Professional Documents
Culture Documents
STARI GROBOVI
Preveo
Nenad Dropulić
Naslov originala
Tony Parsons - THE SLAUGHT ER MAN
Za Juriko
ZLOČIN ODJEKUJE KROZ VREME I KROZ ŽIVOT E. RETKO KOJE UBI-
STVO UNIŠTI SAMO JEDNU OSOBU.
Rejmond Baklend
Baklendova knjiga ciganske magije - priče putnika, čarolije i mele-
mi
PROLOG
MARFII SIN
Kućni i industrijski vodovod i grejanje
„Verodostojni” i „Pouzdani”
***
***
***
„Ko još ubija pištoljem za stoku?”, rekla je Edi Ren tiho kad smo se
vratili u stanicu. „Masovne ubice - sve masovne ubice, sve do jed-
noga - kreću na posao naoružane kao Rambo.”
Premestili smo sedište istrage malo dalje niz hodnik, u STZ-1,
veću salu, ali sedeli smo u uglu i razgovarali tiho jer je nasred sobe
sedela Skaut, s dremljivim Stenom podno nogu, i crtala sve dok go-
spođa Marfi nije došla po nju.
„Ovo nije masovno ubistvo”, rekla je Vajtstounova jednako tiho.
„Za početak, nema više mesta zločina. Masovni ubica bi lutao po toj
bogatoj uličici i ubijao stanare dok ga ne sateramo u ugao i dok ne
prikupi dovoljno hrabrosti da sebi prosvira mozak. Osim toga, ma-
sovne ubice vole lake mete. Masovne ubice vole tržne centre i bio-
skope.” Pogledala je Skaut krajičkom oka i još spustila glas. „Ma-
sovne ubice vole škole. Masovne ubice ne biraju za metu ograđena
naselja s obezbeđenjem. A ti si u pravu, Edi - masovni ubica ne bi
ubijao pištoljem za stoku. Došao bi s više vatrenog oružja nego što
bi stigao da upotrebi. Ovo je bilo naručeno ubistvo.”
„Ali to se ne uklapa”, usprotivio sam se ja. „Uprkos onome što
je uradio ocu.” Izašao sam iz Instituta „Ijan Vest” ubeđeniji nego
ikada da je ubica - ili ubice - došao po Breda Vuda. „Pištolj za sto-
ku isključuje profesionalce”, rekao sam. „Čak i gorljive amatere. A
profesionalac bi ubio Bredlija ili bi ga ostavio na miru, ali ne bi ga
odveo.”
„Plaćeni ubica, pripadnik bande, ludak”, reče Gejn. „Niko od
njih ne ubija pištoljem za stoku. Zašto bi?”
„I to se dešava”, reče Vajtstounova. „Na svakih desetak godina
neki seljak pobenavi na farmi i maši se prvog opasnog predmeta
koji mu dođe pod ruku. Uzme pištolj za stoku. Ali takvi ne otimaju
decu…” Zatresla je glavom kao da nečega nikako ne može da se
seti. „To su najčešće ubistva bez predumišljaja. Dešavalo se. Samo
ne usred Londona. Ovde toga nema. Gde je doktor Džo?”
Još smo čekali našeg omiljenog forenzičkog psihologa da dođe i
objasni nam kakav bi tačno psihopata izveo onaj užas koji smo zate-
kli na Hajgejtu.
„Doktor Džo otišao je za praznik u Ameriku”, rekla nam je Re-
nova. „Vratiće se ranije zbog nas.”
„Edi?”, čuli smo glasić.
Svi smo se okrenuli ka Skaut.
„Kaži, dušo?”, reče Renova.
„Vidi ovo, Edi”, rekla je moja kći. „Vidi moju sliku.”
Edi joj je prišla.
„Divno! Ovo ste ti i tvoj tata i tvoj pas - Sten, je li tako? A ovo
su kraljičini konji?”
„Tako je”, potvrdila je Skaut. „I svi su crni, vidiš?”
Vajtstounova se okrenula nama.
„Želim da Edi za sada bude zadužena za otmicu dečaka”, rekla
je. „Za otmicu Bredlija. Stalno nam javljaju da je negde viđen.”
„Koliko poziva je bilo?”, upitao sam je.
„Kad sam poslednji put proverila, bilo je preko dvesta. Trebaće
nam još ljudi da izdvoje luđačke priče od pravih tragova.” Klimnula
je glavom ka meni. „Tvoj prijatelj iz Sobe sto jedan mogao bi da
nam kaže nešto o sličnim slučajevima od ranije.”
„Tako je.”
Mislila je na narednika Džona Kejna iz Sobe sto jedan zgrade
Nju Skotland jarda - iz Crnog muzeja, jedinstvene zbirke najgorih
zločina iz poslednjih sto godina. Više se zvanično ne zove Crni mu-
zej, nego Muzej zločina, da reč „crni” ne bi uvredila neku etničku
manjinu. A to u stvari i nije pravi muzej - dani kada je ser Artur Ko-
nan Doji imao ključ te ustanove davno su prohujali.
Crni muzej sada se koristi za obuku; u njemu budući policajci
uče da im svaki dan na poslu može biti poslednji dan na ovom sve-
tu. Crni muzej je pre svega spomenik zlu.
„Kertise, potraži slične slučajeve u HOLMS-u[1]”, rekla je Vajt-
stounova Gejnu. HOLMS, tačnije novi i poboljšani HOLMS 2, jeste
Glavna baza podataka o teškim zločinima Ministarstva unutrašnjih
poslova. „Nađi sve osuđene za ubistvo pištoljem za stoku. Žive, mr-
tve, sve. Sigurna sam da bar dvojica još robijaju zbog toga. Neki
radnici sa farmi nesrećni u ljubavi ili nezadovoljni što nisu dobili
božićne nagrade.” Na trenutak se zamislila prisećajući se. „Sad sam
se setila - to je bilo pre sigurno trideset godina.”
„Neko je pobio porodicu pištoljem za stoku?”, upitao sam je.
„Oca i tri odrasla sina. Tu su bile i kći - i majka - ali njih nije ni
dirnuo.” Odmahnula je glavom; to je bilo vrlo davno. „Ali on je si-
gurno već umro.”
Vajtstounova je pogledala Skaut i Edi; one su ćeretale kao da
nas ostalih nema. Ipak, i dalje je govorila tiho. „Klaničar”, rekla je.
***
Bilo je još teksta, ali mene su više zanimale dve fotografije. Jed-
na je prikazivala uniformisanog policajca kako odvodi čoveka slič-
nog preraslom dečaku; osuđenikove ruke bile su vezane lisicama, a
dečačko lice glatko i potpuno prazno, kao da ne misli ni o čemu.
Bio je izuzetno privlačan na neki starinski način, guste crne kovrdža-
ve kose začešljane unazad i rimskog profila kao s novčića. Sliku ne-
kako nije kvario ni nos koji je iskrivila ljudska ruka ili priroda.
Na drugoj fotografiji bila je nasmejana porodica pod božićnom
jelkom, otac i tri sina tamnokosi i krupni, majka i kći vitke i svetlo-
kose.
„Zašto im daju te nadimke?”, rekao je Džon, odjednom besan.
„Klaničar! Kao da je nekakav junak! Ko to smatra da su ti mali ga-
dovi nešto posebno. Ovaj ovde Klaničar bio je nepismen, ako se do-
bro sećam. Nije umeo da čita i piše.”
Ja sam i dalje posmatrao izrezak.
„Nokins je osuđen na doživotnu robiju s tim da može podneti
molbu za uslovno puštanje tek posle dvadeset godina”, rekao sam.
„To je sve? Meni ovo deluje kao blaga kazna za četvorostruko ubi-
stvo.”
„Olakšavajuće okolnosti”, reče Džon. „Koeficijent inteligencije
bio mu je manji od broja obuće. Možda on nije za to kriv. Nije išao
u školu, bio je Rom, znaš. Tek je bio navršio sedamnaest godina. Da
je bio punoletan, prošao bi mnogo gore. I nije doneo oružje sa so-
bom. Ubistva su izvršena bez predumišljaja - ili je makar njegov
branilac ubedio sudiju u to. Nokins je bio mlad i priglup, ne bi ni
mrava zgazio. Dok nije ubio četvoricu ljudi.”
„Znači, Nokins je bio Ciganin…”
„Potekao je iz duge loze slikovitih čergara.”
„Osuđen je devetsto osamdesete na najmanje dvadeset godina.
Je li izašao? Je li još živ?”
„Nemam pojma. Moraćeš da potražiš u bazi podataka. Ne sum-
njičiš ga valjda za ono na Hajgejtu?”
Slegnuo sam ramenima. „Postupak je isti.”
„Ali Nokins nije oteo dete, zar ne?”
„Ne, nije.”
„A ta ubistva koja je izvršio - bila su veoma lična. Farmeru
Bernsu nije se dopadalo što mu se kći zabavlja sa Ciganinom. Nate-
rao ju je da ga ostavi. Hoću da kažem, Nokins je svirepi ubica, ali
smatrao je da ubija s dobrim razlogom.”
„Mi samo gledamo tragove. Znam da se dešavaju ubistva pišto-
ljem za stoku, ali ne dovoljno često da odbacimo nekoga kao što je
Nokins. Je li ovo njegovo oružje?”
Džon je klimnuo glavom i uzeo pištolj.
„Bežični pištolj za omamljivanje stoke. Ovaj gasni rezervoar
omogućuje hiljadu hitaca, što znači da ima dosta vatrene moći. Ko-
risti se prvenstveno za rad na farmama.”
Pružio mi je pištolj. Delovao mi je čudnovato u ruci, kao nešto
između oruđa i oružja.
„Kako radi?”
„Jednostavan je. Vazduh pod pritiskom ispaljuje zašiljeni vijak u
lobanju. Vijak uništava životinji mozak, ali srce nastavlja da radi.
Ovo je stariji, gadniji model - probojni pištolj. Danas se koriste ne-
probojni, vijci imaju vrh u obliku pečurke. Onesvešćuju, ali ne ošte-
ćuju mozak. Manje su delotvorni, ali moždano tkivo ne prodire u kr-
votok kao kod ovog modela, pa je manja opasnost od zaraze bole-
šću ludih krava. Šta je upotrebljeno na Hajgejtu?”
„Nemam pojma, ali bilo je krvavo. Da li je ovo lako za upotre-
bu?”
„Ovim je lakše ubiti čoveka nego onesvestiti kravu. Za aktivira-
nje je neophodan kontaktni pritisak. Ne možeš da pucaš ako ne pri-
sloniš cev. Prema tome, ako želiš da omamiš kravu ili ubiješ tatu
svoje cure, moraš da ga pritisneš uz meso i kost, inače neće opaliti.
Trebalo bi da pucaš pod uglom od četrdeset pet stepeni kako bi vi-
jak prodro u mozak s dovoljno snage da izazove trenutnu nesvesti-
cu. No to važi za goveda i svinje. Pretpostavljam da ne moraš biti
toliko brižljiv ako ubijaš ljude.”
„Zašto bi neko ubio nekoga pištoljem za stoku? Zašto ih ne bi
izbo nožem? Ili upucao vatrenim oružjem?”
Džon je slegnuo ramenima. „Amateri po pravilu ubijaju onim što
im je pri ruci.”
Gledao sam lice Pitera Nokinsa. Imao je sedamnaest godina
1980. Sada je sredovečan, ako je uopšte živ. Bio je krupan i zgodan
momak kad je otišao u zatvor. Zapitao sam se kako izgleda sada,
posle dvadeset teških godina.
Zakoračio sam unazad, i dalje držeći pištolj za stoku u ruci, go-
tovo ne verujući da je njime pobijena čitava porodica. Bio sam u
uglu Crnog muzeja koji ranije nisam primetio. Osim Klaničarevog
pištolja, većina predmeta u ovom prašnjavom uglu kao da je potica-
la iz vremena osnivanja muzeja 1875.
Tu su bili izloženi snimci iz viktorijanskog vremena, potamneli
od starosti, lica odavno mrtvih zločinaca snimljena spreda i iz profi-
la, baš kao i danas, samo što su im profili bili odrazi u ogledalu. Svi
su držali ruke na grudima i imali izraz kao i svi zlikovci tokom isto-
rije. Pomireni sa sudbinom.
Prkosni. Neki su pokušavali da izgledaju vedro. Mnogi su imali
povrede i modrice jer su se opirali hapšenju. Bilo je i žena, poprilič-
no, a uglavnom su izgledale okorelo i hladno kao i muškarci.
Osim jedne.
Bila je mlada i neugledna, a na zidu punom viktorijanskih foto-
grafija jedina je delovala kao da je plakala.
„Mejzi Dos”, pročitao sam. „Šta je Mejzi Dos uradila?”
„Mejzi Dos nije bila zločinka”, rekao je Džon. „Bila je varka.”
„Varka?”
„Varka je lažni trag ostavljen da zavara policiju. Nevoljni ma-
mac. Sredstvo za skretanje pažnje. Neki jadnik zloupotrebljen za
obmanu policije. Mejzi Dos je bila bezazlena devojka koju su zli-
kovci upotrebili da skrenu istražitelje na pogrešnu stranu. Vidiš li
datum na fotografiji?”
„Hiljadu osamsto sedamdeset peta. Te godine je osnovan ovaj
Muzej.”
„Mejzi je tada bila služavka u Belgraviji. Ribala je toalete ne-
kom lordu i ledi na Trgu Iton. Jedne noći provaljeno je u kuću. Tada
je gradom operisala jedna banda provalnika koja se nazivala Plesna
škola. Pljačkali su u vreme večere jer je tada čitava kuća bila za tr-
pezom, i porodica i posluga. Uvukli bi se na neki sprat - uplesali bi,
tako su to zvali - i pokupili nakit. Ali pre nego što isplešu napolje,
često su ostavljali suvenire pod madracima nekih jadnica kao što je
Mejzi Dos.”
„A kad su detektivi pretresli kuću, našli su komad nakita pod
njenim madracem. I prestali su da traže prave provalnike.”
„Tačno tako. I Mejzi Dos otišla je na robiju. Dobila je deset go-
dina za krađu đinđuva neke velike gospođe. Kad je odslužila kaznu,
odala se prostituciji i umrla od boginja.”
„Kako znaš sve to o njoj?”
„Zato što su posle njene smrti pravi kradljivci uhvaćeni, a Mejzi
je postala poznata. I zato što me Mejzi Dos opčinjuje, mladiću. U
ovom hramu ljudske surovosti malo šta je ravno onome što je uči-
njeno Mejzi Dos.”
Pogledao sam po sobi, a pištolj za stoku odjednom mi je otežao
u ruci.
„Misliš li da mi sada sledimo lažni trag?”, upitao sam. „Da neko
smešta Klaničaru?”
„Nemam pojma, sinko”, uzdahnuo je Džon Kejn. „Ali držim sli-
ku Mejzi Dos ovde da bi momci i cure iz policijske škole naučili da
ne veruju prvim utiscima.” Uzeo je pištolj od mene, spustio ga na
sto i pažljivo ga namestio kao pre.
„A da ti odgovorim na ono pitanje - Mejzi Dos nije uradila ni-
šta”, rekao je. „To i jeste njena nesreća. Ona je samo umrla.”
7
***
***
***
Para nam je izbijala iz usta tog ledenog jutra dok je Skaut vodila
Stena kroz rani metež Smitfilda. Ulice su bile pune smeća posle još
jedne burne noći, a Katedrala Svetog Pavla ocrtavala se naspram si-
vog neba koje je obećavalo sneg. Skaut je bila obučena za crnu
zimu, savršeno lice bilo joj je uokvireno vunenom kapom, školskim
šalom i jaknom zakopčanom do grla.
Skaut je odlično umela sa psom.
Učtivo se smešila komplimentima koje je mali crveni španijel
dobijao od iscrpljenih gostiju kluba Fabrik i nosača pri kraju duge
noćne smene na pijaci, ali pazila je na vozila i omotavala povodac
oko ruke na prvi znak opasnosti. Sten je veselo kaskao uz nju po-
dignute perjanice repa i s uživanjem njušio jutarnji vazduh.
Prešli smo preko Ulice Čarterhaus, zaobišli pijacu i stigli na
otvoreni prostor Zapadnog Smitfilda, gde je Sten voleo da obiđe tra-
gove drugih pasa pre nego što obavi šta ima. Onjušio je tamne mrlje
na kamenim stolicama oko crne ženske statue na sredini trga.
Dok je Sten čitao pseće novine, pogledao sam pristigle poruke.
Srce mi se zgrčilo kao i uvek u retkim prilikama kada mi se javi
bivša žena.
Hoću da je vidim.
***
***
***
***
***
***
***
Posle treninga kod Freda otišao sam kući, istuširao se i nalio se ka-
fom. Onda sam se odvezao na Hempsted Hit, a Sten je sedeo na su-
vozačkom sedištu, uzbuđen, dahćući od iščekivanja; tačno je znao
kuda idemo.
Tlo je bilo tvrdo kao kamen i svetlucavo od leda, a pod krvavo-
crvenim nebom prolazili smo pored jezeraca uz koje pecaroši spava-
ju u šatorima, šetali smo stazama pod blago prezrivim pogledom li-
sica, gazili smo između golog drveća i neočekivano izlazili na livade
koje više nikada nećemo ponovo naći.
Bili smo na Kajt Hilu i gledali čitav London kad mi je zazvonio
telefon. Neko me je zvao s broja koji nisam prepoznao.
„Ovde Oliver”, rekao je novi muž. „U bolnici smo.”
***
***
***
U Sobi sto jedan Nju Skotland jarda narednik Džon Kejn je otklju-
čao vrata i povorka policijskih pitomaca ušla je u Crni muzej.
Desetak pitomaca došlo je iz centra „Ser Robert Pil”[3] glavnog
centra za obuku Metropolitenske policije, koji mi jednostavno zove-
mo Hendon. Ušli su nasmejani i veseli, kao velika deca na škol-
skom izletu, i vedrina je vladala sve dok nisu došli do vitrine s va-
trenim oružjem kojim su ubijani policajci.
Džon i ja išli smo iza njih. Ja sam nosio trostruki espreso iz bara
Italija, a on svoju veliku šolju s natpisom NAJBOLJI TATA NA
SVETU punu čaja. Pitomci su zatim prišli zbirci lonaca u kojima je
Denis Nilsen kuvao glave, šake i stopala svojih žrtava dok meso ne
spadne s kostiju. Nisu se više smejali. Više nisu brbljali. Polako su
shvatali da bilo kog dana svoje karijere mogu ujutru da izađu iz
kuće i više se nikada ne vrate.
„Koliko ih ima, Džone?”
„Koliko ih je Nilsen pobio?”, uzvratio je Džon. „Ni on sam nije
mogao da se seti. Petnaest ili šesnaest, pretpostavlja se. Više nego
dovoljno da začepi slivnike u kraju.”
„Nisam te to pitao”, rekao sam. „Zanima me koliko ljudi živi od
toga. Ne pitam za ludake kakav je bio Nilsen. Ne pitam za pustolo-
ve i bandite koji bi ubili bilo koga za koju hiljadarku. I ne mislim na
ubistva iz strasti, počinjena bez razmišljanja kuhinjskim nožem kada
neko vidi na tuđem telefonu poruku koju nije trebalo da vidi. Mi-
slim na prave profesionalce koji ubistvo smatraju svojim zanatom.
Na ubice od karijere. Koliko ih ima?”
„Misliš na one koje ne uhvate?”
Klimnuo sam glavom.
„Pa, to ne znamo”, odgovorio je. „I nećemo nikad znati. O njima
po definiciji ne znamo ništa. No želiš li da čuješ šta ja mislim? Ne
postoje vrhunske profesionalne ubice ni genijalne plaćene ubice. Svi
su oni prazne male bitange pune besa koje hoće lako da dođu do
para. Svi do jednog. I oni koji to rade za novac i oni koji to rade jer
ih je neka žena povredila. Sinko, odgovor na tvoje pitanje glasi - ni-
jedan.”
Razmislio sam o tome.
Pitomci su prolazili pored eksponata o Mejzi Dos, žrtvi viktori-
janskog slepila, devojci koja nije učinila ništa osim što je umrla.
Nisu je ni pogledah.
Ona nije uradila ništa. To i jeste njena nesreća. Ona je samo
umrla.
„Ja mislim da ih ima više, Džone”, rekao sam. „Malo više nego
nijedan.”
Telefon mi je zavibrirao pa sam se vratio u kancelariju da se ja-
vim. Zvala me je Edi Ren.
„Našli smo oružje kojim je izvršeno ubistvo”, rekla je.
***
***
***
***
Kad znamo da ćemo ostati na poslu ćelu noć, uvek poručimo hranu
dok još možemo. Čak se i Soho ponekad zatvara. Posle toga se ja-
vljamo kući.
Skaut je odavno bila legla, a gospođa Marfi mi je kazala da je
sve u redu, da će prenoćiti na kauču i dočekati me rano ujutru.
Nejasno sam bio svestan drugih tihih glasova oko sebe. Vajtsto-
unova je preko Skajpa razgovarala sa svojim sinom. Edi Ren je tiho
pričala preko telefona, verovatno sa svojim oženjenim ljubavnikom.
A Gejn je otkazivao večernji susret, s kim god da se bio dogovorio.
Onda je sve utihnulo i čuo sam samo meki glas koji mi je s ir-
skim naglaskom govorio šta je Skaut nacrtala u školi; operativna
soba je nestala i čuo sam samo zvuk doma.
No pogled mi se vratio na višu inspektoricu Vajtstoun i lice mr-
šavog raščupanog momčića s naočarima na kompjuterskom monito-
ru ispred nje. Njen sin. Iako nisam čuo šta govore, nekako sam pre-
poznao snažnu vezu između samohranog roditelja i deteta. Video
sam, ili mi se makar činilo da vidim, nešto što sam dobro poznavao,
neraskidivu vezu krvi i ljubavi, osećanje da su njih dvoje zajedno
protiv čitavog sveta.
Prvi put gledao sam moju šeficu, tu tihu povučenu ženu s naoča-
rima, s deset godina iskustva u Upravi za ubistva i teške zločine i
sinom kod kuće, i činilo mi se da vidim samog sebe.
***
***
***
***
Debeli Roj je izašao iz paba ispred mene, držeći rolnu paprnih ubru-
sa pritisnutu na lice.
Lako sam ga gurnuo u leđa i rekao mu: „Stari srebrni BMW
X5.” Zateturao se prema mojim kolima.
Vajtstounova je spustila prozor sa suvozačke strane.
„Debeli Roj ne zna adresu”, rekao sam joj, „ali pokazaće nam
kuću. Je h tako, Debeli Roju?”
„Jeste”, potvrdio je glasom prigušenim iza ubrusa i hrapavim od
šoka.
„Ti si video Bredlija Vuda?”, upitala ga je Vajtstounova.
Odmahnuo je glavom ne gledajući nas.
„Samo sam ga čuo”, rekao je. „Časna reč.”
„Šta si čuo?”, upitala ga je moja šefica.
Debeli Roj je duboko udahnuo. Nije nas gledao u oči.
„Čuo sam ga kako plače” rekao je.
Edi je izašla iz kola da bi Debeli Roj seo pozadi između nje i
Gejna, a ja sam seo za volan.
„Za ovo nam trebaju kape i palice”, rekao je Gejn Vajtstounovoj
već držeći telefon u ruci. „I trebaju nam specijalci.”
Mislio je na Jedinicu za specijalna dejstva Skotland jarda.
Vajtstounova je klimnula glavom.
„Ali nećemo čekati nikoga”, rekla je. „Sastaćemo se s njima u
Biskupovoj aveniji. Edi, javi im tačnu lokaciju kad stignemo. Ide-
mo, Vulfe.”
Pritisnuo sam prekidač na komandnoj tabli.
Sirena je zaurlikala a dva plava svetla zatreperila su na masci
automobila.
Dok sam se uključivao u saobraćaj, bacio sam nešto kroz pro-
zor. Mali zlatni kolut još provučen kroz komadić krvavog bledog
mesa. Nosni prsten na trenutak je blesnuo pod uličnom svetiljkom
Šordiča, a onda je nestao u slivniku.
Osvetlili smo noć.
16
Biskupova avenija.
Sa ugašenom sirenom i rotacijom polako sam vozio između dr-
voreda ulice bogataških snova, pored ogromnih vila podignutih bez
imalo štednje, ali i bez imalo ukusa.
Velike kuće u Biskupovoj aveniji bile su udaljene od kolovoza,
smeštene iza ograda kroz koje teče električna struja i sigurnosnih
kapija načičkanih kamerama, ali bile su toliko velike da su se ipak
jasno videle.
Nigde u Londonu nije bilo ničeg ni izbliza sličnog Biskupovoj
aveniji. Prolaznici bi lako mogli da pomisle da građevinske dozvole
još nisu izmišljene. Sa tornjevima, šiljcima i kupolama, te kuće iz-
gledaju kao da ih je podigao Volt Dizni na rđavim drogama. Ovde se
arapske naftaške pare slivaju još iz vremena Sadama Huseina. To se
i videlo.
S obe strane avenije bila su ogromna igrališta za golf, a kuće su
bile obavijene tamom kao ostrva nezamislivih povlastica. $ ulice se
videlo kako u daljini ljupko svetlucaju kristalni lusteri. Onda su si-
gurnosni reflektori na kapijama blesnuli da obeleže naš prolazak, za-
slepili nas i skrili žive u kućama.
Video sam bezgraničnu raskoš, ali ništa ljudsko, ništa živo, ništa
vredno posedovanja.
„To je to”, rekao je Debeli Roj.
Zaustavio sam kola. Bili smo na samom kraju Biskupove aveni-
je, gde njeno bogatstvo počinje da bledi baš pre nego što se ukrsti s
glavnim putem za istočni Finčli.
Video sam samo visoku gvozdenu kapiju u zidu od cigle s pra-
starom bodljikavom žicom na vrhu, a na kraju duge lučne prilazne
staze jedva se nazirala ogromna kuća u potpunom mraku. Izgledala
je kao da u njoj već godinama niko ne živi.
„Kakva je to kuća?”, upitala je Vajtstounova.
„To je jedna od ruševina”, objasnio je Debeli Roj. „Ima ih dva-
desetak u ovoj ulici. Sve su propale. Većina je u vlasništvu gospode
s Bliskog istoka. Saudijska kraljevska porodica poseduje ih nekoli-
ko. Puštaju ih da propadaju, a i dalje su svake godine skuplje za de-
set miliona.”
Onda sam po mesečini video da je velika kuća potpuno ruševna.
Na prozorima su bile metalne rešetke, ali vandali su ipak uspeli da
porazbijaju sva okna. Masivni zidovi bili su išarani pukotinama i za-
rasli u bršljan. Zaškiljio sam u mrak. Na krovu je bila rupa veličine
automobila.
„I u ovoj kući priređuju žurke?”, upitao sam.
Debeli Roj je klimnuo glavom.
„Ne vidim svetla”, rekao sam.
„Oni su s druge strane”, rekao je Debeli Roj. „Ne vide se s uli-
ce.” Potapkao je nos. Ubrus je bio sav natopljen krvlju, potpuno cr-
nom na mesečini. „Kad se okupe tamo, niko ih ne vidi. Koriste sobe
na zadnjoj strani.” Zastao je. „Tamo ima toliko soba da mogu da bi-
raju.”
„Gde je dečak?”, upitao sam ga.
Nije me gledao. „Držali su ga u sobi na spratu.”
„Kada?”
„Pre nedelju dana. Malo manje.”
„Kako se prolazi kroz ovu kapiju?” upitao sam.
„Ukuca se šifra. Menjaju je jednom mesečno. Sa strane je tasta-
tura, vidiš?” Rekao mi je šestocifrenu šifru. „Mogu li sada da
idem?”
„Ne možeš”, rekao sam. „Ideš s nama.”
„Ostavi ga u kolima”, rekla je Vajtstounova.
„U prtljažniku?”, upitao sam je.
„Gospode bože!”, zavapio je Debeli Roj.
„Može i na zadnjem sedištu”, rekla je moja šefica. „Zaključaj
ga.”
Izašli smo iz kola i ostavili Debelog Roja unutra. Kad sam za-
ključao vrata, video sam neizmeran prezir u njegovim očima. Onda
je skrenuo pogled i ponovo potapkao nos. Stali smo ispred gvozde-
ne kapije, a Vajtstounova je javila specijalcima gde se nalazimo.
„Stižu Holovejskim putem”, rekla je. „Za desetak minuta.”
„Čekamo li ih?”, upitao je Gejn.
„Ne možemo da čekamo”, odgovorila je Vajtstounova. „Ne dok
je dečkić unutra.”
Na kapiji je stajao natpis.
AMBASADORSKA REZIDENCIJA
NA PRODAJU U KORIST
STARATELJA IMANJA
POZNATI PRESTUPNICI
17
***
Istinski bol došao je noću i delovao je baš kao ono što ga je i iza-
zvalo. Istinski bol delovao je kao nekoliko centimetara jakog čelika
koji proseca isto toliko krhkog ljudskog mesa. Istinski bol bio je se-
čivo koje para meso, vene i mišiće a onda mi prodire u ostatak tela,
u glavu i u snove.
Tablete za spavanje kojima su me nakljukali nisu bile ni izbliza
dovoljne da me spreče da se probudim uz jecaj. Edi Ren je sedela u
jedinoj stolici u mojoj maloj sobi.
„Raspad”, rekla je. „Potpuni promašaj.”
Nisam znao da li govori meni ili sebi. Od tableta mi je u glavi
vladala gusta magla.
No setio sam se da smo bili na farmi Hrastovo brdo, setio sam
se fotografija Meri Vud, mlade, lepe i mrtve, iznad kreveta u prikoli-
ci. Setio sam se pesnica, nogu i besa rulje. Setio sam se da je Piter
Nokins uhapšen i da je pobegao.
„Jesu li ga uhvatili?”
Odmahnula je glavom.
„Nisu još. Ali traži ga svaki pajkan u zemlji. Taj grmalj neće
moći dugo da beži.”
Naišao je talas mučnine, magla u glavi kao da se povukla i setio
sam se kuće u Biskupovoj aveniji, Edi kako pada u nesvest od
udarca, šištanja kiseline na odeći i koži naše šefice i Gejna posle
pada s trećeg sprata.
Setio sam se da sam držao ruku mrtvog deteta.
Potisnuo sam mučninu, zagrcnuo se i zatreptao pokušavajući da
shvatim šta se dogodilo, a Renova je, kao u znak solidarnosti, poku-
šala da povrati u korpu za otpatke. Ništa nije izbacila.
„Izvini”, rekla je brišući usta nadlanicom. „Ne znam šta mi je.
Kad te neko dovoljno jako udari u glavu, čini ti se da je pritisnuo
pauzu.”
„Zaista ti je muka?”, upitao sam je.
„Zar ne misliš da je to pitanje pomalo glupo?”
„Vidiš li crne zvezdice?”
Klimnula je glavom.
„Ne bi trebalo da si sama”, rekao sam. „Imaš kontuziju, Edi.”
Opsovala me je u mraku i video sam da joj oči sijaju od suza.
„Trebalo bi da kreneš kući”, nastavio sam. „Naći ćemo nekoga
da te odveze…”
„Ima ko da me vozi”, rekla je i tada sam primetio da je na vrati-
ma neko čeka.
Bio je to privlačan muškarac u odelu i s kravatom. Ličio je na
političara u kampanji, ali bio je stariji nego što sam očekivao - imao
je najmanje četrdeset pet godina. S gustom tamnom kosom i telom
sportiste koji je i posle fakulteta očuvao formu, bio je nesumnjivo
zgodan muškarac i toga je bio svestan. Troši velike količine muške
hidratantne kreme, pomislio sam. Kad je pogledao na sat, video sam
da mu je burma sinula na svetlu bolničkog hodnika i upitao sam se
kakve je sve laži ispričao svojoj ženi večeras.
Oženjeni ljubavnik Edi Ren.
Ona je prkosno zurila u mene.
„Kako je šefica?”, upitao sam je.
„Imala je sreće. Ako može tako da se kaže kad te neko polije ki-
selinom po vratu. Naša šefica je čvrsta. Nosiće ožiljak do kraja ži-
vota, razume se, ali okovratnik jakne ju je prilično zaštitio. Moraće
da kupi novu jaknu.”
Progutao sam knedlu.
„A Gejn je mrtav, zar ne?”
„Nije. Debeli Roj je umro na putu do bolnice - ali ne i Kertis.”
„Ali… video sam kad je pao.”
„Živ je.”
Ćutali smo u tami. Bolnica je tiha, ali čuo sam gusti saobraćaj s
Arčveja nedaleko od nas.
„Gejn je pokidao kičmenu moždinu”, rekla je Renova. „Ali nije
mrtav.”
Čuo sam kako pokušava da obuzda disanje.
„Prošao je mnogo gore”, rekla je.
***
Dan.
Najlepša devojka koju sam u životu video stoji pored mog kre-
veta. Ne devojka - žena. Ali žena pred kojom je čitav život. Plavuša
u crvenom kaputu. Znao sam da ću do kraja života uvek dva puta
pogledati svaku plavušu u crvenom kaputu.
„Ko je on bio?”, upitala je tiho Šarlota Gatling nervozno trljajući
levi ručni zglob desnom rukom kao da se rukuje sama sa sobom.
U glavi mi je još bilo magle, ali znao sam za koga me pita. Za-
tvorio sam oči i video ga. Znao sam da ću ga uvek videti.
„Zvao se Majki Makarti”, rekao sam. „Imao je četiri godine. Ži-
veo je s mamom u južnom Londonu. U Brikstonu.” Otvorio sam oči
i pogledao je. „Bio je mali dečak koji nije imao nikakvih izgleda.”
Sela je na krevet.
„Mislili ste da drže mog sestrića”, kazala je. „Tražili ste Bredli-
ja.”
Klimnuo sam glavom. Činilo mi se da sam izneverio svakoga.
Naročito Majkla Makartija i Bredlija Vuda.
„Onaj čovek na vestima”, rekla je. „Onaj kog traže - Piter No-
kins? Je li on ubio moju sestru?”
„Našli smo dokaze koji ga povezuju s njom.”
„Kakve dokaze?”
„Ne želite da znate.”
Oči su joj ljutito sevnule.
„Verujte mi, detektive Vulfe - želim da znam.”
„Piter Nokins je bio opsednut vašom sestrom. Našli smo njene
fotografije - ne znam ni ja koliko, stotine, možda hiljade - iznad nje-
govog kreveta. A onda je pobegao. Još je u bekstvu. Nedužni ne
beže.”
„Hoćete li ga uhvatiti?”
„U to nema nikakve sumnje.”
„Ima li - bilo čega - o mom sestriću…?”
Gledala me je molećivo i znao sam da želi da čuje nešto ohra-
brujuće.
„I dalje tražimo Bredlija”, rekao sam. „I nećemo stati dok se sve
ne završi.”
Klimnula je glavom, zadovoljna. A onda nešto u njoj kao da se
slomilo i pokrila je lice rukama. Gledao sam je kako jeca skrivenog
lica.
„Jadno dete”, rekla je. „Jadni mali Majki. Koliko je samo propa-
tio…”
Nije plakala zbog svog sestrića. Plakala je zbog deteta koje nije
poznavala i to je u meni probudilo nešto za šta sam mislio da je zau-
vek nestalo.
Lako sam joj dodirnuo ruku.
Malo se pribrala.
„Medicinska sestra mi je rekla da imate ranu od noža”, kazala
je. „Boli li vas?”
„Bol prolazi”, odgovorio sam.
„Jeste li bili ubodeni nekad ranije?”
„Ovo mi je prvi put. I poslednji, nadam se.”
„Ljudi koje ste tamo zatekli - oni koji su vam to uradili - nemaju
ništa s onim što se dogodilo mojoj porodici, zar ne?” Odmahnuo
sam glavom.
„Hvala vam”, rekla je. „Tražili ste Bredlija. Izložili ste život
opasnosti zbog njega. Izlažete se opasnostima iako znam da i sami
imate porodicu. I reći ću vam nešto - on nije mrtav. Bredli nije mr-
tav. Verujete li mi?”
„Naravno.”
Stegnula mi je ruku.
Na njenom savršenom licu toliko sličnom licu Grejs Keli video
sam senku njene sestre i shvatio sam zašto se Piter Nokins zaljubio
u to lice kad je podigao glavu sa svog posla.
Samo jedan pogled. Ponekad je to sasvim dovoljno.
Lako sam zamislio Nokinsa kako podiže glavu ispred njene
kuće i ostaje kao pogođen gromom pred tim nasmešenim plavookim
savršenstvom. Sve sam to lako shvatio, razumeo sam kako je taj
usamljeni i ne baš bistri čovek video lice Meri Vud u letnji zalazak
sunca i poverovao da nikada u životu nije video ništa lepše. Nisam
razumeo samo zašto je poželeo da uništi nešto što je toliko voleo.
Spustio sam slobodnu ruku na Šarlotinu.
Onda sam shvatio da ne dišem.
„Dozvolite mi da vas zagrlim”, rekla je i pogledala me očekuju-
ći nekakav odgovor, ali ja nisam mogao ništa da smislim, ostao sam
bez odgovora.
Zato me je samo obujmila rukama i privukla me u nezgrapan za-
grljaj. Osetio sam miris njenog parfema, a povrh toga i divnu činje-
nicu njenog postojanja. Glava joj je bila tik do moje, a kad sam se
okrenuo da je pogledam, ona se odmakla.
Gledao sam je kako popravlja crveni kaput i zakopčava dugme
koje se nekako otkopčalo.
„Brat me čeka”, rekla je.
18
Video sam je ponovo kad sam se vratio na posao. Podigao sam po-
gled sa svog radnog stola u STZ-1 i video je na velikom televizij-
skom ekranu, bledu i uzdržanu, a stotine aparata škljocalo je kao su-
manuto kad god podigne glavu.
Bilo je kasno popodne i na spratu stanice Centralni Vest end
održavala se konferencija za novinare, Šarlota Gatling sedela je za
dugačkim stolom pored svog brata Nilsa i detektiva načelnika Sva-
jerove, koja je rukom pokrila mikrofon kad se predstavnica za jav-
nost nagnula ka njoj da joj kaže još nešto.
„Hvala vam što ste došli”, rekla je PZJ. „Detektiv načelnik Eli-
zabet Svajer daće izjavu o nedavnim događajima. Nećemo odgova-
rati na pitanja. Hvala vam.”
Šarlota se okrenula da pogleda PZJ dok se ova pomerala, a broj-
ni aparati škljocali su u grozničavom pokušaju da zabeleže trenutak.
„Tuga i lepota”, rekla je Renova za sebe. „Oni to obožavaju, zar
ne?”
Vrata sale su se otvorila i ušao je doktor Džo Stiven. Kad sam
video kako nas forenzički psiholog gleda - s mešavinom šoka i saža-
ljenja - shvatio sam da je naša ekipa dobila zaista dobre batine.
Edi Ren je mrmljala za sebe, pokazujući sve klasične simptome
kontuzije, a milioni nervnih ćelija u njenom mozgu nikada se neće
oporaviti. Ja sam izgledao dobro, ali zavoj preko rane od noža bio je
vlažan jer mi se topla krv cedila iz rane i na košulji mi se pojavila
mrlja. Vajtstounova je pak na vratu imala jarkoružičastu opekotinu
od kiseline.
Odjednom sam se zapitao da li je naša šefica razgovarala sa si-
nom kao što sam ja razgovarao sa Skaut. Da li dečko sanja da zašti-
ti svoju majku? Da li želi da ona ostavi posao? Plaši li se šta će biti
s njim ako ostane bez majke? Plaši li se ona? Želeo sam s njom da
porazgovaram o svemu tome, ali nisam znao odakle da počnem.
Doktor Džo je dodirnuo praznu stolicu za radnim stolom detekti-
va inspektora Gejna.
„Jesmo li uhvatili Nokinsa?”, upitao je.
„Nismo još”, odgovorio sam. „Kuda bi najpre pobegao, doktore
Džo?”
On je razmislio.
„Gde ga vole?”
Edi Ren se gorko nasmejala.
„Nigde”, rekla je.
„Onda samo beži”, rekao je doktor Džo.
„Počinju”, kazala nam je Vajtstounova.
„Pre svega želim da izrazim naše saučešće porodici Majkla Ma-
kartija”, počela je načelnica Svajer. „Mogu da potvrdim da nedavna
operacija u Biskupovoj aveniji nije, kao što smo u početku verovali,
povezana s istragom ubistva porodice Vud i otmice Bredlija Vuda.”
Zastala je i pogledala po sali. Dobro je govorila u javnosti, smireno
i bez žurbe. „Izvršena su hapšenja. Biće podignute optužnice.” Po-
gledala je beleške.
„Petnaestoro dece uzrasta od devet do petnaest godina predate
je na brigu socijalnim službama.” Ponovo je zastala. „Ostajemo pot-
puno posvećeni pronalaženju odgovornih za ubistva Breda Vuda,
Meri Vud, Marlona Vuda i Pajper Vud i za otmicu Bredlija Vuda.”
Čvrsto je stisnula usne. „Uvereni smo da Piter Nokins može da nam
pomogne u istrazi i molimo svakoga ko zna gde se on nalazi da se
javi na broj koji je iza mene. Nemojte prilaziti tom čoveku. On je
osuđeni ubica i u stanju je da ubije ponovo. Hvala vam.”
Ustali su. Skarlet Buš, glavni kriminalni izveštač Dejli posta,
skočila je na noge.
„Šarlota! Šarlota!”
Sestra Meri Vud nagonski se okrenula na zvuk svog imena. Apa-
rati su uzbuđeno škljocali.
Predstavnica za javnost podigla je ruke.
„Ne odgovaramo na pitanja!”
Skarlet Buš se nije obazirala na nju.
„Šarlota, šta bi poručila ljudima koji su odveli Bredlija?”
U sali je zavladala tišina. Čak su i aparati ućutali kad se Šarlota
zagledala u novinarku, a zatim u nešto što je samo ona mogla da
vidi.
„Molim vas”, kazala je Šarlota. „Rekla bih - molim vas.”
Brat ju je uhvatio za mišicu. Činilo se da pokušava da je odve-
de, ali ona se nije ni pomakla i prvi put sam u njoj video čvrstinu.
„Rekla bih - molim vas, nemojte mu nauditi”, kazala je. „Rekla
bih - ko god da ste, šta god da ste uradili, shvatite, molim vas, da je
Bredli samo dečačić koji nikome nije učinio zlo i ne zaslužuje da
strada…”
Spustila je glavu. Lice Nilsa Gatlinga bilo je ukočena maska.
Nije više pokušavao da je odvede.
„Rekla bih - molim vas, pustite Bredlija da se vrati kući.”
Onda se konferencija za štampu završila, a načelnica Svajer je
došla u STZ da nam objasni zašto se to neće desiti.
***
„Vi kao da ste bili u ratu”, rekla je načelnica ulazeći u našu salu.
„Daj da te vidim, Pat.”
Svajerova je pogledala opekotinu na vratu naše šefice. Gornji
sloj kože veličine tanjirića iza levog uha bio je spaljen, i na tom me-
stu Vajtstounova će do kraja života nositi jarkoružičasti ožiljak. Na-
čelnica ju je zagrlila, a Vajtstounova se trgnula s mešavinom nelago-
de i telesnog bola, činilo se.
Renova i ja smo se zgledali. Nikada nismo videli da načelnica
Svajer grli bilo koga. Edi se nervozno nasmešila kao da je možda
sledeća na redu za zagrljaj.
Ruke naše šefice visile su joj uz telo, ali posle trenutak- -dva
blago je potapšala Svajerovu po leđima kao da joj istovremeno za-
hvaljuje i saopštava da je dosta.
Svajerova se odmakla.
„Kako je detektiv inspektor Gejn?”, upitala je prodorno gledaju-
ći Vajtstounovu.
„Nije najbolje”, odgovorila je ova.
Svajerova je sumorno klimnula glavom. Ona je hladna, uzdržana
žena koju nije lako zavoleti. No učinilo mi se da prvi put vidim ko-
liko joj je stalo do svakoga od nas.
„A kako si ti, Pat?”, upitala je.
Vajtstounova se namrštila i video sam da obuzdava osećanja.
Nije rekla da je trebalo da čeka - pojačanje, kape i palice, naoruža-
nje. No načelnica je tačno znala šta joj se mota po glavi.
„Donela si dobru odluku, Pat”, rekla je tiho.
Vajtstounova je progutala knedlu i bezuspešno pokušala da se
osmehne.
„Jesam li?”, rekla je, a iza naočara su joj zasvetlucale suze. Ski-
nula je naočari i besno obrisala oči nadlanicom; izgledala je polusle-
po i bespomoćno dok nije vratila naočari na lice. Šmrknula je, trep-
nula i čekala nastavak, bezizraznog lica.
„Bilo bi izgubljeno više života da si čekala”, kazala joj je Svaje-
rova. „Bilo bi više od jednog mrtvog deteta. Ispravno si postupila.
No, da si čekala, možda vas ne bi toliko izudarali.”
„Izudarali”, ponovila je Vajtstounova ravnodušno.
Svi smo majstori ublaženih izraza. Ali ova reč sada nije bila pri-
kladna. Ne s Gejnom u bolnici.
Načelnica Svajer je klimnula glavom. Nije ovo govorila Vajtsto-
unovoj da je uteši. Zaista je tako mislila. Vajtstounova je donela
ispravnu odluku i mi smo dobro obavili svoj posao.
„Dobro ćemo se pobrinuti za detektiva inspektora Gejna”, rekla
je načelnica. „Tako mi to radimo. Brinemo se za svoje ljude. Vi to
znate, zar ne?”
„Znamo, gospođo.”
Svajerova se okrenula nama ostalima.
„Razbili ste jedan od najvećih pedofilskih lanaca u severnoj
Evropi. Mnogi zlikovci dobiće duge zatvorske kazne. I mnogo dece
je spaseno.”
Pomislio sam na Majkla Makartija. Znao sam da ću uvek misliti
na Majkla Makartija.
„Vi znate šta nam je sada najvažnije?”, upitala je načelnica.
„Da pronađemo dečaka”, rekla je Vajtstounova. „Da pronađemo
Bredlija Vuda.”
Svajerova je odmahnula glavom.
„Dečak je mrtav”, rekla je tiho.
Svi smo ćutali.
„Molim?” rekla je Edi posle nekoliko trenutaka.
„Bredli Vud je sigurno mrtav”, rekla je načelnica. „Otišao je i
neće se vratiti. Možda je na kilometar od svog doma u Hajgejtu.
Možda je u reci ili u kontejneru ili u jarku negde u divljinama Esek-
sa. Ali kako bi mogao biti živ? Koja prihvatljiva mogućnost nas
ohrabruje da verujemo da je to dete još živo?”
Ćutali smo.
Zato što je to bilo tačno.
Nemoguće je zamisliti da je život Bredlija Vuda pošteđen.
Šarlota i njen brat možda žele da veruju da je Bredlija uzeo neko
dobrodušan. Možda moraju da veruju u to jer samo tako mogu da
sačuvaju razum. Možda samo držeći se tog uverenja mogu da ukra-
du koji sat sna.
Ali to se ne dešava u stvarnom svetu.
U stvarnom svetu decu otimaju zbog seksa i onda ih se oslobo-
de.
Ili otimaju decu da bi ih ućutkali i onda ih se oslobode.
Decu niko ne otima da bi im pružio srećan dom pun ljubavi.
Ljudi koji žude da vole dete ne kradu tuđu decu. To je slamka za
koju se očajne porodice drže. I shvatao sam zašto.
I ja bih se držao za tu slamku.
„Bredli se neće vratiti kući”, rekla je načelnica Svajer. „Bredli
Vud je mrtav. Ako je imao sreće, sve se brzo završilo. Ako mi bu-
demo imali sreće, naći ćemo njegovo telo da ga predamo porodici.
Ali nemojmo se zavaravati. Ne postoji srećan kraj za dete kog nema
tako dugo. Zato samo uhvatite počinioca. Ulovite Pitera Nokinsa.
Živog ili mrtvog, meni je svejedno. Samo nađite skota pa da zatvori-
mo ovaj cirkus.”
I tako smo se odvezli na farmu Hrastovo brdo.
I rasturili je.
19
Pravi engleski
Holovej roud, Holovej, N7
„Dobra” hrana. I „zdrava”
1 0 1 0
„Hiljadu deset?”, rekla je Edi. „Deset - deset”, rekao sam ja.
„Kad je rođendan Meri Vud?”, upitala je Vajtstounova.
Edi Ren je uzela mobilni telefon, pritisnula neke tastere i malo
sačekala. Onda je našla.
„Desetog oktobra”, rekla je. „Znači, ovo je njen rođendan.”
„Nije samo to”, rekao sam. „Šta većina ljudi koristi kao šifru?
Svoj rođendan. Recite specijalcima da isprobaju alarm u Bašti. Kla-
dim se da ova šifra još radi.”
„Tako je ušao”, rekla je Vajtstounova. „Znao je šifru - pogodio
je ili, što je verovatnije - video kada ju je neko uneo, a onda je
ukrao ključeve.”
Pružio sam ruku i Edi mi je dala ključeve. Bili su veoma laki.
Jedan za vrata i jedan za katanac. Pogledao sam ih pažljivije. Bili su
sjajni i novi, bez ogrebotina.
„Verovatno je pozajmio ključeve da ih kopira”, rekao sam. „Ne
deluje mi da su ovi ukradeni. Izgledaju kao potpuno novi duplikati.”
„Jesu li radnici koristili toalet u kući?”, upitala je Vajtstounova.
„Na tim velikim imanjima često postoji pokretni toalet za radnike.
Ali ako ga u Bašti nije bilo…”
Pogledali smo Šona Nokinsa i videli da izlazi iz prikolice. Pošao
sam za njim. Tanka plava linija uniformisanih pajkana okružila je
spoljnu ivicu farme i zadržavala masu suseda.
Eho Nokins paradirala je unutar logora; njen čopor pasa besno je
lajao, a ona je razmenjivala psovke s meštanima izvan ograde.
„Video sam ovo i ranije”, rekao je Nokins, više za sebe nego
meni. „Znam šta će dalje biti. Meštani nas uvek mrze. Ali onda se
nešto desi. Neka varnica izazove nerede i ljudi ginu.”
Znao sam da misli na svoju pokojnu ženu, živu spaljenu u priko-
lici na drugom kraju grada.
„Morate brzo da pronađete mog brata”, rekao je. „Ako ga usko-
ro ne uhvatite, zapaliće nam naselje.”
„Onda se nadajte da ćemo ga naći”, odvratio sam.
Iz sredine mase iza ograde neko je bacio ciglu. Razbila se usred
čopora pasa, pa su divlje zalajali. Eho je pokazala svetim srednji
prst i zasula ih psovkama. Onda je uzela ostatke cigle i bacila ih na-
zad. Na to su joj odgovorili bocama.
Gledao sam kišu stakla kako pada po obući mladih uniformisa-
nih pozornika koji su stajali gde uvek stoje.
Tačno između zaraćenih strana.
***
Otišao sam rano s posla kako bih posetio Crni muzej i zurio u zle
relikvije Klaničara, ali zarđali pištolj za stoku i izbledeli izresci iz
novina nisu me uopšte dotakli. Pogled mi je privlačila polica posve-
ćena policajcima ubijenim na dužnosti.
NAŠE UBIJENE KOLEGE, pisalo je.
Lica iza stakla, sve službene fotografije, obuhvatala su više od
sto godina. Neka su bila bezizrazna, druga su suzbijala osmeh.
Bilo je lica s početka dvadesetog veka, crno-belih fotografija
posivelih od starosti, a bilo je i skorašnjih lica sa staromodnim fri-
zurama i brkovima, ali svežih boja.
Neka imena bila su čuvena jer su ubistva bila toliko zapanjujuća
da su stigla na naslovne stranice novina.
Pozornik Ivon Džojs Flečer, stara 25 godina. Ustreljena 17.
aprila 1984.
Nije pisalo ništa o kukavičkom skotu koji je pucao iz libijske
ambasade.
Pozornik Kit Henri Blejklok, star 40 godina. Izboden 6. okto-
bra 1985.
Nije bilo ni reči o kukavičkoj rulji koja je pokušala da mu odru-
bi glavu.
Ali nije ni moralo ništa da piše. Tu je bio i jedan čovek kog sam
poznavao i voleo. Detektiv viši inspektor Viktor Malori. Video sam
ga u podrumu sa ženom koja je vrištala, okruženog plamenom, i vi-
deo sam nož kako mu se zariva u vrat sudbonosna dva-tri centimetra
iznad okovratnika zaštitnog prsluka.
Star 50 godina. Izboden.
No većina imena bila je nepoznata. Možda su bila u naslovima
jedan dan. Možda nisu. Umrli su na razne načine, ali uzroci smrti su
se ponavljali.
Ustreljen. Izboden. Ustreljen. Izboden. Pregažen. Pregažen. Pre-
gažen u poteri. Pretučen tokom hapšenja. Pretučen tokom hapšenja.
Ustreljen. Izboden.
„Jesi li završio?”, upitao me je narednik Džon Kejn. Radno vre-
me Muzeja se završilo, a slabašno februarsko sunce svetlucalo je na
noževima, mačevima i vatrenom oružju nagomilanom u Sobi sto je-
dan Novog Skotland jarda kao na nekoj paklenoj rasprodaji.
Okrenuo sam se ponovo eksponatima posvećenim Klaničaru. Iz-
grebani i zarđali pištolj za stoku. Izbledeli novinski članak.
I dve fotografije.
Nasmejana porodica Berns pod božićnom jelkom. Krupni otac i
njegova sitna žena. Tri sina valjano porasla na farmi.
I Piter Nokins kog odvode pošto je proglašen krivim za ubistvo
oca i njegovih sinova, višestruki ubica s licem filmske zvezde i do-
mišljatim nadimkom. Zurio sam dugo u sve to, ali nisam smislio ni-
šta.
Otkrio sam da mi misli lutaju ka Kertisu Gejnu u bolnici Homer-
ton, a pogled ka staklenoj vitrini posvećenoj onima koji su izgubili
život u ratu koji vodimo svakodnevno, u ratu bez kraja, u ratu u
kom nema pobede ni poraza.
„Nema ničega o onima koji nisu umrli”, rekao sam. „O slomlje-
nima koji moraju da nađu načina da žive dalje.”
„Tako je, o njima nema ničega”, rekao je narednik Kejn ljutito.
„Ali misliš li da to znači da su zaboravljeni?” Odmahnuo sam gla-
vom, posramljen. „Ne mislim.” Počeo je da gasi svetla.
„Niste ga još uhvatili”, rekao je. To nije bilo pitanje. „Gde je
mogao da pobegne, Džone? Doktor Džo, naš forenzički psiholog,
kaže da bi pobegao tamo gde ga vole.” Narednik Kejn je frknuo.
„Ne znam ništa o tome”, rekao je i razmislio. „Ali tačno je da
većina zlikovaca beži kod žena. Kod žena koje oni vole. A ono što
te žene o njima misle obično nema veze s ljubavlju.”
Pomislio sam na Meri Vud kako se smeši nad samotnim kreve-
tom Pitera Nokinsa i setio sam se njenog beživotnog tela na stolu od
nerđajućeg čelika u Institutu „Ijan Vest”.
„To se u ovom slučaju nije desilo.”
„Zašto nije?”
„Zato što je žena koju je Piter Nokins voleo mrtva.”
Džon Kejn ljutito je frknuo.
„Ne govorim o Meri Vud. On nju nije voleo. Možda je bio op-
sednut njom, ali nije je ni poznavao. Govorim o farmerovoj kćeri.”
„O farmerovoj kćeri?”
„O onoj kojom je hteo da se oženi pre nego što su njen tata i
braća zaključili da bi mu radije otfikarili jaja. Tako je počela čitava
ova nesreća, je li tako? Momak upozna devojku, a onda njeni otac i
brat pomisle da bi kastracija bila lep svadbeni poklon.”
„Džone, to je bilo tako davno. Nokins je otišao na robiju hiljadu
devetsto osamdesete.”
„Pa šta? A šta misliš o čemu je on mislio tokom dvadeset godi-
na u zatvoru? O ženi zbog koje je robijao.”
Nasmešio sam mu se.
„Kakav si ti stari romantik, Džone. Zaista misliš da muškarac
može da voli ženu tako dugo?”
Narednik Kejn kao da se uvredio.
„Ako je nije voleo tako dugo, onda je uopšte nije ni voleo.”
Pogledali smo stari novinski izrezak i nasmejanu devojku okru-
ženu porodicom.
Devojku koju je Piter Nokins voleo.
„Šesnaestogodišnja Kerolin Berns”, rekao je Džon Kejn. „Šta li
je bilo s njom?”
***
***
U smiraj dana, kad je saobraćajna gužva u ulici Sevil rou najzad po-
pustila, Vajtstounova je pogledala na sat, sipala sebi kafu, odnela
laptop u miran ugao naše sale i pozvala sina preko Skajpa.
Samo sam letimično video klinca na monitoru - šiparac pažljivo
raščupane kose kakvu sada nose svi, smrknut zgodan momčić - a
trudio sam se da ne slušam njihov razgovor; Vajtstounova je pitala
za školu, večeru i domaće poslove, a njen sin - ime mu je Džastin -
odgovarao je umornim jednosložnim rečima koje su zvučale kao uz-
dah.
Kad je završila, pogledala me je i popravila naočari kao da se
setila da sam i ja samohrani roditelj.
„Dostaje za danas, Makse”, rekla je. „Idi kući svojoj kćeri.”
„Ne žurim”, rekao sam. „Skaut je kod drugarice.”
Skaut je imala drugaricu koju će pamtiti i za pedeset godina,
drugaricu s kojom je sve vreme provodila bespomoćno se smejući
ostatku sveta.
Mija je bila svetlokosa devojčica s lakim australijskim nagla-
skom. Bila je kod nas jednog dana kad sam se vratio s posla i odu-
ševljeno cičala dok je Sten jurio nju i Skaut po ogromnom praznom
prostoru naše mansarde, a posle toga nikada nije zapravo ni otišla.
Nisam mogao ni zamisliti da će ikada otići. S njenim roditeljima
razgovarao sam samo preko telefona, ali bili su topli i druželjubivi
Australijanci, bez one hladnjikave engleske povučenosti, i Skaut će
noćas prespavati kod Mije.
„Skaut će prenoćiti kod drugarice”, rekao sam i nisam uspeo da
prikrijem ponos u glasu.
Činilo mi se da Skaut i ja više ličimo na ostale porodice sada
kada ona ima najbolju drugaricu. Činilo mi se da pobeđujemo.
„Potražila sam kćer ubijenog farmera u Nacionalnom policij-
skom kompjuteru”, rekla je Edi Ren. „Kerolin Berns.” Otkucala je
nešto, a ja sam video da joj je lice još bledo od šoka zbog nasilja.
„Našla sam vam dve fotografije. Iste su - jedna je iz pasoškog dosi-
jea, druga iz Uprave za motorna vozila. Malo je duže potrajalo jer
nikada nije prekršila zakon.”
„Hvala ti. Pošalji ih tamo.”
Na ekranu se pojavilo ispijeno lice žene. Izgledala je mnogo sta-
rije od svojih četrdesetak godina. Renova je gledala istu fotografiju
na svom monitoru. Ova žena uopšte nije ličila na ljupku nasmejanu
šesnaestogodišnjakinju čijeg je oca i trojicu krupne braće ubio njen
dečko Piter Nokins.
„Au”, rekla je Edi. „Podsetite me da nikad ne ostarim.”
No nije se radilo samo o tome. Kerolin Berns je pomalo podse-
ćala na Kristinu Kiler,[5] imala je istu takvu iscrpljenu lepotu. No
Kerolin Berns nije uništilo vreme.
Bilo je to nešto srodno sudbini, usudu, kako god želite da nazo-
vete kraj do kog stignemo bez namere. Šesnaestogodišnja devojka
koja se smešila pod božićnom jelkom s roditeljima i braćom nije
ostarila. Uništena je, zajedno s ocem i braćom.
Neki zločini ne završavaju se samo zato što je neko zbog njih
otišao u zatvor, što su tela sahranjena i nestala s naslovnih strana.
Video sam opekotinu na vratu naše šefice. Video sam napetost
na bledom licu Edi Ren. Video sam prazan radni sto detektiva in-
spektora Kertisa Gejna.
Neki zločini traju zauvek, pomislio sam.
***
Kad sam izašao s posla, Šarlota Gatling stajala je ispod velike plave
svetiljke pred stanicom, a desetak foto-reportera joj je prilazilo s
aparatima i pitanjima. Desnom rukom grozničavo je trljala levi ručni
zglob tražeći izlaz.
„Šarlota! Gledaj ovamo, Šarlota!”
„Šarlota, Šarlota, Šarlota!”
„Da li je Bredli još živ?”
„Zašto je to uradio, Šarlota? Zašto ih je Piter Nokins pobio?”
Oko nje bi trebalo da su neki krupni mladi uniformisani pozorni-
ci i ljubazne delotvorne predstavnice za javnost ili službenice za od-
nose s porodicama. No nije bilo nikoga, pa se Šarlota povlačila pre-
ma zidu ruku podignutih ispred lica kao da se brani.
„Molim vas”, rekla je.
Probio sam se do sredine malog čopora, podigao ruku da odgur-
nem aparate uperene u mene i uzeo je za mišicu. Pogledala me je
kao da me ne poznaje.
Moj BMW bio je parkiran uz ivičnjak pa sam je smestio na su-
vozačko sedište. Objektivi su se tiskali uz staklo a ona je skrivala
lice rukama. Taj snimak će upotrebiti, pomislio sam. Bez namere im
je dala ono što žele.
„Sada je sve u redu”, rekao sam joj i uključio rotaciono svetio i
sirenu koji pitaju: Zašto mi, dođavola, stojite na putu? Isključio
sam ih čim smo skrenuli u Ulicu Ridžent.
„Hvala vam”, rekla je.
„Nema na čemu, ali…”
„Znam”, rekla je i podigla ruku da me ućutka. „Nije trebalo da
stojim tamo sama, ali vaši ljudi su imali nove slike dece - nedavno
viđene - i hteli su da ih pogledam.”
Čekao sam.
„Nema Bredlija”, rekla je. „Nikad nema Bredlija.”
Klimnuo sam glavom.
„Ljudi žele da pomognu, a zapravo samo smetaju”, rekao sam.
„Građani. Čak i novinari. Uglavnom su to pristojni ljudi. Imaju i oni
decu. Još je gore kad im nije stalo. A i to se događa.”
„Ali svi govore kao da je Bredli već mrtav. A nije mrtav. Ja to
osećam.”
Nisam rekao ništa, mada su mi ta nepokolebljiva ubeđenja već
dozlogrdila. Šarlota je čvrsto verovala da je njen sestrić još živ. Baš
kao što je Šon Nokins bio ubeđen da hoćemo da napakujemo zločin
njegovom bratu. Baš kao što je Eho bila potpuno uverena da je njen
stric nedužan. Svi su potpuno uvereni sve do trenutka kad im se do-
kaže da uopšte nisu u pravu. Nisam krivio Šarlotu Gatling što se
očajnički drži nade da je njen sestrić negde okružen ljubavlju i pa-
žnjom. Znao sam da bih se i sam držao takve nade.
„Ne znate vi kako je to”, rekla je kao da mi čita misli. „Kad ne
bih verovala da je živ - kad ne bih verovala da negde neko dobro
postupa prema njemu - poludela bih.” Zurila je u Vest end ne videći
ništa. „Hoćete li uhvatiti… tog čoveka?”, upitala je.
„Dajem vam reč da hoćemo”, odgovorio sam. „Kuda idemo?”
„U Ficroviju”, odgovorila je. „Ali mogu ja i pešice.”
„Osećaću se bolje ako vas odvezem do vrata.”
„Hvala vam. Poznajete li Trg Ficroj?”
„Naravno.” Ficrovija mi se oduvek dopadala. Voleo sam istoriju
tog dela grada - Džordž Orvel i Karl Marks tamo su snivali svoje
velike snove, a bendovi i muzičari kao Rolingstounsi, Bob Dilan i
Seks pistolsi nastupali su u tamošnjim malim klubovima. Dopadale
su mi se i raskošne kuće u kojima nikada neću živeti.
„Mislio sam da živite izvan grada”, rekao sam.
„Moja porodica živi u Donjem Sloteru u Glosterširu. Tamo sam
odrasla. Ali više tamo ne odlazim.” Zastala je. „Moj otac i ja - mi
nismo bliski.” To je zvučalo kao klasična engleska nedorečenost.
„Više volim da živim u našoj gradskoj kući na Trgu Ficroj.” Gorko
se nasmejala. „A mislim da je i mom ocu tako milije. Imamo tu
kuću već, šta ja znam, pedeset godina.”
„Kladim se da ste dobili ime po Šarlotinoj ulici.”
Gotovo se osmehnula. Prvi put.
„Otkud znate?”
„Samo nagađam”, nasmešio sam se.
Neko vreme smo ćutali. Saobraćaj je mileo po Oksfordskoj ras-
krsnici a ja sam razmišljao o mogućnostima koje su bogatašima na
raspolaganju, zamišljao sam Ficroviju, možda najmanje poznatu
oblast centralnog Londona neupadljivo smeštenu između Blumsberi-
ja na istoku i Merilebona na zapadu, i Trg Ficroj, veliki zeleni trg
pun neupadljivog starog novca.
„Kako je - vaša povreda?”, upitala me je.
Moja rana od noža trznula se kao prozvana. „Zarasta”, rekao
sam. „A kako se vi držite?”
Zavrtela je glavom. „Ne spavam. Ne jedem. Ne radim. Stalno
mislim na sestru. I na njenu decu.”
Nije spomenula zeta. Možda je to prirodno, pomislio sam. A
možda nije.
„Čime se bavite?”
„Pišem”, rekla je. „Za klince.”
Zadivila me je.
„Priče za decu? Moja kći - zove se Skaut - ima pet godina i obo-
žava priče za decu.”
„Ne, ne pišem priče. Pišem aplikacije.”
„Za mobilne telefone, mislite?”
„Za telefone, za tablete. Rade na svemu. Jeste li čuli za aplikaci-
ju pod nazivom Ljudska priroda? Moja je. To mi je najpoznatija. Je-
ste li čuli za Šazam?”
„To vam kaže koju pesmu slušate”, rekao sam, srećan što mogu
da dokažem da nisam potpuni kreten.
„Ljudska priroda radi slično, ali vam kaže šta gledate u svetu
prirode. Drveće, cveće, biljke…”
„Vi ste to smislili?”
Klimnula je glavom. „Ja sam to napisala. Ovde stanujem.”
Zaustavio sam kod Trga Ficroj. Veliki je to trg, ali je zatvoren za
saobraćaj.
„Skaut me uvek pita za imena drveća kad šetamo našeg psa”, re-
kao sam. „A ja ne umem da joj odgovorim. Kako bih znao vrste dr-
veća?”
„Skinite Ljudsku prirodu.”
Pogledao sam je u lice. Ne bih se nikada umorio od gledanja
njenog lica. Zato što je njena lepota bila nešto više od ishoda nasu-
mično bačenih genetičkih kocaka. Šarlota Gatling bila je pristojna,
hrabra i pametna i to joj se videlo na licu.
„Vaša žena je sigurno čula za tu aplikaciju”, rekla je.
Klimnuo sam glavom. „Možda.”
„Hvala vam na vožnji, detektive Vulfe.”
Gledao sam je kako odlazi.
A kad je ušla u kuću na drugoj strani trga, izvadio sam telefon i
skinuo Ljudsku prirodu. Zamisao je bila tako jednostavna i pametna
da sam se odvezao preko Ridžent parka i prošetao po mesečini uče-
ći nazive drveća. Misleći koliko će se Skaut radovati što ima tako
pametnog tatu kad budemo šetali Stena po Hempsted Hitu. Gledao
sam kroz telefon čemprese, bukve, brestove, breze i jasenove, divio
sam se japanskim trešnjama i katalpama i pokretu kojim Šarlota Ga-
tling sklanja kosu s čela.
23
***
Ponekad je plakala.
Gospođa Gejn uglavnom je sedela uz krevet svoga sina i pričala
- govorila je o ljubaznim bolničarkama, o rđavom čaju u bolničkoj
kantini, govorila je o Kertisovoj operaciji, a kad su joj lekari rekli
da operacije neće biti jer su povrede kičme suviše teške, govorila je
o kući, o crkvi, o svojoj mački Moli i o svakodnevnim promenama u
Luišamu, kraju u kom živi od mladosti.
Ali ponekad je plakala.
Pričala je o prepirci sa susedima Rumunima koja se ticala Moli-
nih toaletnih navika kad su suze naišle bez ikakvog upozorenja i iza-
zvale zapanjenu, nelagodnu tišinu. Edi Ren i ja bespomoćno smo se
zgledali, a Vajtstounova je nespretno spustila staroj gospođi ruku na
rame.
„Ne plači, mama”, zamolio je Kertis s napuklim osmehom.
„Hajdemo”, rekla je Vajtstounova blago. „Da proverimo da li se
čaj u kantini popravio, hoćete li?”
Edi je otišla s njima. Kad smo ostali sami, Kertis Gejn me je po-
gledao i nasmešio se.
„Moraš da me izbaviš odavde, Makse.”
Klimnuo sam glavom i takođe se nasmešio. „Kad se oporaviš
dovoljno za fizioterapiju…”
Slabašno je podigao ruku. Nekakva cevčica virila mu je iz vene
na zglobu. Traka koja je držala cevčicu se odlepila. „Mislim - mo-
raš da me izbaviš odavde.”
Više se nije smešio. Stajao sam u uglu njegove privatne bolnič-
ke sobe, a sada sam seo na krevet. Još nisam potpuno shvatao šta
traži od mene.
„Učiniću sve što mogu”, rekao sam.
„Šta misliš da će biti sa mnom?” upitao me je. „Neću se vratiti
na posao, zar ne? Nikada neću ponovo prohodati, je li tako? Tamo
dole sve je mrtvo. Sve je nestalo. Neću više nikada voditi ljubav sa
ženom, neću stvoriti dete i neću više nikada ići Sevil rouom.”
Sada sam ga video kao prvi put. Kočoperni mladi detektiv in-
spektor, elegantan, obrijane glave, kome detinjstvo provedeno u Lui-
šamu daje čudnovatu nadmoć. Obrijana glava sada mu je obrasla
grubom strnjikom, pa sam video da mu se kosa s čela povlači.
A srce mi se stegnulo kad sam odjednom shvatio šta tačno želi
od mene.
Ustao sam i odmakao se od njega.
Zbog šancove kragne nije mogao da pokreće glavu, ali njegove
tamne oči su me pratile.
„Rekao sam ti”, kazao je. „Ovo nisam ja.”
„Neki ljudi vode dobar život”, rekao sam, a te reči zvučale su
mi prazno iako sam znao da su istinite. „Vratili su se iz ratova - pre-
živeli su užasne nesreće - i žive bez ruku i nogu…” Gejn je sada bio
potpuno spokojan.
„Oni su heroji”, rekao je. „Svi do jednog. I ja im odajem počast.
Tim vojnicima koji guraju dalje bez udova. Muškarcima i ženama
koji se prilagode životu u kolicima.” Nije mogao ni da slegne rame-
nima, ali video sam taj pokret na njegovom licu. „Šta da ti kažem?
Ne želim da me mama vodi u toalet. To je to, zapravo. To je sve što
treba da znaš. Nisam dovoljno jak za to. Odrastao sam čovek i ne
mogu ponovo da postanem beba. Makse, ne mogu to da joj uradim.
A ne mogu to da obavim sam.”
Pogledao sam zatvorena vrata. Osetio sam da mi rana u stomaku
pulsira.
„To je nemoguće”, rekao sam tiho.
„Zapravo je vrlo lako”, odvratio je. „Ne tražim avionsku kartu u
jednom pravcu do neke švajcarske klinike. Samo jastuk i nekoliko
minuta tvog vremena kad nikog ne bude u blizini. Ti si snažan čo-
vek, Makse. Pritisni mi jastuk na lice dovoljno jako da mi zaustaviš
disanje na nekoliko minuta i biće brzo gotovo. Znaćeš kad bude go-
tovo. Učinićeš mi istinsku uslugu. I dobro delo za moju majku.”
Najzad su mu se pojavile suze u očima. „Molim te”, rekao je. „Ne-
mam koga drugog da zamolim.”
Vrata su se otvorila i gospođa Gejn je ušla s Vajtstounovom i
Edi Ren. Smejale su se.
„Momci, o čemu to pričate?” upitala je gospođa Gejn smešeći
se obojici.
„O starim vremenima, mama”, odgovorio je njen sin.
***
Š. Nokins (gđa)
„Nije brat, nego bratova žena”, rekla je Edi. „Ona je umrla, zar
ne?”
Klimnuo sam glavom.
„Neko ju je spalio živu”, rekao sam.
***
***
Uskoro su me izgubile.
Vozila koja su se sklanjala pred sirenom i rotacijom nastavila su
svojim putem kad sam utrčao u kružni put Totenhem Hejla. Trčao
sam između vozila koja su mi išla u susret, između psovki, sirena i
lica izobličenih od besa; ovde se saobraćaj kretao brže, kola su še-
vrdala sklanjajući mi se s puta, dlanovima sam se otiskivao o hladni
metal, napetog tela, čekajući da se staklo, čelik i guma zariju u krv i
kosti.
To se nije dogodilo. Ne meni.
Stao sam kad sam naišao na zgnječena patrolna kola. Prednji
deo se zgužvao o metalnu banderu s kamerom, a bandera se izvito-
perila i razbila prednje staklo.
Vajtstounova je i dalje sedela pozadi, držeći se za čelo. Edi Ren
je stajala pored uništenih kola, po svemu sudeći nepovređena, ali
omamljena; u ruci je držala telefon. A iza naduvanih sigurnosnih ja-
stuka video sam izubijana i izgrebana lica dve mlade policajke.
„Makse!”, povikala je Edi. „Krenuo je ka rezervoaru!”
Pošao sam za njim.
I Nokins je imao sudar. Ukradeni motocikl zgnječili su prednji
točkovi velikog kamiona. Nokins nije naneo mnogo štete kamionu,
ali vozač je presamićen stajao na putu i povraćao.
Saobraćaj se zaustavio, vozila su se sudarala u koloni, vozači su
izlazili, vikali, pretili, a ja sam levo u daljini video sistem rezervoa-
ra Valtamstou, deset povezanih rezervoara pitke vode dugih nekoli-
ko kilometara.
Preskočio sam ogradu. Rezervoari su ličili na more, potpuno ne-
pomično, a grad kao da je ostao negde daleko iza mene. Bilo je čud-
novato tiho i mirno ovde, buka totenhemskog meteža kao da je dopi-
rala iz nekog drugog sveta.
Onda sam video da dva čoveka u gumenim čizmama nezgrapno
trče ka meni. Bili su ribolovci, a štapove su ostavili pored dva zele-
na šatora.
„Tamo!”, viknuli su pokazujući prema nekom žbunju pedeset
metara dalje. „Ima sačmaru!”
Nisu stali.
Čuo sam sirene. Još sirena. Kad sam se osvrnuo, policijska vo-
zila bila su svuda. Zapitao sam se jesu li već stigli specijalci, a
onda sam ih i video - velike crne džipove BMW X5, crni odsjaj
oružja, heklera G3 i automatskih pušaka MP5. Odsek za specijalna
dejstva Skotland jarda ima oko pet stotina pripadnika, a meni se či-
nilo da su svi do jednog ovde.
Oklevao sam gledajući ih kako zauzimaju položaje, pitao se ko-
liko su dugački rezervoari, da li su specijalci pokrili sve izlaze, a
najviše da li treba da nastavim za Nokinsom ili da odustanem. A
onda više nisam imao izbora jer je Piter Nokins izašao iz žbunja i
dalje držeći sačmaru.
Stajao sam potpuno nepomično.
Nisam imao kuda da pobegnem ni gde da se sakrijem, a zbog
ove beživotne vode okolina je izgledala kao neka druga planeta.
Krenuo je ka meni.
„Spusti oružje”, rekao sam mu.
Nije stao. Četrdeset metara.
„Hapsim te zbog ubistva porodice Vud”, rekao sam. „Meri, Bre-
da, Marlona i Pajper.”
Odmahnuo je glavom i pogledao preko mog ramena plava svetla
koja su cepala sivu zimsku tminu.
Dvadeset metara.
„Ne moraš ništa da kažeš”, rekao sam.
Deset metara.
„Ali može naškoditi tvojoj odbrani…”
Podigao je pušku.
„Spusti to i odmakni se!”, rekao sam mu. Srce mi je snažno tu-
klo, rana mi je pulsirala, krv mi je jurila venama. „Nemaš izlaza.”
„Ponovo grešiš”, rekao je, okrenuo sačmaricu i gurnuo cev u
usta. Zatreptao je kad je namestio palac na obarač i pritisnuo.
Razlegao se pucanj i potiljak mu je eksplodirao. U istom trenut-
ku. A zvuk drugog pucnja bio je drugačiji. Činilo se da odjekuje
preko svih deset rezervoara, preko te ogromne vodene površine, pre-
ko tog gradskog mora. Pogledao sam uvis kad je jato crnih ptica
uplašeno prhnulo.
Nokins je pao unazad u rezervoar.
Ono što mu je ostalo od potiljka cedilo se u nepomičnu vodu.
Pogledao sam svoje ruke. Bile su krvave.
Srce mi je ubrzalo, ludo od radosti, suze zahvalnice navrle su mi
na oči i grlo mi se stegnulo.
Zato što to nije bila moja krv.
***
POSMRTNI OSTACI
27
***
***
Džindžer je poslala poruku, a onda smo čekali. Popio sam još jedan
espreso, a ona još jednu čašu šampanjca. Prvi put otkako sam je
upoznao delovala mi je lako pripito.
„Koliko dugo poznaješ Nilsa Gatlinga?”
„Neko vreme.”
Shvatio sam da ne želi da govori o tome. Zbog poverljivog od-
nosa s klijentom, pretpostavio sam. Možda su podvodači po tome
slični lekarima.
„Iznenađen si, detektive?”, upitala je.
Klimnuo sam glavom. „On je oženjen, zar ne?”, odvratio sam.
Nasmešila se istinski vedro.
„A šta ti misliš da to znači? Bred Vud je bio oženjen, zar ne?”
„Jesi li tako upoznala Nilsa Gatlinga? Preko njegovog šuraka?”
Brzo je odmahnula glavom.
„Zaboga, ne. Prvo sam upoznala starog Viktora Gatlinga. Glavu
porodice.” Malo je oklevala. „Viktor Gatling je bio prvi pravi mu-
škarac kog sam upoznala pošto sam sišla s broda.”
„Prvi bogataš, hoćeš da kažeš?”, rekao sam.
„Hoću da kažem prvi čovek koji je znao kako da se ponaša u
ovom svetu. Prvi koji je znao kako se postupa prema ženi. Bila sam
veoma mlada. Dopadala sam mu se. A žena mu je bila nedavno
umrla.”
„I nije vam uspelo?”
„Nisam ja bila ono što mu je trebalo.”
„Šta mu je trebalo?”
„Da provodi vreme sa svojom porodicom. No ostali smo u kon-
taktu. Nilsa znam godinama. A radila sam i za kompaniju, razumeš?
Za Gatlingove domove.”
„Nisam znao da se baviš građevinarstvom. Pre bih te zamislio
kao posrednika za nekretnine.”
„Kompanija ima mnogo klijenata za koje se treba postarati.”
„Kladim se da je tako.”
„Evo je.”
Zina je bila visoka i lepa i delovala je umorno. Ustao sam da se
rukujem s njom. Nije sela. Ostavio sam nešto para na stolu i izašli
smo.
Bila je Rumunka, otkrio sam dok smo išli do kola, mada je na-
glasila da je otišla iz Bukurešta pre deset godina. Imala je dvadeset
šest. U nekom drugom svetu bila bi poslovna žena ili majka.
Nisam zatražio da vidim njenu univerzitetsku diplomu.
***
***
***
***
***
„Znam zašto je Meri Vud dolazila kod vas”, rekao sam doktoru
Džou. „I znam šta se događalo u toj porodici. Ne mislim na Vudove.
Mislim na porodicu Gatling.”
Bili smo u knjižari na Noting Hilu. Radno vreme je prošlo, ali
knjižara je bila puna vedrih i veselih ljudi; pili su vino i čekali da im
doktor Džo nešto kaže o knjizi koju je napisao. Nas dvojica smo se
sklonih od gužve u tihi hodnik od knjiga. Inteligentni žagor dopirao
je do nas. Ljudi su se radovali što je doktor Džo tu.
„Makse”, rekao je tiho, „Meri je dolazila kod mene iz istog ra-
zloga kao i svi ostali klijenti. Pokušavala je da nauči kako da bude
živa u ovom svetu.”
„Znam da je bila zlostavljana”, rekao sam. „Kad je bila mala.”
Pomislio sam na narukvicu od ožiljaka koju je Šarlota nosila na le-
vom ručnom zglobu, „i znam da joj je zato teško da bude živa u
ovom svetu.”
Video sam po njegovom licu da je to istina.
„Ah, doktore Džo!”, zavapio sam. „Trebalo je da nam kažete.”
„Rekao bih vam da to ima veze s vašom istragom”, odgovorio
je. „Ali nema veze. Čovek koji joj je to radio umro je pre nekoliko
godina.” Malo je oklevao. „Merin trener. Njen instruktor skijanja.”
Odmahnuo sam glavom. „To nije tačno”, rekao sam. „Lagala vas
je. Makar o tome. Zlostavljač je bio neko mnogo bliži porodici. Ista
stara priča, doktore Džo. Zlostavljanje se odvijalo unutar porodice.”
Video sam sumnju na njegovom licu.
„Zašto je prestala da dolazi kod vas?”, upitao sam ga.
„Ne znam.”
„Ja znam”, rekao sam mu. „Zato što je morala da uradi još ne-
što. Da sve učini podnošljivim. Mislim da je Meri odlučila da je
vreme da prestane da razgovara s vama i da počne da razgovara sa
zakonom. Nameravala je da kaže policiji da je bila zlostavljana. Mi-
slim da je bila spremna. Bila je spremna da sve saopšti svetu. Ali
ponekad su za to potrebne godine, zar ne? Da se nađu reči. Da se
odaberu reči kojima ćete reći svetu da vas je neko zlostavljao. Po-
nekad to traje zauvek.”
„Tako je”, rekao je doktor Džo. „A ponekad i duže od toga.
Kako znate sve to?”
„Nije zlostavljana samo Meri nego obe devojčice. I Šarlota. Kad
im se majka ubila, stari ih je zlostavljao obe. Njihov otac. Viktor
Gatling.”
„Ne”, rekao je on. „Grešiš, Makse. Meri je volela svog oca.”
***
***
***
Dosta je.
Spavaj sada.
Sklopi oči.
Ne misli ni o čemu.
Sklizni u tamu, potpunu i neprekinutu, u jedino što ćeš ikada
znati.
Pusti svoj dah da obavi posao.
Pusti da se sve okonča.
Prigrli tamu i okončaj svoje patnje.
Okončaj. Okončaj. Okončaj.
Bol me je oživeo.
Ne znam koliko dugo su čekali da se čuvarova smena završi, ali
mislim da je bilo dosta dugo pošto je bol prosekao maglu rohipnola
u mojoj glavi.
Dobio sam dosta batina, ali ovaj bol je poticao iz posekotine na
jagodici koju mi je Nokins načinio čekićem.
Taj bol - žestoka žaoka sveže duboke posekotine na otečenom
mesu - bio je dovoljan da razveje maglu taman toliko da shvatim da
su me živog sahranili.
Vrisnuo sam.
Bacakao sam se kao pas sa polumrtvim pacovom u čeljustima,
prastare kosti krčkale su, pucale i lomile se poda mnom, zarivale su
mi se u telo, a traka oko ruku se razlabavila kao da nema moći na
ovom strašnom mestu. Kidao sam je prstima, zubima, vukao sam je
da nestane.
Trake je bilo mnogo, ali znao sam da sam stigao do kraja kad je
počela da mi čupa kosu i kožu. Onda sam ležao i dahtao, a krov
svemira bio je vlažno trulo drvo svega nekoliko centimetara iznad
mog lica.
Ležao sam i disao, a tama oko mene bila je potpuna i sveobu-
hvatna.
Onda sam počeo da udaram.
„Skaut”
Pomislio sam na nju i udahnuo. Pomisao na nju dala mi je snage.
Mislio sam na nju i glasno izgovarao njeno ime i zvuk imena moje
kćeri punio me je besnom željom da živim.
Udarao sam onako kako sam učio da udaram mesecima, godina-
ma, ne trošeći snagu uludo, nema snage za razbacivanje, dizao sam
pesnice nekoliko centimetara do drvene tavanice, udarao - leva - de-
sna - leva - desna - udarao sam a slabašni životinjski cvilež izbijao
mi je iz usta sa svakim udarcem - leva - desna - leva - desna - ah! -
ah! - ah! - ah! - laktova zarivenih u trup kao da se štitim od udaraca
koji oduzimaju dah i gori su od svakog udarca u lice - leva - desna -
leva - desna - ah! - ah! - ah! - ah! - dok mi šake nisu prokrvarile pa
sam morao da stanem, prevladam bol i dođem do daha.
Dok sam se odmarao, omotao sam komade trake oko pesnica,
načinio sam nekakve rukavice s kojima ću udarati jače. Kasnije -
posle čitavog sata, činilo mi se, a možda je proteklo svega nekoliko
sekundi - počeo sam iznova.
I drvo je puklo. Škripa je zazvučala kao iznenadna grmljavina pa
sam udarao još jače, ali to nije pomoglo jer pukotina nije porasla, a
gubio sam snagu; ležao sam u grobu, znoj je izbijao iz mene, slane
suze su mi curile i pekle mi oči.
I primetio sam vazduh.
Nije ga bilo mnogo.
Trošio sam ga.
Okrenuo sam se na bok, osetio nalet panike, pokušao sam da je
obuzdam dišući sporije. No otkrio sam da ne mogu da ležim na
boku. Nije bilo mesta. Sanduk mi to nije dozvoljavao. Hteo je da
počivam na leđima i da tako počivam zauvek.
Glasno sam opsovao, zamahnuo nogom i osetio da je proletela
kroz trulo drvo i zarila se u hladnu zemlju. Trebalo mi je prilično
vremena da je izvučem. Tada sam shvatio da drvo samo što se nije
raspalo. Treba samo da ga udaram na pravi način. I moram to da
obavim dok još imam vazduha.
Ali bio sam iscrpljen.
Zatvorio sam oči, mada je bilo svejedno jesu li otvorene ili za-
tvorene. Odmarao sam se koliko sam mogao. Kad sam osetio da me
tama vuče, da mi šapuće da zaspim, da mi govori da sam dao sve
od sebe i da je vreme za predah, naterao sam sebe na poslednji na-
por.
Nisam više mogao da udaram pesnicama jer su mi se zglavci
pretvorili u krvavu kašu. Zato sam upotrebio oružje prljavih boraca.
Laktove. Kolena, čelo. Udaraj bilo čime. Udaraj svačim. Uleti u
ludi ritam.
„Skaut! Skaut! Skaut!”
Stenjao sam sa svakim zamahom. Levi lakat u drvo - desni lakat
u drvo - desno koleno - pa levo koleno - i najzad sam se odigao od
tla u omamljenom trbušnjaku, a kosti poda mnom zabijale su mi se
u leđa i polomile se kad sam raspalio čelom u drveno nebo.
Ništa nije pomoglo. Drvo je pucketalo i pucketalo, čak je i na-
puklo, ali ja sam ostao u grobu u kom ću počivati zauvek, potpuno
iznemogao, i najzad sam se predao vrelim gorkim suzama.
Rekao sam glasno jednu reč.
„Skaut.”
I samo što nisam zaridao.
A onda sam osetio pacova.
Uvukao se u moj mali drveni svet kroz rupu koju sam probio
nogom. Skliznuo mi je između nogu i, odgovorivši na moj krik či-
stog užasa - prešao mi preko butine, dugački rep vijugao je preko
moje gole kože kao neka bolesna zmija, i čuo sam kako zvekeće zu-
bima blizu mog uha kao da je zastao da uživa u mirisu mog krvavog
lica.
Ritao sam se, vrištao sam, bacakao sam se kao životinja na sa-
mrti koja je najzad shvatila da se bori za goli život.
Poklopac sanduka je pukao, škripnuo i raspao se.
I nebo se srušilo. Hladna tvrda zemlja padala mi je odozgo na
grudi, pa na lice, a onda svuda. Čitavo nebo ledeno od zime rušilo
mi se odjednom u usta i u oči i punilo mi nozdrve.
Kopao sam zemlju polomljenim noktima. Grebao sam, rio i ko-
pao. Zemlja je htela da me zatrpa. Nisam joj dozvoljavao. No težina
sveta na meni, tog sveta zemlje, gušila me je. Borio sam se protiv
nje, svestan da će, ako prestanem da se borim, nastupiti trenutak za
umiranje. Pokušavao sam da ustanem, a zemlja me je snažno priti-
skala, sada sam se borio više nego što sam kopao, onako kako se
očajnici bore, s bespomoćnom i prestravljenom žestinom, a zemlja
je od zime bila toliko hladna i tvrda, i shvatio sam da više ne dišem,
da se davim, da sam se zagrcnuo, usta punih zemlje, da mi se grlo
zatvara, a srce i pluća spremaju se da mi prsnu.
Onda sam se uspravio u polusedeći položaj, teret sveta zemlje
još me je tištao, ali više nije mogao da me zadrži. Osetio sam da mi
je jedna ruka probila zemlju, udahnuo sam sveži hladni vazduh, a
onda sam se izvukao uvis lomeći kosti pod sobom u prah.
Prsti su mi se probili u noć, onda jedna šaka, zatim mišica. Izvu-
kao sam uvis teme, pa čelo, zatim lice, pljuvao sam zemlju i udisao
vazduh, povraćao sam zemlju i ponovo je uvlačio, lepila mi se za je-
zik, zube i grlo, dahtao sam kao davljenik kad izroni poslednjom
trunkom snage i odjednom sam ležao, zadihan, krkljajući, poluzatr-
pan i poluslobodan, sve me je bolelo, grla, očiju i nosa još punih ze-
mlje iz groba.
Živ.
Dva vatrena žuta oka piljila su u mene. Stari lisac išaran ožiljci-
ma i ja zurili smo jedan u drugog u neverici. Onda je lisac otrčao. A
ja sam zaspao. Ili sam se onesvestio. Ili je u meni još bilo dovoljno
rohipnola da se privijam uz tamu kao uz ljubavnicu.
Nisam se ni maknuo dok nisam zadrhtao od hladnoće i iznenada
shvatio da ću se smrznuti ako se ne pomerim.
Praćen pogledima anđela bez lica izvukao sam se iz groba i ot-
krio da nikako ne mogu da stojim. Baš nikako. Zaboravi na stajanje.
Zato sam krenuo da puzim.
Vukući se polako napred, osećao sam grubo tlo pod kolenima i
laktovima, pod podlakticama i listovima, a kako bol nije jenjavao,
bilo mi je drago što se nešto lepljive trake zadržalo na mojim udovi-
ma i makar malo me štitilo.
Vukao sam se u nadi da će se noć završiti i da će stići pomoć.
Ali noć je bila beskrajna, a pomoć nije dolazila. Kad više nisam mo-
gao ni da puzim, legao sam, tresao se od hladnoće i cvileo kao ra-
njena životinja.
Poslednje čega se sećam bio je spomenik ispred mene. Iz žbunja
se uzdizala statua usnulog psa. Bio je ogroman, veličine automobila
a ne psa, pa sam se zapitao da li je zaista tu ili je tvorevina mog
sna. No to nije ni bilo važno.
Iza psa je stajala kamena ploča s rečima koje su sijale na umiru-
ćoj zimskoj mesečini.
TOM SEJERS
PESNIČAR
PRVAK ENGLESKE
ROĐEN 1826. u PIMLIKU, BRAJT ON, SASEKS.
***
***
***
***
***
***
***
Kad sam bio momčić i još nosio kožnu jaknu i zimi i leti, svakog ju-
tra idući na posao prolazio sam pored jednog učesnika Velike pljač-
ke voza.
Ronald Kristofer Edvards zvani Baster bio je pripadnik bande
koja je rano ujutru 8. avgusta 1963. presrela poštanski voz iz Gla-
zgova za London. Kad sam krajem sedamdesetih godina prolazio po-
red njega na putu do redakcije časopisa NME, Baster Edvards je
bio cvećar u Ulici Stamford ispred železničke stanice Vaterlo.
No za mladog siromašnog klinca u jeftinoj kožnoj jakni Baster
Edvards zauvek će biti učesnik Velike pljačke voza.
Baster je navodno kao deo plena dobio sto pedeset hiljada funti,
a kad je potrošio novac i vratio se iz Meksika, osuđen je na petnaest
godina zatvora. Odslužio je devet godina, a onda je otvorio tezgu sa
cvećem ispred stanice Vaterlo.
Često sam mislio na Bastera pišući priču o Piteru Nokinsu, Kla-
ničaru. Život i smrt obojice ovih ljudi - Baster je sebi oduzeo život,
kao i Klaničar, plod moje mašte - pokazuju da se čak ni kažnjeni
zločini nikada ne zaboravljaju, ne ako su dovoljno spektakularni. To
sam naučio od Bastera Edvardsa, pljačkaša voza i cvećara.
Kao što je Maks Vulf rekao Eho Nokins: „Slava dolazi i prolazi.
Zao glas ostaje zauvek.”
Toni Parsons
London, oktobar 2014.
O Autoru
2)
Engl.: Cripllegate - doslovno kapija bogalja. (Prim, prev.)
3)
Sir Robert Peel 1788-1850), britanski političar i premijer, reformator krivilčnog
prava i osnivač Metropolitenske policije zadužene za širu oblast Londona; njegov
nadimak Bobi poneli su i londonski policajci. (Prim, prev.)
4)
5)
Christine Margaret Keeler, 1942, britanska manekenka i igračica, umešana u
seksualni skandal koji je 1963. izazvao ostavku tadašnjeg britanskog ministra
odbrane Džona Protjuma. (Prim, prev.)
6)
Ijan Brejdi (Ian Bra dy, 1938) i Majra Hindli (Myra Hin ley, 1942- 2002) tokom
1963. i 1964. godine ubili su petoro dece starosti od 10 do 17 godina. Nazvani su
tako jer su četiri žrtve sahranili u močvari Sadlvort u blizini Mančestera. (Prim,
prev.)