Professional Documents
Culture Documents
1 Blizanci Ronald (i933-995) Redžinald (1933-2000) Krej bili su najistaknutije vođe organizovanog
kriminala u Velikoj Britaniji sredinom XX veka. U njihovom noćnom klubu nastupale su najveće zvezde
tog vremena, a bili su povezani i s mnogim političarima. Godine 1969. uhapšeni su zbog ubistva i
osuđeni na doživotni zatvor. (Prim. prev.)
ČETIRI
U kud Lenija Lejna svirala je muzika.
Tiha laka muzika puna zveketa praporaca i zvukova mora, muzika koja
usporava rad srca i podstiče na misli o pustim azijskim plažama u suton. Ta
muzika dobro se slagala sa sobom, sa zlatnim Budama mudrih lica smeštenim
u polumračne niše i podom zastrtim japanskim prostirkama od trske.
Domadca, niska i snažna Azijatkinja od pedesetak godina, rekla mi je da se
izujem na vratima. U dnu bašte video sam čoveka kako seče gole grane sa
stabla trešnje. Lako bi bilo zaboraviti da se nalazim u Ulici Flud u Čelsiju, gde
ovakve kuće koštaju najmanje deset miliona funti.
Ples s Ibice donosi dosta para, pomislio sam.
Domaćica se mrštila na mene kad sam prišao stereo-uređaju i uzeo otvorenu
kutiju kompakt-diska. Um, telo i duša, pisalo je na omotu pored slike lepe žene
koja je sedela prekrštenih nogu i očiju sklopljenih u stanju blaženog
prosvetljenja.
„Nije mi jasno šta vi hoćete”, rekla mi je domaćica ne baš ljubazno. „Gospođa
Lejn je već razgovarala s policijom.”
Osmehnuo sam joj se da je umirim. Delovala je sitno i čvrsto, obučena u sivu
domaću haljinu. U ovom delu sveta vole slikovito da odevaju poslugu.
,,S jednim krupnim muškarcem?”, rekla je. „Žute kose?”
„То je detektiv viši inspektor Flešmen”, rekao sam. „Da, on je stariji istražitelj,
rukovodilac istrage.”
Domaćica je zaškiljila. „А zašto ste vi onda došli ovamo?”
„Imam i ja neka pitanja”, odgovorio sam. Vendi Lejn je ušla u sobu.
Bila je to vitka i privlačna žena, verovatno stara oko četrdeset godina, ali je
izgledala deset godina mlađe. Svetlosmeđu kosu svezala je nemarno u konjski
rep, bila je obučena kao za čas joge, u bele helanke i čistu majicu kratkih
rukava. Bila je bosonoga i zapanjujuće bledog lica. Pružila mi je ruku i osetio
sam da joj je šaka hladna, a kosti krhke kao u ptice.
„Gospođo Lejn”, rekao sam, „žao mi je zbog vašeg gubitka.”
Predstavio sam joj se i pokazao joj službenu legitimaciju. Pogledala ju je
taman toliko da bude pristojna, kršeći ruke i dodirujući usne jezikom kao da
je toliko napeta da je ni zvuci Uma, tela i duha ne mogu umiriti.
Iako sam znao da je svaka cigla ove kuće plaćena novcem od droge, obuzelo
me je ljudsko sažaljenje prema ovoj ženi.
„Znam da ste već razgovarali s inspektorom Flešmenom”, rekao
sam.
Podigla je ruku. „Molim vas”, rekla je. „Nemam ništa protiv da odgovaram na
pitanja. Upravo sam izgubila ljubav svog života. Želim da ubice moga muža
budu pronađene. Da sednemo? Na pod, ako nemate ništa protiv?”
Seli smo na prostirke od trske s obe strane stočića za posluženje. Gospođa
Lejn se Iako i udobno smestila prekrštenih nogu, a ja sam se nešto manje
graciozno spustio na dupe.
„Ratana”, rekla je domaćici, a u glasu joj se čulo bogatstvo i navika da joj se
sve želje smesta ispune, „donećeš nam neko osveženje?” Pogledala me je.
„Zeleni čaj? Nažalost, ne držim u kući ništa s kofeinom, kao ni šećer i mleko.”
„Prijao bi mi zeleni čaj, hvala vam.”
Ratana je nestala, a ja sam razmislio o Vendi Lejn. Imala je glas prave
gospodarice čelsijske kuće, ali kad je izgovorila ime domaćice - Ratana - ta tri
sloga zbog nečega su me podsetila na socijalna naselja siromašnijih, ravnijih
delova Kenta i Eseksa u kojima jedina jarka svetla sijaju s rafinerije na ostrvu
Kanvej. Vendi Lejn je prešla dug put do Ulice Flud.
„Vi ste ga našli”, rekla je, i to nije bilo pitanje.
Klimnuo sam glavom. „Ubistvo se dogodilo tačno ispred moje kuće.”
„Sigurno je bilo... strašno.”
Ponovo sam klimnuo glavom.
„Ко bi želeo da ubije vašeg muža?”
Ali ona je odmahivala glavom, odjednom nema, pa sam je ostavio na miru i
obratio pažnju na tri fotografije na stočiću.
Gospodin i gospođa Lejn na dan venčanja, široko se smeše u mećavi konfeta
na stepeništu Matične službe Kensingtona i Čelsija, oboje s frizurama kao u
princeze Dajane. Zatim njih dvoje u baru s tropskim zalaskom sunca u
pozadini, preplanuli, srećni, zagrljeni. Možda su se slikali na Ibici, pomislio
sam.
I treća i poslednja fotografija.
Leni i neki muškarac, obojica u odeći za karate i sa crnim pojasevima, smeše
se i klanjaju, sklopljenih ruku. Lenijev drug bio je
krupan, ali pažnju je privlačilo njegovo lice. Bilo je to masivno lice, preveliko
za njegovo telo i preveliko za taj osmeh koji je otkrivao dva niza bisernobelih
zuba, sitnih i pravilnih.
„Znam čime se bavio vaš muž, gospodo Lejn”, rekao sam i primetio da se
ukrutila. „Znam i zašto je odležao pet godina u Belmaršu. Ali ne znam koliko je
bio aktivan u tom svetu.”
Zatresla je glavom. „Leni nije razgovarao sa mnom o poslu. Uvek je govorio,
od samog početka, da je bolje da ne znam ništa. Ali nije nameravao da ponovo
ode u zatvor.”
Ućutala je kad se domaćica vratila u sobu i spustila poslužavnik pred nas.
Zeleni čaj za dvoje i dva mala tanjira s ražnjićima.
„Već ste odgovarali na pitanja”, podsetila ju je domaćica.
„Hvala ti, Ratana”, odvratila je Vendi Lejn. „То je sve.”
Domaćica se namrštila na mene i izašla. Vendi Lejn je sklopila oči i činilo mi se
da sluša muziku. Hor anđela i malo ptičjeg poja, tako mi je to zvučalo.
„Znam da je Leni želeo da se promeni”, rekla je.
„Znam da je želeo da se oslobodi tog sveta. Zatvor ga je izmenio - stravično je
dehumanizujuće biti zaključan iza svih tih vrata, svih tih zidova. Zatvor
čoveku oduzima ono što nikome ne bi smelo da se oduzme. Razumete li šta
pokušavam da kažem?”
„Razumem”, odgovorio sam. I ja sam uvek unutar zatvora osećao
klaustrofobiju za koju mi se činilo da će me ubiti.
,,Oh, znam ja šta je on radio”, rekla je. „I znam ko je bio. Ali platio je cenu i bilo
mu je dosta.”
„Znači, Leni je želeo da se povuče iz igre?”
Klimnula je glavom. „Ne mogu da vam iznesem pojedinosti - volela bih da
mogu - ali znam da neki njegovi nekadašnji poslovni saradnici nisu želeli da
se on povuče jer bi to rđavo uticalo na njihove poslove.”
Pogled joj je pao na stočić i učinilo mi se da je pogledala fotografiju dvojice
ljudi u sali za karate.
„Poslužite se ćurećim ražnjićima”, rekla mi je.
„Ćureći ražnjići?”, rekao sam. „Za to još nisam čuo.”
Nisam se mašio ćurećih ražnjića.
„Ratana se silno trudi za Božić”, rekla je gospođa Lejn i gotovo se nasmešila,
prvi put. „Ali ona je Tajlanđanka. Sa Puketa. A Božić baš nije deo tajlandske
tradicije.”
Gledao sam Vendi Lejn kako se s razumevanjem smeši gledajući ražnjiće.
Srknuo sam zeleni čaj. Bio je vreo, pa sam spustio solju.
„Ко je drugi čovek na fotografiji?”, upitao sam.
„Na kojoj fotografiji?”
„Na ovoj fotografiji ovde. Vaš muž u kimonu za karate. Ko je ovaj s njim?"
„То je Goran Gvozden”, rekla je. „Vlasnik sale u kojoj je Leni godinama
trenirao.”
Pogledao sam čoveka masivnog lica i sitnih belih zuba.
„Goran Gvozden?”, rekao sam. „Šta je on? Rus?”
„Srbin.”
Pokazao sam fotografiju. „Smem li?” Klimnula je glavom. „Naravno.” Uzeo sam
fotografiju, zagledao se u lice Gorana Gvozdena i pokušao da uočim ubistvo u
njegovim očima. No nisam uspeo. Video sam samo čoveka koji se sjajno
provodi radeći ono što voli.
„Goran je na Badnje veče došao kod Lenija”, rekla je Vendi Lejn. Malo je
oklevala. „Posvađali su se.”
„Zbog čega?"
„Nemam pojma. Ćula sam povišene glasove. A Leni je bio veoma uzrujan kad
je Goran otišao. No nije o tome razgovarao sa mnom. Možda vam je teško da
poverujete, ali tako je bilo u našem braku.”
Spustio sam fotografiju.
„Је li Leni još imao veze sa svojim barom? S Licima?"
„Lica su klub za gospodu. Tamo smo se upoznali. Ali Leni je pokušavao da ga
proda. Molim vas, detektive, uzmite malo ražnjića.”
Uzeo sam komadić mesa sa Štapića. Kao da sam žvakao sićušnu ciglu. Pitao
sam se u čemu je Ratana vešta.
Jer sigurno je nisu unajmili zato što dobro kuva.
PET
Pred vratima kluba za gospodu, Lica, nije bilo nikoga, ali preko vrata je bio
razapet crveni konopac.
Još na ulici osetio sam miris gustog duvanskog dima, znoja i parfema. Iz
zvučnika se čula pesma koju znam i volim. Opaki akordi i glas Pola Velera koji
peva o sukobu s itonskim kadetima u blizini Slaua. Stajao sam, slušao pesmu i
proveravao pozive na mobilnom. Telefonirao sam ostacima naše ekipe za
istragu ubistava, ali dobio sam samo službe za ostavljanje poruka. Pao je mrak
i trebalo je da smo slobodni.
Shvativši da niko neće doći, prekoračio sam konopac, krenuo prljavim
komadom crvenog tepiha i ušao u klub.
Oči su se okrenule ka meni u mraku. A mračno je bilo svuda osim iznad šanka
koji se protezao do sredine dvorane. Na oba kraja šanka bile su šipke uz koje
su se devojke uvijale. Nosile su uobičajenu uniformu - sićušne bikinije, cipele s
visokim potpeticama i rđave tetovaže. Gledao sam te žene trenutak-dva
misleći kako njihova tela zaslužuju zahvalniju publiku od ovih muškaraca
kamenih lica koji piju za šankom.
Gosti kluba bili su neobični. Svi su bili muškarci, i mada su bili raznih godina,
od dvadesetak do šezdesetak, svi su izgledali isto; bio je to izgled koji već pola
veka postoji medu britanskim muškarcima: doteran, opak, muževno gord
izgled koji je nastao s modovima ranih šezdesetih, opstao preko skinhedsa i
šminkera, a onda se osamdesetih ponovo vratio na scenu.
Posetioci su nosili Armirane majice s okovratnikom ispod teških tamnih
kaputa, skupe košulje i pripijena odela od mohera, uglancane martinke ili
teške engleske zumbane cipele. Brijali su glave ili se šišali sasvim kratko. Klub
je delovao kao muzej davno izgubljenih mladalačkih kultova. Ja sam bio u
smeđoj kožnoj jakni i crnim farmerkama, a svi su me gledali kao da nosim
feredžu. Seo sam za šank.
Mršav muškarac u majici s okovratnikom pojavio se ispred mene besno
glačajući veliku čašu. Imao je frizuru kao momci iz Oejzisa na početku karijere,
stepenastu i paperjastu sa strane, ali na temenu mu se kosa proredila. Ocenio
sam da mu je četrdesetak godina, ali da se odavno služi hernijom. Delovao je
kao ostareli ljubitelj žurki koji nije ni sanjao da će se duga noć ikada završiti.
„Trostruki espreso, molim”, rekao sam mu. „Bez mleka, bez šećera.”
„Nema šanse”, rekao je i dalje glancajući čašu. „Samo za članove.”
Nasmešio sam se. „Onda ću se učlaniti.”
„Ne primamo privremene članove.”
„Baš šteta. Onda ću samo pogledati naokolo.” Debeljko u tesnoj košulji kratkih
rukava doviknuo mu je s drugog kraja šanka gledajući me: „Ima li nekih
problema, Pite Šminkeru?”
„Nema problema”, odgovorio je Pit Šminker. „Ali onaj skot Roj trebalo bi da
bude na vratima.” Onda mi se prvi put nasmešio. „Imaš papir, je li?” Mislio je:
Imaš Ii nalog za pretres? „Ne treba mi nalog za pretres da pogledam naokolo
zato što je izvršen zločin protiv života i tela”, odgovorio sam.
Razvukao je usne u još širi osmeh. Trebalo bi temeljnije da pere
zube.
„Ali to važi samo ako držiš u pritvoru osumnjičenog za taj zločin”, rekao je.
„Imaš li u pritvoru osumnjičenog za Lenijevo ubistvo?”
„0, dobar si”, pohvalio sam ga. Pobednički je frknuo.
„Slušaj”, rekao sam, „želim samo neupadljivo da se raspitam o Leniju Lejnu,
važi? Pozovi mi upravnika.”
„Ја sam upravnik”, rekao je. „Pit Šminker. A ti mi traćiš vreme. Mi smo mu bili
prijatelji, kapiraš? Ako želiš da razgovaraš s nekim o ubistvu Lenija Lejna,
trebalo bi da počneš od onog velikog ruskog skota kod kog je učio karate ili
kung-fu, ili šta ja znam šta.”
Pomislio sam na fotografiju sa stočića Vendi Lejn.
„Goran Gvozden?”
„Baš taj. Čuo sam da su se žestoko posvađah pred Božić.”
„Mislim daje on iz Srbije.”
„Ра to je u Rusiji, zar ne?”
„Ti misliš na Sibir, Pite Šminkeru. Srbija je nešto drugo. Deo nekadašnje
Jugoslavije.”
Igračice su silazile sa šanka. Zamenile su ih dve nove. Ona na drugom kraju
šanka izgledala je jednako iscrpljeno kao prve dve, ali ona bliža meni bila je
dosta mlađa. Stidljivo je cimnula gaćice polako se krećući uz zvuke
Eminemovog remek-dela Shake ThatAss.
„А šta je s tobom, Pite Šminkeru?”, rekao sam. „Је li se tebi Leni nešto
zamerio? Čuo sam da nije prodavao otkako je izašao s robije. Čuo sam daje
razmišljao da proda ovaj klub. Jel' te i dalje plaćao na vreme?”
Pit Šminker besno je stisnuo usne. Nagnuo se ka meni i osetio sam miris
cigareta, piva i peperminta koji je žvakao da osveži dah.
„Tražiš mito?”, upitao me je.
„Sad si me uvredio, Pite Šminkeru”, rekao sam. „Razgovarao sam s Vendi Lejn.
Rekla mi je da je ovde upoznala Lenija.”
„Aha, Vendi je radila ovde.”
„Šta je radila?”
Pit Šminker je pokazao žene koje su klizile duž sipki.
„А šta ti misliš da žene ovde rade?”
„Vendi Lejn je bila striptizeta?”
„Vendi je bila egzotična igračica.”
Razmislio sam malo o tome.
„Slušaj, ja sam već razgovarao s inspektorom Flešmenom i ne moram da
razgovaram s tobom”, rekao je. „Znam ja svoja prava. Ili ćeš otići odavde ili ću
narediti da te izbace. Biraj.”
Otišao sam na drugi kraj šanka. Pogled mi je pao na bele noge igračice. Imala
je dugu crnu kosu i krupne tamne oči, a oko vrata je nosila mali zlatni krst. Sa
Sredozemlja je, pomislio sam. Iz Italije ili Španije. Pristojna katolikinja koja se
pita u šta se to uvalila.
Jedan superteškaš spustio se na barsku stolicu pored mene. Bio je to onaj
stari skins s kraja šanka. Uhvatio je mesnatom šakom butinu devojke ispred
nas i zacerekao se kad je ustuknula od njegovog dodira.
Dotakao sam ga po mišici.
Pogledao me je svirepim vodnjikavim očima.
..Kada stiže gospoda?”, upitao sam ga.
Lice mu se namreškalo od zbunjenosti. „Šta?”
„Ovo je klub za gospodu”, rekao sam. „Ali ja ne vidim nijednog gospodina
ovde. Kada dolaze? Gospoda?”
„Šta pričaš, drugar?”
„Nisam ti ja drugar”, rekao sam mu. „А ako još jednom uvrediš ženu u mom
prisustvu, slomiću ti ruku.”
Pogledao sam devojku. Posmatrala me je. Osetio sam sažaljenje prema njoj, ali
nisam mogao dalje da razmišljam jer je izbacivač koji je trebalo da stoji na
vratima kluba izašao iz toaleta zakopčavajući šlic i krenuo prema Pitu
Šminkeru, koji je besno pokazivao palcem na mene.
Izbacivač mi je prišao.
Bio je krupan, ali trup ispod ogromnog smokinga bio mu je širok koliko i
visok. Bio je građen kao Majk Tajson, ili kao frižider, ili možda kao frižider
Majka Tajsona. Visoko na temenu imao je jarko crveni ožiljak, kao da mu je
neko odsekao vrh glave da pogleda šta ima unutra.
„Izbaci ovog skota”, rekao mu je Pit Šminker.
Izbacivač i ja smo se gledali.
„Zdravo, Roju”, rekao sam mu. „Kako si?”
„Zdravo, Makse”, klimnuo je on glavom i postiđeno se nasmešio.
Pit Šminker je zbunjeno zurio u nas.
„Znam Roja iz Fredove teretane”, objasnio sam mu. „Amaterski bokserski klub
Smitfild. Dugo si tamo trenirao, zar ne?”
Izbacivač je stidljivo klimnuo glavom.
„А i gledao sam ga u nekoliko mečeva u fork holu”, rekao sam. „Dok je bio
profesionalac. Šugar Roj Robertson! Roj je bio odličan teškaš. Trebalo je duže
da ostane u boksu.”
Šugar Roj je slegnuo ramenima.
„Od nečega mora da se živi, Makse”, rekao je. „Imao sam nevolja s težinom.
Suviše volim da jedem...”
Pit Šminker gaje pljesnuo iza uha.
„Beskorisna maso!” rekao je. „Izbaci ga napolje ili ću ja to da uradim!”
Svi su nas posmatrali. Devojka na šanku prestala je da igra. Nasmešio sam se
Šugaru Roju Robertsonu. U svoje vreme, pre oko pet godina, bio je tip borca
kakve sam uvek voleo. Uvek srčan, uvek agresivan, pravi ratnik. Nije se plašio
da dobije udarac ako može zauzvrat da udari protivnika. Uvek ga je bilo
zabavno gledati. A bio je i prijatan čovek. Nisam želeo da se tučem s njim, i to
ne samo zato što bi me onesvestio tim ogromnim pesnicama ako dobije
priliku za čist udarac.
„Žao mi je zbog ovoga, Makse.”
„I meni je žao, Roju.”
Uhvatio me je za mišicu visoko iznad lakta, podigao ju je i povukao me. Savio
sam kolena, spustio težište tela, prepustio težini da me oslobodi njegovog
stiska i otkoračio od njega baš kad je zamahnuo da me udari desnicom. Pre
nego što mu je pesnica krenula napred, zviznuo sam ga kratkim levim
krošeom u vrh brade. Udario bi me snažno. Ali ja sam njega udario prvi.
Kolena su mu popustila od udarca, pa se uhvatio za šank da ne padne.
Trepnuo je pitajući se šta se to dogodilo, a ja sam spustio posetnicu pred Pita
Šminkera.
„Roju je gard oduvek bio malčice prenizak”, rekao sam mu. „Ako borac već
drži ruke tako nisko, bolje bi mu bilo da je kao Muhamed Ali ili Flojd
Mejveder. Bolje da nauči da pleše. Pozovi me ako čuješ nešto o ubistvu Lenija
Lejna.”
Krenuo sam napolje, ni brzo ni sporo, ne znajući hoće li se sve završiti na
ovome. Po mom iskustvu, ljudi koji se ovako oblače retko odustaju.
Izašao sam na ulicu i čuo korake iza sebe. Okrenuo sam se i video onu mladu
igračicu; preko bikinija je obukla vetrovku.
„Hvala ti”, rekla je. „Sto si me zaštitio.”
Odmah sam prepoznao njen naglasak.
„Nisam ništa učinio”, rekao sam. „Iz kog si dela Italije?”
„Iz Kalabrije.”
„Iz daleka si došla. Kako se zoveš?”
„Kara”, rekla je. „Kara Maldini.”
„Kara, ili se vrati u klub ili idi kući. Smrznućeš se ovde.”
Video sam nekoliko prilika na ulazu u klub. Pili su iz boca. Raspaljivali su se za
ono što žele da mi urade.
Više napadača, pomislio sam. To ne valja. „Idi”, rekao sam joj.
Nagnula se prema meni i poljubila me u obraz.
„Oni ti ne govore istinu”, Šapnula je i okrenula se. Vratila se u klub i skinula
vetrovku, a ljudi s ulaza krenuli su prema meni.
Okrenuo sam se kad se prva boca razbila o pločnik ispred mene. Još nisam
trčao, ali sam koračao veoma brzo. Druga boca smrskala se o krov parkiranog
automobila. Treća me je pogodila između lopatica.
Zaklicali su. Ja sam potrčao. Potrčali su i oru.
Jedna kola škripeći su stala pored mene, a suvozačka vrata su se otvorila. Seo
sam u kola, a detektiv pozornik Edi Ren nagazila je gas i pre nego što sam
zatvorio vrata. Sklonila je pramen crvene kose sa čela i pogledala u ogledalo.
Mali dijamant svetlucao joj je na srednjem prstu leve ruke.
„Napad na policijskog službenika”, rekla je. „Trebalo bi da se vratimo s
pojačanjem i sve ih pohapsimo, Makse. Dobila sam tvoju poruku. Jesi li nešto
saznao?”
„Svi stalno spominju onog Srbina, Gorana Gvozdena. Lenijevog instruktora
borilačkih veština.”
„Istragu vodi Flešmen iz Jarda, zar ne?”
„Tako je”, rekao sam. „Ali ja sam pronašao telo. I sve se dogodilo pred mojom
zgradom. A niko neće pogubiti trgovca drogom u mom kraju i izvući se.”
Renova se nasmejala. „Pošteno.”
Ulice zapadnog Londona letele su pored nas.
„Lep ti je taj prsten”, rekao sam. „Је li ti to božični poklon?”
Klimnula je glavom i osmehnula se od stidljivog ponosa.
„On je delimično odvojen od žene. Spavaju zajedno, ali nema seksa.” Zaćutala
je. „Је li to obično sranje, Makse?”
Slegnuo sam ramenima. Nisam mogao da joj kažem ništa lepo i istinito.
„Hvala ti što si došla”, rekao sam.
„Sve je u redu. On je sada kod kuće. Razumeš.” Pogledala me je iskosa. Nikada
nisam video nekog toliko čvrstog i toliko ranjivog kao Edi Ren. „Sa svoje dvoje
dece”, dodala je. „I s njom.”
Skrenula je u Sevil rou, ulicu poznatu po vrhunskim krojačima i krovu na kom
su Bitlsi odsvirali poslednji koncert. U daljini sam video veliku plavu svetiljku
ispred broja 27. Policijska stanica Centralni Vest End.
„А šta je s tobom?”, upitala me je Renova. „Је li ti Božić Bata doneo lepe
poklone?”
„Skaut mi je kupila Noćnike Edvarda Hopera”, rekao sam.
Renova se nasmejala.
„Kako je to izvela?”, upitala je. „Opljačkala je banku?”
ŠEST
Svi su se poklonili ulazeći u dodžo GG.
Čvrsti muškarci i žene koji su posvetili deset, dvadeset, trideset godina života
borilačkim veštinama i deca razrogačenih očiju, obučena u nove-novcate bele
pamučne kimone s belim pojasevima - elita i početnici, svi bi jednako zastajali
na kratkom stepeništu prema strunjačama i poklonili se prema čoveku koji
vodi GG.
Goran Gvozden stajao je u sredini dvorane s velikim osmehom na masivnom
licu i klimao glavom učenicima koji su sedali na madrace i niske kube duž
zidova.
Edi Ren i ja smo se izuli i pridružili se gledaocima.
Gvozden je obema rukama držao dugačku palicu od bambusa. Odmeravao je
težinu palice, opipavao je dok su se učenici smeštali na klupe. Sučelice njemu
stajala su dva mladića obučena u crno; na licima su imali maske slične
pčelarskim, s metalnom rešetkom napred. I oni su držali palice od bambusa,
dugačke kao mačevi.
Kad su svi posedali i umirili se, Goran Gvozden klimnuo je dvojici maskiranih
momaka. Oni su se polako poklonili jedan drugom.
Onda je Goran Gvozden podigao palicu iznad glave kao bojnu sekiru i jurnuo
na njih.
Snažno je zamahivao palicom prema protivnicima. Oni su ustuknuli i vešto se
branili držeći mačeve vodoravno visoko iznad glave, lako skrećući i odbijajući
njegove udarce, onda su odjednom krenuli na njega zamahujući prema vratu i
rebrima. Gvozden je zaustavio možda polovinu udaraca, ali mnogi su bili
uspešni i uz glasan prasak pogodili ga u slabine i ramena. Izbili su mu palicu iz
ruku. Medu gledaocima začuo se žamor.
Goran Gvozden je gubio borbu.
Onda se odjednom našao u vazduhu i ponovo napao. Izuzetno graciozno za
tako krupnog čoveka, spoljnim bridovima bosih stopala udario je napadače u
stomak i izbio im vazduh iz grudi tako da su se presamitili.
Svi su se nasmejali. Goran Gvozden je pomogao suparnicima da ustanu
ponovo se smešeći, a oni su skinuli maske i takođe se osmehivali.
Mnogo teških udaraca, ali bez ljutnje.
Nekako je svako očuvao čast.
Goran Gvozden i dvojica momaka u crnom duboko su se poklonili gledaocima.
Svi su ustali i zapljeskali. Aplauz je još trajao kad smo Renova i ja prišli
Gvozdenu i pokazali mu legitimacije.
„Gospodine Gvozdene? ja sam detektiv pozornik Vulf, a ovo je detektiv
pozornik Renova. Želimo da vam postavimo nekoliko pitanja, ako imate
vremena.”
Široki osmeh gotovo neprimetno je zgasnuo.
„Želite da me pitate o mom prijatelju Leniju”, rekao je. Engleski je govorio
dobro, ali s jakim naglaskom. „Izvolite u moju kancelariju, molim vas.”
U dnu dvorane bila je mala prostorija, nešto između kancelarije malog
poslovnog čoveka i hrama posvećenog borilačkim veštinama. Zid iza radnog
stola s velikim kompjuterom bio je prekriven uspomenama na sportsku
karijeru Gorana Gvozdena - fotografijama s takmičenja, kako drži priznanja i
pozira s velikim grupama ljudi obučenim u istovetne bele pidžame. Na
počasnom mestu iznad stola bila su tri dugačka blago zakrivljena samurajska
mača. Jedan je bio u crnim lakiranim koricama, a čelične oštrice ostala dva
bile su potamnele od starosti. Mačevi nisu izgledali kao kopije. Izgledali su
kao pravo oružje.
„Ono je bio kendo, zar ne?”, rekao sam dok smo sedali preko puta njega.
„Japanska veština borbe mačevima?”
,,Oh, ne - to je bila samo zabava”, rekao je. „Naši gosti se ozbiljno bave
kendom, ali ja sam želeo da moji učenici iskuse tu plemenitu drevnu veštinu.”
Kroz prozor kancelarije video sam učenike kako se vraćaju katama, precizno
koreografisanim vežbama udaraca rukama i nogama koje čine temelj karatea.
„Poučavate li vado rju karate?”, upitao sam ga. Klimnuo je glavom.
„А koliko dugo ste podučavali Lenija Lejna?”
Malo je razmislio. „Gotovo osam godina”, rekao je. „Ne računajući vreme kad
je bio odsutan.”
„Mislite, kad je bio u zatvoru?”, rekla je Edi Ren.
„Tako je. U zatvoru. Podučavao sam ga vrlo dugo.”
Ćutao sam čekajući nekakav izraz kajanja ili žaljenja. No nisam ga dočekao.
Renova i ja smo se zgledali, ja sam nastavio, a njen pogled je odlutao ka
samurajskim mačevima na zidu.
„То znači da ste ga veoma dobro poznavali”, rekao sam.
„Čudno je to”, rekao je trljajući krupne šake kao da ih pere. „Leni i ja smo se
dugo znali, ali razgovarali smo gotovo isključivo o - ovome.” Raširio je ruke.
„Razgovarali smo o karateu.”
„Razgovarali ste osam godina o karateu?” upitala je Renova i izvila obrve u
neverici.
„0 svakoj borilačkoj veštini možete razgovarati vekovima a da se ne približite
kraju”, rekao je Gvozden. „Da li se neko od vas dvoje bavi nekom borilačkom
veštinom?”
„Ја imam crni pojas u origamiju”, rekla je Renova. „Detektiv pozornik Vulf
pomalo boksuje.”
„Borilačka veština zapadnog sveta”, rekao sam. „Znači, niste bili prijatelj
Lenija Lejna?”
„Nisam to rekao”, odgovorio je Gvozden. „Leni mi je bio prijatelj, ali to
prijateljstvo bilo je ograničeno na svet u kom ja živim.” Zastao je. „Nismo
razgovarali o svetu u kom živi on.”
„No znali ste da trguje drogom”, rekao sam. „Znali ste daje zbog toga odležao
pet godina. Sigurno ste znali sve to.”
„Znao sam ono što sam pročitao u novinama - a toga nije bilo malo. Čovek koji
je naučio Ibicu da pleše - kako bih to propustio? No, kao što i sami znate,
detektive, borilačke veštine treniraju raznovrsni ljudi. Dolaze deca - i odrasli -
koji žele da se odbrane od nasilnika. Dolaze neukrotivi klinci željni discipline i
saveta. Dolaze ljudi koji žele da budu u formi, ljudi koji žele da se brane i oni
koji jednostavno vole da se bore.”
„А u koju grupu je spadao Leni?”, upitala je Renova.
„Mislim da je tražio nešto u čemu bi bio dobar”, odgovorio je Gvozden.
„Osim u trgovini drogom”, nasmejala se Edi Ren.
Goran Gvozden se više nije smešio.
„Pitam se je li bio dobar u tome”, rekao je blago. „Odležao je pet godina u
zatvoru, neko ga je ubio pre nego što je napunio četrdeset i nije imao para. To
meni ne zvuči kao uspeh.”
„Kako znate da nije imao para?” upitao sam ga.
„Tako što mi je dugovao sedamsto funti. U današnje vreme nije lako voditi
posao. Zakup u Londonu stalno poskupljuje.”
„Jeste li zbog toga otišli kod njega na Badnje veče? Jeste li se zbog toga
posvađali? Zato što nije plaćao časove karatea?”
Goran Gvozden je duboko udahnuo.
„Jeste li vi jedan od onih Zapadnjaka koji misli da su svi Srbi zlikovci?”, upitao
me je vrlo tiho.
„Ја istražujem ubistvo koje se dogodilo ispred moje kuće, gospodine
Gvozdene”, odvratio sam. „Eto ko sam ja. Pitam vas ponovo - da li ste se s
Lenijem Lejnom posvađali zbog novca?”
„Ne bih nikada naškodio Leniju”, rekao je vrteći glavom. „Niti bilo kome
drugom.”
„Dobro ste sredili onu dvojicu mladića tamo”, rekla je Renova.
Gvozden je ćutke pognuo krupnu glavu i zagledao se u sto.
„Tata?"
Glasić je dopro s bočne strane kancelarije. Dečačić s naočarima stajao je na
vratima koja nisam primetio do tada. Kroz vrata se videla kuhinjica i shvatio
sam da ovo nije samo sala za vežbanje i kancelarija. Ovo je ujedno i dom
Gorana Gvozdena.
„Tata, završio sam domaći”, rekao je dečak s naglaskom deteta odraslog u
Londonu i pružio svesku. Procenio sam da mu je jedanaest godina.
Goran Gvozden pozvao je rukom dečaka da uđe.
„Predstavi se, Nenade, kao što dolikuje engleskom džentlmenu”, rekao je sinu.
Dečak je prebacio svesku u levu ruku i stidljivo pružio desnu.
„Zdravo”, rekao je tiho. „Zdravo. Dobro došli.”
Njegov otac je sijao od ponosa. „Završiću uskoro, Nenade”, rekao je, a dečak se
vratio u njihov dom.
„Da li vaš sin trenira karate?”, upitao sam.
„On voli da čita”, rekao je Gvozden. „Mislim da mu smetaju naočari. Bez njih
ne vidi, a ne želi da ih nosi dok se bavi sportom.”
„Kad ste došli ovamo iz Srbije?”
„Hiljadu devetsto devedeset devete godine”, rekao je i ućutao kao da očekuje
da shvatimo zašto je ta godina značajna. „One godine kada je NATO
bombardovao Beograd. Godinu dana ranije izgubili smo Nenadovu majku -
umrla je od raka dojke - a bombardovanje Beograda prestravilo je mog sina. I
tako smo otišli.”
„Hvala vam na odvojenom vremenu”, rekao sam. „Ostavićemo vas da se
posvetite sinu.”
Dao sam mu posetnicu i rekao mu da ćemo se još čuti. Kad smo izašli na ulicu,
Renova i ja smo ćutali sve dok nismo seli u moj stari srebrni BMWX5.
„Nije on”, rekao sam. „Moramo da tražimo dalje.”
Renova se nasmejala.
„Nije on? Zašto nije? Gospode bože, Makse! Zato što je samohrani otac?”
„Ne. Srbi su na rđavom glasu. Svi se prema njima ponašaju kao prema
najvećim zlikovcima Evrope. Bili su uz nas u ratu protiv nacističke Nemačke.”
„Kakve to veze ima sa činjenicom da je Leniju Lejnu odrubljena glava?”
„NATO je bacao bombe na onog dečaka. Kako smo mi ispali dobri momci?”
„Gvozden ima motiv - novac.”
„Sedamsto funti, Edi!”
„Suma nije važna i to znamo oboje, Makse. Ljude ovde ubadaju nožem u oko
za sitniš. Ljudi ubijaju jedni druge za novčić. A on je sigurno jedan od najjačih
ljudi koje sam u životu videla. Jesi li video šta je uradio onim pčelarima?”
„То što glumi Brusa Lija ne znači daje ubica.”
Zurio sam u ulicu, ali nisam video ništa. Bili smo južno od Temze, ispod Ulice
Borou Haj, otprilike kilometar i po od pomodnog dela četvrti. Svuda oko nas
bila su sumorna socijalna naselja, a božična svetla u prozorima slabašno su
sijala u sumraku.
„On ima motiv”, rekla je Renova, ,,i ima sredstvo. Očigledno se pali na mačeve.
To mu je nekakav bolesni fetiš. Jesi li video koliki su mu mačevi na zidu? To su
samurajski mačevi, zar ne?”
„Najbolja sečiva na svetu”, rekao sam. ,,U pravu si, Edi. Mačevi su problem.”
SEDAM
Bili smo sasvim blizu Imperijalnog muzeja rata. Bližila se ponoć, ali očekivali
su nas.
Kao i uvek, dah mi je zastao od prizora dva ogromna brodska topa pred
ulazom u zdanje. Moćne cevi propinjale su se u januarskoj tami, a od
skromnih ulica južnog Londona odudarale su kao dinosaurusi.
„Imperijalni muzej rata?”, rekla je Edi Ren. „Sada je sigurno zatvoren.”
„Ući ćemo na zadnja vrata”, rekao sam.
Parkirao sam se u Ulici Svetog Đorda, pa smo kroz baštu došli do službenog
ulaza. Zazvonili smo, a postariji čuvar nam je otvorio vrata i sklonio se da
uđemo. Iza vrata nas je čekala mlada žena u invalidskim kolicima.
„Zdravo, Kerol”, rekao sam. „Ovo je detektiv pozornik Edi Ren. Hvala ti što si
nas odmah primila.”
Žena u kolicima kratko je klimnula glavom. Kerol sam upoznao preko mog
nekadašnjeg šefa, detektiva višeg inspektora Malorija, koji je poginuo
prilikom hvatanja Kasapina Boba. Kerol nam je činila ogromnu uslugu
otvarajući nam Imperijalni muzej rata posle radnog vremena, ali znao sam da
to čini zbog Malorija, a ne zbog mene.
„Hteo si da ti pokažem neke mačeve”, rekla je.
Sačekali smo da Kerol okrene kolica u uskom hodniku, a onda smo pošli za
njom u glavnu salu. Spitfajeri i meseršmiti visili su s tavanice u tami kao san o
nekom davnašnjem ratu.
„Odakle ste poznavali inspektora Malorija?”, upitala je Renova.
Kerol je stala i pogledala, ruku oslonjenih na stolicu.
„Iz Avganistana”, rekla je, i to je bilo sve.
Ušli smo za njom u kancelariju. Na radnom stolu ležala su četiri mača. Dva su
bila dugačka i zakrivljena baš kao mačevi na zidu Gorana Gvozdena, treći je
bio kratak i kriv, više nalik dugačkom nožu, a četvrti srednje dužine i potpuno
prav. Samo poslednji je imao korice. Kerol se dovezla do samog stola i izvukla
taj mač; čelično sečivo nečujno je iskliznulo iz drvenih korica.
„Ovaj mač je iz Kine”, rekla je. „Kineski mačevi ne uživaju ugled kao ovi
zakrivljeni japanski.” Vratila je kineski mač u korice i uzela onaj najkraći.
„Ugled japanskih mačeva potiče od načina njihove izrade - kaljenja. Kovač je
pokrivao sečivo glinom, ali je samu oštricu ostavljao ogoljenu, grejao ju je do
crvenog usijanja, a onda naglo hladio tako da se stvrdne. Tako se dobijala
neverovatno tvrda i neverovatno jaka oštrica.” Kerol je zamahnuta mačem
iznad glave. „Ovo je vakizaši, kratki mač, i obično se nosio s dužim mačem
zvanim katana.” Prekorno nas je pogledala. „Nemojte da se ustručavate.”
Renova i ja smo uzeli katane. Učinila mi se neobično laka i neporecivo
smrtonosna, kao da držim žilet dug metar.
„Koliko udaraca je potrebno da se ovim čoveku odrubi glava?”, upitao sam.
Kerol se iskreno nasmejala, lice joj je sinulo i na trenutak sam ugledao
bezbrižnu devojku kakva je sigurno bila pre nego što je otišla na dužnost u
Avganistan.
,,Oh, jedan je više nego dovoljan”, odgovorila je.
,,U nacionalnom policijskom kompjuteru nema ničega o Goranu Gvozdenu”,
rekla mi je Edi Ren sutradan rano ujutru. „Nema kriminalni dosije. Viza mu je
uredna - dobio je dozvolu neograničenog boravka za sebe i sina dve hiljade
četvrte.” Odgurnula je stolicu i prošla rukom kroz crvenu kosu. „Koliko ja
vidim, nije kažnjavan ni zbog pogrešnog parkiranja.”
S prozora sobe za teške zločine Policijske stanice Centralni Vest End u Sevil
rou-u 27 video sam ulicu četiri sprata niže. Vest End je vrveo od ljudi željnih
da kupe nešto jeftino, ali Sevil rou bio je pust. Saloni svih vrhunskih krojača
bili su zatvoreni zbog praznika. U ovoj ulici Mejfera nema rasprodaja.
„Leni Lejn se obogatio birajući pogodne trenutke”, rekao sam. „Рге ekstazija -
pre nego što je Leni naučio Ibicu da pleše - droga je bila rekreaciona
razonoda. Leni je bio medu onima koji su drogu pretvorili u industriju.”
Okrenuo sam se da je pogledam. „Ali ko vodi poslove s drogom u ovom gradu
sada?”
Slegnula je ramenima.
„Ко god stigne”, rekla je. „Leni i njegovi prvobitni saradnici manje- više su
sami upravljali poslom. Leni je bio Henri Ford ekstazija. Sada je sve drugačije.
Svako živi, od balavaca iz Eseksa do Somalijaca, hoće da se ubaci u posao.”
„I upravo zato je Leni i hteo da izađe”, rekao sam. „Nastala je prevelika gužva.
Postalo je suviše opasno. A on je i odrobijao svoje.”
„АН možda stari saradnici nisu bili spremni da mu dozvole da se povuče”,
rekla je Renova.
„То mi zvuči mnogo verovatnije nego zamisao da ga je instruktor karatea
ucmekao zbog sedamsto funti”, rekao sam ja.
„Zbog toga ti nije ništa simpatičniji, zar ne?”
„Nije”, potvrdio sam. „Zato što je život kriminalca suviše opasan kada čovek
mora sam da odgaja dete.”
Vrata su se otvorila i ušla je sitna svetlokosa žena s naočarima - detektiv viši
inspektor Pat Vajtstoun, vršilac dužnosti šefa naše ekipe za teške zločine
otkako je inspektor Malori poginuo. Nije bila zadovoljna. I nije bila sama. „Šta
vas dvoje izvodite?”, rekla je, a detektiv viši inspektor Flešmen iz jarda ušao je
za njom i pogledao me kao da bi mi rado iščupao grkljan. „Ova stanica ne
učestvuje u istrazi ubistva Lenija Lejna, u redu?”
Klimnuo sam glavom. „Znam.”
„Ne ponašaš se kao da to znaš, Prljavi Hari”, rekao je Flešmen.
„Gospodine”, zaustio sam, ali on me je prekinuo podigavši ruku.
„Nemoj mi ukazivati poštovanje u lice i vredati me iza leda, detektive Vuife”,
rekao je. „Razgovarao si s Vendi Lejn bez prethodne dozvole starijeg
istražitelja - a to sam ja, a ne ti.” Klimnuo je glavom prema Renovoj. „А onda
ste ti i ovaj tvoj doktor Votson otišli u dodžo GG i razgovarali s mogućim
osumnjičenim za ubistvo - ponovo bez moje dozvole.”
„Trebalo bi da istražujemo nekadašnje poslovne saradnike Lenija Lejna”,
rekao sam, „а ne njegovog instruktora karatea.”
Flešmen mi se uneo u lice.
„Dosta!”, povikao je, a onda se odmaknuo vrteći glavom, obuzdavajući se, lica
zajapurenog od istinskog gneva. „Samo prestani, u redu? Nemoj ni da prilaziš
istrazi. Rekao sam ti da ideš kući i počastiš se za praznik. Neću da ti
ponavljam.” Lako je dodirnuo Vajtstounovu po mišici., „Hvala ti, Pat”, rekao je,
okrenuo se i izašao.
„Isključite kompjutere i idite kući”, rekla nam je Vajtstounova i besno gurnula
naočari uz nos.
Renova i ja smo uradili kako nam je rečeno.
„Leni Lejn”, rekao sam. „Ubili su ga pred mojim vratima. Odrubili su mu glavu
u Smitfildu. Ja sam se prvi pojavio na licu mesta.”
„Znam”, rekla je Vajtstounova, sada blaže. „Znam ja to, Makse.”
„Reč je o tome da ja tamo živim.”
„Razumem.”
„Tamo moja kći spava, igra se, crta i seta našeg psa.”
„АН ovo nije naša istraga”, rekla je Vajtstounova. „Zato idi kući i ne misli na to.
Idi kući kod Skaut.”
„Izvini što sam te dovukao ovamo za praznik”, rekao sam joj i zaista mi je bilo
žao. „Znam da si sigurno bila sa sinom.”
„On nije kod mene za praznik”, rekla je Vajtstounova i video sam da joj se
vatra vraća u pogled. „Praznik provodi s onim đubretom od svog oca.”
Kasno po podne udarao sam tešku vreću u amaterskom bokserskom klubu
Smitfild, zarivao sam zelene rukavice od dvanaest unci duboko u izlizanu kožu
i uživao u udubljenjima koja ostavljam s obe strane vreće, a kad je zazvonilo
zvonce, spustio sam se na pod i uradio deset trbušnjaka i deset sklekova.
Onda je ponovo zazvonilo zvonce, pa sam udarao krušku još jednu rundu. Na
novi zvučni signal bacio sam se na pod i odradio još deset trbušnjaka i deset
sklekova, pa sam se vratio udaranju u vreću, i tako iznova sve dok nisam
izgubio pojam o vremenu, dok me oči nisu zapekle od znoja, dok mi se od
mlečne kiseline nije učinilo da su mi ruke preteške da ih podignem, dok nisam
shvatio da ću noćas najzad spavati kako treba.
„Vreme”, doviknuo je Fred. „Odlično, odlično.” Onda se namrštio. „Ne mogu da
verujem da si pustio tipa da te zvizne u potiljak. Šta sam te prvo naučio?”
„Da se branim u svakom trenutku”, rekao sam. „Bio je prerušen u policajca,
Frede.”
Fred se zamislio, a ja sam znao da misli ili na boks ili na muziku. Iz zvučnika u
dvorani čuo se Bob Marli kako peva Lively Up Yourself pred oduševljenom
publikom.
„Trebalo bi da puštamo samo one koji su svirah u Dugi", 2 rekao je.
„Bob Marli i Vejlersi" rekao sam ja.
„Kleš" rekao je Fred.
„Ни" rekao sam ja. „Fejsis. Džimi Hendriks.”
„Džimi Hendriks? Ne.”
„Iz vremena pre Duge. Iz šezdesetih, dok se Duga još zvala Astohja. Tu je
spalio svoju gitaru.”
,,U redu. Onda i Hendriks. I Liti fit. Mark Bolan. Igi Pop.”
„Slejd. Kul end dgeng. Tin Lizi."
„Pinkflojd. Kvin."
Oglasilo se zvonce i Fred me je poveo na fokusere. Izvikivao mi je naredbe
uzmičući, fintirao u stranu i povremeno zamahivao fokuserima u moju glavu
kako bi me naterao da držim gard iako su mi mišice gorele od umora.
„Trostruki direkt”, viknuo je, a ja sam ga izveo - jedan, dva, tri.
„Najviše snage u poslednji”, rekao je. „То drži protivnika na distanci. Ponovi.
Trostruki direkt. Poslednji uvek najjači"
U salu je ušao Šugar Roj Robertson. Raspoloženje mi je klonulo jer sam bio
uveren da je došao da se potuče sa mnom.
No došao je da vidi Freda.
„Voleo bih da pokušam ponovo”, rekao je izbacivač. „Ako nije prekasno. I ako
me primaš.”
Fredovo lice gusara razvuklo se u osmeh.
„Grmalju”, rekao je, „zar ne znaš da nikad nije prekasno? Sačekaj samo da
pustim Kleš"
Kad je Fred prišao uređaju, a Džo Stramer zapevao White Man in the
Hammersmith Palais, Sugar Roj se okrenuo meni.
„Ona te čeka napolju”, rekao mi je.
Kara Maldini je u vratima zatvorene prodavnice drhtala od januarske
večernje hladnoće, ali i od još nečega.
„Volela sam ga”, rekla je. „Lenija. Volela sam ga od prvog trenutka. U čitavom
klubu samo on se nije ponašao prema meni kao prema svežem mesu. Hteo je
2 Londonsko pozorište u kom su šezdesetih i sedamdesetih godina XX veka nastupah najveći rok