Radikalne ideologije. Fašistički tip u vrijeme nacional-socijalizma 1933-1939.

U razdoblju izmedu dva rata u nekim državama svijeta pojavili su se totalitarni politički
sistemi, koji se zajedničkim nazivom označavaju kao fašistički. Iako su među njima postojale i neke
znatne razlike, ipak su svima bile zajedničke određene bitne crte. Od najvećeg značenja bila je
činjenica što su se ti sistemi pojavili u onim modernim kapitalističkim državama u kojima
parlamentarna demokracija u drugoj polovini 19. st. nije bila dovoljno učvršćena u političkom
životu, a to su bile prvenstveno Italija, Japan i Njemačka. Za pojavu tih sistema postojali su
spoljnopolitički i unutrašnjopolitički razlozi. Versailleskim mirom te su države dobile manje nego
što su očekivale (Italija) ili ih je taj "mir" posebno teško pogodio (Njemačka), pa su se zato u
njihovim društvenim strukturama pojavile jake političke, u prvom redu konzervativne snage koje su
težile reviziji odredaba mirovnog ugovora a u spoljnoj politici zauzimale agresivna stajališta prema
svojim susjedima. Sve su se te snage pothranjivale teškim unutrašnjo- političkim i ekonomskim
stanjem zemlje; svuda je bio razmjerno brojan srednji sloj za koji se nisu posebno zanimali ni
krupnokapitalističko liberalno građanstvo ni marksistički pokret. Tako se taj srednji sloj (seljaci
srednjaci, sitno građanstvo, činovništvo), ekonomski i socijalno konzervativan, oslanjao na novu
društveno- političku, izrazito konzervativnu doktrinu, koju su, na temelju starijih elitističkih
doktrina (Sorel, "Konzervativna revolucija"), nakon Prvog svjetskog rata proglašavali
malograđanski ideolozi. Ta je doktrina sadržavala suprostavljanje liberalnom kapitalizmu i
monopolizmu, koji je ugrožavao opstanak srednjeg sloja, a s druge strane neprijateljski je
odbacivala emancipacijska nastojanja socijalističkog radničkog pokreta i uopće svu modernu
demokraciju.
"Fašizam je", kako je 1935. ustvrdio Ernst Bloh, "politička mobilizacija zaostalih sektora društva,
mobilizacija nezadovoljstva modernizacijom, racionalizacijom i društvenom emancipacijom."
Fašizam je vidio spas u čvrsto autoritarnoj nacionalnoj državi, koja bi ukinula "truli liberalni
parlamentarizam" i, s druge strane, klasnu borbu, na kojoj je inzistirao radnički pokret. Ideal mu je
bilo staleški uređeno društvo, koje bi se oslanjalo na solidarnost ali bi istodobno sačuvalo privatno
vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju. Ideolozi fašizma naglašavali su brojne "iracionalne
elemente", kao što je superiornost vlastite nacije odnosno rase i njezino poslanje. Fašistički pokreti
osnivali su vlastite vojničke odrede, koji su mu služili za vršenje fizičkog nasilja nad političkim
protivnicima. Veoma su razvili suvremene metode masovnog obavještavanja i političke
propagande, pa je zato optika fašističkog fenomena između dva rata i dandanas mnogo primjetnija
na što je tada pokazivala njihova povijesna težina. Fašistički su se pokreti dokopavali vlasti tako da
su se povezivali s tradicionalno vladajućim elitama, koje su u fašizmu vidjele dobrodošlo sredstvo
za obračun s demokratskim i socijalističkim snagama i tendencijama. U toj sprezi, fašistički su
pokreti posve napustili svoj dotadašnji demagoški antikapitalizam i odano služili interesima
nacionalnog krupnog kapitala. Ukinuli su sve demokratske političke institucije, pogazili većinu
čovjekovih ličnih sloboda i uveli najbrutalniju i najnehumaniju diktaturu u savremenoj ljudskoj
historiji. U spoljnoj politici fašističke su se države posebno nakon pobjede fašizma u Njemačkoj,
ponašale posebno agresivno. Svojim neprestano novim zahtjevima i prijetnjama postale su isključivi
krivac i izazivač Drugog svjetskog rata.

Italija.
Na tokove evropskog zbivanja Italija nije toliko uticala svojom spoljnopolitičkom težinom,
koliko time što se u njoj razvio nov društveno-politički oblik - fašizam, koji su kasnije prihvatili i u
nekim drugim državama, pa se općenito upotrebljava kao oznaka za diktatorske režime razdoblja
između dva rata. Zbog velikih obećanja prilikom stupanja Italije u Prvi svjetski rat, italijansko je
građanstvo bilo razočarano ratnim plijenom, iako je dobilo znatan dio nekadašnje Habsburške
monarhije. Na toliko željenoj sjevernoj obali Jadranskog mora uspostavljena je bila Kraljevina SHS,
pa se italijanske teritorijalne aspiracije nisu mogle u cijelosti ostvariti. I finansijski Italija se našla u
vrlo teškom položaju, a njena privredna razvijenost bila je potpuno neujednačena: na sjeveru ona je
već imala modernu krupnu industriju, a na jugu naprotiv posve zaostalu poljoprivredu s feudalnom
strukturom i trajnom nezaposlenošću. Nakon što je Amerika ograničila useljavanje, izgubljen je i taj
"ventil" za popuštanje pritiska brzog porasta broja stanovništva.
Opće izborno pravo donijelo je masovne stranke, koje su se nakon rata pridružile ranije vladajućim
liberalima, pa se čak i takmičile s njima. Nasuprot katolitički orijentiranim "popolarima" (Narodna
stranka) stajali su socijalisti, koji su se smjesta priključili Trećoj (komunističkoj) intemacionali, dok
početkom 1921. nije i tu došlo do podjele na socijaliste i komuniste. U ljeto 1920. u Sjevernoj Italiji
sve je upućivalo na blisku socijalističku revoluciju. Revolucionarno raspoloženo radništvo
zaposjelo je tvornice i osnivalo radnička vijeća. Ali je za preuzimanje državne vlasti i dalje je bilo
suviše slabo, a načinilo je i nekoliko pogrešaka u politici prema saveznicima iz srednjeg sloja.
Reformisti u sindikalnom radnčkom pokretu bili su i za sporazum s vladom, zadovoljivši se
povećanjem nadnica i poboljšanjem socijalnog zakonodavstva u građanskom društvu. Ipak je strah
od socijalističke revolucije ostao. Te su činjenice olakšale uspon Benita Mussolinija, u kojem su se
ujedinile težnja za vlašću i znatne demagoške sposobnosti s mnogo realističke političke
proračunatosti. Od borbenog pacifističkog socijaliste on se bio pretvorio u vatrenog zagovomika
ulaska Italije u rat, a potom je, iskoristivši uznemirenost naroda i nemoć vlade, osnovao vlastiti
pokret.
Borbeni sastavi ("fasci di combattimento") s kojima je započeo bitku protiv postojećih političkih
stranaka dali su ime cijelom pokretu. Protiv generalnog štrajka, koji je ljevica najavila u jesen
1922., Mussolini je svojim borbenim sastavima zapovjedio marš na Rim. Kralj se pokorio i povjerio
Mussoliniju da sastavi vladu (iako su fašisti imali tek neznatan broj poslanika u parlamentu) te time
legalizirao fašistički pokret.
U svojem duhovnom konceptu fašizam je ujedinjavao sindikalističke ideje Georgea Sorela i teoriju
elite Vilfreda Pareta s nacionalizmom. Trebalo je stvoriti opće uvjerenje da je italijanska država
prava nasljednica antičkog Rima, pa prema tome može istupiti s imperijalnim zahtjevom za
Sredozemljem. Ne dirajući formalno ni monarhiju ni ustav, Mussolini je tokom nekoliko godina (ne
prezajući ni od fizičkog terora) uspostavio jednopartijsku vladavinu. Godine 1926. raspuštene su
sve političke stranke. U parlament, koji je još postojao, birali su se poslušni poslanici, međutim uz
njega je obrazovano još i Fašističko velika vijeće, a nad svima odlučujuću vlast imao je u svojim
rukama vođa stranke i države "duce".
Povelja rada ("Carta di lavoro") iz 1927. depolitizirala je sindikalne radničke saveze i spojila ih s
poduzetnicima u poslušne korporativne strukovne saveze. Opozicija se nemilosrdno gušila, pri
čemu se nije prezalo ni od političkog ubojstva (poput onoga socijalista Metteotija, kojeg su fašisti
ubili 1924. godine). Ali neosporni unutrašnjopolitički uspjesi, kao što su bili stabilizacija valute,
smanjivanje nezaposlenosti, osvajanje novih obradivih površina i osamostaljenje Italije u pogledu
opskrbe žitom, učvrstili su fašistički režim i pruzžli mu razmjerno široku društvenu podršku.
Musoliniju je 1929. pošao za rukom još jedan značajan unutrašnjopolitički podvig - pomirenje s
Vatikanom zaključivanjem tzv. Lateranskog ugovora, što mu je donijelo naklonost i podršku
katoličke crkve. Nepomirljivi politički protivnici morali su emigrirati. Mogućnost djelovanja nisu
imali ni liberali ni popolari, a još manje socijalisti i komunisti. Tako je udaren temelj častoljubivoj
vanjskoj politici, koja je u prvom desetljeću još umijela ocjenjivati granice talijanske moći. Ali se
sredinom tridesetih godina u vanjskoj politici upustila u otvorenu agresiju.
Iz svoje kolonije Somalije napala je 1935. i zaposjela Etiopiju, članicu Društva naroda
(talijansko-abesinski rat). Svi prosvjedi Društva naroda i sve sankcije ostali su bez uspjeha, i Italija
je 1936. priključila Etiopiju svojem "imperiju". Ohrabren Hitlerovim saveznistvom, Mussolini je na
kraju godine objavio jedinstvo njemačke i italijanske spoljne politike (“osovina Rim-Berlin"), a uz
to je od samog početka otvoreno pomagao generala Franca, prkoseći Francuskoj, koja se
opredijelila za nemiješanje. Tako se početkom 1937. na Francovoj strani borila italijanska armija od
80 hiljada ljudi naoružanih najsuvremenijim oružjem. Želja za prisvajanjem nekih francuskih
posjeda dovodila je italijansku politiku sve više u sukob s Francuskom, a indirektno is a Britanijom
i tjerala je u sve tješnji zagrljaj s Hitlerovom Njemačkom, kojoj je u jesen 1938. u Münchenu vjerno
sekundirala.

Japan.
U deceniji nakon Prvog svjetskog rata u Japanu se povremeno činilo da će moderne političke
stranke, zastupljene u parlamentu, dobiti veći utjecaj na odlučivanje u zemlji. Ali su od
"mandžurijske krize" 1931. militarističke i ekspanzionističke grupe sve više uzurpirale vlast i
uništile još neučvršćenu osnovu japanske demokracije. U deceniji uoči Drugog svjetskog rata u
Japanu se učvrstio totalitarni sistem, koji je japanski liberalni političar dvadesetih godina Hozumi
Nobusige nazvao teokratsko-patrijarhalnim konstitucionalizmom, a ako bismo ga htjeli nekako
komparativno svrstati, mogli bismo ga po njegovim bitnim elementima uvrstiti u fašizam.
Japan je u jesen 1918. dobio prvu posve civilnu vladu; sačinjavali su je zastupnici političkih
stranaka na čelu s Takaši Harom, vođom liberalne stranke Seijukai. Uprkos najvećoj odlučnosti,
njemu ipak za tri godine nije uspjelo ostvariti demokratski politički sistem s parlamentu
odgovornom vladom. Car je i dalje ostao značajan izvanparlamentarni činilac s teokratskim
atributima.
Uprkos više-manje pasivnom političkom držanju car je ostao snažan oslonac svih elita prohujalog
“razdoblja Meidži". A to su bile prije svega zemaljska oligarhija i iz nje proizašla vojna elita.
Usprkos modernim građanskim reformama, japanska vojska je održala povlašten društveni položaj.
Vojska i mornarica nisu bile podređene parlamentu nego direktno caru, i zato su zbog njegove
pasivnosti bile potpuno samostalne. Nakon smrti Takašija Haroa (koji je bio žrtva desničarskog
atentata) 1921., na vlasti su se smjenjivale dvije političke stranke: spomenuta Seijukai - stranka
financijsko liberalnog građanstva - i Minsetto - vodeća agrarna stranka; neko su vrijeme vladale i u
koaliciji. Stranke nisu stvorile iskristalizirani politički program, ni modemu organizaciju s
masovnom bazom, pa zato u državi nisu ni stekle veću popularnost i autoritet. Ni nakon izborne
reforme 1925. godine, kad je uvedeno opće izbomo pravo muškaraca, prilike se nisu mnogo
izmijenile. Obje japanske radničke stranke dobile su na izborima za donji dom parlamenta 1928.
samo 492.000 glasova i 8 mandata, što je predstavljalo svega 3% čitavog glasačkog tijela. Uz
tradicionalno snažne patrijarhalne komponente, sindikalni pokret kod japanskog radništva nije se
mogao jače razmahati. Od 4 miliona industrijskih radnika bilo ih je 1925. sindikalno organizirano
250.000, a taj se broj, uprkos naglom brojčanom porastu radništva, do 1929. popeo samo na
330.000. Iako su lijeve radničke stranke bile politički nemoćne, ipak je već njihov opstanak u
redovima građanskih stranaka pobuđivalo strah i uznemirenost.
Svjetska privredna kriza 1929-1930. izazvala je i u Japanu veće ekonomske i društvene potrese. Za
nekoliko mjeseci cijena japanske svile i njen izvoz smanjili su se za 50%. Znatno je pala i cijena
riže. To dvoje najteže je pogodilo ionako siromašnog japanskog seljaka. Od pet i pol miliona
seljačkih porodica 68% ih je 1928. moralo unajmljivati zemlju od veleposjednika. Bijedu je
povećavao i nagli demografski porast, koji industrija nije mogla apsorbirati. Zato su američku
zabranu useljavanja Azijaca u SAD Japanci dočekali s velikim ogorčenjem i ona je pobudila porast
japanskog nacionalizma i rasizma. Odavno tinjajuće japansko nezadovoljstvo američkom politikom
u potpunosti je došlo do izražaja u proljeće 1930., nakon završetka Londonske konferencije o
ratnim flotama. Radikalne nacionalističke snage napale su svoju vladu što je prihvatila
diskriminatorske odredbe konferencije o dopuštenoj snazi japanske ratne mornarice u odnosu 3:5:5
prema momarici SAD i Velike Britanije. Na predsjednika vlade Hamagučija (vođu civilne vlade
stranke Minseito) izvršen je atentat. Nacionalističko-militaristički i totalitaristički krugovi preuzeli
su vlast i 1931. izvršili otvorenu agresiju u Mandžuriji. Pobjeda militarizma i nacionalizma dovela
je do sve većeg unutrašnjopolitičkog učvršćenja totalitamog sistema, koji je ukinuo demokraciju,
dakle i političke stranke i sindikate. Suprotno evropskim fašističkim državama. Japan je prvo
krenuo u vanjsku agresiju, što će potom ubrzati unutrašnjopolitički proces fašizacije. Pri tome se
pokazalo koliki su utjecaj stekli u japanskoj javnosti od 1930. radikalno-nacionalistički i
totalitaristički politički pogledi. Najugledniji ideolozi bili su "seljački" tribun Kita lkki, a iz
oficirskih redova potpukovnik Hišmiato Kingoro, vođa pokreta sakuraki (društvo trešnjeva cvijeta).
Obojici je, kao i nizu drugih radikalno-nacionalističkih pokreta, bilo zajedničko da su se odlučno
protivili parlamentarizmu, odbacivali liberalni kapitalizam, a s druge strane dakako i marksizam kao
neprimjerene japanskom nacionalnom karakteru. Radikalni Ikki je čak tražio zakonsko
ograničavanje veličine privatnog posjeda zemlje, kapitalističkih poduzeća i drugog imanja. Posjed
koji bi prelazio zakonom određenu granicu preuzela bi i njime upravljala država.
Radikalima su porodica i seoska zajednica predstavljali praoblik japanskog stila života, koji je
propao prodorom iskvarenog zapadnjačkog utjecaja, ali ga u budućem državnom i društvenom
uređenju Japana treba ponovo uspostaviti. Za njih su društveni nosioci preporoda bili seljaci i
oficiri. Institucija i kult cara kao sina božjeg predstavljali su emocionalnu i državnopravnu srž
programa svih radikala u obrazlaganju posebnog karaktera i poslanja japanskog naroda, koji ima
pravo svoju državnu vlast proširiti na velika prostranstva Istočne Azije. U narodu su propagirali
militarizam i vojničke vrline sadržane u japanskom vojničkom kodeksu "bušido".
 Sve je to japanski radikalni nacionalizam prilično približilo evropskom fašizmu. Japanski se
fašizam od ostalih razlikovao samo po tome što nije imao neku karizmatičnu ličnost na čelu velikog
efikasno kontroliranog masovnog pokreta, ali je tog zapadnjačkog "vođu” vjerojatno
nadomještavala careva ličnost. U Japanu nisu postojali antitradicionalistički i antireligijski nazori,
kao što nije bilo ni ideja preispitivanja svih vrijednosti u cilju stvaranja novog tipa čovjeka i
društva. Radikalni nacionalistički japanski oficiri iskoristili su u septembru 1931. jedan incident u
Mukdenu da zauzmu Mandžuriju, koja je formalno pripadala Kini. Time su zadovoljili žudnju
japanskog imperijalizma za tom sirovinama bogatom zemljom koje su se morali odreći pod
pritiskom Amerikanaca i Britanaca 1922. na konferenciju u Vašingtonu. Zatim su Mandžuriju
proglasili samostalnom državom Mandžukuo, koja je dobila vlastitog cara i ugovorom o
prijateljstvu povezala se s Japanom.
Japansku akciju Društvo naroda je osudilo i Japan je u februaru 1933. napustio tu
organizaciju, što je bio jedan od sudbonosnih događaja te godine. Zbog svoje nemoći Društvo
naroda nije poduzelo nikakve sankcije protiv Japana. Učvrstivši svoj položaj u Mandžuriji, Japan je,
nakon novog incidenta kod Pekinga (u julu 1937.), poveo pravi rat protiu Čang Kaj-šekove Kine.
Nakon nekoliko mjeseci slomio je njezin otpor i zauzeo oko dvije trećine kineskog teritorija. Sada
Japanci vise nisu težili za teritorijalnom ekspanzijom starog stila kao u doba kolonijalizma. Željeli
su, kao što je bilo rečeno već 1934. godine s objavom neke vrste japansko-azijske Monroove
doktrine, sebi osigurati neiscrpno sirovinsko područje i tržište za svoju industriju, te su u Nankingu
ustoličili poslušnu vladu. Takvom svojom politikom sve su više dolazili u spor sa SAD, koje su
postajale sve oštrije prema Japanu.
Japan je već u novembru 1936. zaključio s Njemačkom i Italijom pakt protiv Komintrne, a 1937. iz
Mandžurije poveo ratne operacije protiv Mongolije i SSSR-a.
Ali pošto mu je Crvena armija 1938. nanijela prvi veći poraz, odustao je od tog plana agresije i
povukao se, te čak ni u Drugom svjetskom ratu nije ponovo napao SSSR. Nakon toga svom se
snagom počeo pripremati za bliski obračun sa SAD na Pacifiku.
 Njemačka u vrijeme nacionalsocijalizma 1933-1939.

Rasizam je riječ koja se u današnje vrijeme vrlo često upotrebljava, iako se prvi put
navodi u Larousse enciklopediji XX stoljeća 1932. godine, u kojemu je značenje riječi dao kao
"opredjeljenje, učenje rasista, a za riječ "rasista" kaže se da je to naziv dat njemačkim
nacionalsocijalistima koji tvrde da predstavljaju čistu njemačku rasu iz koje su isključeni Jevreji.
Prvobitni oblici rasizma poznati su već iz antičkih vremena, kada su postojala
svjedočanstva o pridavanju pažnje boji kože. Grci su ime barbari davali svima koji su živjeli
izvan kruga Helade. Historija njemačkog fašizma seže duboko u srednji vijek. Jedan od
najznačajnijih događaja iz tog vremena je gušenje seljačkog ustanka iz 1525. Trijumf feudalne
reakcije nad demokratsko–revolucionarnim seljačkim pokretom učvrstio je u Njemačkoj za dug
vremenski period feudalizam i apsolutizam i time otežao konstituiranje građanstva.
Po mišljenju J. G. Fichtea ( 1762 – 1814) država bi trebala biti planski, racionalno regulisana
organizacija, u kojoj je svakome radom osiguran udoban životni položaj. On smatra da čitav
privredni, ekonomski život treba staviti u tačne i čvrsto vezane okvire. Nacionalna svijest je po
njemu nužni polazni stadij, po kome se pojedinci preko nacije uvrštavaju u kozmopolitičku
cjelinu
Fašizam je totalitarni, krajnje reakcionarni politički sistem koji se prvo javio u Italiji.
Naziv potječe od latinske riječi fasces (svežanj pruća). Iako je fašizam nosio u sebi mnoge
karakteristike reakcionarnog nacionalizma i konzervativnih diktatorskih režima, imao je i
posebne karakteristike, koje su potjecale od odbacivanja individualističkog liberalizma XIX
stoljeća. Fašizam je nastao kao sinteza socijalnih zahtijeva ljevice i nacionalističkih programa
desnice. Svoju doktrinu je zasnovao na idejama Fridriha Ničea ( 1844. – 1900.) o dinamičnom
nadčovjeku.
 Niče je pisao da narod kome se pripisuje neka kultura treba u istinu samo da bude neko
živo jedinstvo, a ne da se tako jadno raspada na spoljašnost i unutrašnjost, na sadržaj i oblik.
Također treba razmišljati kako se kroz historiju narušeno zdravlje jednog naroda može povratiti,
kako taj narod može ponovo naći svoje instinkte, a time i svoje poštenje.
Niče zamjera Nijemcima što se ugledaju na druge narode i ponašaju se
konvencionalno. Nijemca se može mjeriti na osnovu njegovih misli i osjećanja, koja on izriče u
svojim knjigama. Prema njemu njemačko jedinstvo u najvišem smislu riječi, kome oni teže, i
vatrenije teže nego ponovnom ujedinjenju, jedinstvo Njemačkog duha i života poslije uništenja
suprotnosti forme i sadržaja, duševnosti i konvencije.
Sve su to osnove za nastanak fašističke ideologije.
U historiji i tradiciji nacionalizma ogleda se historija evropskog građanstva.
Nacionalizam je u svom nastanku bio oružje građanstva u borbi protiv feudalizma i apsolutizma.
U okviru same fašističke ideologije do ekstrema je razvijena nacionalizmu svojstvena tendencija
da se racionalni odnosi svedu na organske, da se humanistička problematika zamjeni biološkom,
da se ljudskim pravima suprotstavi socijalni darvinizam.
Njemačka je ujedinjena kroz lanac ratova nakon 1848. pa se tako stvarao militaristički
duh. Njemačka je morala riješiti političko konstituisanje nacije, građansku revoluciju i
industrijalizaciju. Političko podčinjavanje građanstva najvišoj pruskoj državnoj vlasti, uslovilo je
preuzimanje vrlina feudalne klase; autoritarizam, poslušnost, obožavanje domovine. Njemačko
društvo nije postalo građansko već kvazi–feudalno. Industrijalizacija u Njemačkoj nije stvorila
klasno svjesno građanstvo, već je dovela do političke identifikacije građanstva sa
bonapartističkim sistemom Vilhema II.
Krajem 19. i početkom 20 stoljeća poznata je i od nacista dobro iskorištena
Čemberlenova rasna teorija. Hjuston Stjuart Čemberlen je unuk engleskog diplomate i sin
admirala, rođen u Portsmautu 1855. godine. Djetinjstvo proveo u Versaju, studirao u Čeltnen
Koleđu, zatim u švicarskim školama i najzad na jednom njemačkom univerzitetu. Oženivši se
kćerkom Richarda Vagnera zauvijek se nastanio u Njemačkoj. Njegovo najznačajnije djelo je
Die Grundlagen des neunzehnten Jahrhundertst (1899).
Njegova osnovna misao u tom djelu je da treba očuvati germansku krv boreći se
protiv elemenata koji su tuđi rasnom germanstvu; a to znači protiv rimokatoličkog duha i
protiv judaizma. Čemberlen je vjerovao u pobjedu Njemačke u Prvom svjetskom ratu. Sreo se
1927 godine u Bajrotu sa Hitlerom i predosjetio kakva će biti sudbina bivšeg slikara.
Čemberlen u svojoj teoriji o rasi ne uzima u obzir očigledne osobine (plavu boju kose,
opći oblik lica), kao što ne uzima u obzir ni antropološka mjerenja. Istinski kriterijum kojim se
određuje rasa biće isključivo psihološke prirode. Čemberlenov zadatak je bio da istraži prošlost
da bi osvijetlio budućnost. Po njemu propadanju rase ima lijeka, da se čistoća krvi u nekoj
ljudskoj grupi može obnoviti pod uslovom da se zato nađe pravi način.
Što se tiče Jevreja, Čemberlen se divio njihovoj umješnosti kojom koriste zakon
krvi da bi proširili svoju prevlast : "Osnovni korijen ostaje bez mrlje, u njega ne može da
prodre ni jedna kap tuđe krvi." Kćeri Jevreja mogu se udati za nekoga ko nije Jevrej , ali
sinovi se ne mogu ženiti kćerima stranaca. Jevreji su po Čemberlenu nastali iz ukrštanja među
sasvim različitim ljudskim vrstama. Postojanje jevrejskog naroda samo po sebi je grijeh, njegovo
postojanje je zločin protiv svetih zakona života , čitav narod, a ne pojedinac trebalo bi da bude
opran od greške koja nije počinjena svjesno, već nesvjesno. Jevreji su predstavljeni kao narod
koji pripada jednoj rasi a ne jednoj religiji. Manje od deset godina poslije Čemberlenove smrti
ustoličena je jedna rasistička religija. Te Čemberlenove ideje pružile su nacističkim
glavešinama osnovu za njihovu političku akciju .
Tek početkom XX stoljeća Njemačka postaje vodeća evropska imperijalistička država,
koja je težila novoj podjeli svijeta. Dugo pripremana erupcija izbila je tek 1914 godine, kada
industrijski feudalizam polazi na osvajanju novog životnog prostora. Ponovo uskrsava stari
pangermanizam u tradicionalno–agresivnoj formi > Drang nach Osten<. Životni prostor mogao
se nadoknaditi samo na račun Rusije.
Ratni slom i prvi republikanski koraci Njemačke odvijali su se u atmosferi straha od
proleterske revolucije i ako u njoj nije u potpunosti bila ostvarena ni građanska. Nestabilnost i
dilema prve Njemačke Republike se utemeljuje u njenoj društveno političkoj strukturi.
Poslijeratnu krizu poražene Njemačke pratila je grčevita aktivnost militantnih saveza i
antidemokratski nastrojenih borbenih udruženja, što je vodilo općoj vojnoj militarizaciji. Opće
antikomunističko držanje građanskih društava, kontrarevolucionaran stav prisutan širom Evrope
u sprezi sa specifičnim Njemačkim društveno– ekonomskim razvojem, stvorili su tendenciju
spremnosti posjedničkih građanskih slojeva za povezivanje sa pretkapitalističkim, feudalnim,
militarističkim i antisemitskim pokretima i partijama protiv zajedničkog neprijatelja, proletarijata
Fašizam je pokret zaostalih industrijskih društava prema najrazvijenijim
kapitalističkim zemljama pri čemu je država morala intervenirati i nadoknaditi ono što je
slobodno tržište davalo u razvijenim kapitalističkim zemljama. Svakako da je fašizam
nastavak već postojećih nacionalizama. Antisemitizam je krajnje nacionalistički, posebno
rasistički pokret koji je Jevreje smatrao stranim i manje vrijednom rasom, čiji ekonomski,
politički i kulturni napredak treba onemogućiti. Neprijateljstvo i mržnja prema Jevrejima,
progoni koji se često pretvaju u okrutne pogrome jevrejskog stanovništva, poznati su već u
starom vijeku. Od kako su raspršeni po svijetu Jevreje su ostali narodi osjećali kao strano tijelo
u svojoj zajednici, pripisujući im razorno, destruktivno djelovanje. Antisemitizam prati Jevreje
od samog početka njihove povijest .
I u srednjem vijeku su postojale izrazite antisemitske struje. Njemački Jevreji
(aškenazi) su u XII stoljeću prošli nevolje križarskih ratova i preživljavali zahvaljujući milosti
njemačkih careva i feudalnih gospodara. Postojala je velika zavidnost kršćana zbog jevrejske
trgovine i zanatstva, kojom su oni sebi obezbjeđivali opstanak. Jevreji su optuživani da ubijaju
kršćansku djecu, da koriste kršćansku krv za pravljene hljeba za vrijeme Pesaha. Dakle
optuživani su za kako to kršćani zovu; >Ritualna ubistva<.
Tokom XIV stoljeća Jevreji su optuživani da su krivi za pojavu kuge. I u XVI stoljeću
je nastavljeno optuživanje i osuđivanje Jevreja. Dakle oko 1880. u Njemačkoj je nikao novi oblik
mržnje prema Jevrejima, antisemitizam. Prve vođe ovog pokreta su novinar Mar, kapelan Šteker,
pruski historičar Trajčke, te slijepi filozof Diring. Oni su stvorili antisemitsku ligu, pa su na
javnim skupovima u Berlinu držali vatrene govore o jevrejskoj opasnosti. Liga je skupljala
potpise za peticiju kancelaru Bizmarku, kojom se tražila zabrana useljavanja Jevrejima u
Njemačku, zatim zabrana primanja Jevreja u službu. Bizmark nije javno odgovorio na peticiju,
ali ju je vlada nesmetano provodila u život.
Antisemitski pokret postajao je sve žešći, i narodni poslanici neprijateljski raspoloženi
prema Jevrejima često su u parlamentu držali govore u kojima su ih ponižavali. Ovaj pokret
kulminirao je u Drugom svjetskom ratu.
Nacionalsocijalizam (nacizam ; njem. Nationalsozialismus) je politička doktrina i
praksa najreakcionarnijeg dijela monopolističkog građanstva zasnovana na ideologiji
Nacionalsocijalističke partije Njemačke (NSDAP). Poražena soldateska i fanatični militaristi
svih boja u internacionalnim i njemačkim razmjerima čine jezgro nacističkih i fašističkih
kadrova.
Nacionalsocijalistička partija je osnovana u jeku razočaranja i ekonomskog kaosa koji
je zavladao poslije Prvog svjetskog rata. Osnovana je u Minhenu 05.01.1919. godine, a godinu
dana kasnije objavljuje svoj politički program u 25 tačaka, čiji je autor Adolf Hitler. On je u ovu
partiju stupio u jesen 1919 godine, a njenim predsjednikom postao 1921. godine. U tom
programu je dana ideološka i praktična platforma nacionalsocijalizma; učenje o nadmoćnosti
arijevske rase, antisemitizam, podvrgavanje svih državnih i upravnih funkcija pod vlast partije,
gušenje svih individualnih sloboda, zasnovano na potpunoj koncentraciji vlasti u rukama jednog
vođe, izgradnji hijerarhije zapovijedanja od vrhovnog Firera do najnižih nositelja vlasti, princip
nacionalne ekspanzije itd.
 Nacionalsocijalisti su 1923. godine pokušali izvršiti državni udar na bavarsku vladu u
Minhenu. Puč je bio lako osujećen, a nacionalsocijalistička stranka je došla pod udar Zakona o
zaštiti Republike. Vođe puča su pohapšeni, a rad stranke zabranjen. Februara 1924. je počelo
suđenje vođama puča. Presuda je izrečena 01. 04.1924. godine, a kao jedan od vođa osuđen je i
Adolf Hitler na pet godina zatvora, u kojem je boravio samo nekoliko mjeseci.
Za vrijeme boravka u zatvoru Hitler je napisao svoj politički programski spis, Mein
Kampf (Moja borba). Odmah na početku ovoga djela Hitler govori o svome mjestu rođenja, koje
leži na granici dviju njemačkih država, i smatra to predodređenom sudbinom i svojim ciljem o
njihovom ponovnom ujedinjenju, jer ista krv pripada zajedničkom carstvu.
I tek onda kada se svi Nijemci ujedine u zajedničku državu imat će pravo na stjecanje
stvarnog tla i teritorije. Hitler uočava dvije velike opasnosti po njemački narod, Marksizam i
Jevrejstvo. On kaže da je u djetinjstvu vrlo malo znao o Jevrejima, i tek u petnaestoj godini u
političkim razgovorima više saznaje o njima, te osjeća odbojnost. Jevreji su se toliko
evropeizirali i uljudili tako da ih je bilo teško razlikovati.
Za vrijeme svog boravka u Beču, Hitler je sve više primjećivao Jevreje, širio svoja
saznanja o njima, o njihovom cionističkom pokretu, o načinu njihova života, i sve više se
zgražavao. Hitler je kako kaže otkrio da socijaldemokratsku štampu pretežno vod Jevreji. Čudio
se njihovoj rječitosti ili vještini laganja, i malo po malo počeo ih mrziti, a sve više je u njemu
rasla ljubav za njegov vlastiti narod, te on postaje fanatični antisemit. On je vjerovao da postupa
u smislu svemogućeg stvoritelja: Time što se brani od Jevreja bori se za djelo Gospodina.
Hitler počinje govoriti o univerzalnosti rase regulisane zakonom prirode, navodeći
primjere životinjskih vrsta (koje se pare sa sudrugom iste). Zakon prirode mogu spriječiti samo
izuzetne prilike, prisila zarobljeništva ili neka druga spriječenost parenja u okviru iste vrste, ali
onda se priroda počinje opirati. Svako križanje nejednakih visokih bića, daje kao proizvod neko
srednje stvorenje između visina oba roditelja. To znači: da će mladunče svakako biti više nego
rasno niža polovica roditeljskog para, ali ne i tako visoka kao viša polovica roditeljskog para.
Znači miješanjem Arijaca s nižim rasama kao učinak proizlazi kraj nositelja kulture.
Učinak svakog rasnog križanja je:
- opadanje nivoa više rase
- tjelesni i duhovni nazadak, a time i početak jedne jako polagane a ipak sigurno napredujuće
dugotrajne bolesti.
Čovjekovo djelovanje protiv prirode dovodi do njegove vlastite propasti. Nauka,
umjetnost, tehnika, pronalazaštvo je proizvod malog broja naroda ili samo jedne rase. Sve velike
kulture prošlosti propadale su, jer su stvaralačke rase izumrle od trovanja krvi. Čovjek koji ne
poznaje ili čak prezire rasni zakon stvarno sebi ubija sreću koja će mu zasigurno doći. On
propušta posljednji voz najbolje rase, a time i preduslov cjelokupnog ljudskog napretka.
Slijedom toga on kreće opterećen ljudskom osjećajnošću u područje bespomoćnih životinja. Na
pitanje, koja je rasa prvobitni obnašatelj ljudske kulture, odgovor je jednostavan, Arijevac (on je
utemeljivač kulture).
Kod Arijevaca je najjača želja za žrtvovanjem i zalaganjem ličnog rada, pa čak i
vlastitog života za druge. Arijevac nije najveći samo zbog svojih duhovnih osobina, već i po
spremnosti da sve svoje sposobnosti stavi u službu zajednice. Jer predanost vlastitog života
opstanku zajednice kruna je svega požrtvovanja. Pod pojmom idealizam podrazumijeva se
sposobnost žrtvovanja pojedinca za cjelinu, za svoje bližnje. Najveća suprotnost Arijevaca je
Jevrej, jer je kod njih nagon za samoodržanjem jako razvijen. Po Hitlerovom mišljenju Jevreji su
narod koji je kroz svoje postojanje doživio malo promjena, unutarnje nadarenosti karaktera itd.
Oni nikad nisu imali vlastitu kulturu a osnove njihovog duhovnog rada su uvijek davali drugom,
a njihov intelekt se razvijao u svijetu drugih kultura.
Kod Jevreja želja za žrtvovanjem ne prelazi goli nagon za samoodržanjem pojedinca.
Njihov prividno jak osjećaj pripadnosti zasnovan je na primitivnom instinktu čopora, i taj nagon
za zajedničkim potpomaganjem postoji dok postoji opasnost. Dakle želja za žrtvovanjem kod
Jevreja je samo prividna i postoji samo dok je opstanak svakog pojedinca upitan. Kad ne postoje
opasnosti prestaje i prividna harmonija Jevreja, jer Jevrej se ujedinjuje samo u slučaju zajedničke
opasnosti ili u slučaju interesa za zajedničkim plijenom.
Ali ako ove opasnosti ne postoje do izražaja dolazi njihov ekstremni egoizam, i od složnog
naroda nastaje gomila zaraćenih štakora. Svoju državu Jevreji vide kao živi organizam za
očuvanje i uvećanje rase-teritorijalno je potpuno neograničena. Oni su paraziti na tijelu drugih
naroda. Jevreji povremeno napuštaju svoj životni prostor, jer budu protjerani od narod čije su
gostoprimstvo zloupotrijebili jer oni su paraziti koji se ukorjenjuju i zato ih je teško protjerati.
Tamo gdje se Jevreji nasele vremenom domaći narod odumire. Tako je Jevrej svih vremena
živio u državama drugih naroda i tamo stvarao vlastitu državu, koja je običavala jedriti
maskirana pod oznakom >Religiozna zajednica<, tako dugo dok vanjske prilike nisu
dopuštale da se potpuno iskaže njegovo pravo biće.
Oni su sposobni svojim velikim lažima ubijediti narod da su ioni pripadnici tog naroda
ali posebne vjere. Za Hitlera je Talmud knjiga za praktičan i podnošljiv ovozemaljski život a ne
priprema čovjeka za zagrobni život. Jevrejski vjeronauk je uputstvo za održanje čistoće jevrejske
krvi, te reguliranje međusobnog ophođenja Jevreja, a također i ostalim svijetom ne-Jevrejima.
Velika jevrejska laž je i jezik, jer ga ne koristi kao sredstvo da njime izrazi svoje misli, već da ih
skrije, jer dok govori drugi jezik misli jevrejski. I sve dok ne postane gospodar drugih naroda,
Jevrej govori njihovim jezikom, a prvi Jevreji u Njemačku su stigli tokom prodora Rimljana.
Osnivanjem prvih naselja Jevrej dolazi kao trgovac i u početku pridaje malo važnosti
prikrivanju svog narodnog porijekla. Za kratko vrijeme on se aktivira u gospodarstvu kao
posrednik i iskorištava svoju trgovačku sposobnost i postaje prijetnja da trgovina postane njegov
monopol. Također Jevrej počinje pozajmljivati novac uz zelenaške kamate. On se stalno
nastanjuje, u gradovima naseljava posebne kvartove i sve više gradi državu u državi. Novčani
poslovi i trgovina postaju njegov monopol, njegove zelenaške kamate izazivaju otpor a bogatstvo
zavist. Ne naklonost spram Jevreja je sve više rasla. Oni se sve više približavaju vlasti, novcem i
ulagivanjem. Sve više se Jevreji približavaju kneževskoj vlasti, i uz male novčane nadoknade
dobivaju razne dozvole i privilegije.
Hitler krivi ponašanje njemačkih kneževa, jer se zbog njihovog odnosa prema
Jevrejima, njemačka nacija nije mogla osloboditi jevrejske opasnosti. Dakle Jevrej želi postati
domaćim narodom odnosno Nijemcem, a od tog naroda on samo zna jezik i to svoje nijemstvo
temelji na jeziku. Po Hitleru rasa nije u jeziku već isključivo u krvi, a Jevreji su ti koji malo
značaja pridaju očuvanju jezika a svu važnost pridaju očuvanju svoje krvi. Jevrej može govoriti
hiljadu jezika, ali on ipak ostaje Jevrej. Razlog jevrejske težnje da postane Nijemac leži u
osjećaju opadanja kneževske vlasti, jer žele da ovladaju građanskim pravima, i to je razlog
emancipacije iz geta. On i dalje ostaje u blizini visoke gospode i nastoji se uvući u njihov krug, a
preostali dio jevrejske rase približava se ljubljenom narodu.
Jevrej sebe predstavlja kao požrtvovanog, dobročinitelja, skromnog i čak i žrtvom da
bi pridobili narod. On čak postaje i liberalan i počinje misliti o napretku čovječanstva. Jevrej radi
jačanja svoje političke sigurnosti pokušava srušiti rasne i građanske granice, koje ga stežu na
svakom koraku. Za ostvarenje svojih ciljeva on se služi štampom u kojoj sebe prikazuje kao
bezgranično željnog znanja. Svako znanje i svaki razvoj procjenjuje samo prema mogućnosti
pospješivanja svojega nacionalnog obilježja. Svako znanje primljeno u školi drugih primjenjuje
samo u službi svoje rase. Dok se čini preplavljen prosvjećenošću i napretkom, slobodom
čovječanstva itd. strogo zatvara svoju rasu.
Svoje žene oni daju uglednim kršćanima a svoje muško pleme održavaju čistim. Znači
Jevrej truje krv drugih, ali čuva svoju vlastitu.
Jevrej se također približava i radniku, licemjerno suosjećajući sa njegovom sudbinom,
buneći se što radnik živi u bijedi i siromaštvu , a sve to samo da bi pridobio povjerenje radnika .
Oni rado prihvaćaju ugnjetene radnike koji žive u izuzetno teškim prilikama prepušteni nemaru
od međunarodne zajednice i države. Jevrejski cilj nije uklanjanje socijalnih nepravdi , već
stvaranje jedne slijepo privržene borbene trupe za ugušenje nacionalne gospodarske neovisnosti.
Jevrej uz pomoć sindikata ruši osnove nacionalnog gospodarstva i usporedo s time napreduje
politička organizacija koja djeluje zajedno sa sindikalnim pokretom, jer taj pokret priprema mase
za političku organizaciju. Sindikat je stalni financijski izvor iz koga politička organizacija hrani
svoj enormni aparat.
Stvaranjem štampe čiji je sadržaj prilagođen duhovnom obzoru najslabije obrazovanih
ljudi, političke i sindikalne organizacije konačno dobivaju svoju podsticajnu instituciju, kroz
koju najniži slojevi nacije sazrijevaju za najodvažnija djela. Ova štampa napada sve karaktere
koji se ne žele podvrći jevrejskoj vlasničkoj drskosti ili čija se genijalna sposobnost Jevreju sama
po sebi čini opasnošću.
Jevrejska vlast u državi je jaka i on se smije zvati Jevrej i priznaje svoja nacionalna i politička
razmišljanja. Hitler kaže Jevreji lažu da žele osnovati svoju državu u Palestini, jer oni žele
organizaciju, centralu svoje međunarodne svjetske prevare. Jevrej svim sredstvima pokušava
pokvariti rasne osnove naroda kojeg pokorava, jer oni su da bi uništili bijelu rasu, na Rajnu
doveli Crnca. Narod koji je svjestan svoje čistoće krvi Jevrej neće pokoriti. Jevrej također
državu potresa i gospodarski, dovodi državna preduzeća do propasti i onda ih stavlja pod
svoju financijsku kontrolu. I posljednja faza je revolucija kad Jevrej osvaja političku vlast i
postaje krvni Jevrej i narodni tiranin.Uspon Nacionalsocijalističke stranke (NSDAP) i s njom
nerazdvojno povezane ličnosti Adolfa Hitlera na vlast sasvim je neobičan. Od malobrojne
minhenske stranke lumpenproletera i reakcionarnih građana, nastale u poslijeratnom razdoblju
krize, koja je svojom prvom značajnijom političkom akcijom (pučem u novembru 1923. u
Minhenu) doživjela pravi slom, izrasla je, nakon godina unutrašnje konsolidacije zemlje u
drugoj polovini dvadesetih godina, masovna stranka koja je značila sudbonosnu političku
snagu posljednjih godina Vajmarske republike te naposljetku tu republiku i uništila.
Isto je tako neobično i to što su nacionalsocijaliste i Hitlera u Njemačkoj mnogi
potcjenjivali dok je još bilo vremena za protuakciju, iako je Hitler svoje političke ciljeve
otvoreno iznio u svojoj knjizi "Mein Kampf" (Moja borba; 1924) i prije svoga političkog
uspona. Knjiga sadrži prilično tačne poglede na psihologiju masa, iz kojih upoznajemo upravo
jezivu Hitlerovu obdarenost za zavođenje naroda. Taj mu je talent omogućio da brzo preraste
sve svoje suparnike u stranci. U knjizi je prezrivo odbacivao politiku Vajmarske republike
iznoseći otvoreno svoj vanjskopolitički cilj da za njemački narod dobije prostor na Istoku
("Lebensraum"), kako bi Nijemci napokon stekli svjetsku važnost. Već je program stranke iz
1920., koji je kasnije proglašen nepromjenjivim, u prvoj tački zahtijevao pravo Nijemaca na
samoopredjeljenje radi ujedinjenja.
 U Hitlera se ta ideja povezivala još i s rasnom ideologijom, s primitivnim biologizmom iz
Darvinove borbe za opstanak pretvorenim u politiku. U "Mein Kampfu" on je objavio
nadmoćnost nordijsko-germanskog čovjeka, tobože utjelovljenog u Nijemcu i njemačkoj
ekonomiji, kao povijesno poslanje njemačkog naroda. Smisao svega političkog života on je
vidio u dobivanju prostora, zadatku kojem državnik treba podrediti sve ostalo. Unutrašnja
politika trebala je u osnovi služiti jedino tome da uspostavi temelj sile u borbi za opstanak
prema vani. Iz njega je izrastalo opravdanje za vođu-diktatora i totalitarno-diktatorsku državu.
Stoga se lako moglo provesti gašenje ličnosti i ličnih prava što su ih u evropskom svijetu
izgradili klasična filozofija, prosvjetiteljstvo i humanizam: svatko je morao nestati u pokretu
koji vodi jedan čovjek, jer “ti nisi ništa, tvoj narod je sve".
I njemački narod, kao najbolji historijski izraz germanske rase, mogao je druge tobože
manje vrijedne narode zgaziti, uništiti, protjerati ili u najboljem slučaju pretvoriti u svoje
sluge. Ni jedan jedini kamen u zgradi tih predodžbi nije originalan, njih susrećemo svuda u
povijesti i često čak veoma davno. Posebna je i jeziva dosljednost s kojom su takve misli bile
dovedene do kraja i skupljene u ideologiju, a da bi se ona pretvorila u zbilju bio je stav1jen na
kocku čitav jedan svijet - uključivši i v1astiti narod.
U vrijeme ekonomske krize Nacionalsocijalistička stranka je svojim demagoškim
antikapitalizmom i nepomirljivim antiboljševizmom privukla mase srednjih slojeva, koje su
rado prihvaćale njenu propagandu da treba štititi onog koji živi od rada svojih ruku i posteno
zarađene imovine. Svi ti ekonomski upropašteni slojevi zdušno su odobravali
nacionalsocijalistima njihove napade na "nepravedni versajski sistem" i "pogubni
kolektivizacijski boljševizam", koje treba uništiti. Kad su na vrhuncu ekonomske krize
reakcionarni kapitalistički krugovi shvatili da neće moći lako izaći na kraj s političkom
ljevicom, posebno objema radničkim strankama, odlučili su se da kao oruđe upotrijebe
nacionalsocijalizam.
Tako se od susreta u Bad Harcburgu u jesen 1931. godine Nacionalsocijalistička stranka
sve tješnje povezivala s tim krugovima i, gledano unatrag, bila je samo pitanje vremena i
načina kad će formalno doći na vlast. U međuvremenu je krčila sebi put i do tada
neuobičajenim fizičkim terorom svoje naoružane milicije, tzv. udarnih odreda
(Sturmabteilungen, SA) nad političkim protivnicima, u prvom redu onima iz radničkih
redova. Čim su nacionalsocijalisti (skraćeno: nacisti) ušli u vladu, započeli su provoditi
unutrašnjopolitičke mjere koje su za nekoliko sedmica posve preobrazile lik Njemačke i
učinile ih apsolutnim gospodarima.
Hitler je postigao raspuštanje Rajhstaga i raspisivanje novih izbora za 5. mart 1933. godine,
vjerujući da će na njima dobiti plebiscitarno ovlaštenje za nacističku vladavinu. Nacistički
teror je sve žešće bjesnio. Već 27. februara 1933. u svijet je bačena vijest o paležu Rajhstaga.
Iako je i tada mnogo ljudi vjerovalo da je to djelo SA, Hitler je taj događaj iskoristio za
obračun s političkim protivnicima – komunistima, koje je optužio za palež.
Dan nakon paleža vlada je donijela dvije izvanredne naredbe, prvu "O zaštiti naroda i
države" i drugu "Protiv veleizdajničkih smutnji", koje su ukidale osnovna ustavna prava i
pravo priziva pred sudom. Uprkos tome izbori nisu Hitleru donijeli željenu plebiscitarnu
potvrdu. Od 647 mandata, nacisti su dobili samo 288, ali su u zajednici s ekstremno desnim
nacionalistima (52 mandata) imali većinu; uz njih održali su se u parlamentu katolički
centrum, socijaldemokrati i komunisti. Već u martu 1933. godine novi parlament, iz kojega su
isključeni komunisti, s pristankom svih građanskih stranaka donosi "Zakon o ovlaštenju"
(Ermächtigungsgesetz) koji je vladi davao četvorogodišnje pravo izdavanja zakona svake
vrste bez sudjelovanja parlamenta, uključivši i državni budžet i zaključivanje međunarodnih
ugovora. Jedino su socijalisti na usta svojeg predsjednika Ota Vajsa oštro prosvjedovali i
glasali protiv. Rezultat glasanja značio je parlamentarno samoubojstvo i kraj Vajmarske
republike. Sada su Hitleru bila širom otvorena vrata do vlasti. Daljnje postojanje funkcije
predsjednika države i parlamenta bile su samo puke opsjene. Jer već narednih dana vlada je
raspustila sve zemaljske parlamente i vlade. U pojedinim zemljama sada je centralna vlada
postavila državne komesare kojima je podijeljena zvučna titula "namjesnika Rajha. Velika
ovlaštenja dobila je policija. Pored dotadašnje, uspostavljena je i "Tajna državna policija"
(Gestapo).
Takvo zauzimanje vlasti čvrstom rukom pratilo je preformiranje političke svijesti.
Potican je mit o "vođi" (Führeru) koji tobože utjelovljuje povijesno poslanje njemačkoga
naroda i zato ga stranka i narod moraju bezuvjetno slijediti. Za ministra propagande, koji je za
sve vrijeme Trećeg Reicha igrao vrlo značajnu ulogu, Hitler je postavio talentiranog Jozefa
Gebelsa, bivšeg vođu berlinske organizacije nacističke stranke. S radničkim sindikatima
nacisti su se obračunali već 2. maja 1933. godine, kad su u krvi ugušili radničke manifestacije
koje su dan ranije bili dopustili. Sindikati su raspušteni, a radnici učlanjeni u "Njemački front
rada" koji su vodili nacisti. Nekoliko sedmica kasnije zabranjena je Socijaldemokratska
stranka, a građanske su se stranke same raspustile - posljednja među njima stranka katoličkog
centra, 5. jula 1933. godine.
Sada je NSDAP mogla tvrditi da izražava političku volju njemačkog naroda.
Nenacističke ministre u vladi Hitler je odgurnuo na položaje gdje nisu imali o čemu odlučivati
ili su, kao Hugenberg, u junu sami odstupili. Kod daljnjih izbora za parlament postojala je
samo Nacionalsocijalistička stranka i narod je na njima smio izraziti samo još svoje "što
brojnije sudjelovanje".
Od ljeta 1933. godine u Njemačkoj nije bilo nikakvih ustavnih odredbi koje bi sputavale
Hitlerovu samovolju. Prepreke su nastajale jedino u njegovoj vlastitoj stranci. Po vojničku
obrazovani udarni odredi (SA) sve su se više probijali u prvi plan. Brojni od njihovih vodećih
ljudi preuzeli su važne položaje u policiji i upravi, ali kao cjelina bili su poslušno oruđe u
rukama Ernsta Röhma, koji ih je i izgradio.
U SA se očito našlo dosta ljudi koji su računali sa socijalno-revolucionarnim dijelom
nacističkog programa (Gregor Straser). Da bi uništio te elemente i umirio njemački
generalitet, koji se plašio suparništva i ambicija SA, Hitler je odlučio da se otrese Rema i
vodstva SA, a to je učinio utoliko lakše što je u Remu vidio supamika za položaj vođe. U junu
1934. su elitni nacistički zaštitni odredi (Schutzstaffel, SS) na čelu s Hajnrihom Himlerom
likvidirali Röhma i vođstvo SA. Nacionalsocijalističko vođstvo je razglasilo da je to bilo
potrebno radi državne sigumosti, jer je Rem pripremao puč. Njemačka vojska i političari
gledali su to obračunavanje skrštenih ruku, iako su tada likvidirani i drugi nacistima
nepoćudni ljudi, kao npr. general Šlajhera, konzervativni političar Kar i dva bliska saradnika
vicekancelara fon Papena. Po Njemačkoj su nicali koncentracioni logori, u koje su nacisti
zatvarali političke protivnike, ponajviše komuniste, a među njima, odmah u početku i vođu
KP Njemačke Ernsta Telmana.
Početkom jula 1934. godine umro je predsjednik države maršal Hindenburg, pa je Hitler
prisvojio i predsjedničko mjesto te tako i formalno dobio u ruke vrhovnu komandu vojske,
koja se odmah morala zakleti "vođi i državnom kancelaru". Time je na svoju stranu pridobio i
vojsku, koja u početku nije bila oduševljena "lumpenproleterskim kaplarom". Hitleru je išlo
naruku što je vladu preuzeo u trenutku kad je svjetska privredna kriza već prešla svoju najvišu
točku. Godine 1933. započeta nacistička ekonomska politika odgovarala je općem svjetskom
kretanju dok je ostajala u granicama crpljenja kredita pod nadzorom predsjednika Državne
banke Hjalmara Šuhta. Ali su nacisti počeli državu ubrzano naoružavati, a postavili su i
opširan program autarhije, da bi država postala nezavisna od uvoza sirovina. Ta je politika za
nekoliko godina uklonila nezaposlenost i stabilizirala njemačku marku. Ali tako brz
ekonomski polet, koji je kod njemačkih masa izazivao privremeno zadovoljstvo režimom,
mogao je trajati samo kratko vrijeme a njegov nužan nastavak bili su vojnička agresija i
osvajanja. Zbog kritike takve privrede Šaht je 1939. morao odstupiti, a naslijedio ga je
nacistički novinar Valter Funk. Hitleru je, odmah u početku vladanja pošao za rukom još
jedan veliki politički pogodak. Po ugledu na italijanski fašizam, u ljeto 1933. zaključio je
konkordat s Vatikanom i tako otupio oštricu političkog i kulturnog otpora njemačkih katolika
i katoličke crkve. U tome je pogledu svakako bio uspješniji od Bizmarka. Ni s protestantskom
crkvom nije imao osobitih poteskoća. Nacizam je formalno osiguravao sve željene slobode za
vjerski život i poučavanje vjeronauka u školama, a sam je za mladež uspostavio organizaciju
Hitlerjugend ("Hitlerova mladež") u kojoj joj se ulijevalo učenje o "krvi i tlu". Nacisti su
ubrzo počeli provoditi svoj program antisemitizma i progoniti njemačke Jevreje. Nakon
propagandnog jednodnevnog općeg bojkota Jevreja, najprije su uklonjeni iz javnih službi; u
septembru 1935. oduzeli su im njemačko državljanstvo, a naposljetku su ih, uz oskvrnuće
njihovih sinagoga i grobova (tzv. "Kristalna noć", između 9. i 10. novembra 1935), posve
istisnuli iz privrednog života. Do izbijanja rata je otprilike polovina od 600.000 njemačkih
Jevreja napustilo Njemačku i tako izbjeglo sudbinu da budu fizički uništeni. U vanjskoj
politici nacizam je od samog početka bio agresivan, premda je najprije svoje zahtjeve još
formalno-pravno i diplomatski opravdavao. Pri tome je pokazao prilično spretnosti u
izigravanju svojih protivnika.
Već u jesen 1933. godine Njemačka je istupila iz Društva naroda, otkazala "kolektivnu
saradnju" i vratila se politici sile. Ubrzo je prekinula sve odnose i ugovore s SSSR-om, želeći
demonstrirati svoj programski antiboljševizam. Politiku prema Istoku je, dakle, okrenula za
180 stepeni. Početkom 1934. godine približila se svojoj do tada najvećoj protivnici Poljskoj i
s njom zaključila ugovor o nenapadanju i prijateljstvu. Već u proljeće 1935. godine Hitler je
uveo opću vojnu obavezu. Svjestan britanske težnje za neutralnošću, 1936. godine doveo je
vojsku u demilitariziranu Rajnsku oblast. Od 1936. godine Njemačka je u bila u sve jačem
prijateljskom odnosu s Italijom i obje države su se međusobno podupirale u vanjskoj politici.
Tako je npr. uz Musolinijev pristanak Hitleru uspio u proljeće 1938. njegov veliki vanjsko-
politički cilj - priključenje Austrije (Anschluss) Njemačkoj.
Od tada Hitlerovi ekspanzionistički apetiti su postajali sve veći. U jesen 1938. godine diktirao
je u Minhenu zapadnim saveznicima sporazum, kojim je u stvari uništena Čehoslovačka.
Britansko i francusko građanstvo nadalo su se da će Hitlera ustupcima ipak odvratiti od rata.
Ali Hitler se više nije osvrtao na te ustupke: u ljeto 1939. usmjerio se na posljednje uporište
obiju zapadnoeuropskih velesila u Srednjoj Evropi - na Poljsku, čime su ove bile politički
vitalno ugrožene; do kompromisa više nije moglo dati. Pošto im je u avgustu uspjelo da
potpišu ugovor o nenapadanju i prijateljstvu sa SSSR-om, koji se time želio osigurati od
njemačke agresije, nacisti su se osjećali sigurnima: Njemačka je 1. septembra 1939. godine
mogla započeti svoj napad na Poljsku, što je bio početak drugog svjetskog rata.
 NIRNBERŠKI RASNI ZAKONI

Došavši na vlast nacionalsocijalistički pokret je počeo da ostvaruje društvo i državu

rasne čistoće, a osnovu njegovog rasizma činio je antisemitizam. Ovim činom otvoreno je pitanje
mnogobrojnih Jevreja, čija je uloga u društvu, privredi i kulturi bila veoma istaknuta. Srastanje
Jevreja u Njemačku naciju je posebno izazvalo ogorčenje antisemita, naročito nacionalsocijalista.
Prvi otvoreni nasrtaji na Jevreje počeli su sredinom marta 1933. godine, Jevreji su maltretirani,
razbijani su izlozi na njihovim radnjama, dešavale su se paljevine jevrejskih robnih kuća i upadi
u sinagoge iširom Njemačke. Također su mnogobrojni Jevreji otpuštani iz državne službe.
Od prvog aprila počinju sve žešće akcije antisemita, koji Nijemce pozivaju da
bojkotuju Jevreje, njihove usluge i robu. Od tada život Jevreja u Njemačkoj postaje sve teži.
Jevreji su prisiljavani da napuštaju državnu službu, bolnice su čišćene od jevrejskih ljekara,
jevrejski profesori su udaljavani iz škola i univerziteta, pravosuđe je čišćeno od Jevreja sudija,
tužitelja i advokata, i time je Njemačka dobila kategoriju nižih građana.
Pravne osnove rasnoj državi postavljene su Nirnberškim rasnim zakonima iz 1935.
godine koji su doneseni na državnom partijskom zasjedanju. To su izrazito rasistički zakoni
kojima je cilj da se Jevreji uklone iz javnog života.
Prvi zakon zvanično je nosio naziv Zakon o građanstvu Rajha, a drugi Zakon o zaštiti
njemačke krvi i njemačke časti. Dakle oba ova zakona je jednoglasno donio ranije plebiscitarno
izabran nacionalsocijalistički Rajhstag na zasjedanju u Nirnbergu 15.09.1935. godine.
Građanin Rajha jeste onaj državljanin koji je njemačke ili srodne krvi, a koji svojim
ponašanjem dokazuje da je spreman i sposoban da vjerno služi njemačkom narodu i Rajhu. Samo
takav građanin je jedini nositelj punog političkog prava. Drugi zakon predstavlja dopunu prvog i
razrađuje antisemitsku suštinu nacističkog prava. Njime se pod prijetnjom zatvora zabranjuje
brak između Jevreja i državljana koji su njemačke ili srodne krvi. U cilju provođenja ovih
zakona doneseno je više naredaba kojima su regulirana posebna pitanja ili precizirana načela
rasističkog prava. Prva među tim naredbama je od 14.11.1935. koja je utvrdila slijedeći princip:
Jevrej ne može biti državljanin Rajha, on ne raspolaže pravom glasa u političkim pitanjima, i ne
može vršiti javne funkcije.
Tako je nacionalsocijalistička država postala staleška, jer je na rasnoj osnovi stvorila
zakonsku razliku između građana prvog i drugog reda. Odnos prema Jevrejima je postajao sve
suroviji, ograničavano im je kretanje, maltretiranja su se sve više množila i postajala surovija, a
zbog ljubavnih veza sa Arijcima kažnjavani su čak i smrtnim presudama. Njemice koje su
optuživane za ljubavni grijeh počinjen s Jevrejima, vođene su sa tablama sramote na kojima je
pisalo da su imale seksualne odnose s Jevrejima.
Bogatstvo, sposobnost, poznavanje poslova i međunarodne veze u privrednom smislu
činili su Jevreje dragocjenim građanima Njemačke. Međutim ubrzo je stigao još veći val
antisemitizma i došao je kraj privrednoj sigurnosti Jevreja. Povod za ova dešavanja je atentat
mladog Jevreja na njemačkog službenika pri ambasadi u Parizu. On je izvršio atentat u znak
osvete nacionalsocijalističkog antisemitizma, ali je uspio da pruži povod za neviđene pogrome
Jevreja u XX stoljeću.
Krajem aprila 1938. godine Jevreji su pozvani da prijave vlastima svu svoju imovinu, a
Gebels je javno govorio da se pripremaju zakoni kojima će biti isključeni iz privrednog života
pripadnici niže rase. Na godišnjicu pokušaja puča iz 1923. godine, uveće 09.11.1938. godine,
Gebels je iskoristio komemorativnu akademiju svojevremeno izginulim drugovima i pozvao na
antisemitsku akciju vođe partije, SS i SA odrede. Tako je počela zloglasna >kristalna noć< u
kojoj su nacionalsocijalisti organizirali i predvodili revolt njemačkog naroda. Širom cijele zemlje
jurišni odredi ustrijemili su se na jevrejske bogomolje, škole, trgovine, preduzeća i kuće. Pored
paljevina, rušenja i demoliranja u noći između 09. i 10. 11. 1938. ubijeno je nekoliko desetina
ljudi i na taj način Jevreji su isključeni iz društvenog života. Počinjena šteta iznosila je stotine
miliona njemačkih maraka a ipak su Jevreji bili oni koji su nacističkom režimu imali platiti 1,25
miliona maraka. I pored uništenih 7500 jevrejskih trgovina i stanova, i uništenih 250 sinagoga i
ljudskih gubitaka, to je bio početak masovnog pogroma Jevreja. Nakon kristalne noći
konfiscirana je naposljetku sva jevrejska imovina a Jevreji se potpuno isključuju iz gospodarskog
života.
Početkom 1939. godine Hitler je u svom jednom govoru obećao budućnost bez Jevreja.
Godine 1940. Nijemci su planirali poslije pobjede u ratu iseliti Jevreje na otok Madagaskar,
međutim od ljeta 1941. se pristupilo planskom istrebljenju i ubijanju, nazvanom >konačno
rješenje jevrejskog pitanja<.
Država nacionalsocijalista nije bila samo antisemitska, ona je za niže rase proglasila i
druge etničke grupe. Takvima su proglašeni Romi, koji nisu imali značajno mjesto u društvenom
životu, oni su progonjeni i odvođeni u logore. I Slaveni su smatrani nižom rasom, a također i
Nijemci sa urođenim teškim psihofizičkim manama. Dakle nacionalsocijalistička stranka je prije
svega neprijateljska prema svom krvnom protivniku marksizmu, netolerantna prema svim
drugim građanskim i nacionalističkim grupacijama. Ona je pod firmom revolucije proglasila
novi red stvari u Njemačkoj koji predstavlja početak nove ere za cjelokupno čovječanstvo.
 Kao jedan od najvažnijih momenata vođe nacionalsocijalizma naglašavaju potrebu
novog duhovnog pravca, novog pogleda na svijet. U borbi između dva osnovna veltanšaunga
(građanskog i marksističkog) nacionalni socijalizam se ne koleba ni časa. Veltanšaung
nacionalsocijalizma ne predstavlja nikakvu novu tekovinu, nego samo kompilaciju starih ideja,
povezanih i organiziranih politički, borbeno zaoštrenih i tendenciozno formiranih. Novi
veltanšaung u rječniku nacionalsocijalizma ima isti smisao kao i riječ revolucija. Pojam rase je
fundamentalan u veltanšaungu hitlerizma

ODNOS CRKVE PREMA NACISTIMA

Papa Pio XII je bio prijateljski naklonjen Njemačkoj jer je tamo službovao dugo
godina. U jesen 1933. godine nacisti počinju gaziti klauzule konkordata sklopljenog s crkvom,
tada još uvijek kao kardinal Paceli (kasnije Pio XII) spriječio je Papu Pia IX da protestira, i držao
se veoma naklono prema nacistima. Po izboru za papu Paceli odnosno Papa Pio XII otvoreno
prihvata Hitlerov režim. Kada su Nijemci okupirali Čehoslovačku nije osuđivao taj postupak, a
Poljacima je poručivao da Nijemcima predaju Dancing i Pomeraniju. U Rimu se Papa sastao sa
Ribentropom ministrom vanjskih poslova rajha, i razgovarali o produbljivanju odnosa
nacionalsocijalista i crkve. Napadom Njemačke na Belgiju, Holandiju, i Luksemburg, Papa
izražava svoje suosjećanje s narodom jer su tu većinom živjeli katolici. Kada su napadnute
Norveška i Danska Papa se uzdržao jer je u Norveškoj živjelo tek 2000 katolika. Crkva takođe i
Italiju potiče da uđe u rat.
Bilo bi uzalud tražiti u kanonskom pravu, u bogoslovlju ili papinskim spisima bilo
kakav skup odredaba koji bi imao karakter obaveznih propisa o jevrejstvu i jevrejskoj vjeri. Kao
prvo i najizvjesnije javlja se načelo prema kojemu u očima crkve Jevrej koji je valjano pokršten
prestaje biti Jevrej i postaje dio Kristova stada.

HOLOKAUST

Čim je Adolf Hitler došao na vlast koncentracioni logori uvode se u nacionalsocijalističkoj

Njemačkoj za ljude >nečiste krvi<, pogotovo Jevreje, zatim za politički nepodobne, kriminalce i
asocijativne tipove, homoseksualce i također pripadnike vjerskih sekti, svećenike i druge.
Prvi logori u Njemačkoj otvoreni su početkom 1933. godine, a otvorio ih je SA i bilo
ih je 50-ak. U prvo vrijeme u te logore SA je dovodio političke protivnike i tamo mučio i ubijao.
Zbog protesta i zahtjeva većina logora je 1934. godine zatvorena, jer se bojalo da se ne naruši
ugled i popularnost nacionalsocijalističke partije. Ostali su otvoreni samo logori Oranienburg i
Dahau. Iste 1934. godine Hajdrih je osnovao >ured inspektora koncentracionog logora<. Godine
1939.
Ured inspektora koncentracionog logora bio je pridružen glavnom uredu SS-a za
privredu, a kasnije 1942. godine po zapovjedništvu Pola ušao u SS-WVHA (koji je upravljao
cijelom privrednom i finansijskom autonomijom SS-a. Pol je osnovao posebnu uredsku grupu D,
koja je upravljala logorima i izdavala sve centralne naredbe (ništa se u logorima nije moglo
dogoditi bez opće naredbe ili odobrenja Odjela D). SS-WVHA stvorio je tri stupnja
koncentracionih logora. Prvi stupanj je radni logor (predstavljao najblaži oblik logora), Drugi
stupanj je pooštrenje životnih i radnih uslova, a Treći stupanj je najgori tzv. >mlinovi za kosti<.
U logore trećeg stupnja trebalo je zatvoriti kriminalce, homoseksualce, Jevreje i druge.
Godine 1939. u Njemačkoj je bilo preko 100 logora i u njima se nalazilo oko 20 000
ljudi pretežno kriminalaca.
Najezda nacionalsocijalizma u Evropu donijela je pravi građanski bum koncentracionih
logora. Nastali su svjetski ozloglašeni logori poput: Aušvica, Lublin-Majdaneka, Rige, Štuthofa
kraj Danciga i mnogi drugi. Po mišljenju Gestapoa u koncentracione logore su spadale četiri
grupe osoba: politički protivnici, pripadnici manje vrijednih rasa i rasno-biološki manje vrijedni,
te kriminalci i asocijativni. Drugoj grupi su pripadali Jevreji i Romi. Asocijativni zatvorenici su:
skitnice ,džepari, varalice, pijanice, svodnici i šverceri. Politički zatvorenici su članovi stranaka
protivnih nacionalsocijalizmu te prestupnici unutar partije. Kao antinacionalsocijalistička
opozicija smatrani su i crkveni službenici, posebno Jehovini svjedoci, kojih je 1938. godine u
Buhenvaldu bilo 450. Postojala je i posebna grupa homoseksualnih zatvorenika koji su uništeni.
Svi zatvorenici su morali nositi vanjske oznake: Broj i obojeni trokut na lijevoj strani
prsiju i na nogavici. U Aušvicu su brojevi zatvorenicima utetovirani na podlakticu. Jevreji su
nosili i poprečno položen žuti trokut od čega je nastala šestokraka zvijezda, jer su tzv.
Oskrvnitelji rasa Jevreji koji su prekršili Nirnberški zakon o zaštiti krvi, dobili bi pored
postojećeg još jedan trokut.
Za vrijeme Drugog svjetskog rata jako je porastao broj koncentracionih logora kojih je
do kraja rata bilo preko 400; za muškarce 395 i 17 za žene. Broj zatvorenika je mnogo porastao.
Prema Nirnberškim dokumentima iz 01.10.1944. godine bilo je u nacionalsocijalističkim
logorima 524 277 zatvorenika. Od 1942. godine logori su u službi vojne industrije, jer su
zatvorenici upotrebljavani za nju. Poseban oblik koncentracionih logora predstavljali su logori
smrti koji su u duhu konačnog rješenja jevrejskog pitanja služili za istrebljenje jevrejskog
naroda.
 Do oktobra 1941. godine otpremljeno je oko 537.000 Jevreja sa područja Rajha i 30
000 iz velikog protektorata u koncentracione logore na istoku. Jevreji su upotrebljavani za
prisilni rad a većina ih je zvjerski ubijana ili gušena u gasnim komorama. Najozloglašeniji logori
su bili Dahau, Buhenvald, Belzen, Saksenhauzen, Ravenzbrik, Mathauzen, Aušvic, Treblinka, i
Majdanek. Pored koncentracionih logora postojao je drugi oblik zatvorenosti tzv. zazidani geto,
kada je u Poljskoj 500 000 zatvoreno u malom kvartu Varšave, zazidano visokim zidom gdje su
Jevreji živjeli na rubu smrti u izuzetno teškim uslovima. U junu 1942. godine nacisti su donijeli
odluku da unište geto, pa je 310 000 Jevreja prebačeno u logore smrti.
Drugi svjetski rat donosi krajnju eskalaciju antisemitizma, potpuno uništenje Jevreja u
koncentracionim logorima. Godine 1941. izdan je i zakon koji zabranjuje Jevrejima da se u
javnosti pokazuju bez jevrejske zvijezde.
Šestokraka zvijezda je morala biti velika poput dlana, od žute tkanine na crnoj podlozi
s oznakom Jevrej. Morali su je nositi čvrsto prišivenu na lijevoj strani grudi. O najezdi
antisemitizma u svome dnevniku pisala je Ana Frank djevojčica iz Amsterdama. Pisala je o
početku rata, kapitulaciji, dolasku Nijemaca, o odnosu prema Jevrejima kojima je postalo veoma
teško. Oni su postali obilježeni, morali su nositi zvijezdu, predati svoje bicikle, nisu se smjeli
voziti tramvajem, nakon 8 sati naveče nisu se smjeli kretat, mogli su kupovati samo između 3 i 5
sati samo u jevrejskim radnjama dok ih je bilo, nisu smjeli ići u pozorište kino itd.
I na kraju su morali bježati ili se kriti, i tako preživljavati,ili bi bili odvođeni u logore i
nisu se vraćali. Hapšenja su vršena obično noću upadom u kuću. Uhapšeni su otpremani u
policijske zatvore, gdje su znali ostajati danima, pa čak i mjesecima . Nakon detaljnih ispitivanja
zatvorenik bi ispunivši formulare bivao upućen u koncentracione logore.
Transport je trajao dugo; dvanaest sati ili čak po nekoliko dana. U jedan transportni
vagon bilo bi nagurano 100,120,150 i vise ljudi, tako da je ta prenapučenost izazivala veliki broj
smrtnih slučajeva. Zatvorenici su čak bili vezani jedan za drugog tako da nisu mogli bježati
prilikom silaska s vozova na putu do logora. Poslije dolaska slijedila je prijemna ceremonija
kada su esesovci navalili na novajlije tukući ih i udarajući nogama, bacali su kamenje na njih,
polijevali ih hladnom vodom itd. Ako bi manji transporti stigli kasno navečer, već bi tokom noći
po 10-12 ljudi bilo zatvoreno u prostorije ne veće od 1,20 x 2 m. Sutradan su novajlije odlazile u
Politički odjel na prvo uzimanje osobnih podataka. Poslije dugog saslušanja i esesovskih prijetnji
odlazilo se na kupanje, uz što je išlo brijanje i šišanje. Nakon toga se išlo do spremišta sa
odjećom, gdje su često zatvorenici satima goli čekali na red. Oni su u spremištu dobivali: gaće,
košulju, hlače, bluzu, kapu, čarape i par cipela. Slijedeća postaja bila je komora za vrijednosti-
gdje su zatvorenici odlagali preostale osobne sitnice ( novac, zlato itd. ) koje su donijeli sa
sobom.
U zatvoreničkoj pisarnici došljak je istoga dana bio upisan u kartoteku i upućen u
određeni blok. Drugi dan uslijedio je zdravstveni pregled, ispunjavanje velikog upitnog arka za
zdravstvenu kartoteku zatvoreničke bolnice. U logoru se budilo u svanuće, ljeti između četiri i
pet, a zimi između šest i sedam sati. Za trideset minuta moralo se umiti, obući, doručkovati i
zategnuti krevet. Logorski doručak sastojao se od komada kruha ( koji je važio kao dnevni obrok
), i od pola litre rijetke juhe ili kafe bez mlijeka i šećera. Potom se odlazilo na jutarnju prozivku
gdje su morali prisustvovati svi zatvorenici logora. Slijedila je naredba koje su se plašili svi
zatvorenici > naručeni zatvorenici na kapiju <. To je bila prozivka puna neizvjesnosti i vrlo često
je vodila u smrt. Radilo se od ujutro do kasno navečer sa polusatnim odmorom. Nakon svršetka
rada slijedio je povratak u petoredovima na večernju prozivku. Večernje prozivke su za
zatvorenike bile pravi užas jer se često satima stajalo na hladnom i kišnom vremenu. Na prozivci
su se morali pojaviti svi, i živi i mrtvi, i prebijeni, i ranjeni, svi do reda. Mrtve su morali
dovlačiti na prozivke. Poslije prozivke uslijedilo bi kažnjavanje pojedinaca, a nakon toga
kratkotrajno spavanje do novog radnog dana.
Rad u konclogorima je bio prisilan. Po dolasku u logor novopridošli bi pred firerom
rada iskazivali o svojoj stručnosti. Stručni radnici su upućivani u radionice, a ostali u radne čete
koje su tražile radnu snagu za najteže poslove, kao što su bili kamenolomi i jamski radovi. U
logoru je bilo smislenih radovi, a bilo je i potpuno besmislenih, koji nisu imali nikakvu drugu
svrhu osim mučenja. Ovim besmislenim poslovima često su mučeni Jevreji kada su morali
graditi pa onda rušiti. Da bi dobili lakše poslove zatvorenici su velike svote novca davali
podmitljivim kapoima i predradnicima.
Znači rad u unutrašnjim logorskim četama je bio lakši, jer se radilo u kuhinji,
magazinu, komori za vrijednosti, spremištu odjeće i alata, postolariji, krojačnici, krpaonici
čarapa, stolariji, bravariji, i cijelom nizu drugih radionica, kao što su skladište drva, svinjac,
vrtlarija, zatim zatvorenička bolnica sa odjelom za patologiju, pisarnica, radna statistika,
zatvorenička straža, četa za održavanje logora itd.
U Buhenvaldu je 09. 09. 1938 godine otvorena praonica rublja. Pored teškog rada
vrtlarske čete, još zloglasnije je bilo raditi u četi čistača latrina. Ova četa je bila rezervirana samo
za Jevreje. I vanjske logorske čete su radile pod izuzetno teškim uvjetima. Kamenolomi su bili
najgore čete, a jamske su bile odmah do njih po težini poslova. Izgladnjeli zatvorenici su radili
najteže poslovi i uz to bili zlostavljani, i vrlo često bezrazložno ubijani od strane esesovaca. Npr.
01. 05. 1943 godine u Buhnvaldskom kamenolomu su se esesovci kladili o šest cigareta ili o
 dvije čaše piva kome će uspjeti da bačenim kamenom ubije nekog zatvorenika. Pošto su uzalud
bacali kamenje jednostavno su počeli nasumice pucati po zatvorenicima. Veliki broj zatvorenika
je bio ubijen , za koje su esesovci naznaćavali > pokušao pobjeći <.
Sam rad u logoru je bila teška kazna, ali naravno esesovci se nisu time zadovoljavali,
pa na putu do krematorija bile su i kazne: jarac, bunker, vješanja, strijeljanja, smrzavanja,
gladovanja, ubijanja i svakovrsna mučenja.
Kao povod za kaznu SS je uzimao držanje ruku u đepovima hlača ako je bila zima,
podignut okovratnik ako je padala kiša ili puhao vjetar: najsitnije nedostatke na odjeći (mrlja,
otpalo dugme ili najmanja poderotina). Kažnjavalo se i za nepotpuno očišćene cipeli unatoč
blatu, za previše ulaštene cipele jer se tada smatralo da zatvorenik izbjegava poslove. Kažnjavalo
se slušanje strane radio stanice i političke propagande među zatvorenicima.
Kazne su se sastojale i u uskračivanju jela, stajanju, kaznenom vježbanju, kaznenom
radu, premještanja u težu radnu četu, batinanju i bičevanju, vješanje na drvo ili gredu zatvora,
strijeljanje i mnoštvo izuzetnih mučenja. Kazna batinanjem izvršavala se na tzv. jarcu (posebno
izgrađenom i udešenom drvenom stalku sličnom stolu), na kojem bi prestupnik bio pričvršćen
kopčama, ležeći na trbuhu s glavom na dolje s visoko isturenom stražnjicom i podvijenim
nogama. Jarac je u svim logorima bio poznat instrument egzekucije. Još strašnije od jarca bilo je
vješanje od drvo; zatvoreniku bi se ruke čvrsto privezale za njegova leđa, zatim tijelo podiglo i
karikom objesilo na čavao zabijenim dva metra visoko u drvo ili gredu, tako da su mu noge
visile slobodno u zraku.1Cijela tjelesna težina opteretila bi zglobove savinute prema natrag.
Svaki koncentracioni logor imao je unutar svoga pogona, ili tako reći na njegovu rubu,
ustanove koje su služile određenim posebnim ciljevima. Ponekad su se i postojeće barake ili
pogoni koristili za prigodne posebne akcije.
a) krematorij – u niz koncentracionih logora SS je radi racionalizacije smaknuća , koja bi naredio
Himler – izvršavao samom ili u neposrednoj blizini. Zatvorenik bi po pravilu bio zadavljen,
ubijen ili obješen. U krematoriju su bili ubijani ljudi bez obzira na dob, spol, položaj i
nacionalnost. Nije poznat tačan broj žrtava ovom metodom. Ipak zatvorenička pisarnica u
Buhenvaldu potajno je vodila spisak smaknutih zatvorenika za Buhenvald od 28.03.1944 godine
do 30.01.1945 godine (deset mjeseci ), a za koncentracioni logor Dora kod Nordhausena koji je
do tada pripadao Buhenvaldu, spisak je vođen od 28.01.1944 godine do 11.10. 1944 godine.

1
b) On je sadržavao i sačuvao sva imena zatvorenika ako su bila poznata, s brojevima, podacima o
rođenju, zanimanju, nacionalnosti i danu smaknuća.

Plinske komore je imao rijetko koji logor. U koncentracionom logoru Aušvicu esesovci su bili za to
specijalizirani. Velika plinska komora u Aušvicu, tačnije u Birkenau ( Brzezinki ) izgledala je ovako:
četiri krematorija imala su u zemlju ugrađeni bunker, u koji je moglo stati 1200 – 1500 ljudi. Žrtve
bi bile poredane gole a esesovci bi ih strijeljali tako da su leševi padali ravno u plamen. Uređaj za
trovanje plinom bio je jednostavan, izgledao je kao kupaonica i žrtvama je tako i prikazivan. U
svlačionici bilo je ispisano na svim glavnim evropskim jezicima: da odjeću treba uredno odložiti
zajedno s cipelama, poslije kupke dobit će se topla kafa. Iz svlačionice je put vodio ravno u > kupku
< gdje je čim su se zatvorila iz tuševa i ventilatora prostrujao bi plin cijanove kiseline. Smrt je
nastupala obično 4-5 minuta zavisno od broja žrtava i količine plina. Često su zbog pretrpanosti
djeca ubacivana kroz otvore. Iz kupaonice su dopirali strašni krici ljudi, žena i djece. Samo za
vrijeme komandanta logora Hosa – od 1942 godine do 1944 godine bilo je u Aušvicu prema
njegovom vlastitom priznanju, plinom ubijeno oko 2,5 miliona ljudi.
c) stanice za pokuse – među specijalnim ustanovama u velikim logorima (kojih su se zatvorenici
osobito bojali ), bili su izolirani blokovi za tzv. naučne eksperimente, ali ti eksperimenti izvođeni
su na ruku liječnika, dešavali su se i u zatvoreničkim bolnicama i posebnim ustanovama unutar
logora. Svi eksperimenti su izvođeni uz znanje i izričito odobrenje Himlera.Najstrašniji
eksperimenti na ljudima izvršavani su u logorima, Dahau, Buhenvaldu, Sahsenhausenu,
Ravensbriku i Aušvicu. U Buhenvaldu su vršeni pokusi sa pjegavim tifusom, pokusi s malarijom
u Dahau, sa sulfonamidima u Ravensbriku, pokusi sa visokim tlakom i podvodni pokusi u
Dahau, pokusi sa sterilizacijom u Aušvicu. U koncentracionim logorima Buhenvaldu i
Nojengamenu vršeni su pokusi za uklanjanje homoseksualiteta umjetnim žlijezdama i sintetskim
hormonima. U koncentracionom logoru Zahsenhauzenu razni pokusi s različitim bojnim
otrovima od 1943. do 1945. godine. U logoru Dahau 1942. i 1943. godine vršeno je umjetno
izazivanje gnojnih upala radi ispitivanja alopatskih i biohemijskih lijekova. 2 Pokusi s
regeneracijom mišića i presađivanjem kostiju izvođeni su u Ravensbriku. Postojali su i mnogi
drugi načini ubijanja i uništavanja Jevreja i drugih naroda

2
i