LIKOVNO III

Postimpresionizam – nastavak
Paul Gogen u 35. godini napušta sigurnu egzistenciju i porodicu i potpuno se
posvećuje vlastitom slikarskom istraživanju. Prvo odlazi u provinciju, a zatim bježi od
civilizacije sve do Tahitija. Otkrivanje primitivnih umjetnosti rezultira stavom da slika
nije realnost već autorova projekcija. Sam Gogen često svoj pristup slikarstvu naziva
simbolizmom kada želi naglasiti potrebu da slika postane više od pukog opisa
realnosti.
Gogen piše: „Želio sam da uspostavim pravo da se sve smije.“ Ova rečenica će biti
upečatljiva za umjetnike 20 st. Ali vidjećemo i primjere gdje se ona isčitava površno
zanemarujući duboko humanističku vrijednost Gogenove ideje.
Kao što objedinjuje evropsko, japanski i primitivno slikarstvo, Gogen kao duboko
religiozan nastoji proniknuti u bit ljudskog poimanja Boga bez obzira na religijsko
polazište. On smatra da je ljudski emocionalni razvoj potpuno nezavisan od stepena
civilizacijskog napretka. Na Tahitiju se Gogenov stil konačno oslobađa dominacije
evropskog slikarstva. Uživanje u naivnom, narodnom slikarstvu i umjetnosti
primitivnih naroda oslobađa boju od svakog robovanja realnosti.
Djela:
1. Vizija poslije propovijedi – u ovim likovima je postigao veliku rustičnu i
praznovijernu jednostavnost. Strog pejzaža i borba postoje samo u mašti tih
ljudi koji mole, kao rezultat pripovjedanja.
2. Manao tupupua – japanski drvorezi zadivljuju Gogena svojom izražajnošću, ali
on ne kopira njihov stil već traži vlastiti izraz. Tako nastaju grafike čija
neposrednost otvara put konačnom profiliranju grafike kao samostalne
discipline.
Henri de Tuluz Lotrek – rođen je u aristokratskoj porodici. Napušta kuću i odlazi u
Pariz. Dok Renoir i Degas slikaju Pariz danju i u liričnom ugođaju, Lotrek je slikar
noćnog Pariza. Noćni barovi, prostitutke, pijanice, cirkusanti..., svijet odbačenih i
neprilagođenih zaustavljen u trenutku manijakalnog plesa samo su nosioci zapisa o
najdubljim ljudskim strahovima i strastima.
Djela:
1. Par – pod slabom svjetlošću plinskih fenjera odvija se još jedan čin predstave
života. Lotrek je tu da bilježi. Karikira, ali ne ismijava, još najmanje osuđuje.
Nema na slici ni sentimentalnosti niti sladunjave eretičnosti. Njega zanima
samo srž pokreta i karaktera: glupog, pokvarenog ili naivnog, ali uvijek
ljudskog.
2. Moulin Rouge, litografija – Lotrek je za života izradio 368 litografija u boji,
najčešće plakata za pozorište i kabare. Ono što je nastalo kao reklama
nadrastalo je namjenu postavši za sva vremena primjer umjetničkog
savršenstva litografske štampe i dizajna.
 Secesija
Krajem 19. st. sve jasnije se ocrtavaju promjene koje donosi industrijalizacija.
Traženje novog umjetničkog izraza primjerenog novom dobu, se formira u okvirima
ova dva naizgled suprotna osjećaja (zanos i tuga). Umjetnici teže izrazu koji će biti
oslobođen svih prethodnih historicističkih pokreta. Žele stvoriti stil primjeren novom
dobu. Zbog toga nastoje izbjeći sve oblike uobičajene u dotadašnjoj umjetnosti i
okreću se prirodi tražeći iznova inspiraciju za oblike. Dinamične biljne linije, vijugavi
oblici ženskog tijela, insekti pa čak i mikroorganske forme nepoznate do toga
vremena pretvaraju se u razigrane dekorativne površine.
Pošto su nastojanja secesionista bila prvenstveno izražena u izbjegavanju istrošenih
formi tako i njihova djela u prvi plan ističu novostvoorene forme. Zbog toga možemo
zaključiti da je Art nouveau prvenstveno dekorativni stil čije odlike su vijugavi linearni
ornamenti. U slikarstvu se ovaj stil nastavlja na Gogenovsko svođenje slike u ravan
po kojoj se dodiruju plohe čistih boja.
Gustav Klimat – stvara izraz zasnovan na brilijantnom crtežu figura okruženih
dekorativnim arabeskama koje su u fragmentima već čiste apstrakcije. Jedno od
poznatijih djela mu je Poljubac.
Aubry Berdsli – najpoznatiji predstavnik ovog stila u Engleskoj. Berdsli radi kao
ilustrator za knjige i časopise. U njegovom crtežu se sjedinjuju Botičelijev osjećaj za
liniju njegovan i kod prerafaelitskih slikara i prefinjenost japanskih drvoreza. Radio je
drvorez u ciklusu ilustracija za knjigu Saloma od Oscara Wildea.
Fernard Holder – švicarski slikar, svojim izduženim likovima podsjeća i na gotičku
tradiciju, a nama je zanimljiv jer je nizom sretnih okolnosti dio njegove umjetničke
zaostavštine danas smješten u depoima Umjetniče galerije BiH.
Međutim, napotpuniji izraz nova umjetnost nalazi u nastojanju da se naglase
vrijednosti zanatske umjetnosti. U Engleskoj William Morris osniva pokret
„Umjetnosti i zanati“ čiji je cilj naglasiti nehumanost mehanicizma i ukazati na
vrijednost zanatskog rada te stvarati djela koja su i lijepa i korisna. Tako su
novostvoreni oblici i ručna unikatna izrada našli svoje mjesto u grafičkom i
industrijskom dizajnu, od ilustracija i slovne tipografije do namještaja, nakita i mode.
U arhitekturi doba secesije razbuktala se maštovitost Antonia Gaudia. Njegovo djelo
se može objasniti samo kao neobuzdana fantazija oslobođena svakog
funkcionalizma i reda. Gaudijeve građevine su prepune asocijacija na organske
oblike, obojene ili prekrivene raznobojnom keramikom tako da pred vama raste svijet
starih katalonskih bajki. Njegova najpoznatija građevina je crkva Sagrada Familia u
Barseloni.

Fovizam
Fovizam je prvi moderni avangardni pokret. Na Salonu 1905. skupina umjetnika do
krajnosti dovodi postimpresionističko oslobađanje kolorita do podređenosti obliku i
realnom viđenju. Henri Matis, Maurice Vlamnek, Georges Ruo, Robert Delon su
najznačajniji predstavnici fovističkog pokreta.
Sam pokret je dobio ime kada je jedan komičar u jesenjem salonu na kojem su
izlagali i fovisti pred skulpturom urađenom u klasičnom maniru uviknuo: “Gle,
Donatelo usred divljih zvijeri.“ (po francuskoj riječi les fauve što znači divlje zvijeri)
Odbacujući volumenski iluzionizam ovi slikari naglašavaju dvodimenzionalnost
slikarske plohe. Imitaciji viđenog suprostavljaju estetski ugođaj kolorističkih kontrasta.
Smanjuje se koloristička raznolikost jer se upotrebljavaju čiste boje uz minimum
nijansiranja. Boja se javlja u maksimumu intenziteta i emotivne snage. Na njihovim
slikama oblici imaju sekundarni značaj i više se javljaju kao asocijativne površine
boje nego kao tematski elementi.
Slika nije podređena realnom izgledu predmeta, ali umjetnik u prirodi traži podsticaje
za estetsko oblikovanje nove vrijednosti. Pri tome umjetnik svakim potezom kista i
boje dobija nove podsticaje i otvara više mogućnosti za naredni potez koji bira prema
vlastitom senzibilitetu.
Henri Matis – najznačajniji fovistički slikar. Potencira važnost instikta i intuicije u
nastajanju djela. Umjetnik nema potpunu kontrolu nad bojom i oblicima, već i svaka
boja, oblik i linija utiču na naredni potez osjećajnog umjetnika.
Uskoro se umjetnici okreću novim ekspresionistima, ali je jedino Matis uspio
fovinistički pristup transportirati u kompleksnije umjetničke forme. Matis nije školovan
slikar, ali njegov osjećaj za melodične arabeskne oblike i dekorativne linije uspijeva
obezbijediti ravnotežu boje i blika koji ispunjava. 1910. on posmatra izložbu islamske
umjetnosti u Minhenu, a godinu kasnije boravi u Moski i Maroku
Djela: Muzika, Ples, Crvena soba, Portret žene sa zelenom linijom...

Futurizam
Futurizam je umjetnički pokret koji najradikalnije nastoji raskrstiti sa tradicijom i
prethodnim umjetničkim shvatanjima. Tvrdili su da se svijet obogatio novom ljepotom
brzine. Željeli su uništiti muzeje, biblioteke i akademije svih vrsta. Njihova je
umjetnost bila hrabrost, drskost i buntovnost. Smatrali su da je ljepota samo u borbi.
Futuristički književnici odbacuju sva, pa i pravopisna, pravila tražeći slobodan stil pun
zanosnog veličanja savremenog doba. Futuristi su dobro osjetili pravce razvoja
savremenog doba u kojem stalno osjećamo manjak vremena. Njegova pojava u Italiji
ukazuje na sazrijevanje potrebe da se umjetost oslobodi dominacije jednog centra,
ali kao da osjećaj provincijalnosti podstiče negativni naboj među stanovnicima. Ono
što je nastalo kao poziv protiv okoštalosti i nazadnosti poslužit će kao pozdravna
melodija nastupajućem fašizmu. Mnogi futuristi pozdravljaju fašističku ideologiju.
Uskoro se futurističke ideje prenose i na slikarstvo. Umberto Bočioni, Giacomo
Balla, Luigi Russolo, Gino Severini i Carlo Carra su najizrazitiji predstavnici
futurizma u slikarstvu. Oni odbacuju statičnost i logiku, a svu težnju usmjeravaju ka
predstavljanju kontinuiranog pokreta.
Pri tome se futuristi koriste simultanim predstavljanjem više vremeskih pomaka
objekta u prostoru slike. Konačni rezultati su posjedovali određenu draž, štaviše,
izlomljene konture i jaki kolorit daju novi podsticaj kubističkim i ekspresionističkim
izražavanjima i otvaraju prostor za pojavu apstraktnog slikarstva. No, pokret koji je
ustao protiv okoštalosti i monotonije ubrzo gubi svježinu jer su umjetnici futuristi
ostajali zarobljeni u prostom variranju pokreta kao svog jedinog zadatka.
Sam futurizam se više prezentovao kao halabuka nego kao stvarno umjetničko
istraživanje. Jedino Bočionova djela uspjevaju nadrasti futurističku ilustrativnost i
površnost. Posebno Bocionove skulpture otvaraju nove mogućnosti prodora objekta
u okolni prostor.

Kubizam
Oduvijek su geometrijske forme doživljavane kao dokaz savršene organizacije
univerzuma. Pravilni oblici djeluju na naša čula i razum. Geometrijski oblici se i ranije
koriste kao pomoćno sredstvo pri crtanju i analizi oblika, ali samo kao skica i pomoć
pri organizaciji kompozicije.
Nakon velike retrospektive Cazannovih djela 1906. na kojoj ostarjeli „uzvišeni
neznalica“ konačno dobija priznanje, mladi umjetnici otkrivaju novi put istraživanja
prirode i njene refleksije u vizuelnu umjetnost. Kubisti nastavljaju fovističko
odbacivanje imitacije viđenog, ali za razliku od njih, kubisti u prvi plan stavljaju oblik
sveden na geometrijske forme.
Pravcu je dao ime Matisse kada je, posmatrajući Brakovu sliku, uzviknu: „Gle, male
kockice (kubes).“
Dakle kubisti umjetnost doživljavaju kao čisto umnu radnju oslobođenu čulnog utiska
i subjektivnosti. Kubizam i nastaje u zajedničkom ateljeu Georgesa Braka i Pabla
Pikasa. Nastojeći naći čist izraz oslobođen čulne rekonstrukcije gledanja njih dvojica
često idu do krajnjih svođenja rukopisa tako da je danas teško među njihovim
slikama i najranije kubističke faze odrediti ko je autor djela.
Djela Pikasa:
1. Tri muzičara
2. Gospođice iz Avinjona – slika prostitutki iz Avinjonske ulice danas se smatra
prvim djelom čistog kubizma. Dvodimenzionalne figure samo još boja
zadržava da se ne raspadnu u prostoru. Oštri uglovi pojačavaju utisak
razbijenog stakla. Tu ima sjećanja na geometrijski stil grčke umjetnosti, na
konstrukcije afričkih maski i bizantijske plošnosti, ali je poliperspektivnost i
fragmentirana atmosfera potpuno nova.
Djela Braka: Viadukt, Krajolici iz Estaquea, Čaša i violina, Žena s gitarom...
Ova faza njihovog stvaralaštva se naziva analitički kubizam. Objekt se posmatra iz
više položaja (poliperspektiva), svi oblici se svode na dvodimenzionalne
geometrizirane partikule nastojeći u slici simultano sabrati sva moguća gledišta. Oni
ne teže reprodukciji oblika poput starih umjetnika već definisanju njegove
konstrukcije.
Kao što Eifel svoj toranj oslobođen vanjske ljušture i potpuno otvoren pogledu sa svih
strana, analitički kubizam nastoji oblik razložiti na gradivne jedinice tražeći opće
zakone građe prirode.
Oko 1912. nastupa sintetička faza kubizma čiji je najizrazitiji predstavnik Juan Gris.
Elementi dobijeni razlaganjem oblika počinju se organizirati u nove međuodnose
stvarajući asocijacije na nove oblike. Kao da gravitacione sile tjeraju izlomljene
djelove da se okupljaju u nove pojavnosti.Gris je pokušavao apstraktno učiniti
konkretnim. Njegova je umjetnost umjetnost sinteze. Polazeći od opštih oblika želio
je dospjeti do novih pojedinačnih predmeta.

Espresionizam
UMJETNIČKO DJELO MOŽE BITI BEZ SVEGA, ALI NE MOŽE BEZ
IZRAŽAJNOSTI.
Ovo je stav umjetnika koji smatraju da je neophodno zaustaviti propadanje ljudskosti.
Radikalnost njihovog pristupa se ogleda u napuštanju konvencionalne umjetničke
tradicije i povratka primitivnom izrazu i psihičkim stanjima. Za razliku od futurizma,
koji slavi tehnicizam i racionalnog kubizma, ekspersionisti se predaju instinktu.
Kompozitor Anton Webern je napisao: „Ja želim samu stvar. Stvarnost umjetničkog
djela nije simbol, niti imitacija vanjske ili unutarnje prirode. ona ne oponaša otkucaje
srca. Ona sama po sebi jest i ima svoj vlastiti puls.“
Munhova litografija Krik iz 1895. hronološki još pripada 19.st. no ovo je potpuno novi
izraz izvan svih postojećih pravaca. Munh daje sliku izgubljenosti između dvije obale.
Kontrast oštrih linija mosta i uzdrhtalog prostora kojeg vizuelizira krik, još više
naglašavaju osjećaj nesklada i straha.
Nagovještaj ratnih katastrofa 20.st. koje je omogućila iskvarenost , sve veći jaz među
socijalnim skupinama, ali i među pojedincima, nastojanje da se umjetnošću
razgraniči istina od laži karakteristišu ekspresionistički stav. Tako ekspresionizam ne
možemo shvatiti kao usputnu umjetničko – formalnu fazu koja je istrošila svoje
mogućnosti već kao stalno nastojanje u pojedinim umjetničkim opusima.
Nakon Munhove izložbe u Berlinu, mladi njemački umjetnici okupljeni u dvije skupine
razvijaju espresionistička shvatanja.
Prva grupa djeluje od 1905. u Dresdenu pod nazivom „Die Brücke“ (most).
Napuštajući hladni akademizam, oni se vraćaju gotičkoj izražajnosti sirove
neposrednosti. Ernst Ludwig Kirhner (djelo: Pet žena na ulici) je predvodnik u kojoj
se još ističu Emil Nolde (djelo: Italijan) i Karl Schmidt – Rottluff. Pripadnici ove
grupe često se izražavaju kroz drvorez njegujući sklonst jakim kontrastima.
Druga skupina koja se javlja šest godina kasnije u Minhenu ne isistira na brutalnom
izrazu kao drezdenska skupina. Vasilij Kandinski i Franc Mark osnivaju skupinu
„der Blau Reiter“ (Plavi jahač) sa namjerom da naglase uvjerenje da umjetnost treba
prije svega da se bavi duhovnim nego materijalnim. Značaj ove skupine je što djeluje
na povezivanju eksperimentalnih iskustava širom Evrope. Tako uz ovu skupinu izlažu
i umjetnici poput Paula Kleea, Kazimira Maljeviča i Jean Arpa koji će uskoro
postati jedni od najznačajnijih umjetnika prve polovine 20.st.
U Austriji djeluje Oscar Kokoška zadržavajući Klimtov snažan kolorit on uništava
svaki red i organizaciju tako da slike iz blizine djeluju kao nagomilane prljave mrlje i
tek u cjelini se organizuju u prepoznatljive oblike.
Georges Rouault, svoje fovističko iskustvo upotpunjuje širokim crnim konturama
koje ističu boje poput vitraža. Tako nakon iskustva sa nemirnim potezima Rouault
stvara djela izrazite duhovne smirenosti čime na najbolji način izražava duboku
religioznu predanost – „Bičevani Hrist“.
Kandinski se u tridesetoj godini pridružuje minhenskim ekspresionistima kombinujući
impresionističkim kolorizam i secesijski osjećaj za plohu sa ekspresivnim potezima i
jakim koloritom. Široko obrazovan i ujedno zaljubljenik u mistični spiritualizam on
smatra da se umjetnost treba prvenstveno treba baviti duhovnim a ne materijalnim.
Smatra se još i začetnikom apstrakcije. Tako od samih početaka Kadinski želi jezik
muzike prenijeti u slikarstvo. Korak po korak njegove slike gube vezu sa realnim
prostorom pretvarajući se u ritmičke cjeline kojima daje muzička imena.
Kadinski bilježi da je ideju za slikarstvo oslobođeno svake predmetnosti dobio kada
je jednog predvečerja posmatrao svoju sliku izvrnutu na stalku. Shvatio je da tako
postavljena slika na kojoj su realnim oblici igubili prepoznatljivost djeluje mnogo
dinamičnije i svježije nego planirana scena.
U početku Kadinski slika jakim koloritom pod fovističkim i ekspresionističkim uticajem,
ali mozaična struktura i dvodimenzionalnost likova su došli s njima i Ruske škole
bizantijskog slikarstva. Harmonija boja i forme mora se isključivo zasnivati na principu
pravog dodira sa ljudskom dušom.