1

Čehoslovačka republika.
Čehoslovačka republika bila jedina država Srednje Evrope koja je uspjela za sve vrijeme
svoga opstanka sačuvati demokratsko-parlamentarni oblik vladavine. 1 Razlog tome treba tražiti u
razmjerno vrlo povoljnom ekonomskom razvoju, naprednoj društvenoj strukturi, demokratskim
političkim tradicijama, a značajni nosioci takvog razvoja bili su i dvojica najviđenijih političkih
vođa, Masaryk i Beneš, koji su bili uvjereni demokrati.
Čehoslovačka republika uspostavljena je proglasom Narodne skupštine 14. novembra
1918. godine, pošto su prije toga Česi (28. oktobra) i Slovaci (30. oktobra) proglasili nezavisnost
i želju da žive u zajedničkoj državi.
Prvim predsjednikom Čehoslovačke republike postao je Tomaš G. Masaryk, za vrijeme
rata vođa českog Narodnog vijeća; njegova je velika zasluga što je utjecao na Antantu da prihvati
ideju o razbijanju Austro-Ugarske Monarhije. Mlada republika konačne granice dobila je
mirovnim ugovorom u Versaillesu, Saint-Germainu i Trianonu, a razgraničenje s Poljskom u
Šleskoj i Slovačkoj izvršeno je 1920. godine pod arbitražom Francuske i Velike Britanije.
Čehoslovačkoj je 1919. priključena i Potkarpatska Ukrajina i tako je država bila etnički
veoma heterogena, što je kasnije stvaralo velike nacionalne probleme. Čehoslovačka je vojska u
proljeće 1919. likvidirala Sovjetsku republiku. Vlada socijaldemokrata V. Tusara je u februaru
1920. izradila Ustav, čiji je uzor bila francuska parlamentarna demokracija, i provela agrarnu
reformu, posebno temeljito na zaplijenjenim posjedima austrijsko-njemačkih aristokratskih
porodica. Revolucionarno radništvo je 1920. godine u više navrata štrajkovalo, ali je vlada, u
kojoj su kao najjača stranka bili i socijaldemokrati, uspjela dogovaranjem spasiti situaciju. Lijevo
krilo Socijaldemokratske stranke odcijepilo se u maju 1921. godine i formiralo Komunističku
partiju Čehoslovačke (KPC).
U vanjskoj politici Čehoslovačka se oslanjala na Francusku i 1920. postala inicijator
stvaranja “Male antante”, saveza između Čehoslovačke, Rumunije i Jugoslavije, uperenog
protiv revizionističkih pokušaja Mađarske.
Čehoslovačka se nakon 1919. godine brzo i gotovo nesmetano razvijala. Preokret joj je u
ekonomskom pogledu čak veoma koristio jer je kako u zemlji tako i u prijateljskim državama

1
Čehoslovačka (češki: Československo, slovački: Česko-Slovensko), je bivša država u
centralnoj Evropi koja je egzistirala od 1918. do 1992. Prvog januara 1993. je miroljubivo
podijeljena na Češku i Slovačku, čin koji je više poznat kao Baršunasti razvod, po analogiji
sa Baršunastom revolucijom.
 2

Jugoslaviji i Rumuniji bila oslobođena konkurencije austrijskog kapitala. Svojom modernom

tekstilnom industrijom i mašinogradnji bila je konkurentna, a u prijateljskim državama spremno
su prihvaćali njezin kapital i tehnologiju. Ekonomsko blagostanje omogućavalo joj je i velik
kulturni polet na svim područjima. Na izborima 1928. godine znatno je porastao broj glasova što
su ih dobili komunistički kandidati i režim je KP Čehoslovačke dopustio slobodno političko
djelovanje. Državno vodstvo držalo se unitarističkog principa stvaranja "čehoslovakizma" i tako
se sve više sukobljavalo s autonomističkim i separatističkim strujanjima u Slovačkoj. Narodne
manjine, a među njima i brojni sudetski Nijemci, imale su kulturnu autonomiju (čak i vlastiti
univerzitet u Pragu) i njihove su stranke nakon 1926. godine bile zastupljene i u čehoslovačkoj
vladi.
Nakon Hitlerovog dolaska na vlast u Njemačkoj, u Čehoslovačkoj je veoma ojačala
nacionalistička stranka sudetskih Nijemaca pod vodstvom K. Henleina, koji sada više nije bio
spreman da sarađuje s vladom.
Godine 1935. povukao se dugogodišnji predsjednik Masaryk a naslijedio ga je njegov
saradnik i ministar vanjskih poslova Beneš, vođa Narodnosocijalističke stranke, stranke češkog
demokratskog sitnog građanstva, koja je gotovo sve vrijeme bila zastupljena u vladi. Beneš je još
iste godine sklopio sporazum o međusobnoj pomoći sa SSSR-om, ali do većeg zbližavanja među
dvjema državama nije došlo zbog Benešove rezerviranosti prema komunistima, pa se
Čehoslovačka i dalje vanjskopolitički posve držala Francuske. Njemački nacizam je od proljeća
1938. godine počeo prijeteći ugrožavati Čehoslovačku.
Po Hitlerovim uputama sudetski Nijemci su počeli zahtijevati autonomiju i pravo na ujedinjenje
sa sunarodnjacima u Njemačkoj. To je bio prvi nagovještaj agresije na jednu suverenu evropsku
državu, koja je, osim toga, bila jedan od stupova francuske evropske politike. Ali toliko slavljena
saveznica Francuska kapitulirala je 29. septembra 1938. godine u Minhenu pred Hitlerovim
diktatom. Čehoslovačka je morala evakuisati posebno utvrđeni pogranični pojas i Nijemci su
odmah zatim okupirali Sudetsku oblast. A tada je došla do izražaja i druga velika pogreška
čehoslovačke vanjske politike izmedu dva svjetska rata – njen spor s Poljskom zbog područja
Tješina, naseljenog Poljacima, koji je Čehoslovačka priključila 1919. godine. Da su
Čehoslovačka i Poljska bile čvrsto povezane, Hitler se vjerojatno 1938. godine ne bi usudio da
ih vojnički napadne, jer se smatralo da te dvije zemlje imaju vrlo jaku vojsku. Ali, u svom starom
sporu sa Čehoslovačkom Poljaci su gledali kratkovidno i prilikom Hitlerove okupacije Sudeta
 3

Tješin pripojili Poljskoj. A ni predsjednik Beneš nije htio prihvatiti prijedlog KP Čehoslovačke
da pozove u pomoć sovjetske čete i pruži otpor Nijemcima; odmah nakon Minhena podnio je
ostavku i predsjednikom republike postao je E. Haha. Sredinom marta 1939. godine proglasila je
Slovačka klerikalna stranka pod vodstvom J. Tise nezavisnu Slovačku, a njemačka je vojska, pod
izgovorom da želi sačuvati mir u Srednjoj Evropi, zauzela Češku i priključila je Njemačkom
rajhu kao Češko-moravski protektorat.

Socijalistički sovjetski tip

U svijetu se između dva rata razvijao i društveni sistem koji je u društveno-političkom razvoju
značio nešto posve novo, a to je socijalistički sovjetski sistem, izrastao iz pobjedonosne oktobarske
revolucije u Rusiji. Pobjeda Lenjinove modifikacije marksizma i revolucije u praksi, te iz nje rođenog
sovjetskog sistema izazvala je u svjetskom marksističkom radnčkom pokretu podvajanje na dvije
posve odvojene struje: komunističku, koja je pokušavala provesti u svijetu revolucionarnu Lenjinovu
ideju i socijaldemokratsku, koja je odbacivala Lenjinov koncept i zauzimala se za parlamentarno-
reformistički put u socijalizam. Još suviše slabom komunizmu nije se ostvarila njegova ideja o
svjetskoj odnosno evropskoj socijalističkoj revoluciji kao neminovnoj dimenziji socijalističke
revolucije uopće, i tako je između dva rata Sovjetski Savez ostao jedina država u svijetu u kojoj je
pobijedila socijalistička revolucija i diktatura proletarijata. Sovjetski Savez morao se je sam i vlastitim
naporima iz svoje zaostale privredne i društvene osnove razvijati usred neprijateljskog kapitalističkog
svijeta i pronalaziti odgovarajuća ekonomska i politička rješenja. To je najviše utjecalo na to da
sovjetski socijalistički sistem poprimi i poneko svojstvo koje bismo teško mogli uskladiti s vizijom
klasika marksizma. Ipak je očuvao osnovne karakteristike zbog kojih se o nekom društvenom sistemu
kaže da je socijalistički: društveno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju i nominalnu vlast radnih
ljudi, odnosno diktaturu proletarijata. Tako je već samom svojom egzistencijom, a donekle i planskim
usmjeravanjem svjetskog komunističkog pokreta, Sovjetski Savez snažno utjecao na socijalističke
tendencije u svijetu između dva rata.
Boljševici su Brestlitovskim mirom 3. marta 1918. godine doduše osigurali spoljnopolitički
predah, ali su se u zemlji morali sukobiti s brojnim političkim protivnicima, sa sve snažnijom
kontrarevolucijom, koju je otvoreno podržavala Antanta. Zbog suprotstavljanja Brestlitovskom miru
 4

sovjetsku su vladu u martu 1918. godine napustili dotadašnji boljševički saveznici lijevi eseri, koji su
se zalagali za nastavljanje neprijateljstava protiv Centralnih sila revolucionarnim ratom. Drugi povod
za razilaženje između njih i boljševika bila je agrarna politika. Boljševici su insistirali na ukidanju
svake tržišne privrede, dakle za obavezno predavanje seljačkih proizvodnih viškova državi. Za
provođenje rekvizicija uspostavili su tzv. seoske komitete siromašnih, kojima su u pomoć poslali
radnike iz gradova. Nasuprot njima, lijevi eseri nastupali su protiv klasne borbe na selu i zauzimali se
za tržišnu privredu.
Na V. kongresu partije početkom juna 1918. godine lijevi su eseri nastupili protiv boljševičke
politike. Istovremeno su u saradnji s drugim eserima podigli gotovo pravi ustanak seljaka u Povolžju i
u moskovskoj oblasti, te su pristupilin teroru protiv vodećih boljševika; 30. avgusta su u atentatu teško
ranili i samog Lenjina. Uz velika požrtvovanje i disciplinu, boljševici su ugušili pobunu, njene vođe
osudili na smrt, a nakon toga su se lijevi eseri podijelili na više grupa, od kojih su neke krajem 1919.
godine prišle boljševicima. Njima je pošlo za rukom da iz sovjeta potisnu sve protivnike i uvedu čvrst
i centraliziran jednopartijski sistem vladavine, koji je provodio diktaturu proletarijata.
Na periferiji sovjetske države se u proljeće 1918. godine posvuda organizirala kontrarevolucija i
obrazovane su protuboljševičke vlade. U Samari je u junu osnovan "Komitet članova privremene
skupštine" pod vodstvom Černova u kojemu su većinu imali desni eseri, a u Omsku desničarsko-
monarhistička "privremena vlada Sibira". Ubrzo nakon toga je u Ufi održana sveruska konferencija
koja je trebala ujediniti sve kontrarevolucioname snage za borbu protiv boljševika. Osnovan je i
nekakav petočlani direktorij, svojevrsna koalicija umjerenih ljevičara i radikalnih desničara. Glavna
ličnost postao je desničar, bivši carski admiral crnomorske flote Aleksandar Kolčak. Kontrarevoluciju
je novcem i oružjem počela pomagati Antanta. Britanci su se već u martu iskrcali u Arhangelsku,
Japanci u maju u Vladivostoku, a njima su se potom pridružili i do tada neutralni Amerikanci. Ipak je
najvažnija podrška kontrarevolucije bila tzv. Češka legija, od 50.000 osoba, sastavljena vojna
formacija bivših ratnih zarobljenika, koji su se nakon Brestlitovskog mira namjeravali preko Sibira
vratiti u Evropu i boriti se u redovima Antante. Boljševici su ih 25. maja 1918. godine pokušali
razoružati, što su Česi odbili i započeli neprijateljstva, zauzeli sibirsku željeznicu, prešli Ural i
zaprijetili Povolžju. Do jeseni je Crvena armija, koju je od proljeća 1918. postavio na noge Trocki,
zaustavila nadiranje kontrarevolucionamih armija prema središnjim predjelima Rusije.
Kad je u jesen 1918. završen Prvi svjetski rat i na Zapadu, Antanta je krenula u otvorenu
intervenciju u Rusiji protiv boljševika. Kolčakovu vladu u Omsku je priznala kao vladu cijele Rusije i
 5

uspjela da Kolčaka prizna i general Denikin, koji je uz pomoć Francuza skupio veću
kontrarevolucionarnu vojsku u Ukrajini i na Donu. Kontrarevolucija je u proljeće 1919. još jedanput
krenula na vojnički marš protiv Moskve i Lenjingrada. Međutim, Antantino vijeće je u Parizu na
Wilsonov nagovor odlučilo da se Antanta vojnički ne angažira u Rusiji. Tako je brojčano narasla i
disciplinirana Crvena armija u ljeto i jesen 1919. godine redom razbijala vojsku kontrarevolucije, koja
se bez izravnog angažiranja Antante nije mogla držati, jer je u narodu gubila svaku podršku zbog
potpunog zanemarivanja socijalnih potreba vremena. Do proljeća 1920. sovjetska se vlast proširila
gotovo na sav teritorij nekadašnje države, uključujući i Ukrajinu; izvan nje su ostale kavkaske države,
za koje su se boljševici još borili i baltičke državice, kojima su u prolječe i ljeto 1920. mirovnim
ugovorima priznali samostalnost. Ali je do konačnog mira preostala još jedna etapa. U proljeće 1920.
Sovjetska Rusija se uplela, zbog pitanja granica, u vojnički konflikt s Pojacima i njihovim velikim
nacionalističkim i imperijalističkim apetitima.
Nakon prvih poljskih uspjeha (zauzeli su Kijev i dio Ukrajine), Crvena armija prodrla je do
Varšave. Međutim u borbama na Visli 14. avgusta 1920. Poljacima je uz veliku tehničku pomoć
Francuske, pošlo za rukom ”čudo" da pobijede sovjetske trupe. Na to su Poljaci svoju granicu ponovo
pomaknuli daleko na istok, što je vlada Sovjetske Rusije mirom u Rigi 18. marta 1921. godine i
priznala, ali je između obiju država stvorena zatrovana politička klima za sve vrijeme između dva rata.
Boljševici su u proljeće 1921. osvojili i kavkaske države, koje su se potom razvijale s ostalom
sovjetskom državom.
U prvim godinama nakon revolucije, u razdoblju tzv. "ratnog komunizma", boljševici su nastojali
ukinuli tržišnu privredu, pa su čak pokušali ukinuti i novac, te uvesti robnu razmjenu između pojedinih
grana privrede, što je regulirala država. Za plaćanje hrane poljoprivredi, u kojoj je još uvijek
prevladavao privatni sektor, država je slala industrijske i zanatske proizvode posve podržavljene
industrije, a diobu je regulirao dekret donijet u novembru 1918. godine. Za vođenje takve privrede
stvoren je veliki birokratski državni aparat, koji je uz to bio nestručan i nedorastao zadacima. To je
izazvalo nezadovoljstvo tvorničkih radnika, jer je krajem 1920. godine počelo nedostajali sirovina, pa i
hrane. Ta ekonomska i društvena nevolja izazvala je u redovima boljševika tzv. lijevu radničku
opoziciju, koja je predlagala da sve čisto ekonomske poslove industrije samostalno vode sindikati bez
partijske birokracije. Međutim, Lenjin je na zasjedanju CK boljševika u decembru 1920. godine
odbacio takve poglede.
 6

Početkom 1921. godine zbog ekonomskih teškoća nezadovoljstvo dijela radnika i seljaka se još
više povećalo i dobilo određene političke karakteristike: programi esera i menjševika o ustavotvornoj
skupštini ponovo su počeli kružiti i isticati zahtjev za vlašću sovjeta, koji bi uključivali više stranaka, a
ne samo boljševike. Počeo se pojavljivati i anarhizam kao samostalna politička snaga. Početkom marta
izbila je pobuna u lenjingradskoj vojnoj i trgovačkoj luci Kronštatu: radnici i mornari su zahtijevali
odbacivanje "jednopartijske diktature" i uspostavljanje sovjeta bez boljševika. Boljševička vlast se
oduprla svom snagom koju je imala, pa i vojskom, te je tu ozbiljnu krizu riješila jurišem suhozemne
vojske pod zapovjedništvom Tuhačevskog preko zaleđene Neve na Kronštat, koji se predao nakon
deset dana ogorčene borbe (od 8. do 18. marta 1921). Takvo vrenje medu radništvom, do kojeg je
došlo zbog državnih rekvizicija i potpune nezainteresiranosti seljaka za povećanje i modernizaciju
proizvodnje, navelo je vodstvo boljševika da porazmisli o novom načinu gospodarenja. Na X.
kongresu boljševika usvojene su, baš u vrijeme borbi za Kronštat, na Lenjinov prijedlog osnove nove
ekonomske politike (NEP). Ta politika zasnivala se na dvjema postavkama: socijalistički program
ukidanja privatnog vlasništva nad većim poduzećima u važnim privrednim granama ne smije se
napuštati, ali ličnu zainteresiranost proizvođača treba povećati razvijanjem tržišnih odnosa. Kamen
temeljac postavili su time što su poboljšali položaj seljaka i u proljeće 1921. ukinuli rekviziciju i uveli
porez u naturi. Viškove koji bi im preostali seljaci su mogli slobodno prodavati na tržištu. Dopuštena
su i manja privatna poduzeća i trgovine. Protiv te nove ekonomske politike dizalo se među
boljševicima dosta glasova (Trocki), jer da ona znači odstupanje od revolucionarnog puta u
socijalizam, zahtijevajući ustrajanje na ratnom komunizmu - ubrzanoj industrijalizaciji na račun
seljaka. CK boljševika je podržavao NEP (ekonomski teoretičar Buharin) i u njegovoj se odluci od 12.
januara 1922. kaže da je NEP ekonomska utakmica izmedu socijalizma u izgradnji i kapitalizma, koji
teži obnovi na osnovi podmirivanja potreba mnogomilionskog seljačkog sloja putem tržišta. Ali dok su
u rukama sovjetske radničke države finansije, teška industrija, spoljna trgovina, promet i prilične
poljoprivredne površine, nema opasnosti od ugrožavanja socijalizma. Država je dopustila uvoz stranog
kapitala, potrebnog za brži razvoj industrijalizacije, i poticala spoljnu trgovinu. Krajem 1922. godine
boljševici su formalno proglasili Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika (SSSR). Do tada su
neprecizno definiranu sovjetsku saveznu državu tvorile pojedine nacionalne sovjetske republike:
Ruska Federacija, Ukrajina, Bjelorusija, Zakavkaska Federacija. Horezam i Buhara. Ta je država
nastajala postepeno, s pobjedama boljševika i uvođenjem njihovih sovjeta kod pojedinih naroda bivšeg
ruskog carstva. Narode je udruživala jedinstveno i centralistički organizirana boljševička stranka.
 7

Nakon revolucije ona je priznala i samoopredjeljenje naroda, ali se u praksi zauzimala za povezivanje i
suživljavanje naroda u duhu proleterskog intemacionalizma. Federativno povezivanje posebnih
nacionalnih sovjetskih republika bila je Lenjinova ideja, za koju se morao boriti u boljševičkom
vodstvu, jer se boljševički "ekspert za nacionalno pitanje", Gruzijac Josif Visarionovič DžugašviIi -
Staljin zauzimao samo za autonomiju pojedinih neruskih naroda u sovjetskoj državi.
SSSR je u ljeto 1923. godine dobio i svoj ustav. Najviši organ vlasti bio je Svesavezni kongres
sovjeta, u koji su sovjeti saveznih republika slali svoje delegate. Sarno su mjesni sovjeti birani izravno
općim biračkim pravom od 18. godine. Kongres sovjeta je izabrao svoj prezidij i predsjednik prezidija
je formalno predstavljao državu, ali nije imao nikakve vlasti. Savjet narodnih komesara ostao je i
nadalje snažna izvršna vlast koja je obavljala sve državne poslove.
Dvadeset i prvog januara 1924. godine umro je, nakon više napada kapi od kraja 1922. godine
neosporni vođa sovjetske države Lenjin. Nakon njegove smrti državu je vodio kolegij trojice - "trojka"
Zinovjev, Kamenjev, Staljin, dok naposljetku nije Staljinu, koji je od 1922. bio generalni sekretar
partije, pošlo za rukom da sam izbije na čelo zahvaljujući tome što je držao u ruci partijski birokratski
aparat. Žilavošću, odlučnim realizmom i "čeličnom" voljom (otuda mu i pseudonim "Staljin")
nadmašivao je sve svoje suparnike, pa i vatrenog revolucionara Trockog te blistavog teoreticara
Buharina.
lzdavajući se za pravog Lenjinovog interpreta i vjemog sljedbenika njegove ideje, on je prakticki od
1924. sve više sam upravljao preobražajem zemlje i na samodržački način. Nasuprot konceptu
Trockog, koji je inzistirao na tezi o "permanentnoj revoluciji", dakle o njezinom nastavljanju izvan
granica SSSR-a, Staljin je objavio učenje o "socijalizmu u jednoj zemiji", koji je veliki Sovjetski Savez
sa svojim ljudima i bogatstvima sposoban ostvariti. Tako je on prišao pretvaranju Rusije, sve do tada
još pretežno agrarno strukturirane, u industrijsku državu, pa je u tu svrhu 1927. proglasio prvi veliki
petogodišnji plan. Taj je plan razbio seljački privatni posjed i donio potpunu kolektivizaciju, ali i
modernizaciju poljoprivrede, putem motoriziranja, elektrificiranja sela i izgradnje velikih industrijskih
poduzeća. Pri tomu je dobro dolazila pomoć u kapitalu i savjetnicima iz inozemstva, iz Njemačke,
Britanije i SAD.
Preobražaj sela vršio se uz besprimjernu bezobzirnost; ogorčeni seljaci poklali su svoju stoku i
time samo ubrzali svoju propast. U razdoblju 1931-1933. zemljom je krenula još jedna glad, veća od
one u vrijeme građanskog rata, koja je prema ocjenama u doba Hruščova odnijela oko 10 miliona
ljudskih života, od toga ponajviše kulaka i srednjih seljaka - elementa koji je bio najsposobniji da
 8

podigne i modernizira poljoprivrednu proizvodnju. Najviše je propatila plodna Ukrajina. Ali tada se
proces preobražaja afirmirao, i otada je ekonomski uspon SSSR-a bio očigledan. Drugi petogodišnji
plan je uz daljnje velike kanale i željeznice (Moskva-Volga, Bjelomorski kanal, produžetak
Turkestansko- sibirske željeznice, itd.) nagoviještao nastajanje velikih kombinata, u koje bi se udružile
različite industrije cijelih pokrajina, kao i poboljšanje kvaliteta proizvoda.
Institut za demografiju i socijalna istraživanja razvio je metodologiju za procjenu
gubitaka Ukrajine kao posledice masovne gladi tokom 1932. i 1933. godine na osnovu
statističkih podataka i savremenih metoda demografske analize. Naučnici su rekonstruisali
osnovne godišnje parametre dinamike stanovništva Ukrajine između 1926. i 1939. godine.
Na osnovu ovih procena, Institut za demografiju gubitke od gladomora procenio je na 3,9
miliona ljudi. Upravo se taj broj smatra naučno najutemeljenijim.

Uprkos obećanju, potrošnih dobara nije bilo više nego prije, jer je, pored ostalog, u prvi plan sve
više stupalo naoružanje i naglo jačanje Crvene armije.
Taj strahovito nagli preobražaj trebalo je, općenito, plaćati najvećim žrtvama cijelog stanovništva.
Sve brojnijom birokracijom sovjetski sistem nije oslobodio radnog čovjeka, već ga je posve
uključio u aparat moderne države sa svim njezinim pomoćnim oblicima kontrole. Socijalizacija
kapitalističkih poduzeća nije neposrednim proizvođačima donijela samoodlučivanje, već samo njihov
prelazak pod vodstvo države, tj. u ruke državnih opunomoćenika postavljenih u ime naroda, koji su se
sve više formirali kao samostalan sloj s vlastitim interesima - težnjom za moći. Postojali su i radnički
sindikati, ali ne toliko kao zastupnici radnika koliko kao još jedna nadzorna organizacija. Protiv svih
protivnika režima strogo se postupalo. Osnovani su veliki logori za prisilni rad sve tamo do Dalekog
istoka i sjevernog Sibira. I oni su u prvom redu bili namijenjeni ostvarivanju velikih pothvata, pa je od
1935. bilo u njima uvijek više miliona zatvorenika; npr. samo za kopanje bjelomorskog kanala
dopremljeno je oko 250.000 kažnjenika.
Staljin je u partijskom vodstvu počeo izvoditi "čistku", koja je svoj vrhunac dostigla između
1936. i 1938. godine. Prvo se okrenuo protiv tzv. desne opozicije, koja se opirala prisilnoj
kolektivizaciji poljoprivrede, a potom i protiv svih eventualnih suparnika. Na nizu režiranih javnih
političkih sudskih procesa osuđena je većina vodećih boljševika iz dana revolucije i potom likvidirana.
Trocki je bio prisiljen da emigrira u Meksiko, gdje ga je ubio Staljinov atentator. Kao moguća jezgra
opozicije desetkovano je i rukovodstvo Crvene armije sa slavnim Tuhačevskim, tako da je vojska za
duže vrijeme bila veoma oslabljena. Sa čistkom se i u sociološkom pogledu zbio značajan preobražajni
proces. Umjesto ljudi iz doba revolucije, koji su dobro poznavali Evropu i bili snažno
 9

internacionalistički usmjereni, sada se popela na vrh nova generacija sovjetske inteligencije, koja je
odrasla već u novoj državi i bila ispunjena ponosom na svoju domovinu. Iskovala se nova svijest,
ispunjena i tradicijama velike ruske prošlosti, koja je tobože svoj pravi nastavak našla u sada nastaloj
socijalističkoj domovini. Ta riječ sada se ponovo smjela upotrebljavati, pa su se i u novoj zakletvi
sovjetskih vojnika umjesto dotadašnjih internacionalističkih izraza našli u središtu pojmovi kao narod,
domovina i država.
A na vrhu države stajao je čovjek neograničene vlasti, koji je sada i svoje spoljnopolitičke odluke
donosio samo prema realnoj političkoj računici, pri čemu je imao u vidu prvenstveno velike državne
koristi SSSR-a. A služio se sovjetskim spoljnopolitičkim državnim aparatom, kao i Komunističkom
internacionalom.
Od septembra 1934. godine SSSR je bio član Društva naroda i s pomoću njega se htio osigurati od
opasnosti nacističke agresije. Ali kako nije postignut sporazum sa zapadnim demokracijama, SSSR je
napustio tu politiku i u avgustu 1939. zaključio s Hitlerom pakt o nenapadanju.