srednjoj Bosni, počinje sa pripremama
za iskorištavanje soli i uglja u tuzlanskoj oblasti. Nakon otkrivanja bogatih nalazišta soli 1884.
godine započele su opsežne pripreme za izgradnju prve industrijske solane u Simin Hanu. Iste
godine igrađen je slanovod od lijevanog željeza promjera 7 cm u dužini 3,5 km. Slanovod je
povezivao solanu u Siminom Hanu sa dva slana bunara u Gornjoj Tuzli. Solana je puštena u
proizvodnju 25. marta 1885. godine. U prvoj godini poslovanja, proizvedeno je oko 1858
tona soli. Proizvodnja se izvodila u dva kazana u kojima se iskuvavala slana voda. Do 1890.
godine ova solana imala šest proizvodnih kazana ukupne grijne površine 696 m2 na kojima se
proizvodilo oko 70 tona soli godišnje. Izgradnjom ove solane gotovo je u potpunosti prestao
uvoz soli u Bosnu i Hercegovinu.

Uoči Drugog svjetskog rata tuzlanska solana s pogonima u Siminom Hanu i Kreki imala je
ukupno 13 proizvodnih kazana sa planom proširenja i povećanja proizvodnih kapaciteta.
Nakon završetka Drugog svjetskog rata tuzlanska solana nastavlja sa radom nastojeći
obnoviti uništene proizvodne kapacitete. Početkom pedesetih godina počinje izgradnja novih
kazana za varenje slane vode. Godine 1952. su izgrađena i puštena u rad tri nova proizvodna
kazana.

U periodu od 1952. do 1970. godine solane u Siminom Hanu i Kreki su radile sa 16

proizvodnih kazana. Stručne analize koje su vršene polovinom šezdesetih godina XX vijeka
pokazale su da dalja ulaganja u cilju modernizacije i mehanizacije već zastarjele tehnologije
proizvodnje soli u Solani nemaju ekonomska opravdanja i da postojeći stepen tehnologije i
tehnike proizvodnje soli zaostaje u odnosu na svjetsku proizvodnju. Iz tog razloga započela je
izgradnja nove, savremene fabrike soli.