NASTANAK I ŠIRENJE BOLESTI -

VOGRALIKOV LANAC
➢ Da bi se neka zaraza mogla pojaviti i potom širiti na određenom području, mora
biti ispunjeno 5 osnovnih uvjeta.
➢ 5 uvjeta čine tzv. epidemiološki ili Vogralikov lanac, ukoliko samo jedan od
uvjeta nedostaje, lanac „puca” i bolest se ne može širiti.
➢ Za nastanak zarazne bolesti potrebno je da patogeni mikroorganizam nekim
putem dođe u dodir s izloženom osobom koja je osjetljiva ili sklona zarazi.
1. Izvor zaraze
Izvor zaraze je zaraženi čovjek (bolestan ili kliconoša) ili pak životinja, koji izlučuju
klice u svoju okolinu, ali to može biti i sama okolina

➢ Više izvora zaraze tvori žarište zaraze.

➢ Žarište ili fokus je određeno područje gdje se nalazi veći broj oboljelih i
odakle zaraza ima tendenciju širenja.

➢ Rezervoar zaraze jest mjesto gdje se infektivni agens održava i odakle se širi u
okolinu tj. njegovo prirodno stanište, a može biti čovjek, životinja i okoliš.
➢ Rezervoar može, ali i ne mora biti izvor zaraze tako npr. glavni rezervoari
trihineloze su štakori, no izvor zaraze za čovjeka je većinom svinja.
➢ Klice napuštaju svojeg domaćina na različite načine: stolicom, mokraćom, pri
govoru, kihanju ili kašljanju, izlučevinama iz nosa, grla, bronha i pluća, iscjetkom iz
očiju, spolnih organa ili ozljeda na koži.

➢ U životinja klice mogu izlaziti i jajima, mlijekom, posteljicom itd.

➢ Kliconoša je osoba koja u sebi nosi klice, uzročnike bolesti, te ih izlučuje u okolinu
slinom, krvlju, stolicom ili mokraćom, ali nema vidljivih znakova bolesti.
➢ kliconošom se može postati nakon preboljenja bolesti ili nakon infekcije.
➢ kliconoše najčešće ne znaju da su kliconoše, što olakšava širenje bolesti
➢ postoji akutno i kronično kliconoštvo.
➢ Bolesti koje se šire samo s čovjeka na čovjeka nazivaju se antroponoze
(spolno prenosive bolesti, poliomijelitis, streptokokna angina, ospice,
obična prehlada).
➢ Bolesti kod kojih su životinje izvor zaraze zovu se antropozoonoze
(antraks, Q-groznica, salmoneloza, bjesnoća, trihineloza).
2. Putovi širenja bolesti
U puteve širenja bolesti spadaju:
➢ direktni i indirektni dodir, hrana, voda, zrak, tlo, člankonošci te prijenos s
majke na dijete.

Dodir: može biti direktan (neposredan) ili indirektan (posredan).

➢ Direktnim se kontaktom smatra onaj prijenos bolesti koji je nastao
rukovanjem (šigeloza, kožne bolesti), poljupcem (infekciozna mononukleoza),
spolnim odnosom, ugrizom (bjesnoća) ili drugim direktnim dodirom izvora
zaraze i zdrave osobe
➢ Indirektni kontakt se ostvaruje preko predmeta. To mogu biti nesterilne
štrcaljke i igle (prijenos HIV-a, hepatitisa B, hepatitisa C), kirurški
instrumenti, oprema za pripremu hrane (npr. daska za sirovo meso na kojoj
se režu i druge namirnice; prijenos crijevnih bolesti), posteljina, dječje
igračke i dr.
➢ Dodirom se najčešće prenose crijevne, kožne i spolne bolesti.
➢ Epidemija bolesti koja je nastala dodirom ima razmjerno mali broj
oboljelih, sporo se širi, dugo traje i postupno nestaje.
➢ Locirana je najčešće na ograničenom prostoru, a može se pojaviti u bilo
koje doba godine.
Hrana: Hrana je razmjerno čest put širenja zaraznih bolesti.

➢ najčešći je prijenos mesom i mesnim proizvodima, plodovima mora, te jajima i

proizvodima od jaja (hrana može biti zagađena mikroorganizmima već i prije branja
npr. zelena salata)
➢ onečišćenje hrane može nastati preko prljavih ruku i posuđa, kod transporta
skladištenja, putem muha, glodavaca ili žohara.
➢ ako je namirnica kontaminirana prije termičke obrade, a dosegnuta temperatura
obrade nije dovoljno visoka, uzročnik će ostati na životu, a ukoliko se još ta
namirnica čuva van hladnjaka (npr. na sobnoj temperaturi) on će se i razmnožiti
➢ hrana se može kontaminirati i nakon termičke obrade, ako se njome manipulira
golim rukama, a ne priborom ili u rukavicama. Hranom se najčešće prenose
crijevne zarazne bolesti.
➢ Epidemija bolesti nastala preko hrane ima i posebna obilježja:
➢ epidemija izbija eksplozivno, jer se svi oboljeli pojave gotovo istodobno
➢ traje kratko, jer se pripremljena hrana brzo potroši
➢ broj oboljelih ovisi o broju osoba koje su jele onečišćenu hranu
➢ postojanje tzv. kontrolne skupine, nju čine manji ili veći broj osoba koje
nisu jele sumnjivu hranu
➢ epidemije najčešće nastaju u ljetnim mjesecima, radi povišene
temperature koja pogoduje razvoju bakterija
Voda:

➢ ako je voda put prijenosa bolesti onda je to najčešće voda koja se rabi za
piće.
➢ Prema svojem podrijetlu voda može biti podzemna, površinska i oborinska i
svaka od njih može se koristiti za piće, no najbolja je podzemna voda
➢ Površinska voda je voda rijeka i jezera i u pravilu je već primarno
kontaminirana
➢ Oborinska voda (kišnica, snijeg, inje) rabi se za piće na otocima i u primorju,
prije uporabe potreban je određeni postupak pročišćavanja (filtriranje), jer
se onečisti prolaskom kroz atmosferu ili na naplavnoj površini.
➢ Vodovod je središnji način opskrbe stanovništva vodom, a izvor vode za ovaj
sustav može biti podzemna ili površinska voda.

➢ Vodovodna voda je pod stalnim nadzorom pa se eventualna onečišćenja brzo

uočavaju. Postoje tri razine laboratorijske kontrole vode za piće, a to su:
samokontrola vodovoda po principima HACCP sustava, monitoring izvorišta
(jedno i drugo financiraju vodovodi) i monitoring vode iz mreže koji se
financira sredstvima županije. Osim toga, i sanitarna inspekcija redovito
obilazi vodoopskrbne objekte.
➢ Vodom za piće najčešće se prenose crijevne zarazne bolesti, a vodom druge
namjene (npr. za kupanje) mogu se prenijeti leptospiroze, virusni konjunktivitis,
neke streptokokoze i dr.
➢ Svaka voda za kupanje može biti izvor zaraze ili put prijenosa zaraznih bolesti
(npr. salmonele koje dospiju preko kanalizacije u more ili leptospire u vodama
stajaćicama ili virusi konjunktivitisa u bazenima) stoga se prije i za vrijeme
kupališne sezone provodi monitoring kakvoće vode
➢ Epidemije nastale onečišćenjem pitke vode uzročnicima crijevnih zaraznih bolesti
nazivaju se hidričnim epidemijama.
➢ inkubacija je produljena zbog razrjeđenja uzročnika
➢ kratko vrijeme nakon onečišćenja, a prije izbijanja epidemije, među
osobama koje su pile kontaminiranu vodu pojavljuju se nespecifični proljevi
kao posljedica unesenih saprofita fekalnim materijalom u vodi za piće
➢ epidemija započinje naglo – eksplozivan početak, ograničena je na osobe
koje su pile onečišćenu vodu, uz postojanje kontrolne skupine
➢ Epidemija traje kratko vrijeme, onoliko koliko traje razlika najkraće i najdulje
inkubacije, jer se fekalni sadržaj najčešće izlio jednokratno u vodu za piće. U
trenutku onečišćenja voda ima fekalni miris
➢ „Rep“ epidemije karakterističan je za hidrične epidemije, a nastaje dodirom
zdravih, osjetljivih osoba s izvorom zaraze. On je rezultat kakvoće poduzetih
protuepidemijskih mjera u tijeku epidemije.
➢ Mogu nastati u bilo koje godišnje doba.
➢ Rezultati kemijske analize vode koji upućuju na fekalno onečišćenje su
povećanje nitrata, nitrita, amonijaka, potrošnje kisika i dr.
➢ Izolacija istog uzročnika bolesti iz onečišćene vode i oboljelih osoba u
epidemiji je jedini izravan dokaz da je voda doista bila put prijenosa u toj
epidemiji.
Zrak:
➢ velik broj bolesti prenose se zrakom i to: velikim kapima (kapljične zaraze) –
većima od 5-10 µm, malim kapljicama – aerosolima (aerogene zaraze) manjima
od 5 µm, i prašinom.
➢ zrakom se prenosi većina zaraznih bolesti respiratornog trakta (gripa, obična
prehlada, tuberkuloza, streptokokna angina).
➢ mogu prenositi i neki uzročnici crijevnih zaraza, salmonele, šigele i E. coli, te
neke antropozoonoze – Q groznica, antraks, tularemija, bruceloza.
➢ Epidemije zaraznih bolesti koje se prenose zrakom imaju obično velik broj
oboljelih, na većem prostoru, i pojavljuju se sezonski (hladniji dio godine).
➢ Prijenos velikim kapima nastaje kad su izvor zaraze i osjetljiva osoba dovoljno blizu,
obično do 1 metar udaljenosti
➢ u tom slučaju infektivni agens bude pri govoru, kašljanju ili kihanju s kapljicama
sline iz usta ili nosa izvora zaraze ubačen na nosnu ili usnu sluznicu osjetljive
osobe.
➢ za takav prijenos bolesti izvor zaraze mora biti prisutan.

➢ Kod prijenosa bolesti malim kapljicama prisutnost izvora zaraze u tom času nije
nužna, jer te male kapljice mogu lebdjeti zrakom i do 16 sati, nakon što su
kašljanjem, kihanjem ili govorom izbačene u zrak. Zaraza nastaje udisanjem ovih
kapljica.

➢ Aerosol može nastati i od vode, koja se fino rasprši (npr. pri tuširanju). Na takav
način se prenose legionele.
➢ I velike i male kapljice će s vremenom pasti na tlo, gdje će se sasušiti i
pretvoriti u prašinu. Trčanjem, brzim hodanjem, suhim metenjem i sličnim
postupcima ta će se prašina podići u zrak, pa se može udahnuti i izazvati
bolest, ukoliko je uzročnik preživio.
Zemlja (tlo):

➢ osim crijevnih bakterijskih bolesti i crijevnih parazita (dječja glista), tlom

se prenosi tetanus, antraks, botulizam i plinska gangrena
➢ bolesti koje se prenose tlom uglavnom su sporadične pojave, bez
epidemija
Člankonošci ili artropoda:

➢ najvažniji su kukci (muhe, pčele, ose, komarci, flebotomi,

buhe i uši), a u drugoj skupini krpelji, grinje, pauci i škorpioni i paučnjaci

➢ muhe mogu biti mehanički prenosilac, ostali člankonošci bolesti prenose kao
biološki prenosioci ili vektor

➢ komarci roda Anopheles prenose malariju, flebotomi - lišmenijazu, a krpelji

Lyme boreliozu ili krpeljni meningoencefalitis

➢ Bolesti koje prenose člankonošci zovu se transmisivne bolesti.

➢ Epidemiološka obilježja tih bolesti jesu:

➢ sezonska i zemljopisna pojava i to u vrijeme kad se pojave i prenosioci
(komarci i muhe ljeti, a krpelji u proljeće i ljeto).
Prijenos s majke na dijete:

➢ Uzročnici nekih bolesti mogu prijeći iz krvi majke preko

posteljice (transplacentarno) u krv djeteta i na taj način ga zaraziti.

➢ Osobito je opasan prijenos virusa rubeole u prva tri mjeseca trudnoće

kad može uzrokovati spontani pobačaj, mrtvorođeno dijete ili teška oštećenja ploda

➢ mogu prenijeti citomegalovirus, uzročnik toksoplazmoze, HIV, herpesvirus

➢ Prilikom dojenja majčinim se mlijekom mogu prenijeti neki uzročnici,

npr. virus hepatitisa B, HIV..
3. Ulazna vrata infekcije
➢ Mjesto kroz koje infektivni agens ulazi u tijelo domaćina naziva se ulaznim
vratima.
➢ To mjesto može biti koža i sluznice raznih sustava (probavnog, dišnog,
urogenitalnog i drugih).
➢ Uzročnici često ulaze na isto mjesto na kojem izlaze iz organizma (primjerice
virus gripe), no isto tako postoje i uzročnici kojima ulaz i izlaz nisu isti (primjerice
uzročnici GEC-a, fekalno –oralni put prijenosa)
➢ Probavni sustav služi kao ulazno mjesto najčešće klicama crijevnih zaraznih
bolesti, ali i drugima npr. tuberkuloza, šarlah, antraks.

➢ Dišni su putovi ulazna vrata kapljičnim i aerogenim bolestima, primjerice gripi,

hripavcu, tuberkulozi, ospicama.

➢ Preko sluznice spolnog sustava ulaze HIV i uzročnik gonoreje.

➢ Virusi konjunktivitisa ulaze preko sluznice oka.

➢ Koža je ulazno mjesto infekcijama koje se prenose ubodom (krpeljni
meningoencefalitis, malarija, lišmenijaza), ugrizom životinja (bjesnoća), ozljedom
(tetanus), mikroozljedom (leptospiroza)
➢ Neki uzročnici mogu ući na više ulaznih vrata i izazvati bolest, a neki samo na
jedno. Tako primjerice Bacillus anthracis uzročnik antraksa može ući i preko kože i
putem probavnog sustava, ali i preko dišnog sustava.
4. Svojstva uzročnika i okoliša
Da bi infektivni agens uzrokovao zarazu, a pogotovo zaraznu bolest, potrebna je
dovoljna količina uzročnika koji je dovoljno virulentan.
➢ Doza koja je dovoljna za pojavu zarazne bolesti zove se infektivna doza.
(najčešće virusi imaju značajno manju infektivnu dozu od bakterija, te je za
obolijevanje od ospica, vodenih kozica potrebno samo nekoliko virusnih čestica)
➢ Pojedini mikroorganizmi imaju određenu sklonost (afinitet) prema nekim
tkivima, što se naziva tropizam, tako primjerice HIV ima tropizam prema CD4
limfocitima.
➢ Mikroorganizmi mogu uzrokovati nekoliko tipova zaraze:
➢ zaraznu bolest koja se može lakše (ospice) ili teže (tuberkuloza) prenijeti na
druge osobe
➢ zaraznu bolest koja nije prenosiva (npr. tetanus ili stafilokokna intoksikacija)

➢ Okolina domaćina (fizička, biološka i socio-ekonomska) može utjecati na pojavu

zaraze, odnosno zarazane bolesti.
➢ okolina može olakšati, otežati ili posve spriječiti prijenos neke zarazne
bolesti u određenoj sredini.
5. Osjetljivost ili dispozicija domaćina
Da bi domaćin obolio od neke zarazne bolesti, mora biti prema njoj osjetljiv
➢ apsolutna osjetljivost - znači da će čovjek uvijek oboljeti kada prvi put dođe u
kontakt s uzročnikom (primjer: ospice, gripa, vodene kozice)
➢ relativna osjetljivost - osim svojstava samog mikroorganizma potrebni su i neki
drugi čimbenici da bi došlo do nastanka i razvoja bolesti (primjer: tuberkuloza,
dječja paraliza, meningokokni meningitis)
➢ Postoji prirođena otpornost koja je genetski naslijeđena (tako da smo manje ili
više osjetljivi na pojedinog uzročnika), a imamo i imunost koju svaka jedinka
stječe tijekom života
➢ stupanj osjetljivosti domaćina prema pojedinoj bolesti može se izraziti tzv.
indeksom kontagioznosti. Taj indeks pokazuje broj oboljelih na 100 izloženih osoba
nekoj zaraznoj bolesti.
➢ primjerice kod ospica on iznosi 100, kod šarlaha 30-40…

➢ indeks kontagioznosti je bolje nazvati indeksom kliničke slike, jer prikazuje broj
oboljelih, dok broj zaraženih može biti sasvim drukčiji, kao što je slučaj s poliom koji
ima vrlo nizak indeks kontagioznosti, a vrlo visok broj zaraženih

➢ Čovjek ima prethodno spomenute tri linije obrane, koje ga štite od djelovanja
mikroorganizama.