Razvojproizvoda

Alan Topčić
Džemo Tufekčić
Edin Cerjaković
RAZVOJ PROIZVODA
RADNA VERZIJA RUKOPISA
Tuzla, 2012. godine

UNIVERZITET U TUZLI
Mašinski fakultet u Tuzli
Alan Topčić
Džemo Tufekčić
Edin Cerjaković
RAZVOJ PROIZVODA
I IZDANJE
Tuzla, 2012. godine

RAZVOJ PROIZVODA
Autori: dr. sc. Alan TOPČIĆ, docent, dipl.inž.maš.

dr. sc. Džemo TUFEKČIĆ, redovni profesor, dipl.inž.maš.
mr. sc. Edin CERJAKOVIĆ, viši asistent, dipl.inž.maš.
Izdavač: OFF-SET Štamparija Tuzla
Urednik: dr. sc. Alan Topčić, docent, dipl.inž.maš.
Recenzenti: dr. sc. Milan Jurković, profesor emeritus, dipl.inž.maš.
dr. sc. Ivica Veža, redovni profesor, dipl.inž.maš.
Tehnička obrada: dr. sc. Alan TOPČIĆ, docent, dipl.inž.maš.
Dizajn naslovnice: dr. sc. Alan TOPČIĆ, docent, dipl.inž.maš.
Tiraž: 1000 primjeraka
Objavljivanje ove knjige i status ovoga djela kao univerzitetske knjige odobrilo je Vijeće Grupacija
tehničkih nauka Univerziteta u Tuzli odlukom broj: 10/2-10263-26/11 od 17.11.2011. godine i Senat
Univerziteta u Tuzli odlukom broj: 03-11666-7.1/11 od 28.12.2011. godine
---------------------------------------------------------------------
CIP – Katalogizacija u publikaciji
Nacionalna i univerzitetska biblioteka
Bosne i Hercegovine, Sarajevo
658.62(075.8)
TOPČIĆ, Alan
Razvoj proizvoda / Alan Topčić, Džemo Tufekčić,
Edin Cerjaković. – Tuzla : Off-set, 2012. – 366,
XI, XII, II, V, IX str. : ilustr. ; 24 cm
Bibliografija: str- I-XI.
ISBN 978-9958-31-074-4
1. Tufekčić, Džemo 2. Cerjaković, Edin
COBISS.BH-ID 19949830
-------------------------------------------------------------------
Nijedan dio ove knjige ne smije se umnožavati, fotokopirati, skenirati niti na bilo koji način
reproducirati ili distribuirati bez pisane suglasnosti vlasnika copiright.
Copiyright  Alan TOPČIĆ
PREDGOVOR
Kvalitetan, jeftin, pouzdan, siguran, poželjan, jednom riječju, tržišno

kompetitivan proizvod predstavlja temelj razvoja i opstanka svake kompanije. Samo
neznatan broj kompanija koje posluju i lansiraju svoje proizvode na globalnom tržištu
ima privilegije da njihovi proizvodi nisu podložni značajnijim promjenama (strukturnim,
kvalitativnim, funkcionalnim, …) tokom vremena, dok je velika većina kompanija
osuđena na svakodnevnu borbu i prilagođavanje-razvijanje svojih proizvoda u skladu
sa sve zahtjevnijim tržištem.
U cilju postizanja, održanja ili unaprijeđenja postojećih pozicija kompanija u
odnosu na konkurencije, kompanije su prisiljene stalnim angažmanom sistematski
unaprjeđivati postojeće ili razvijati nove proizvode vodeći računa o iznalaženju
kompromisa između tri bitna aspekta: cijena-kvaliteta-vrijeme, uz osiguravanje
preduslova za postizanje određenog nivoa prilagodljivosti, odnosno, spremnosti na
brzo reagiranje naspram zahtjeva tržišta. Navedene zahtjeve dodatno opterećuju
činjenice da proizvodi svakim danom postaju sve kompleksniji, individualno
prilagođeniji korisniku, inkorporiraju sve više novih materijala i tehnologija, itd.
Brz razvoj novog, odnosno, usavršavanje postojećeg proizvoda i njegovo
lansiranje na tržište postaju od presudnog značaja za tržišni uspjeh i predstavlja
najpogodniji način programiranja ubrzanog rasta i razvoja kompanije. Proces razvoja
proizvoda moguće je okarakterizirati kao dominantno timsku aktivnost u kojoj se na
sistemski, postepeni, kumulativni, iterativni način kroz niz faza i međukoraka osigurava
kreiranje kompetitivnog rješenja proizvoda, a kao takav zahtijeva ulaganje značajnih
financijskih sredstava bez garancije o uspješnom ishodu cjelokupnog procesa. Stoga,
poznavanje svih segmenata, specifičnosti, brojnih metoda i pristupa u procesu razvoja
proizvoda predstavlja preduslov za uspješno objavljenje spomenute aktivnosti i koliko
toliko povećava izglede za uspješnu realizaciju procesa razvoja proizvoda.
Usprkos evidentnom značaju koji proces razvoja proizvoda ima na
kompetitivnost kompanija, na našem govornom području veoma su oskudni literaturni
izvori koji na sistemski način tretiraju navedenu problematiku. Uočeni nedostatak
literature iz ove oblasti autori su iskoristili da na jednom mjestu, na sveobuhvatan
način sistematiziraju dosadašnja parcijalna saznanja koja tretiraju problematiku
procesa razvoja proizvoda, te dajući svoj osvrt na istu, približe čitaocu teorijske
osnove, hronologiju aktivnosti, procesa, metode, alate i pristupe koji osiguravaju
transformaciju imaginacije/ideje u realan tržišno konkurentan novi proizvod, pri čemu
se usvojena saznanja također mogu iskoristiti i pri redizajniranju i unaprijeđenju
postojećih proizvoda u cilju očuvanja/podizanja njihove konkurentnosti na tržištu.
Sadržaj udžbenika prvenstveno je namijenjen studentima tehničkih fakulteta
prvog i drugog ciklusa studija, projektantima, istraživačima, uposlenicima razvojnih
centara, ali i svim drugim pojedincima tehničke struke koji se u svojoj svakodnevnoj
praksi susreću sa kompleksnim pitanjima iz oblasti razvoja proizvoda, prvenstveno
fizički opipljivih proizvoda – roba. Osim toga, udžbenik svojim sadržajem može
poslužiti i studentima ekonomskih fakulteta u cilju potpunijeg sagledavanja
kompleksnog procesa razvoja proizvoda i opšteg razumijevanja tehničkih detalja
vezanih za navedeni proces, a sve u cilju njegovog uspješnijeg upravljanja i
rukovođenja.
Ovu priliku autori koriste da izraze svoju duboku zahvalnost i poštovanje
recenzentima dr.sc. Milanu Jurkoviću, profesoru emeritusu (Tehnički fakultet
Univerziteta u Bihaću) i dr.sc. Ivici Veži, red. prof. (Fakultet elektrotehnike, strojarstva i
brodogradnje Sveučilišta u Splitu), na uloženom trudu, korisnim savjetima i
prijedlozima koji su zasigurno doprinijeli poboljšanju kvaliteta udžbenika u cijelosti.
Cijeneći da se rezultat svake aktivnosti može unaprijediti, biti bolji i kvalitetniji,
autori udžbenika će sa zahvalnošću prihvatiti sve korisne primjedbe, prijedloge i
sugestije kako bi se kvaliteta narednog izdanja podigla na viši nivo i što više je približila
potencijalnim čitaocima.
Autori
SADRŽAJ
1. UVOD 1
2. POJAM PROIZVODA 5
2.1. Ideja kao proizvod 6
2.2. Usluga kao proizvod 6
2.3. Fizički opipljiv proizvod – roba 9
2.3.1. Obilježja fizički opipljivih proizvoda – roba 10
2.3.2. Klasifikacija fizički opipljivih proizvoda – roba 17
2.4. Nivoi proizvoda 20
2.5. Optimalni proizvod 22
2.6. Proizvodni program 23
2.6.1. Utjecaj strukture proizvodnog programa na količinu proizvoda 29
2.6.2. Utjecaj vremena na promjene količina proizvoda sadržanih u
strukturi proizvodnog programa 31
2.6.3. Definisanje proizvodnog programa 33
2.6.4. Analiza proizvodnog programa 34
2.6.4.1. Analiza proizvodnog programa sa stanovišta stepena
obuhvatnosti izrade 35
2.6.4.2. Analiza vrijednosti proizvodnog programa 36
2.6.4.3. Analiza tehnologičnosti 37
2.6.5. Širenje i sužavanje proizvodnog programa 41
2.6.6. Optimizacija proizvodnog programa 42
2.6.7. Inoviranje proizvodnog programa 43
2.6.8. Izlazne informacije procesa razmatranja proizvodnog programa 43
2.7. Proizvod u funkciji vremena 43
3. ŽIVOTNI VIJEK PROIZVODA 46

3.1. Obim proizvodnje i životni vijek proizvoda 50
3.1.1. Utjecaj stila na obim proizvodnje proizvoda 51
3.1.2. Utjecaj mode na obim proizvodnje proizvoda 52
3.1.3. Utjecaj hira na obim proizvodnje proizvoda 54
3.2. Produženje životnog vijeka proizvoda 54
3.2.1. Neiskorištene tehnološke promjene 56
3.2.2. Kozmetičke promjene 58
3.2.3. Modifikacija imena, promjena cijene, pakovanja 58
3.2.4. Diferencijacija proizvoda 59
3.2.5. Ponovno lansiranje proizvoda 60
3.3. Povlačenje proizvoda s tržišta i prelazak na novi proizvod 60
3.4. Uloga naučno-istraživačkog rada tokom životnog vijeka proizvoda 64
4. PROCES RAZVOJA PROIZVODA 68

4.1. Podsticaji za razvoj proizvoda 76
4.2. Faze razvoja proizvoda 81
4.2.1. Stvaranje ideje o proizvodu 87
4.2.1.1. Kreativnost u procesu razvoja proizvoda 89
4.2.2. Planiranje proizvoda 90
4.2.2.1. Period inkubacije 91
4.2.2.2. Analiza trenutne situacije 92
4.2.2.3. Formuliranje strategija pretraživanja 94
4.2.2.4. Kreiranje ideja za novi proizvod 97
Konvencionalne metode 101
Intuitivne metode 102
Brainstorming metoda 104
Obrnuta Brainstorming metoda 106
Metoda 635 106
Brainwritingpool metoda 106
Delfi metoda 107
Synectics metoda 109
Kombiniranje metoda 110
Diskurzivne metode 111
Sistemska studija fizikalnih procesa 111
Sistemsko pretraživanje uz pomoć klasifikacionih šema 116
Katalozi rješenja 119
Metode za kombiniranje rješenja 120
Sistemska kombinacija 120
Kombiniranje pomoću matematičkih metoda 124
4.2.2.5. Izbor i evaluacija ideje za novi proizvod 125
4.2.2.6. Definisanje ideje o proizvodu 132
4.2.3. Dizajn (oblikovanje) proizvoda 132
4.2.3.1. Industrijski dizajn 136
4.2.3.2. Inženjerski dizajn 141
Oblikovanje konceptualnog rješenja proizvoda 142
Identificiranje suštinskog problema 144
Uspostavljanje funkcionalne strukture 147
Definisanje radne strukture 149
Oblikovanje konceptualnog rješenja 150
Oblikovanje radnog rješenja proizvoda 158
Dizajn sa aspekta ... (eng. Design for X - DfX) 168
Dizajn i montaža 170
Dizajn i proizvodnja 173
Dizajn i funkcija 175
Dizajn i održavanje 176
Dizajn i servis/podrška 178
Dizajn i recikliranje 179
Dizajn i sigurnost 182
Dizajn i pakovanje 185
Dizajn i transport 185
Dizajn i troškovi 185
Istovremeno inženjerstvo 187
Reverzibilno inženjerstvo 190
4.2.4. Izrada prototipa 196
4.2.4.1. Virtualni prototip 202
4.2.4.2. Fizički prototip 207
4.2.4.3. Brza izrada prototipova -RP 209
Princip rada RP sistema 212
Prednosti i nedostaci RP sistema 223
Pravila za izbor RP sistema 225
Trodimenzionalno printanje – 3DP 227
Selektivno lasersko sinterovanje - SLS 232
Stereolitografija - SLA 238
Nanošenje materijala topljenjem – FDM 241
Laminatna proizvodnja objekata - LOM 243
4.2.4.4. Brza izrada prototipova i reverzibilni inženjering 245
4.2.5. Testiranje proizvoda 247
4.2.6. Oblikovanje konačnog proizvoda 262
4.2.6.1. Izlazne informacije procesa razvoja proizvoda 264
5. ULOGA KORISNIKA/KUPACA U PROCESU RAZVOJA PROIZVODA 284

5.1. Definisanje specifikacije proizvoda – kuća kvaliteta 285
5.2. Uspostavljanje kompromisa između prepoznatih korisničkih i
specificiranih tehničkih zahtjeva 295
6. MJERENJE ZADOVOLJSTVA KORISNIKA PROIZVODOM 305

6.1. Različiti pristupi mjerenju zadovoljstva korisnika 312
6.1.1. Kano model mjerenja zadovoljstva korisnika 313
6.1.1.1. Postupak primjene Kano modela 316
6.1.1.2. Primjer primjene Kano modela 319
6.1.2. Mjerenje zadovoljstva korisnika promjenom ACSI modela 321
6.1.3. Mjerenje zadovoljstva korisnika promjenom ECSI modela 323
7. INTEGRACIJA DOBAVLJAČA U PROCES RAZVOJA PROIZVODA 326

7.1. Japanski keiretsu model 327
7.2. Specifičnosti primjene keiretsu modela na „zapadu“ 329
7.3. Dobavljači i proces razvoja proizvoda 330
7.3.1. Modularna integracija dobavljača 331
7.3.2. Sistemska integracija dobavljača 333
7.3.3. Oblici integracija dobavljača u funkciji složenosti proizvoda 335
8. KVANTIFICIRANJE DOSTIGNUĆA U PROCESU RAZVOJA PROIZVODA 338

8.1. Izvedba mjerenja dostignuća u procesu razvoja proizvoda 339
8.2. Karakteristike procesa mjerenja dostignuća u procesu razvoja
proizvoda 342
9. ORGANIZACIONI ASPEKTI I UPRAVLJANJE PROCESOM RAZVOJA

PROIZVODA 347
9.1. Organizacija procesa razvoja proizvoda 348
9.1.1. Formalna organizaciona struktura procesa razvoja proizvoda 349
9.1.2. Neformalna organizaciona struktura procesa razvoja proizvoda 356
9.1.3. Sociološki aspekti timske organizacije aktivnosti procesa razvoja
proizvoda 360
9.2. Upravljanje procesom razvoja proizvoda 361
9.3. Razvojni tim i voditelj razvojnog tima 363
1
1. UVOD
Razvoj informacionih tehnologija i Interneta rezultirao je globalizacijom tokova

informacija, te omogućio efikasan način prijenosa, pohranjivanja i širenja opštih i
specifičnih znanja i vještina. Na ovaj način određena specifična znanja i vještine
izgubila su ekskluzivitet velikih, izdašno financiranih, razvojnih centara u Zapadnoj
Evropi, USA i Japanu, te su postala dostupna širokim krugovima. Kao rezultat ovoga
trenda u zemljama u razvoju koje su na vrijeme prepoznale potencijal i mogućnosti
novoga doba, te uspjele da prate sveopšte trendove informatizacije svih aspekata
društva postepeno se razvila visoko obrazovana i kvalitetna radna snaga. Uviđajući
navedeni potencijal, te mogućnost dodatnog profita zbog nižih troškova ljudskoga rada
i jeftinih prirodnih resursa mnoge kompanije iz tehnološki visokorazvijenih zapadnih
zemalja vrše transfer tehnologija, a sa njima i znanja, u takozvane zemlje u razvoju.
Pametno koristeći dotok novih savremenih tehnologija i znanja, kombinirajući ga sa
prirodnim potencijalima i prvenstveno sa mladom, inovativnom, visokoobrazovanom
radnom snagom neke od zemalja u razvoju prave značajne iskorake u ekonomskom
razvoju i postepeno postaju ozbiljni "igrači" na svjetskome tržištu, tražeći svoj udio na
njemu (slika 1.1). Najbolji primjer su zemlje poput: Indije, Južne Koreje, Malezije,
Indonezije, Brazila, Kine, Vijetnama, Turske, Tajvana, Meksika, itd. u kojima ne dolazi
samo do proste reprodukcije prihvaćenih znanja i tehnologija, nego se prave i iskoraci
u razvoju potpuno novih vlastitih znanja i tehnologija što u kombinaciji sa već
poznatim kompetitivnim prednostima rezultira podizanjem konkurentske sposobnosti
spomenutih ekonomija na značajno viši nivo.
Proboj niza novih, jeftinijih i kvalitetnih proizvoda popraćen značajnim
povećanjem broja kvalificiranih proizvođača iz zemalja u razvoju na otvorenom
globalnom tržištu, koje je do tada bilo pod apsolutnom kontrolom visokorazvijenih
zapadnih zemalja i Japana, poremetilo je dotada ustaljene navike i prisililo sve one koji
žele da osiguraju dugoročnu egzistenciju, prosperitet i kompetentnost da se prilagode
novim uslovima poslovanja, gdje više nije problem proizvesti proizvod, nego problem
je prodati ga. Rezultat navedenog stanja je opšte prihvatanje tzv. marketing koncepcije
poslovanja koja podrazumijeva prilagođavanje proizvođača potrebama potrošača,
odnosno zahtjevima kupca. Da bi u tome uspjele kompanije moraju odgovoriti
zahtjevima tržišta u dužem vremenskom periodu, a sve u uslovima kada tržište
kontinuirano postavlja sve složenije zahtjeve u pogledu produktivnosti, kvaliteta i
brzine osvajanja novih proizvoda.
Rastuća globalizacija tržišta, pristup sve većeg broja zemalja otvorenom tržištu,
kao i stalno ubrzanje tehničko-tehnološkog napretka, zahtijevaju od kompanija
povećanu fleksibilnost pri oblikovanju proizvoda i/ili usluga. Za dugoročno održavanje
njihovih konkurentskih sposobnosti kao i osiguranje inovacionih mogućnosti, industrija
zahtijeva nove, proširene prilagodljive metode i postupke za poboljšanje, prije svega,
procesa razvoja proizvoda [1]. U osnovi rast kompanija, posebno proizvodnih
kompanija, se postiže permanentnim pronalaženjem i lansiranjem novih i izmjenama
postojećih proizvoda. Otuda je neophodno da kompanije u domenu svojih djelatnosti
budu orijentisane na stalno inoviranje i kreiranje novih proizvoda, odnosno izmjene
karakteristika i upotrebe postojećih. Naravno, nova područja djelatnosti uvijek povlače
za sobom i određeni rizik koji se mora realno kalkulirati na osnovu poznavanja uslova
poslovanja, potražnje i drugih faktora od kojih zavisi uspjeh djelovanja kompanije [2].
Slika 1.1. Organizacijske i tehnološke promjene u strukturi proizvodnje na

globalnom tržištu [3]
Na osnovu prethodno iznesenog, sagledano iz ugla proizvoda uslovi poslovanja

na globalnom tržištu mogu se okarakterizirati [1]: pojavom potpuno novih inovativnih
proizvoda na tržištu, razvojem i unaprjeđivanjem postojećih proizvoda kroz
implementaciju novih tehnologija i materijala, povećanjem kvaliteta i pouzdanosti
proizvoda, boljom usklađenosti kvaliteta i cijene sa funkcijom proizvoda, razvojem
dizajna i ergonomije, velikim utjecajem mode, velikom globalnom konkurencijom,
smanjenjem cijena proizvoda, te kratkim i tačno utvrđenim rokom isporuke (eng. Just-
In-Time). Navedene okolnosti dovele su do promjene opšte prihvaćenih elemenata
konkurentske sposobnosti po Adam Smith-u ( "Bogatstvo naroda", eng."An Inquiry Into
the Nature and Causes of the Wealth of Nations", 1776. godine) koje je se ogledaju
kroz jeftine faktore proizvodnje, to jest: jeftin rad, jeftin kapital, jeftina energija, jeftin
transport i jeftino korištenje infrastrukture, u nove izmijenjene, po M.E. Porter -u,
(eng."How Competitive Forces Shape Strategy", 1979. godine) zasnovanih na: stalnom
inoviranju proizvoda, procesa, te poboljšanju organizacije, upravljanja i kvaliteta, jakoj
konkurenciji na domaćem tržištu, visokozahtjevnoj domaćoj potrošnji, te
visokorazvijenim domaćim dobavljačima i kooperantima.
Kao što se može vidjeti na osnovu predočenih elemenata konkurentske
sposobnosti po M.E. Porter-u niti jedna zemlja, niti jedna industrija, kompanija ili
pojedinac u odnosu na znanje nemaju prirodnu prednost, nego se prednost ogleda u
želji za učenjem, inventivnosti pojedinca, sposobnosti menadžera da motiviraju,
povećavaju i iskoriste individualna znanja i ista ukomponiraju i sprovedu kroz
organiziranu timsku aktivnost. Pojedinačna znanja uposlenika, korporativna znanja, te
inventivnost zaposlenika dobili su sasvim novo značenje uobličeno u pojam
intelektualni kapital kompanije, koji postaje najveća vrijednost jedne kompanije, a u
ekonomiji se uvodi i pojam ekonomije zasnovana na znanju. Na ovaj način znanje
postaje roba najviše vrijednosti, a ulaganje u isto potreba i nužnost ukoliko se želi
postati i opstati konkurentan na globalnom tržištu. Kao što se da primijetiti novo
tržišno okruženje rezultiralo je i stvaranjem nove, savremene proizvodne filozofije čiji
su osnovni principi [3]:
- Nije problem proizvesti već prodati. Međutim, veliki je problem proizvesti:
kvalitetno, brzo i uz što niže cijene;
- Konkurencija se pobjeđuje "oružjem": kvaliteta, cijena, rokovi (slika 1.2);
Slika 1.2. Elementi konkurentnosti proizvoda
- U trenutku najvećih poslovnih rezultata postojećeg proizvodnog programa

neophodna je jasna koncepcija novog proizvodnog programa;
- Plan nije ništa, a planiranje je sve;
- U proizvodnji se samo na proizvodnim radnim mjestima stvara nova
vrijednost, sve ostalo je trošak;
- Kontrolu kvaliteta ne treba razvijati već je svoditi na najmanju moguću
mjeru;
- Procese i tokove vremenski i količinski dobro isplanirati, da se odvijaju
tačno na vrijeme;
- U organiziranom ponašanju treba slijediti netroškovni princip, odnosno,
princip stalnog snižavanja troškova. Troškovni princip, odnosno princip
stalnog priznavanja troškova onakvih kakvi jesu preko cijene proizvoda
treba eliminirati (slika 1.3);
Slika 1.3. Netroškovni princip savremene proizvodne filozofije
- Ne treba proizvoditi ni velike ni male serije, već optimalne;

- Radnike ne treba otpuštati već motivirati, a otpuštati samo one koje nije
moguće motivirati;
- Kvaliteta proizvoda se može povećati samo povećanjem kvaliteta
organiziranja, odnosno nivoa organiziranosti;
- Ako su: ideja, brza odluka i rizik osnovne odrednice glavnog menadžera,
onda su: adekvatan uvid u postojeće stanje, brza i tačna identifikacija
uzroka poremećaja i efikasna organizacija korekcije postojećeg ka
željenom stanju osnovne odrednice menadžera u proizvodnji;
- Poštovati svaku ideju, a provoditi-realizirati samo dobre;
- Dobri kadrovi mogu nadomjestiti loš plan, ali nikakav plan ne može
nadomjestiti loše kadrove.
2
2. POJAM PROIZVODA
Proizvod je središnja tačka svake proizvodnje. Kvalitetan i jeftin proizvod je

osnova razvoja svake kompanije i garancija njenog opstanka na tržištu, zbog čega se
razvoju proizvoda unutar kompanija posvećuje posebna pažnja. Na globalnom tržištu
samo neznatan broj kompanija ima privilegiju da njihovi proizvodi doživljavaju
neznatne ili male promjene, dok je velika većina kompanija, u cilju postizanja i
održanja svojih konkurentskih sposobnosti na tržištu, suočena sa stalnim i čestim
izmjenama svojih proizvoda. Razlozi za ovo su višestruki i mogu se sagledati iz različitih
uglova kao na primjer: razvoj novih tehnologija i materijala, modni trendovi, promjena
svijesti korisnika proizvoda, itd.
Bez obzira na navedene razloge središnja uloga u determinisanju karakteristika
i konačnom uspjehu nekoga proizvoda leži na krajnjem korisniku. Shodno naprijed
iznesenom, može se konstatirati da proizvod predstavlja način na koji kompanija
usklađuje svoje mogućnosti sa potrebama i zahtjevima kupaca, jer u konačnici potrebe
korisnika ne postoje zbog proizvoda, već proizvodi postoje zbog potreba korisnika.
Naime, korisnici kupovinom proizvoda zadovoljavaju svoje specifične potrebe i želje,
pa tako u proizvod spada sve što se može ponuditi korisniku u cilju zadovoljavanja
njegovih potreba i želja i za koji je korisnik spreman platiti određenu cijenu, financijsku
ili neku drugu. Dakle, pod pojmom proizvod podrazumijeva se sve ono što se može
prodati bilo da se radi o idejama, uslugama, robi, ili bilo koja kombinacija navedenih
pojmova, pri čemu isti služe za zadovoljenje ljudskih želja i potreba svojim sveukupnim
opipljivim i neopipljivim karakteristikama, uključujući funkcionalne, socijalne i
psihološke koristi i zadovoljstva. U literaturi se povremeno umjesto pojma proizvoda
susreću i koriste drugi termini kao ponuda ili rješenje.
2.1. Ideja kao proizvod
Pojam same ideje i ideje kao proizvod u mnogome se razlikuju. Kada se
posmatraju kao proizvodi ideje predstavljaju koncepte, filozofije ili određene zamisli
koje se mogu tržišno valorizirati. Prihvatanje ideje kao proizvoda sa tržišnom
vrijednosti je novijeg vijeka, a povezano je sa pojavom patentnih prava (slika 2.1) i
organizacija koje se brinu o njihovoj zaštiti, čime je ideja postala vrijednost koja se
može naplatiti. U skladu sa tim može se konstatirati da patentiranjem ideja dobiva
javnu dimenziju, ali njena upotreba je ograničena tj. uslovljena kupovinom. Dakle,
ideja postaje tržišni proizvod tek onda kada je vlasnik proda, odnosno ustupi prava na
njeno korištenje. Naravno put koji ideja prođe od trenutka nastanka ideje kao misaone
fikcije, preko njene razrade, patentiranja, pa do ideje spremne za tržište je često
dugotrajan i trnovit. Prema nekim pokazateljima, koji istina nemaju čvrsto uporište u
provedenim istraživanjima, najveći broj ideja, njih cca. 70% propada i prije nego što
dođu na tržište, dok od onih ideja i koje dospiju na tržište njih cca. 20% nikada ne
nađe kupca, odnosno, zainteresiranog korisnika koji je spreman da za njih plati, pa se
može govoriti i o pojmu "smrtnosti ideja".
a) b) c)
Slika 2.1. Izgled patentnih dokumenata: a) USA, b) Australija, c) Indija
2.2. Usluga kao proizvod

Sa aspekta proizvoda pod uslugom se može tretirati svaka radnja ili izvedba
koju jedna strana može ponuditi drugoj, rezultat primjene ljudskih i mehaničkih
napora prema osobama i objektima, uglavnom je neopipljiva i ne rezultira vlasništvom
bilo čega. Shodno tome, usluge su nematerijalni proizvodi čija se konzumacija odvija
na mjestu i u vremenu kada se i gdje se generiraju što implicira da se njihova
proizvodnja može, ali i ne mora biti vezivati za fizički proizvod. Upravo zbog ove
činjenice ponekad je veoma teško napraviti razliku između usluge kao proizvoda i
samog fizičkog proizvoda tj. robe. U daljnjem tekstu su prezentirane neke osnovne
specifičnosti koje odlikuju usluge i na osnovu kojih se usluge razlikuju od roba - fizičkih
proizvoda.
Usluga kao proizvod ima neopipljiv, nematerijalni karakter što znači da se ne
može vidjeti, opipati ili probati prije nego dođe do realizacije samog procesa kupovine,
konzumacije ili korištenja. Nedostatak opipljive fizičke dimenzije koju uzrokuje
povećava nivo neizvjesnosti kod korisnika pri kupovini usluge. Klasičan primjer
prezentirane specifičnosti predstavlja nemogućnost testiranja kvaliteta popravka
određenog uređaja sve dok se usluga u potpunosti ne realizira.
Neodvojivost procesa proizvodnje od procesa potrošnje usluge je druga važna
specifičnost usluga u odnosu na robu - fizički proizvod. Naime, u cilju potpunog
obostranog zadovoljstva korisnika – kupca i pružaoca određene usluge zahtijeva se
njihova apsolutna saradnja sve do njene konačne realizacije. U slučaju usluga lične
prirode sama karakteristika usluge implicira prisustvo korisnika tokom cijelog procesa
izvođenja usluge, npr. predavanja studentima na fakultetu (slika 2.2). Naravno, u
određenim slučajevima kada ne postoji potreba za visokim stepenom kontakata
između korisnika i pružaoca usluge postoji mogućnost razdvajanja procesa proizvodnje
i potrošnje usluge, kao na primjer u slučaju usluge servisiranja automobila koja se na
osnovu određenih opažanja korisnika automobila može naknadno realizirati, a korisnik
automobila dolazi tek po završetku servisa.
Slika 2.2. Primjer pružanja usluge lične prirode – predavanja na fakultetu
Nemogućnost razdvajanja nastanka i konzumacije, odnosno pružanja i

potrošnje usluge, od prisustva korisnika-kupca usluge je sljedeća važna karakteristika
usluge, kojom se usluga u potpunosti izdvaja od robe. Ova specifičnost svojstvena je
velikom broju različitih usluga i često podrazumijeva direktno učešće korisnika-kupca u
nastanku, realizaciji i pružanju usluge. Klasičan primjer ove karakteristike ogleda se u
interaktivnom odnosu učitelj-učenik tokom izvođenja nastave. Naime, učitelj ne bi
mogao da pruži svoju edukativnu uslugu razredu bez učenika - doslovno ne bi imao
kome da pruži uslugu.
S obzirom na neophodnost prisustva korisnika usluge u njenom nastanku-
konzumaciji, pružanju - potrošnji, nekonzumacija usluge u trenutku nastanka rezultira
njenim gubitkom što predstavlja sljedeću karakteristiku usluge. Tako na primjer,
neiskorišten teretni prostor u prekooceanskom brodu predstavlja klasičan gubitak
usluge, jer ne postoji mogućnost njene nadoknade, bez obzira na činjenicu da je usluga
ipak pružena tj. konzumirana.
Sljedeća bitna osobina svojstvena usluzi, kada se tretira kao proizvod, je
pitanje standardizacije, odnosno definisanja parametara koji će uslugu uobličiti kroz
kvalitativne pokazatelje: ukus, performanse, estetiku, pakovanje, zadovoljstvo, itd.
Standardizacijom kvalitativnih karakteristika bilo kojeg tipa proizvoda kupcu se
omogućava da u određenoj mjeri spozna kvalitativne karakteristike proizvoda i prije
nego što dođe u kontakt sa istim. Ovo svojstvo standardizacije može se uobličiti kroz
pojam vrijednosti očekivanja od proizvoda, koja kao takva često pomaže pri izboru
proizvoda. Klasičan primjer vrijednosnih očekivanja u području roba bi se moglo
predstaviti kroz primjer automobilske marke Volvo – koja je pojam sigurnosti,
švedskoga kvaliteta, pouzdanosti i dugovječnosti i kao takva predstavlja konstantu bez
obzira na mjesto i vrijeme kupovine. Za razliku od roba - fizičkih proizvoda čije se
kvalitativne karakteristike mogu precizno definisati – standardizirati, definisanje pojma
vrijednosnih očekivanja od usluge (slika 2.3) je povezano sa nizom poteškoća. Glavni
razlog ovome je činjenica da je proces nastajanja, pružanja i korištenja usluge u velikoj
mjeri povezan sa ljudskim faktorom, koji je kao što je prethodno rečeno duboko
involviran u sve faze kroz koje prolazi usluga. Naime, problem ljudskoga faktora ogleda
se u nemogućnosti tačnoga predviđanja i programiranja ponašanja u određenim
situacijama. U većoj ili manjoj mjeri svi korisnici usluga su se našli u situaciji da na
primjer prilikom kupovine u trgovini imaju osjećaj da je jednom usluga bila znatno
kvalitetnija, dok je drugi put usluga bila ispod nivoa njihovog očekivanja, iako je uslugu
pružao isti trgovac u istoj trgovini. Razlozi za ovakvo stanje su mnogobrojni i u velikoj
mjeri ovise od: iskustva, motiviranosti, zamora, stresa, problema lične prirode, itd.
pružaoca usluga. Dakle, može se zaključiti da su korisnička vrijednosna očekivanja
povezana sa pružanjem usluga na znatno nižem stepenu izvjesnosti.
Bez obzira na navedene probleme u posljednje vrijeme se i usluge nastoje
standardizirati uobličavanjem odgovarajućih kvalitativnih procedura koje pružaoci
usluga moraju striktno poštovati u svojim svakodnevnim aktivnostima. Naime, uvidjelo
se da kvaliteta usluge predstavlja ključni element u diferencijaciji uspješnog pružaoca
usluge od manje uspješnog - konkurencije i da ta činjenica u suštini određuje uspjeh na
iznimno oštrom globalnom tržištu usluga. Sa aspekta pružanja usluge, kvaliteta se
može definisati kao razlika između kvaliteta stvarno pružene usluge i kvaliteta
korisnički očekivanog, doživljenog nivoa usluge. Kvaliteta usluga se može sagledati iz
dvije perspektive: tehničke i funkcionalne. Tehnička perspektiva kvaliteta pružene
usluge predstavljala bi rezultat interakcije korisnika sa pružaocem usluga, a odnosi se
na tehnički rezultat ili ishod procesa. Sa druge strane, direktno učešće korisnika usluge
u njenom nastajanju i konzumaciji, te utjecaju na način primanja usluge predstavljao bi
funkcionalnu perspektivu usluge. Klasičan primjer su standardizacije usluge kroz
kvalitativne procedure u auto-servisima poznatih svjetskih proizvođača automobila,
koji u cilju zadržavanja kupaca tačno propisuju: načine ophođenja prema korisniku,
prijem automobila, detektiranja eventualnih kvarova, procedure zamjene dijelova,
izlaska automobila iz servisa i naravno u zadnje vrijeme sve aktualniju cjelodnevnu
brigu za korisnika njihovog vozila – garancija 24 satne mobilnosti u određenom
vremenskom periodu.
Nepostojanje vlasništva korisnika nad uslugom također je jedna od bitnih
karakteristika usluga. Za razliku od roba - fizičkih proizvoda gdje kupci osim što koriste
proizvod u skladu sa njegovom namjenom i karakteristikama, imaju i potpuno ili
djelomično vlasništva nad istim, a time i sva prava i obaveze koje proizlaze iz ovoga
odnosa. To bi značilo da kupac vlasništvom nad robom osigurava sebi pravo da je
koristi, troši, upotrebljava i na kraju proda novom korisniku-vlasniku. Za razliku od
toga, iako korisnik usluge ima lični pristup usluzi ili sredstvima pružanja usluge,
vremenska ograničenost pristupa usluzi, plaćanje korištenja ili zakupa na određeni
period implicira da korisnik nema vlasništvo nad uslugom, nego njeno vlasništvo ostaje
u posjedu davaoca usluge. Primjer nepostojanja vlasništva korisnika nad uslugom
može se prezentirati vožnjom putnika u autobusu. U konkretnom slučaju putnik
korisnik usluge prevoza za pružanje usluge plaća voznu kartu, koristi uslugu i nakon
toga napušta autobus na svom odredištu. Za cijelo to vrijeme, vlasništvo nad uslugom
ili sredstvima za pružanje usluge ima pružalac usluge - vlasnik autobusa.
Slika 2.3. Vrijednosna očekivanja korisnika usluge
2.3. Fizički opipljiv proizvod - roba

Pojam robe sa aspekta proizvoda u suštini prezentira sve proizvode
materijalne prirode sa jasno definisanim oblikom i pripadajućim fizičkim
karakteristikama, pa se može reći da roba u suštini predstavlja opipljivu fizičku jedinicu
proizvoda. Dakle, u odnosu na ideju i uslugu, roba je okarakterizirana opipljivošću na
osnovu koje je moguće izvršiti podjelu roba i usluga na:
- Opipljiv proizvod – roba, bez pratećih usluga - U ovome slučaju kupac
ocjenjuje proizvod isključivo na osnovu materijalnih elemenata, odnosno
efekata koje njegova upotreba donosi. Jedan od primjera ovoga tipa
proizvoda je električno kuhalo, kod koga kupac ocjenjuje osobine kao što
su: volumen, snaga, težina, potrošnja energije, estetika, itd.
- Opipljiv proizvod sa pratećim uslugama – U ovome slučaju opipljiv proizvod
– roba dodatno je obogaćen s jednom ili više popratnih usluga.
Kombiniranjem proizvoda, roba i usluge, kompanije nastoje povećati
konkurentnost svojih roba i što više približiti vlastite robe potrošaču tj.
kupcu. Time se kupcu omogućava da osim opipljive strane roba konzumira i
prateće usluge, te da ih u paketu procjenjuje. Primjer ovakvoga tipa
proizvoda može se naći u području pružanja usluga mobilnih telefonskih
operatera koji osim mobilnog aparata kupcu nude niz popratnih usluga
(post-paid, pre-paid, SMS, MMS, GPRS, Internet, Roming, servisiranje
mobilnih aparata, konferencijski pozivi, pozivi na čekanju, buđenje, itd.)
kojima se nastoje izdvojiti od konkurencije i privući potencijalnog kupca.
Bitno je naglasiti da je ovaj vid kombinacije roba i usluga iznimno važan kod
roba čija je materijalne vrijednosti značajna (npr. automobil) pri čemu je
porast vrijednosti robe direktno proporcionalan značaju uslužnih dimenzija
ponude.
- Glavna usluga s pratećim robama i uslugama – U ovome slučaju jedan tip
usluge ima dominantnu ulogu dok njenu nadopunu čine dodatne usluge i
robe. Primjer ovoga tipa proizvoda može se naći u slučaju prijevoza putnika
i roba, gdje se osnovna usluga transporta, koja se pruža odgovarajućim
sredstvima (auto, avion, brod, ...), upotpunjuje nizom dodatnih usluga i
roba koje kvalitativno podižu osnovnu uslugu (slušanje muzike, serviranje
ručka, klimatizacija prostora, posluživanje pića, ...).
- Usluga bez pratećih opipljivih elementa (roba) – U ovome slučaju radi se o
čistoj usluzi čije karakteristike su prethodno detaljno opisane. Primjer ovoga
tipa proizvoda se može naći u svim slučajevima u kojima postoji neposredna
interakcija pružaoca i primaoca usluga pri čemu ne postoje nikakvi dodatni
fizički opipljivi proizvodi uključeni u navedenu interakciju, npr. instrukcije iz
matematike.
Osnovne razlike između fizički opipljivog proizvoda – roba i usluge
predstavljene su u tabeli 2.1.
2.3.1. Obilježja fizički opipljivih proizvoda - roba
Kao usluga tako i robe, odnosno fizički opipljivi proizvodi, imaju niz obilježja
koja će biti izložena u daljnjem tekstu.
Kvaliteta robe predstavlja jedno od osnovnih obilježja robe i u suštini se može
definisati kao stepen savršenstva određene robe naspram odgovarajućih normi i
specifikacija, pri čemu se u obzir uzimaju opipljiva i neopipljiva svojstva robe. Kvaliteta
se može sagledati kroz niz elemenata kao što su: primarne karakteristike
funkcioniranja proizvoda, sekundarne karakteristike proizvoda, pouzdanost, trajnost,
popravljivost, estetika, itd. Navedeni elementi kvaliteta omogućavaju stručni uvid u
kvalitetu roba, međutim ne smije se smetnuti sa uma da kupci roba - krajnji korisnici tj.
njihova percepcija kvaliteta ima ključnu ulogu u odluci o kupovini ili ne kupovini
određenoga proizvoda. Sa aspekta kupca, odnosno krajnjeg korisnika, kvaliteta
proizvoda predstavlja ispunjavanje korisnikovih očekivanja od nabavljenog proizvoda,
a sve dodatno što proizvod pruža predstavlja ekstra korist koja dodatno privlači kupce.
Kao što se da primijetiti kvaliteta proizvoda predstavlja višedimenzionalni koncept što
iziskuje njegovo precizno definisanje kako bi se olakšala komunikacija proizvođača i
potrošača. Samo na ovaj način će se omogućiti da ljudi koje rade na kreiranju i razvoju
proizvoda u potpunosti sagledaju i udovolje zahtjevima kupaca, odnosno krajnjih
korisnika. Naravno, navedena komunikacija mora se nastaviti i nakon što kupac kupi
proizvod kako bi mu se osigurao pristup odgovarajućim instrukcijama, obuci, tehničkoj
pomoći, servisiranju, itd., što u konačnici omogućava optimalno korištenje proizvoda i
zadovoljstvo krajnjeg korisnika. Sa druge strane kompanijama se omogućava
prikupljanje neophodnih informacija od krajnjeg korisnika u cilju poboljšanja
postojećeg proizvoda kao i svih pratećih elemenata proizvoda. Segment poboljšanja je
posebno važan u funkcionalnom aspektu proizvoda jer su krajnji korisnici iznimno
osjetljivi na način funkcioniranja proizvoda i veoma lako prihvataju proizvode koji im
olakšavaju život. Zbog toga kompanije moraju planski i pažljivo pristupiti unaprjeđenju
postojećih proizvoda pri čemu se najčešće u vremenskim intervalima uvode nova i
bolja funkcionalna svojstva proizvoda čime se kontinuirano nastoji zadržati fokus na
proizvodu. Broj i vrsta funkcionalnih karakteristika proizvoda koje će kompanija
dodatno razvijati uslovljen je karakterom proizvoda. Pri tome koncentracija na
usavršavanje jedne karakteristike može da bude razlog uspjeha, ali veći potencijal za
prihvatanje od strane kupaca postoji ukoliko se odluči za veći broj karakteristika
proizvoda koje će se usavršavati. Naravno, izbor skupa karakteristika koje će se
usavršavati zahtijeva detaljne analize i iznalaženje optimalnih kombinacija prema
kriteriju zadovoljstva krajnjeg korisnika.
Sljedeće bitno obilježje robe kao fizički opipljivog proizvoda koji je direktna
funkcija elemenata i aspekta kvaliteta roba je dizajn. Dizajn predstavlja kreativnu
aktivnost čiji je cilj stvaranje višestrano kvalitetnog proizvoda, te iznalaženje
funkcionalnih, strukturnih, ekonomskih i drugih relacija za rješenje etičkih (ljudskih i
ekoloških) potreba i omogućavanje ljudske komunikacije. Shodno prezentiranoj
definiciji dizajn pri kreiranju koncepta proizvoda inkorporira vizualni i funkcionalni nivo
proizvoda. Svaki proizvod ima određene deskriptivne karakteristike (boja, veličina,
oblik, materijal, ...) koje određuju njegov vizualni identitet. Različitom kombinacijom
deskriptivnih karakteristika moguće je osigurati različito funkcionalno i psihološko
značenje za krajnjeg korisnika. Boja može imati psihološki i simbolični utjecaj na razvoj
i komuniciranje koncepta proizvoda, te olakšava identificiranje proizvoda. Veličina
proizvoda ima značajne komunikacione i operativne implikacije u međusobnim
odnosima kompanija i krajnjih potrošača. Oblik proizvoda predstavlja bitan način za
komuniciranje koncepta proizvoda, kako kod netrajnih tako i kod trajnih proizvoda.
Smatra se da je dizajn proizvoda jedan od načina kojim se proizvodu efikasno može
dodati vrijednost, pri čemu se uopšteno utječe na sljedeće karakteristike proizvoda [2],
[4]:
- izbor i obradu materijala;
- oblikovanje - podesnost za rukovanje, lakoća u opsluživanju, sigurnost od
povreda, teškoće u zamjeni dijelova itd.;
- bojenje i dekor;
- kompatibilnost u estetskom i funkcionalnom pogledu.
Tabela 2.1. Razlika između fizički opipljivih proizvoda i usluga [2]
Naravno, navedene karakteristike treba s jedne strane da pomire stalne

zahtjeve proizvođača za jednostavnijim proizvodima, težištem na funkcionalnosti i
kvalitetu uz što niže troškove proizvodnje, a sa druge strane zahtjeve krajnjih korisnika
naspram izgleda proizvoda. Sa stajališta krajnjeg korisnika upravo izgled proizvoda
postaje sve značajnije sredstvo podizanja konkurentske prednosti određenog
proizvoda kroz njegovu preferenciju, uz istovremeno olakšavanje promocije proizvoda.
Značajnost izgleda proizvoda za krajnjeg korisnika proizlazi iz činjenice da se na tržištu
nalazi sve veći broj proizvoda koji imaju različite prednosti i nedostatke na
funkcionalnom nivou, a koje krajnji korisnik teško razlikuje. Da bi prevazišli ovaj
problem proizvođači nastoje akcentiranjem izgleda proizvoda ukazati na pojedine
funkcionalne prednosti svojih proizvoda na način razumljiv prosječnom kupcu. Iz svega
navedenog se može zaključiti dizajn je uspješan ukoliko je vizualno atraktivan
potencijalnim kupcima i ukoliko proizvodu dodaje neku vrijednost u očima kupaca.
Kotler navodi deset principa kojih se u dizajniranju svojih proizvoda pridržava poznata
firma Braun: 1) dobar dizajn je inovativan; 2) dobar dizajn poboljšava korisnost
proizvoda; 3) dobar dizajn uvažava estetiku; 4) dobar dizajn izražava logičku strukturu
proizvoda, njegova forma slijedi njegove funkcije; 5) dobar dizajn je nenametljiv; 6)
dobar dizajn je pošten; 7) dobar dizajn je trajan; 8) dobar dizajn je konzistentan sve do
najmanjih detalja; 9) dobar dizajn vodi računa o ekologiji; 10) dobar dizajn je minimalni
dizajn. U poglavlju 4.2.3 detaljnije je predstavljen značaj dizajna u fazi razvoja
proizvoda.
Estetika Estetika Ekonomičnost
Ergonomija Ekonomičnost
5%
25% 20%
15% 30%
Ekonomičnost
40%
Estetika
Tehnologičnost Funkcionalnost
Ergonomija 50%
20% 15%
10%
Funkcionalnost Tehnologičnost Funkcionalnost Ergonomija Tehnologičnost
20% 15% 20% 5% 10%
a) b) c)
Slika 2.4. Aproksimativni odnosi i zastupljenost formativnih elemenata kod pojedinih

industrijskih proizvoda: a) sredstva za rad (alatne mašine), b) namještaj, c) upotrebni predmeti
od porculana i stakla [5]
Pakovanje robe predstavlja sljedeće bitno obilježje čiji značaj sve više dobiva
na važnosti. Naime, pakovanje robe ima zadatak ispunjavanja sljedećih ciljeva: zaštita
proizvoda, ostvarivanja komunikacije sa kupcem, jednostavna manipulacija, transport i
skladištenja proizvoda, te zadovoljavanje ekoloških kriterija (slika 2.5). Prvi zadatak tj.
zaštita robe je dugo vremena bio primarna funkcija pakovanja i samo uobličavanje
pakovanja u značajnoj mjeri je bilo usmjereno na zadovoljavanje navedene funkcije.
Pod pojmom zaštite robe podrazumijeva se formiranje pakovanja koje će osigurati:
fizičku zaštitu robe, produženje roka trajnosti robe, te čuvanje određenih
kvantitativnih i kvalitativnih karakteristika robe (okus, hranjiva i energetska vrijednosti,
boja,...). Drugi zadatak pakovanja tj. korištenje pakovanja kao sredstva komunikacije sa
kupcem postaje sve značajniji zadatak koji postepeno preuzima dominantnu ulogu pri
formiranju pakovanja. Osim uobičajenih podataka o: sadržaju, kvalitativnom i
kvantitativnom sastavu pakovanja, datumu proizvodnje, roku trajanja, upustvu za
upotrebu, itd., uobličavanjem pakovanja u interesantne forme (oblike i boje),
popraćene adekvatnim porukama proizvođača pakovanje postaje važno sredstvo za
privlačenje pozornosti potencijalnih kupaca, a često ima i presudnu ulogu u odabiru
određenog proizvoda. Ukratko, može se reći da se komunikacijski zadatak pakovanja
odnosi na mogućnosti identifikacije proizvoda na prodajnom mjestu, stvaranje
vizualne komparativne predodžbe kupca o proizvodu i njegovoj konkurenciji, stvaranje
racionalnih prodajnih jedinica u skladu sa zahtjevima tržišta i povećanju impulsivne
kupnje proizvoda. U cilju osiguravanja što bolje komunikacije i prenosa željenih poruka
kupcu u svijetu se provode brojna istraživanja na ovu tematiku. Na slici 2.6 prikazane
su boje koje su svojstvene različitim vrstama proizvoda, kao i utjecaj koje pojedine
boje imaju na kupca/korisnika proizvoda ukoliko se primjenjuju na proizvodima,
odnosno, njihovim pakovanjima.
a) b) c) d)
Slika 2.5. Pakovanje proizvoda: a) funkcija zaštite, b) sredstvo komunikacije s kupcem, c)

osiguranje jednostavne manipulacije, transporta i skladištenja, d) ekološka ambalaža od
recikliranog papira
Treći zadatak koji se postavlja pred pakovanje odnosi sa na

distribucijsku/logističku funkciju pakovanja, koje treba da osigura što jednostavniju
manipulaciju, transport i skladištenje proizvoda (slika 2.7). Ovaj zadatak posebno
dolazi do izražaja u slučaju automatizirane manipulacije robama i pakovanjima u toku
procesa proizvodnje, transporta i skladištenja, gdje je osim određenih međunarodnih
standarda koji propisuju dimenzije i težine pakovanja (npr. EURO paleta), neophodno
zadovoljiti i specifičnosti samih roba, a da se pri tome ne ide na račun prva dva zadatka
pakovanja.
Proizvod Boje koje predstavljaju proizvod

Prehrambeni
crvena, narandžasta, žuta, smeđa
proizvodi
Energetska pića plava
Proizvodi za čišćenje žuta, crvena, narandžasta, plava
Kozmetički proizvodi
zelena, plava, tamno crvena
– za njegu lica
Kozmetički proizvodi
ljubičasta, smeđa
– parfemi
Lijekovi crvena, plava, zelena, smeđa
Proizvodi visokih
bijela, crna, siva
tehnologija
Luksuzni proizvodi zlatna, srebrna, crna
Automobili crna, siva, plava, crvena i bijela
a) b)
Slika 2.6. a) Najčešće korištene boje za određene vrste proizvoda [6], b) psihološki utjecaj boja
na čovjeka [7]
U posljednje vrijeme sa porastom svijesti kupaca o potrebi očuvanja životne
sredine pred pakovanje proizvoda postavljaju se sve rigorozniji ekološki zahtjevi. Pod
pojmom ekološki dizajniranog pakovanja, podrazumijeva se ambalaža koja je u funkciji
zaštite ekosistema, biološki razgradiva, trajno upotrebljiva, koja se može reciklirati i sl.
Za očekivati je da će se u budućnosti uloga i značenje pakovanja ponajprije posmatrati
s ekološkog stajališta kao i mogućnosti recikliranja, uz istovremeno smanjivanje
troškova ambalaže, kao i pronalaženje načina za njenu višenamjensku upotrebu [8].
Slika 2.7. Distribucijska/logistička funkcija pakovanja proizvoda
Prema vrsti pakovanje je moguće podijeliti na tri skupine: primarno,

sekundarno i tercijarno. Primarno pakiranje predstavlja vid pakovanja koji izravno
sadrži proizvod. Kao takvo često služi u promotivne svrhe jer ima marketinški
potencijal da kod potrošača stvori uvjerljivu dodatnu vrijednost (slika 2.8.a). Najčešće
se koristi za pakiranje roba široke potrošnje, stoga odgovarajućim dizajnom koji
obuhvata izbor materijala, štampe, boje, oblika, izbor slovnih znakova, zaštitni znak
robe, ambalaža mora kupca obavijestiti o proizvodu, i naznačiti razliku od sličnog
proizvoda drugog proizvođača. Na navedenom pakiranju moraju se naći podaci o
sastavu i svojstvima robe, načinu upotrebe, količini robe u svakoj prodajnoj jedinici i
čitljiv bar kod. Bitno je napomenuti da primarno pakiranje osim što neposredno štiti
robu, treba osigurati i njena originalna svojstva (miris, okus, boja i konzistencija), te
garantirati određenu količinu i kvalitetu robe u predviđenom roku. Sekundarno
pakovanje (slika 2.8.b) štiti primarnu ambalažu, mora odgovarati potrebama i
zahtjevima potrošača i tržišta u pogledu načina ambalažiranja, primjene ambalažnih
materijala, veličine jedinice u maloprodaji, opremanja proizvoda, itd. Sa stanovišta
dizajna, većina skupne ambalaže ravnopravna je prodajnoj. Više jedinica prodajne ili
skupne ambalaže pakira se u transportnu ambalažu. Tercijarno pakiranje (slika 2.8.c)
ima prvenstveno manipulativnu ulogu (lakše upravljanje u procesu skladištenja), zbog
čega se ovo pakiranje još naziva i transportno pakiranje. Transportna ambalaža služi za
zajedničko pakiranje više jedinica prodajne ili skupne ambalaže, na neko od sredstava
za pakiranje kao što su: palete, kontejneri, sanduci, male i velike posude, itd. Roba
upakirana u transportnu ambalažu predstavlja transportnu jedinicu robe, i shodno
namjeni treba da omogući racionalizaciju i osigura robu od oštećenja u procesima
transporta, skladištenja i manipuliranja. Ova ambalaža najčešće ne dolazi u kontakt sa
potrošačima pa njen izgled nije presudan za prodaju.
a) b) c)
Slika 2.8. Vrsta pakovanja proizvoda kuhinjska sol Solana dd Tuzla:
a) primarno, b) sekundarno, c) tercijarno
Sljedeće važno obilježje fizički opipljivih proizvoda – roba odnosi se na

funkcionalnost roba, koja se ogleda u odnosu obilježja karakteristika i performansi
roba. Kroz funkcionalne razlike, razlike u konstrukciji ili namjeni, pojedini proizvodi se
izdvajaju od ostalih, konkurentnih proizvoda, i zajedno sa sličnim proizvodima mogu
formirati "grupe" proizvoda. Navedene grupe mogu biti formirane po različitim
kriterijima kao što su: sposobnost proizvoda da obavi određenu funkciju, brzina kojom
se obavljaju određene funkcije, utrošku energije u toku izvođenja projektiranih
funkcija, kvalitetu izvedene funkcije, itd. Karakterističan primjer grupiranja proizvoda
koji obavljaju istu funkciju, a razlikuju se u utrošku energije, brzini i kvalitetu
obavljenog zadatka, može se predstaviti primjerom mašina za pranje veša, slika 2.9.
a) b)
Slika 2.9. Grupiranje proizvoda prema sposobnostima obavljanja određene funkcije, te odnosa
karakteristika i performansi proizvoda
Mnogi proizvođači u cilju isticanja superiornih karakteristika svojih proizvoda i

privlačenja pozornosti potencijalnih kupaca svoje proizvode dodatno naglašavaju
iznimnim dizajnom. Naglašavanja superiornih karakteristika proizvoda mogu se naći u
automobilskoj industriji gdje na primjer:
- italijanski proizvođači automobila naglašavaju svoj vrhunski dizajn i
prvenstveno sportske karakteristike svojih automobila;
- njemački proizvođači naglašavaju svoju pouzdanost i kvalitetu motora,
udobnost i kvalitetu završne obrade;
- švedski proizvođači naglašavaju sigurnost i trajnost svojih automobila;
- francuski proizvođači naglašavaju štedljivost svojih motora i vrhunsku
ugođaj u vožnji, itd.
Primjeri superiornih performansi se mogu naći u drugim oblicima kao na
primjer udobnost kod namještaja, kvaliteta slike kod TV aparata, kvaliteta zvuka kod
audio komponenti i slično.
Garantna svojstva i usluge servisiranja predstavljaju sljedeće bitno obilježje
roba. Ovo obilježje ima poseban značaj u roba koje imaju visoku vrijednosti i čiji je rok
upotrebe relativno dug. Primjeri ovakvih roba su bijela tehnika, TV aparati,
informatička oprema, automobili, itd. Kod ovih roba garantni period - garancija,
garantni period nabavke rezervnih dijelova kao i blizina ovlaštenog servisa i pružanje
usluga servisiranja predstavlja bitan faktor pri izboru kupca za određeni tip proizvoda.
Pod garancijom se podrazumijeva obaveza proizvođača kojom se isti obavezuje na
ispravno funkcioniranje robe u određenom vremenskom periodu - period garancije.
Garantni period nabavke rezervnih dijelova je izuzetno bitno garantno svojstvo kojim
se proizvođač obavezuje da u određenom vremenskom periodu od datuma kupovine
osigura sve neophodne rezervne dijelove za odgovarajući proizvod. Usluga servisiranja
predstavljaju mogućnost zamjene oštećenih ili nefunkcionalnih dijelova roba u toku
životnog vijeka određene robe.
2.3.2. Klasifikacija fizički opipljivih proizvoda - roba
U zavisnosti od ugla posmatranja roba klasifikaciju je moguće izvršiti prema

više različitih kriterija. Jedna od prvih uspostavljenih klasifikacija je podjela prema
stepenu rafiniranosti robe na: sirovine, poluproizvode i gotove proizvode. Pod pojmom
sirovina podrazumijevaju se sva dobra koja imaju fizičku dimenziju ili usluge koje se
koriste kao ulazne veličine procesa u kojima se potpuno utroše ili transformiraju u
fazama nastajanja proizvoda ili strukture više upotrebne vrijednosti. Na sirovine se
može gledati dvojako. Sa jedne strane pod pojmom sirovine mogu se posmatrati
materijalna dobra koja nisu procesuirana ili su sa minimalnim udjelom procesuiranja
došla iz prirode (željezna rudača, oblovina, nerafinirana nafta, itd. ), slika 2.10.a. Sa
druge strane, pod sirovinama se mogu posmatrati materijali koji su u nekom obliku
proizvoda bili u upotrebi, povučeni su iz upotrebe, ali njihove karakteristike
omogućavaju ponovnu upotrebu nakon prerade, slika 2.10.b.
Poluproizvodi predstavljaju onu vrstu roba koje se koriste za daljnju
proizvodnju i transformaciju u gotove proizvode, a da su pri tome i sami prethodno bili
tretirani u nekom procesu transformacije iz niže u višu upotrebnu vrijednost. Primjeri
poluproizvoda u metaloprerađivačkoj industriji su (slika 2.11):
- odlivci od crnih i obojenih metala;
- otkivci;
- valjani poluproizvodi i
- poluproizvodi od nemetala.
a) b)
Slika 2.10. Sirovine u industriji: a) eksploatacija mineralnih sirovina,
b) sekundarne sirovine
Gotovi proizvodi predstavljaju robu koja pri upotrebi od strane krajnjeg

korisnika ne traži nikakav proizvodni proces kako bi se proizvod koristio i upotrijebio u
skladu sa njegovom namjenom. Postoji podjela proizvoda na defanzivne i kreativne [9],
koja je nastala još prije 170 godina. Defanzivni su oni proizvodi čija je svrha da spriječe
ili ublaže bol, povrede ili uznemirenja, dok su kreativni oni koji daju neku pozitivnu
satisfakciju čovjeku. Isti proizvodi često doprinose ostvarenju obje svrhe. Hrana treba
da spriječi glad i slabost organizma, ali i da pruži zadovoljstvo čovjeku. Ovaj dualizam ne
treba ipak da umanji značaj same podjele proizvoda na defanzivne i kreativne.
U zavisnosti od namjene robe se mogu klasificirati u dvije osnovne skupine:
robe namijenjene širokom tržištu, te robe namijenjene uskom tržištu. Svaka od
navedenih skupina roba odlikuje se određenim specifičnostima kako u pogledu
pristupa i nastupa na tržištu, tako i u pogledu niza specifičnosti vezanih za razvoj,
dizajniranje, optimizaciju i proizvodnju navedenih roba. Prikaz osnovnih karakteristika
navedenih skupina roba predstavljen je tabelom 2.2. Robe namijenjene širokom tržištu
prvenstveno su namijenjene za ličnu svakodnevnu potrošnju i masovnu upotrebu.
Kupovinom i korištenjem navedenih roba zadovoljavaju se određene opšte potrebe
krajnjih korisnika, a pri kupovini navedenih roba kupci ulažu minimalan napor. Zbog
visoke frekvencije kupovine proizvoda, u navedenom slučaju, kupac je dobro upoznat
sa specifičnostima proizvoda kao i njegovim konkurentima, što uslovljava ne
postojanje potrebe za prethodnim provjeravanjem kvalitete i cijena proizvoda.
Predstavnici navedene skupine proizvoda su: hljeb, voda, kafa, čokolada, voće i povrće,
novine, higijenska sredstva, itd. U navedenu skupinu se mogu uvrstiti i robe koje od
kupca zahtijevaju ulaganje malog napora pri kupovini kao što su: obuća, odjeća,
jeftinija trajna potrošna roba, itd.
a) b) c)
d)
Slika 2.11. Poluproizvodi u metaloprerađivačkoj industriji: a) odlivci, b) valjani poluproizvodi,
c) profili , d) otkivci
Za razliku od roba namijenjenih za široku potrošnju, kupovinom roba

namijenjenih uskom tržištu zadovoljavaju se specifične potrebe kupca, a često se
proizvode upravo prema specifikacijama unaprijed poznatog kupca. Pri kupovini
navedenih roba od kupca se očekuje ulaganje određenog napora, izvođenje
usporednih analiza cijena, kvaliteta, forme, te drugih karakteristika. Razlog za ovo krije
se u činjenici da su robe namijenjene uskom tržištu uglavnom visoke cijene, pri čemu
odnos uloženo dobiveno igra značajnu ulogu. Kupovini proizvoda iz ove skupine kupac
prilazi pažljivije, duže odlučuje koji će proizvod kupiti, a onda je spreman da čeka
najpogodnije vrijeme da obavi kupovinu. Brendiranje proizvoda u ovoj kategoriji je
bitna karakteristika koja pomaže kupcu pri odlučivanju za određeni proizvod. U
navedenu kategoriju proizvoda spadaju automobili, namještaj, skupocjeni predmeti,
umjetnička djela, proizvodi koji se upotrebljavaju za daljnju proizvodnju različitih roba
ili pružanje određenih usluga, itd.
Tabela 2.2. Osnovne karakteristike roba namijenjenih ličnoj potrošnji i roba namijenjenih
industrijskoj potrošnji [1], [4]
ROBA NAMJENJENE ŠIROKOM TRŽIŠTU
Karakteristike Konvencionalna Šoping Specijalna dobra Neželjena dobra
Ne može se generalizirati;
kupac može otići u najbližu Obično
Vrijeme i napor
prodavnicu i uz minimum se dugo
koje
Vrlo malo Značajno napora obaviti kupovinu ili nastoji
kupci odvajaju za
putovati na udaljenu lokaciju i odgoditi
kupovinu
uložiti značajan napor radi kupovina
kupovine
Vrijeme za
Vrlo kratko Značajno Značajno Značajno dugo
planiranje kupovine
Koliko brzo se
Relativno Odgađa se
reaguje nakon Odmah Relativno dugo, nakon spoznaje
dugo kupovina
uočavanja potrebe
Da li se cijena i
Ne Da Ne Da
kvaliteta porede?
Ne može se
Cijena Obično niska Visoka Visoka
generalizirati
Učestalost
Obično često Rijetko Rijetko Vrlo rijetko
kupovine
Važnost proizvoda Nije važan Vrlo važan Ne može se generalizirati
ROBE NAMJENJENE UŽEM TRŽIŠTU
Poluproizvodi i Potrošni
Karakteristike Sirovine Instalacije Oprema
materijali materijal
Jedinična cijena Vrlo niska Niska Vrlo visoka Srednja Niska
Zavisi od
Vijek trajanja Vrlo kratak finalnog Vrlo dug Dug Kratak
proizvoda
Količina kupovine Velika Velika Vrlo mala Mala
Česte isporuke; Rjeđe kupovine,
Učestalost Srednja
dugoročni ali česte Vrlo rijetko Često
kupovine učestalost
kupovni odnosi isporuke
Standardizacija u
Vrlo velika; Vrlo mala;
odnosu na
gradacija je Vrlo mnogo prilagođeni Mala Velika
konkurentske
značajna kupcu
proizvode
Obično nije Nema Obično nema
Obim ponude Ograničen
problem problema problema
2.4. Nivoi proizvoda

Pod pojmom proizvoda mogu se tretirati različite vrste ponuda ili njihovih
kombinacija koje na tržištu stoje na raspolaganju kupcima. Sa aspekta koristi i
zadovoljstva koje kupac ostvaruje kupovinom određenog proizvoda i kojima ocjenjuje
dati proizvod moguće je proizvode razvrstati u četiri nivoa:
- funkcionalni proizvod;
- očekivani proizvod;
- prošireni proizvod i
- potencijalni proizvod.
Prvi nivo na kojem se uočavaju osnovne razlike među proizvodima, predstavlja
nivo funkcionalne (suštinske) koristi. Na ovome nivou, kupac kupovinom određenog
proizvoda kupuje osnovnu uslugu/korist od proizvoda. Tako na primjer, sagledano kroz
prizmu funkcionalne (suštinske) koristi, kupac kupovinom:
- mobilnog telefonskog aparata - osigurava mogućnost komunikacije sa
drugim ljudima koji posjeduju sličan uređaj;
- automobila - osigurava mogućnost transporta ljudi i dobara;
- televizijskog aparata - osigurava sredstvo razonode, itd.
Shodno tome, može se zaključiti da se na ovome nivou govori o "neopipljivim"
dimenzijama proizvoda tj. o doživljaju, osjećaju, iskustvu,... koje su rezultat upotrebe
proizvoda. Bitno je naglasiti da nivo funkcionalne koristi proizvoda nije nivo na koji
kupac stavlja akcent prilikom izbora i kupovine određenog proizvoda.
Za kupca proizvod mora da predstavlja mnogo više od njegovih funkcionalnih
osobina što nivo proizvoda podiže na drugi nivo – nivo očekivanog proizvoda. Na
ovome nivou funkcionalna osnova proizvoda se obogaćuje dodatnim funkcijama,
setovima atributa i osobina koje ispunjavaju određena očekivanja kupca.
Konkretizacija očekivanja se ogleda u dizajnu, boji, modelu, materijalima,
performansama, itd. Primjer očekivanja koje ima kupac na ovome nivou pri kupovini
mobilnog telefonskog aparata su na primjer: postojanje tipkovnice, zvučnika,
mikrofona, mogućnost pružanja SMS usluga, trajnost baterije, otpornost na udare,
dobro "hvatanje" signala, nepostojanje šuma prilikom razgovora i slično, slike 2.12.a i
2.12.b.
Međutim, za kupca, proizvod često predstavlja više od osnovnog očekivanog
skupa funkcija i atributa jer kupovinom proizvoda kupac kupuje korist i zadovoljstvo
koje misli da će mu proizvod donijeti. Za proizvod elementi koji se nalaze na nivou
očekivanog proizvoda ne omogućavaju privlačenje kupca i ostvarivanje jasne
diferencijacije među sličnim proizvodima različitih proizvođača. Zbog navedenih
razloga proizvođači nastoje da izdvoje svoje proizvode iz grupe čime osiguravaju
postizanje konkurentske prednosti i skreću pažnju na svoj proizvod. Na ovaj način
proizvodi se obogaćuju nizom dodatnih karakteristika i funkcija, te u tome slučaju se
može govoriti o proširenom proizvodu. Naravno, proširenje karakteristika i funkcija
proizvoda realizira se u skladu sa opštim i specifičnim željama i zahtjevima kupaca,
tehnološkim mogućnostima i mogućnostima kompanije, te dovodi do povišenje cijene
proizvoda. Bitno je napomenuti da povišenje cijene proizvoda mora biti prihvatljivo za
kupca kako bi proširenje nivoa očekivanog proizvoda u nivo proširenog proizvod bilo
opravdalo tj. neophodno je da kupac vrjednuje učinjena proširenje funkcija i atributa
proizvoda i da ih je spreman platiti. Iz ovoga proizlazi da svako eventualno proširenje
proizvoda zahtijeva ozbiljne analize u domenu načina na koji kupac koristi proizvod i
što od njega želi, te analize o spremnosti kupca da prihvati povećanje cijene
proširenog proizvoda. Pri analizi spremnosti kupca da prihvati cijenu proširenog
proizvoda treba imati na umu da vrijednost proizvoda zavisi u mnogome od slike koju
kupac ima o proizvodu. Slika proizvoda je fizička i simbolička percepcija koju kupac
formira na osnovu stvarnog ponašanja proizvoda u upotrebi ili na osnovu informacija
koje dobiva o njemu. Tako na primjer, kod određenih vrsta proizvoda – brendirani
proizvodi, specifična obilježja omogućavaju kupcima da ih prepoznaju, da se sjećaju
iskustva sa njima ili da se slika o proizvoda formira čak i prije korištenja istog. Slike
2.12.c i 2.12.d predstavljaju proširene proizvode mobilnih telefonskih aparata sa
funkcijama navigacije ili prijema televizijskog signala. Ponekad proširenja proizvoda
mogu da odu u apsolutne krajnosti, gdje se proizvodi obogaćuju "ekstra" funkcijama ili
karakteristikama u cilju osiguranja unikatnosti, ekskluzivnosti, statusnog simbola, itd.
kao što je slučaj mobilnog telefonskog aparata predstavljenog na slici 2.12.e. Osim
različitih setova atributa i funkcionalnih karakteristika, proizvodi se mogu proširiti i
širenjem lepeze usluga koje kupac dobiva kupovinom proizvoda, određenim
pogodnostima kreditiranja ili odgođenog plaćanja, tempiranjem isporuke, uslugama
servisiranja, dodatnih garancija koje pokrivaju određene nestandardne situacije, itd.
a) b) c) d) e)
Slika 2.12. a), b) Mobitel sa mogućnošću pozivanja i SMS uslugom, c) mobitel sa TV aparatom,
d) mobitel s navigacijom, e) mobitel optočen zlatom i dijamantima
Posljednji nivo proizvoda, potencijalni proizvod, predstavlja proizvod koji

inkorporira sve moguće transformacije i proširenja određenog proizvoda koje se mogu
uključiti u ponudu, ali još nisu na raspolaganju kupcima. Dakle, naznačene potencijalne
transformacije i proširenja na ovome nivou predstavljaju moguću evoluciju proizvoda
u budućnosti s ciljem povećanja atraktivnosti proizvoda i privlačenja pozornosti kupca.
Svaki proizvod sa kojim se ozbiljno računa u budućnosti treba da ima razrađen nivo
potencijalnog proizvoda, jer u suštini on predstavlja područje za buduće aktivnosti
poboljšanja proizvoda što kompanijama osigurava konkurentsku prednost, a kupcima
daje zadovoljstvo i oduševljenje iščekivanja sljedeće generacije proizvoda, slika 2.13.
2.5. Optimalni proizvod

Pri kupovini proizvoda kupac se najčešće orijentira naspram vlastitih predodžbi o
određenim karakteristikama proizvoda bitnim za njega samoga. Uzimajući u obzir
činjenicu da većina kupaca nema visoka stručna znanja o karakteristikama proizvoda koji
kupuje, sudovi o specifičnim karakteristikama proizvoda su često subjektivni i podložni
najrazličitijim utjecajima, npr. marketinškim kampanjama, statusnim oznakama, cijeni
proizvoda, itd. U navedenim okolnostima kupci nastoje kupovinom proizvoda da
osiguraju optimalan odnos specifičnih karakteristika i cijene proizvoda (uloženo-
dobiveno), što bi u suštini predstavljalo kupovinu optimalnog proizvoda sa aspekta
kupca.
Sa druge strane, kao i kupci, i proizvođači nastoje da iznađu optimalan odnos
između ugrađenih karakteristika proizvoda, troškova proizvodnje i zarade na osnovu
čega formiraju cijenu proizvoda - optimalni proizvod sa gledišta proizvođača.
Podudaranje gledišta optimalnog proizvoda sa aspekta kupca i sa aspekta proizvodnih
kompanija ukazuje na dobar balans karakteristika – cijena proizvoda i takvi proizvodi
najčešće imaju dobru prođu na tržištu, te se mogu tretirati kao optimalni proizvodi.
a) b)
Slika 2.13. Prošireni proizvod – tunning (a) i potencijalni proizvod (b) u automobilskoj industriji
Međutim, zbog stalnog lansiranja novih proizvoda, razvoja tehnike i tehnologija,

promjene modnih stilova, te niza drugih razloga, navedenu ravnotežu je moguće
ostvariti samo kratkoročno, što iziskuje ponovno iznalaženje optimalnog odnosa između
optimalnog proizvoda sagledanog iz ugla kupaca i ugla proizvodne kompanije. Svjesne
navedene dinamičke kategorije optimalnoga proizvoda kompanije unaprijed specificiraju
odnos željenih karakteristika svojih proizvoda i njihove cijene, te ga vremenski
terminiraju i planski mijenjaju u skladu sa koncepcijom životnog vijeka proizvoda što u
suštini predstavlja strategiju proizvoda koja objedinjava sve unutarnje i vanjske faktore
koji utječu na prihvatanje proizvoda od strane kupaca.
2.6. Proizvodni program

Uslovi poslovanja na globalnom tržištu prisiljavaju proizvodne kompanije na
stalna prilagođavanja i ispunjavanje sve šireg opsega zahtjeva kupaca što direktno utječe
na raznolikost proizvoda, te pojavu njihove diferencijacije. Diferencijacijom se razmjerno
veliko tržište proizvoda, odnosno, razmjerno veliki broj potrošača, dijeli u manje, koliko
toliko, homogene skupine prema kojima se vrši prilagođavanje proizvoda iz ponude
kompanije. To znači da je svaki pojedinačni proizvod iz ponude kompanije namijenjen
zasebnom segmentu korisnika. Primjenom navedenog pristupa kompanije stvaraju
dobru osnovu za podizanje vlastitih konkurentskih kompetencija, a uobličavanjem
skupa proizvoda određenih specifičnosti, ponuda kompanije se izdvaja od ponude
konkurencije. Diferenciranje proizvoda u pravilu može biti: tehničko-tehnološko,
informacijsko-komunikacijsko i distribucijsko-prodajno [8].
Sa aspekta broja različitih vrsta proizvoda koji se proizvode u kompanijama
mogu se razlikovati kompanije koja se bave proizvodnjom samo jednog proizvoda ili
jedne vrste proizvoda (monoproizvodnja), te kompanije koja proizvode više međusobno
različitih vrsta proizvoda (multiproizvodnja). Bez obzira na vrstu svoje proizvodnje, te
svoju veličinu (npr. broj zaposlenih) proizvodne kompanije u implementaciji politike
proizvoda osim proizvoda/usluge u užem smislu, moraju razlikovati i proizvodni/uslužni
program. Proizvodni/uslužni program predstavlja skup svih proizvoda/usluga koje
kompanija proizvodi/pruža kupcu, odnosno čini ponudu kompanije. Prema [10],
proizvodni program predstavlja: „sumu namjeravanih izlaza iz proizvodnog sistema“, te
je „svrha i cilj postojanja i funkcionisanja proizvodnog sistema“. Prema [11], proizvodni
program predstavlja „skup proizvoda različite vrste u okvirima potencijala sistema“.
Pojam proizvodni/uslužni program često se poistovjećuje sa pojmom asortimana.
Međutim, kako pojam asortiman ne određuje jednoznačno predmet svog značenja,
često se usporedno upotrebljava u značenju linije proizvoda, dijela proizvodnog
programa, čitavog proizvodnog programa i najčešće za prodajni program trgovinskih
objekata, to se pojam asortimana u daljnjim razmatranjima neće koristiti.
Tabela 2.3. Način iskazivanja proizvodnog programa kompanije [10]

Proizvođač: List:
Listova:
Godišnji program proizvodnje
R. Proizvod Količina u Vrijednost u KM
Glavne karakteristike
b. Naziv Oznaka komadima Jedinična UKUPNO
maksimalna snaga 3,3 KW
1. Z-102 P1 maksimalna brzina 135 km/h 40.000 135 5.400.000
korisna nosivost 4 kN
korisna nosivost 4 kN
korisna nosivost 3,2 kN
Samo mali broj kompanija ima privilegiju da u svom proizvodnom programu ima
po jedan proizvod. Ukoliko ih ima više, što je čest slučaj, onda je svaki proizvod povezan
sa drugim proizvodima u proizvodnom programu kompanije. Naznačena međusobna
povezanost proizvoda unutar proizvodnog programa kompanije ukazuje na usko
povezane linije proizvoda u proizvodnji, distribuciji, upotrebi od strane korisnika, itd. Na
primjer, pekara će proizvoditi različite vrste hljeba u odnosu na različite kategorije
potrošača koji ga kupuju. Crni hljeb za one najniže kupovne moći, bijeli hljeb za one
najviše kupovne moći, a polubijeli hljeb za one srednje kupovne moći. Također, za
zasebne segmente potrošača proizvodit će i posebne vrste hljeba kao što su npr.
integralni hljeb, graham hljeb, itd. Istovrsni, ali istodobno i međusobno po svojim
karakteristikama različiti proizvodi, koji zadovoljavaju istu vrstu potreba potrošača čine
liniju proizvoda. Dakle, linija proizvoda predstavlja grupu povezanih proizvoda koji su
slični na jedan ili više načina, koje proizvodi ista kompanija, a proizvodna linija sa
maksimalnim brojem proizvoda unutar nje determinira dubinu proizvodnog/uslužnog
programa (slika 2.14). Sličnost proizvoda unutar linije proizvoda se obično ogleda u
dizajnu proizvoda, metodama proizvodnje, pakovanja, ciljanim korisnicima, itd.
Međutim, prethodno spomenuta pekara može imati zasebne linije proizvoda hljeba,
peciva, kolača i torti. To, drugim riječima, znači kako unutar linije proizvoda treba biti
maksimalno onoliko proizvoda koliko na tržištu ima postojećih različitih tržišnih
segmenata potrošača. U protivnom će se dogoditi da neki od proizvoda neće pronaći
svoje potrošače, ili će, s druge strane, potrošači biti u nedoumici koji je proizvod onaj
koji im je po svojim svojstvima najprihvatljiviji. Broj linija proizvoda unutar određene
proizvodne kompanije determinira širinu proizvodnog/uslužnog programa, slika 2.14.
D U B I N A
Proizvod/usluga 1 1a 1b 1c
ŠIRINA
Proizvod/usluga 2 2a
Proizvod/usluga 3 3a 3b 3c 3d 3e
Proizvod/usluga 4 4a 4b 4c
Broj proizvoda/usluga: 12
Broj linija proizvoda/usluga: 4
Prosječna dubina: 3
Slika 2.14. Dubina i širina proizvodnog/uslužnog programa kompanije [8]
Pored dubine i širine, karakteristika proizvodnog programa kompanije može se

iskazati i kroz parametre strukture i količine proizvoda u jedinici vremena po elementu
strukture [10], koji predstavljaju osnovu za istraživanja, projektovanje, organizaciju i
upravljanje proizvodnim sistemima. Struktura proizvodnog programa može imati
različitu širinu. Uža struktura omogućava stvaranje povišenog kvaliteta projektovanja,
organizovanja i upravljanja procesima rada, snižavanje troškova pripreme i
proizvodnje, te povećanje ukupnih efekata proizvodnog sistema. Sa druge strane šira
struktura osigurava povećanje stepena fleksibilnosti proizvodnog sistema u razmjeni sa
okolinom, te nižim troškovima investicija.
Kao karakteristike strukture proizvodnog programa moguće je posmatrati i
konzistentnost koja predstavlja stepen povezanost različitih proizvoda (elemenata
strukture) sa stanovišta proizvodnih faktora (mogućnost izrade na istim mašinama,
sličnost postupka izrade, sredstava kontrole, sličnosti korištene energije, itd.), sa
stanovišta potrošnje (isto mjesto potrošnje, dinamika potrošnje, itd.), te sa stanovišta
kanala distribucije (prodaja na istim ili sličnim mjestima, načini transporta, itd.) [10].
Sa aspekta odnosa izlazne strukture proizvodnog programa i ulaza neophodnih
da bi se ostvarila željena struktura proizvodnog programa mogu se razlikovati tri
osnovna tipa proizvodnih sistema [11]:
1. proizvodni sistemi u čijim se procesima od relativno malog broja ulaznih
komponenti izrađuje lepeza različitih proizvoda, npr. livnice, fabrike alata,
pogoni zavarivanja i sl. (slika 2.15);
2. proizvodni sistemi u čijim se procesima od određenog broja ulaznih
materijala izrađuje određen broj izlaznih proizvoda, npr. fabrika cementa,
hemijske fabrike, i sl.;
3. proizvodni sistemi u čijim se procesima od velikog broja ulaznih
komponenti dobija mali broj proizvoda, npr. montažni sistemi različitih
vrsta.
Proizvodi
Ulazna
komponenta
Linija A
Linija B
Linija C
Slika 2.15. Prikaz proizvodnog sistema u kojem se od malog broja ulaznih komponenata
proizvodi široka lepeza proizvoda – livnica, proizvodni program livnice – odljevci
Podaci dobiveni istraživanjima [12] ukazuju na tendenciju relativnog opadanja
prosječnih zahtjeva tržišta po varijanti proizvoda uz rast broja varijanti proizvoda, slika
2.16, što iziskuje od kompanija stalne napore u smjeru razvoja novih, poboljšanih
varijanti proizvoda, te paralelan razvoj proizvodnih struktura pogodnih za
prilagođavanje datim promjenama.
Slika 2.16. Kretanja u razmjeni na relaciji sistem - okolina [12]
U skladu sa prethodnim razmatranjem, struktura proizvodnog programa se

može sagledati sa stanovišta učestalosti izmjena (slika 2.17), gdje se po pravilu
proizvodni programi povišenog stepena učestalosti izmjena u strukturi povezuju sa
stalnim rastom složenosti i visine investicionih ulaganja.
Slika 2.17. Struktura programa proizvodnje sa stanovišta učestalosti izmjena [12]

Izbor stepena složenosti programa proizvodnje, shodno prikazu na slici 2.16, u
osnovi je uslovljen:
- prirodom raspoloživih resursa zemlje – ljudski resursi, informacije,
energija, materijal, itd.;
- stepenom naučno – tehničko – tehnološko – organizaciono - upravljačkih
ostvarenja;
- sposobnošću predviđanja događaja – tehnološkim predviđanjima, te
- stabilnošću uslova privređivanja.
Količina proizvoda u jedinici vremena po elementima strukture proizvodnog
programa ovisi od uslova okoline, kupovne moći potrošača, razmjene sa svijetom kao i
dostignuća opšte društvenog, naučnog i tehnološkog razvoja. Definisanje tačne
količine proizvoda u jedinici vremena po elementima strukture proizvodnog programa
je iznimno osjetljiv zadatak koji se izvodi nizom aktivnosti zasnovanih na istraživanjima
potreba tržišta sa rezultatima istraživanja u granicama određene vjerojatnoće tačnosti.
Nepravilno ili nedovoljno tačno utvrđivanje količine proizvoda u jedinici vremena po
elementima strukture proizvodnog programa može dovesti s jedne strane do pojave
zaliha proizvoda, te sniženja efikasnosti proizvodnog sistema u slučaju veće količine
proizvoda, dok u slučaju manje količine proizvoda od zahtjeva tržišta može doći do
slabljenja tržišne pozicije i preuzimanja dijela tržišta od strane konkurencije.
Uzimajući u obzir strukturu, količinu proizvoda u jedinici vremena po
elementima strukture, te tačnost njihovog određivanja, proizvodni program se može
iskazati kroz [13]:
- tačan – koristi se kod uže strukture i kod velikoserijske i masovne
proizvodnje (automobili, proizvodi bijele tehnike, itd.). Omogućava
detaljnu razradu tehnološkog procesa tj. karakteristike proizvoda
(geometrija, tačnost, količina, vrijednosti i sl.) potpuno se definišu u
dokumentaciji proizvoda;
- svedeni – koristi se kod široke strukture proizvodnog programa.
Cjelokupna struktura proizvodnog programa se zamjenjuje sa jednim ili
više predstavnika koji prema tehnološko-proizvodnim i konstrukcijskim
karakteristikama prezentiraju čitavu grupu proizvoda;
- indiferentni postupak – se koristi za promjenjiv proizvodni program što je
karakteristika maloserijske i pojedinačne proizvodnje. Program uglavnom
nije definisan i ne postoji tehnička dokumentacija proizvoda. Cjelokupni
program se dijeli na karakteristične težinske i dimenzijske grupe i operiše
se srednjim vrijednostima grupa, odnosno, grupnim pokazateljima. Ovakav
način iskazivanja proizvodnog programa je pogodan za izradu idejnih
projekata kod serijske i masovne proizvodnje.
Proizvodni program određene proizvodne kompanije se može sagledati i kroz

karakteristiku kvaliteta ili cjenovnu razruđenost proizvodnog programa [14]. Navedena
karakteristika proizvodnog programa se ogleda u različitim cjenovnim kategorijama
„jednakih“ proizvoda. Naime, kako bi se što većem broju potencijalnih kupaca
različitog stepena platežne moći ponudio proizvod namijenjen zadovoljenju istih
potreba, proizvođači pribjegavaju proizvodnji „jednakih“ proizvoda različitih
kvalitativnih karakteristika. Na primjer, proizvodnja „jednakih“ mašinskih dijelova za
potrebe automobilske industriji razvrstana je po stepenu ugradnje tj. na prvu ugradnju
(eng. Genuine/OE – Original Equipment) i zamjenske dijelove (eng. Aftermaket Parts),
slika 2.18. Automobilski dijelovi sa oznakom Genuine/OE su dijelovi koje proizvođači
automobila ugrađuju na svoje proizvode u toku prve montaže, tj. ovi dijelovi se nalaze
ugrađeni u automobilu u trenutku napuštanja proizvodnih pogona. Navedene dijelove
proizvode ili sami proizvođači automobila (Mercedes, GM, VW, Opel, BMW, Škoda, …)
ili kooperantska kompanija (Bosch, Mann, Hella, Bilstein, Boge, Sachs, …) po dizajnu i
specifikaciji proizvođača automobila. Prvenstvena namjena automobilskih dijelova sa
oznakom Genuine/OE je ugradnja u nove automobile. Pored navedenih dijelova na
tržištu se nalazi i značajan broj zamjenskih dijelova čije kvalitativne karakteristike
mogu značajno da variraju, od iznimno loših dijelova, do veoma kvalitetnih, koji svojim
karakteristikama mogu ponekad da prevaziđu i originalne dijelove.
Tabela 2.4. Primjer proračunavanja količine proizvoda sadržanih u strukturi proizvodnog

programa na bazi odnosa težine proizvoda [15]
Svedeni
Zadati program proizvodnje Tipski predstavnik
proračunava.
program
Metode
razrade
Faktor
Težina u [MN]
Ukupna Težina Težina
Naziv Broj livenih Broj Broj
težina u u
proizvoda kom. dijelova po kom. kom.
[MN] [MN] [MN]
mašinama
Strugovi 2500 44 2500 44 5680 100
Po proizvodima
predstavnicima
=2,273
Glodalice 500 8 - - - -
Bušilice 1000 16 - - - -
100
44
Brusilice 1000 22 - - - -
fpi =
Rendisaljke 1250 10 - - - -
Ukupno: 6250 100 2500 44 5680 100
2.6.1. Utjecaj strukture proizvodnog programa na količinu proizvoda
Utjecaj strukture proizvodnog programa na količinu proizvoda je funkcija

uslova okoline (prvenstveno tržišta), nivoa društvene podjele rada, te organizacije
kompanije, i kao takav predstavlja osnovu za izbor i određivanje tipa proizvodnje i
proizvodnog sistema. Dosadašnja istraživanja na području programa proizvodnje u
industriji pokazuju da najveći broj programa proizvodnje karakterizira odnos strukture
(qj) i količine (pj) prikazan na slici 2.19. [12] U principu moguće je razlikovati dva
granična slučaja razmatrane zavisnosti strukture i količine proizvodnog programa:
- program proizvodnje okarakteriziran uskom strukturom (jedan ili dva
proizvoda sličnog oblika i veličine) i velikim količinama proizvoda (slika
2.19.a);
- program proizvodnje okarakteriziran širokom strukturom i jediničnim
količinama proizvoda (slika 2.19.b).
a) b)
Slika 2.18. a) originalni dio – sklop motora ventilatora klima uređaja za Mercedes (proizvođač
BEHR, Njemačka), b) zamjenski dio – vodna pumpa za BMW (proizvođač EMP STEWART, USA)
Kao što se vidi na slici 2.20 moguće je razlikovati nekoliko karakterističnih

područja koji svojim karakteristikama utječu na oblikovanje tokova materijala, energije
i informacija [12]:
- područje I – u osnovi zahtjeva „brže“ tehnologije, sa tehnološkim i
prostornim strukturama namjenskog karaktera, povišenog stepena
automatizacije i nižeg nivoa fleksibilnosti. Obilježja programa: jedan
osnovni proizvod u potrebnim godišnjim količinama; kvaliteta utvrđen
standardima s visokim stepenom pouzdanosti i povišenim stepenom
privlačnosti, te kvaliteta zadovoljstva; visoki stepen tehnološke složenosti
u funkciji namjene i zahtjeva potrošača; potpun nivo standardizacije; nizak
stepen fleksibilnosti procesa rada, potpuna razruđenost postupaka,
potpun stepen određenosti, visoki stepen automatizacije; namjenska
sredstva rada izvedena u integralnom prilazu; visoki stepen obučenosti,
stručnosti i iskustva u razvoju, pripremi i održavanju i niži stepen stručnosti
na operativnim radnim mjestima angažiranih radnika. Područje primjene:
toplotna energija za grijanje, prehrambene tehnologije, automobilska
industrija, konditorski proizvodi, industrija obuće, tekstilna industrija,
industrije mliječnih proizvoda, proizvodnja pića, ulja za ishranu i sličnih
proizvoda.
- područje II – postavlja zahtjeve za primjenu tehnoloških prostornih
struktura produkcijskog karaktera, nižih karakteristika u pogledu učinaka i
povećanog nivoa fleksibilnosti. Osnovne karakteristike: grupa sličnih
proizvoda istog tehnološkog toka; kvaliteta određen standardima; visoki
stepen tehnološke složenosti u funkciji stepena različitosti predmeta rada
u grupi; potpun nivo standardizacije; stepen fleksibilnosti procesa rada u
funkciji tehnoloških zahtjeva predmeta rada grupe i parametara sredstava
rada; univerzalna/produkcijska sredstva rada sa podešenim priborima za
hvatanje različitih obradaka; povišen stepen stručnosti, specijalizacije i
iskustva angažiranih radnika. Područje primjene: programi u
prehrambenoj, metalnoj i industriji plastičnih masa, proizvodnja hljeba i
pekarskih proizvoda.
- područje III – zahtjeva tehnološke i prostorne strukture univerzalnog
karaktera i visokog nivoa fleksibilnosti. Osnovne karakteristike: serijske
količine predmeta rada; povišen stepen tehnološke složenosti, različit u
funkciji namjene; potpun nivo standardizacije; niski stepen fleksibilnosti
procesa rada, povišen učinak i potpun stepen određenosti;
univerzalna/produkciona sredstva rada; specijalistička stručnost i iskustvo
u radu angažiranih radnika. Područje primjene: industrijski programi u
prehrambenoj, metalnoj, drvnoj, industriji plastičnih materijala i slična
područja.
- područje IV – zahtijeva tehnološke sisteme opšteg karaktera sa širokim
mogućnostima obrade i prostornim strukturama tipa jediničnog radnog
mjesta. Osnovne karakteristike: jedinične količine u procesu; kvaliteta
proizvoda određen zahtjevima korisnika, iskustvom i kompetentnošću
proizvođača; stepen tehnološke složenosti nizak, te različit u funkciji
namjene; nizak nivo standardizacije; visok stepen fleksibilnosti; niža
produktivnost; sredstva rada opšte namjene i niskog stepena složenosti;
visoki stepen stručnosti i iskustvo u radu angažiranih radnika. Područje
primjene: projekti, programi, zanatski proizvodi, likovna i književna djela i
slični programi.
a) b)
Slika 2.19. Osnovna područja zavisnosti količine i strukture proizvodnog programa [12]
2.6.2. Utjecaj vremena na promjene količina proizvoda sadržanih u strukturi

proizvodnog programa
U uslovima intenzivnih promjena okoline, snažnih iskoraka na područjima

proizvodnih i informacionih tehnologija, te razvojem novih organizacijskih koncepata
predviđanja pojava unutar određenog vremenskog perioda u budućnosti predstavlja
sve značajniju kvalitativnu karakteristiku kompanija koje žele da održe i unaprijede
svoje konkurentske sposobnosti. S obzirom da se izbor proizvoda zastupljenih unutar
proizvodnog programa (po dubini i širini) izvodi za realizaciju u budućnosti i
pripadajuće uslove koji će tada vladati jasan je značaj predviđanja budućih događaja.
Generalno za predviđanje ponašanja sistema razvijen je niz postupaka koji sa manjom
ili većom tačnošću unutar definisanog budućeg vremenskog period daju određene
rezultate. Za praktične svrhe najrasprostranjeniji postupak zasnovan je na pretpostavci
da su ponašanja parametara pojava u prošlosti, koje su predmet predviđanja, osnova
za projiciranje istih parametara u budućnosti. Tri osnovna oblika ovog načina
projiciranja parametara su: sezonski, ciklični i neregulisani. Promjene sezonskog tipa
imaju opšti karakter i tendenciju dugoročne tranzicije jednoznačnog smjera i rasta, a
mogu imati pravolinijski i krivolinijski trend (slika 2.21.a). Ciklične promjene imaju
karakter periodičnog ponavljanja, pri čemu su bitne karakteristike svih promjena
trajanja ciklusa i amplitude promjena (slika 2.21.b). Neregulirane promjene količine
proizvoda po strukturi proizvodnog programa su slučajnog karaktera i ne pokazuju
nikakvu pravilnost u vremenu [10].
Slika 2.20. Osnovna područja zavisnosti količine i strukture proizvodnog programa
Tendencija u promjenama količina proizvoda u proizvodnom programu

dobivaju se na osnovu promjene plasmana proizvoda u prošlosti, te mišljenja
stručnjaka u oblasti korištenja proizvoda, a predstavljaju osnovnu podlogu za
određivanje projektnih veličina proizvodnih sistema koje treba ostvariti u određenom
budućem vremenskom trenutku (slika 2.21.c).
2.6.3. Definisanje proizvodnog programa
Definisanje proizvodnog programa kompanije obuhvaća niz aktivnosti, pri

čemu, kompanija nastoji sagledati dobre i loše strane koje ima svaki pojedini proizvod
u postojećem proizvodnom programu, te na osnovu periodičnih revizija i dostupnih
baza podataka, pristupa uvođenju novih proizvoda ili pak eliminaciji nekih proizvoda iz
proizvodnog programa. Na ovaj način se nastoji iznaći optimalna kombinacija
proizvoda unutar proizvodnog programa koja će omogućiti efikasno poslovanje i
maksimiranje dobiti na duži vremenski period.
a) b)
c)
Slika 2.21. Osnovni oblici projiciranja parametara: a) sezonski, b) ciklični, c) utvrđivanjem
količina u programu proizvodnje [11]
Za donošenja neophodnih odluka pri definisanju proizvodnog programa

neophodno je obezbijediti niz informacija o značajnim parametrima koje se odnose na
[10]:
- potrebe tržišta za određenim grupama proizvoda iz proizvodne orijentacije
proizvodnog sistema (prethodno opredjeljenje sistema na određenu
privrednu granu kao na metalopreradu, mašinogradnju, elektroindustriju,
proizvodnju saobraćajnih sredstava, preradu drveta, prehrambenu
industriju, proizvodnju i preradu tekstila, itd.),
- mogućnosti plasmana određene grupe proizvoda iz okvira proizvodne
orijentacije i
- mogućnost obezbjeđenja ulaznih elemenata (materijali, sirovine,
poluproizvodi, gotovi proizvodi) za izradu proizvoda.
Na izbor proizvodnog programa utiču faktori koji određuju tokove društvene
reprodukcije i mogućnosti razmjene proizvodnog sistema i okruženja kao na primjer:
- političke prilike u zemlji i svijetu koje olakšavaju ili otežavaju komunikaciju
s okruženjem;
- privredni sistem zemlje koji definiše uslove društvene reprodukcije;
- stepen razvijenosti privrede zemlje koji određuje mogućnost kooperacije,
odnosno, snabdijevanja određenim ulazima;
- razvoj nauke i tehnike i u vezi s tim pojava novih proizvoda.
Pri izboru proizvodnog programa neophodno je voditi računa o fazi životnog
vijeka u kojoj se nalaze proizvodi koji čine razmatrani proizvodni program. Naime, čest
je slučaj da se kompanije odlučuju za kupovinu licenci pojedinih proizvoda koji će činiti
njihov proizvodni program nesvjesne činjenice da je dati proizvod već u fazi
zasićenosti. U tome slučaju navedena investicija većinom rezultira financijskim
gubicima u određenom vremenskom periodu.
2.6.4. Analiza proizvodnog programa
Proizvodni programi su različiti po vrsti i količini, te zahtijevaju analizu i

definisanje veličina, relevantnih za izbor procesa rada proizvodnih sistema. Pri
definisanju proizvodnog programa, pored definisanja skupa i količine proizvoda postoji
značajan broj utjecajnih faktora koje je potrebno analizirati. Definisanje proizvodnog
programa obuhvata aktivnosti analize i optimizacije proizvodnog programa. Analiza
proizvodnog programa se vrši u fazi konačnog usvajanja proizvodnog programa i
proizvoda koji ga čine, te neposredno prije projektovanja tehnološkog procesa.
Detaljna analiza proizvodnog programa jedan je od bitnih uslova za objektivno
definisanje parametara projektovanja proizvodnih sistema.
Ciljevi analize proizvodnog programa su [10]:
- upoznavanje sa proizvodom u smislu sagledavanja namjene, strukture,
oblika, dimenzija, broja dijelova i njihovih veza kako bi se dobila opšta slika
o proizvodu, što olakšava donošenje definitivne odluke o izboru
proizvodnog programa i projektovanja proizvodnog sistema, što se
posebno odnosi na složene proizvode;
- sagledavanje mogućnosti poboljšavanja proizvoda sa stanovišta korištenja,
izrade i prodaje, te
- stvaranje podloga za projektovanje tehnoloških procesa.
U ostvarenju navedenih ciljeva vrši se analiza proizvodnog programa i
proizvoda sa stanovišta:
- stepena obuhvatnosti izrade;
- vrijednosti;
- tehnologičnosti.
Slika 2.22. Proizvodni programa tvornice transportnih sredstava - podsklopovi konvejera sa

točkićima za transport tereta
2.6.4.1. Analiza proizvodnog programa sa stanovišta stepena obuhvatnosti

izrade
Savremeni uslovi poslovanja na globalnom tržištu, novi organizacioni koncepti,
te stalna nastojanja za snižavanjem troškova proizvodnje uvjetovali su visoki stepen
podjele rada tako da je danas rijetkost naći proizvodni sistem koji u potpunosti
izrađuje složeni proizvod od sirovine, preko sastavnih elemenata, do montaže istih u
funkcionalan upotrebljiv proizvod. Današnja realnost su proizvodne kompanije
specijalizirane za izvođenje određenih tehnoloških procesa, te kompanije koje vrše
montažu dijelova u funkcionalne upotrebljive proizvode (npr. automobilska industrija).
Zbog svega navedenog neophodno je izvršiti analizu proizvodnog programa sa
stanovišta stepena obuhvatnosti izrade (tabela 2.5) proizvoda složene strukture u cilju
utvrđivanja [10]:
- grupa dijelova proizvoda koji će se u okviru razmatranog proizvodnog
programa raditi od sirovina i početnih materijala najnižeg stepena
prerađenosti (za proizvodno mašinstvo to su oblici dobivani kao izlaz iz
metalurgije);
- grupa dijelova koji će se raditi od polufabrikata i dalja prerada nastaviti u
posmatranom proizvodnom sistemu. To su obično dijelovi koji su
djelomično prethodno oblikovani livenjem, kovanjem, izvlačenjem,
lijepljenjem (kompozitni materijali), itd.;
- grupa dijelova koji su standardizovani, rade se za nepoznatog kupca i
mogu se dobiti na tržištu;
- grupa nestandardnih dijelova koji će se nabaviti od drugih proizvođača
kroz kooperaciju sa njima.
Tabela 2.5. Izlaz analize proizvodnog programa sa stanovišta stepena obuhvatnosti izrade
Naziv proizvoda: ________________
UNIVERZITET U TUZLI ANALIZA STEPENA
Mašinski fakultet Tuzla
Šifra proizvoda: _________________
OBUHVATNOSTI IZRADE Godišnja količina: _______________
Količina u Količina ukupno Oblik odluke
R.br. Naziv dijela Napomena
proizvodu [kom] [kom/god] A, B, C, D
1 2 3 4 5 6
Na odluku o klasifikaciji dijelova složenog proizvoda u neku grupu utječe više

faktora od kojih su osnovni:
- količina dijelova u proizvodu i ukupan broj proizvoda;
- mogućnost nabave dijelova na tržištu;
- udaljenost mogućeg isporučioca i sigurnost snabdijevanja;
- kvaliteta dijelova i njihova nabavna cijena od mogućeg isporučioca;
- pravac razvoja proizvodnog (poslovnog) sistema.
2.6.4.2. Analiza vrijednosti proizvodnog programa

Ako se količine proizvoda u proizvodnom programu izraze vrijednosno, kroz
ostvarenu dobit ili dohodak, moguće je izvršiti vrijednosnu analizu proizvodnog
programa u smislu izbora onih elemenata koji donose najveći dohodak. Analiza
vrijednosti proizvodnog programa se izvodi u sljedećim koracima [11]:
- utvrđivanje zavisnosti strukture i količina proizvoda u proizvodnom
programu, gdje se svaki element strukture proizvodnog programa definiše
vrijednosno kroz ostvarenu dobit ili dohodak;
- analiza područja proizvoda sa najvećim prirastom (zona A), sa srednjim
prirastom (zona B) i sa najmanjim prirastom (zona C) čistog dohotka, slika
2.23;
- traženje mogućnosti povećanja čistog dohotka u kritičnim područjima.
U analizu vrijednosti proizvodnog programa spada i analiza karakteristika
proizvoda sa stanovišta namjene proizvoda. Ako su ove karakteristike višeg nivoa nego
što to zahtijeva namjena proizvoda, onda će njegova cijena koštanja biti veća od one
koju je spremno da prihvati tržište, a kod korisnika, najčešće, će biti neiskorišten višak
potencijala [10]. Sa druge strane ako su karakteristike proizvoda nižeg nivoa od
zahtijevane namjene, prijeti opasnost da u slučaju konkurencije proizvođač izgubi
tržište. Zbog navedenih razloga rezultati vrijednosne analize proizvoda treba da
odražavaju odnos stvarnih i zahtijevanih karakteristika određenog proizvoda, pri čemu
ovaj odnos treba da je približno jednak ili neznatno više u korist stvarnih karakteristika
proizvoda (slika 2.24).
Slika 2.23. Područja prirasta čistog dohotka u vrijednosnoj analizi proizvodnog programa [10]
2.6.4.3. Analiza tehnologičnosti

Uslovi izrade proizvoda su određeni pogodnošću sastavnih elemenata za
postupke obrade, montaže i rukovanja u procesu rada. Mjera pogodnosti koja
predstavlja izraz kvaliteta procesa oblikovanja proizvoda i uslova za ostvarenje
minimuma proizvodnih troškova naziva se tehnologičnost. Ostvarenje potrebnog i
dovoljnog nivoa tehnologičnosti postiže se [11]:
- uprošćavanjem oblika;
- primjenom standardiziranih i tipiziranih elemenata;
- projektovanjem za grupnu obradu;
- izborom, uz iste uslove, lako obradivih materijala;
- analizom kritičnih mjesta koja se javljaju u toku upotrebe proizvoda.
U cilju sprječavanja neželjenih pojava koje mogu nastati u fazama razvoja
proizvoda (neznanje, nedovoljno iskustvo, nedovoljne informacije, nemogućnost
izrade prototipa, itd.), a koje mogu rezultirati pojavom rješenja koja u značajnoj mjeri:
poskupljuju proizvodnju, otežavaju izradu proizvoda dostupnim tehnologijama, ili čak
onemogućavaju izradu proizvoda poznatim tehnologijama neophodno je izvršiti
analizu tehnologičnosti proizvoda. Dakle, pod analizom tehnologičnosti proizvoda
podrazumijeva se analiza mogućnosti izrade i mogućnosti montaže proizvoda s ciljem
dobivanja tehnologičnije konstrukcije tj. konstrukcije koja zahtjeva manje vrijeme
izrade, jeftiniju opremu i materijal, manju količinu opreme i materijala, jednostavnije
operacije, kraće vrijeme pripreme proizvodnje, itd. Pošto ne postoji apsolutno tačna
metoda analize i određivanja nivoa tehnologičnosti proizvoda ili konstrukcija
primjenjuju se metoda komparacije sličnih proizvoda-konstrukcija, te analiza
tehnologičnosti na bazi varijantnih rješenja.
a) b)
Slika 2.24. Reklamiranje višeg nivoa karakteristika proizvoda nego što to zahtjeva njegova
uobičajena namjena
Analiza tehnologičnosti proizvoda sastoji se u analizi pokazatelja
tehnologičnosti, kao što su [3]:
1. Pokazatelj ponavljanja
np np - broj dijelova u novom proizvodu, preuzet iz
kp = postojećih proizvoda
n
n - ukupan broj dijelova u novom proizvodu
2. Pokazatelj standardizacije:
n
ks = ns - broj standardiziranih dijelova u novom proizvodu
n
3. Pokazatelj unifikacije (slika 2.25):
nu
ku = nu - broj unificiranih dijelova u novom proizvodu
n
4. Pokazatelj normizacije:
nn
kn = nn - broj normiranih dijelova u novom proizvodu
n
5. Pokazatelj usvojenosti:
no
k us = no - broj (količina) usvojenih dijelova u novom
n-ns proizvodu
6. Pokazatelj jednoobraznosti dimenzija:
nj nj - broj jednoobraznih veličina (mjera), kao što su
kj = tipizirane mjere, navoji, prečnici i sl.
nm
nm - ukupan broj mjera koje posjeduje proizvod
7. Pokazatelj razuđenosti ili kompaktnosti:
kr = Vg - zapremina proizvoda koju čine gabitarne dimenzije
Vs – stvarna zapremina proizvoda
8. Pokazatelj tačnosti:
kv = nv - broj dijelova u grupi sa većim stepenom tačnosti
np np – ukupan broj proizvoda
Slika 2.25. Primjer unifikacije elemenata izratka
9. Teoretski pokazatelj iskorištenja materijala:

č Gč - čista težina izrađenog proizvoda (konstruktivna težina)
ki1 =
Gk – kalkulativna težina materijala dijelova
10. Stvarni pokazatelj iskorištenja materijala:
č
ki2 = Gs – težina sirovog materijala
11. Pokazatelj odnosa sirove i kalkulativne težine:

ki3 =
12. Pokazatelj iskorištenja materijala cijelog proizvoda (sklopa);

13. Pokazatelj racionalnog izbora materijala;
14. Pokazatelj učešća odlivaka;
15. Pokazatelj učešća otkovaka;
16. Pokazatelj učešća mašinske obrade u ukupnoj obradi;
17. Pokazatelj učešća ručnog rada u ukupnoj obradi;
18. Pokazatelj pripreme za obradu.
Ukoliko ne postoji mogućnost uspoređivanja novog proizvoda sa sličnim
postojećim proizvodima, analiza tehnologičnosti vrši se na bazi varijantnih rješenja, pri
čemu se za jedno varijantno rješenje kaže da je tehnologičnije u odnosu na drugo ako
ima niže troškove izrade uz istu konačnu kvalitetu proizvoda ili na osnovu prethodno
definisanih kriterija određuje se koji je proizvod tehnologičniji.
Pri analizi tehnologičnosti složenih proizvoda koji se sastoje iz većeg broja
zasebnih dijelova i sklopova koji osiguravaju ispravno funkcioniranje proizvoda analiza
tehnologičnosti se vrši za svaki dio zasebno sa aspekta proizvodnje i montaže. Proizvod
se raščlanjuje na sastavne dijelove koje se razvrstavaju u grupe prema sljedećim
kriterijima [3]:
 grupe proizvoda prema osvojenosti – analizira se primjena
standardiziranih dijelova (propisani prema međunarodnim ili internim
fabričkim standardima);
 grupe proizvoda prema propisanim materijalima – analiziraju se materijali
primijenjeni u proizvodnji datog proizvoda, s posebnim akcentom na
upotrebu jeftinijih materijala zadovoljavajućih karakteristika;
 grupe proizvoda prema složenosti dijelova za izradu – proizvodi se
razvrstavaju u pet klasa:
o 1. klasa: jednostavni dijelovi koji se izrađuju jednostavnim i jeftinim
postupcima izrade (savijanje, isijecanje, itd.);
o 2. klasa: dijelovi rotacionog oblika koji se mogu izrađivati
visokoproduktivnom metodama obrade (osovine, čahure, itd.);
o 3. klasa: dijelovi plosnatog oblika koji se ne mogu izrađivati
visokoproduktivnim metodama obrade (klizači, klinovi, itd.);
o 4. klasa: dijelovi specijalnog oblika za koje su neophodne specijalne
tehnološke mašine (zupčanici, koljenasta vratila, itd.);
o 5. klasa: dijelovi složenog oblika na kojima treba izvesti velik broj
raznovrsnih operacija (razne vrste kućišta).
 grupe proizvoda prema zahtijevanom kvalitetu – analiziraju se propisana
dozvoljena odstupanja (tolerancije) sastavnih dijelova proizvoda.
Generalno, proizvodi sa strožim dozvoljenim odstupanjima zahtijevaju više
vremena za proizvodnju te su dosta skuplji;
 grupa proizvoda prema mogućnosti ugradnje – analizira se ispravnost
rješenja sa aspekta montaže tj da li je montaža jednostavna, ručna ili
mašinska, da li će biti potrebnih dotjerivanja i dorađivanja pojedinih
dijelova pri montaži, da li postoji mogućnost rastavljanja proizvoda na više
zasebnih sklopova koji se mogu montirati, ispitati i samo ispravni ugraditi u
novi proizvod, itd.
Kao rezultat analize tehnologičnosti proizvoda dobivaju se korekcije proizvoda
u pogledu oblika, broja dijelova, dimenzija, kvaliteta materijala i obrade koje moraju
biti registrirane u dokumentaciji koja prati proizvod te ovjerene od strane odgovornih
lica u kompaniji [10]. Iz izloženog se jasno vidi da analiza tehnologičnosti proizvoda na
bazi datih parametara predstavlja veoma kompleksan i odgovoran zadatak, a konačna
verifikacija sprovedene analize tehnologičnosti i eventualnih izmjena tehnoloških
karakteristika predmeta vrši se u samom procesu proizvodnje proizvoda.
2.6.5. Širenje i sužavanje proizvodnog programa
U svrhu prilagođavanja tržišnim zahtjevima kompanije mogu proširivati ili

sužavati proizvodni programa.
Proširivanjem proizvodnog programa kompanije uvode nove proizvode
(diverzifikacija) u postojeći proizvodni program (po širini i/ili dubini) u cilju postizanja
jednog od sljedećih ciljeva: kompletiranje ponude, potpunije zadovoljavanje potreba
potrošača/korisnika, povećanje konkurentske sposobnosti, veću uspješnost u
poslovanju (povećanje proizvodnosti, ekonomičnosti i profitabilnosti), smanjenje
prodajnog rizika, potpunije iskorištenje kapaciteta, itd. Općenito, moguće je razlikovati
tri tipa proširivanja proizvodnog programa kompanije:
- koncentrično proširivanje - u proizvodni program se uvodi novi proizvod
koji se nalazi u izravnoj vezi s proizvodima u postojećem proizvodnom
programu i koji je ujedno istog stepena prerade;
- horizontalno proširivanje - u proizvodni program se uvodi novi proizvod
koji se nalazi u posrednoj vezi s proizvodima u postojećem proizvodnom
programu, i oni su međusobno različitog stepena prerade (“faza ispred” ili
“faza iza”);
- konglomeratsko proširivanje - u proizvodni program se uvodi novi
proizvod koji se ne nalazi ni u kakvoj vezi s postojećim proizvodnim
programom.
Prilikom proširivanja proizvodnog programa, odnosno općenito inovacijom
proizvodnih programa, treba voditi računa da ne dođe do pojave tzv. kanibalizacije,
odnosno pojave da novi proizvod u proizvodnom programu uzrokuje reduciranje
prodaje istovrsnih proizvoda unutar iste linije proizvoda, odnosno, situacije u kojoj
novi proizvod u liniji proizvoda preuzima tržišni udjel od drugog (drugih) proizvoda u
konkretnoj liniji proizvoda. Naprotiv, novi proizvodi trebaju kreirati nove potrošače,
osobito iz onih segmenata koji za kompaniju nisu predstavljali ciljnu skupinu, odnosno
koji su predstavljali tek potencijalne potrošače [16].
Nasuprot procesa proširivanja proizvodnog programa je njegovo
pojednostavljivanje (simplifikacija), pri čemu se uobičajeno vrši specijalizacija
proizvodnje proizvoda koja svoje opravdanje može imati, kako u cilju zadovoljavanja
potreba potrošača, tako i sa stajališta nositelja njihove ponude, imajući pritom
prvenstveno u vidu troškove poslovanja.
Pri donošenju odluke o eventualnom proširivanju, odnosno, sužavanju
proizvodnog programa treba voditi računa o brojnim faktorima. Naime, proizvodni
program kompanije ne bi trebao biti niti preširok, niti preuzak, niti predubok, niti
preplitak. Također, treba voditi računa i o rizicima proizvodnje samo jednog proizvoda,
kada na primjer u slučaju pojavljivanja nekih tehničkih noviteta može doći do zamjene
proizvoda u potpunosti ili zbog eventualnih poremećaja na tržišta može doći do
značajnih poteškoće u radu kompanije, pa čak dovesti u pitanje i njen daljnji opstanak.
2.6.6. Optimizacija proizvodnog programa
U ovisnosti od tržišnih zahtjeva, s jedne strane, te interesa kompanija naspram

profita, s druge strane, neophodno je uskladiti dubinu i širinu proizvodnog programa,
odnosno, izvršiti njegovu optimizaciju. Proces optimizacija proizvodnog programa nije
statička kategorija, nego predstavlja aktivnost kontinuiranog karaktera u pravcu težnje
i nastojanja kompanija da unaprijede svoje poslovanje, konkurentske sposobnosti,
zadovolje tržišne zahtjeve i konačno osiguraju primjeren profit. Dakle, optimalnim
proizvodnim programom u pogledu strukture i količina može se smatrati proizvodni
program koji zadovoljava: kvalitetom proizvoda (funkcionalan i pouzdan rad u
vremenu eksploatacije proizvoda), kvalitetom procesa (produktivnost, ekonomičnost,
rentabilnost), te druge ciljeve sistema, uz minimalne troškove ulaza i faktora procesa
(materijal, energija, informacija i utrošeno vrijeme rada tehnoloških sistema i
angažiranih radnika). Osnovni kriteriji za izbor optimalne varijante proizvodnog
programa mogu se svesti na [11]:
- kompatibilnost varijante programa, postavljene funkcije cilja i potencijale
sistema;
- efektivnost rada sistema;
- razvoj programa u okviru određene funkcije cilja;
- zadovoljavanje rokova uz optimalno korištenje kapaciteta;
- obezbjeđenje profita potrebne i dovoljne veličine za zadovoljavanje
potreba učesnika u procesima rada i proširene reprodukcije.
Optimiranje se izvodi definisanjem:
- kriterija, odnosno, uspostavljanjem funkcije cilja određene kvalitetom
proizvoda i procesa (minimalni troškovi proizvodnje, maksimalni ukupan
prihod, maksimalan dohodak);
- ograničenja određenih uslovima okoline, strukturom sistema i
poremećajima u procesima rada sistema,
, nakon čega se primjenom metoda operacionih istraživanja rješava uspostavljeni
sistem jednačina i dolazi do odgovarajućeg rješenja. Primjer optimizacije proizvodnog
programa sa ciljem ostvarivanja maksimalnog profita primjenom simplex postupka
može se naći u [12].
2.6.7. Inoviranje proizvodnog programa

Prilagodljivost proizvodnog programa je jedna od osnovnih karakteristika
proizvodno orjentisane kompanije. Neke kompanije su veoma prilagodljive dok drugima
teže padaju eventualne promjene proizvodnog programa. U periodima značajnih
promjena u tehnologijama i ponašanju potrošača naspram zadovoljenja njihovih potreba
kompanija pri stvaranju proizvodnog programa ne treba da budu orjentisana samo na
neposredne potrebe koje su poznate i na poznate potrošače. Postojeće tržište je samo
dio ukupnog tržišta. Neophodno je pratiti promjene u strukturi ukupnog tržišta. To je
potrebno ne samo zbog toga da se razumiju promjene u potrebama ili zahtjevima
kompanije, već da se blagovremeno i prije konkurencije reagira adekvatnim
promjenama u proizvodnom programu [17] .
2.6.8. Izlazne informacije procesa razmatranja proizvodnog programa
Izlazna informacija koja se dobiva kao rezultat procesa razmatranja proizvodnog

programa treba da sadrži informacije o: količinskim [jed.pr./god.], masenim [kg/jed.pr. i
kg/god], troškovnim [nj/jed.pr.] i dohodovnim [nj/jed.pr. i nj/god] vrijednostima.
Navedene informacije predstavljaju osnovu za objektivno donošenje odluka o daljnjem
razvoju proizvodnog programa (slika 2.26).
Slika 2.26. Primjer karte proizvodnog programa [12]
2.7. Proizvod u funkciji vremena

Stanje bilo kojeg sistema i njemu pripadajućih elemenata u velikoj mjeri ovisi o
trenutku posmatranja, pri čemu je interakcija sistem – okolina također uslovljena
vremenskim slijedom promjena okoline. Kada se razmatra vremenski slijed događaja od
generiranja ideje, preko razvoja proizvoda, do proizvodnje gotovog upotrebljivog
proizvoda sasvim je jasno da postoji manji ili veći vremenski otklon među spomenutim
fazama. Upravo u ovoj činjenici krije se razlog neophodnosti uzimanja u obzir
karakteristika okoline i vremena u procesu razvoja proizvoda.
Promjene koje nastaju kao rezultat djelovanja okoline, ukoliko se ne uzmu u
obzir, mogu dovesti u pitanje i najbolje ideje i rješenja jer izazivaju poremećaje,
neusklađenosti i neuravnoteženost u većini procesa. Brojni su slučajevi u praksi kada
pojedini proizvodi ili čak kompletni proizvodni sistemi zbog utjecaja okoline u roku od 5
do 10 godina potpuno zastarijevaju i moraju se revitalizirati, te prilagoditi novim
uslovima. Za predviđanje utjecaja okoline na promjene karakteristika proizvoda
neophodno je utvrditi trend promjena na bazi prethodnog razvoja i predviđanja izmjena
naspram zahtjeva okoline. Primjer promjena veličine: osnovnih mjera, mase, vrijednosti
materijala predstavljen je na slici 2.27.
Slika 2.27. Promjene određenih veličina proizvoda u vremenu [11]
Promjene koje nastaju kao rezultat vremena u pravilu se odnose kako na

osnovni proizvod, tako i na model proizvoda u datom trenutku vremena i komponente
koje čine sastavne elemente posmatranog proizvoda. Ove promjene prikazane su na
primjeru razvoja mašine alatke u vremenu – strug, slika 2.28. Kao što se može vidjeti sa
slike uočavaju se tri osnovna elementa promjena: modela, komponenti i tipa. Svaki
proizvod, model i tip, sadrže određeni broj osnovnih komponenti zajedničkih za sve
jedinice i prisutnih u kraćem ili dužem vremenu trajanja, dok neke od komponenti čine
sastavni dio jednih ali ne ulaze u sastav drugih proizvoda.
Kvaliteta oblikovanja proizvoda se, između ostalog, mjeri stabilnošću ponavljanja
u više modela i dužinom vremena trajanja komponente u proizvodima različitog tipa.
Promjene u strukturi, obliku, težini i drugim parametrima proizvoda uslovljavaju
promjene u tehnološkim i prostornim strukturama sistema i u značajnoj mjeri utječu na
kvalitetu upravljanja i ukupne efekte procesa u sistemima.
Slika 2.28. Promjene karakteristika proizvoda u vremenu- strug
tip (EMCO Maxxturn 25, 45, 65, 95, 110), vrijeme (univerzalni, NC, CNC strug )
3
3. ŽIVOTNI VIJEK PROIZVODA
Svaki proizvod namijenjen neposrednoj upotrebi i potrošnji ima svoj životni

vijek. Koncept životnog vijeka proizvoda danas se koristi kao analitički okvir za planski
razvoj proizvoda i njegovo prilagođavanje tržištu. Kronološkom analizom puta
proizvoda od njegovih začetaka, preko vremena provedenog na tržištu i vremenskog
trenutka eventualnog povlačenja ili odluke o produženju životnog vijeka proizvoda na
tržištu moguće je uvidjeti određeni broj faza okarakteriziranih odgovarajućim
specifičnostima. Faze životnog vijeka proizvoda predstavljene su na slici 3.1, a mogu se
podijeliti na:
1. Definisanje proizvoda
a. Planiranje proizvoda;
b. Razvoj, oblikovanje i priprema proizvodnje.
2. Proizvodnja – životni vijek proizvoda na tržištu
a. Uvođenje - lansiranje proizvoda;
b. Porast;
c. Zrelost;
d. Zasićenost;
e. Opadanje.
3. Povlačenje proizvoda sa tržišta / produženje životnog vijeka proizvoda.
Faza definisanja proizvoda koja uključuje podfaze planiranja proizvoda, te
razvoja, oblikovanja proizvoda i pripreme proizvodnje će se detaljno razraditi u
narednim poglavljima knjige (4.2.2, 4.2.3, 4.2.6) tako da ovdje neće biti detaljnije
elaborirana. Nakon završetka svih aktivnosti u fazi definisanja proizvoda, proizvod se
uvodi u proizvodnju i paralelno s time lansira na tržište.
U fazi uvođenja - lansiranja proizvoda na tržište, proizvod se na tržištu
pojavljuje u malom obimu, u većini slučajeva biva prihvaćen od maloga broja kupaca,
uslijed čega su troškovi proizvodnje po jedinici proizvoda relativno visoki. U toku ove
faze životnog vijeka proizvoda najbolje se mogu provjeriti sve komponente kvaliteta
proizvoda, koje su uzete u obzir prilikom razvoja proizvoda [5], a zbog malog obima
proizvoda na tržištu i maloga broja kupaca omogućava se eventualno djelovanje u
smjeru poboljšanja proizvoda i ispravljanja određenih nedostataka. Shodno tome,
može se sa sigurnošću tvrditi da je uspješno provođenje ove faze životnog vijeka
proizvoda od bitnog značaja za daljnju evoluciju proizvoda na tržištu. Kako bi se
smanjili troškovi proizvodnje po jedinici proizvoda, osobito kada se radi o proizvodima
namijenjenim širokom tržištu neophodno je što prije doći do optimalnog obima
proizvodnje sa najnižim jediničnim troškovima. Kako bi se to postiglo neophodno je
skrenutu pažnju kupaca na proizvod, te povećati broj kupaca što se postiže značajnim
ulaganjima u promotivne aktivnosti. Sva dobit koja se javlja u ovoj fazi troši se na
pokrivanje tekućih troškova, daljnje usavršavanje proizvoda, promotivne aktivnosti, te
malim dijelom na pokrivanje troškova nastalih u fazi definisanja proizvoda.
Slika 3.1. Dijagram životnog vijeka proizvoda
Ukoliko se na tržištu u fazi uvođenja proizvoda potvrde i afirmiraju osnovne

kvalitativne i funkcionalne karakteristike proizvoda, te uspješno realiziraju planirane
promotivne aktivnosti, realno je za očekivati da proizvod uđe u sljedeću fazu – fazu
porasta. U fazi porasta dolazi do povećanja interesa i većeg broja kupaca proizvoda,
što za sobom direktno povlači povećanje obima proizvodnje, snižavanje troškova
proizvodnje po jedinici proizvoda, te povećanje obima plasmana proizvoda na tržištu.
Sa porastom broja kupaca i postupnim prihvatanjem tržišnog udjela proizvoda javljaju
se i prvi ozbiljniji konkurenti koji različitim sredstvima (niže cijene, određene
kvalitativne i funkcionalne prednosti, kopiranje određenih karakteristika, ...) nastoje
usmjeriti pozornost kupaca ka svome proizvodu. Dobit koja se ostvaruje u ovoj fazi se
povećava i usmjerava se na pokrivanje tekućih troškova, dodatno intenziviranje
promotivnih aktivnosti, pokrivanje troškova faze definisanja proizvoda, a često i na
proširenje asortimana proizvoda tj. generiranje familije proizvoda u cilju širenja tržišta
(tabela 3.1 i slika 3.2). Faza porasta je prijelomna faza u životnom vijeku proizvoda, te
ukoliko proizvod nema uspješnu fazu porasta on se dalje ne razvija, povlači se sa
tržišta, a samim time ne prelazi u sljedeću fazu.
Tabela 3.1. Formiranje familija proizvoda [16]
Sljedeća faza je faza zrelosti proizvoda u kojoj obim prodaje proizvoda dostiže
maksimalni nivo, a pozicija proizvoda na tržištu u odnosu na konkurenciju se stabilizira.
U ovoj fazi životnog vijeka proizvoda na samom proizvodu je implementirana većina
mogućih usavršavanja, te ne postoji mogućnost osvježavanja proizvoda u cilju
podizanja interesa kupaca za proizvod. Stabilizacija proizvoda na tržištu je rezultat
ponovljene kupovine proizvoda od strane kupca koji su već koristili proizvod, dok broj
novih kupaca postepeno opada. Usporedo sa stabilizacijom proizvoda na tržištu
stabilizira se i obim proizvodnje koji dostiže svoju optimalnu vrijednost, te se
minimiziraju troškovi proizvodnje po jedinici proizvoda. U fazi stabilizacije dolazi se i do
prijelomne tačke kada su u potpunosti pokriveni troškovi definisanja proizvoda, a
ostvarena dobit se pored pokrivanja tekućih troškova i promotivnih aktivnosti, već
može usmjeravati na planiranje razvoja novih proizvoda ili produženje životnog vijeka
postojećeg proizvoda.
Nakon faze zrelosti proizvoda slijedi faza zasićenosti tržišta proizvodom.
Proizvod se i dalje povoljno plasira na tržištu, ali se već osjećaju prvi nagovještaji
opadanja tražnje, što je jasan indikator neophodnosti otpočinjanja aktivnosti na
pripremi i razvoju novih proizvoda slične ili neke druge namjene sa novim
karakteristikama. Dakle, u ovoj fazi definitivno se mora otpočeti sa aktivnostima na
produženju životnog vijeka proizvoda ili na razvoju potpuno novoga proizvoda. Bitno je
napomenuti da u ovoj fazi životnog vijeka proizvoda efikasna i osmišljena propagandna
aktivnost, te kreativni oblici promocije mogu usporiti opadanje tražnje na tržištu za
proizvodom.
a) b) c) d)
e) f) g)
Slika 3.2. Familija proizvoda firme Dita dd Tuzla, proizvod deterdžent za veš ARIX: a) Softly 3u1,
b) Softly 3u1 lavender, c) Orange, d) Tropic, e)Ultra Active, f) Color, g) SuperActive
Ukoliko se u fazi zasićenosti proizvoda, iz nekog od razloga, ne uspije napraviti

promjena kvalitativnih i funkcionalnih karakteristika postojećeg proizvoda na koje će
tržište reagirati tj. privući nove kupce, proizvod ulazi u fazu opadanja potražnje na
tržištu. U fazi opadanja proizvod u početku postepeno, a onda sve brže gubi kupce, što
rezultira značajnim padom prodaje, a samim tim i dobiti koja se ostvaruje.
Konkurencija se sve teže kontrolira i to je siguran znak da je krajnje vrijeme za
preuzimanje mjera zamjene proizvoda. Naravno, ispravno planiranje životnog vijeka
proizvoda i praćenje tržišnih impulsa treba da preduprijede dolazak u ovu poziciju bez
odgovarajuće alternative koja mogu biti rezultat već pokrenutih aktivnosti već u fazi
zrelosti. Naime, samo na navedeni način kompanije mogu dugoročno osigurati
konkurentnost svojih proizvoda na tržištu. Osnovne karakteristike svake od faze
životnog vijeka proizvoda predstavljene su tabelom 3.2.
Dva su osnovna razloga zbog kojih proizvod ulazi u fazu zasićenosti: prvi je
promjena tehnologije, a drugi su promjene na tržištu. Prvi razlog je posljedica
kontinuiranog tehnološkog napretka i implementacije novih tehnoloških rješenja
kojima se proizvodima omogućava obavljanje iste funkcije na novi način uz
zadržavanje i/ili unaprjeđenje kvalitativnih karakteristika proizvoda. Cijeneći činjenicu
da se razvoj novih i usavršavanje postojećih tehnologija, te njihova implementacija u
nove proizvode sve više ubrzava jasno se nameće zaključak da se uslijed navedenih
trendova značajno skraćuje i životni vijek proizvoda (slika 3.3).
Tabela 3.2. Osnovne karakteristike faza životnog vijeka proizvoda

Razvoj,
Planiranje konstruisa., Uvođenje
Porast Zrelost Zasićenost Opadanje
proizvoda priprema proizvoda
proizvodnje
Većina –
Mala Većina –
Kupci - - Inovativni ponovljeni Opada
populacija novi kupci
kupci
Tržište Istraživanje Preciziranje Malo Raste Veliko Veliko Opada
Prodaja - - Mala Raste Velika Velika Opada
Konkurencija Istraživanje Analiza Mala Najveća Velika Velika Najveća
Osmišljav- Optimizac- Zadržava- Zadržava-
Strategija Oprez Proširenje Prijelaz
anje ija nje kupca nje kupca
Prototip,
Ciljevi dizajna Ideja Poboljšanje Modifikacija Podrška Podrška Prijelaz
nulta serija
Drugi razlog zbog kojega proizvod ulazi u fazu zasićenosti predstavljaju

promjene na tržištu. Jedan od osnovnih razloga koji je najčešće posljedica ulaska
određenog proizvoda u fazu zasićenosti je moda odnosno potreba praćenja i
prilagođavanja različitim modnim trendovima. Pored mode sljedeći razlozi koji mogu
dovesti do ulaska proizvoda u fazu zasićenosti su stil i ukus.
Slika 3.3. Vremensko razdoblje razvoja nekih proizvoda [18]
3.1. Obim proizvodnje i životni vijek proizvoda

Kao što se može vidjeti iz prethodno iznesenog, obim prodaje proizvoda
predstavlja bitan pokazatelj faze životnog vijeka u kojoj se proizvod nalazi i u velikoj
mjeri ovisi o karakteru samoga proizvoda. Sa toga stajališta proizvodi se mogu
podijeliti na:
- proizvode koji se jednom kupuju – obim prodaje raste od početka dostiže
maksimum, a onda opada do nule (nema više kupaca). U slučaju
kontinuiranog pojavljivanja novih kupaca prodaja nikada neće pasti na
nulu (slika 3.4.a);
- proizvode koji se kupuju neregularno - s obzirom da se radi o proizvodima
kod kojih dolazi do ponovne kupovine uslijed fizičkog trošenja ili
zastarijevanja, odnosno, promjene stila ili ukusa ( slika 3.4.b) i
- proizvode koji se kupuju regularno – u ovu grupu proizvoda ulaze sve
potrošne robe, koje se po njihovim karakteristikama često kupuju. Kod
ovih proizvoda u početku dolazi do povećanja prodaje, zatim do
određenog pada, ali ukoliko proizvod privuče pozornost i pridobije
naklonost kupaca nakon izvjesnog vremena dolazi do ponovnog porasta
prodaje jer se zadovoljni kupci uvijek vraćaju provjerenom proizvodu.
(slika 3.4.c).
Obim proizvodnje određenog proizvoda, kao direktni pokazatelj faze životnog
vijeka proizvoda, u značajnoj mjeri ovisi od utjecaja stila, mode ili hira na proizvod.
a) b) c)
Slika 3.4. Životni vijek različitih vrsta proizvoda
3.1.1. Utjecaj stila na obim proizvodnje proizvoda
Prvi neposredni utisak koji kupac stvara o proizvodu i koji uveliko utječe na
ishod kupovine ili ne kupovine proizvoda proizlazi od stila proizvoda. Stil predstavlja
način ispoljavanja, u većini slučajeva, umjetničkih karakteristika određenog proizvoda.
Proizvod koji dobro izgleda ne samo da privlači pažnju i ostavlja dubok dojam na
kupca, nego kod kupca stvara i osjećaj povjerenje, te pouzdanosti proizvoda. Jedan od
načina poboljšanja tržišnog položaja proizvoda, tj. njegovog pozicioniranja u odnosu na
konkurentne proizvode, predstavlja modifikacija proizvoda sa stanovišta stila.
Naravno, pri zahvatima modifikacije stila proizvoda neophodno je sagledati visinu
troškova koje iziskuje navedena modifikacija, te predvidjeti reakciju kupaca na izmjenu
stila proizvoda. Tek u slučaju kada se sa određenom sigurnošću može predvidjeti
pozitivna reakcija kupaca na modifikacije stila proizvoda, a troškovi modifikacije stila
su prihvatljivi za kompaniju, moguće je očekivati povrat ulaganja i ostvarivanje dobiti
što je u suštini i cilj sprovedene modifikacije stila proizvoda. Bitno je napomenuti da
kada se radi o modifikaciji stila proizvoda težište modifikacije sa stavlja na estetske
osobine proizvoda, a ne na njegove funkcionalne karakteristike. Ponekada modifikacija
stila proizvoda predstavljaju minimalne promjene postojećih proizvoda dodavanjem
novih estetskih elemenata čime se dodatno popravlja estetski dojam o samome
proizvodu. Upravo zbog navedenih razloga, velika većina proizvoda danas se najčešće
izvodi u više stilova čime se maksimiziraju prednosti koje proizlaze iz samoga stila
proizvoda.
Kriva životnog ciklusa stila određenog proizvoda (slika 3.5.a) ima određene
padove i uspone, ali vijek trajanja iste je veoma dug. Primjer navedenih variranja stila
određenog proizvoda i njegovog variranja tokom vremena može se prezentirati
odjevnim predmetima od džinsa čija potražnja i upotreba od strane kupca varira u
vremenskim intervalima, međutim, nikada se ne izbacuju iz upotrebe.
a) b)
Slika 3.5. a) Životni ciklus stila, b) neki od stilova farmerica Levis 501 (Original, Rinsed, Super
Destructed Light, Acid Trip, Rigid , Craced Dark, Medium Stnoewash, Dark Aged, Black, Lighting
Blue )
3.1.2. Utjecaj mode na obim proizvodnje proizvoda
Moda (latinski modus – način, pravilo, ritam, vrijeme) predstavlja termin koji
označava popularne stilove u raznim sferama ljudskih aktivnosti i razmišljanja, u bilo
koje vrijeme u historiji. Područja ljudske djelatnosti koja osmišljeno implementiraju
sezonsku zamjenu određenih tipova proizvoda drugim proizvodima iste namjene,
odnosno "planirano zastarijevanje" proizvoda, nazivaju se modnim granama.
Sa aspekta svoga ishodišta moda se može posmatrati kao niz kratkoročnih
stilova ili trendova, kojima tokom vremena značajno raste broj kupaca/konzumenata,
te oni prerastaju u modu u ograničenom vremenskom periodu. Svi značajniji stilovi su
bili moda određeno vrijeme, to jest bili su prihvaćeni od velikog broja kupaca. Stilovi
mogu trajati relativno dugo, dok je moda podložna promjenama. Kao što je prethodno
naglašeno, kod proizvoda na koje značajan utjecaj imaju stil i moda uočava se
cikličnost pojavljivanja i porasta potražnje tokom vremena na tržištu, te ovi trendovi
podliježu određenim zakonitostima čime se omogućava njihovo proučavanje i
praćenje. Ciklus mode značajno varira od proizvoda do proizvoda, od tržišta do tržišta.
Općenito, ciklus može da traje od jedne sezone, najčešće funkcija godišnjeg doba, pa
do nekoliko godina u zavisnosti od proizvoda. Proučavanjem i praćenjem navedenih
ciklusa pojavljivanja određenih modnih stilova kompanije nastoje da osmisle takav stil
koji ima veliki potencijal da ciklično prerasta u modu, čime kompanije nastoje osigurati
ciklični tržišni potencijal u dužem vremenskom periodu obnavljanjem interesa za dati
stil lansiranjem pripadajućih modnih trendova. Postoje brojne teorije koje se koriste
pri analiziranju tržišnog potencijala novo lansiranih stilova. Jedna od teorija zasnovana
je na kupovnom potencijalu kupca i zasniva se na činjenici da kupci sa većim kupovnim
potencijalom lakše i brže prihvataju novi stil, nakon čega se stil širi prema kupcima sa
nižim kupovnim potencijalom i prerasta u modu. Da bi se omogućilo navedeno
hijerarhijsko širenje stila i njegova transformacija u modu kompanije prilagođavaju
svoje proizvode kupovnom potencijalu široke lepeze kupaca. Navedeno ponašanje
kompanija osobito je izraženo u području industrije odjeće i obuće, automobilskoj i
elektroničkoj industriji, itd., slika 3.6 a i b.
a) b) c)
Slika 3.6. a) moderne torbice s lancima, b) moderna izvedba završnog dijela ispušnog sistema u
motocikla, c) životni ciklus mode
Kao i proizvod, tako i moda ima svoj životni vijek. Razlika je u tome što moda
svoj životni vijek prolazi u četiri faze, slika 3.6.c:
- Raznolikost – Kompanije različitim sredstvima pokušavaju potrošačima
privući pozornost na svoje proizvode. U tim nastojanjima kompanije tržištu
nude proizvode koji se izdvajaju po određenim najčešće estetskim
karakteristikama što se postepeno uobičava u novi stil ili se isti rezultat
nastoji postići revitalizacijom nekog prijašnjeg stila. U ovoj fazi na tržištu
postoji veliki broj stilova koji nastoje pridobiti pozornost kupca.
- Širenje – Novi stil nalazi sve više pristalica, te potražnja za proizvodima
koje prate trenutni stil raste. Paralelno s tim, sve veći broj kompanija u
nastojanju da privuče što veći broj kupaca, počinje da prati trenutni stil i
svoje proizvode prilagođuje istom. U ovoj fazi stil prerasta u modu.
- Masovnost – Moda je široko prihvaćena na tržištu i ima direktan utjecaj na
proizvođače, koji je u većini prihvataju i slijede. U nastojanju da iskoriste
porast potražnje za modnim proizvodima proizvođači maksimalno
povećavaju obim proizvodnje.
- Opadanje i povlačenje sa tržišta – Nakon dužeg ili kraćeg vremena, u
zavisnosti od tipa proizvoda, dolazi do gubljenja interesa kupaca za
trenutni modni trend. Kupci na tržištu sve više traže nešto novo i
postepeno se preorijentišu na nove stilove koji se pojavljuju na tržištu.
3.1.2. Utjecaj hira na obim proizvodnje proizvoda
Za razliku od mode koja zahtijeva duži vremenski period prihvatanja i koja je

obično prihvaćena od velikog broja kupaca, hir biva veoma brzo prihvaćen od relativno
maloga broja kupaca, nakon čega slijedi strjelovit pad potražnje i interesa kupaca, a
samim time i prodaje proizvoda koji su rezultat hira. Životni ciklus proizvoda koji su
rezultat hira predstavljen je na slici 3.7. Shodno naprijed iznesenom obim proizvodnje
proizvoda koji podliježu utjecaju hira naglo raste, dostiže vrhunac nakon čega isto tako
naglo opada.
a) b) c)
Slika 3.7. a) Životni ciklus hira, b) hir proizvod - disko cipele, c) hir proizvod – imitacija halogene
sijalice za automobile u plavoj boji
3.2. Produženje životnog vijeka proizvoda

Kao što je naglašeno na početku trećega poglavlja dva su osnovna razloga zbog
kojih proizvod ulazi u fazu zasićenosti, a povezani su sa promjena i opštim napretkom
tehnologije/a, te promjenama koje nastaju na samome tržištu. Dakle, sa stanovišta
uslova koji dovode do zastarijevanja proizvoda moguće je govoriti o tehničko-
tehnološkim uslovima, te uslovima koji svoje korijene vuku iz "psiholoških" aspekata
koji također imaju značajan utjecaj na životni ciklus proizvoda.
Tehničko-tehnološko zastarijevanje proizvoda najočitije je pri tržišnom
pojavljivanju novih konkurentskih proizvoda koji posjeduju kvalitativne, funkcionalne
ili bilo koje druge superiorne karakteristike, dok se niz primjera djelovanja
"psihološkog" utjecaja na zastarijevanje proizvoda na tržištu može naći u modnoj
industriji gdje se različitim ciljanim aktivnostima na tržištu stvara potreba za novim
proizvodima.
Imajući u vidu potrebu osiguranja kontinuiranog dohotka, zadržavanje
dostignute tržišne pozicije, osiguranje održavanja ili daljnje podizanje konkurentskih
potencijala, zadržavanje postojećih i privlačenja novih kupaca, privlačenje pažnje
javnosti, ... kompanije su prisiljene da u određenoj fazi životnog vijeka svojih proizvoda
razmišljaju o strategiji lansiranja potpuno novog zamjenskog proizvoda, povlačenju
proizvoda sa tržišta ili ulaganju napora u produženje životnog vijeka proizvoda. Bitno je
naglasiti da svi proizvodi nemaju beskonačan potencijal za produženje životnog vijeka i
da se ponekad prije ili kasnije povlače sa tržišta. Brojni su primjeri proizvoda koji su
zbog različitih razloga povučeni sa tržišta bez mogućnosti produženja životnog vijeka
istih , slika 3.8.
a) b) c)
Slika 3.8. Proizvodi povučeni sa tržišta: a) LP gramofonske ploče, b)VHS video rekorderi, c) FDD
disketa
Kao rezultat sve učestalijih promjena u okruženju, globalizaciji privrednih i

poslovnih aktivnosti, stalnom povećanju životnog standarda stanovništva, povećanju
prohtjeva kao rezultat višeg opšteg nivoa obrazovanja, kulture i ostalih društvenih
zahtjeva životni ciklus proizvoda je sve kraći (slika 3.9) što usložnjava i iziskuje dodatne
napore u procesima upravljanja i organizacije proizvodnih sistema. Spomenuti
trendovi skraćenja životnog vijeka proizvoda su osobito izraženi kod određenih
proizvodnih grana kao što su: mašinogradnja, elektrotehnika, hidraulika, pneumatika,
hemija, proizvodi od gume i plastičnih materijala i sl. Učešće novih proizvoda u ovim
granama industrije prikazano je na slici 3.10.
Produženje životnog vijeka proizvoda najčešće je usmjereno ka promjeni
atributa proizvoda u cilju dodatnog prilagođavanja istih potrebama kupaca. Proces
promjena i modifikacija u skladu sa tržišnim zahtjevima, a u cilju produženja životnog
vijeka proizvoda je neprekidna aktivnost koja se u pojedinim fazama životnog vijeka
proizvoda više ili manje intenzivira, te se mora veoma precizno planirati. Sve aktivnosti
na produženju životnog vijeka proizvoda usmjeravaju se na mijenjanje i usavršavanje
onih karakteristika proizvoda kojima kupci pridaju najviše pažnje i u suštini se mogu
grupirati u pet osnovnih skupina:
- neiskorištene tehnološke promjene;
- kozmetičke promjene;
- modifikacija imena, cijena i pakovanja;
- diferencijacija proizvoda;
- ponovno lansiranje proizvoda.
Slika 3.9. Utjecaj učestalosti promjena na vrijeme trajanja životnog ciklusa proizvoda
Bez obzira na pristup ili kombinaciju pristupa produženju životnog vijeka

određenog proizvoda modifikacije se izvode postepeno korak po korak, a sve u cilju
maksimalnog produženja životnog vijeka proizvoda.
Slika 3.10. Učešće novih proizvoda u programima proizvodnje nekih industrijskih grana [11]
3.2.1. Neiskorištene tehnološke promjene
Pristup produženju životnog vijeka proizvoda implementacijom neiskorištenih

tehnoloških potencijala proizvoda zasniva se na promjenama implementiranih
tehnologijama u određenom proizvodu, a koje imaju za cilj smanjenje cijena proizvoda
i/ili poboljšanje kvalitativnih karakteristika proizvoda. Produženja životnog vijeka
iskorištavanjem tehnološkog napretka može se prezentirati primjerom radio aparata,
kroz implementiranje tehnologije vakumskih lampi, tranzistora i na kraju
mikroprocesora koji se susreću u današnjim modernim radio uređajima, slika 3.11.
Radio uređaji koji su funkcionirali na principu vakumskih lampi pojavili su se početkom
20. stoljeća i ostali su u upotrebi sve do šezdesetih godina prošlog vijeka. Izumom
tranzistora 1947. godine omogućava se značajan tehničko/tehnološki napredak u
mnogim područjima i tranzistorska tehnika u potpunosti potiskuje radio uređaje
zasnovane na vakumskim lampama. Sa pojavom mikroprocesora sedamdesetih godina
dvadesetog vijeka tranzistori se postepeno izbacuju iz upotrebe u radio aparatima.
Naime, primjenom poluprovodničke tehnologije omogućeno je integriranje velikog
broja tranzistora na veoma malom prostoru što je opet omogućilo značajan
tehničko/tehnološki iskorak u brojnim područjima ljudske djelatnosti.
a) b) c)
d) e) f)
Slika 3.11. a) elektronska lampa, b)tranzistor, c)mikroprocesor, d) radio aparat „lampaš“, e)
radio aparat s tranzistorima, f) moderni radio aparat s mikroprocesorom
Primjenom novih tehnologija u cilju poboljšavanja kvalitativnih karakteristika

postojećih proizvoda ne samo da se omogućava produženje životnog vijeka proizvoda
nego se omogućava i daljnja evolucija proizvoda što u konačnici može da rezultira
potpuno novim proizvodom (slika 3.12).
a) b) c) d) e)
Slika 3.12. a) TV aparat sa katodnom cijevi, b)TV aparat s katodnom cijevi „SLIM“ 100Hz, c) TV
aparat plazma, d) TV aparat LCD, e) džepni TV aparat – novi proizvod
3.2.2. Kozmetičke promjene
S obzirom na stalne izazove lansiranja novih konkurentskih proizvoda, iste ili

slične namjene i karakteristike, proizvođači često prilaze izvođenju malih promjene na
postojećem proizvodu u cilju izmjene stila proizvoda. Na navedeni način proizvodu koji
još dobro kotira na tržištu i ima svoje kupce, ali kojem je zbog određenih razloga
smanjenja najčešće vizualna atraktivnost daje se novi impuls i podiže mu se vizualna
atraktivnost izvođenjem određenih kozmetičkih promjena (slika 3.13).
a) b) c)
Slika 3.13. a) Škoda Octavia 1. generacija, b) Škoda Octavia 2. generacija, b) Škoda Octavia 2.
generacije facelifting - kozmetičko usavršavanje
3.2.3. Modifikacija imena, promjena cijene, pakovanja
U cilju produženja životnog vijeka proizvoda kompanije često pribjegavaju

najrazličitijim rješenjima. Jedan od načina produženja životnog vijeka proizvoda, a da
se pri tome smanje troškovi razvoja na minimum, da se omogući ulazak nove do tada
nepoznate marke na određena tržišta, da se iskoristi reputacija i sličnost sa postojećim
proizvodom koji polako ulazi u fazu opadanja i povlačenja sa tržišta, da se omogući
maksimalno iskorištenje razvijenih tehnoloških linija koje su korištene za proizvodnju
proizvoda koji ulazi u fazu povlačenja sa tržišta, da se privuku kupci sa manjom
platežnom moći, itd. kompanije nastavljaju proizvodnju proizvoda koji se povlači sa
tržišta pod novom tržišnom markom. Ova pojava je osobito česta u automobilskoj
industriji i predstavljena je konkretnim primjerom na slici 3.14.
Životni vijek proizvoda se može produžiti čak i modifikacijom pakovanja
određenog proizvoda. Promjenom pakovanja kompanije nastoje privući pozornost
kupaca na svoj proizvod, pri čemu je promjena pakovanja najčešće pod značajnim
utjecajem modnih trendova. Primjer promjene pakovanja proizvoda u cilju produženja
životnog vijeka proizvoda predstavljen je na slici 3.15.
a) b) c)
a) Opel/Vauxhall Kadett
b) Deawoo Racer-EU
c) Deawoo LeMans – USA
d) Asuana ST – zemlje
dalekog istoka
e) Pontiac LeMans – USA
d) e)
Slika 3.14.Produženje životnog vijeka promjenom imena proizvoda tipa Opel Kadett (a) pod
okriljem multinacionalne kompanije General Motors
3.2.4. Diferencijacija proizvoda
U cilju efikasnijeg prilagođavanja zahtjevima i potrebama tržišta - potrošača, te

osiguranja konkurentske prednosti, kao jedan od instrumenata produženja životnog
vijeka proizvoda moguće je primijeniti diferencijaciju proizvoda kojom se ne cjenovnim
elementima nastoji izdvojiti vlastiti proizvod od konkurentnih proizvoda.
a) b) c)
Slika 3.15. a) Prva boca Coca-Cole iz 1894. godine, b) istorijski slijed promjene boca Coca-Cole,
c) savremena boca Coca-Cole
U tome smislu neophodno je definisati skup ne cjenovnih kvalitativnih razlika

koje se mogu razvrstati u tri skupine [8]: tehničko-tehnološke, informacijsko-
komunikacijske i distribucijsko-prodajne razlike. Implementacija produženja životnog
vijeka proizvoda primjenom diferencijacije proizvoda često povlači za sobom
produbljivanje konkretne linije proizvoda, a šire gledano i produbljivanje proizvodnog
programa u cjelini.
3.2.5. Ponovno lansiranje proizvoda
U cilju praćenja tehnoloških i modnih trendova, skretanja pozornosti na

određeni proizvod ili kompaniju, zadržavanje tržišne pozicije, odgovora na izazove
konkurencije, zadržavanja starih i privlačenja novih kupaca, itd. kompanije često
pribjegavaju periodičnom ponovnom lansiranju postojećih proizvoda zadržavajući
kontinuitet prethodnika (slika 3.16). Na ovaj način životni vijek proizvoda se produžava
implementacijom novih tehnologija i znanja, osigurava se praćenje modnih trendova, a
reputacija i ugled proizvoda se prenose na novu generaciju, što u konačnici može
rezultirati i stvaranjem brenda.
a) b) c)
d) e) f)
Slika 3.16. Primjeri ponovnog lansiranja proizvoda uz zadržavanje kontinuiteta VW golf: a) 1.
generacija (1974.÷1983.), b) 2. generacija (1983.÷1992.), c) 3. generacija (1991.÷1997.), d) 4.
generacija (1997.÷2006.), e) 5. generacija (2003.÷2009.), 6. generacija (2008.÷sada)
Kao jedan od načina produženja životnog vijeka proizvoda, mogu se

posmatrati i slučajevi ponovne revitalizacije – oživljavanja poznatih proizvoda sa
tradicijom i izgrađenom reputacijom, gdje kompanije nastoje prezentirati svoje
iskorake u općenito kvalitativnim ili funkcionalnim karakteristikama, te na taj način
dodatno skrenuti pozornost na sveukupnu gamu proizvoda (slika 3.17). Ovaj način
ponovnog lansiranja proizvoda je u značajnoj mjeri podložan modnim trendovima.
Navedeni primjer produženja životnog vijeka proizvoda ponovnim lansiranjem,
je čest slučaj u automobilskoj industriji, gdje je to postalo gotovo pa standardna
procedura, slika 3.18.
3.3. Povlačenje proizvoda s tržišta i prelazak na novi proizvod

U određenom trenutku kada sve mjere za produženje životnog vijeka
proizvoda ne daju očekivane rezultate ili kada proizvod ne pokaže dobro tržišno
prihvatanje, pristupa se povlačenju proizvoda sa tržišta. Proces povlačenja proizvoda je
planska aktivnost i predstavlja potpuno normalan proces sa kojima se susreću sve
kompanije koje žele da opstanu na globalnom tržištu. Trenutak povlačenja proizvoda
sa tržišta ne može se tačno definisati, on slijedi u fazi opadanja, ni na početku ni na
kraju ove faze, nego se dati trenutak određuje detaljnim analizama pozicioniranja
proizvoda na tržištu. Naime, prerano povlačenje proizvoda sa tržišta u ranoj fazi
opadanja onemogućilo bi iskorištavanje tržišnog potencijala koji proizvod još ima. Sa
druge strane, zamjena proizvoda u kasnoj fazi opadanja, moglo bi da prouzrokuje
poteškoće nakon povlačenja proizvoda eventualno ostavljajući za sobom neuposlen
dio proizvodnih kapaciteta kompanije.
a) b)
Slika 3.17. Primjeri ponovnog lansiranja proizvoda utemeljenog na tradiciji: a) skuter Vespa,
b) bombone 505 s crtom
U cilju smanjena rizika koji mogu nastati pri povlačenju proizvoda sa tržišta,
procedura povlačenja treba biti jasno definisana, pri čemu je općenito neophodno
proći kroz sljedeće etape [8]:
1. analiza svih relevantnih pokazatelja na temelju kojih se mogu identificirati
potencijalni proizvodi koje treba napustiti (položaj na dijagramu životnog
vijka proizvoda, udio na tržištu, profitabilnost, kvalitativna komparacija sa
supstitutima na tržištu i sl.);
2. sastavljanje preliminarnog popisa potencijalnih proizvoda koje bi trebalo
napustiti s utvrđivanjem prioriteta;
3. prikupljanje dodatnih relevantnih informacija koje, eventualno, u
odgovarajućoj mjeri, mogu izmijeniti redoslijed na popisu prioriteta;
4. donošenje odluke o napuštanju konkretnih zastarjelih proizvoda;
5. izvršenje svih potrebnih predradnji za realizaciju odluke o napuštanju
proizvoda (obustavljanje nabavke sirovina i repromaterijala, zaustavljanje
proizvodnje, prodaja postojećih zaliha, informiranje velikih kupaca itd.).
a) b) c)
Slika 3.18. Primjeri ponovnog lansiranja proizvoda utemeljenog na tradiciji u automobilskoj
industriji: a) Fiat 500, b) Mini Morris, c) VW buba
Bez obzira na trenutak povlačenja proizvoda sa tržišta kompanija mora da

razvije jasnu viziju novoga – zamjenskog proizvoda. Najčešće, kompanije već u fazi
zrelosti i zasićenja tržišta počinju sa razradama vizija i izbora potencijalnih budućih
proizvoda kroz rad na pronalascima i inovacijama. Oba procesa, i pronalazaštvo i
inovacije, zahtijevaju investicijska ulaganja, kako u tehnologiju tako i u kadar, čime se
troše financijska sredstva proizvoda koji je trenutno u fazi zrelosti/zasićenosti. Okvirni
pregled troškova po pojedinim fazama razvoja novog proizvoda predstavljen je
tabelom 3.3. Kao što se može vidjeti iz tabele 3.3. najveća ulaganja su u fazama
otpočinjanja proizvodnje novoga proizvoda, a početak ciklusa životnog vijeka novog
proizvoda otpočinje sa početnim razmišljanjima o novom proizvodu, te aktivnostima
istraživanja i razvoja pronalaska.
Tabela 3.3. Okvirni pregled troškova po pojedinim fazama razvoja novog proizvoda [19]
Aktivnosti Troškovi
Istraživanje i razvoj pronalaska 5÷10%
Projektiranje proizvoda 10÷20%
Oprema za proizvodnju proizvoda 40÷60%
Početak proizvodnje 5÷15%
Lansiranje na tržište 10÷25%
Životni vijek proizvoda može se sagledati i sa aspekta dobiti koja se ostvaruje

kroz inovaciju procesa, slika 3.19. Naime, u vremenskom intervalu AB razvoja
proizvoda uglavnom je oslonjen na inovativni i istraživački rad inženjera i naučnika, što
je popraćeno značajnim financijskim ulaganjima u navedene aktivnosti. Navedena faza
završava razvojem i uspostavljanjem proizvodnog programa za odgovarajući proizvod
koji se razvija. Vremenski interval BC odgovara periodu komercijalnog širenja
proizvoda na tržištu. U ovoj fazi udio istraživanja i inovativnog rada se značajno
reducira, dok se glavni napori usmjeravaju na optimizaciju proizvodnog procesa,
najčešće po kriteriju minimalnih troškova, a sve u cilju ostvarivanja maksimalne zarade
ili snižavanja cijene proizvoda. Ostvarivanje maksimalne zarede je dominantno u
početnim fazama uvođenja proizvoda na tržište (nepostojanje konkurencije), dok
snižavanje cijena na tržištu je svojstveno za faze u kojima dolazi do jačanja
konkurencije na tržištu, a prema nekim pokazateljima kreće se u granicama od 6 do 7
% na godišnjem nivou [19]. Vremenski interval CD predstavlja period u kojemu dolazi
do naglog snižavanja dobiti koja se ostvaruje od proizvoda. To je dobar pokazatelj
neophodnosti iznalaženja novih mogućnosti i prilika kroz:
- pokretanje novog inovativno-istraživačkog ciklusa i osavremenjivanja
proizvoda;
- intenziviranje marketinških aktivnosti, čija uspješna realizacija omogućava
proširenje tržišta, ili
- kombinacijom prethodna dva koncepta.
Slika 3.19. Životni vijek proizvoda i inovacija procesa [19]
Implementacijom navedenih koncepata proizvod ili prelazi na sljedeći nivo i

nastavlja svoj životni vijek ili se povlači sa tržišta – odumire. Primjer prelaska proizvoda
na viši nivo moguće je prezentirati razvojem radio aparata (slika 3.11). Prvi nivo se
odnosi na uvođenje radio aparata u domove ljudi, prelazak na drugi nivo uslovljen je
prelaskom na tranzistorski radio čime je tržište značajno prošireno i na kraju radio
aparat je prešao na treći nivo sa razvojem i primjenom radio aparata kao sredstava
komunikacije, čime se tržište dodatno proširuje.
Sa aspekta odnosa procesa razvoja proizvoda i evolucije pronalaska-patenta u
tehnološku inovaciju, odnosno, u gotov upotrebljiv proizvod interesantno je sagledati
dinamiku uključivanja stručnih kadrova u spomenute aktivnosti. Naime, shodno
prikazu na slici 3.20 vidi se da po definisanju osnovnog koncepta proizvoda dolazi do
značajnog porasta broja stručnjaka koji se uključuju u projekat, što naravno ovisi i od
tipa proizvoda koji se razvija. Bitno je napomenuti da broj patenata ne daje potpunu
sliku obima tehnoloških inovacija, iako može da bude jedan od indikatora. Henri Ford
je bio veliki inovator, iako nije imao niti jedan patent. On je uočio čitav niz važnih
elemenata vezanih za nagli rast automobilske industrije kao što su: masovna
proizvodnja, masovno tržište i dobit sa jeftinijim proizvodom.
Slika 3.20. Dinamika uključenja kadrova u proces inovacija
3.4. Uloga naučno-istraživačkog rada tokom životnog vijeka

proizvoda
Pojam naučno-istraživački rad (eng. Research and Development – R&D), u
skladu sa definicijom Organizacije za ekonomsku saradnju i razvoj predstavlja (OECD
Factbook 2008: Economic, Environmental and Social Statistics) predstavlja "kreativni
sistematski rad poduzet s ciljem uvećanja znanja i njegove implementacije u
osmišljavanju novih aplikacija". U uslovima globalnog poslovnog okruženja stalno
inoviranje, razvoj novih i usavršavanje postojećih proizvoda predstavlja presudan
faktor u opstanku kompanija. Navedena tvrdnja naročito dolazi do izražaja ukoliko se
uzme u obzir činjenica stalnog razvoja tehnike i tehnologije, te promjena preferencija
kupaca.
Generalno posmatrano R&D se može predstaviti kao spremnost kompanija,
vladinih organizacija, ili drugih subjekata za odricanje od određenog dijela financijskih
sredstava - dobiti s ciljem poboljšanja budućih rezultata kroz istraživanje i razvoj, pri
čemu ne postoji garancija za postizanje planiranih rezultata. S obzirom na iznimno
visoke troškove koji su povezani sa naučno-istraživačkim radom, te neizvjesnošću
postizanja željenih rezultata u razvijenim industrijskim zemljama, R&D rad u značajnoj
mjeri se koordinira i potpomaže od strane državnih institucija ali i svih onih koji na
direktan ili indirektan način imaju koristi od rezultata koji bi se eventualno ostvarili
uspješnom implementacijom rezultata naučno-istraživačkog rada. Principijelno R&D
aktivnosti se sprovode u specijaliziranim organizacionim jedinicama koje pripadaju
kompanijama, univerzitetima ili drugim institucijama (instituti, razvojni centri, …). Da
bi se stekao osjećaj o redu veličina koje se na svjetskom nivou ulažu u R&D može
poslužiti sljedeća tabela 3.4.
Tabela 3.4. Vrijednost investicionih ulaganja na globalnom nivou u R&D za 2006. godinu
Investicije u R&D (milijardama USA $) Investicije u R&D u %GDP
USA 343 Kina 4,3
EU 231 Japan 3,2
Kina 136 USA 2,6
Japan 130 EU 1,8
Zemlje koje pojedinačno najviše ulažu u R&D rad u odnosu na ostvareni GDP
su: Kina, Švedska, Finska, Japan, Južna Koreja, Švicarska, Island, USA, 9 ostalih zemalja,
pa tek onda EU. Komparacije radi procjena iznosa koji se na nivou Bosne i Hercegovine
od strane vladinog sektora ulaže u naučno-istraživački rad je 0,05% ostvarenog GDPa
(ANUBiH, 2006. godine: "Strategija naučno tehnološkog razvoja BiH"), u periodu prije
1992. godine taj iznos je bio 1,5% GDPa, a zahtjev EU od novih članica je minimalno 3%
GDPa. Iz naprijed navedenog jasno se uočavaju poveznice između naučno istraživačkih
aktivnosti u okviru jedne kompanije (i šire) sa potencijalima iste da razvije i na tržište
lansira kompetitivan proizvod.
U svome djelu Abernathy i Utterback [20] predstavljaju širi okvir za strategijsku
ulogu R&D rada, te identificiraju promjene težišta R&D aktivnosti tokom životnog
vijeka proizvoda (slika 3.21). U skladu sa prikazom na navedenoj slici vidi se ovisnost
životnog vijeka proizvoda od krive koja predstavlja prodor proizvoda na tržište –
prodaja, te karakteristike inovacija koje se s nivoa proizvodnih inovacija transformiraju
u procesne inovacije. Naime, u početnoj fazi nova tehnologija, proizašla iz R&D
aktivnosti, je još „nezrela“ nije se u potpunosti ovladalo svim njenim aspektima, a
tržišni zahtjevi i potrebe još nisu definisane. U ovoj fazi vrši se dizajniranje proizvoda,
uzimajući u obzir zahtjeve brojnih grupa korisnika, pri čemu se u potpunosti ne
zadovoljavaju specifični zahtjevi niti jedne određene grupe korisnika. Daljnjim
aktivnostima na razvoju proizvoda u konačnici se definiše jedno „dominantno“ rješenje
za dati proizvod i toga trenutka dolazi do promjene prirode kompetencije, sa
kompetencije bazirane na funkcionalnosti proizvoda, na kompetenciju baziranu na
cijeni i kvalitetu proizvoda. Više nije izazov definisanje proizvoda, nego unaprjeđivanje
proizvoda u cilju povećanja njegove konkurentnosti na tržištu - ponuditi tržištu sličan
ili bolji proizvod od konkurencije po nižoj cijeni. Navedena aktivnost uobičajeno
zahtijeva značajna financijska ulaganja u automatizaciju, poslovni reinženjering i
mnogo prilagodljiviju organizaciju. Ovo je period intenzivnih procesnih inovacija. U
jednom trenutku životnog vijeka proizvoda ni inovacije proizvoda, ni inovacije procesa,
ne utječu značajnije na konkurentnost proizvoda na tržištu. Naime, u tome periodu od
krucijalne važnosti za konkurentnost proizvoda na tržištu postaju eksplatacione
karakteristike i usluge koje prate proizvod. Tada inovativna aktivnosti se uglavnom
svode na povećavanje efikasnosti i smanjenje cijena, te diferencijaciju proizvoda u cilju
zadovoljavanja potreba određene grupe kupaca/korisnika proizvoda. Na ovaj način se
povećava broj varijanti proizvoda i otvaraju se mogućnosti za stvaranje novih varijacija
istog proizvoda.
Slika 3.21. Uloga naučno-istraživačkog rada i tehnologije u životnom vijeku proizvoda
Bez obzira na činjenicu da je prelazak iz faze rasta u fazu zrelosti i zasićenosti

neizbježan (uvijek postoji gornji limit za veličinu tržišta, npr. mada kupac može imati
više TV aparata, mobitela, računara u konačnici dolazi do zasićenja), bitno je naglasiti
da uvijek ima prostora za kreativnosti i izbjegavanje ulaska u fazu opadanja. Primjer
automobilske industrije najbolje prezentira naprijed iznesenu tvrdnju. Naime, iako je
već 40 godina u fazi zrelosti automobilska industrija je i dalje iznimno dinamična i
inovativna (cijene i varijante proizvoda). Čak što više, postoje slučajevi u kojima su
proizvodi koju su ušli u fazu opadanja revitalizirani i našli novu primjenu i korisnike.
Primjer ovakvog proizvoda su centralni računari (eng. Mainframe Computer) za koje je,
zbog pojave PCa (eng. Personal Computer), predviđeno nestajanje do kraja 80 tih
godina prošlog vijeka. Međutim, razvojem računarskih mreža i Internata centralni
računari nalaze novu primjenu kao mrežni serveri (eng. Network Computer), dok se
dodatno kroz R&D rad unaprjeđuju njihove performanse (npr. jeftini masivni paralelni
procesori). Na ovaj način kao i u slučaju automobilske industrije centralni računari
izbjegavaju ulazak u fazu opadanja. Još jedan primjer proizvoda koji je izašao iz faze
opadanja zahvaljujući novom specijaliziranom tržištu je gramofon. Naime, iako se
danas više uopšte ne koriste u svakodnevnoj upotrebi gramofonske ploče i gramofoni
postali su prepoznatljiv alat DJ-eva koji se bave produkcijom i izvođenjem novih
muzičkih pravaca – club house music (slika 3.22).
Slika 3.22. Ponovna upotreba gramofona i gramofonskih ploča u produkciji i izvođenju novih
muzičkih pravaca – Club House Music
4
4. PROCES RAZVOJA PROIZVODA
Savremeni uslovi poslovanja na globalnom tržištu prisiljavaju proizvodne

kompanije na kontinuirano prilagođavanje zahtjevima tržišta. Jedan od načina na koji
kompanije odgovaraju na tržišne impulse odnosi se na lansiranje novih proizvoda, u
posljednje vrijeme, okarakteriziranih sve većim stepenom kompleksnosti, velikim
brojem varijanti izvođenja, primjenom novih materijala i tehnologija, itd. Brz razvoj i
izlazak novog proizvoda na tržište postaju od presudnog značaja za tržišni uspjeh i
predstavlja najpogodniji način programiranja ubrzanog rasta i razvoja kompanije.
Razlozi koji govore u prilog neophodnosti uvođenja novih proizvoda su [8]: potpunija
tržišna usmjerenost kompanije; potpunije strukturiranje proizvodnih programa;
izbjegavanje sezonskih, odnosno, konjunkturnih oscilacija; kvantitativni i kvalitativni
rast; povećanje dobiti; racionalnije i optimalnije korištenje kapaciteta; uspješnije
djelovanje svih funkcija kompanije; održavanje i podizanje imidža; jačanje
konkurentskog položaja na tržištu; stvaranje inovacijskog duha u kompaniji;
pridonošenje dinamičnijem rastu privrede u cjelini; osiguravanje stabilnijeg razvoja i
smanjenje rizika u poslovanju; inducirajući utjecaj na razvitak komplementarno
povezanih privrednih subjekata; bolje iskorištenje faktora proizvodnje, itd.
U svakodnevnoj praksi pod pojmom “razvoj proizvoda” podrazumijeva se skup
aktivnosti koje omogućavaju da se novi proizvod (roba ili usluga) lansira na tržište.
Ulrich i Eppinger [21] razvoj proizvoda definišu kao: " skup aktivnosti koji otpočinje sa
percepcijom tržišne prilike, a završava sa proizvodnjom, prodajom, i isporukom
proizvoda" sa malim modifikacijama, ova definicija se može primijeniti i na razvoj
usluga za čiji razvoj je neophodno obuhvatiti i mehanizme interakcije s kupcima.
Navedena definicija se fokusira na razvoj novog individualnog proizvoda, međutim,
aktivnosti razvoja novih proizvoda unutar kompanija moraju obuhvatiti znatno širi
koncept koji uključuje suočavanje sa mnoštvom ideja i proizvoda, njihovom selekcijom
i evaluacijom tokom generacija. Sagledavajući širi aspekt procesa razvoja proizvoda
Wheelwright i Clark [22] definišu razvoj novih proizvoda kao: "efikasnu organizaciju i
menadžment aktivnosti koji omogućava organizaciji da u što kraćem vremenskom
periodu i sa što nižim razvojnim troškovima razvije i uspješno lansira proizvod na
tržište". Loch i Kavadias [23] dograđuju navedenu definiciju: „ Razvoj novih proizvoda
sastoji se od aktivnosti koja kompaniju usmjerava u mnoštvo novih ili izmijenjenih
proizvoda koji se nude tržištu tokom vremena, što uključuje: stvaranje prilika, njihovu
selekciju i transformaciju u proizvod (proizvedeni proizvod); aktivnosti (usluge)
ponuđene kupcu; te institucionalizaciju unaprjeđenja u samom procesu razvoja novih
proizvoda.“ Navedena definicija ističe sveobuhvatnost ponude proizvoda ili usluge, te
jasno izdvaja proces razvoja proizvoda od „čistih“ (naučnih) istraživanja, koja za
rezultat ne moraju imati komercijalan izlaz tj. mogu ga zanemariti. Prema spomenutim
autorima proces razvoja novih proizvoda čine sljedeći fundamentalni elementi:
 generiranje varijacija - identificiranje novih kombinacija tehnologija,
procesa, i tržišne prilike sa potencijalom da se stvori ekonomska
vrijednost. Varijante se generiraju direktnom kombinacijom traženja i
"izgradnje" nepovezanih elemenata (kreativnost);
 selekcija – izbor najpotentnijih rješenja za buduće investiranje (financijsko,
menadžersko, fizičko i/ili u ljudske resurse) među novim kombinacijama u
skladu sa postavljenim kriterijem;
 transformacija – pretvaranje prilika u ekonomska dobra i kodirano znanje
uobličeno u dizajnu proizvoda koji će se ponuditi tržištu;
 koordinacija - omogućava tok informacija, saradnju i kooperaciju među
brojnim stranama, uključenim u aktivnosti razvoja novog proizvoda.
Za daljnja razmatranja pod pojmom razvoja proizvoda podrazumijevati će se
iterativni, segmentirani proces koji obuhvata niz aktivnosti usmjerenih ka stvaranju
tržišno kompetitivnog proizvoda. Za postizanje navedenog cilja, uzimajući u obzir
iznimno jaku konkurenciju na globalnom tržištu, kompanije moraju iznaći optimalni
odnos između tri bitna aspekta: cijena-kvaliteta-vrijeme (slika 4.1), te osigurati
odgovarajući stepen prilagodljivosti, odnosno spremnosti na brzo reagiranje naspram
tržišnih zahtjeva. Navedeni proces je izrazito timska aktivnost čime se dodatno
podcrtava značaj zajedničkoga rada, procesa mišljenja, ergonomije, itd.
S obzirom na prethodno iznesene definicije jasno se uviđa evolutivna logika na
kojoj se zasniva proces razvoja proizvoda. Naime, sam proces u značajnoj mjeri je
vođen osnovnim mehanizmima evolucijske teorije: selekcija (iz velikog broja
varijantnih rješenja), transformacija (prilagođavanje tržišnim zahtjevima) i
nasljeđivanje (poimanje tehničkih ograničenja) koje je još 1871. godine postavio Čarls
Darvin (eng. Charles R. Darwin) za biološke organizme, a interpretirano na proizvod
koji se lansira na globalno tržište moguće je konstatirati da određene „prednosti“
svakoga proizvoda naspram konkurentnog proizvoda značajno povećavaju mogućnost
uspjeha na tržištu. U savremenim uslovima poslovanja navedeno evolutivno
sagledavanje procesa razvoja proizvoda moguće je okarakterizirati kao postepeni,
kumulativni, iterativni, „korak po korak“ proces koji osigurava kreiranje kompetitivnog
rješenja datog proizvoda (slika 4.2).
Slika 4.1. Odnos aspekta: cijena-kvaliteta-vrijeme u procesu razvoja proizvoda
Autori C. H. Loch i S. Kavadias analogno evolucijskom pristupu za biološke

organizme [Boydand i Richerson, 2005] sa odgovarajućim nivoima: gena, individue i
grupe, evoluciju inovacija u procesu razvoja proizvoda diferenciraju na tri nivoa: nivo
procesa razvoja proizvoda, nivo kompanije i industrijski nivo (slika 4.3).
Slika 4.2. Evolucija razvoja proizvoda [18]
Na prvom nivou se generiraju, selektuju i evoluiraju individualne inovacije pri

čemu populacija inovativnih prilika čini nivo procesa razvoja proizvoda. Na ovome
nivou skup novih proizvoda i procesnih prilika (ideja) kreira se, bar djelomično, kroz
slučajnu kombinaciju ekspertiza i znanja iz različitih područja, pri čemu konačan izbor
ovisi od eksplicitnih strategijskih odluka ili određenih vrijednosnih analiza unutar
kompanije. Na drugom nivou definišu se procedure, pravila, norme, odnosno
uspostavlja se okvir djelatnosti, a proces razvoja proizvoda predstavlja jedan od
procesa u ukupnoj populaciji procesa koji zajedno sa ljudima čine kompaniju. Konačno,
populacija kompanija formira nivo industrije koja se razvija u datim vremenskim
okvirima, pri čemu je bitno napomenuti da se industrijsko okruženje može definisati
legalnim i političkim sistemom, demografskim pokazateljima, klimom, geografijom, te
nizom različitih faktora. Sva tri navedena nivoa su u međusobnoj interakciji tj. donji
nivo čini viši nivo, struktura višeg nivoa utječe na kreiranje, selekciju i nasljeđe nižeg
nivoa, a ponekad postoji mogućnost i da dođe do proturječnosti između nivoa (npr.
posmatrano iz konteksta razvoja proizvoda kratkotrajno ostvarivanje maksimalnog
profita kompanija može usporiti rast na nivou industrije zbog fokusa samo na unosne
projekte).
Slika 4.3. Tri nivoa evolucije inovacije u procesu razvoja proizvoda [23]
Proces razvoja proizvoda moguće je sagledati sa dva aspekta: marketinškog

(analize tržišta, studije potrošača, analiza ponude konkurencije, testiranje strategije,
marketing test, … ) i inženjerskog (generiranje ideje, dizajn, izrada prototipa, testiranja,
analize, …). Inženjersko sagledavanje procesa razvoja proizvoda predstavljati će težište
daljnjih opservacija u narednim poglavljima ove knjige.
Moderni marketing razvio je više strateških načina posmatranja uvođenja
novih proizvoda [24]: tehnološko guranje, tržišno povlačenje i međufunkcionalni
pristup. Tehnološko guranje predstavlja pristup po kojemu je glavni pokretač razvoja
novih proizvoda ostvareni tehnološki napredak (istraživanje i razvoj), sa malo obzira
prema tržištu, dok je na drugim službama kompanije da osiguraju tržište i prodaju
proizvoda. Navedeni pristup svoje mjesto primjene ima u proizvodnji tzv. visoko
razvijene i tehnološki sofisticirane opreme (eng. Hi-Tech). Tržišno povlačenje
predstavlja pristup u kome se proizvodi razvijaju u skladu sa tržišnim zahtjevima pri
čemu su zahtjevi kupaca primarna osnova za uvođenje novog proizvoda, sa malo
obzira prema postojećim tehnologijama i proizvodnim procesima. Navedeni pristup
svoje mjesto primjene ima u proizvodnji roba široke potrošnje. Oba prethodno
iznesena pristupa uvođenja novih proizvoda imaju određene nedostatke. Prvi u
činjenici da postoji mogućnost proizvodnje iznimno tehnološki naprednih proizvoda za
koje nema interesa na tržištu ili je neophodno ulaganje značajnih napora u cilju
stvaranja tržišta, dok kod drugog postoji latentna opasnost da se jednostavno
zanemare određeni tehnološki iskoraci s kojima kupci nisu upoznati, a koji kvalitativno
mogu značajno da unaprijede proizvod. Sa druge strane, treći, međufunkcionalni
pristup predstavlja koordiniranu funkcionalnu aktivnost uvođenja novog proizvoda,
koja u svojoj osnovi predstavlja kombinaciju prva dva pristupa. S jedne strane,
intenzivno praćenje tehnološkog razvoja i maksimalizacija napora u istraživačko-
razvojnom smislu, a sa druge strane istraživanje i analiziranje tržišta u cilju definisanja
smjernica koje će osigurati kreiranje tržišno prihvatljivog i poželjnog proizvoda.
Pri razvoju novih proizvoda kompanije se mogu opredijeliti za tri strategijska
pristupa razvoju novih proizvoda:
1. posjedovanje vlastitog istraživačko - razvojnog potencijala –
Podrazumijeva postojanje istraživačko-razvojnih komponenti unutar
kompanije koje su u stanju da u većoj ili manjoj mjeri operacionaliziraju
aktivnosti u procesu razvoja novih proizvoda. Ovakav vid strategije razvoja
novih proizvoda najzastupljeniji je kod propulzivnih djelatnosti (npr.
industrije zasnovane na novim tehnologijama). Cilj ovakvog pristupa
razvoju novih proizvoda mogu se formulirati kroz: privremeni monopol
(biti jedini na tržištu), a osnovni kriterij optimizacije je vrijeme izlaska na
tržište. Navedeni pristup je problematičan sa aspekta: financiranja
početnog proboja na tržište, rizika od konkurencije, tempiranja aktivnosti
razvoja, selekcije, itd.
2. kopiranje proizvoda drugih proizvođača – Ovim pristupom se u značajnoj
mjeru snižavaju troškovi razvoja novih proizvoda s obzirom da ne postoji
istraživačko/razvojna komponenta unutar kompanije, smanjuju se rizici za
neuspjeh na tržištu s obzirom da se kopiraju proizvodi koji već imaju prođu
na tržištu, te se maksimalno nastoje iskoristiti tržišne okolnosti u cilju
ostvarivanja zacrtanih ciljeva. Problem navedenog strategijskog pristupa
razvoju proizvoda ogleda se neophodnoj brzoj izgradnji kapaciteta, te brzoj
komercijalizaciji. Kompanije koje primjenjuju ovu strategiju sa aspekta
pozicioniranja na tržištu se nazivaju kompanije sljedbenici, a razlikuju se
[25]:
- krivotvoritelj - duplicira proizvode i pakiranje postojećeg proizvoda na
tržištu, koje prodaje na crnom tržištu ili putem kriminalnih dilera;
- kloner - oponaša marketinški miks i ostale segmente kompanije lidera
na tržištu, te parazitski živi na račun ulaganja kompanije koja je
prvotno razvila proizvod;
- imitator - kopira pojedine elemente proizvoda koji je na tržištu, a
zadržava različitosti u pogledu pakiranja, oglašavanja i sl.;
- adapter - uzima proizvode sa tržišta, te ih poboljšava.
3. licenciranje proizvoda – Podrazumijeva kupovinu licencnih prava na
proizvodnju i prodaju, što uključuje i ustupanje proizvodne dokumentacije
(konstruktivna i tehnološka dokumentacije) i ostalih informacija od strane
vlasnika licence. Nešto više o licenciranju biti će riječi u narednim
poglavljima.
Sa aspekta osiguranja inovativnog potencijala i eventualnih kompetitivnih
prednosti na tržištu, koje proizlaze iz njega, najveće mogućnosti osigurava strategijski
pristup zasnovan na postojanju vlastitog istraživačko – razvojnog potencijala. Ukoliko
se radi o kompanijama koje se bave proizvodnjom fizičkih opipljivih proizvoda – roba,
u tome slučaju unutar istraživačko-razvojnih odjela zasigurno će se izvoditi određena
tehnološka istraživanja koja se u okviru razvoja proizvoda mogu odvijati u dva pravca:
- iznalaženje novih mogućnosti primjene postojećih tehnologija i proizvoda
koji iz njih rezultiraju, kako bi se na taj način neizravno stvorile nove
tehnologije koje će biti u funkciji tih novih mogućnosti, te
- iznalaženje potpuno novih tehnologija i proizvoda koji iz njih rezultiraju,
kako bi se na taj način izravno zadovoljile potrebe potrošača na tržištu.
Bez obzira na izabrani pravac bitno je naglasiti da se tehnologija sa svim svojim
osobitostima ne smije posmatrati kao konstanta pri vođenju poslovne politike
kompanije već kao izuzetno značajna varijabla strateškog ponašanja kompanije u
dinamički promjenljivom okruženju. Naravno, tehnološka istraživanja imaju određena
ograničenja, koja se u posljednje vrijeme, prvenstveno usmjeravaju u pravcu razvoja
ekološko prihvatljivih tehnologija, odnosno tehnologija koje neće zagađivati čovjekovu
okolinu, koje neće proizvoditi proizvode štetne ljudskom zdravlju, koje će po
mogućnosti voditi brigu o reciklaži otpadaka pri proizvodnji, itd. Tako je, npr., velika
naftna kriza prvo 1973., a potom i 1979. godine prouzročila, s jedne strane, višestruko
povećanje svjetskih cijena nafte, ali su, s druge strane, intenzivno potaknula
istraživanja novih naftnih nalazišta i, što je zapravo još mnogo važnije, istraživanje
novih energetskih izvora, osobito goriva za pokretanje automobila i ostalih prijevoznih
sredstava. Očito je, dakle, da ponekad i nužda djeluje na smjer i intenzitet konkretnih
tehnoloških istraživanja.
Razvoj proizvoda na temelju izvršenih tehnoloških istraživanja se
operacionalizira projektiranjem i konstruisanjem proizvoda koje obavljaju stručnjaci
tehničke struke koji rješavaju konkretne tehničke probleme. Kako se ne bi zanemarili
tržišni aspekti procesa razvoja proizvoda tehničkim licima, projektantima i
konstruktorima, neophodno je prije početka aktivnosti osigurati informacije o
zahtjevima potencijalnih korisnika u pogledu pojedinih svojstava i funkcija proizvoda, o
trendovima u primjeni sličnih proizvoda osobito u drugim razvijenijim zemljama, o
okvirnim financijskim sredstvima koja će popratiti konkretan projekt razvijanja novog
proizvoda, o vremenskim okvirima realizacije projekta, itd.
U svakom slučaju, proces razvoja proizvoda u tehničko-tehnološkom smislu
započinje s projektiranjem proizvoda, koji se nakon procjene valjanosti i izvedivosti,
nastavlja konstrukcijom proizvoda, te njegovim testiranjem prije izlaska na tržište. Na
koji će se način izvesti projektiranje proizvoda, ovisi ponajviše o vrsti proizvoda, u
skladu sa čime se izrađuje shema, deskripcija, crtež, model, prototip i slično, koji se
potom trebaju ocjenjivati s tehničkog, ekonomskog i estetskog stajališta. Prvi se
zahtjev odnosi na sigurnost, djelotvornost, mogućnost zamjene dijelova, ekološke
komponente proizvoda i slično. Drugi zahtjev se odnosi na usklađenost cijene
proizvoda u odnosu na njegove karakteristike. U trećem je slučaju riječ o zahtjevima
koji se odnose na jednostavnost, ljepotu, praktičnost i originalnost proizvoda.
Proces razvoja proizvoda je iznimno financijski zahtjevna aktivnost s
neizvjesnim ishodom, i pojedine kompanije često nisu u stanju samostalno razvijati
novi proizvod. Ova činjenica ne znači odustajanje od razvoja novih proizvoda i
prepuštanje sudbini, nego se rješenje ovoga problema može naći u saradnji sa drugim
kompanijama koje se nalaze u istoj situaciji. Danas se sve više govori i o tzv. koopeticiji
(eng. co-opetition = cooperation + competition) gdje dolazi do kooperacije (eng.
cooperation) čak i između najvećih svjetskih kompanija koje su u međusobnoj oštroj
konkurenciji (eng. competition) [8]. Primjerice, jedna od najživljih i najkonkurentnijih
industrija na svijetu svakako je ona automobilska industrija. Iako je natjecanje među
proizvođačima praktički bespoštedno, veliki apsurd se događa upravo u segmentu
razvoja novih proizvoda. Naime, danas značajna broj proizvođača, nije u stanju
potpuno sam napraviti moderan automobil. Osim što za oko 60% komponenti na
svakom novom automobilu odgovaraju vanjski dobavljači, glavni se sklopovi razvijaju u
raznim savezništvima. Primjerice, austrijska Magna Steyr u cijelosti je za BMW razvila
X3, a još je zanimljivije što za novu Mercedesovu M-klasu šasiju razvija i izrađuje
korejski Hyundai, dok je platforma Smarta ForFour zapravo jednaka kao u novoga
Mitsubishi Colta. Nove se Vectre pogone dizelskim motorima iz Alfe Romeo 156,
konkurentskog automobila iz iste klase. Ostatak dizelskih motora pravi im Isuzu, dok se
za neke druge GM-ove modele benzinski motori posuđuju od Honde. Riječ je o čistoj
razmjeni (polu)proizvoda ili naprosto kupnji pojedinih sklopova koji nekom
proizvođaču nedostaju. Automobilski su divovi shvatili da je tehnologiju daleko jeftinije
kupiti od nekoga ili mijenjati se za nešto što posjeduješ, nego da razvijaš sam. Ako je to
tako u najvećim svjetskim kompanijama, nema razloga da se na taj način ponašaju i
male i srednje kompanije.
Bez obzira na uloženi trud i financijska sredstva proces razvoja proizvoda
predstavlja aktivnost koja uvijek ne garantira pozitivan ishod, odnosno, uspjeh novo
razvijenog proizvoda na tržištu. Čak što više, razvoj novih proizvoda nosi sa sobom
izuzetno velike rizike, jer se promašaji plaćaju izuzetno visokom cijenom. Prema nekim
istraživanjima, stopa neuspjeha novih potrošnih dobara je veoma velika i u USA iznosi
95%, a u Europi 90% [26]. Razlozi za to su mnogostruki, a mogu se podijeliti na
subjektivne, dakle one koji bi se u pravilu mogli otkloniti (npr. favoriziranje neke ideje
od strane proizvodnog sektora ili neke organizacijske jedinice), te na objektivne, koji
se, dakako, ne mogu ili se tek dugoročno mogu otkloniti (proizvod konkurencije, koji je
uslijedio kao vrlo brz “kontra-odgovor”, je kvalitetniji, funkcionalniji i slično). U skladu
sa trenutnim trendovima za očekivati je da će se rizik novih proizvoda u budućnosti biti
još i veći iz sljedećih razloga [8]:
 pomanjkanje značajnijih ideja za nove proizvode (smanjuje se broj načina
za unaprjeđenje nekih proizvoda);
 društvena i ograničenja od strane država (sigurnost potrošača, zaštita
životne sredina, standardi,…);
 vladavina globalnih marki proizvoda;
 visoki troškovi procesa razvoja novih tehnički zahtjevnijih proizvoda;
 pomanjkanje financijskih sredstava;
 kraće vrijeme razvoja proizvoda;
 kraći životni ciklus novih proizvoda.
Slika 4.4. Pogledi na proizvod s različitih perspektiva
Kako bi se koliko toliko prevladali navedeni negativni trendovi i osigurao tržišni

uspjeh novo razvijenih proizvoda, a samim time i buduća konkurentnost kompanije na
tržištu, proizvodne kompanije će svoje aktivnosti morati prilagoditi ispunjenju sljedećih
zahtjeva:
 unaprjeđenje organizacije koja se bavi razvojem i uvođenjem novih
proizvoda u proizvodni program;
 sveobuhvatna primjena novih savremenih pristupa, metoda i tehnologija
u svim fazama razvoja proizvoda;
 orijentacija cjelokupne kompanije ka inoviranju proizvodnog programa, te
 otvorenost ka novim idejama i pristupima.
Na osnovu prethodno iznesenog vidi se da kreiranje novog proizvoda
predstavlja multifunkcionalnu aktivnost čiji ciljevi ne bi trebalo da se svedu samo na
kratkoročnu dobit (forsirana zamjena proizvoda), nego treba da omoguće stvaranje
novih inovativnih proizvoda koji osiguravaju dugoročnu kompetitivnost na tržištu. U
današnjim uslovima poslovanja kada se uslovi na tržištu veoma brzo mijenjaju
neophodno je potencirati uvođenje novih inovativnih proizvoda zasnovanih na
tehničko-tehnološkim inovacijama, te zahtjevima, sugestijama i željama korisnika za
čije potrebe se kreira proizvod. Odnosno, bitno je osigurati da novi proizvod ostvari
željeni nivo očekivanog kvaliteta, prihvaćenost od korisnika i zadovoljstvo korisnika
performansama proizvoda. Često se kao faktori koji uslovljavaju uspjeh aktivnosti
uvođenja novog proizvoda na tržištu navode [2]: tip tržišta koje kompanija namjerava
da zadovolji svojim proizvodom, inovativna strategija, stepen inovativnosti novih
proizvoda kako ih vide korisnici i opšta funkcionalna orijentacija kompanije.
4.1. Podsticaji za razvoj proizvoda

Sasvim logično pitanje koje se nameće pri opštim razmišljanjima vezanim za
tematiku razvoja novih proizvoda jeste šta je to što podstiče, čovjeka da stalno iznalazi
i osmišljava nove proizvode, te da li će u jednom trenutku doći do zaustavljanja ovoga
procesa. U skladu sa postulatima naprijed prezentirane evolucijske teorije razvoja
proizvoda moguće je posmatrati i evoluciju podsticaja koji kroz historiju ljudskoga roda
dovode do kontinuiranog razvoj novih proizvoda.
Na samim počecima ljudske civilizacije, o osvit historije, čovjek kao sastavni dio
prirodnog okruženja, iz kojega se izdvajao samo snagom svoga razuma, počinje da
djeluje na svoje neposredno okruženje u cilju prilagođavanja prirodnog okruženja
vlastitim egzistencijalnim potrebama, bez narušavanja prirodne ravnoteže. Na ovaj
način ljudski rod uspijeva da se održi u iznimno neprijateljskom prirodnom okruženju,
te osigura koliko toliko povoljne uslove za uspješno preživljavanje. U određenom
trenutku razvoja ljudskog društva, u cilju savladavanja poteškoća iz svakodnevnog
života, čovjek počinje da stvara nove „vještačke“ komponente (alate i razna oruđa)
kojima direktno utječe na svoje prirodno okruženje prilagođavajući ga vlastitim
potrebama. U početnom periodu navedene komponente – rješenja, omogućila su
čovjeku uspješnije preživljavanje u prirodi, osigurala mu zaštitu i obranu, te dovela do
stvaranja većih ljudskih zajednica sa značajno povećanim potrebama naspram
prirodnih resursa neophodnih za preživljavanje.
Kako bi se zadovoljivi rastući zahtjevi sve veće ljudske populacije, dolazi do
osmišljavanja niza različitih rješenja usmjerenih na iskorištavanje raspoloživih
prirodnih resursa, osobito materijala i energije, prilagođavanja postojećeg prirodnog
okruženja vlastitim potrebama, što postepeno dovodi do narušavanja prirodne
ravnoteže. Naravno u ovoj fazi dolazi do evidentnog progresa ljudskog društva na svim
područjima: umjetnosti, kulture, nauke, tehnike i tehnologije, ali nažalost i oružja i
oruđa usmjerenih na ovladavanje drugim i drugačijim. Sa ubrzanim progresom na svim
poljima rastu i „apetiti“ ljudskog društva u cjelini koje radi zadovoljavanja vlastitih
ekonomskih i drugih sebičnih potreba ubrzano razvija niz proizvoda ne obraćajući
pozornost na postupno uništavanje prirodnog okruženja, što u određenim
projekcijama može da rezultira veoma pogubnim scenarijima koji dovode u pitanje i
samu egzistenciju ljudskoga roda.
Uviđajući sve očitije posljedice djelovanja ljudskih aktivnosti na prirodno
okruženje posljednjih godina sve više se razvija svijest o neophodnosti razvoja novih
proizvoda koji će omogućiti zadovoljavanje specifičnih ljudskih potreba, ali
istovremeno neće značajnije utjecati na okoliš, ili čak što više, omogućiti će povrat
dobrano narušene prirodne ravnoteže. Da se ne bi stekao pogrešan dojam, za
očekivati je da će u budućnosti i dalje osnovni poticaj za razvoj novih proizvoda biti
zadovoljenje određenih specifičnih, često sebičnih potreba koje se očituju u ljudskoj
zajednici (npr. ekonomska dobit), ali istovremeno sa razvojem svijesti o povezanosti
čovjeka i njegovog prirodnog okruženja za očekivati je sve jači utjecaj pitanja
povezanih sa ovom problematikom na procese razvoja novih proizvoda u budućnosti.
U tome smislu razvoj proizvoda u budućnosti, osobito proizvoda tehničke naravi, neće
predstavljati samo transformaciju postojećih znanja u određena tehnička rješenja nego
će morati osigurati i sve preduslove za očuvanje opšte ravnoteže okruženja u cjelini
(slika 4.5).
Slika 4.5. Razvoj proizvoda u okruženju okoline i potreba korisnika [27]
Bez obzira na promjenu poticaja koji su tokom ljudske historije uslovljavali, te

više ili manje, utjecali na razvoj novih proizvoda, jedna konstanta tokom cijeloga toga
vremena ostala je nepromijenjena – potražnja na tržištu za određenim proizvodom.
Naime, bez obzira na kvalitativne karakteristike proizvoda, njegove prednosti,
mogućnosti, koštanje, itd. ukoliko na tržištu ne postoji potreba tj. potražnja za datim
proizvodom on je osuđen na odumiranje. Međutim, tokom vremena i na ovome
području se uočavaju određene promjene tj. dolazi do postupne evolucije tržišnih
zahtjeva što se odražava i na aktivnosti tokom procese razvoja novih proizvoda (slika
4.6).
Sa aspekta razvoja proizvoda odrednice moderne fleksibilne proizvodnje mogu
se sagledati kroz:
- oblikovanje proizvoda je prvi korak i osnovno polazište u projektovanju
tehnoloških procesa obrade. Konstrukcija proizvoda je temelj od kuda
polaze sve tehno-ekonomske karakteristike proizvodnje (tehnologija,
kvaliteta, tehnologičnost, troškovi, proizvodnost, cijena, perspektivnost –
tržišna podobnost). Dobra i tehnologična konstrukcija proizvoda olakšava
primjenu savremenih tehnologija uz niže troškove izrade i uspješniji
plasman.
- dobro oblikovan proizvod mora zadovoljiti kriterije: tehnologičnosti,
kvalitete, proizvodnosti, ekonomičnosti, funkcionalnost i estetičnosti,
normativnosti, eksploatabilnosti, sigurnosti, ekologičnosti, recikličnosti,
ergonomičnosti i tržišnosti.
- troškovi proizvodnje se mogu minimizirati primjenom optimalne
tehnologije obrade, minimizacijom troškova energije i materijala, dobrom
tehnološkom organizacijom procesa izrade, proizvodnjom bez škarta, itd.
tržišnost proizvoda se postiže cijenom i rokom isporuke proizvoda.
Slika 4.6. Evolucija - razvoja proizvoda kao posljedica promjene u potražnji [18]
Shodno naprijed prezentiranim odrednicama moderne fleksibilne proizvodnje

sa aspekta razvoja novih proizvoda, moguće je definisati parametre na kojima počiva
taj razvoj:
- razvoj proizvodnih i tehnoloških procesa;
- razvoj moderne proizvodne opreme;
- razvoj metoda i organizacije proizvodnje,
- primjena računara u proizvodnom i poslovnom sistemu,
- razvoj i primjena inovacija,
- implementacija znanja, te
- aktivnom i intenzivnom motrenju tržišnih zahtjeva.
Odgovor na pitanje o usporavanju, odnosno, eventualnom zaustavljanju
procesa iznalaženja i osmišljavanja novih proizvoda se može sagledati kroz prizmu
razvoja tehnologija, kao i opštih tržišnih trendova. Naime, razvoj proizvoda, osobito
proizvoda tehničke naravi kroz historiju je vezan za rješavanje konkretnih problema sa
kojima se čovjek susretao u svakodnevnom životu, bilo da se radilo o zanatliji,
poljoprivredniku, vojniku, itd. Međutim, u današnje vrijeme potreba tržišta, odnosno
korisnika, nije dovoljan razlog za razvoj određenog proizvoda tj. razvoj proizvoda za
rješavanje određenog problema bez odgovarajuće ekonomske koristi je gotovo pa i
nezamislivo. Ekonomski podsticaji su snažni i nameću potrebu za stalnim inovacijama i
uvođenjem novih proizvoda [28]. Navedene podsticaje moguće je sagledati kroz
prizmu tržišnog vijeka proizvoda u odnosu na stepen savršenosti proizvoda (slika 4.7).
Slika 4.7. Utjecaj stepena savršenosti proizvoda (S) na njegov tržišni vijek
Pri uvođenju proizvoda na tržište njegov stepen savršenosti je relativno nizak,

tj. proizvod obavlja predviđene funkcije, ali postoji vjerojatnoća određenih
nepravilnosti u radu i ovaj period je često poznat kao period dječjih bolesti proizvoda.
S vremenom iz serije u seriju kroz niz intervencija, izmjena i poboljšanja proizvod se
postupno usavršava s tendencijom da dostigne maksimalni nivo savršenosti koji je
jednak jedinici. Kao raste udio određenog proizvoda na tržištu, dolazi do pojave
konkurencije i na tržište se lansira sve više proizvoda iste svrhe ali različitog stepena
savršenosti. Najveći udio na tržištu imaju oni proizvodi čiji je stepen savršenosti
jednak nekoj srednjoj vrijednosti za datu grupu proizvoda, jer su takvi proizvodi
dovoljno savršeni, te imaju perspektivnu na tržištu. S druge strane tržišni udio
proizvoda koji su dovedeni do tehničkog savršenstva postupno opada jer ih potiskuju
novi, perspektivniji proizvodi. Klasičan primjer ovoga trenda moguće je sagledati na
tržištu TV aparata posmatrajući prodaju i stepen savršenosti televizora s katodnom
cijevi, plazma i LCD TV aparata, te novih 3D TV aparata.
Sa druge strane kada se sagleda historijska perspektiva intenziteta razvoja
novih proizvoda, vrijeme koje protekne između njihovog lansiranja, razvoj tehnike i
tehnologije, širenje granica ljudskih saznanja, zahtjevi sve šireg tržišta, itd. svi
pokazatelji upućuju na činjenicu da će se intenzitet osmišljavanja i lansiranja novih
proizvoda sve više ubrzavati sa globalnim trendom individualizacije proizvoda (slika
4.8), pa čak i onih za koje sa današnje tačke gledišta nema potrebe ili racionalnog
objašnjenja. U doglednoj budućnosti, gdje za to postoji i najmanja šansa, za očekivati
je individualizaciju proizvoda uz značajno skraćenje vremena razvoja što će
predstavljati veliki izazov za profesionalce koji se bave problematikom razvoja
proizvoda. Naravno za pretpostaviti je da će ovakvi trendovi iziskivati razvoj novih
alata, metoda i tehnologija, a granica je samo ljudska mašta.
Škoda fabia 1.2 Junior Škoda fabia 1.2 HTP 12v Škoda fabia 1.4 (44 KW)
Škoda fabia 1.4 (50 KW) Škoda fabia 1.4 (55 KW) Škoda fabia 1.4 16v
Škoda fabia 2.0 Škoda fabia 1.9 SDI Škoda fabia 1.4 TDI
Škoda fabia 1.9 TDI 100 Škoda fabia 1.9 TDI RS Škoda fabia COMBI
(u svim izvedbama motora)
Sve izvedbe u četiri verzije opreme:
Classic, Ambiente, Activ i Elegance
3 verzije karoserije × 11 vrsta motora × 4 verzije opreme

Škoda fabia SEDAN = 132 kombinacije
(u svim izvedbama motora)
Slika 4.8. Individualizacija proizvoda na primjeru automobilske industrije [29]
4.2. Faze razvoja proizvoda

Svi složeni projekti u cilju njihovog racionalnijeg i transparentnijeg
sagledavanja mogu se prezentirati kroz niz segmenata, koji u suštini omogućavaju
identifikaciju specifičnih parcijalnih aktivnosti. Kao što je prethodno navedeno proces
razvoja proizvoda definisan je kao složeni, segmentirani, iterativni, korak-po-korak
(eng. step-by-step) proces, u kojem je svaki naredni korak konkretniji od predhodnog i
usmjeren je ka realizaciji postavljenog cilja. S obzirom na brojne aktivnosti koje
uključuje proces razvoja proizvoda neophodno je u cilju koordinacije (vremenska,
financijska, raspolaganja ljudskim i materijalnim potencijalima, ... ) aktivnosti
poznavanje popisa radnih zadataka i segmenata projekta, odnosno, faza čime se
osiguravaju preduslovi za uspješno planiranje i odlučivanje u toku implementacije
projekta. S obzirom na kompleksnost procesa razvoja proizvoda i brojne metode koje
se implementiraju tokom samoga procesa, nepostojanje osmišljenog segmentiranog
pregleda aktivnosti-faza bi dovelo do stvaranja neograničenog broja mogućih pristupa
rješenju datog problema što bi u konačnici moglo blokirati cjelokupni proces u
beskonačnoj petlji iznalaženja zadovoljavajućeg rješenja. Baš zbog toga, svi angažirani
u procesu razvoja proizvoda moraju biti upoznati sa svim fazama, pojedinačnim
primjenjivanim metodama, kao i načinima donošenja odluka, jer se samo na taj način
može očekivati maksimalno učinkovit rad svih angažiranih i postizanje željenih
rezultata.
U socio-ekonomsko-tehničkim procesima, procedure i metode teorije sistema
postaju sve značajnije. Interdisciplinarnost teorije sistema omogućava upotrebu
specifičnih metoda, procedura i alata za analizu, planiranje, izbor i optimiranje
kompleksnih sistema. Ukoliko se pitanje rješavanja određenog problema sagleda kroz
prizmu sistemskog pristupa uviđa se da rješavanje datog problema zahtjeva
kontinuirani protok velikog broja informacija i u suštini neki autori [29] proces
rješavanja problema sagledavaju kao iterativno procesuiranje informacija koje se (slika
4.9):
- primaju (analize tržišta, analize trendova, zahtjevi kupaca, patenti, tehnički
žurnali, naučno-istraživački rezultati, katalozi, proračuni, eksperimenti, ….),
- procesuiraju (analize, sinteze, eksperimenti, proračuni, …), te
- predaju dalje (crteži, izvještaju, tabele, proizvodna dokumentacija, …).
Slika 4.9. Konverzija informacija s iteracijom [30]
U ovome smislu iterativnost procesa se sagledava kao pristup iznalaženju

rješenje problema korak po korak, pri čemu se jedan ili više koraka ponavljaju, a
generirane informacije na višem nivou su rezultat prethodnih koraka i dovode do
kontinuiranog unaprjeđenja procesa.
Aktivnosti razvoja proizvoda moguće je sagledati kao slijed koraka
procesuiranja informacija, gdje nakon svakog koraka dobivena izlazna informacija
(odziv) o proizvodu može zahtijevati određene promjene s ciljem unaprjeđenja odziva
datog koraka. Na ovaj način iz koraka u korak raste vrijednost informacije o proizvodu
što u konačnici rezultira generiranjem neophodnih informacija za proizvodnju gotovog,
upotrebljivog proizvoda. Naravno, zbog niza razloga pojedini koraci se mogu ponoviti
po nekoliko puta i u tome slučaju specifični odziv datog koraka se može sagledati kao
informacija koja je kroz proces iteriranja podignuta na viši nivo u odnosu na polazno
stanje, odnosno, odziv razmatranog koraka je zadovoljavajući po postavljenim faznim
kriterijima procesa razvoja proizvoda. Navedene iterativne petlje gotovo uvijek su
prisutne kako unutar, tako i između pojedinih koraka procesa razvoja proizvoda.
Razlog za ovu pojavu krije se u činjenici da su međusobni odnosi pojedinih varijabli
prisutnih u procesu razvoja proizvoda iznimno kompleksni što rezultira nemogućnosti
postizanja željenog rješenja u jednom koraku, te zahtijeva naknadne korake pri
procesuiranju informacija. Bez obzira na naprijed izneseno bitno je imati na umu da
plan proces razvoja proizvoda ne treba sagledavati kao krut i čisto sekvencijalni proces,
nego kao proces koji dopušta određena prilagođavanja.
Kako proces razvoja proizvoda ne bi rezultirao beskonačnim iteracijama u
pojedinim fazama, ili još gore iterativnoj petlji koja bi obuhvatala proces u cijelosti,
neophodno je osigurati i držati se sistemskog pristupa kojim se ograničava broj
iterativnih koraka na najmanji mogući nivo. Ovakav pristup podrazumijeva podjelu
cijelog procesa razvoja proizvoda na niz radnih i odlučujućih koraka koji treba da
osiguraju neophodne i stalne veze sa definisanim ciljevima, planovima i kontrolnim
aktivnostima procesa (slika 4.10).
Slika 4.10. Šema opšteg procesa rješavanja problema
Bez obzira na vrstu postavljanog zadatka, njegovo rješavanje uključuje početni

problem tumačenja onoga što je poznato i onoga što je (još) nepoznato o samom
zadatku. Intenzitet navedene dualnosti zavisi od znanja, sposobnosti i iskustva
angažiranog razvojnog tima. U cilju prevladavanja navedenog problema neophodno je
dati detaljne i nedvosmislene informacije o postavljenom zadatku, o ograničenjima, o
mogućim načelima, o poznatim rješenjima sličnih problema, te sve informacije koje bi
razvojnom timu omogućile jasno shvaćanje prirode postavljenog zadatka. Ovakav
pristup onemogućiti će eventualne konfrontacije među članovima razvojnog tima i
povećati vjeru članova razvojnog tima u mogućnosti iznalaženja pozitivnog rješenja
postavljenog zadatka. Po potpunom razumijevanju postavljenog zadatka od strane
razvojnog tima, pristupa se definisanju faza, pri čemu suštinski problem predstavlja
definisanje više apstraktnih planova, koji treba da omoguće postavljanje jasnih ciljeva i
ograničenja. Na ovaj način utemeljen pristup razvoju proizvoda otvara niz mogućnosti
za iznalaženje kreativnih, nesputanih, nekonvencionalnih rješenja postavljenog
zadatka.
Ponekada broj rješenja, odnosno, varijanti rješenja određenog problema može
da bude veliki, te da dovede do određenih nedoumica unutar razvojnog tima. U cilju
sprječavanja ovakvog razvoja situacije definiše se niz metodičkih smjernica i
evaluacionih kriterija koji će osigurati donošenje ispravne odluke (slika 4.11). S
obzirom na to da je u toku procesa razvoja proizvoda neophodno evaluirati svaku fazu
procesa, navedene procjene služe kao indikatori napretka ka postavljenom cilju tj.
novo razvijenom proizvodu. Čak i u slučajevima kada evaluacija pojedinih koraka ne
ispunjava postavljene ciljeve, ista može poslužiti za razmatranja vezana za
problematiku postavljenog cilja (da li ga zadržati, djelomično mijenjati ili mijenjati u
potpunosti).
Slika 4.11. Opšti proces donošenja odluka
Proces razvoja proizvoda sadrži brojne aktivnosti koje različiti autori različito
klasificiraju. U principu svi autori se slažu da proces razvoja proizvoda započinje
idejom, a završava kreiranjem gotovog upotrebljivog proizvoda spremnog za lansiranje
na tržište. Tako na primjer, R. Obraz [31] proces razvoja proizvoda dijeli na: planiranje,
razvoj i lansiranje proizvoda; V. Gašparović razvoj proizvoda vidi kroz sljedeće
aktivnosti: studija novog proizvoda, faza razvoja (u užem smislu) i faza lansiranje
proizvoda; Dešić - Bošković [32] istraživačko-razvojni proces razvoja proizvoda dijele na
sljedeće aktivnosti: rađanje ideje, selekcija ideje, razvoj ideje (poboljšanje ili razvoj
novog proizvoda), ispitivanje tržišta i komercijalizacija, plasman i tržišna realizacija; D.
Ristić [33] razvoj proizvoda tretira kao pretežno proizvodno tehničku fazu realizacije
pozitivno ocjenjene projektne studije (komercijalna istraživanja i tehnička studije) koja
se sastoji iz sljedećih aktivnosti: konstrukcije proizvoda, izrade i ispitivanja prototipa,
izrade tehnološke i planske dokumentacije, probne proizvodnje i lansiranja proizvoda.
Isti autor naglašava da iako je razvoj proizvoda karakterističan po proizvodno
tehničkim zadacima, tokom njegovog izvođenja se vrši niz drugih poslova iz domena
drugih poslovnih funkcija kompanije (prodaja, nabava i pravni poslovi). Pregled
koordinacije rada proizvodno tehničke i marketinške funkcije u procesu planiranja,
razvoja i lansiranja proizvoda na tržište predstavljen je slikom 4.12.
Slika 4.12. Koordinacija rada proizvodno tehničke i marketinške funkcije u procesu planiranja,
razvoja i lansiranja proizvoda [31]
A. Veljović [34] u okviru razvoja proizvoda diferencira sljedeće procesne

aktivnosti: izbor ideja za novi proizvod; izrada konstrukcijske dokumentacije na osnovu
plana razvoja novog proizvoda; izrada tehnološke dokumentacije proizvoda na osnovu
plana razvoja novog proizvoda; izrada prototipa, i realizacija nulte serije ako je to
predviđeno, na osnovu plana razvoja novog proizvoda i na osnovu tehničko -
tehnološke dokumentacije za prototip i nultu seriju; provođenje izmjena nad tehničko
tehnološkom dokumentacijom. Na slici 4.13 prikazano je stablo aktivnost kojim se
uspostavljaju vertikalne veze za proces razvoj proizvoda, dok se u okviru navedenog
poslovnog procesa dekompozicionim dijagramom uspostavljaju horizontalne veze
između poslovnih procesa, slika 4.14.
Slika 4.13. Stablo aktivnosti za proces razvoja proizvoda [34]
Grupa autora G. Pahl, W. Beitz, J. Feldhusen, K.H. Grote [30] proces razvoja
proizvoda sagledavaju kao skupinu faza: planiranje i razumijevanje zadatka
(specifikacija informacija), konceptualni dizajn (specifikacija principijelnog rješenja),
konstrukcini dizajn (specifikacija rasporeda - konstrukcije) i detaljni dizajn (specifikacija
proizvodnje), slika 4.15. Sve navedene faze imaju tačno specificirane ciljeve, pri čemu
nije uvijek moguće napraviti čvrsto razgraničenje između pojedinih faza.
Slika 4.14. Dekompozicioni dijagram za proces razvoja proizvoda [35]

Slika 4.15. Faze u procesu planiranja i dizajniranja novog proizvoda [30]
Prema njemačkoj normi VDI 2221, proces razvoja proizvoda sadrži sljedeće
aktivnosti: kreiranje ideje, planiranje/definicija, koncepcija, razvoj/razrada (slika 4.16).
Slika 4.16. Faze u razvoju proizvoda prema VDI 2221 [36]
Bez obzira na naprijed navedene različite pristupe koji se koriste za definisanje

faza razvoja novog proizvoda, kao što se da primijetiti redoslijed osnovnih faza u
ovome procesu je veoma sličan. Općenito se može reći da pri razvoju novi proizvod
prolazi kroz sljedeće faze: planiranje proizvoda, oblikovanje – dizajn proizvoda, izrada
prototipa, testiranje, te oblikovanje konačnog dizajna proizvoda (slika 4.17). Bitno je
naglasiti da pri procesu razvoja proizvoda navedene faze ne idu u postupnom slijedu,
od prve ka zadnjoj, nego se neki koraci mogu preskočiti, a neki i po više puta ponoviti
tj. iterirati dok se ne dođe do konačnog zadovoljavajućeg rješenja tj. novog proizvoda.
Slika 4.17. Faze procesa razvoja proizvoda
4.2.1. Stvaranje ideje o proizvodu
U slučaju unaprjeđenja ili razvoja potpuno novog proizvoda, proces započinje

rađanjem ideje, o tome šta i kako treba poboljšati na postojećem proizvodu, ili kako
već poznata naučna i tehnološka znanja upotrijebiti u cilju razvoja novog, odnosno,
poboljšanja proizvoda koji već postoji u proizvodnom programu kompanije. Rađanje i
uobličavanje ideje u suštini predstavlja osnovu za formiranje adekvatnih podloga za
razvoj proizvoda. Ideja se javlja u čovjeku kao rezultat njegove stvaralačke imaginacije,
rezultat čovjekovog akumuliranog stručnog i tehničko-tehnološkog znanja, odnosno,
znanja o sadašnjim ili viziji budućih potreba tržišta. Najčešće se pojavljuje iznenada,
sama od sebe, spontano, slučajno „pukne“, često izvan radnog vremena u trenutku
inspiracije (npr. opuštanja u šetnji, slušanju muzike, ...) i zahtijeva brzo oblikovanje i
evidentiranje u cilju sprječavanje njenoga „gubitka“.
Ponekada se zna desiti da su ideje do kojih su došli pojedinci ili čitavi razvojni
timovi bile „ispred svoga vremena“, te u datome trenutku nisu naišle na razumijevanje
nekoga od relevantnih činilaca (npr. menadžmenta kompanije) što najčešće rezultira
zaustavljanjem procesa razrade ideje i razvoja proizvoda. Bez obzira na ovakav
trenutni ishod datu ideju ne treba apriori odbaciti. Brojni su primjeri odbacivanja ili
zanemarivanja određenih ideja u njihovim fazama razvoja koje su se kasnije višestruko
isplatile (npr. ideja Windows okruženja odbijena od strane IBM, novembra 1983.
godine). Naime, s obzirom da se tokom vremena prilike mijenjanju, moguće je da
određene ideje koje s trenutnog stanovišta nisu prihvatljive i za koje se može smatrati
da su nerealne, promjenom uslova postanu veoma značajne. Ovo je jedan od bitnih
razloga zašto se kompanije koje dugoročno planiraju svoj razvoj ne odriču ideja nego
ih štite, stvaraju baze podataka, te kada se za to stvore uslovi ideje se reanimiraju i rad
na njima se nastavlja. Ovako postavljen odnos prema stvaranju ideja, realnih
(ostvarivih) i trenutno nerealnih (neostvarivih) za nove proizvode, implicira stalan rad
na generiranju novih idejnih rješenja, a ne oslanjanje kompanije na „rađanje“ ideja
kada se za to pojavi potreba.
Ideja o novome proizvodu ili redizajnu-unaprjeđenju postojećeg proizvoda
mogu se pojaviti kao rezultat djelovanja tržišta (npr. potrebe kupca, zakonska
legislativa, utjecaji društvenih i kulturnih trendova, itd.) ili razvoja tehnologije (pojava
nove tehnologija, novi način primjene postojeće tehnologije, itd.), slika 4.18.
Slika 4.18. Planiranje i razvoj ideja za nove proizvode [27]

4.2.1.1. Kreativnost u procesu razvoja proizvoda
Kreativnost pojedinaca ili grupe je jedan od osnovnih faktora koji mogu da
podstaknu i učine uspješnijim proces generiranja ideje. Sa aspekta razvoja proizvoda
kreativnost predstavlja sposobnost pojedinca da dostignuti nivo znanja transformiše u
novi objekt – proizvod, ili da iznađe nove potrebe, odnosno, da proširi područje
potreba određenog proizvoda. Transformacija znanja se ostvaruje postepeno, kroz niz
aktivnosti koje podrazumijevaju sučeljavanje činjenica, donošenje i realizovanje
odluka. Kreativne karakteristike se stiču učenjem i iskustvom uz veliki značaj
inteligencije i nadarenosti pojedinaca da do rješenja dođu intuicijom, odnosno,
asocijacijom. Bitno je napomenuti da inteligencija i kreativnost nisu iste sposobnosti,
ali da među njima ipak postoji povezanost. Vrlo kreativni ljudi obično su i
nadprosječno inteligentni, ali svi koji su nadprosječno inteligentni nisu ujedno i
kreativni. Drugim riječima, nadprosječna inteligencija je nužna, ali ne i dovoljna
sposobnost za rješavanje složenih kreativnih zadataka.
Procese kreativnog mišljenja, psihologija je počela proučavati od samih
začetaka razvoja eksperimentalne psihologije. Proučavani su i raščlanjivani
introspektivni opisi kreativnog procesa dolaska do otkrića, izuma i ideja uspješnih
naučnika, umjetnika i drugih stvaralaca. Najpoznatija je priča o Arhimedu koji je od
kralja Sirakuze, Hierona dobio zadatak da pronađe način na koji bi se utvrdilo je li
zlatar prevario kralja, te za krunu osim čistog zlata upotrijebio i određenu količinu
srebra, ali da kruna ostane neoštećena. Nakon dugog i mukotrpnog razmišljanja
Arhimed nije uspio riješiti taj problem, te je prestao razmišljati o njemu. No jednog
dana kupajući se u svojoj kupaonici primijetio je da mu noge uronjene u vodu znatno
gube od svoje težine, te da može veoma lako podići nogu u vodi. Tog trena mu je
sinula misao koja ga je dovela do čuvenog hidrostatskog zakona, da svako tijelo
uronjeno u tekućinu gubi jedan dio svoje težine, i to upravo onoliko koliko je teška
istisnuta tekućina. Na taj način otkrivši opšti zakon shvatio je da se njegovom
primjenom može provjeriti je li kruna od čistog zlata, jer zlato ima veću specifičnu
težinu od srebra. Oduševljen ovim pronalaskom Arhimed je istrčao gol na ulicu vičući :
Heureka! Heureka! (Pronašao sam! Pronašao sam!). Ova priča sadrži podatke o
kreativnom procesu tj. ukazuje na najvažnije momente ili faze kreativnog stvaranja:
prvo dug, naporan i mukotrpan trud da se dođe do rješenja zadatka; neuspjeh i prekid
daljih pokušaja za određeno vrijeme; iznenadno dolaženje do sretne i plodne ideje i
njene primjene, i to onda kada se na zadatak prividno i po svem sudeći više ne misli. G.
Wallas je u svojoj poznatoj studiji u kojoj je raščlanio veliki broj introspektivnih
izvještaja stvaralaca utvrdio da se proces kroz koji se javlja kreativno rješenje odvija
kroz četiri faze:
 faza preparacije (pripreme, prikupljanje, uspoređivanje i povezivanje
informacija);
 faza inkubacije (po vanjskim znacima nastaje stanka u radu, nesvjesni rad
se nastavlja, tzv. «ležanje na jajima», sazrijevanje);
 faza iluminacije (inspiracija – nadahnuće, uvid ili intuicija, „heureka“
doživljaj);
 faza verifikacije (ideje se razrađuju, testiraju, provjeravaju i elaboriraju).
U cilju podsticanja kreativnosti tj. stvaranja novih rješenja, razrađen je niz
metoda i procedura koje kanalisanjem razmišljanja kroz niz manjih pomaka, korak po
korak dovode do rješenja problema. Osim toga, navedene metode treba da osiguraju
komunikaciju unutar razvojnog tima, razmjenu informacija što će zasigurno rezultirati
stvaranjem kreativnog okruženja, podstaći razmišljanje i kreativnost pojedinca, te
osigurati iznalaženje novih ideja - rješenja postavljenog problema. Nešto više o samim
metodama koje se koriste za posticanje kreativnosti i koje na sistematičan način
osiguravaju generiranje ideja za nove proizvod biti će riječi u narednim poglavljima
ovoga udžbenika.
4.2.2. Planiranje proizvoda
Izbor novoga proizvoda koji će se u datom trenutku razvijati predstavlja

iznimno kompleksno i delikatno pitanje, kojem kompanije moraju posvetiti značajnu
pažnju. Naime, kompanije koje žele da osiguraju svoju vitalnost i tržišnu
kompetitivnost moraju u svakom trenutku da raspolažu vizijom, odnosno, skupom
ideja za nove proizvode koje zavisno od brojnih faktora (tehnoloških, ekonomskih,
društvenih) imaju veću ili manju vjerojatnoću tržišne realizacije. Shodno tome, a na
osnovu istraživanja potreba korisnika/tržišta, stanja tehnike i tehnologije, te
proizvodnih i drugih mogućnosti kompanije neophodno je kroz kontinuirani proces
predlagati i analizirati mogućnosti realizacije razvoja, proizvodnje i lansiranja novih
proizvoda.
Faza planiranja proizvoda predstavlja početnu tačku razvoja svakog proizvoda,
a obuhvata sve aktivnosti koje se sprovode s ciljem planiranja novog proizvoda koji će
biti tržišno konkurentan, te sve prateće aktivnosti koje se u skladu sa postavljenim
ciljem trebaju poduzeti. Signal za otpočinjanje procesa razvoja proizvoda može proizaći
kao rezultat: vanjskih ili unutrašnjih impulsa.
Vanjski impulsi dolaze bilo sa tržišta ili kao posljedica određenih ekoloških
zahtijeva. Kao tržišni impulsi mogu se pojaviti:
- direktni zahtijeva kupca (tzv. „B2B“ business-to-business model) što je
tipično za kompanije koje se bave proizvodnjom: inženjerske opreme (npr.
bageri, kamioni, dizalice), kompanije koje su uključene u neki od lanaca
snabdijevanje (proizvodnja za velike prodajne centre), kompanije za
proizvodnju specifičnih mašina i uređaja, itd. U ovome slučaju savremeni
trendovi razvoja proizvoda usmjereni su na integraciju kupaca u cjelokupni
proces, čime mu se omogućava direktan utjecaj na razvoj proizvoda;
- tehnička i ekonomska pozicija proizvoda na tržištu, osobito u slučajevima
kada dolazi do pada tržišnog udjela;
- promjene u tržišnim zahtjevima, npr. nove funkcije ili moda;
- tehnička i ekonomska superiornost konkurentskog proizvoda.
Kao ekološki impulsi mogu se pojaviti zahtjevi vezani za:
- ekonomske i političke promjene, npr. povećanje cijena nafte, reduciranje
nestašica, ograničenja transporta, itd;
- rezultati razvoja novih tehnologija i istraživanja, npr. mehatroničke
komponente mijenjanju određena čisto mehanička rješenja;
- pitanja zaštite okoliša i recikliranja.
Unutrašnji podsticaji dolaze od nekog izvora unutar kompanije. Kod velikih
dobro organiziranih kompanija taj unutarnji „izvor“ najčešće je neko od odjeljenja za
planiranje unutar kompanije, dok se u slučaju malih i srednjih kompanija najčešće radi
o pojedinačnoj inicijativni menadžera ili nekog od uposlenika kompanije koji su na
osnovu svojih saznanja i osjećaja uočili povoljnu priliku za određeni proizvod. Bez
obzira na tip „izvora“ koji daje signal za otpočinjanje procesa razvoja novog proizvoda
razvojnom odjeljenju se dostavlja lista zahtijeva (specifikacija) koja specificira
smjernice za novi proizvod. Unutrašnji podsticaji mogu na primjer biti rezultat: novih
ideja i istraživanja koja se obavljaju unutar kompanije; dodavanja novih funkcija
proizvodu kako bi se udovoljilo zahtjevima tržišta; predstavljanje novih proizvodnih
metoda; povećanje stepena diversifikacije proizvoda kroz kreiranje skupine proizvoda
čiji se životni ciklusi nezavisni ili se preklapaju, itd.
Principijelno fazu planiranja proizvoda moguće je sagledati kroz sljedeće
korake (slika 4.19):
- period inkubacije;
- analiza trenutne situacije;
- formuliranje strategija pretraživanja;
- kreiranje - stvaranje ideja za novi proizvod;
- izbor ideje za novi proizvod;
- definisanje ideje o proizvodu;
- pojašnjavanje i razrada.
4.2.2.1. Period inkubacije
Period inkubacije predstavlja vremenski period koji protekne između
definisanja zadatka i otpočinjanja aktivnosti analize trenutne situacije. U navedenom
periodu neophodno je racionalno sagledati sve relevantne aspekte budućih aktivnosti,
te formirati razvojni tim koji će raditi na procesu razvoja proizvoda. Realizacija
navedenog koraka često je povezana sa nizom otežavajućih okolnosti (definisanje
neophodnih financijskih sredstava za proces razvoja novog proizvoda, nedovoljna
potpora ostalih dijelova kompanije ili pojedinih menadžerskih struktura, ograničen
broj ljudi koji može biti angažovan u razvojnom timu, ograničene stručne mogućnosti
članova tima, nedovoljna opšta informiranost, nedostatak ideje vodilje, itd.) što može
rezultirati sveopštim razočarenjem i u ekstremnim situacijama dovesti do odustajanja
od razvoja novog proizvoda prije nego što su stvarne aktivnosti i otpočele. U ovome
periodu od iznimne važnosti je ne forsirati rješenja tj. odluke donositi razborito i
objektivno u skladu sa dostupnim informacijama.
Slika 4.19. Koraci faze planiranja novog proizvoda [30]
4.2.2.2. Analiza trenutne situacije

Nakon perioda inkubacije pristupa se analizi trenutne situacije koja obuhvata
analizu niza različitih aspekata: prepoznavanje faza životnog ciklusa proizvoda,
definisanje matrice proizvod-tržište, procjena vlastitih razvojnih potencijala,
definisanje stanja tehnologije, te procjena budućeg razvoja.
Prepoznavanje faza životnog ciklusa proizvoda – podrazumijeva sagledavanje
odnosa životnog ciklusa proizvoda koji se razvija u odnosu na proizvode koji trenutno
čine asortiman kompanije. Pravilnim sagledavanje i terminiranjem razvoja proizvoda
osigurava se uravnotežen razvoj i ravnomjerno preklapanje faza životnog ciklusa
proizvoda koji čine ponudu kompanije čime se ravnomjernije raspoređuju resursi, ali i
dijeli rizik od neuspjeha određenog proizvoda na tržištu.
Definisanje matrice proizvod-tržište – podrazumijeva prepoznavanje i jasno
sagledavanje statusa postojećih proizvoda konkurentskih kompanija na različitim
tržištima (polje I na slici 4.20), s obzirom na promet, dobit i tržišni udio, a sve u cilju
otkrivanja prednosti i nedostataka vlastitog proizvoda. Pri realizacije navedenog
koraka korisno je vršiti komparativnu analizu sa tržišnim liderima, koji će ujedno biti i
najjača konkurencija proizvodu koji se razvija.
Slika 4.20. Matrica proizvod-tržište za kompaniju koja proizvodi mjerne

uređaje za industriju [37]
Procjena vlastitih razvojnih potencijala – zasniva se na sveobuhvatnoj analizi

utjecajnih faktora (trenutnih i prošlih) koji su determinirali tržišnu poziciju kompanije,
a predstavlja komparativnu analizu tehničko-tehnoloških obilježja kompanije i njenih
proizvoda s konkurentskim kompanijama i njihovim proizvodima (slika 4.21).
Definisanje stanja tehnologije - predstavlja skup aktivnosti kojima se
sagledavaju karakteristike vlastitih proizvoda u odnosu na: konkurentske proizvode,
raspoložive tehnologije, koncepte, patente, propise, smjernice i standarde.
Procjena budućeg razvoja zasniva se na sagledavanju i prognoziranju trendova
ponašanja potrošača, tehnolološkog napretka, ekoloških zahtijeva, te potencijalima
koje nude fundamentalna istraživanja, a sve u cilju akumuliranja znanja koje će
poslužiti za usklađivanje proizvoda koji se razvije sa očekivanim trendovima. Jedna od
metoda koja se može iskoristiti za vizualizaciju i sagledavanje tehnološkog stanja,
stanja kompanije ili stanja konkurentnosti je analiza portfolija, koja se zasniva na
multidimenzionalnom predstavljanju strateških poslovnih područja [38]. Najpoznatije
portfolio metode su [39]: portfolio matrica industrijskog rasta i tržišnog udjela (Boston
Consulting Group - BCG matrica), portfolio matrica industrijske privlačnosti i poslovne
snage (McKinsey ili General Electric matrica) i portfolio matrica životnog ciklusa
industrije i konkurentskog položaja (Arthur D. Little matrica). Na slici 4.22.a,
predstavljena je 2×2 BCG portfolio matrica. Na slici 4.22.b. je prikazana 3×3 portfolio
matrica gdje ćelije 1, 2 i 3 predstavljaju nerentabilna, a ćelije 7, 8 i 9 predstavljaju
ciljana područja kojima treba težiti. U slučaju da se poslovno područje nalazi između
gore navedenih područja (ćelije 4, 5 i 6) to je siguran znak da je potrebno poduzeti
određene akcije. Rezultat provedene analize portfolija će odrediti strategije
pretraživanja i područja od posebnog interesa u daljnjim fazama razvoja proizvoda.
Slika 4.21. Analiza kompetencija kompanije [40]
4.2.2.3. Formuliranje strategija pretraživanja

Sljedeći korak u fazi planiranja proizvoda je formuliranje strategija
pretraživanja što obuhvata sljedeće aktivnosti: identifikacija strategijskih mogućnosti,
identifikacija potreba i trendova, razmatranje ciljeva kompanije i determiniranja
područja pretraživanja.
Identifikacije strategijskih mogućnosti predstavlja aktivnost kojom se na
osnovu rezultata analiza trenutne situacije omogućava utvrđivanje slobodnog prostor
(praznina) u postojećem proizvodnom programu kompanije ili tržištu na kojem
kompanija plasira svoje proizvode. Pri determiniranju slobodnog prostora moraju se
uzeti u obzir ciljevi, prednosti i tržište kompanije (tabela 4.1) čime se uobličava
strategijska prilika [41]. U cilju prevazilaženja navedene situacije neophodno je
determinirati strategijsko opredjeljenje koje može biti zasnovano na: uvođenju novog
proizvoda na postojeće tržište (područje III na slici 4.20), otvaranju novog tržišta s
postojećim proizvodom (područje II na slici 4.20), ili na uvođenju novog proizvoda na
novo tržište (područje IV na slici 4.20). Naravno svaki od navedenih pristupa ima
određeni stupanj rizika koji raste sa brojnom vrijednosti polja na slici 4.20.
a) b)
Slika 4.22. a) 2×2 BCG portfolio matrica, b) opšta struktura 3×3 portfolio matrice [38]
Identifikacija potreba (korisnika) i trendova (tržišta) je najvažnija aktivnost pri

definisanju područja pretraživanja. Navedeni pokazatelji proizlaze iz promjena u
ponašanju korisnika proizvoda (npr. socijalni razvoj, okolišni zahtjevi, transportni
problemi, ...) ili promjeni dužine lanca snabdijevanja što omogućava otvaranje novih
tržišta za dobavljače. Jedan od alata koji se može iskoristiti za determiniranje
navedenih promjena je matrica potrebe-prednosti [42], slika 4.23. U navedenoj matrici
jedna osa predstavlja listu korisničkih zahtjeva u opadajućem nizu važnosti, dok druga
osa predstavlja prednosti i potencijale kompanije, a prekrižena polja u gornjem lijevom
uglu matrice predstavljaju preferirana područja pretraživanja.
Drugi alat koji se može primijeniti pri identifikaciji potreba i trendova je analiza
zahtjeva korisnika [43]. Naime, prilikom razvoja novih proizvoda od vitalne važnosti je
kontinuirano imati u fokusu korisnika proizvoda i njegove potrebe, a gore spomenuta
analiza predstavlja alat koji omogućava ostvarivanje navedenog cilja. Metodologija
provođenja analize zasniva se na usporedbi trenutnih specifikacija proizvoda koji se
nude korisnicima i budućih očekivanja korisnika proizvoda, a sve s ciljem utvrđivanja
intenziteta promjene zahtijeva korisnika. Kako bi se postigli što boji rezultati dobro je
kao odgovore osigurati kvantificirane vrijednosti u određenom vremenskom intervalu,
npr. smanjenje potrošnje goriva za 5% uz istu snagu pogonskog agregata u narednoj
generaciji benzinskih motora, snižavanje buke za 5 dB do 2011. godine, itd.
Tabela 4.1. Kriteriji za odlučivanje pri planiranju proizvoda

KRITERIJ TEŽINSKI KOEFICIJENT
Ciljevi kompanije
- odgovarajuća financijska podrška
- visoki obrt
- visoki tržišni rast
- veliki tržišni udio (tržišni lider) ≥ 50%
- kratkoročne tržišne prilike
- velika funkcionalna prednost za korisnike i
odlična kvaliteta proizvoda
- razlike od konkurencije
Prednosti kompanije
- sveobuhvatan KNOW-HOW
- povoljna diversifikacija proizvodnog programa
- jaka tržišna pozicija ≥ 30%
- ograničene potrebe za investicijama
- malo problema s dobavljačima
- dobri potencijali za racionalizaciju
Tržište i drugi izvori
- Mala opasnost od zamjene
- Slaba konkurencija ≥ 20%
- Povoljni status patenta
- Nekolicina opštih ograničenja
Sljedeći korak sastoji se u alociranju preciziranih zahtjeva korisnika u

odgovarajuće prenosne funkcije tj. sklopove i komponente, nakon čega se za svaku
individualnu prenosnu funkciju procjenjuje njen potencijal naspram zadovoljenja
budućih zahtijeva korisnika (tabela 4.2). U ovome koraku moguća je pojava određenih
zahtjeva za koje nije trenutno moguće definisati prenosne funkcije što ukazuje na
potrebu istraživanja i razvoja potpuno novih komponenti, sklopova i proizvoda.
Naravno u svakoj od gore spomenutih aktivnosti neophodno je voditi računa o
prioritetima postavljenim od strane korisnika što će također utjecati na izbor područja
za istraživanje i razvoj. Rezultat realizacije spomenutih aktivnosti je definisanje
istraživačkih i razvojnih zadataka, njihovo terminiranje, te postavljanje specifikacije
proizvoda koji se razvija. Na osnovu navedene specifikacije proizvoda definiše se slijed
korištenja novo razvijenih sklopova i komponenti u proizvodu koji se razvija, te se
određuje pravi trenutak za izlazak novo razvijenog proizvoda na tržište (slika 4.24).
Kako bi se pravilno definisalo tj. izabralo adekvatno područje pretraživanja
neophodno je analizirati i razmotriti ciljeve i prednosti kompanije koji su predstavljeni
na tabeli 4.1 pri čemu treba uzeti u obzir i zaključke do kojih se došlo upotrebom
portfolio matrica (slika 4.22). Na osnovu matrice potrebe–prednosti (slika 4.23) i
preciziranih kriteriji za odlučivanje pri planiranju proizvoda (tabela 4.1) uspostavljaju
se ciljevi koje kompanija želi da ostvari razvojem specifičnog proizvoda – faza
razmatranje ciljeva kompanije.
Uspješna realizacija prethodno navedenih koraka faze planiranja proizvoda, uz
pripadajući proces selekcije po zadanim kriterijima, treba da rezultiraju izborom
konačnog broja područja (3 do 5 prema [44]) pretraživanja na koje treba usmjeriti
buduće aktivnosti u cilju iznalaženja rješenja koje zadovoljava postavljene zahtjeve
naspram novog proizvoda čime se uobličava faza determiniranja područja
pretraživanja.
4.2.2.4. Kreiranje ideja za novi proizvod
Nakon preciziranja područja pretraživanja koja će činiti osnovu za daljnji razvoj
proizvoda prilazi se sljedećem koraku u fazi planiranja proizvoda koji se može
okarakterizirati kao korak u kojemu se vrši kreiranje, odnosno, stvaranje ideja za novi
proizvod do određenog stepena konkretizacije. U ovome koraku se kroz sistemski
pristup na osnovu raspoloživih metoda razvoja proizvoda kao što su funkcijska
dekompozicija proizvoda, te niz intuitivnih i diskurzivnih metoda detaljnije razrađuju
selektirane ideje unutar prethodno definisanih područja pretraživanja. Ovakav slijed
aktivnosti osigurava usmjeravanje aktivnosti razvoja proizvoda, a u skladu sa opštim
odnosima tehničkih i drugih karakteristika proizvoda u funkciji stepena inovativnosti
proizvoda, polazišta za razvoj određenog proizvoda (npr. razvoj nove funkcije
proizvoda), radnih principa, novih tehnologija i novog pristupa strukturnoj organizaciji
proizvoda zavisiti će i stepen konkretizacije do kojega će se ići u ovome koraku.
Slika 4.23. Matrica potrebe-prednosti, zasnovana na slici 4.20

Kao što je prethodno naglašeno proces iznalaženja ideje i njenog formuliranja,
ne predstavlja nešto što se da planirati i determinirati za određeni trenutak vremena
kada se za to javi potreba, nego se ideja događa i to najčešće kada se najmanje
očekuje. Bez obzira na ove činjenice u praksi postoji niz sistematiziranih metoda i
pristupa, koji u većoj ili manjoj mjeri, sa više ili manje uspjeha, pružaju podršku
procesima iznalaženja ideja, kako pojedinca tako i razvojnog tima u cjelini. Sistemskim
pristupom i implementacijom navedenih metoda pri iznalaženju rješenja razvojnom
timu se osiguravaju preduslovi za uspješan rad kroz osiguravanje određenog stepena
nezavisnost od stohastičkih utjecaja dešavanja nadahnuća pojedinaca koji čine tim.
Tabela 4.2. Analiza zahtjeva korisnika zasnovana na kvantificiranju i rangiranju zahtjeva (2 –

vrlo važno, 1 – važno, 0 - nevažno) u slučaju razvoja sklopa glavčine automobilskog
točka
JEDNOSTAVNOST SKLAPANJA
STABILNOST PRI RADU
RIZIK OD KVAROVA U
ZAHTJEV KUPCA
JEDNOSTAVNOST
PREZENTACIJA
IZDRŽLJIVOST
TOKU RADA
MATERIJAL
INOVACIJA
MONTAŽA
NOSIVOST
VELIČINA
IZRADE
TEŽINA
Σ
ZAHTJEV KUPCA
MATERIJAL 2 2 2 2 1 1 2 2 2 1 0 15
VELIČINA 2 1 2 0 1 1 1 1 2 1 0 10
TEŽINA 2 2 2 1 1 2 1 1 2 1 0 15
STABILNOST PRI RADU 2 2 2 1 1 1 0 2 0 0 0 11
RIZIK OD KVAROVA U TOKU
2 0 0 1 0 1 0 2 1 0 0 7
RADA
INOVACIJA 0 1 1 1 1 2 1 0 2 2 0 11
MONTAŽA 1 2 2 1 2 1 2 0 0 0 0 11
JEDNOSTAVNOST IZRADE 0 1 1 0 1 2 2 0 0 0 0 7
IZDRŽLJIVOST 2 0 1 0 2 1 0 0 2 0 0 8
NOSIVOST 2 2 1 1 0 2 2 0 1 1 0 12
JEDNOSTAVNOST
0 1 0 0 1 1 1 1 1 1 0 7
SKLAPANJA
PREZENTACIJA 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0
Prije nego što se detaljnije predstave neke od metoda za iznalaženje rješenja

konkretnog problema, potrebno je razjasniti što to predstavlja optimalno rješenje
određenog problema, odnosno, što su odrednice optimalnog rješenja. Principijelno
optimalno rješenje predstavlja ono rješenje koje ispunjava sve postavljenje zahtjeve i
koje može da se realizira unutar kompanije, u zadanim okvirima vremena, cijene i
kvaliteta. Jedan od pristupa koji omogućava dobivanje ovakvoga rješenja je funkcijska
dekompozicija proizvoda koja predstavlja polaznu tačku za generiranje skupa mogućih
rješenja na osnovu definisane funkcije proizvoda tj. skupa smislenih i kompatibilnih
kombinacija podfunkcija na koje je podijeljen postavljani zadatak. Naime, u cilju
iznalaženja rješenja određenog problema neophodno je uspostaviti zavisnost između
ulaznih i izlaznih veličina koje definišu proizvod koji se razvija, pri čemu se pod
funkcijom smatra zahtijevani odnos ulaznih i izlaznih veličina. Kod statičkih procesa
dovoljno je uspostaviti odnos ulaz-izlaz, dok je kod dinamičkih procesa neophodno
definisati promjene posmatranih veličina u toku vremena, gdje se u oba slučaja ne vodi
računa o rješenjima koja zadovoljavaju postavljenu funkciju, čime kreirana funkcija
postaje apstraktna formulacija zadatka nezavisna o rješenju istog. Generiranu funkciju
moguće je razložiti na niz podfunkcija (međusobni odnos mora biti definisan
određenim brojem ograničenja) što omogućava uspostavljanje niza kompatibilnih veza
između pojedinih podfunkcija i kreiranje brojnih varijanti rješenja. U tom smislu
korisno je upotrebljavati blok dijagrame kojima se prikazuju veze i odnosi između
pojedinih podfunkcija kao i ukupna funkcija proizvoda koji se razvija (slika 4.25).
Funkcije su obično definisane pojmovima kao npr. „povećati snagu“, „prijenos sile“
itd., a izvode se za svaki zadatak transformacije energije, materijala i informacija. U
većini mašinskih aplikacija prisutne su sve tri vrste naprijed navedenih transformacija
što naravno utječe na funkciju proizvoda.
Slika 4.24. Specifikacija proizvoda proizašla iz korisničkih zahtjeva [30]
Za praktičnu primjenu bitno je voditi računa i o težinskom utjecaju pojedinih

podfunkcija na ukupnu funkciju proizvoda, te shodno tome podfunkcije je moguće
podijeliti na: glavne (direktno utječu na funkciju proizvoda) i pomoćne (indirektno
utječu na funkciju proizvoda) podfunkcije. Na ovaj način predstavljena funkcija
proizvoda, sa uspostavljenim relativnim odnosim između specifičnih ulaza i izlaza
sastavnih podfunkcija, omogućava definisanje funkcionalnog međuodnosa razvojnih
zadataka, naravno uzimajući u obzir tokove materijala, energije i informacija. Sljedeća
aktivnost podrazumijeva pridruživanje jedne ili više fizičkih odrednica koje
predstavljaju moguće rješenje određene podfunkcije uzimajući u obzir specificirane
zahtjeve. Na primjer, povećanje pritiska pri konstantnoj radnoj zapremini moguće je
ostvariti povišenjem temperature fluida u radnoj komori ili utroškom energije na
kompresorskoj jedinici.
Od načina definisanja funkcije i njene strukture zavisi i ponašanje sistema u
eksploataciji što je od naročitog značaja sa gledišta potreba korisnika. Radi ilustracije
može se navesti primjer vozila. Pod pojmom funkcijske orijentacije može se smatrati
da vozilo zadovoljava ovaj uslov ako može da obezbjedi transport iz tačke A u tačku B.
Sa gledišta potreba korisnika od vozila se očekuje mnogo više od toga. Odgovarajuće
ponašanje u eksploataciji je zadovoljeno dodatnim funkcijama kao i odgovarajućim
ograničenjima [27].
a)
c)
b) d)
e)
Slika 4.25. Funkcionalni model pržilice kafe zasnovan na: a) principu crne kutije; b) praćenju
tokova materijala, c) praćenju tokova energije, d) praćenju tokova informacija; e) opisu funkcija
proizvoda
U praksi su česti slučajevi da je zadovoljenje određene podfunkcije povezano
sa više različitih fizičkih utjecaja, što je jedan od razloga da se pri iznalaženju ukupnog
rješenja postavljenog zadatka koristi više različitih metoda koje je neophodno koristiti
u skladu sa kontekstom postavljenog zadatka. U nastavku teksta biti će prezentirane
neke od najčešće korištenih metoda za iznalaženje rješenja postavljenog zadatka
(tabela 4.3).
Tabela 4.3. Pregled metoda za iznalaženje rješenja postavljenog zadatka

Metode za
Konvencionalne
Intuitivne metode Diskurzivne metode kombiniranje
metode
rješenja
- Prikupljanje - Diskusija unutar - Sistemska studija - Sistemska
podataka razvojnog tima fizikalnih procesa kombinacija
- Analiza rješenja iz - Brainstorming - Sistemsko - Kombiniranje
prirode - Obrnuti pretraživanje uz pomoću
- Analiza postojećih Brainstorming pomoć matematičkih
tehničkih sistema - Metod 635 klasifikacionih metoda
- Analiza analognih - Brainwritingpool šema
modela - Delfi metoda - Katalozi rješenja
- Mjerenja - Synectics metoda
performansi na - Kombinacija
postojećim metoda
proizvodima
- Testiranja modela
KONVENCIONALNE METODE
Prikupljanje podataka predstavlja jednu od osnovnih konvencionalnih metoda
za rješavanje postavljenog problema. Naime, razvojni tim mora da prikupi sve
raspoložive informacije, a na raspolaganju im stoje različiti pristupi od aktivnog
pretraživanja primjenom konvencionalnih tehnika pretraživanja: literature, analiziranja
tržišnih publikacija, istraživanja prijavljenih patentnih rješenja do Interneta.
Analiza rješenja iz prirode predstavlja sljedeću konvencionalnu metodu
zasnovanu na analiziranju prirodnih formi, struktura, organizama i procesa koji mogu
osigurati rješenje postavljenog tehničkog problema. Nauka koja se bavi istraživanjem
rješenja iz prirodnog okruženja u tehničkim aplikacijama naziva se bionika. Osim
iznalaženja direktnih rješenja zasnovanih na prirodi, analiza prirodnih sistema može u
značajnoj mjeri stimulirati razvojni tim i odrediti pravac daljnjih razvojnih aktivnosti
(slika 4.26).
Analiza postojećih tehničkih sistema predstavlja sljedeću konvencionalnu
metodu za rješavanje postavljenog problema i kao takva je jedna od najvažnijih
pristupa pri generiranju novih ili usavršavanju postojećih tehničkih rješenja. Analiza se
zasniva na mentalnoj ili fizičkoj disekciji proizvoda s ciljem analize strukture postojećeg
proizvoda ili utvrđivanja određenih odnosa (logičkih, fizičkih, upravljačkih,...), slika
4.27. Podfunkcije predstavljena na slici 4.27 su izvedene iz postojeće konfiguracije
proizvoda, a na osnovu njih je omogućena identifikacija fizičkih međuodnosa koji mogu
biti osnova za iznalaženje novih rješenja utvrđenih podfunkcija. Analiza postojećih
tehničkih sistema se može zasnivati na [30]: proizvodima ili proizvodnim metodama
konkurentskih kompanija, vlastitim zastarjelim proizvodima i proizvodnim metodama,
te sličnim proizvodima ili sklopovima u kojima su integrirane pojedine podfunkcije ili
dijelovi koji bi mogli odgovarati postavljenom zadatku. Ovakav pristup analizi
postojećih proizvoda i iznalaženja rješenja postavljenog zadatka pokazao se osobito
koristan pri definisanju početnih konceptualnih rješenja iz kojih će se kroz naredne
aktivnosti razviti niz novih varijantnih opcija proizvoda. Sa druge strane upotreba ove
metode pri iznalaženju novoga rješenja može negativno utjecati na kreativnost članova
razvojnog tima koji se zadovoljavaju malim preinakama postojećeg rješenja i ne
upuštaju se u kreiranje potpuno novog originalnog rješenja.
a) b) c) d)
Slika 4.26. Tehnička rješenja zasnovana na prirodnim uzorima: a) saće u košnici – lagana noseća
konstrukcija zgrade, b) dizajn ultra brzih vozova[45], c) čičak – zatvarač, d) dizajn modernog
električnog automobila [45]
Pri iznalaženju rješenja konkretnih problema moguće je analizirati sistem koji u

određenoj mjeri i u tačno definisanim uslovima mijenja proizvod koji se razvija tj.
analogan je proizvodu koji se razvija (npr. korištenje drugog izvora energije, drugih
gradivnih materijala, umanjivanje proizvoda u određenoj skali, itd), te u tome slučaju
se može govoriti o modelu proizvoda koji se razvija. Osim primjene analognih modela
pri iznalaženju rješenja konkretnih problema, ovaj pristup se može iskoristiti i u
analizama ponašanja sistema u ranim fazama razvoja proizvoda kroz simulacione
pristupe što omogućava identifikaciju novih potencijalnih rješenja u ranim fazama
razvoja proizvoda.
Mjerenja performansi na postojećim proizvodima i testiranja modela, kao i
drugi eksperimentalni pristupi predstavljaju još jedan od načina iznalaženja
neophodnih informacija pri razvoju novog proizvoda. Nešto više o ovome načinu
prikupljanja podataka biti će riječi i narednim poglavljima.
INTUITIVNE METODE
Pri razradi i razvoju ideja za novi proizvod članovi razvojnog tim često se
oslanjaju na intuiciju i inspiraciju koja se dešava u određenim trenucima i rezultat su
niza procesa u ljudskom umu koje je nemoguće opisati, a najčešće se prepisuju
djelovanju podsvijesti koja na osnovu prethodnih stručnih znanja i iskustava
omogućava generiranje određene ideje. Intuicija se može definisati kao znanje koje se
pojavi osobi bez nekog svjesnog sjećanja ili rezonovanja, a prema nekim istraživanima
intuicija izgleda uključuje neku vrstu prečice od uočavanja problema do rješenja
problema, odnosno od mnoštva ideja koje su na raspolaganju do izbora jedne
konkretne ideje. Međutim, u modernoj industrijskoj praksi u procesima razvoja
proizvoda neprihvatljivo je čisto oslanjanje na trenutak inspiracije pojedinog od
članova razvojnog tima, ili razvojnog tima u cjelini jer [30]: prava ideja ne dolazi uvijek
u pravo vrijeme, postojeći odnosi i lične predrasude unutar razvojnog tima mogu
značajno usporiti ili čak spriječiti generiranje nove ideje, neadekvatan protok
informacija o npr. novim tehnologijama i procedurama među članova razvojnog tima
može dodatno otežati proces razvoja novih ideja, itd.
Slika 4.27. Analiza ventila za kontrolu protoka s obzirom

na njegovu funkcionalnu strukturu [30]
Navedene otežavajuće okolnosti se dodatno multipliciraju sa porastom nivoa

stručnosti članova razvojnog tima, načinom podjele zadataka unutar razvojnog tima, te
vremenskim ograničenjima postavljenim za izvođenje pojedinih zadataka u okviru
procesa razvoja proizvoda. Iz toga razloga razvijen je niz metoda koje u definisanom
okruženju i pod određenim pravilima podstiču intuiciju i invenciju razvojnog tima
(pojedinačno i u cjelini), a samim tim i proces osmišljavanja novih ideja.
Najjednostavnija i najčešće korištena metoda zasnovana je na intenzivnoj razmjeni
informacija i kritičkim diskusijama među članovima razvojnog tima uz ograničavanje
područja diskusije (sprječavanje lutanja) u iterativnom procesu postavljanja pitanja i
davanja odgovora može rezultirati značajnim iskoracima na području evolucije i
generiranja novih ideja. Osim ovoga generaliziranog pristupa podsticanju intuicije
razvojnog tima za iznalaženje novih ideja razvijen je niz intuitivnih metoda kao što su:
Brainstorming, Method 635, Brainwritingpool, Delfi, Synectics, itd. zasnovanih na
korištenju grupne dinamike (osigurava nesmetan protok informacije među članovima
grupe) pri generiranju novih ideja.
Brainstorming metoda
Brainstorming metoda može se okarakterizirati kao intuitivna metoda koja
ima za cilj stvaranje takvog okruženja koje će rezultirati generiranje mnoštva novih
ideja, prijedloga, pretpostavki od strane članova razvojnog tima, bez obzira na
njihovu realnost ili prihvatljivost. Sama metoda je popularizirana od strane Alex
Faickney Osborn koji je promovira u svojoj knjizi “Applied Imagination” iz 1953.
godine. Primjenom ove metode podstiče se generisanje ideja na način da neki
članovi tima predlažu rješenja dok ih drugi kritikuju tražeći u njima nedostatke što
izaziva povratni ciklus novih prijedloga. Tako se skup prijedloga povećava, a u
njihovom kreiranju učestvuju svi članovi tima. Proces napreduje u zajedničkom
pravcu, a stvorena znanja se odmah međusobno raspodjeljuju i razvijaju se kod
svakog člana tima individualno. Razmišljanje pojedinaca je povezano i međusobno
podsticano. Za potpuni uspjeh primjene ove metode neophodno je osigurati
određene opšte preduslove koji se mogu konkretizirati na razvojni tim, to jeste:
- razvojni tim mora biti sastavljen od osoba spremnih da prihvate
drugačije mišljenje;
- razvojni tim bi trebao biti sastavljen od skupa pojedinaca koji dolaze iz
različitih sfera poslovanja i života općenito;
- razvojni tim ne bi trebao da ima određene predrasude, bilo prema
drugim osobama, njihovim uvjerenjima, itd., bilo prema određenim
konceptima, idejama ili zamislima;
- razvojni tim treba biti izolovan u poseban prostor sa tačno definisanim
zadatkom.
Za postizanje najboljih rezultata, Brainstorming sesija treba da se odvija u
skladu sa određenim pravilima vezanim za:
- Sastav grupe – Grupa sastavljena od minimalno 5 (<5 - uzak spektar
mišljenja i iskustava), a maksimalno 15 (>15 – opasnost od pasivnosti i
povlačenja pojedinih članova) ljudi sa jasno postavljenim moderatorom
grupe. Grupu ne sačinjavaju samo eksperti, nego je neophodno osigurati
što širi opseg polja i aktivnosti članova grupe, pri čemu prisustvo
određenog broja „netehničkih“ lica može samo doprinijeti boljim
rezultatima. Grupa ne bi trebala biti hijerarhijski strukturirana, jer se na
taj način predupređuje eventualna pojava cenzuriranja i nametanja
autoriteta.
- Vođenje grupe – Moderator grupe: snosi odgovornost za organizacione
aspekte sesije (sazivanje, sastav, trajanje i evaluacija), sagleda problem i
predoči ga članovima grupe, osigurava mirnu i opuštenu atmosferu na
sesiji, ne utječe na evoluciju ideje, da poticaj grupi kada se osjeti pad
koncentracije i produktivnosti, onemogući kritiku bilo koje ideje, osigura
vođenje zapisnika sesije, te ograniči trajanje sesije na 30 do 45 minuta.
- Procedure – iznositi sve ideje bez obzira na činjenicu da ih se može
smatrati apsurdnim, glupim, neugodnim, ... (sve ideje su prihvatljive);
ne kritikovati niti jednu iznesenu ideju; suzdržavati se komentara tipa
„ovo mi je poznato“, „ovo sigurno neće raditi“, „to je nemoguće“, itd.;
prihvatiti iznesene ideje, te ih eventualno razvijati ukoliko se to smatra
za shodno; kombinirati više iznesenih ideja i na osnovu njih davati nove
prijedloge; davati konkretne prijedloge koji će omogućiti nastajanje
konkretnih rješenja; u prvo vrijeme zanemariti praktičnosti iznesenih
prijedloga; voditi evidenciju o iznesenim idejama.
- Evaluacija – rezultati sesije trebaju biti analizirani od strane eksperata u
cilju iznalaženja potencijalnih rješenja; konačni rezultat treba biti
analiziran od strane cijele grupe kako bi se izbjegla eventualne
nesuglasice i nerazumijevanja na relaciji grupa – pojedinci – eksperti.
Slika 4.28. Brainstorming metoda za generisanje ideja
Primjena navedene metode u procesu razvoja proizvoda ima svoje

opravdanje u slučajevima kada ne postoji praktično rješenje postavljenog problema,
fizikalni proces na koji se naslanja moguće rješenje nije identificiran, te postoji
tendencija usporavanja ili zastoja u procesu razvoja proizvoda. Osim toga
primjenom navedene metode se osigurava protok novih ideja unutar razvojnog
tima, stvara se kreativna podloga za daljnje aktivnosti u procesu razvoja proizvoda,
te se prekida svakodnevna radna rutina.
Sa druge strane kao rezultat grupnih sesija ne treba očekivati nemoguće, jer
velika većina razvijanih ideja neće biti tehnički ili ekonomski izvediva. Osim toga,
zbog činjenice da je iznalaženje rješenja za većinu složenih problema samo na
osnovu generiranja spontanih ideja malo vjerovatno, implicira da rezultat primjene
metode nikada nije konačno uobličeno rješenje postavljenog problema. Pored
navedenih ograničenja postoji i realna opasnost da se pri primjeni ovoga metoda
pojedini članovi grupe izoliraju i ne uključe aktivno u rad.
Obrnuta Brainstorming metoda
Metoda je veoma slična klasičnom Brainstorming metodu osim što se umjesto
ideja generišu kritike na predloženo rješenje, što čini ovaj metod iznimno primjenjivim
pri evaluaciji ideja/rješenja. Obrnuti Brainstorming je prvobitno primijenjen u Hotpoint
Company kao grupna intuitivna metoda za otkrivanje eventualnih slabosti određene
ideje/rješenja, te predviđanje mogućih problema prilikom njene implementacije. Pri
realizaciji metode treba se držati sljedećih procedura:
 Osobe koje su učestvovale u generisanju ideje se pozivaju kako bi ih
evaluirali;
 Cilj ili problem sa listom generisanih ideja se ispisuje na tabli (eng. flip-
chart);
 Prva ideja sa liste se kritikuje od strane jednog ili više članova grupe, a
kritike se bilježe na tabli;
 Kada se iscrpe kritike prve ideje , grupa započinje sa kritikom druge ideje i
proces se nastavlja dok se ne završi sa svim idejama;
 Grupa pristupa preispitivanju kritika kako bi se generisala moguća rješenja
za svaki od identificiranih nedostataka;
 Ideja koja ima najmanji broj nedostataka i za koju se smatra da ima najviše
šansi za rješavanje problema bira se za implementaciju.
Obrnuti Brainstorming je metoda koja nije pogodna za evaluaciju velikog broja
ideja (maksimalno 8 do 10 ideja) koje su prošle kroz neki od procesa selekcije.
Metoda 635
Na osnovu klasične Brainstorming metode izvedena je 635 metoda [46].
Metoda se zasniva na upoznavanju tima (šest članova) sa zadatkom, zajedničkoj
analizi postavljenog zadatka, te pojedinačnom kreiranju i zapisivanju prijedloga
rješenja (po tri rješenja) u formi ključnih aspekata. Nakon određenog vremena ideje
koje su zapisane na papir predaju se susjednom članu tima koji nakon analiziranja
predloženih ideja dopisuje druga moguća rješenja ili nastavlja razvoj već
predloženih ideje koja se nalaze na papiru. Proces se nastavlja sve dok se ne završi
puni krug tj. dok svih preostalih pet članova tima ne daju svoj osvrt na predložene
ideje. U skladu sa navedenim principom metoda je i dobila ime 635.
U odnosu na klasičnu Brainstorming metodu primjenom 635 metode
omogućava se: sistematičniji razvoj ideja, praćenje evolucije ideja, manje ili više
precizno određivanje izvora pojedine ideje, ne postojanje problema sa vođenjem
grupe, te aktivno učešće svih članova tima u radu. Sa druge strane primjenom ove
metode može doći do smanjenja kreativnosti pojedinih učesnika u radu zbog
izostanka stimulacije proizašlih iz otvorenih grupnih aktivnosti.
Brainwritingpool metoda
U cilju prevazilaženja problema prethodne dvije metode razvijena je treća
Brainwritingpool metoda [47] u kojoj se kombiniraju individualni i grupni rad.
Metodologija rada je slična kao i u Brainstorming metode, i odvija se u sljedećim
koracima:
- Predstavljanje problema – moderator predstavlja i pojašnjava određene
aspekte problema;
- Generiranje ideja 1. iteracija – 15 minutni individualni rad na stvaranju
potencijalnih rješenja postavljenog problema i njegovom zapisivanju na
neki od medija npr. papir;
- Udruživanje ideja – 15 minutna aktivnost u kojoj se individualno
razvijene ideje postavljaju na vidljivo mjesto (npr. zid, tabla, pano, ...)
nakon čega slijedi analiza i diskusija o prezentiranim idejama među
članovima grupe. Cilj ove aktivnosti je iznalaženje novih ideja,
identifikacija komplementarnih ideja, ili unaprjeđenje prijedloga kroz
negiranje i ponovnu procjenu;
- Generiranje ideja 2. iteracija – Na osnovu rezultata prethodnih koraka
sve prezentirane ideje se individualno dodatno razrađuju u
ograničenom vremenskom periodu (npr. 15 minuta);
- Izbor ideja – sve razvijene ideje se analiziraju, klasificiraju i ukoliko je to
potrebno finaliziraju, nakon čega se izabiru ideje sa najvećim
potencijalom.
Slika 4.29. Metoda 635
Primjenom ovoga metoda osiguravaju se uslovi za intuitivni grupni rad bez

predugih rasprava, osigurava se efikasna razmjena ideja unutar grupe, ali se
istovremeno može identificirati i individualni doprinos članova tima.
Delfi metoda
Metoda je razvijena za potrebe vojske USA (projekt RAND) 1959. godine od
strane O. Helmer, N. Dalkey i N. Rescher, a u periodu hladnog rata korištena je kao
alat za predviđanje utjecaja tehnologija na problematiku ratovanja, te analizu
mogućnosti primjene tehnologija u vojne svrhe. Delfi metoda je jedna od osnovnih
metoda prognoziranja i predstavlja najpoznatiju i najviše korištenu metodu ekspertnih
ocjena kojom se kroz metodološki organizovano korištenje znanja eksperata predviđa
buduće rješenja određenog problema. Delfi metoda proučava i daje prognoze o
neizvjesnim ili mogućim budućim situacijama za koje nema mogućnosti izvođenja
objektivne statističke zakonitosti, formiranja modela ili primijene neke od formalnih
metoda. Jedno od takvih područje je upravo izbor ideja. To su fenomeni koje je veoma
teško kvantificirati, jer je ideja u suštini kvalitativne prirode, za koju ne postoji
dovoljno statističkih podataka na osnovu kojih bi se izvršilo proučavanje. Ime metode
je preuzeto iz grčke mitologije po proroku iz Delfija, koji je pod dejstvom psihogenih
aktivnih supstanci mogao da predvidi budućnost.
Slika 4.30. Metoda ,,Brainwritingpool"
Metoda se zasniva na anonimnom sučeljavanju pojedinačnih mišljenja

skupine eksperata iz određene oblasti pri čemu se kroz niz iteracija generira
rješenje koje predstavlja konsenzus mišljenja. Polazni korak predstavlja prezentacija
prijedloga rješenja konkretnog problema skupini eksperata, koji daju svoje mišljenje
o prijedlogu i ukoliko smatraju za shodno dopunjavaju početni prijedlog novim
rješenjima. Na bazi dobivenih prijedloga, pristupa se izračunavanju prosječne
prognoze koja predstavlja srednju vrijednost pojedinačnih prognoza, kao i variranje
prognoza oko srednje vrijednosti koja predstavlja mjeru preciznosti prognoze.
Ovako provedene analiza prikupljenih odgovora šalje se ponovno ekspertima uz
izračunatu prosječnu prognozu, mjeru preciznosti prognoza i ekstremne prognoze
sa njihovim razlozima, a od eksperata se traži da preispituju svoju prvobitnu
prognozu, urade eventualnu korekciju i dostave mišljenje o ekstremnim
prognozama zajedno sa odgovarajućom argumentacijom. Nakon određenog broja
iteracija (maksimalno do 4) izdvajaju se najpragmatičnija rješenja na osnovu čega se
kreira konačno srednje rješenje. Kao prosječna vrijednost rješenja uzima se
medijana koja predstavlja onu vrijednost prognoze za koju je broj eksperata čija je
prognoza veća od te vrijednosti jednak broju eksperata čija je prognoza manja od te
vrijednosti.
Bitno je napomenuti da je preduslov svih uslova izbor najkompetentnijih
eksperata za datu oblast u kojoj se primjenjuje Delfi metoda. Broj eksperata koji bi
trebali da čine grupu nije lako odrediti, međutim, preporučuje se grupa od 10 do 15
učesnika, maksimalno 35 eksperata. Kontakti sa ekspertima obavljaju se putem
serije upitnika, pri čemu je anonimnost eksperta zagarantovana. Navedena
procedura treba biti pažljivo planirana, a metodu zbog svojih karakteristika treba
uglavnom koristiti u područjima fundamentalnih ispitivanja na kojima se zasniva
dugoročni razvoj kompanije.
Prednosti primjene Delfi metode su: mogućnost brzog postizanje konsenzusa,
panel mogu činiti eksperti iz cijelog svijeta, mogućnost pokrivanja širokog spektra
ekspertiza, isključivanje tzv. „grupnog mišljenja“, mogućnost dobivanja kvantitativnih
pokazatelja prognoziranja a ne samo kvalitativnih pokazatelja, te predviđanje
specifičnih jednodimenzionalnih pitanja. Osim prednosti metoda je okarakterizirana i
određenim nedostacima: uspjeh metode zavisi isključivo od učesnika u ekspertskom
panelu, složen postupak provođenja, nemogućnost utvrđivanja egzaktnog broja
učesnika u ekspertskom panelu, te velika dužina trajanja istraživanja. Principijelno
najveći problem Delfi metoda je određivanje optimalnog broj eksperata jer s jedne
strane zasigurno je da bi veća grupa eksperata povećala tačnost predviđanja,
međutim, s druge strane veoma je teško sastaviti dovoljno veliku i kompetentnu grupu
eksperata za proučavani problem.
Synectics metoda
Metoda je razvijana od strane George M. Prince i William J. Gordon,
pedesetih godina prošloga stoljeća. Riječ SYNETIC je izvedenica grčke riječi
„synektiktein“ koja označava aktivnost udruživanje različitih naizgled nezavisnih
koncepata. Cilj je osigurati rano prepoznavanje sinergijskih efekata tj. stvaranja
nove ideje na osnovu nečega već poznatog (npr. dva ili više postojećih rješenja).
Sama metoda je komparativna s Brainstorming metodom, s tom razlikom da je cilj
Synectics metoda potaknuti razvoj novih ideja pomoću analogija iz netehničkih,
odnosno, polu-tehničkih područja. Grupa koja implementira Synectics metodu ne bi
trebala da ima više od sedam članova, zbog opasnosti od „gubljenja“ iznesenih
ideja, a jedan od članova bi bio moderator grupe s zadatkom prezentiranja
problema i koordinacije aktivnostima grupe. Na osnovu određene analoške
pretpostavke vrši se grupna razrada ideja kroz niz iterativnih koraka, a u slučaju da
rezultat nije zadovoljavajući moguće odbacivanje rješenja i uspostavljanje nove
analogije, te ponavljanje cijelog procesa.
Dobar moderator je pola uspjeha implementacije metoda, a njegovi zadaci su:
upravljanje procesom, ne nuđenje svojih rješenja; stvaranje poticajne klime -
oslobađanje kreativnosti tima; sprječavanje konflikata; primjedbe kod iznošenja malo
neuobičajenih, ekscentričnih ili apsurdnih ideja; pokretanje članova tima kako bi se
ideje pretvorile u ostvarive planove; pobuđivanje kreativnosti među članovima tima tj.
poticanje svih pozitivnih i suzbijanje svih negativnih procese kako bi se dobio što veći
efekt sinergije. Drugu polovinu uspjeha pri implementaciji metode čini motivirani tim
koji je zadužen za kreiranje rješenja na što osobitog utjecaja ima klima među
članovima tima.
Kao primjer za ilustraciju Synectics metoda poslužiti će razvoj rješenja za
uklanjanje kamenca iz urinarnog kanala unutar ljudskog tijela [30]. Zahtjev je da će
se razvijeni uređaj morati protezati i otvoriti unutar urinarnog kanala. Za rješavanje
navedenog problema ključne riječi "proteže" i "otvoriti" poslužile su za prijedlog
analognog rješenja zasnovanog na principu kišobrana.
Pitanje: Kako se analogija s kišobranom (slika 4.31.a.) može primijeniti?
 Mogući odgovor 1 (slika 4.31.b.): probušiti kamen, provući kišobran kroz
otvor, otvoriti ga. NIJE IZVEDIVO;
 Mogući odgovor 2 (slika 4.31.c.): provlačenjem cjevčice kroz otvor i
puhanje balona iza kamena. NIJE IZVEDIVO;
 Mogući odgovor 3 (slika 4.31.d.): provlačenjem cjevčice pored kamena
otvor i puhanje balona iza kamena, te izvlačenje kamena. OPASNOST OD
OZBILJNOG OŠTEĆENJA URINARNOG KANALA;
 Mogući odgovor 4 (slika 4.31.e.): dodavanje drugog balona za vođenje i
ubacivanjem gela između dva balona (slika 4.31.f.) u značajnom mjeri će
olakšati izvlačenje kamena iz mokraćnog kanala. MOGUĆE RJEŠENJE.
a) b) c) d) e) f)
Slika 4.31. Razvoja rješenja principa za uklanjanje bubrežnih kamenaca na temelju analogija i
postupnog poboljšanja [30]
Karakteristika ovoga pristupa, pri rješavanju tehničkih problema, je

mogućnost korištenja neograničenog izvora analogija iz područja netehnoloških i
polutehnoloških oblasti. Navedene analogije će se u prvo vrijeme nametnuti same –
spontano, ali sa postupnim razvojem i detaljnim analiziranjem, uspostavljanju
analogija će se prilaziti mnogo sistematičnije.
Kombiniranje metoda
Postoje slučajevi u kojima pojedinačna primjena gore navedenih metode ne
može dati odgovor na postavljeni zadatak tj. ne mora rezultirati iznalaženje
zadovoljavajućeg rješenja te posljedično rezultirati zastojem u procesu razvoja
proizvoda. Kako bi se izbjegla navedena situacija postoji mogućnost kombiniranja
više različitih metoda u pojedinim fazama generiranja ideje. Neke od situacija koje
mogu rezultirati neophodnošću kombiniranja više različitih metodologija su npr.
nova ideja radikalno mijenja pristup rješavanju postavljenog problema, moderator
grupe na Brainstorming sesiji se može poslužiti određenim analogijama kako bi
podstakao stvaranje novih ideja, itd.
Ukoliko se u svjetlu kombiniranja metoda razmotri gore navedeni primjer
otklanjanja kamenca iz urinarnog kanala (slika 4.31) moguće je razviti niz tehničkih
rješenja problema kao što su: bušenje, razbijanje, ultrazvučna dezintegracija, itd. U
trenutku kada presuše sve ideje dovoljno je da moderator postavi pitanje „Kako bi
se u prirodi riješio navedeni problem?“ i zasigurno bi se javio niz novih ideja:
zagrijavanjem i hlađenjem, hemijska dekompozicija, izlaganje ledu, djelovanje
bakterija, razbijanje vodom, itd. [30].
DISKURZIVNE METODE
Primjena diskurzivnih metoda u iznalaženju rješenja postavljenog zadatka
podrazumijeva postupan i svjestan proces iznalaženja rješenja, pri čemu se utjecaj
intuicije ograničava samo na pojedine korake, ili rješavanje pojedinačnih problema.
Sistemska studija fizikalnih procesa
Ukoliko su procesi koji karakteriziraju postavljeni problem zasnovani na
poznatim fizikalnim procesima, tada pri rješavanju postavljenog problema postoji
mogućnost opisivanja procesa skupom jednačina s određenim brojem varijabli
(zavisnih i nezavisnih) pri čemu se analiziranjem međusobnih odnosa varijabli može
dobiti skup rješenja postavljenog problema.
Kao primjer iznalaženja rješenja sistemskom studijom fizikalnih procesa
može poslužiti primjer projektovanja segmenta (gravitacionog konvejera - kliznice)
sistema unutrašnjeg transporta kontinuiranog djelovanja sastavljenog od: valjkastog
transportera sa motornim pogonom, spiralne kliznice bez pogona i trakastog
transportera progonjenog elektromotornim pogonom. Šema strukture razmatranog
sistema unutarnjeg transporta prikazana je na slici 4.32. Predstavljenim sistemom
unutarnjeg transporta vrši se transportiranje jediničnih tereta na drvenim paletama
dimenzija 400×500×300 [mm], mase 15 [kg].
Gravitacioni konvejeri – kliznice su transportna sredstva pogodna za transport
komadnih tereta između etaža proizvodnog sistema. Zauzimaju mali prostor i za
operacije transportiranja ne zahtijevaju pogonske uređaje s obzirom da jedinični teret
kliže transportnom stazom pod utjecajem sile zemljine teže. Sastavni elementi
gravitacionog konvejera su noseća konstrukcija i klizna staza po kojoj se vrši
pomjeranje tereta. U zavisnosti od izvedbe klizne staze razlikuju se dvije vrste kliznica:
prosta kliznica i spiralna kliznica (slika 4.33). Prosta kliznica se primjenjuje za transport
tereta sa manjom visinskom razlikom između etaža objekta i na mjestima gdje ima
prostora za instalaciju iste, dok se spiralna kliznica primjenjuje kod većih visinskih
razlika između etaža objekata i na mjestima gdje je prostor za postavljanje ovakvog
transportnog sredstva ograničen. S obzirom na to da se transport tereta odvija na
principima klizanja pod djelovanjem sile zemljine teža postoji mogućnost podešavanja
brzine transporta tereta podešavanjem ugla klizanja i/ili podešavanjem koeficijenta
trenja.
B
R sr
R
L=25 m
B
Kapacitet Q=240 kom/h

Masa tereta m=15 kg
Dimenzije axbxc=400x500x300
v =0,8 m/s
Smijer kretanja tereta
PRIJEMNO v0
TERET
MJESTO
h
ß
v kr B
L=15 m
PREDAJNO
MJESTO
v kon
Slika 4.32. Šematski prikaz razmatranog sistema unutrašnjeg transporta
Na osnovu slike 4.34 moguće je postaviti jednadžbe za:

X osu: G sin - Ftr=0  Ftr=G sin
Y osu: Fn - G cos=0  Fn= G cos
gdje su:
Ftr - sila trenja,
µ - koeficijent trenja (tabela 4.4),
G=m·g – težina tereta koji se transportira,
 - ugao nagiba klizne staze.
Tabela 4.4. Vrijednosti koeficijenta trenja [48]

Vrsta materijala Koeficijent trenja - µ
metal po metalu od 0,12 do 0,25
drvo po metalu od 0,20 do 0,60
drvo po drvetu od 0,25 do 0,50
Da bi teret mogao da se kreće niz kliznicu potrebno je da komponenta težine
tereta G po X-osi bude veća od sile trenja, odnosno:
G · sin > Ftr
Ftr= µ · Fn , odnosno, Ftr= µ · G cos
G sin > µ · G cos  µ < tg   > arctg µ
Pri klizanju tereta niz pravolinijsku kliznicu, mogu se razlikovati tri specifična slučaja:
I. prvi slučaj –jednako ubrzano kretanje tereta, pri čemu su:
vkr > vp; H > μ · L, odnosno, kada je tg > μ i  > ρ;
vp – početna brzina [m/s], vkr – početna brzina [m/s],
ρ – ugao trenja [].
II. drugi slučaj – kretanje tereta ravnomjernom brzinom; tada je :
vkr = vp; H = μ · L; tg = μ i  = ρ.
III. treći slučaj – jednako usporeno kretanje tereta, kada je:
vkr < vp; H < μ · L; tg < ρ i  < ρ.
Za slučaj da je početna brzina kretanja tereta vp=0, kretanje tj klizanje tereta
nije moguće postići ako je  ≤ ρ, nego je potrebno osigurati da je:
tg  = tg [ρ+(3÷5)].
a) b)
Slika 4.33. Prosti (a) i spiralni (b) gravitacioni konvejer – kliznica
Dužina klizne staze S, određuje se na osnovu maksimalne brzine koju teret

dostiže na njenom kraju. Kada teret s klizne staze dospije na horizontalnu podlogu ili
ga prihvata neko drugo transportno sredstvo (trakasti transporter, konvejer, itd.)
dolazi do udarnog kontakta tereta s nailaznom površinom zbog transformacije
kinetičke energije tereta u deformacioni rad (npr. deformacija ambalaže, deformacije
podloge, itd). O navedenom problemu treba voditi računa kako bi se spriječile
neželjene pojave koje mogu nastati.
S obzirom da se radi o transportu jediničnog tereta na drvenim paletama na
osnovu tabele 4.3 usvaja se koeficijent trenja µ=0,4 iz čega slijedi da  >arctg 0,4 ,
odnosno, minimalni ugao nagiba transportne staze kliznice mora da bude min = 21,8.
Navedeni ugao bi osigurao jednako ubrzano kretanje tereta niz kliznicu u slučaju da se
na početku kliznice teret kretao tj. imao početnu brzinu vp > 0. U slučaju da teret
miruje na početku kliznice minimalni ugao nagiba transportne staze bi iznosio min =
25,8.
Brzina tereta na kraju transportne staze tj. kliznice brzina tereta se izračunava
na osnovu zakona o održanju energije, koji kaže da se energija ne može izgubiti niti
nestati, nego se samo može pretvoriti iz jednog oblika u drugi:
m  vp2 m  vkr 2
 mg H   Ftr  S
2 2
gdje su:
m  vp 2
- kinetička energija na vrhu kliznice,
2
m  g  H - potencijalna energija na vrhu kliznice,
m  vkr 2
- kinetička energija na kraju kliznice,
2
A Ftr  S - mehanički rad izvršen prilikom klizanja tereta niz kliznicu,
S - dužina staze,
H - visina kliznice.
Slika 4.34. Opšti model klizanja tereta niz kliznu stazu
Ukoliko se pretpostavi da je visinska razlika između etaža H=6 [m] to je brzina

transportiranog tereta na kraju kliznice:
m  vp 2 m  vkr 2
  m  g  H    FN  S
2 2
m  vp 2 m  vkr 2
  m  g  H    FN  S
2 2
m
2
 
v kr 2  v p 2  m  g  H    m  g  cos   S
vkr 2  v p 2
 g  H    g  cos   S
2
vkr 2  v p 2  S
 g  H   1    cos   
2  H
S 1

H sin 
v kr 2  v p 2  cos  
 g  H   1    
2  sin  
cos 
 ctg 
sin 
v kr 2  v p 2  2  g  H 1    ctg  
vkr  2  g  H 1    ctg   v p 2
Na osnovu prethodno izvedene jednakosti moguće je izračunati krajnju brzinu

kretanja transportiranog tereta:
Za slučaj: vp=0 [m/s]; min = 25,8; H=6[m]  vkr=4,51[m/s]
Za slučaj: vp=1 [m/s]; min = 21,8; H=6[m]  vkr=1,14[m/s]
Kao što je već naglašeno, u konkretno razmatranom slučaju, prilikom silaska
tereta sa kliznice na trakasti transporter, dolazi do udarnog kontakta tereta sa
podlogom zbog čega je neophodno uskladiti dužinu i visinu kliznice, te ugao nagiba
klizne staze sa dimenzijama i masom tereta koji se transportuje. Neka od rješenja
ovoga problema mogu se naći u promjeni nagiba kliznice  ili promjenom podloge
(veći koeficijent trenja µ) što će rezultirati postupnim usporavanjem tereta do željene
brzine.
Dužina klizne staze S se izračunava na osnovu obrasca (slika 4.34):
H H
sin   S
S sin 
Za slučaj: vp=0 [m/s]; min = 25,8; H=6[m]  S=13,79[m]
Za slučaj: vp=1 [m/s]; min = 21,8; H=6[m]  S=16,16[m]
Dužinu klizne staze S moguće je izračunati i na osnovu sljedećeg obrasca:
S = Nz · O = Nz · 2 · Rsr· 
gdje su:
Nz - broj zavoja kliznice – funkcija geometrije položaja ulaznog i izlaznog
segmenta kliznice,
O - obim jednog zavoja u metrima - obim cijele zavojnice po srednjem prečniku
je ustvari dužina klizne staze kada se zavojnica ispravi,
Rsr - srednji poluprečnik kliznice – funkcija raspoloživog prostora.
U skladu sa prikazom na slici 4.32, Nz=2,75, te prethodno navedenog obrasca

slijedi da je srednji poluprečnik kliznice:
S
R sr 
2  Nz  
Za slučaj: vp=0 [m/s]; min = 25,8; H=6[m]; S=13,79[m]  Rsr =0,80[m]

Za slučaj: vp=1 [m/s]; min = 21,8; H=6[m]; S=16,16[m]  Rsr=0,94[m]
Dužina osnove klizne staze izračunava se na osnovu obrasca (Pitagorima
teorema primijenjena na sliku 4.34): L2 = S2 - H2
Za slučaj: vp=0 [m/s]; min = 25,8; H=6[m]; S=13,79[m]  L =12,42[m]
Za slučaj: vp=1 [m/s]; min = 21,8; H=6[m]; S=16,16[m]  L =15,00[m]
Kao što se da zaključiti pristupom zasnovanim na sistemskoj studiji fizikalnih

procesa, uz uslov da se ponašanje razmatranog sistema može predstaviti skupom
jednačina s određenim brojem varijabli, kroz analizu postavljenih jednačina i
međusobnih odnosa varijabli koje figuriraju u njima moguće je generirati određeni
skup rješenja postavljenog problema.
Sistemsko pretraživanje uz pomoć klasifikacionih šema
Općenito, pri rješavanju bilo kojeg problema sistemski pristup predstavlja
koncept koji zasigurno u značajnoj mjeri može olakšati iznalaženje odgovarajućeg
rješenja postavljenog zadatka. Sistemsko predstavljanje podataka i informacija s
jedne strane stimulira iznalaženje novih rješenja, te olakšava identifikaciju i
kombiniranje suštinskih obilježja rješenja. Zbog navedenih prednosti razvijene su
brojne klasifikacione šeme koje u suštini imaju veoma sličnu strukturu.
Uobičajene klasifikacione šeme zasnivaju se na dvodimenzionalnom
predstavljanju parametara koji se koriste kao klasifikacioni kriteriji, što je prikazano
na slici 4.35. U skladu sa postavljanim problemom postoji mogućnost detaljnijeg
razlaganja parametara ili karakteristika bilo po redovima, bilo po kolonama, te u
tome slučaju mora se posebna pažnja posvetiti činjenici da ovakav pristup u
značajnoj mjeri može iskomplicirati aplikativne mogućnosti razvijene klasifikacione
šeme. S druge strane postoji mogućnost alociranja parametara kolona u redove
čime se klasifikaciona šema bazirana na redovima i kolonama transformira u
klasifikacionu šemu u kojoj se parametri redova zadržavaju, a kolone se samo
numerišu (slika 4.35.c) [49]. Ovakav vid klasifikacionih šema razvojnom timu može
poslužiti kao katalog rješenja tokom svih faza iznalaženja odgovarajućeg rješenja
postavljenog problema, te kao pripomoć pri kombiniranju potencijalnih rješenja u
ukupno rješenje. Navedeni pristup prezentiranju klasifikacionih šema poznat je i
pod nazivom morfološka matrica [50]. Izbor klasifikacionih kriterija i pripadajućih
parametara je od velike važnosti, a kao osnova može poslužiti primjena intuitivnih
metoda korištenih pri razmatranju već poznatih rješenja. Kao klasifikacioni kriterij
mogu poslužiti: vrsta energije, fizikalni efekti i njihove manifestacije, karakteristike
radne geometrije, radna kretanja, kao i osnovne karakteristike materijala. Neki od
primjera klasifikacionih kriterija i pripadajućih parametara su: mehanička energija
(gravitacija, inercija, centrifugalna sila, ...), optika (refleksija, difrakcija, polarizacija,
...), hidraulika (hidrostatika i hidrodinamika), pozicija (radijalno, okomito, aksijalno,
...), smjer kretanja (u smjeru/oko x, y, z ose, ...), oblik materijala (čvrsto, praškasto,
tečno, ...), itd.
a)
b) c)
Slika 4.35. Opšta struktura klasifikacionih šema sa prisutnim parametrima redova i kolona
(a), klasifikacionih šema samo sa prisutnim parametrima redova (b), modificirana
klasifikacionih šema (c) [49]
Primjer razrade morfološke matrice predstavljen je na slici 4.36 gdje je ista

razrađena za uređaj za serviranje teniskih loptica.
a)
b) c)
Slika 4.36. a) Morfološka matrica konceptualnog modela mašine za serviranje teniskih
loptica, b) konceptualni model mašine za serviranje teniskih loptica, c) mašina za serviranje
teniskih loptica dostupna na tržištu [51]
Katalozi rješenja
U cilju što lakšeg iznalaženja rješenja postavljenog problema, te maksimalnog
iskorištenja potencijala razvojnog tima bez dupliranja aktivnosti na iznalaženju rješenja
razvijen je niz kataloga koji u suštini predstavljaju skupove poznatih rješenja određenih
problema. Navedeni katalozi u zavisnosti od konkretnog problema sadrže više ili manje
detaljne razrade pojedinih rješenja od određenih principa, pa sve do detaljnih opisa
određenih rješenja.
Sve kompanije koje imaju organiziran razvojni sektor osim uobičajenih
kataloga, brošura i standarda bi trebale imati i svoje vlastite kataloge u kojim će se u
detalje opisivati npr. pojedine metode i načini proračuna, procedure, itd. što će
vremenom zasigurno predstavljati značajan izvor za rješavanje novih problema ali i
bazu znanja koja će osigurati transfer znanja na nove članove razvojnog tima. Ovako
formirani katalozi trebali bi da osiguraju [30]:
- brži, učinkovitiji, problemski orjentisan pristup „akumuliranim“
rješenjima;
- najširu lepezu mogućih rješenja, ili u najmanju ruku najbitnije odlike
pojedinih rješenja koje mogu naknadno zatrebati;
- maksimalni raspon primjene i interdisciplinarne analize postignutog
rješenja, te
- podatke za postupke zasnovane na konvencionalnom dizajnu, ali i
računarom podržanom dizajnu.
Prema [52] katalozi rješenja bi se trebali formirati u skladu sa tabelom 4.5, jer
na taj način u potpunosti ispunjavaju gore naveden zahtjeve. Prilikom formiranja
kataloga posebna pažnja mora se posvetiti strukturiranju podataka koji će biti
zastupljeni u katalogu jer će u konačnici ona determinirati lakoću korištenja istog.
Strukturiranje podataka može se izvršiti na osnovu različitih klasifikacionih kriterija koji
mogu biti npr. osobine materijala, geometrijske karakteristike, korištena energija, itd.
Tabela 4.5. Struktura kataloga rješenja prema [52]

Klasifikacioni
Rješenje Karakteristike rješenja Napomena
kriterij
1 2 3 1 2 Br. 1 2 3 4 5 1 2 3
1
2
3
4
5
6
7
Kolona rješenja je najvažniji dio kataloga, a u funkciji je nivoa apstrakcije. U

navedenoj koloni su naznačena rješenja u obliku nacrta sa ili bez fizikalnih jednačina,
manje ili više kompletiranih crteža, te ilustracija. Vrsta i obim informacija su u funkciji
primjene prezentiranih rješenja, a pri oblikovanju informacija neophodno je voditi
računa da su sve prezentirane informacije istog nivoa apstrakcije. Kolona napomene se
koristi za prezentiranje informacija o porijeklu podataka ili s nekim dodatnim
komentarima.
Za potpuno razumijevanje kataloga i razmjenu znanja među članovima
razvojnog tima neophodno je uniformno, jasno i nedvosmisleno uspostaviti sistem
definicija i simbola koji se koriste u katalogu. Bitno je napomenuti da sa rastom broja
informacija u katalogu, što su iste konkretnije i detaljnije, ograničava se mogućnost
primjene kataloga. Tabela 4.6 predstavlja dio kataloga sa razrađenim vezama za sklop
vratilo - glavčina prema [52].
Osim čuvanja i razmjene informacija o rješenjima pojedinih problema katalozi
rješenja mogu poslužiti kao baza podataka za CAD sisteme gdje se naprednim alatima
za pretraživanja može vršiti efikasno pretraživanje kataloga, brošura, te drugih
dokumenata i na taj način osigurati brzo iznalaženje potencijalnog skupa rješenja
postavljenog problema.
METODE ZA KOMBINIRANJE RJEŠENJA
Kao što je već u više navrata spomenuto, jedna od opcija za iznalaženje
rješenja postavljenog problema je tzv. metoda faktorizacije tj. dijeljenje ukupnog
problema na određene segmente, rješavanje svakog od segmenata ponaosob, te
kombinacija segmentiranih - parcijalnih rješenja u cilju iznalaženja ukupnog rješenja
problema. Navedeni pristup mora da osigura nedvosmislenu kombinaciju načela za
iznalaženje rješenja povezanih s fizikalnim, geometrijskim i materijalnim
karakteristikama. Glavni problemi pri uspostavljanju ovakvih kombinacija su:
- osiguravanje fizikalne i geometrijske kompatibilnosti rješenja, koje treba
da osigura odgovarajući tok energije, materijala i informacija; te
- izbor najpovoljnijeg tehno-ekonomskog rješenja iz velikog skupa teorijskih
mogućih kombinacija za definisanje integralnog rješenja.
Sistemska kombinacija
U svrhu iznalaženja integralnog rješenja postavljenog problema moguće je
koristiti pristup koji se zasniva na sistemskoj kombinaciji parcijalnih rješenja segmenta
postavljenog problema, pri čemu se za realizaciju navedenog pristupa mogu koristiti
morfološke matrice [50], slika 4.37. Kroz navedeni pristup pripadajuće parcijalne
funkcije, te njihova odgovarajuća rješenja se uvrštavaju u redove matrice. To znači da
se pri korištenju ovoga metoda za iznalaženje integralnog rješenja postavljenog
problema, svakoj parcijalnoj funkciji mora pridružiti bar po jedno rješenje. Dakle, u
slučaju da za konkretan problem postoji m1 rješenja parcijalne funkcije F1, m2 rješenja
parcijalne funkcije F2, itd. slijedi da je potpunim kombiniranjem teorijski moguće dobiti
N=m1×m2×...×mn, integralnih rješenja (slika 4.38).
Tabla 4.6. Dio kataloga za vezu vratilo- glavčina prema [52]
Iako zvuči veoma primamljivo, i na prvi pogled osigurava generiranje velikog
broja integralnih rješenja postavljenog problema, pri realizaciji ove metode je
neophodno voditi računa o kompatibilnosti pojedinih parcijalnih rješenja, što će
zasigurno smanjiti teorijski moguće područje pretraživanja i generirati ograničen broj
realnih integralnih rješenja postavljenog problema.
Identificiranje kompatibilnosti parcijalnih rješenja je olakšano u slučajevima
kada:
- su parcijalna rješenja navedena redoslijedom nastanka u odnosu na
razrađene funkcionalne strukture;
- su parcijalna rješenja pojašnjena, npr. vrsta energije;
- parcijalna rješenja nisu samo izražena riječima, nego i npr. grubim
skicama;
- su evidentirane najvažnije karakteristike pojedinih parcijalnih rješenja.
Slika 4.37. Pristup sistemske kombinacije rješenja kroz morfološku matricu:

Kombinacija 1 (S11 +S22+...+Sn2 ), Kombinacija 2 (S11+S21 +...+Sn1 )[30]
Provjeru kompatibilnosti moguće je izvršiti i pomoću klasifikacijske šeme, čime

se u značajnoj mjeri, posebno kod velikog broja parcijalnih funkcija i pripadajućih
rješenja olakšava proces provjere kompatibilnosti. Praktičan primjer sistemske
kombinacije rješenja na osnovu razrađene funkcijske strukture proizvoda prikazana je
na slici 4.39.
Slika 4.38. Sistemska kombinacija rješenja na osnovu razrađene funkcijske strukture
proizvoda – vadilica krumpira [53]
Kombiniranje pomoć matematičkih metoda
Iznalaženje integralnog rješenja postavljenog problema primjenom
matematičkih metoda za kombiniranje parcijalnih rješenja treba koristiti samo u
slučajevima kada se može očekivati potpuna opravdanost navedenog pristupa. Tako na
primjer u relativno apstraktnoj koncepcijskoj fazi razvoja proizvoda kada priroda
rješenja još nije u potpunosti jasna, kvantitativna razrada, tj. matematička kombinacija
sa optimizacijom je neprimjenljiva jer može dovesti do određenih pogrešaka i lutanja u
iznalaženju rješenja. Iznimka su kombinacije poznatih elementa i sklopova u
slučajevima iznalaženja varijantnih rješenja određenog sklopa. U slučajevima čisto
logičkih funkcija, kombinaciju je moguće realizirati pomoću Booleove algebre kao npr.
u razvoju sigurnosnih sistema ili optimiranju elektronskih i hidrauličkih sklopova [54],
[55]. Principijelno, kombinacija parcijalnih rješenja u ukupno rješenje pomoću
matematičkih metoda zahtijeva poznavanje karakteristika ili svojstva parcijalnih
rješenja za koja se očekuje da će korespondirati sa relevantnim karakteristikama
(jednoznačne i mjerljive) susjednih parcijalnih rješenja.
Slika 4.39. Matrica kompatibilnosti za kombinaciju mogućih parcijalnih funkcija "stvaranje

energije" i "prenos energije preko mehaničkih komponenti" [49]
Pri formiranju principijelnih rješenja (npr. radne strukture), a u slučajevima da

geometrijski odnosi još nisu u potpunosti definisani, moguće su situacije u kojima
nema dovoljno podataka o fizikalnim odnosima između komponenti koje čine radnu
strukturu. U takvim situacijama neophodno je prvo izvršiti matematsko usklađivanje
fizikalnih jednačina i geometrijske strukture, što je veoma teško u slučajevima kada se
radi o složenim sistemima. Za takve sisteme s izrazito visokim stepenom složenosti,
takve korelacije su često nejasne što prisiljava razvojni tim na ponovni izbor rješenja iz
skupa ponuđenih varijantnih rješenja. Shodno tome, jasno je da će se s porastom
fizičke realizacije rješenja pojednostavljivati i uspostavljanje kumulativne kombinacije
pravila. Međutim, s porastom broja karakteristika povećava se i broj pripadajućih
ograničenja i optimizacionih kriterija, što može u značajnoj mjeri da usložni
matematički pristup kombiniranju rješenja, te uslovi upotrebu računara [30].
4.2.2.5. Izbor i evaluacija ideje za novi proizvod
Pri razvoju proizvoda, zasnovanom na sistemskom pristupu, kao rezultat
aktivnosti prethodnih koraka generira se veliki broj potencijalno izvodljivih rješenja
postavljenog problema tj. generira se veliki broj novih potencijalnih proizvoda.
Naravno da je generiranje velikog broja varijantnih rješenja poželjno i da se kao takvo
u aktivnostima koji prethode ovome koraku podstiče (iznalaženje novih inovativnih
pristupa rješavanju problema), međutim, kako bi se aktivnosti razvojnog tima što više
fokusirale, te ograničilo nepotrebno korištenje resursa neophodno je iz ponuđene
lepeze potencijalnih rješenja, a u skladu sa postavljenim kriterijima, odabrati ograničen
broj rješenja kojima će se posvetiti pažnja i koja će se nastaviti dalje razvijati. Navedeni
korak je neophodno izvesti u što ranijoj fazi procesa razvoja proizvoda, pri čemu se
mora voditi naročita pažnja da se ne utječe na ograničavanje inovativnosti u samom
procesu razvoja proizvoda, te da se izbjegne eventualno odbacivanje rješenja koja
imaju značajan potencijal, ali zbog nedovoljnog razumijevanja nisu prihvaćena i kao
takva se odbacuju. Zbog toga, izbor i evaluacija potencijalnih rješenja novoga
proizvoda je veoma osjetljiv i zahtijevan korak koji u značajnoj mjeri može da utječe na
daljnji prosperitet kompanije u cijelosti. Sama aktivnost je izrazito timska aktivnost
koja zahtijeva široko stručno i praktično znanje od članova tima, njihovu objektivnost,
te sposobnost procesuiranja velikog broja informacija: o kupcima (sadašnji i
potencijalni kupci novog proizvoda, kvalitetu proizvoda koji kupac očekuje,
primjedbama kupaca na trenutne aktualne proizvode,…), o konkurenciji (informacije o
domaćim i stranim kompanijama koje proizvode proizvode slične namjene, informacije
date kroz kataloge, prospekte, informacije o obimu proizvodnje, informacije o procjeni
potreba tržišta, ...), te vlastitim proizvodnim mogućnostima i kapacitetima (raspoloživa
oprema i alati, specifična stručna i praktična znanja, tehnološka osposobljenost,
iskustvo, financijski potencijal, ...).
Nažalost, iako se radi o veoma odgovornom i kompleksnom zadatku, trenutno
ne postoje sistematizirane i apsolutno sigurne procedure za njegovu realizaciju,
međutim, postoje određeni pristupi koji u većoj ili manjoj mjeri olakšavaju selekciju
perspektivnih rješenja. Jedan od pristupa koji omogućava efikasno identificiranje
potencijalno uspješnih proizvoda, bazira se na implementaciji binarnih principa (da/ne
ili 0/1) i kao takav omogućava grubi izbor i evaluaciju potencijalnih rješenja o novom
proizvodu. Jedan od pristupa zasnovan na binarnom principu predstavljen je na slici
4.40, gdje se izbor ideja tj. potencijalnih rješenja za novi proizvod vrši na osnovu
unaprijed definisanih kriterija - pitanja i binarnog odgovora na ista. Kao što se može
vidjeti na spomenutoj slici jedno od pitanja se odnosi na odustajanje od daljnjih
razvojnih aktivnosti, te kupovinu licence određenog proizvoda.
Slika 4.40. Identificiranje potencijalno uspješnih proizvoda bazirano na implementaciji

binarnih principa
Kao što je mnogo puta do sada naglašeno proces razvoja proizvoda predstavlja
veoma skupu aktivnost i u svjetlu što brže komercijalizacije proizvoda nakon njegovog
tehničko-tehnološkog osmišljavanja kompanije nastoje čim prije da povrate ulaganja
utrošena na istraživanje i razvoj novog proizvoda. Međutim, sve kompanije nemaju
jednak inventivni potencijal, te u određenim slučajevima neke od njih se radije
odlučuju za kupovinu licence nego za razvoj novih proizvoda u okviru vlastitog
istraživačko i razvojnog centra. Iako kupnja licence ima odgovarajuće prednosti kao što
su, primjerice, eliminiranje troškova istraživanja i razvoja, značajno skraćivanje
vremena potrebnog za komercijalizaciju proizvoda, smanjenje rizika vezanog za ulazak
na tržište zbog vjerojatno već poznate marke proizvoda i problema vezanih za know-
how u proizvodnji i plasmanu proizvoda, ipak licencije imaju i svoje loše strane, koje
često nisu u prvi mah u cijelosti očite. Tako se kao licencirani proizvodi obično
pojavljuju proizvodi koji su već dobrim dijelom u inozemstvu zastarjeli, pa shodno
tome niti na domaćem tržištu nemaju zajamčen uspjeh. Također, prilikom kupnje
licenca obično se ne vodi računa o neophodnom istraživanju tržišta, računajući da će
se proizvod prodavati “sam od sebe”. Ono što je pri tom vjerojatno najznačajnije jest
da se kupnjom licence svjesno djeluje na postupno odumiranje vlastitog istraživačko-
razvojnog potencijala, te nekih drugih aktivnosti unutar kompanije.
Drugi pristup zasnovan na binarnom principu pri rangiranju potencijalnih
rješenja zasnovan je na binarnoj komparativnoj evaluaciji varijanti potencijalnih
rješenja u parovima s određivanjem dominantnog rješenja (slika 4.41). Sumiranjem
kolona rezultujuće matrice moguće je izvršiti rangiranje ponuđenih potencijalnih
rješenja, te izabrati ono koje najviše obećava, a u skladu je sa postavljenim kriterijima.
Potencijalna rješenja (varijante)

1 2 3 4 5 6 7
1 - 1 0 1 0 1 0
U poređenju sa
2 0 - 0 1 0 0 0
potencijalnim
0 – nije bolje
rješenjem
3 1 1 - 1 0 1 0
4 0 0 0 - 0 0 0
5 1 1 1 1 - 1 1 1 - bolje
6 0 1 0 1 0 - 0
7 1 1 1 1 0 1 -
SUMA 3 5 2 6 0 4 1
POZICIJA 4 2 5 1 7 3 6
Slika 4.41. Binarna komparativna evaluaciji varijanti potencijalnih rješenja [56]
Pored pristupa zasnovanog na implementaciji binarnih principa izbor i

evaluacija ideje za novi proizvod može se izvršiti na osnovu eliminacije i preferencija
pojedinih koncepata tj. potencijalnih rješenja novog proizvoda. Ovim pristupom se
eliminiraju ona predložena potencijalna rješenja koja se zbog određenih ograničenja
(tehničko-tehnološka, zakonska, etička, ...) mogu smatrati neprihvatljivim. Pitanje
ograničenja je veoma osjetljivo pitanje kome se mora posvetiti odgovarajuća pažnja jer
neprecizno postavljena ograničenja mogu dovesti do grešaka u procesu razvoja
proizvoda čije je otklanjanje povezano za značajnim financijskim izdacima, te kao takvo
može utjecati na umanjenje efekata novog proizvoda na tržištu. Pod ograničenjima pri
izradi mašinske konstrukcije se podrazumijevaju npr. nosivost, kapacitet, pouzdanost,
sigurnost u radu, dopušteni nivo vibracija i buke, itd. a pri razvoju proizvoda parametre
novoga proizvoda treba usuglasiti sa postavljenim ograničenjima (eng. constraints) tj.
„graničnim uslovima“.
Sa druge strane kada na raspolaganju postoji veliku broj prihvatljivih

potencijalnih rješenja, te njihova evaluacija zahtijeva značajno ulaganje vremena i
truda razvojni timovi se mogu odlučiti za primjenu preferencijalnog izbora ideje za
proizvod pri čemu kao preferencije mogu poslužiti npr. da pojedina rješenja
inkorporiraju određene mjere sigurnosti, povoljne ergonomske kvalitete; mogu biti
razvijena sa postojećim „know-how“, materijalima, ili pod povoljnim patentnim
uslovima; itd. U ovome slučaju neophodno je precizno definisati i dokumentovati
razloge zbog kojih se pristupilo odbacivanju pojedinih rješenja.
Jedan od pristupa izboru ideja za novi proizvod zasnovan je na evaluaciji
potencijalnih rješenja (ponuđenih ideja) primjenom tabele odlučivanja (slika 4.48).
Principijelno tabelom odlučivanja se na osnovu postavljenih kriterija vrši kvantificiranje
svih potencijalnih rješenja u skladu sa definisanim diferenciranim težinskim faktorima
odlučivanja.
a)
b)
Slika 4.42. Izbor ideje o novom proizvodu primjenom tabele odlučivanja
Dakle, prvi korak pri evaluaciji potencijalnih rješenja jeste definisanje
evaluacionih kriterija koji se izvode na osnovu postavljenih ciljeva razvoja proizvoda, a
uglavnom odražava niz tehničkih, sigurnosnih i ekonomskih faktora sa definisanim
specifičnim utjecajima. U slučaju proizvoda sa izrazito tehničkom orijentacijom
evaluacioni kriteriji se uglavnom izvode na osnovu liste zahtijeva i/ili postavljenih
ograničenja što u suštini determinira ciljeve procesa razvoja proizvoda. Opšta pravila
pri izboru evaluacionih kriterija su: međusobna nezavisnost, pokrivanje svih
relevantnih područja evaluacije, te omogućavanje kvantitativnog (ili barem
kvalitativnog) vrjednovanja. U cilju bolje preglednosti postavljenih ciljeva procesa
razvoja proizvoda moguće je razraditi stablo ciljeva u kojem su individualni ciljevi
rangirani hijerarhijski horizontalno, a podciljevi vertikalno u skladu sa nivoom
kompleksnosti (slika 4.43). Na ovaj način iz razrađenog stabla ciljeva, te pripadajućih
podciljeva sa najnižom kompleksnosti (zadnji nivo) moguće je derivirati evaluacione
kriterije vodeći računa o osnovnim načelima definisanja istih.
Slika 4.43. Stablo ciljeva sa pripadajućim podciljevima [30]
Po izboru evaluacionih kriterija pristupa se kvantificiranju težinskih faktora što

u suštini predstavlja definisanje relativnog udjela utjecaja pojedinog kriterija na
ukupno rješenje. Težinski koeficijent je realni pozitivni broj koji označava relativnu
važnost pojedinog kriterija, te na ovaj način relativno „nevažni“ kriteriji imaju manji
težinski utjecaj na izbor rješenja. U slučajnu na slici 4.42.b težinski faktori za izabrane
kriterije imaju vrijednosti od 10 za NAJ... (jeftiniji, lakši, pouzdaniji, ljepši, itd.) do
faktora 1 za NAJ... (skuplji, teži, nepraktičniji, nepouzdaniji, itd.). Osim tabele
odlučivanja neki autori [57] koriste stablo ciljeva za kvantificiranje i izbor ideja o
novom proizvodu, pri čemu se težinski koeficijenti usvojenih kriterija vrjednuju sa
vrijednostima od 0 do 1 (ili od 0 do 100), slika 4.44. Kao orijentacija pri izboru
vrijednosti težinskih koeficijenata može da posluži norma VDI 2225, predstavljena na
tabeli 4.7.
Slika 4.44. Stablo ciljeva sa pripadajućim težinskim faktorima [57]
Kada su definisani evaluacijski kriteriji i pripadajući težinski koeficijenti

pristupa se utvrđivanju ukupnog težinskog utjecaja svakog od evaluacijskih kriterija na
ponuđena potencijalna rješenja. Po okončanju navedene procedure, za svako
ponuđeno potencijalno rješenje vrši se sumiranje dobivenih ukupnih vrijednosti
pojedinih kriterija čime se utvrđuje specifična ukupna težinska vrijednost
potencijalnog rješenja, te se kao takva rangira i uspoređuje sa ostalim dobivenim
vrijednostima.
Tabela 4.7. Vrijednosti težinskih koeficijenata prema VDI 2225
VRIJEDNOSNA SKALA
Vrijednosna analiza VDI 2225

Vrijednost Značajne Vrijednost Značajne
0 Apsolutno beskorisno rješenje
Apsolutno neadekvatno 0 nezadovoljavajuće
1
rješenje
2 Slabo rješenje
1 Može se tolerirati
3 Tolerantno rješenje
4 Adekvatno rješenje
2 Adekvatno
5 Zadovoljavajuće rješenje
Dobro rješenje s nekoliko
6
nedostataka 3 Dobro
7 Dobro rješenje
8 Vrlo dobro rješenje
Rješenje prevazilazi postavljene Vrlo dobro
9 4
zahtjeve (idealno)
10 Idealno rješenje
Pri definisanju težinskih koeficijenata usvojenih evaluacionih kriterija moguća
je pojava subjektivnih pogrešaka, te grešaka koje nastaju kao rezultat nedostataka
samog postupka. Subjektivne pogreške mogu nastati kao rezultat: gubljenja
objektivnosti, komparacije potencijalnih rješenja istim kriterijima ocjenjivanja što ne
mora biti primjereno za sva rješenja, izolirane evaluacije potencijalnih rješenja umjesto
sukcesivne primjene utvrđenih kriterija ocjenjivanja, izbora neodgovarajućih
vrijednosti težinskih koeficijenata, nedorečenosti kriterija ocjenjivanja, itd. Greške koje
nastaju zbog nedostataka same procedure najčešće su rezultat „prognostičkih
netačnosti“ koje proizlaze iz činjenice da predviđene vrijednosti pojedinih parametara
nisu tačne [30]. U cilju smanjenja utjecaja prognostičke netačnosti preporučljivo je
vrijednosti parametara ne izražavati konkretnim kvantitativnim vrijednostima (osim u
slučajevima kada se to može učiniti s određenom tačnošću), već koristiti kvalitativne
varijable procjene kao npr. manje, isto, više.
Usporedna analiza kvaliteta pojedinih potencijalnih rješenja može se sagledati
i analizom parcijalnih težinskih koeficijenata pojedinih evaluacionih kriterija, naspram
dobivene specifične ukupne težinske vrijednosti potencijalnog rješenja (slika 4.45).
Navedena analiza osobito je opravdana kod rješenja koja imaju veliki razvojni
potencijal i koja se mogu usvojiti kao rješenja koja će se dalje razvijati. Analizom se
dodatno utvrđuju i elaboriraju slabe tačke pojedinih rješenja što može dovesti do
odustajanja od pojedinog rješenja iako isto ima relativno visoku vrijednost specifičnog
ukupnog težinskog koeficijenta.
Slika 4.45. Analiza parcijalnih težinskih koeficijenata pojedinih evaluacionih kriterija za dva
potencijalna rješenja
4.2.2.6. Definisanje ideje o proizvodu
Nakon izbora određenog broja rješenja (najčešće dva do tri rješenja) koja u
skladu sa usvojenim kriterijima imaju najveći potencijal za razvoj pristupa se koraku u
kome se detaljnije i konkretnije elaboriraju usvojena rješenja novog proizvoda. Za
potpuniji uspjeh ovoga koraka neophodno je formirati tim koji će sačinjavati
predstavnici: istraživanja i razvoja, dizajnerskog odjeljenja, prodaje, marketinga, i svih
ostali segmente kompanije koji u određenoj mjeri utječu na razvoj, ali i na plasman
proizvoda na tržište.
Aktivnosti otpočinju komparativnom analizom karakteristika izabranih rješenja
sa postavljenom listom zahtjeva (tabela 4.8). Lista zahtjeva predstavlja dokument u
kojemu se detaljno specificiraju želje i zahtjevi korisnika sa uslovima njihove realizacije,
naspram proizvoda koji se razvija. Želje predstavljaju uslove o kojima se treba voditi
računa kad god je to moguće, dok zahtjevi predstavljaju uslove koji se moraju ispuniti
u svim naznačenim okolnostima. Pri kreiranju liste zahtjeva treba nastojati što je više
moguće kvantificirati vrijednosti i što je moguće jasnije precizirati i definisati navedene
zahtjeve. Pored pregleda zahtjeva i želja lista zahtjeva može da sadrži dodatne podatke
kao što su posebne specifikacije značajnih utjecaja, namjera ili postupaka koji se
evidentiraju tokom eksploatacije proizvoda, a kao takvi mogu utjecati na razvoj
proizvoda. Okvirni pregled potencijalnih zahtjeva i želja koji se može koristiti pri
kreiranju liste zahtjeva predstavljen je tabelom 4.9.
Po okončanju komparativne analize karakteristika izabranih rješenja sa
postavljenom listom zahtjeva i želja utvrđuje se rješenje koje zadovoljava postavljene
ciljeve kompanije, te se za isto od strane razvojnog odjeljenja razrađuje tzv. prijedlog
proizvoda (eng. product proposal). Prijedlog proizvoda treba da sadrži:
- detaljne opise funkcija proizvoda;
- što detaljniju listu zahtijeva (koja se može naknadno dorađivati),
uobličenih u neutralnoj formi (radni principi navedeni samo onoliko koliko
je nužno s gledišta funkcionalnosti). U slučaju da su pojedini radni principi
razvijeni u fazi iznalaženja-razvoja ideje o proizvodu tada je neophodno
detaljnije navesti iste.
- procjenu ukupnih troškova razvoja proizvoda, kao i troškova vezanih za
obim proizvodnje, proširenje asortimana, nove dobavljače, itd.
Definisanjem prijedloga proizvoda faza planiranja proizvoda se okončava.
4.2.3. Dizajn (oblikovanje) proizvoda
Po okončanju prethodnih faza procesa razvoja proizvoda u kojima su se

razvijale i evoluirale ideje, te kroz niz koraka izvršilo planiranje proizvoda za usvojene
prijedloge proizvoda, koji u skladu sa provedenim analizama imaju najveći tržišni
potencijala, pristupa se fazi dizajna, odnosno, oblikovanja proizvoda. Kao
fundamentalni dio procesa razvoja proizvoda, dizajn proizvoda predstavlja fazu u kojoj
se usvojenim prijedlozima proizvoda daje (definiše) konkretna forma, odnosno, oblik.
Tabela 4.8. Lista zahtjeva za proizvodnju štampanih ploča [Siemens AG]
LISTA ZAHTJEVA Izdanje: 27/04/88
SIEMENS AG Strana: 1
proizvodnja štampanih ploča
Z – zahtjev
Promjene ZAHTJEVI Odgovornost
Ž - želja
1. Geometrija: dimenzije testnog uzorka
Štampana ploča
Z dužina: 80 ÷ 650 [mm]
Z širina: 50 ÷ 570 [mm] Razvojni
Ž visina: 0,1 ÷ 10 [mm]
Z zahtijevana visina: 1,6 ÷ 2,0 [mm]
tim: A
Ž zazor između mreža ploče: ≤120 [mm]
Z područje stezanja ≤ 2 [mm] (krajevi ploče)
2. Kinematika
27/04/88 Z precizno pozicioniranje testnog uzorka
minimalno pomjeranje testnog uzorka od 2 [mm]
27/04/88 Z
normalno na ploču
27/04/88 Z povratna informacija o mijenjanju pozicije
Ž odvojena statistika za INPUT i OUTPUT
Z oblikovanje zone tolerancije
Ž minimalno vrijeme rukovanja (što je brže moguće)
3. Sile
Z težina testnog uzorka ≤1,7 [kg]
27/04/88 Ž maksimalna težina testnog uzorka ≤2,5 [kg]
4. Energija
Z električna energija i/ili pneumatika (6÷8 [bar])
5. Materijal
Z bez hrđe
Z Izolacija između testnog uzorka i testnog uređaja
termalno širenje testnog uređaja prilagoditi širenju
27/04/88 Ž
štampanih ploča
27/04/88 Z razmotriti utjecaj temperature
27/04/88 Z temperaturni opseg: 15÷40 [C]
27/04/88 Z vlažnost: 65%
27/04/88 Ž materijal ploče: epoxi-fiberglas
27/04/88 Z bez kondenzacije
6. Sigurnost
27/04/88 Z sigurnost operatera
7. Proizvodnost
razmotriti ugradbene tolerancije
8. Operacije
Z bez kontaminacija unutar testnog uređaja
Z odredište: proizvodna linija
9. Održavanje
Ž interval održavanje >106 operacija testiranja
10. Vremenski okvir
Z završiti do jula 1988
Mijenja izdanje od: 21/04/88
Tabela 4.9. Okvirni pregled potencijalnih zahtjeva i želja koji se može koristiti pri kreiranju
liste zahtjeva [30]
Područje Na primjer
Veličina, visina, dužina, prečnik, zahtijevani prostor, broj, konekcije,
Geometrija izduženje , ...
Kinematika Vrsta kretanja, smjer kretanja, brzina, ubrzanje, ..
Smjer djelovanja sile, intenzitet sile, frekvencija, težina, opterećenje,
Dinamika
deformacija, inercijalne sile, pritisak, ...
Efikasnost, gubitak, pritisak, temperatura, zagrijavanje, hlađenje,
Energija skladištenje, konverzija, kapacitet, stanje, ...
Fizičke i hemijske osobine inicijalnog i gotovog proizvoda, tok i transport
Materijal
materijala, pomoćni materijal, propisani materijal
Informacije Oblik, prikaz, kontrolna oprema, input/output, ...
Sigurnost Operativna, okolišna sigurnost, sigurnost sistema
Odnos čovjek mašina, vrsta operacije, osvjetljenje, kompatibilnost oblika,
Ergonomija
komfor, ...
Ograničenja proizvodnje, maksimalno moguće dimenzije, preferirana
Proizvodnost tehnologija, postignuta tačnost i tolerancije, gubitci, sredstva za
proizvodnju, ...
Kontrola Mogućnost testiranja i mjerenja, primjena specijalnih pravila i standarda,
kvaliteta ...
Montaža Specijalna pravila, instalacija, nalijeganja, baziranje, ...
Ograničenja zbog uređaja za podizanje, odobrenja, načina transporta,
Transport
prirode i uslova dostavljanja, ...
Tišina, nošenje, specijalna upotreba, područje marketinga, odredište (npr.
Operacije sumporasta atmosfera, tropski uslovi), ...
Održavanje Servisni intervali, inspekcije, zamjena i popravak, farbanje, čišćenje, ...
Recikliranje Ponovna upotreba, ponovno procesuiranje, odlaganje otpada, skladištenje
Troškovi Maksimalni dozvoljeni troškovi proizvodnje, troškovi alata, investicije, ...
Vremenski Rok za razvoj proizvoda, datum isporuke, datumi kontrole, period
rokovi planiranja proizvoda, ...
Pojam dizajn dolazi od engleske riječi „design“ koja označava crtež ili skicu, a
ima korijen u latinskim riječima de (iz, u vezu, od) i signare (označiti). Univerzalna
definicija pojma dizajn ne postoji. Međutim, sam pojam se upotrebljava u širokom
dijapazonu područja (arhitektura, inženjerstvo, namještaj, moda, tekstilni uzorci, web,
grafički dizajn, itd.), te u zavisnosti od konkretnog područja primjene tumači se i
značenje pojma dizajn. Dakle, pojam dizajn zavisno od konteksta upotrebe može da
označava proces definisanja proizvoda ili definisanje nekog procesa, zatim sam rezultat
ove transformacije, njegova estetska svojstva i dr. [27] Češki dizajner Viktor Papenek je
svojevremeno konstatirao „Dizajn je sve“, Amic i Eames smatraju da je dizajn „plan za
uređivanje elemenata na način da najbolje ostvare određeni cilj“, dok Caplan kaže za
dizajn da je to „umjetničko uređivanje materijala ili prilika u planirani oblik“. Prvobitno
riječ dizajn se koristila kao izraz za stvaranje arhitektonskog plana kroz iterativni
proces skica i maketa, dok danas ima znatno šire značenje i uopšteno riječ dizajn se
danas upotrebljava kao odrednica za finalizirani aranžman ili konfiguraciju pojedinih
formi koje čine bilo kakav suvisli predmet, proizvod, ili objekt nezavisno od nivoa
nadgradnje, tehnike ili kreativnosti.
Iz prethodnog se jasno može zaključiti da dizajn predstavlja kreativnu
multidisciplinarnu aktivnost orijentiranu ka zadovoljenju ljudskih potreba uzimajući u
obzir antropološke potrebe i ekološka ograničenja [Freddi], tj. aktivnost koja ima za cilj
stvoriti kvalitetni objekt (proizvod) pri čemu je neophodno iznaći funkcionalne,
strukturne, ekonomske i druge relacije za razrješenje etičkih (ljudskih i ekoloških)
potreba i omogućavanje ljudske komunikacije. U konačnici, za potrebe ovoga
udžbenika, dizajn se može definisati kao vanjsko obilježje proizvoda (u cijelosti ili
pojedinih njegovih dijelova) u 2D ili 3D prikazu ispoljenom kroz vizualna obilježja
proizvoda (crta, kontura, oblik, boja, tekstura, itd.) i/ili materijala samog proizvoda i/ili
njegove ornamentacije, kao i kombinaciju navedenih obilježja.
Proces stvaranja dizajna naziva se dizajniranje i predstavlja stvaralačku
djelatnost koja ima konkretan rezultat – određenu formu (slika 4.46). Pojam forme je
teško definisati, ali može se reći da je forma u suštini cjelina koja se iskazuje u
određenom mediju kao manifestacija i izraz njene egzistencije. Forma odražava
kontakt sa okolinom u kojoj se nalazi i može uzeti niz različitih popisa ovisno o
interesu, te u svakodnevnoj komunikaciji ima značenje koje je neodvojivo od sadržaja
ili funkcije. Sa aspekta dizajna mora postojati jedinstvo forme i funkcije (izomorfizam –
svaki oblik ima bolje ili lošije tijelo kao formu prilagođavanja okolini). U praksi se mogu
diferencirati dvodimenzionalne (2D) i trodimenzionalne (3D) forme.
a) b) c)
Slika 4.46. a)Wilhelm Wagenfeld, stolna lampa WG 24 iz 1924. godine jedan od najskupljih
dizajniranih predmeta, b) Gerrit Rietveld, stolica inspirirana umjetničkim pokretom De Stijl [58],
c) unikatni dizajn bicikla [59]
Prema nekima autorima dizajn predstavlja umjetničko oblikovanje predmeta

za upotrebu. Međutim, između dizajna i umjetnosti se ne može staviti znak jednakosti.
Prema Radomiru Vukoviću „Dizajn se razlikuje od umjetnosti u tome što umjetnik za
svoje djelo odgovara samo sebi, a dizajner sebi i naručiocu“. Načelno iako se i dizajn i
umjetnost bave organizacijom vizualnih elemenata u dvodimenzionalnom ili
trodimenzionalnom prostoru, razlika se ispoljava u kulturalnom kontekstu. Umjetničke
aktivnosti (slikarstvo, kiparstvo i grafika) vezane su za muzejski prostor s naglašenom
slobodom razmjene umjetničkih dobara između umjetnika i publike (spontanost,
ekspresivnost, intimnost, tajanstvenost, i sl.), dok se dizajn određuje protokom
simboličkog ili financijskog kapitala tj. pojavljuje se u složenom komunikacijskom
procesu savremenog društva (grafički dizajn novina, plakata, knjiga, web dizajn, itd.) ili
u tržišnoj razmjeni između proizvođača i kupca (industrijski dizajn). U tom smislu,
značenje dizajna u savremenoj kulturi određuje se njegovom funkcionalnošću,
komunikativnošću, dostupnošću i precizno određenim mjestom u protoku informacija,
roba i usluga [58]. Također, iako se u svome izražaju dizajn oslanja na umjetnost, prije
svega na primijenjenu umjetnost, pri oblikovanju predmeta za svakodnevnu upotrebu,
za razliku od iste koja prvenstveno sagledava formu, dizajn sagledava i formu i funkciju
određenog proizvoda. U svakodnevnoj praksi je veoma teško diferencirati primijenjenu
umjetnost od dizajna. Iako oba smjera posjeduju vlastiti jezik, svoju historiju i svoje
čvrsto mjesto u kulturi savremenog društva, njihove metode i rezultati se preklapaju i
dopunjavaju tako npr. styling – dizajn mode usmjeren je više na dekorativne, nego na
funkcionalne elemente.
U posljednje vrijeme sve je očitije da dizajn predstavlja jedan od ključnih
načina da se proizvodu doda vrijednost. Navedenu tvrdnju potkrepljuje činjenica da su
određene kompanije stekle posebnu reputaciju zbog kvaliteta dizajna svojih proizvoda
(npr. Pininfarina, Giugiaro, IKEA, …). Naime, dobar dizajn doprinosi ne samo izgledu
proizvoda nego i korisnosti istog. Ako je dizajn proizvoda dobar može da privuče
pažnju, poboljša performanse proizvoda, snizi troškove proizvodnje i u konačnici da
proizvodu konkurentsku prednost na tržištu. Dobar dizajn zasigurno privlači pažnju
potencijalnih korisnika, a paralelno s time povećava percipiranu vrijednost proizvoda,
tako da novi proizvodi sa dobrim dizajnom mogu imati više cijene na tržištu od sličnih
konkurentskih proizvoda. S druge strane, dizajn mora biti čvrsto utemeljen na
tehnologiji kojom će se proizvoditi određeni proizvodi, tako da dobar dizajn često
rezultira smanjenjem broja dijelova proizvoda što najčešće rezultira smanjenjem
troškova i vremena proizvodnje.
4.2.3.1. Industrijski dizajn
Sa razvojem industrijskog društva i proizvodnji proizvoda namijenjenih širokoj
potrošnji (serijska i masovna proizvodnja) oblikovanje proizvoda na zanatski način
zamjenjuju proizvodi koji nastaju putem industrijskog načina proizvodnje, a konačno
razdvajanje ova dva pristupa se dešava u prvoj polovini 20. stoljeća kada se u
Njemačkoj osnivaju pokreti i škole Werkbund i Bauhaus koje nastoje da pomire
svakodnevni život i industrijski način proizvodnje. Škola i pokret Bauhaus nastaje u
Njemačkoj 1919. godine pod vodstvom Walter Gropius, ima za cilj ostvarivanje
modernih pristupa arhitekturi, a kasnije se širi na sve oblasti života (slika 4.47), te se
smatra začetkom industrijskog dizajna. Od tada, dizajneri počinju da rade zajedno sa
inženjerima i drugim stručnjacima, kao svojim bliskim partnerima u ovoj izrazito
timskoj aktivnosti.
a) b)
Slika 4.47. Neki od projekata rađenih u stilu Bauhaus škole: a) zgrada bauhausa u Dessau [60],
b) stolica za odmor [61]
Prema nekim autorima [62], industrijski dizajn kao kreativna aktivnost

predstavlja neposredan rezultat specijalizacije u industriji, a industrija je osnovna
proporcija masovnog društva. Savremena industrija je u stanju da pruži efikasne
rezultate u pogledu kvaliteta i obima proizvodnje, ali paralelno mora da ispuni i niz
zahtjeva koje postavlja izdiferencirano tržište, pri čemu se cjelokupni odnos
proizvodnje i plasmana proizvoda na tržište treba posmatrati u dijalektičkoj zavisnosti.
U teoriji dizajna često se susreću mišljenja da je industrijski dizajn faktor
pomirenja suprotnosti i zahtjeva koji se javljaju u uslovima serijske i masovne
proizvodnje i njima pripadajućih tržišta. Ako bi se prihvatila činjenica da industrijski
dizajn jeste „pomirenje“ to znači da se industrijski dizajn kao metoda i praksa
konstituiše i djeluje u objektivnim uslovima date proizvodnje i tržišta i da u svojoj
krajnjoj konsekvenci, a to je industrijski proizvod, harmonično pomiruje i izražava
zahtjeve kako proizvodnje tako i tržišta. Pri tome treba praviti razliku, da se ne radi o
kompromisu, jer to znači povladavanje, pa samim time negira aktivan i angažovan
odnos i kreativan čin u cjelini. [5] U nastavku je naveden niz definicija pojma
industrijskog dizajna prema različitim autorima:
- T. Maldonad: „ Industrijski dizajn je stvaralačka disciplina čiji je cilj da
odredi formativne kvalitete proizvoda industrijski proizvedenih proizvoda.
Ovi formativni kvaliteti uključuju i spoljni oblik, ali prvenstveno se vezuju za
strukturalne i funkcionalne elemente i odnose koji jedan sistem pretvaraju
u koherentnu cjelinu kako sa stanovišta proizvođača tako i korisnika.
industrijski dizajn obuhvata sve aspekte ljudske okoline koji su uslovljeni
industrijskom proizvodnjom.“, Navedenu definiciju prihvatio je i
Međunarodni savjet društva industrijskog dizajna (ICSID).
- Harold Van Doren definiše industrijski dizajn: „ ...kao praksu analize,
kreiranja i razvoja proizvoda za masovnu proizvodnju. Cilj mu je da ostvari
forme koje će sigurno biti prihvaćene prije nego što se proizvođač baci u
krupne investicije i koje se mogu proizvoditi uz cijenu koja dopušta široku
distribuciju i normalne profite. “
- F.C. Asford determinira industrijski dizajn kao: „... aktivnost koja ima za cilj
oblikovanje proizvoda na takav način da se oni lakše i ekonomičnije
proizvode, te da se raspoloživa znanja i oprema koriste na najefikasniji
način.“
- B. Nemet navodi: „Industrijski dizajn je sastavni dio projektovanja
proizvoda, posebno predmeta svakodnevne upotrebe koji se proizvode
industrijski ili zanatski, vodeći računa o tehnlogičnosti, upotrebnoj
vrijednosti, ergonomičnosti, estetici i pakovanju, uključivo vanjsko obilježje
i elemente marketinga.“ [63]
- prema Đ.O. Došen i N. Pološki sveobuhvatna definicija industrijskog dizajna
glasi: „Industrijski dizajn je sistemski sređena stvaralačka naučno
zasnovana svjesna i svrsishodna djelatnost određivanja cjelovitih,
oblikovanih (informativnih, strukturalnih i funkcionalnih) kvaliteta i odnosa
industrijski proizvedenih predmeta, asortimana, komunikacija, sistema,
procesa i radne i životne čovjekove okoline optimalnim kritičnim
interdisciplinarnim i kompromisnim usklađivanjem, zadovoljavanjem,
sintetiziranjem i koordiniranjem zahtjeva, parametara i faktora
(funkcionalnih, tehničko-tehnoloških, kulturno-društvenih i prirodno-
ekonomskih) industrijske proizvodnje, distribucije i društvene i individualne
potrošnje i potreba“, ili kraće: „Industrijski dizajn je određivanje oblikovnih
kvaliteta i odnosa industrijski proizvedenih predmeta, asortimana,
komunikacija, sistema, procesa i okoline zadovoljavanjem uslova
proizvodnje, distribucije i korištenja interdisciplinarnom metodologijom.“
[64]
Kao što se može vidjeti iz svih navedenih definicija koje tretiraju problematiku
industrijskog dizajna jasno je da se isti ne odnosi samo na oblikovanje vanjskog izgleda
proizvoda tj. estetiku, nego u sebi integrira i ostale komponente proizvoda koje
primjenom metoda i pristupa industrijskog dizajna trebaju proizvodu osigurati:
upotrebnu vrijednost, tehničku funkcionalnost, tehnologičnost, ergnomičnost, tržišnu
vrijednost, estetski dojam, rješenje pakovanja, odgovarajuće ekološke aspekte i pitanja
reciklaže, i u konačnici sve one elemente koji potpomažu funkcije marketinga
proizvoda – grafički dizajn. Naime, svaki proizvod, a posebno proizvodi mašinske
industrije, u suštini predstavljaju jednu cjelinu koja se pri analiziranju ne može ni u
kojem slučaju raščlaniti na spoljašnji oblik i konstrukcionu izvedbu, nego se obje
moraju sagledavati paralelno i zahtijevaju potpuno prilagođavanje funkciji proizvoda.
Dakle, oblik proizvoda je u svakom slučaju zavisan od niza faktora (tabela 4.10), ali
prije svega od njegove funkcije i ni u kom slučaju ne bi trebao postati samo sebi cilj.
Međutim, danas zbog sve veće konkurencije na tržištu, a u nastojanju da se
određeni proizvodi održe na tržištu, nastoji se podrediti funkciju proizvoda njegovom
obliku. Na ovaj način dizajnerima se daju veće slobode, omogućava im se češće
mijenjanje oblika proizvoda čime se bez promjena funkcije proizvoda vještački stvara
klima starenja oblika proizvoda, a time na prezasićenom tržištu, obezbijeđuje plasman
istog.
Tabela 4.10. Klasifikacija faktora dizajna i njihove relevantnosti prema B. Aecheru
Klasifikacija faktora dizajna Upotreba Prodaja Proizvodnja
Estetika - nauka o lijepom ili nauka o percepciji lijepog  
Motivacija - psihološko stanje pozitivnog ili
negativnog stimulansa čovjeka u odnosu na predmet s  
kojim korespondira
Funkcija - prilagođenost predmeta ispunjavanju
određene namjene odnosno svrsishodnost predmeta
 
Ergonomija - naučna disciplina kojoj je zadatak da na
bazi rezultata svojih empirijskih istraživanja
antropometrijskih, dinamičkih, senzorskih i psiholoških
karakteristika čovjekovog organizma i ponašanja pruži 
definisane parametre i preporuke prilagođavanja
predmeta, okoline, sistema i procesa čovjeku koji s
njima dolazi u doticaj
Mehanizam - ovisno o fizičko-konstruktivnim uslovima
koji određuju proizvod direktno ovisi i njegov konačni  
oblik
Struktura - opis vrsta, kategorizacija elemenata i
njihovih međuodnosa u jednom sistemu
 
Proizvodnja - sama po sebi diktira oblik proizvoda  
Ekonomika - pravilnim oblikom proizvoda dizajn
racionalizira sve aspekte proizvodnje, prodaje i  
upotrebe proizvoda
Prezentacija - vanjski oblik proizvoda mora
prezentirati funkciju proizvoda 
Kako je industrijski dizajn vezan isključivo za proizvode serijske i masovne

proizvodnje i za masovno tržište, to mora zadovoljiti brojne zahtjeve koji se nalaze u
međusobnoj korelaciji i zavisnosti, često se između sebe dopunjavaju, tako da je teško
povući oštru razliku među komponentama koje konstituišu jedan proizvod kao dobar
dizajn. Pri tome, čovjek sa svojim fizičkim, psihičkim, socijalnim, materijalnim i drugim
odlikama, se nalazi u središtu ovih zahtjeva i komponenti i njemu treba da bude
prilagođen kvalitet dizajna proizvoda. U tome smislu, industrijski dizajn se može
posmatrati kao amalgam više činilaca koji su zastupljeni u jednom proizvodu u
različitim odnosima i proporcijama, zavisno od vrste proizvoda. Zbog toga, dobar
dizajn proizvoda kao određena vrijednost i kvaliteta nije konstantna već varijabla,
kreirana da zadovolji postavljene ciljeve i zahtjeve, kako proizvodne tako i tržišne.
Dobar dizajn postiže se samo onda, ako su postavljeni zahtjevi ispunjeni u optimalnoj
proporciji (slika 4.48).
U praktičnom pogledu, industrijski dizajn je kao aktivnost dio
multidisciplinarnog tima, koji je najčešće sastavljen od inženjera, stručnjaka za
marketing i industrijskih dizajnera. Radeći u takvom timu, svaki stručnjak treba da je u
stanju da procjenjuje doprinos svih drugih partnera na takav način da nijedna strana
ne dominira u procesu razvoja proizvoda (slika 4.49).
Slika 4.48. Aproksimativni odnosi i zastupljenost formativnih elemenata kod pojedinih
industrijskih proizvoda [5]
U nastavku teksta, cijeneći značaj industrijskog dizajna na uspjeh proizvoda na

tržištu navedeno je nekoliko opažanja različitih autora i istaknutih dizajnera na
području industrijskog dizajna. Tako npr. Josine des Cressonnieres ukazuje na četiri
osnovne činjenice koje karakteriziraju industrijski dizajn:
- U zemljama u razvoju prihvatanje, usvajanje i promjena industrijskog
dizajna javlja se kao životna potreba, ovisno o problemu njihove početne
industrijalizacije, o kvaliteti i stručnom kadru novostvorene industrije;
- U visokorazvijenim zemljama industrijski dizajn je faza zrelosti. Ima svoje
mjesto u kompaniji. Služba dizajna, bilo da se radi o jednom ili više
stručnjaka, stvara na visokom nivou proizvodnje kompanija kroz sintezu
tehničkih, privrednih i društvenih faktora kojima je određen proizvod. Ta
sinteza uvijek je kompromis između mnogih zahtjeva i to najbolji
kompromis;
- Industrijski dizajn postaje u svim privrednim granama strašno
konkurentsko oružje, sve potrebnije kako se širi i internacionalizira tržište i
kako intenzitet i sloboda konkurencije rastu;
- Konačno, industrijski dizajn dobiva duboko ljudsko značenje u odgoju
masa. Nastoji predmetima za svakodnevnu upotrebu dati estetiku i ljudsku
vrijednost. Ako ljudi spoznaju tu vrijednost, oni će spoznati i smisao
okoline u kojoj žive.
Sa druge strane Kotler [24] navodi deset principa kojih se u dizajnu svojih
proizvoda pridržava poznata multinacionalna kompanija Braun: 1) dobar dizajn je
inovativan, 2) dobar dizajn poboljšava korisnost proizvoda, 3) dobar dizajn uvažava
estetiku, 4) dobar dizajn izražava logičku strukturu proizvoda, njegova forma slijedi
njegove funkcije; 5) dobar dizajn je nenametljiv; 6) dobar dizajn je pošten; 7) dobar
dizajn je trajan; 8) dobar dizajn je konzistentan sve do najmanjeg detalja; 9) dobar
dizajn vodi računa o ekologiji; 10) dobar dizajn je minimalni dizajn.
4.2.3.2. Inženjerski dizajn

Bez obzira o vrsti proizvoda koji se razvija isti mora da ostvari svoju funkciju,
da bude pogodan za izradu i ima prihvatljivu cijenu, uz ispunjenje niza zahtjeva:
tehnički, tehnološki, ekonomski, konstrukcijski, zahtjevi korisnika, ekološki zahtjevi, itd.
Neposredno definisanje proizvoda kroz transformaciju tehničkih znanja u skladu sa
širokim spektrom zahtjeva i ograničenja, realizira se kroz fazu dizajna proizvoda.
Ukoliko navedenoj aktivnosti pristupaju inženjeri tehničke struke na način da znanja iz
oblasti prirodnih i tehničkih nauka transformiraju u tehnička rješenja – proizvode,
koristeći određenu metodologiju, proračune, modele, ograničenja i dr. poštujući
zahtjeve tržišta, korisnika i proizvodnje tada se govori o inženjerskom dizajnu. Kao što
se može vidjeti ciljevi industrijskog i inženjerskog dizajna se u osnovi poklapaju (slika
4.50), s tim da je industrijski dizajn više usmjeren ka stvaranju industrijskih proizvoda
visokih estetskih vrijednosti korištenjem umjetničkih pristupa (opservacija, studija
impresija, kompozicija i sl.), dok se inženjerski dizajn više zasniva na korištenju
inženjerskih pristupa (modeliranje, simulacija, proračuni, analize, i sl.) u stvaranju
proizvoda. Kod inženjerskog dizajna se dominantno rješavaju problemi: nosivosti,
pouzdanosti, geometrijske strukture, signala i upravljanja, itd., dok industrijski dizajn
ima za cilj rješavanje pitanja: estetike, prepoznatljivosti na tržištu, pojednostavljenja
proizvoda radi bolje prihvatljivosti na tržištu, itd., pri čemu oba pristupa polaze od
toga da stvore proizvod koji će biti siguran, pogodan za izradu, pogodan za korištenje,
pogodan za montažu, transport, održavanje, upravljanje, recikliranje i sl., slika 4.51.
Slika 4.49. Obim angažmana i učešće pojedinih stručnjaka u procesu razvoja proizvoda i
realizaciji osnovnih zahtjeva i komponenti industrijskog dizajna [5]
Rješavanje konkretnih problema kao što su pitanja: minimalne mase i gabarita,

minimalne cijene, optimalnih radnih karakteristika i pogodnosti za rukovanje,
optimalne pouzdanosti, vibracija, buke i dr. pri razvoju tehničkih proizvoda složene
strukture su prvenstveno zadatak inženjerskog dizajna, ali zahtijevaju aktivni
angažman industrijskih dizajnera koji će u svim fazama inženjerskog dizajna vršiti
oblikovanje proizvoda. Ovo je nužnost o kojoj se mora voditi računa jer najčešće ne
postoji mogućnost inkorporiranja određenih estetskih rješenja na već razvijeni
proizvod.
U daljnjim razmatranjima, s obzirom na namjenu knjige, detaljno će se
elaborirati pitanje inženjerskog dizajna tj. oblikovanje konceptualnog rješenja
proizvoda i oblikovanje radnog rješenja proizvoda sa aspekta inženjerske struke koje je
na slici 4.17 označeno kao faza oblikovanja proizvoda.
Slika 4.50. Interakcija inženjerskog i industrijskog dizajna [Freddi]
OBLIKOVANJE KONCEPTUALNOG RJEŠENJA PROIZVODA

Faza oblikovanja konceptualnog rješenja proizvoda koji se razvija je dio
procesa razvoja proizvoda u kojem se kroz niz iterativnih koraka (slika 4.52) vrši
generiranje funkcionalne strukture proizvoda, iznalaženje odgovarajućih principa rada,
njihovo kombiniranje u principijelna rješenje, te izbor konceptualnog rješenja
proizvoda koji se razvija. Broj i mjesto iteracija u prezentiranim koracima faze
oblikovanja proizvoda zavise od konkretne situacije, uz uslov da svaka iteracija treba
da osigura podizanje nivoa informacija u konkretnom koraku faze oblikovanja
proizvoda. Faza oblikovanja konceptualnog rješenja proizvoda kroz iznalaženje načina
inkorporiranja izabrane radne strukture proizvoda u principijelna rješenja i naknadna
evaluacija istih je jedan od najbitnijih koraka u kojem se veliki broj ponuđenih varijanti
principijelnih rješenja reducira u jedno, eventualno dva, konceptualna rješenja koje
nastavljaju daljnju razradu u narednim fazama procesa razvoja proizvoda. Navedene
činjenice jasno ukazuju na značaj ovoga koraka naspram uspješne realizacije
cjelokupnog projekta, a prema nekim istraživanjima faza iznalaženja konceptualnog
rješenja proizvoda konzumira 60% ukupnog vremena i aktivnosti faze oblikovanja-
dizajniranja proizvoda.
a) b) c)
d) e) f)
g) h) i)
j) k) l)
m) n) nj)
Slika 4.51. Dizajn nove Mercedesove S klase: a), b), c), d), e) skice; f) model dizajna 1:5,
g), h), i) izgled dizajnerskog centra DaimlerChrysler Advanced Design Center in Como, Italija; j)
izbor materijala upotreba „Power Wall“; k), l), m) 3D virtualna unutrašnjost; n) virtualna
stvarnost vožnja; nj) kontrola kvaliteta površine u svjetlosnoj komori
Identificiranje suštinskog problema
Identificiranje suštinskog problema je prvi korak u fazi oblikovanja proizvoda i
definisanju konceptualnog rješenja gotovog proizvoda. U ovome koraku se na osnovu
liste zahtjeva i razvijenog prijedloga proizvoda sagledavaju opšti i bitni aspekti
proizvoda, zanemarujući određene specifičnosti samog proizvoda, te se koncentrira na
njihovo rješavanje, jer samo u slučaju potpunog razumijevanja suštine problema biti će
moguće odgovoriti na izazove koji će se kasnije zasigurno pojaviti. Primjeri,
opštih/bitnih aspekata proizvoda koji se u ovom koraku oblikovanja proizvoda mogu
tretirati su: unaprjeđenje tehničkih funkcija, smanjenje mase, snižavanje troškova
proizvodnje, skraćenje vremena isporuke, itd. Svi analizirani opšti/bitni aspekti moraju
osigurati zadovoljavanje cjelovitog rješenje proizvoda, ali u zavisnosti od konkretne
situacije može varirati njihova značajnost.
Slika 4.52. Opšti koraci faze oblikovanja konceptualnog rješenja proizvoda [30]
Prilikom iznalaženja rješenja za utvrđene opšte/bitne aspekte neophodno je
podstaći članove dizajnerskog tima, da koliko god je moguće i u skladu sa konkretnom
situacijom, „izađu“ iz konvencionalnih okvira (predrasude, standardna rješenje,
fiktivna ograničenja, ...), te predlože nova inspirativna rješenja. Naravno, ovakav
pristup zahtijeva kontinuirano sagledavanje međusobnog utjecaja definisanih
opštih/bitnih aspekata proizvoda jer postoji velika vjerovatnoća da će njihova
međusobna interakcija rezultirati otkrivanjem novih i boljih principijelnih rješenja.
Nakon sagledavanja opštih/bitnih aspekata proizvoda, te jasnog definisanja
suštine problema, pristupa se široj analizi postavljenoga zadatka, čime se kroz
sistematično proširivanje poznatih činjenica o postavljenom problemu formulira
moguće rješenje pri čemu svako naredno rješenje ima viši nivo apstrakcije. Kao
ilustracija navedenog pristupa poslužiti će primjer poboljšanja metoda punjenja,
skladištenja i utovara vreće s hranom za životinje, slika 4.53, na kojoj je predstavljena i
alternativna formulacija distribucije hrane primjenom progresivnog proširivanja. U
skladu sa poznatim činjenicama o posmatranom procesu, a poštujući pristup
sistematičnog proširivanja, moguće je definisati sljedeće formulacije problema:
1. punjenje, vaganje, zatvaranje i skladištenje vreća životinjske hrane;
2. transport hrane u vrećama od silosa za miješanje do skladišta;
3. transport hrane u vrećama od silosa za miješanje do kamiona;
4. transport hrane od silosa za miješanje direktno u kamione;
5. transport hrane od silosa direktno u sistem za isporuku;
6. transport hrane od silosa za miješanje u silos kupca;
7. transport hrane iz kontejnera sa sastojcima u silos kupca;
8. transport sastojaka hrane kupcu.
Kao što se vidi iz prethodnog sa svakim narednim sukcesivnim korakom
formulacija problema se širi što je više moguće, čime se ono najočitije rješenje ne
prihvata kao činjenica nego se problem sagledava znatno šire, što otvara nove
perspektive za rješavanje problema. Naime, jasno se uviđa da se suština problema
odnosi na transport određene količine i tipa životinjske hrane kupcu, a ne na
iznalažene najboljeg rješenja za punjenje i vezanje vreća ili njihovo skladištenje. Mada
formulacija 8 koja je najopštija i najmanje ograničena, predstavlja dobro rješenje
moguće je da zbog određenih uslova ne bude prihvatljiva (životinje konzumiraju hranu
tokom cijele godine, a ne samo za vrijeme žetve; kupac ne želi ili ne može skladištiti
hranu tokom cijele godine; kupac želi samostalno da određuju udjele pojedinih
sastojaka u hrani; itd.).
Pored navedenih pristupa za definisanje i razumijevanje suštine zadatka koji je
neophodno riješiti može poslužiti i lista zahtjeva na način da se izvrši analiza
postavljenih zahtjeva kroz njihovu eksplicitnu formulaciju, ustroj prema stepenu
važnosti, te odvajanje bitnih od nebitnih činjenica što će u konačnici omogućiti
prepoznavanje suštine postavljenog zadatka. Realizacija navedene analize može se
obaviti u sljedećim koracima: distanciranje od ličnih preferencija; izostaviti funkcije
koje nemaju izravan utjecaj na ukupnu funkciju i bitna ograničenja; transformirati
kvantitativne u kvalitativne podatke i koliko god je to moguće smanjiti njihov broj;
poopštiti rezultate prethodnih koraka; i u konačnici uobličiti problem u neutralnoj
formi.
a)
b)
Slika 4.53. Postojeći pristup punjenju, skladištenju i utovaru vreća životinjske hrane (a),
alternativna formulacija distribucije hrane primjenom progresivnog proširivanje (b) [65]
Uspostavljanje funkcionalne strukture
Uspostavljanje funkcionalne strukture sljedeći je korak u fazi oblikovanja
proizvoda i definisanju konceptualnog rješenja proizvoda koji se razvija. O
funkcionalnoj strukturi proizvoda i nekim osnovnim pravilima za definisanje istog bilo
je riječi u prethodnim poglavljima knjige (4.2.2.4), dok će se u nastavku teksta dati još
neka pojašnjenja vezana za ovu aktivnost i njene specifičnosti u fazi oblikovanja
proizvoda. Kao što je već naglašeno ukupna funkcija proizvoda u suštini predstavlja
najtačniji mogući dijagramski prikaz ukupnih odnosa ulaznih i izlaznih veličina
(energija, materijal, informacija) koje karakteriziraju proizvod koji se razvija (slika 4.25.
a). Dobivena ukupna funkcija u zavisnosti od kompleksnosti problema može se razbiti
na niz podfunkcija niže kompleksnosti (slika 4.25. b, c, d) što sa vezama između njih
čini funkcijski strukturu proizvoda koji se razvija. Definisanje funkcijske strukture
proizvoda, nije samo sebi cilj, već mu je svrha olakšavanje otkrivanja potencijalnih
rješenja. Prilikom definisanja funkcijske strukture proizvoda i pripadajućih podfunkcija
kod tehničkih sistema neophodno je odrediti glavne i pomoćne funkcijske tokove čime
se omogućava kreiranje privremene radne strukture proizvoda bez prejudiciranja
konačnog rješenja. Broj podfunkcija koje će se razvijati zavisi od stepena
„originalnosti“ rješenja. U slučaju potpuno novog dizajna proizvoda gdje nisu poznate,
ni podfunkcije, ni odnosi između njih, njihov broj može da varira iz koraka u korak, te
tačno određivanje funkcijske strukture proizvoda u ovome slučaju predstavlja
najvažniji korak faze konceptualnog dizajna proizvoda. S druge strane pri redizajnu
postojećeg proizvoda opšta struktura proizvoda je manje-više poznata, te shodno
tome funkcijska struktura se može razviti analizom elemenata postojećeg proizvoda.
Rastavljanjem ukupne funkcijske strukture proizvoda koji se razvija, na pripadajuće
podfunkcije omogućava se prepoznavanje pojedinih podsistema proizvoda što opet
osigurava realizaciju daljnjih razvojnih aktivnosti separatno po pojedinim
podsistemima, pri čemu, nivo razlaganja ukupne funkcije na podfunkcije zavisi od
kompleksnosti problema koji se rješava. Treba imati na umu da se funkcijska struktura
proizvoda uglavnom bazira na određenim fizičkim ili formalnim pretpostavkama, što
implicira da je broj potencijalnih rješenja ograničen. Na ovaj način se kroz niz iteracija
omogućava transformacija preliminarnog rješenja u konačnu funkcionalnu strukturu
proizvoda. Pri definisanju funkcionalne strukture proizvoda preporučljivo je držati se
sljedećih pravila [30]:
1. Razviti grubu funkcionalnu strukturu proizvoda sa nekoliko pripadajućih
opštih podfunkcija koje se mogu odmah identificirati, te iz koraka u korak
rafinirati grubu strukturu dijeljenjem opštih podfukcija na sofisticiranije
podfunkcije. Drugi pristup zasniva se na definisanju grubog idejnog
rješenja, nakon čega se analiziranjem ideje izvode odgovarajuće
podfunkcije. Treći pristup se oslanja na prepoznavanje podfunkcija čiji se
ulazi i izlazi ukrštaju unutar pretpostavljenih granica sistema, te na osnovu
njih se određuju ulazi i izlazi za susjedne podfunkcije tj. iste se definišu;
2. Ukoliko se odnos između podfunkcija ne može jasno definisati, načelno
rješenje se u određenim okolnostima može temeljiti na pukom
prebrojavanju identificiranih podfunkcija bez logičkog ili fizičkog odnosa,
ali iste moraju biti uređene u skladu sa mjernom mogućnosti njihove
realizacije;
3. Logički odnosi podfunkcija mogu dovesti do kreiranja funkcije strukture
proizvoda u kojoj se mogu očekivati logički elementi različitih principa rada
(mehanički, električni i sl.);
4. Funkcijska struktura proizvoda je u potpunosti razvijena kada se svi
pojedinačni postojeći-očekivani tokovi energije, materijal i informacija
mogu specificirati na istoj. Da bi se to postiglo preporuka je prvo se
pozabaviti glavnim funkcijskim tokom, koji u suštini i determinira dizajn i
koji se lakše prepoznaje u listi zahtjeva, a u toku razrade dizajna
principijelnog rješenja rješavati korak po korak sporedne funkcijske tokove
i u konačnici definisati ukupnu funkcijsku strukturu proizvoda;
5. Pri definisanju funkcijske strukture proizvoda bitno je znati da će se
određeni broj podfunkcija (npr. transformacija energije) ponavljati unutar
strukture i o njima treba voditi računa jer te opšte podfunkcije mogu
dobro poslužiti pri definisanju određenih specifičnih podfunkcija;
6. Pri formiranju funkcijske strukture proizvoda sa aspekta upravljanja
informacijama preporučljivo je prikazivati tok signala kao na slici 4.54. Na
ovaj način jesno se sugerira modularno korištenje elemenata za detekciju
(senzori), za aktiviranje (aktuator), za rad (kontroler) i za prikazivanje
(displej);
7. Iz grube ili analizom razvijene funkcijske strukture proizvoda moguće je
generiranje novih varijanti, a time i optimizacija rješenja kroz: dijeljenje ili
kombiniranje individualnih podfunkcija; promjenu rasporeda pojedinih
podfunkcija; promjenu tipa veza (paralelna, serijska, kombinovana) između
podfunkcija; te promjenom granica sistema;
8. Razvijene funkcijske strukture trebaju biti što jednostavnije u cilju
generiranja jednostavnih i ekonomičnih rješenja;
9. U potrazi za odgovarajućim rješenjima postavljenog problema
preporučljivo je uvoditi samo potentne podfunkcije, što implicira
postojanje procedure selekcije raspoloživih podfunkcija;
10. Pri prezentaciji funkcijske strukture proizvoda preporučuje se upotreba
jednostavnih i jasnih simbola, uz dodatak određenih tekstualnih
pojašnjenja u slučajevima kada se to smatra za shodno;
11. Analizom funkcijske strukture proizvoda omogućava se identifikacija onih
podfunkcija za koje se moraju iznaći novi radni principi, te onih za koje
postoje i za koje se mogu koristiti poznata rješenja. Na ovaj način se
podstiče efikasna potraga za rješenjima i koncentriranje na podfunkcije
koje su bitne za ukupno rješenje i od kojih ovise druge podfunkcije
proizvoda.
Ponekada se od strane dizajnerskog tima namjerno ili slučajno zanemaruje
važnost pomoćnih podfunkcija, ne vodeći računa o činjenici da se u tehničkim
sistemima podfunkcije ne mogu razvrstati na „bitne“ i „manje bitne“ jer su sve
neophodne. Ukoliko ipak postoji određena podfunkcija za koju se može reći da je
nebitna onda se ista treba ukinuti u cilju poboljšanja efikasnosti procesa razvoja
proizvoda.
Slika 4.54. Osnovni tok funkcije signala pri modularnom korištenju u mikroelektronici [66]
Definisanje radne strukture

Po razvoju funkcijske strukture proizvoda pristupa se sljedećem koraku u fazi
oblikovanja proizvoda u kojem se za usvojenu funkcijsku strukturu razrađuje radna
struktura proizvoda koji zahtijeva značajan kreativni angažman razvojnog tima. Razvoj
radne strukture proizvoda je najbitniji korak u kreiranju dizajna proizvoda. Kao polazni
korak pri definisanju radne strukture proizvoda potrebno je za pripadajuće podfunkcije
iznaći odgovarajuće radne principe koji se naknadno kombiniraju u radnu strukturu čija
konkretizacija rezultira skupom principijelnih rješenja. U suštini radni principi
predstavljaju fizikalne procese, geometrijske i materijalne karakteristike neophodne za
realizaciju date funkcije. Zbog nemogućnosti postavljanja oštre granice između
fizikalnih procesa i karakteristika oblika proizvoda (geometrija i materijal) najčešće se
vrši njihovo kombiniranje u radnu strukturu proizvoda, odnosno, u skup varijantnih
rješenja (ne više od šest) na niskom nivou konkretizacije proizvoda. Pri iznalaženju
radnih principa mogu poslužiti identične metode detaljno pojašnjene i opisane u
poglavlju 4.2.2.4, ali principijelno moguće je koristiti sljedeće smjernice [30]:
- podfunkcijama koje određuju načela ukupnog rješenja ili za koje ne postoji
poznato rješenje treba dati prednost;
- klasifikacioni kriterij i pripadajuće karakteristike se izvode iz identificiranih
odnosa tokova energije, materijala i informacija;
- ukoliko je radni princip nepoznat treba ga razraditi na osnovu fizičkih
efekata (npr. vrsta energije) koji karakteriziraju pripadajuću podfunkciju;
- razvojni tim treba analizirati (po postavljenim kriterijima) sva intuitivna
rješenja s aspekta utjecaja na pojedine radne principe;
- kao bi se izvršile sve neophodne pripreme za proces izbora rješenja
neophodno je istaknuti sva važna obilježja radnih principa.
Kao bi se osiguralo ispunjavanje ukupne funkcije proizvoda neophodno je
kreirati ukupno rješenje koje u suštini predstavlja kombinaciju radnih principa u radnu
strukturu proizvoda. Osnova za navedenu kombinaciju je uspostavljena funkcijska
struktura proizvoda koja je odraz moguće logičke i fizikalne kombinacije
determiniranih podfunkcija (slika 4.38). Glavni nedostatak navedene tehnike
kombiniranja radnih principa odražava se u neophodnosti iznalaženja načina
kombiniranja fizikalnih i geometrijskih karakteristika, što treba osigurati nesmetan
protok materijala, energije i informacija. Osim toga, dodatni problem predstavlja
iznalaženje tehničko – ekonomski zadovoljavajuće kombinacije radnih principa iz
velikog skupa teorijski mogućih kombinacija u radnu strukturu proizvoda koji se
razvija.
Za izbor radne strukture kao što je već naglašeno mogu poslužiti metode
detaljno pojašnjene u poglavlju 4.2.2.4 ove knjige, međutim, za brzo iznalaženje
rješenja mogu poslužiti dvodimenzionalne klasifikacione šeme koje na jasan i provjeriv
način omogućavaju izbor optimalno izvedive radne strukture proizvoda u skladu sa
postavljenim kriterijima. Na slici 4.55 prezentiran je primjer klasifikacione šeme za
izbor radne strukture ispitnog stola prijenosne spojnice, s zahtjevima naspram
osiguranja identifikacije i mjerenja aksijalnih sila tj. neophodno je osigurati aksijalni
pomak bar polovine spojnice u radu.
Rezultat provedenih aktivnosti u ovoj fazi je definisana principijelna radna
struktura proizvoda koji se razvija sa inkorporanim radnim principima. Bitno je
naglasiti da u ovoj fazi ne postoji mogućnost kvalitativne procjene principijelnog
rješenja, osobito sa aspekta proizvodnosti i troškova, zbog čega izbor radnih principa
treba realizirati u okviru interdisciplinarnog razvojnog tima kako bi se donijela
optimalna odluka bazirana na bogatom iskustvu članova tima.
Oblikovanje konceptualnog rješenja
Razvijana principijelna radna struktura proizvoda ne predstavlja dovoljno
konkretnu podlogu koja može osigurati definisanje konceptualnog rješenja iz razloga
što je proces iznalaženja rješenja baziran na funkcionalnoj strukturi prvenstveno
usmjeren na ispunjavanje tehničkih funkcija proizvoda, dok konceptualno rješenje
mora da ispuni još neke zahtjeve (proizvodnosti, ergonomije, transporta, ekonomska
izvodivost, sigurnosti, održavanje, recikliranje, itd.) kako bi se moglo evaluirati. Dakle,
konceptualno rješenje proizvoda osim ispunjavanja zahtijevanih funkcija mora imati
definisane i još neke konkretne karakteristike kao što su: performanse, osjetljivost na
greške, vijek trajanja, težina, prostorna ograničenja, itd., kao i pripadajući skup
ograničenja ponuđenog rješenja.
1 pogon
2 reduktor
3 visokobrzinsko vratilo
4 testna spojnica
5 podesivi blok ležaja
za poravnanje
6 uređaj za prijenos
obrtnog momenta
a)
b) kombinacija 12,14: Poremećaj kinematike spojnice; Kombinacija 21: Aksijalna sila

prevelika (životni vijek kotrljajućih ležaja kratak); Kombinacija 23: dvostruka radijalna sila,
životni vijek kotrljajućih ležaja kratak; Kombinacija 22, 24: Periferna brzina prevelika
(životni vijek kotrljajućih ležaja kratak); Kombinacija 31÷34: Toplinska dilatacija premala
Slika 4.55. Nacrt testnog stola za ispitivanje spojnice (a), sistemska kombinacija i eliminiranje
neodgovarajućih varijanti (b) [30]
Kako bi se navedeni zahtjevi ostvarili neophodno je prikupiti bitne informacije
za najpotentnija rješenja, što se može postići primjenom neke od dolje navedenih
metoda:
- gruba kalkulacija bazirana na pojednostavljenim pretpostavkama;
- grube skice ili crteži u mjerilu mogućih oblika, kompatibilnosti, prostornih
zahtjeva, itd.;
- preliminarna eksperimentalna istraživanja ili testovi modela koji se koriste
s ciljem utvrđivanja glavnih karakteristika ili dobivanja približnih
kvalitativnih informacija o performansama proizvoda i mogućnostima za
optimizaciju;
- konstruisanje modela u cilju izvođenja pomoćne analize i vizualizacije;
- analogno modeliranje i sistemska simulacija;
- dodatno pretraživanje patenata i literature s značajno suženim ciljevima;
- istraživanje tržišta, tehnologija, materijala, itd.
S ovako prikupljenim informacijama moguće je utvrditi najpotentniju
kombinaciju principa do mjere da je izvođenje evaluacije varijanti principijelnih
rješenja moguće. Proces izvođenja evaluacije može se provesti u skladu sa sljedećim
koracima:
- Identificiranje evaluacionih kriterija – korak zasnovan na listi zahtjeva.
Usprkos činjenici da je u prethodnim koracima izvršen niz procesa
evaluacije ideja, prijedloga, rješenja, ... moguće je da su se u toku
realizacije prethodnih faza procesa razvoja izostavile neke bitne činjenice,
zahtjevi, mogućnosti, te da se došlo do određenih novih saznanja što u
potpunosti opravdava evaluaciju principijelnih prijedloga rješenja naspram
definisane liste zahtjeva. Navedena evaluacija može biti zasnovana na bilo
kojem od prethodno spomenutih metoda evaluacije. Usprkos činjenici da
je proces razvoja proizvoda na znatno višem informacionom nivou
(konkretiziran), još se ne može tvrditi da će predloženo rješenje apsolutno
ispuniti sve postavljene zahtjeve. Zbog toga se vjerojatnoća ispunjavanja
određenih zahtjeva može usvojiti kao dodatni kriterij. Evaluacija u fazi
izrade konceptualnog rješenja proizvoda zahtijeva razmatranje tehničkih,
sigurnosnih i ekonomskih pokazatelja proizvoda u što ranijoj fazi, a ukoliko
ne postoji mogućnost analize iste dovoljna je i kvalitativna procjena
naznačenih pokazatelja. Evaluacija se izvodi na osnovu postavljenih
kriterija (tabela 4.11), pri čemu je za svaki od bitnih zadataka neophodno
definisati minimalno jedan evaluacioni kriterij, vodeći računa da broj
postavljenih kriterija u fazi konceptualnog dizajna ne bude veći od 30.
Evaluacioni kriteriji se izvode na osnovu: liste zahtjeva (vjerojatnoće
ispunjavanja zahtjeva), te opštih tehničkih i ekonomskih karakteristika.
- Vrjednovanje evaluacionih kriterija – usvojeni evaluacioni kriteriji u
zavisnosti od određenih uslova (eksploatacija, montaža, troškovi, ...) mogu
imati različit nivo važnosti, a samim time i težinski koeficijent koji
predstavlja mjeru njihovog utjecaja. Međutim, u fazi konceptualnog
oblikovanja gdje je broj informacija još ograničen vrjednovanju težinskih
koeficijenata se mora prići pažljivo. Naime, preporučuje se zanemarivanje
karakteristike za koje se pretpostavlja da imaju mali utjecaju, preostalim
karakteristikama se dodjeljuju približno jednaki težinski koeficijenti, dok
se za osobito važne zahtjeve koji se ne mogu ignorirati dodjeljuje
odgovarajuća vrijednost težinskog koeficijenta.
- Procjena vrijednosti – Po definisanju evaluacionih kriterija i njima
pripadajućih težinskih koeficijenata pristupa se determiniranju vrijednosti
ispunjenosti kriterija svake predložene varijante rješenja u skladu sa
usvojenim obimom vrjednovanja (npr. slika 4.42). Zbog nedovoljnog broja
informacija u konceptualnoj fazi razvoja proizvoda, te nemogućnosti
jasnog definisanja vrijednosti ispunjenosti kriterija nekog od predloženih
varijantnih rješenja moguće je koristiti koeficijente ekonomičnosti Re i
tehnologičnosti Rt pri evaluaciji predloženih rješenja. U tom slučaju
moguće su tri varijante provođenja evaluacije:
o ocjena tehnologičnosti s implicitnim ekonomskim aspektima (slika
4.56.e);
o odvojena procjena koeficijenata ekonomičnosti i tehnologičnosti (slika
4.57);
o dodatna usporedba korisničkih i proizvodnih kriterija.
Tabela 4.11. Lista potencijalnih evaluacionih kriterija u fazi konceptualnog dizajna [67]
KRITERIJ PRIMJER
Karakteristike bitnih funkcija prate izabrana principijelna rješenja ili
Funkcija
konceptualne varijante
Karakteristike izabranih principa koje se odnose na funkcioniranje,
Radni principi
odgovarajuće efekte, poremećajne faktore, itd.
Mali broj komponenti, niska kompleksnost, mali prostorni zahtjevi,
Utjelovljenje
bez specijalnih problema vezanih za oblikovanje
Preferirana primjena tehnika direktne sigurnosti (inherentna
Sigurnost sigurnost), bez potrebe za dodatnim mjerama osiguranja, industrijska
i okolišna sigurnost zagarantirane
Zadovoljavajući odnos mašina-čovjek, bez utjecaja na zdravlje, dobra
Ergonomija
estetika
Nekoliko poznatih proizvodnih metoda, bez skupe opreme, mali broj
Proizvodnost
jednostavnih komponenti
Kontrola kvaliteta Mali broj testova i provjera, jednostavne i pouzdane procedure
Montaža Laka, konvencionalna i brza, bez zahtjeva za dodatnim aktivnostima
Transport Uobičajena sredstva transporta, bez rizika
Operativnost Jednostavan rad, mala nosivost, lako i jednostavno rukovanje
Održavanje Jednostavno držanje i čišćenje, laka kontrola, jednostavno opravljanje
Recikliranje Lako obnavljanje dijelova, sigurno odlaganje
Troškovi Bez dodatnih troškova, bez rizika od probijanja rokova
- Određivanje ukupne vrijednosti – nakon identificiranja evaluacionih
kriterija, dodjeljivanja odgovarajućeg težinskog koeficijenta, te utvrđivanja
stepena ispunjenosti kriterija pristupa se izračunavanju ukupne specifične
vrijednosti svakog od predloženih varijantnih rješenja. U ovome koraku
postoji mogućnost procjene pojedinog principa po stepenu ispunjenosti sa
minimalnom i maksimalno mogućom vrijednosti čime se dobiva mogući
obim ocjene za pojedino varijantno rješenje. (slika 4.56.e, oznake P i (P))
- Usporedba konceptualnih varijanti – Po određivanju ukupne vrijednosti
ponuđenih konceptualnih varijantnih rješenja pristupa se analizi dobivenih
rezultata, te njihovom rangiranju. Dobivene vrijednosti iako u sebi kriju još
značajan dio neizvjesnosti su dobra podloga za usporedbu konceptualnih
rješenja. U suštini dobivena vrijednost predstavlja odstupanje ponuđenog
varijantnog rješenja od apsolutno idealnog rješenja koje ispunjava sve
zahtjeve i očekivanja – zadani cilj. Uopšteno, pri usporedbi konceptualnih
varijanti varijante čija vrijednost ne prelazi 60% od vrijednosti zadanog cilja
se ne razmatranju u daljnjim fazama, varijante sa 80% od vrijednosti
zadanog cilja sa uravnoteženim parcijalnim težinskim koeficijentima
pojedinih evaluacionih kriterija (slika 4.45) mogu se direktno proslijediti u
narednu fazu. Sva preostala rješenja između 60% i 80% od vrijednosti
zadanog cilja zahtijevaju detaljnije elaboriranje, te se zahtjeva eliminiranje
slabih tačaka ili poboljšanje kombinacija. U slučaju kada pojedine varijante
imaju približno iste ukupne vrijednosti zahtijevaju se dodatne analize
naspram politike kompanije, uočenih trendova i svih drugih pokazatelja
koje razvojni tim u konkretnoj situacija smatra za bite u odnosu na
proizvod koji se razvija.
- Određivanje stepena nesigurnosti evaluacije – je vrlo važan korak u
konceptualnoj fazi razvoja proizvoda i ne smije biti izostavljan. Ovdje
prezentirane metode vrjednovanja varijantnih rješenja su samo alati koji
potpomažu procesu donošenja odluke, i nipošto ih ne treba shvatiti kao
automatski mehanizam za donošenje odluka. Stoga je neophodno odrediti
stepen nesigurnosti evaluacije. Principijelno moguće greške procesa
provedene evaluacije mogu se razvrstati u dvije skupine: subjektivne i
proceduralne greške. Subjektivne greške nastaju kao rezultat: pojave
pristranosti u procesu evaluacije ponuđenih rješenja; nemogućnosti
primjene ravnopravne primjene usvojenih kriterija na sve ponuđene
varijante; izolovane, umjesto, sveukupne evaluacije varijanti po svim
postavljenim kriterijima; međuzavisnosti usvojenih kriterija evaluacije; te
nedorečenost kriterija evaluacije. Proceduralne greška bilo kojeg
evaluacionog metoda su rezultat neizbježnih "prognostičkih nesigurnosti"
koje proizlaze iz činjenice da dodijeljene vrijednosti parametara uslijed
neizvjesnosti i slučajnih varijacija nisu apsolutno tačne. Shodno tome u fazi
konceptualnog dizajna treba preferirati verbalno procjenjivanje vrijednosti
parametara, npr. više, isto, manje, koje po svojoj naravi ne prejudiciraju
tačnost, ali osiguravaju usporedbu pojedinih rješenja. Osim dva prethodno
navedena razloga pojave greške procesa provedene evaluacije, greška se
može pojaviti i kao rezultat netačne formulacije zahtijeva i opisa
ponuđenih rješenja. U cilju obrade takvih nejasnih informacije na
kvantitativan način mogu se primijeniti fuzzy logički postupci kojim
omogućavaju opisivanje nepreciznih brojnih vrijednosti i njihovih obima,
izračunavaju njihove kombinacije prosjeka, te daju ukupnu vrijednost za
svako ponuđeno varijantno rješenje.
- Iznalaženje slabih tački – Svako od ponuđenih principijelnih rješenja se
evaluira u skladu sa usvojenim kriterijima što rezultira određenom
ukupnom ocjenom principijelnih rješenja. Međutim, bitno je naglasiti da
ukupna ocjena rješenja kao takva ne treba biti uzeta zdravo za gotovo
nego zaslužuje detaljniju analizu u cilju otkrivanja slabih tački ponuđenih
rješenja. Tako na primjer, principijelna rješenja sa iznimno visokom
ukupnom ocjenom mogu posjedovati jednu ili više slabih tačaka što se
može jasno uočiti na dijagramu profila težinskih koeficijenata pojedinačnih
kriterija (slika 4.45). Ukoliko se navedeni nedostaci ne uoče i ne otklone na
vrijeme, čak i rješenja sa iznimno velikim potencijalom mogu u kasnijim
fazama razvoja proizvoda prouzrokovati manje ili veće probleme, pokazati
se kao neprimjerena ili čak biti odbačena što je najnepovoljnija opcija.
Navedene činjenice su dovoljno opravdanje da se iznalaženju slabih tačaka
principijelnih rješenja pristupi temeljito, da se ista adekvatno sagledaju i u
konačnici sa porastom kvaliteta informacija u narednim fazama razvoja
proizvoda u potpunosti otklone ili zamjene nekim drugim rješenjem.
Krajnji rezultat ove faze oblikovanja proizvoda jeste konceptualno rješenje koje
u najvećoj mjeri zadovoljava postavljene kriterije evaluacije. Principijelno
konceptualno rješenje se prezentira nizom grubih nacrta i skica koje treba da
predstave osnovne značajke ponuđenog rješenja, a mogu se izrađivati bilo ručno, bilo
primjenom nekog raspoloživog CAD softverskog rješenja. Ručno predstavljanje
konceptualnog rješenja ne zahtjeva poznavanje CAD interfejsa, omogućava brzu
izmjenu pojedinih segmenata rješenja što u ovoj kreativnoj fazi predstavlja značajnu
prednost. S druge strane, primjena CAD softvera usprkos naporima neophodnim da se
kreira inicijalno konceptualno rješenje, osigurava veoma brzo i efikasno generiranje
varijantnih rješenja što u nekim slučajevima (dinamički sistemi) predstavlja značajno
olakšanje. Bez obzira na pristup prezentaciji konceptualnog rješenja, u ovoj fazi razvoja
proizvoda u cilju povećanja učinkovitosti, ne treba težiti potpunoj razradi svih detalja
ponuđenog rješenja, kao ni istom nivou razrade pojedinih segmenata konceptualnog
rješenja. Pažnju treba usmjeriti na osnovne komponente i dijelove konstrukcije koji su
bitni za funkciju proizvoda i koji će u kasnijim fazama da posluže za daljnju razradu
ostalih segmenata proizvoda koji se razvija, pri tome vodeći računa o nedvosmislenom
ukazivanju na dijelove strukture ili funkcije proizvoda koji se mogu ostvariti primjenom
standardnih komponenti, te onih koje zahtijevaju dodatnu pažnju i posebno
oblikovanje.
a) b) c) d)
P – trenutna varijanta Tež. koef.
A B C D
(P) – moguće nakon unaprjeđenja
Br.
Kriterij Evaluacioni kriterij P (P) P (P) P (P) P (P)
Pouzdano zaustavljene 3
Funkcija 1 1 1 3 4 1
protoka vode bez kapanja I
Radni Pouzdan, lagano 2
2 1 2 3 3 3
princip postavljenje I
Utjelov-
3 Mali prostorni zahtjevi 1 3 2 2 4
ljenje
2 1
Proiz- 4 Mali broj dijelova 1 1 3 4
I W
vodnost
5 Jednostavna proizvodnja 1 1 3 2 1? 4
Monta- 2
6 Laka montaža 1 2 3 2 3
ža J
Konvencionalne operacije,
7 1 1 3 4 2
osjetljivo podešavanje
Rad
2
8 Lako čišćenje 1 4 3 3 2
I
Održav- Jednostavno održavanje 2 1?
9 1 1 3 3
anje (standardnim alatima) W J
Pmax = 4  16 24 (26) 21 (23) 20 (26)
? - nesigurna evaluacija
0,45
0,67
0,58
0,56
 - moguće bolje Rt
 - moguće gore
Rangiranje 4 1 (1) 2 (3) 3 (2)
J – opravdanje, W – slabo mjesto, I – unaprjeđenje varijante / kriterija
C1 Obezbijediti gumeni zaptivač B8 Unaprijediti sa B4
B4 Jednostavniji polužni mehanizam D9 Pričvršćivanje poluge
D6, D9 Neodređena pozicija kugle tokom montaže
Razvijati varijantu B uz unaprjeđenje kontrolnih elemenata
ODLUKA:
Varijanta D: razmotriti proizvodne mogućnosti, prezentirati rezultate za 2 mjeseca
e)
Slika 4.56. Evaluacije predloženih varijanti rješenja jednoručne toplo/hladno slavine u fazi
konceptualnog dizajna [30] - a) Varijanta A: ekscentrična ploča s ručicom za potezanje i
okretanje; b)Varijanta B:cilindar s polugom; c) Varijanta C: cilindar s krajnjim ventilima i
dodatnim zapitivanjem; d) Varijanta D: kuglasti ventil; e) evaluacija predloženih rješenja
a)
b)
c)
Slika 4.57. Tehnička (a) i ekonomska (b) evaluacija predloženih principijelnih varijanti rješenja
testnog stola za ispitivanje spojnice (slika 4.55) [30]
Oblikovanje radnog rješenja proizvoda
Nakon definisanja konceptualnog rješenja tehničkog proizvoda, u skladu sa
tehničkim i ekonomskim kriterijima, pristupa se fazi oblikovanja radnog rješenja
proizvoda do mjere u kojoj nešto detaljnije naknadno oblikovanje proizvoda rezultira
dizajnom proizvoda spremnim za proizvodnju. Dakle, u ovoj fazi razvoja proizvoda
utvrđuje se radni dizajn, koji neće značajnije odstupati od konačnog dizajna proizvoda,
odnosno, nivo informacija o proizvodu koji se razvija u ovoj fazi raste do tačke koja
omogućava praktičnu provjeru: funkcionalnosti, trajnosti, proizvodnosti, mogućnosti
montaže i troškova proizvodnje proizvoda u narednim fazama procesa razvoja
proizvoda. Za razliku od oblikovanja konceptualnog rješenja proizvoda oblikovanje
radnog rješenja proizvoda obiluje korektivnim aktivnostima u kojima se analize i
sinteze pojedinih segmenata proizvoda neprestano smjenjuju i nadopunjavaju, što
zahtjeva uvođenje novih metoda utvrđivanja nedostataka konceptualnog rješenja i
optimizacije istog. Zbog neophodnosti paralelnog izvođenja više aktivnosti, značajno
višeg nivoa informacija o proizvodu koji se razvija, te činjenice da izmjene u jednom
segmentu proizvoda mogu imati veće ili manje posljedice na drugim segmentima
proizvoda može se konstatirati da je realizacija navedenog koraka predstavlja izuzetno
složenu aktivnosti. Sveobuhvatnost nabrojanih aktivnosti ne dozvoljava kreiranje
strogog plana realizacije pobrojanih aktivnosti, međutim, u cilju lakše orijentacije u
procesu realizacija moguće je koristiti opšti dijagram toka aktivnosti oblikovanja
radnog rješenja proizvoda koji se razvija, prezentiran na slici 4.58.
Proces oblikovanja radnog rješenja proizvoda zasniva se na predloženom
konceptualnom rješenju proizvoda i definisanoj listi zahtjeva na osnovu kojih se u
prvom koraku vrši definisanje svih zahtjeva (npr. veličina, materijal, proizvodnost,
montaža, pogon, sigurnost, transmisija, ergonomija, itd.) koji prema mišljenju članova
razvojnog tima mogu imati značajan utjecaj na dizajniranje radnog rješenja proizvoda.
Nakon toga se definišu prostorna ograničenja (tolerancije, pozicija osa, zahtjevi
instalacija, itd.) radnog rješenja proizvoda, a zatim slijedi dizajniranje grubog izgleda
proizvoda u kojem se primarna pažnja posvećuje osnovnim funkcijama proizvoda, te
pripadajućim sklopovima i komponentama. U cilju uspješne realizacije navedene
aktivnosti nužan je sistematski pristup definisanju grubog dizajna proizvoda za što
može poslužiti pregled zahtijeva prikazan u tabeli 4.12. Bez obzira na pristup korišten
pri dizajniranju grubog rješenja proizvoda rezultat provedenih aktivnosti nužno mora
zadovoljavati postavljana prostorna ograničenja, te ispuniti sve bitne funkcije
proizvoda. Ispunjavanje postavljenih zahtjeva uobičajeno rezultira stvaranjem većeg
broja rješenja grubog dizajna proizvoda koje je neophodno evaluirati u skladu sa
prethodno opisanim procedurama, vodeći računa o relevantnim zahtjevima
predstavljenim u tabeli 4.12. U sljedećem koraku preliminarni grubi dizajn radnog
rješenja proizvoda razvija se u pravcu dizajniranja preostalih pomoćnih funkcija (npr.
zapitivanje, hlađenje, oslanjanje, itd.), te iznalaženja načina za inkorporiranje poznatih
rješenja u novo razvijeni proizvod. Realizacijom prethodnih koraka, vodeći računa o
standardima, propisima, proračunima i eksperimentalnim nalazima grubi dizajn
proizvoda se zaokružuje.
Slika 4.58. Opšti dijagram toka aktivnosti oblikovanja radnog rješenja proizvoda [30]
U sljedećim koracima oblikovanja radnog rješenja proizvoda koji se razvija,
grubi dizajn se detaljnije razrađuje naspram forme, izgleda, pomoćnih funkcija,
inkorporiranja standardnih dijelova, a u pojedinim situacijama može se pristupiti i
unaprjeđenju glavnih funkcija proizvoda. Nakon detaljnije razrade dizajna proizvoda u
prethodnim koracima pristupa se tehno-ekonomskoj evaluaciji u skladu sa utvrđenim
kriterijima.
Tabela 4.12. Pregled zahtjeva u sistemskom pristupu razvoju grubog dizajna proizvoda [30]
Naziv Primjer
Da li su propisane funkcije ispunjene?
Funkcija Koje su pomoćne funkcije potrebne?
Da li izabrani radni principi rezultiraju željenim efektima i prednostima ?
Radni princip
Koji se poremećajni faktori mogu očekivati?
Da li usvojeni ukupni raspored, oblik komponenti, materijal i dimenzije
osiguravaju: odgovarajuću trajnost, dozvoljene deformacije, adekvatna
Raspored
stabilnost, izbjegavanje rezonancije, neometano širenje, prihvatljivi stepen
korozije, propisani životni vijek i izdržavanje propisanih sila?
Da li su svi faktori koji utječu na sigurnost komponenti, funkcija, rada i okoline
Sigurnost uzeti u razmatranje?
Da li je odnos čovjek-mašina uzet u obzir?
Ergonomija Da li su izbjegnuta nepotrebna naprezanja i ozljede korisnika proizvoda?
Da li je dovoljna pažnja posvećena estetici?
Proizvodnost Da li je izvršena tehnološka i ekonomska analiza procesa proizvodnje?
Mogu li se realizirati sve neophodne provjere u toku i nakon proizvodnje, ili u bilo
Kontrola kvaliteta
kojem zahtijevanom vremenskom trenutku, te da li se iste mogu specificirati?
Da li se svi procesi unutrašnje i vanjske montaže mogu jednostavno i pravilno
Montaža realizirati?
Da li su svi uslovi i rizici vanjskog i unutrašnjeg transporta detaljno analizirani i
Transport
uzeti u razmatranje?
Rad Da li su svi utjecajni faktori (vibracija, buka, ...) na rad analizirani?
Održavanje Postoji li mogućnost efikasnog održavanja, kontrole i remonta?
Recikliranje Da li se proizvod može reciklirati?
Da li se prate propisane vrijednosti troškova?
Troškovi Da li rastu stvarni troškovi?
Mogu li se ispuniti zadani rokovi lansiranja proizvoda na tržište?
Vremenski rokovi Postoje li dizajnerska rješenja koja mogu skratiti vrijeme lansiranja proizvoda na
tržište?
Ponekada se može desiti da proces razvoja proizvoda i u ovoj fazi zahtijeva

definisanje nekoliko različitih formi proizvoda. U takvim situacijama prije nego se
pristupi evaluaciji sva predložena rješenja obavezno moraju imati isti stepen razrade
forme proizvoda kako bi evaluacija imala smisla. Nakon evaluacije vrši se optimiziranje
izabranog dizajna proizvoda eliminacijom slabih tačaka identificiranih u toku procesa
evaluacije, te provjera dizajna naspram potencijalnih dizajnerskih grešaka (slika 4.56.e)
i utjecaja poremećajnih faktora vodeći računa o realizaciji postavljenih ciljeva u odnosu
na troškove i kvalitetu proizvoda koji se razvija.
Prethodno navedeni koraci opisuju segmente razrade radnog dizajna
proizvoda koji se razvija u potpunosti – novi proizvod. Međutim, u praksi značajan broj
proizvoda se iz određenih razloga (inkorporiranje novih saznanja, zahtjeva, iskustava,
...) redizajnira ili se pristupa unaprijeđenju pojedinih detalja proizvoda, odnosno,
postoji osnova od koje se polazi u procesu razvoja proizvoda. U tome slučaju korak
oblikovanja konceptualnog rješenja se može izostaviti, a koraku oblikovanja radnog
rješenja proizvoda prethodi detaljna analiza nedostataka i poremećajnih faktora koji su
se ispoljili na postojećem rješenju čime se stvara osnova za kreiranje novih rješenja i
strukture proizvoda (slika 4.59).
Slika 4.59. Tok faze oblikovanja (dizajna) proizvoda u slučaju kada već postoji
određeno rješenje proizvoda
Pri realizaciji naprijed navedenih koraka faze oblikovanja radnog rješenja

proizvoda, bez obzira da li se radi o razvoju potpuno novog proizvoda ili se vrši redizajn
postojećeg proizvoda, neophodno je držati se određenog skupa osnovnih pravila koja
osim što mogu poslužiti kao pomoć pri izboru i ocjenjivanju rješenja, osiguravaju
preduslove kojima se preventivno utječe na eliminaciju eventualnih dizajnerskih
grešaka, čime se povećavaju šanse za uspješan ishod cjelokupnog procesa. Navedena
pravila su izvedena iz osnovnih postavki procesa razvoja proizvoda (ispunjavanje
tehničkih karakteristika, ekonomska opravdanost, te individualna i okolišna sigurnost),
a odnose na: jasnoću, jednostavnost i sigurnost dizajnerskih rješenja proizvoda koji se
razvija.
Svako dizajnersko rješenje, pa tako i radno rješenja proizvoda mora biti jasno i
nedvosmisleno čime se stvaraju preduslovi za pouzdaniju prognozu performansi
gotovog proizvoda, otklanja potrebe za izvođenjem komplikovanih i skupih analiza, te
se štedi vrijeme. Konkretno jasnoća i nedvosmislenost proizvoda koji se razvija treba
da se ogleda u:
- jednoznačnim međuodnosima različitih podfunkcija u okviru zadane
funkcijske strukture, kao i garancijom realizacije odgovarajućeg odziva na
pripadajuću pobudu;
- jasnom odnosu između uzroka i fizičke posljedice za izabrani princip rada;
- nesmetanom protoku materijala, energije i informacija u slučaju de je više
pojedinačnih principa rada inkorporirano u jedan proizvod;
- jasnoj definiciji (ili bar na razumnoj pretpostavci) intenziteta, tip,
učestalosti i trajanja opterećenja strukture proizvoda u svim uslovima
rada;
- logičkom rasporedu kontrolnih-upravljačkih i svih drugih segmenata
proizvoda koji imaju neposredan utjecaj na ergonomske aspekte odnosa
čovjek-proizvod;
- jasnom i sveobuhvatnom prikazu podataka o proizvodu (crteži, upustava,
liste dijelova, ...) koji osiguravaju uspješnu realizaciju propisanih postupaka
proizvodnje i kontrole kvaliteta;
- jasno definisanom slijedu montaže segmenata proizvoda;
- jasnim uputstvima za procedure instaliranja proizvoda (provjerljivost,
preglednost, lista neophodnih alata i opreme, obim i intervale pregleda i
održavanja, mogućnost provjere izvršenih zahvata održavanja, ...);
- jasnom označavanju materijala koji se ne mogu reciklirati;
- jasno definisanim postupcima recikliranja/demontaže proizvoda.
Osim jasne i nedvosmislene forme radnoga dizajna proizvoda pri kreiranju
istog neophodno je voditi se načelom jednostavnosti (manji broj komponenti,
jednostavnije forme, jednostavnije veze među komponentama, itd.) koje principijelno
osigurava preduslove za stvaranje ekonomski opravdanog proizvoda kroz bržu i
jednostavniju proizvodnju. Međutim, u praksi implementacija načela jednostavnosti je
često povezena sa nizom problema i od razvojnog time iziskuje niz kompromisa sa
drugim zahtjevima vezanim za funkciju, sigurnost, održavanje, ekologija, ... koji se
postavljaju pred proizvod. Shodno tome, načelo jednostavnosti je neophodno
sagledavati u svjetlu konkretnog slučaja sa širim kontekstom proizvoda koji se razvija
kako bi se shvatile uzajamne veze i odnosi, kao i ograničenja koja utječu na proces
razvoja proizvoda u cijelosti. Pri definisanju forme radnog rješenja proizvoda
implementacija načela jednostavnosti podrazumijeva:
- po pitanju funkcionalne strukture uspostavljanje minimalnog broja
podfunkcija sa jasnim i dosljednim kombinacijama istih;
- izbor onih principa rada koji podrazumijevaju inkorporiranje malog broja
validnih proces i komponenti, te niske troškove implementacije;
- primjenu geometrijskih formi koje se jednostavno analiziraju naspram
parametara čvrstoće i krutosti;
- primjenu jednostavnih oblika koji osiguravaju jednostavnu identifikaciju
deformacija oblika tokom proizvodnje, te pod mehaničkim i toplotnim
opterećenjima;
- jednostavnu interakciju čovjek-mašina kroz jedne operativne procedure i
formu, te lako razumljivu prezentaciju informacija;
- definisanje geometrijskih formi koje dopuštaju primjenu poznatih i
rutiniziranih metoda proizvodnje i kontrole kvaliteta;
- primjenu proizvodnih metoda sa minimalnim vremenima neophodnim za
pozicioniranje i izmjenu alata i obradaka;
- primjenu geometrijskih formi koje osiguravaju lagan pristup i realizaciju
procesa kontrole kvaliteta;
- jednostavnu montažu i demontažu komponenti proizvoda koji se razvija;
- pojednostavljivanje, olakšavanje i ubrzavanje procesa montaže
primjenom: komponenti koje se lagano identificiraju, jednostavnim i lako
sljedljivim uputstvima montaže, izbjegavanjem višestrukog ponavljanja
operacija finog podešavanja, izbjegavanje demontaže već sastavljenih
komponenti, itd.;
- izvođenje procesa rada i održavanja proizvoda koji se razvija bez posebnih
i kompliciranih uputstava, s jednostavnim i jasno definisanim redoslijedom
operacija, mogućnošću lakog definisanja eventualnih odstupanja i grešaka,
realizacijom operacija održavanja u kratkim vremenskim intervalima, itd.;
- korištenje materijala pogodnih za recikliranje.
Poštivanje načela jasnog i nedvosmislenog, te jednostavnog dizajna radnog
rješenja proizvoda koji se razvija sa aspekta savremenih tržišnih zahtijeva i osiguranja
konkurentnosti nije dovoljno za uspjeh proizvoda. Osim ovih načela pri razvoju
proizvoda mora se voditi računa i o načelu sigurnosti koje podrazumijeva dosljedan
pristup rješavanju problema prenosa snage, pouzdanosti, zaštite okoline, te
sprječavanju pojave eventualnih incidentnih situacija tj. nesreća. Generalno, pri
definisanju forme radnog rješenja proizvoda implementacija načela sigurnosti
podrazumijeva:
- utvrđivanje sigurnog i pouzdanog ispunjavanja zadataka inkorporiranih
funkcija i podfunkcija u proizvodu, uz paralelno sagledavanje obima i
vjerovatnoće pojave incidentnih situacija (poremećaj strukture, rada i
okruženja sistema, greške operatera);
- vođenje računa o učestalosti i amplitudi vanjskih opterećenja (statička i
dinamička opterećenja) koje potencijalno mogu izazvati incidentnu
situaciju s ciljem izbora formi i materijala koji će osigurati zadovoljavajuće
vrijednosti opterećenja strukture sistema;
- primjenu ergonomskih načela i detaljnu analizu odnosa čovjek-tehnički
sistem/komponenta pri oblikovanju segmenata sistema koji imaju
potencijal izazivanja incidentnih situacija;
- projektovanje komponenti/sistema na način koji osigurava otklanjanje
slabih tačaka u proizvodnom procesu, te laganu implementaciju kontrole
kvaliteta u toku proizvodnje;
- uzimanje u obzir opterećenja kojima će proizvod biti podvrgnut tokom
montaže i transporta, uz finalnu kontrola montiranih segmenata
proizvoda, te jasno i nedvosmisleno označavanje baza proizvoda kao i
tačaka za oslanjanje, rukovanje i manipuliranje;
- jasno signaliziranje pojave incidentne situacije kako bi se mogle preuzeti
korektivne radnje;
- planiranje postupaka održavanja i servisiranja samo u trenucima kada
sistem ne funkcioniše, te u uslovima koji garantiraju siguran i nesmetan
pristup komponentama koje se održavaju-servisiraju;
- integraciju sigurnosnih komponenti koje onemogućavaju nenamjerno
pokretanje sistema;
- maksimalno reduciranje utjecaja visine troškova i vremenskih rokova na
aspekte sigurnosti proizvoda koji se razvija.
Pri razvoju proizvoda razvojni tim mora voditi računa o principima sigurnosti
koji se mogu segmentirati u tri nivoa [68]: direktni i indirektni principi sigurnosti, te
nivo upozorenja.
Direktni principi sigurnosti podrazumijevaju osiguravanje sigurnosnih aspekata
proizvoda pomoću sigurnosnih sistema i/ili komponenti koje su aktivno inkorporirane
u izvršenje određenog zadatka, a realiziraju se kroz tri pristupa:
- pristup sigurnog rada sistema (bez kvarova i nepravilnosti u radu) tokom
planiranog životnog vijeka proizvoda. Primjena ovog pristupa zahtijeva
veliko iskustvo, skupa i dugotrajna istraživanja, kontinuirano praćenje
stanja komponenti sistema, a u slučaju nastupanja incidentne situacije
obično dolazi do ozbiljnih oštećenja sistema. Navedeni pristup pri razvoju
dizajna radnog rješenja proizvoda osigurava se kroz:
o projektovanje zasnovano na dokazanim principima, proračunima kao i
očekivanim opterećenjima, životnom vijeku proizvoda, radnim
uslovima, itd.;
o brojne i temeljine inspekcije tokom proizvodnje i montaže;
o analize komponenti ili sistema u cilju utvrđivanja njihove izdržljivost u
slučajevima preopterećenja ili nepovoljnih utjecaja okoline;
o određivanje granice sigurnog rada, uz uvažavanje mogućih kvarova.
- pristup predviđanje potencijalnog kvara ili nepravilnosti u radu
komponenti proizvoda tokom planiranog životnog vijeka proizvoda u cilju
sprječavanja nastanka ozbiljnijih oštećenja proizvoda. Primjena ovoga
pristupa zahtijeva široka znanja o nastanku i progresu potencijalnih
kvarova ili oštećenja komponenti sistema, mjerenje i signaliziranje
vrijednosti glavnih i pomoćnih funkcija sistema, te iznalaženju rješenja koje
će osigurati funkcioniranje sistema usprkos nastupanja incidentne
situacije. Pri razvoju dizajna radnog rješenja proizvoda navedeni pristup se
implementira kroz:
o osiguravanje minimalno neophodne funkcionalnosti komponenti
proizvoda u cilju sprječavanje incidentnih situacija;
o nadopunjavanje oštećene komponente/funkcije drugom
komponentom/funkcijom sve dok se ne steknu uslovi za otklanjanje
oštećene komponente/funkcije bez utjecaja na rad sistema;
o prepoznatljivost incidentnih situacija ili kvarova;
o mogućnost procjenjivanja utjecaja kvara određene komponente na
ukupnu sigurnost sistema.
- pristup redundancije zasniva se na implementaciji višeg nivoa sigurnosti
komponenti i funkcija od zahtijevanog pri realizaciji postavljenog zadatka,
pod uslovom da otkaz određenog elementa sistema ne ugrožava sistem
sam po sebi, te da postoji mogućnost potpunog ili djelomičnog
preuzimanja funkcije elementa koji je otkazao. Bitno je naglasiti da pristup
redundancije ne predstavlja rješenje samo za sebe te da implementacija
ovoga načela podrazumijeva implementaciju i prethodna dva pristupa
sigurnosti (npr. više motora na avionu ne znači ništa ukoliko jedan motor
eksplodira i na taj način ugrozi cijeli sistem - avion). Razlikuju se sljedeći
oblici redundancije:
o aktivna redundancija – sve komponente su aktivno uključene u rad
sistema (npr. više kablova u liftu), a u slučaju incidentne situacije
ispravne komponente osiguravaju daljnje funkcionisanje sistema;
o pasivna redundancija – postoje rezervne komponente koje se puštaju
u pogon u slučaju incidentne situacije i osiguravaju daljnje
funkcionisanje sistema (npr. paralelni vodne pumpe u visokim
zgradama).
Indirektni princip sigurnost podrazumijeva korištenje posebnih zaštitnih
sistema i komponenti u cilju održanja funkcionalnosti sistema u slučajevima kada
direktne mjere sigurnosti ne osiguravaju realizaciju postavljenog cilja. Realizira se kroz:
- zaštitne sisteme - reagiraju kada uslijedi incidentna situacija. Radna
struktura zaštitnih sistema se zasniva na funkcijskoj strukturi sa sljedećim
glavnim funkcijama: bilježenje – procesuiranje – djelovanje (npr. sistem
nadzora pritiska u parnom kotlu);
- zaštitne uređaje – mogu biti dio zaštitnog sistema, ne vrše transformaciju
informacija, otklanjaju ili ograničavaju incidentnu situaciju (npr. sigurnosni
ventil);
- zaštitne barijere – ispunjavaju zaštitne funkcije bez neposrednog
djelovanja (pasivni elementi), ne transformiraju informacije (npr. zaštitne
pregrade, fizičke zapreke, itd.), mogu biti dio zaštitnog sistema.
Principijelno vrše izolaciju ljudi i objekata od izvora opasnosti.
Uopšteno, implementacija indirektnih principa sigurnosti pri razvoju dizajna
radnog rješenja proizvoda podrazumijeva ili gašenje/onemogućavanje pokretanja
oštećenog sistema u cilju sprječavanja eventualnih posljedica ili preventivno
djelovanje preaktivnim sigurnosnim mjerama u slučajevima kada postoji kontinuirana
opasnost od pojave incidentne situacije, pri čemu se razlikuju sljedeće preaktivne
mjere [30]:
- upozorenje – ukazuje na eventualni uzrok i promjenu radnih uslova, npr.
"nizak nivo ulja";
- reakcija u dva koraka – u slučaju da incidentna situacija ima sporu
vremensku progresiju i omogućava reakciju operatera u smislu njenog
otklanjanja, na osnovu jasnih pokazatelja koji indiciraju naknadno
nastupanje incidentne situacije daje se upozorenje na koje reagira
operater;
- samo nadzor – postojanje sigurnosnih mehanizama s automatiziranim
djelovanjem koji se aktiviraju u slučaju nastupanja incidentne situacije, ali i
u slučaju pojave interne greške.
- redundancija po mogućnosti različitih, nezavisnih, sigurnosnih komponenti
i sistema;
- BI stabilnost – momentalno i nedvosmisleno aktiviranje zaštitnih sistema i
komponenti pri jasno određenim parametrima definisanim za dva stanja:
normalni radni režimi i incidentne situacije.
- sprječavanje ponovnog uključenja sistema – nakon aktiviranja zaštitnog
sistema ili komponente, nadzirani sistem ne bi trebao da se automatski
vraća u nominalni režim rad, čak i u slučaju otklanjanja incidentne
situacije, nego je potrebno izvršiti provjeru i evaluaciju stanja sistema, te
po propisanim procedurama izvršiti njegovo puštanje u pogon;
- redovno, periodično, procedurama propisano testiranje zaštitnih sistema i
komponenti u realnim uslovima bez dovođenja u opasnost funkcioniranja
nadziranog sistema, što znači da: nivo zaštite mora ostati nepromijenjen
tokom ispitivanja, testirani dijelovi se po završetku ispitivanja vraćaju u
svoje prvobitno stanje potpune operativne gotovosti, tokom ispitivanja ne
smije se dozvoliti pojava neplaniranih incidentnih situacija.
Na osnovu naprijed iznesenog moguće je konstatirati da pri razradi dizajna
radnog rješenja proizvoda implementacija načela sigurnosti podrazumijeva nastojanje
da se proizvod dizajnira u skladu sa principima direktne sigurnosti kroz izbor sigurnih
rješenja od samih začetaka procesa razvoja proizvoda, a tek kada se iscrpe sva rješenja
na ovome nivou pristupa se implementaciji rješenja u skladu sa principima indirektne
sigurnosti.
Princip upozorenja u suštini predstavlja nivo podrške pri implementaciji
prethodna dva principa kroz indiciranje opasnosti i incidentnih stanja kod proizvoda
koji se razvija. Implementacija načela sigurnosti pri definisanju dizajna radnog rješenja
proizvoda odnosi se na oblasti (slika 4.60):
- operativne sigurnosti - ograničavanje opasnosti (smanjenje rizika) tokom
rada tehničkih sistema u cilju sprječavanja oštećenje samoga sistema i
negativnog utjecaja na njegovu neposrednu okolinu;
- sigurnost operatera - ograničavanje opasnosti naspram osobe(a) koje
koriste tehnički sistem (na radnom mjestu ili izvan njega);
- okolinske sigurnosti - ograničavanje opasnosti naspram okoline (uže i šire)
koje mogu nastati kao rezultat korištenja tehničkih sistema;
- zaštitne mjera - upotreba zaštitnih sistema i uređaja za ograničavanje
postojećih opasnosti u cilju smanjenja rizika na prihvatljiv nivo u
slučajevima kada to nije moguće realizirati kroz direktni i indirektni nivo
sigurnosti.
Slika 4.60. Odnos komponenti i funkcionalne pouzdanosti s jedne strane i operativne sigurnosti,
sigurnosti operatora i okoline s druge strane
Poštivanje načela sigurnosti i pripadajućih zahtjeva pri razvoju tehničkih

proizvoda nužno dovode do manjih ili većih odstupanja od načela jednostavnosti,
jasnoće i nedvosmislenosti, povećanja troškova razvoja i proizvodnje proizvoda, a u
ekstremnim situacijama mogu dovesti u pitanje i realizaciju projekta. Međutim,
poštivanje načela sigurnosti u većini slučajeva (osobito kod složenih tehničkih sistema)
implicira siguran, neometan rad bez nesreća i incidentnih situacija što je osnova za
dugoročnu ekonomsku isplativost proizvoda.
Dizajn radnog rješenja proizvoda sa pripadajućim ograničenjima se predstavlja
u obliku tradicionalnog dvodimenzionalnog (2D) crteža ili trodimenzionalnog (3D)
zapreminskog modela na CAD radnim stanicama. Bez obzira na izabrani način
predstavljanja dizajna radnog rješenja proizvoda prikaz mora da ispuni zahtjeve vezane
za potpuno predstavljanje svih funkcija, te jasno i nedvosmisleno prepoznavanje
pozicija i zahtijevanih prostornih ograničenja proizvoda koji se razvija. Navedeno
implicira razjašnjavanje, potvrđivanje i optimiziranje brojnih detalja proizvoda. U
suprotnom neophodno je nanovo sagledati sve karakteristike konceptualnog rješenja i
izvršiti odgovarajuće promjene, a u ekstremnim slučajevima moguće je konceptualno
rješenje u potpunosti odbaciti i pristupiti razvoju novog konceptualnog rješenja
proizvoda.
Uspješnom realizacijom faze oblikovanja/dizajna radnog rješenja proizvoda
omogućava se kreiranje preliminarne liste sastavnih dijelova, preliminarne proizvodne
i montažne dokumentacije, nakon čega proizvod koji se razvija nastavlja svoj razvojni
put u preostalim fazama procesa razvoja proizvoda.
Dizajn sa aspekta ... (eng. Design for X - DfX)
Shodno naprijed iznesenim postavkama jasno je da proces oblikovanja tj.
dizajniranja proizvoda predstavlja fazu razvoja proizvoda u kojoj se vrši konkretizacija
usvojene ideje proizvoda kroz razradu i preciziranje strukture proizvoda koji se razvija.
Pri tome je neophodno sagledati na koji će se način funkcije proizvoda koje određuju
njegove radne karakteristike odraziti na buduća svojstva proizvoda tj. analizom
uspostaviti relacije i sagledati odnose između radnih karakteristika i budućih svojstava
proizvoda, odnosno, sintezom uspostaviti relacije između budućih svojstava proizvoda
i njegovih radnih karakteristike (slika 4.61).
Slika 4.61. Reverzibilna relacija karakteristika i svojstava proizvoda koji se razvija s prikazom
nekih od najvažnijih metoda [27]
Uspostavljenje navedenih relacija ne definiše se pri neposrednom razvoju

proizvoda, nego se razrađuju i razvijaju nezavisno od konkretnog procesa, a znanja i
podaci dobiveni na ovaj način su na raspolaganju prema potrebi. Uspostavljanje
relacija može se vršiti naspram određene karakteristike proizvoda koji se razvija ili
prema nekom određenom segmentu životnog ciklusa proizvoda (slika 4.62), a u
zavisnosti od orijentacije definišu se i specifična područja metoda dizajna sa aspekta ...
(eng. Desing for X - DfX) kao što su: dizajn i montaža (eng. Design for Assemby – DfA);
dizajn i proizvodnja (eng. Design for Production - DfP); dizajn i funkcija (eng. Design
for Function - DfF); dizajn i servis/podrška (eng. Design for Service and Support- DfS);
dizajn i pouzdanost (eng. Design for Reliability - DfR); dizajn i održavanje (eng. Design
for Maintenance - DfM); dizajn i troškovi (eng. Design for Cost - DfC); dizajn i pakovanje
(eng. Design for Packing - DfP); dizajn i transport (eng. Design for Transportation -
DfT); dizajn i sigurnost (eng. Design for Safety - DfS); dizajn i životna sredina (eng.
Design for Enviroment - DfE); dizjan i kvaliteta (eng. Desinf for Quality - DfQ); dizajn i
zadovoljenje korisnika (eng. Desing for User Satisfaction - DFUF); dizajn i brza izrada
prototipa (eng. Desing for Rapid Prototyping - DfRP); itd. Kao što se vidi do danas je
razvijeno na desetine DfX metoda koje pokrivaju gotovo sve značajnije aspekte
životnog ciklusa proizvoda, a prilagođene su različitim oblastima proizvodnje i
specifičnostima proizvodnih programa za koje su razvijane. Naravno razvoj svih
metoda nije tekao paralelno nego je imao određeni historijski slijed u skladu sa
konkretnim potrebama, što je uslovilo i postojanje određene hijerarhije pri
implementaciji DfX metoda (slika 4.63). U nastavku teksta biti će prezentirani neki
aspekti pojedinih DfX metoda.
Slika 4.62. Orijentacija DfX metoda prema karakteristikama (ispred) i prema segmentima
životnog vijeka proizvoda (u pozadini) [H. Meerkamm, M.M. Andreasen]
Realizacija metoda DfX (slika 4.64) ostvaruje se na osnovu raspoloživih

podataka koji su rezultat realizacije mnogih metoda i procesa koji su prethodili, a
njihovom primjenom definišu se moguća ponašanja, moguća svojstva, njihove relacije i
druga stanja proizvoda koji se razvija. Na ovaj način generirani podaci i razvijene
relacije mogu se primjenjivati kako za razvoj novih proizvoda tako i za upravljanje u
uslovima neodređenosti, omogućavajući formiranje alternativa, iterativno
približavanje prihvatljivom rješenju, te definisanje ograničenja koje proizvod mora
zadovoljiti. Iz navedenog slijedi da DfX metode nisu one metode koje su direktno
uključene u razvoj proizvoda već one koje obezbjeđuju punu logistiku za odvijanje
ovog procesa, pri čemu predmet rada DfX metoda nije kompletan tehnički sistem već
neka tačno definisana karakteristika odnosno svojstvo [27].
Dizajn i montaža (eng. Design for Assemby - DfA)
Montaža predstavlja proces sastavljanja dijelova i komponenti u određeni
proizvod, pri čemu se sastavni dijelovi i komponente sastavljaju u tačno određen
međuodnos. Imajući navedeno u vidu proizlazi da se najvažnije odluke koje se odnose
na montažu donose u fazi oblikovanja proizvoda. Naime, u fazi oblikovanja proizvod
dobiva svoju strukturu, sastavne elemente, podsklopove i sklopove, formiraju se i
odnosi-veze između njih, a sve u skladu sa zahtijevanom funkcijom proizvoda, što
zasigurno ima značajnog utjecaja na kasnije faze montaže proizvoda. Osim toga, u cilju
podizanja konkurentnosti kompanije nastoje iznaći nova područja racionalizacije s
ciljem povećanja proizvodnosti, a upravo područje oblikovanja proizvoda i njegovog
integralnog sagledavanja u odnosu na proces montaže predstavlja jedno od
interesantnih područja.
Slika 4.63. Historijski redoslijed razvoja DfX metoda i hijerarhija u njihovoj primjeni
Nedostatak brige prema montaži u fazi oblikovanja proizvoda najčešće je

rezultat: nedostatka ili pomanjkanja vremena planiranja, nedostatka znanja o
procesima montaže, te nedovoljne komunikacije između pojedinih odjela kompanije.
Postupak montaže moguće je podijeliti na sljedeće konstruktivne funkcije [69]:
rukovanje (postavljanje dva ili više objekata u određeni međusobni položaj), spajanje
(osiguravanje međusobnog položaja objekata nezavisno od djelovanja vanjskih
utjecaja) i kontrola (potvrda osiguranja međusobnog odnosa objekata).
Slika 4.64. Opšti prikaz pristupa DfX (Design for X) u dizajnu mašina [H. Meerkamm]
Oblikovanje proizvoda u skladu sa zahtjevima montaže predstavlja takav

pristup oblikovanju proizvoda kod koga su troškovi montaže svedeni na minimum, uz
istovremeno zadržavanje ili snižavanje proizvodnih troškova. Takva konstrukcija
proizvoda koji se razvija može se postići sistematskim uključivanjem svrsishodnih
postupaka oblikovanja, kroz neposrednu primjenu skupa pravila i smjernice
oblikovanja proizvoda u skladu sa zahtjevima montaže (tabela 4.13).
Tabela 4.13. Principijelni skup pravila i smjernica za oblikovanje proizvoda u skladu sa
zahtjevima montaže
Pravila i smijernice
- smanjiti težinu pojedinačnih dijelova
- minimizirati broj dijelova
- oblikovati dijelove tako da budu pogodni
- ispitati funkcije svih dijelova i odstraniti
za rukovanje
suvišne dijelove
- oblikovati dijelove tako da se izbjegnu
- izbjeći nepotrebne varijante proizvoda po
zaplitanja, ugnježdenja ili klinjenje dijelova
tipu i funkciji
- izbjegavati upotrebu materijala koji imaju
- oblikovati dio sa što manjim brojem
karakteristike (osjetljivost na vlagu,
orijentacija
statički elektricitet, magnetičnost, ...)
- koristiti standardizirane dijelove
- kvaliteta dijelova u skladu sa ekonomskom
- izbjegavati kombinaciju pravolinijskih i
isplativosti njihove proizvodnje
rotacijskih pokreta
- oblikovati dijelove koji se mogu brzo
- oblikovati čvrstu bazu za montažu koja
orijentisati
može osigurati lociranje, transport i
- osigurati skošenja i druge geometrijske
orijentaciju dijela
oblike za umetanje dijelova
- osigurati formu dijela koja omogućava
- koristiti materijale koji daju najveću
tačno pozicioniranje u radnim stanicama
mogućnost integracije djela
- strukturirati sastavljanje proizvoda u više
- utvrditi privremena i stalna spojna mjesta
podsklopova – modularno
u procesu montaže
- identificirati i označiti sve funkcijske
- oblikovati dijelove da se mogu lako
površine
sastaviti
- identificirati i označiti sve nefunkcijske
- pojedine dijelove oblikovati s najmanjim
površine
mogućom tačnošću
- odrediti oblik dijela u pogledu funkcijskih i
- nastojati prilagoditi oblik djela mašinskoj
nefunkcijskih površina
automatiziranoj montaži
Realizacija navedenih aktivnosti oblikovanja proizvoda u skladu sa zahtjevima

njegove montaže može se sagledati u sljedećih pet koraka:
- na osnovu definisane liste zahtjeva izraditi pregled zahtjeva i želja koji
direktno ili indirektno mogu utjecati na proces montaže proizvoda (broj
individualnih dizajniranih proizvoda ili varijanti proizvoda, sigurnosni i
zakonski zahtjevi, proizvodna i montažna ograničenja, zahtjevi naspram
kvaliteta, ispitivanje, prijevoza i pakiranja, zahtjevi naspram montaže i
demontaže proizvoda s ciljem održavanja i recikliranje, zahtjevi koji se
odnose na operacije montaže realizirane od strane korisnika proizvoda);
- provjeriti načine pojednostavljivanja procesa montaže na nivoima
principijelnog rješenja (radna struktura proizvoda) i oblikovanja radnog
rješenja proizvoda (konstrukcija proizvoda) kroz : smanjenje broja varijanti
u proizvodnom asortimanu korištenjem serija proizvoda, principa
modularne gradnje ili koncentracijom samo na nekoliko različitih tipova
proizvoda, te upotrebom opštih principa procesa oblikovanja radnog
rješenja proizvoda;
- izbor baza, veza, spojnih elemenata u procesu montaže izvršiti na način da
se:
o vodi računa o ograničenjima procesa proizvodnje i montaže (broj
dijelova koji se proizvode, raspoložive mašine, vrsta montaže, ...),
o izbor spojnih elemenata i procesa ne vrši samo na temelju
funkcionalnih zahtjeva (čvrstoća, zapitivanje, otpornost na
koroziju) nego i naspram zahtjeva montaže i demontaže proizvoda
(jednostavno rastavljanje, mogućnost ponovne upotrebe,
mogućnosti automatizacije, ...)
o integralno analiziraju troškovi proizvodnje i montaže.
- procijeniti predložena radna rješenja proizvoda naspram tehničkih i
ekonomskih kriterija poklanjajući posebnu pažnju zahtijevanim
postupcima montaže:
o procijeniti jednostavnost montaže predloženog rješenja u što
ranijim fazama razrade radnog rješenja proizvoda;
o procijeniti postupak montaže u pogledu opskrbe od strane
podugovarača, kupljenih i standardnih dijelova;
- paralelno sa proizvodnom dokumentacijom pripremiti detaljna uputstva za
montažu što uključuje: crteže podsklopova i proizvoda, popis montažnih
dijelova i ostale informacije bitne za montažu.
a) b)
Slika 4.65. Primjer oblikovanja prema zahtjevima za montažu: a) mnogo komponenti,
dugotrajan i složen proces montaže, b) pojednostavljena konstrukcija
Dizajn i proizvodnja (eng.Design for Production– DfP, Design for Manufacturing– DfM)
U fazi oblikovanja proizvoda donosi se niz odluka koje će na direktan ili
indirektan način, u većoj ili manjoj mjeri utjecati na proces, troškove, vrijeme i kvalitet
proizvodnje proizvoda, pri čemu se pod procesom proizvodnje podrazumijevaju
aktivnosti: proizvodnje komponenti odgovarajućim tehnološkim procesom u užem
smislu, montaža i transport komponenti, kontrola kvaliteta, logistika materijala i
operativno planiranje. Pristup oblikovanja proizvoda u odnosu na proizvodne zahtjeve
podrazumijeva obuhvaćanje i optimiranje proizvodnih zahtjeva svih tehnoloških
procesa potrebnih za izradu proizvoda koji se razvija s ciljem osiguranja troškovno
(minimalni troškovi) i vremenski efikasne proizvodnje proizvoda koji ispunjavaju
postavljene zahtjeve naspram kvaliteta i strukture zadatih količina (slika 4.66).
Principijelno pristup oblikovanja proizvoda naspram proizvodnih zahtjeva treba da se
inkorporira u što ranijim fazama procesa razvoja proizvoda, te da se zasniva na
nesmetanom protoku informacija između svih odjeljenja koja su imala, imaju ili će
imati doticaja s proizvodom koji se razvija.
Slika 4.66. Struktura i sadržaj pristupa Dizajn i proizvodnja – DfP [27]
Realizacija DfP aktivnosti u procesu razvoja proizvoda podrazumijeva

implementaciju dolje navedenih pristupa oblikovanju proizvoda.
Definisanje odgovarajućeg dizajna proizvoda s pripadajućim brojem sklopova,
podsklopova i komponenti od kojih je sačinjen, njihovom pozicioniranju,
dimenzioniranju, definisanju tolerancija, te utjecaju na procedure kontrole kvaliteta,
uzimajući u obzir mogućnosti proizvodne opreme, montažnih linija, transportnih
uređaja, itd. Realizacija navedenog cilja moguća je kroz implementaciju:
- diferencijalne metode oblikovanja proizvoda što podrazumijeva razlaganje
proizvoda na više segmenata pogodnih za proizvodnju, te njihovo
oblikovanje u skladu sa DfP postulatima.
o Prednosti: mogućnost upotrebe poluproizvoda i standardiziranih
dijelova, mogućnost lagane ugradnje kovanih i lijevanih dijelova,
lagana adaptacija u postojeći proizvodni Layout, smanjenje
dimenzija komponenti olakšava procese montaže i transporta,
jednostavnije osiguranje kvaliteta proizvoda (više homogenih
materijala), lakše održavanje (mogućnost zamjene dijelova),
olakšano prilagođavanje posebnim zahtjevima, minimiziranje
rizika kašnjenja isporuke, skraćenje ukupnog vremena proizvodnje.
o Nedostaci: više obrade dijelova, viši troškovi montaže, veći zahtjevi
za kontrolu kvaliteta, ograničenje funkcionalnosti zbog postojanja
konekcija među komponentama (krutost, vibracije, brtvljenje, itd).
- integralne metode oblikovanja proizvoda što podrazumijeva kombiniranje
nekoliko nezavisnih komponenti s pripadajućim parcijalnim funkcijama u
jednu jedinstvenu komponentu proizvoda. Navedeni pristup je posebno
koristan u slučaju zadovoljavanja specifičnih tehničkih, proizvodnih i
nabavnih zahtjeva u uslovima manualne proizvodnje;
- kompozitne metode oblikovanja proizvoda što podrazumijeva oblikovanje
segmenata proizvoda: sastavljenih od više različito tehnološki proizvedenih
komponenti (otkivak+odlivak) u nerazdvojive cjeline, istovremenu
primjenu nekoliko načina spajanja komponenti, te kroz kombiniranje više
različitih materijala u jednu komponentu;
- modularne metode oblikovanja proizvoda što podrazumijeva pristup
oblikovanju dijelova i komponenti proizvoda koji se mogu koristiti na više
različitih proizvoda, čime se u značajnoj mjeri podiže ekonomičnost
proizvodnje u cijelosti.
Definisanje odgovarajućeg dizajna komponenti izborom adekvatnih oblika,
dimenzija, kvaliteta obrađenih površina, tolerancija, nalijeganja, itd. što u značajnoj
mjeri može da utječe na troškove, vrijeme i kvalitetu proizvodnje. Realizacija navedene
aktivnosti je moguće kroz:
- dizajniranje komponenti prilagođenih primarnim tehnologijama
oblikovanja (npr. livenje, sinterovanje);
- dizajniranje komponenti prilagođenih sekundarnim tehnologijama
oblikovanja (npr. kovanje, hladno istiskivanje, savijanje);
- dizajniranje komponenti prilagođenih tehnologijama razdvajanja (npr.
mašinska obrada s definisanom i nedefinisanom geometrijom rezne oštrice
alata);
- dizajniranje komponenti prilagođenih tehnologijama spajanja (npr. različiti
procesi zavarivanja);
, uz ispunjavanje zahtjeva vezanih za konkretno implementiranu tehnologiju.
Izbor odgovarajućih materijala podrazumijeva izbor materijala koji osiguravaju
ispunjavanje postavljenih ciljeva s najnižim mogućim troškovima. Izabrani materijali
zasigurno utječu na procese obrade i proizvodnje dijelova i komponenti proizvoda,
stoga realizacija navedene aktivnosti zahtjeva aktivan angažman dizajnera, tehnologa,
stručnjaka u oblasti materijala i kupaca proizvoda.
Izbor odgovarajućih standardnih dijelova i poluproizvoda kroz inkorporiranje
što većeg broja navedenih komponenti u konstrukciju proizvoda, na uštrb specijalno
namjenski proizvedenih komponenti. Pri donošenju odluke o inkorporiranju
standardiziranih komponenti i poluproizvoda u određenu konstrukciju treba voditi
računa o: potrebnom broju komponenti, činjenici da li se proizvod proizvodi za tačno
određeno ili globalno tržište, situaciji na tržištu (troškovi, rokovi isporuke materijala i
poluproizvoda), dostupnosti proizvodnih kapaciteta, stepenu korištenja postojećih
proizvodnih kapaciteta, dostupnom ili željenom stepenu automatizacije. Svi navedeni
faktori ne utječu samo na izbor ili neizbor standardiziranih dijelova i poluproizvoda
nego i na dizajnerski pristup pri oblikovanju proizvoda, a generalno su u funkciji
vremena. To znači da u jednom trenutku izbor standardiziranih dijelova i
poluproizvoda koji će biti inkorporirani u proizvod koji se razvija može biti potpuno
opravdan dok u sljedećem trenutku to ne mora biti slučaj.
Upotreba „odgovarajuće“ proizvodne dokumentacije je faktor koji se često
podcjenjuje pri implementaciji DfP pristupa, a sasvim sigurno proizvodna
dokumentacija u obliku CAD modela, crteža, sastavnica, montažnih crteža zasigurno
utječe na troškove, vrijeme i kvalitetu proizvodnog procesa. Stoga se značajna pažnja
pri oblikovanju proizvoda po DfP principima mora posvetiti i proizvodnoj
dokumentaciji koja je jedan od rezultata procesa razvoja proizvoda.
Dizajn i funkcija (eng. Design for Function - DfF)
Principijelno osnovni cilj procesa razvoja proizvoda je definisanje takvoga
proizvoda koji je u stanju da izvrši zahtijevane funkcije u određenim uslovima okoline i
toku svoga eksploatacionog vijeka, tj. u vremenu trajanja životnog ciklusa proizvoda.
Ispunjenje navedenih zahtjeva u značajnoj mjeri determinira kvalitetu realizacije
funkcija proizvoda koja je u suštini određena kvalitetom projektnih prijedloga-ideja,
postupkom oblikovanja proizvoda, izborom materijala, izborom tolerantnih polja,
uslovima rada, kvalitetom izrade i postupaka rukovanja. Pri nepromijenjenim ostalim
uslovima, izbor tolerantnih područja para mašinskih elemenata određenog sistema čini
osnovni utjecaj na zadovoljenje funkcije proizvoda u vremenu i pri datim uslovima
rada.
Potvrdu za naprijed iznesenu konstataciju moguće je naći pri sagledavanju
procesa montaže dva mašinska elementa primjenom industrijskog robota tokom
dužeg vremenskog perioda, odnosno, pri nizu uzastopnih ponavljanja operacija
montaže (slika 4.67). Osnovna funkcija koju tehnološki sistem – u datom slučaju
industrijski robot, treba da zadovolji je tačnost ponavljanja ugradnje elementa A u
element B. Vršenje date funkcije predmetnog tehnološkog sistema – industrijskog
robota u datom slučaju je uslovljen [66]:
- kvalitetom izrade odgovarajućih radnih organa robota koji obezbjeđuju
tačnost ponavljanja, gdje se pod pojmom tačnosti ponavljanja
podrazumijeva mjera odstupanja od prethodno ostvarene pozicije u
prostoru,
- kvalitetom izrade mašinskih elemenata A i B, te
- kvalitetom uređaja za učvršćivanje elementa B, odnosno, veze
predmetnog uređaja i sistema koji nosi uređaj.
Oblikovanje za funkciju, kako data razmatranja pokazuju, predstavlja proces
posebne vrste koji u značajnoj mjeri utječe na život proizvoda u okolini.
a) b)
Slika 4.67. Osnovni odnosi mjera sklopa elemenata A/B, a) industrijski robot, b) par elemenata
podložan montaži [66]
Dizajn i održavanje (eng. Design for Maintenance - DfM)

Tehnički proizvodi u eksploataciji su podložni trošenju, habanju, koroziji,
promjenama karakteristika materijala u vremenu, što nakon određenog perioda, bez
obzira da li je proizvod bio u eksploataciji ili ne, dovodi do njegovog starenja, te
odstupanje osobina proizvoda od nominalnih vrijednosti performansi i kvarova što
značajno može utjecati na funkcionalnost, ekonomičnost i sigurnost proizvoda.
Otklanjanje eventualnih kvarova zahtjeva određeno vrijeme i troškove. Cijeneći
činjenicu da tehnički sistemi postaju sve složeniji primjena preventivnih aktivnosti koje
će olakšati procese održavanja, s ciljem sniženja troškova otklanjanja kvarova i većeg
stepena iskorištenja tehničkih sistema postaje sve važnija. Kao i u prethodnim
slučajevima prilikom oblikovanja proizvoda razvojni tim može svojim pravovremenim
aktivnostima značajno utjecati na troškove održavanja implementacijom rješenja koja
pojednostavljuju aktivnosti održavanja. Principijelno, zahtjevi naspram održavanja
proizvoda koji se razvija moraju biti sastavni dio liste zahtjeva čime se neposredno
utječe na evaluaciju i izbor predloženih rješenja proizvoda (varijante sa minimalnim
održavanje, lako zamjenjive komponente, korištenje komponenti sa približno jednakim
životnim vijekom, ...).
Oblikovanje za održavanje svodi se na osiguravanje uslova za efikasan povratak
proizvoda koji se razvija iz stanja u otkazu u stanje u radu, postupkom opravke ili
zamjene segmenta proizvoda koji je zakazao. Osnovni pokazatelj za ocjenu pogodnosti
dizajna u odnosu na održavanje je ukupno vrijeme potrebno za vraćanje proizvoda iz
stanja u otkazu u stanje u radu [12], koje pogodnim održavanjem može biti svedeno na
minimum. Pogodnost održavanja može u opštem slučaju biti iskazana kao kumulativna
funkcija gustine minimalnih vremena u otkazu:
( )= ( )
, gdje je:
- minimalno vrijeme trajanja stanja u otkazu.
Istraživanja su pokazala da dijelovi svakog proizvoda mogu imati karakter koji [12]:
- ni na koji način ne zahtjeva poseban nadzor u vremenu trajanja životnog
ciklusa proizvoda;
- zahtijevaju povremen nadzor, podešavanje i zamjenu;
- učestalo ulaze u stanje u otkazu i zahtijevaju redovan nadzor;
- u svakom trenutku mogu ući u stanje u otkazu (segmenti proizvoda sa
najvećim stepenom kritičnosti),
pri čemu složenost postupka održavanja raste od dijelova prve ka dijelovima
posljednje vrste. Vrijednosna analiza postupka vraćanja proizvoda iz stanja u otkazu u
stanje u radu uz sistemsko praćenje pojava putem vremenske slike stanja (slika 4.68) i
organizaciju sistemske podrške (rezervni dijelovi, postupci održavanja i slični zahvati)
omogućavaju razvojnom timu ostvarenje visokog stepena oblikovanja proizvoda koji se
razvija naspram održavanja, odnosno minimalnog vremena trajanja stanja u otkazu
proizvoda.
Slika 4.68. Vremenska slika stanja proizvoda u radu
Naglašeni visoki stepen ispunjavanja zahtjeva proizvoda koji se razvija naspram

održavanja u fazi oblikovanja proizvoda realizira se kroz:
- osiguranje pristupačne i jednostavne montaže i demontaže dijelova i
komponenti;
- poštovanje sigurnosnih i ergonomskih načela;
- osiguranje zadovoljavajućeg stepena vidljivosti;
- izbor samocentrirajućih i samobalansirajućih rješenja;
- izbor i definisanje rješenja koje lokaliziraju eventualna oštećenja;
- minimiziranje broja dijelova i komponenti sa što jednostavnijom izvedbom;
- upotrebu standardiziranih dijelova i komponenti;
- korištenje modularnih principa;
- upotrebu malog broja sličnih usluga i alata;
- uslužne aktivnosti održavanja (punjenje, podmazivanje, čišćenje, ...)
oblikovati u skladu sa ergonomskim, fiziološkim i psihološkim principima
držeći se načela jednostavnosti, jasnoće i implementacije procedura koje
ne zahtijevaju specifične obuke, itd.
Dizajn i servis/podrška (eng. Design for Service and Support- DfS)
U nastojanju da osiguraju što veću kompetitivnost svojih proizvoda na tržištu
kompanije u procesu razvoja novih proizvoda osim pažnje koju posvećuju
funkcionalnim karakteristikama proizvoda moraju voditi računa i o post prodajnim
karakteristikama i uslugama koje prate proizvod tokom njegovog životnog vijeka ili bar
određenog perioda životnog vijeka proizvoda. Naime, nakon kupovine proizvoda
korisnik tj. kupac će zasigurno očekivati određenu vrstu podršku koja se kod tehničkih
sistema prvenstveno ogleda u osiguravanju adekvatne dokumentacije, instalacija,
osiguranja rezervnih dijelova, održavanja i servisiranja proizvoda (slika 4.69). Zasigurno
mnoge odluke koje se donose u procesu razvoja proizvoda imaju određeni utjecaj na
spomenute postprodajne karakteristike i usluge proizvoda , te je pristup oblikovanju
proizvoda kojim se nastoje osigurati pretpostavke za što bolju postprodajnu podršku
kupcima proizvoda na obostrano zadovoljstvo poznat pod nazivom dizajn za
servis/podršku – DfS.
Slika 4.69. Ključni elementi postprodajne servis/podrške proizvodu [Goffin]

Implementacija DfS pristupa od strane kompanija koje razvijaju nove
proizvode zasnovana je na nizu poslovnih razloga koji sve više postaju pitanje od
strategijskog interesa za same kompanije. U aktualnoj literaturi koja tretira navedenu
problematiku navedeni su razlozi i potencijali koje osigurava primjena DfS pristupa pri
razvoju novih proizvoda [23]:
- osiguravanje pretpostavki za postizanje i osiguravanje zadovoljstva kupaca
i dobre dugoročne odnose, u suprotnom (dugotrajni skupi popravci, slaba
podrška) može doći do nezadovoljstva i trajnog gubitka kupaca;
- osiguravanje pretpostavki za podizanje konkurentske sposobnosti
kompanije (naročito izraženo kod HI-Tech industrija). Naime, sve teža
diferencijacija proizvoda na globalnom tržištu zahtjeva od kompanija
iznalaženja novih načina za podizanje kompetitivnosti svojih proizvoda, a
postprodajna podrška proizvodu predstavlja jedno od potentnijih
područja za postizanje željenih rezultata;
- osiguravanje pretpostavki za povećanje vjerojatnoće uspjeha novih
proizvoda;
- postaje jedan od bitnih izvora prihoda i dobiti proizvođača. Tokom radnog
vijeka proizvoda, prihodi od usluga servisiranja i ostalih postprodajnih
usluga mogu doseći daleko veću vrijednost od početnih prihoda koji se
ostvaruju prodajom samog proizvoda;
- Dobar dizajn proizvoda u značajnoj mjeri može pojednostaviti, olakšati,
učiniti ekonomičnijom, te generalno povećati efikasnost sistema
postprodajne podrške korisniku proizvoda.
Bez obzira na navedne razloge još uvijek postoji značajan broj kompanija koje
ne posvećuju dovoljno pažnje problematici postprodajne podrške kupcima njihovih
proizvoda, a samim time i DfS pristupu čime se ostavlja dovoljno prostora za podizanje
konkurentnosti proizvoda takvih kompanija. Principijelno, smjernice za uspješnu
implementaciju DfS pristupa predstavljene su na slici 4.70, pri čemu je neophodno
kvantificirati što veći broj DfS faktora sa aspekta troškova njihove implementacije, ne
zanemarujući pri tome ni kvalitativne faktore.
Pri implementaciji DfS pristupa osnovni pregled postprodajnih usluga i podrške
kupcima proizvoda treba da se referira na konkurentske proizvode čime se dobivaju
jasni i mjerljivi pokazatelju koji mogu odrediti daljnji pravac razvoja proizvoda.
Naravno, pri tome mora se voditi računa o postojećim ograničenjima (troškovi, ostali
DfX pristupi, ...) što iziskuje definisanje prioritetnih područja kojima će se posvetiti
odgovarajuća pažnja.
Dizajn i recikliranje (eng. Design for Recycling - DfR)
Sa ubrzanim globalnim razvojem dolazi do sve većih zahtjeva u odnosu na
korištenje i upotrebu prirodnih resursa - sirovina. Svjesni činjenice da postoje realna
ograničenja potencijala koje pruža priroda naspram korištenja prirodnih resursa -
sirovina sve značajnija pažnja se posvećuje recikliranju upotrjebljenih sirovina i
materijala, repariranju korištenih komponenti, iznalaženju zamjenskih materijala za
skupe i rijetke materijale, te generalnom smanjenju količine upotrjebljenog materijala
pri oblikovanju proizvoda.
Slika 4.70. DfS proces [Van Bennekom, Goffin]
Kako bi podržale globalne trendove i napore vezane za osiguranje održivog

razvoja kompanije koje razvijaju svoje proizvoda sve više pažnje posvećuju naznačenim
područjima u svim svojim poslovnim aktivnostima, pa tako i u procesu razvoja
proizvoda. U skladu sa tim razvojni timovi se suočavaju sa postavljenim zahtjevima i
nastoje iznaći rješenja koja zadovoljavaju postavljene kriterije uz uslov da ponuđena
rješenja ne utječu na druge zahtjeve i ciljeve, što se posebno odnosi na osiguranje
minimalnih troškova razvoja, proizvodnje i upotrebe proizvoda. Mogućnosti primjene
recikliranih materijala trebaju se analizirati u svim fazama procesa razvoja proizvoda
(slika 4.71), a odnose se na proizvod u cjelini kao i na njegove zasebne komponente i
dijelove. Prilagođavanje proizvoda zahtjevima recikliranja u fazi oblikovanja proizvoda
može se realizirati primjenom sljedećih načela pri kreiranju dizajna proizvoda:
- osigurati laku i jednostavnu demontažu proizvoda;
- osigurati preduslove da se sve komponente i dijelovi namijenjeni za
višekratnu upotrebu lagano i bez oštećenja mogu očistiti;
- olakšati procedure testiranja i razvrstavanja primjenom odgovarajućih
dizajnerskih rješenja;
- odabrati tipove veza koje osiguravaju višestruko sastavljanje i rastavljanje
proizvoda pri čemu iste ne gube funkcionalnost tokom vremena i nisu
podložne koroziji;
- kroz odgovarajuće mjere smanjiti izloženost komponenti koroziji, te
osigurati višestruko korištenje dijelova i komponenti;
- nastojati osigurati laganu identifikaciju stanja dijelova i komponenti s
aspekta ponovnog korištenja;
Slika 4.71. Aktivnosti vezene za proces recikliranja po fazama oblikovanja proizvoda [70], [71],
[72]
- s obzirom na to da proizvod u sebi inkorporira veliki broj različitih

materijala i komponenti koje su u principu nedjeljive, u cilju omogućavanja
njihovog recikliranja pri oblikovanju proizvoda neophodno je voditi računa
o međusobnoj kompatibilnosti korištenih materijala;
- u slučajevima kada kod nerastavljivih dijelova ili komponenti proizvoda ne
postoji mogućnost implementacije kompatibilnih materijala treba nastojati
osigurati bilo kakvu mogućnost razdvajanja nekompatibilnih materijala
(npr. uvođenje dodatnih veznih komponenti koje će osigurati rastavljanje
dijelova);
- komponente pogodne za reciklažu trebaju biti lako dostupne i po
mogućnosti smještanje u blizini vanjskih rubova proizvoda;
- planirati upotrebe jednostavnih/postojećih alata, automatiziranih procesa
demontaže, te demontažnih aktivnosti koje ne zahtijevaju specijalne
obuke;
- skupocjeni materijali trebaju biti jasno označeni i lako dostupni;
- materijali koji zbog svojih karakteristika mogu biti opasni za ljude i okoliš
(tečnosti, plinovi, kruti materijali) moraju biti jasno naznačeni i lako
odvojivi.
Kako bi se osigurala implementacija zahtjeva recikliranja u procesu razvoja
proizvoda tokom realizacije procesa evaluacije i izbora određenih rješenja neophodno
je voditi računa o potencijalu za recikliranje proizvoda koji se razvija [73], [74].
Najjednostavniji način za realizaciju navedenih aktivnosti jeste inkorporiranje kriterija
za recikliranje proizvoda i upotrjebljenih materijala (tabela 4.14) u proces evaluacije
ponuđenih rješenja.
Dizajn i sigurnost (eng. Design for Safety - DfS)
U toku eksploatacije proizvoda isti će u većoj ili manjoj mjeri biti izložen
djelovanju štetnih spoljašnjih utjecaja. Dejstvo navedenih utjecaja biti će posebno
izraženo na „spoljašnjim“ površinama proizvoda, te se pri razvoju proizvoda treba
voditi računa o zaštiti ovih površina bez obzira da li se proizvod pušta odmah u
eksploataciju ili ne. Navedena zaštita prvenstveno se odnosi na zaštitu od korozije,
starenje i biološka oštećenja proizvoda, a vrši se u cilju održavanja zadanog nivoa
kvaliteta proizvoda kao i materijala od kojeg je proizvod izgrađen. Nivo i način zaštite
određenog proizvoda je funkcija materijala od kojeg je proizvod načinjen, ali i mjesta
skladištenja proizvoda kao i vremenskog perioda u okviru kojeg se žele sačuvati
kvalitativne karakteristike proizvoda. Zaštita od korozije principijelno se može izvršiti
na više različitih načina i to u zavisnosti od funkcije proizvoda, dozvoljenih troškova
zaštite kao i vremenskog perioda u toku kojeg treba obezbijediti zaštitu. Savremeni
trendovi zaštite od korozije ne podrazumijevaju samo nanošenje zaštitnih premaza i
prevlaka, te izbor materijala otpornih na koroziju (visoki troškovi), nego
podrazumijevaju i oblikovanje proizvoda „tolerantnih“ na pojavu korozije.
Principijelno, mogu se razlikovati četiri vida korozije [75], [76]: korozija slobodne
površine metala (uniformna i lokalno koncentrirana), kontaktna korozija, korozija
uslijed pojave naprezanja i selektivna korozija unutar materijala koji kao takvi
određuju preventivne aktivnosti pri oblikovanju proizvoda (tabela 4.15). Osim
navedenih specifičnih zahtjeva koji utječu na prilagođavanje oblika proizvoda pojavi
korozije, neophodno je voditi računa o tome da svaka površina proizvoda mora imati
pogodan oblik za izvođenje antikorozivne zaštite. Tako na primjer, u slučaju
implementacije plastičnih folija za zaštitu, spoljašnja površina mora biti bez oštrih ivica
koje bi mogle da izazovu oštećenje folije, ili je potrebno uložiti dodatni napor da se te
ivice oblože i slično.
Tabela 4.14. Evaluacioni kriteriji za recikliranje proizvoda i upotrjebljenih materijala [77], [78]
Kriteriji za recikliranje proizvoda Kriteriji za recikliranje materijala

Jednostavna demontaža:
Broj operacija demontaže
Broj različitih operacija demontaže
Broj smjerova demontaže
Broj spojnih elemenata
Funkcijski orjentisana struktura proizvoda Broj različitih spojnih elemenata
Modularna struktura Pristupačnost
Mala kompleksnost Mogućnost automatiziranje demontaže
Mala potrošnja energije za razdvajanje
Lagana, paralelna demontaža bez oštećenja
Rashod opreme
Mogućnost čišćenja Broj alata neophodnih za demontažu
Mogućnost testiranja
Mogućnost identificiranja Jednostavno odvajanje:
Mogućnost sortiranja Broj koraka procesa demontaže
Mogućnost ponovne montaže Broj zahtijevanih specijalnih tretmana
Mogućnost identifikacije materijala
Mogućnost reparacije
Broj materijala koji se mogu razdvojiti
Mogućnost nadogradnje Broj materijala koji se ne mogu reciklirati
Detekcija habanja
Upotreba standardnih komponenti Mogućnost repariranja:
Mogućnost automatizacije procesa Mogućnost ponovne upotrebe za datu funkciju
Mogućnost ponovne upotrebe za više funkcija
Zahtijevani procesi reparacije
Stepen recikliranja
Stepen smanjenja kvaliteta
Stepen kontaminacije
Mogućnost poboljšanja materijala
Generalno, prilikom oblikovanja proizvoda razvojni tim nastoji da osigura

maksimalan životni vijek svih komponenti proizvoda u zadanim uslovima rada, te
definisanim ekonomskim ograničenjima. Nalaženje kompromisa iziskuje izbor
odgovarajućih materijala i oblika proizvoda, a sa aspekta zaštite od korozije pored
preventivnih aktivnosti navedenih u tabeli 4.15 nužno je redovno pratiti stanje
osjetljivih komponenti (vizualno, mjerenjima) u cilju pravovremene reakcije kako se ne
bi narušila sigurnost proizvoda.
Selektivna korozija unutar Korozija slobodne metalne površine
Korozija uslijed pojave naprezanja Kontaktna korozija
metala (0,1mm čelika godišnje u normalnoj atmosferi)
interkristalna korozija nehrđajućih Minimizirati naizmjenična mehanička ili

toplotna naprezanja, a posebno izbjegavati bimetalna, taložna, transmitivna
čelika i legura aluminija, grafitna Lokalna Uniformna
dinamička naprezanja s pojavom rezonancije; korozija
korozija lijevanog željeza, izdvajanje
cinka iz mesinga
Izbjegavati koncentracije naprezanja;
Izbjegavati kontakt s korozivnim medijima Izabrati odgovarajuće
(elektroliti); materijale i debljine
Preferirati upotrebu kombinacija metala stjenke;
Osigurati površinsku zaštitu (npr. guma, s malim razlikama potencijala;
pečeni emajl, galvanizacija, folije, ...); Izabirati koncepte
Sprječavati djelovanje elektrolita na oblikovanja koji
Izbjegavati korozivno osjetljive materijale kontaktnim površinama između dva osigurava izbjegavanje
(nelegirani ugljični čelik, austenitni čelici, metala lokalnom izolacijom; pojave korozije ili je čine
mesing, magnezij, aluminijske legure i legure ekonomski prihvatljivom;
titana); Ukoliko se korozija ne može izbjeći
uvesti dodatne anode u cilju Koristiti male i glatke
Značajno smanjiti ili potpuno izbjeći vlačna ujednačavanja razlike potencijala Predvidjeti korištenje površine s geometrijskim
naprezanja na izloženim površinama; između dva materijala; zaštitnih premaza; oblicima koji osiguravaju
Smanjiti zaostala vlačna naprezanja Izbjegavati filtere koji stvaraju postizanje maksimalnog
Odstraniti utjecaje
žarenjem; odnosa volumen -
pojave korozije na metalnim dijelovima
preduslove za taloženje materijala nehomogenosti

Odgovarajući izbor materijala i površina;
Planirati primjenu katodnih premaza; materijala;
njihove obrade, kao što je usvajanje Osigurati nesmetan protok vode i
samocjeđenje Izbjegavati mjesta koja
postupaka zavarivanja u kojima se Sniziti nivoe koncentracija naprezanja i Osigurati glatke površine
omogućavaju
onemogućava nastajanje struktura temperature; bez pukotina;
Koristiti čiste komponente zadržavanje vlage;
materijala osjetljivih na koroziju.
Smanjiti veličinu dilatacija materijala; Ukoliko se pukotine ne
Smanjiti turbulencije, a time i Izbjegavati temperature
mogu izbjeći
Kontrolirati uslove koji mogu dovesti do koeficijente prijelaza topline; ispod tačke rosišta
konstruktivno osigurati
kavitacije i erozije materijala; (izolacija) i pojavu
Na mjestima ekstremno izloženim odvođenje vlage.
temperaturnih mostova;
Otkloniti potencijalna abrazivna djelovanja; koroziji koristiti dodatne komponente
od korozivno otpornih materijala; Izbjegavati područja
Smanjiti vibracije cijevi smanjenjem brzine
visokih i različitih
strujanja fluida; Izbjegavati zahtjevnije geometrijske termičkih opterećenja
Povećati zazor između cijevi i nosača kako bi oblike i forme u prelaznim zonama; grijanih površina;
se smanjila pojava trenja; Nastojati osigurati kontinuiranu Predvidjeti nanošenje
Povećati debljine stijenki cjevovoda čime se promjenu nivoa tečnost, npr. zaštitnih premaza u
povećava njihova krutost ; miješanjem. kombinaciji sa katodnom
zaštitom.
Upotrebljavati materijale na koje se lako
nanose antikorozivni premazi.
Tabela 4.15. Preventivne aktivnosti u fazi oblikovanja proizvoda u cilju eliminiranja i kontrole
Dizajn i pakovanje (eng. Design for Packing - DfP)
Prilikom usvajanja oblika i gabaritnih dimenzija proizvoda koji se razvija
neophodno je voditi računa o načinu njegovog pakovanja, pri čemu je preporučljiva
upotreba što jednostavnije i jeftinije ambalaže koja svojom funkcijom u potpunosti
zadovoljava postavljene uslove. Dimenzije i oblik proizvoda moraju osigurati smještaj
većeg broja komada na jedinicu površine, odnosno, zapremine pakovanja (slika 2.7). U
slučaju kada je riječ o proizvodu većih dimenzija treba osigurati takve gabarite koji
omogućavaju smještanje istog u standardizirane kontejnere, ili ako nije predviđen
kontejnerski transport, treba ih prilagoditi njihovim dimenzijama kao bi se u toku
transporta omogućio isti tretman kao i u kontejnerima [79].
Dizajn i transport (eng. Design for Transportation - DfT)
Da bi se obezbijedio jednostavan transport gabaritne dimenzije proizvoda koji
se razvija moraju biti prilagođene dimenzijama transportnih sredstava. Ukoliko je riječ
o proizvodu velikih dimenzija mora se voditi računa o nužnom raščlanjivanju i
razdvojenom transportu sastavnih dijelova proizvoda koji se razvija. Također, kako bi
se olakšala manipulacija proizvodom neophodno je predvidjeti odgovarajući broj
elementa povezivanjem sa uređajima za manipulaciju – hvatanje ili oslanjanje ( npr.
kuke, prstenovi za užad, utori za viljuške, itd.) pri čemu navedeni elementi moraju biti
postavljeni u pravcu težišta, ili u njegovoj blizini, kao bi se omogućio miran transport
bez ljuljanja tereta (slika 4.72).
Slika 4.72. Karakteristični položaji elemenata za prihvatanje tereta
Dizajn i troškovi (eng. Design for Cost - DfC)

Efikasno upravljanje troškovima predstavlja osnovu za uspješno poslovanje
svake kompanije koja želi osigurati dugoročnu stabilnost i konkurentnost svojih
proizvoda. S obzirom na to da se u procesu razvoja proizvoda donose odluke koje će
imati dalekosežne posljedice na troškove proizvodnje neophodno je u svim fazama
procesa razvoja proizvoda, a osobito u fazi oblikovanja, inkorporirati što više
elemenata koji će sniziti ili održati na prihvatljivom nivou troškove proizvodnje
proizvoda koji se razvija. Jedan od neposrednih načina koji u procesu razvoja proizvoda
ima utjecaja na troškove proizvodnje proizvoda jeste pristup zasnovan na metodologiji
Dizajn i cijena – DfC (slika 4.73), čija se implementacija zasniva na sljedećim
elementima:
- implementacija istovremenog procesa razvoja proizvoda i projektovanja
proizvodnog procesa kroz primjenu pristupa simultanog inženjeringa;
- težnji ka što jednostavnijem dizajnu proizvoda, uz zadržavanje
zahtijevanog kvaliteta;
- minimiziranju broja sastavnih dijelova i komponenti proizvoda;
- razumijevanju kupovnih mogućnosti kupaca;
- definisanju konkurentskog troškovnog pristupa kod svih učesnika u
procesu razvoja proizvoda;
- alokacija troškova do nivoa proizvoda koji omogućavaju efikasno
upravljanje troškovima;
- usmjerenošću razvojnog tima ka zadanim vrijednostima troškova, te
pridržavanju budžetskih okvira određenih za proces razvoja proizvoda;
- uravnotežavanju zahtjeva i mogućnosti u procesu razvoja proizvoda;
- razumijevanju procesa koji dovode do nastanka troškova s ciljem
iznalaženja načina za njihovo snižavanje;
- implementaciji troškovnih modela i modela životnog ciklusa proizvoda s
ciljem što ranijeg determiniranja troškova, te donošenja odluka koje će
reducirati iste;
- omogućavanju kreativnih istraživanja novih koncepata i alternativa te
njihovom eventualnom inkorporiranju u dizajn proizvoda s ciljem
snižavanje troškova proizvodnje;
- pristup bazama podataka koje tretiraju pojedine troškovne stavke;
- korištenju vrijednosnih/funkcionalnih analiza u cilju razumijevanja
suštinskih funkcija proizvoda i identifikacije funkcija sa visokim troškovima;
- primjena pristupa dizajn i proizvodnja – DfM kao ključnog načina za
snižavanje ukupnih troškova;
- implementacija smislenih sistema za obračun troškova (npr. Activity-Based
Costing - ABC) u cilju obezbjeđenja kvalitetnijih troškovnih podataka.
Slika 4.73. Struktura i sadržaj pristupa Dizajn i cijena - DfC
Bez obzira na primjenjene elemente u procesu razvoja proizvoda s ciljem

zadovoljenja DfC pristupa u fazi oblikovanja proizvoda, uspješna realizacija DfC
pristupa podrazumijeva jasne i nedvosmislene odgovore na sljedeća postavljena
pitanja [80]:
- Da li su postojeći proizvodni troškovi prihvatljivi za kompaniju i kupce?
- Da li su proizvodni troškovi jasni svim članovima razvojnog tima?
- Da li su identificirani svi proizvodni troškovi i načini njihovog nastajanja?
- Da li proizvodni otpad i kako utječe na povećanje proizvodnih troškova?
- Na koji način materijali, procesi i rad utječu na proizvodne troškove?
- Na koji način veličina, volumen i serija utječu na proizvodne troškove?
- Na koji način kupljene sirovine i poluproizvodi utječu na proizvodne
troškove?
Istovremeno inženjerstvo (eng. Simultaneouse Engineering – SE)

Proces razvoja proizvoda kao što je to više puta do sada naglašeno predstavlja
multidisciplinarnu aktivnost koja podrazumijeva aktivan angažman stručnjaka iz
različitih područja u cilju generiranja proizvoda koji će zadovoljiti postavljene kriterije i
zahtjeve korisnika, niz normi i propisa, ali i ciljeve kompanije koja razvija proizvod.
Osim podrazumijevane multidisciplinarnosti u posljednje vrijeme sve jasnije se pred
kompanije koje se bave procesom razvoja proizvoda postavljaju nedvosmisleni zahtjevi
za skraćenjem i pojeftinjenjem procesa razvoja proizvoda što iziskuje iznalaženje novih
pristupa. Jedan od pristupa koji omogućava skraćenje procesa razvoja proizvoda i
snižavanje troškova, a direktno se odnosi na fazu oblikovanja-dizajniranja proizvoda
koji se razvija je istovremeno (simultano, paralelno) oblikovanje proizvoda pri kojem se
u fazi oblikovanja proizvoda vrši istovremena integracija konstrukcionih, tehnoloških,
ekonomskih i drugi zahtjeva od proizvoda.
Navedeni pristup predstavlja značajni odmak od tradicionalnog sekvencijalnog
(eng. Sequential ili Consecutive Engineering) pristupa oblikovanju proizvoda. Naime,
pri sekvencijalnom pristupu oblikovanja proizvoda svaka faza se realizira zasebno i
mora biti u potpunosti dovršena kako bi se prešlo u narednu fazu - aktivnosti se
odvijaju po principu korak po korak (slika 4.74.a). Ovakav pristup zasniva se na procesu
oblikovanja proizvoda koji se odvija unutar zasebnih, prilično izoliranih odjela
kompanije koji procesuiraju i pripremaju informacije koje će biti relevantne tek u
narednoj fazi procesa oblikovanja proizvoda. Kao posljedica ovakvog organizacionog
pristupa niti jedno odjeljenje nema potpunu sliku stanja procesa u cijelosti, te se
ovakav pristup često uspoređuje s procesuiranjem informacija, te njihovim
prebacivanjem preko zida sljedećem odjeljenju bez mogućnosti naknadnog
sagledavanja istih (eng. over a brick wall engineering), slika 4.74.b. Može se zaključiti
da je pristup zasnovan na sekvencijalnom inženjeringu prvenstveno baziran na
individualnim funkcionalnim zahtjevima s malim stepenom integracije i bez jasno
definisanih protokola za transfer informacija između angažiranih odjeljenja kompanije.
U praksi bi to značilo da proces izrade prototipa započinje po završetku faze detaljnog
oblikovanja proizvoda, dok proizvodnja čeka dok se ne postignu zadovoljavajući
rezultati testiranja. Međutim, u procesu proizvodnje moguće je uočiti određene
nedostatke koji zahtijevaju promjene dizajna proizvoda što u konkretnom slučaju znači
povratak na početnu fazu i ponovni sekvencijalni prolazak kroz sve faze. Osim toga, pri
sekvencijalnom pristupu oblikovanju proizvoda proces modifikacija određenih
karakteristika/funkcija proizvoda se odvija unutar jedne faze bez značajnijeg
sagledavanja utjecaja izvršenih promjena na naredne faze procesa oblikovanja
proizvoda. Na ovaj način vrijeme i troškovi razvoja proizvoda mogu biti višestruko
multiplicirani, što zasigurno ne predstavlja adekvatnu opciju za proces razvoja
proizvoda u cijelosti.
a) b)
Slike 4.74. a) pristup oblikovanju proizvoda na principima sekvencijalnog inženjeringa, b) pogled
na sekvencijalni inženjering po principu „over a brick wall engineering“
Nasuprot pristupu zasnovanom na sekvencijalnom inženjeringu, pristup

oblikovanju proizvoda zasnovan na istovremenom inženjeringu omogućava
povezivanje faze neposrednog oblikovanja proizvoda i proizvodnje proizvoda, pri čemu
se od samoga početka istovremeno razmatraju svi elementi životnog ciklusa proizvoda,
od njegovog koncepta, preko proizvodnje, distribucije, sigurnosti, održavanja,
logističke podrške, pa do rastavljanja i reciklaže, vodeći računa o različitim zahtjevima
korisnika (tržišta) u odnosu na željene i ostvarive kvalitete, troškova i cijene proizvoda
(slika 4.75, 4.76). Kako bi se realizirao navedeni pristup neophodno je osigurati
integralni i timski pristup procesu oblikovanja proizvoda kao i elemenata podrške.
Integralni pristup podrazumijeva naprijed naglašenu neophodnost razvoja ne samo
proizvoda nego i nekih dodatnih faktora koji su u neposrednoj vezi s proizvodom koji
se razvija, dok timski pristup podrazumijeva definisanje odgovora na postavljene
zahtjeve kupaca kroz aktivnu kooperaciju, povjerenje i dijeljenje resursa svih članova
razvojnog tima, procesom odlučivanja koji se odvija u određenim intervalima pri čemu
se prezentiraju ostvareni rezultati paralelnih razvojnih aktivnosti čime se sinhronizira
cjelokupni proces, omogućava razmjena mišljenja i postizanje konsenzusa unutar
razvojnog tima.
Prednost oblikovanja proizvoda na principima istovremenog inženjeringa
nalazi se u činjenici da razvojnom timu stoje na raspolaganju značajno veći broj
informacija raspoloživih u kraćem vremenskom periodu zbog odvijanja paralelnih
aktivnosti razvoja na primjer: konstrukcije, tehnologije, logistike, itd. Nasuprot
sekvencijalnom pristupu gdje se informacije između odjeljenja prenose u fragmentima
najčešće u vidu ograničenja i uslova koje treba proizvod da zadovolji, kod
istovremenog inženjeringa radi se o značajno većem obimu i intenzitetu protoka
informacija između odjeljenja (zajedničke baze podataka), što omogućava
permanentno integralno praćenje cjelokupnog procesa od svih članova razvojnog tima
čime se proces razvoja proizvoda diže na viši nivo, te povećava tačnost planiranja i
definisanja proizvoda.
a) b)
Slika 4.75. Pristup oblikovanju proizvoda zasnovanog na principima istovremenog inženjering:
a) prema RAI University , b) prema [27]
Na osnovu naprijed iznesenog moguće je konstatirati da proces oblikovanja

proizvoda zasnovan na istovremenom inženjeringu omogućava doslovno paralelno
odvijanje aktivnosti procesa razvoja proizvoda čime se izbjegavaju skupe i vremenski
zahtjevne iteracije. Iako teorijski moguće, te predstavlja cilj koji nastoje da dostignu
sve kompanije koje se bave procesom razvoja proizvoda, potpuno preklapanje
pojedinih faza procesa razvoja proizvoda praktično nije izvedivo iz niza razloga ( npr.
nemogućnost razvijanja procese tehnologije ili montaže, a da proizvod nije u dobroj
mjeri definisan; softverska komunikacijska ograničenja koji onemogućavaju ažuriranje
povratnih informacija pri svakoj promjeni u nekom od segmenata razvoja; itd). U
skladu sa tim ipak dolazi do određenih „faznih“ pomjerana pojedinih segmenata
procesa oblikovanja proizvoda (slika 4.77).
Bez obzira na naprijed navedeno implementacija istovremenog inženjeringa u
procesu oblikovanja proizvoda, kao i procesu razvoja proizvoda u cijelosti, prema
nekim relevantnim podacima osigurava vremenske uštede koje idu čak i do 50% u
odnosu na tradicionalni sekvencijalni pristup [36], slika 4.78.
Slika 4.76. Koncept oblikovanja proizvoda zasnovanog na principima istovremenog inženjeringa

prema [Brookers & Backhouse]
Reverzibilno inženjerstvo (eng. Reverse Engineering - RE)

Kao što je prezentirano u prethodnim poglavljima, proces transformacije ideje
u funkcionalni proizvod sastoji se od niza koraka koji se u pojedinim slučajevima mogu
iterirati i po više puta. Naravno, ovakva postavka podrazumijeva značajan utrošak
vremena i financijskih sredstava u toku procesa razvoja proizvoda, bez garancije o
pozitivnom ishodu cjelokupnog procesa. Ovo su bili dovoljni razlozi da se u
svakodnevnoj inženjerskoj praksi pokušaju iznaći načini i modaliteti skraćenja vremena
razvoja proizvoda i utroška financijskih sredstava povezanih sa procesom razvoja
proizvoda. Jedan od načina koji omogućava skraćenje vremena i snižavanje troškova
procesa razvoja novog proizvoda je reverzibilni inženjering (eng. Reverse Engineering -
RE). U okviru procesa razvoja novih proizvoda, a u svijetlu aktualnih dizajnerskih
trendova, gdje se od proizvoda, počevši od, npr. bočica za parfeme preko kućanskih
aparata do automobila, sve više zahtijevaju najrazličitiji složeni geometrijski oblici,
kreiranje CAD modela pomoću klasičnih CAD alata postaje sve veći izazov. Uslijed toga,
sve je češći slučaj da proizvodne kompanije angažiraju profesionalne skulptore koji
kreiraju željene modele u glini, gipsu ili nekom sličnom materijalu, da bi se zatim ovako
dobiveni modeli digitalizirali i rekonstruirali u digitalne - CAD modele za potrebe
proizvodnje. Prethodno opisana primjena obuhvata i projektovanje ergonomski
funkcionalnih proizvoda, gdje, prije svega, spadaju invalidska pomagala i ortopedska
obuća, ali i uređaji opšte namjene sa naglašenim ergonomskim aspektima, kao što su
kompjuterske tastature i miševi, sjedišta, kacige, itd. Kod ove vrste projektovanja, za
razliku od prethodnog estetski diktiranog projektovanja, gdje je polazni objekt izvajani
model, polazni objekt je ljudsko tijelo, odnosno njegov određeni dio.
a)
b)
Slika 4.77. Praktični pristup oblikovanju proizvoda zasnovanog na principima istovremenog
inženjeringa: a) prema [27], b) prema [81]
Na osnovu prethodnog može se zaključiti da, za razliku od „klasičnog“

inženjerskog projektovanja koje počinje od apstraktnog – ideja i podrazumijeva njenu
razradu kroz konceptualno, a zatim i detaljno CAD projektovanje, projetkovanje
zasnovano na principima reverzibilnog inženjeringa započinje fizičkim objektom koji se
zatim prevodi u CAD model, eventualno prilagođava ili dorađuje i na kraju izrađuje
nekom od CNC, odnosno, RP tehnologija (slika 4.79). Na ovaj način mukotrpan i
naporan posao modeliranja, osobito složenih geometrijskih površina, koji je zahtijevao
dosta vremena, truda i izuzetno poznavanje CAD softvera, postao je višestruko lakši,
jednostavniji i kraći jer se primjenom sistema za reverzibilni inženjering neutralizira
utjecaj složenosti oblika i površina predmeta koji se modelira.
Dakle, pojam reverzibilni inženjering u širem smislu, može se posmatrati kao
sistemski prilaz za analiziranje nekog postojećeg uređaja ili sistema, te se može
primijeniti kako za proučavanje procesa projektiranja, tako i kao početni korak u
procesu redizajniranja u cilju posmatranja i pristupa mehanizmima na osnovu kojih
uređaj funkcionira, dok u užem smislu reverzibilni inženjering se može definisati kao
proces dubliranja neke postojeće komponente, sklopa ili proizvoda, bez pomoći crteža,
tehničke dokumentacije ili kompjuterskog modela. U kontekstu prethodnog, tehnika
reverzibilnog inženjeringa se može primijeniti i radi raščlanjivanja i proučavanja
unutrašnjih radnih dijelova mašinskog uređaja, odnosno, uspoređivanja aktualnog
uređaja sa provedenim analizama u cilju dobivanja prijedloga za poboljšanje [36].
Slika 4.78. Usporedba pristupa oblikovanju proizvoda zasnovanog na principima sekvencijalnog

i istovremenog inženjeringa [Vasiljević i dr.]
Ulazni parametar svakog procesa zasnovanog na reverzibilnom inženjeringu je

postojeći fizički objekt sa svim svojim geometrijskim karakteristikama, koji opet, u
zavisnosti od cilja procesa reverzibilnog inženjeringa, može biti postojeći dio/proizvod
(npr. lopatica turbinskog kola), ručno kreirani 3D model u odgovarajućem materijalu
(glina, gips, drvo, i sl.) ili 3D prototip dobiven nekom od raspoloživih tehnologija.
Implementacija reverzibilnog inženjering u procesu oblikovanja proizvoda principijelno
se realizira kroz tri koraka: 3D digitalizacija, procesuiranje prikupljenih podataka, te
generisanje 3D CAD volumetrijskog modela (slika 4.80), koji se u zavisnosti od
konkretne geometrijske forme mogu značajno razlikovati, kako po kompleksnosti tako
i po sadržini.
Primjena sistema za reverzibilni inženjering zasnovana je na tehnikama
trodimenzionalne digitalizacije, čiji je značaj u savremenoj proizvodnji evidentan (slika
4.81). Pod pojmom trodimenzionalne digitalizacije podrazumijeva se proces
prikupljanja geometrijskih informacija o nepoznatoj trodimenzionalnoj površini kroz
akviziciju niza tačaka koji opisuju datu površinu, te njihov zapis u digitalnoj formi. U
novije vrijeme za ovaj proces paralelno se koristi i termin skeniranje.
Najopštija podjela metoda trodimenzionalne digitalizacije je na aktivne i
pasivne, slika 4.82. Pasivne metode se odlikuju nepostojanjem interakcije sa
predmetom digitalizacije, i u iste spadaju, digitalizacija oblika objekta skeniranja na
osnovu:
- osjenčenosti objekta na slici;
- silueta objekta;
- pasivne stereovizije;
- pasivnim određivanjem dubine fokusiranjem/defokusiranjem.
Slika 4.79. Šematski usporedni prikaz „klasičnog“ pristupa i reverzibilnog inženjeringa u razvoju
novih proizvoda [82]
Navedene metode iziskuju vrlo malo specijalizovane hardverske opreme, što je

svakako prednost, a glavni im je nedostatak nedovoljna tačnost digitaliziranih
objekata, čime se ograničava njihova primjena u svakodnevnoj praksi.
Slika 4.80. Osnovne faze procesa reverzibilnog inženjeringa [36]
Za razliku od pasivnih metoda kod aktivnih metoda trodimenzionalne

digitalizacije postoji neposredna interakcija tj. kontakt sa objektom digitalizacije bilo
direktni fizički kontakt (mjerni pipak) objekta digitalizacije i senzorima (kontaktne
metode, slika 4.83.a), bilo posredni kontakt preko projektovanja neke vrste energije u
vidu snimanja, reflektiranja ili transmisije (bez kontaktne metode, slika 4.83.b).
Slika 4.81. Značaj digitalnog modela u savremenoj proizvodnji [83]
Rezultat izvršene trodimenzionalne digitalizacije je digitalni zapis prostornih

tačaka koji se može predstaviti tzv. "oblakom" tačaka (eng. cloud of points) koji
prezentira geometriju digitaliziranog objekta, što će poslužiti za generiranje
trodimenzionalnog CAD modela. Međutim, prije nego što se pristupi kreiranju CAD
modela, a s obzirom da „sirovi oblak“ tačaka često u sebi sadrži izuzetno veliki broj
podataka u kojima se kriju i određene greške skeniranja neophodno je izvršiti
procesuiranje prikupljenih podataka s ciljem podizanja kvaliteta „oblaka“ tačaka.
Prepocesuiranje podataka zasniva se na filtriranju šuma, tj. odstranjivanju uočenih
grešaka, uklanjanju pikova, reduciranju nepotrebnih podataka koji bi u narednim
fazama mogli rezultirati usporavanjem procesa kreiranja CAD modela, a u slučajevima
kada se skeniraju iznimno kompleksne geometrijske forme neophodno je izvršiti i
segmentaciju prikupljenih podataka.
Slika 4.82. Podjela metoda trodimenzionalne digitalizacije

Nakon pripreme podataka, prelazi se na slijedeći korak koji podrazumijeva
transferiranja obrađenog "oblaka" točaka u 3D CAD model tj. rekonstrukciju
geometrijskih karakteristika skeniranog fizičkog objekta u digitalnom okruženju kroz
generisanje 3D CAD modela. Principijelno proces kreiranja 3D CAD modela vrši se u
dvije faze, gdje su u prvoj fazi vrši kreiranje površinskog (eng. surface) 3D modela, dok
se u drugoj fazi na osnovu kreiranog površinskog 3D CAD modela generiše
volumetrijski 3D CAD model tzv. solid model. Prva faza kreiranja površinskog CAD
modela može se realizirati kroz dva pristupa. Prvi tzv. cross-sectional pristup češće se
primjenjuje u industrijskim aplikacijama, a podrazumijeva generisanje 3D površinskog
CAD modela na osnovu presječenih krivih generiranih u određenoj rezoluciji prema
složenosti površine i u suštini predstavlja geometrijsko modeliranje slobodne
površinske forme. Drugi pristup, koji se uglavnom primjenjuje u oblasti kompjuterskih
animacija, zasniva se na kreiranju 3D površinskog CAD modela konvertovanjem oblaka
tačaka u poligonalnu mrežu iz koje se zatim kreiraju NURBS površine tj. vrši se
topološko modeliranje kompleksnih tijela jednostavnim površinskim elementima.
Proces kreiranja 3D CAD modela geografskih obilježja urbanog područja grada Tuzle iz
oblaka tačaka predstavljen je na slici 4.84.
a) b)
Slika 4.83. a) taktilni skener – kontaktna metoda, b) optički skener – bez kontaktna metoda
U svakodnevnoj industrijskoj praksi reverzibilni inženjering određenog

mašinskog ili bilo kojeg drugog dijela ili proizvoda sprovodi se iz jednog od slijedećih
razloga [36]:
 originalni proizvođač više ne proizvodi, ne želi ili nije sposoban da
proizvede određeni proizvod, odnosno, zahtijeva visoke cijene za
pojedinačne dijelove;
 neadekvatna, nepotpuna ili izgubljena tehnička dokumentacija o
proizvodu;
 originalni CAD model nije pogodan za modifikacije ili primjenu aktualnih
proizvodnih metoda;
 ažuriranje zastarjelih materijala ili zastarjelih proizvodnih procesa
modernijom opremom i jeftinijim tehnologijama;
 potreba za redizajniranjem proizvoda radi otklanjanja loših karakteristika
proizvoda (na primjer: pojačano habanje može biti indikator mjesta
eventualnog unaprijeđenija proizvoda), odnosno, dodatnog isticanja
dobrih karakteristika proizvoda baziranih na iskustvu iz dugoročnog
korištenja, tj. primjene;
 analiza dobrih i loših karakteristika konkurentskog proizvoda, te
istraživanja novih prilaza za poboljšanje performansi i karakteristika
proizvoda;
 osvajanja metoda za testiranje (ispitivanje) proizvoda u cilju razumijevanja
konkurentskih proizvoda i razvoja boljih proizvoda.
a) b) c)
Slika 4.84. Oblak tačaka cjelokupnog posmatranog područja (a); 3D površinski CAD model
zasnovan na triangulacionoj mreži, R 1:1:1 (b); rezultujući 3D CAD solid model, R 1:1:2 (c)
4.2.4. Izrada prototipa
Više od polovine troškova razvoja proizvoda otpada na početnu fazu izrade

koncepta, te provjeru dizajna proizvoda, pri čemu značajan utrošak vremena odlazi na
oblikovanje i redizajniranje proizvoda u skladu sa željenim zahtjevima, pa je jasno da bi
uštede načinjene u ovim fazama bile značajne. Cijena promjene dizajna je različita,
zavisno od faze u kojoj se promjena vrši. Što je proizvod bliži finalnoj proizvodnji, to su
promjene u dizajnu skuplje, zbog čega je važno uočiti nedosljednosti i probleme u
ranim fazama razvoja proizvoda. Sa napretkom računarske tehnike, a posebno CAD
softvera koji svoj rad zasnivaju na parametriziranim objektima, promjene u osnovnom
dizajnu mogu se vršiti uz minimalne napore, dok pojedine tehnike proizvodnje
prototipa osiguravaju relativno brzu i jeftinu proizvodnju fizičkih trodimenzionalnih
prototipova direktno iz CAD fajlova. Na ovaj način se osiguravaju pretpostavke da će
konačni proizvod odgovarati zamislima dizajnera, postavljenim kriterijima, te da neće
doći do nepotrebnih troškova promjene dizajna u fazi proizvodnje proizvoda.
Riječ prototip predstavlja izvedenicu grčkih riječi „πρωτος“ (protos) = prvi i
„τύπος“ (tipos) = impresija, odnosno „πρωτότυπον“ (prototipon) = primitivna forma
[84]. Shodno tome, opšta definicija prototipa može se formulirati kao: „Prototip je prvi
ili originalni primjerak nečega što je ili će biti umnožavano ili razvijano“. Međutim, s
obzirom na široku upotrebu pojma prototipa u praksi, koje prethodno navedena
definicija ne pokriva, za definiciju prototipa može se uzeti i sljedeća sveobuhvatnija
formulacija:
Prototip je prvi, izvorni oblik, tip, primjer, proizvoda/sistema ili nekog njegovog dijela u
odgovarajućoj formi namijenjenog za različite vidove ispitivanja, testiranja i upotrebe
(funkcionalna, ergnomska, mehanička, sigurnosna, …) u ovisnosti od karakteristika
samoga prototipa i područja implementacije novo razvijenog proizvoda/sistema.
Slika 4.85. Proizvodnja fizičkog prototipa automobila u glini razmjera 1:5 (1961. godine) u
American Motors Corporation (AMC)
Navedena formulacija pojma prototipa odstupa od opšte prihvaćenog

shvaćanja prototipa kao fizičkog objekta, te kao takva objedinjava razne vrste
prototipova koji se pojavljuju i koriste u različitim fazama procesa razvoja proizvoda
kao što su: matematski modeli, skice, gipsani modeli, fizičke aproksimacije proizvoda,
virtualni modeli, itd.
Slika 4.86. Prototip utičnice s produžnim kablom - Rambler Socket, dizajner Meysam Movahedi
Vjekovima postoji praksa da se dizajn određenog proizvoda potvrđuje

proizvodnjom njegovog fizičkog modela kroz izradu prototipa (eng. prototyping).
Međutim, u današnje vrijeme izrada prototipa kao važnog dijela procesa razvoja
proizvoda, obuhvata različite aktivnosti od oblikovanja, optimiranja i izvođenja
simulacija na računaru (virtualni prototip) do izrade realnog, opipljivog, funkcionalnog
dijela (fizički prototip). Forma prototipa (virtualni ili fizički) povezana je sa načinom na
koji se prototip koristi (slika 4.87). Sa jedne strane su virtualni prototipovi koji ne
moraju biti opipljivi, često u nekoj drugoj formi osim fizičke (na primjer, matematički
model). Ovakvi prototipovi se proučavaju i analiziraju. Zaključci koji iz toga slijede
zasnovani su samo na poznatim principima nauke koji postoje u datom trenutku.
Glavni nedostatak ovakvih prototipova je nemogućnost predviđanja nepoznatih
okolnosti. S druge strane, fizički model je opipljiva manifestacija proizvoda, i često se
koristi za testiranje i eksperimente. Ne mora da posjeduje punu funkcionalnost, pa
ipak je neprocjenjiv za ocjenu ergonomskih i estetskih karakteristika proizvoda. Nešto
više o virtualnom i fizičkom prototipiranju će biti riječi u narednim poglavljima.
Slika 4.87. Tipovi prototipa zavisno od implementacije, forme i aproksimacije
U cilju potpunijeg shvaćanja pojma i mogućnosti koje pruža proizvodnja i

primjena prototipa (osobito fizičkog) u procesu razvoja proizvoda bitno je precizirati
razliku između prototipa i konačne proizvodne varijante proizvoda. U suštini moguće je
precizirati tri osnovne razlike:
- Materijali – U slučaju proizvodnje prototipova, materijali koji se koriste za
njihovu proizvodnje, u cilju snižavanja troškova, uglavnom predstavljaju
substitutivne materijale čije osobine osiguravaju koliko toliko simuliranje
realnih materijala od koji će biti izrađen proizvod. Osim toga, materijali
koji se koriste za proizvodnju finalnih proizvoda zahtijevaju proizvodne
procese koji uključuju viša kapitalna ulaganja, nego što je to slučaj pri
proizvodnji prototipa;
- Procesi – Pri proizvodnji „korisniku“ prilagođenih proizvoda zahtijevaju se
skupi i vremenski dugotrajni unikatni procesi obrade. Sa druge strane pri
izrada prototipa pribjegava se korištenju što fleksibilnijih procesa;
- Niža tačnost - Proizvodnja finalnih upotrebljivih dijelova zahtijeva preciznu
i tačnu proizvodnju svih detalja proizvoda što naravno iziskuje značajne
napore i troškove. Sa druge strane pri proizvodnji prototipova, općenito se
ne zahtijeva proizvodnja svih detalja, tj. pri gradnji prototipova prisutna su
određena ograničenja naspram inženjerskih detalja u poređenju sa
finalnim proizvodima.
a) b) c)
Slika 4.88. a) i b) Prototip automobila Beskid 106, dizajniran u Poljskoj (BOSMAL - Automotive
Research and Development Center, period 1982÷1987) – nikada nije ušao u masovnu
proizvodnju , c) po prestanku patentne zaštite Renault preuzima oblik karoserije za svoje
potrebe – model Twingo
Općenito moguće je razlikovati četiri osnovne vrste prototipova:

- Prototipovi za potvrđivanje načela - Ova vrsta prototipa se koristi za
testiranje određenih aspekata dizajna bez pokušaja tačne simulacije
vizualnog izgleda, odabira materijala ili pokušaja proizvodnje. Takvi
prototipovi mogu se koristiti za: "dokazivanje" potencijala aktualnog
pristupa dizajnu, za utvrđivanje funkcionalnosti pojedinih opcija dizajn, te
za testiranja u cilju daljnjeg razvoja proizvoda.
- Prototipovi za analizu oblika – Ovaj tip prototipova omogućava razvojnom
timu analizu veličine, oblika i doživljaja proizvoda bez simuliranja njegove
stvarne funkcije ili tačnog vizualnog prikaza proizvoda (boja, tekstura,
kvaliteta izrade). Dakle, navedeni tip prototipova omogućava procjenu
ergonomskih karakteristika, te daje uvid u vizualne aspekte završnog
oblika proizvoda. Zbog korištenih materijala (jeftini materijali, npr.
uratenske pjene) pogodnih za ručnu obradu koji se koriste pri izgradnji
prototipa, prototipovi se uglavnom koriste u internim procesima
odlučivanja, imaju vijek trajanja i nisu namijenjeni za prikazivanje
potencijalnim korisnicima ili kupcima proizvoda.
- Vizualni prototipovi – Zadatak ove vrste prototipa je prezentacija estetskih
komponenti proizvoda (izgled, boja, tekstura površine,…) bez težnje da se
prezentira realna funkcija finalnog proizvoda. Navedeni model prototipa
koristan je pri ispitivanju tržišta, pakovanja, snimanja za propagandne
svrhe, itd.
- Funkcionalni (radni) prototipovi – Ova vrsta prototipa u najvećoj mjeri ima
praktičan značaj sa aspekta simuliranja ponašanja proizvoda u realnim
radnim uslovima tj. u funkcionalnim ispitivanjima pojedinih karakteristika
proizvoda: ergonomija, estetika, materijali, funkcionalnost dizajna, itd. Pri
izvođenju planiranih analiza i testiranja, a u cilju reduciranja troškova,
često se pribjegava skaliranju – umanjenju veličine ove vrste prototipa.
Bitno je naglasiti da potpuno funkcionalni prototipovi (dimenzije,
materijal, tačnost, … ) u suštini predstavljaju posljednju provjeru
razvijenog koncepta, te kao takvi su završna kontrola procesa razvoja
proizvoda na kojoj još postoji mogućnost izvođenja određenih korekcija i
unaprijeđenija neposredno prije puštanja novo razvijenog proizvoda u
proizvodnju.
Bez obzira na formu i vrstu prototipa prednosti njihove proizvodnje –
prototajpinga su:
- mogućnost osiguravanja dokaza u odnosu na razvijeni koncept s ciljem
privlačenja investitora;
- sagledavanje izgleda proizvoda u ranim fazama razvoja proizvoda čime se
potencijalnim korisnicima omogućava stvaranje predodžbe o izgledu
gotovog proizvoda;
- poticanje aktivne dvosmjerne komunikacije/interakcije između
proizvođača i korisnika za vrijeme razvoja proizvoda;
- kvalitativno povećanje izlaznih pokazatelja procesa razvoja proizvoda za
korisnika;
- reduciranje troškova razvoja proizvoda;
- skraćenje vremena razvoja proizvoda;
- omogućavanje provođenja niza testiranja različitih aspekata razvijenog
proizvoda;
- omogućavanje brzog dobivanja povratnih informacija od strane korisnika,
npr. prikupljanje korisničkih specifikacija;
- podrška u identificiranju eventualnih problema u ranim fazama procesa
razvoja proizvoda, analizi zahtijeva i koordinaciji aktivnosti;
- podrška u prevazilaženju potencijalnih rizika u procesu razvoja proizvoda,
npr. rješavanje neodređenosti u ranim fazama procesa razvoja;
- podrška u postizanju planiranih kvalitativnih karakteristika proizvoda koji
se razvija;
- mogućnost treninga predviđenih korisnika proizvoda prije proizvodnje
samog proizvoda;
- smanjenje rizika od skupih iteracija u procesu razvoja proizvoda.
Nedostaci procesa izrade prototipova – prototajpinga su:
- jedinična cijena prototipa je značajno viša od jedinične cijene proizvodnje
finalnog proizvoda (materijali, tehnološki procesi,…);
- pragmatična i praktična ograničenja naspram mogućnosti prototipa da
svojim kvalitativnim karakteristika zadovolji sve zahtjeve koji se postavljaju
pred finalni proizvod, što praktično znači da primjena prototipa ne znači
apsolutnu eliminaciju pojavljivanja potencijalne greške;
- nepodobnost za velike aplikacije;
- prevelika uključenost korisnika, što može rezultirati postavljenjem visokih
zahtijeva od strane korisnika;
- narušavanje osnovne strukture proizvoda uslijed brojnih iterativnih
promjena i korekcija;
- tokom dužeg vremenskog perioda, postoji mogućnost gubljenje interesa
od strane kupca što posljedično može dovesti do otkazivanje poslovnog
angažmana zbog nedostatka tržišta (komercijalni proizvodi);
- preveliko povezivanje proizvođača sa proizvodom (potencijalna
mogućnost legalnih sporova).
Proces razvoja proizvoda povezan je sa nizom neizvjesnosti naspram konačnog
rezultata procesa, što se prvenstveno odnosi na ispunjavanje očekivanja i postavljenih
kriterija od strane novo razvijenog proizvoda. U cilju definisanja mogućnosti razvijenog
proizvoda, iznalaženja alternativnih rješenja, testiranja teorija i potvrde definisanog
rješenja proizvoda, razvojni tim inženjera i dizajnera pribjegava proizvodnji prototipa.
Općenito, navedene aktivnosti predstavljaju iterativni proces gdje će se na osnovu
konstruisanja, testiranja, ocjenjivanja i evolucije dizajna niza proizvedenih prototipa
iskristalizirati konačni proizvod spreman za proizvodnju. S obzirom na iterativnost
procesa u praksi se često susreću slučajevi kada se pojedine iteracije proizvedenih
prototipa nominiraju slovima grčkog alfabeta „“, „“, „“ prototip itd, pri čemu je za
pretpostaviti da se povećanjem broja iteracija proizvod sve više približava po svojim
kvalitativnim karakteristika proizvodu spremnom za lansiranje u proizvodnju.
Upotreba prototipa omogućava sintezu cjelokupnog koncepta proizvoda
spajanjem raznih komponenti i podsklopova da bi se obezbjedilo ispravno
funkcioniranje cjeline. Ovo je vrlo značajno za integraciju proizvoda i ističe sve moguće
probleme u njegovom sastavljanju. Konačno, prototipovi mogu pomoći u vremenskom
planiranju procesa razvoja proizvoda i koriste se kao markeri kraja ili početka raznih
faza. Svaki prototip uglavnom označava završetak određene faze razvoja i, uz
odgovarajuće planiranje, plan razvoja se može poboljšati. Čest je slučaj da se nastavak
razvojnog projekta oslanja na uspješnost prototipa predstavljenog menadžmentu
kompanije.
U principu, prototip ne mora niti tehnički niti optički odgovarati gotovom
serijskom proizvodu, ali mu služi kao osnova. Kao primjer, može se uzeti airbag (zračni
jastuci u autima, iako nisu punjeni zrakom) čiji su prototipovi bazirani na zračnom
punjenju, dok serijski proizvodi imaju male eksplozivne kapsule, pri čijoj se eksploziji
unutrašnjost jastuka puni sagorjelim plinovima (slika 4.89). Temperature koje pri tom
nastaju, ponekad oprže lice vozača ili nekog od suvozača, ali se testovima na prototipu
moglo dokazati da je takvo punjenje efikasnije nego punjenje zrakom. Pri eksploziji,
sagorjeli plinovi se u jastuku brže prostiru nego što bi to bilo moguće zračnim
punjenjem.
a) b)
Slika 4.89. a) sistem zračnih jastuka u automobilu, b) princip djelovanja
Na osnovu prethodno iznesenog moguće je općenito rezimirati namjene

prototipova i prototajpinga u procesu razvoja proizvoda, a to su: vršenje
eksperimenata i učenje, testiranje i ispitivanje, komunikacija i interakcija, sinteza i
integracija, te vremensko planiranje i markeri.
Za proizvodnju i efikasnu upotrebu prototipa kao alata za verificiranje
razvijenog dizajna neophodna su značajna stručna i praktična znanja, vještine i
iskustvo. Shodno tome, prilikom formiranja tima za razvoj proizvoda, u zavisnosti od
potreba proizvodnje prototipova u okviru planiranog procesa razvoja proizvoda,
neophodno je angažirati veći ili manji broj inženjera i specijalista na području
prototajpinga koji će osigurati da se na što tačniji način generiranim prototipom
simuliraju karakteristike željenog realnog proizvoda, odnosno napraviti poveznicu
između teorijskog dizajna, prototipa i gotovog proizvoda. Na ovaj način će se ostalim
članovima razvojnog tima osigurati preduslovi koji će im potpomoći pri podizanju
kreativnosti, rješavanju nedoumica i pitanja vezanih za razne aspekte proizvoda, te u
procesima planiranja i učenja neposredno u toku procesa razvoja proizvoda.
4.2.4.1. Virtualni prototip
U cilju zamjene proizvodnje skupocjenog fizičkog prototipa proizvoda (osobito
u slučajevima velikih proporcija proizvoda) u pojedinim fazama razvoja proizvoda
moguće je pribjeći generiranju virtualnog prototipa koji bi trebao imati iste funkcije i
osobine kao i njegov fizički pandan. Primjer ovakvoga pristupa razvoju proizvoda može
se naći u slučaju razvoja aviona Boeing 787 Dreamliner, u čijem slučaju je prva fizička
realizacija proizvoda u punoj veličini napravljena tek na proizvodnim linijama fabrike
Boeing, USA (slika 4.90).
a) b)
c) d)
Slika 4.90. a) prijedlog rane faze dizajna Boeinga 7E7 – virtualni dizajn, b) prikaz konceptualnog
uređenja unutrašnjosti kabine u virtualnom okruženju, c) prikaz virtualnih testiranja u zračnom
tunelu, d) Boeing 787 Dreamliner na probnom letu 15.12.2009. godine
Virtualni prototip se može definisati kao računarska simulacija (analitički

model) određenog aspekta dizajna ili cjelokupnog proizvoda koja se može u virtualnom
okruženju (eng. Virtual Reality) prezentirati, analizirati i testirati u odnosu na
konkretne aspekate koji djeluju na proizvod tokom njegovog životnog ciklusa.
Prednosti virtualnog prototipa u odnosu na fizičke prototipove su:
- bitno niža cijena razvoja i implementacije;
- relativno brzo izvođenje što-ako analiza;
- nepostojanja značajnijih dodatnih troškova povezanih sa izmjenama
prototipa;
- mogućnost gotovo trenutne prezentacije na WWW putem Interneta;
- relativno jednostavna prezentacija realnih situacija potencijalnim kupcima;
- jak utjecaj/impresija na potencijalne kupce;
- interaktivno iskustvo popraćeno animacijom i kretnjama.
S obzirom na prethodno iznesene postavke moguće je definisati odrednice
koje karakteriziraju virtualni prototip (slika 4.91):
- 3D model čvrstoga tijela (najčešće parametarski uređen) u cilju računarske
prezentacije proizvoda;
- interakcija čovjek-proizvod u cilju što realnije prezentacije virtualnog
prototipa (pogled, slušanje, dodir, miris, ergonomija, itd.);
- mogućnost izvođenja testiranja na virtualnom modelu.
Kao što se može vidjeti na slici 4.91. postoje različite mogućnosti međusobne
interakcije navedenih odrednica i njihovih specifičnih komponenti, pri čemu se njihova
integracija, koordinacija ponašanja modela, te prezentacija informacija vrši putem
korisničkog sučelja. Ovisno o zahtjevima koji se postavljaju pred virtualne prototipove
isti mogu uključiti samo pojedine komponente gore navedenih odrednica.
Slika 4.91. Komponente virtualnog prototipa
Proces konstruisanja i testiranja virtualnog prototipa naziva se virtualni

prototajping (eng. Virtual Prototyping) [85] , a predstavlja područje koje u posljednjih
nekoliko godina doživljava ekspanziju kako sa aspekta izučavanja tako i sa aspekta
implementacije u području inženjerskog dizajna i razvoja proizvoda. Inženjeri i naučnici
koriste tehnike virtualnog prototajpinga za dizajniranje, optimiziranje, validaciju i
vizualizaciju proizvoda, te procjenu različite dizajnerskih koncepata u digitalnom
okruženju prije proizvodnje skupih fizičkih prototipa. Trenutno postoji veliki broj
definicija procesa izrade virtualnog prototipa, a neke od njih su:
„Virtualni prototajping je relativno novi pristup koji uključuje upotrebu virtualne
stvarnosti i drugih računarskih tehnologija u cilju kreiranja digitalnog prototipa“
Gowda i ostali, Michigan State University, USA.
„Virtualni prototajping predstavlja proces simuliranja korisnika, proizvoda, i njihove
kombinirane (fizički) interakcije u softver kroz različite faze dizajna proizvoda, te
kvantitativne analize proizvoda“
Song i ostali, University of Pennsylvania, USA.
„U mašinstvu definicija virtulanog prototajpinga (VPME) se svodi na zamjenu fizičkog
dijela softverskim prototipom, a također se odnosi i na sve vrste geometrijskih i
funkcionalnih simulacija, sa ili bez ljudi“
Antonino i Zachmann, BMW, Njemačka.
Shodno naprijed iznesenim definicijama može se zaključiti, da proces
virtualnog prototajpinga podrazumijeva upotrebu CAD/CAM/CAE disciplina i softvera
u cilju validiranja dizajna, simulacije i testiranja novih ideja, koncepata, proizvoda,
šema ili procesa u vještačkom interaktivnom računarskom okruženju neposredno prije
proizvodnje fizičkog prototipa (slika 4.92).
Principijelno kao i svaka tehnologija i virtualni prototajping ima svoje prednosti

i nedostatke. Prednosti virtualnog prototajpinga u procesima razvoja proizvoda
ogledaju se u značajnom povećanju kvaliteta proizvoda, snižavanju troškova, te
skraćenju vremena razvoja novoga proizvoda, ali samo kada je moguće integrirati
aktivnosti i osoblje koje generira dizajn i sprovodi analize. Naime, tradicionalno procesi
dizajniranja i analize predstavljaju razdvojene discipline koje izvode za to specijalizirani
profesionalci. Međutim, kako bi se iskoristili svi potencijali koje pruža implementacija
virtualnog prototajpinga u procesu razvoja proizvoda moraju se prihvatiti činjenice da
proces dizajniranja oblika i formi daje osnovu za provođenje aplikacija analize, a da sa
druge strane rezultati analize osiguravaju povratne informacije neophodne za
usavršavanje postojećeg dizajna. Upravo ovaj iterativni proces (slika 4.93), koji se
odvija u što je moguće kraćem vremenskom koraku, predstavlja osnovu za uspješnu
primjenu virtualnog prototajpinga u procesu razvoja proizvoda.
Slika 4.92. Primjena virtualnih prototipa u svijetu mode
Sa druge strane treba voditi računa o činjenici da modeli koji su rezultat

virtualnog prototajpinga predstavljaju uproštenu sliku stvarnosti, sa aspekta atributa
modela, što značajno može utjecati na tačnost cjelokupnog procesa. Povećanje
tačnosti, odnosno, što vjernija interpretacija atributa realnog svijeta na virtualni
prototip zasigurno će rezultirati direktnim povećanjem troškova i vremena
neophodnog za razvoj virtualnog prototipa, kao i značajnim zahtjevima na području
kapaciteta i mogućnosti IT opreme. Navedenom problemu se treba ozbiljno pristupiti
kao se ne bi poništile sve prednosti koje pruža virtualni prototajping, te u skladu sa
konkretnim problemom i kvantumom znanja izabrati optimalnu kvalitetu i kvantitetu
podataka koji treba da prezentiraju realnu stvarnost.
Slika 4.93. Iterativni proces oblikovanja i analize u virtualnom prototajpingu [86]
Virtualni prototip kao sredstvo zamjene realnih, opipljivih, fizičkih prototipa,

ima veliki potencijal u unaprijeđeniju procesa razvoja proizvoda u cijelosti. Mogućnosti
i pravci budućih istraživanja i razvoja, te primjene virtualnih prototipa u procesu
razvoja proizvoda su [85]:
- integracija alata za dizajn, analize i simulacije;
- generiranje virtualnih prototipova za potrebe analiza proizvodnosti,
održavanja, upotrebljivosti;
- povećanje tačnosti virtualnih prototipova;
- optimizacija dizajna primjenom virtualnog prototajpinga;
- primjena virtualnog prototajpinga u razvoju i implementaciji konkurentnog
dizajna.
Slika 4.94. Usporedba tradicionalnog CAD/CAE/CAM fokusiranog razvoja proizvoda i razvoja

proizvoda fokusiranog na virtualni prototajping [86]
4.2.4.2. Fizički prototip
Fizički prototip uz virtualni prototip predstavlja jednu od dvije forme
prototipova. Za razliku od virtualnog prototipa fizički prototip predstavlja opipljivu
formu koja se u procesima razvoja proizvoda uobičajeno koristi kao dokaz tj. alat za
potvrđivanje dizajna, evaluaciju alternativnih dizajnerskih rješenja, testiranje
proizvodnosti, za prezentaciju proizvoda [87], a sve češće i za određena funkcionalna
testiranja proizvoda. Principijelno, metode za proizvodnju fizičkih prototipova mogu se
razvrstati u tri skupine:
- tradicionalne metode (ručne i mašinske),
- brza izrada prototipova (eng. Rapid Prototiping), te
- ostale.
Najveći značaj tradicionalnih metoda proizvodnje fizičkih prototipova je
mogućnost izrade prototipa od materijala koji će se koristiti za proizvodnju. To
principijelno znači da je moguće vršiti ispitivanja u eksploataciji upotrebom takvog
prototipa. Tradicionalne metode izrade prototipova imaju neka ograničenja, kao na
primjer, vrijeme potrebno za proizvodnju prototipa, problemi kod izrade složenih
objekata, velika količina fizičkog rada, kao i široka lepeza stručnih i praktičnih znanja
neophodnih za proizvodnju prototipova.
Ručna proizvodnja prototipova predstavlja najstariji pristup proizvodnji fizički
opipljivih prototipova i svih prototipova općenito, a omogućava upotrebu najrazličitijih
materijala pri proizvodnji prototipova kao što su: glina, različiti metali, drvo, stiropor,
polistiren, itd.. Pri izboru materijala bitno načelo o kome se mora voditi računa je
obradivost materijala i njegova mehanička svojstva. Pri spomenu ručne proizvodnje
fizičkih prototipova većina ljudi pomisli na prototipove koji se proizvode od gline.
Tehnika proizvodnje ove vrste prototipa vuče svoje korijene iz kiparstva, a i dan danas
se zadržala kao jedna od nezamjenjivih metoda proizvodnje fizičkih prototipova
osobito u slučajevima iznimno kompleksnih oblika prostornih struktura – površina,
gdje se koristi kao osnova za nadogradnju u CAD softverskim paketima (reverzibilni
inženjering – eng. Reverse Engineering - RE) ili za druge tehnike proizvodnje fizičkih
prototipova (slika 4.95 a i b). Sam pristup ručne proizvodnje fizičkih prototipova od
gline osim mogućnosti predstavljanja i oblikovanja gotovo svih formi i oblika osigurava
veoma veliku tačnost i realističan prikaz dizajna proizvoda. Navedeni prototipovi se
koriste u gotovo svim oblastima industrijskog dizajna za vizualno predstavljanje i
ocjenjivanje karakteristika proizvoda (auto-, avio- i brodarska industrija, industrija
kućanskih aparata, industrija obuće, …), dok se osim testiranja aerodinamičnih
svojstava pojedinih proizvoda ne koriste za druga funkcionalna testiranja. Za razliku od
prototipova proizvedenih od gline fizički prototipovi proizvedeni od različitih vrsta
metala dozvoljavaju izvođenje testiranja u realnim eksploatacionim uslovima.
Naravno, na ovaj način se značajno poboljšava kvaliteta rezultata dobivenih
provedenim testiranjima, a samim tim i rezultati eventualnih korektivnih akcija,
međutim, troškovi i vrijeme neophodno za proizvodnju ovakvih prototipova u
značajnoj mjeri mogu da umanje njihove potencijale.
a) b)
c) d)
e) f)
Slika 4.95. Neki od tradicionalnih pristupa proizvodnji fizičkih prototipa: a) manualna
proizvodnja prototipa u glini, b) prototip automobila izrađen u glini, c) proces CNC 5-osnog
glodanja, d) prototip automobila od polistiren proizveden 5- osnim CNC glodalom, e) proces
obrade erozijom - erozimat, f) prototip proizveden erozimatom
Osim ručne proizvodnje, za potrebe proizvodnje prototipova u procesu razvoja

proizvoda moguće je koristiti i konvencionalne metode mašinske obrade kao što su
procesi: struganja, glodanja, obrade erozijom, zavarivanjem, itd (slika 4.95. c, d, e, f).
Primjena navedenih procesa obrade u proizvodnji prototipa određena je
karakteristikama i mogućnostima primijenjenih tehnologija. Bitna karakteristike
prototipova proizvedenih primjenom tradicionalnih metoda mašinske obrade
prvenstveno se ogleda u njihovoj funkcionalnoj upotrebljivosti, tj. prototipovi se
proizvode od materijala koji će se primjenjivati i serijskoj proizvodnji. Na ovaj način
proizvedeni prototipovi omogućavaju izvođenje sveobuhvatnih funkcionalnih
testiranja, što rezultira prikupljanjem rezultata i izvođenjem analiza koje razvojnom
timu osiguravaju dobivanje i sagledavanje realnih pokazatelja novo razvijanog
proizvoda u konkretnim uslovima rada. Osim mogućnosti funkcionalnih testiranja,
navedeni pristup proizvodnje prototipova, u većoj ili manjoj mjeri, osigurava i
paralelnu razradu tehnologije proizvodnje novo razvijanog proizvoda čime se u
značajnoj mjeri približava konceptu simultanog inženjeringa, što je jedan od mogućih
načina skraćenja vremena neophodnog za lansiranje proizvoda na tržište, time-to-
market. Naravno, navedeni pristup ima i određena ograničenja koja se prvenstveno
ogledaju sa iznimno visokim troškovima proizvodnje prototipova kao rezultat: visokih
troškova pripreme koji terete samo jedan proizvod - prototip, otežanog terminiranja,
nemogućnosti realnog normiranja, zbog obima proizvodnje ne postoje razlozi za
detaljnu razradu tehničke dokumentacije uslijed čega češće dolazi do zastoja, prekida,
raznih improvizacija i sl., itd. Pored svega navedenog, pri proizvodnji prototipa na ovaj
način, mora se voditi računa i o činjenicama da je za uspješnu realizaciju ovoga
pristupa neophodno osigurati odgovarajuću fleksibilnu proizvodnu opremu (mašine i
alate) kao visoko kvalificiranu i iskusnu radnu snagu što dodatno povećava troškove
proizvodnje prototipova. Naravno u posljednjih petnaestak godina sa razvojem
CAD/CAM sistema na ovom području se uviđaju značajni iskoraci koji se prvenstveno
odnose na snižavanje troškova proizvodnje prototipova, ali i reduciranju vremena
neophodnog za proizvodnju istih.
Brza izrada prototipa je generalno ime za nekoliko sličnih tehnologija kojima se
fizički prototipovi proizvode direktno iz CAD fajlova ili drugih digitaliziranih podataka
slojevitim nanošenjem gradivnog materijala. Nešto više o brzoj izradi prototipa biti će
rečeno u narednom poglavlju.
U skupinu ostalih metoda proizvodnje fizičkih prototipova uvršteni su svi
eventualni alternativni pristupi i tehnike generiranja fizičkih prototipova. Naime, kao
što je više puta naglašeno proces razvoja proizvoda predstavlja iznimno slojevitu
aktivnost koja često zahtijeva iznalaženje novih pristupa i načina savladavanja
konkretnih problema. Shodno tome, tim koji radi na razvoju proizvoda može da osmisli
i razvije vlastiti nekonvencionalni pristup sagledavanja i proizvodnje fizičkog prototipa
što je sasvim opravdano rješenje ukoliko navedeni fizički prototip zadovoljava cilj koji
se želi njime postići i postavljene kriterije od strane projektnog tima.
4.2.4.3. Brza izrada prototipova (eng. Rapid Prototyping - RP)
Uslovi poslovanja na globalnom svjetskom tržištu posljednjih godina
prisiljavaju proizvodne kompanije i općenito sve one koji žele da održe i unaprijede
svoje konkurentske sposobnosti na stalna ulaganja u ljudske resurse, nove tehnologije
i metode, organizacione koncepte, itd. U skladu sa navedenim trendom, a u cilju bržeg
lansiranja proizvoda na tržište, mnogi segmenti procesa razvoja proizvoda su
napredovali u sferama dizajna, proizvodnje, tržišta proizvoda, kao i mnogim drugim
aspektima. Na putu povećanja konkurentske sposobnosti, većina kompanija, bez
obzira na industrijski sektor, su iskusile proizvodnu tranziciju kroz uvođenje
fundamentalnih promjena, uzrokovanih datim karakteristikama svjetskog tržišta. Kao
što je manufakturna proizvodnja pripremila industrijsku revoluciju, isto tako je
industrijski način proizvodnje pripremio podlogu za treću tehnološku revoluciju [88].
Prvi val promjena koji je uzeo efekta tokom 1980-tih godina, prepoznatljiv kao
organizacijski i metodološki koncept proizvodnje, rezultirao je implementacijom
naprednih proizvodnih tehnologija (just-in-time proizvodnja). Ranih 1990-tih fokus
pažnje je preusmjeren sa proizvodnje u proces razvoja novog proizvoda i
predstavljanja istog, tj. fokusiranje na produktivnost je bilo jedno od glavnih interesa
industrija širom svijeta. Veliki značaj je dat smanjenju vremena razvoja novog
proizvoda, i plasiranje istog na tržište. Dodatno, mnoge kompanije usmjeravaju pažnju
reduciranju cijene dizajna i razvojnih aktivnosti, kao odgovor svakodnevnom
povećanju konkurentskog pritiska za proizvodne inovacije. Kao posljedica novih
karakteristika tržišta, kao što su dominacija zahtjeva kupaca i opšta globalizacija tržišta
dolazi do prihvatanja tzv. marketing koncepcije poslovanja koja podrazumijeva
prilagođavanje proizvođača potrebama potrošača, kako bi se na tržištu uspostavio
najbolji odnos između njih i ostvarili najbolji rezultati [89].
U procesu razvoja novog proizvoda, vremensko ograničenje je glavni faktor u
određivanju razvojnog puta i uspjeha novih metodologija i tehnologija i ono također
ima direktan utjecaj na dugogodišnju praksu prototipiranja u proizvodno razvojnom
procesu (slika 4.96). Zadnjih 20-tak godina, potreba za kraćim rokovima razvoja novih
proizvoda i smanjenja troškova istog, natjerala je mnoge kompanije na traženje novih
načina kojim bi se razvoj proizvoda učinio što učinkovitijim. Vrijeme i pristup
oblikovanju novog proizvoda uveliko se promijenilo u odnosu na dosadašnju klasičnu
proizvodnju, uzrokovano značajnim dostignućima u različitim područjima
informacionih i proizvodnih tehnologija [90].
Slika 4.96. Vrijeme trajanja projekta i kompleksnost proizvoda
Napredak u cijelom spektru alata tzv. Computer-Aided Design, Manufacturing,

and Engineering (CAD/CAM/CAE) u mnogome je automatizirao i olakšao konstruisanje
i simulaciju, te tako skratio razvojni ciklus. Kao nadogradnja CAD/CAM/CAE tehnologija
u procesu razvoja proizvoda – proizvodnja prototipa, nezaustavljivo se nameću
tehnologije brze izrade prototipova (eng. Rapid Prototyping - RP), koje znatno skraćuju
vrijeme i troškove razvoja novih proizvoda. Sve šire prihvatanje tehnologija brze izrade
prototipova ima za posljedicu značajan doprinos smanjenju vremena izlaska novog
proizvoda na tržište (eng. Time-to-Market).
Danas se pod nazivom brza izrada prototipa podrazumijeva nekoliko
tehnologija, u početku prevashodno namijenjenih za izradu prototipova, po čemu i
dobivaju naziv, međutim, zbog svojih karakteristika i načina gradnje objekata ove
tehnologije su poznate i pod sljedećim nazivima: proizvodnja čvrste slobodne forme
(eng. Solid Freeform Fabrication - SFF) i slojevita proizvodnja (eng. Layered
Manufacturing - LF). U suštini brza izrada prototipa je generalno ime za nekoliko
sličnih tehnologija kojima se fizički objekti proizvode direktno iz CAD fajlova ili drugih
digitaliziranih podataka. Te tehnologije su jedinstvene po tome što se zasnivaju na
dodavanju i spajanju materijala u slojevima prilikom formiranja čvrstih objekta, što je
dijametralno suprotno klasičnim metodama npr. glodanjem ili struganjem gdje se
objekti formiraju procesima mehaničkog uklanjanja materijala.
Tehnologije brze izrade prototipova, svojim osobinama, premoštavaju veliki jaz
u kompjuterski integriranoj proizvodnji - CIM. Naime, glavni problem sa CIM je ručno ili
poluautomatsko planiranje procesa što sprječava integraciju dizajna i proizvodnje.
Zbog toga što RP procesi kreiraju fizički objekt bez alata, oni su postali karika koja
nedostaje za integraciju ova dva segmenta proizvodnje.
Sa razvojem novih procesa, te implementacijom novih materijala u RP
tehnologijama osim proizvodnje prototipova, omogućena je proizvodnja funkcionalnih
dijelova, komponenti i alata. Shodno tome, moguće je govoriti o tri kategorije RP
tehnologija:
 Brza izrada prototipova (eng. Rapid Prototyping – RP) - Izrada prototipova
modela na osnovu digitaliziranih podataka. Kao materijali koriste se: drvo,
polimeri, metali, gips, skrob, keramika i kompoziti u raznim oblicima (tekućine,
prahovi, tanke ploče itd.). Modeli se najčešće izrađuju u svrhu: procjene oblika
i dimenzija, određivanja funkcionalnosti, ergonomskih studija, izrade uzoraka
za kupca, fotografiranja proizvoda u marketinške svrhe, testiranja u zračnim
tunelima itd.
 Brza izrada alata (eng. Rapid Tooling – RT) - Obuhvaća niz tehnika koje se
koriste za brzu izradu složenih alata, kalupa i oblika koji se zatim koriste za
izradu gotovih dijelova. Ovi se postupci najčešće primjenjuju kada se radi o
malim serijama proizvoda i kada bi izrada alata uobičajenim postupcima bila
jako skupa.
 Brza izrada proizvoda (eng. Rapid Manufacturing - RM) - Tehnologije brze
izrade prototipova primjenjuju se za izradu gotovih upotrebljivih dijelova koji
idu na tržište (u prodaju).
Broj RP procesa koji su danas dostupni na tržištu je relativno veliki, a
najrasprostranjeniji su: stereolitografija (eng. Stereolitograhpy Aparatus - SLA),
trodimenzionalno printanje (eng. Three-Dimensional Printing – 3DP), selektivno
lasersko sinterovanje (eng. Selective Laser Sintering - SLS), proizvodnja laminatnih
objekata (eng. Laminated Object Manufacturing – LOM), modeliranje nanošenjem
materijala topljenjem (eng. Fused Deposition Modeling - FDM), te obnavljanje
osnovnog oblika (eng. Solid Ground Curing - SGC). Potrebno je naglasiti da širom svijeta
trenutno postoji oko 30 RP tehnologija koje su u fazi razvoja, te još nisu u potpunosti
komercijalizirane.
PRINCIP RADA RP SISTEMA
Bez obzira na veliki broj RP sistema koji su se razvili u posljednjih nekoliko
godina i na očit trend sve veće primjene i bržeg razvoja, rad svih RP sistema se zasniva
na sličnom principu, tj. slojevitoj proizvodnji objekata, pri čemu se cjelokupni proces
može sagledati kroz tri faze (slika 4.97):
 pripremanje podataka,
 proizvodnja modela i
 postprocesuiranje.
Slika 4.97. Principijelna šema rada RP sistema
Prvi korak u procesu proizvodnje prototipa bilo kojom od RP tehnologija

predstavlja definisanje informacija o površini modela u objektnom sistemu
modeliranja tj. proizvod se dizajnira koristeći CAD sisteme ili se već postojeći objekt
skenira i u tome slučaju se govori o primjeni sistema za reverzibilni inženjering (eng.
Reverse Engineering - RE). Trodimenzionalni geometrijski model predstavlja
matematički dio sa mogućnošću predstavljanja kroz niz paralelnih poprečnih presjeka
čime se omogućava obrada CAD dizajnerskih fajlova “sječenjem“ na tanke,
horizontalne poprečne presjeke. Ovako pripremljeni podaci koriste se pri generiranju
odgovarajućih kontrolnih signala za pokretanje segmenata fizičkog fabrikacionog
procesa.
Dakle, ključni element efikasne upotrebe RP tehnologija je primjena 3D
softvera za modeliranje 3D čvrstih modela, što ujedno predstavlja i početnu tačku
dizajna. Bez ovih alata transfer dizajniranih podataka bi bio iznimno dug i težak.
Softveri su koncentrirani na generiranje 3D oblika u ranim fazama dizajna gdje grubi
nacrt igra značajnu ulogu i gdje se nastoje iznaći različiti modaliteti kombiniranja CAD,
3D modeliranja i virtualne stvarnosti sa RP u cilju iznalaženja načina za ”intuitivno“
manipuliranje 3D modelima. Ovakav vid interakcije suštinski predstavlja sistem
zatvorene petlje oko korisnika i fizičkog modelatora. Dizajner prvo stvara inicijalni
dizajn na nekom od CAD modelatora dok se fizički model izgrađuje RP tehnologijama.
Nakon što je prototip izgrađen dizajner može u potpunosti shvatiti fizički objekt i iznaći
najbolja rješenja naspram funkcije dijela. U toku ovoga procesa mogu se vršiti male
korekcije i izmjene korištenjem podataka iz povratne veze u virtualnom okruženju
(slika 4.98). Ovaj način rada omogućuje dizajneru vizualiziranje promjena na modelu u
realnom vremenu korištenjem virtualno realnog displeja, što značajno unaprjeđuje
vođenje i modifikaciju dizajna, a samim tim i procesa razvoja proizvoda u cijelosti.
Slika 4.98. Šema za kombinovanje RP i virtualne stvarnosti
Principijelno moguće je razlikovati pet elemenata RP sistema na nivou

pripreme podataka, a to su:
 kreiranje podataka;
 zajednički format razmjene podataka;
 validnost modela i stanje modela;
 naknada- kompenzacija;
 struktura oslonaca.
Prvi korak u globalnom RP procesu predstavlja kreiranje geometrijskih
podataka, kao 3D čvrstih objekata korištenjem CAD radnih stanica, ili 2D presjeka
dobivenih sa aparata za skeniranje (reverzibilni inženjering). Da bi bili upotrebljivi na
RP mašini podaci moraju biti validan prikaz geometrijskog modela tj. neophodno je da
granice modeliranog čvrstog tijela definišu konačan volumen, ne sadrže otvore koji
izlažu unutrašnjost i ne sijeku se same sa sobom. Drugim riječima, objekt mora imati
unutrašnjost što omogućava da se za svaku tačku 3D prostora može determinirati
jedinstvena tačka koja leži unutra, na ili van granica čvrstog tijela-modela. Ove
postavke omogućuju automatsku geometrijsku manipulaciju operacijama što daje RP-
u karakteristiku automatiziranog procesa. Formati koje koriste RP sistemi kako bi
prihvatili vanjsku geometriju dijela sadrže matematičku predstavku geometrije i
podataka opisa u fajlu pri čemu za matematičko predstavljanje granica površina
čvrstog tijela mogu poslužiti različite geometrijske forme, slika 4.99.
Slika 4.99. Elementi RP sistema na nivou pripreme podataka
Nezavisno od načina generiranja modela, dobiveni CAD podaci se konvertiraju

u odgovarajući format za razmjenu podataka, kako bi bili spremani za daljnju primjenu.
Za svaki geometrijski oblik koji je prihvaćen, na RP mašini mora postojati poseban skup
geometrijskih manipulacija rutina ili usluga. To znači da mnoge od CAD geometrijskih
osobina koje već postoje na radnim stanicama moraju biti duplirane na RP mašinama.
Dupliranjem CAD geometrijskih manipulativnih funkcija čuva se funkcionalna
nezavisnost mašine od CAD radnih stanica koje stvaraju radne podatke. Modeli
manipuliranja operacijama koji rade sa RP specifičnim funkcijama mašine
(orijentiranje, skaliranje, baziranje, kompenziranje i odsijecanje) rade se lokalno sa
operaterom koji razumije unutrašnju strukturu RP procesa i osobine sirovina. Naime,
ako pri proizvodnji dijela dolazi do krivljenja ili skupljanja koje izlazi van granica
predviđenih odgovarajućim procesnim dodatkom, operater mora imati na
raspolaganju opcije za vršenje lokalnih kompenziranja kako bi bio u stanju proizvesti
dio bez potrebe vraćanja u CAD okruženje.
Slika 4.100. Priprema elemenata RP modela

Potreba za dupliranjem geometrijskih osobina znatno je otežana činjenicom da
proizvođači CAD softvera često drže u tajnosti aspekte sistema unutrašnje geometrije.
Rješenje je iznađeno u korištenju jednog zajedničkog geometrijskog oblika, što je
prisililo proizvođače CAD softvera da izvrše konverziju unutrašnjih, privatnih,
matematičkih oblika prema usvojenom zajedničkom obliku formata. Konceptualno,
problem se reducira na jedan približni pojedinačni geometrijski oblik, dok se sve druge
geometrijske matematičke forme transformiraju u njega. Za jedan od najčešćih
geometrijskih oblika u koji se vrši spomenuta transformacija izabran je trougao pri
čemu se velikim brojem malih trouglova dobro aproksimiraju uzorci originalnih
površina. Sam proces konverzije vrši se u zasebnim programskim paketima nazvanim
interfejsi (programi za vezu) i oni predstavljaju bitan element integracije CAD sistema u
proizvodnom okruženju. Interfejsi imaju prednost jer su kao više ili manje
standardizirane procedure opće priznati i u suštini predstavljaju CAD postprocesore
koji prevode različite tipove unutrašnjih CAD postavki brojnih proizvođača u za sve
razumljivi zajednički-neutralni format. Najzastupljeniji formati za razmjenu podataka
na komercijalnim RP sistemima za [91] (slika 4.102):
 trodimenzionalne (3D) modele su:
o STL (eng. STereoLithography) koncipiran 1987. godine od strane
kompanije 3D Systems, USA i de facto predstavlja standardni format za
razmjenu podataka na RP sistemima;
o VRML (eng. Virtual Reality Modeling Language) koncipiran 1994.
godine a od strane ISO ratificiran 1997. godine (ISO/IEC DIS 14772-1,
1997);
o IGES (eng. Initial Graphics Exchange Specification) standard za
razmjenu podataka između komercijalnih CAD sistema, koncipiran
1979. godine od strane kompanija Boing, GE i NIST (National Institute
of Standards and Technology), predstavljen kao američki nacionalni
standard (eng. American National Standard) 1981. godine;
a) b) c) d) e) f)
Slika 4.101. Površine u komercijalnim CAD sistemima: a) Tabulated cylinder, b) Revolve surface,
c) Ruled surface, d) Sweep surface, e) Sculptured surface, f) Filet surface
 dvodimenzionalni (2D) modele su:

o DXF (eng. Drawing Interchange Format, or Drawing Exchange Format)
CAD format razvijen od strane kompanije Autodesk, USA za razmjenu
podataka između softverskog paketa AutoCAD i drugih softvera,
prezentiran 1982. godine;
o RPI (eng. Rapid Prototyping Interface) kreiran od strane Rensselaer
Design Research Center izveden iz trenutno prihvaćenog STL formata
podataka;
o VDA-FS (njem. Verein der Deutschen Automobilindustrie Flachen
Schnittsell 1987.-standard DIN 66301) interfejs za razmjenu podataka
između CAD sistema kompanija u automobilskoj industriji;
o AFNOR Z68-300 standard i SET (fran. Standard d'Échange et de
Transfert) interfejs za razmjenu podataka između CAD sistema
kompanija u automobilskoj industriji;
o HP/GL (eng. Hewlwt-Packard Graphics Language) standardni format za
2d grafičko printanje;
o CT (eng. Computerized Tomography) skenirani podaci prilagođeni
medicinskim aplikacijama obrade slike;
o SLC (StereoLithography Contour) format za razmjenu podataka
razvijen od strane kompanije 3D Systems, USA;
o CFL (eng. Cubital Facet List) poligonalno baziran ;
o CLI (Common Layer Interface) format predstavljen od strane konzorcija
evropskih zemalja pod EEC istraživačkim projektom Basic Research in
Industrial Technologies for Europe/European Research on Advanced
Materials (BRITE EURAM 1994);
o LEAF (eng. Layer Exchange ASCII Format), kreiran od strane
Tehnološkog univerziteta Helsinki (eng. Helsinki University of
Technology).
Slika 4.102. Pregled 2D i 3D formata koji se trenutno koriste u RP sistemima
Kao što je prethodno naglašeno standardni format za razmjenu podataka na

RP sistemima, koji se najčešće koristi, je STL format podataka okarakteriziran
trougaonim površinama koje se koriste za predstavljanje oblika zatvorenog 3D modela.
Pri čemu je čvrsto tijelo predstavljeno kao sekvenca trougaonih elemenata, bez obzira
na red i topologiju. Element trougla je predstavljen kao sekvenca njegova tri vrha i
njegove spoljašnjosti – upravni vektor, definiše saglasno pravilu desne ruke, red
sekvenci vrhova (slika 4.103. d, e), dok svi susjedni trouglovi dijele dva vrha. Na ovaj
način dobiveni digitalizirani podaci, predstavljeni obično kroz skup tačaka ili
triangulacionu mrežu u STL fajlu, prenose se u obliku kontrolnog koda kao niz
instrukcija kojima se vršiti neposredno upravljanje proizvodnjom dijela tj. upravljanje
komponentama uređaja. Navedene aproksimacije unutrašnje geometrijske forme
pojednostavljenim matematičkim oblicima (trouglovima), mogu ukoliko nisu precizno
urađene, da prouzrokuju neželjene geometrijske anomalije (rupe, preklapajući
segmenti) na graničnoj površini. Zbog toga, većina RP mašina posjeduje softvere
segmente koji vrše provjeru ulaznih modela s ciljem procijene validnosti modela -
model ograničen sa definisanom unutrašnjosti. U slučaju nepovoljnog rezultata
neophodno je izvršiti odgovarajuće prepravke modela.
a) b) c) d) e)
Slika 4.103. Prikaz trougaone aproksimacije sfere a) idealna sfera, b) grubi mozaik, c) fini
mozaik, d) i e) predstavljanje elementa trougla kod STL formata
Uzroci geometrijskih anomalija su brojni: proces uzorkovanja, karakteristike

površina, nedostaci STL formata, dizajnerovo nerazumijevanje implikacije fizičkog
procesa na izbor fizičkih elemenata, njihov smještaj i manipulaciju. Do anomalija
uslijed procesa uzorkovanja dolazi ako je prostorni uzorak suviše krupan uslijed čega
se javljaju male lokalne karakteristike, a lokalne krive površine se nepovratno gube.
Proces uzorkovanja generira anomalije i u slučaju presjeka dvije površine koje imaju
značajne razlike u krivinama, što rezultira pojavom problema duž presječenih krivih.
Ove greške uglavnom nastaju zbog manjka preciznosti pri mozaičkom predstavljanju
tijela. Slika 4.104. ilustrira način na koji trougaone površine ponekad izostavljaju rutine
mozaika, kreiraju pukotine ili otvore u konačnom modelu. Uslijed različite
zakrivljenosti površina 1 i 2 dolazi do različite trougaone aproksimacije površina što
dovodi do definisanja serija kompleksnih površinskih tačaka duž zajedničke granice-
krive površina. Pri kreiranju trouglova vrši se spajanje površina pravim linijama duž
zajedničke granice prema vidljivim tačkama, uslijed čega dolazi do pojave pukotina.
Anomalije mogu nastati i zbog mana STL formata podataka. Naime, sam
format sadrži mnogo redundanci u podacima. STL format definiše svaki trougao
nezavisno, sa tri vrha i njegovim spoljašnjim vektorom (slika 4.103. d, e), dok u bilo
kojoj tački mozaika postoji veliki broj identičnih vrhova susjednih trouglova. Kako
format fajla ne uzima u obzir ovu činjenicu, numeričke greške mogu prouzrokovati da
identični vrhovi imaju različite vrijednosti. Uslijed numeričkih grešaka može doći do
grešaka u topološkim informacijama o čemu se posebno vodi računa tokom stvaranja
mozaika, jer predstavljanje topoloških informacija pojednostavljuje rutine odsijecanja i
brzinu izvođenja procesa.
Ispuštena
površina
Slika 4.104. Nastanak pukotina u trougaonom mozaiku
Do anomalija može doći i zbog dizajnerovog nerazumijevanja implikacije

fizičkog procesa na izbor fizičkih elemenata, njihov smještaj i manipulaciju. Modeli
čvrstih tijela mogu biti konstruisani spajanjem dvaju granica čvrstih tijela što dovodi do
poklapanje površina na modelu. U CAD okruženju ova činjenica ne predstavlja problem
zbog toga što spojene površine imaju debljinu nula. Međutim, njihovo prisustvo i
utjecaj na način očvršćivanja materijala, vode u nekim slučajevima ka izraženim
unutrašnjim koncentracijama naprezanja, a u konačnici mogu dovesti do razaranja
fizičkog dijela.
a) ch: 0.5; ac: 0.5 b) ch: 0.5; ac: 0.05 c) ch: 0.05; ac: 0.5
Slika 4.105. Utjecaj STL parametara na oblik dijela, ch - visina tetive; ac - kontrola ugla [92]
U cilju sprječavanja nastanka anomalija pri trougaonoj aproksimaciji razvio se

niz softvera za procjenu i popravku trougaonog mozaika. Unutar ovih softvera
razvijene su procedure za određivanje izostavljenih trouglova u mozaiku modela i
ispunjavanje pukotinu sa novim trouglovima (npr. CATIA v5 – modul: STL Rapid
Prototyping). Tek kada se u potpunosti provjeri validnost modela moguće je prići
operacijama skaliranja i orjentisanja u odnosu na komoru za građenje, proračun
smjera gradnje, vremena gradnje, kvalitetu površine i potencijalne deformacije dijela u
toku gradnje. Softverski sistemi integrirani na RP mašinama omogućavaju
kompenzacije popratnih anomalija nastalih tokom proizvodnje (skupljanje, krivljenje,
savijanje, deformiranje) na fizičkom modelu. Na ovom stepenu razvoja RP sistema
kompenzacije koje se vrše uglavnom su grube i prepuštene su intuiciji operatera koja
je zasnovana na njegovom iskustvu. U suštini većina korisnika se služi metodom
pokušaja i pogreška, iterirajući određeni broj pokušaja prije nego se dobije željeni dio.
Posljednji element na nivou pripreme podataka za proces na RP mašinama je
generiranje strukture oslonca. Strukture oslonca su neophodne u određenim
procesima (bazirani na: tečnostima, prahu, inkjet, …) kako bi poduprle viseće
segmente 3D tijela (slika 4.106.a), pričvrstile dio na platformu radnog prostora (slika
4.106.b) i poslužile kao potpora unutrašnje duplje dijela (slika 4.106.c). Ove strukture
se uglavnom generiraju automatski u posebnim fajlovima koji su integrirani sa ranije
obrađenim modelskim fajlovima. Praškasti i slojno bazirani procesi za oslonce
uglavnom koriste okružujući materijal koji nije u procesu. Po završetku procesa vrši se
uklanjanje oslonaca. Potrebno je napomenuti da operacije kompenziranja mogu
dovesti do izobličenja oslonaca, a samim tim i dijela na što se mora obratiti posebna
pažnja osobito ukoliko se radi o skupim dijelovima.
a) b)
c)
Slika 4.106. Izgled strukture oslonca u procesu trodimenzionalnog printanja (a), FDM (b),
stereolitografija (c)
Nakon završetka faze pripreme podataka pristupa se fazi proizvodnje modela
tj. proizvodnji RP prototipa. Kod nekih RP sistema (SLA, SLS) prvi korak u procesu
izgradnje predstavlja stvaranje struktura oslonca između noseće platforme i budućeg
dijela (učvršćivanje dijela za platformu, osiguranje ravne površine za daljnju izgradnju
dijela, omogućavanje sigurnog uklanjanja izgrađenog dijela, obezbijeđivanje odvoda za
ispuštanje viška gradivnog materijala iz unutarnjih otvora), dok se kod pojedinih RP
sistema ovaj korak može preskočiti (3DP, LOM). Po završetku procesa formiranja
oslonaca počinje proces izgradnje. Proizvodni proces se zasniva na sukcesivnom
nanošenju slojeva gradivnog materijala koji formiraju 3D objekte, pri čemu se proces
očvršćivanja izvodi na različite načine (UV laserom, procesima sinterovanja,
zaleđivanjem u ledištu, fotoizlaganjem, ...). Različiti RP procesi koriste različite
gradivne materijale, kao što su tečnosti, razne vrste prašaka, žica, laminati, itd.
Sukcesivno nanošenje slojeva omogućava se ili spuštanjem noseće platforme dijela
(elevator-SLA, SLS) ili podizanjem sistema za isporuku materijala (3DP, LOM) pri čemu
je veličina pomaka određena tipom mašine, brzinom izgradnje i željenom tačnošću.
Kod nekih RP sistema u cilju povećanja tačnosti gotovog dijela u određenim fazama
procesa upotrebljava se sječivo koje lagano prelazi preko očvrslog sloja gradivnog
materijala vršeći poravnavanje i uklanjanje neočvrsnutih segmenata materijala. Na
ovaj način se vrši kopiranje svakog poprečnog presjeka 3D CAD modela na površinu
gradivnog materijala i doslovno izrezivanje horizontalnih poprečnih presjeka sa
debljinom slojeva određenom veličinom pomaka elevatora.
S obzirom na mehanizme oslikavanja slojeva gradivnog materijala pri kreiranju
trodimenzionalnog prototipa RP sisteme moguće je podijeliti u skladu sa
klasifikacionom šemom predstavljenom na slici 4.107 na kojoj apscisa predstavlja
strategije oslikavanja, a ordinata mehanizam oslikavanja.
Slika 4.107. Klasifikacione šema RP sistema s obzirom na mehanizam oslikavanja slojeva

gradivnog materijala [93]
Strategija oslikavanja, predstavlja pristup korišten za definisanje lika - slike
jednog nivoa. Pri tome se razlikuju dva pristupa rasterski, gdje se slika kreira kao serija
dodirnih ili preklapajući pravih linijskih segmenata, te vektorski pri čemu se prvo
vanjske linije slike predstavljaju pomoću kretanja vektora. Unutrašnjost ovako
definisanih vanjskih kontura može se naknadno popuniti vektorski ili što je češće
izvršiti njeno rastersko popunjavanje. Fundamentalna razlika između ova dva procesa
je u odnosu brzine i preciznosti. Rasterski pristup je brži, osobito ako nema značajnijih
zahtjeva naspram promjene pravca, ali rasterski obrazac predstavlja samo
aproksimativno vanjsku liniju dijela, sa diskretizacionim greškama vidljivim na bilo
kojem rubu neparalelnom sa rasterskim kretanjem, dok se vektorskim pristupom
greške izbjegavaju. Upravo je to razlog zašto glavnina RP sistema više koristi ocrtavanje
konture vektorima dok se popunjavanje vrši rasterski. Mehanizam oslikavanja,
predstavlja mehanizam potreban za definisanje trodimenzionalne geometrije dijela. U
suštini predstavlja mehanizam vođenja sistema za „građenje“ i radnoga komada, pri
čemu se koriste različite kombinacije mehaničkog kretanja i optičkog usmjeravanja.
Zbog toga što je fizički objekt kreiran direktno iz CAD fajla sve greške
prouzrokovane od strane direktnog proizvođača interpretacije modela sa crteža su
eliminirane tj. RP proces eliminira izvore greška prouzrokovane ljudskim faktorom.
Detaljniji pregled procesa proizvodnje prototipa pojedinih RP sistema će biti
prezentiran u narednim poglavljima.
a) b) c) d)
Slika 4.108. Primjena RP prototipova a) SLA i konačni model formule 1, ekipa " Jordan"; b)
testiranje nalijeganja - dijelovi sklopa i sklop; c) razvoj dizajna za mobilni telefon; d) 3DP u
industriji igračaka
Postoji mnogo kriterija prema kojima se tržišno dostupni RP sistemi mogu

podijeliti. Jedna od najčešće korištenih kriterija za klasifikaciju RP sistema je prema
gradivnom materijalu od kojih se vrši proizvodnja prototipova (tabela 4.16).
Tabela 4.16. Podjela RP tehnologija prema gradivnom materijalu [94]
Solid Ground Curing – SGC
Design-Controlled Automated Fabrication – DESCAF
Rapid Micro Product Development – RMPD
Fotoočvršćavajući fluid StereoLithography – SLA
Solid Laser Diode Plotter System – SLP
TEČNI Solid Creation System – SCS
Direct Photo Shaping – DPS
Galvanizacija
Elektroprovodni fluid Electrochemical Fabrication – EFAB
Smrzavanje
Voda Rapid Freeze Prototyping - RFP
Ekstrudiranje plastike
Fused Deposition Modeling – FDM
Melted Extrusion Manufacturing – MEM
Contour Crafting – CC
Metode bazirane na zavarivanju
Shape Melting, Shape Welding
Droplet Welding – DROW
Nanošenje metala u vidu spreja
Ekstridiranje topljenog materijala Incremental Fabrication
Recursive Mask and Deposit – MD
TEHNOLOGIJE
Ekstrudiranje i glodanje različitih materijala

Shape Deposition Manufacturing – SDM
InkJet tehnika
Ballistic Particle Manufacturing – BPM
Liquid Metal Jetting
Photo Chemical Machining - PCM
Sječenje materijala laserom
Laminated Object Manufacturing – LOM
ČVRSTI Curved-layer LOM
Silicing Solid Manufacturing – SSM
Vezivanjem folije i sječenjem Computer-Aided Manufacturing of Laminated Engineering
Materials – CAM-LEM
PROTOTYPING
Sječenje materijala nožem

Paper Lamination Technology – PLT
Sječenje materijala glodalicom
Sječenje materijala laserom
Laser Profiling Machine – LPM
Sječenje materijala vodom
TruSurf
Sječenje materijala nožem
Sječenjem folije i vezivanjem Offset Fabrication
JP System 5
Sječenje materijala elektrodom
HotPlot
RAPID
Sječenje materijala glodalicom

Staratoconception
Sinterovanj laserom
Selective Laser Sintering – SLS
Direct Metal Laser Sintering – DMLS
Direct Metal Fabrication – DMF
Topljenje praha Topljenje laserom
Laser Engineered Net Shaping – LENS
Direct Metal Deposition – DMD
Konvencionalno sinterovanje i HIP postupak
PRAŠKASTI Freeform Powder Moldinf - FPM
Metode bazirane na 3D tehnologiji štampanja
Three Dimensional Printing – 3DP
Direct Shell Production Casting – DSCP
Ekstrudiranje keramika sa topljenim vezivom
Vezivanjem praha adhezivom Fused Deposition of Ceramics - FDC
Drugi postupci
Topographic Shell Fabrication – TSF
Multiphase Jet Solidification - MJS
Gas Phase Deposition – GPD
Laser – Assisted Chemical Vapor Deopsition – LCVD
Gas Selective Laser Reaction Sintering – SLRS
OSTALO Selective Area Laser Deposition – SALD
Manipulacija individualnim atomima
Pojedinačni atomi i molekule Nanotehnologije
Osim podjele prema gradivnom materijalu RP sisteme moguće je podijeliti i
prema proizvodnom karakteru, tj. na RP sisteme za:
 Direktne procese proizvodnje - Posljednjih godina RP sistemi se u industriji
sve više koriste za direktnu proizvodnju objekata koji su funkcionalno
završeni tj. mogu se funkcionalno koristiti. Očita prednost ovoga postupka
je nepostojanje potrebe za alatima, a u nekim slučajevima predmeti se
mogu proizvesti samo procesima dodavanja materijala. Pored toga,
ovakva proizvodnja značajno snižava troškove i potrebno vrijeme
proizvodnje što podiže konkurentske sposobnosti korisnika.
 Indirektne - sekundarne procese proizvodnje - Usprkos stalnom
poboljšavanju osobina RP materijala očita su ograničenja primjene dijelova
proizvedenih RP tehnologijama. Ova činjenica znači potrebu prenosa dijela
formiranog od RP materijala u neki drugi materijal npr. dijelovi proizvedeni
RP sistemima se koriste kao kalupi ili modeli u naknadnim procesima
osobito u procesima livenja metala.
Po završetku procesa izgradnje prototipa kod velike većine RP sistema, u cilju
finalizacije procesa neophodno je pristupiti postprocesuiranju proizvedenog prototipa.
Proces postprocesuiranje počinje uklanjanjem dijela sa platforme ili iz radne komore
nakon čega dio ide na daljnju obradu, pri čemu se koriste različiti postupci zavisno o
konkretno primijenjenoj tehnologiji. U suštini procesi postprocesuiranja zasnivaju se
na: uklanjanju oslonaca, pranju, špricanju alkoholom, šmirglanju, infiltraciji raznim
supstancama, poliranju, lakiranju, bojanju, postkonzerviranju, zagrijavanju,
očvršćivanju u UV peći, žarenju te dodatnoj obradi nekom od konvencionalnih metoda.
Operacije postprocesuiranja izvode se u cilju poboljšanja kvaliteta završne površine
dijela, uklanjanja štetnih agensa sa površine dijela, zaštite dijela od vanjskih agensa,
povećanja atraktivnosti dijela, itd. Završetkom procesa postprocesuiranja u potpunosti
se zaokružuje RP proces izrade dijela nakon čega se dio otprema naručiocu.
PREDNOSTI I NEDOSTACI RP SISTEMA
Odlika savremenog proizvođača ogleda se u kratkom odzivu na tržišne
impulse, bez obzira na stalni porast kompliciranosti proizvoda. Kao direktna posljedica
ovoga zahtjeva nameće se potreba skraćenja vremena neophodnog da se proizvod
lansira na tržište tj. vitalni interes postaje iznalaženje proces proizvodnje koji
omogućava skraćenje vremena, uštedu rada i postizanje zadanih ciljeva. RP tehnologije
nude brojne i jedinstvene prednosti unutar procesa razvoja proizvoda – proizvodnja
prototipa pri usporedbi sa klasičnim metodama obrade uklanjanjem materijala:
 RP postaje moćno sredstvo za prijenos ideja tj. vizualizaciju, što
obezbjeđuje efikasno komuniciranje između dizajnera, proizvođača i
kupca-naručioca;
 Drastično se smanjuje vrijeme razvoja proizvoda, a samim tim i vrijeme
potrebno da proizvod stigne na tržište;
 Povećava se fleksibilnosti, a samim tim i konkurentnost proizvodnje malih
serija;
 Nema zahtijeva za isticanje informacija - eliminira se potreba za
prepoznavanjem proizvodnog procesa. Objekt se formira sa bilo kojim
stupnjem geometrijske kompleksnosti bez zahtijeva za detaljnim
mašinskim postavkama, pridržavanjem materijala ili finalnim
podešavanjem;
 Smanjuje se potreba za strukturom podrške - oslonaca kao što su spone,
igle ili fiksatori (pojedini RP procesi ipak zahtijevaju određene vidove
oslonaca);
 Sposobnost izrade dijela iz različitih materijala, legura ili čak iz različitih
materijala na pojedinim segmentima proizvoda pri kontinuiranom
oblikovanju 3D čvrstih objekata;
 Nema potrebe za dizajn i izradu kalupa - matrice, zato što RP procesi ne
koriste alate;
 RP predstavlja proizvodni sistema za oblikovanje slobodnih formi koji
reducira konstrukciju kompleksnih objekata na podesiv, jednostavan i
relativno brz proces.
Ipak, pored svih prednosti nužno je naglasiti da su RP tehnologije još u fazi
razvoja i imaju brojna ograničenja, zbog čega je prije uvođenja ovih sistema potrebno
izvršiti detaljnu procjenu za svaki pojedinačni slučaj. Uopšteno glavni nedostaci RP
tehnologija su:
 relativno visoka cijena sistema;
 uzak izbor materijala – trenutno dostupni materijali su sa ograničenim
fizičkim osobinama što značajno ograničava područje primjene;
 naknadna obrada;
 stepenasti efekat (eng. staircase effect), slika 4.109;
 visoka cijena tekućih i troškova održavanja;
 neotpornost naspram djelovanja vanjskih agensa – pojedini materijali koji
se koriste osjetljivi su na vodu, vlagu, toplinu,.... što može vremenom da
prouzrokuje deformacije dijelova;
 mnogi od nus proizvoda RP procesa kao što su: dim, prašina, ... su otrovne
kemikalije i opasne su za ljudsko zdravlje i okolinu.
Pored navedenih nedostataka, tehnologija brze izrade prototipova iz osnova
mijenja tok proces razvoja proizvoda, omogućujući svim učesnicima razvojnog ciklusa
konkretnu razmjenu ideja i blagovremenu optimizaciju dizajna i tehnologije, prije nego
što se uđe u skupe procese izrade alata i nultih serija. Prototipovi dobiveni RP
postupcima su najčešće fizički predmeti dobre tačnosti i mogu se primijeniti na nivou
komponenti ili sistema. Obzirom na veliku raznovrsnost prototipova koji se mogu
dobiti RP postupcima može se reći da su ove tehnologije važne alatke u procesu
razvoja proizvoda. Ako se uz to uzme u obzir i kraće vrijeme izrade, jasno je da će RP
postupci uskoro biti nezaobilazni dio u savremenoj inženjerskoj praksi.
a) b)
Slika 4.109. a) Utjecaj stepenastog efekta na kvalitetu površine dijelova proizvedenih RP
procesima, b) prikaz efekta stepenastog koraka pri različitim debljinama gradivnog sloja
PRAVILA ZA IZBOR RP SISTEMA

Kada se govori o izboru ili odluci koji RP sistem odabrati potrebno je naglasiti
da postoje značajna preklapanja u mogućnostima i specifikacijama različitih RP
tehnologija, što ima za posljedicu da se većina aplikacija može uspješno izvršiti sa
nekoliko različitih tehnologija. Determiniranje tipa proizvodnog RP procesa koji će se
koristiti zavisi od tipa aplikacije, korištenog materijala, zahtijeva tačnosti i brojnih
drugih faktora. Sam izbor dodatno usložnjava činjenica da su mnoge RP tehnologije
nezrele, imaju značajna ograničenja i obično postoji nekoliko konkurentskih
alternativa. U tabeli 4.17 prezentirana su neka opšta pravila kojima se može
rukovoditi prilikom donošenja odluke o izboru odgovarajućeg RP sistema.
Tabela 4.17. Opšta pravila za izbor odgovarajućeg RP sistema

Ako se koristi ... Onda izabrati ...
Aplikacija koja uključuje kalupe za injekciono
Stereolitogtafija (SLA)
modeliranje dijelova i/ili zahtijeva visoku tačnost
Dio je proizvod u finalnom materijalu (izrada
alata) i sa odgovarajućim osobinama ili dio je
Selektivno lasersko sinterovanje (SLS)
finalni proizvod koji sa mehaničkim osobinama
imitira dijelove kalupa za ubrizgavanje
Veliki objekti koji će načelno biti korišteni za
Proizvodnja laminatnih objekata (LOM)
pješčano livenje
Brzi konceptualni model dok su fizičke osobine Modeliranje uklanjanjem topljenjem (FDM) ili
drugorazredne važnosti Trodimenzionalno printanje (3DP)
Proces zahtjeva ekstremnu tačnost i vrlo visoku
Inkjet sistem kao što je ModelMaker Series od
rezoluciju što je slučaj u industriji nakita i pri
Solidscape, Inc.
proizvodnji malih dijelova
Selektivno lasersko sinterovanje (SLS) ili neki od
Direktna proizvodnja metalnih objekata (alata ili metoda baziranih na laserskom topljenju kao što
prototipova) je lasersko-inženjersko mrežno oblikovanje
(Laser-Engineered Net Shaping LENS)
Proces koji zahtijeva komunikaciju sa dizajnerskim
Uredski RP sistem (Desk top RP system)
namjerama
Osim navedenih pravila, važan faktor na koji treba obratiti pažnju pri izboru, na
sadašnjem stepenu razvoja, RP sistema je da ovi sistemi mogu ponuditi bržu
proizvodnju, uz manju cijenu, ali u nekim slučajevima podesnije je za proizvodnju
prototipa izabrati neku od konvencionalnih tehnologija proizvodnje prototipa - CNC
tehnologije. Opšti zahtjevi naspram RP sistema bez obzira na zemlju gdje se koristi su:
niža cijena koštanja, niža cijena održavanja, bolja tačnost, bolja završna obrada i veća
brzina izrade, a individualni zahtjevi prema relativnom odnosu ovih činioca određuju
smjer razvoja svakog pojedinačnog sistema. Usporedna analiza i osnovne
karakteristike pojedinih RP sistema dostupnih na tržištu prikazane su u tabelama 4.18 i
4.19.
Tabela 4.18. Usporedna analiza pojedinih RP sistema
Legenda
Nezadovo- Loše Dobro Vrlo dobro Odlično
ljava
Karakteristika FDM SLA SLS LOM 3DP
Relativna cijena
(mali dijelovi i dijelovi srednje veličine )
Relativna cijena
(dijelovi srednje veličine i veliki dijelovi)
Tačnost
Funkcionalnost prototipa
Prezentativnost prototipa
Izrada detalja
Čvrstoća
Mogućnost izbora materijala
Vrijeme proizvodnje dijela
Mogućnost tačnog prikazivanja
Otpornost na vodu, hemijske supstance

i toplotu
Mogućnost dobivanja metalnih

prototipa direktno sa mašine
Dijelovi od elastomera i fleksibilnih

smola
Mogućnost proizvodnje kalupa za

livenje
Tabela 4.19. Osnovni podaci o pojedinim RP sistemima
FDM SLA SLS LOM 3DP
Maksimalna
veličina dijela 610x510x610 510x510x610 380x330x18 810x560x510 510×610x405
[mm]
Brzina VRLO DOBRA SREDNJA SREDNJE LOSE SREDNJA SREDNJA
Materijal u Fotoosjetljive Termoplastični Papir, najlon, Praškasti
Materijal
obliku žice smole materijali poliester materijali
Debljina sloja
0,1 ÷ 0,9 0,13 0,005 ÷ 0,05
(min÷max) [mm]
Završne obrade –
SREDNJA DOBRA DOBRA DOBRA VEOMA DOBRA
kvalitet površine
Prosječna cijena
100 ÷ 185 85 ÷ 120 24 ÷ 45 2 ÷ 10 50 ÷ 150
materijala [EUR]
Prosječni raspon
cijena pojedinih 25 ÷ 300 105 ÷ 420 100 ÷ 425 95 ÷ 220 35 ÷ 150
sistema [×103EUR]
Dobra
Odlična završna Koristi se kada Podesno za
kombinacija
površinska su mehaničke izradu
čvrstoće i Široki izbor
obrada podesna osobine prototipova u
završne gradivnih
Ukratko o datim za prezentaciju , prioritetne i ne inicijalnoj fazi
površinske materijala, od
tehnologijiama izradu kalupa i mogu se postići razvoja dizajna
obrade po smola do raznih
jednostavnija ni sa jednom gdije se
prihvatljivoj vrsta metala.
funkcionalna raspoloživom RP zahtijeva brza
cijeni i vremenu
testiranja. tehnologijom. isporuka.
proizvodnje.
Izgled prototipa
Izgled mašine
Trodimenzionalno printanje (eng. Three Dimensional Printing - 3DP)

Jedan od RP sistema koji je, zahvaljujući svojim karakteristikama, našao brojne
aplikativne mogućnosti je proces zasnovan na patentiranoj 3D™ MIT tehnologiji (eng.
Massachusetts Institute of Technology - MIT) pod nazivom trodimenzionalno printanje
- 3DP. 1997. godine na osnovu licence MIT-ja, kompanija Z Corporation (USA) razvija i
komercijalizira prvi trodimenzionalni printer z402. Osim Z Corpa, 3DP tehnologiju MIT
licencira u još pet kompanija širom svijeta za različita područja upotrebe [91]:
ExtrudeHone (Prometal) Corp. (USA), Soligen Inc. (USA), TDK Corporation (Japan),
Therics Inc. (USA) i Specific Surface Corporation (USA).
U suštini rad svih 3DP sistema zasniva se na hemijskom vezivanju, adhezivnim
tečnim sredstvima, praškastih gradivnih materijala pri čemu se fizički objekti "printaju"
direktno iz 3D CAD okruženja. Sa aspekta upravljanja po xyz-osama 3DP u suštini
predstavljaju mini CNC uređaj gdje je sistemski softver zadužen za konvertiranje 3D
CAD modela u poprečne presjeke, koji se u toku procesa proizvodnje "isprintavaju" na
sukcesivno nanesenim slojevima gradivnog materijala u praškastoj formi odgovarajuće
debljine - funkcija željene tačnosti.
Adhezivno tečno sredstvo nanosi se na prah kroz glavu za printanja, pri čemu
se sitne kapljice adheziva izbacuju kroz otvore glave termalnim inkjet postupkom. Prah
na koji nije nanijeto adhezivno sredstvo služi kao oslonac i po okončanju postupka se
reciklira. Ovim procesom mogu se kreirati dijelovi bilo koje geometrije, i iz bilo kojeg
praškastog materijala, uključujući keramiku, metale, polimere i kompozite, uz
mogućnost lokalne kontrole nad sastavljanjem materijala, mikrostrukturom i
površinskom teksturom.
a) b)
Slika 4.110. a) Proces trodimenzionalnog printanja 3DP [95], b) Prikaz procesa nanošenja
učvršćivača putem Ink Jet glavne za printanje kod 3DP printera
Proizvedeni 3DP prototip odstranjen iz radne komore mašine („zeleni“ dio)

moguće je uz kraću termičku obradu primijeniti za određene ograničene potrebe (npr.
potvrda dizajnerskog koncepta), dok za potpunu upotrebu proizvedenog 3DP prototipa
u svrhe funkcionalnih testiranja neophodno je izvršiti postprocesuiranje istog (slika
4.111). Operacije postprocesuiranje u suštini se svode na infiltraciju prototipa
odgovarajućim infiltrantima (vosak, cijanoakrilat, dvokomponentna epoksilna smola,
…), pjeskarenje, bojanje, lakiranje ili metaliziranje radi boljeg vizualnog efekta. U
zavisnosti od primijenjenog infiltranta prototipu se mogu značajno poboljšati
mehaničke karakteristike (postojanost i čvrstoća) ili osigurati elastičnost proizvedenog
dijela, a sve u skladu sa zahtjevima i potrebama kupaca.
Pri proizvodnji 3DP prototipa, koriste se različite vrste materijala koje se s
obzirom na njihov sastav i karakteristike mogu svrstati u sljedeće skupine:
- visoko performantni kompozitni materijali na gipsnoj osnovi, zasnovani na
mješavini gipsa i brojnih aditiva koji povećavaju kvalitetu završne obrade,
izglednu rezoluciju i čvrstoću dijela. Njihova primjena osigurava:
zadovoljavajuću čvrstoću modela, izgradnju tankostjenih modela, tačnu
prezentaciju detalja dizajna i prezentaciju prototipa u boji, primjena za
lijevanje u pijesku (slika 4.112.a). U navedenu grupu se može svrstati i
skupina takozvanih snap-fit materijala optimiziranih za infiltraciju Z- Snap
smolom, a koristi se za kreiranje dijelova sa plastično savojnim svojstvima
koji su idealni za snap-fit primjene.
- rastezljivi elastomerni materijali, zasnovani na mješavini celuloze,
specijalnih vlakana i drugih aditiva koji omogućavaju izradu preciznih
dijelova sposobnih za infiltraciju elastomera koji im daje potrebna
svojstva - brzo printanje, fino nalijeganje, predstavljanje tankostjenih
modela, proizvodnju velikih kabastih dijelova, značajan stepen elastičnosti
(slika 4.112.b);
- materijali za primjenu u procesima lijevanja
o materijal za direktno lijevanje ne željeznih materijala, zasnovan na
mješavini: livničkog pijeska, keramike, gipsa i ostalih aditiva koji
kombinovano obezbjeđuju čvrsti kalup sa dobrom završnom
površinom i mogućnosti da izdrži toplotne zahtjeve tokom livenja
metala bez tragova željeza - proizvodnja kalupa za direktno lijevanje,
izrada kalupa i jezgri za lijevanje, alternativa za lijevanje u pijesku
(slika 4.112.c). Temperaturna izdržljivost navedenih materijala je
1200 C.
o materijal za precizno livenje, zasnovan na mješavini celuloze,
specijalnih vlakana i ostalih aditiva koji kombinovano obezbjeđuju
tačnost dijela, dok se povećava apsorpcija voska i minimizira ostatak
(talog) tokom procesa zgušnjavanja. Koriste se za brzu izradu dijelova
koji se mogu potapati u vosak za izradu modela iz kojih se prave
keramički kalupi za precizno livenje.
a) b) c) d)
Slika 4.111. Faze 3DP procesa a) printanje prototipa, b) vađenje prototipa iz radne komore
mašine i čišćenje, c) infiltracija voskom, d) infiltracija cianoakrilatom
Opravdanost primjene postupka trodimenzionalnog printanja pri proizvodnji

prototipa ogleda se kroz sljedeće prednosti:
 Niska cijena materijala. Proces 3DP printanja zasnovan je na praškastom
gradivnom materijalu, vezivnoj komponenti i različitim infiltrantima kojima
se postižu željene karakteristike proizvedenih prototipa. Principijelno za
gradivni materijal može se koristiti bilo koji materijal koji se može prevesti u
praškastu formu u kombinaciji sa odgovarajućom vezivnom komponentom
kompatibilnom sa glavom za printanje. Generalno, cijene navedenih
komponenti materijala koje se koriste u procesu izgradnje 3DP prototipa su
znatno jeftinije nego kod drugih RP postupaka.
 Nema striktnog zahtjeva naspram generiranja strukturnog oslonca. S
obzirom na karakteristike procesa izgradnje 3DP prototipova ne postoji
nužnost generiranja strukturnog oslonca. Naime, s obzirom na to da je
prototip koji se izgrađuje okružen gradivnim materijalom – prahom u većini
slučajeva isti se koristi i kao potpora, odnosno, oslonac segmentima
prototipa.
 Direktna proizvodnja prototipova u boji. Dodavanjem bilo koje boje u
vezivni materijal u tečnom stanju omogućava se potpuno nijansiranje
proizvedenih prototipova, u suštini svaki isprintani sloj je sličan kolor liku
printanom na klasičnom papiru pomoću ink-jet printera. Navedena
karakteristika je jedinstvena za ove tehnologije, a omogućava vizualizaciju
veličina polja unutar predmeta, što je vrlo korisno u metodi konačnih
elemenata.
a) b) c)
Slika 4.112. Različita područja primjene 3DP modela u zavisnosti od gradivnog materijala
 Velika brzina izrade prototipova. RP sistemi zasnovani na 3DP tehnologiji,

zahvaljujući jednostavnom pristupu gradnji prototipa, trenutno su najbrže
RP mašine na tržištu. Prema Z Corp, Z810 sistem je u stanju da proizvede
kompletan prototip bloka motora za cca. 16 sati.
 Mogućnost instalacije u uredskom okruženju. Mali gabariti, netoksični
gradivni materijali, nepostojanje nus proizvoda procesa koji štetno utječu
na ljudsko zdravlje, mogućnost mrežne konekcije čine 3DP sisteme idealnim
za rad u uredskom okruženju.
 Iskorištenje gradivnog materijala. Zbog karakteristika 3DP procesa građenja
prototipa sav neiskorišteni gradivni materijal (prah), koji inače služi kao
oslonac prototipa u procesu izgradnje, može se iskoristiti u sljedećem
procesu proizvodnje prototipova. Na ovaj način se iskoristi do 99%
gradivnog materijala. Osim toga, ovakav način gradnje ne zahtijeva
obavezno generiranje i proizvodnju strukturnog oslonca. Bitno je
napomenuti da se samo vezivno sredstvo ne može ponovno upotrijebiti.
 Jednostavnost upotrebe. Bazirani su na standardnim i lako dostupnim
komponentama InkJet štampača, 3DP sistemi su pouzdani, laki za
održavanje i jednostavni za upotrebu.
Usprkos gore navedenim prednostima, 3DP sistemi imaju i značajne nedostatke
u odnosu na druge RP procese (prvenstveno SLA i SLS) koji se ogledaju kroz:
 Ograničena funkcionalnost dijelova. U odnosu na druge RP procese
posebno na SLS proces, prototipovi izrađeni na 3DP sistemima imaju slabije
mehaničke karakteristike i određeni stepen poroznosti čime se ograničava
njihova upotrebu u funkcionalnim ispitivanjima. Zbog toga, bez obzira na
korišteni gradivni materijal, prototipovi proizvedeni 3DP procesom u cilju
poboljšanja mehaničkih karakteristika zahtijevaju operacije
postprocesuiranja infiltracijom voska, cianoakrilatima ili dvokomponentnim
epoksidom.
 Tačnost dijela. U odnosu na druge komercijalno dostupne postupke, 3DP
dijelovi imaju manju geometrijsku i dimenzionu tačnost što otežava njihovu
primjenu u testiranjima nalijeganja kod sklopova. U principu ne
preporučuje se izrada dijelova sa debljinom zida ili detalja manjih od 1
[mm].
 Loša završna obrada. Dijelovi izrađeni 3DP postupkom su relativno loša
kvaliteta završne obrade (površinska hrapavost, stepenasti korak) što često
zahtijeva postprocesuiranje prototipova čime se značajno poboljšavaju
kvalitativne karakteristike završne obrade.
 Ograničavanje izbora materijala. Kako je politika kompanije ZCorporation
da korisnici gube pravo na garanciju ukoliko koriste materijale koji nisu
odobreni, izbor materijala je ograničen na one koje ova kompanija trenutno
nudi. Upotreba sredstava za infiltraciju ne podliježe ovom ograničenju.
a) b) c) d)
Slika 4.113. Proizvodnja 3DP prototipa za potrebe medicinskih aplikacija: a) obrada CT
podataka, b) generirani 3DCAD modela, c) 3DP modela u fazi proizvodnje, d) gotovi 3DP model
U početnim fazama razvoja i implementacije RP sistemi su prvenstveno bili

namijenjeni za proizvodnju prototipa određenih proizvoda, međutim, sa razvojem
tehnologije i širenjem palete upotrebljivih materijala omogućena je i šira primjena ovih
procesa u proizvodnji alata za različite potrebe. Ovakva primjena u proizvodnji alata
dobila je konkretan naziv Rapid Tooling – RT, pri čemu se navedeni alati mogu
proizvesti na jedan od sljedeća dva načina:
- indirektno - kada se pomoću RP sistema izrađuje željeni komad (pozitiv), a
na osnovu njega se proizvodi kalup (negativ), slika 4.114;
- direktno - tako što se pomoću RP sistema proizvodi gotov kalup (negativ),
slika 4.115.
Zahvaljujući svojim karakteristikama i raspoloživim gradivnim materijalima
proces 3DP je našao značajno mjesto u proizvodnji alata za potrebe livenja, pri čemu je
3DP proizvedene dijelove moguće implementirati na jedan od sljedećih načina:
 RTV proces (eng. Room Temperature Vulcanization) - vulkanizacija na
sobnoj temperaturi (slika 4.114);
 DMC proces (eng. Direct Metal Casting) - direktno lijevanje aluminija i
drugih ne-željeznih legura (slika 4.115);
 lijevanje u pijesku, te
 lijevanje u školjku.
Slika 4.114. Primjena 3DP dijelova u RTV procesu
Selektivno lasersko sinterovanje (eng. Selective Laser Sintering – SLS)

Proces selektivnog laserskog sinterovanja razvijen je na University of Texas
(1986. godine), a komercijaliziran od strane kompanije DTM Company, USA [96].
Proces vrši kreiranje 3D čvrstoga objekta sloj po sloj (debljina sloja 0,10,3 [mm]) iz
praškastog materijala (plastika, metal, keramika, ...) koji se sinteruje ili topi
korištenjem termalne energije CO2 lasera. Korišteni prah je obložen termoplastičnim
materijalom što osigurava vezivanje radnog praha pri formiraju slojeva dijela koji je
predstavljen STL fajlom 3D CAD crteža. Za vrijeme odvijanja procesa sistemom se vrši
direktno kompjutersko upravljanje. Kao rezultat procesa mogu se proizvesti
"nedovršeni-zeleni" prototipovi koji naknadnim sinterovanjem u pećima dobivaju svoje
završne karakteristike (čest slučaj kod indirektnih metoda proizvodnje), ali isto tako i
gotovi finalizirani upotrebljivi prototipovi (direktne metode proizvodnje) [97].
Kao i druge RP tehnologije procesom SLS stvaraju se trodimenzionalni objekti,
sloj po sloj, na bazi 3D CAD podataka, pretvorenih u odgovarajući format podesan za
rad mašine (najčešće *.stl). Sam postupak proizvodnje odvija se na sljedeći način (slika
4.116):
1. Tanak sloj praha se nanosi valjkom na platformu u radnoj komori;
2. Prvi poprečni presjek, gledano odozdo, selektivno se „iscrtava“ CO2
laserom. Interakcijom laserskog zraka i praha podiže se temperatura
materijala do amorfne faze, i zagrijane čestice se međusobno spajaju.
Intenzitet laserskog zraka se mijenja tako da se zagrijava samo onaj dio
materijala koji se nalazi u aktualnom poprečnom presjeku. Okolni prah
ostaje u sabijenom stanju i ima ulogu oslonaca;
3. Kada je poprečni presjek formiran, novi sloj praha se razvlači valjkom preko
starog. Ovim se priprema izrada sljedećeg poprečnog presjeka;
4. Svaki novi izrađeni sloj se spaja sa prethodnim. Koraci 2 i 3 se ponavljaju, do
formiranja konačnog oblika prototipa.
a) b) c)
c) d) e)
Slika 4.115. Primjena 3DP dijelova u DMC procesu namijenjenog za direktno lijevanje aluminija
i drugih ne-željeznih legura, a)3D CAD model, b) eksperimentalni 3DP kalup, c) procesa vađenja
odlivka iz kalupa, d) i e) aluminijski odlivak
Po završetku SLS postupka, prototip se uklanja iz radne komore, dio praha

prosto otpadne, dok se ostatak neuvezanog praha fizički uklanja, nakon čega je
prototip spreman za postprocesuiranje, ukoliko je to potrebno. Proces
postprocesuiranja započinje žarenjem pri čemu termoplastični materijal sagorijeva, a
metalni prah se veže tradicionalnim mehanizmom sinterovanja. Nakon procesa
žarenja, ukoliko se to zahtijeva, dio se može polirati, prelakirati ili obojiti čime se dolazi
do gotovog dijela.
a) b)
Slika 4.116. a) šematski prikaz SLS procesa [95], b) faze procesa proizvodne SLS prototipa
Kako je za proces sinterovanja potrebno materijal dovesti na temperaturu

amorfne faze, količina energije koja se za to utroši je značajna. Ta energija je za istu
debljinu očvrsnutog sloja između 300 i 500 puta veća od energije potrebne za
fotopolimerizaciju. S obzirom da laseri takve snage nisu za komercijalnu upotrebu,
pribjegava se zagrijavanju radne komore pomoćnim grijačima do temperature nešto
niže od temperature sinterovanja, nakon čega se za zagrijavanje materijala do
temperature amorfne faze koristi CO2 laser. Kada laserski zrak padne na sloj praha,
temperatura materijala dostiže temperaturu amorfne faze, što rezultuje povezivanjem
čestica praha međusobno i sa prethodnim slojem. Gustina pakovanja čestica u toku
sinterovanja utiče na gustinu dijela. U zvaničnim studijama pakovanja čestica jednake
veličine uočeno je da su gustine pakovanja uglavnom od 50% do 62%. Uopšte uzevši,
što je veća gustina pakovanja čestica bolje su mehaničke karakteristike sinterovanog
dijela. Pa ipak, treba napomenuti i druge parametre koji utječu na performanse i
funkcionalnost proizvedenog prototipa: osobine praškastog materijala i njegove
mehaničke osobine nakon sinterovanja, tačnost laserskog zraka, parametri ekspozicije
i skeniranja, te rezolucija mašine.
U cilju izbjegavanja oksidacija ili eksplozija finih čestica praha u toku SLS
procesa radna komora se izolira od atmosfere i ispunjava inertnim gasom (azotom,
98%). Zbog toga radni prostor posjeduje posebnu jedinicu za atmosfersku kontrolu
sa filterima za recirkulisanje gasa i održavanje konstantne temperature protočnog
vazduha unutar procesne komore.
Sa razvojem SLS sistema i korištenih materijala omogućena je i direktna
proizvodnja funkcionalnih dijelova. Pri ovome procesu korištenjem visoke temperature
i veoma snažnog CO2 lasera (>50 [W]) laserska zraka vrši direktno sinterovanje
metalnog praha bez potrebe za naknadnim procesom žarenja. U ovome slučaju koriste
se robotski sistemi za isporuku materijala pri nanošenju slojeva koji formiraju objekte.
Navedeni SLS sistemi proizvode potpuno "zbijene" metalne dijelove sa dobrom
tačnošću i metalografskim osobinama zahtijevajući samo minimalne operacije
naknadne obrade.
a) b) c)
Slika 4.117. a) Kalupi dobiveni indirektnim SLS procesom; b) CAD čvrsti model (gore), SLS
polikarbonatni kalup (lijevo) i A356 aluminijski odlivak (desno); c) Laserski sinterovan kalup:
(lijevo) Electrolux materijal; (desno) tvrdi metal
Selektivno lasersko sinterovanje je jedna od najbrže razvijanih RP tehnologija.

Sve veća popularnost ovoga RP procesa zasniva se na njegovoj podesnosti da
procesuira gotovo sve materijale: polimere, metale, keramiku i razne tipove
kompozita, s tim da se upotrebljavani materijal može prevesti u praškastu formu kojoj
se po potrebi dodaju polimerni učvršćivači. Na ovaj način gotovo da i ne postoje
ograničenja u pogledu materijala koji se mogu koristiti u ovome procesu [98]. Široka
lepeza upotrebljivih materijala omogućava i veoma raznoliku primjenu ovih sistema
(aerospace industrija, korisničke elektronike, automobilska industrija,...) što je razlog
da brojne kompanije širom svijeta koriste SLS sisteme kako bi ubrzale dizajn, razvoj i
tržišno predstavile svoje nove proizvode.
Sistemi selektivnog laserskog sinterovanja odlikuju se sljedećim dobrim
karakteristikama:
 Mogućnost direktne proizvodnje gotovih upotrebljivih dijelova. S obzirom
na raspoložive gradivne materijale i karakteristike procesa omogućena je
proizvodnja funkcionalnih prototipova, što SLS proces u značajnoj mjeri
izdvaja od ostalih RP sistema;
 Veliki izbor materijala. SLS proces nudi veliki izbor jeftinih i po okolinu
sigurnih materijala (najlon, polikarbonati, metali, keramika) što
obezbjeđuje veliku fleksibilnost i brojne prednosti ovoga procesa u
usporedbi sa drugim RP sistemima;
 Nema potrebe za osloncima. U principu, s obzirom da se prototip
proizvodi u radnoj komori okružen neiskorištenim gradivnim materijalom
ne postoji striktna potreba za generiranje oslonca. Međutim, bitno je
naglasiti da je s obzirom na karakteristike procesa neophodno generirati
strukturu oslonca između segmenta prototipa koji se oslanja na baznu
ploču i same bazne ploče - sidrište. Navedeno sidrište se naknadno
odstranjuje u procesu postprocesuiranja;
 Nema potrebe za obimnim postprocesuiranjem dijela. S obzirom da je
kvaliteta završne obrade proizvedenih dijelova na zadovoljavajućem nivou
za RP sisteme (+0,0508 do +0,254 [mm]), te da se puna čvrstoća
prototipova postiže samim procesom proizvodnje ne postoji potreba za
obimnim operacijama postrocesuiranja. Naime, operacije
postprocesuiranja se svode na mehaničko uklanjanje sidrišta, eventualno
sačmarenje ili pjeskarenje u cilju povećanja kvaliteta završne površine, te
infiltraciju i farbanje dijela u cilu postizanja željenog vizualnog efekta;
 Mala unutrašnja naprezanja proizvedenog prototipa. S obzirom da je
proces zasnovan na laserskom topljenju vezivne komponente gradivnog
materijala postoji potencijal za generiranje velikih unutrašnjih naprezana u
proizvedenom prototipu. Međutim, s obzirom da se radi o slojevitoj
proizvodnji prototipa okruženog neiskorištenim gradivnim prahom,
prototip se postepeno hladi čime se smanjuju unutrašnja naprezanja istog;
 U funkciji tipa mašina brzina gradnje je 12,7 ÷ 25,4 [mm] na sat;
 Mogućnost proizvodnje kompleksnih dijelova i alata značajno većom
brzinom nego kod konvencionalnih procesa mašinske obrade i lijevanja.
Sa druge strane kao i kod svakoga procesa, tako i u slučaju procesa SLS postoje
određenih nedostatci kojih treba biti svjestan, i o kojim treba voditi računa, a sve u
cilju dobivanja što kvalitetnijeg prototipa. Nedostaci SLS procesa su sljedeći:
 Visoka cijena koštanja SLS sistema, gradivnih materijala i održavanja istih.
S obzirom na karakteristike procesa, prvenstveno se misli na upotrebu
laserskog snopa u procesu proizvodnje prototipa cijene i troškovi
povezani sa SLS sistemima su iznimno visoki;
 Mogućnost pojave toksičnih materijala u procesu proizvodnje prototipa.
Bez obzira na značajan napredak na ovome području, u funkciji od
korištenog gradivnog materijala (npr. PVC materijali), može postojati
mogućnost nastanka toksičnih gasova kao nus proizvoda procesa;
 Zahtjev za sidrište. U cilju reduciranja termalnih naprezanja postoji
potreba za generiranjem i izgradnjom nosećeg oslonca između prvog sloja
i noseće platforme – sidrišta (slika 4.118);
 Nezadovoljavajuća kvaliteta završne površine. Površinska hrapavost je
velika, a u nekim slučajevima efekt stepenastog koraka stvorenog
procesom slojne gradnje može postati vidljiv;
 Visoka potrošnja energije. S obzirom na korištenje lasera velike snage za
potrebe sinterovanja gradivnog materijala SLS sistemi su relativno veliki
potrošači električne energije;
 Velike dimenzije sistema. Potreban je prilično veliki prostor za postavljanje
ovih sistema. Dodatni prostor je potreban za skladištenje inertnog gasa
koji se koristi u procesu izrade;
 Poroznost prototipa. Bez obzira na gradivni materijal i radne parametre
SLS procesa proizvedeni prototip je više ili manje porozan (slika 4.119), što
često zahtjeva izvođenje operacija postprocesuiranja;
 Zahtjev za čišćenje mašine u slučaju promjene gradivnog materijala. Kao
što je prethodno naglašeno u procesu SLS moguće je primijeniti veliki broj
raznolikih materijal u praškastoj formi. Upravo ta raznolikost gradivnih
materijala uslovljava neophodnost čišćenja gradivne komore i spremišta
praha pri svakoj promjeni gradivnog materijal.
b) c)
a) d) e)
Slika 4.118. a) izgled poprečnog presjeka prototipa i sidrišta, b) prikaz sloja i pozicija turbinskog
kola u radnoj komori (EOSINT M250), c) gotovi prototip turbinskog kola d) ostaci sidrišta na
prototipu turbinskog kola, e) izgled odstranjenog sidrišta [97]
Na kraju potrebno je naglasiti da je SLS kao i svi ostali RP procesi relativno nov
proces u fazi razvoja što širom otvara vrata daljnjem usavršavanju svih segmenata
ovoga procesa. Mogućnost direktne slojne gradnje-proizvodnje gotovih upotrebljivih
dijelova iz različitih materijala bez ograničenja u pogledu oblika u budućnosti će
zasigurno predstavljati okosnicu novoga potpuno integriranog CIM sistema, što
procese SLS izdvaja od ostalih RP procesa i stavlja na posebno mjesto.
Stereolitografija (eng. Stereolithography – SLA)
Stereolitografija je prvi proces razvijen na polju brzinskog prototipiranja.
Proces je razvio i patentirao Charles Hull 1986. godine nakon čega osniva kompaniju
3D Systems Inc (USA) koja nastavlja razvoj i potstiče komercijalnu primjenu procesa.
To je tehnologija koja koristi 3D CAD dizajn za proizvodnju čvrstog epoksilnog modela.
Stereolitografska mašina (Stereolithography Apparatus-SLA) je spojena na kompjuter
koji vrši upravljanje cjelokupnim procesom. Sam proces se u prvo vrijeme koristio za
provjeru dizajna kada to nije bilo moguće postići drugim tehnologijama ili je bilo
iznimno skupo. Međutim, sa postupnim razvojem sistema i upotrebljavanih materijala
širilo se i područje primjene ovoga procesa.
a) b) c)
Slika 4.119. Poroznost proizvedenog SLS prototipa u funkciji od parametara SLS procesa,
materijal EOS-DMLS DM 50-V2 a)Pl=200 [W], vs=100[mm/s] , b) Pl=100 [W], vs=100[mm/s], b)
Pl=200 [W], vs=100[mm/s], [92]
Proces se odvija po metodologiji koja je identična za sve RP sisteme (kreiranje

3D CAD modela, predprocesuiranje, proizvodnja modela, postprocesuiranje), s tim da
se u proizvodnom procesu koristi UV laser (Helium-Cadmium Ultraviolet Laser) za
sukcesivno stvaranje poprečnih presjeka trodimenzionalnog objekta unutar rezervoara
tečnog fotoosjetljivog polimera.
Operator učitava fajl CAD modela u sistem, te generiše oslonce koji stabilizuju
dio u toku izrade. Translator automatski konvertuje CAD podatke u STL fajla, dok
kontrolna jedinica isijeca model i oslonce u niz poprečnih presjeka debljine 0,025 do
0,5 mm. Kompjuterski upravljan sistem za skeniranje usmjerava i fokusira laserski zrak,
tako da se „crta“ – očvršćava dvodimenzionalni poprečni presjek koji odgovara datom
sloju na površini tečnosti do dubine veće od debljine jednog sloja. Platforma se zatim
spušta za debljinu sloja, čime se površina novoizgrađenog sloja pasivno presvlači
novim slojem fluidne smole. Kod nekih SLA sistema u cilju povećanja tačnosti gotovog
prototipa u ovome stadiju procesa upotrebljava se čistač (sječivo,brisač, vakuumska
oštrica) koji lagano prelazi preko očvrslog sloja smole uklanjajući neočvrsnuti polimer i
sve nepreciznosti stvorene podizanjem dijela. Laser zatim iscrtava sljedeći poprečni
presjek. Ovaj proces se ponavlja izradom dijela odozdo na gore, sve do završetka. Po
okončanju formiranja posljednjeg sloja elevator izdiže platformu iznad rezervoara
smole čime se omogućava očvršćivanje modela iskapavanjem sve dok se ne ukloni i
posljednji dio neočvrsle smole, kada je dio spreman za postprocesuiranje.
Proces postprocesuiranja počinje uklanjanjem dijela sa platforme nakon čega
dio ide na daljnju obradu, čišćenje i završnicu. Svježi dio se uranja u drugi polimer da bi
se otklonio višak smole, tj. vrši se pranje dijela TPM rastvorom. Nakon pranja dio se
šprica alkoholom. To je neophodno kako bi se sa dijela odstranile agresivne materije
na koje je osjetljiva ljudska koža i omogućilo držanje dijela bez zaštitnih rukavica. Zatim
se površina dijela koja je bila pričvršćena na platformu ošmirgla kako bi se uklonila
struktura oslonca. Dio se tada smješta u UV peć da bi se dovršio proces očvršćivanja
polimera. Po završetku procesa očvršćivanja ukoliko se zahtijeva moguće je izvršiti
dodatno poliranje i procesuiranje - postkonzerviranje, čime se zaokružuje proces
proizvodnje.
a) b)
Slika 4.120. a) princip rada SLA sistema [95], b) mašina SLA-250/50 (3D System)
Dijelovi proizvedeni na ovaj način mogu se koristiti kao prototipovi za

afirmaciju određenoga dizajna, kao dio procesa funkcionalnih testiranja, kao krajnji
rezultat nekoga proizvodnog procesa, a u nekim slučajevima se koriste i kao modeli u
trgovačkim šou programima ili pri fotosnimanju. Također, postoji mogućnost izrade
transparentnih-providnih dijelova što omogućava uvid u samu unutrašnju šemu
montiranog sklopa.
Kao što se može zaključiti na osnovu prethodno iznesenog, važan dio SLA
sistema su laser i optički sistem za skeniranje. Snaga SLA tehnologije leži u sposobnosti
da brzo usmjerava fokusiranu radijaciju odgovarajuće snage i talasne dužine na
površinu tečnog monomera u skladu sa kompjuterski generisanim podacima o
poprečnim presjecima dijela. Kod SLA postupka, laserski zrak određene snage i talasne
dužine se propušta kroz teleskop za širenje zraka na par galvanometarski upravljanih
skenirajućih ogledala. Ona formiraju optički sistem za skeniranje kod SLA sistema. Zrak
se fokusira na površini tečnog monomera, očvršćavajući tečnost do predefinisane
dubine nakon kontrolisanog vremena ekspozicije (obrnuto srazmjerna brzini skeniranja
lasera). Očvršćivanje zavisi od energije po jedinici površine (ili „ekspoziciji“) koja se
apsorbuje tokom kretanja tačke fokusa po površini monomera. Postoji prag ekspozicije
koji mora da se premaši da bi došlo do fotopolimerizacije. Da bi se održala preciznost i
konzistentnost u toku izrade dijela, dubina očvršćavanja i širina očvrsnute linije se
moraju kontrolisati. Stoga, tačna ekspozicija i veličina tačke fokusa su od suštinskog
značaja. Parametri koji utiču na performanse i funkcionalnost dijelova su fizička i
hemijska svojstva monomera, brzina i rezolucija optičkog sistema za skeniranje, snaga,
talasna dužina i tip lasera koji se koristi, veličina tačke lasera, sistem za presvlačenje i
proces naknadnog očvršćavanja.
a) b) c)
Slika 4.121. a) SLA prototip kolektora izduvnih plinova SUS motora, b) dijelovi izrađeni i
postprocesuirani na SLA u različitim smolama; c) funkcionalni prototip motora (sa dodatnim
dijelovima koji nisu izrađeni SLA tehnologijom) – Grupa Rover
Osnovne prednosti SLA sistema su:

 Najrasprostranjeniji proces na području RP sistema;
 Proces izgradnje bez potrebe prisustva operatera – Rad SLA sistem je veoma
stabilan. Kada se proces jednom pokrene on je u potpunosti automatiziran i
može raditi bez nadzora operatera sve do okončanja procesa;
 Dobra dimenzionalna tačnost proizvedenih prototipova. Proces je u
mogućnosti da postigne dimenzionalnu tačnost u gradnji dijelova sa +/- 0,1
[mm];
 Dobra završna obrada – kvaliteta površine. Moguće je ostvariti izuzetan
kvalitet završne površine (najbolji od svih RP sistema) premda se na kosim
površinama može uočiti efekat stepenika između izgrađenih nivoa. Njihovo
uklanjanje zahtijeva naknadnu obradu;
 Proces je visoke rezolucije i sposoban da gradi dijelove sa prilično
kompleksnim detaljima;
 Dobra podrška korisniku. Kompjuterizovan dobro softverski podržan proces
omogućava korisniku maksimalnu podršku u radu. Postoji razvijen softver za
izgradnju dijelova sa šupljim detaljima, koji mogu biti korišteni direktno kao
kalup za ulaganje liva- brzi liv (Quickcast).
Nedostaci koji se vežu za SLA procesa mogu se uobličiti kroz sljedeće tačke:
 Relativno visoka cijena SLA sistema, gradivnog materijala i troškova
održavanja. Zbog upotrebe lasera za fotopolimerizaciju, kao i korištenja
specifičnih fotoosjetljivih smola cijena sistema i gradivnog materijala je
relativno visoka. Osim toga upotreba lasera i optičkih senzora, zahtjeva
značajna financijska sredstva za održavanje njihove operativne sposobnosti;
 Uzak izbor gradivnih materijala. Za primjenu u SLA procesima kao gradivni
materijali se mogu koristiti samo foto senzitivne smole kod kojih, u većini
slučajeva, fizičke osobine nisu zadovoljavajuće sa aspekta testova izdržljivosti i
termičkih karakteristika;
 Neophodnost generiranja oslonaca. Zbog specifičnosti procesa prototipovi koji
imaju prepuste i usjeke moraju imati kompleksne strukture za oslanjanje –
oslonce, koji se izrađuju zajedno sa modelom;
 Zahtjev za postprocesiranje prototipa. Postprocesiranje uključuje uklanjanje
oslonaca i drugog neželjenog materijala, što zahtijeva dodatno vrijeme, a
postoji i mogućnost oštećivanja proizvedenog prototipa;
 Zahtijeva za naknadnom polimerizacijom. S obzirom da se u toku samog
procesa u radnoj komori pod utjecajem laserske zrake ne može u potpunosti
izvršiti proces fotopolimerizacije gradivnih slojeva neophodno je sprovesti
operacije postprocesuiranja kako bi se polimerizacija odigrala u potpunosti te
ojačala struktura prototipa;
 Naknadne deformacije prototipa. Zbog osobina gradivnog materijala
(fotoosjetljiva smola) da vremenom apsorbira vodu moguća je pojava uvijanja i
krivljenja proizvedenih prototipova, posebno na relativno tankim mjestima;
 Toksičan materijal. Monomeri koji se koriste u SLA sistemima su često toksični,
i zahtijevaju pažljivo rukovanje. Prostorije u kojima su instaliran SLA sistemi
moraju imati dobru ventilaciju i posebne mjere opreza pri vađenju izrađenih
prototipova, te njihovog prenošenja do komora za naknadno očvršćavanje.
Nanošenje materijala topljenjem (eng. Fused Deposition Modeling – FDM)

FDM proces razvijen je od strane kompanije Stratasys (USA), a predstavlja
proces koji omogućava proizvodnju prototipova čije su fizičke osobine od sekundarne
važnosti. Proizvodnja FDM metodom predstavlja proizvodni proces koji sukcesivno
stvara poprečne presjeke trodimenzionalnih objekata - prototipova iz niti
termoplastičnih materijala (ABS, polikarbonati), te polifenilsulfata i elastomera.
Kao i kod ostalih RP proces FDM proces proizvodnje zasniva se na sukcesivnom
nanošenju slojeva gradivnog materijala i proizvodnji prototipa. U samom procesu se
koristi temperaturno kontrolirana glava za istiskivanje i nanošenje termoplastičnog
materijala, prema definisanim parametrima naspram 3D CAD poprečnog presjeka i
radnih karakteristika mašine. Glava za istiskivanje ima dva otvora čime se omogućava
paralelno deponovanje dva materijala:
 osnovnog gradivnog materijala namijenjenog za izradu prototipa i
 sekundarnog materijala namijenjenog za izradu oslonaca, koji se vezuje za
osnovni materijal, te se skida nakon izrade prototipa.
Atmosfera u radnoj komori FDM mašine je kontrolirana sa temperaturom
nižom od temperature topljenja deponovanih materijala. Materijali u obliku žice se
dovode sa namotaja do glave za istiskivanje, koja ih zagrijava do temperature koja
prelazi tačku topljenja, te ih ekstrudira u polutekućem stanju (temperatura malo niža
od temperature topljenja) na radnu površinu. Nakon ekstrudiranja, materijali se hlade
i očvrsnu čime se formira model, duž putanje glave, u jednom sloju.
a) b)
Slika 4.122. a) Šematski prikaz FDM procesa [95], b) prikaz mašine FDM 1650 (Stratasys)
Kada je tekući sloj izgrađen, glava se podiže za debljinu sloja i izrađuje sljedeći.
Širina ekstrudiranog materijala u horizontalnoj ravni varira od 0,25 do 0,965 mm. Ovaj
parametar, nazvan «širina puta», može biti promjenljiv u različitim slojevima.
Parametri koji utiču na performanse i funkcionalnost FDM sistema i proizvedenog
prototipa su: modul elastičnosti materijala, viskozitet materijala, tačnost
pozicioniranja, brzina deponovanja, širina puta, zapreminski protok, prečnik otvora
glave, temperatura zagrijevanja i geometrija prototipa.
Prednosti FDM postupka:
 Proizvodnja prototipova sa zadovoljavajućom čvrstoćom (često i preko 85%
čvrstoće gotovog proizvoda);
 Minimalan gubitak gradivnog materijala;
 Mogućnost proizvodnje prototipova različitih boja (komplet i lokalno);
 Lako uklanjanje eventualnih struktura oslonaca prototipa;
 Laka promjena gradivnog materijala prototipa,
 Jednostavna instalacija i rad sistema;
 Nema problema povezanih sa toksičnosti gradivnih materijala i nus proizvoda
procesa - mogućnost instalacije u uredskom okruženju.
Nedostaci FDM postupka:
 Tačnost prototipa uslovljena debljinom žice - 1,27 mm (znatno manje od
laserskog zraka);
 Mala brzina gradnje prototipova zbog karakteristika procesa (viskoznost
tečnog gradivnog materijala);
 Mogućnost deformacije proizvedenog prototipa zbog zaostalih naprezanja
(poslije hlađenja);
 Preporučljiva primjena na kompaktne geometrijske modele koji ne zahtijevaju
generiranje strukture oslonaca (bez izbočina, otvora, konzola itd.).
a) b) c)
Slika 4.123. a) Prototip kućišta motora proizveden FDM tehnologijom, b)Proizvedeni injekcioni
kalup FDM sa izvršenim elektrooblaganjem: alat (polovina kalupa) na vrhu, b) Držač
automobilskih vrata izgrađen za 9 h 23 min na Stratasys FDM200
Laminatna proizvodnja objekata (eng. Laminated Object Manufacturing - LOM)

Prvi komercijalni LOM sistem isporučen je 1991. godine, a razvijen je od strane
kompanije Helisys Inc. (USA). Laminacija predstavlja proces sastavljanja dva ili više
slojeva materijala, tzv. lamina (folija ili traka), između kojih se formira čvrsta veza, a
cjelina se ponaša kao jedno tijelo (laminat). Poznato je da laminati mogu imati dobre
mehaničke osobine, a i materijali koji mogu ovako da se obrađuju su raznovrsni. Svaki
sloj je, u stvari, horizontalni presjek debljine osnovnog materijala, što odgovara
opštem principu izrade objekata RP procesima. Sa aspekta načina povezivanja
susjednih slojeva gradivnog materijala proces proizvodnje prototipa na LOM sistemima
zasnovan je na dva pristupa:
 1. pristup - sječenje horizontalnog presjeka, pa onda vezivanje za
prethodni presjek. U ovome slučaju se isječeni presjek može naknadno
premazati lijepkom, ili na drugi način vezati za prethodni sloj;
 2. pristup - laminacija cijelog sloja za prethodni, pa onda isijecanje
presjeka. U ovome slučaju najčešće se koristi samolijepljiva folija ili traka.
Materijali koji se mogu koristiti u ovakvim postupcima izrade su brojni, a
najčešće su to: papir, plastika, metal i keramika. Praktično, svaki materijal u vidu trake
ili folije se može upotrijebiti za laminaciju.
Za sukcesivno isijecanje poprečnih presjeka trodimenzionalnih objekata iz
slojeva papira sa polietilenskom zaštitom na poleđini LOM postupkom koristi se CO2
laser. Prvi korak u procesu izgradnje je kreiranje baze na koju se papir može prilijepiti.
To se radi postavljanjem specijalne platforme neposredno na mašinu. List papira se
uvodi uz pomoć malih valjaka. Kada je papir proveden između ploče i platforme, koristi
se para da zagrije zaštitni sloj na papiru kako bi se obezbjedilo lijepljenje svakog novog
nivoa na prethodni. Zatim, CO2 laser kopira vanjsku liniju poprečnog presjeka kalupa
na gornji sloj papira. Pri precrtavanju kalupa laser spali granice na papiru koje sadrže
ugravirani dio čime se omogućava konzistentnost dijela u toku procesa izgradnje
usprkos uzastopnom kreiranju novih slojeva. Po ocrtavanju granica prototipa, prilazi se
kreiranju unutrašnjih otvora, ili kocki koje okružuju kalup unutar granice i u suštini
predstavljaju oslonce prototipa koji osiguravaju stabilnost dijela tokom procesa
izgradnje (slika 4.124.b).
a) b)
Slika 4.124. a) šematski prikaz LOM procesa [95],
b) prikaz gotovih prototipova sa segmentima oslonca [99], [100]
Po završetku procesa izgradnje prototip se uklanja sa mašine zajedno sa

platformom na kojoj je izgrađen. Zavisno od veličine dijela, blok koji se uklanja može
imati veliku težinu. Nakon što je dio uspješno uklonjen sa mašine, mora se odstraniti i
platforma. Za ove potrebe se obično koristi žica koja se smješta između dijela i
platforme i služi za “rezanje” dijela sa metalne platforme slično piljenju drveća. Na ovaj
način dio se fizički uklanja sa platforme. Sljedeći korak je uklanjanje kocki, odnosno,
uklanjanje oslonaca. Oslonci mogu biti uklonjeni jednostavnim drmanjem-treskanjem
dijela, međutim, ponekad je potrebno koristiti i dlijeto ili polugu kako bi se kocke
izvadile iz dijela. Kada se završi i ovaj segment prilazi se šmirglanju i lakiranju koje
poboljšava kvalitetu izrađene površine, a istovremeno služi za impregnaciju prototipa.
Ovaj korak je neophodan pošto su LOM prototipovi izgrađeni od papira izuzetno
osjetljivi na vlagu i temperaturu koja može da utiče na strukturu i staloženost dijela.
Stoga se ova mjera koristi kao zaštita.
a) b) c)
Slika 4.125. Proizvodi LOM postupka a) prototip kućišta [101], b) negativ za proces livenja[102],
c) jezgre za kalupe [103]
Prednosti LOM postupka:

 Mogućnost proizvodnje prototipova velikih dimenzija;
 Velika brzina proizvodnje prototipova;
 Povoljna čvrstoća proizvedenih prototipova;
 Mogućnost primjene raznih gradivnih materijala u vidu tankih traka (papir,
PVC, kompozitni materijali, uključujući i limove od raznih metala i legura).
Nedostaci LOM postupka:
 Različite osobine modela u pravcu ravnih slojeva i upravno na njih
(anizotropija);
 Nizak stepen iskorištenja gradivnog materijala;
 Teškoće oko izrade modela sa velikim šupljinama, konzolama i prepustima;
 Osjetljivost na vlagu i temperaturu (osobito u slučaju primijene papira kao
gradivnog materijala);
 Potreba stalnog nadzora rada mašine.
4.2.4.4. Brza izrada prototipova i reverzibilni inženjering

Mogućnosti koje pružaju primjena sistema za brzu izradu prototipova u
kombinaciji sa novim pristupima dizajniranju proizvoda, kao što je reverzibilno
inženjerstvo, osigurava preduslove za dodatno smanjenje vremena razvoja proizvoda
što predstavlja imperativ svih kompanija koje u okviru svojih aktivnosti imaju
inkorporiran proces razvoja proizvoda. Shodno tome, posljednjih godina sve značajniji
napori se posvećuju upravo integraciji CAD/CAM sistema, sistema za 3D digitalizaciju i
sistema za brzu izradu prototipova pri čemu reverzibilni inženjering postaje važna
komponenta tj. alat za brzo i efikasno oblikovanje novih proizvoda. Mjesto i uloga
reverzibilnog inženjeringa u okviru naprijed navedenog integrisanog pristupa
pojedinim segmentima procesa razvoja proizvoda (oblikovanje i izrada prototipa)
predstavljen je na slici 4.126. Integracija navedenih komponenti u suštini osigurava
prevazilaženje problema transformacije tj. prevođenja virtualnog proizvoda iz
digitalnog oblika pohranjenog u odgovarajućem CAD softveru u realnu opipljivu formu-
objekt i obratno. Naime, reverzibilni inženjering osigurava generiranje 3D CAD modela
na osnovu realnog objekta, CAD softveri daju mogućnost naknadnog redizajniranje tj.
mijenjanja određenih geometrijskih karakteristika proizvoda u skladu sa postavljenim
zahtjevima, a rezultujući 3D CAD model se primjenom sistema za brzu izradu
prototipova relativno brzo i bez značajnijeg ljudskog angažmana transferira u
odgovarajući realni prototip/proizvod (slika 4.127).
Slika 4.126. Mjesto i uloge reverzibilnog inženjeringa u okviru integrisanog procesa

projektovanja i proizvodnje [103]
Na ovaj način razvojni timovi, a osobito dizajneri, koji neposredno učestvuju u

oblikovanju proizvoda dobivaju moćan alat koji kroz iterativni proces brzo,
jednostavno i relativno jeftino osigurava tačno prenošenje dizajnerskih zamisli na
realne proizvode, smanjujući na najmanju moguću mjeru gubitak vremena uslijed
objašnjavanja zamisli i koncepata trećim licima uključenim u proces razvoja proizvoda.
Uzimajući u obzir prethodno, može se sagledati značaj integrisanja ovih dviju pristupa
kako u smislu efikasnosti tako i ekonomičnosti, posebno kada je riječ o oblikovanju
proizvoda s izuzetno složenim trodimenzionalnim geometrijskim formama.
Integrirani sistemi za brzu izradu prototipova s pristupom oblikovanju
proizvoda zasnovanim na principima reverzibilnog inženjeringa omogućavaju uspješnu
primjenu u slučajevima:
- oblikovanja novih ili redizajna postojećih proizvoda, posebno u slučajevima
kada se proizvodi odlikuju složenim geometrijskim formama (npr. postoje
izraženi ergonomski aspekti proizvoda);
- vizualizacije, projektovanja i funkcionalne analize složenih sklopova
proizvoda;
- realizacije izmjena forme proizvoda koje su rezultat djelovanja eksternog
faktora (npr. kupca), te direktne transformacije iste u CAD model;
- kozmetičke, rekonstruktivne i ortopedske hirurgije, kreiranja protetičkih i
ortopedskih pomagala (kreiranje implatanta i pomagala tačno prema
potrebi svake osobe), medicinske vizualizacije (fizički model pomaže
ljekarima da bolje razumiju i vizualizuju problem radi pronalaženja rješenja,
kao i da ih lakše objasne pacijentima);
- kreiranja CAD modela za grafičku industriju, industriju zabave i filmsku
industriju;
- izrade kopija poznatih vajarskih dijela za potrebe njihove detaljnije analize
ili rekonstrukcije;
- 3D fax mašine;
- 3D štampa sa mogućnošću izrade makroteksture na free-form površinama.
Slika 4.127. Integracija brze izrade prototipa i reverzibilnog inženjeringa pri razvoju novih
proizvoda
Praktičan primjer integracije procesa reverzibilnog inženjeringa i brze izrade

prototipa uz analizu tačnosti rezultujućih dijelova putem CAD inspekcije predstavljen je
na slici 4.128.
4.2.5. Testiranje proizvoda
Faza testiranja proizvoda je iznimno važan segment procesa razvoja proizvoda

jer se adekvatnim i pravovremenim testiranjem proizvoda u određenim koracima
procesa razvoja proizvoda osiguravaju preduslovi za pojednostavljivanje cjelokupnog
razvojnog procesa, te izbjegavaju eventualne pogreške koje mogu dodatno poskupiti i
zakomplicirati proces razvoja proizvoda u cijelosti. Cilj testiranja je utvrđivanje
usklađenosti karakteristika proizvoda s određenim specifikacijama, bilo da se radi o
zahtjevima kupaca, bilo da se radi o određenim zakonskim ili nekim drugim
specifikacijama i normama. Proces testiranja proizvoda je uobičajen kod razvoja
potpuno novih proizvoda, kod redizajna ili unaprjeđenja postojećih proizvoda koji se
već nalaze na tržištu, ali i kod proizvoda koji se već nalaze na tržištu, a testiranja se
sprovode u cilju provjere i utvrđivanja usklađenosti s deklariranim ili propisanim
zahtjevima i normama. Dakle, testiranja proizvoda osiguravaju proizvođaču da
provjeri da li njegov proizvod posjeduje određene karakteristike (tehničke i/ili tržišne)
definisane specifikacijom proizvoda. Nažalost, u mnogim granama industrije
kompanije premalo i prekasno realiziraju fazu testiranja proizvoda, smatrajući da je
testiranje dio procesa razvoja proizvode koji „nepotrebno“ troši financijske resurse, ne
uviđajući da je to aktivnost koje predstavlja iznimnu priliku za stjecanju novih saznanja
o proizvodu koji se razvoja, te koliko toliko preventivno onemogućava pojavu
„grešaka“ na proizvodu u kasnijim fazama razvoja i upotrebe proizvoda čije bi
uklanjanje zahtijevalo značajno veća financijska sredstva, a da se ne spominje
potencijalni gubitak kupaca proizvoda.
Slika 4.128. Praktičan primjer integracije brze izrade prototipa i reverzibilnog inženjeringa
Određene studije procesa razvoja proizvoda [104], [105] ukazuju na činjenicu

da otklanjanje problema u „kasnijim“ fazama procesa razvoja proizvoda može da
prouzrokuje i do 100 puta veće troškove, nego da je problem uočen u samom začetku i
kao takav eliminiran. Pored toga, neblagovremeno otklanjanje potencijalnih grašaka
može dovesti do prolongiranja postavljenih vremenskih rokova za razvoj proizvoda što
se u svakom slučaju negativno odražava na ugled kompanije, kao i na njenu zaradu.
Principijelno se može ustvrditi da s protokom vremena i odmicanjem u aktivnostima i
fazama procesa razvoja proizvoda prosječna cijena i vrijeme izmjene određenog
segmenta proizvoda koji se razvija raste eksponencijalno.
Slika4.129. Zašto je važno testiranje proizvoda [106]
Uopšteno, proces testiranja proizvoda može se sagledati kao aktivnost koja

ima za cilj rješavanje neizvjesnosti naspram proizvoda u cjelini, a posebno u odnosu na
procesa razvoja proizvoda, gdje se pod pojmom neizvjesnost podrazumijeva [23]:
tehnička, proizvodna, neizvjesnost potreba i tržišna neizvjesnost. Tehnička
neizvjesnost proizlazi iz istraživanja potencijalnih rješenja (npr., materijal), koja nisu
bila prije korištena ili nisu bila kombinirana na određeni način, najčešće se odnosi na
funkcionalnost proizvoda, a neposredno se kontrolira rigoroznim testiranjima
prototipa tokom procesa razvoja proizvoda. Proizvodna neizvjesnost se odnosi na
činjenicu da je moguće realizirati tehničko rješenje koje dobro funkcionira na stepenu
prototipa, ali da ne postoji garancija troškovno efikasne proizvodnje ponuđenog
rješenja. Neizvjesnost potreba proizlazi iz činjenice da su korisnici proizvoda rijetko u
mogućnosti u potpunosti navesti i artikulirati svoje potrebe u odnosu na proizvod koji
se razvija što zasigurno može rezultirati razvojem proizvoda koji u potpunosti ne
ispunjava želje i potrebe potencijalnih kupaca. Tržišna neizvjesnost podrazumijeva
nesigurnost u prihvatanju proizvoda koji se razvija od strane određenog tržišta. Kod
potpuno novih proizvoda tržišna neizvjesnost može imati toliki utjecaj na kompanije da
u ekstremnim slučajevima iste mogu odustati od razvoja proizvoda za dato tržište.
Ukoliko se proces testiranja proizvoda ne sagledava samo kao jednostavna
verifikacija testiranih karakteristika proizvoda, tada samo testiranje u širem smislu
može postati dio eksperimentalne strategije kompanije. Tim koji je angažiran na
realizaciji aktivnosti procesa razvoja proizvoda ne može sa sigurnošću unaprijed znati
koji će od predloženih koncepata ispuniti zahtijevane kriterije, te je stoga nužno
osigurati načine koji će indicirati nezadovoljavajuće koncepte i rezultirati njihovim
odbacivanjem. Eksperimentalne metode i testiranje prototipa proizvoda predstavlja
jedan od načina koji omogućava ne samo izdvajanje nezadovoljavajućih koncepata
nego osigurava i generiranje novog znanja.
Izrada prototipa, testiranje i eksperimentiranje u procesu razvoja proizvoda su
najčešće iterativne aktivnosti koje postupno dovode do zadovoljavajućeg rješenja.
Uobičajeno proces testiranja započinje kreiranjem jednoga ili više mogućih
konceptualnih prijedloga koji mogu, ali i ne moraju da sadrže „najbolje moguće“
rješenje, te se podvrgavaju nizu testova u skladu sa postavljenim zahtjevima i
ograničenjima. Navedene aktivnosti dovode do generiranja novih informacija posebno
u područjima čiji odziv je teško ili nemoguće predvidjeti u pojedinim fazama procesa
razvoja proizvoda. Ovaj pristup suštinski se može sagledati kao iterativni proces
sadržan od četiri koraka (slika 4.131):
1. korak – razvojni tim definiše očekivanja od eksperimenta kroz oblikovanje
niza pitanja na koje test treba da da odgovor, vodeći računa o postojećim
raspoloživim informacijama i podacima;
2. korak - proizvodi se prototip (virtualni ili realni) koji će poslužiti za izvođene
planiranih eksperimenata;
3. korak – realizacija testova;
4. korak - analiza rezultata provedenih testova od strane razvojnog tima.
Aktivnost podrazumijeva komparaciju prikupljenih i očekivanih rezultata
provedenih eksperimenata, te prilagođavanje razumijevanja proučavanog
procesa dobivenim rezultatima.
Slika 4.130. Životni ciklus testiranja proizvoda [107]
Ukoliko su rezultati prvog ciklusa testiranja (koraci od 1 do 4) zadovoljavajući i

ispunjavaju postavljene hipoteze proces testiranja se zaustavlja, dok se u suprotnom
vrši sljedeći iterativni korak testiranja sa ugrađenim saznanjima iz prethodnog koraka i
na osnovu njih redizajniranim eksperimentima.
Kao što je prethodno naglašeno u više navrata faza testiranja predstavlja
značajno područje koje razvojnom timu daje mogućnost da uči kroz generiranje novih
znanja i da na taj način podiže konkurentski sposobnost kompanije u kojoj djeluje.
Međutim, intenzitet prihvatanja znanja, tj. potencijal razvojnog tima da uči na osnovu
provedenih eksperimenata i testova u funkciji je niza međusobno povezanih faktora
koji zahtijevaju jasno strateško i upravljačko pozicioniranje, te organizacionu
fleksibilnost kompanije.
Slika 4.131. Eksperimentiranje kao iterativni proces u četiri koraka [23]
U nastavku su prezentirani spomenuti faktori [23]:

- Vjerodostojnost testiranja - U cilju smanjenja troškova procesa razvoja
proizvoda kompanije pribjegavaju testiranju pojednostavljenih verzija
objekata testiranja tj. modela (fizikalni i/ili kompjuterska simulacija). Iako
navedeni modeli omogućavaju približnu analizu ponašanja objekta
testiranja u definisanim uslovima, ipak se na radi o testu u realnim
uslovima sa svim utjecajima kojima objekt testiranja može biti izložen. U
skladu sa naprijed iznesenim, moguće je konstatirati da vjerodostojnost
testiranja podrazumijeva mjeru do koje odabrani model predstavlja
proizvod, proces ili uslugu na kojoj se vrše testiranja. Modeli sa višim
stepenom vjerodostojnosti su značajno skuplji, ali omogućavaju
prikupljanje rezultata testiranja koji predstavljaju ponašanje objekta
testiranja u realnim uslovima. Sa druge strane, modeli sa nižim stepenom
vjerodostojnosti su ekonomičniji, rezultati testiranja predstavljaju približnu
sliku realnog stanja ponašanja objekta testiranja jer u sebi sadrže
inkorporirane aproksimacije, dobivaju se relativno brzo, ali ipak
omogućavaju sagledavanje ponašanja objekta testiranja u određenim
uslovima i donošenje odgovarajućih odluka, posebno u ranim fazama
procesa razvoja proizvoda (tabela 4.20). Sa napredovanjem procesa
razvoja proizvoda raste i vjerodostojnost modela koji se koriste za
testiranje.
Tabela 4.20. Mogući rezultati primjene modela sa nižim stepenom vjerodostojnosti pri
testiranjima [23]
Klasa greške Opis Primjer Rezultat
Barijera pri testiranju sudara
Test otkriva krivi
Negativna greška automobila je čvršće nego Predimenzioniranje
problem
što je to realno
Testiranje sudara ne
Eksperiment ne
podrazumijeva testiranje
Pozitivna greška otkriva pravi Greška dizajna
toksičnosti gasa koji puni
problem
zračne jastuke u automobilu
- Vremenski okvir za dostavljanje i kvantiteta/kvaliteta rezultata testiranja -

Za postizanje najefikasnijih rezultata učenja kroz fazu testiranja i
eksperimentiranja nužno je da su rezultati provedenih testiranja čim prije
stave na raspolaganju članovima razvojnog tima. Naime, čekanje rezultata
provedenih testova u uslovima u kojim razvojni timovi rade (pritisak
rokova, druge razvojne aktivnosti, rješavanje preostalih problema, ...)
mogu rezultirati da članovi tima izgube kontakt sa problemom testiranja
(uzrok-posljedica), te da se rezultati testiranje iskoriste samo za
verifikaciju, a ne kao sredstvo za proširivanje znanja. Shodno tome,
moguće je zaključiti da brzina i frekvencija dostavljanja rezultata testiranja
u značajnoj mjeri utječu na sposobnost razvojnog tima da uči. Drugi bitan
faktor o kome se mora voditi računa pri prikupljanu rezultata testiranja je
količina podataka koji se prikupljaju i njihova kvaliteta. Velika količina
podataka upitnog kvaliteta, koja se može javiti kao rezultat provedenih
testiranja, zasigurno može otežati njihovo procesuiranje, a samim tim i
otežati generiranje novoga znanja.
- Sekvencijalna/paralelna strategija testiranja – Većina testiranja proizvoda
koji se razvijaju podrazumijeva izvođenje većeg broja eksperimenata nad
objektima testiranja što implicira realizaciju iterativnog procesa. Pod
sekvencijalnom strategijom testiranja podrazumijeva se provođenje
procesa testiranja pri kojemu se znanja iz prethodne iteracije testiranja
koriste kao ulazna osnova za osmišljavanje i planiranje tekuće faze procesa
testiranja. Nasuprot tome, u slučaju da se definisani plan eksperimenta ne
mijenja, bez obzira na nalaze testiranja prethodnih iteracija, tada se može
reći da je za realizaciju testiranja korištena paralelna strategija.
Implementacijom paralelne strategije osigurava se brza realizacija
testiranja, ali se u potpunosti ne iskorištavaju potencijali za stjecanje
novog znanja. Zbog toga, uobičajeno, implementacija paralelne strategije
testiranja podrazumijeva realizaciju većeg broja eksperimenata što
naravno povećava troškove realizacije faze testiranja proizvoda. S druge
strane, ukoliko postoje ograničeni resursi za realizaciju planiranih
testiranja sekvencijalna strategija predstavlja povoljniju opciju. U
svakodnevnoj praksi ove dvije strategije se često kombiniraju u zavisnosti
od faze procesa razvoja proizvoda, troškova, vremenskih rokova, te
željenog stepena usvajanja novih znanja razvojnog tima.
- Frekvencija testiranja – Sasvim je jasno da će pravovremena realizacija
aktivnosti testiranja proizvoda koliko toliko osigurati izbor adekvatnih
koncepata i rješenja u skladu sa postavljenim kriterijima. Međutim, uvijek
se postavlja pitanje kada započeti i koliko često realizirati aktivnosti
testiranja proizvoda koji se razvija? Veliki broj kompanija koje u svojima
aktivnostima realiziraju proces razvoja proizvoda imaju problem koji je
povezan s nedovoljnim brojem obavljenih testiranja kao i sa „zakašnjelim“
testiranjem proizvoda koji se razvija. Razlog za navedeno stanje nalazi se u
činjenici da kompanije nastoje što je više moguće da snize troškove i skrate
vrijeme razvoja proizvoda (manji broj testova u što kasnijoj fazi razvoja
proizvoda) što često rezultira proizvodima koji kada se lansiraju na tržište
imaju nezadovoljavajuće ili čak upitne karakteristike. Dakle, sasvim je jasno
da vrijeme i učestalost realizacije testova zavisi od raspoloživih financijskih
sredstava i vremenskih ograničenja, ali još bitnije, i od posljedica po
proizvod koji se razvija, a koje mogu nastupiti ukoliko se određeni propusti
ne uoče i otklone na vrijeme. Iznalaženje odgovarajućeg vremenskog
perioda za otpočinjanje testiranja i određivanje frekvencije testiranja
moguće je primjenom analitičkog pristupa [108], gdje se optimalno
rješenje postavljenog matematskog modela nalazi u vremenskoj tački u
kojoj su troškovi provedenih testiranja manji od posljedica koje mogu
nastati kao rezultat ne otklanjanja potencijalnog problema testiranog
rješenja, pri čemu se realizacijom svakog testiranja otklanja određeni dio
„nesigurnosti“ predloženog rješenja. Rješavanje ovakvoga modela
zahtijeva detaljnu analizu sljedećih faktora: načina evolucije potencijalnog
problema-greške tokom realizacije projekta, utjecaj promjene troškova i
vjerodostojnosti provedenih testova, te korelacije između testova. Gruba
procjena broja testiranja može se dobiti na osnovu sljedećeg obrasca [23]:
=
, gdje su: a – trošak koji će se izbjeći ukoliko se testiranjem u pravo vrijeme

otkloni uočeni problem,
t - troškovi jedne iteracije testiranja.
Primjena novih tehnologija (kompjuterske simulacija, brza izrada
prototipa, … ) u procesu testiranja proizvoda koji se razvija zasigurno mogu
u značajnoj mjeri da reduciraju troškove testiranja proizvoda, ali samo u
slučajevima kada su kompanije spremne i osposobljene da u potpunosti
iskoriste blagodati navedenih tehnologija.
Testiranje proizvoda kao integralni dio procesa razvoja proizvoda, obuhvata
sve aktivnosti vezane za razradu plana testiranja, izvođenje testiranja u skladu s
planom testiranja, te podnošenje izvještaja u skladu sa definisanim načinom
prezentacije rezultata provedenih testiranja. Naprijed navedene aktivnosti mogu se
diferencirati na pojedine uže formulirane aktivnosti koje objedinjene čine strategiju
testiranja proizvoda. Strategija testiranja je vanjska crta koja opisuje područja
testiranja u ciklusu razvoja proizvoda, a izrađuje se s ciljem informisanja projektnih
menadžera, testera i svih onih koji učestvuju u procesu razvoja proizvoda o ključnim
tačkama procesa testiranja. Strategija testiranja se izrađuje na osnovu dokumenata iz
procesa razvoja proizvoda, s posebnim osvrtom na dokumentaciju u kojoj se uobličava
konceptualno rješenje proizvoda i u skladu sa promjenama spomenute dokumentacije
mijenja se i strategija testiranja.
Principijelno strategija testiranja proizvoda je funkcija vrste proizvoda koji se
testira, a općenito sadržava sljedeće segmente:
 Uvodni dio (namjena, kontekst, ciljana svojstva, reference);
 Cilj i opseg (opis sistema, ciljevi testiranja, opseg testiranja, područja
testiranja, područja koja neće biti testirana, testni tim);
 Opis testiranja (opšti pristup testiranju, analiza rizika, faktori testiranja,
ostali faktori);
 Plan testiranja (uslovi testiranja, test slučajevi, faze testiranja, rezultati po
fazama testiranja, ulazni kriteriji, kriteriji prihvatanja, izlazni kriteriji);
 Organizacija testiranja (uloge i odgovornosti, praćenje procesa i
izvještavanje, komunikacija, vrijeme otpočinjanja i okončanja procesa
testiranja);
 Testno okruženje i alati za testiranje (resursi);
 Standardi za testiranje i konvencije.
Plan testiranja predstavlja najvažniji dio strategije testiranja u kome se
detaljno, kroz sistemski pristup, prezentira neposredna realizacija – tok aktivnosti
procesa testiranja proizvoda, pri čemu je izrada plana testiranja povezana s nizom
poteškoća uslovljenih stohastikom procesa testiranja, što iziskuje aktivno učešće
osoblja koje se na specijalističkom nivou bavi testiranjem proizvoda. Na osnovu
razrađenog plana testiranja moguće je izvršiti procjenu potrebnog vremena za
neposrednu realizaciju date faze testiranja proizvoda. U zavisnosti od kompleksnosti
proizvoda koji se testira ovisi i kompleksnost plana testiranja koja se ogleda u
definisanju svih kriterija neophodnih za realizaciju testiranja komponenti, podsistema i
integralnog proizvoda.
Shodno naprijed iznesenom, jasno je da testna strategija predstavlja bitan
dokument koji ima zadatak da da jasnu viziju toga šta će testni tim raditi za vrijeme
trajanja testiranja, koje će podatke prikupiti i kome ih dostaviti po provedenom
procesu testiranja. Ovaj dokument, ukoliko za to postoje zahtjevi, može se prezentirati
i klijentima te na osnovu njihovih prijedloga i sugestija izvršiti određene preinake u
samoj strategiji. Osoba koja je ispred razvojnog tima zadužena za kreiranje strategije
testiranja mora posjedovati značajno iskustvo iz područja testiranja proizvoda kao i biti
upoznata sa cjelokupnim procesom razvoja proizvoda, te biti svjesna činjenice da
kreira dokument čija će implementacija u narednim fazama voditi i utjecati na proces
razvoja proizvoda u cijelosti. U cilju izbjegavanja nedorečenosti, eventualnog
preklapanja aktivnosti, ispuštanja pojedinih bitnih aspekata proizvoda koji se trebaju
testirati kreiranu strategiju trebaju pregledati voditelj razvojnog tima sa svojim
saradnicima, te vođe pojedinih segmenata testiranja. Kada je strategija testiranja
usuglašena i odobrena od strane voditelja razvojnog tima ista se prije otpočinjana bilo
kakvih testnih aktivnosti detaljno prezentira svim članovima testnog tima, sve u cilju
potpune realizacije definisanih aktivnosti propisanih strategijom testiranja.
Testiranje proizvoda moguće je provoditi u laboratoriju i/ili u nekom drugom
okruženju npr. domaćinstvu, proizvodnom pogonu, uslužnom objektu, na tržištu, itd.
Kod laboratorijskih testiranja u kontroliranim uslovima u skladu sa propisanim
zahtjevima vrši se testiranje i ocjenjivanje različitih karakteristika određenog
proizvoda. Laboratorijska testiranja osim bolje kontrole uslova testiranja, omogućava
izvođenje testiranja u više varijanti, te osiguravaju brzu raspoloživost rezultata
testiranja. Međutim, testiranje proizvoda u kontroliranim uslovima koji zasigurno ne
mogu u potpunosti predvidjeti sve realne situacije može rezultirati „provlačenjem“
određenih grešaka ili pojavom „lažnih“ grešaka zbog jedinstvenih uslova u kojima se
test realizira. Na primjer, uređaj za mjerenje brzine napuhavanja zračnog jastuka u
automobilu neće biti u stanju da zabilježi eventualnu neočekivanu toksičnost gasa koji
se koristi za napuhavanje zračnog jastuka iako je to informacija koja je od iznimnog
značaja za proizvođače automobila. Pri testiranjima proizvoda u realnom okruženju
korisnicima se daje određeni proizvod na upotrebu i na osnovu korisničke ocjene
testirane karakteristike proizvoda formira se izvještaj o testiranju tj. rezultati
testiranja. U odnosu na laboratorijska testiranja u realnom okruženju uzimaju u obzir
realne uslove korištenja proizvoda, a može se izvoditi različitim tehnikama kao što su
jednostavno rangiranje, paralelno poređenje i skale odnosa.
Kada se govori o testiranjima proizvoda neophodno je praviti razliku između
takozvanih testiranja korisnika/tržišta i tehničkih testiranja.
Testiranja korisnika/tržišta koriste se kako bi se ustanovila prihvatljivost
proizvoda koji se razvija od strane neposrednih korisnika proizvoda na tržištu. Pri
izvođenju ovoga tipa testiranja neophodno je izabrati tržište koje ima sva obilježja kao
i tržište na kome će se prodavati proizvod. S obzirom na to da je provođenje tržišnog
testa često povezano s visokim troškovima uspješna realizacija tržišnog testiranja
zahtijeva plansko provođenje testa pri čemu brzina pri provođenju testa nije
preporučljiva. Vremenski period potreban za testiranje je funkcija proizvoda koji se
testira i prvenstveno je uslovljen njegovom frekvencijom kupovine, te zahtjeva
dovoljno vremenskog intervala koje se ostavlja korisniku da koristi proizvod i donese
odgovarajući zaključak. Kao što je prethodno naglašeno testiranje proizvoda moguće je
izvršiti prije lansiranja novog proizvoda, u fazi preliminarnog uvođenja novog
proizvoda, kao i u slučaju kada je proizvod već izvjesno vrijeme na tržištu [2]. U prvom
slučaju se testiraju članovi kolektiva, maloprodaja, posjetioci kompanije, a koriste se i
paneli ili komisije za testiranje. U drugom slučaju testiranje se vrši na naprijed
odabranom tržištu ili tržištima kako bi se omogućilo uspoređivanje rezultata. Konačno
u trećem slučaju se ide na šire korištenje anketiranja potrošača i preprodavača, kao i
izvještaja prodavača. Principijelno može se reći da postoje četiri tipa tržišnih testova:
standardni, kontrolirani, elektronski i simulirani [109].
Tehnička testiranja podrazumijevaju testiranja koja se provode u cilju
utvrđivanja i provjere funkcionalnih, fizičkih i drugih karakteristika proizvoda koji se
razvijaju sa određenim normama i specifikacijama. Principijelno, ovisno o cilju
provođenja testiranja, načinu na koji se izvode testiranja i karakteristikama rezultata
koji se žele dobiti izvođenjem testiranja, tehnička testiranja proizvoda moguće je
podijeliti na: testiranja karakteristika (fizičke, hemijske, biološke, elektromagnetna, …)
proizvoda, funkcionalna testiranja, testiranja upotrebljivosti, testiranja performansi,
testiranja održavanja, te kompetitivna testiranja proizvoda.
Testiranja fizičkih karakteristika proizvoda podrazumijevanu ispitivanja
mjerljivih fizičkih osobina proizvoda koje opisuju njegovo fizikalno stanje, pri čemu se
promjene ispitivanih fizičkih osobina proizvoda mogu iskoristiti za opisivanje
transformacija ili evaluaciju između pojedinih stanja proizvoda (slika 4.132).
Testiranja hemijskih karakteristika proizvoda podrazumijeva ispitivanje
karakteristika materijala od kojih je sačinjen proizvod pri određenim hemijskim
reakcijama koje su predmet testiranja proizvoda tj. podrazumijeva ispitivanje
promjena koje dovode do izmjene hemijskih svojstava (podrazumijeva promjenu
unutrašnje strukture) materijala od kojeg je sačinjen testirani proizvod. Dakle,
nasuprot testiranjima fizičkih karakteristika proizvoda gdje ne dolazi do promjene
osobina materijala od kojih je proizvod napravljen, kod testiranja hemijskih
karakteristika dolazi do promjene osobina materijala testiranog proizvoda.
Pri realizaciji procesa testiranja karakteristika proizvoda različiti pogledi i
afiniteti koje ima osoblje zaduženo za planiranje i realizaciju testiranja mogu usloviti
odluku o pripadnosti pojedinih testiranja fizičkim, odnosno, hemijskim testiranjima
(npr. testiranje svojstava materijala može se sagledati i kao fizička i kao hemijska
testiranja karakteristika).
Funkcionalna testiranja proizvoda podrazumijevaju skup aktivnosti kojima se
utvrđuje da li su pojedine, izdvojene aplikativne funkcije određenog proizvoda u skladu
sa postavljenim specifikacijama, a realizira se kroz niz koraka:
- Razumijevanje funkcija proizvoda – obuhvaća aktivnosti upoznavanja s
funkcijskim specifikacijama proizvoda na osnovu kojih će se razraditi plan
izvođenja testiranja;
- Izrada plana testiranja – vrši se na osnovu funkcionalnih specifikacija
proizvoda, a obuhvata aktivnosti dokumentiranog preciziranja: opreme,
parametara, alata, pristroja, pomagala, kriterija testiranja, načina
prikupljanja i zapisivanja podataka, itd. neophodnih za izvođenja
testiranja proizvoda, pri čemu sve aktivnosti moraju biti u skladu sa
odgovarajućim normama, ukoliko postoje. Ukoliko norme za izvođenje
određenih testiranja ne postoje neophodno je internim aktom specificirati
skup normi kojih se treba pridržavati čime se osigurava komparativnost
dobivenih rezultata mjerenja;
- Određivanje izlaznih podataka baziranih na specifikacijama funkcije
- Izvođenje testiranja;
- Izrada izvještaja o provedenom testiranju u kome se vrši usporedba
stvarnih i očekivanih rezultata testiranja.
Pri realizaciji funkcionalnih testiranja neophodno je osigurati uslove koji će
vladati u korisničkom okruženju pri upotrebi specifične funkcije proizvoda koji se
testira. Sama procedura testiranja mora biti jasno opisana sa definisanim ulaznim
parametrima, formalnim opisom operacionih aktivnosti testa, kao i očekivanim
rezultatima testiranja. Kreiranje ovako složenih testova vrši se multidisciplinarno u
saradnji sa razvojnim timom, korisnicima proizvoda, ispitivačima, te poslovnim
analitičarima. Dobiveni rezultati provedenih funkcionalnih testiranja obavezno se
kompariraju sa očekivanim rezultatima testiranja, te ukoliko postoji određeni stepen
slaganja rezultata (prethodno utvrđen) proizvod je prošao test. Razlikuju se sljedeći
tipovi funkcionalnih testiranja:
- korisničko funkcionalno testiranje – podrazumijeva tvorničko testiranje
određenih funkcija proizvoda od strane korisnika proizvoda;
- operativno funkcionalno testiranje – podrazumijeva testiranje cjelokupnog
sistema radi utvrđivanja ukupnog nivou funkcionalnosti svih procesa i
procedura proizvoda koji se razvija;
-  i  testiranje –  testiranje podrazumijeva funkcionalno testiranje proizvoda
u proizvodnom pogonu kompanije koja ga proizvodi od strane njenih
uposlenika i realizira se prije nego što se u testiranja uključe eksterni korisnici.
 testiranje podrazumijeva funkcionalno testiranje proizvoda kod odabrane
grupe korisnika proizvoda koji proizvod koriste u svom okruženju i na svojoj
lokaciji, te na osnovu svojih opažanja daju povratnu informaciju o testiranoj
funkciji proizvoda.  testiranja prethode neposrednom puštanju proizvoda na
tržište i često se nazivaju „terenska testiranja“;
- ugovorno i regulacijsko funkcionalno testiranje – Ugovorno funkcionalno
testiranje podrazumijeva testiranje proizvoda u skladu s kriterijima
prihvatljivosti (funkcionalnosti) definisanim ugovorom potpisanom prije
prihvatanja sistema. Regulacijsko funkcionalno testiranje proizvoda
podrazumijeva testiranje funkcionalnosti proizvoda u skladu sa zakonskim i
drugim obavezujućim ili prihvaćenim standardima i normativima.
a) b)
c) d) e) f)
g) h) j)
Slika 4.132. Primjer laboratorijskih testiranja fizičkih karakteristika mobilnih telefona: pritisak
na tipkovnicu (a); dejstvo prašine (b); savijanje (c); uvijanje (d); ispadanje (e); nošenje (f);
kapanje vode (g); dejstvo vlage (h); dejstvo tekućina (j)
Testiranja upotrebljivosti proizvoda podrazumijeva skup testova kojima se

utvrđuje lakoća, odnosno, kompliciranost upotrebnih karakteristika proizvoda sa
stajališta specificiranih zahtjeva, te odgovarajućih normi i standarda. Cilj izvođenja
ovih testiranja je utvrđivanje: potencijalnih poteškoća koje korisnici mogu imati
prilikom upotrebe proizvoda, vremena neophodnog za potpuno ovladavanje svim
funkcijama proizvoda, općeg zadovoljstva korisnika upotrebljivošću proizvoda, itd.
Samo testiranje se realizira uz neposredno učešće korisnika proizvoda, čime se
dobivaju neophodni podaci o korisničkom doživljaju proizvoda ili nekih njegovih
specificiranih funkcija (slika 4.134).
Realizacija testiranja upotrebljivosti proizvoda može se odvijati na više načina:
- fokusna grupa (do 5 osoba, [110]) uz prisustvo voditelja testiranja koji kroz
niz postavljenih, unaprijed pripremljenih, pitanja od članova fokusne grupa
nastoji saznati: da li testirani proizvod ispunjava željene zadatke, kako
testirani subjekti reagiraju na proizvod i njegove funkcije, koje su
potencijalne greške, te moguća područja poboljšanja testiranog proizvoda;
- testiranja slučajnih prolaznika (eng. Hallway testing ili Hall Intercept
Testing) predstavlja generalnu metodologiju za testiranje upotrebljivosti
proizvoda zasnovanu na odabiru do pet slučajnih prolaznika koji bi trebali
da reprezentiraju individualni presjek potencijalnih krajnjih korisnika
proizvoda koji se testira. Ostatak testa identičan je proceduri opisanoj u
slučaju testiranja s fokusnom grupom;
Slika 4.133. Primjer funkcionalnog i kompetitivnog testiranje besprekidnog rada električnih

mašina za šišanje različitih proizvođača
- testiranje na daljinu uključuje testiranje evaluatora i potencijalnih

korisnika koji se nalaze u različitim zemljama i vremenskim zonama što
osigurava testiranje upotrebljivosti proizvoda i sa različitih
tradicionalističkih aspekata korištenja testiranog proizvoda. Testiranje se
realizira bilo putem specijalno razvijenog on-line upitnika koje naknadno
procjenjuju evaluatori, bilo organiziranjem direktnih WEB sastanaka
između evaluatora i korisnika proizvoda. Prednost ove vrste testiranja
upotrebljivosti proizvoda ja mogućnost obuhvata velikog broja
potencijalnih korisnika s različitim tradicionalnim i kulturnim korijenima,
što zasigurno predstavlja dodanu vrijednost u slučaju da se proizvod
lansira na globalno tržište.
- ekspertni pregled – zasniva se na ocjeni upotrebljivosti proizvoda od
skupine eksperata sa iskustvom u području testiranja proizvoda;
- „automatizovani“ ekspertni pregled – zasnovan je na sličnim postavkama
testiranja upotrebljivosti proizvoda kao i ekspertni pregled, ali pri
realizaciji testiranja upotrebljivosti koriste se specijalizirani programi
(umjetna inteligencija) u kojima su definisana pravila za dobar dizajn i
heuristiku. Iako „automatizirani“ ekspertni pregled ne daje veliki broj
detalja i opservacija kao u slučaju angažmana ljudskih eksperata, navedeni
pregled osigurava značajno bržu realizaciju testiranja te veću
konzistentnost.
a) b)
c) d)
e) f)
g) h)
Slika 4.134. Testiranje upotrebljivosti proizvoda (smart mobilni telefoni) s fokusnim grupama: a)
početak testiranja, b) voditeljem testiranja s fokusnom grupom, c) fotomodeli, d) djeca, e)
penzioneri, f) rokeri, g) bilderi, h) surferi [104]
Testiranje performansi proizvoda podrazumijeva sveobuhvatno testiranje
proizvoda u cilju utvrđivanja performansi razvijenog proizvoda u određenim
specificiranim uslovima (npr. potrošnja goriva kod automobila, testiranje turbinskog
vratila na vibracije). Na ovaj način utvrđuju se poklapanja ili odstupanja pojedinih
performansi proizvoda od onih definisanih u specifikacijama proizvoda.
Testiranje održavanja proizvoda predstavlja skup testova koji se sprovode s
ciljem identifikacije problema s kojima se proizvod susreće u toku eksploatacije ili s
ciljem utvrđivanja efikasnosti provedenih mjera servisiranja proizvoda. Realizacija
navedenih testova se može vršiti na: sistemskom nivou, nivou opreme i nivou
komponenti. Ranija testiranja održavanja su se prvenstveno koristila u fazi kada je
proizvod već bio na tržištu, dok se danas sve više ova testiranja sprovode u fazi razvoja
proizvoda s ciljem stvaranje preduslova za osiguranje jednostavnog i jeftinog
održavanja proizvoda koji se razvija. Tehnička baza testiranju održavanja proizvoda je
specifikacija njegovih performansi, dok se testiranja najčešće sprovode nizom
inspekcija po frekvenciji koju postavlja proizvođač na bazi: očekivanja i specifikacija
proizvoda, iskustva sa sličnim proizvodima, te inženjerske analize mogućeg koeficijenta
otkaza.
Kompetitivna testiranja proizvoda podrazumijevaju skup aktivnosti kojima se
neposredno uspoređuju određene karakteristike proizvoda (tehničke, funkcionalne,
ergonomske, estetske, ...) sa konkurentskim proizvodima na tržištu. Rezultat
provedenih aktivnosti komparativnih testiranja je tačna specifikacija karakteristika
proizvoda kojim proizvod nadilazi ili je eventualno slabiji od konkurentskih proizvoda
na tržištu. Na ovaj način se stvaraju preduslovi za ciljano provođenje aktivnosti
unaprjeđenja indiciranih osobina proizvoda i dostizanje, te eventualno, nadilaženje
konkurentskih proizvoda. Navedena testiranja se sprovode u skladu sa postavljenim
planom testiranja i specificiranim zahtjevima naručioca testiranja.
a)
b) c)
Slika 4.135. Princip komparativne analize vlastitog (a) i konkurentskog proizvoda (b),
komparativna testiranja invalidskih kolica (c)
Za uspješnu realizaciju tehničkih testiranja neophodno je osigurati primjerenu
opremu tj. odgovarajuće alate za testiranje. Kada se govori o alatima za testiranje
principijelno se mogu razlikovati: standardizirani i nestandardizirani alati (slika 4.136),
pri čemu i jedni i drugi moraju ispunjavati veoma stroge kriterije propisane nizom
međunarodnih i nacionalnih standarda i zakonskih normi.
a) b)
Slika 4.136. a) standardizirani testni alat – kidalica proizvođača Zwick, b) nestandardizirani
testni alat za upotrebu u industriji igračaka
4.2.6. Oblikovanje konačnog proizvoda
Oblikovanje konačnog dizajna proizvoda predstavlja završnu fazu procesa

razvoja proizvoda u kojoj se zaokružuju i u potpunosti razrađuju sve informacije o
proizvodu, kao i pripadajuće specifikacije, čime se osiguravaju preduslovi za
ekonomičnu i isplativu proizvodnju planiranih količina proizvoda. Faza konačnog
oblikovanja tehničkih proizvoda podrazumijeva detaljnu razradu konstruktivne i
tehnološke dokumentacija proizvoda, kroz definisanje informacija o oblicima,
formama, dimenzijama, kvalitetu površina i specifikaciji materijala svih individualnih
komponenti koje čine proizvod, kao i definisanje metoda proizvodnje, operativnih
procedura (instrukcije za montažu, transportna dokumentacija, mjere kontrole
kvaliteta, upustva za rukovanje, održavanje i popravku) i svih pripadajućih troškova
proizvoda koji se razvija-proizvodi, pri čemu opseg dostavljenih informacija
proizvodnom odjelu u mnogome ovisi od tipa proizvodnje (pojedinačna, serijska,
masovna) proizvoda. U ovoj fazi kao rezultat procesa testiranja prototipa može doći
do određenih manjih izmjena na proizvodu, ali po okončanju ove faze razvoja
proizvoda stvoreni su svi preduslovi za otpočinjanje proizvodnog procesa tj.
proizvodnje. Dakle, definisane informacije u fazi konačnog oblikovanja proizvoda
predstavljaju osnovu za planiranje i otpočinjanje proizvodnog procesa, kao i za
planiranje i realizaciju kontrole kvaliteta proizvoda kroz proizvodni proces. Faza
konačnog oblikovanja proizvoda se realizira kroz niz koraka predstavljenih na slici
4.137.
Slika 4.137. Koraci faze konačnog oblikovanja proizvoda [30]
Posljednja faza procesa razvoja proizvoda u značajnoj mjeri utieče na troškove

i kvalitetu proizvodnje, a samim time i na uspjeh proizvoda na tržištu što je naravno
više nego dovoljan razlog da joj se posveti dovoljna pažnja. S obzirom na to da je faza
konačnog oblikovanja proizvoda u značajnom mjeri određena proizvodnim procesom
razvojni tim se u ovoj fazi koristi brojnim tehničkim priručnicima, katalozima
dobavljača, te standardima i normama pri oblikovanju konačnog dizajna proizvoda i
izbora pripadajućih komponenti. Kako bi se osigurala zahtijevana kvaliteta izrađene
dokumentacije u završnom koraku faze oblikovanja konačnog proizvoda, izvodi se
detaljna provjera naspram standarda, normi, sveobuhvatnosti i korektnosti
prezentiranih informacija s posebnim osvrtom na: pridržavanje opštih i internih
standarda i normi, tačnosti dimenzija i tolerancije, druge bitne proizvodne podatke,
lakoću nabavke pojedinih komponenti, itd. Navedeni korak može se realizirati u okviru
razvojnog tima, dok u nekim kompanijama postoje zasebna odjeljenja koja su
zadužena za realizaciju ovoga koraka, naravno u saradnji sa razvojnim odjelom.
4.2.6.1. Izlazne informacije procesa razvoja proizvoda
Obzirom da proces razvoja proizvoda završava onoga trenutka kada je
proizvod spreman za proizvodnju generisani skup izlaznih informacija iz procesa
razvoja proizvoda treba da osigura sve neophodne informacije za uspješno odvijanje
proizvodnog procesa.
Osim informacija neophodnih za proizvodni proces, a poštujući činjenicu da će
proizvod određeni vremenski period biti korišten od strane korisnika, da će zahtijevati
održavanje i eventualne popravke, te da će kao takav u jednom trenutku svog životnog
vijeka biti nepotreban i da će se zahtijevati njegovo odlaganje/recikliranje izlazne
informacije iz procesa razvoja proizvoda treba da na adekvatan način obuhvate i ove
aspekte životnog vijeka proizvoda.
Ukratko može se konstatirati da skup izlaznih informacija procesa razvoja
proizvoda treba da obuhvati i dokumentira sve one informacije neophodne za
proizvodnju, te sve faze životnog vijeka proizvoda od upotrebe i korištenje, održavanja
do odlaganje/recikliranje komponenti, dijelova i proizvoda u cijelosti.
Okvirni pregled konkretnih rezultata – izlaza razmatranja vezanih za procese
razvoja i oblikovanja novih proizvoda tehničke prirode predstavljen je na slici 4.138.
Slika 4.138 Okvirni pregled različitih informacija o proizvodima tehničke prirode
Podaci o strukturi proizvoda iskazani kroz pregled njegove strukture

predstavljaju različite oblike prezentiranja raščlanjenog proizvoda po segmentima,
sklopovima, podsklopovima i dijelovima čime se olakšavaju postupci izrade, montaže
kao i preglednosti dijelova (slika 4.139). Praktičan primjer razvijene strukture
proizvoda po nivoima predstavljen je na slici 4.140 i slici 4.141.
Slika 4.139. Opšti prikaz strukture proizvoda po nivoima proizvoda
U serijskoj i masovnoj proizvodnji koriste se tri vrste šematskih prikaza

strukture proizvoda i to: količinska, strukturna i hijerarhijska šema. Količinska šema se
koristi u slučaju jednostavnije strukture proizvoda, a prikazuje količine pojedinih
sastavnih dijelova svakog pojedinog proizvoda (slika 4.142).
Slika 4.140. Primjer razlaganja po strukturi proizvoda do trećeg nivoa (vijčani kompresor)
Strukturna šema proizvoda (slika 4.143) olakšava postupak montaže i pregleda

dijelova proizvoda po:
- redoslijedu montaže,
- oznakama dijelova,
- vrstama materijala,
- po izvorima snabdijevanja, itd.
, čime se obezbjeđuje efikasnost procesa upravljanja razvojem proizvoda, ali i
kasnijeg rada proizvodnog sistema u kome se vrši proizvodnja razvijanoga proizvoda.
Slika 4.141. Primjer u potpunosti razvijene šeme strukture proizvoda (priključno crijevo, za
paket od 50 komada [111]
R.br. Oznaka Količina R.br. Oznaka Količina

1 SM 1021 1,8 m 12 PP 1006 1 kom.
2 PP 1003 50 kom. 13 SM 1015 300 m
3 SM 1006 1 kom. 14 PP 1001 0,2565 kg
4 SM 1017 1 kom. 15 SM 1005 0,0019 kg
5 PP 1004 1 kom. 16 SM 1006 0,0073 kg
6 PP 1002 0,24 kg 17 SM 1007 0,042 kg
7 SM 1001 1,0585 kg 18 SM 1018 2 kom.
8 SM 1002 0,5755 kg 19 SM 1019 2 kom.
9 SM 1003 0,0565 kg 20 SM 1020 2 kom.
10 SM 1004 0,0042kg 21 SM 1022 0,8 m
11 SM 1008 0,3067 kg
Slika 4.142. Količinska sastavnica za proizvod (priključno crijevo sa slike 4.141) [112]
Iako ima isti sadržaj kao i količinska šema, strukturna šema proizvoda se razlaže za
svaki nivo proizvodnje. Na taj se način mogu pojaviti isti sastavni dijelovi na različitim
nivoima proizvodnje, što je čini nepreglednom, a zahtijeva mnogo truda za njezinu
izradu.
STRUKTURNA ŠEMA PROIZVODA Priključno crijevo FP 1003

R. br. Oznaka Naziv Stepen
1 SM1021 Najlon folija *
2 PP1003 Konfekcionirano crijevo *
3 SM1016 Ravni priključak **
4 SM1017 Ugaoni priključak **
5 PP1004 Odrezano crijevo **
6 PP1002 GMK-900/052 granulat ***
7 SM1001 PVC-S, K-70 (prah) ****
8 SM1002 DOP, omekšivač ****
9 SM1003 Stabilizator ****
10 SM1004 Stearin ****
11 SM1008 MIKROCAL, KREDA ****
12 PP1006 Opleteni unutarnji sloj ***
13 SM1015 Poliester, tehnički, konac ****
14 PP1001 GMK-780/209, granulat ****
15 SM1001 PVC-S, K-70 (prah) *****
16 SM1002 DOP, omekšivač *****
17 SM1003 Stabilizator *****
18 SM1004 Stearin *****
19 SM1005 Titanoksid *****
20 SM1006 BLDU AZR *****
21 SM1007 COLOREX, boja *****
22 SM1008 MIKROCAL, kreda *****
23 SM1018 Matica priključka **
24 SM1019 Čahura **
25 SM1020 Gumena brtva **
26 SM1022 Traka za pakiranje *
Slika 4.143. Strukturna šema proizvoda (priključno crijevo sa slike 4.141) [112]
Da bi se izbjegli navedeni nedostaci strukturne šeme koriste se hijerarhijske

šeme (slika 4.144) koje sadrže samo popis poluproizvoda i materijala, te njihove
količine potrebne za izradu poluproizvoda na hijerarhijski nadređenom nivou
proizvodnje. Zahtjevi koje ispunjavaju pojedine vrste šema prikazani su u tabeli 4.21, a
područje primjene istih u tabeli 4.22.
Kao jedan od neposrednih rezultata procesa razvoja proizvoda, naročito
proizvoda tehničke prirode formira se tehnička dokumentacija datog proizvoda koja se
sastoji od: konstruktivne i tehnološke dokumentacija, sastavnica, te pripadajućeg broja
tehničkih proračuna. Uobličavanjem tehničke dokumentacije proizvoda stvaraju se
preduslovi za otpočinjanje proizvodnog procesa razvijanog proizvoda. Konstruktivna
dokumentacija predstavlja skup dokumenata kojima se definišu konstruktivne
karakteristike dijelova i komponenti proizvoda, ali i razvijanog proizvoda u cijelosti.
Konstruktivna dokumentacija se predstavlja kroz odgovarajući broj dvodimenzionalnih
crteža pri čemu se razlikuju sklopni i radionički crteži.
STRUKTURNA LISTA FP 1003 STRUKTURNA LISTA PP 1003

50 komada 1 komad
Poz. Oznaka Jed. mjere Količina Poz. Oznaka Jed. mjere Količina
1 SM 1021 m 1,8 1 SM 1016 kom. 1
2 PP 1003 kom. 50 2 SM 1017 kom. 1
3 SM 1022 m 0,8 3 PP 1004 kom. 1
4 SM 1018 kom. 2
STRUKTURNA LISTA PP 1004 5 SM 1019 kom. 2
1 komad 6 SM 1020 kom. 2
Poz. Oznaka Jed. mjere Količina
1 PP 1002 kg 0,24 STRUKTURNA LISTA PP 1001
2 PP 1006 kom. 1 0,2565 kg
STRUKTURNA LISTA PP 1002 1 SM 1001 kg 0,5
0,24 kg 2 SM 1002 kg 0,3
Poz. Oznaka Jed. mjere Količina 3 SM 1003 kg 0,0267
1 SM 1001 kg 0,5585 4 SM 1004 kg 0,002
2 SM 1002 kg 0,2755 5 SM 1005 kg 0,0019
3 SM 1003 kg 0,0298 6 SM 1006 kg 0,0073
4 SM 1004 kg 0,0022 7 SM 1007 g 0,042
5 SM 1008 kg 0,134 8 SM 1008 g 0,1667
STRUKTURNA LISTA PP 1006

1 komad
1 SM 1015 m 300
2 PP 1005 kom. 1
Slika 4.144. Hijerarhijska šema proizvoda (priključno crijevo sa slike 4.141) [112]
Sklopni crtež proizvoda (slika 4.145) predstavlja crtež kojim se prezentiraju

proizvodi u cijelosti ili pojedini segmenti proizvoda koji sačinjavaju odgovarajuću
funkcionalnu cjelinu. Osim informacija o proizvodu ili nekom njegovom pojedinačnom
funkcionalnom segmentu izraženom kroz crtež istog u odgovarajućem mjerilu na
sklopnom crtežu se nalaze i zaglavlje i sastavnica. U zaglavlju su navedeni podaci o
onome šta je predstavljeno crtežom, te podaci o pravu vlasništva nad crtežom (naziv
sklopa, mjerilo, materijal izrade, broj pozicije, broj komada, podaci o izradi crteža, ime
i prezime vlasnika crteža, ime i prezime izrađivača crteža, ime i prezime kontrolora,
datum izrade, itd.), dok su u sastavnici prezentirani podaci o svakom pojedinačnom
dijelu (pozicije) prikazanom na crtežu (broj pozicije, naziv dijela, broj komada, materijal
izrade, itd.).
Tablica 4.21. Zahtjevi na šema proizvoda [20]
Količinska Strukturna Hijerarhijska
Zahtjevi
sastavnica sastavnica sastavnica
Brzi pregled potrebnih dijelova za određeni
  –
proizvod
Prepoznavanje veza u strukturi –  
Preglednost kod složenih proizvoda –  
Jednostavan način izmjena  – 
Jednostavna ponovna primjena sklopova – – 
Jednostavno definisanje potreba za jedan
  
proizvodni program (okomiti)
Jednostavno definisanje potreba za jedan
– – 
proizvodni program (vodoravni)
Vremenski prikaz potreba –  
Male potrebe po pitanju memorije  – 
Odvajanje za druge vrste strukturnih listi - – 
Odvajanje dokaza o namjeni određenog dijela   
 zahtjev ispunjen,  zahtjev uslovno ispunjen, – zahtjev nije ispunjen
Specifičan crtež proizvoda koji treba da omogući projektovanje tehnološkog

postupka izrade određenog proizvoda, te ostvarenje traženog, potrebnog i dovoljnog
kvaliteta je radionički crtež proizvoda, slika 4.146. Radionički crtež kao i sklopni crtež
posjeduje sastavnicu u kojoj su prezentirane već navedene informacije.
Tabela 4.22. Područja primjene šema proizvoda [20]

Količinska Strukturna Hijerarhijska
Vrsta
sastavnica sastavnica sastavnica
Jednostavni proizvodi  –
Povezani proizvodi bez međuskladištenja, nizak
 
stupanj primjene
Povezani proizvodi bez međuskladištenja, visok

stupanj primjene
Predmontaža sklopova 
Proizvodi s niskom dubinom strukture u
  
proizvodnji
Proizvodi s velikom dubinom strukture u

proizvodnji
Posebna proizvodnja s visokom sistematizacijom 
Proizvodnja za skladište 
Predkalkulacija/kalkulacija  
Planiranje termina  
Bez obzira o kojem tipu crteža se radi u cilju osiguravanja jasnog i

nedvosmislen prijenos informacija izrađeni prezentirani crteži proizvoda treba da budu
jasni, nedvosmisleni, u potpunosti dimenzionalno određeni, da sadrže odgovarajući
broj presjeka, da omoguće uvid u osnovne probleme obrade i montaže, da omoguće
završnu montažu, da jasno preciziraju materijal od kojih su pojedini dijelovi izrađeni,
itd.
Slika 4.145. Sklopni crtež proizvoda (reduktor)
U novije vrijeme sa razvojem IT rješenja (hardverskih i softverskih i)

konstruktivna dokumentacija se kreira na osnovu razvijenih parametriziranih
trodimenzionalnih zapreminskih modela dijelova, komponenti, sklopova ili proizvoda u
cijelosti (slika 4.147.a). Ovakav pristup osigurava automatizaciju pojedinačnih
aktivnosti crtanja dijelova i komponenti (standardizirani dijelovi pohranjeni u bazama
podataka), generiranja dvodimenzionalnih prikaza objekata sa nebrojenim
mogućnostima generiranja željenih presjeka, te iako zahtijeva više vremena pri
stvaranju polaznog trodimenzionalnog modela, osigurava lakše i brže naknadno
uređivanje i prilagođavanje crteža novim zahtjevima, te može poslužiti za izvođenje
određenih analiza (nalijeganja, kinematika, montaža – slika 4.147.b, naponska stanja -
slika 4.147.c, itd.) kao i za generiranje koda za potrebe izvođenja pojedinih tehnoloških
operacija, (npr. CNC obrada glodanjem - slika 4.147.d).
Za potrebe pojedinih službi unutar kompanije koje nemaju potrebu za
sagledavanjem geometrijskih karakteristika prezentiranih kroz crtež proizvoda (npr.
služba nabave) na osnovu sastavnice prezentirane u sklopnom crtežu generira se lista
sastavnih elemenata proizvoda koja obuhvata dijelove koji ulaze u proizvod sa
neophodnim informacijama koje sadrže: oznaku dijela – identifikacioni broj, naziv
dijela, količinu dijelova u jedinici proizvoda, jedinicu mjere, status dijela, nivo ugradnje,
itd. (slika 4.148).
Slika 4.146. Radionički crtež dijela proizvoda
Za potrebe proizvodnje dijelova i komponenti proizvoda, te njihove montaže u

gotov proizvod na osnovu konstruktivne dokumentacije, a u funkciji raspoloživih i
primijenjenih tehnologija (livenje, deformacija, zavarivanje, termička obrada, obrada
odvajanjem čestica, itd.), te drugih ograničenja razrađuje se tehnološka
dokumentacija. Iako tehnološka dokumentacija nije neposredan rezultat procesa
razvoja proizvoda, nego se naknadno razrađuje u okviru tehnološke pripreme
proizvodnje, s obzirom na definiciju procesa razvoja proizvoda kojom proces razvoja
proizvoda završava lansiranjem proizvodnje proizvoda koji se razvija, ovdje su ukratko
prezentirani osnovni dokumenti koji čine tehnološku dokumentaciju. U suštini
tehnološka dokumentacija predstavlja skup informacija kojim se preciziraju faze i
događaji transformacije početnog materijala u izradak (gotov proizvod), sredstvima sa
kojima se to izvodi, te parametre režima rada. Navedene informacije se predstavljaju
na određenim nosiocima informacija, a njihov sadržaj i oblik nisu standardizirani te
variraju od slučaja do slučaja.
a) b)
c)
%
N1 G40 G49 G54 G21 G80 G01 G90 G23 G94 G17 G98
( OPERATION NAME : Tool Change.1 )
N2 G0 Z100. M8
N3 T5 M6
( OPERATION NAME : GRUBA KONTURNA OBRADA )
N4 T5 M6
N5 X11.325 Y4.342 S70 M3
N6 G43 Z53. H5
N7 G1 Z33. F25.
N8 G2 X43.443 Y-8.634 I-2.784 J-53.127 F1000.
N9 G1 X60.286 Y-23.275
N10 X60.597 Y-23.546
N11 G2 X61.169 Y-35.375 I-5.38 J-6.188
N12 G1 X60.48 Y-36.102
N13 G2 X56.483 Y-38.017 I-4.5 J4.265
N14 G3 X50.502 Y-52.5 I.713 J-8.771
N15 G2 X50.535 Y-60.509 I-4.717 J-4.024
N16 G1 X48.96 Y-62.386
N17 G2 X38.211 Y-64.476 I-6.665 J5.592
N18 G1 X32.938 Y-61.673
N19 G2 X26.996 Y-51.784 I5.258 J9.889
….
d)
Slika 4.147. a) 3D model proizvoda (motor OPEL); b) 3D redoslijed montaže dijelova (vijčani
kompresor), c) analiza naponskog stanja danceta filtera vode; d) korištenje 3D zapreminskog
modela za generiranje CNC koda pri obradi glodanjem
U svakodnevnoj inženjerskoj praksi za potrebe definisanja tehnološkog

procesa proizvodnje proizvoda uobičajeno se koriste sljedeća dokumenta:
- operacioni list (slika 4.149),
- plan izrade dijela (slika 4.150),
- podaci o radnim mjestima (slika 4.151),
- karta tehnološkog procesa jednopozicionog tipa (slika 4.152),
- karta tehnološkog procesa višepozicionog tipa (slika 4.153),
- karta toka procesa, plan stezanja, plan kontrole, plan alata, itd.
Slika 4.148. Lista sastavnih elemenata proizvoda
Na operacionom listu se nalaze informacije o svakoj pojedinačnoj operaciji, što

uobičajeno podrazumijeva definisanje sljedećih podataka: naziv i redni broj operacije,
radno mjesto izvođenja operacije, popis - redoslijed izvođenja zahvata u operaciji, alati
za izvođenje zahvata, naprave za izvođenje zahvata, režimi obrade po zahvatima,
mjerni uređaji, pripremno-završno vrijeme za izvođenje operacije, jedinično vrijeme za
zahvate, odnosno za cijelu operaciju, ukupno vrijeme za realizaciju radnog naloga.
Nakon izrade operacijskih listova za sve operacije koje se izvode na svakom dijelu
proizvoda, podaci o radnim mjestima i vremenima po operacijama unose se u tzv. plan
izrade određenog dijela. Analizom planova izrade za sve dijelove u proizvodnom
programu, dobivaju se podaci na osnovu kojih se određuje potreban broj određenih
radnih mjesta u proizvodnom sistemu, izračunavaju površine svih radnih mjesta i
energetske potrebe, te izrađuje bilansa i specifikacija materijala. Bilansom materijala
utvrđuju se potrebne vrste i količine materijala za zadani proizvodni program u
određenom vremenskom razdoblju. Da bi se mogla izračunati bilanca materijala,
moraju biti razrađene specifikacije materijala i normativi materijala. Specifikacija
materijala je popis svih materijala koji ulaze u neki proizvod, tako da su za svaki
materijal zadane sve potrebne karakteristike koje ga jednoznačno određuju (vrsta,
oblik, kakvoća i količina). Normativ materijala je popis dijelova (poluproizvoda) koje je
potrebno izraditi ili nabaviti u kooperaciji. Za sve dijelove koji se izrađuju potrebno je
izračunati kalkulativnu količinu materijala koja predstavlja bruto količinu materijala za
izradu nekog dijela, a sastoji se od materijala koji ulazi u obrađeni dio i otpadnog
materijala zbog tehnološkog procesa. Količine materijala moraju biti zadane u
kalkulativnim količinama, i to za broj dijelova koji ulaze u finalni proizvod. Na taj način
se određuje potrebna količina materijala za svaki proizvod. Množenjem ukupne
kalkulativne količine određenog materijala s količinama gotovih proizvoda, dobiva se
količina materijala koju je potrebno osigurati u određenom vremenu za realizaciju
planiranog proizvodnog programa.
Slika 4.149. Primjer operacionog lista

Slika 4.150. Primjer plana izrade proizvoda
Slika 4.151. Podaci o radnim mjestima

Slika 4.152. Karta tehnološkog procesa jednopozicionog tipa
Slika 4.153. Karta tehnološkog procesa višepozicionog tipa

Karta proizvoda (slika 4.154.) predstavlja izlazni nosač informacija kojim su
predstavljeni podaci o opštim karakteristikama proizvoda:
- tehničkog karaktera i
- karaktera razmjene sa okolinom.
Slika 4.154. Karta proizvoda
Tehnički proračuni podrazumijevaju skup dokumenata koji u zavisnosti od

vrste proizvoda koji se razvija sadrži skup proračuna zasnovanih na matematskim i
fizikalnim zakonitostima kojima se dokazuje relevantnost usvojenih parametara
pojedinih elemenata proizvoda (npr. vrsta materijala, dimenzije konstruktivnih
elemenata, parametri rada, itd.), a u skladu su sa važećom pravnom legislativom i
tehničkim propisima (slika 4.155). Pri razradi navedenih tehničkih proračuna koriste se
brojne vanjske reference (standardi, katalozi, zakonske odredbe, tehnički propisi, itd.)
koje moraju biti jasno naznačene i navedene na mjestima na kojima se poziva na iste, a
sve u cilju osiguravanja validnosti dostavljenih tehničkih proračuna, te adekvatne
naknadne revizije dostavljene dokumentacije.
Osim niza mehaničkih komponenti i dijelova savremeni tehnički proizvodi u sve
većoj mjeri inkorporiraju značajan broj elektro i hidrauličkih komponenti i dijelova.
Navedene komponente i dijelovi koriste se kako za pogon tako i za upravljanje i
automatizaciju pojedinih funkcija i segmentima proizvoda. U skladu sa tim razvojni tim
mora da specificira adekvatan broj elektro (slika 4.156.a) i hidrauličkih (slika 4.156.b)
šema kako za potrebe proizvodnje dijela tako i za naknadno održavanje proizvoda.
Navedene šeme u suštini predstavljaju prikaz načina povezivanja i međusobnih odnosa
uređaja, dijelova uređaja, dijelova mreže i postrojenja primjenom grafičkih simbola, te
oznaka koje označavaju i identificiraju pojedinačne elemente. Podaci o različitim
karakteristikama pojedinih elemenata upisuju se u popise elemenata. Kako bi se
osiguralo ujednačeno korištenje oblika grafičkih simbola i razumijevanje šema oblici
grafičkih simbola u tehničkim crtežima propisuju se normama.
Slika 4.155. Primjer mehaničkog proračun aluminijsko čeličnog (Al-Fe, Al-Če) užeta u
Microsoft® Excel 97-2003 Workbook [113]
Procesi upravljanja i regulacije pojedinačnim komponentama, segmentima, ali

i proizvodom koji se razvija u cjelini moraju biti detaljno opisani i obrazloženi kako za
potrebe proizvodnje i montaže komponenata i dijelova, tako i za potrebe pravilnog
korištenja i rukovanja, te održavanja tehničkog proizvoda. Pod pojmom upravljanja
podrazumijeva se takav način vođenja objekta upravljanja (proizvod u cijelosti ili neke
njegove određene komponente/segmenti), prema kojemu se uređajem za vođenje
usmjerava odvijanje procesa, a da se pri tome ne dobivaju informacije o posljedicama
njegovog djelovanja (npr. mašina za pranje veša). Zakon vođenja (program) predstavlja
se na temelju odabranog cilja za održavanje zadanih uslova. Sa druge strane pod
pojmom regulacije podrazumijeva se takav način vođenja objekta upravljanja
(proizvod u cijelosti ili neke njegove određene komponente/segmenti) kojim se
osigurava normalno odvijanje dinamičkih procesa i normalno funkcionisanje sistema,
pri čemu se adekvatno odabrana procesna veličina održava na stalnoj vrijednosti ili
mijenja na zadani način, makar se uslovi odvijanja reguliranog procesa mijenjali zbog
nepredviđenih utjecaja (poremećaja). Za vođenje objekta upravljanja reguliranjem
neophodne su dvije veličine:
- vođena veličina (izlazna informacija), značajna za rezultat ili način
djelovanja procesa koji treba održavati na stalnoj vrijednosti (ili voditi u
skladu sa zadatim zakonom;
- upravljana veličina (transformirana informacija), značajna za karakteristike
materijala i energije na ulazu u proces, te pomoću koje se može utjecati na
rezultat procesa.
Specifikacija zahtijeva podrazumijeva skup jasno definisanih, detaljno opisanih
i korisniku razumljivih zahtjeva kao i njima pripadajućih ograničenja koji je neophodno
ispuniti kao bi proizvod mogao realizirati projektovane funkcije.
a)
b)
Slika 4.156. Električna šema robota s kablom (a) [114], hidraulična šema (b) [115]
Analiza troškova i koristi (eng. Cost-benefit analysis), predstavlja pristup za

specificiranje i (pr)ocjenu relativne vrijednosti promjena u odnosu na postojeće ili
predložene situacije ili projekte, pri čemu se metodološki analiziraju troškovi, prihodi i
rizici svih dostupnih opcija, te se određuju troškovno najefikasniji načini postizanja
zadatih ciljeva. Navedena analiza obuhvaća realizaciju sljedećih koraka: određivanje
projekta i utvrđivanje ciljeva; identificiranje alternativnih opcija; identificiranje
troškova i koristi; diskontiranje ili izračunavanje sadašnje vrijednosti (postupak
svođenja jednokratnog iznosa ili gotovinskog toka koji dospijeva u budućnosti na
sadašnjost); računanje financijskih pokazatelja; te analiza osjetljivosti i rizika. Pod
pojmom troška podrazumijevaju se vrijednosno izraženi utrošci elemenata procesa
proizvodnje ili pružanja usluga, a koji su nastali ili su uzrokovani poslovnom aktivnosti
kompanije. Razlikuju se ukupni, fiksni i varijabilni troškovi. Ukupni trošak (eng. Total
Cost - TC) je najniži ukupni novčani izdatak potreban za proizvodnju određene količine
proizvodnje (q), a raste sa porastom količine proizvodnje. Ukupni troškovi se sastoje
od fiksnih i varijabilnih troškova. Fiksni ili stalni troškovi (eng. Fixed Costs - FC) su oni
troškovi koji se ne mijenjaju sa promjenom obima proizvodnje, oni postoje čak i onda
kada se uopšte ne proizvodi (amortizacija, troškovi održanja, troškovi osiguranja,
najamnine, zagarantirane plaće radnika i sl.). Varijabilni ili promjenjivi troškovi (eng.
Variable Costs - VC) su oni troškovi koji se mijenjaju pri svakoj promjeni obima
proizvodnje (troškovi sirovine, energije, nadnica, transporta i sl.) Shodno naprijed
iznesenom slijedi da je:
TC = FC + VC
a)
b)
Slika 4.157. Šematski prikaz sistema vodosnabdijevanja (a) i SCADA pregled sistema regulacije
vodosnabdijevanja (b) [116]
Upute za pravilno i sigurno korištenje predstavljaju objedinjen i sveobuhvatan

skup informacija koji korisniku proizvoda omogućavaju da se upozna s dostupnim
funkcijama proizvoda kao i načinima za njihovo pravilno i sigurno korištenje (slika
4.158). U sklopu upustva za upotrebu uobičajeno se nalaze informacije o:
- tehničkim specifikacijama proizvoda;
- sigurnosnim aspektima korištenja proizvoda;
- upustvima za: montažu, instalaciju, upotrebu pri normalnim uslovima
rada, ažuriranje, programiranjem, održavanjem i ponašanju u slučaju da
pojedine funkcije ili proizvod u cijelosti ne obavlja željenu funkciju/je;
- lokacijama ovlaštenih predstavnika i servisnih radionica;
- uslovima i trajanju garantnog roka na proizvod u cijelosti ili neke njegove
pojedine dijelove;
- itd.
S porastom kompleksnosti proizvoda upustva za rukovanje postala su opširnija
što je imalo za posljedicu da se značajan broj korisnika proizvoda nije u potpunosti
upoznavao sa sadržajem upustava što je ponekada rezultiralo neadekvatnom
upotrebom proizvoda. Kako bi se prevazišla navedena situacija proizvođači uz opširna
upustva kupcima proizvoda dostavljaju i skraćena upustva za rukovanja sa osnovnim
informacijama o proizvodu i njegovom korištenju.
Slika 4.158. Upute za pravilno i sigurno korištenje
Atest ili certifikat je dokaz postojanosti, tačnosti i ispravnosti objekta

atestiranja u pisanoj formi – Izvještaju. Objekt atestiranja predstavlja predmet
(materijal, sredstva za rad...) ili lice (vozač, zavarivač...) kojem se postupkom
atestiranja određuje autentičnost karakteristika ili osposobljenosti. Atest uopšteno
predstavlja dokument koji sadrži rezultate atestiranja i ostale informacije vezane za
atestiranje u skladu sa odgovarajućim normama [117], slika 4.159. Postupak za
određivanje jedne ili više karakteristika objekta ispitivanja, proizvoda ili usluge koji se
vrši u skladu sa unaprijed definisanim upustvom, odnosno normom naziva se
atestiranje. Osposobljene i kompetentne ustanove (instituti, laboratorije...) koje su
akreditirane od odgovarajućih međunarodnih, ili državnih institucija - tijela, vrše
atestiranje i izdavanje atesta pri čemu se moraju striktno pridržavati odgovarajućih
međunarodnih ili državnih normi (standarda). Zahtjev za atestom može doći od strane:
- konstruktora u fazama razvoja proizvoda, projektovanja tehnološkog
procesa, konstrukcije ili elementa u cilju adekvatnog dimenzioniranja
pojedinih mašinskih elemenata, te udovoljavanja međunarodnim i
domaćim propisima i normama;
- izvođača tehnološkog procesa koji prilikom izvođenja radova za svaki
izrađeni element mora zahtijevati odgovarajući skup atesta;
- stručnih komisija ili nadzornih organa prilikom tehničkog prijema odnosno
pregleda;
- te općenito od naručilaca poslova u cilju osiguranja preduslova za uspješnu
implementaciju sistema vlastite - prijemne kontrole (kao i kod
zahtijevanja ponude ili neposredno prije kupovine).
Slika 4.159. Izgled atestne dokumentacije [118]
Proces utvrđivanja saglasnosti nečega (proizvoda) sa nečim (normama,

propisima, standardima) naziva se homologacija. Sama riječ homologacija vodi
porijeklo iz latinskog jezika, a kod nas je preuzeta francuska riječ la homologation, što
znači potvrđivanje ili utvrđivanje da je nešto nečemu suglasno ili odgovarajuće [119].
Homologacija se obično koristi u kontekstu motornih vozila, tj. automobila, opreme i
dijelova pri čemu se podrazumijeva postupak ocjenjivanja i potvrđivanja da li
određeno vozilo u cjelini ili neki njegov dio/oprema, odgovaraju određenim zahtjevima
ili normama. Pri homologaciji vozila, odnosno dijelova i opreme vozila, ispituju se i
potvrđuju se uređaji bitni za bezbijednost vozila:
- aktivnu bezbijednost vozila (kočnice, upravljački mehanizam, svijetla,
signalni uređaju, pneumatici i sl.),
- pasivnu bezbijednost vozila (sigurnosni pojasevi, sjedišta za djecu,
unutrašnja oprema, protivpožarna zaštita i sl.),
- kao i uređaji od kojih ovisi ekološka kvaliteta vozila (toksična izduvna
emisija, buka, radiofrekvencijske smetnje i sl.).
Kao bi u potpunosti okončao aktivnosti procesa razvoja proizvoda, a cijeneći
činjenicu da su najviše upoznati sa pojedinačnim ali i opštim karakteristikama
proizvoda koji je razvijan, razvojni tim sačinjava dokument u kome se detaljno opisuje
ponašanje proizvoda tokom njegovog životnog vijeka, tj. u periodu eksploatacije kao i
tokom njegovog recikliranja ili odlaganja na za to predviđeno mjesto. U navedenom
dokumentu detaljno je opisano ponašanje proizvoda sa svim njegovim specifičnostima
kako u „normalnim“ tako i u izvanrednim situacijama. Navedeni dokument treba da
bude sačinjen na sažet, jasan i razumljiv način svim potencijalnim korisnicima čime se
osigurava ispravno korištenje proizvoda i prepoznavanje eventualnih nepravilnosti u
radu istog od strane korisnika proizvoda.
5
5. ULOGA KORISNIKA/KUPACA U PROCESU RAZVOJA PROIZVODA
Prepoznavanje stvarnih potreba korisnika i usklađivanje karakteristika

proizvoda koji se razvija sa prepoznatim potrebama predstavlja krucijalni preduslov za
uspjeh proizvoda na tržištu. Zbog toga, kompanije koje u svojim djelatnostima
neposredno uključuju aktivnosti procesa razvoja proizvoda ili se bave razvojem
proizvoda za potrebe drugih kompanija (pružaju usluge razvoja proizvoda), a koje žele
osigurati što bolje tržišne kompetencije proizvoda koje razvijaju, od najranijih faza
procesa razvoja proizvoda na sistematičan i organiziran način uključuju neposredne
korisnike proizvoda u aktivnosti razvoja proizvoda, ali i detaljno prate odzive korisnika
kada je proizvod već lansiran na tržište. Na ovaj način kompanije i razvojni timovi
dobivaju neposredne informacije o kvalitativnim karakteristikama proizvoda čime se
omogućava ciljano usmjeravanje razvojnih aktivnosti naspram zadovoljenja određenih
specifičnih potreba korisnika.
Osim utjecaja korisnika na razvoj proizvoda korisnici imaju i neposredan
utjecaj na evoluciju proizvoda koji su već lansirani na tržište. Pod evolucijom proizvoda
u suštini se podrazumijeva proces prilagođavanja proizvoda određenim zahtjevima od
trenutka lansiranja proizvoda na tržište pa sve do njegovog povlačenja sa tržište,
odnosno, tokom životnog vijeka proizvoda na tržištu (slika 3.1). Sam proces evolucije
proizvoda je funkcija odluka koje donose kompanije u različitim fazama životnog vijeka
proizvoda na tržištu o strukturi proizvoda, pojedinim funkcijama proizvoda,
primijenjenim tehnologijama, itd. Odluke koje kompanije donose, a koje utječu na
proces evolucije proizvoda na tržištu su direktna posljedica djelovanja zahtjeva tržišta-
kupaca, kao i drugih aspekata (prihodi kompanije, struktura troškova, konkurencija,
logistički aspekti, …) koji u većoj ili manjoj mjeri mogu utjecati na evoluciju proizvoda
na tržištu. Evoluciju proizvoda koji su lansirani na tržište moguće je sagledati kroz tri
glavna pokretača evolucije: proizvod evoluira u smjeru zadovoljavanja ključnih
zahtjeva korisnika [120], proizvod evoluira u skladu sa tehnološkim i troškovnim
ograničenjima [121], [122], kompanije u početnoj fazi životnog vijeka proizvoda na
tržištu nude veliki broj kombinacija proizvoda i njihovih karakteristikama da bi se s
vremenom broj kombinacija smanjivao u skladu sa prepoznatim zahtjevima korisnika
[123].
Sa aspekta uključivanja korisnika u proces razvoja/evoluciju proizvoda većina
aktivnosti se odnosi na pažljivo propitivanje i analiziranje zahtjeva korisnika u odnosu
na postojeće slične proizvode ili određena konceptualna rješenja. Na ovaj način
prikupljaju se značajne informacije koje omogućavaju usmjeravanje, odnosno,
unaprjeđenje karakteristika proizvoda (koji se razvija ili je već lansiran na tržište), ali i
generiranje novih ideja, a sve u cilju zadovoljavanja potreba korisnika. Međutim,
korisnici postavljaju različite, često oprečne, zahtjeve naspram proizvoda i postavlja se
opravdano pitanja u kom smjeru krenuti dalje. Na raspolaganju su brojne opcije od
razvoja/evolucije proizvoda u smjeru na koji ukazuje najveći broj korisnika proizvoda,
pa sve do razvoja/evolucije proizvoda u smjeru koji ukazuje na najveći tehnološki
potencijal unaprjeđenja proizvoda. Iznalaženje odgovora predstavlja kompleksan
zadatak sa kojim se suočava razvojni tim i na koji se odgovor mora dati u što kraćem
roku kako se ne bi utjecalo na dinamiku procesa razvoja proizvoda, odnosno, kako bi
se što prije ispunili zahtjevi kupaca.
5.1. Definisanje specifikacije proizvoda – kuća kvaliteta
Za prepoznavanje potencijalno najpovoljnijeg smjera daljnjeg razvoja/evolucije

proizvoda, a u skladu sa izraženim zahtjevima kupaca [23], mogu se primijeniti brojni
alati kao što su: marketinški modeli zasnovani na atributima proizvoda specificiranim
od strane korisnika proizvoda [124], [125], ili modeli koji preferiraju modularno
oblikovanje proizvoda, a zasnovani su na vertikalnoj diferencijaciji proizvoda [126],
[127], [128]. Neki od ovih modela su statički, a neki dinamički, ali uglavnom se
orijentiraju naspram usmjeravanja razvoja i evolucije proizvoda kroz ponudu što šire
lepeze proizvoda zasnovanih na zajedničkoj platformi.
Jedan od najčešće korištenih alata koji omogućava prepoznavanje zahtjeva
korisnika i definisanje tehničkih specifikacija proizvoda koji se razvija/evoluira je model
zasnovan na fuzzy modeliranju specifikacija proizvoda poznat pod nazivom kuća
kvaliteta (eng. House of Quality - HOQ). Alat je prvi puta primijenjen u brodogradilištu
Mitsubishi Motors Corporation u Kobe (Japan) 1972. godine i od tada se uspješno
primjenjuje u brojnim aplikacijama širom svijeta. Najčešće područje primjene kuće
kvaliteta kao alata u procesu razvoja proizvoda je uobličavanje i transformacija
zahtjeva/specifikacija korisnika (eng. Customer Attributes - CAs) u tehničke
specifikacije komponenti ili proizvoda (eng. Engineering Characteristics - ECs), iako
pojedini autori [129] ukazuju na mogućnost primjene navedene metode u svim fazama
procesa razvoja proizvoda sve do planiranja proizvodnje.
Kako bi se što jasnije sagledale faze kreiranja kuće kvaliteta, a cijeneći da
navedeni alat ima značajne potencijale i mogućnosti primjene u procesu razvoja
proizvoda u nastavku će se na postupan način prezentirati sve aktivnosti povezane sa
kreiranjem iste. Brojne kompanije širom svijeta razvile su svoje specifične pristupe
kreiranju kao i vrstu i količinu podataka koji su zastupljeni u kući kvaliteta, ali
principijelno kada se savladaju osnove postavke lakše će biti razumjeti specifične
izvedene varijante kuće kvaliteta. Opšti šematski prikaz kuće kvaliteta predstavljen ja
na slici 5.1. Kuća kvaliteta sastoji se od šest segmenata i to: korisnički zahtjevi, matrica
planiranja, tehničke specifikacije, matrica međusobnih odnosa, trougaona „krovna“
matrica i ciljevi.
Slika 5.1. Opšti šematski prikaz kuće kvaliteta [130]
Prvi i najvažniji korak pri konstruisanju kuće kvaliteta predstavlja definisanje

strukturirane liste korisničkih zahtjeva u odnosu na pojedinačne karakteristike
proizvoda, kroz ocjenjivanje relativne važnosti (eng. Relative Importance – RI)
prepoznatih korisničkih zahtjeva od strane samih korisnika, te njihovo kvantitativno
rangiranje. Prema nekim autorima [129] tipična primjena kuće kvaliteta u procesu
razvoja proizvoda treba da inkorporira od 30 do 100 korisničkih zahtijeva, koji u
određenim situacijama mogu biti grupirani u skladu sa svojim karakteristikama (tabela
5.1). Pri definisanju korisničkih zahtjeva treba voditi računa da se isti interpretiraju na
način razumljiv korisniku proizvoda što je osnovni preduslov za dobivanje adekvatnih
rezultata. Do informacija neophodnih za kreiranje kuće kvaliteta uglavnom se dolazi
prikupljanjem podataka kroz uobičajenu komunikaciju sa korisnicima proizvoda, uz
poseban naglasak na opisivanje potreba i problema sa kojima su se korisnici susretali
tokom korištenja proizvoda. Za prikupljanje podataka o relativnoj važnosti svakog od
navedenih korisničkih zahtjeva mogu se koristiti dva pristupa. Prvi tradicionalni pristup
zasniva se na upotrebi upitnika u kojima se od korisnika traži da svaki prepoznati
korisnički zahtjev ocjene u skladu sa unaprijed utvrđenom skalom (tabela 5.2). Drugi
inovativniji pristup kvantificiranja relativne važnosti naspram prepoznatih korisničkih
zahtjeva zasniva se na primjeni analitičkih hijerarhijskih procesa (eng. Analytical
Hieraechy Process) koji se također realiziraju primjenom upitnika, ali u kojima korisnik
treba uzeti u obzir različite parove zahtjeva. Korisnici biraju najvažniji par od niza
ponuđenih, a naknadnom analizom prikupljenih podataka se vrši interpretiranje
prikupljenih rezultata. U oba slučaja unesena vrijednost relativne važnosti pojedinog
korisničkog zahtjeva je u biti prosječna vrijednost procijenjene relativne važnosti
dobivena od strane korisnika. Ocjenjivanjem relativne važnosti pojedinačnih
karakteristika proizvoda korisnici ukazuju na karakteristike koje su im posebno
interesantne i na taj način usmjeravaju razvoj proizvoda. Rezultati navedenog koraka
se prezentiraju u segmentu „korisnički zahtjevi“, vodeći računa da se prije unosa u
HOQ prikupljeni podaci strukturiraju i kvantitativno rangiraju u skladu sa unaprijed
utvrđenim kriterijima.
Tabela 5.1. Pregled grupiranih korisničkih zahtjeva za primjer automobilskih vrata [131]
PODJELA KOR ISN IČKIH ZAHTJEVA – AUTOMOBILSKA VRATA
PRIMARNI SEKUNDARNI TERCIJARNI
Lako zatvaranje izvana
Ostaju otvorena na strmini
Lakoća otvaranja i Lako otvaranje izvana
zatvaranja vrata Ne trzaju
Lako zatvaranje iznutra
FUNKCIONALNI I Lako otvaranje iznutra
Nema curenja na kiši
ERGONOMSKI Dobra izolacija od buke sa ceste
ZAHTJEVI Nema curenja pri pranju auta
Izolacija Dobra izolacija buke od vjetra
Nema kapanja vode ili snijega pri otvaranju
Nema neprijatnih zvukova
Mekan, komforan
Odmor za ruku Na pravom mjestu
Materijal koji ne stari
Unutrašnje obloge Atraktivnost (NEplastičan izgled)
ESTETSKI IZGLED Lako čišćenje
Čistoća Nema mašćenja od brava na vratima
Tolerancije Uniformna rastojanja između sučeljenih panela
Nakon definisanja strukturirane liste korisničkih zahtjeva naspram

pojedinačnih karakteristika proizvoda i prezentacije iste u segmentu „korisnički
zahtjevi“ razrađuje se sljedeći segment kuće kvaliteta poznat pod nazivom „matrica
planiranja“. „Matrica planiranja“ se koristi u dvije svrha: za analizu zadovoljstva
korisnika u odnosu na svaku pojedinačno specificiranu karakteristiku proizvoda u
skladu sa unaprijed definisanom skalom (slika 5.2), te za potrebe usporedba percepcije
korisnika o pojedinačnim karakteristikama proizvoda koji se razvija, ali i sličnih
konkurentskih proizvoda. Pored pitanja vezanog za zadovoljstvo korisnika naspram
svake pojedinačno specificirane karakteristike proizvoda u skladu sa unaprijed
definisanom skalom razvojni tim, ukoliko to smatra za shodno, može proširiti listu
pitanja i u ovaj segment unijeti informacije vezane za (tabela 5.3):
- Kvantificiranje željenih performansi proizvoda koji se razvija od strane
razvojnog tima (eng. Planned Satisfaction Rating - PSR), tabela 5.3 – kolona
D;
- Faktor unaprjeđenja (eng. Improvement Factor - IF) koji se može izračunati
na sljedeći način: razlika koeficijenata željenih performansi proizvoda koji
se razvija od strane razvojnog tima (PSR) i koeficijenta kojim su korisnici
ocijenili svaku pojedinačno specificiranu karakteristiku proizvoda se
pomnoži sa željenim faktorom unaprijeđenija (npr. 0,2 – unaprjeđenje
karakteristike za 20%) i na dobivenu vrijednost se doda vrijednost 1, tabela
5.3 – kolona E;
- Koeficijent težinske vrijednosti proizašli iz zahtjeva koji se uobičajeno
mogu iskoristiti u svrhu prodaje proizvoda (eng. Seals Point - SP).
Vrijednost navedenog koeficijenta se uobičajeno kreće od 1,0 do 1,5,
tabela 5.3 – kolona F;
Pored prethodno navedenih informacija članovi razvojnog tima mogu dodati i
sljedeće koeficijente: utjecaj okoliša, buduće aktivnosti konkurencije, itd.
Tabela 5.2. Kvantificiranja naznačenih korisničkih zahtjeva ocjenjivanjem u skladu sa unaprijed

utvrđenom skalom na primjeru automobilskih vrata
Grupa Korisnički zahtjev Relativna važnost

Lako zatvaranje izvana 10 9 8 7 6 5 4 3 2 1
Lakoća
Ostaju otvorena na strmini 10 9 8 7 6 5 4 3 2 1
otvaranja i
Lako otvaranje iznutra 10 9 8 7 6 5 4 3 2 1
zatvaranja
vrata Ne trzaju 10 9 8 7 6 5 4 3 2 1
… 10 9 8 7 6 5 4 3 2 1
Nema curenja na kiši 10 9 8 7 6 5 4 3 2 1
Izolacija Dobra izolacija od buke sa ceste 10 9 8 7 6 5 4 3 2 1
… 10 9 8 7 6 5 4 3 2 1
… … 10 9 8 7 6 5 4 3 2 1
Kada se utvrde vrijednosti za sve prethodno pobrojane koeficijente izračunava

se ukupni težinski koeficijent za svaki prepoznati korisnički zahtjev (eng. Overall
Weighting - OW) kao umnožak koeficijenata relativne važnosti pojedinog korisničkog
zahtjeva (RI), koeficijenta faktora unaprjeđenja (IF) i koeficijenta težinske vrijednosti
proizašle iz zahtjeva koji se uobičajeno mogu iskoristiti u svrhu prodaje proizvoda (SP)
(tabela 5.3 – kolona G).
Sljedeća aktivnost pri kreiranju kuće kvaliteta za koji se prikupljaju i
popunjavaju podaci je segment „tehničke specifikacije“. U navedenom segmentu se od
strane razvojnog tima specificiraju tehnički-inženjerski zahtjevi naspram pojedinih
karakteristika proizvoda koji se razvija, te u suštini navedeni segment kuće kvaliteta
predstavlja „glas“ razvojnog tima/kompanije koja razvija proizvod (opis proizvoda sa
aspekta razvojnog tima i kompanije). Podatke neophodne za popunjavanje ovoga
segmenta kuće kvaliteta precizira razvojni tim kroz identifikaciju mjerljivih
karakteristika proizvoda koji će prema njihovim opažanjima omogućiti zadovoljavanje
prepoznatih korisničkih zahtijeva. Na identičan način kao i u slučaju korisničkih
zahtjeva vrši se analiza i strukturiranje prikupljenih podataka. Pored toga u ovome
segmentu se dodaje dopunski red kojime se ilustrira (određenim znakom ili simbolom)
pravac promjene svake od razmatranih varijabli, koja prema promišljanima razvojnog
tima vodi ka unaprijeđeniju performansi proizvoda (tabela 5.4).
Procijenite performansu svakog proizvoda

(automobilska vrata) za karakteristiku „lako Procijenite performansu svakog proizvoda
zatvaranje izvana“ u skladu sa definisanom (automobilska vrata) za karakteristiku „dobra
skalom izolacija od buke sa ceste“ u skladu sa definisanom
(5 – vrlo zadovoljan, …, 1 – veoma razočaran) skalom (5 – vrlo zadovoljan, …, 1 – veoma razočaran)
Naš proizvod Konkurent A Konkurent B Naš proizvod Konkurent A Konkurent B
2 4 4 5 3 2

(automobilska vrata) za karakteristiku „ostaju
otvorena na strmini“ u skladu sa definisanom
skalom (5 – vrlo zadovoljan, …, 1 – veoma
razočaran)
Naš proizvod Konkurent A Konkurent B
2 2 1

(automobilska vrata) za karakteristiku „lako
otvaranje iznutra“ u skladu sa definisanom
skalom
(5 – vrlo zadovoljan, …, 1 – veoma razočaran)
4 5 5

(automobilska vrata) za karakteristiku „ne trzaju“
u skladu sa definisanom skalom
4 3 3

(automobilska vrata) za karakteristiku „nema
curenja na kiši“ u skladu sa definisanom skalom
4 3 3
Slika 5.2. Primjer prikupljanja podataka za potrebe analize zadovoljstva korisnika naspram
pojedinačno specificiranih karakteristika proizvoda, te grafički prikaz usporedbe percepcije
korisnika o pojedinačnim karakteristikama proizvoda koji se razvija i sličnih konkurentskih
proizvoda na primjeru automobilskih vrata
Po prikupljanju, analizi, strukturiranju i unošenju podataka u prethodno

prezentiranim koracima pristupa se popunjavanju sljedećeg segmenta kuće kvaliteta
tj. kompletiranju „matrice međusobnih odnosa“ koja predstavlja glavni dio kuće
kvaliteta i čije popunjavanje može zahtijevati dosta truda i vremena. Cilj ovoga
segmenta je transliranje ispoljenih i prepoznatih korisničkih zahtjeva naspram
pojedinačno specificiranih karakteristika proizvoda u pripadajuće tehničke
karakteristike. Struktura same sekcije je dvodimenzionalna (N×M) matrica koja
predstavlja kombinaciju prepoznatih korisničkih (N) i specificiranih tehničkih (M)
zahtjeva u odnosu na proizvod koji se razvija. Razvojni tim identificira i razmatra svaku
međusobnu zavisnost, te u skladu sa unaprijed definisanim nivoom uočene zavisnosti
(npr. visoka, srednja, niska, nikakva) i pripadajućim simbolima vrši kvantificiranje iste
(slika 5.3). Svakome od definisanih nivoa uočene zavisnosti, u skladu sa percepcijama
razvojnog tima, pridružuje se odgovarajuća kvantificirana vrijednost, npr. visoka -9,
srednja -6, niska -3, nikakva -0.
Tabela 5.3. Primjer prikupljanja podataka za potrebe popunjavanja segmenta „matrica

planiranja“ kuće kvaliteta na primjeru automobilskih vrata
Tabela 5.4. Primjer prikupljanja podataka za potrebe popunjavanja segmenta „tehničke

specifikacije“ kuće kvaliteta na primjeru automobilskih vrata
Prilikom izrade „matrice međusobnih odnosa“ moguće je utvrditi da su odnosi

između pojedinih prepoznatih korisničkih i specificiranih tehničkih zahtjeva opozitni, tj.
da udovoljavanje jednog direktno implicira narušavanje drugog zahtjeva. U takvim
slučajevima razvojni tim mora da iznađe kompromisno rješenje, i nastavi sa daljnjim
razvojnim aktivnostima. O problematici iznalaženja kompromisnih rješenja između
prepoznatih korisničkih i specificiranih tehničkih zahtjeva biti će nešto više riječi u
poglavlju 5.2.
Slika 5.3. Strukturiranje segmenta „matrica međusobnih odnosa“ kuće kvaliteta za primjer
automobilskih vrata
U cilju identificiranja međusobnih odnosa specificiranih tehničkih zahtjeva tj.

utvrđivanja postojanja međusobnih interakcija, pristupa se razradi sljedećeg segmenta
kuće kvaliteta koji se naziva „krovna trougaona matrica“ (slika 5.4). Kao i u slučaju
popunjavanja „matrice međusobnih odnosa“ i ovdje razvojni tim intenzivno surađuje
razmatrajući uparene tehničke zahtjeve i njihove međuodnose. Za svaku identificiranu
ćeliju se postavlja pitanje: Da li se unaprjeđenje jednog tehničkog zahtjeva pozitivno ili
negativno odražava sa njemu uparenim tehničkim zahtjevom? Ukoliko je utvrđena
pozitivna međusobna interakcija uparenih tehnoloških zahtjeva u navedenu ćeliju se
stavlja znak „+“. U suprotnom, kada je utvrđena negativna međusobna interakcija
uparenih tehnoloških zahtjeva u navedenu ćeliju se stavlja znak „-“. U cilju što boljeg
prezentiranja međusobne interakcije uparenih tehnoloških zahtjeva moguće je izvršiti
gradiranje nivoa interakcije (visok, srednji, niski, nikakav) što se može indicirati
korištenjem simbola različite boje ili na neki drugi način.
Slika 5.4. Strukturiranje segmenta „trougaona krovna matrica“ kuće kvaliteta za primjer
automobilskih vrata
Informacije koje se nalaze pohranjene u „trougaonoj krovnoj matrici“, ukoliko

se pravilno sagledaju, pružaju razvojnom timu niz informacija. Naime, matrica ukazuje
na mjesta tj. ćelije sa pozitivnom međusobnom interakcijom uparenih tehnoloških
zahtjeva koje imaju veliki potencijal za unaprjeđenje proizvoda te njima treba posvetiti
posebnu pažnju jer se mali iskoraci na tim mjestima mogu višestruko isplatiti. Sa druge
strane, u matrici se uočavaju i problematična mjesta tj. ćelije sa negativnom
međusobnom interakcijom uparenih tehnoloških zahtjeva, što može biti dobro
polazište za iznalaženje novih rješenja u cilju izbjegavanja negativne međuovisnosti ili
iziskuje iznalaženje kompromisa između istih, o čemu će biti nešto više riječi u
nastavku teksta.
Posljednji korak pri izradi kuće kvaliteta jeste formiranje i popunjavanje
segmenta „ciljevi“. Navedeni segment kuće kvaliteta sastoji se od tri dijela:
kompetitivnih mjerenja, tehničkih prioriteta i postavljenih ciljeva. Za svaki od
specificiranih tehničkih zahtjeva, za koji razvojni tim smatra da predstavlja važnu
karakteristiku proizvoda, treba omogućiti uspoređivanje sa postojećim vlastitim i
konkurentskim proizvodima, što u suštini i predstavlja osnovu kompetitivnih mjerenja
za potrebe izrade kuće kvaliteta. Na ovaj način se omogućava kvantitativna
komparativna analiza te ilustracija relativne tehničke pozicije proizvoda koji se razvija
u odnosu na ostale proizvode (tabela 5.5), dok sprovedena mjerenja pomažu pri
identificiranju ciljanog nivoa performansi koje treba da dosegne proizvod koji se
razvija. U cilju utvrđivanja relativnog značaja svakog pojedinačno specificiranog
tehničkog zahtijeva vrši se izračunavanje njegovog koeficijenta tehničkog prioriteta.
Koeficijent tehničkog prioriteta predstavlja sumu umnožaka indicirane međuzavisnosti
korisničkih i tehničkih zahtjeva i ukupnog težinskog koeficijenta (QW) svakog
korisničkog zahtjeva (slika 5.5).
Tabela 5.5. Primjer komparativnih mjerenja za potrebe prikupljana informacija u segmentu

„ciljevi“ kuće kvaliteta za primjer automobilskih vrata
Posljednji korak u kreiranju kuće kvaliteta jeste definisanje ciljanih tehničkih-

inženjerskih vrijednosti za svaki specificirani tehnički zahtjev proizvoda koji se razvija
(slika 5.5). Pri postavljanju ciljeva i definisanju prioriteta razvojni tim mora voditi
računa o iskazanim korisničkim potrebama, performansama konkurentskih proizvoda,
te trenutnim tehničko-tehnološkim mogućnostima kojima raspolaže kompanija za
potrebe koje se proizvodi proizvod.
Potpuno uobličavanje i razrada kuće kvaliteta ne mora da bude posljednji
korak u primjeni ovoga alata. Naime, rezultati dobiveni primjenom kuće kvaliteta
mogu se kroz etapnu primjenu iskoristiti sve do koraka u kojem se definišu proizvodni
zahtjevi (slika 5.6) čime se „glas korisnika“ prenosi sve do navedene faze.
Slika 5.5. Kompletirana kuća kvaliteta - HOQ za primjer automobilskih vrata [131]
Kao što je ranije naglašeno proces konstruisanja kuće kvaliteta je timska

aktivnost i zahtijeva studiozan pristup svih uključenih aktera ukoliko se žele polučiti
adekvatni rezultati. Isto tako i tumačenju dobivenih informacija treba posvetiti
adekvatnu pažnju. U konačnici moguće je navesti prednosti primjene kuće kvaliteta pri
definisanju specifikacije proizvoda i percepciji korisničkih zahtjeva, te njihovoj
transformaciji u tehničke specifikacije [23], a to su:
- omogućavanje iznalaženja kompromisa između identificiranih korisničkih
zahtjeva i tehničkih-inženjerskih specifikacija,
- grubi uvid u konkurentnost proizvoda koji se razvija;
- jednostavnost i laka upotrebljivost;
- omogućavanje jednostavne prezentacije specifikacije proizvoda čime se
olakšava usuglašavanje stavova između uključenih strana u proces razvoja
proizvoda.
Sa druge strane kuća kvaliteta ima i određene nedostatke. Osnovni nedostatak
je to što korisnici uključeni u kreiranje kuće kvaliteta moraju prethodno koristiti
proizvod, a što pri razvoju potpuno novih proizvoda može da predstavlja značajne
poteškoće. Jedna od mogućnosti za pravazilaženje navedenog problema je izrada
prototipa koji bi određena grupa korisnika koristila jedan vremenski period nakon čega
bi se pristupilo razradi kuće kvaliteta za razmatrani proizvod.
Slika 5.6. Mogućnosti primjene kuće kvaliteta u različitim fazama pripreme proizvodnje
5.2. Uspostavljanje kompromisa između prepoznatih korisničkih i

specificiranih tehničkih zahtjeva
Iako kuća kvaliteta kao i ostali alati, koji nisu detaljnije razmatrani,
omogućavaju približno determiniranje zahtijeva korisnika i potencijalnih pravaca
razvoja/evolucije proizvoda, zbog stohastičnosti procesa razvoja proizvoda
(segmentiran i ograničen broj informacija od potencijalnih i trenutnih kupaca,
ograničeni vremenski rokovi), veliki broj odluka se i dalje zasniva na intuiciji i prosudbi
učesnika procesa razvoja proizvoda, prvenstveno voditelja razvojnog tima. Naravno pri
donošenju prosude neophodno je voditi računa o dva bitna aspekte [23]:
- da li ispunjavanje zahtjeva korisnika podrazumijeva iznalaženje kompromisa
naspram prvobitno definisanih i novo zahtijevanih performansi proizvoda;
- da li je fokusiranje na zahtjeve korisnika osnova tržišnih kompetencija
proizvoda ili su to karakteristike proizvoda koje trenutno nisu dostupne na
tržištu.
Pod prvobitno definisanim primarnim funkcijama proizvoda podrazumijevaju
se one funkcije proizvoda koje su prema raspoloživim informacijama preferirane od
strane prosječnih korisnika i koje predstavljaju osnovu tržišnih kompetencija proizvoda
(npr. za laserske printere: brzina i rezolucija štampanja). Međutim, u određenom
trenutku životnog vijeka proizvoda na tržištu, osim osnovnih funkcija proizvoda,
kompanije u cilju podizanja kompetitivnosti svojih proizvoda, te zadovoljavanja
zahtjeva korisnika nude i druge dodatne sekundarne funkcije za svoje proizvode (npr.
za laserske printere: mogućnost štampanja u boji, kvaliteta štampanja u boji, itd.).
Osim navedenih primarnih i sekundarnih karakteristika proizvoda, proizvodi posjeduju
i tercijarne karakteristike (npr. za printere: veličina, masa, izgled, …) koje do
određenog trenutka nisu u fokusu interesa kompanija, ali imaju potencijal da postanu
faktori koji će utjecati na tržišne kompetencije proizvoda. Tokom vremena pojedinačne
sekundarne karakteristike mogu prerasti u primarne, dok tercijarne karakteristike
mogu prerasti u sekundarne ili čak primarne, a sve u zavisnosti od razvoja situacije na
tržištu koje je neposredan rezultat promjena fokusa korisnika u odnosu na pojedinačne
karakteristike proizvoda. Naravno, ovakve situacije se događaju i kompanije nastojeći
da osiguraju/zadrže kompetitivnost svojih proizvoda razvijaju/evoluiraju proizvode u
smjeru iznalaženja kompromisa između pojedinačnih funkcija (primarnih, sekundarnih
i tercijarnih) koje karakteriziraju njihove proizvode.
Sa druge strane postoje situacije kada korisnici zahtijevaju unaprjeđenja
osnovnih funkcija proizvoda koje su već u određenoj mjeri inkorporirane u sam
proizvod (npr. laserski printer: povećanje brzine ili rezolucije štampanja), odnosno
zahtjevi korisnika mogu biti usmjereni na sekundarne (ili čak tercijarne) karakteristike
proizvoda koje u pojedinim slučajevima mogu ne biti integrirane na samom proizvodu
ali mogu utjecati na kompetitivnost proizvoda (npr. proizvođači laserskih printera su i
prije pojave printera u boji bili svjesni činjenice da je to značajna konkurentska
prednost proizvoda). Upravo navedeni zahtjevi korisnika proizvoda naspram
integracije određenih karakteristike proizvoda koje ne postoje na postojećim tržišno
dostupnim proizvodima predstavljaju pokretač naučno-istraživačkih aktivnosti i
iznalaženja novih tehnologija i pristupa rješavanju postojećih problema. U cilju
sistematizacije zahtjeva korisnika i prepoznavanja budućih pravaca razvoja/evolucije
proizvoda, brojni autori prepoznaju određene skupine korisnika i njihove specifične
zahtjeve naspram proizvoda. Tako je na primjer identificirana skupina tzv. marginalnih
korisnika (eng. fringe users) [132] kao značajan izvor informacija o novim inovativnim
zahtjevima naspram proizvoda. U suštini marginalni korisnici predstavljaju manju
skupinu korisnika koja ima značajno izraženije zahtjeve u odnosu na pojedine
funkcionalne karakteristike proizvoda od većine uobičajenih korisnika. Usprkos
činjenici da analiziranje zahtjeva marginalnih korisnika može biti veoma dobar izvor
informacija koji posjeduje potencijal da značajno unaprijedi pojedine karakteristike ili
proizvod u cjelini ovome aspektu se ne posvećuje dovoljna pažnja u svakodnevnoj
praksi [23]. Razlog za ovo leži u činjenici da su aktivnosti razvojnih timova u većini
slučajeva striktno usmjerene na zadovoljavanje potreba prosječnih kupaca koja u
osnovi ima prosječne zahtjeve naspram proizvoda, zanemarujući na taj način
marginalne skupine čiji zahtjevi u nekim slučajevima mogu biti ekstremni, ali sa pravim
potencijalom naspram daljnjeg razvoja i evolucije proizvoda. Naravno ni u kom slučaju
se ne smije zaboraviti činjenica da i prosječni korisnici mogu postaviti određene
neuobičajene zahtjeve u odnosu na karakteristike proizvoda. Još jedna skupina
korisnika može da predstavlja značajan izvor informacija naspram razvoja i evolucije
proizvoda na tržištu. Naime, svaki proizvod ima određenu skupinu korisnika sa
ekstremnim zahtjevima naspram karakteristika proizvoda, ali navedena skupina
aktivno, najčešće samostalno, koristeći i prilagođavajući rješenja sa drugih proizvoda,
unaprjeđuje karakteristike postojećih proizvoda i prilagođava proizvode vlastitim
potrebama. U literaturi ova skupina korisnika prepoznata je pod nazivom vodeći
korisnici (eng. lead users) [133], [134]. Klasičan primjer prilagođavanja potreba
određenog proizvoda u ovoj skupini korisnika je terensko biciklo (eng. mountain bike),
nastalo od klasičnog bicikla prilagođenog od strane zaljubljenika u prirodu i strastvenih
vozača bicikala koji su isijecali automobilske gume i postavljali ih na klasično biciklo
kako bi si olakšali vožnju po neravnom i brdovitom terenu [23]. Na kraju se ne smije
zaboraviti da i pojedinci koji nikada nisu koristili određeni proizvod mogu da posluže
kao odličan izvor informacija o kvalitativnim karakteristika i funkcionalnosti proizvoda,
a samim tim usmjeravaju daljnje aktivnosti razvoja i evolucije proizvoda.
Naravno, veliki broj korisnika generirati će veliki broj informacija koje ukoliko
se adekvatno ne procesuiraju, mogu donijeti više štete nego koristi i usmjeriti razvojne
aktivnosti u potpuno pogrešnom smjeru. Kao jedan od potencijalnih pristupa za
procesuiranje prikupljenih informacija-zahtjeva od korisnika može poslužiti matrični
2×2 pristup u kome se zahtjevi korisnika razvrstavaju u četiri kvadranta od koji svaki
ima određene implikacije i načine realizacije, slika 5.7.
Slika 5.7. Opšta klasifikacija korisničkih zahtjeva
Naime, u praksi se mogu pojaviti slučajevi kada postavljeni zahtjevi korisnika s

jedne strane mogu da utječu, a sa duge strane nemaju apsolutno nikakvog utjecaja, na
uspostavljanje kompromisa između prepoznatih korisničkih zahtjeva i prethodno
specificiranih funkcionalnih karakteristika proizvoda. Najbolji primjer koji oslikava
ovakvu situacije je slučaj analognog/digitalnog mobilnog aparata i zahtjeva za jačinu
signala odnosno trajnost baterije. U slučaju analognog mobilnog aparata jači signal
direktno utječe na smanjenje životnog vijeka baterije što zahtjeva iznalaženje
kompromisa, dok u slučaju digitalnog mobilnog aparata ova dva zahtjeva nemaju
utjecaja jedan na drugi.
Kada zadovoljavanje korisničkih zahtjeva ne utječe na prethodno definisane
funkcionalne karakteristike proizvoda (primarne i/ili sekundarne) proces
razvoja/evolucije proizvoda zasniva se na tzv. procesu održivog inoviranja. Pod
pojmom održivog inoviranja proizvoda podrazumijeva se unaprjeđenje tehničkih
karakteristika proizvoda tradicionalno prepoznatih i zahtijevanih od prosječnih
korisnika (npr. brži računari, manja potrošnja goriva kod automobila, trajnije baterije
mobilnih aparata, TV aparati sa jasnijom slikom, itd.) [135]. Osim unaprjeđenja
tehničkih performansi proizvoda kroz održivo inoviranje postoji mogućnost sličnog
pristupa povećanja konkurentnosti proizvoda na tržištu uz zadržavanje
nepromijenjenih tehničkih karakteristika proizvoda, ali uz istovremeno snižavanje
cijena proizvoda kao rezultat implementacije unaprjeđenja i inovacija na području
proizvodnje. Ovakav način unaprjeđenja konkurentnosti proizvoda na tržištu poznat je
pod nazivom operativna unaprjeđenja [23]. Međutim, kompanije se često na tržištu
susreću sa različitim zahtjevima kupaca koji preferiraju različite primarne funkcije
proizvoda, ili čak šta više, pojedine sekundarne funkcije proizvoda. U tim slučajevima
kompanije pribjegavaju unaprjeđivanjima karakteristika proizvoda po više pravaca i to
najčešće kroz definisanje različitih kombinacija karakteristika i pripadajućih cijena
proizvoda u odnosu na ciljane skupine korisnika.
Naravno, korisnički zahtjevi naspram prethodno definisanih funkcionalnih
karakteristika proizvoda mogu rezultirati potrebom iznalaženja kompromisa (zavisno
od ograničenja u procesu razvoja proizvoda) između pojedinih zacrtanih karakteristika
proizvoda. U tom slučaju nužno je voditi računa da uspostavljanje kompromisa između
pojedinih funkcija ne dovede do narušavanja integriteta samog proizvoda. Operativne
performanse kao što su prilagodljivost, brzina isporuke i cijena također mogu dovesti
do neophodnosti uspostavljanja kompromisa između pojedinih prethodno definisanih
funkcionalnih karakteristika proizvoda. Tako na primjer, primjena modularne strukture
proizvoda dovodi do povećanja prilagodljivosti proizvoda i snižavanja troškova
proizvodnje, ali zasigurno rezultira smanjenjem pojedinih performansi proizvoda [136]
tj. uspostavljanjem određenog kompromisa između funkcija proizvoda. Strategija
uspostavljanja kompromisa može da ide do te granice da se definisane karakteristike
proizvoda podrede dostizanju krajnjih donjih limita naspram cijene (najniža moguća
cijena) i funkcionalnih karakteristika proizvoda (tek prihvatljive funkcionalne
karakteristike proizvoda). U svim prethodno navedenim slučajevima koji iziskuju
uspostavljanje određenog vida kompromisa između definisanih funkcionalnih
karakteristika proizvoda, kompanije koje razvijaju i proizvode proizvode su svjesne
korisničkih zahtjeva i samo je pitanje načina na koji će se udovoljiti postavljenim
zahtjevima i koja će kompanija biti prva u tome, te na taj način ostvariti konkurentsku
prednost na tržištu.
Proces iznalaženja kompromisa između planiranih karakteristika proizvoda od
strane kompanija koje razvijaju i proizvode proizvode, te postavljenih korisničkih
zahtjeva u značajnoj mjeri je funkcija dinamike promjene zahtjeva korisnika naspram
karakteristika proizvoda [23]. Naime, u odnosu na dinamiku promjena zahtjeva
korisnika moguće je uočiti dvije velike skupine proizvoda:
- proizvodi sa „statičkim“ korisničkim zahtjevima - proizvodi kod kojih se
korisnički zahtjevi značajnije ne mijenjaju tokom dužeg vremenskog
perioda;
- proizvodi sa „dinamičkim“ korisničkim zahtjevima - proizvodi kod kojih se
korisnički zahtjevi intenzivno mijenjaju tokom vremena.
U slučaju proizvoda koji se odlikuju „statičkim“ korisničkim zahtjevima radi se
o proizvodima kod kojih već duži vremenski period postoji stabilna dominantna
paradigma oblikovanja proizvoda, te su dobro poznati i razumljivi zahtjevi korisnika
(npr. industrija namještaja). Kod ovoga tipa proizvoda specifikacija zahtjeva naspram
proizvoda vrši se u što ranijim fazama procesa razvoja proizvoda, čak šta više i prije
zvaničnog otpočinjanja aktivnosti razvoja proizvoda, slika 5.8. Na spomenutoj slici faza
definisanja specifikacije proizvoda koji se razvija predstavlja vrijeme utrošeno od
strane kompanije na otklanjanje tržišnih i tehnoloških nesigurnosti, a rezultira
definisanjem tačne specifikacije proizvoda koji se razvija. Faza testiranja i integracije
podrazumijeva vrijeme utrošeno na minimiziranje jediničnih varijabilnih troškova
proizvodnje proizvoda, što u konačnici rezultira smanjenjem cijene proizvoda. Dakle,
moguće je konstatirati da je ključna prednost ranog definisanja specifikacije proizvoda
stabilnost i efikasnost realizacije procesa razvoja proizvoda, te minimiziranje
naknadnih skupocjenih i mukotrpnih promjena u kasnijim fazama procesa razvoja
proizvoda. Osim toga, rana specifikacija zahtjeva od proizvoda koji se razvija osigurava
kompanijama manevarski prostor za optimiranje troškova razvoja i proizvodnje, te na
tržištu mogu povećati kompetitivnost svojih proizvoda na osnovu niže cijene
proizvoda. Naravno, ovakav pristup krije opasnost da kompanije u toku realizacije
procesa razvoja proizvoda zbog određenih razloga (npr. promjene u tehnologijama)
ne uspiju na vrijeme definisati jasnu specifikaciju proizvoda što za sobom povlači
opasnost nedostatka vremena za izvođenje testiranja, integracije i optimizacije
proizvodnog procesa, što će zasigurno dovesti do povećanja varijabilnih troškova
proizvodnje po jedinici proizvoda.
U slučaju proizvoda koji se odlikuju „dinamičkim“ korisničkim zahtjevima radi
se o proizvodima kod kojih dolazi do intenzivnih i diskontinuiranih promjena tokom
vremena, koje u određenim ekstremnim slučajevima mogu prouzročiti apsolutno
zastarijevanje informacija u periodu od početka procesa razvoja proizvoda do
njegovog lansiranja na tržište. Najbolji primjer za ilustraciju ovakvog tipa proizvoda su
proizvodi visokih tehnologija gdje su tehnološke promjene iznimno dinamične, pa
korisnici najčešće nisu u stanju da u ranim fazama procesa razvoja proizvoda
artikuliraju svoje zahtjeve. Kod ovoga tipa proizvoda specifikacija zahtjeva naspram
proizvoda u značajnoj mjeri zavise od brzine stabilizacije preferencija kupaca i
intenziteta utjecaja promjene specifikacije proizvoda na proizvodni proces istog.
Pojedini autori [137] pri opisivanja intenziteta utjecaja promjene specifikacija
proizvoda na proizvodni proces istog koriste poopšten pristup propagacije utjecaja na
prethodne i naredne faze procesa razvoja proizvoda, pri čemu promjenu specifikacije
proizvoda tokom vremena definišu kao „evoluciju“ specifikacije proizvoda. Pri tome
„evolucija“ specifikacije proizvoda je brza ukoliko postoji mogućnost njenog ranog
stabiliziranja, a spora ukoliko za stabiliziranje specifikacije proizvoda treba dosta
vremena tj. specifikacija proizvoda se stabilizira tek u kasnim fazama procesa razvoja
proizvoda. Spomenuti autori također definišu utjecaj promjena specifikacije proizvoda
na prethodne faze procesa razvoja proizvoda kroz „osjetljivost“ prethodnih faza na
promjene. Pri tome prethodne faze procesa razvoja proizvoda imaju nisku osjetljivost
na promjene specifikacije proizvoda u slučajevima kada su troškovi implementacije
promjena specifikacije u prethodnim fazama niski, i obratno, prethodni procesi imaju
visoku osjetljivost na promjene specifikacije proizvoda u slučajevima kada su troškovi
implementacije promjena specifikacije u prethodnim fazama visoki.
Slika 5.8. Vrijeme specifikacije zahtjeva naspram proizvoda koji se razvija kroz uspostavljanje
kompromisa između tržišnih zahtjeva i planiranih karakteristika proizvoda u slučaju proizvoda
koji se odlikuju „statičkim“ tržišnim zahtjevima
U skladu sa naprijed iznesenim postavkama, te brojnim istraživanjima [138],

[139] vezanim za tematiku uspostavljanja kompromisa između korisničkih zahtjeva i
planiranih tehničkih karakteristika proizvoda, te vremena definisanja konačne
specifikacije proizvoda koji se razvija moguće je dati određene preporuke primjera
najbolje prakse u industriji, slika 5.9. Tako na primjer, u većini kompanija koje iskazuju
dobre poslovne rezultate multidisciplinarni razvojni timovi zaduženi su za definisanje
specifikacije proizvoda. Na ovaj način se omogućava sveobuhvatno sagledavanje,
analiza i interpretacija informacija uz istovremeno izbjegavanje naknadnih problema
vezanih za nerazumijevanje pojedinih aspekata životnog vijeka proizvoda (npr.
problemi sa proizvodnjom izazvani nerazumijevanjem mogućnosti postojećih
tehnologija od strane dizajnera proizvoda). Sa druge strane pojedine kompanije u
nastojanju da se što više približe apsolutnom zadovoljenu tržišnih zahtjeva nastoje u
što kasnijim fazama razvoja proizvoda definisati specifikaciju proizvoda. Ovakav
pristup zahtijeva prilagođavanje cjelokupnog procesa mogućnostima što lakšeg
naknadnog inkorporiranja određenih promjena, što se donekle može postići
primjenom fleksibilnih proizvodnih procesa. Naravno, da u slučajevima kada naknadne
promjene specifikacije proizvoda iz određenih razloga nisu moguće tj. nije ih lako
implementirati kompanije su prisiljene da usvoje tradicionalni pristup što ranijeg
definisanja specifikacije proizvoda.
Slika 5.9. Preporuke za uspostavljanja kompromisa između korisničkih zahtjeva i planiranih

tehničkih karakteristika proizvoda, te vremena definisanja konačne specifikacije proizvoda [23]
Iako je većina korisničkih zahtjeva usmjerena naspram primarnih i sekundarnih

karakteristika proizvoda, postoje situacije kada korisnici mogu postaviti određene
zahtjeve usmjerene prema tercijarnim funkcionalnim karakteristikama proizvoda (koje
ni same kompanije koje razvijaju/proizvode proizvod u početku nisu predvidjele ili koje
su u potpunosti zanemarile pri razvoju proizvoda), a koji mogu utjecati ili čak šta više
zahtijevati uspostavljanje određenog kompromisa sa primarnim karakteristikama
proizvoda. Neki od razloga za ovakvo stanje su: zakašnjela percepcija ili ignoriranja
određenih funkcionalnih karakteristika proizvoda od strane kompanija [140], [141],
[142], te mali broj ponuđenih varijanti proizvoda sa određenim funkcionalnim
karakteristikama na tržištu, što može rezultirati neuviđanjem važnosti tih funkcija od
strane korisnika. S obzirom da se za većinu tercijarnih karakteristika proizvoda na
tržištu ne prepoznaje njihov konkurentski značaj, navedena činjenica omogućava
kompanijama koje uvide navedeni potencijal podizanje nivoa konkurentnosti vlastitih
proizvoda. Naime, čest je slučaj da kompanije nove proizvode izdvoje od konkurencije
po određenim tercijarnim karakteristikama koje su do toga trenutka bile zapostavljene
od većine proizvođača na tržištu uz nešto niži nivo primarnih karakteristika proizvoda,
da određeni broj kupaca prepozna i kupi takav proizvod, da s vremenom dođe do
evoluiranja primarnih karakteristika proizvoda i da isti preuzme mjesto značajnog
igrača na tržištu (npr. laptop računar).
Zahtjevi korisnika naspram funkcionalnih karakteristika proizvoda mogu biti
usmjereni i prema unaprijeđeniju tercijarnih karakteristika proizvoda koje ne
zahtijevaju uspostavljanje kompromisa sa primarno definisanim karakteristikama. Na
ovaj način proizvod zadovoljavanjem zahtjeva korisnika naspram tercijarnih, uz
zadržavanje primarnih karakteristika povećava svoju konkurentnost na tržištu i
omogućava povećanje broja potencijalnih kupaca. Primjer ovakve vrste zahtjeva je
razvoj fotopolimerizacijskih stakala za naočare, pri čemu spomenuta tercijarna
karakteristika stakala za naočare (zatamnjenje stakala pri pojačanom intenzitetu
svjetlosti) nije uopšte utjecala na primarne karakteristike istih, ali je rezultirala
povećanjem atraktivnosti, a samim time i konkurentnosti ovog proizvoda na tržištu u
odnosu na klasična stakla za naočare. Ovakav vid unaprjeđenja kvalitativnih
karakteristika proizvoda kod nekih autora prepoznat je pod nazivom rezonantna
inovacija [23].
Navedeni pristup razvrstavanja i analize velikog broja različitih korisničkih
zahtjeva omogućava kompanijama da se u skladu sa svojim poslovnim opredjeljenjima
fokusiraju na pojedine karakteristike proizvoda i na taj način povećavaju njegovu
konkurentnost na tržištu. Klasifikacija različitih tipova korisničkih zahtjeva primjenom
matričnog 2×2 pristupa predstavljena je na slici 5.10.
Slika 5.10. Konceptualna razlika između različitih tipova korisničkih zahtjeva [23]
Dublje promišljanje o prethodno iznesenim postavkama sasvim jasno ukazuje

da razvoj/unaprjeđenje primarnih i sekundarnih karakteristika proizvoda predstavlja
neupitan prioritet koji svaka kompanija koja želi da zadrži i unaprijedi konkurentnost
svojih proizvoda mora neprestano da implementira. Ove činjenice su svjesne sve
kompanije na tržištu i jasno je da sve one ulažu napore u povećanje konkurentnosti
svojih proizvoda što može rezultirati da implementirana unaprjeđenja primarnih i
sekundarnih karakteristika proizvoda usprkos uloženom trudu ne osiguraju proizvodu
tržište. Naime, unaprjeđenje primarnih i sekundarnih karakteristika proizvoda
zahtijeva ulaganje određenih financijskih sredstava i rezultira povećanjem cijene
proizvoda. U jednom trenutku moguće je da korisnici proizvoda, usprkos uloženom
trudu i financijskim troškovima od strane kompanija, ne prepoznaju realizirana
unaprjeđenja primarnih i sekundarnih karakteristika proizvoda kao dodatnu vrijednost
proizvodu koju su spremni dodatno platiti i napuštaju navedeni proizvod. Čak što više
u pojedinim slučajevima unaprjeđenja tercijarnih funkcionalnih karakteristika
proizvoda kojoj konkurencija nije posvetila dovoljno pažnje može predstavljati faktor
koji će lansirati određeni proizvod na mjesto tržišnog lidera. Kako bi se izbjegla
navedena situacija i na vrijeme percipirale funkcionalne karakteristike proizvoda koje
su korisnici spremni platiti bez obzira da li su u pitanju primarne, sekundarne ili čak
tercijarne karakteristike proizvoda važno je imati na raspolaganju određeni alat kao
npr. kuću kvaliteta i/ili pristup razvrstavanja zahtjeva korisnika primjenom 2×2
matrice.
Razvoj/unaprjeđenje proizvoda naspram korisničkih zahtjeva ukoliko je
usmjereno prema primarnim i sekundarnim karakteristikama proizvoda najčešće je
bazirano na dodavanju performansi proizvodu putem razvoja i implementacije
tehnoloških, proizvodnih i logističkih tehnika bolje od konkurencije ili akvizicijom
drugih kompanija. Sa druge strane u slučaju unaprjeđenja tercijarnih karakteristika
proizvoda kompanija se mora usmjeriti ka osiguravanju uslova koji će omogućiti
stjecanje boljeg uvida u zahtjeve korisnika od konkurencije, te iznalaženje mehanizama
koji će osigurati efikasnije prepoznavanje specifičnih zahtjeva kao i načina njihovog
ispunjavanja. Unaprjeđenje tercijarnih karakteristika proizvoda bez utjecaja na
primarne i sekundarne karakteristike proizvoda zasigurno predstavlja područje koje
kompanije ne smiju zanemariti i kome moraju posvetiti značajnu pažnju. Kao što je već
naglašeno ovo područje tzv. rezonantnih inovacija ima velike potencijale za povećanje
konkurentnosti proizvoda na globalnom tržištu gdje male razlike između proizvoda
definišu razliku između tržišnog lidera i pratioca. U suštini razvoj i unaprjeđenje
proizvoda po ovome pristupu podrazumijeva unaprjeđenje onih karakteristika
proizvoda na koje većina proizvođača i kupaca nije obraćala pažnju, uz zadržavanje
svih onih primarnih i funkcionalnih karakteristika koje je tržište prihvatilo ili čak i
njihovo paralelno unaprjeđenje kroz implementaciju pristupa održivih inovacija. Na
ovaj način proizvodu se dodaju nove performanse, što u početnim fazama razvoja
proizvoda može rezultirati povećanje troškova razvoja proizvoda. Kao primjer
ovakvoga pristupa unaprijeđeniju proizvoda može poslužiti razvoj bio razgradive
jednokratne šolje za kafu od strane kompanije International Paper za potrebe
kompanije Green Mountain Coffee čiji proizvodi su prvenstveno usmjereni ka ekološki
osviještenim korisnicima, slika 5.11. Novo razvijena jednokratna šolja ni na koji način
ne utječe na bitne karakteristike (primarne i sekundarne) jednokratne šolje kao
proizvoda, usmjeravajući pozornost na tercijarnu karakteristiku proizvoda tj.
biorazgradivost uz nužno prilagođavanje proizvoda većinskim korisnicima sa aspekta
cijene i mjesta upotrebe – lancima brze prehrane.
Bez obzira na pristup koji se izabere kao bi se zadovoljili korisnički zahtjevi i
osigurao uspješan razvoj/unaprjeđenje proizvoda, te povećala njegova konkurentnost,
uspjeh izabranog pristupa prvenstveno se zasniva na karakteristikama kompanije koja
ga implementira iskazanim kroz njen identitet. U konačnici nije toliko bitno u koliko
pravaca će se vršiti unaprjeđenja primarnih, sekundarnih ili tercijarnih karakteristika
proizvoda koliko je bitno da se prepoznaju svi raspoloživi i još bitnije potencijalni
pravci razvoja i unaprjeđenja proizvoda kako bi se bilo spremno u svakom trenutku
odgovoriti na izazove koje pred proizvod postavljaju korisnici i konkurencija na
globalnom tržištu.
Slika 5.11. Biorazgradiva šolja za tople napitke proizvedena od materijala na bazi kukuruza
6
6. MJERENJE ZADOVOLJSTVA KORISNIKA PROIZVODOM
Kao što je naglašeno u prethodnim poglavljima proces razvoja proizvoda je

prvenstveno orijentiran zadovoljavanju specifičnih potreba korisnika i samo proizvod
koji u potpunosti ispunjava, ili još bolje, prevazilazi svojim kvalitativnim odlikama
očekivanja korisnika ima izgleda na uspjeh na tržištu. Stoga „ozbiljne“ kompanije koje
žele da osiguraju uspjeh svojih proizvoda na tržištu, nastoje da iznađu načine
kvantificiranja očekivanja korisnika, odnosno zadovoljstva korisnika, od proizvoda i da
u skladu sa dobivenim rezultatima utječu na proces razvoja novih proizvoda što bi u
konačnici rezultiralo stvaranjem proizvoda koji ispunjava želje, potrebe, zahtjeve i
očekivanja korisnika. U svome djelu [143] R.F. Gerson naglašava da je „potrošač
zadovoljan kada proizvod ili usluga ispunjava ili nadmašuje njegova očekivanja“ što je
tvrdnja primjenjiva kako na potrošače materijalnih tako i na potrošače nematerijalnih
proizvoda. Kao bitan segment za osiguravanje kompetitivnih prednosti na postojećim
tržištima, a osobito pri ulasku i osvajanja novih tržišta, stepen zadovoljstva korisnika
određenim proizvodom postaje bitan faktor kojemu razvojni timovi posvećuju
značajnu pažnju i nastoje na osnovu prethodnih iskustava, predikcija, istraživanja
tržišta i ostalih raspoloživih metoda da predvide koje su to karakteristike proizvoda
koje će ispuniti očekivanja kupca tj. rezultirati maksimalnim stepenom zadovoljstva
korisnika datim proizvodom. Međutim, stalna nedoumica o tome kada se može
smatrati da je korisnik zadovoljan, odnosno nezadovoljan, određenim proizvodom, koji
faktori na to utječu, kao i pitanje što to u suštini predstavlja zadovoljstvo korisnika u
značajnoj mjeri otežavaju kvantificiranje ove veličine.
Zadovoljstvo korisnika određenim proizvodom moguće je definisati kao
funkciju opažanja i očekivanja S=f(O,P) [144], pri čemu očekivanja predstavljaju
vjerovatnoću događaja, a opažanje (percepcija) ocjenu događaja. Oliver (1983.)
zadovoljstvo definiše kao: „korisnikovu subjektivnu ocjenu zadovoljstva koja je rezultat
opažanja performansi“. K. Hant je zadovoljstvo korisnika definiše kao: „vrstu iskoraka
iz iskustva da bi se isto procijenilo“ [145]. Kako je kompleksno pitanje definisanja
zadovoljstva korisnika moguće je sagledati iz činjenice da su svi u većoj ili manjoj mjeri
doživjeli određeno prijatno iskustvo sa određenim proizvodom, a da ipak nisu bili
zadovoljni istim zbog činjenice da je kvaliteta proizvoda ispod zahtijevanog,
pretpostavljenog ili očekivanog nivoa. Danas mnogi uspostavljaju direktnu vezu
između zadovoljstva korisnika i kvaliteta proizvoda, i tačno je da se danas kvaliteta
proizvoda definiše kao nivo zadovoljenja zahtijeva korisnika, međutim, tačno je i da se
o mjerenju i praćenju stepena zadovoljstva korisnika ne može govoriti bez detaljnog
istraživanja atributa kvaliteta proizvoda (slika 6.1). Konkretno korisnik na različite
načine može da vrjednuje određene atribute kvaliteta proizvoda. Od ostvarene i
očekivane vrijednosti atributa direktno zavisi ukupna kvaliteta proizvoda i stepen
zadovoljstva korisnika, što je moguće predstaviti izrazom [144]:
= 
č
Slika 6.1. Ovisnost zadovoljstva korisnika od kvaliteta proizvoda [146]
Kako bi se uspješno percipirao stepen zadovoljstva korisnika proizvodom

neophodno je poznavati način na koji korisnik formira očekivanja pri čemu općenito
atributi kvaliteta moraju da zadovolje viši nivo očekivanja korisnika. Dakle, proizvod
koji se razvija, mora ne samo zadovoljiti iskazane potrebe i zahtjeve, već je potrebno
utvrditi i ispuniti nedovoljno jasna i nepoznata očekivanja korisnika. Principijelno
očekivanja, odnosno stepen zadovoljstva korisnika, zavisi od više faktora: stepena
razvijenosti ekonomije, privrednog i društvenog standarda, stepena obrazovanja,
godina starosti, itd.
Koliko je značajno zadovoljiti korisnike i na taj način ih zadržati, steći stalne i
lojalne korisnike, najbolje pokazuju sljedeći primjeri. Zadovoljstvo korisnika predstavlja
glavni faktor zadržavanja postojećih i privlačenja novih korisnika. Korisnici
predstavljaju ključni resurs svake kompanije, odnosno, najvrjedniju imovinu kompanije
koja osigurava njen opstanak. Kako stepen zadovoljstva korisnika direktno utječe na
lojalnost korisnika, to znači, da se zadovoljni kupci obično vraćaju određenom
proizvodu, dok se nezadovoljni kupci ponašaju obratno, tj. napuštaju proizvod koji nije
ispunio njihova očekivanja i okreću se konkurentskim proizvodima. Rezultat gubitka
kupaca ogleda se u direktnom gubitku prihoda po osnovu prodaje proizvoda, ali i u
neophodnosti velikih ulaganja u promociju, marketing i prodajne napore koje je
neophodno uložiti kako bi se vratio „izgubljeni“ kupac. Prema nekim pokazateljima
troškovi privlačenja novih kupaca tj. korisnika su i do pet puta veći nego troškovi
zadržavanja postojećih. Međutim, istraživanja također pokazuju da kompanije, iz
različitih razloga, u prosjeku godišnje gube 10 do 15% korisnika [144].
Stepen zadovoljstva korisnika, pored toga što utječe na lojalnost korisnika, ima
veliki utjecaj i na marketing i prodaju proizvoda. Marketing istraživanja su pokazala da
kupac i korisnik koji je zadovoljan proizvodom, svoje iskustvo prenosi u prosjeku trojici
drugih (potencijalnih) kupaca, dok nezadovoljan kupac i korisnik svoja iskustva sa
dotičnim proizvodom prenosi prosječno dvadesetorici drugih (potencijalnih) kupaca.
Bitno je napomenuti da od spomenutog broja nezadovoljnih korisnika određenim
proizvodom velika većina njih čini takozvanu „tihu“ skupinu koja ne podnosi
reklamacije ali prenosi svoja negativna iskustva, dok samo mali dio nezadovoljnih
kupaca u potpunosti ispoljava svoje nezadovoljstvo. Na svakog kupca koji ima prigovor
dolazi 26 nezadovoljnih kupaca koji se ne oglašavaju [144], ali svoje nezadovoljstvo
prenose dalje. Principijelno moguće je ustvrditi da od 100 nezadovoljnih korisnika njih
četvorica u prosjeku podnosi reklamaciju, ali ostatak može prouzrokovati i do 1000
izgubljenih korisnika. Nezadovoljni korisnici predstavljaju značajan destruktivni
potencijal i u većini slučajeva velika većina tih korisnika se gubi zauvijek.
Kada se govori o mjerenju zadovoljstva korisnika proizvoda, onda je
neophodno imati u vidu dvije ključne situacije:
- prva se odnosi na kreiranje i oblikovanje proizvoda, pri čemu kompanija
nastoji da što bolje percipira u kojoj mjeri će atributi proizvoda ispuniti i
zadovoljiti zahtjeve i očekivanja korisnika;
- druga situacija se odnosi na korisničko ocjenjivanje isporučene vrijednosti
proizvoda, odnosno, kada se kroz poređenje ostvarenih i očekivanih
atributa proizvoda utvrđuje stepen zadovoljstva korisnika.
U situaciji vezanoj za kreiranje i oblikovanje proizvoda, kompanije nastoje da
kroz ponuđenu strukturu, kvalitetu i cijenu proizvoda što bolje odgovore potrebama,
zahtjevima i očekivanjima korisnika. Odgovor na gore postavljene zahtjeve se iznalazi
provođenjem opsežnih istraživanja. Međutim, kompanije određenim aktivnostima
(interaktivan odnos sa korisnikom, promotivne aktivnosti) su u stanju da do neke
mjere oblikuju korisnikova očekivanja, pri čemu moraju voditi računa o obećanjima
koja daju kako se ne bi stvorila nerealno visoka očekivanja od proizvoda koja u pravilu
vode ka nezadovoljstvu korisnika.
U situaciji kada korisnik uspoređuje isporučenu vrijednost proizvoda sa svojim
očekivanjima naspram cijene, kvaliteta i ostalih atributa proizvoda, sam korisnik,
zauzima određeni stav i formira nivo zadovoljstva. U navedenom slučaju kompanije
moraju da mjere i prate stepen zadovoljstva korisnika jer se samo na taj način mogu
identificirati elementi proizvoda koji zadovoljavaju odnosno ne zadovoljavaju zahtjeve
i očekivanja korisnika. Ukoliko se stepen zadovoljstva korisnika prati po svim
relevantnim pokazateljima određenog proizvoda stvaraju se pretpostavka za
utvrđivanje pravih uzroka nezadovoljstva i njihovo naknadno otklanjanje tj.
poboljšanje proizvoda.
Mjerenje zadovoljstva korisnika određenim proizvodom predstavlja
kontinuirani proces koji niti počinje niti završava upotrebom proizvoda. Taj proces
obuhvata sve aktivnosti od momenta kada korisnik uoči potrebu za određenim
proizvodom pa do trenutka kada mu proizvod više nije potreban. U principu, s
vremenskog stajališta moguće je izdvojiti tri karakteristične faze nastanka i formiranja
konačnog zadovoljstva korisnika (slika 6.2):
- prije neposredne upotrebe proizvoda, kada korisnik uočava potrebu za
određenim proizvodom, sagledava ponude i formira očekivanja;
- u toku upotrebe proizvoda, kada korisnik opaža atribute proizvoda i
uspoređuje ih sa očekivanjima;
- poslje upotrebe proizvoda, kada korisnik ocjenjuje kvalitetu proizvoda,
isporučenu vrijednost, ukupne atribute i postprodajne aktivnosti.
Slika 6.2. Faze formiranja konačnog zadovoljstva korisnika u

slučaju pružanja logističke usluge [144]
Prije neposredne upotrebe proizvoda zadovoljstvo se odnosi na definisanje

zahtijeva naspram proizvoda, te vrjednovanje i izbor ponude proizvoda. U suštini,
korisnik ocjenjuje ponuđene proizvode, poredi ih sa očekivanim vrijednostima, što
rezultira određenim stepenom zadovoljstva (slika 6.3). U ovoj fazi korisnik formira
očekivanja vezana za kvalitetu proizvoda, a koja su od presudne važnosti za ukupno
zadovoljstvo. Može se reći da očekivanja korisnika objedinjuju sva svojstva potreba,
želja i zahtjeva korisnika. Ustvari korisnikovo očekivanje predstavlja vjerovanje da
određeni proizvod može uspješno da zadovolji nastale potrebe i želje. Pod potrebama
se uglavnom podrazumijevaju atributi koji se moraju zadovoljiti, a pod željama način
na koji korisnik želi da zadovolji nastale potrebe (atributi koje preferira korisnik).
Korisnikove želje su ustvari specificirane i precizirane potrebe i može se reći da se kroz
ispunjenje želja zadovoljavaju i potrebe korisnika.
Slika 6.3. Zadovoljstvo korisnika u funkciji očekivanih i ponuđenih karakteristika proizvoda
Centralni element korisnikovih očekivanja predstavljaju kvalitativni i

kvantitativni atributi proizvoda vezani na primjer za: tehnologiju, informatičku
podršku, strukturu, cijenu, ljubaznost, razumijevanje, i sl. Iznimno bitan zadatak svakog
razvojnog tima je tačna identifikacija i kontinuirano mjerenje očekivanja korisnika u
cilju što boljeg ispunjavanja njegovih očekivanja. Sam proces detekcije korisnikovih
očekivanja na globalnom tržištu, okarakteriziranom dinamičko-stohastičkim
procesima, mora biti dinamičan i kontinuiran kao bi se omogućio pravi uvid u trenutne
želje korisnika ali i osigurale podloge na osnovu kojih bi se mogla pratiti „evolucija“
korisničkih želja u dužem vremenskom periodu. Naime, sasvim je jasno da se uslijed
promjene tržišnih uslova, tehno-ekonomskog razvoja, bolje informiranosti, povećanja
životnog standarda, itd. korisnička očekivanja mijenjaju tokom vremena. Poznavanje
međusobnih odnosa između pojedinih faktora i determiniranih korisničkih očekivanja
omogućava procjenu trenda kretanja korisničkih očekivanja vezanih za određeni
proizvod. Kompanije – razvojni timovi koji na vrijeme uvide navedene trendove
osiguravaju sebi značajnu konkurentsku prednost u odnosu na ostale, a samim time i
veću vjerojatnoću za uspjeh „vlastitog“ proizvoda na tržištu.
Sa druge strane, korisnička očekivanja, osim što su rezultat djelovanja različitih
faktora, često se kreiraju na osnovu prethodnih iskustava korisnika. Lično iskustvo
korisnika, koje je stvoreno na tržištu, predstavlja snažan faktor korisnikovih očekivanja.
Jednom formirano mišljenje o nekom proizvodu teško se mijenja i može postati dio
„kognitivne“ šeme, koju korisnici formiraju u svojoj svijesti. Veoma često se nove
informacije samo uklapaju u već postojeću šemu i ne mogu tako jednostavno
promijeniti mišljenje korisnika o samom proizvodu. Za promjenu stava i mišljenja
potrebno je mnogo više informacija i različitog iskustva. Poseban problem mogu biti
korisnici koji su naviknuti na određeni nivo usluge, ali nisu u potpunosti svjesni svojih
očekivanja. Ukoliko se ne ispune ta očekivanja, može doći do vrlo velikog
nezadovoljstva i reakcije korisnika. Iz tih razloga, posebnu pažnju treba posvetiti
očekivanjima iz navike.
Sami proizvođači proizvoda, odnosno pružaoci usluga, u većoj ili manjoj mjeri
kroz promotivne aktivnosti mogu utjecati na kreiranje i oblikovanje korisničkih
očekivanja. Očekivanja korisnika mogu biti manja, veća ili u suglasnosti s onim što
određeni proizvod nudi. Ukoliko se kompanija odluči na poduzimanje aktivnosti koje
utječu na oblikovanje korisničkih očekivanja, npr. kroz promotivne aktivnosti, posebna
pažnja se mora obratiti na izbjegavanje preuveličavanja performansi vlastitog
proizvoda kako se ne bi kreirala povećana očekivanja korisnika. Stvaranje nerealnih
očekivanja korisnika koja prevazilaze mogućnosti proizvoda po pravilu kasnije dovodi
do nezadovoljstva.
Zadovoljstvo proizvodom u fazi upotrebe/korištenja proizvoda je funkcionalni
odnos korisnikovih očekivanja i realiziranih performansi proizvoda (slika 6.4). U toku
procesa konzumacije proizvoda korisnik najčešće, u skladu sa svojim internim
„standardom“ – očekivanjima, ocjenjuje njegovu kvalitetu, pri čemu je pojam kvalitete
moguće definisati kao ocjenu ispunjenosti uspostavljenog standarda. Pri razmatranju
pitanja vezanih za zadovoljstvo korisnika tj. definisanje očekivanja naspram nekog
proizvoda od strane korisnika bitno je naglasiti da postoji određeni nivo varijacije
očekivanja do kojih će korisnici tolerirati odstupanja od željenog (idealnog) očekivanja.
Ovaj prostor koji u suštini predstavlja „zonu tolerancije“ korisnika predstavlja prostor u
kojemu odstupanja od želja korisnika ne utječu značajnije na formiranje ukupne ocjene
korisnika u odnosu na određeni proizvod. Međutim, bitno je naglasiti da je širina „zone
tolerancije“ u funkciji proizvoda i da u zavisnosti od istog može biti „široka“ ili „veoma
uska“.
Slika 6.4. Zadovoljstvo korisnika u funkciji očekivanih i realiziranih karakteristika proizvoda
Na ukupni stepen zadovoljstva određenim proizvodom utječu i vremenski

period koji slijedi nakon upotrebe proizvoda. Naime, u toku upotrebe proizvoda
korisnik opaža atribute kvaliteta proizvoda, realizirane indikatore performansi,
međutim u današnjem društvu i opažajni atributi koji slijede nakon upotrebe
proizvoda (npr. neškodljivo uklanjanje proizvoda, način i brzina odgovora na
reklamaciju, ponuda zamjenskog proizvoda, itd.) postaju sve važnijim savremenim
kupcima. Opravdane žalbe korisnika proizvoda predstavljaju značajan izvor
dragocjenih informacija koje mogu doprinijeti poboljšanju kvaliteta proizvoda i
ukupnog zadovoljstva budućih korisnika. Principijelno nezadovoljne korisnike moguće
je podijeliti na tri skupine [144] : korisnici koji glasno protestuju i verbalno saopštavaju
svoje nezadovoljstvo, korisnici koji ne ulažu žalbe ali napuštaju kompaniju i korisnike
koji šire „negativnu“ sliku o proizvoda te nanose značajnu štetu proizvodu i kompaniji.
Prema nekim istraživanjima korisnici koji se žale uglavnom su vjerni određenom
proizvodu i nastavljaju da ga koriste, naravno uz uslov da su zadovoljni procesom
prijema i obrade njihovih žalbi. Ukoliko su žalbe i reklamacije brzo i uspješno riješene
to najčešće rezultira povećanjem zadovoljstva korisnika i vraćanjem poljuljanog
povjerenja. Naravno, neophodan uslova za ovakav pozitivan ishod je razumijevanje i
briga za korisnika od strane kompanije čiji je proizvod. Organizaciona kultura i
podsticanje uposlenika na kontinuirano praćenje i analizu problema sa kojima se
korisnici susreću u toku upotrebe proizvoda u značajnoj mjeri može pojačati percepciju
reklamacije kao mogućnosti za unaprjeđenje kvaliteta i povećanje zadovoljstva
korisnika. Shodno naprijed iznesenom, ozbiljne kompanije koje nastoje da pokažu
korisnicima svojih proizvoda kako im je njihovo zadovoljstvo na prvom mjestu razvijaju
i uspostavljaju sistem prijema obrade i rješavanja žalbi i reklamacija korisnika (slika
6.5).
Slika 6.5. Zadovoljstvo korisnika i upravljanje reklamacijom [144]

Navedeni proces je vrlo kompleksan, ali predstavlja jedan od načina za
dobivanje podataka o najčešćim i najvećim greškama (neusuglašenostima) vezanim za
proizvod u toku eksploatacije. Nažalost, praksa ukazuje na činjenicu da se podacima
prikupljenim od strane korisnika, kroz njihove žalbe, ne posvećuje dovoljna pažnja, ne
vrši se njihova sveobuhvatna analiza, a u pojedinim slučajevima oni se u potpunosti
zanemaruju. Za uspješno upravljanje reklamacijama neophodno je obezbijediti niz
pretpostavki, kao što su: detaljno opisana procedura upravljanja reklamacijama;
efikasan sistem prihvatanja, istraživanje i rješavanje reklamacija; redovno
osposobljavanje zaposlenika; sistemsko rješavanje problema i uzroka reklamacija;
davanje redovnih izvještaja o upravljanju reklamacijama, itd.
6.1. Različiti pristupi mjerenju zadovoljstva korisnika
Zbog velikog stepena neodređenosti i nemogućnosti izbjegavanja subjektivnih

utjecaja mjerenje zadovoljstva korisnika je težak, neprecizan i ponekada neprijatan
postupak. Međutim, ukoliko razvojni timovi - kompanije žele da osiguraju uspjeh
proizvoda koje razvijaju i u kojeg su uložili mnogo truda, znanja i financijskih sredstava
te da spriječite mogućnost uočavanja eventualne greške kada je to već kasno (proizvod
lansiran na tržište) neophodno je iznaći načine mjerenja ove nezahvalne karakteristike
korisnika. U literaturi postoje različiti pristupi mjerenju zadovoljstva korisnika: makro i
mikro modeli, eksterni i interni modeli, kao i apsolutne i relativne mjere zadovoljstva
korisnika, a svim navedenim pristupima je zajedničko da omogućavaju unaprjeđenje
kvalitativnih karakteristika proizvoda.
Prve teorijske osnove za mjerenje zadovoljstva korisnika date su još 1980.
godine od strane R. Olivera koji je prezentirao tzv. model nepotvrđenog očekivanja,
prema kojem je zadovoljstvo korisnika (S) funkcija njegovog očekivanja (O) i uočenih
performansi proizvoda (P). Ukoliko određeni proizvod ispunjava očekivanja korisnika,
isti će biti zadovoljan proizvodom i obratno (slika 6.6). Iste godine N. Kano predstavlja
tzv. Kano model za razlikovanje performansi proizvoda i usluga koje dovode do
nezadovoljstva, zadovoljstva, odnosno oduševljenja korisnika [147].
Gore spomenuta dva modela predstavljaju modele za mjerenje satisfakcije
korisnika na mikro nivou (kompanija, privredna grana, djelatnost) uvažavajući
relevantne specifičnosti sistema. Na makro nivou mjerenje satisfakcije korisnika se
odnosi na nacionalne, odnosno internacionalne prostore i mnoge države su na
nacionalnim nivoima odavno formirale i uvele vlastite modele mjerenja zadovoljstva
korisnika. Prvo mjerenje zadovoljstva korisnika je 1989. godine uvela Švedska (Švedski
barometar satisfakcije - SCSB), 1992. godine Njemačka uvodi Deutsche
Kundenbarometer DK-92, a njihov primjer slijede i druge države. Najpoznatiji makro
modeli mjerenja zadovoljstva korisnika su američki indeks zadovoljstva (eng. American
Customer Satisfaction Index - ACSI, uveden 1994. godine) i evropski indeks
zadovoljstva (eng. European Satisfaction Index – ECSI, uveden 1999. godine).
Pored navedenih modela za mjerenje zadovoljstva korisnika postoje i drugi
kvantitativni pristupi kao npr. Rust-ov model (1995. godine) povratka na kvalitetu
(Return On Quality - ROQ); Clas-ov model (1996. godine) koji uspostavlja vezu sa
korisničkom lojalnosti i žalbama sa zadovoljstvom; Matsatinis, Loannidou i
Grigoroudis-ov model (2001. godine) zasnovanog na višekriterijalnoj analizi i Data
Minning tehnici pri mjerenju zadovoljstva korisnika (Multicriteria Satisfaction Analiysis
- MUSA). Barry i Parasuraman (1997. godine) navode da postoji čitav niz različitih
pristupa mjerenju zadovoljstva korisnika, a kao najpoznatije izdvajaju:
- transakcioni izvještaj – koji nastaje poslije susreta sa korisnikom i daje
povratnu informaciju o njegovom zadovoljstvu određenim proizvodom
neposredno nakon njegove upotrebe;
- misteriozna kupovina – pri čemu se istraživači predstavljaju kao korisnici i
sagledavaju snagu i slabosti uslužnog sistema u kontaktu s korisnikom;
- nadgledanje novih, opadajućih i izgubljenih korisnika – gdje se istražuje
zašto korisnici biraju nove proizvode, smanjuju korištenje ili u potpunosti
napuštaju određeni proizvod;
- intervjui usmjerenih grupa – koji podrazumijeva ispitivanje malih grupa
korisnika u cilju sagledavanja ideja za eventualna unaprjeđenja proizvoda;
- žalbe korisnika – pasivan način skupljanja informacija o nezadovoljstvu
korisnika.
Slika 6.6. Model nepotvrđenog očekivanja
6.1.1. Kano model mjerenja zadovoljstva korisnika
Profesor Noriaki Kano (Tokio University of Scinece), 1980. godine konstruisao

je model za mjerenje zadovoljstva korisnika, te karakteristika koje dovode do
nezadovoljstva, zadovoljstva i oduševljenja korisnika. Sam model predstavlja drugačiji
pogled na zadovoljstvo korisnika, i to tako što se sada zadovoljstvo korisnika ne
posmatra samo kao linearni jednodimenzionalni odnos (što veća vrijednost proizvoda
to veće zadovoljstvo potrošača) nego se zadovoljstvo korisnika posmatra kao
kompleksno stanje koja posjeduje nekoliko kategorija:
11. Bazni („Mora Biti“) atributi se uzimaju kao oni koji se podrazumijevaju
kada su ispunjeni. Međutim, u slučaju neispunjenja rezultiraju
nezadovoljstvom korisnika. Npr. pakovanje mlijeka propušta sadržaj
pakovanja – curenje, u ovome slučaju kupac je nezadovoljan, dok u
obratnom slučaju kada nema curenja sadržaja ne dolazi do porasta
zadovoljstva kupca. Naime, kupac ove atribute sagledava kao očekivanje –
osnovne, i mala je vjerojatnoća da će ih uopće spomenuti kada se postavi
pitanje kvalitativnih atributa proizvoda. Ukoliko se neki od atributa iz ove
skupine previdi, proizvod sa aspekta korisnika se može smatrati
nedovršenim, te kao takav ima neznatne šanse da uspije na tržištu. Zbog
toga se u toku faze razvoja proizvoda utvrđuju „bazni“ atributi čijom se
inovacijom podiže konkurentnost proizvoda. Još jedan od primjera za ovu
skupinu atributa je funkcionalan volan u automobilu (vozilo je
neprihvatljivo za korisnika ukoliko nema funkcionalan volan). Navedena
skupina atributa, kao što je već naglašeno, kod korisnika se doživljava kao
nešto što se podrazumijeva u cijeni proizvoda zbog čega se ovi atributi
često previde od strane korisnika tj. velika većina korisnika ne vidi
unaprjeđenja proizvoda koja se odvijaju na ovoj skupini atributa. Ovakva
situacija ponekada rezultira da kompanije pri razvoju svojih proizvoda
zanemaruju ovu skupinu atributa i svoju pozornost posvećuju nekim
drugim atributima, što može rezultirati velikim, fundamentalnim
propustima pri razvoju novog proizvoda.
12. Linearni (jednodimenzionalni) atributi mogu se definisati kao vještine,
znanja, sposobnosti, ponašanja ili karakteristike proizvoda koje su
povezane s njegovom funkcijom. Ova skupina atributa predstavlja mjerilo
na osnovu kojeg kompanije baziraju svoje poslovne aspiracije i eksplicitne
ciljeve, odnosno, formuliraju svoja ulaganja, odluke, strategije (koje često
mogu biti iskorišteni kao slogani kompanije). Npr. Lexus, podružnica
jednog od najvećih svjetskih proizvođača automobila Toyota, ima slogan
„Strastvena težnja savršenstvu“. Sa aspekta korisnika za ovu skupinu
atributa važi pravilo „što više to bolje“, a rezultiraju zadovoljstvom
korisnika kada su ispunjeni, odnosno, nezadovoljstvom kada nisu
ispunjeni. U većini slučajeva kada se od korisnika zahtijeva lista njihovih
potreba naspram određenog proizvoda, velika vjerojatnoća je da će većina
nabrojanih potreba biti iz ove skupine atributa. Cijena proizvoda koju je
korisnik spreman da plati za određeni proizvod usko je povezana sa ovom
skupinom atributa. Naime, sa porastom broja atributa, iz ove skupine,
koje proizvod posjeduje to raste i spremnost kupaca da plati višu cijenu
kako bi dobio taj proizvod. Naravno, uvijek se postavlja pitanje dokle ići sa
širenjem liste atributa koja se sa proizvodom po određenoj cijeni nudi
kupcu, tj. postavlja se pitanje: „koja je granica koju je kupac spreman
platiti za proizvod sa dodatnim atributima iz ove skupine?“, odnosno, „da li
će porast cijene proizvoda sa povećanjem broja atributa iz ove skupine
odvratiti kupca od kupovine navedenog proizvoda?“. Rješenje navedenih
problema moguće je naći primjenom matrica prioriteta kojima se
determiniraju oni atributi iz ove skupine čija će integracija u proizvod
rezultirati najvećim porastom zadovoljstva korisnika. Kao primjer iz ove
skupine atributa može poslužiti pakovanje mlijeka sa natpisom da
pakovanje sadrži 10% više mlijeka za istu cijenu što će zasigurno rezultirati
porastom zadovoljstva korisnika, ali ukoliko realno pakovanje sadrži 6%
više mlijeka od deklariranih 10% u tome slučaju će se kupac osjetiti
zavedeno što će zasigurno rezultirati njegovim nezadovoljstvom.
13. Atraktivni atributi su u najvećem broju slučajeva atributi koji se od strane
korisnika ne očekuju za određenu vrstu proizvoda, ali ukoliko su prisutni
rezultiraju punim zadovoljstvom korisnika, dok njihovo neprisustvo ne
rezultira porastom nezadovoljstva korisnika. Ova skupina atributa može
odlično da posluži za „rasplamsavanje“ mašte korisnika kojem se otvaraju
brojne mogućnosti novih primjena proizvoda za koje ni on sam nije bio
svjestan da su moguće, čime se podstiče i želja za određenim proizvodom.
Dakle, bitno je iznaći one atribute koji su „nepoznata potreba“ korisnika te
ih predstaviti na tržištu kao nešto što u značajnoj mjeri podiže
kompetitivnost vlastitog proizvoda naspram konkurencije. Shodno
naprijed iznesenom ovu skupinu atributa moguće je okarakterizirati kao
najmoćnije sredstvo koje ima potencijal da značajno poveća profitabilnost
kompanije. Kao ilustracija jednog od atributa iz ove skupine može poslužiti
npr. termometar na pakovanju mlijeka koji pokazuje temperaturu mlijeka
unutar pakovanja. Na kraju bitno je napomenuti da s obzirom kako ovaj tip
atributa kvaliteta pozitivno iznenađuje korisnika, isti se često
karakteriziraju kao neizgovorene/nepoznate potrebe korisnika.
1. Indiferentni atributi procjenjuju aspekte koji se ne mogu okarakterizirati ni
kao dobri ni kao loši, te ne utječu na porast zadovoljstva, odnosno,
nezadovoljstva korisnika.
2. Reverzibilni atributi se odnose na stepen postignuća koja rezultiraju
nezadovoljstvom korisnika, te činjenicu da svi korisnici nisu isti. Na primjer,
neki korisnici preferiraju visokotehnološke proizvode, dok drugi preferiraju
bazne modela i biti će nezadovoljni ukoliko proizvod ima mnogo dodatnih
karakteristika.
Na slici 6.7 prikazan je Kano dijagram koji se koristi za kategorizaciju atributa
na osnovu očekivanja korisnika, te ukazuje na tri osnovne dimenzije modela
zadovoljstva korisnika: osnovne i očekivane potrebe, te uzbudljivi događaji. Sa slike se
jasno vidi da su promjene stepena zadovoljstva korisnika u funkciji ostvarenja različitih
kategorija potreba. U situaciji kada su osnovne potrebe djelomično ispunjene,
nezadovoljstvo je veliko, sa boljim ispunjenjem ovih zahtijeva nezadovoljstvo se
smanjuje, ali čak i potpuno ispunjenje neće izazvati zadovoljstvo kod korisnika, jer se
njihovo ispunjavanje podrazumijeva. Bolje ispunjenje očekivanih zahtjeva dovodi do
linearnog povećanja zadovoljstva korisnika. Atraktivni atributi uvijek se nalaze u
pozitivnom dijelu ordinate, a njihovo potpunije ispunjavanje rezultira oduševljenjem
korisnika.
Slika 6.7. Kano model mjerenja zadovoljstva korisnika [146]
6.1.1.1. Postupak primjene Kano modela [144]
Postupak primjene Kano modela za mjerenje zadovoljstva korisnika proizvoda

obuhvata dvije faze:
- anketno istraživanje (formira se anketni upitnik, formulišu se bitna pitanja
i sprovodi ispitivanje odabranih korisnika), i
- obrada prikupljenih odgovora i grupiranje atributa.
Prvi korak istraživanja je kreiranje i razvoj anketnog upitnika, koji bi trebao biti
razvijen u skladu sa sljedećim pravilima: pitanja moraju imati relevantnu osnovu;
moraju biti koncizna (sažeta, jasna); moraju se odnositi na jednu ideju; u pitanjima se
ne smije nagovijestiti funkcionalan ili disfunkcionalan karakter odgovora; izbjegavati
suprotne iskaze u pitanjima; ne treba da budu definisana inženjerskom
terminologijom, već da budu razumljiva prosječnom korisniku.
Za svaki atribut istraživanja potrebno je postaviti jedno funkcionalno i jedno
disfunkcionalno pitanje, npr.: „Kako bi ste se osjećali da proizvod posjeduje ...?“ i
„Kako bi ste se osjećali da proizvod ne posjeduje...?“. Na navedena pitanja se može
odgovoriti na više načina, a u skladu sa Kano modelom, odgovori se iskazuju u pet
nivoa:
1. dopadanje ili zadovoljstvo zbog određenog atributa – „dopada mi se“;
2. obaveznost postojanja atributa – „mora biti“;
3. neutralnost ili indiferentnost prema određenom atributu – „neutralan“;
4. nedefinisanost osjećaja u pogledu određenog atributa – „preživio bih“;
5. nedopadanje ili nezadovoljstvo – „ne dopada mi se“.
Kano grafik odgovora
Matrica atributa kvaliteta

DISFUNKCIONALNO PITANJE
ATRIBUTI KVALITETA
Dopadanje Mora biti Neutralno Nedefinisano Nedopadanje
Dopadanje Q A A A O
Mora biti R I I I M
FUNKCIONALNO
Neutralno R I I I M
PITANJE
Nedefinisano R I I I M
Nedopadanje R R R R Q
Slika 6.8. Prikaz atributa kvaliteta po Kano modelu
Odgovore na postavljena pitanja moguće je svrstati u jednu od šest kategorija:

 A – atraktivno;
 M – mora biti (proizvod mora posjedovati navedeni atribut);
 O – linearno, jednodimenzionalno (što više to bolje);
 I – indiferentno;
 R – reverzibilno (neophodno vratiti na ponovno ispitivanje);
 Q – sumnjiv odgovor (postoji kontradikcija u odgovoru kandidata i treba
razmisliti zašto je korisnik ovako odgovorio).
Profesor Kano polazi od hipoteze po kojoj kategorizacija atributa kvaliteta
slijedi životni ciklus proizvoda:
ž → →
→ →
Pravilo za evaluaciju kvaliteta odnosi se na stanovište korisnika i glasi:
„M>O>A>I“. Korisnici smatraju da su obavezni atributi važniji od jednodimenzionalnih,
koji su pak, bolje rangirani od atraktivnih i nebitnih atributa kvaliteta. Međutim, svrha
ovoga rangiranja je da se odredi prioritet atributa, tj. da se pokaže relevantni značaj
koji svaki zahtjev ima za korisnika [Berger, 1993]. Za svaki posmatrani atribut moguće
je formirati matricu atributa i dijagram odgovora, slika 6.8. Obradom prikupljenih
podataka moguće je donijeti zaključke po svakom istraživanom atributu proizvoda.
Analizu odgovora i proces zaključivanja moguće je operacionalizirati na više načina:
prostim sabiranjem i grupiranjem odgovora; rješavanjem nejednačine; metodom sa
uvođenjem dva nova koeficijenta; primjenom statističke analize.
Najjednostavniji način provođenja analize prikupljenih odgovora je prosto
sabiranje i grupiranje prikupljenih odgovora, te iznalaženje kategorije koja im najviše
odgovara. Na sljedećem primjeru data je matrica sa odgovorima na pojedina pitanja
grupirana u kategorije A, M, R, O, Q, I (tabela 6.1).
Tabela 6.1. Broj odgovora po kategorijama

A O M R Q I Kategorija
Atribut 1 1 7 24 4 2 0 M
Atribut 2 15 5 4 3 5 6 A
... ...
Kao što se vidi iz tabele 6.1, najviše odgovora u kategoriji M je bilo kod
Atributa 1 što implicira da proizvod mora posjedovati navedeni atribut.
Drugi način definisanja kategorije pripadnosti atributa jeste rješavanje
nejednačine:
(O+A+M)>(I+R+Q)
U slučaju ispunjavanja navedene nejednakosti, kategorija (O, A, M) je
maksimum, dok je u suprotnom slučaju (I, R, Q) maksimalna kategorija. Ovakav pristup
analizi prikupljenih odgovora je naročito dobar u slučaju pojave vanjskih utjecaja koji
dovode do indiferencije korisnika, pa je neophodno izdvojiti utjecaje i odrediti
kategoriju atributa.
Treći način analize prikupljenih odgovora je metoda kojim se uvode dva nova
koeficijenta, koji treba da preciznije kategoriziraju karakteristike proizvoda. Kada se
pogleda matrica u koju se unose odgovori, primjećuje se da je polje indiferentnosti
veoma veliko, a da ipak nisu svi korisnici jednako indiferentni. Uvode sa dva nova
koeficijenta:
- Bolje – predstavlja pozitivan broj, koji je realna vrijednost zadovoljenja
zahtjeva korisnika: bolje=(A+O)/(A+O+M+I)
- Gore – predstavlja negativan broj, koji je relativni trošak i neispunjavanje
zahtjeva korisnika: gore=(O+M)/(A+O+M+I).
Što je koeficijent „bolje“ veći, to će zadovoljstvo korisnika biti veće ako se
atribut pojavi. Što je koeficijent „gore“ negativniji, to se može očekivati veće
nezadovoljstvo korisnika ako se taj atribut pojavi na proizvodu.
Četvrti način analize prikupljenih odgovora je statistička analiza, čime se
omogućava detaljnija diferencijacija uz proračun srednje vrijednosti, standardnih
devijacija, koeficijenta korelacije i drugih statističkih veličina. Statistička analiza se
koristi da bi se odlučilo kojoj kategoriji atribut pripada, pomoću sljedećih obrazaca:
za A i M: ( / ) + ( / )( / )
za O: (1/25) (1/25)(22/25) gdje je:
+
N – ukupni broj ispitanika
za R: (7/25) + (7/25)(22/25)
H – koeficijent za nivo
za I: (9/25) + (9/25)(22/25) rizika od 5%
za Q: (2/25) + (2/25)(22/25)
Kojoj kategoriji pripada atribut zavisiti će od činjenice da li je broj odgovora po

određenom atributu veći od granice, koja se dobiva pomoću gore navedenih
obrazaca. Na ovaj način se određuje kategorija atributa. Ako se desi da atribut
istovremeno pripada različitim kategorijama, tada se konačna kategorija atributa može
odrediti po sljedećem redoslijedu: A, O, M, R, I, Q.
6.1.1.2. Primjer primjene Kano modela
Kao primjer primjene Kano modela pri mjerenju zadovoljstva korisnika
poslužiti će ocjenjivanje zadovoljstva korisnika pakovanjem proizvoda [148]. Cilj je
utvrditi karakteristike pakovanja proizvoda koje se sa aspekta transport, pretovara,
skladištenja i upotrebe zadovoljavaju zahtjeve i očekivanja korisnika. Razmatrane su
ukupno 24 karakteristike pakovanja i sva su svrstana u tri kategorije:
- ergonomičnost (devet karakteristika koje ukazuju na pogodnost
rukovanja);
- tehničke karakteristike (sedam karakteristika, koje se odnose na
funkcionalnost, konstrukciju, vrstu materijala, mogućnost recikliranja, itd);
- komunikativnost (osam karakteristika koje su vezane za informatičku
funkciju pakovanja, odnosno, komunikaciju s korisnikom).
U cilju utvrđivanja nivoa zadovoljstva korisnika postavljena su im određena
pitanja pri čemu su poštovana osnovna načela Kano modela, na primjer:
Kako biste se osjećali da je pakovanje 1. Dopada mi se

izrađeno od materijala koji je moguće 2. Mora biti
reciklirati? 3. Neutralan sam
4. Preživio bih
5. Ne dopada mi se
1. Dopada mi se
Kako biste se osjećali da ja pakovanje 2. Mora biti
izrađeno od materijala koji nije moguće 3. Neutralan sam
reciklirati? 4. Preživio bih
5. Ne dopada mi se
Pregled odgovora za svih 24 atributa razmatranog pakovanja dat je na slici
6.9, gdje je predstavljen dvodimenzionalni prikaz parova boljih i lošijih tačaka za svaki
atribut.
[X] Ergonomske karakteristike Klasa Rang

Lako za zahvatanje O 8,47
Dopadljivog izgleda O 8,77
Lako za otvaranje OiM 8,99
Nerasipanje O 7,69
Jednostavnost upotrebe O 8,65
Doziranost O 7,79
Pogodnost za skladištenje AiO 7,02
Prava mjera kvaliteta A 6,69
Jednostavno za bacanje O 7,89
[] Komunikacijske karakteristike Klasa Rang

[ ] Tehničke karakteristike Klasa Rang Sadržaj sastojaka M 9,20
Zaštita od curenja M 9,47 Upustva za upotrebu M 8,67
Nepropustljivost M 9,82 Simboli O 8,38
Ponovna upotreba A 7,32 Raspoloživi podaci M 9,65
Reciklaža A 7,50 Estetska privlačnost IiA 5,80
Dodatne funkcije AiI 5,01 Komunikacija kao
O 7,22
Atraktivna štampa I 5,29 značajna kategorija
Čistoća O 8,73 Komunikacija kao
O 7,38
siguran brend
Izgled-sadržaj M 8,34
Slika 6.9. Prikaz 24 atributa kvaliteta na Kano dijagramu BOLJE - GORE
Nakon provedenih anketa i statističke analize odgovora korisnika, utvrđeno je

da je većina atributa (10 od 24) klasificirana kao jednodimenzionalni-linearni atributi,
odnosno, „što više to bolje“. Grupi jednodimenzionalnih atributa uglavnom pripadaju
ergonomski atributi, tj. atributi važni tokom upotrebe proizvoda i koje korisnik može
usporediti sa istim proizvodima drugih proizvođača. Ukoliko pakovanje proizvoda nije
jednostavno za upotrebu, korisnik će sljedeći put razmisliti o kupovini pakovanja
drugog proizvođača. Rezultati su pokazali da je šest atributa ocjenjeno kao obavezni
(zaštita od curenja, nepropustljivost, sadržaj sastojaka, upustva za upotrebu,
raspoloživi podaci, izgled-sadržaj), tri atributa kao atraktivni (ponovna upotreba,
materijal koji se može reciklirati i prava mjera kvantiteta). Na poziciji obaveznih
atributa nalazi se veći broj atributa vezanih za komunikaciju, kao i određeni broj
tehničkih atributa. Kao nosilac atraktivnog kvaliteta, mogu se smatrati tehničke
karakteristike pakovanja. Iako su pojedini tehnički atributi klasificirani kao obavezni,
tehnički aspekt pakovanja ima veliki utjecaj na zadovoljstvo korisnika, te često
izdvajaju proizvod na tržištu. Za samo jedan atribut (dopadljiv izgled) smatra se da je
nebitan. Nijedan od atributa koji su podvrgnuti istraživanju nije smatran kao
„nezadovoljavajući“ kvalitet. Četiri atributa kvaliteta nisu se mogla jasno klasificirati u
grupu, stoga su ovi atributi (dodatne funkcije, lako za otvaranje, pogodnost za
skladištenje, estetska privlačnost) klasificirani kao kombinacije. Dodatna analiza ova
četiri atributa kvaliteta pokazala je da demografski faktori, kao što su spol i strast
ispitanika, mogu djelomično da objasne zašto se neki atributi ne mogu jasno
klasificirati. Na primjer, estetski aspekt je bitniji mlađim osobama i osobama ženskog
spola, dok su starije osobe i osobe muškog pola ravnodušne prema njemu. Isto tako,
osobe ženskog pola lako određuju neki atribut kao obavezan, dok ga osobe muškog
pola određuju kao jednodimenzionalan.
Navedeni primjer jasno pokazuje da je Kano model pogodan za istraživanja
zadovoljstva korisnika proizvoda, te za razliku od nekih drugih modela koji se koriste u
iste svrhe ima preventivni karakter jer se može uspješno koristiti i kod razvoja novih
proizvoda.
6.1.2. Mjerenje zadovoljstva korisnika promjenom ACSI modela
Jedna od najobjektivnijih tehnika mjerenja zadovoljstva korisnika je ACSI (eng.

American Customer Satisfaction Index) model, definisan 1994. godine kao zajednički
projekt Univerziteta u Mičigenu (eng. University of Michigan's Ross School of Business)
i Američkog društva za kontrolu kvaliteta (eng. American Society of Quality Control -
ASQC). Primjenom navedenog modela dobiva se indeks zadovoljstva korisnika koji je
funkcionalna ovisnost očekivanja korisnika, opažajnog (dobivenog) kvaliteta, te
opažajne (dobivene) vrijednosti. Model kao takav baziran je na pretpostavci da se
zadovoljstvo korisnika ne može direktno mjeriti jer je prisutan čitav niz promjenljivih,
subjektivnog karaktera, te je neophodno uključiti očekivanja korisnika, ostvarenu
kvalitetu i ostvarene performanse proizvoda kao ključne komponente mjernog
sistema. Smatra se da je ACSI indeks najbolji pokazatelj „zdravlja“ nacionalne
ekonomije, te konkurentske pozicije i sposobnosti kompanije.
Ocjena i mjerenje zadovoljstva korisnika izvodi se kroz niz koraka koji
obuhvataju: definisanje ciljeva; određivanje ciljnih grupa korisnika; kreiranje upitnika;
testirane upitnika; izvođenje istraživanja; analizu rezultata istraživanja; praćenje
promjena i definisanje mjera poboljšanja. Testiranja ACSI indeksa ukazala su da na
zadovoljstvo korisnika veći utjecaj ima komponenta prilagođenosti, nego komponenta
pouzdanosti proizvoda; da očekivanja potrošača imaju veći značaj u sektorima sa
manjim odstupanjem u proizvodnji i potrošnji; da je zadovoljstvo korisnika više
uslovljeno kvalitetom, nego vrijednošću ili cijenom proizvoda.
ACSI je uzročno-posljedični model (slika 6.10), pri čemu se na lijevoj strani
ulazni elementi zadovoljstva korisnika (očekivanja kupaca, percipirana kvaliteta i
percipirana vrijednost), zadovoljstvo korisnika je u centru, a rezultat zadovoljstva na
desnoj strani (reklamacije korisnika, lojalnost korisnika, uključujući i toleranciju prema
cijeni).
Slika 6.10. ACSI model za mjerenje zadovoljstva korisnika [149]
Krugovima su predstavljene multivarijabilne komponente, koje se mjere na

osnovu ocjene odgovora na određeno pitanje. Pitanja se postavljaju za svaku
komponentu modela, a ocjene se daju na skali od 0 do 100. Strelice koje povezuju
komponente u krugovima predstavljaju utjecaj ulaznih komponenti na indeks
zadovoljstva (s lijeve strane), odnosno, ishode zadovoljstva s desne strane. Iznad
strelica se obično unose brojčane vrijednosti dobivene ispitivanjem korisnika, a koje
predstavljaju jačinu utjecaja. Znaci (+, -) iznad strelice ukazuju na smjer utjecaja, koji
može biti pozitivan ili negativan. Smjer i jačina utjecaja direktno ukazuju na značaj
pojedinih komponenti modela. Nakon izvršenog mjerenja moguće je utvrditi mjere i
prioritete vezane za povećanje stepena zadovoljstva korisnika.
Pri formiranju indeksa zadovoljstva korisnika po ACSI modelu javljaju se
sljedeće komponente [149]:
- Očekivanja korisnika – predstavlja mjeru korisnikove anticipacije kvaliteta
proizvoda. Navedena mjera se odnosi na očekivanja korisnika prije
upotrebe proizvoda, a zasnovano na određenim neiskustvenim
informacijama (npr. preporuci drugih korisnika), te predviđanju
sposobnosti kompanije da osigura određeni nivo kvaliteta proizvoda;
- Percipirana kvaliteta – je mjera korisnikove evaluacije kvaliteta proizvoda
na osnovu neposredne upotrebe istog. Kvaliteta se mjeri kako u smislu
determiniranja stepena do kojeg određeni proizvod zadovoljava
korisnikove individualne potrebe, tako i u smislu pouzdanosti određenog
proizvoda;
- Percipirana vrijednost – predstavlja odnos kvalitete i plaćene cijene. Mada
je cijena (novcem iskazana vrijednost) proizvoda često važan faktor pri
odluci o prvoj kupovini određenog proizvoda, ista ima manji utjecaj na
zadovoljstvo korisnika pri donošenju odluke o ponovnoj kupovini istog
proizvoda.
- Žalbe korisnika – se iskazuje postotkom ispitanika unutar određenog
vremenskog okvira, koji su iz nekog razloga zvaničnim putem proslijedili
svoju žalbu na proizvod kompaniji koja ga isporučuje. Zadovoljstvo
korisnika je obrnuto proporcionalno broju žalbi tj. što je više zadovoljnih
korisnika to je manji broj žalbi.
- Lojalnost korisnika – predstavlja kombinaciju vjerojatnoće ponovne
kupovine istog proizvoda od strane istog korisnika, te vjerojatnoće
ponovne kupovine istog proizvoda po različitoj cijeni od strane istoga
kupca (cjenovna tolerancija). Bitno ja napomenuti da je lojalnost korisnika
kritična komponenta modela jer lojalni korisnici predstavljaju najveće
bogatstvo svake kompanije.
6.1.3. Mjerenje zadovoljstva korisnika promjenom ECSI modela
Prateći trend razvoja sistema za kvantificiranje stepena zadovoljstva korisnika

1999. godine uz podršku brojnih evropskih asocijacija koje se u okviru svojih aktivnosti
bave problematikom kvaliteta proizvoda i zaštite potrošača predstavljen je ECSI (eng.
European Satisfaction Index) model za mjerenje zadovoljstva korisnika. Indeks je
koncipiran tako da mjeri stepen zadovoljstva korisnika proizvoda koji se prodaju u
Evropi, a proizvode ih kompanije koje su prisutne na tržištu Evropske Unije. ECSI se
pokazao kao koristan alat pri percipiranju stajališta evropskih korisnika naspram
proizvoda koji se nude na EU tržištu, ali je istovremeno i alat za analizu kompanijama,
različitim industrijama i vladama. Model ECSI je razvijen za potrebe kompanija iz
sektora uslužnih djelatnosti, javnih servisa, investicija, proizvodnje i potrošnje. Slično
kao i u slučaju ACSI modela očekivanja kupaca, percipirana kvaliteta, percipirana
vrijednost, zadovoljstvo i lojalnost korisnika (slika 6.11) predstavljaju varijable
uključene u ECSI model, koje se pri provođenju anketa vrjednuju po određenoj skali
npr. od 1 do 10. Između ACSI modela i ECSI modela postoje određene razlike kao na
primjer:
- pri određivanju stepena zadovoljstva korisnika, pojmovno značenje
kvaliteta proizvoda je diferencirano na „softverski“ dio - kvalitetu usluge i
„hardverski“ dio - kvalitetu proizvoda;
- varijabla koja se odnosi na lojalnost kupca u ECSI modelu uključuje
mogućnost zadržavanja kupca, vjerojatnoću preporuke kompanije ili
brenda od strane kupca, te na osnovu toga procjenu povećanja broja
kupaca;
- ECSI model ne uključuje učestalost žalbi na proizvod kao konsekvencu
zadovoljstva korisnika;
- ECSI model uključuje korporativnu imidž kao latentnu varijablu u modelu.
Naime, po ECSI modelu korporativni imidž ima izravan utjecaj na
očekivanja, zadovoljstvo i lojalnost kupaca.
Slika 6.11. ECSI – model za mjerenje zadovoljstva korisnika
Primjenom ECSI modela dobiva se indeks zadovoljstva korisnika ( eng.

Customer Satisfaction Indeks - CSI), pri čemu se lijeva strana modela odnosi na
promjenjive koje opisuju zadovoljstvo korisnika, dok se desna strana odnosi na
reklamacije i lojalnost korisnika. Indeks služi za analizu zadovoljstva korisnika i ukazuje
na uzroke i efekte zadovoljstva, odnosno, nezadovoljstva korisnika, kao i stepen
njihove lojalnosti.
Tabela 6.2. Latentne i manifestirane varijable ECSI modela
Latentne varijable Manifestirane varijable

Ukupna slika
Korporativni imidž Imidž brenda
Etika
Ukupna očekivanja
Očekivanja korisnika
Interaktivna očekivanja
Vrijednost za novac
Percipirana vrijednost Uspoređivanje s konkurencijom
Ukupna percepcija kvaliteta
Zadovoljavanje zahtjeva
Očekivana kvaliteta proizvoda
Tehnička kvaliteta proizvoda
Pouzdanost
Ukupna percepcija kvaliteta
Zadovoljavanje zahtjeva
Očekivana kvaliteta usluge
Kvaliteta usluge
Osigurana pouzdanost i tačnost
Ukupno zadovoljstvo
Indeks zadovoljstva korisnika Ispunjenje očekivanja
Usporedba s idealom
Namjera za ponovnom kupovinom
Lojalnost korisnika
Namjere za preporukom
Osim ova dva opisana indeksa (ACSI i ECSI), u nekim državama također postoje
njihovi nacionalni modeli mjerenja zadovoljstva kupaca kao na primjer u: Švedskoj
(eng. Swedish Customer Satisfaction Barometer - SCSB), Norveškoj (eng. Norway
Customer Satisfaction Barometer - NCSB), Švicarskoj (eng. Swiss Index of Customer
Satisfaction - SWICS).
7
7. INTEGRACIJA DOBAVLJAČA U PROCES RAZVOJA PROIZVODA
Tradicionalno već duži vremenski period proizvodne kompanije u pojedinim

granama industrije (automobilska, naftna, telekomunikacijska, avio-, farmacija, …) su
zasnovane na vertikalno integriranim, hijerarhijskim organizacijskim konceptima
orjentisanim ka jednom ili više vrsta tačno određenih proizvoda, sa jasno definisanim
funkcionalnim odnosima, tokovima, načinima kretanja i obrade informacija unutar i
između pojedinih segmenata organizacione strukture. Ovakav organizacijski koncept
podrazumijeva objedinjavanje svih razvojnih i proizvodnih aktivnosti unutar jedne
kompanije, proizvođača originalne opreme (eng. Original Equipment Manufacturers –
OEM), tačnu podjelu aktivnosti između pojedinih organizacionih jedinica, relativno
malo učešće „vanjskih resursa“ u svim aktivnostima, a razvijeni proizvod i proces
proizvodnje istog kodiranjem postaju integralni dio organizacione strukture OEM
kompanije. U navedeni proces dobavljači se uključuju nakon što je velika većina detalja
proizvoda koji se razvija u potpunosti zaokružena (slika 7.1). Na ovaj način OEM
kompanije direktno koordiniraju procese razvoja proizvoda kao i logističke segmente
rada svojih dobavljača. Sa aspekta integracije dobavljača u ovakav organizacijski
koncept odnosi na relaciji OEM - dobavljač uređeni su po principima čisto tržišnog
poslovanja (princip najniže cijene za određene poslovne aktivnosti), te direktnog
nadzora aktivnosti dobavljača kroz jasno definisani sistem kontrole i intenzivnu
komunikaciju sa dobavljačem. Ovakav način uređenja odnosa rezultira relativno
jednostavnom mogućnosti prekidanja saradnje u skladu sa odredbama ugovora u
slučaju da izbiju određeni problemi ili nesuglasice.
Posljednjih dvadesetak godina porastom broja konkurentskih proizvoda sa
inovativnim i trendovskim karakteristikama na sve dinamičnijem globalnom tržištu
gdje smanjenje troškova i niske margine profita predstavljaju način života rezultirale su
činjenicom da proizvodne kompanije koje žele da sačuvaju i/ili unaprijede svoje
konkurentske sposobnosti prepoznaju razvoj proizvoda kao stratešku prednost ključnu
za opstanak uz stalnu brigu o nužnosti zadovoljenja zahtjeva korisnika - tržišta.
Jedan od standardnih pristupa održanju i unaprjeđenju konkurentnosti
proizvoda je snižavanje troškova proizvodnje istog što se može osigurati snižavanjem
troškova unutar vlastite proizvodnje, ali i snižavanjem troškova komponenti koje se
nabavljaju od dobavljača. Kako bi to postigle OEM kompanije sve više svoje proizvode
razvijaju u skladu sa principima modularne gradnje proizvoda tj. proizvod postaje skup
segmenata (modula) koji integrirani u jednu cjelinu čine proizvod sa svim njegovim
karakteristikama. Na ovaj način postupno dolazi do prelaska sa takozvane integralne
arhitekture proizvoda (čvrsto sinkronizirani prostorno integrirani dijelovi vrše više
funkcija) u modularnu arhitekturu proizvoda (skup međusobno zamjenjivih,
pojedinačno nadogradivih segmenata sa standardiziranim interfejsima). Osim toga,
OEM kompanije vrše kontinuirani pritisak i na svoje dobavljače s ciljem proširenja
opsega usluga koje obavljaju dobavljači, npr. proizvodnja kompletnih modula sa
gotovo perfektnim kvalitetom izrade. Iako na ovaj način OEM kompanije nastoje da
jednostavnim dislociranjem proizvodnje modula i pritiskom na dobavljače snize
troškove proizvodnje, stvarne koristi naspram podizanja konkurentnosti proizvoda se
nalaze u integraciji procesa razvoja i oblikovanja proizvoda, te koordinaciji lanaca
snabdijevanja [150].
Slika 7.1. Tradicionalni model odnosa OEM – dobavljač u automobilskoj industriji
Kao neposredna posljedica navedenih trendova sve veći broj proizvodnih

kompanija napuštaju tradicionalni vertikalno integrirani organizacijski koncept
uređenja odnosa sa dobavljačima i okreću se stvaranju manje ili više labavih saveza,
dislociranjem (eng. Outsorcing) pojedinih aktivnosti, što za posljedicu ima ne samo
promjene u procesu razvoja proizvoda, nego dolazi i do promjena u odnosima unutar
kompanije, ali i između kompanija.
7.1. Japanski keiretsu model
Najbolji primjer gore opisanog procesa može se naći u slučaju automobilske

industrije gdje se sve veći broj velikih proizvođača ujedinjuje na realizaciji zajedničkih
pojedinačnih projekata, formira određene saveze i sve češće se odlučuje za dislociranje
pojedinih aktivnosti koje su doskora bile u ekskluzivnom vlasništvu kompanije. Danas
na iznimno konkurentnom automobilskom tržištu, samo kompanije koje su u stanju
brzo dizajnirati i proizvesti vozilo u skladu sa najnovijim trendovima i željama kupaca
mogu se smatrati kompetitivnim. Stoga proizvođači automobila diljem svijeta nastoje
iznaći načine da ubrzaju proces razvoja i proizvodnje proizvoda, zadržavajući pri tome
troškove na prihvatljivom nivou, kako bi u tačno definisanom vremenskom periodu
lansirali svoje proizvode na tržište i na taj način ostvarili tržišni uspjeh, te nadmašili
konkurenciju. Jedan od pristupa koji je prihvatila značajna većina kompanija u
automobilskoj industriji je identificiranje i zadržavanje osnovnih – temeljnih
kompetencija unutar kompanije (npr. dizajn, montaža), dok se sve ostale aktivnosti
povjeravaju poslovnim partnerima – „vanjskim“ dobavljačima, uključujući i razvoj
pojedinih bitnih segmenata/sistema u automobilu što naravno za sobom povlači i
odgovornost dobavljača za realizirane aktivnosti. Navedeno dislociranje aktivnosti u
korist „vanjskih“ dobavljača za sobom povlači preoblikovanje odnosa povjerilac posla
OEM kompanija – „vanjski“ dobavljač, te prema nekim autorima [151], [152], [153]
trenutno najbolji model za upravljanje ovakvim lancem opskrbe s izvedbene tačke
gledanja jeste japanski keiretsu model (slika 7.2) zasnovan na uspostavljanju veoma
bliskih odnosa između OEM kompanije i njihovih neposrednih dobavljača, što sa
aspekta razvoja proizvoda podrazumijeva integraciju dobavljača u najranije faze ovoga
procesa.
Slika 7.2. Japanski keiritsu model odnosa OEM – dobavljač
Neposredni razlog za nastajanje ovoga modela nalazi se u činjenici da su

sredinom 60-tih godina prošlog vijeka japanski proizvođači automobila, koji su već
dobrano prihvatili i integrirali u svoje proizvodne procese koncept statističke kontrole
kvaliteta prema Edward Deming-u, zbog nedostatka financijskog kapitala za nova
ulaganja bili prisiljeni da se orijentiraju na podugovarače pri realizaciji pojedinih
poslovnih aktivnosti. U početku primjene keiretsu modela OEM kompanije su
angažirale veći broj podugovarača na istim poslovima što je rezultirao snažnom
konkurencijom unutar stvorene grupacije, da bi u jednom trenutku došlo i do transfera
odgovornosti za kvalitetu proizvoda i sklopova sa OEM kompanije na dobavljače.
Shodno tome moguće je konstatirati da je suština ovako razvijenog modela zasnovana
na čvrstom partnerskom odnosu između OEM koje unutar svojih aktivnosti zadržavaju
procese montaže i provjerenih neposrednih dobavljača svrstanih u grupaciju tzv. „prve
ugradnje“ pri čemu se međusobni odnosi grade i uređuju prvenstveno na povjerenju, a
tek onda na hijerarhiji i tržištu. Rezultat ovako uspostavljenog modela je činjenica da
su japanske kompanije imale gotovo dvostruko veću razvojnu produktivnost od sličnih
kompanija u USA, te da su bile u stanju razviti usporediv proizvod godinu dana prije
nego slične OEM kompanije u USA [154].
Jedan od najpoznatijih primjera keiretsua je onaj japanske kompanije
Mitsubishi u čijoj se mreži nalaze različite kompanije specijalizirane za hemikalije,
elektroniku, tešku industriju, automobile, trgovinu, itd. Središnje mjesto u toj mreži
ima Mitsubishi-jeva banka, koja igra integrativnu ulogu svih članica mreže. Kompanije
koje čine keiretsu uživaju određenu sigurnost i međusobne odnose koji potiču
dugoročno investiranje, razvoj i brzu primjenu tehnologije, preuzimanje tehnološkog
rizika i dr.
Smatra da je keiretsu jedna od najvažniji japanskih doprinosa modernom
kapitalizmu [23].
7.2. Specifičnosti primjene keiretsu modela na „zapadu“
Uviđajući potencijale keiretsu modela zasnovanog na specifičnom pristupu

upravljanja sistemom dobave, te specifičnostima u procesu razvoja proizvoda i druge
kompanije sa područja automobilske, ali i drugih grana industrije, koje se geografski ne
nalaze u Japanu, prvenstveno u EU i USA, početkom 90-tih godina prošloga vijeka u
okviru svojih poslovnih aktivnosti počinju implementaciju i nadogradnju ovoga
modela. Kao neposredan rezultat implementacije navedenog modela moguće je
konstatirati da danas u svijetu automobilske industrije ovaj model predstavlja osnovni
i dominanti oblik upravljanja sistemom dobave i politike razvoja proizvoda. Širenjem i
evolucijom keiretsu modela, osobito na području automobilske industrije, dolazi do
uspostavljanja znatno složenijih odnosa, određenih prilagođavanja modela postojećim
uslovima poslovanja „zapadnih“ kompanija što naravno iziskuje dodatnu pažnju i
potpuno razumijevanje izvornog modela kako bi se isti uspješno primijenio. Naime,
veoma često na zapadu proces implementacije japanskog modela ovisi o interpretaciji
onoga tko ga implementira i shodno tome zbog re-kontekstualizacije procesa u novom
okruženju nerijetko ima za posljedicu slabije rezultate od očekivanih.
Brojne OEM kompanije na „zapadu“ pokušavaju da implementiraju i razviju
svoje vlastite pristupe i odnose naspram dobavljača nastojeći u osnovi da zadrže
postulate keiretsu modela, tj. čvršće povezivanje i dijeljenje određenih poslovnih
aktivnosti i odgovornosti sa dobavljačima, a sve sa ciljem povećanja konkurentnosti
vlastitih proizvoda na tržištu. Kako bi se u potpunosti ostvario navedeni cilj OEM
kompanije su morale stvoriti određene preduslove što se prvenstveno odnosilo na
transfer određenih specifičnih znanja na odabrane dobavljače, te djelomičnu
integraciju pojedinih poslovnih aktivnosti što se naročito odnosi na područje razvoja
proizvoda. Međutim, evolucija integracije dobavljača u proces razvoja proizvoda ne
predstavlja samo transfer znanja i tehnologija, nego podrazumijeva temeljne promjene
u pristupu oblikovanju proizvoda, uređenja poslovnih odnosa, pa čak i institucionalnih
angažmana što se često zanemaruje i ne može se jednostavno realizirati kopiranjem
izvornog japanskog modela.
Sa sve širim prihvatanjem ovakvog koncepta u kreiranju odnosa OEM-
dobavljači dolazi do nastajanja specifične grupacije nezavisnih dobavljača koji su se
zahvaljujući svojim sposobnostima i specifičnostima nametnuli većem broju OEM
kompanija koje snabdijevaju istim ili sličnim proizvodima-modulima koji se često
ugrađuju u konkurentne proizvode (npr. Magma Steye, Bosh, Honeywell Garrett, ...).
Implementacija keiritsu modela zahtijevala je i neke suštinske promjene u
odnosima OEM i dobavljača koje su kompanije na područjima EU i USA već duži
vremenski period prakticirale. Naime, dotadašnji kratkoročni tržišno usmjereni ugovori
sa većim brojem dobavljača, morali su ustupiti mjesto dugoročnim partnerskim
ugovorima sa signifikantno manjim brojem (jedan, eventualno dva) dobavljača uz
zadržavanje tradicionalnih pregovaračkih taktika pri kreiranju odnosa između
„partnera“.
Usprkos evidentnim nastojanjima i brojnim modifikacijama na „zapadu“ i
danas izvorni japanski keiritsu model zasnovan na uspostavljanju i njegovanju iznimno
bliskih odnosa na relaciji OEM (montaža) - dobavljač prve ugradnje, predstavlja
neprikosnoveni model sa aspekta izvedbenih rezultata na području upravljanja
sistemom dobave (opskrbe). [155], [156]
7.3. Dobavljači i proces razvoja proizvoda
U stalnom nastojanju da iznađu nove načine za povećanje efikasnosti i

kompetitivnosti proizvodne kompanije nastoje kroz detaljne analize efikasnost i
efektivnost ukupnog protoka kapitala identificirati vlastite ključne kompetencije koje
zadržavaju u svom okrilju, dok sve ostale aktivnosti nastoje dislocirati. Dosadašnji
trendovi su pokazali da na ovaj način OEM kompanije nastoje da si oslobode prostor za
aktivnosti prvenstveno usmjerene ka dizajnu, montaži i koordinaciji ukupnih poslovnih
aktivnosti.
Neposredan rezultat navedenog procesa je i dislociranje procesa razvoja nekih
važnih komponenti proizvoda dobavljačima, što je zahtijevalo fundamentalno
preoblikovanje sveukupnih međusobnih odnosa. Na ovaj način dolazi do postepenog
napuštanja tradicionalnog, vertikalnog, funkcionalno organiziranog pristupa razvoju i
proizvodnji proizvoda u kojoj se složeni tehnički proizvodi oblikuju, proizvode i
montiraju korištenjem komponenti razvijenih i proizvedenih uglavnom u vlastitim
proizvodnim pogonima, dok se jedan manji dio komponenti nabavlja od više različitih
dobavljača. Novi pristup podrazumijeva uključivanje manjeg broja „provjerenih“ i
„pouzdanih“ dobavljača odmah na samom početku procesa razvoja pojedinačnih
dijelova-komponenti, modula, sistema, te proizvodnje istih za potrebe OEM.
Neposredna posljedica navedenog trenda je paralelni transfer odgovornosti sa OEM na
dobavljače što uključuje ne samo odgovornost naspram tehničko-tehnoloških
aktivnosti nego i naspram razvoja, testiranja komponenti pa čak i upravljanja i
integracije njihovih dobavljača u lance snabdijevanja. Osim toga, OEM kompanije
očekuju od dobavljača da dio svojih prihoda usmjeravaju u naučno-istraživačke
aktivnosti i razvoj novih proizvoda i tehnologija, pri čemu će spomenuta ulaganja
vratiti tek kada se u praksi kroz cijenu proizvoda iskoriste dobiveni rezultati
istraživanja. Dobavljači koji u svojoj svakodnevnoj praksi i poslovanju implementiraju
navedena očekivanja od strane OEM bivaju prepoznati kao razvojni dobavljači čime se
podiže njihov rejting, te se dodatno učvršćuju uspostavljeni odnosi. Na ovaj način
dolazi i do promjene odnosa na relaciji OEM - razvojni dobavljač, pri čemu se iz
nadređenog savjetodavnog prelazi u određeni vid partnerskih odnosa. Uspostavljenje
ovakvog oblika odnosa između OEM kompanija i dobavljača podrazumijeva dugoročno
planiranje aktivnosti gdje uključene strane zajednički rade na rješavanju konkretnih
problema na opšte dobro.
Pregled različitosti u tradicionalnom i partnerskom uređenju odnosa na relaciji
OEM – dobavljači na primjeru automobilske industrije predstavljan je u tabeli 7.1.
Tabela7.1. Različitosti u tradicionalnom i partnerskom uređenju odnosa na relaciji

OEM-dobavljači [23]
OKVIR „Tradicionalni“ odnosi „Partnerski“ odnosi
Nadređeni Partnerski
Tip odnosa
Savjetodavni Koordinacijski
Dužina ugovora Kratkoročni Dugoročni
Broj dobavljača Više paralelnih Manje posvećenih
Predanost ka
Stav prema dobavljaču Bez podrške
podršci i pomoći
Komunikacija sa dobavljačem Povremena Česta
Da se ne bi stekao pogrešan dojam, bitno je naglasiti da sve dobavljače,

osobito one koji se bave proizvodnjom jednostavnih proizvoda i standardnih dijelova
ne treba sagledavati kroz prizmu partnerskih odnosa, nego se spomenuti odnosi
najčešće uređuju kroz jasne odredbe ugovora kojim se definišu vrijednost, rokovi,
količine dijelova koje proizvodi dobavljač, dok OEM dostavlja detaljne nacrte,
specifikacije i zahtjeve vezane za dijelove.
Navedeni pristupi integracije dobavljača u proces razvoja u suštini predstavlja
praktičnu implementaciju japanskog keiritsu modela ili njegovih interpretacija u
„zapadnim“ kompanijama, o čemu je već bilo riječi. Pored gore spomenutih pristupa
integraciji dobavljača u proces razvoja proizvoda kao neposredan rezultat njihove
evolucije i prilagođavanju specifičnostima poslovnog okruženja na zapadu se razvijaju
još dva pristupa integraciji dobavljača u proces razvoja i proizvodnje proizvoda. Prvi
pristup zasnovan je na modularnoj integraciji dobavljača, dok drugi počiva na
sistemskoj integraciji dobavljača.
7.3.1. Modularna integracija dobavljača
U posljednje vrijeme, u cilju smanjenja troškova, skraćenja vremena lansiranja
proizvoda na tržište, te prilagođavanja proizvoda individualnim zahtjevima kupaca u
velikoserijskoj i masovnoj proizvodnji sve veći broj kompanija svoje proizvode razvija,
projektuje, proizvodi i nudi na tržište u skladu sa modularnim principima, pri čemu
pitanja vezana za mjeru modularnosti, integraciju sistema, nivo dislociranja
odgovornosti i iznalaženje načina upravljanja predstavljaju bitne aspekte na koje
odgovore moraju naći sami proizvođači proizvoda.
Modularnost kao opšti pojam predstavlja [157]: "stepen do koga se
komponente određenog sistema mogu razdvajati i rekombinirati, uzimajući u obzir
intenzitet veza između komponenti i stepen do kojeg … arhitektura sistema omogućava
ili sprječava kombiniranje i usklađivanje pojedinih komponenti“. Kada se govori o
modularnosti bitno je naglasiti da se ona kao pojava ne ograničava samo na proizvode,
već ju je moguće sagledati i kroz organizacione aspekte kompanija, pri čemu se brojne
kompanije zbog brzih promjena na globalnom tržištu odlučuju za transformaciju iz
glomazne, vertikalno integrirane hijerarhijske organizacione strukture u modularnu
labavu organizacijsku strukturu. [23]
Kako bi se što bolje percipirao opseg poslova koje je neophodno realizirati pri
implementaciji modularnog pristupa gradnji i razvoju proizvoda neophodno je
nedvosmisleno definisati konceptualno značenje pojmova:
- komponenta – individualni fizički dio koji se može pridodati, kao nezavisna
forma, većem složenom subjektu, kao što je podsklop ili proizvod u
cijelosti (npr. volan, drška vrata, poklopac motora, …);
- modul – fizički standardizirani, samostalni jedinični sklop određenog
proizvoda oblikovan s ciljem olakšane instalacije, koji u saradnji sa ostalim
modulima i komponentama obavlja zadatke kojima se realiziraju
postavljene funkcije proizvoda (npr. modul mjenjača, ručne kočnice, filtera
goriva, …);
- sistem – subjekt definisan funkcijom i njenim performansama, te kao takav
predstavlja dio organiziranog, koherentnog i interaktivnog skupa funkcija
koje determiniraju ukupno funkcioniranje kompleksnog proizvoda – u
nekim slučajevima može biti određen fizičkom strukturom proizvoda (npr.
izduvni sistema automobila – određen fizičkom strukturom proizvoda tj.
automobila; elektronički sistem automobila – nije determiniran fizičkom
strukturom proizvoda).
Sa aspekta procesa razvoja proizvoda prelazak na modularni koncept gradnje
proizvoda podrazumijeva oblikovanje i razvoj složenih tehničkih proizvoda kroz
dizajniranje pojedinačnih segmenata sistema i funkcija proizvoda kao interaktivnih
kombinacija komponenti/podsklopova i modula. Na ovaj način se omogućava
oblikovanje i proizvodnja proizvoda koji u sebi inkorporiraju normirane segmente, a
sve u cilju lakše montaže i povećanja fleksibilnosti proizvoda. Na slici 7.3 predstavljen
je model modularne integracije dobavljača u proces razvoja proizvoda.
Uspoređivanjem modela modularne integracije dobavljača sa tradicionalnim
modelom (slika 7.1) i japanskim keiritsu modelom (slika 7.2) uočava se značajna razlika
izražena kroz postojanje dobavljača modula što iziskuje dodatnu koordinaciju
aktivnosti između OEM i ostalih dobavljača prve ugradnje. Naime, ostali dobavljači
prve ugradnje treba da osiguraju dijelove za potrebe dobavljača modula, koji je često
drugi dobavljač prve ugradnje, a koji vrši montažu modula i isporuku OEM kompaniji.
Kao što se može vidjeti sa slike 7.3 dobavljač modula je u suštini fokalna točka koja
osigurava neposredan kontakt sa OEM, zbog čega je koordinacija zahtjeva i protok
informacija između OEM i dobavljača modula od vitalnog značaja. Na ovaj način OEM
ne mora ulagati napore u ostvarivanju čestih direktnih kontakata sa drugim
dobavljačima prve ugradnje, jer se očekuje da dobavljač modula blisko surađuje sa
ostalim uključenim dobavljačima, te da osigura neophodnu koordinaciju aktivnosti i
distribuciju odgovornosti pri realizaciji projekta, tj. proizvodnji modula. Međutim OEM
i dalje zadržava pravo i mogućnost povremenog direktnog kontakta (drugim kanalima)
sa ostalim dobavljačima integriranim u navedeni sistem.
Slika 7.3. Model modularne integracije dobavljača [23]
Sa aspekta razvoja proizvoda model modularne integracije dobavljača

prvenstveno se odražava na podsticanje dobavljača da postanu razvojni dobavljači, tj.
da ne vrše samo puku proizvodnju dijelova i modula nego i da kroz svoje razvojne
aktivnosti predlažu konkretna rješenja usmjerena ka poboljšanju ukupnih performansi
proizvoda, te snižavanje troškova proizvodnje istog. Za uspješnu primjenu ovakvoga
pristupa zahtjeva se aktivna, otvorena, sveobuhvatna, dvosmjerna komunikacija
između OEM, dobavljača modula i ostalih dobavljača prve ugradnje.
Prema nekim pokazateljima mogućnost proizvodnje modela i integracije u
modularni model povezivanja OEM - dobavljač predstavlja dominantni trend u
pojedinim granama industrije (npr. automobilska industrija), sa tendencijom da
dobavljači koji nisu u stanju da omoguće proizvodnju određenih modula budu
degradirani na niži nivo druge i treće ugradnje.
6.3.2. Sistemska integracija dobavljača
Evolucijom modularnog pristupa razvoja proizvoda dolazi se do takozvanog
pristupa razvoju i proizvodnji proizvoda zasnovanog na sistemskoj integraciji između
OEM i dobavljača modula, gdje se dobavljačima u potpunosti prepušta upravljanje i
koordinacija aktivnosti dizajniranja, proizvodnje i logistike velikih sistemskih
komponenti za potrebe OEM.
U tradicionalnom pristupu procesu razvoju proizvoda unutar OEM kompanije
pojedine komponente i međuzavisni dijelovi se razvijaju od strane različitih
inženjerskih odjeljenja, te osnovni problem predstavlja planiranje i koordinacija
aktivnosti između angažiranih odjeljenja. Tako na primjer, promjena na jednom dijelu
može prouzrokovati lančanu reakciju promjena na drugim dijelovima, zbog čega je
neophodna dobra koordinacija koja zahtijeva i vremena i truda. Nasuprot tome sa
implementacijom modela modularne integracije dobavljača dolazi do transfera dijela
aktivnosti (prvenstveno oblikovanja i proizvodnje pojedinih modula i dijelova) na
dobavljače modula i ostale dobavljače prve ugradnje, dok OEM zadržavaju pojedine, za
njih, interesantne aktivnosti. Daljnjom evolucijom ovoga pristupa dobavljači nastoje
dodati novu sistemsku vrijednost modulima koje proizvode kroz sinergiju dizajna i
performansi čime se dobavljač modula diže na višu razinu u odnosu na ostale
dobavljače, tj. na razinu sistemskog integratora. Dakle, ovaj vid dobavljača na sebe
preuzima obaveze i odgovornosti vezane za realizaciju aktivnosti upravljanja
procesima sistemske integracije modula - postaje sistemski integrator dobavljača za
potrebe OEM kupaca (slika 7.4). U skladu sa naprijed iznesenim dobavljač Integrator
na sebe preuzima odgovornosti vezane za oblikovanje i razvoj sistemskih komponenti
za potrebe OEM, tj. brine se o razvoju cjelokupnog sistemskog modula kroz
koordinaciju aktivnosti sa ostalim dobavljačima komponenti „prve ugradnje“ koji u
pojedinim slučajevima mogu biti i konkurentske kompanije.
Slika 7.4. Model sistemske integracije dobavljača [23]
Ovakav koncept integracije dobavljača podrazumijeva da OEM pri razvoju

proizvoda moraju da vode računa o kreiranju „nezavisnih“, zaokruženih sistemskih
modula koji se kao takvi mogu razvijati, te naknadno kombinirati sa ostalim
komponentama, modulima, sistemima stvarajući funkcionalan gotov proizvod. Samo
na ovaj način dobavljač Integrator je u stanju da u potpunosti preuzme odgovornost za
razvoj sistemskog modula, te uspješno koordinira aktivnosti sa ostalim dobavljačima
koji učestvuju u realizaciji projekta.
Realizacijom prethodno opisanog koncepta integracije dobavljača, dobavljač
Integrator postaje primarna tačka komunikacije sa stajališta OEM, tj . OEM glavnu
pažnju posvećuju komunikacijama, koordiniranju aktivnosti i nadzoru nekoliko
sistemskih dobavljača Integratora, a ne sa širokom bazom dobavljača „prve ugradnje“,
zadržavajući i dalje pravo povremene komunikacije drugim kanalima sa ostalim
dobavljačima kada se za to ukaže potreba. Na ovaj način OEM transferiraju značajan
dio odgovornosti na dobavljača Integratora koji osim neposredne komunikacije sa
OEM, preuzima na sebe zadatak uspostavljanja jačih i intenzivnijih komunikacijskih
kanala sa ostalim dobavljačima kroz npr. uspostavljanje zajedničkih razvojnih timova.
U nekim slučajevima od dobavljača Integratora se očekuje da u svoje naučno-
istraživačke i razvojne aktivnosti inkorporira i ostale dobavljače uključene u realizaciju
projekta, kroz zajedničke laboratorije, opremu, alate čak i u slučaju da se radi o
konkurentskim kompanijama. Ključni faktor navedenog vida integracije je
kompleksnost modula koji se razvija tj. što više razvijani modul određuje karakter
gotovog proizvoda to je neophodan veći stepen integracije. Kod ovakvih proizvoda
intenzitet uključivanja ostalih dobavljača u razvojne aktivnosti dobavljača Integratora
zahtjeva visoku frekvenciju izmjene informacija i kontakata uključenih strana (OEM,
dobavljač Integrator, ostali dobavljači), što za posljedicu ima nužnost geografske
blizine učesnika u procesu razvoja složenog modula-proizvoda. Navedena integracija
za sobom povlači brojna pitanja vezana za sigurnost i povjerljivost podataka koji su
rezultat individualnih naučno-istraživačkih aktivnosti uključenih strana, a koja se
integriraju u zajednički modul u skladu sa specifikacijama OME kompanije tj. kupca
modula.
7.3.3. Oblici integracija dobavljača u funkciji složenosti proizvoda
Uređivanje sveukupnih odnosa između OEM kompanija i njihovih dobavljača
na globalnom tržištu može biti realizirano na jedan od prethodna četiri opisana načina:
tradicionalni pristup, Japanski keiritsu model, modularna integracija, te sistemska
integracija dobavljača. Iako svi navedeni pristupi imaju određene prednosti i
nedostatke globalni trendovi prisiljavaju kompanije koje žele da sačuvaju i unaprijede
svoje konkurentske sposobnosti da se okreću savremenijim pristupima uređivanju
odnosa sa dobavljačima, što implicira zadržavanje određenih fundamentalnih
aktivnosti (dizajn, montaža, …) u svom okrilju, a prebacivanje ostalih aktivnosti
provjerenim dobavljačima. Naravno, navedene promjene rezultirale su i
redefinisanjem odnosa na relaciji OEM – dobavljači iz čisto nadzornih, savjetodavnih u
partnerske odnose, te niz varijacija između dvije spomenute krajnosti.
Savremeni proizvodi sastoje se od velikog broja dijelova, modula, podsistema
koje na nivou montaže treba integrirati u proizvod koji ispunjava zadane funkcije i koji
je tržišno atraktivan. Mnogi od segmenata tih proizvoda predstavljaju jednostavne
rutinizirane proizvode i standardizirane elemente (vijci, ležajevi, zaptivači, …) koji se
proizvode u skladu sa opšte prihvaćenim normama. Sa aspekta uređivanje odnosa sa
dobavljačima koji se bave proizvodnjom ovakvih dijelova OEM kompanije najčešće
zadržavaju tradicionalni pristup koji ne zahtjeva značajnije „ulaganje vremena i truda“
na uspostavljanje partnerskih odnosa sa spomenutim dobavljačima. Naime, na ovome
području je još dominantna strategija izbora dobavljača na tržišnim principima „najniže
ponude“ uz striktno nadziranje kvalitativnih karakteristika dostavljanih dijelova i
savjetodavnu ulogu OEM kompanija.
Kao što se može zaključiti iz prethodno iznesenog, za OEM kompanije, ali i
dobavljače, veoma je bitno iznaći odgovarajući način integracije koji ne zahtijeva
nepotrebno ulaganje više resursa nego što je to neophodno za uspješno poslovanje i
održanje/unaprjeđenje tržišne konkurentnosti. U skladu sa time, a uzimajući u obzir
složenost proizvoda koji se razvijaju i proizvode od strane dobavljača, moguće je
konstruisati kvadratni model (slika 7.5) koji u suštini ukazuje na potencijalni izbor i
način integracije OEM - dobavljači. Na navedenom modelu jasno se vidi da
komponente koje imaju visoki stepen kompleksnosti i veliku međuovisnost sa drugim
komponentama zahtijevaju uvođenje dobavljača Integratora koji posjeduje
odgovarajuće potencijale (razvojne, tehničko-tehnološke, organizacione) da uspješno
realizira i ispuni postavljene zadatke. Sa druge strane komponente koje se mogu
okarakterizirati kao dijelovi niske kompleksnosti i visoke međuovisnosti su pogodne za
integraciju dobavljača na principima japanskog keiritsu modela. Konačno jednostavni
rutinizirani dijelovi niske kompleksnosti sa niskim stepenom međuovisnosti od drugih
dijelova u finalnom proizvodu rezultiraju tradicionalnim modelom integracije
dobavljača.
Slika 7.5. Oblici integracije dobavljača u funkciji složenosti proizvoda [23]
Usvojeni oblik integracije dobavljača neposredno utječe na uređenje odnosa i

uspostavljenu mrežnu strukturu između OEM kompanija i njihovih dobavljača. U
literaturi su prepoznata dva tipa potencijalnih mrežnih struktura koje se mogu
uspostaviti između OEM kompanija i njihovih neposrednih dobavljača:
- čvrsta, formalna struktura, sa jasno definisanim vezama, obavezama,
mehanizmima naspram kupca – OEM kompanija.
Navedena mrežna struktura i pripadajuće uređenje odnosa
svojstveno je Japanskom keiritsu modelu u kome formalni mehanizmi
upravljanja idu do te mjere da se u upravljačkim tijelima dobavljača
postavljaju direktori OEM kompanija, te striktno ograničavaju bilo kakvi
poslovni odnosi sa konkurentnim kompanijama. Uređenjem odnosa na
navedeni način veže sudbinu dobavljača za sudbinu OEM kompanije što
daje dodatni poticaj zajedničkim naporima na realizaciji planiranih
poslovnih aktivnosti, te destimuliše jednostrani oportunizam.
Osim keiritsu modela i sistemski integrirani model uključivanja
dobavljača također predstavlja primjer formalne strukture uređenja
odnosa na relaciji OEM – dobavljači. Naime svaki, dobavljač Integrator
jasno specificira podjelu aktivnosti među svojim odjeljenjima i
dobavljačima u cilju kreiranja sistemskog modula koji će zadovoljiti
potrebe kupca tj. OEM kompanije, a istovremeno zaštititi njegovo
intelektualno vlasništvo, čime se obično na duži vremenski period stvara
grupa posvećene tačno određenom kupcu. Rezultat toga je stvaranje više
grupa (koje ne mogu uzajamno dijeliti informacije – zaštita intelektualnog
vlasništva kupca) posvećenih različitim kupcima unutar organizacione
strukture jednog dobavljača. Ovakav vid uređenja odnosa i uspostavljene
mrežne strukture svojstven je prvenstveno najvećim, razvojnim, vodećim
dobavljačima. Paradoksalno je da upravo ovi dobavljači kojima je
povjeren najviši stepen odgovornosti u odnosu na razvoj i proizvodnju
komponenti imaju značajno formalizirane odnose sa kupcima – OEM
kompanijama koje u pojedinim slučajevima podsjećaju na tradicionalne,
vertikalno integrirane, hijerarhijske organizacijske koncepte;
- labava, neformalna struktura svojstvena uglavnom za niže nivoe
dobavljača, te dobavljače jednostavnih rutiniziranih proizvoda i
standardiziranih dijelova.
8
8. KVANTIFICIRANJE DOSTIGNUĆA U PROCESU RAZVOJA
PROIZVODA
Procesa razvoja proizvoda predstavlja iterativni postupak sa nizom faza i

međukoraka koji od projektnog tima zahtijevaju kontinuiran angažman,
interdisciplinarni pristup, te ulaganje značajnih financijskih sredstava bez garancije o
uspješnom ishodu cjelokupnog procesa. S obzirom da se radi o aktivnosti čiji rezultati
rada nisu uvijek opipljivi i vidljivi (osobito ukoliko se radi o procesu razvoja usluge kao
proizvoda), odnosno, proizvod fizički oblik dobiva tek u posljednjim fazama razvoja
proizvoda čest problem predstavlja iznalaženje načina kvantificiranja i procjenjivanja
dostignutih rezultata u samome procesu razvoja proizvoda. Potreba kvantificiranja
dostignuća u procesu razvoja proizvoda naročito dolazi do izražaja ukoliko se sagledaju
opšti principi kojim se rukovode sve proizvodne kompanije koje žele da očuvaju i
unaprijede svoje kompetitivne prednosti, odnosno svoje procese, kroz podređivanje,
koliko je to god moguće, kriterijima: brže, bolje i jeftinije.
Kako bi se osiguralo zadovoljavajuće kvantificiranje navedenih kriterija i
potencijala koji proizlaze iz njih neophodno je iznaći načine za „mjerenje“ dostignuća u
procesu razvoja proizvoda čime se osiguravaju validni pokazatelji za upravljanje
procesom. Naime, bez razvijenog sistema kvantificiranja dostignuća u procesu razvoja
proizvoda nije moguće odgovoriti ni na najosnovnija pitanja vezana za razvoj proizvoda
kao na primjer: „Šta je postignuto?“, „Šta je naučeno?“, „Što i kako treba raditi u
budućnosti?“, itd.
Sam proces kvantificiranja dostignuća u razvoju novih proizvoda povezan je sa
nizom poteškoća, od činjenice da je sam proces kvantifikacije dosta skup, da se
dobiveni rezultati mogu različito tumačiti, da postoje i da se mogu kreirati niz
raznolikih, specifičnih, simultanih pravila i normi za izvođenje „mjerenja“ do činjenice
da se proces kvantifikacije dostignuća može izvoditi za brojne i raznolike „korisnike“
rezultata „mjerenja“. Pojam „mjerenje“ sa aspekta razvoja proizvoda može se tumačiti
sa tri stajališta:
 izvedbe mjerenja (stvarni, mjerno odrediv);
 procesa mjerenja (sistemski i organizacijski procesi za izvođenje mjerenja
performansi);
 sveobuhvatnosti procesa strateškog planiranja (proces upravljanja i
postavljanja odgovarajućih ciljeva performansi, te evaluaciju njihovih
postignuća u cilju validacije ili revidiranja strategije).
Kao što se vidi iz prethodno iznesenog, proces mjerenja dostignuća razvoja
novih proizvoda predstavlja veoma složen i kompleksan zadatak, te samo mjerenja
koja tretiraju i obuhvaćaju sva tri naprijed prezentirana stajališta imaju potencijal da
osiguraju podizanje cjelokupnog procesa razvoja proizvoda na viši organizacijski nivo.
Generalno, razvoju sistema za kvantificiranja dostignuća u procesu razvoja
proizvoda se ne posvećuje dovoljno pažnje. Naime, većina istraživanja i aplikativnih
primjena na ovome području se zasniva samo na mjerenjima određenih detalja
(osobito „vremena“), te mjerenjima izlaznih varijabli određenih aktivnosti:
- na taktičkom nivou, kao npr.: trajanje projekta, dostignuti budžet projekta,
dostizanje zadanih specifikacija proizvoda, obim prodaje proizvoda,
zadovoljstvo kupaca, itd.
- na financijskom i tržišnom nivou, kao npr.: povrat investicije, dobit od
novog proizvoda, rast prihoda, udio na tržištu, ukupna prodaja, itd.
, dok se značajnom dijelu aktivnosti u procesu razvoja proizvoda ne posvećuje dovoljno
pažnje:
- na srednjem organizacionom nivou,
- povezivanje i transfer informacija među različitim organizacionim nivoima
unutar kompanije,
- razvoj skupa mjerenja,
- prediktivna mjerenja (a ne retrospektivna mjerenja),
- mjerenja procesnih, a ne izlaznih rezultata.
8.1. Izvedba mjerenja dostignuća u procesu razvoja proizvoda
Izvedba mjerenja zasnovana je na tri postulata (slika 8.1.):

 objektivno izražavanje cilja – npr. završiti razvojni projekt u roku od 10
mjeseci;
 definisanje veličine metričke mjere - osigurava se usporedivost različitih
razvojnih projekata npr. za metričku mjeru može se uzeti vremenski interval
između formalnog odobrenja projekta razvoja proizvoda i isporuke pošiljke
gotovih proizvoda prvom kupcu;
 sistem nagrađivanja – npr. dodatni stimulans (novčana nagrada,
unaprjeđenje) za razvojni tim ukoliko se pravovremeno ispune zadani
projektni ciljevi, ili eventualno određeni mehanizmi sankcija ukoliko se ne
ispune zadani projektni ciljevi.
Iako se mogu sagledavati pojedinačno, sva tri navedena postulata izvedbe
mjerenja dostignuća pri razvoju proizvoda su međusobno povezani. Naime,
postavljanjem ciljeva procesa razvoja proizvoda definišu se smjernice procesa razvoja,
dok proklamirani sistem nagrađivanja predstavlja motivirajući faktor koji treba da
osigura ispunjenje zadanih ciljeva, te poveća odgovornost cjelokupnog razvojnog tima.
S druge strane, definisanje veličina metričkih mjera utječe na obim informacija koje se
žele prikupiti čime se omogućava planiranje i upravljanje procesom na bazi realnih
pokazatelja, stvaraju se preduslovi za individualno i organizirano učenje, unaprjeđenje
procesa, te se podupire mehanizam nagrađivanja na „fer“ osnovi. Konkretno, ukoliko
je jasno, nedvosmisleno i objektivno izrađen cilj, te definisana veličina metričke mjere
tada se može govoriti o pravednom sistemu nagrađivanja. S druge strane, ukoliko prva
dva postulata nisu jasno, nedvosmisleno i objektivno postavljenja tada je upitan sistem
nagrađivanja tj. njegove kvantifikacije.
Slika 8.1. Tri postulata izvedbe mjerenja dostignuća pri razvoju proizvoda
Bitno je napomenuti, da je proces definisanja postulata izvedbe mjerenja

povezan sa nizom poteškoća i dvojbi kao na primjer: Da li su postavljeni pravi ciljevi?;
Mjere li se prave stvari na odgovarajući način?; Da li je deklarirani sistem nagrađivanja
dovoljno motivirajući?; itd. Rješavanju spomenutih problema treba pristupiti na
studiozan i sveobuhvatan način uvažavajući i razumijevajući međusobnu interakciju tri
postulata izvedbe mjerenja kao i njihovog utjecaja na cjelokupni proces razvoja
proizvoda.
Sam proces izvedbe mjerenja osim jasnoga definisanja prethodno formuliranih
postulata mjerenja mora uvažiti i činjenice vezane za pojedine specifičnosti korisnika
rezultata mjerenja. Naime, izvedena mjerenja dostignuća u procesu razvoja proizvoda
mogu poslužiti različitim korisnicima koji imaju različite potrebe naspram mjerenja na
osnovu čega se uobličavaju i različiti pristupi u procesu mjerenja željenih performansi.
Tako na primjer, viši menadžment jedne proizvodne kompanije u svojim odlukama se
oslanja na relativno manji broj mjerenja performansi koje su po svojoj prirodi
predstavljene u sumarnom obliku, pogodne su za određena predviđanja, te su
strategijski orjentisana. Sa druge strane na nižim nivoima organizacije uglavnom se
zahtijevaju obimnija mjerenja performansi koja su po svojoj prirodi „uže“
specijalističke prirode i pogodne su za donošenje taktičkih odluka. Zbog navedenih
razloga mjerenje dostignuća u procesu razvoja proizvoda je slojevito, te može
poprimiti najrazličitije forme (strateško ili taktičko, kvantitativni ili kvalitativno,
financijsko ili ne, retrospektivna ili prediktivna, itd.), što ovisi od nivoa organizacije,
truda uloženog u proces mjerenja, te specifičnih korisničkih zahtjeva za potrebe kojih
se vrše mjerenja.
Generalno, proces izvođenja mjerenja povezan je sa nizom izazova koji su
funkcija vrste industrijske djelatnosti, konteksta primjene određenog proizvoda,
pripadnosti javnom ili privatnom sektoru, te tipa djelatnosti - proizvodna ili uslužna.
Navedeni problemi dodatno se kompliciraju pri izvođenju mjerenja performansi
pojedinih aktivnosti u okviru procesa razvoja novog proizvoda zbog osobnosti samoga
procesa koji je općenito: nerutiniziran, nematerijalan, organizacijski izuzetno složen, te
neizvjestan do potpunog okončanja svih aktivnosti. Za razliku od iterativnih,
determinističkih procesa koji imaju relativno dobru osnovu za izvođenje procesa
mjerenja performansi, jedinstvene i nerutinizirane aktivnosti podložne su nizu utjecaja
stohastičkog karaktera što značajno otežava kvantificiranje-mjerenje trenutnog
uspjeha procesa razvoja proizvoda u cjelini. Naime, sam proces razvoja proizvoda u
svojoj suštini predstavlja razvoj nečega novog - različitog od postojećeg, te kao takav
dovodi do pojave novih nestandardiziranih, nerutiniziranih aktivnosti za koje je teško
definisati i uobličiti način kvantifikacije dostignutih rezultata. Primjeri aktivnosti koje se
mogu značajno razlikovati od projekta do projekta su uglavnom odnose na aktivnosti
vezane za prikupljanje, obradu i kodiranje informacija, te generiranje novog znanja.
Naravno, neki aspekti procesa razvoja proizvoda omogućavaju implementaciju
standardnih rutina mjerenja dostignuća u procesu kao što su npr. karakteristike
proizvoda, troškovi, vremenski rokovi, itd. Aspekt nematerijalnosti procesa razvoja
novog proizvoda i većine aktivnosti koje se odvijaju unutar njega ogleda se u samoj
suštini procesa, odnosno, proces se zasniva na prikupljanju, analiziranju i
transformaciji informacija neophodnih za razvoj novoga znanja i organizacijsko učenje.
Proces razvoja novih proizvoda je rijetko lokalizirani proces koji se odvija unutar jedne
organizacione jedinice kompanije. Sam proces je sastavljen od niza aktivnosti koje su
isprepletene, podijeljene na više nivoa, realizira ih brojno osoblje različitih profila i
stepena stručnog znanja, izvode se u saradnji sa kupcima, drugim privrednim
(distributeri, razvojni dobavljači, dobavljači) i naučno-istraživačkim institucijama
(instituti, univerziteti), te kao takvi predstavljaju organizacijski iznimno složen proces.
Navedena organizacijska složenost predstavlja značajnu poteškoću pri kvantificiranju
dostignuća procesa razvoja proizvoda zbog mogućnosti definisanja različitih ciljeva na
različitim nivoima, različite metrike, primjene različitih informacijskih sistema,
različitog sistema nagrađivanja na pojedinim fazama, itd. Nesigurnost procesa razvoja
novog proizvoda je četvrti aspekt procesa koji otežava izvođenje mjerenja dostignuća
procesa u cijelosti. Naime, nesigurnost procesa razvoja novih proizvoda ogleda se u
višedimenzionalnim okvirima (tržište, tehnologija, unutrašnja struktura kompanije,
vanjski organizacijski koncepti, itd.), što dodatno otežava izbor odgovarajućih mjernih
veličina kao i ocjenu postignutih rezultata mjerenja. U takvim neizvjesnim,
neočekivanim i nekontroliranim uslovima čak i nemjerljivi faktori mogu imati značajan
utjecaj na ostvarene rezultate cjelokupnoga procesa.
8.2. Karakteristike procesa mjerenja dostignuća u procesu razvoja proizvoda
U praksi kao i u stručnoj literaturi brojne su dvojbe i nejasnoće povezane sa

karakteristikama procesa mjerenja. Sa aspekta mjerenja tj. kvantificiranja dostignuća u
procesu razvoja proizvoda, proces mjerenja je okarakteriziran kroz [23]:
- upravljačku komponentu;
- objekt mjerenja;
- formu mjerenja;
- veze.
Upravljačka komponenta mjerenja dostignuća u procesu razvoja proizvoda ima
za cilj davanje uvida i odgovora na bitna upravljačka i tehnička pitanja procesa.
Navedena pitanja daju sliku o važnosti izvođenja procesa mjerenja, te su uobičajeno
fokusirana na različite aspekte i fenomene procesa razvoja proizvoda. Pri formuliranju
pitanja u okviru upravljačke komponente neophodno je voditi računa da odgovori na
postavljena pitanja potpomognu realizaciju sljedećih aktivnosti:
- osiguranje podrške donošenju odluka, planiranju aktivnosti, postavljanju
ciljeva, te operacionalizaciji procesa razvoja proizvoda;
- procjena/analiza izvršavanja zadataka ili tekućih projektnih aktivnosti ili
završenih projekata;
- komparativna analiza zadataka, projekata i organizacija;
- praćenje i procjenjivanje pravaca i dostignuća strategijskih i taktičkih
ciljeva;
- alokacija i realokacija resursa;
- determiniranje vrijednosti, neto koristi i financijskog povrata ulaganja;
- kreiranje poticaja i nagrada;
- individualno i organizacijsko učenje.
Nakon uobličavanja upravljačke komponente procesa mjerenja dostignuća u
razvoju novih proizvoda neophodno je identificirati specifične mjerljive karakteristike
procesa koje predstavljaju objekte mjerenja, odnosno, jedinice posmatranja ili analize.
Česta greška u području mjerenja dostignuća u procesu razvoja proizvoda, kako u
praksi tako i u istraživanjima, je nepravilno identificiranje objekata mjerenja. Naime,
ponekada se kao objekti mjerenja identificiraju „karakteristike“ procesa razvoja
proizvoda koji se međusobno ne mogu komparirati što za posljedicu ima prikupljanje
irelevantnih podataka koji se ne mogu pouzdano interpretirati i koristiti. Objekti
mjerenja procesa razvoja proizvoda mogu se sagledati u dvije dimenzije:
- vertikalna - organizacijska dubina objekta mjerenja (pojedinac, zadatak,
funkcija, projekt);
- horizontalna - organizaciona širina objekta mjerenja. Navedena dimenzija
je ograničena unutrašnjom organizacijom kompanije i vezama koje
ostvaruje sa kooperantima u procesu razvoja proizvoda.
Mjerenja tj. kvantificiranje dostignuća u procesu razvoja proizvoda može
poprimiti različite forme:
- Mjerenje kvalitativnih ili kvantitativnih pokazatelja. Kvantitativna mjerenja
su izražena striktno numeričkim vrijednostima, te se često percipiraju kao
„objektivna“. Sa druge strane, kvalitativna mjerenja se izražavaju verbalno,
te se percipiraju kao „subjektivna“.
- Mjerenje procesnih ili izlaznih pokazatelja. Mjerenjem izlaznih pokazatelja
vrši se kvantificiranje uloženog truda i rada, dok se mjerenje procesnih
pokazatelja karakterizira rad i trud koji su u toku. Primjeri mjerenja izlaznih
pokazatelja su: broj kreativnih ideja nastalih u prvoj fazi realizacije
projekta, broj tekućih projekata, broj inženjera angažiranih na poslovima i
zadacima razvoja novog proizvoda, broj razvijenih prototipa, itd. Općenito
mjerenje izlaznih pokazatelja je lakše definisati i izvesti. Međutim, kao što
je prethodno naglašeno proces razvoja proizvoda povezan je sa nizom
poteškoća i generalno predstavlja proces s velikim stepenom nesigurnosti,
kao posljedica čega je teško uspostaviti izravnu vezu između ulaza i izlaza
samoga procesa. Zbog navedenog razloga, osim mjerenja izlaznih
pokazatelja procesa razvoja proizvoda neophodno je vršiti i mjerenja
procesnih pokazatelja. Naime, pravovremenim detektiranjem određenih
procesnih pokazatelja postoji mogućnost utjecaja i korekcije na proces
razvoja novog proizvoda u cjelini, te njegovo usmjeravanje prema željenim
ciljevima.
- Retrospektivno/trenutno/prediktivno mjerenje. Retrospektivno mjerenje
predstavlja mjerenje sa određenim vremenskim kašnjenjem između
pojave koja se mjeri i uvida u rezultat mjerenja, npr. pogled u retrovizor,
vidi se ono što je već prošlo. Trenutno mjerenje predstavlja mjerenje u
realnom vremenu, npr. pogledom na brzinomjer u autu očitava se
trenutna brzina automobila. Prediktivno mjerenje zasnovano je na
upotrebi projekcije trenda ili predviđanju budućih stanja i rezultata, npr.
pogled kroz vjetrobransko staklo automobila, omogućava uvid u ono vidi
se što dolazi u susret. Opšta zamjerka svim mjerenjima dostignuća u
procesu razvoja proizvoda je zasnovana na činjenici da se uglavnom radi o
retrospektivnim mjerenjima performansi, a ne o trenutnom ili
prediktivnom uvidu u stanje performansi.
- Financijska ili nefinancijska mjerenja.
- Mjerenja podređena planiranu ili izvođenju određenih zadataka. Mjerenja
koja služe za planiranja određenih zadataka u procesu razvoja proizvoda su
manje rutinizirana, „teža“ za izvođenje, i opsežnija su od mjerenja koja
služe za izvođenje određenih zadataka.
- Taktička (kratkoročno orijentirana) ili strategijska (dugoročno orijentirana)
mjerenja. Pri izvođenju taktičkih mjerenja naglasak se uglavnom daje na
fokusirane opsežne kvantitativne numeričke pokazatelje, dok su
strategijska mjerenja šira, mogu biti kvalitativna i kvantitativna sa užim
obimom numeričkih pokazatelja.
U cilju što boljeg upravljanja procesom razvoja novih proizvoda dobiveni
rezultati provedenih mjerenja, kvantificiranja dostignuća u procesu razvoja proizvoda,
nužno zahtijevaju uvezivanje i utvrđivanje međuzavisnosti (utjecaj ili oblik informacija)
sa drugim mjerenjima koja se paralelno odvijaju u okviru pripadajućeg proizvodnog
sistema, vodeći računa o specifičnim karakteristikama konkretnih mjerenja.
Kao što se može vidjeti iz tabele 8.1. na različitim organizacionim nivoima
unutra kompanije, a u zavisnosti od vrsta odluka koje se donose na određenom nivou
postoje i različiti zahtjevi naspram pristupa pojedinim informacijama, kako u
kvalitativnom tako i u kvantitativnom obliku. Upravo povezivanje i transfer
odgovarajućih informacija (kvalitativno i kvantitativno), u zahtijevanom vremenskom
okviru, vertikalno (između pojedinih organizacijskih nivoa) i horizontalno (unutar istog
organizacijskog nivoa) daje osnovu za uspostavljenje organizacionog modela
kompanije „koji uči“, te predstavlja veliki izazov u upravljanju svim procesima unutar
kompanije, uključujući i proces razvoja novih proizvoda.
Tabela 8.1. Prikaz uvezivanja provedenih mjerenja dostignuća u razvoju proizvoda na različitim
organizacionim nivoima unutar kompanije [23]
Organizacioni nivo Interesna mjerenja

Strategijski nivo (generalni menadžer–CEO)  Reduciranje „time-to-market“
Projektni nivo  Trajanje projekta (vrijeme od formalnog
(projekt menadžer) odobrenja projekta do prve isporuke
kupcima)
 Projektna kašnjenja (odnos vremena
stvarne isporuke i planiranog vremena
isporuke prvom kupcu)
 …
Taktički ili funkcijski nivo  Pomjeranje uspostavljenih rokova za
(menadžer inženjerskog tima) ostvarivanje određenih zadataka
 Vrijeme zastoja opreme za
prototipiranje
 Broj inženjerskih rješenja na doradi
 …
Kao primjer mjerenja performansi procesa razvoja proizvoda može poslužiti

opšti primjer, prezentiran na tabeli 8.2. U prvom redu tabele bilježe se vrijednosti koje
se odnose na mjerne stavke realizirane unutar razvojnog tima koji realizira proces
razvoja proizvoda, dok se u drugom redu tabele bilježe stavke koje se realiziraju kao
posljedica uspostavljenih odnose razvojnog tima sa okruženjem, npr. korisnicima za
čije se potrebe razvija proizvod. U prvom stupcu se unose podaci o ostvarenim
kratkoročnim rezultatima kroz neposrednu realizaciju postavljanih zadataka ili ubrzo
nakon toga, dok se u drugom stupcu unose podaci koji odražavaju mogućnosti i
potencijalne prednosti koje se mogu realizirati u dogledno vrijeme. Polje u koje se
unose mjerenja vezana za kratkoročnu unutarnju realizaciju razvojnog tima (lijevo –
gore, tabela 8.2) podrazumijeva unos mjerenja tri klasična kratkoročna parametra koji
neposredno odražavaju kvalitetu aspekata upravljanja procesom razvoja proizvoda, te
omogućavaju upravljanje projektom. Polje koje se odnosi na mjerenja kratkoročno
uspostavljenih odnosa razvojnog tima sa okolinom (lijevo – dolje, tabela 8.2)
predstavlja podatke koji reprezentiraju tržišne i financijske odzive na lansiranje novog
proizvoda. Polje u koje se unose mjerenja vezana za dugoročnu unutarnju realizaciju
razvojnog tima (desno – gore, tabela 8.2) se odnosi na podatke koji prezentiraju
unutrašnje potencijale i mogućnosti koji su rezultat realizacije projekta, a mogu se
naknadno primijeniti i/ili iskoristiti. Naime, u toku realizacije projekta moguća je
primjena novih tehnologija, razvoj novih znanja i vještina, uspostavljenje novih odnosa
sa dobavljačima ili distributerima, itd. što se zasigurno može pozitivno iskoristiti i
odraziti na buduće projekte. Konačno, polje u koje se unose mjerenja vezana za
dugoročnu vanjsku realizaciju razvojnog tima (desno – dolje, tabela 8.2) se
prvenstveno odnose na strategijsko pozicioniranje kompanije na tržištu, pri čemu
uspješno lansiranje proizvoda na određenom tržištu može potpomoći tržišnom
uspjehu drugih proizvoda kompanije.
Tabela 8.2. Uređeni prikaz mjerenja izlaznih performansi procesa razvoja proizvoda [23]
Kratkoročno (taktički) Dugoročno (strategijski)

Rokovi
Unutarnja realizacija Troškovi Razvoj novih tehnologija
razvojnog tima Karakteristike/kvaliteta Stjecanje novih znanja
proizvoda
Zadovoljstvo korisnika
Vanjska realizacija Osvajanje novog tržišta
Prodaja
razvojnog tima Uspjeh kompanije
Povrat investicije
Ukoliko se na ovakav način prezentiraju i sagledaju rezultati mjerenja izlaznih

performansi proces razvoja proizvoda moguće je uočiti da proces razvoja proizvoda u
suštini nikada nije niti apsolutni „uspjeh“ niti apsolutni „neuspjeh“ bez obzira na ishod.
Naime, tržišni neuspjeh određenog proizvoda može kompaniji osigurati resurse (nova
znanja i tehnologije) koji će biti iskorišteni pri razvoju drugih proizvoda, a navedena
činjenica u potpunosti oslikava višedimenzionalnost procesa razvoja proizvoda.
Navedena tabela sa aspekta konkurentnosti može ukazati na različite pristupe
kompanija procesu razvoja proizvoda. Tako npr. kompanije koje nemaju jaku
konkurenciju svojim proizvodima na tržištu procesu razvoja proizvoda pristupaju
ležerno, bez fokusiranja na troškove razvoja i uglavnom svoje aktivnosti usmjeravaju
na implementaciju novih tehnologija i znanja u svojim proizvodima kroz dominantno
dugoročne aktivnosti. Sa druge strane kompanije čiji se proizvodi na tržištu suočavaju
sa jakom konkurencijom nastoje čim prije lansirati svoje proizvode na tržište i na taj
način ostvariti kratkoročnu konkurentsku prednost. Ovakav pristup zahtijeva detaljno
praćenje i analizu svake pojedinačne stavke vezane za troškove, vrijeme i
karakteristike/kvalitetu proizvoda i njegovih komponenti kako bi se osigurao profit i
unaprjeđenje postojećeg ili lansiranje novog proizvoda.
9
9. ORGANIZACIONI ASPEKTI I UPRAVLJANJE PROCESOM RAZVOJA
PROIZVODA
Proces razvoja proizvoda (osobito proizvoda tehničke prirode) predstavlja

iznimno kompleksnu aktivnost koja, kao što je već apostrofirano u prethodnim
poglavljima, zahtjeva široka multidisciplinarna znanja (slika 9.1) i u skladu sa tim
angažman određenog većeg ili manjeg broja uposlenika koji će direktno ili indirektno
biti uključeni u sam proces. Principijelno što je proizvod u svojoj funkcionalnosti,
strukturi i osobinama kompleksniji potreban je veći broj angažiranih uposlenika koji
pokrivaju široku lepezu praktičnih i stručnih znanja.
Slika 9.1. Pregled multidisciplinarnih znanja neophodnih za oblikovanje i razvoj proizvoda

Tako na primjer, u jeku razvoja aviona Airbus A380 razvojni tim je sačinjavalo
nekoliko hiljada pojedinaca, proizvođači automobila uobičajeno na baznom razvoju
angažiraju po nekoliko stotina uposlenika uz dodatni angažman stotina uposlenika
angažiranih od strane dobavljača. Samo u slučajevima iznimno jednostavnih proizvoda
sa malim brojem usko specijaliziranih funkcija i jednostavnije strukture razvojni tim
može sačinjavati manji broj osoba (dvije do pet) koje na sebe preuzimaju sve aktivnosti
vezane za razvoj dotičnog proizvoda. S obzirom da proces razvoja proizvoda
uobičajeno podrazumijeva angažman većeg broja uposlenika sa različitim stručnim
znanjima i iskustvom bitno pitanje koje se samo po sebi nameće jeste utvrđivanja
broja i odabira članova razvojnog tima, te koordinacije aktivnosti svih involviranih
subjekata (članova/odjeljenja). Kako bi se postigli naprijed navedeni ciljevi za svaki
subjekt , bilo pojedinca, bilo odjeljenje, koji čine razvojni tim neophodno je jasno i
nedvosmisleno definisati odgovornosti, aktivnosti, zadatke, itd. što se postiže
uspostavljanjem organizacione strukture razvojnog tima. Organizaciona struktura
podrazumijeva jasnu i nedvosmislenu specifikacija odgovornosti i zadataka za subjekte
uključene u proces razvoja proizvoda, te njihovo hijerarhijsko pozicioniranje čime se
stvaraju preduslovi za efikasniju realizaciju aktivnosti koje se odvijaju u okviru procesa
razvoja proizvoda. Efikasnija realizacija aktivnosti procesa razvoja proizvoda rezultira
skraćenjem i snižavanjem troškova razvojnog ciklusa, a podrazumijeva [30]:
- smanjenje broja „unutrašnjih“ iteracija tj. ponavljanja aktivnosti unutar
iste faze procesa razvoja proizvoda;
- smanjenje broja „vanjskih“ iteracija tj. ponavljanja aktivnosti između
pojedinih faza procesa razvoja proizvoda ili ponavljanje pojedinih faza u
cijelosti;
- sprječavanje izostavljanja pojedinih faza ili koraka;
- paralelno izvršavanje pojedinih faza primjenom simultanog inženjeringa
(eng. Simultaneous Engineering) (slika 9.2).
Za realizaciju navedenih ciljeva koji će osigurati efikasniju realizaciju aktivnosti
procesa razvoja proizvoda, neophodno je ispuniti sljedeće preduslove:
- strukturiranje proizvoda treba realizirati na način koji osigurava precizno i
nedvosmisleno modeliranje svih elemenata i segmenata (podsistema,
sistema, modula) proizvoda koji se razvija tokom svih faza procesa razvoja
proizvoda;
- precizno i nedvosmisleno povezivanje pojedinih faza procesa razvoja
proizvoda;
- osigurati što veću nezavisnost pojedinačnih faza u procesu razvoja
proizvoda.
9.1. Organizacija procesa razvoja proizvoda
Organizaciono dva fundamentalna izazova procesa razvoja proizvoda ogledaju

se u aktivnostima dekompozicije i integracije. Naime, u cilju uspješne realizacije
zacrtanih razvojnih aktivnosti neophodno je cjelokupni proces razvoja proizvoda
razdijeliti na niz manjih zaokruženih zadataka čiji će se rezultat bez problema
integrirati u konačni oblik proizvoda. S toga aspekta, neophodno je jasno definisati
načine međusobnog povezivanja i relacija uspostavljenih grupa, ali i pojedinaca unutar
njih kako bi iste ispunile postavljene zadatke tj. efikasno doprinijele procesu razvoja
proizvoda u cijelosti. Karakter uspostavljenih veza koje se pri tome stvaraju može biti
formalne i neformalne prirode. Formalna priroda uspostavljenih veza ogleda se u
jasnom definisanju organizacione strukture sa određenim brojem grupa i članova u
njima, te djelokrugom aktivnosti svakog pojedinačnog člana/grupe, dok se neformalna
priroda uspostavljenih veza ogleda u nastajanju neformalnih komunikacijskih kanala
između pojedinih članova/grupa tokom realizacije aktivnosti procesa razvoja
proizvoda.
Slika 9.2. Primjena simultanog inženjeringa u procesu razvoja proizvoda [30]
9.1.1. Formalna organizaciona struktura procesa razvoja proizvoda

Savremeni pristupi procesu razvoja složenih tehničkih proizvoda najčešće
podrazumijevaju diversifikaciju procesa na veći broj zadataka, te angažman
odgovarajućeg broja uposlenika koji će u okviru svojih kompetencija biti pridodani
određenoj radnoj grupi (odjeljenju) sa tačno definisanim zadatkom. U većini kompanija
jezgra razvojnih timova se vremenom profilira i specijalizira za određene zadatke, a
njima se po potrebi priključuje veći ili manji broj saradnika u zavisnosti od specifičnosti
proizvoda koji se razvija. Usprkos neupitnoj potrebi za specijalizacijom razvojnih
timova neophodno je uvijek voditi računa o činjenici da su svi oni angažirani na razvoju
istog proizvoda što iziskuje uspostavljanje jasnih integrativnih mehanizama, kao bi se
specijalistička znanja uspješno integrirala u konačni proizvod. Aktivnosti utvrđivanja
nivoa specijalizacije, načina organizacije, broja i kompetencija članova razvojnog tima,
te uspostavljanje mehanizama integracije su zadatak formalnog dijela organizacije
procesa razvoja proizvoda.
U praksi u kompanijama koje u okviru svojih djelatnosti realiziraju aktivnosti
procesa razvoja proizvoda zastupljeni su brojni koncepti uspostavljanja formalne
organizacione strukture procesa razvoja proizvoda, sa svim svojim prednostima i
nedostacima proizašlim iz fokusiranja/zanemarivanja određenih oblasti. Principijelno,
većina uspostavljanih formalnih organizacijskih struktura procesa razvoja proizvoda
zasnovana je na mogućem/pretpostavljenom razvoju događaja i sagledavanju
procesuiranja informacija tokom procesa razvoja proizvoda [158]. Primjena
mogućeg/pretpostavljanog razvoja događaja pri uspostavljanju formalne
organizacione strukture implicira poznavanje faktora i njihovih međuovisnosti koji
utječu na uspješnu organizaciju procesa razvoja proizvoda, te sposobnosti iznalaženja
kompromisa između suprotstavljenih zahtjeva od strane onoga koji uspostavlja
formalnu organizacionu strukturu procesa razvoja proizvoda. S toga aspekta proces
razvoja proizvoda se može sagledati kao proces koji na osnovu raspoloživih, često
nekompletnih i nedovoljnih, ulaznih parametara tržišta i tehničko-tehnoloških
aspekata kroz niz iteracija vrši transformaciju ideje u gotovi proizvod što direktno ima
utjecaja na uspostavljanje formalne organizacione strukture procesa. Sagledavanja
načina procesuiranja (toka) informacija, tj. uspostavljanja komunikacionih kanala u
toku realizacije određenog procesa predstavlja još jedan bitan aspekt koji utječe na
načine uspostavljanja formalne organizacione strukture procesa razvoja proizvoda
(slika 9.3).
Shodno prethodno iznesenim postavkama moguće je konstatirati da se
zadatak uspostavljanja formalne organizacione strukture procesa razvoja proizvoda
sastoji od: diversifikacije cjelokupnog procesa na niz manjih zaokruženih aktivnosti
koje se dodjeljuju određenoj radnoj grupi/pojedincu, te iznalaženja načina za
uspostavljanje visokog nivoa saradnje među njima čime će se na osnovu dostupnih
podataka sa tržišta, raspoloživih znanja i tehnologija osigurati transformacije ideje u
gotovi proizvod. Bitno je napomenuti da uspostavljanje formalne organizacione
strukture ne podrazumijeva samo definisanje hijerarhije i načina kretanja informacija u
toku procesa, nego u sebi objedinjava i aktivnosti vezane za uspostavljanje efikasnih
mehanizama za koordinaciju i kontrolu, nivoa odlučivanja, pristupe rješavanju
problema kao i podsticanje uspostavljanja bliskih odnosa izvan okvira formalnog toka
informacija. Naravno, stepen neodređenosti koji prati proces razvoja proizvoda u
cijelosti ima značajnog utjecaja na oblike uspostavljanja formalne organizacione
strukture.
Formalno uspostavljene grupe unutar organizacione strukture imaju jasno
postavljene ciljeve naspram kojih fokusiraju svoje aktivnosti, čime s vremenom grade
svoj grupni identitet sa svim njegovim elementima (jezik, kultura, sistem nagrađivanja i
poticanja, … [159], [160]), a shodno tome se uspostavljaju i određeni vidovi
organizacionih „granica“ između grupa koje rade na istom projektu. S obzirom da
uspostavljene granice mogu i često jesu problem protoka informacija unutar razvojnog
tima u cijelosti, integracija grupa sa aspekta protoka informacija i sinhronizacija
njihovih aktivnosti predstavlja bitan aspekt uspostavljanja funkcionalne organizacione
strukture sa kojim se susreću voditelji razvojnih timova. Generalno u praksi su prisutna
dva pristupa rješavanju navedenih problema kroz uspostavljanje funkcionalno ili
projektno orijentirane formalne organizacione strukture procesa razvoja proizvoda.
Slika 9.3. Tok informacija između uspostavljenih odjeljenja razvojnog tima [30]
Funkcionalno orijentirana organizaciona struktura procesa razvoja proizvoda

podrazumijeva takav vid organizacije u kome su angažirani članovi u skladu sa svojim
kompetencijama (tehničkom-funkcionalnim) grupirani i rade na realizaciji jednog ili
više postavljenih zadataka tj. funkcionalne grupe sastavljene od jednog ili više
pojedinaca sličnih tehničkih-funkcionalnih kompetencija predstavljaju osnovni element
formalne organizacije procesa razvoja proizvoda (slika 9.4). Integracija aktivnosti na
ovaj način uspostavljenih funkcionalnih grupa zasniva se na definisanju vremena i vrste
informacija koja mora da se proslijedi na viši nivo organizacione strukture, te se može
reći da se funkcionalna organizacija procesa razvoja proizvoda podudara sa progresom
razvoja pojedinačnih funkcija proizvoda. Ovakav vid organizacije osigurava dobro
iskorištenje specifičnih stručnih znanja, s obzirom da su ista koncentrirana na jednom
mjestu (u grupi), čime se omogućava uska specijalizacija pojedinih grupa kao i lako i
brzo prihvatanje novih stručnih znanja iz oblasti interesa grupe.
Slika 9.4. Funkcionalno orijentirana organizaciona struktura procesa razvoja proizvoda
Postojanje specijaliziranih funkcionalnih grupa koordiniranih s jednog mjesta

omogućava njihov istovremeni angažman na razvoju više različitih proizvoda, a zbog
„transfera“ znanja sa jednog na drugi proizvod (npr. stvaranje univerzalnih modula)
značajno se skraćuje razvojni ciklus proizvoda Sa druge strane, funkcionalna
organizaciona struktura ima i svojih nedostataka koje se prvenstveno ogledaju u:
- otežanim aktivnostima integracije specifičnih stručnih (često veoma uskih)
znanja različitih grupa u jedan proizvod koji se razvija;
- formalnoj i nedovoljnoj komunikaciji između pripadnika različitih grupa i
grupa u cijelosti čime se otežava usklađivanje funkcija proizvoda koji se
razvija;
- lako može doći do zanemarivanja stvarnih potrebe kupaca;
- pitanje odgovornosti za realizaciju postavljenih zadataka je
individualizirano (uspjeh projekta je odgovornost jedne osobe – voditelja
projekta).
U cilju prevazilaženja nedostataka funkcionalne organizacione strukture
razvijen je još jedan koncept formalne organizacione strukture u kojoj su pojedinci
različitih tehničko-funkcionalnih kompetencija organizaciono grupirani pri realizaciji
razvoja jednog ili više (usko povezanih) proizvoda. Ovakav vid funkcionalne
organizacije strukture naziva se projektna organizaciona struktura (slika 9.5). Iako se
u ovome slučaju radi o pojedincima sa kompetencijama iz različitih oblasti s vremenom
se gradi grupni identitet usmjeren ka realizaciji konkretnog projekta – proizvoda, dok
visoki stepen podudarnosti ciljeva među članovima tima omogućava brzo donošenje
odluka i prevazilaženja potencijalnih problema. Nivo komunikacije među članovima
projektno orijentiranog time je visok i često neformalan. Vođa tima je odgovoran za
ekonomske aspekte procesa razvoja proizvoda i ispunjavanje postavljanih tržišnih
zahtjeva. Kao i u prethodnom slučaju i projektna organizaciona struktura ima
određene nedostatke koji se prvenstveno odnose na:
- ograničenu i nedovoljnu komunikaciju članova iz jedne grupe sa članovima
drugih grupa koji imaju iste ili slične kompetencije zbog organizacionih
barijera, što rezultira otežanim generiranjem novih visoko sofisticiranih
stručnih znanja;
- probleme koordinacije između projektanta-timova zbog dominantnog
zastupanja interesa kupaca i nastojanja da se održi ekonomska opravdanost
vlastitih aktivnosti;
- mogućnosti pojave grupnog mišljenja zbog homogenosti grupa što zahtjeva
implementiranje mehanizama vanjskog nadzora nad radom grupe.
Slika 9.5. Projektno orijentirana organizaciona struktura procesa razvoja proizvoda
Generalno posmatrano funkcionalna i projektna organizaciona struktura

predstavljaju ogledalne slike jedna druge. Dok se funkcionalna organizaciona struktura
dominantno fokusira na izgradnju kompetencija i specifičnih stručnih znanja (može
dovesti do odmicanja fokusa sa proizvoda koji se razvija), projektna organizaciona
struktura se dominantno fokusira na rezultat razvojnih aktivnosti tj. sam proizvod
zapostavljajući pri tome izgradnju kompetencija i generiranje novih stručnih znanja
unutar formiranih grupa i tima u cijelosti. Sagledavajući naprijed iznesenu konstataciju
može se zaključiti da funkcionalna i projektna organizacija aktivnosti procesa razvoja
proizvoda predstavljaju dvije krajnje suprotnosti, te da bi se iskoristili njihovi
potencijali i izbjegli nedostaci neophodno je definisati neku „srednju“ opciju.
Svakodnevna praksa je ukazala na rješenje koje je zasnovano na nadogradnji primarne
funkcionalne organizacione strukture sekundarnom projektnom organizacionom
strukturom kroz uspostavljanje niza lateralnih odnosa između angažiranih uposlenika,
radnih skupina i timova [161]. Navedeni pristup organizaciji aktivnosti procesa razvoja
proizvoda poznat je pod nazivom matrična organizaciona struktura [21] koja suštinski
predstavlja skup unakrsno organiziranih i povezanih funkcionalnih timova [162]. To
znači da je razvojni tim grupiran u funkcionalne grupe sa pripadajućim tokom
informacija čime se osigurava neposredna konekcija članova sa neophodnim stručnim
kompetencijama, uz istovremeno pripajanje pojedinaca određenim projektnim
grupama na realizaciji konkretnog zadatka čime se postiže integralno projektno
fokusiranje i uspostavlja dodatni kanal toka informacija. Na ovaj način ne samo da se
osigurava razmjena informacija između pojedinih odjeljenja-timova koji su uključeni u
proces razvoja proizvoda, nego se stvaraju pretpostavke za uspješnu saradnju različitih
odjeljenja i izgradnju zajedničke međutimske kulture čime se postiže dodatni
sinergijski efekt, što u konačnici može da rezultira unaprjeđenjem na svim područjima
procesa razvoja proizvoda. Praktična implementacija matrične organizacione strukture
može biti realizirana na jedan od dva načina tj. kroz labavu ili kroz krutu matričnu
organizacionu strukturu procesa razvoja proizvoda (slika 9.6).
Slika 9.6. Matrična organizaciona struktura procesa razvoja proizvoda

Labava matrična organizaciona struktura podrazumijeva angažman voditelja
projekta (najčešće mlađa osoba) sa ograničenim statusom i utjecajem na koordinaciju
aktivnosti procesa razvoja proizvoda. Njegov zadatak je praćenje progresa projektnih
aktivnosti, te po potrebi usmjeravanje pozornosti voditelja funkcionalnih odjeljenja na
određena pitanja iz njihovog domena. Sva komunikacija sa članovima razvojnog tima
kao i proces odlučivanja i dalje su u rukama voditelja funkcionalnih odjeljenja. Ovaj vid
organizacione strukture i dalje je primarno usmjeren ka funkciji, te se može sagledati
kao modifikacija funkcionalne strukture. Modifikacija se prvenstveno odnosi na
dodavanje projektnog fokusa što rezultira određenim stepenom projektne
odgovornosti, međutim, i dalje postoje snažno funkcionalno fokusiranje što uobičajeno
rezultira usporavanjem procesa razvoja proizvoda.
Nasuprot labavoj, kruta matrična organizaciona struktura podrazumijeva
angažman iskusnog voditelja projekta koji uživa poštovanje i ugled unutar organizacije.
Voditelj projekta samostalno ili uz podršku voditelja funkcionalnih odjeljenja donositi
odluke o pravcima daljnjih aktivnosti, te ima neposredan kontakt sa članovima
razvojnog tima koji su i dalje funkcionalno grupirani, ali značajan dio svog vremena
provode na projektno orijentiranim zadacima. Ovakva organizaciona struktura
omogućava voditelju projekta fokusiranje na zahtjeve kupaca i na taj način snažno
usmjeravanje razvojnih aktivnosti. Kroz krutu matričnu organizacionu strukturu
nastoje se pomiriti prednosti projektne organizacione strukture (brzina, visoki nivo
integracija proizvoda i odgovornosti) uz zadržavanje razumnog nivoa funkcionalnih
kompetencija članova razvojnog tima [163], [164].
Izbor neke od prethodno opisanih organizacionih struktura je funkcija utjecaja
okoline u kojoj se odvija proces razvoja proizvoda i specifičnosti konkretnog zadatka
[165], [166], [167], [168], [169], pri čemu se posebno ističu dva faktora koji se odnose
na tehnološku i tržišnu neizvjesnost, slika 9.7. Tehnološka neizvjesnost se može
definisati kao intenzitet promjena funkcionalnih kompetencija u datom vremenskom
intervalu (apscisa – slika 9.7), dok tržišna neizvjesnost predstavlja intenzitet promjena
zahtjeva tržišta u datom vremenskom intervalu (ordinata – slika 9.7).
U posljednje vrijeme sa porastom kompleksnosti proizvoda čija se gradnja
prvenstveno zasniva na integraciji više modula dolazi i do uvođenja određenih
promjene i na područjima prezentiranih formalnih organizacionih struktura procesa
razvoja proizvoda. Naime, prema nekim istraživanjima [21], [136], [170], [171]
povećana kompleksnost proizvoda koji se razvijaju i njihova modularnost direktno
utječe na uspostavljene organizacione strukture do te mjere da pojedine kompanije
nisu u stanju odgovoriti nametnutim izazovima jer se čvrsto drže tradicionalno
usvojene organizacione strukture i pripadajućih komunikacijskih kanala. U navedenim
istraživanjima se ide dotle da se sugeriraju jaki odnosi između strukture proizvoda koji
se razvija i formalne i neformalne organizacione strukture procesa razvoja proizvoda u
cijelosti. Navedeni odnosi se realiziraju prvenstveno kroz modularni pristup razvoju
proizvoda koji podrazumijeva razvoj više neovisnih modula koji se skupa sa dodatnim
komponentama integriraju u gotovi proizvod. Naravno, navedeni pristup se mora
odraziti i na organizacionu strukturu koja bi trebalo da prati strukturu proizvoda koji se
razvija tj. da je zasnovana na modularnom organizacijskom konceptu koji će se
paralelno razvijati pri tome koristeći sve raspoložive mehanizme integracije već
prisutne u strukturi proizvoda. Na ovaj način se omogućava realizacija procesa razvoja
proizvoda kroz „samostalan“ rad prostorno i organizaciono razdvojenih timova koji
razvijaju tačno određeni „nezavisni“ segment proizvoda - modul. Pitanje međusobne
„nezavisnosti“ modula koji se razvijaju predstavlja bitan aspekt o kome se mora voditi
računa pri uspostavljanju modularne organizacione strukture. Naime, ukoliko se pri
definisanju modula, od kojih je sastavljen proizvod koji se razvija, zadrži iz nekoga
razloga, značajan stepen međufunkcionalnih odnosa postoji opasnost od nestabilnosti
i značajnog produženja procesa razvoja proizvoda zbog neophodnosti razmjene velikog
broja informacija između uspostavljenih timova. Zbog toga je neophodno ili osigurati
preduslove za postizanje zadovoljavajućeg stepena „nezavisnosti“ modula koji se
razvijaju ili namjerno koristiti postojeće organizacijske barijere u cilju filtriranja i
ograničavanja protoka informacija među timovima [172].
Slika 9.7. Ovisnost izbora organizacione struktura procesa razvoja proizvoda o

tehnološkoj/tržišnoj neizvjesnosti [170]
9.1.2. Neformalna organizaciona struktura procesa razvoja proizvoda

Svaku ljudsku aktivnost, pa tako i aktivnosti vezane za proces razvoja
proizvoda, osim formalno uspostavljenih veza prati i niz neformalnih veza i odnosa
između individua i timova koji realiziraju spomenutu aktivnost, a kroz koje se vrši
razmjena neophodnih znanja i resursa. Naravno, uspostavljanje ovakvih neformalnih
odnosa utječe na proces razvoja proizvoda, a dva fundamentalna pitanja koja se
nameću na ovome području odnose se na determiniranje [173]:
- utjecajnih faktora na nivo tehničke komunikacije u kompanijama koje se
bave naučno-istraživačkim djelatnostima, te
- načina na koji tehnička komunikacija utječe na proces razvoja proizvoda u
cijelosti.
Iz perspektive procesa obrade informacija razvoj proizvoda predstavlja
aktivnost kojom se vrši transformacija skupa ulaznih podataka (npr. potrebe kupca,
proizvodna ograničenja) u skup izlaznih podataka (npr. dizajn proizvoda, funkcionalne
karakteristike proizvoda) kroz neposrednu komunikaciju između članova razvojnog
tima/odjeljenja/eksterno s ciljem ispunjavanja postavljenog zadatka tj. razvoja gotovog
upotrebljivog proizvoda. Dakle, komunikacija i faktori koji utječu na nju predstavljaju
iznimno bitan aspekt procesa razvoja proizvoda kome se treba posvetiti značajna
pažnja. Jedan od najbitnijih faktora koji utječe na komunikaciju u procesu razvoja
proizvoda jeste udaljenost između članova/odjeljenja angažiranih u realizaciji
postavljenih zadataka, pri čemu povećavanje udaljenosti direktno i značajno
nelinearno smanjuje nivo tehničke komunikacije između uključenih strana [173]. Na
ovaj način se uspostavlja direktan odnos nivoa tehničke komunikacije između
angažiranih članova/odjeljenja sa fizičkom udaljenošću između njih, što zasigurno ima
utjecaja i na definisanje organizacione strukture aktivnosti procesa razvoja proizvoda.
Drugi bitan aspekt koji utječe na intenzitet komunikacije između članova
uspostavljenog razvojnog tima je pripadnost pojedinaca određenoj organizacionoj
grupi, pri čemu raste vjerojatnoća uspostavljenja neformalne tehničke komunikacije
ukoliko pojedinci pripadaju istoj organizacionoj grupi. U ovome slučaju također se
uočava trend nelinearnog opadanja intenziteta tehničke komunikacije sa povećanjem
udaljenosti između uključenih strana, koji je doduše nešto manje izražen nego u
prethodnom slučaju (slika 9.8). Pri sagledavanju utjecaja razdvojenosti subjekata
uključenih u proces razvoja proizvoda na intenzitet tehničke komunikacije neophodno
je voditi računa o načinima na koji se spomenuta komunikacija ostvaruje. Iako
neposredna komunikacija licem-u-lice (eng. face-to-face) predstavlja nezamjenjiv vid
razmjene informacija u toku realizacije procesa razvoja proizvoda primjena telefona, a
naročito primjena Internet tehnologija (E-mail, Skype, Facebook, …) u značajnoj mjeri
je utjecala na nivo intenziteta tehničke komunikacije između članova/odjeljenja
razvojnog tima. Upravo primjena najnovijih dostignuća na području Interneta
omogućila je stvaranje tzv. globalnih razvojnih timova koji uspješno sinkroniziraju i
realiziraju iznimno složene projekte, a fizički su veoma udaljeni.
Intenzitet tehničke komunikacije, pored prethodno navedenih utjecajnih
faktora, je u značajnoj mjeri ovisan i o međusobnoj ovisnosti zadataka koje nameće
sam proces razvoja proizvoda, a koja je direktno u funkciji od strukture proizvoda koji
se razvija. Stoga se prilikom definisanja bilo kog vida organizacione strukture i
pripadajućih kanala komunikacije, a u cilju uspješne realizacije projekta, treba voditi
računa o strukturi proizvoda koji se razvija i rezultujućoj međusobnoj ovisnosti
aktivnosti procesa razvoja proizvoda. Kao bi se olakšalo i preciziralo utvrđivanje
međusobnih ovisnosti zadataka koje realiziraju uspostavljena razvojna odjeljenja
moguće je primijeniti strukturirani matrični pristup [174] prikazan na slici 9.9.
Najnovija istraživanja ukazuju na činjenicu da se problem udaljenosti između
članova/odjeljenja razvojnog tima, osim prethodno spomenutih komunikacijskih
tehnologija, može prevazići i direktnim menadžerskim intervencijama kroz ukazivanje i
potenciranje subjektima uključenim u proces razvoja proizvoda na određene
međuovisnosti bitne za proces razvoja konkretnog proizvoda. Stoga sagledavanje
izvora međusobne ovisnosti funkcija proizvoda predstavlja značajna zadatak pri
predviđanju i oblikovanju načina i intenziteta tehničke komunikacije u uspostavljanoj
strukturnoj organizaciji procesa razvoja proizvoda. U konačnici samo usklađene
aktivnosti unutar formalne i neformalne organizacione strukture procesa razvoja
proizvoda će rezultirati uspješno obavljenim poslom bez nepotrebnih iteracija
proizašlih zbog nedovoljne komunikacije (nedostatka informacija) u kritičnim
trenucima pojedinih faza procesa razvoja proizvoda [175].
Slika 9.8. Ovisnost intenziteta komunikacija o udaljenosti između

članova/odjeljenja razvojnog tima [173]
Kao što se može pretpostaviti na osnovu do sada iznesenih argumenata

postojanje i efikasna razmjena informacija (interno/eksterno) kroz uspostavljene
komunikacijske kanale pozitivno utječe na realizaciju procesa razvoja proizvoda. Stoga,
kako bi se osigurale što bolje izlazne performanse procesa razvoja proizvoda,
neophodno je razumjeti i poznavati suštinu međusobnih utjecaja i interakcija
spomenutih zavisnih veličina. Problem komunikacije među subjektima uključenim u
proces razvoja proizvoda predstavlja specifičan izazov kome se mora posvetiti
adekvatna pažnje. Dominacija kognitivnog (misaonog) odlučivanja, razlike u shvatanju
problema, u shvatanju tuđih ideja i pravaca razvoja, mogu u potpunosti da „razbiju"
tim i da individualizuju pojedince u timu. Dostignuti stepen određenosti utjecajnih
faktora u procesu razvoja proizvoda, kao što su ograničenja, parametri, funkcije, itd.
ako se shvate na različite načine mogu apsolutno onemogućiti timski rad, tj. pretvoriti
tim u grupu individualaca koji ne razumiju jedni druge.
Slika 9.9. Strukturirani matrični pristup utvrđivanje međusobnih ovisnosti zadataka koje
realiziraju uspostavljena razvojna odjeljenja [23]
Sa aspekta interne komunikacije istraživanja pokazuju da sa povećanjem

intenziteta interne komunikacije raste nivo saradnje između članova tima kao i timska
povezanost što zasigurno doprinosi unaprjeđenju performansi procesa razvoja
proizvoda [176]. Poznata je činjenica da se znanje razvija samo ako se „dijeli" sa
drugima. Ukoliko u okviru tima postoji intenzivno dijeljenje znanja (ideja, odluka,
razmišljanja, ...) to će zasigurno rezultirati pojavom pozitivne međusobne kritike ili
samokritike što podstiče na daljnja razmišljanja koja vode definisanom cilju. Posebnu
odgovornost naspram intenziviranja interne komunikacije među članovima tima imaju
voditelji razvojnih timova. Iako intenzivna interna komunikacija ima pozitivne efekte
na proces razvoja proizvoda ne smije se zapostaviti ni eksterna komunikacija što bi u
suštini predstavljalo zanemarivanje aspekata koji se nalaze van „granica“ razvojnog
tima. Naime, zatvaranjem tima u svoje granice smanjuje se protok ideja, vrlo brzo se
zatvara krug mogućih ideja, postoji opasnost od samozadovoljstva dostignutim prvim
rezultatom što obično dovodi do prestanka daljih napora u istom pravcu, a sve skupa
se u konačnici zasigurno neće pozitivno odraziti na performanse procesa razvoja
proizvoda. Dakle, kako bi se osigurale što bolje performanse procesa razvoja proizvoda
neophodno je voditi računa i o eksternoj komunikaciji, pri čemu u ovome slučaju nije
toliko važna frekvencija komuniciranja nego način komunikacije i sadržaj informacija
koje tim razmjenjuje sa okolinom. Postojanjem eksterne komunikacije uz pravilno
predočavanje i transfer informacija članovima razvojnog tima omogućava se potpora
viših nivoa menadžmenta, bolji pristup resursima, a kroz povećanje raznolikosti
informacija šire se sagledavaju zahtjevi i uslovi koje treba da ispuni proizvod koji
razvijaju, te se iznalaze novi načini za rješavanje problema sa kojima se tim susreće u
toku realizacije projekta.
9.1.3. Sociološki aspekti timske organizacije aktivnosti procesa razvoja proizvoda
Organizacija i realizacija aktivnosti procesa razvoja proizvoda kao izrazito
timske aktivnosti ima za posljedicu uspostavljenje određenih socioloških veza između
angažiranih članova razvojnog tima. Kao što pokazuju sociološka istraživanja [177],
[178], [179], [180], [181] ponašanje članova unutar timske organizacione strukture u
značajnoj mjeri ovisi od načina inkorporiranja pojedinca u uspostavljenu strukturu
društvenih veza tj. način uspostavljanja društvenih veza pojedinaca unutar tima ima
direktan utjecaj na njihovu produktivnost, stepen saradnje, inovativnosti, kao i načine
prijenosa znanja između članova razvojnog tima.
Utjecaj strukture uspostavljene komunikacione mreže na produktivnost
razvojnog tima može se sagledati kroz dvije teorije koje tretiraju problematiku utjecaja
strukture društvenih mreža na rezultate tima. Prva teorija [182] zasniva se na čvrsto
strukturiranoj kohezivnoj vezi pojedinaca uključenih u tim (zatvorena mreža), dok se
druga teorija [183] oslanja na prednosti koje proizlaze iz labavo strukturirane veze
između pojedinaca uključenih u razvojni tim (otvorena mreža), slika 9.10. Obije mrežne
strukture odlikuju se fokalnom tačkom (pojedinac, grupa, projekat, kompanija, …)
preko koje se ostvaruje komunikacija sa partnerima iz mreže, ali sa očitim razlikama u
realizaciji procesa komuniciranja. Sa jedna strane „zatvorena“ mreža predstavlja vrlo
kohezivnu strukturu u kojoj svi učesnici u procesu imaju mogućnost međusobne
komunikacije, dok se u „otvorenoj“ mreži komunikacija između članova tima ostvaruje
preko fokalne tačke što rezultira pojavom tzv. „strukturnih praznina“ između
učesnika u procesu.
Slika 9.10. Osnovne strukture socijalnih mreža
U kontekstu procesa razvoja proizvoda „zatvorene“ mreže osiguravaju

uspostavljanje intenzivne mreže komunikacije između pojedinaca (ili odjeljenja) što je
preduslov za uspostavljanje visokog stepena saradnje između pojedinaca (ili odjeljenja)
involviranih u proces razvoja proizvoda, dok s druge strane „otvorene“ mreže
osiguravaju pristup dodatnim, raznovrsnim, odvojenim informacijama o aktivnostima
drugih pojedinaca (ili odjeljenja) i na taj način se stvaraju preduslovi za intenzivno
učenje, kreativnost i u konačnici generiranje novih ideja i pristupa kroz rekombinaciju
postojećih rješenja iz jedne oblasti u drugu oblast primjene. U cilju iskorištavanja
pozitivnih strana navedenih socijalnih mreža tj. saradnje i stvaranja inovativnog
okruženja slijedi da se odnosi unutar odjeljenja trebaju uspostaviti na principima
„zatvorene“ mrežne komunikacione strukture (intenziviranje saradnje i koordinacije
aktivnosti među članovima odjeljenja), dok se odnosi sa vanjskim učesnicima u
procesu razvoja proizvoda trebaju uređivati na principima „otvorene“ mrežne
komunikacione strukture (omogućavanje pristupa različitim izvorima informacija)
[181], [184], [185], [186].
Osim strukture socijalnih mreža koje neposredno određuju načine
pretraživanja znanja i informacija, te nivoa saradnje među članovima tima, na
performanse procesa razvoja proizvoda utječu i karakteristike veza koje se
uspostavljaju unutar razvojnog tima ili između razvojnih odjeljenja. Posebno bitan
pokazatelj karakteristike uspostavljenih veza je snaga uspostavljenih socijalnih odnosa
koja se definiše kao kombinacija frekvencije komunikacije i emotivne bliskosti između
primatelja i davaoca informacija [187]. Sa aspekta utjecaja na proces razvoja proizvoda
pojedina istraživanja ukazuju da sa povećanjem snage uspostavljenih socijalnih veza
rastu performanse procesa razvoja proizvoda [188], kao i intenzitet prijenosa znanja
[189]. Sa druge strane, održavanje jakih socijalnih veza zahtijeva velika ulaganja (jaka
obaveza recipročne društvene interakcije), dok se slabije socijalne veze lakše održavaju
(imaju manju učestalost), te omogućavaju bolji pristup informacijama kroz povremene
kontakte sa raznim često udaljenim pojedincima i grupama. Determiniranje pravog
izbora naspram uspostavljanja željenog nivoa snage socijalnih veza predstavlja
delikatan zadatak kome se treba posvetiti značajna pažnja jer sam proces razvoja
proizvoda treba da osigura preduslove za stjecanje novog znanja, ali i transfer novog
znanja (informacija) sa davatelja (izvor) na primatelja (prijemnik).
9.2. Upravljanje procesom razvoja proizvoda
Upravljanje procesom razvoja proizvoda može se sagledati sa više nivoa.

Najviši nivo je sastavni dio upravljanja poslovnim procesom gdje se definišu opšte
smjernice i potrebe za razvojem novih proizvoda. Sam proces razvoja proizvoda vezuje
se za poslovni proces kompanije i definiše aktivnosti, resurse i organizaciju procesa
razvoja proizvoda (slika 9.11) [27]. Na ovome nivou prikupljaju se odredbe, definišu se
metode, vremena, alati, učesnici, troškovi, upravljanje procesom razvoja, itd. Na ovaj
način treba da se pokrenu aktivnosti procesa razvoja proizvoda i da se u globalu
definiše šta se hoće. U kompanijama koje nemaju sobstveni razvoj (po pravilu male ili
srednje kompanije) također je neophodno definisanje uslova koji će biti osnova za
porudžbinu razvoja kod specijaliziranih kompanije za tu svrhu.
Na nivou razvoja samog proizvoda upravljanje treba da obezbijedi:
elaboriranje dodijeljenih kompetencija, želja i potreba; prikupljanje podataka i
rezultata istraživanja potreba; te definisanje očekivanih funkcija i uslova koje treba da
zadovolji proizvod koji se razvija. Dakle, sve ono što bi moglo da bude polazište za
razvoj proizvoda, dato u fragmentima i nedovoljno definisano, nepovezano i
raspoređeno slično simboličkom prikazu na slici 9.12. Dalje upravljanje se nastavlja u
okviru samog procesa razvoja proizvoda kroz povezivanje kompetencija, podataka i
funkcija.
Slika 9.11. Menadžment procesom razvoja proizvoda
Razvoj proizvoda podrazumijeva definisanje svih faktora, zatim oblikovanje,

proizvodnju, ali i neke druge segmente po potrebi. S tim u vezi ovaj proces uključuje
učesnike različitog profila znanja i sposobnosti. Neki od njih su orijentisani proizvodu,
drugi tehnologijama, treći tržištu, itd. Kod nekih od učesnika sposobnosti dolaze do
izražaja kada su u pitanju opšta znanja i donošenje opštijih odluka u pogledu
zauzimanja generalnog kursa. Kod drugih učesnika u razvoju proizvoda sposobnosti se
ogledaju pri rješavanju konkretnih problema i pri ulaženju u najfinije detalje, oni vrlo
često nisu sposobni da sagledaju opšti trend i kurs, ali imaju dovoljno strpljenja i
energije da se bave detaljima što oni iz prve grupe nemaju. Upravljanje procesom
razvoja proizvoda stoga mora da osigura usklađeno djelovanje između svih članova
razvojnog tima kako bi se postigla harmonija i međusobno nadopunjavanje.
U opštem slučaju proizvod je rezultat transformisanih naučnih, tehničkih i
tehnoloških znanja i sposobnosti, procesa konstruisanja (dizajna, oblikovanja) i
umjetnosti. Na slici 9.13. prikazana je ova korelacija. Kao što je već prethodno
naglašeno, podsticaj za razvoj može biti ekonomski ili tehnološki impuls koji dolazi od
nastanka nove tehnologije. Razvoj proizvoda odnosno upravljanje ovim procesom
treba da postigne sklad i dovede do proizvoda u što kraćem vremenu, uz što manje
troškove i uz postizanje što višeg kvaliteta [27]. Za postizanje navedenog cilja
neophodno je razumjeti međusobnu korelaciju faktora: cijena, kvaliteta, vrijeme (slika
4.1). Viši kvalitet se može postići uz duže vrijeme i viši nivo troškova, ali su moguće i
druge relacije, kao na primjer, da se skraćivanjem vremena razvoja mogu povećati
troškovi ili sniziti nivo kvaliteta proizvoda koji se razvija.
Slika 9.12. Stanje raspoloživih resursa pri generiranju ideje i procedure za razvoj proizvoda
[prema Meerkamm] [27]
9.3. Razvojni tim i voditelj razvojnog tima
Proces razvoja proizvoda je kompleksan i obiman posao koji zahtjeva visoki

nivo teorijskih znanja i praktičnih iskustava inkorporiranih u multidisciplinarni pristup
pri realizaciji postavljenih zadataka. Zbog raznovrsnosti potrebnog znanja i što kraćeg
vremena razvoja proizvoda na današnjem stepenu razvoja nauke i tehnike proces
razvoja proizvoda se uglavnom oslanja na uključivanje više pojedinaca u razvojne
aktivnosti čiji broj i organizaciona struktura variraju u zavisnosti od kompleksnosti
proizvoda koji se razvija, te postavljenih vremenskih rokova. U cilju što uspješnijeg
okončanja planiranih razvojnih aktivnosti, te postizanja željenih rezultata bitno je već u
najranijim fazama procesa razvoja proizvoda imati okvirno osmišljenu strukturu
razvojnog tima kao i jezgru tima sačinjenu od provjerenih eksperata na koje se može
osloniti i koji će biti zaduženi za realizaciju pojedinih aktivnosti.
Kao što je već naglašeno broj članova razvojnog tima kao i njihove
kompetencije će u mnogome zavisiti od konkretnih problema i vrste proizvoda koji se
razvija, te vremenskih ograničenja. U osnovi razvojni tim treba biti sačinjen od
pojedinaca čije procijenjeno sumarno znanje omogućava ispunjavanje postavljenog
zadatka (uspješan razvoj proizvoda), dok kapacitet tima (broj članova razvojnog tima)
treba da bude toliki da osigura ispunjavanje zadanih vremenskih rokova. Podjela
poslova unutar razvojnog tima vrši se prema potrebnom znanju. Pri formiranju
razvojnog tima neophodno je voditi računa o neophodnosti određenog stepena
preklapanja znanja pojedinaca koji čine razvojni tim, slika 9.14. Preklapanje znanja
pojedinih članova tima neophodno je kao bi se osiguralo međusobno razumijevanje
članova tima pri realizaciji planiranih projektnih aktivnosti. Bitno je napomenuti da
osim pojedinaca čije su kompetencije nedvosmisleno povezane sa proizvodom koji se
razvija u razvojni tim mogu biti pridodani i pojedinci s kompetencijama koje na
posredan način imaju utjecaja na proizvod koji se razvija i sve što okružuje ovaj proces
(npr. psiholozi i pedagozi pri razvoju dječjih igračaka). Mada organizacija aktivnosti
procesa razvoja proizvoda u okviru razvojnih timova danas predstavlja dominantan
oblik realizacije projektnih aktivnosti treba biti svjestan i određenih problema koje sa
sobom nosi ovaj pristup, a prvenstveno se odnose na mogućnosti [191]:
- pretjeranog pojednostavljivanja potencijalnih problema u slučaju
dugogodišnjeg zajedničkog angažmana članova razvojnog tima;
- odbijanja kontrole efikasnosti rada razvojnog tima;
- pojave konformizma, što može rezultirati internom zaštitom kompetencija
pojedinih članova tima, te precjenjivanjem vlastitih i timskih sposobnosti;
- stvaranja pretjeranog samopouzdanja članova/tima koje uvijek nema
realno opravdanje;
- pojave samouvjerenih pojedinaca koji nastoje da ostvare dominaciju nad
drugim članovima tima, odnosno povlačenja pojedinih članova tima koji ne
daju svoj realni doprinos aktivnostima tima.
Slika 9.13. Elementi menadžmenta u procesu razvoja proizvoda na nivou koralacije udjela
pojedinih elemenata u proizvodu [prema Franke]
Na čelu razvojnog tima nalazi se voditelj tima. Voditelj tima je nosilac osnovne
koncepcije projekta, organizira rad na realizaciji razvojnih aktivnosti, te vrši
koordinaciju subjekata razvojnog tima i drugih učesnika u realizaciji procesa razvoja
proizvoda (dobavljači, kupci, eksterni eksperti, …). Od voditelja razvojnog tima očekuje
se posjedovanje određenih teorijskih i praktičnih znanja iz pojedinih specifičnih oblasti
koje su obuhvaćene aktivnostima procesa razvoja proizvoda, a koja se uobičajeno stiču
kroz formalno obrazovanje i praktično iskustvo tokom vremena. Međutim, osim
neospornog stručnog znanja iz oblasti svoga djelovanja voditelj razvojnog tima mora
da posjeduje i značajan broj dodatnih kompetencija iz područja relevantnih tehnologija
i metoda oblikovanja proizvoda kako bi bio u stanju realizirati postavljene zadatke i
voditi tim sačinjen od eksperata iz različitih područja, slika 9.15.
Slika 9.14. Odnos kompetencija voditelja razvojnog tima i članova tima
Bitna pretpostavka za imenovanje određene osobe voditeljem razvojnog tima

jeste njegova dokazana sposobnost u odnosu na iznalaženje rješenja konkretnih
problema sa kojima će se razvojni tim susretati u toku procesa realizacije aktivnosti
razvoja proizvoda, što podrazumijeva [191], [192], [193], [194], [195], [196]:
- inteligenciju i kreativnost – Pod inteligencijom uopšteno se podrazumijeva
sposobnost osobe za misaono analitičko prosuđivanje i donošenje odluka,
dok se pod kreativnošću podrazumijeva sposobnost osobe da na osnovu
postojećih i dostupnih ideja/proizvoda kroz intuitivno razmišljanje i sintezu
kreira nove ideje/proizvode;
- prepoznavanje međuzavisnosti - Pri razvoju složenih proizvoda, osobito
proizvoda tehničke prirode, utjecaj pojedinih faktora na rad i karakteristike
samoga proizvoda može da varira u zavisnosti od konkretne situacije.
Prepoznavanje vrste i intenziteta utjecaja pojedinih faktora predstavlja
nužan preduslov za diferencijaciju problema na veći broj manje složenih
zadataka koji se mogu parcijalno rješavati vodeći pri tome računa o
njihovom kratkoročnom i dugoročnom utjecaju na proizvod koji se razvija;
- sposobnost procjene važnosti i hitnosti – Dobar voditelj razvojnog tima
mora biti u stanju prepoznati i procijeniti važnost (činjenični značaj) , kao i
hitnost (vremenski značaj) pojedinih aktivnosti procesa razvoja proizvoda,
te iskoristiti dostupne informacije u cilju modificiranja postojećih pristupa
rješavanju konkretnog problema. Na ovaj način stvaraju se preduslovi za
rješavanje „osnovnih/važnijih“ problema, pa tek onda „sporednih/manje
važnih“ problema, vodeći računa o činjenici da rješenja „sporednih“
problema mogu biti suboptimalna, ako ista zadovoljavaju optimalno
rješenje „osnovnog“ problema. Na ovaj način se izbjegava nepotrebno
rasipanje resursa na rješavanje „sporednih“ problema, te se štedi
dragocjeno vrijeme. Sa aspekta procjene hitnosti dobar menadžer je
zahtjevan ali realan (pritisak razumnih rokova), pri čemu mala podnošljiva
doza stresa predstavlja važan faktor koji podstiče kreativnost članova
razvojnog tima [197];
- kontinuitet i prilagodljivost – Kontinuitet podrazumijeva prikladnu i stalnu
usmjerenost naspram postavljenih ciljeva (bez prekomjernog fokusiranja –
krut pristup), dok prilagodljivost predstavlja sposobnost prilagođavanja
novonastaloj situaciji. Dobar voditelj razvojnog tima treba iznaći optimalan
odnos/ravnotežu između kontinuiteta i prilagodljivosti što treba omogućiti
zadržavanje postavljenih ciljeva bez obzira na probleme koji se mogu
pojaviti tokom procesa razvoja proizvoda, uz istovremeno trenutno
prilagođavanje pristupa i aktivnosti novonastalim situacijama;
- svjesnost činjenice da se greške ne mogu izbjeći - zbog nemogućnosti
predviđanja i prepoznavanja svih parcijalnih međudjelovanja pri razvoju
složenih proizvoda sa izraženom međufunkcionalnom povezanošću
komponenti realno je očekivati pojavu grešaka. U takvim situacijama od
krucijalnog je značaja način reakcije koji mora biti odmjeren i fleksibilan,
kako bi se na osnovu provedenih analiza mogle definisati korektivne mjere i
čim prije vratiti proces na pravi kolosijek.
Slika 9.15. Kompetencije koje bi trebalo da posjeduje voditelj razvojnog tima
Voditelj tima u okviru svojih nadležnosti nezavisno vodi proces razvoja

proizvoda, ali je za rezultate direktno odgovoran nadređenom menadžeru, najčešće,
izvršnom direktoru kompanije u okviru koje djeluje ili za potrebe koje se razvija
konkretan proizvod.
Literatura:
1. B. Tihi, M. Čičić, N. Brkić: „Marketing“, Izdavačka djelatnost, Ekonomski fakultet

Sarajevo, Sarajevo, 2006. godine
2. M. Milisavljević, B. Maričić, M. Gligorijević: „Osnovi marketinga“, Ekonomski
fakultet Beograd, Beograd, 2004. godine
3. M. Jurković: „Tehnološki procesi – projektovanje i modeliranje“, Mašinski fakultet u
Tuzli, Tuzla, 2000. godine
4. www.mf.kg.ac.yu
5. M. Fruht: „Dizajn u proizvodnji", Naučna knjiga, Beograd, 1990. Godine
6. K.R. Fehrman, C. Fehrman: „Color: the secret influence“, Upper Saddle River, NJ:
Pearson Education, 2004. Godine
7. http://www.colour-affects.co.uk/psychological-properties-of-colours
8. B. Grbac, M. Meler: „Realizacija poslovne ideje - od ideje do proizvoda/usluga",
Ministarstvo gospodarstva, rada i oduzetništva Republike Hrvatske, Biblioteka
„Marketing za poduzetnike”, Zagreb, 2007. Godine
9. M. J. Sirgy: „Handbook of quality-of-life research: an ethical marketing
perspective“ Springer, 2001. godine
10. S. Brdarević: „Projektovanje fabrika (projektovanje proizvodnih sistema)“, Travnik,
1996. godine
11. D. Zelenović: „Projektovanje proizvodnih sistema“, Naučna knjiga, Beograd 1987.
godine
12. D.M. Zelenović: „Projektovanje proizvodnih sistema – tokovi materijala“, FTN
Izdavaštvo, Novi sad, 2003. godine
13. G.Woithe: „Projektirung von Betibsanbegen des Maschinenbetribes“, Lehrbrife fur
Hochschulverstudiom 1 bis 6, TH Mabdeburg, 1970. godine
14. R. Hercog, D. Radunović, i dr.: „Ekonomika unutrašnjeg robnog prometa“ knjiga
druga, 2004. godine
15. D. Zrnič, M. Prokić, P.Nilović: „Projektovanje livnica“, Mašinski fakultet Beograd,
1984. godine
16. R. Begtić: „Upravljanje procesima razmjene proizvoda i usluga“, Ekonomski institut
Tuzla, Tuzla 2003. godine
17. M. Milosavljević, B. Maričić, M. Gligorijević: „Osnovi marketinga“, Ekonomski
fakultet Beograd, Beograd, 2004. godine
18. M.Jurković: „Reinženjering proizvodnih preduzeća – razvoj i modernizacija
proizvodnje“, Grafičar, Bihać, 2011. god.
19. V. R. Milačić: „Proizvodni sistemi i tehnologija inovacija“, Mašinski fakultet
Beograd, Beograd, 1976. Godine
20. D. Čović, V. Majstorović, V. Višekruna: "Poslovni sustavi", Mostar 2001. godine
21. K.T. Ulrich, S.D. Eppinger: „Product Design and Development“ 3rd edition, NY:
McGraw Hill., 2004 godine
22. S.C. Wheelwright, K.B. Clark: “Revolutionizing Product Development,” Maxwell-
Macmillan, New York, NY., 1992. godine
23. C. H. Loch, S. Kavadias: "Handbook of New Product Development Management",
First edition 2008. godine
24. P. Kotler: „Marketing Management“, 11th Edition, Practice-Hall International Inc.,
Upper Saddle River, N.J., 2003. godine
25. W. J.Abernathy, J. M. Utterback: „Patterns of industrial innovation“, Technology
Review June/July, 41–47., 1978. godine
26. K.B. Clark, T. Fujimoto: „Product Development Performance“, Boston, MA:
Harvard Business School Press, 1991. godine
27. M. Ognjanović: „Razvoj i dizajn mašina“, Univerzitet u Beogradu, Mašinski
fakultet u Beogradu, Beograd, ISBN 978-86-7083-603-7, 2007. godine
28. B. Umihanić: „Identificiranje i prepoznavanje poslovnih ideja (Primjeri iz prakse)“,
BSC Univerziteta u Tuzli, 2009. godine
29. S. Lovrić: „Analiza uskih grla u integralnom razvoju proizvoda“ , magistarski rad,
Univerzitet u Tuzli, Mašinski fakultet u Tuzli, Tuzla, mart 2011. godine
30. G. Pahl, W. Beitz, J. Feldhusen, K.-H. Grote: „Engineering Design - A Systematic
Approach“ Third Edition, Springer-Verlag London Limited 2007
31. R. Obraz: „Politika proizvoda“, Informator Zagreb, 1975. godine
32. V. Dešić, D. Bošković: „Organizacija istraživanja i razvoja“, Suvremena
administracija, Beograd 1975. godine
33. D. Ristić: „Organizacija proizvodno poslovnih sistema“, Univerzitet u Novom sadu,
Tehnički fakultet „Mihajlo Pupin“, Zrenjanin, 1996. godine
34. A. Veljović: „Kompjuter i kvalitet, ISO 9000: 2000 procesni pristup“, Savez
inženjera i tehničara Jugoslavije, Beograd, 2001. Godine
35. http://ef.sve-mo.ba/down/mark_fil/Proizvod.pdf
36. M. Plančak: „Brza izrada prototipova, modela i alata – Rapid Prototyping i Rapid
Tooling“, FTN Izdavaštvo, Novi Sad, 2004. godine
37. F. Kramer: „Erfolgreiche Unternehmensplanung“, Berlin: Beuth 1974. godine
38. M. Kleinaltenkamp, W. Plinke: „Technischer Vertrieb – Grundlagen“, Berlin:
Springer, 1995. godine
39. http://web.efzg.hr/dok//MAR/nrenko/Analiza%20portfelja.pdf
40. F. Kramer: „Unternehmensbezogene Erfolgsstrategien“, VDI-Berichte Nr. 538:
Besser als der Wettbewerb – Marktzwänge und Lösungswege, Düsseldorf: VDI-
Verlag 1984. godine
41. F. Kramer: „Anpassung der Produkt- und Marktstrategien an veränderte
Umweltsituationen“, VDI-Berichte Nr. 503: Produktplanung und Vertrieb.
Düsseldorf: VDI-Verlag 1983. godine
42. F. Kramer: „Erfolgreiche Unternehmensplanung“, Berlin: Beuth 1974. godine
43. F. Kramer: „Produktplanung in der mittelständischen Industrie“,
Wettbewerbsvorteile durch Differenzierungs-Management. Proceedings ICED 91,
Schriftenreihe WDK 20. Zürich: HEURISTA 1991. godine
44. R. Jung, J. Schneider: „Elektrische Kleinmotoren. Marktübersicht mit
Konstruktionskatalog“, Feinwerktechnik und Messtechnik 92 (1984) 153–165.,
1984. godine
45. http://www.treehugger.com
46. B. Rohrbach: „Kreativ nach Regeln –Methode 635, eine neue Technik zum Lösen
von Problemen“, Absatzwirtschaft 12 (1969) 73–75., 1696. godine
47. H. Hellfritz: „Innovation via Galeriemethode“, Königstein/Ts.: Eigenverlag 1978.
godine
48. R. Šelo, Dž. Tufekčić: „Fleksibilni tranpsport“, Tuzla 2004. godine
49. D. Dreibholz: „Ordnungsschemata bei der Suche von Lösungen“, Konstruktion 27
(1975) 233–240., 1975. godine
50. F. Zwicky: „Entdecken, Erfinden, Forschen im
MorphologischenWeltbild“,.München: Droemer-Knaur 1966–1971. godine
51. Seminarski rad studenata 5 godine na predmetu CAD/CAM sistemi, Mašinski
fakultet u Tuzli, 2006. godine
52. K. Roth: „Konstruieren mit Konstruktionskatalogen“, 3. Auflage, Band I:
Konstruktionslehre. Berlin: Springer 2000. Band II: Konstruktionskataloge. Berlin:
Springer 2001. Band III: Verbindungen und Verschlüsse, Lösungsfindung. Berlin:
Springer 1996. godine
53. W. Beitz: „Methodisches Konzipieren technischer Systeme gezeigt am Beispiel
einer Kartoffel – Vollerntemaschine“, Konstruktion 25 (1973) 65–71., 1973. godine
54. W.G. Rodenacker: „Methodisches Konstruieren“, Konstruktionsbücher Bd. 27.
Berlin: Springer 1970, 2. Aufl. 1976, 3. Aufl. 1984, 4. Aufl. 1991. godine
55. O. Föllinger, W. Weber: „Methoden der Schaltalgebra“, München: Oldenbourg
1967. godine
56. K. Feldmann: „Beitrag zurKonstruktionsoptimierung von automatischen
Drehmaschinen“, Diss. TU Berlin 1974. godine
57. Ch. Zangemeister: „Nutzwertanalyse in der Systemtechnik“, München:
Wittemannsche Buchhandlung, 1970. Godine
58. http://www.wikipedia.org/Gerrit Rietveld
59. http://www.dnevno.hr/auto_techno/techno/video_foto_izobliceni_nevideni_diza
jn_bicikala_kao_odraz_umjetnikovog_uma/134073.html
60. http://www.faltplatte.de/t3/index.php?id=387
61. http://www.thehotspot.co.uk/products/stovax_stoves/Built_In_Stoves/Gas_Built
_In_Stoves/Stovax_Studio_Bauhaus_Built_in_Gas_Fire.asp
62. K. Baynes: „Industrial Design and the Comunication“, Lund umphries, London,
1968. Godine
63. http://inovatori.hrvatska.com/industrijski_dizajn.pdf
64. http://web.efzg.hr/dok/mar/kolegiji/ppid/Dizajn_kao_integralni_element_razvoj
a_proizvoda.pdf
65. E.V. Krick: „An Introduction to Engineering and Engineering Design“, 2nd Edition.
New York: Wiley & Sons, Inc. 1969. godine
66. M. Lehmann: „Entwicklungsmethodik für die Anwendung der Mikroelektronik im
Maschinenbau“, Konstruktion 37 (1985) 339–342., 1985. godine
67. G. Pahl, W. Beitz: „Konstruktionslehre“, Berlin: Springer 1977, 1. Aufl.; 1986, 2.
Aufl.; 1993, 3. Aufl.
68. DIN 31000: Sicherheitsgerechtes Gestalten technischer Erzeugnisse. Allgemeine
Leitsätze. Berlin: Beuth. Teilweise ersetzt durch DIN EN 292 Teil 1 u. 2: Sicherheit
vonMaschinen, Grundbegriffe, allgemeine Gestaltungsleitsätze 1991
69. O. Hatunić: „Upravljene proizvodnjom“, Tuzla, 2000. godine
70. M. Suhr: „Wissensbasierte Unterstützung recyclingorientierter
Produktgestaltung“, Diss., Schriftenreihe Konstruktionstechnik (Hrsg.W. Beitz),
Nr. 33, TU Berlin 1996. godine
71. VDI-Richtlinie 2221:Methodik zum Entwickeln technischer Systeme und Produkte.
Düsseldorf: VDI-Verlag 1993. godine
72. A. Wende: „Integration der recyclingorientierten Produktgestaltung in dem
methodischen Konstruktionsprozess“, Diss., VDI-Fortschritt-Berichte, Reihe 1,
Nr.239. Düsseldorf: VDI-Verlag 1994, TU Berlin, 1994. godine
73. A. Kriwet: „Bewertungsmethodik für die recyclinggerechte Produktgestaltung“,
Produktionstechnik-Berlin (Hrsg. G. Spur), Nr. 163, München: Hanser 1994. Diss.
TU Berlin 1994. godine
74. M. Renken: „Nutzung recyclingorientierter Bewertungskriterien während des
Konstruierens“, Diss., TU Braunschweig 1995. godine
75. DIN 50900 Teil 1: Korrosion der Metalle. Allgemeine Begriffe. Berlin: Beuth.
76. G. Pahl: „Konstruktionsmethodik als Hilfsmittel zum Erkennen von
Korrosionsgefahren“. 12. Konstr.-Symposium Dechema, Frankfurt 1981. godine
77. S. Grieger: „Strategien zur Entwicklung recyclingfähiger Produkte, beispielhaft
gezeigt an Elektrowerkzeugen“, Diss. TU Berlin, VDI-Fortschritt-Berichte Nr.270,
Reihe 1, Düsseldorf: VDIVerlag 1996. godine
78. W. Nickel: „Recycling-Handbuch – Strategien Technologien“, Düsseldorf: VDI-
Verlag 1996. godine
79. D. Jovanović, S. Kuzmanović: „Oblikovanje mašinskih konstrukcija“, Naučna knjiga,
Beograd, 1991. godine
80. K. Crow: „Achieving target cost /design-to-cost objectives“, DRM Associates,
2000. Godine
81. C.J. Backhouse, N.J. Brookes: „Concurrent Engineering: what's working where?“,
Gower Publishing, 1996. godine
82. E. Cerjaković, A. Topčić, S. Lovrić, S. Ahmetbegović : „Application of Rapid
Prototyping Technology in 3D visualization of relief surfaces“, 2nd International
Conference „Valis Aurea“, focus on: Regional Development, izdavač: DAAAM
International Beč, Veleučilište u Požegi, Požega, Hrvatska, 03. Septembar 2010.
godine, ISBN 978-953-7744-06-9, ISBN 978-3-901509-76-6, CIP 741243, 2010.
godine
83. I. Budak: „Prilog analizi sistema za 3D digitalizaciju delova u mašinskoj
proizvodnji“, Seminarski rad, Univerzitet u Novom Sadu, Fakultet tehničkih nauka,
Institut za proizvodno mašinstvo, Postdiplomske studije, Novi Sad, 2002. Godine
84. http://www.etymonline.com/index.php?search=prototype&searchmode=none
85. G. G. Wang: „Definition and Review of Virtual Prototyping “, Dept. of Mechanical
and Industrial Engineering, University of Manitoba, Winnipeg, MB, R3T 5V6, Canada
86. http://www.cadalyst.com/manufacturing/virtual-prototyping-pays-9774
87. virtual prototyping pays off May 1, 2003 By: Don LaCourse -
http://www.cadalyst.com/cadalyst-author/don-lacourse-34
88. F. Dai, M. Göbel: „Virtual Prototyping – An Approach Using VR-technique”,
Proceedings of the 1994 ASME Computers in Engineering Conference,
Minneapolis, MN, 1994. godine
89. M. Jurković: „Matematičko modeliranje inženjerskih procesa i sistema”, Mašinski
fakultet Bihać, Bihać 1999. godine
90. Dž. Tufekčić, M. Jurković: „Fleksibilni proizvodni sistemi”, Mašinski fakultet u Tuzli,
Tuzla, 1999. godine
91. Wohlers Report 2007 (ISBN 0-9754429-3-7) rapid Prototyping and Manufacturing,
State of Industry – godišnji izvještaj grupe WOHLERS ASSOCIATION
92. A. Topčić, Dž. Tufekčić, R. Šelo: "Influence of process parameters on roughness
and texture of lateral flat surfaces of parts produced by Selective Laser Sintering
process"; 3rd International Conference on Advanced Technologies for Developing
Countries, ATDC 2004, Split, Hrvatska, 2004. godine
93. www.materialice.com
94. A. Fajić: „Analiza utjecaja procesnih parametrara tehnologije 3D printanja na
svojstva prototipa“, magistarski rad, Univerzitet „Džemal Bijedić“ Mostar,
Mašinski fakultet u Mostaru, 2008. Godine
95. http://www.custompartnet.com/
96. A. Topčić, Dž. Tufekčić, R. Šelo: "Selektivno lasersko sinterovanje - SLS", Jahorina –
IRMES '2002, Međunarodni naučno - stručni skup "Istraživanje i razvoj mašinskih
elemenata i sistema", Jahorina, 2002. godine
97. A. Topčić, Dž. Tufekčić, R. Šelo:" Influence of triangle approximation parameters
on quality of parts produced by Selective Laser Sintering process", Međunarodni
naučno-stručni skup: "Research and Development of Mechanical Elements and
Systems ", IRMES 2004, Kragujevac, Srbija i Crna gora, 2004. godine
98. www.dtm-corp.com
99. http://www.pmli.com
100. http://www.alexdenouden.nl
101. http://www.tedata.com/3232.0.html
102. http://www.united-ind.com/proto.htm
103. http://www.wtec.org/loyola/rp/11_03.htm
104. http://www.the-imagazine.com/in/index.php/2011/03/17/product-usability-
testing/
105. J. Nielsen, T.K. Landauer: „A mathematical model of the finding of usability
problems“, Proceeding CHI '93 Proceedings of the INTERACT '93 and CHI '93
conference on Human factors in computing systems, ISBN:0-89791-575-5, ACM
New York, NY, USA, 1993. godine
106. http://www.firoz.name/category/programming/
107. http://www.offshoretestingservices.com/product_testing.html
108. S. Thomke, D. E. Bell: „Sequential Testing in Product Development” , Management
Science, 47 (2), 2001. godine
109. http://www.percept.com/product-testing.php
110. http://www.eng.usf.edu/~besterfi/class/capDOCS/ce.pdf
111. K. Grisogono, A. Božanić, D. Delić, D. Milovac: „Računalom podržano planiranje i
upravljanje proizvodnjom s pomoću Micro-MAX MRP softverskog paketa“, Split,
1992. Godine
112. I. Veža, B. Bilić, D. Bajić: „Projektiranje proizvodnih sustava” , Sveučilište u Splitu,
Fakultet elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje, Split, 2001. Godine
113. http://ljustina.net63.net/uze.php
114. http://vojo.milanovic.org/parport/robot-01.htm
115. http://www.kalinic.info/udzbenici/automatizacija/automatizacija.htm
116. http://www.masterinzenjering.rs/referenca/2
117. http://webmail.mef.unsa.ba/mts/studenti/onlinevjezbe/MAT/vMAT2-v8.html
118. http://www.tuv-croatia.hr/_Data/Dokumenti/TUV_prezentacija_Coric.pdf
119. http://en.wikipedia.org/wiki/Homologation
120. J.L. Bower, C.M. Christensen: „Disruptive Technologies: Catching the Wave”,
Harvard Business Review, Jan–Feb 1995. godine
121. C.M. Christensen: „Exploring the Limits of the Technology S-Curve, Part I:
Component Technologies”, Production and Operations Management, pages 334–
357, 1992. godine
122. C.M. Christensen: „Exploring the Limits of the Technology S-Curve, PartII:
Architectural Technologies”, Production and Operations Management, pages
358–366, 1992. godine
123. C.M. Christensen, F.F. Suárez, J. M. Utterback: „Strategies for Survival in Fast-
Changing Industries”, Management Science, 44(12), 207–220, 1998. godine
124. P.E. Green, A.M. Krieger: „Models and Heuristics for Product Line Selection”,
Marketing Science, 4, 1985. godine
125. P.E. Green, A.M. Krieger: „Recent Contributions to Optimal Product Positioning
and Buyer Segmentation”, European Journal of Operational Research, 41(2), 127–
141, 1989. godine
126. P. Desai, S. Kekre, S. Radhakrishanan, K. Srinivasan: „Product Differentiation and
Commonality in Design: Balancing Revenue and Cost Drivers”, Management
Science, 47(1), 37–51, 2001. godine
127. K. Kim, D. Chhajed: „Product Design with Multiple Quality-Type Attributes”,
Management Science, 48(11), 1502–1511, 2002. godine
128. V. Krishnan, S. Gupta: „Appropriateness and Impact of Platform-Based Product
Development”, Management Science, 47(1), 52–68, 2001. godine
129. J.R. Hauser, D. Clausing: „The House of Quality”, Harvard Business Review, , 63–
73., 1988. godina
130. http://www.webducate.net/qfd/qfd.html
131. J.R. Hauser, D. Clausing: „The House of Quality“, Harvard Business Review,
California State University, http://www.csuchico.edu/~jtrailer/HOQ.pdf
132. K. Ramdas, M. Meyer: „Fringe Users as a Source of Innovation”, manuscript, 2006.
godine
133. E. von Hippel: „The Sources of Innovation“, NY: Oxford University Press, 1988.
godine
134. E. von Hippel, S. Thomke, M. Sonnack: „Creating Breakthroughs at 3M”, Harvard
Business Review, 1999. godine
135. C. M. Christensen, S. D. Anthony, E. A. Roth: „Seeing What’s Next”, HBS Press,
2004. godine
136. K. Ulrich: „The Role of Product Architecture in the Manufacturing Firm”, Research
Policy, Vol. 24, 419–440, 1995. godine
137. V. Krishnan, S.D. Eppinger, D.E. Whitney, „A Model-based Framework to Overlap
Product Development Activities”, Management Science, 43: 437–451., 1993.
godine
138. S. Bhattacharya, V. Krishnan, V. Mahajan: „Managing New Product Definition in
Highly Dynamic Environments”, Management Science, 144(11): S50–S64., 1998.
godine
139. G. Kalyanaram, V. Krishnan: „Deliberate Product Definition: Customizing the
Product Definition Process”, Journal of Marketing Research, 34(2): 276–285.,
1997. godina
140. P:C: Fishburn: „Lexicographic Orders, Utilities and Decision Rules: A survey”,
Management Science, 20(11), 1442–1471, 1974. godine
141. Y. Nakamura: „Lexicographic Quasi-Linear Utility”, Journal of Mathematical
Economics, 37, 157–178, 2002. godine
142. H. Simon: „Theories of Bounded Rationality”, In: Herbert Simon (Ed.) Models of
Bounded Rationality, Behavioral Economics and Business Organization,
Cambridge: MIT Press, volume 2, pages 408–423, 1982. godine
143. R.F. Gerson: „Mearsuring Customer Satisfaction“, Kogan Page, London, 1994.
godine
144. J. M. Kilibarda, S.M. Zečević: „Upravljanje kvalitetom u logistici“, Univerzitet u
Beogradu, Saobraćajni fakultet, Beograd, 2008. godine
145. B. Marčić: „Ponašanje potrošača“, Savremena administracija, Beograd, 2002.
godine
146. Grupa autora: „EFQM Customer satisfaction“ – Quality Working Group, Section
Two, 1994. godine
147. http://www.betterproductdesign.net/tools/definition/kano.htm
148. M.Lofgren, L. Witell: „Kano`s Theory of Attractive Quality and Packaging“, Karlstat
University, 2005. godine
149. http://www.theacsi.org
150. C. Fine, C. Clockspeed: „Winning Industry Control in the Age of Temporary
Advantage“, Reading, MA: Perseus Books., 1998. godine
151. J.H. Dyer: „How Chrysler Created an American keiretsu?” Harvard Business
Review, (July–Aug): 42–56., 1996. godine
152. J.H. Dyer, W.G. Ouchi: „Japanese-style Partnerships: Giving Companies a
Competitive Edge”, Sloan Management Review, 35: 51–63., 1993. godine
153. J.K. Liker, M. Fruin, P.S. Adler: „Remade in America: Transplanting and
Transforming Japanese Management Systems“, New York: Oxford University
Press., 1999. godine
154. K.B. Clark, T. Fujimoto: „Lead Time in Automobile Product Development Explaining
the Japanese Advantage”, Journal of Engineering and Technology Management,
6: 25–58., 1989. godine
155. J.H. Dyer: „Specialized Supplier Networks as a Source Of Competitive Advantage:
Evidence from the Auto Industry”, Strategic Management Journal, 17: 271–291.,
1996. godine
156. J.K. Liker, M. Fruin, P.S. Adler: „Remade in America: Transplanting and
Transforming Japanese Management Systems“, New York: Oxford University
Press., 1999. godine
157. M.A. Schilling: „Towards a General Modular Systems Theory & Its Application to
Interfirm Product Modularity”, Academy of Management Review 25(2): 312–334.,
2000. godine
158. M. Tushman, D. Nadler: „Information processing as an integrating concept in
organizational design“, Academy of Management Review 3(3): 613–624., 1978.
godine
159. Walker, A. H., J. W. Lorsch: „Organizational choice: Product versus function“,
Harvard Business Review 46 (6): 129–138, 1968. godine
160. R. Sethi : „Superorinate identity in cross-functional product development teams:
Its entecedents and effects on new product performance“, Journal of the Academy
of Marketing Science 28 (3): 330–344, 2000. godine
161. J. Galbraith: „Organization design: An information processing view in organization
planning: Cases and concepts“ In: J. Lorsch and P. Lawrence (Eds.) Studies in
Organization Design, Homewood, Il: Richard D. Irwin, Inc., 1972. godine
164. K.B. Clark, T. Fujimoto: „The power of product integrity“ In:K. B. Clark and S. C.
Wheelwright (Eds.) The product development challenge,Boston, MA: Harvard
Business School Publishing, 1995. godine
165. S. Burns, G. M. Stalker: „The Management of Innovation“, London: Tavistock
Publications, 1961. godine
166. J. Woodward: „Industrial Organization: Theory and Practice“, Oxford: Oxford
University Press, 1965. godine
167. J.D. Thompson: „Organizations in Action“, New York: McGraw Hill, 1967. godine
168. P. Lawrence, J. Lorsch: „Organizations and Environment“, Boston, MA: Harvard
Business School Press, 1967. godine
169. M. Tushman, D. Nadler: „Information processing as an integrating concept in
organizational design“, Academy of Management Review 3(3): 613–624, 1978.
godine
170. T.J. Allen: „Organizational structure, information technology and R&D
productivity“, IEEE Transactions on Engineering Management, EM-33, 4: 212–217,
1986. godine
171. R. Henderson, K. Clark: „Architectural innovation: The reconfiguration of existing
product technologies and the failure of established firms“, Administrative Science
Quarterly 35(1): 9–30, 1990. godine
172. J. Mihm, C.H. Loch, D. Wiklinson, B. Huberman: „Hierarchies and problem solving
oscillations in complex organizations“, INSEAD working paper, 2006. godine
173. T.J. Allen: „Managing the Flow of Technology“, Boston, MA: MIT Press, 1977.
godine
174. M.E. Sosa, S.D. Eppinger, C.M. Rowles: „The misalignment of product architecture
and organizational structure in complex product development“, Management
Science 50 (12): 1674–1689, 2004. godine
175. M.E. Sosa: „Aligning process, product, and organizational architectures in
software evelopment“, INSEAD working paper, 2007. godine
176. R.T. Keller: „Predictors of the performance of project groups in R&D
organizations“, Academy of Management Journal 29: 715–726, 1986. Godine
177. J. Moreno: „Who Shall Survive?: Fundations of Sociometry, Group Psychotherapy,
and Sociodrama“, First edition in 1934, Second edition in 1953 and third edition in
1978. Washington, DC: Nervous and Mental Disease Publishing Co
178. A. Bavelas: „A mathematical model for small group structures“, Human
Organization 7: 16–30., 1948. godine
179. S. Wasserman, K. Faust: „Social Network Analysis“, New York: Cambridge
University Press., 1994. godine
180. L.C. Freema:“The Development of Social Network Analysis: A Study in the
Sociology of Science“, BookSurge Publishing, North Charleston, South Carolina,
2004. godine
181. R.S. Burt: „Brokerage and closure. An Introduction to Social Capital“, Oxford
University Press., 2005. godine
182. J.S. Coleman: „Foundations of social theory“, Cambridge, Mass: Belknap Press,
1990 godine
183. R.S. Burt: „Structural Holes, The Social Structure of Competition, Cambridge,
Mass“, Harvard University Press, 1992. godine
184. R. Reagans, E. Zuckerman: „Networks, diversity, and productivity: The social
capital of corporate R&D teams“, Organization Science 12: 502–517., 2001.
godine
185. R. Reagans, B. McEvily: „Network structure and knowledge transfer: The effects of
cohesion and range“, Administrative Science Quarterly 48: 240–267., 2003.
godine
186. R. Reagans, E. Zuckerman, B. McEvily: „How to make the team: Social networks vs.
Demography as criteria for designing effective criteria“, Administrative Science
Quarterly 49: 101–133., 2004. godine
187. P.V. Marsden, K. E. Campbell: „Measuring tie strength“, Social Forces 63: 482–
501., 1984. godine
188. K.M. Eisenhardt, S.L. Brown: „Product development: Past research, present
findings, and future directions“, Academy of Management Review 20 (2): 343–
378., 1995. godine
189. B. Uzzi: „Social structure and competition in the interfirm networks: The paradox
of embededdness“, Administrative Science Quarterly 42: 35–67., 1997. godine
190. Badke-Schaub, P.: Gruppen und komplexe Probleme. Frankfurt am Main: Peter
Lang 1993.
191. D. Dörner, H.W. Kreuzig, F. Reither, T. Stäudel: „Lohhausen.VomUmgang
mitUnbestimmtheit und Komplexität“, Bern: Verlag Hans Huber 1983. godine
192. A. Rutz: „Konstruieren als gedanklicher Prozess“, Diss. TU München 1985. godine
193. N. Dylla: „Denk- und Handlungsabläufe beim Konstruieren“, München: Hanser,
Dissertationsreihe 1991. godine
194. K. Ehrenspiel, N. Dylla: „Untersuchung des individuellen Vorgehens beim
Konstruieren“, Konstruktion 43 (1991) 43–51., 1991. godine
195. G. Fricke, G. Pahl: „Zusammenhang zwischen personenbedingtemVorgehen und
Lösungsgüte“, Proceedings of ICED ’91. Zürich, 1991. godine
196. G. Fricke: „Konstruieren als flexibler Problemlöseprozess – Empirische
Untersuchung übererfolgreiche Strategien und methodische Vorgehensweisen“,
Fortschrittberichte VDI-Reihe 1, Nr. 227, Dissertation Darmstadt 1993. godine
197. I.L. Janis, L. Mann: „Decisions making“, Free Press of Glencoe. New York: 1977.
godine
198. R. Mitrović: „Projektovanje tehnoloških procesa“, Građevinska knjiga, Beograd,
1984. godine
199. A.Fajić, Dž. Tufekčić, A. Topčić, E. Mujić: „Rapid Prototyping Data Formats“, 7th
International Scientific Conference on Production Engineering DEVELOPMENT
AND MODERNIZATION OF PRODUCTION RIM 2009, Kayro, Egipat, 2009. godine
200. http://web.mit.edu
201. User Manual EOSINT M Proce-Steuerrung Version 2.10.
202. J.P.Kruth, X. Wang, T. Laoui, F. Froyen: "Lasers and materials in Selective Laser
Sintering", Catholoc University of Leuven, Belgium, LANE2001, Erlangen, 2001.
godine
203. http://www.mfkg.kg.ac.rs/index2.php?option=com_docman&task=doc_view&gid
=680&Itemid=27
204. V. Miltenović: "Razvoj proizvoda u funkciji opstanka preduzeća na tržištu",
Jahorina – IRMES '2002, Međunarodni naučno - stručni skup "Istraživanje i razvoj
mašinskih elemenata i sistema", 2002. godine
205. http://www.psyma.com/en/about-psyma/tools/moster/what-is-
moster/moster.htm
206. http://www.efqm.org
207. http://npdwiki.com/tiki-index.php?page=Function+Structure+Diagrams
208. A. Neudörfer: „Gesetzmäßigkeiten und systematische Lösungssammlung der
Anzeiger und Bedienteile“, Düsseldorf: VDI-Verlag 1981. godine
209. http://www.skriptologija.com
210. J.R. Evans, B. Bergman: „Marketing“, Macmillan Publishing Company, New York,
1982. godine
211. http://www.bigbathroomshop.co.uk/manufacturers/bauhaus
212. http://master.fon.rs/download/materijali/CIMS_CE.pdf
213. http://www.riteh.uniri.hr/zav_katd.../TP_strucni_predavanja_3.pdf
214. B. Boehm: „Software Engineering Economics“, Englewood Cliffs, NJ: Prentice Hall.,
1981. godine
215. C. Terwiesch, C.H. Loch, A. De Meyer: “Exchanging Preliminary Information in
Concurrent Engineering: Alternative Coordination Strategies” Organization
Science, 13 (4), pp. 402–419., 2002. godine
216. B. Yazdani: „Four Models of Design Denition: Sequential, Design Centered,
Concurrent and Dynamic“, HOLMESJournal of Engineering Design, Vol 10, No. 1,
1999. godine
217. http://www.ventureoutsource.com/contract-manufacturing/benchmarks-best-
practices/product-design-development/product-design-and-development-
supplier-evaluation
218. http://www.nist.gov/mep/manufacturers/supplier-development.cfm
219. D. Obstfeld: „ Social networks, the Tertius iungens orientation, and involvement in
innovation“, Administrative Science Quarterly 50: 100–130, 2005. godine
220. M.E. Sosa, M. Gargiulo, C. M. Rowles: „Component modularity, team network
structure, and the attention to technical interdependencies in complex product
development“, INSEAD Working Paper, 2007. godine
221. G. Ahuja: „Collaboration networks, structural holes, and innovation: A longitudinal
study“, Administrative Science Quarterly 45: 425–455, 2000. godine
222. D. Dörner: „Problemlösen als Informationsverarbeitung“, Stuttgart: W.
Kohlhammer. 2. Aufl. 1979. Godine
223. M. Štorga: „Sustavi za razmjenu i upravljanje informacijama o proizvodu",
Sveučilište u Zagrebu, Fakultet strojarstva i brodogradnje, Zagreb, 2002. godine
224. K. Marx: „Capital”, volume 1,
http://www.marxists.org/archive/marx/works/1867-c1/ch07.htm
225. P. Kotler: „Marketing Management“, 9th edition, Prentice Hill Inc., Upper Saddle
River, N.J. 1997. godine
Popis slika:
1.1. Organizacijske i tehnološke promjene u strukturi proizvodnje na globalnom tržištu 2
1.2. Elementi konkurentnosti proizvoda 3
1.3. Netroškovni princip savremene proizvodne filozofije 4
2.1. Izgled patentnih dokumenata: a) USA, b) Australija, c) Indija 6

2.2. Primjer pružanja usluge lične prirode – predavanja na fakultetu 7
2.3. Vrijednosna očekivanja korisnika usluge 9
2.4. Aproksimativni odnosi i zastupljenost formativnih elemenata kod pojedinih
industrijskih proizvoda: a) sredstva za rad (alatne mašine), b) namještaj, c)
upotrebni predmeti od porculana i stakla 13
2.5. Pakovanje proizvoda: a) funkcija zaštite, b) sredstvo komunikacije s kupcem, c)
osiguranje jednostavne manipulacije, transporta i skladištenja, d) ekološka
ambalaža od recikliranog papira 14
2.6. a) Najčešće korištene boje za određene vrste proizvoda, b) psihološki utjecaj boja
na čovjeka 14
2.7. Distribucijska/logistička funkcija pakovanja proizvoda 15
2.8. Vrsta pakovanja proizvoda kuhinjska sol Solana dd Tuzla: a) primarno,
b) sekundarno, c) tercijarno 16
2.9. Grupiranje proizvoda prema sposobnostima obavljanja određene funkcije, te
odnosa karakteristika i performansi proizvoda 16
2.10. Sirovine u industriji: a) eksploatacija mineralnih sirovina, b) sekundarne sirovine 18
2.11. Poluproizvodi u metaloprerađivačkoj industriji: a) odlivci, b) valjani poluproizvodi,
c) profili , d) otkivci 19
2.12. a), b) Mobitel sa mogućnošću pozivanja i SMS uslugom, c) mobitel sa TV
aparatom, d) mobitel s navigacijom, e) mobitel optočen zlatom i dijamantima 22
2.13. Prošireni proizvod – tunning (a) i potencijalni proizvod (b) u automobilskoj
industriji 23
2.14. Dubina i širina proizvodnog/uslužnog programa kompanije 25
2.15. Prikaz proizvodnog sistema u kojem se od malog broja ulaznih komponenata
proizvodi široka lepeza proizvoda – livnica, proizvodni program livnice – odljevci 26
2.16. Kretanja u razmjeni na relaciji sistem – okolina 27
2.17. Struktura programa proizvodnje sa stanovišta učestalosti izmjena 27
2.18. a) originalni dio – sklop motora ventilatora klima uređaja za Mercedes
(proizvođač BEHR, Njemačka), b) zamjenski dio – vodna pumpa za BMW
(proizvođač EMP STEWART, USA) 30
2.19. Osnovna područja zavisnosti količine i strukture proizvodnog programa 31
2.20. Osnovna područja zavisnosti količine i strukture proizvodnog programa 32
2.21. Osnovni oblici projiciranja parametara: a) sekularni, b) ciklični, c) utvrđivanjem
količina u programu proizvodnje 33
2.22. Proizvodni programa tvornice transportnih sredstava - podsklopovi konvejera sa
točkićima za transport tereta 35
2.23. Područja prirasta čistog dohotka u vrijednosnoj analizi proizvodnog programa 37
2.24. Reklamiranje višeg nivoa karakteristika proizvoda nego što to zahtjeva njegova
uobičajena namjena 38
2.25. Primjer unifikacije elemenata izratka 39
2.26. Primjer karte proizvodnog programa 43
2.27. Promjene određenih veličina proizvoda u vremenu 44
2.28. Promjene karakteristika proizvoda u vremenu- strug tip (EMCO Maxxturn 25, 45,
65, 95, 110), vrijeme (univerzalni, NC, CNC strug ) 45
3.1. Dijagram životnog vijeka proizvoda 47

3.2. Familija proizvoda firme Dita d.d. Tuzla, proizvod deterdžent za veš ARIX: a) Softly
3u1, b) Softly 3u1 lavender, c) Orange, d) Tropic, e)Ultra Active, f) Color, g)
SuperActive 49
3.3. Vremensko razdoblje razvoja nekih proizvoda 50
3.4. Životni vijek različitih vrsta proizvoda 51
3.5. a) Životni ciklus stila, b) neki od stilova farmerica Levis 501 (Original, Rinsed, Super
Destructed Light, Acid Trip, Rigid , Craced Dark, Medium Stnoewash, Dark Aged,
Black, Lighting Blue 52
3.6. a) moderne torbice s lancima, b) moderna izvedba završnog dijela ispušnog
sistema u motocikla, c) životni ciklus mode 53
3.7. a) Životni ciklus hira, b) hir proizvod - disko cipele, c) hir proizvod – imitacija
halogene sijalice za automobile u plavoj boji 54
3.8. Proizvodi povučeni sa tržišta: a) LP gramofonske ploče, b)VHS video rekorderi, c)
FDD disketa 55
3.9. Utjecaj učestalosti promjena na vrijeme trajanja životnog ciklusa proizvoda 56
3.10. Učešće novih proizvoda u programima proizvodnje nekih industrijskih grana 56
3.11. a) elektronska lampa, b)tranzistor, c)mikroprocesor, d) radio aparat „lampaš“, e)
radio aparat s tranzistorima, f) moderni radio aparat s mikroprocesorom 57
3.12. a) TV aparat sa katodnom cijevi, b)TV aparat s katodnom cijevi „SLIM“ 100Hz, c)
TV aparat plazma, d) TV aparat LCD, e) džepni TV aparat – novi proizvod 57
3.13. a) Škoda Octavia 1. generacija, b) Škoda Octavia 2. generacija, b) Škoda Octavia
2. generacije facelifting - kozmetičko usavršavanje 58
3.14.Produženje životnog vijeka promjenom imena proizvoda tipa Opel Kadett (a) pod
okriljem multinacionalne kompanije General Motors 59
3.15. a) Prva boca Coca-Cole iz 1894. godine, b) istorijski slijed promjene boca Coca-
Cole, c) savremena boca Coca-Cole 59
3.16. Primjeri ponovnog lansiranja proizvoda uz zadržavanje kontinuiteta VW golf: a)
1. generacija (1974.÷1983.), b) 2. generacija (1983.÷1992.), c) 3. generacija
(1991.÷1997.), d) 4. generacija (1997.÷2006.), e) 5. generacija (2003.÷2009.), 6.
generacija (2008.÷sada) 60
3.17. Primjeri ponovnog lansiranja proizvoda utemeljenog na tradiciji: a) skuter Vespa,
b) bombone 505 s crtom 61
3.18. Primjeri ponovnog lansiranja proizvoda utemeljenog na tradiciji u automobilskoj
industriji: a) Fiat 500, b) Mini Morris, c) VW buba 62
3.19. Životni vijek proizvoda i inovacija procesa 63
3.20. Dinamika uključenja kadrova u proces inovacija 64
3.21. Uloga naučno-istraživačkog rada i tehnologije u životnom vijeku proizvoda 66
3.22. Ponovna upotreba gramofona i gramofonskih ploča u produkciji i izvođenju novih
muzičkih pravaca – club house music 67
4.1. Odnos aspekta: cijena-kvaliteta-vrijeme u procesu razvoja proizvoda 70

4.2. Evolucija razvoja proizvoda 70
4.3. Tri nivoa evolucije inovacije u procesu razvoja proizvoda 71
4.4. Pogledi na proizvod s različitih perspektiva 75
4.5. Razvoj proizvoda u okruženju okoline i potreba korisnika 77
4.6. Evolucija - razvoja proizvoda kao posljedica promjene u potražnji 78
4.7. Utjecaj stepena savršenosti proizvoda (S) na njegov tržišni vijek 79
4.8. Individualizacija proizvoda na primjeru automobilske industrije 80
4.9. Konverzija informacija s iteracijom 81
4.10. Šema opšteg procesa rješavanja problema 82
4.11. Opšti proces donošenja odluka 83
4.12. Koordinacija rada proizvodno tehničke i marketinške funkcije u procesu
planiranja, razvoja i lansiranja proizvoda 84
4.13. Stablo aktivnosti za proces razvoja proizvoda 85
4.14. Dekompozicioni dijagram za proces razvoja proizvoda 85
4.15. Faze u procesu planiranja i dizajniranja novog proizvoda 86
4.16. Faze u razvoju proizvoda prema VDI 2221 87
4.17. Faze procesa razvoja proizvoda 87
4.18. Planiranje i razvoj ideja za nove proizvode 88
4.19. Koraci faze planiranja novog proizvoda 92
4.20. Matrica proizvod-tržište za kompaniju koja proizvodi mjerne uređaje za industriju 93
4.21. Analiza kompetencija kompanije 94
4.22. a) 2×2 BCG portfolio matrica, b) opšta struktura 3×3 portfolio matrice 95
4.23. Matrica potrebe-prednosti, zasnovana na slici 4.20 97
4.24. Specifikacija proizvoda proizašla iz korisničkih zahtjeva 99
4.25. Funkcionalni model pržilice kafe zasnovan na: a) principu crne kutije; b) praćenju
tokova materijala, c) praćenju tokova energije, d) praćenju tokova informacija;
e) opisu funkcija proizvoda 100
4.26. Tehnička rješenja zasnovana na prirodnim uzorima: a) saće u košnici – lagana
noseća konstrukcija zgrade, b) dizajn ultrabrzih vozova, c) čičak – zatvarač,
d) dizajn modernog električnog automobila 102
4.27. Analiza ventila za kontrolu protoka s obzirom na njegovu funkcionalnu strukturu 103
4.28. Breinstorming metoda za generisanje ideja 105
4.29. Metoda 635 107
4.30. Metoda ,,Brainwritingpool" 108
4.31. Razvoja rješenja principa za uklanjanje bubrežnih kamenaca na temelju analogija
i postupnog poboljšanja 110
4.32. Šematski prikaz razmatranog sistema unutrašnjeg transporta 112
4.33. Prosti (a) i spiralni (b) gravitacioni konvejer – kliznica 113
4.34. Opšti model klizanja tereta niz kliznu stazu 114
4.35. Opšta struktura klasifikacionih šema sa prisutnim parametrima redova i kolona
(a), klasifikacionih šema samo sa prisutnim parametrima redova (b), modificirana
klasifikacionih šema (c) 117
4.36. a) Morfološka matrica konceptualnog modela mašine za serviranje teniskih
loptica, b) konceptualni model mašine za serviranje teniskih loptica, c) mašina za
serviranje teniskih loptica dostupna na tržištu 118
4.37. Pristup sistemske kombinacije rješenja kroz morfološku matricu:
Kombinacija 1 (S11+S22+...+Sn2), Kombinacija 2 (S11+S21+...+Sn1) 122
4.38. Sistemska kombinacija rješenja na osnovu razrađene funkcijske strukture
proizvoda – vadilica krumpira 123
4.39. Matrica kompatibilnosti za kombinaciju mogućih parcijalnih funkcija "stvaranje
energije" i "prenos energije preko mehaničkih komponenti" 124
4.40. Identificiranje potencijalno uspješnih proizvoda bazirano na implementaciji
binarnih principa 126
4.41. Binarna komparativna evaluaciji varijanti potencijalnih rješenja 127
4.42. Izbor ideje o novom proizvodu primjenom tabele odlučivanja 128
4.43. Stablo ciljeva sa pripadajućim podciljevima 129
4.44. Stablo ciljeva sa pripadajućim težinskim faktorima 130
4.45. Analiza parcijalnih težinskih koeficijenata pojedinih evaluacionih kriterija za dva
potencijalna rješenja 131
4.46. a)Wilhelm Wagenfeld, stolna lampa WG 24 iz 1924. godine jedan od najskupljih
dizajniranih predmeta, b) Gerrit Rietveld, stolica inspirirana umjetničkim
pokretom De Stijl, c) unikatni dizajn bicikla 135
4.47. Neki od projekata rađenih u stilu Bauhaus škole: a) zgrada bauhausa u Dessau,
b) stolica za odmor 137
4.48. Aproksimativni odnosi i zastupljenost formativnih elemenata kod pojedinih
industrijskih proizvoda 140
4.49. Obim angažovanja i učešće pojedinih stručnjaka u procesu razvoja proizvoda i
realizaciji osnovnih zahtjeva i komponenti industrijskog dizajna 141
4.50. Interakcija inženjerskog i industrijskog dizajna 142
4.51. Dizajn nove Mercedesove S klase: a), b), c), d), e) skice; f) model dizajna 1:5, g), h),
i) izgled dizajnerskog centra DaimlerChrysler Advanced Design Center in Como,
Italija; j) izbor materijala upotreba „Power Wall“; k), l), m) 3D virtualna
unutrašnjost; n) virtualna stvarnost vožnja; nj) kontrola kvaliteta površine u
svjetlosnoj komori 143
4.52. Opšti koraci faze oblikovanja konceptualnog rješenja proizvoda 144
4.53. Postojeći pristup punjenju, skladištenju i utovaru vreća životinjske hrane (a),
alternativna formulacija distribucije hrane primjenom progresivnog proširivanje
(b) 146
4.54. Osnovni tok funkcije signala pri modularnom korištenju u mikroelektronici 149
4.55. Nacrt testnog stola za ispitivanje spojnice (a), sistemska kombinacija i
eliminiranje neodgovarajućih varijanti (b) 151
4.56. Evaluacije predloženih varijanti rješenja jednoručne toplo/hladno slavine u fazi
konceptualnog dizajna: a) Varijanta A: ekscentrična ploča s ručicom za potezanje
i okretanje; b)Varijanta B:cilindar s polugom; c) Varijanta C: cilindar s krajnjim
ventilima i dodatnim zapitivanjem; d) Varijanta D: kuglasti ventil; e) evaluacija
predloženih rješenja 156
4.57. Tehnička (a) i ekonomska (b) evaluacija predloženih principijelnih varijanti
rješenja testnog stola za ispitivanje spojnice (slika 4.55) 157
4.58. Opšti dijagram toka aktivnosti oblikovanja radnog rješenja proizvoda 159
4.59. Tok faze oblikovanja (dizajna) proizvoda u slučaju kada već postoji određeno
rješenje proizvoda 161
4.60. Odnos komponenti i funkcionalne pouzdanosti s jedne strane i operativne
sigurnosti, sigurnosti operatora i okoline s druge strane 167
4.61. Reverzibilna relacija karakteristika i svojstava proizvoda koji se razvija s prikazom
nekih od najvažnijih metoda 168
4.62. Orijentacija DfX metoda prema karakteristikama (ispred) i prema segmentima
životnog vijeka proizvoda (u pozadini) 169
4.63. Historijski redoslijed razvoja DfX metoda i hijerarhija u njihovoj primjeni 170
4.64. Opšti prikaz pristupa DfX (Design for X) u dizajnu mašina 170
4.65. Primjer oblikovanja prema zahtjevima za montažu: a) mnogo komponenti,
dugotrajan i složen proces montaže, b) pojednostavljena konstrukcija 172
4.66. Struktura i sadržaj pristupa Dizajn i proizvodnja – DfP 173
4.67. Osnovni odnosi mjera sklopa elemenata A/B, a) industrijski robot, b) par
elemenata podložan montaži 176
4.68. Vremenska slika stanja proizvoda u radu 177
4.69. Ključni elementi postprodajne servis/podrške proizvodu 178
4.70. DfS proces 180
4.71. Aktivnosti vezene za proces recikliranja po fazama oblikovanja proizvoda 181
4.72. Karakteristični položaji elemenata za prihvatanje tereta 185
4.73. Struktura i sadržaj pristupa Dizajn i cijena – DfC 186
4.74. a) pristup oblikovanju proizvoda na principima sekvencijalnog inženjeringa, b)
pogled na sekvencijalni inženjering po principu „over a brick wall engineering“ 188
4.75. Pristup oblikovanju proizvoda zasnovanog na principima istovremenog
inženjering: a) prema RAI University , b) prema [L55] 189
4.76. Koncept oblikovanju proizvoda zasnovanog na principima istovremenog
inženjeringa prema [Brookers & Backhouse, 1997] 190
4.77. Praktični pristup oblikovanja proizvoda zasnovanog na principima istovremenog
inženjeringa: a) prema [L55], b) prema [L135] 191
4.78. Usporedba pristupa oblikovanju proizvoda zasnovanog na principima
sekvencijalnog i istovremenog inženjeringa 192
4.79. Šematski usporedni prikaz „klasičnog“ pristupa i reverzibilnog inženjeringa u
razvoju novih proizvoda 193
4.80. Osnovne faze procesa reverzibilnog inženjeringa 193
4.81. Značaj digitalnog modela u savremenoj proizvodnji 194
4.82. Podjela metoda trodimenzionalne digitalizacije 194
4.83. a) taktilni skener – kontaktna metoda, b) optički skener – bez kontaktna metoda 195
4.84. Oblak tačaka cjelokupnog posmatranog područja (a); 3D površinski CAD model
zasnovan na triangulacionoj mreži, R 1:1:1 (b); rezultujući 3D CAD solid model, R
1:1:2 (c) 196
4.85. Proizvodnja fizičkog prototipa automobila u glini razmjera 1:5 (1961. godine) u
American Motors Corporation (AMC) 197
4.86. Prototip utičnice s produžnim kablom - Rambler Socket, dizajner Meysam
Movahedi 197
4.87. Tipovi prototipa zavisno od implementacije, forme i aproksimacije 198
4.88. a) i b) Prototip automobila Beskid 106, dizajniran u Poljskoj (BOSMAL -
Automotive Research and Development Center, period 1982÷1987) – nikada nije
ušao u masovnu proizvodnju , c) po prestanku patentne zaštite Renault preuzima
oblik karoserije za svoje potrebe – model Twingo 199
4.89. a) sistem zračnih jastuka u automobilu, b) princip djelovanja 202
4.90. a) prijedlog rane faze dizajna Boeinga 7E7 – virtualni dizajn, b) prikaz
konceptualnog uređenja unutrašnjosti kabine u virtualnom okruženju, c) prikaz
virtualnih testiranja u zračnom tunelu, d) Boeing 787 Dreamliner na probnom letu
15.12.2009. godine 203
4.91. Komponente virtualnog prototipa 204
4.92. Primjena virtualnih prototipa u svijetu mode 205
4.93. Iterativni proces oblikovanja i analize u virtualnom prototajpingu 206
4.94. Usporedba tradicionalnog CAD/CAE/CAM fokusiranog razvoja proizvoda i razvoja
proizvoda fokusiranog na virtualni prototajping 206
4.95. Neki od tradicionalnih pristupa proizvodnji fizičkih prototipa: a) manualna
proizvodnja prototipa u glini, b) prototip automobila izrađen u glini, c) proces
CNC 5-osnog glodanja, d) prototip automobila od polistiren proizveden 5- osnim
CNC glodalom, e) proces obrade erozijom - erozimat, f) prototip proizveden
erozimatom 208
4.96. Vrijeme trajanja projekta i kompleksnost proizvoda 210
4.97. Principijelna šema rada RP sistema 212
4.98. Šema za kombinovanje RP i virtualne stvarnosti 213
4.99. Elementi RP sistema na nivou pripreme podataka 214
4.100. Priprema elemenata RP modela 214
4.101. Površine u komercijalnim CAD sistemima: a) Tabulated cylinder, b) Revolve
surface, c) Ruled surface, d) Sweep surface, e) Sculptured surface, f) Filet surface 215
4.102. Pregled 2D i 3D formata koji se trenutno koriste u RP sistemima 216
4.103. Prikaz trougaone aproksimacije sfere a) idealna sfera, b) grubi mozaik, c) fini
mozaik, d) i e) predstavljanje elementa trougla kod STL formata 217
4.104. Nastanak pukotina u trougaonom mozaiku 218
4.105. Utjecaj STL parametara na oblik dijela, ch - visina tetive; ac - kontrola ugla 218
4.106. Izgled strukture oslonca u procesu trodimenzionalnog printanja (a), FDM (b),
stereolitografija (c) 219
4.107. Klasifikacione šema RP sistema s obzirom na mehanizam oslikavanja slojeva
gradivnog materijala 220
4.108. Primjena RP prototipova a) SLA i konačni model formule 1, ekipa " Jordan"; b)
testiranje nalijeganja - dijelovi sklopa i sklop; c) razvoj dizajna za mobilni telefon;
d) 3DP u industriji igračaka 221
4.109. a) Utjecaj stepenastog efekta na kvalitetu površine dijelova proizvedenih RP
procesima, b) prikaz efekta stepenastog koraka pri različitim debljinama
gradivnog sloja 225
4.110. a) Proces trodimenzionalnog printanja 3DP, b) Prikaz procesa nanošenja
učvršćivača putem Ink Jet glavne za printanje kod 3DP printera 228
4.111. Faze 3DP procesa a) printanje prototipa, b) vađenje prototipa iz radne komore
mašine i čišćenje, c) infiltracija voskom, d) infiltracija cianoakrilatom 229
4.112. Različita područja primjene 3DP modela u zavisnosti od gradivnog materijala 230
4.113. Proizvodnja 3DP prototipa za potrebe medicinskih aplikacija: a) obrada CT
podataka, b) generirani 3DCAD modela, c) 3DP modela u fazi proizvodnje, d)
gotovi 3DP model 231
4.114. Primjena 3DP dijelova u RTV procesu 232
4.115. Primjena 3DP dijelova u DMC procesu namijenjenog za direktno lijevanje
aluminija i drugih ne-željeznih legura, a)3D CAD model, b) eksperimentalni 3DP
kalup, c) procesa vađenja odlivka iz kalupa, d) i e) aluminijski odlivak 233
4.116. a) šematski prikaz SLS procesa, b) faze procesa proizvodne SLS prototipa 234
4.117. a) Kalupi dobiveni indirektnim SLS procesom; b) CAD čvrsti model (gore), SLS
polikarbonatni kalup (lijevo) i A356 aluminijski odlivak (desno); c) Laserski
sinterovan kalup: (lijevo) Electrolux materijal; (desno) tvrdi metal 235
4.118. a) izgled poprečnog presjeka prototipa i sidrišta, b) prikaz sloja i pozicija
turbinskog kola u radnoj komori (EOSINT M250); c) gotovi prototip turbinskog
kola d) ostaci sidrišta na prototipu turbinskog kola, e) izgled odstranjenog sidrišta 237
4.119. Poroznost proizvedenog SLS prototipa u funkciji od parametara SLS procesa,
materijal EOS-DMLS DM 50-V2 a)Pl=200 [W], vs=100[mm/s] , b) Pl=100 [W],
vs=100[mm/s], b) Pl=200 [W], vs=100[mm/s] 238
4.120. a) princip rada SLA sistema, b) mašina SLA-250/50 (3D System) 239
4.121. a) SLA prototip kolektora izduvnih plinova SUS motora, b) dijelovi izrađeni i
postprocesuirani na SLA u različitim smolama; c) funkcionalni prototip motora (sa
dodatnim dijelovima koji nisu izrađeni SLA tehnologijom) – Grupa Rover 240
4.122. a) Šematski prikaz FDM procesa, b) prikaz mašine FDM 1650 (Stratasys) 242
4.123. a) Prototip kućišta motora proizveden FDM tehnologijom, b)Proizvedeni
injekcioni kalup FDM sa izvršenim elektrooblaganjem: alat (polovina kalupa) na
vrhu, b) Držač automobilskih vrata izgrađen za 9 h 23 min na Stratasys FDM200 243
4.124. a) šematski prikaz LOM procesa, b) prikaz gotovih prototipova sa segmenatima
oslonca 244
4.125. Proizvodi LOM postupka a) prototip kućišta, b) negativ za proces livenja, c)
jezgre za kalupe 245
4.126. Mjesto i uloge reverzibilnog inženjeringa u okviru integrisanog procesa
projektovanja i proizvodnje 246
4.127. Integracija brze izrade prototipa i reverzibilnog inženjeringa pri razvoju novih
proizvoda 247
4.128. Praktičan primjer integracije brze izrade prototipa i reverzibilnog inženjeringa 248
4.129. Zašto je važno testiranje proizvoda 249
4.130. Životni ciklus testiranja proizvoda 250
4.131. Eksperimentiranje kao iterativni proces u četiri koraka 251
4.132. Primjer laboratorijskih testiranja fizičkih karakteristika mobilnih telefona:
pritisak na tipkovnicu (a); dejstvo prašine (b); savijanje (c); uvijanje (d); ispadanje
(e); nošenje (f); kapanje vode (g); dejstvo vlage (h); dejstvo tekućina (j) 258
4.133. Primjer funkcionalnog i kompetitivnog testiranje besprekidnog rada električnih
mašina za šišanje različitih proizvođača 259
4.134. Testiranje upotrebljivosti proizvoda (smart mobilni telefoni) s fokusnim
grupama: a) početak testiranja, b) voditeljem testiranja s fokusnom grupom, c)
fotomodeli, d) djeca, e) penzioneri, f) rokeri, g) bilderi, h) surferi 260
4.135. Princip komparativne analize vlastitog (a) i konkurentskog proizvoda (b),
komparativna testiranja invalidskih kolica (c) 261
4.136. a) standardizirani testni alat – kidalica proizvođača Zwick, b) nestandardizirani
testni alat za upotrebu u industriji igračaka 262
4.137. Koraci faze konačnog oblikovanja proizvoda 263
4.138 Okvirni pregled različitih informacija o proizvodima tehničke prirode 264
4.139. Opšti prikaz strukture proizvoda po nivoima proizvoda 265
4.140. Primjer razlaganja po strukturi proizvoda do trećeg nivoa (vijčani kompresor) 265
4.141. Primjer u potpunosti razvijene šeme strukture proizvoda (priključno crijevo, za
paket od 50 komada 266
4.142. Količinska sastavnica za proizvod (priključno crijevo sa slike 4.141) 266
4.143. Strukturna šema proizvoda (priključno crijevo sa slike 4.141) 267
4.144. Hijerarhijska šema proizvoda (priključno crijevo sa slike 4.141) 268
4.145. Sklopni crtež proizvoda (reduktor) 270
4.146. Radionički crtež dijela proizvoda 271
4.147. a) 3D model proizvoda (motor OPEL); b)3D redoslijed montaže dijelova, c)
analiza naponskog stanja danceta filtera vode; d) korištenje 3D zapreminskog
modela za generiranje CNC koda pri obradi glodanjem 272
4.148. Lista sastavnih elemenata proizvoda 273
4.149. Primjer operacionog lista 274
4.150. Primjer plana izrade proizvoda 275
4.151. Podaci o radnim mjestima 275
4.152. Karta tehnološkog procesa jednopozicionog tipa 276
4.153. Karta tehnološkog procesa višepozicionog tipa 276
4.154. Karta proizvoda 277
4.155. Primjer mehaničkog proračun aluminijskočeličnog (Al-Fe, Al-Če) užeta u
Microsoft® Excel 97-2003 Workbook 278
4.156. Električna šema robota s kablom (a), hidraulična šema (b) 279
4.157. Šematski prikaz sistema vodosnabdijevanja (a) i SCADA pregled sistema
regulacije vodosnabdijevanja (b) 280
4.158. Upute za pravilno i sigurno korištenje 281
4.159. Izgled atestne dokumentacije 282
5.1. Opšti šematski prikaz kuće kvaliteta 286

5.2. Primjer prikupljanja podataka za potrebe analize zadovoljstva korisnika naspram
pojedinačno specificiranih karakteristika proizvoda, te grafički prikaz usporedbe
percepcije korisnika o pojedinačnim karakteristikama proizvoda koji se razvija i
sličnih konkurentskih proizvoda na primjeru automobilskih vrata 289
5.3. Strukturiranje segmenta „matrica međusobnih odnosa“ kuće kvaliteta za primjer
automobilskih vrata 291
5.4. Strukturiranje segmenta „trougaona krovna matrica“ kuće kvaliteta za primjer
automobilskih vrata 292
5.5. Kompletirana kuća kvaliteta - HOQ za primjer automobilskih vrata 294
5.6. Mogućnosti primjene kuće kvaliteta u različitim fazama pripreme proizvodnje 295
5.7. Klasifikacija korisničkih zahtjeva 297
5.8. Vrijeme specifikacije zahtjeva naspram proizvoda koji se razvija kroz uspostavljanje
kompromisa između tržišnih zahtjeva i planiranih karakteristika proizvoda u
slučaju proizvoda koji se odlikuju „statičkim“ tržišnim zahtjevima 300
5.9. Preporuke za uspostavljanja kompromisa između korisničkih zahtjeva i planiranih
tehničkih karakteristika proizvoda, te vremena definisanja konačne specifikacije
proizvoda 301
5.10. Konceptualna razlika između različitih tipova korisničkih zahtjeva 302
5.11. Biorazgradiva šolja za tople napitke proizvedena od materijala na bazi kukuruza 304
6.1. Ovisnost zadovoljstva korisnika od kvaliteta proizvoda 306

6.2. Faze formiranja konačnog zadovoljstva korisnika u slučaju pružanja logističke
usluge 308
6.3. Zadovoljstvo korisnika u funkciji očekivanih i ponuđenih karakteristika proizvoda 309
6.4. Zadovoljstvo korisnika u funkciji očekivanih i realiziranih karakteristika proizvoda 310
6.5. Zadovoljstvo korisnika i upravljanje reklamacijom 311
6.6. Model nepotvrđenog očekivanja 313
6.7. Kano model mjerenja zadovoljstva korisnika 316
6.8. Prikaz atributa kvaliteta po Kano modelu 317
6.9. Prikaz 24 atributa kvaliteta na Kano dijagramu BOLJE - GORE 320
6.10. ACSI model za mjerenje zadovoljstva korisnika 322
6.11. ECSI – model za mjerenje zadovoljstva korisnika 324
7.1. Tradicionalni model odnosa OEM – dobavljač u automobilskoj industriji 327

7.2. Japanski keiritsu model odnosa OEM – dobavljač 328
7.3. Model modularne integracije dobavljača 333
7.4. Model sistemske integracije dobavljača 334
7.5. Oblici integracije dobavljača u funkciji složenosti proizvoda 336
8.1. Tri postulata izvedbe mjerenja dostignuća pri razvoju proizvoda 340
9.1. Pregled multidisciplinarnih znanja neophodnih za oblikovanje i razvoj proizvoda 347

9.2. Primjena simultanog inženjeringa u procesu razvoja proizvoda 349
9.3. Tok informacija između uspostavljenih odjeljenja razvojnog tima 351
9.4. Funkcionalno orjentisana organizaciona struktura procesa razvoja proizvoda 352
9.5. Projektno orjentisana organizaciona struktura procesa razvoja proizvoda 353
9.6. Matrična organizaciona struktura procesa razvoja proizvoda 354
9.7. Ovisnost izbora organizacione struktura procesa razvoja proizvoda o
tehnološkoj/tržišnoj neizvjesnosti 356
9.8. Ovisnost intenziteta komunikacija o udaljenosti između članova/odjeljenja
razvojnog tima 358
9.9. Strukturirani matrični pristup utvrđivanje međusobnih ovisnosti zadataka koje
realiziraju uspostavljena razvojna odjeljenja 359
9.10. Osnovne strukture socijalnih mreža 360
9.11. Menadžment procesom razvoja proizvoda 362
9.12. Stanje raspoloživih resursa pri generisanju ideje i procedure za razvoj proizvoda 363
9.13. Elementi menadžmenta u procesu razvoja proizvoda na nivou korelacije udjela
pojedinih elemenata u proizvodu 364
9.14. Odnos kompetencija voditelja razvojnog tima i članova 365
9.15. Kompetencije koje bi trebalo da posjeduje voditelj razvojnog tima 366
Popis tabela:
2.1. Razlika između fizički opipljivih proizvoda i usluga 12
2.2. Osnovne karakteristike roba namijenjenih ličnoj potrošnji i roba namijenjenih
industrijskoj potrošnji 20
2.3. Način iskazivanja proizvodnog programa kompanije 24
2.4. Primjer proračunavanja količine proizvoda sadržanih u strukturi proizvodnog
programa na bazi odnosa težine proizvoda 29
2.5. Izlaz analize proizvodnog programa sa stanovišta stepena obuhvatnosti izrade 36
3.1. Formiranje familija proizvoda 48

3.2. Osnovne karakteristike faza životnog vijeka proizvoda 50
3.3. Okvirni pregled troškova po pojedinim fazama razvoja novog proizvoda 62
3.4. Vrijednost investicionih ulaganja na globalnom nivou u R&D za 2006. godinu 65
4.1. Kriteriji za odlučivanje pri planiranju proizvoda 96

4.2. Analiza zahtjeva korisnika zasnovana na kvantificiranju i rangiranju zahtjeva
(2– vrlo važno, 1 – važno, 0 - nevažno) u slučaju razvoja sklopa glavčine
automobilskog točka 98
4.3. Pregled metoda za iznalaženje rješenja postavljenog zadatka 101
4.4 Vrijednosti koeficijenta trenja 112
4.5. Struktura kataloga rješenja prema 119
4.6. Dio kataloga za vezu vratilo- glavčina 121
4.7. Vrijednosti težinskih koeficijenata prema VDI 2225 130
4.8. Lista zahtjeva za proizvodnju štampanih ploča 133
4.9. Okvirni pregled potencijalnih zahtjeva i želja koji se može koristiti pri kreiranju
liste zahtjeva 134
4.10. Klasifikacija faktora dizajna i njihove relevantnosti prema B. Aecheru 139
4.11. Lista potencijalnih evaluacionih kriterija u fazi konceptualnog dizajna 153
4.12. Pregled zahtjeva u sistemskom pristupu razvoju grubog dizajna proizvoda 160
4.13. Principijelni skup pravila i smjernica za oblikovanje proizvoda u skladu sa
zahtjevima montaže 171
4.14. Evaluacioni kriteriji za recikliranje proizvoda i upotrjebljenih materijala 183
4.15. Preventivne aktivnosti u fazi oblikovanja proizvoda u cilju eliminiranja i
kontrole pojave korozije na metalnim dijelovima 184
4.16. Podjela RP tehnologija prema gradivnom materijalu 222
4.17. Opšta pravila za izbor odgovarajućeg RP sistema 225
4.18. Usporedna analiza pojedinih RP sistema 226
4.19. Osnovni podaci o pojedinim RP sistemima 227
4.20. Mogući rezultati primjene modela sa nižim stepenom vjerodostojnosti pri
testiranjima 252
4.21. Zahtjevi na šema proizvoda 269
4.22. Područja primjene šema proizvoda 269
5.1. Pregled grupiranih korisničkih zahtjeva za primjer automobilskih vrata 287

5.2. Kvantificiranja naznačenih korisničkih zahtjeva ocjenjivanjem u skladu sa
unaprijed utvrđenom skalom na primjeru automobilskih vrata 288
5.3. Primjer prikupljanja podataka za potrebe popunjavanja segmenta „matrica
planiranja“ kuće kvaliteta na primjeru automobilskih vrata 290
5.4. Primjer prikupljanja podataka za potrebe popunjavanja segmenta „tehničke
specifikacije“ kuće kvaliteta na primjeru automobilskih vrata 290
5.5. Primjer komparativnih mjerenja za potrebe prikupljana informacija u segmentu
„ciljevi“ kuće kvaliteta za primjer automobilskih vrata 293
6.1. Broj odgovora po kategorijama 318

6.2. Latentne i manifestirane varijable ECSI modela 324
7.1. Različitosti u tradicionalnom i partnerskom uređenju odnosa na realciji

OEM-dobavljači 331
8.1. Prikaz uvezivanja provedenih mjerenja dostignuća u razvoju proizvoda na

različitim organizacionim nivoima unutar preduzeća 344
8.2. Uređeni prikaz mjerenja izlaznih performansi procesa razvoja proizvoda 345
Popis skraćenica:
ACSI – USA indeks zadovoljstva korisnika (eng. American Customer Satisfaction

Index)
AFNOR Z68-300 - standard za razmjenu podataka između CAD sistema
ANUBiH – Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine
ASQC - Američko društvo za kontrolu kvaliteta (eng. American Society of Quality
Control)
BCG - portfolio matrica industrijskog rasta i tržišnog udjela (eng. Boston
Consulting Group matrix),
CAD – kompjuterski podržano oblikovanje (eng. Computer-Aided Design)
CAM- kompjuterski podržana proizvodnja (eng. Computer-Aided Manufacturing)
CAE – kompjuterski podržan inženjering (eng. Computer-Aided Engineering)
CAs - zahtjev/specifikacija korisnika (eng. Customer Attributes)
CEO - generalni menadžer (eng. Chief Executive Officer)
CFL - poligonalno baziran format podataka (eng. Cubital Facet List);
CIM – kompjuterski integrirana proizvodnja (eng. Computer Integrated
Manufacturing)
CLI - format razmjene podataka predstavljen od strane konzorcija evropskih
zemalja pod EEC istraživačkim projektom BRITE EURAM 1994 (eng.
Common Layer Interface)
CNC – kompjuterska numerička kontrola (eng. Computer Numerical Control)
CSI –indeks zadovoljstva korisnika (eng. Customer Satisfaction Index)
CT – format podataka prilagođen medicinskim aplikacijama obrade slike (eng.
Computerized Tomography)
DfA - oblikovanje i montaža (eng. Design for Assemby)
DfC - oblikovanje i troškovi (eng. Design for Cost)
DfE - oblikovanje i životna sredina (eng. Design for Enviroment)
DfF - oblikovanje i funkcija (eng. Design for Function)
DfM - oblikovanje i održavanje (eng. Design for Maintenance)
DfP - oblikovanje i pakovanje (eng. Design for Packing)
DfP - oblikovanje i proizvodnja (eng. Design for Production)
DfQ - oblikovanje i kvaliteta (eng. Design for Quality)
DfR - oblikovanje i pouzdanost (eng. Design for Reliability)
DfRP - oblikovanje i brza izrada prototipa (eng. Desing for Rapid Prototyping)
DfS - oblikovanje i servis/podrška (eng. Design for Service and Support)
DfS - oblikovanje i sigurnost (eng. Design for Safety)
DfT - oblikovanje i transport (eng. Design for Transportation)
DfUF - oblikovanje i zadovoljenje korisnika (eng. Desing for User Satisfaction)
DfX – oblikovanje za … (eng. Desing for …)
DJ – disko džokej (eng. Disc Jockey)
DK-92 – Njemački indeks zadovoljstva korisnika (njem. Deutsche
Kundenbarometer DK-92)
DMC - proces direktnog livenja neferitnih materijala u RP kalup (eng. Direct
Metal Casting)
DXF - format razmjene podataka razvijen od strane kompanije Autodesk, USA
(eng. Drawing Interchange Format, Drawing Exchange Format)
E – deklarirane performanse proizvoda od strane proizvođača
ECs - tehničke specifikacije komponenti ili proizvoda (eng. Engineering
Characteristics)
ECSI – EU indeks zadovoljstva korisnika (eng. European Satisfaction Index)
EU – Evropska unija (eng. European Union)
FC – fiksni troškovi (eng. Fixed Costs)
FDM - modeliranje nanošenjem materijala topljenjem (eng. Fused Deposition
Modeling)
GDP – bruto domaći proizvod (eng. Gross Domestic Product)
Genuine – orginalni proizvod
GPRS – protokol koji omogućava prijenos podataka bežičnim putem kroz GSM
mrežu (eng. General Packet Radio Service)
GSM – standard mobilne telefonije (eng. Global System for Mobile
Communications)
HOQ - kuća kvaliteta (eng. House of Quality)
HP/GL - standardni format razmjene podataka za 2D grafičko printanje (eng.
Hewlett-Packard Graphics Language);
IF - faktor unaprijeđenija (eng. Improvement Factor)
IGES - format razmjene podataka (eng. Initial Graphics Exchange Specification)
IT – informacione tehnologije (eng. Information Technology)
JIT – tačno na vrijeme (eng. Just-In-Time)
LCD – monitor sa tačnim kristalom (eng. Liquid Crystal Display)
LEAF – format razmjene podataka kreiran od strane Tehnološkog univerziteta
Helsinki (eng. Layer Exchange ASCII Format)
LM - slojevita proizvodnja (eng. Layered Manufacturing)
LOM - proizvodnja laminatnih objekata (eng. Laminated Object Manufacturing)
MIT – Tehnološki Institut u Massachusetts (eng. Massachusetts Institute of
Technology)
MKE – metoda konačnih elemenata
MMS – usluga je slanja multimedijalnih poruka unutar GSM mreže (eng.
Multimedia Messaging Service)
MUSA – Multikriterijalna analiza zadovoljstva korisnika (eng. Multicriteria
Satisfaction Analysis)
NC – numerička kontrola (eng. Numerical Control)
NCSB – Norveški indeks zadovoljstva korisnika (eng. Norway Customer
Satisfaction Barometer)
NIST - format razmjene podataka (eng. National Institute of Standards and
Technology)
NJ – novčanih jedinica
NUMM – numerički upravljana mjerna mašina
O – očekivanja korisnika
OE – orginalna oprema (eng. Original Equipment)
OECD – organizacija za ekonomsku saradnju i razvoj (eng. Organisation for
Economic Co-operation and Development)
OEM - proizvođača originalne opreme (eng. Original Equipment Manufacturers)
OW - ukupni težinski koeficijent za svaki prepoznati korisnički zahtjev (eng.
Overall Weighting)
P – uočene performanse proizvoda od strane korisnika
PC – lični kompjuter (eng. Personal Computer)
PSR – koeficijent željenih performansi proizvoda koji se razvija od strane
razvojnog tima (eng. Planned Satisfaction Rating)
PVC – materijal polivinil klorid
RE - reverzibilni inženjering (eng. Reverse Engineering)
RI – koeficijent relativne važnosti (eng. Relative Importance)
RM - brza izrada proizvoda (eng. Rapid Manufacturing)
ROQ – povratak na kvalitetu (eng. Return On Quality)
RP – brza proizvodnja prototipa (eng. Rapid Prototyping)
RPI – format razmjene podataka razvijen od strane Rensselaer Design Research
Center (eng. Rapid Prototyping Interface);
RT - brza izrada alata (eng. Rapid Tooling)
RTV – proces indirektne proizvodnje odlivaka primjenom RP kalupa (eng. Room
Temperature Vulcanization)
R&D – istraživanje i razvoj (eng. Research and Development)
S - zadovoljstvo korisnika
SCADA – kompjuterski sistem za prikupljanje i obradu podataka u realnom
vremenu (eng. Supervisory Control And Data Acquisition)
SCSB – Švedski indeks zadovoljstva korisnika (eng. Swedish Customer
Satisfaction Barometer)
SE - istovremeno inženjerstvo (eng. Simultaneouse Engineering)
SET - format razmjene podataka između CAD sistema (fran. Standard d'Échange
et de Transfert)
SFF - proizvodnja čvrste slobodne forme (eng. Solid Freeform Fabrication)
SGC - obnavljanje osnovnog oblika (eng. Solid Ground Curing)
SLC - format za razmjenu podataka razvijen od strane kompanije 3D Systems,
USA (StereoLithography Contour)
SLS - selektivno lasersko sinterovanje (eng. Selective Laser Sintering)
SLA – stereolitografija (eng. Stereolitograhpy Aparatus),
SMS – usluga je slanja kratkih tekstualnih poruka unutar GSM mreže (eng. Short
Message Service)
STL – format razmjene podataka(eng. STereoLithography)
SP - koeficijent težinske vrijednosti proizašle iz zahtjeva koji se uobičajeno mogu
iskoristiti u svrhu prodaje proizvoda (eng. Seals Point)
SWCIS – Švicarski indeks zadovoljstva korisnika (eng. Swiss Index of Customer
Satisfaction)
TC - ukupni trošak (eng. Total Cost)
USA – Sjedinjene američke države (eng. United States of America)
UV – ultraljubičasti (eng. UltraViolet)
VC -varijabilni ili promjenjivi troškovi (eng. Variable Costs)
VDI - Savez inženjera Njemačke (njem. Verein Deutscher Ingenuere)
VDA-FS - format za razmjenu podataka između CAD sistema (njem. Verein der
Deutschen Automobilindustrie Flachen Schnittsell);
VP – virtualno prototipiranje (eng. Virtual Prototyping)
VR - virtualno okruženje (eng. Virtual Reality)
VRML - format razmjene podataka (eng. Virtual Reality Modeling Language)
VRML - format podataka koncipiran 1994. godine, ratificiran od ISO/IEC DIS
14772-1, 1997 (eng. Virtual Reality Modeling Language)
2D – dvodimenzionalan (eng. Two-dimensional)
3D – trodimenzionalan (eng. Three-dimensional)
3DP - trodimenzionalno printanje (eng. Three-Dimensional Printing)
Indeks pojmova:
A Elastomer 229
Eksperimentalna strategija 249
Adapter 74 Ekspertni pregled 259
Analiza 168
Amorfna faza 234
Atest 282
F
Atributi proizvoda 314, 315, 318 Fizički proizvod 6, 7
Atraktivni atributi 315 Funkcionalni proizvod 16, 20, 175, 297
Anketno istraživanje 316 Faze životnog vijeka proizvoda 46, 48
Atributu kvaliteta 318, 320 Familija proizvoda 48
Faze razvoja proizvoda 81, 85, 87, 161
B Funkcijska dekompozicija proizvoda 97,
123
Brendirani proizvod 21
Funkcionalni model 100, 103, 147
Booleova algebra 124 Funkcijska struktura 146, 147, 148, 162
Binarni princip 125, 126, 127 Fizički prototip 207
Binarna kombinacija 127 Formati podataka 216
Bauhaus 136 Frekvencija testiranja 253
BI stabilnost 166
Brza izrada alata 211
Brza izrada proizvoda 211
G
Bazni atributi 314 Globalizacija 1, 210
Globalno tržište 2, 304
C Gotov proizvod 17
Grubi dizajn 158, 160
Cijena 4, 186
Geometrijske anomalije 217
Gradivni materijal 222, 228
D
Dizajn 11, 17, 132, 136, 167 H
Diferencijacija proizvoda 56, 59
Hir 54
Dizajniranje 135
Hijerarhijska šema 268
Dizajner 141
Homologacija 282
Digitalizacija 192, 194, 245
Hijerarhijska organizacija 326
Dobavljač integrator 334
Diversifikacija 350
I
E Inovacija 3, 62, 63, 64, 76, 78
Ideja 6, 87, 97, 132
Ekonomija zasnovana na znanju 3 Istraživačko-razvojni potencijal 72, 83
Ekološki dizajn pakovanja 14 Imitator 74
Evolutivna logika 69, 71, 78, 284 Inovativna strategija 76
Evolucija inovacija 70
Individualizacija 80, 358
Evolucija tržišnih zahtjeva 77
Interdisciplinarnost 81
Ekološki impulsi 91 Inkubacija 89, 91
Evaluacija 125, 128 152, 156, 183 Iluminacija 90
Ergonomija 139, 319 Inženjer-konstruktor 13
Eksperimentalna istraživanja 152
Izomorfizam 135 L
Industrijski dizajn 137, 138, 140
Inženjerski dizajn 141, 150, 151, 155, 156 Licenciranje 73, 126
Infiltrant 228 Lista zahtjeva 133, 134
Inertni gas 235 Lične preferencije 145
Lijevanje 229, 232, 233
Indikator performansi 311
Indeks zadovoljstva korisnika 312, Laminacija 243
321,322, 323, 325 Laboratorijska testiranja 255
Indiferentni atributi 315 Lojalnost korisnika 307
Intenzitet tehničke komunikacije 357, 358 Linearni atributu 314
Inovativno okruženje 360
Inteligencija 365 M
Marketing koncepcija poslovanja 2
J Moda 52, 205
Marketing 71
Just-In-Time - 3
Matrica proizvod-tržište 93
Matrica potrebe-prednosti 97
K Mjerenje performansi 102
Konkurentska sposobnost 1, 3, 12, 68 Morfološka matrica 117, 118
Kvaliteta robe 10 Matrica kompatibilnosti 124
Konkurentska prednost 12, 302, 345 Modul 149, 330, 332
Kozmetičke promjene 56, 58 Metode 168
Kompetencija 70, 74, 94, 296, 362 Montaža 170, 172, 272
Krivotvoritelj 72 Mašinska obrada 208
Kloner 73 Medicinske aplikacije 231
Kopeticija 74 Metalografske osobine 235
Kreativnost 89, 365 Makrostruktura 247
Kvantificiranje zahtjeva 98 Matrica međusobnih odnosa 291
Korisnički zahtjev 99, 287, 290, 295, 297, Marginalni korisnik 296
299, 301 Modularna struktura proizvoda 298
Klasifikaciona šema 116, 117 Modularni kompromis 302
Konceptualni model 118, 154 Modularnost 331
Kompatibilnost 122, 124 Modularna integracija 333
Komparativna analiza 132 Menadžment 340, 362
Konceptualno rješenje 142, 144, 150 Mjerenje 343
Kompleksnost 210 Međutimska kultura 354
Kompozit 228
Keramika 229 N
Karta proizvoda 273, 277
Netroškovi princip 3
Kvalitativne karakteristike proizvoda 284,
Naučno-istraživački rad 64, 66, 72
306, 308
Krovna matrica 286, 292
Kuća kvaliteta 286 O
Kano model 313, 316, 320 Očekivani proizvod 20, 21
Komunikativnost 319 Optimalni proizvod 22
Keiritsu 332, 336 Obim proizvodnje 50
Kompanija koja uči 344 Oblikovanje proizvoda 78, 187, 189, 191
Kognitivno odlučivanje 358 Oblikovanje 132,181, 262
Održavanje 176, 261 Ručna proizvodnja 207
Oblak tačaka 196 Razmjena podataka 214
Operacioni list 272, 274 Rasterski pristup 221
Operativna unapređenja 298, 302 Radionički crtež 271
Održiva inovacija 300, 302 Radna mjesta 273, 275
Očekivanja korisnika 305, 307 Rezonantna inovacija 302
Očekivani kvalitet 306 Reklamacija 311, 312
OEM dobavljač 326, 329 Reverzibilni atributi 315
Organizaciona struktura 349, 352 Re-kontekstualizacija 329
Razvojni dobavljač 333
P
S
Proizvod 5, 20, 68, 140, 262, 275
Patent 6, 63 Savremena proizvodna filozofija 2, 3
Pakovanje 13, 15, 185 Smrtnost ideja 6
Poluproizvod 17 Standardizacija usluge 7, 8
Performanse 17, 102, 289, 312 Sirovine 17
Prošireni proizvod 20, 21 Servis 17, 178
Potencijalni proizvod 20, 22 Stabilizacija proizvoda 48
Proizvodni program 23, 32,34 Stil 51, 136
Planirano zastarijevanje proizvoda 52 Stepen savršenosti proizvoda 79
Povlačenje proizvoda sa tržišta 60, 61 Sinergija 94
Preparacija 89 Strategija pretraživanja 94
Planiranje proizvoda 90 Specifikacija proizvoda 99, 285, 300
Portfolio matrica 94, 95, 97 Sastav grupe 104
Prikupljanje podataka 101 Stablo ciljeva 129
Proizvodnja 173 Sistemska kombinacija 151
Proizvodna dokumentacija 175 Stepen nesigurnosti evaluacije 154
Pakovanje 185 Sigurnost 164, 182
Prototip 196 Sinteza 168
Prototajping 198, 200, 204 Sekvencijalni inženjering 187
Priprema podataka 213 Slojevita proizvodnja 211
Postprocesuiranje 215, 240, 244 Struktura oslonaca 219
Poroznost 237 Strategije oslikavanja 220
Proces testiranja 249 Stepenasti efekt 224, 225
Plan izrade 272 Startegija testiranja 252, 254
Propagacija utjecaja 299 Struktura proizvoda 265, 267
Prilagodljivost 366 Sastavnica 266
Sklopni crtež 268, 270
R Stepen zadovoljstva korisnika 305
Skriveni kvalitet 306
Roba 9 Sistemski integrator 334
Revitalizacija proizvoda 60 Sistemski modul 335
Razvoj proizvoda 68, 76, 82, 83, 206, 284 Simultani inženjering 348
Razvojni potencijal 93 Socijalne mreže 360, 361
Rangiranje zahtjeva 98
Radna struktura 149, 150
Recikliranje 179, 264
Reverzibilni inženjering 191
T Vodeći korisnici 297
Voditelj projekta 353,355
Troškovi 4, 185
Troškovni princip 4
Tehnologičnost 38, 78, 153
W
Tehnološki proces 38, 273, 276 Werkbund 136
Tehničko-tehnološko zastarijevanje 54
Tehnološko guranje 71 Z
Tržišno povlačenje 72
Tehnološka istraživanja 73 Zahtjevi korisnika 89, 286
Tržišni vijek 79 Zadovoljstvo korisnika 289, 305, 306 308,
Tržišni impulsi 90 313, 321
Težinski koeficijent 96, 130, 131 Zona tolerancije 310
Tabela odlučivanja 128
Tehno-ekonomska evaluacija 160 Ž
Transport 185
Životna sredina 14
Trodimenzionalna digitalizacija 192, 194
Životni vijek proizvoda 46, 50, 66, 169, 295
Trougaona aproksimacija 217
Trougaoni mozaik 218
Tehnička neizvjesnost 249
Tehnička testiranja 256
Tehnički proračun 277
Tehnička specifikacija 285, 288, 295
Tržišni zahtjevi 300
Tehničke karakteristike 319
Tržišni kompromis 302
U
Usluga 6
Uredski RP sistemi 225
Umjetna inteligencija 259
V
Vrijednosna očekivanja 7
Vlasništvo 9
Verifikacija 90
Vanjski impulsi 90
Vođenje grupe 104
Varijantno rješenje 157
Vremenska slika stanja 177
Virtualno okruženje 203
Virtualni prototip 203, 206
Virtualni prototajping 204
Vektorski pristup 221
Vulkanizacija 232
Vjerodostojnost testiranja 251
Dr.sc. Alan TOPČIĆ, docent
Rođen 25. oktobra 1973. godine u Gradačcu, općina Gradačac, Bosna i
Hercegovina. Završio Fakultet elektrotehnike i mašinstva u Tuzli (1999.),
magistrirao na Mašinskom fakultetu u Tuzli (2003.) gdje i doktorira (2007.)
Nakon završetka studija zapošljava se u firmi „Remontmontaža“ dd Tuzla, a
2001. godine prelazi na Mašinski fakultet Univerziteta u Tuzli na radno mjesto
asistenta. Autor je brojnih naučnih i stručnih radova objavljenih u zemlji i
inostranstvu, učesnik u realizaciji većeg broja naučno-istraživačkih projekata, a
osim angažmana na izvođenju nastave na matičnom fakultetu povremeno je
angažiran i na izvođenju nastave na drugim mašinskim fakultetima u Bosni i
Hercegovini.
Dr.sc. Džemo TUFEKČIĆ, redovni profesor

Rođen 18. juna 1949. godine u Bikodžama, opština Lukavac, Bosna i
Hercegovina. Završio Mašinski fakultet u Banja Luci (1972.÷1976.), magistrirao
na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu (1982.), doktorirao na
Mašinskom fakultetu u Banja Luci (1988.). Od 1968. do 1978. godine radi u
matalopreređivačkoj industriji, a od 1977. godine angažovan na Univerzitetu u
Tuzli. Kao autor i koautor sudjelovao je u izradi 14 udžbenika, mnoštva stručnih
i naučnih radova, voditelj i učesnik je u izradi 9 naučno-istraživačkih, te oko 60
stručnih projekta. Mentor je 22 magistarska rada i 16 doktorskih disertacija.
Član je niza naučnih asocijacija, izdavačkih i organizacionih odbora, te dobitnik
brojnih priznanja u zemlji i inozemstvu. U periodu od 2006. do 2010 je obavljao
funkciju Retora Univerziteta u Tuzli.
Mr.sc. Edin CERJAKOVIĆ, viši asistent

Rođen 07. novembra 1979. godine u Bijeljini, opština Bijeljina, Bosna i
Hercegovina. Diplomirao na Mašinskom fakultetu u Tuzli (2004.), magistrirao
na Mašinskom fakultetu u Tuzli (2008). Od 2004. godine zaposlen na
Mašinskom fakultetu u Tuzli na radno mjesto asistenta, a od 2009. godine na
radno mjesto višeg asistenta. Autor i koaututor je na 11 naučno-istraživačkih
radova, saradnik na 8 naučno-istraživačka projekata, te je apsolvirao 2
specijalizacijska usavršavanja iz oblasti mašinstva.
ISBN 978-9958-31-074-0

Razvojproizvoda

Uploaded by

Document Information

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Razvojproizvoda

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Alan Topčić

Tuzla, 2012. godine

Tuzla, 2012. godine

Autori: dr. sc. Alan TOPČIĆ, docent, dipl.inž.maš.

Bibliografija: str- I-XI.

Kvalitetan, jeftin, pouzdan, siguran, poželjan, jednom riječju, tržišno

3. ŽIVOTNI VIJEK PROIZVODA 46

4. PROCES RAZVOJA PROIZVODA 68

5. ULOGA KORISNIKA/KUPACA U PROCESU RAZVOJA PROIZVODA 284

6. MJERENJE ZADOVOLJSTVA KORISNIKA PROIZVODOM 305

7. INTEGRACIJA DOBAVLJAČA U PROCES RAZVOJA PROIZVODA 326

8. KVANTIFICIRANJE DOSTIGNUĆA U PROCESU RAZVOJA PROIZVODA 338

9. ORGANIZACIONI ASPEKTI I UPRAVLJANJE PROCESOM RAZVOJA

Razvoj informacionih tehnologija i Interneta rezultirao je globalizacijom tokova

Slika 1.1. Organizacijske i tehnološke promjene u strukturi proizvodnje na

Na osnovu prethodno iznesenog, sagledano iz ugla proizvoda uslovi poslovanja

Slika 1.2. Elementi konkurentnosti proizvoda

- U trenutku najvećih poslovnih rezultata postojećeg proizvodnog programa

Slika 1.3. Netroškovni princip savremene proizvodne filozofije

- Ne treba proizvoditi ni velike ni male serije, već optimalne;

Proizvod je središnja tačka svake proizvodnje. Kvalitetan i jeftin proizvod je

2.2. Usluga kao proizvod

Slika 2.2. Primjer pružanja usluge lične prirode – predavanja na fakultetu

Nemogućnost razdvajanja nastanka i konzumacije, odnosno pružanja i

Slika 2.3. Vrijednosna očekivanja korisnika usluge

2.3. Fizički opipljiv proizvod - roba

2.3.1. Obilježja fizički opipljivih proizvoda - roba

Tabela 2.1. Razlika između fizički opipljivih proizvoda i usluga [2]

Naravno, navedene karakteristike treba s jedne strane da pomire stalne

Slika 2.4. Aproksimativni odnosi i zastupljenost formativnih elemenata kod pojedinih

Slika 2.5. Pakovanje proizvoda: a) funkcija zaštite, b) sredstvo komunikacije s kupcem, c)

Treći zadatak koji se postavlja pred pakovanje odnosi sa na

Proizvod Boje koje predstavljaju proizvod

Slika 2.7. Distribucijska/logistička funkcija pakovanja proizvoda

Prema vrsti pakovanje je moguće podijeliti na tri skupine: primarno,

Sljedeće važno obilježje fizički opipljivih proizvoda – roba odnosi se na

Mnogi proizvođači u cilju isticanja superiornih karakteristika svojih proizvoda i

2.3.2. Klasifikacija fizički opipljivih proizvoda - roba

U zavisnosti od ugla posmatranja roba klasifikaciju je moguće izvršiti prema

Gotovi proizvodi predstavljaju robu koja pri upotrebi od strane krajnjeg

Za razliku od roba namijenjenih za široku potrošnju, kupovinom roba

2.4. Nivoi proizvoda

Posljednji nivo proizvoda, potencijalni proizvod, predstavlja proizvod koji

2.5. Optimalni proizvod

Međutim, zbog stalnog lansiranja novih proizvoda, razvoja tehnike i tehnologija,

2.6. Proizvodni program

Tabela 2.3. Način iskazivanja proizvodnog programa kompanije [10]

Pored dubine i širine, karakteristika proizvodnog programa kompanije može se

Slika 2.16. Kretanja u razmjeni na relaciji sistem - okolina [12]

U skladu sa prethodnim razmatranjem, struktura proizvodnog programa se

Slika 2.17. Struktura programa proizvodnje sa stanovišta učestalosti izmjena [12]

Proizvodni program određene proizvodne kompanije se može sagledati i kroz

Tabela 2.4. Primjer proračunavanja količine proizvoda sadržanih u strukturi proizvodnog

2.6.1. Utjecaj strukture proizvodnog programa na količinu proizvoda

Utjecaj strukture proizvodnog programa na količinu proizvoda je funkcija

Kao što se vidi na slici 2.20 moguće je razlikovati nekoliko karakterističnih

2.6.2. Utjecaj vremena na promjene količina proizvoda sadržanih u strukturi

U uslovima intenzivnih promjena okoline, snažnih iskoraka na područjima

Slika 2.20. Osnovna područja zavisnosti količine i strukture proizvodnog programa

Tendencija u promjenama količina proizvoda u proizvodnom programu

2.6.3. Definisanje proizvodnog programa

Definisanje proizvodnog programa kompanije obuhvaća niz aktivnosti, pri

Za donošenja neophodnih odluka pri definisanju proizvodnog programa

2.6.4. Analiza proizvodnog programa