Jedna teorija pravde

ovjekovo ponaanje u ivotu odreeno je vie ili manje stabilnim vrijednostima ili principima djelovanja, i sudovima o pojedinim kategorijama stvarnosti, odnosno o pojedinim stvarima. Vrijednosti se mogu mijenjati s vremenom ili iskustvom, ili se unakrsno koristiti u prosudbi razliitih stvari. Prema jednom novinskom lanku moemo recimo imati lo sud iz estetskih ili trenutnih razloga, dok prema ponaanju neke osobe moemo imati lo sud zbog daleko temeljnije ocjene, da je rije o sasvim zloj osobi. Ili obrnuto. Moralni i politiki stavovi pripadaju kategoriji temeljnijih stavova, premda gotovo najizravnije djeluju na ljudsko ponaanje. Oni su, poput svih ostalih stavova, podloni mijenama, ali oni uglavnom ostaju stalni. Takve stavove esto zovemo naelima ili principima, a osobe koje trajno i dosljedno vode takvi stavovi, principijelnim ljudima. Moralni stavovi predstavljaju barem idealni temelj naega djelovanja i oni vrlo izravno odreuju nae koncepcije pravednoga drutva, a posredno dobre politike. Godine 1971. ameriki filozof morala, John Rawls napisao je jednu od najbitnijih knjiga XX. stoljea, Teoriju pravde, u kojoj iznosi svoju, tj. jednu od vizija pravednoga drutva. Kaem jednu od vizija pravednoga drutva, jer ivimo u vremenu u kojemu se niodkoga ne trai, niti se ikoga moe prisiliti da prihvati neko navodno ili stvarno otkrovenje. Kaem jednu viziju pravde, jer je Rawls naziva liberalnom; on je naziva teorijom pravde kao pravednosti. Za Rawlsovu teoriju pravde, kao i za najvanije liberalne filozofe politike, bitna je tzv. poetna pozicija, neko poznata konstrukcija drutvenog ugovora nastala iz prirodnoga stanja, u kojoj se funkcioniranje drutva, posebno dobrog drutva, rekonstruira tako da se svi zamiljeni lanovi drutva dogovaraju da izaberu naela koja e ih naknadno, kada ih izaberu, ograniavati u njihovoj apsolutnoj slobodi. Ona obuhvaa nekoliko bitnih pretpostavki: prvo, da su ljudi racionalni i da slobodno odluuju o vlastitoj sudbini. Drugo, da je potpuno sporedno u kakvom ili iz kakvog milieua dolaze osobe koje sklapaju taj zamiljeni drutveni ugovor, kakve su njihove strasti i njihovi pojedinani interesi. Tu pretpostavku Rawls zove velom neznanja tj. ignorancije. Tree, Rawls pretpostavlja da bi takve osobe izabrale dva naela pravednosti kojim e se rukovoditi u prosudbi pojedinanih sudova i djela. Prvo, da svi moraju imati ista prava i dunosti, i drugo, da su sve drutvene i ekonomske nejednakosti pravedne samo ako najdeprivilegiranijim lanovima tj. slojevima drutva mogu kompenzirati nejednakosti, to znai da razmjer drutvene nejednakosti mora biti proporcionalna koliini beneficija za deprivilegirane. Dodatno obiljeje Rawlsove teorije pravde jest tzv. reflektivni ekvilibrijum, ili refleksivna ravnotea. Refleksivna ravnotea kae da koncepciju pravde za pravedno drutvo moemo postii kretanjem u dva smjera, procesom uzajamnog prilagoavanja principa i sudova koji se odnose na stvarnost, tj. ili tako da prilagoavamo naela u skladu sa sudovima, ili tako da sudove prilagoavamo izabranim naelima, pa bismo na kraju postigli ravnoteu izabranih naela koja bi i dalje vrijedila premda su se konkretne okolnosti promijenile. Premda su sve navedene karakteristike Rawlsove teorije pravednosti zanimljive, posebno njegovo drugo naelo o nadoknaivanju socijalnih razlika, danas bih se elio zadrati na posljednjem, etvrtom, metodolokom obiljeju refleksivne ravnotee.

Liberalizam se esto karakterizira pravnim ili moralnim formalizmom. Stoga su neki filozofi Rawlsu i liberalima ubrzo postavili prigovor da osiguravanje pravednoga drutva putem formalne procedure ne moe biti garancija da e drutvo zbog toga postati dobro drutvo. Ljudi naime uvijek imaju neke svoje interese, nagone, stavove, tradicije kojima se priklanjaju, i nije jasno bi li se liberalni drutveni ugovor, kada bi bio stvaran, ikada mogao potpisati, bez obzira ili unato njegovoj nagovjetenoj i racionalnoj pravednosti. Osim toga, brojni ljudi misle da se dobro drutvo moe uspostaviti na druge naine, kranskim odgojem u obitelji, ili drutvenom solidarnou prema blinjima, a ne samo formalnom, najee pravnom procedurom. Osobno mislim da prigovor liberalistikom formalizmu nije opravdan. Dovoljno je samo pomisliti kako velik dio amerikih kriminalistikih filmova ima pouku: know your rights, znaj koja su tvoja prava pred agentima drave, ili na to kako svoju djecu moemo poduavati o tim pravima ili o tome to drava ne smije initi svojim graanima, pa da vidimo kako ta navodna formalnost ubrzo postaje stvarni politiki, ideoloki i moralni sadraj. Rawls navodni formalno-pravni liberalizam nadopunjuje formalistikom koncepcijom morala. I u toj koncepciji morala refleksivni ekvilibrij igra veliku ulogu. Refleksivna ravnotea eli izbjei onaj poznati i trivijalni dualizam naela i injenica, ili ono to se obino izraava tvrdnjom: 'to moe vrijediti u teorija ali ne i u praksi.' Ravnotea se za laike, za sve nas koji se ne nalazimo u originalnoj, poetnoj poziciji prirodnoga stanja, ve u stvarnom i proturjenom svijetu, postie tako da stalno preispitujemo izabrana naela pravde pomou injenica ili pak tako da injenice pokuamo vidjeti u kontekstu izabranih naela. Pojednostavnimo argument do krajnosti: ako netko, recimo veina graana Hrvatske, pretpostavlja da je izbor vladajue stranke "dobra stvar" za sve, dakle neka vrsta opeg naela, onda refleksivni ekvilibrij od nas trai da to nae naelo usporedimo s injenicama i da razmotrimo koliko to naelo "dri", tj. smijemo li ga se i dalje pridravati u svjetlu jasnih injenica, ili pak da "opravdavamo injenice" u skladu s "prihvaenim naelom", naime tako da kaemo da one jesu u skladu s opim izabranim naelom. Navedeni primjer i poanta nije potpuno u skladu s Rawlsovom teorijom jer za razliku od navedenog primjera, Rawls smatra da su naela pravednosti u poetnoj poziciji neopovrgljiva; ona su takorei jedina naela kojima se moe osigurati pravednost. Poanta je mojega oprimjerenja refleksivne ravnotee, meutim kritika: po mome sudu, refleksivni ekvilibrij mora, barem potencijalno, omoguiti odbacivanje izabranih naela. Situacija iz mojega primjera, u kojoj sveta jednostavnost preispituje vlastiti izbor, bolje odgovara jednoj znanstvenoj dilemi koja se obino zove "podnoenjem udovita". Dilema je sljedea: kada injenice proturjee naelima ili teorijama, to emo uiniti: odbaciti naela ili zanemariti injenice? Oito da jedno od toga moramo poduzeti. Odnosno, da dilema bude jo jaa: S obzirom da je glupo zatvarati oi pred injenicama, treba pitati: koliko je injenica potrebno da odbacimo naelo? Koliko smo dugo spremni zatvarati oi pred shvaanjem da nam naela vie ne odgovaraju injenicama. Primijenjena na politiku, dilema glasi: kada izbor (naela) vie ne odgovara onome to se njime htjeli postii, koliko ga dugo trebamo ili elimo podnositi, odnosno koliko emo injenica htjeti zanemariti dok ne kaemo "dosta!". Moda su znanstvenici, kada su smiljali pojam "podnoenja udovita" doista imali na umu njegovu primjenu u politici?

Kako bi se istaknula vanost tog posebnog reflektivnog ekvilibrija, tj. podnoenja udovita, obino se vjeruje da ta dilema uvijek postoji, da uvijek postoje primjeri koji proturjee naelima, i zato se pomalo u ali kae da su teorije ve pri roenju opovrgnute. U teoriji se kae da svoj izbor neemo odbaciti sve dok se ne pojavi suprotna, konkurirajua, bolja teorija koja e znati prilagoditi nae monstere. To vrijedi i za politiku. Ali politika je dala toan odgovor na znanstvenu dilemu: ako je u znanosti uvijek mogue sumnjati u izabrano naelo, premda se teorije tek rijetko odbacuju zbog pojave nekoliko udovita, u politici se ta sumnja moe pretvoriti u stvarnost samo jednom u etiri godine. Ponekad razmiljam o tomu kako bi lijepo bilo posjedovati entuzijazam Rawlsove poetne pozicije, i nultoga stanja roenja nacije, u kojemu moramo pretpostaviti da su svi ljudi racionalni bez obzira na njihovo psiho-socio-genetsko zatoenitvo, da ele prihvatiti naela pravednosti kao zatitu samih sebe pred potencijalno nasilnim sugraanima i dravom, i da za ostvarenje toga pravednog drutva koriste refleksivni ekvilibrij, izbalansirani zdravi razum. Samo s naelima, a bez refleksivne ravnotee, zdravoga razuma, nijedna drava, nijedna vlast, pa ak niti jedna teorija, nikada nije poluila dugotrajni uspjeh, kao to niti jedna opozicija nikada nije stekla vlast samo uz pomo injenica, a bez ikakvih naela.