You are on page 1of 18

to nas evolucijska psihologija moe nauiti o naoj sklonosti nadnaravnom?

Igor Mikloui, mag psych Objavljeno u asopisu Priroda godina 101, broj 1001 5/11 Kao to nam socijalna psihologija ve godinama uspjeno demonstrira; ljudi su sugestibilni. Ne samo neki ljudi nekada, nego veina nas gotovo stalno. Izmeu ostalog ta izrazita sugestibilnost je jedan od razloga zbog ega smo esto toliko daleko od onog racionalnog ideala kojem svi teimo. Uz to i loe procjenjujemo vjerojatnosti, vrednujemo subjektivna iskustva puno vie od znanstveno dokazanih injenica, brzopleti smo u stvaranju uvjerenja i jo tvrdoglaviji kada ih treba promijeniti. Ono to sada zasigurno znamo je da u svemu tome prste ima naa evolucijska povijest i iz nje je proizala psiholoka konstitucija s kojom se eto moramo nositi. No, iako se takva tvrdoglavost, brzopletost i neracionalnost odnosi na nebrojene situacije iz svakodnevnog ivota, jedna domena posebno upada u oi', a to su paranormalna vjerovanja. Vjerovanja u nadnaravno; u stvari za koje ili prilino sigurno znamo da ne postoje ili za koje imamo jako malo objektivnih razloga da vjerujemo da postoje, spadaju pod kategoriju onoga to nazivamo paranormalnim vjerovanjima. Teorija o tome zbog ega smo skloni takvim vjerovanjima je bilo puno, no tek nedavnim doprinosima evolucijske i kognitivne psihologije ini se da se nazire objanjenje kako je tono tekao proces evolucije homo paranormalisa i njegovih paranormalnih vjerovanja. Slika 1. Kako je tono tekao proces evolucije homo paranormalisa i njegovih paranormalnih vjerovanja?

Paranormalno tebi, sasvim normalno meni Od duhova i opsjednutih kua do horoskopa i astralnih projekcija, sva istraivanja paranormalnih vjerovanja posljednjih desetljea dosljedno pokazuju kako ak tri etvrtine stanovnitva usvaja barem jednu formu paranormalnih vjerovanja (Moore, 2005). Niti Hrvatska tu nije iznimka (Marinovi-Jerolimov, 2005). Vjerojatno se u ovom trenutku pitate to su ta istraivanja tono ispitivala, to jest to su to tono paranormalno vjerovanja? Iako se definicije razlikuju jasno je kako pojam paranormalna vjerovanja obuhvaa mnogo razliitih fenomena. Neki od najee koritenih upitnika paranormalnih vjerovanja mjere sve od vjere u zagrobni ivot do vjerovanja u uroke, vjetice, male zelene pa ak i Jetija. Ono to karakterizira sva ta vjerovanja jest prvenstveno da njihova istinitost ili postojanje nije empirijski dokazano, te da proizlaze iz ire, ne znanstvene, zajednice kao zdravorazumski napor razumijevanja prirodnih fenomena koji se percipiraju kao neobjanjivi ili neobini. Evolucijski gledano Iako njene korijene moemo nai ve u radovima samog Darwina (1859, 1871), evolucijska psihologija se tek u zadnja dva desetljea uspostavila kao znaajna nova teorijska perspektiva unutar psihologije. Cilj evolucijske psihologije bi ukratko mogli opisati kao ujedinjavanje sadanjih problema psihologije i osnovnih principa suvremene evolucijske teorije. Kako danas

znanosti, od paleontologije i geologije do

komparativne anatomije i

molekularne genetike, neovisno jedna od druge ukazuju na evolucijsku povijest ivota na zemlji, progresija psihologije u tom smjeru bila je neizbjena. U tom poduhvatu objanjavanja i razmatranja psiholokih problema kroz prizmu evolucijske teorije istraivai su se rano susreli i sa jednom od velikih zagonetki ljudskog ponaanja, a to je sklonost ka stvaranju vrstih uvjerenja o postojanju natprirodnih entiteta. Naime, kako je na nebrojeno mnogo naina na mozak optimalno dizajniran (procesom evolucije naravno), jaka potreba za stvaranjem tih naoko iracionalnih paranormalnih psiholozima. uvjerenja se pristup predstavlja ovom kao izazov prvi evolucijskim puta ponovo Evolucijski problemu

susreemo ve kod Darwina, a i u okviru psihologije se razmatra od njenih samih zaetaka sa radovima Williama Jamesa kojeg pamtimo kao zaetnika socijalne psihologije, no i puno prije kroz filozofe poput Spinoze ili Humea. Iako su od tada mnoga djela, kako filozofa tako i psihologa, pomogla u prepoznavanju nekih uzroka paranormalnih vjerovanja i svrhe koju takva vjerovanja ispunjavaju, tek suvremene spoznaje iz podruja biologije, kognitivne psihologije i arheologije oivljavaju interes za evolucijsku perspektivu. U posljednjih dvadesetak godina sve se vie panje posveuje otkrivanju univerzalnih kognitivnih mehanizama u pozadini naih reprezentacija nadnaravnih entiteta, vjerskih rituala pa ak i organizacije moralnih i religijskih sustava, te njihovu ulogu u kontekstu prirodne i seksualne selekcije. Pa dobro onda evolucijo, ako si tako pametna, otkud ta

neznanstvena vjerovanja i zbog ega ovjek nije postao intuitivni empirist, naturalist i skeptik?

Slika 2. Jo je Darwin (1871) u svom Podrijetlu ovjeka primijetio kako sve antropoloke studije toga vremena, u svim prouavanim kulturama, biljee neke forme praznovjerja, to jest vjere u nevidljive, duhovne imbenike.

Darwin (1871) ...im su se djelomino razvile vane komponente imaginacije, uenja i znatielje uparene sa moi rezoniranja, ovjek e prirodno teiti razumijevanju svijeta koji ga okruuje, te e poeti spekulirati o svom postojanju. Jo je Darwin (1871) u svom Podrijetlu ovjeka primijetio kako

antropoloke studije toga vremena, iako ne nailaze na univerzalnost vjerovanja u primjerice omnipotentnog boga, od razvijenih kultura do lovako sakupljakih plemena, svugdje biljee neke forme praznovjerja, to

jest vjere u nevidljive, duhovne imbenike. Darwin taj fenomen interpretira kroz potrebu ljudskih bia za razumijevanjem svijeta koji ih okruuje i time opisuje ponajprije spoznajnu funkciju paranormalnih vjerovanja. Meutim, ona nije jedino objanjenje. Danas je veinom postignut koncezus oko tri glavne funkcije koje takva vjerovanja zadovoljavaju u drutvu (Dennet, 2006). Prva je bez sumnje utjeha kod patnje, boli ili straha, i to posebice od smrti. Druga, objanjavajua, je da pojednostavljujui prirodu daju smisao ivotnim dogaajima. Naposljetku, paranormalna vjerovanja integrirana u religijske sustave potiu grupnu suradnju, te ih se od strane takvih sustava ak i postulira kao nuni eksternalni kompas potreban da bi drutvo funkcioniralo. Ipak, ne smijemo pasti u zamku preranog zadovoljavanja znatielje i odustati od traenja daljnjih objanjenja. Konkretno, u kontekstu evolucijske psihologije, iako postoji koncenzus da se tendencija ka paranormalnim vjerovanjima pojavila relativno rano u evoluciji nae vrste, ne postoji slaganje oko tonih mehanizama koji su vodili evoluciju tog naeg, paranormalnom sklonog, mozga. Moemo li govoriti o adaptaciji, zbog svih gore navedenih i potencijalno korisnih funkcija, ili su paranormalna vjerovanja tek nusprodukt nekih drugih adaptivnih karakteristika naeg uma? ini se da se da su obje interpretacije barem djelomino u pravu, a kako bi otkrili evolucijske korijene paranormalnih vjerovanja potrebno se vratiti na sam poetak. Povratak korijenima Prisjetimo se ranije navedenog Darwinovog zakljuka da koncepti o nadnaravnom ue u umovima ljudi razliitih kultura, rasa i statusa. Dobar prvi korak u razumijevanju tog fenomena bi svakako stoga bilo razumijevanje kognitivnih mehanizama koji ih skrivaju. Upravo na tom tragu, zanemarujui sve raznolike manifestacije i specifinosti paranormalnih vjerovanja i usmjeravajui panju na njihove zajednike karakteristike, uzbudljive i inovativne studije kognitivne psihologije religije nam sada prilino dosljedno ukazuju kako ti univerzalni koncepti (poput primjerice duhova ili dua) odgovaraju savreno odreenim evoluiranim karakteristikama ljudske kognitivne arhitekture. Ta podudarnost ih ini

toliko dostupnima naem umu, toliko jednostavnima za pamenje i to je najvanije, toliko vanima u trenutcima kada se borimo da stvorimo smislenu sliku svijeta koji nas okruuje, da ih je gotovo nemogue iskljuiti. I vrijeme je da ih upoznate. Privedite osumnjiene Teorija Uma Jedan od pionira u polju kognitivne znanosti religije, Pascal Boyer preduvjetom za razvijanje vjerskih reprezentacija postulira ono to nazivamo teorijom uma ili intuitivnom psihologijom. Definirana kao atribucija svjesne namjere nekom organizmu, i simuliranje mentalnih stanja tog organizma kako bi se stvorila predodba o njegovim vjerovanjima i namjerama, teorija uma pokazuje sve naznake evolucijske adaptacije. Kao primarni razlog razvoja te nae sposobnosti da vidimo druge osobe kao osobe, da percipiramo svoj, ali i druge umove i da razumijemo emotivne i kognitivne procese koji se u njima dogaaju, jest omoguavanje uinkovitijeg predvianja ponaanja predatora i lovine. Uz to, poveanje veliine grupe i stabilnija interakcija izmeu jedinki koja je davala velike evolucijske prednosti naim precima, stavila je i vee zahtjeve na poznavanje namjera drugih pripadnika nae grupe. Naravno, primijetiti e te da i druge ivotinje predviaju na koji nain e se primjerice lovina ponaati i to je svakako istina. No ono to karakterizira nae predvianje tueg ponaanja nije samo uparivanje korisnih reakcija sa ponaanjem evolucijskih protivnika, ve i dublje razumijevanje namjera tog ponaanja. Ona nam danas primjerice omoguava da razumijemo kako e nae ponaanje pred naim nadreenima ili potencijalnim partnericama/partnerima utjecati na na status, ali isto tako i da uivamo u filmovima ili recimo sapunicama. Mi smo tako jedini organizmi koji se mogu uzbuditi oko ideje da Alehandro ne zna da ga je Maria prevarila sa Hoseom, koji pak ne zna da je ona u vezi sa Alehandrom koji mu je ujedno i najbolji prijatelj. Iz ovog primjera nam moe biti jasnije i kako se neke evolucijski korisne adaptacije ponekad manifestiraju na potpuno beskorisne naine, te kako bi ovdje govoriti o adaptaciji za gledanje

sapunica ili adaptaciji za paranormalno bilo malo preuranjeno. Ono to moramo primijetiti je kako nam ta sposobnost ne prua samo bolje predvianje ponaanja protivnika ili plijena (ili gledanje sapunica), ve nam omoguuje da projiciramo te iste umove na potpuno prirodne i neive pojave kada su podraaji dovoljno dvosmisleni, te da objanjavamo ponaanja ivotinja i ljudi kao neto voeno unutarnjim osobinama (npr. vjerom, namjerama, i emocijama ). Tako nam odjednom ukanje u mraku, ili bolest koja je zapala lana nae obitelji, vie nisu vjetar ili statistika vjerojatnost, ve produkt neijeg djelovanja ili veeg plana. Otkrivanje tog mehanizma otvorilo nam je sasvim nove perspektive kod razumijevanje nae sklonosti paranormalnom, a rezultati studija na tom podruju su ukazali na neke zapanjujue rezultate i dali, barem djelomino, odgovore na vjena pitanja o podrijetlu duhova ili dua. Primjerice, kada se pitamo od kuda nam dolazi koncept omnipotentnog, sveznajueg boga, mnogi e uperiti prstom na proces socijalizacije ili adolescentskog traganja za smislom ivota. Neki e moda traiti odgovor u nekom duhovnom, ne materijalnom, dijelu naeg organizma. Veina religijskih sustava je razvila sloene teoloke teorije kako bi uklopile sva odstupanja od onoga to smatramo normalnim fizikalnim zakonima u nae shvaanje nadnaravnih bia, dajui time privid izrazite kompleksnosti takvih ideja. No ini se da su osnovne postavke nadnaravnog toliko jednostavne da bi ih i dijete moglo razumjeti. tovie, ini se da ih djeca bolje razumiju. Treba napomenuti da se ovu ideju djece kao intuitivnih teista nikako ne bi trebalo iskoritavati kao argument za postojanje boga na nain na koji neki prominentni hrvatski teolozi to vole initi. Ako ita, ti nalazi govore o naoj intuitivnoj naivnosti, o poetnim ogranienjima nae svijesti i o sloenosti procesa formiranja teorije uma. Naime, pogledajmo klasian eksperiment teorije uma koji prikazuje dvoje ljudi. Nazovimo ih Petra i Lana. Lana ostavlja loptu u koari i naputa prostoriju. Dok Lane nema, Petra premjeta loptu u drugu kutiju nakon ega se Lana vraa. Pitanje u testu je gdje e Lana misliti da se lopta nalazi. Odgovor je oit, zar ne?

Slika 3. Primjer testa teorije uma. Znate li gdje e Sally traiti loptu? Barrett i suradnici (2001) su koristei metodu prijanjih istraivanja teorije uma, u seriji eksperimenata pokazali kako djeca do tri godine starosti pretpostavljaju da su tua znanja i percepcije odraz onoga to ona sama znaju o stvarnosti. Djeca do pet mjeseci ak percipiraju ljude kao slobodne agente ne ograniene fizikom formom, pripisujui im intuitivno kvalitete vrlo sline onome to bi kasnije nazvali nadnaravnim dakle sposobnost prolaska kroz zidove, nestajanje itd. Meutim, kako dijete raste, sve vie znanja o funkcioniranju svijeta se postepeno integrira u na kognitivni sklop. Tako primjerice, ako trogodinjak zna da je Petra loptu premjestila u drugu kutiju, on pretpostavlja kako e toga biti svjesna i Lana, njegov kuni ljubimac, njegova mama ili bog. Taj odgovor je tada toan (teoloki govorei) samo za boga, no netoan za Lanu ili bilo kojeg drugog ovjeka ili stvorenje. Do pete godine meutim, veina djece percipira kako vjerovanje moe biti netono, te kako e Lana misliti da se lopta nalazi tamo gdje ju je ostavila, a ne gdje je bila premjetena. Drugim rijeima,

teorija uma se u potpunosti formira oko pete godine i ogranienja drugih bia kao svjesnih organizama postaju jasna. No, isto tako onaj poetni dio naivnog preklapanja ostaje aktivan tokom cijelog ivota omoguujui nam da prihvatimo nadnaravne koncepte. Ukratko, istraivanja sa teorijom uma su nam ukazala prvenstveno na uroenu sposobnost percepcije nadnaravnih koncepata, te kako nije potrebno traiti izdvojene kognitivne mehanizme, sloene i nadnaravne kognitivne sposobnosti ili boji gen kako bi udomili tu nau osobinu. Zanimljiv je i doprinos teorije uma u razjanjavanju podrijetla naeg vjerovanja u ivot nakon smrti, koji je jedan od najstarijih oblika religijskog vjerovanja, uz vjeru u due, demone i duhove predaka. Ameriki psiholog Jesse Bering (2011) je tako pokazao kako i odrasli i djeca, neovisno o proklamiranoj vjerskoj orijentaciji ili ateistikoagnostikom stajalitu, esto na isti nain percipiraju prestanak postojanja. Bering (iako naglaava uroenost vjerovanja u zagrobni ivot) ne smatra kako je ta osobina adaptivna, ve jednostavno neizbjena zbog ogranienja nae teorije uma i nemogunosti simuliranja kako bi izgledalo kada ne bismo imali misli, osjeaje ili svijest. Ta kontroverzna propozicija, koju naziva teorijom ograniene simulacije, do sada je ekstenzivno empirijski testirana i ini se kao plauzibilno objanjenje nae sklonosti usvajanju vjerovanja u zagrobni ivot i neprolaznosti due. Primjerice, u zanimljivo osmiljenom istraivanju u kojem su ispitanici upitani o osobinama hipotetske osobe koje je upravo preminula u prometnoj nesrei, ispitanici su se veinom slagali kako bioloke i psihobioloke karakteristike (Da li jo osjea glad?, Dali uje kola hitne pomoi kako dolaze) prestaju. Meutim, za emocionalne i epistemioloke karakteristike (Da li je jo ljut na enu zbog njihove svae juer?,; Bi li htio biti iv) bilo je potrebno vie razmiljanja, gdje su se ak i pokoji proklamirani ekstinktivisti i ateisti, odali kao latentni dualisti, zakljuujui kako te osobine ustraju. Ova istraivanja su tako pokazala drugu stranu novia. Dok bi mogli rei da nas je teorija uma oivjela, ta ista teorija uma

nam ne omoguuje da umremo, jer jednostavno nismo u stanju zamisliti kako izgleda kada nae elje, porivi i osobine potpuno nestanu. Hiperaktivni sklopovi otkrivanja namjere I dok su nam istraivanja teorije uma pokazala u kojem kognitivnom ormaru se skrivaju duhovi, ona nam nisu objasnila zbog ega tako esto ostavljamo vrata ormara otvorena da bi udovita izala. Drugi mehanizam koji se navodi kao mogui izvor religioznosti i paranormalnih vjerovanja openito, objanjava nam upravo to. Guthrie (1993) napominje kako kod ljudi postoji pristranost prema aktiviranju teorije uma i pripisivanju promjena u okolini ljudskim imbenicima, ak i kada oni ne postoje, te da su ljudi iznimno osjetljivi na indikatore prisutnosti namjernog djelovanja. Taj mehanizam, zbog svoje osjetljivosti, naziva se Hiperaktivnim sklopovima otkrivanja agencije ili namjere (Hyperactive agent detection devices; HADD). Naime, takav pristran perceptivni sklop bio bi adaptivan u evolucijskoj prolosti time to bi reakcija na nepostojeu prijetnju bila evolucijski puno isplativija nego ne reagiranje na prijetnju koja je realna. Najbanalniji primjer neka bude ovaj: -zamislimo na trenutak da smo na davni evolucijski predak. Recimo da se zovemo Lucy i prije neto vie od 3.2 milijuna godina eemo afrikom savanom u potrazi za ukusnim voem, kada u grmu kraj nas neto une. Samo to - une. Znajui to znamo o teoriji uma, preostaju nam dvije opcije - moemo um interpretirati kao posljedicu vjetra koji struji kroz lie ili s druge strane kao predatora koji se u zasjedi sprema da nas zaskoi. Drugim rijeima, zahvaljujui naoj teoriji uma moemo zamisliti kako u grmu ima ili nema namjere. I to nam je initi? Naravno, ve vidite kako je korisnije bilo vjerovati da buku proizvodi predator, prije nego da je to samo vjetar, jer ako pogrijeimo i kaemo da je vjetar, a nije bio, na reproduktivni potencijal se naglo smanjuje. S druge strane, reakcija u kojoj bi zamislili predatora i pobjegli , nee imati ovako negativne posljedice po nae potomstvo neovisno jesmo li bili u pravu ili ne. Mogli bi stoga rei kako je ta umjerena doza paranoinosti, iz ovog naeg krajnje banaliziranog primjera, evolucijski adaptivna. Ona ne samo da je doprinijela tome da

traimo uzroke i namjeru tamo gdje je nema, ve i pripisujemo znaenje te vidimo nama poznate oblike tamo gdje ne postoje. Drugim rijeima, projiciramo stvari koje bi bilo korisno prepoznati i povezujemo stvari koje moda i nisu povezane, sve u cilju boljeg razumijevanja svijeta oko nas i detektiranja, gotovo uvijek kobne, namjere. I u tome smo jako dobri. Utjecaj ovog mehanizma tako primjerice vidimo u vrlo popularnim teorijama zavjera gdje teoretiari povezuju najrazliitije informacije i potpuno zanemaruju kontradiktorne dokaze, sve u svrhu potvrivanja vjerovanja o postojanju latentne opasnosti.

Slika 3. Vrlo eksponirana slika lica s Marsa koje je potaknula mnoge da vjeruju kako se na Marsu nalaze ostatci drevnih civilizacija, usprkos izrazito maloj vjerojatnosti u istinitost te pretpostavke. Pritisak javnosti je tovie bio toliki da je NASA radila dodatne snimke te lokacije. Naravno, kada se slika izotrila, lice je nestalo. No, uskoro nakon toga se pojavio i Kermit. Sluajnost? Vi procijenite.

Slika 4. Kada dvosmislene podraaje poveemo sa od prije jakim vjerovanjima u nadnaravno, dogaaju se vrlo zanimljivi fenomeni. Odraz na staklu poslovne zgrade u Floridi, koje vjernike asocira na djevicu Mariju, vrlo brzo je postao mjesto hodoaa i nije trebalo dugo da se krenu pojavljivati i svjedoanstva o udesnim izljeenjima. Ono to veina posjetilaca ne zna je da se takvi isti oblici javljaju i na drugim proeljima te iste zgrade, ako je u blizini prskalica za vodu. S druge strane, ukazanje ne mora biti veliko da bi bilo zamijeeno, pa je tako ovo ukazanje djevice Marije na komadu tosta prodano za cijenu od preko 20 000$ dolara Drugi dobar primjer su fenomeni poput lica na Marsu ili lika djevice Marije na tostu, koji ne samo da pokazuju sklonost ka stvaranju smisla iz dvosmislenih ili besmislenih podraaja, ve ukazuju i na vanost raspoznavanja upravo ljudske forme i ljudskih lica. Evolucijski gledajui od ne-ljudskih primata pa sve do dananjih lovako sakupljakih drutava i nae civilizacije, pripadnici iste vrste su esto jedan od najveih faktora smrtnosti unutar vrste, stoga ovakva adaptacija nije neoekivana. Ovaj mehanizam je djelomino i odgovor na ranije spomenute studije koje ukazuju na nau sugestibilnost. Moda je najbolje opisati ovaj mehanizam kroz dobro poznatu frazu u strahu su velike oi. I da je doista tako pokazalo je primjerice istraivanje Houran i Langea (1996) koji su vlasnicima kua u kojima ranije nije bilo nikakvih naznaka opsjednutost ili duhova, napomenuli da pripaze na sve neobine stvari koje se dogaaju

u kui, te da o tome dre dnevnik kako bi kasnije mogli obavijestiti istraivae. Kao to bi mogli i oekivati, vlasnici tih do tada normalnih domova su uskoro poeli primjeivati nebrojeno puno neobjanjivih fenomena poput pomicanja zastora, kripanja, udnih mirisa i promjena temperature, koji su do tada prolazili nezapaeno. U strahu se javila namjera. Tom jednostavnom manipulacijom stvorena je nesigurnost i strah, i kao to prekidaem ugasimo svijetlo prije spavanja, sav razum se iskljui kada se javi strah i sumnja, a iz ormara i ispod kreveta na um krene izvlaiti duhove i vragove. Treba li nas zbilja uditi stoga da u svijetu u kojem ovoliku nevjerojatnu sigurnost te kontrolu nad okoliem i ivotnim ishodima prakticiramo tek posljednjih stotinjak godina, paranormalna vjerovanja predstavljaju veliki dio naeg kulturnog nasljea? Ne treba uditi isto tako niti da se uestalost takvih vjerovanja smanjuje u drutvima gdje se ivotni vijek produuje i gdje medicinska dostignua i spoznaje omoguuju veu kontrolu nad ivotnim ishodima nego ikada do sada. Gdje je socijalna struktura stabilna i bez puno nepredvidivosti, gdje je osobna sigurnost zagarantirana zakonom te naposljetku gdje je znanstvena spoznaja smanjila prostore nesigurnosti i neznanja, razina vjerovanja u nadnaravno je nia nego ikada. Vjeruje se kako je to i jedan od razloga to se tek sada ateizam i skepticizam javljaju kao prominentan i sve prihvatljiviji pogled na svijet. Do sada nam na okoli i psiholoka konstitucija to jednostavno nisu omoguavali. Kako bi amerika uzreica to dobro saela; Nema ateista u rovovima (There are no atheists in foxholes). No naa sklonost ka traenju povezanosti, uzronosti i smisla ima i mnogo pozitivnih strana. Znanstvena inovativnost je jedna od njih. Bez povezivanja naizgled ne povezivih stvari, znanstvenih napredaka gotovo i da ne bi bilo, kao niti jedne od vanijih prekretnica iz povijesti moje struke. Ta prekretinica je danas otro debatirana i iz, kao to emo vidjeti, dobrih razloga prilino marginalizirana. Neki od vas su sigurno ve pogodili radi se o projektivnim testovima linosti. Ti, javnosti moda najpoznatiji, psiholoki testovi, poput Roshackovih mrlja ili Testa tematske apercepcije, davali su terapeutima alat da zavire u ljudsku psihu, promatrajui na koji nain ispitanici interpretiraju takve dvosmislene ili

ak besmislene podraaje. Naalost, voeni istim kognitivnim principima, ti testovi su esto bili dvosjekli ma, jer su se esto dvosmisleni ili besmisleni odgovori ispitanika ponovo na isti nain i djelovanjem istih mehanizama, pretvoreni u smislene odgovore koji objanjavaju motive i ponaanja tih ljudi. Neovisno o tome, u naporu da to bolje objektiviziramo te testove, pronali smo nove metode i ponovo omoguili napredak nae spoznaje. Ima li jo nade za nas? Suvremena kognitivna istraivanja religioznosti veinom prate ne-

adapcionistiku doktrinu, naglaavajui kako je religioznost definirana specifinim setom afektivnih, socijalnih i kognitivnih osobina evoluiranog mozga te da mozak nije evoluirao specifino kako bi to uinkovitije usvajao paranormalna vjerovanja. Stoga, taj aspekt nae kognicije nije evolucijska adaptacija per se, ve produkt sloenog evolucijski oblikovanog krajolika koji odreuje kognitivne, emocionalne i fizike preduvjete ljudske interakcije (Atran, 2002). Na isti nain na koji se prirodno usvaja jezik, kao interakcija kognitivne pripremljenosti te izloenosti sociolingvistikom okoliu (Pinker, 2002), nai temeljni kognitivni procesi i izloenost drutvenom okoliu mogu uvelike objasniti i nau sklonost nadnaravnom. ini li to na svijet manje arobnim i zanimljivim? Apsolutno ne. Upravo suprotno. Odbacujui takva finalistika objanjenja, putem znanosti smo uspjeli skinuti zastor koji je dugo stajao izmeu nas i razumijevanja nae prirode. Tek sada, sa erom znanstvenih istraivanja nae psiholoke konstitucije, otkrivamo pravu aroliju u priama o nadnaravnom. Tek sada shvaamo kakvo blago se krije u naem evolucijskom naslijeu i iz dana u dan pomou znanstvenih napora ispisujemo sve preciznije i detaljnije upute za razumijevanje i uporabu tog naeg uma iz kamenog doba. Naposljetku, usporedimo li um i miljenje sa sviranjem instrumenta, nadamo se da e zbog ovakvih napora budue generacije sve manje

vremena troiti na uenje sviranja, a sve vie na pisanje predivnih melodija koje ekaju da budu otkrivene. Zanimljivost (eventualno u zasebnu kuicu ako ima prostora) Minimalna protu-intuitivnost (Minimal counterintuitiveness) Jedan od najsenzacionalnijih nalaza kognitivne znanosti religije je bilo razbijanje koda naih paranormalnih koncepata. Naime, pokazalo se kako gotovo sve nae paranormalne predodbe prate gotovo identinu strukturu, to jest sve sadre komponentu minimalne protu-intuitivnosti (Barrett, 2000), to jest da navode informacije koje na specifian naruavaju naa intuitivna oekivanja povezana sa nain odreenim

ontolokim kategorijama s kojima se susreemo u ivotu. Dobar primjer takvog naruavanja oekivanja jest koncept due, koja po svim osobinama zadovoljava kategoriju ovjeka, no u isto vrijeme je i nevidljiva i moe prolaziti kroz zidove (Boyer, 2001). Jasniju predodbu razina tog modela vjerovanja moemo dobiti kroz slijedei predloak za koncept duha: [1] ontoloka kategorija: osoba [2] naruavanje oekivanja, npr. duhovi su nevidljivi, ostale osobe nisu [3] aktivacija ne naruenog oekivanja: osobe/duhovi imaju misli,

percipiraju dogaaje, formiraju vjerovanja [4] mjesto za dodatni lokalni materijal (npr. pria o nepravdi, ukleti dvorac, bijela oprava i lanci, itd.) No koja je bi bila prednost takvog naruavanja intuitivnih oekivanja? Pokazalo se kako takva minimalna naruavanja ontolokih kategorija tvore ono to nazivamo kognitivni optimum, to jest dovoljno nas intrigiraju da obratimo pozornost na njih, a lagano odstupanje od norme olakava njihovo pamenje. Jednostavno reeno, lake se primjeuju i

lake se pamte, to uvelike objanjava zbog ega su duhovi kakvim ih zamiljamo - minimalno protu-intuitivni. Prednost minimalno protu-intuitivnih ideja (Boyer, 1998) pokazala se i u eksperimentalnim istraivanjima. Primjerice u istraivanju gdje se promatralo dosjeanje pria, dosjeanje se poveavalo ako su prie sadravale minimalno protu-intuitivne ideje (npr. Crvenkapica i vuk koji pria), dok samo postojanje bizarnosti nije imalo utjecaj na dosjeanje. Uzrok ovome ponovo moemo traiti u naoj evolucijskoj povijesti. Naime jasno je kako su svaka odstupanja od norme i oekivanja upravo ono na to je najkorisnije bilo obratiti pozornost te to je bilo najkorisnije upamtiti. Upravo takva odstupanja od prije poznatoga pridonose naem boljem razumijevanju svijeta, uvodei nove potencijalno relevantne varijable koje do tada nisu bile poznate. Tu je dobro primijetiti i da na taj nain usvajamo i sva ostala znanja. Naravno, sa iznimkom da neutemeljenost ovakvih informacija u stvarnom svijetu, to jest njihova protu-intuitivnosti, onemoguuje integraciju u ve postojee sustave znanja, ostavljajui ih kao zasebne kategorije, podiui im time vanost i osiguravajui njihovu transmisiju.

Literatura Atran, S., (2002). In gods we trust: the evolutionary landscape of religion., Oxford: Oxford University Press. Barrett, J.L., (2000). Exploring the natural foundations of religion. Trends in Cognitive Sciences, 4, 29-34. Barrett, J.L., Richert, R.A., Driesenga, A. (2001). God's beliefs versus mother's: The development of nonhuman agent concepts. Child Development, 72, 50-65. Bering, J. (2011). The Belief Instinct: The Psychology of Souls, Destiny, and the Meaning of Life. New York: W. W. Norton & Company, Inc.

Boyer, P. (1998). Cognitive aspects of religious ontologies: how brain processes constrain religious concepts. u Alhbck, T. (ur.), Theory and Method in the Study of Religion,134157, Donner Institute.

Boyer, P.,(2001). Religion explained: the evolutionary origins of religious thought., New York: Basic Books. Darwin, C.R. (1859), On the Origin of Species by Means of Natural Selection, or the Preservation of Favoured Races in the Struggle for Life, London: Murray.

Darwin, C.R. (1871). The Descent of Man and Selection in Relation to Sex. London: Murray.

Dennett, D.C. (2006). Breaking the Spell: Religion as a Natural Phenomenon. New York: Viking Penguin

Guthrie, S. (1993). Faces in the Clouds: A New Theory of Religion, New York: Oxford University Press.

Houran J., Lange, R. (1996). Diary of events in a thoroughly unhaunted house. Perceptual and Motor Skills, 83, 499502. Pinker, S. (2002). The Blank Slate: The Modern Denial of Human Nature. New York: Viking.