LANA BASTAŠIĆ (Zagreb, 1986)

je objavila dve zbirke priča, jednu zbirku poezije i knjigu priča za decu.
Dobila je nekoliko nagrada za kratku priču (između ostalih, Zija Dizdarević,
Ulaznica i Karver: Odakle zovem), dve nagrade za poeziju (Targa UNESCO u
Trstu i Dani poezije u Zaječaru), i nagradu za neobjavljenu dramu (Kamerni
teatar 55 u Sarajevu). Priče su joj objavljene u Poljima, Putevima,
Sarajevskim sveskama, Povelji, i drugim regionalnim časopisima. Živi u
Barseloni gde uređuje književni časopis Cam de cap i vodi školu književnos
Bloom.
Copyright © 2018 Lana Bastašić
Copyright © 2018 ovog izdanja KONTRAST izdavaštvo
Za izdavača:
Vladimir Manigoda
Urednik:
Danilo Lučić

Za BalkanDownload
Prebond
Lektura i korektura:
Kontrast
Grafičko oblikovanje:
Dragana Nikolić

Tiraž:
500
Štampa:
Kontrast štampa
Izdavač:
Kontrast, Beograd
Klaonička 2, Zemun
e-mail: jakkontrast@gmail.com
kontras zdavastvo.com
facebook.com/KontrastIzdavastvo
www.glif.rs
 “Mogla bih vam ispriča svoje doživljaje – tek od
jutros”, reče Alisa bojažljivo. “Ne bi imalo smisla vrača
se na juče, pošto sam onda bila sasvim druga osoba.”
“Objasni to!” reče Kornjača.
“Nemoj, nemoj! Prvo ispričaj doživljaje!”, reče Grifon
nestrpljivo. “Objašnjenja se uvek strašno otegnu.”
– Luis Kerol, Alisa u zemlji čuda
 1
da počnemo ispočetka. Imaš nekoga i onda ga nemaš. I to je otprilike cijela
priča. Samo što bi rekla da ne možeš ima drugu osobu. Ili da kažem
ona? Možda je tako bolje, to bi se svidjelo. Da budeš ona u nekoj knjizi.
Dobro.
Ona bi rekla da ne možeš nekoga ima . Ali ne bi bila u pravu. Možeš
posjedova ljude za sramotno malo. Samo što ona voli sebe da posmatra
kao sveopšte pravilo za funkcionisanje cijelog kosmosa. A is na je da možeš
ima nekoga, samo ne nju. Ne možeš ima Lejlu. Osim ako je ne dokrajčiš,
lijepo je uokviriš i okačiš na zid. Mada, da li smo to i dalje mi kad jednom
stanemo? Jedno znam sigurno: zaustavljanje i Lejla nikada nisu išli zajedno.
Zato i jeste tek razmazo na na sve i jednoj fotografiji. Nikada nije znala da
se zaustavi.
Čak i sada, unutar ovog teksta, osje m kako se koprca. Kada bi mogla,
zavukla bi mi se između dvije rečenice kao moljac među dva rebra na
venecijaneru, pa bi mi dokrajčila priču iznutra. Sebe bi preobukla u
svjetlucave krpe kakve su joj se oduvijek sviđale, produžila si noge,
povećala grudi, dodala koji val u kosu. A mene bi iskasapila, ostavila tek
poneki pramen da visi preko četvrtaste glave, dala mi govornu manu,
prošepala lijevu nogu, izmislila urođeni deformitet tako da mi olovka
zauvijek ispada. Možda bi o šla i korak dalje, sposobna je ona za takvu
podlost – možda me uopšte ne bi ni pomenula. Napravila bi od mene
nedovršenu skicu. To bi učinila, zar ne? Pardon, ona. To bi ona učinila da
je ovdje. Ali ja sam ta koja priča ovu priču. Mogu da joj uradim šta god
želim. Ona mi ne može ništa. Ona je tri udarca u tastaturu. Mogla bih još
večeras da bacim laptop u mukli Dunav, onda će i nje nesta , iscuriće joj
krhki pikseli u ledenu vodu i isprazni sve što je ikada bila u daleko Crno
more. Prethodno će zaobići Bosnu kao grofica kakvog prosjaka na putu ka
operi. Mogla bih da je završim ovom rečenicom tako da je više nema, da
nestane, da se pretvori u blijedo lice na maturskoj fotografiji, da se zaboravi
u urbanoj legendi iz srednjoškolskih dana, da se tek nazire u maloj hrpi
zemlje koju smo ostavile tamo iza njene kuće pored one trešnje. Mogla bih
da je ubijem tačkom.
 Biram da nastavim zato što mi se može. Ovdje sam makar sigurna,
daleko od njenog sup lnog nasilja. Nakon cijele decenije vraćam se svom
jeziku, njenom jeziku i svim ostalim jezicima koje sam svojevoljno napus la,
kao nasilnog muža, jednog popodneva u Dablinu. Poslije toliko godina,
nisam sigurna koji bi tačno to jezik bio. A sve zbog čega? Zbog sasvim
obične Lejle Begić, u izlizanim pa kama na čičak i farmerkama sa, pobogu,
cirkonima na dupetu. Šta se uopšte desilo između nas? Da li je to važno?
Dobre priče ionako nikada nisu o onome što se dešava. Ostaju samo slike,
poput crteža na trotoaru, godine padaju po njima kao kiša. Možda bi
trebalo da napravim od nas slikovnicu. Nešto što niko sem nas dvije neće
shva . Ali i slikovnice treba nekako da počnu. Mada naš početak nije tek
ćutljivi sluga hronologije. Naš je početak bio i prošao nekoliko puta, vukao
me je za rukav kao gladno kuče. Hajde. Hajde da počnemo opet. Mi smo
neprestano počinjale i završavale, uvukla bi se u membranu moje
svakodnevice kao virus. Ulazi Lejla, izlazi Lejla. Mogu poče bilo gdje. Na
primjer u Parku Sv. Stefana u Dablinu. Telefon vibrira u džepu man la.
Nepozna broj. Onda s snem ono prokleto dugme i kažem da? na jeziku
koji nije moj.
“Halo, .”
Nakon dvanaest godina potpune šine, ponovo čujem njen glas. Govori
brzo, kao da smo se tek juče razišlc, bez ikakve potrebe da se premoste
rupe u znanju, prijateljstvu, hronologiji. Mogu da kažem samo jednu jedinu
riječ: “Lejla.” Ona, po običaju, ne zatvara. Pominje restoran, posao u
restoranu, nekog pa čije ime prvi put čujem. Pominje Beč. Ja i dalje samo
“I.ejla”. Njeno je ime naizgled bilo bezazleno – sićušna stabljika usred mrtve
zemlje. Iščupala sam ga iz svojih pluća misleći da je to ništa. Lejla. Ali s tom
je nedužnom grančicom izronilo iz kaljuge najduže i najdeblje korijenje,
čitava šuma slova, riječi i rečenica. Čitav jedan jezik sahranjen duboko u
meni, jezik koji je strpljivo čekao tu malu riječ da protegne svoje okoštale
ekstremitete i ustane kao da nikada nije ni spavao. Lejla.

“Odakle ovaj broj?” pitam je. Stojim nasred parka, zaustavila sam se k
ispred jednog hrasta i ne pomjeram se, kao da očekujem da se drvo
pomakne u stranu i pus me da prođem.
 “Kakve to veze sad ima?” odgovara ona i nastavlja svoj monolog:
“Slušaj, moraš da dođeš po mene... Je l’ me čuješ? Slaba je veza.”
“Da dođem po tebe? Ne razumijem. Šta...”
“Da, da dođeš po mene. Ja sam u Mostaru i dalje.”
I dalje. Za sve godine našeg prijateljstva nije nijednom bila pomenula
Mostar, ni smo ikada tamo otputovale, a sada je odjednom predstavljao
neospornu, opštepoznatu činjenicu.
“U Mostaru? šta ćeš u Mostaru?” pitam je. I dalje gledam u drvo i
brojim u glavi godine. Četrdeset i osam sezona bez njenog glasa. Znam da
sam negdje krenula, ima ta moja putanja veze sa Majklom, i zavjesama, i
apotekom... Ali Lejla je rekla rez i sve je stalo. Drveće, tramvaji, ljudi. Kao
umorni glumci. “Slušaj, to je duga priča, Mostar... Ti i dalje voziš, je l’ da?”
“Vozim, ali ne kontam šta... Je l’ znaš da sam ja u Dablinu?” Riječi mi
ispadaju iz. usta i lijepe se po mom man lu kao gomila čičaka. Kad sam
posljednji put govorila taj jezik?
“Da, vrlo si važna”, kaže Lejla, već spremna da obezvrijedi sve što sam
mogla da doživim u njenom odsustvu. “Živiš na ostrvu”, kaže, “i vjerovatno
čitaš onu dosadnu knjižurinu po cijele dane i ideš na brane sa svojim
pametnim prijateljima, je l’ de? Super. Nego slušaj... Treba da dođeš po
mene što prije. Moram do Beča, a oduzeli mi ovi majmuni ovdje vozačku i
niko ne konta da moram...”
“Lejla”, pokušavam da je prekinem. Čak i nakon svih h godina,
savršeno mi je jasno šta se dešava. To je ona njena logika prema kojoj je
gravitacija kriva ako te neko gurne niz stepenice, sve drveče je posađeno
kako bi ona mogla da se popiša iza istoga, a svi putevi, koliko god krivudavi i
daleki bili, imaju jednu zajedničku tačku, is čvor – nju. Rim je šala.
“Slušaj me, nemam mnogo vremena. Stvarno nemam koga drugog da
pitam, svi nešto seru da su zauze , is na nije baš ni da imam nešto mnogo
prijatelja ovdje, a Dino ne može da vozi zbog koljena...”
“Ko je Dino?”
“...tako da kontam ako odle š za Zagreb još ovaj vikend i sjedneš na
autobus, mada bi Dubrovnik bio bolja opcija.”
“Lejla, ja sam u Dablinu. Ne mogu jednostavno da dođem po tebe u
Mostar i vozim te do Beča. Jesi li normalna?”
 Ona ću neko vrijeme, vazduh joj napušta nosnice i udara u telefon.
Zvuči kao strpljiva majka koja se svim silama bori da ne lupi šamar djetetu.
Nakon nekoliko trenutaka njenog teškog disanja i mog gledanja u tvrdoglavi
hrast, kaže mi jednu riječ: “Moraš.”
Nema u tome ničega prijetećeg. Zvuči više kao kad doktor kaže da
moraš presta da pušiš. I ne lju me to “moraš”, ni način na koji me je
nazvala nakon dvanaest godina bez ijednog “kako si”, ni to što se
nasmijala cijelom životu koji sam izmislila za to vrijeme. To je, uostalom,
klasična Lejla. Ali činjenica da se negdje u njenom hrapavom glasu krila
apsolutna uvjerenost da ću prista , da nemam druge, da mi je sudbina bila
odlučena prije nego što sam se javila na taj prokle telefon – to me
ponižava.
Prekidam vezu i stavljam mobitel u džep. Čak i bogovi, koliko god
primi vni i nesuvisli bili, daju pravo na slobodnu volju. Gledam u ono drvo i
dišem polako, ne vjerujem više tom vazduhu. Zagadila sam ga svojim
jezikom. Prepričavam sebi cijelu scenu onako kako ću je dostavi Majklu
kad dođem kući. Zamisli molim te, reći ću, ta jedna drugarica iz Bosne me
je nazvala danas i pitala... Planiram riječi na tuđem jeziku, heklam ih i
uvrćem tako da nijedan tračak svjetlos ne može da promili kroz sitni vez. I
taman kad mi se učini da znam kako da je prepričam, kako da joj oduzmem
sav značaj, kad mi se učini da je u daljini protutnjalo nekoliko automobila,
da su ljudi ponovo pokretni u mom perifernom vidu, da se vjetar vra o u
krošnju onog hrasta – ona me nazove opet.
“Saro, slušaj me. Molim te”, kaže ho. Moje ime, deformisano
voka vom na koji sam bila zaboravila, zvuči kao eho napuštenog bunara.
Znam je. Sada je ponovo ona bezazlena grančica, neko čije su ruke toliko
delikatne da biste joj dali sopstveni mozak na čuvanje.
“Lejla, ja sam u Dablinu. Živim s nekim. Imam obaveze. Ne mogu da
idem u Mostar. Okej?”
“Ali moraš.”
“Nema te preko deset godina. Ne odgovaraš na mejlove. Ne javljaš se.
Koliko sam upoznata, mogla si da budeš sahranjena negdje u nekoj
pripizdini. Posljednji put kad smo se vidjele rekla si mi da se gonim u pizdu
materinu.”
 “Nisam rekla da se...”
“Okej, super. Šta god. I onda me nazoveš i očekuješ da ja eto...
“Saro, Armin je u Beču.”
U krošnji iznad mene sve su se p ce pretvorile u kamen. Zemlja mi je
pod nogama rastresita, ostaću ukopana pred hrastom koji će bi slobodan
da otrči od mene. Osje m pogled dvaju vrana sa obližnje breze. Gotovo se
nadam da će se sruči na moju glavu i iskopa mi oči i uši i jezik. Ali ne
mogu – skamenjene su.
“Šta si rekla?” pitam je. U šala sam se ovoga puta. Bojim se da će
nesta njenog glasa, prepašće se i pobjeći od mene kao žohar.
“Armin je u Beču”, kaže ona ponovo. “Moraš da dođeš po mene.”

Odlazim u prvi Starbaks i preko interneta kupujem kartu za Zagreb,

presjedanje u Minhenu, za 586 evra.
 [Nikada nije htjela da priča o svom bratu. Ali tć je noći nešto bilo
drugačije, nešto se u njoj slomilo kao tanka ograda od pruća. Bio je to prvi
ponedjeljak nakon što smo diplomirale, jedna od onih sedmica kada bi
trebalo da počne život, ili makar druga faza života. Čekala sam cijeli
vikend da se osje m drugačije. Ništa se nije desilo. Kao da mi je neko
prodao lošu I ravu.
Sjedile smo na kauču u njenoj sobi. Do nas je dolazilo bolno zavijanje
uličnih mačaka.
“Dvadeset maraka”, rekla je, prelazeći rukom preko smeđeg pliša koji se
prkosno rastezao između nas. “Čovjek došao i presvukao.”
“Koje je prije bio boje?” pitala sam. Bio mi je to sto nu i neki put da
sjedim u njenoj sobi, a nisam mogla da se sje m tog kauča u bilo kojoj
varijan sem smeđoj.
“Pa, bež”, odgovorila je. “Zar se ne sjećaš?”
A meni je to bilo nedopus vo: ona i bež. Nije ona nikada bila osoba za
bež. Takve su osobe he i obične. Nisam se usudila da je pitam za ostale
boje koje su, bila sam sigurna, tokom h par godina dok je nisam
posjećivala mrljale presvijetli kauč. Uglavnom sam ćutala. Bila sam
nervozna. Nakon onog dana na ostrvu, prestala je da mi se obraća. Tri
godine faksa bez ijedne riječi. A sad sam odjednom sjedila na njenom
kauču, posrnula na prvi poziv.
Mislim da smo pile vino, mada mi nije bilo do alkohola. Lejla mi je
nasula punu čašu i rekla odlučno, ali ipak nježno: “Pij.” A ja sam pila. Vino ili
nešto drugo, ne sjećam se. Znam samo da je njena crna glava bila
iznenađujuće teška na mom ramenu. Kažem “crna” jer je meni bila i ostala
onaj razbarušeni gavran iz srednje škole, bez obzira na sav hidrogen koji je
h godina trošila da se zakamuflira. Sjećam se da joj je u očima trao odraz
malog prozora iza kojeg se razlio gus mrak. Sjećam se i da nas je njen lijepi
brat gledao sa jedne jedine fotografije u toj sobi. Vrijeme mu je izblijedilo
obraze, nebo i šore za kupanje. I šta više? Kakav je bio tepih? Je li uopšte
imala tepih? Da li je sa plafona visila ona odvratna lampa sa lažnim crnim
biserima koju je bila kupila u Dalmaciji? Ili se toga riješila ranije? Otkud
znam. Ne mogu si objasni Lejlu tako što ću joj opisa sobu. To bi bilo kao
opisa jabuku koristeći matema ku. Sjećam se samo njene glave i da joj je
nalakirani nožni palac provirivao kroz rupu na najlonki. Sjećam se njenog
brata. Da nije bilo te fotografije, ne bi bilo života u toj sobi.
Njena je majka lupala šerpama u kuhinji s kojom smo dijelile tek
komadić zida. Mislim da sam rekla nešto glupo, nešto što mi je u tom
trenutku zvučalo duhovito, “zar nisi matora da imaš majku u kuhinji?” ili
nešto slično, i da se Lejla nasmijala dobronamjerno – i ja sam, uostalom,
imala jednu. Takav je, čini se, bio tada taj grad: pun velike djece i sijedih,
pogurenih majki.
Zašto sam uopšte bila došla te noći? Htjela sam da je ignorišem, da ne
poskočim na prvu kosku. Ali tog je jutra pronašla svog bijelog zeca mrtvog
na hladnim pločicama u kupa lu. Kažem hladnim – neko će to jednog dana
ispravi . Reći će da nisam bila tamo da ih dotaknem, otkud znam da su bile
hladne? No znam ja ponešto o tom njenom zecu i kupa lu i prs ma uvijek
na granici ka trideset i osmom Celzijusu. Znam da je vjerovatno bila u
pufnas m na kačama boje marelice i da je čučnula da dodirne truplo.
Znam i da je pomislila truplo. Ne leš. Vidim joj fleke po kvrgavim koljenima.
Nikada nije imao zvanično ime. Bio je Zec, Zeko ili Zekan, ovisno o
Lejlinom raspoloženju. Sjećam se da smo ga zakopale u dvorištu iza njene
zgrade pod starom trešnjom za koju je tvrdila da je radioak vna. To mi je
bio prvi put da sahranjujem neku živo nju.
“Nije tačno. A tvoje kornjače?” pitala me je gotovo očajno. Sjećam se
da su joj ruke bile pune njenog mrtvog Zeca i kako ga je držala, kao
dragocjeni miraz, u plavoj kesi za smeće.
“Ne računaju se kornjače”, rekla sam. “Znaš kolike su one bile, pet-šest
cen u prečniku, kao uš pci. Teško da mi je to grobarski staž.”
“Pa, šta da radimo?”

Komšija nam je dao lopatu misleći da sadimo jagode. Nije to bio veliki alat,
tek igračka za odrasle. Trebalo mi je sto nu godina da iskopam dovoljno
veliku rupu. Htjela sam da je prekorim zbog veličine mrtvaca, ali sam
progutala svoje popovanje tog dana. Bila mi je nekako malena i uplašena,
kao da je prerano ispala iz gnijezda.
Položile smo kesu sa Zekanom u malu raku. Sitno korijenje probilo se iz
zemlje, obavilo leš svojim tankim prs ma, a potom ga povuklo unutra, u
svoju hladnu utrobu. Kada je sve bilo gotovo, stavila sam dva bijela kamena
na tlo da obilježim grob, na šta je ona, sasvim očekivano, prevrnula očima.
“Ajde kaži nešto”, rekla je.
“Šta da kažem?”
“Šta bilo. Digla si mu spomenik, sad treba i nekoliko riječi.”
“Što ja?”
“Ti si pjesnik.”
Kakva podlost, pomislila sam. Jedna poprilično jadna zbirka poezije i
sad mi sljeduje da držim posmrtne govore (»trovanim zečevima. Ali s
obzirom na njen izgubljeni pogled i bijele ruke onako otužno ispražnjene od
njenog Zekana, nakašljala sam se i, zureći tupo u dva ha kamena, iščupala
negdje iz nekog prošlog života prikladne s hove:

“Govorite ho i kratko.
Da vas ne čujem.
Naročito o tome kako sam bio pametan.
Šta li sam h o? Moje su ruke prazne,
tužne leže na pokrivaču.
Jesam li o čemu razmišljao?
Na mojim usnama suhoća i otuđenje.
Jesam li štogod doživio?
O, kako sam slatko spavao!”

Tad je, čini mi se, zaplakala, ili sam to bila ja, nisam sigurna. Bilo je mračno,
možda su joj se oči samo zacaklile pod uličnim svjetlom. Ako ovo čita,
nalju će se, reći će mi da sam sen mentalna krava, da ona nikada ne plače.
Bilo kako bilo, s hovi su učinili svoje, zatvorili neomeđeno poglavlje vješ je
od puke fakultetske diplome.
Mučila me je savjest jer sam je nagnala da pomisli kako su s hovi bili
moji. Ali u tom trenutku, sa mrtvim Zecom pod zemljom i Lejlom iznad iste,
autorstvo bilo kakve vrste nije mi imalo mnogo smisla. S hovi su bili kao
odbjegle mlade, slobodni od Alvara de Kampoša – koji, uostalom, nikada
nije ni postajao, baš kao ni one naše jagode – slobodni od Lejle i mene, od
hrpice hladne zemlje sa dva kamena oka, slobodni da u jednom trenutku
budu i već u sljedećem ne.
Ne mogu da se sje m da li smo komšiji vra le lopatu, da li smo još
nešto rekle ili ne. Znam samo da je kasnije te večeri njena glava bila teška
na mom neprikladnom ramenu, da sam proklela u sebi i to rame i taj smeđi
pliš koji se stvrdnuo u asfalt među nama. Gledale smo u njenog blijedog
brata između če ri papirne ivice dok joj je majka lupala u kuhinji.
Lejla je rekla: “Ona i dalje ima Ti nu fotografiju. U špajzu je, iza tegle sa
turšijom. Ako se zagledaš, vidiš mu oko između dva komada paprike.”
Nasmijala sam se, mada mi nije bilo do smijeha. Oduvijek su mi bili
teški nečujni nostalgičari i žilavi mjehur u kojem žive svoje bolje, srećnije
verzije u nekoj zemlji gdje vazda rastu jagode, a zečevi ne umiru. Zemlji za
koju mogu da tvrde kako je bila savršena, jer su nam oduzeli mogućnost da
tu tvrdnju provjerimo. Njenu sam majku više puta u životu čula nego
vidjela. Tako je bilo i te noći. Nakon nekog vremena šerpe su u hnule kao
odloženi tromboni.
Lejla je pogledala u knjige koje su ležale na polici pored fotografije
njenog brata, pa potom zatvorila našminkane kapke i rekla ho: “Ja sam ga
gledao kako umire.”
Pogledala sam je zbunjeno. Otvorila je oči i, primije vši moju izgubljenu
facu, nasmijala se i rekla: “Jedan poen za mene.” Kada je vidjela da i dalje
ne razumijem šta se dešava, prevrnula je očima i dodala hladno: “Sad je
nabrekao, kao lešina.” Tada sam shva la. Bila je to naša lična igra: jedna od
nas bi ispljunula zaboravljeni citat iz neke od knjiga koje bi nam se našle u
vidokrugu u tom trenutku, a druga bi morala da pogodi naslov. Nije mi,
među m, bilo jasno zašto se tada sje la našeg skoro zaboravljenog rituala.
Igrale smo se citata početkom faksa, dok smo još uvijek mislile da je
dovoljno izgovori velike riječi pa da ljudi povjeruju kako ih razumiješ. Ali to
više nismo bile iste mi. Fakultet je bio van naših života – za mene kao
ljubavnik kojeg sam če ri godine precijenjivala, za nju kao bolna vakcina za
koju su joj drugi rekli da je neophodna. Sad je nabrekao, kao lešina više nije
bila ista rečenica, kao što ni mi nismo bile iste balavice. “Riječi su ionako
prazne”, rekla mi je jednom prije ispita iz Morfologije. Ali te su joj večeri
riječi bile potrebne, makar kao placebo, stoga sam ćutke ispoštovala pravile
igre.
 “Ne, on se nije smanjio”, šapnula sam, “hladan i prazan izgleda mnogo
veći nego pre.”
“Mračan”, rekla je Lejla.
“Šta?”
“Mračan i prazan.”
“Da... Mračan i prazan. Putopisi.”
Kada sam ponudila zadovoljavajući odgovor, a ona klimnula glavom u
znak odobravanja, zaklopila sam oči i s snula njenu toplu ruku ne bih li je
spasila od smeđeg pliša i njegove šarlatanske, bež prošlos . Umirila me je
činjenica da je i dalje bila sposobna da se igra, da vaskrsava citate iz nekih
knjiga koje se pravila da ne voli i dijeli ih sa mnom kao da me nije ignorisala
tri godine. Nisam bila ljuta. Bilo mi je drago što i dalje može da vjeruje u
ljepotu nakon što je svjedočila smr razapetoj preko pločica u kupa lu.
Tada me je prvi put pitala ono naopako pitanje.
“Kad ćeš da napišeš neku pjesmu o meni?”
Otvorila sam oči i ispravila se na kauču. Znala sam je duže nego što sam
imala menstruaciju, a ipak sam bila iznenađena.
“Sigurna sam da ih i dalje pišeš. Nakon one tvoje morbidne knjige. Je l’
de? Priznaj”, rekla je, učinivši me najedanput osramoćenom, kao da je
pisa poeziju bilo isto što i sakri flašu rakije u papirnu kesu i prespava u
nekom haustoru.
“Pišem”, odgovorila sam. Bilo je prošlo deset sa . Nestalo je onih šerpi
iz kuhinje. Znala sam da je trebalo da odem kući odmah nakon sahrane.
Ništa dobro ne može da se desi nakon što zakopaš nečijeg kućnog ljubimca.
“Pa, što ne napišeš neku pjesmu o meni? Šta meni fali?”
“Šta sam ja”, pitala sam je, “jebeni Balašević?”
Kasnije mi je bilo krivo zbog toga. Trebalo je da kažem “da, naravno”,
ionako bi nakon nekoliko dana zaboravila da me je uopšte to i pitala, ili bi
se nasmijala svojoj glupavoj molbi i dodala kako bi radije crkla nego
izigravala nečiju muzu. Među m, nisam mogla da se suzdržim. Daleko od
toga da mi je poezija bila dobra, ali me je Lejlino odsustvo iz tog dijela mog
života – tačnije njeno potpuno ignorisanje cijelog tog poduhvata,
uključujući promocije, recenzije i nagrade – boljelo negdje iznutra kao
opasan talog. Makar da je majku sahranila danas, neće me ponižava na
ovako banalan način. Prosjak na ulici mogao bi me pita to isto i bila bih
povjerovala u nevinost njegove molbe. Ali ne i ona. Život je za Lejlu bio
bijesna lisica koja dolazi noću da krade perad. Pisa o životu za nju je
značilo zuri u iskasapljenu kokoš sljedećeg dana, bez mogućnos da ikada
uhva š beš ju na djelu. Iznad svega, njoj nikada, čini mi se, nije bilo jasno
zašto bi neko zdravog razuma sjeo da piše pjesme. Još manje zašto bih ja,
tu gdje smo bile, u vremenu u kojem smo se našle, uopšte htjela tako
nešto. I sada, nakon svega toga, nakon višegodišnje poli ke nipodaštavanja
jedinog iole uspješnog poduhvata u mom nadasve nespektakularnom
životu, sjedi tu, na svom lažno-smeđem kauču, sa svojom lažno-plavom
kosom, i vrijeđa me. E, neće moći. “Jebote, Saro”, rekla je i ustala. “Šalila
sam se.”
Nije bila ljuta, samo umorna. Ako je pita Lejlu, poezija nije vrijedna
čak ni svađe. O šla je do police, uzela sliku svog brata i prebrisala staklo
rama krajem rukava.
“Ni on nije h o da me nacrta”, rekla je i vra la fotografiju na njeno
mjesto. Pogledala me je razrogačenih očiju kao da se nečega sje la.
“Jesam li pričala ikada kako je dirnuo Direra?”
Ja sam i dalje ćutala, odjednom potpuno beznačajna na njenom kauču,
poput papuče koja gubi svrhu ako nije uparena s onom drugom. Njoj, očito,
nije ni trebao sagovornik, tek neko uho da se potpuno isprazni, kao
živo nja prije prepariranja. Rekla je “on”. Prvi put nakon onog užasnog
dana na ostrvu.
“Ja se toga ne sjećam”, nastavila je, “bila sam premalena. Ali mama mi
je ispričala tu priču hiljadu puta. Bili smo u nekom muzeju, Armin je imao
sedam ili osam godina, čini mi se. Ne znam. Uglavnom, uspeo se na prste i
dodirnuo sliku. Ali baš ono... prstom po slici, znaš? I odjednom cirkus cijeli
– krenuo alarm, trče čuvari, starci se isprepadali...”
Nisam znala šta da kažem. Uostalom, šta bi bilo ko mogao da joj kaže u
tom trenutku? Lisica je već bila pobjegla iz dvorišta, nisam uspjela da je
uhva m. Riječi su mi se, najednom, učinile lažne, pokvarene, kao okorjela
šminka na izbrazdanom licu neke starice.
 “Bitno da je Zeko dobio epilog”, rekla je i slegnula ramenima,
zapeča vši cijelu tu priču o smr , poeziji i zaš ćenim slikama. Opet je bila
jednostavna djevojka – ona koja neće traži devetku na ispitu, kojoj je
najljepše da pije svoje pivo i ne pravi se pametna. Plava djevojka u
plas čnim papučama koja sasvim fino može da se šali o mrtvom zecu kojeg
je, jasno se sjećam, nekada voljela više nego ljude. Djevojka koja ne zna da
je Beč nabrekao kao lešina, koja ne priča o svom bratu. Nečija krhka,
tupava muza. Nisam mogla da je podnesem.
Rekla sam da je već kasno i da je vrijeme da idem kući. Sigurno joj je i
majka već o šla u krevet. Neko vrijeme je gledala u mene – oči su joj
gmizale po mom licu kao da ću se, ako me dovoljno dugo bude promatrala,
predomisli . Ostaću, piću njeno vino, napisa joj pjesmu – treba samo
malo da pritegne povodac. Kada je shva la da sam zaista odlučila o ći kući,
pogled joj je spao sa mog lica kao plahta sa statue. O šla je do vrata,
otvorila ih širom i rekla, čini mi se, skoro sam sigurna, mada je kasnije
tvrdila da to nije bilo baš tako: “Ajde, goni se u pizdu materinu.”
Dovršila sam svoje vino, ili šta god da je bilo u toj čaši, i izašla iz Lejline
sobe. Prebrzo sam s gla do svoje kuće, stoga sam samo nastavila da idem
ulicom kao da nisam prepoznala sopstvena ulazna vrata. Hodala sam dugo i
slušala cvrčke u zapuštenom žbunju i pitala se gdje su se te noći krile kr ce
i da li je is na ono što govore o velikim otrovnim zmijama pored rijeke.
Hodala sam dok sve crkve nisu odzvonile pet časova i, čini mi se, mnogo
poslije toga. Hodala sam sve dok, dvanaest godina kasnije, nisam došla do
Parka Sv. Stefana u Dablinu, izvukla telefon iz man la i rekla njeno ime. Da,
mislim na tvoje ime. Tada sam stala.]
 2
Ušla sam u stan praznih ruku. Trebalo je da kupim novu zavjesu. I još nešto
što sam bila zaboravila. Na ulazu su me dočekale njegove sive papuče.
Jednoj od njih bio je poderan đon. Otvarao bi se i zatvarao svakim korakom
kao da mu je nešto na vrh jezika, a nikako da se sje . To je bio Majklov
trideset pe rođendan, te papuče. Poklonila sam mu i neku ploču te
godine, ne mogu da se sje m koju. Kupili smo red velvet tortu i šalili se
kako će nam ispas na putu do stana. Zaustavili smo se ispred apoteke koja
je bila poznata samo zato što je književni lik preko sto nu godina ranije u
istoj kupio sapun.
“A da se uzmemo?” pitao me je Majki.
“Ne budi smiješan”, odgovorila sam. Otvorila sam ku ju i zarila prste u
hladno, spužvasto jelo crvene torte. Bila je ukusna.
“Srećan rođendan”, rekla sam mu. I ostalo je na tome, ideja braka
odbačena je pred onom apotekom kao neefikasna tableta. Mama je nakon
nekoliko godina prestala da ispituje. Posje la nas je samo jednom. Spavala
je sa mnom na velikom krevetu dok se Majki gužvao na kauču. Probudila bi
se u sedam ujutro i stala da lupa po kuhinji. Znala sam šta je mislila: da je
sramo m tamo po bijelom svijetu. Sva će Irska da zna kako me majka nije
naučila da čis m. A znala sam šta je i Majki mislio: gledao je u njeno
ogromno jelo i pitao se da li je to u genima. Uvijek je bila punija, ali je
nakon ta ne smr uspjela potpuno da se izobliči. Mislila sam na njenu
plavu kosu kako mi pada na lice dok me ušuškava uveče. Sada se svela na
nekoliko tankih pramenova oko debelih obraza što su se sjedinili s vratom.
Sjećam se šta mi je Majki rekao: “Tvoja mama ima baš lijepe oči.” Još mu je
samo to bilo preostalo da pohvali. A ja sam ga mrzila zbog toga. Htjela sam
da zagrlim svoju veliku majku i zaš m je od njegovog pogleda.
Laknulo mi je kada se vra la kući. Kupila si je ogromnu kriglu na kojoj je
bila nacrtana djetelina, iako nikada nije pila pivo, i pepeljaru s irskom
zastavom, iako nikada nije bila pušač. Sjela je u avion i vra la se u Bosnu.
Nakon nekog vremena prestala je da zove. Majki i ja smo se vra li u
normalu. On da piše kodove, ja da prevodim. Više niko nije pominjao ni
brak, ni moju majku.
Naš prvi seks trajao je oko pet minuta. On je bio pijan, ja sam bila umorna,
a njegov je pas cvilio u hodniku. Vani su se drali raskalašeni Dablinci. Majki
je zaspao istog trena nakon što je bacio kondom. Ja sam o šla u kupa lo da
se operem. Bio mi je to prvi put u njegovom stanu. Kasnije će posta naš
stan, pa i moj stan, mada zapravo nikada nije bio ni jedno ni drugo:
pripadao je zdepastoj Irkinji od šezdeset i nešto godina koja je s Majklom
flertovala, a mene ignorisala. Ali te noći, nakon pet minuta seksa, to je i
dalje samo njegov stan. Ne poznajem mu ćoškove, udaram se u prst na
nozi. U kupa lu sam otvorila ormarić iza ogledala i pronašla dovoljno
analge ka da uspavaš konja. Majklove migrene. Kasnije ću ih upozna .
Doktor će mu reći da manje gleda u računar. Mi ćemo prasnu u smijeh. Ali
to veće to je samo gomile na nepozna h tableta u kupa lu nekog pa
kojeg sam upoznala noć ranije. Spavala sam s narkomanom, pomislila sam.
To ću mu kasnije prizna , nekad nakon četvrtog ili petog izlaska. Njemu će
to bi najsmješnija stvar na svijetu.
Koliko sam sjedila u tom kupa lu? Na jednoj pločici bila je zalijepljena
silikonska patkica. Slivnik je bio pun crvenih dlaka. Boljelo me je među
nogama. Uzela sam mu dvije tablete i posudila njegov peškir. Mislila sam da
će noć bi bolja, sve je upućivalo na to. Pametan p. Naćitan. Duhovit.
Pomalo ćaknut. Voli Koena. A onda je sve trajalo pet minuta, nakon čega je
pametni p zaspao. Sjedila sam u tuđem kupa lu, ne znajući da će jednoga
dana bi moje, i mislila na sve Dablince s kojima sam spavala otkad sam se
bila doselila. Kroz glavu su mi prošli svi oni kondomi. Omanji bazen
protraćene irske gene ke. Kako sam s njima završila? Tako će i ovo, mislila
sam. Izaći ću iz kupa la i pozva taksi. Nisam mu dala broj telefona, neće
me smara .
Na veš mašini gomila njegovog prljavog veša. Izvukla sam iz brloga
majicu s likom Darta Vejdera i prislonila je uz sebe. Bila je ogromna i
smrdila na hašiš. Vra la sam je na hrpu i izašla iz kupa la, odlučna da ću se
obući i pozva taksi. Našla sam samo farmerke i jednu čarapu. Njegov pas
me je pomno pra o, kao da nisam prva koja tumara po tom stanu u potrazi
za izlazom. Tražila sam košulju po dnevnoj sobi u kojoj je tada bio neki drugi
sto, ne onaj koji čemo nakon nekoliko godina sastavi zajedno. U tom
trenutku samo želim da nađem svoju košulju, izađem odatle i pravim se da
se ništa nije desilo. On već hrče u drugoj sobi, neće ni skonta da sam
izašla. Onu drugu čarapu može da zadrži kao suvenir.
Pronašla sam košulju pored televizora i navukla je preko glave,
premišljajući se koji taksi da zovem, bijesna što ću ponovo potroši pare na
tuđe točkove. A onda sam pogledala gore, ka policama na zidu, i stala. Iz
gomile kompjuterskih priručnika virila je crna knjižica. Kičma joj je bila
prošarana srebrnim slovima. Pročitala sam: Ostrvo s blagom – R. L.
S venson. Stajala sam i gledala kako se riječi presijavaju pod uličnim
svjetlom koje je ulazilo kroz balkon u dnevnu sobu. Prešla sam prs ma
preko slova, bila su ispupčena, kao zarasla rana. Više me ništa nije boljelo –
analge k je brzo učinio svoje. Pas mi je lizao bosu nogu. Gledala sam u tu
knjigu i mislila na Džima Hokinsa kojem su rekli da mora sve da zapiše kako
se desilo, ništa ne smije da izostavi. Nakon nekog vremena skinula sam sa
sebe svu odjeću i vra la se u krevet kod Majkla.

Koliko godina je prošlo od tada? Od našeg prvog seksa do Lejlinog poziva?

Ljudi su umirali svaki dan. Koliko ih je prestalo da postoji otkad smo
sahranile Zeca? Cijeli živo su stali dok se nas dvije nismo čule. Dok sam ja
upoznavala Majkla, spavala s Majklom, jela torte s Majklom, svađala se s
Majklom, gdje je bila? Zašto me nije nazvala tog dana, ili onda ispred
apoteke, ili sljedećeg, ili bilo kojeg drugog dana osim ovog? Zašto me nije
nazvala prije nego što sam vidjela onu knjigu na Majklovoj polici? Kao da je
znala sve o mom životu, šta će mi se desi , prije mene same.
Uši su mi i dalje bile pune njenog promuklog glasa. Bila je starija,
grublja, ali i dalje istog razigranog, hrapavog glasa. Udahnula sam duboko i
polako otključala vrata, kao da se upola nadam da ću zateći Majkla u nekoj
neopros voj rabo . Onda bi bilo lakše.
Nisam se izula. Sjedio je u dnevnoj sobi i pisao kodove koje nikada
nisam razumjela. Stajala sam na vra ma, njemu iza leđa, i gledala uredne
rečenice satkane od brojeva, slova i znakova kako se nižu jedna za drugom,
bijele na crnom monitoru. Majki je uvijek govorio kako je cijeli svijet
kodiran. Kako nisam svjesna da se iza mog so vera za prevođenje, mojih
omiljenih časopisa, mojih plejlis sa muzikom iz vremena kad njegov posao
nije postojao, krije cijeli jedan meni nedohvatljiv jezik. Stajala sam i gledala
u tu gomilu simbola i pitala se kome li će toga dana stvori svijet. Da li će,
nesvjesno, pomoći nekome da dovrši doktorat ili ubije neko čudovište u
video-igrici ili, ko zna, napiše suicidalnu poruku novim so verom za
pisanje? laj pogureni čovjek u preširokom džemperu na romboiđe – čiji je
on bog?
Ruka mi je i dalje bila u džepu man la, s skala sam telefon iz kojeg je
pola sata ranije iscurilo: “Armin je u Beču.” Mislila sam da se neću moći
spakova i o ći na aerodrom ako mi prs ispuste telefon. Ispašće mi s njim
i Lejla, i Armin, i Beč. A šta će da se desi sa pogurenim bogom u džemperu
na romboide? Ništa strašno: Zagreb, Mostar, Beč. Par nedjelja, mjesec dana
ako odlučim osta duže. Telefon je postajao sve vreliji u mojoj s snutoj
šaci. Bosna, Lejla. Nije to dvonedjeljni odmor nakon kojeg dođeš kući i
legneš u krevet s Majklom. To je kao da se vra š heroinu. Već sam se bila
isprljala maternjim jezikom.
Prišla sam mu s leđa i skinula mu slušalice s ušiju. Prepao se. Odložila
sam dlanove na njegova ramena. Osjećala sam istovremeno i
jednostavnost tog dobro poznatog pokreta, i uvjerenost da je ovog puta
nešto drugačije.
“To sam samo ja”, rekla sam.
“Jesi li našla zavjesu?” pitao je, i dalje gledajući u monitor.
“Nisam”, odgovorila sam. Engleski mi je padao u utrobu, ciglu po ciglu.
“O ći ću ja sutra...”, rekao je, “ako ne smeta da gledaš našeg
gologuzog komšiju još jedan dan.”
Sjela sam na kauč pored radnog stola i prešla pogledom preko naše
dnevne sobe. Najednom je bila nova, vidjela sam je njenim očima. Lejlin
poziv mi je napravio muzej od života. Gledala sam u zid iznad Majklovog
kompjutera, u police sa Lego figuricama, sitnim kaktusima i knjigama o
programskim jezicima. Na suprotnoj strani širi se drugačiji zid, pun mojih
rječnika i enciklopedija, sa crno-bijelom fotografijom sijedog, preneraženog
Selindžera i njegove s snute pesnice koja se sprema da razbije prostački
objek v. Između naših neprevodivili svjetova stoji okrugli trpezarijski sto
koji smo zajedno sastavili jedno veče, prepirući se oko uputstava. Pored
velikog televizora stoji fotografija njegovog psa. Dijabetes, morali smo ga
uspava . Majki je držao Njutnovu veliku crnu šapu, ja sam držala Majklovu
ruku, dok je pas tonuo u san. Majki je plakao, brisao je nos o rame jer nije
h o da nas ispus – Njutna i mene, šapu i ruku. I onda to prokleto drvo
avokada, između televizora i radnog stola, tvrdoglava biljka, preživjela
nasuprot svim prognozama, malena i nerazvijena, bez ikakvog ploda na
vidiku, ali ipak živa iz sezone u sezonu. Tanko, očajno drvo. Ja sam ga, skoro
iz šale, posadila jednog dana na potpuno pogrešan način. Majki je kasnije
vidio na JuTjubu da je sjemenku trebalo probuši čačkalicama i ostavi u
čaši vode. Ja sam je izvukla iz voća, očis la joj kožu i gurnula je duboko u
zemlju kao magični grah. Za mene je to ličilo na sahranu, ona oblizana,
debela košpa duboko u saksiji. Ali uskoro se uspostavilo da je taj grob u
stvari bio lukava kolijevka. Majki ju je zalijevao, okretao ka suncu, čis o joj
parazite s lišća. Zombi avokado. Sjedila sam na kauču i gledala ga kao da ga
vidim prvi put. Lejla bi prasnula u svoj podli smijeh kada bi vidjela moje
drvo avokada, podsje la bi me da sam ja od onih kojima biljke idu da umru,
a ne da žive.
Mogla sam da je vidim tamo, na Majklovom parketu, kako snishodljivo
baca pogled na moju dablimku etapu. Ne bi ništa ni rekla, očima bi skinula s
mene Evropu kao krzneni kaput sa jadne skorojevićke i objelodanila moje
balkanske ožiljke bez imalo s da.
Kada je prestao da kuca, Majki se okrenuo i pogledao kroz prozor iza
mojih leđa. Dvije nedjelje ranije u zgradu do naše doselio se nudista. Mogli
smo da mu vidimo trpezariju iz naše dnevne sobe. Bio je to čovjek srednjih
godina, ni po čemu poseban, sa crvenim šerpama na tačkice i crnom
aktovkom na stolici. Jedan od onih koji pretjeranom bradom čuvaju
dostojanstvo nakon izgubljene kose. Na zidu mu je visio kalendar iz
devedeset i neke. Jeo je jednom dnevno, pravo iz šerpe. Slušao
Šostakoviča. Majki se nervirao, što zbog muzike, to zbog komšijinog
pozamašnog međunožja koje ga je pozdravljalo svakog jutra.
“Je li kod kuće?” pitala sam.
“Nije. Hvala bogu.”
I dalje je zurio kroz prozor. Mrvice čipsa ležale su mu na bradi. Da je to
bio neki drugi Majki, onaj koji je postojao prije Lejlinog poziva, Majki koji
plače dok mu neki stranac ubija psa, Majki koji jede red velvet tortu
rukama, Majki koji mi traži veći šaraf za nogu od trpezarijskog stola...,
možda bih mu očis la čips sa brade. Toliko prirodno da on to ne bi ni
primije o. Ali ovako nije imalo smisla. Dodirnu statuu u muzeju. Stoga
sam samo sjedila na tom kauču, našem kauču, koji je odjednom postao
njegov kauč, a ubrzo potom samo neki kauč, i gledala u tog velikog,
crvenokosog boga i fleku od kafe na njegovim farmerkama. Da li će zna da
nađe sredstvo za tvrdokorne mrlje? Njegova stopala, inače ogromna,
učinila su mi se sićušna u poređenju sa morem oštećenog parketa koji ih je
okruživao. Ko će mu kupi nove papuče? On se toga nikada neće sje .
Hodaće bos, zauvijek, na lošem parketu. Gledala sam u njegova stopala kao
da su djeca koju ostavljam.
“Moram kući”, rekla sam mu, napokon. Home. Živjeli smo zajedno već
šest godina, nije trebalo to da kažem. Home je bio naš stan, naše knjige,
naš krevet sa anatomskim jastucima, naš pokvareni tuš, patkica na pločici u
kupa lu, ožiljci na parketu. Čak i onaj goli čovjek u našem prozoru. Home
nije Bosna. Bosna je nešto drugo. Zarđalo sidro u nekom popišanom moru.
Bodeš se tetanusom uredno, iako su prošle tolike godine.

“Zašto moraš kući?” Home.

Imala sam spremne odgovore. Dala sam mu sasvim uvjerljivu priču o
odličnoj prilici da se vidi majka, srede neki papiri, pokupe preostale ploče,
priču o prijateljici iz škole i njenom bratu koji je, izgleda, u Beču, priču o
Beču koji je odličan, savršen, jer se baš u to vrijeme održava konferencija o
diskursu i moći na koju inače ne bih mogla da odem, priču o je inim
kartama i kako sam oduvijek htjela da vidim Mostar, kako je ovo odličan
tajming, priču o svemu i ni o čemu. Učinilo mi se, na trenutak, kako će
shva o čemu se radi, da će vidje rupe u mom nespretnom kodu, da će
mi reći kako to ne dolazi u obzir. Kao da sam se nadala da će se to desi .
Bila bih nazvala Lejlu i objasnila joj da prosto nisam u mogućnos da
dođem, Majki je u pravu. Kao kad ranije dođem s posla i polako otvorim
vrata, svjesna mogućnos da je Majki na našem kauču s nekom drugom
ženom. Možda ne čak ni ženom, mislim dok ho spuštam bravu, možda
prosto gleda neki porno film upitnog fe ša – neka poveća gospođa se
olakšava na zavezanog muškarca, tako nešto – i ja ću ga uhva u tome.
Uvijek postoji ta mogućnost – da će me ipak uspje povrijedi , ali da ću bi
u pravu i to će me utješi . Onda uđem u stan, godinu za godinom, i
zateknem ga kako kuca kodove u prljavu tastaturu punu komadića keksa.
Mogućnos zamru. A sada? On će nešto reći. Gleda kroz prozor tamo gdje
živi goli čovjek. Mrš se. Pam ću ovaj trenutak dugo, pomislila sam. A onda
ću ga jednog dana jednostavno zaboravi . Trenutak u kojem je i dalje
postojala mogućnost, koliko god minimalna, da će mi Majki nešto zabrani .
Među m, on je tek klimnuo glavom, i dalje zureći kroz prozor, i rekao:
“Naravno, šta god trebaš.”
Ne trebam ja Lejlu, ona treba mene. Oduvijek je bilo tako. Htjela sam to
da mu kažem. I za Armina. I za one pse. Umjesto toga, rekla sam: “Trebaju
nove papuče”. On se nasmijao, odgovorio “prvo zavjesa” i vra o se
programiranju. Avokado je nastavio da raste, ho i nepomično. Njegov me
je uporni život sramo o.
[Sedamnaest je godina. Meni jedna više. Pjevamo Gaude-Simus igitur. Ti
pjevaš humus tamo gdje ide sumus. Ja te š pam. “Prvo ide sumus!”
šapućem. A se dernjaš, ponosna na svoj velelepni nedostatak sluha, iako
je nastavnica muzičkog naredila da samo otvaraš usta. Naš razrednik drži
is govor kao i prošle godine i one prije nje. Otkad je proglašen mir, kao da
je pronašao novo zvanje – potcijenjeni akademik koji bi, da ga istorija nije
prevarila, ko zna gdje završio i kakve nagrade pokupio. Ovako mu,
među m, ne preostaje ništa drugo nego da skromno – kao svaki pravi
genijalac – savjetuje nas, izgubljenu omladinu.
“Vi ste”, kaže svojim travim glasom neostvarenog potencijala,
“generacija pred kojom se pros re more mogućnos .” Asfalt, ispravila bi ga
neka starija . No šta smo tad mogle da znamo? Ti sa velikom znojnicom
navrh glave u preširokoj traper jakni, sa svjetlucavom mas na obrazima
koju si dobila besplatno uz zimsko izdanje časopisa Teen. Ja u jednoj od
mojih odrpanih košulja-haljina, u pa kama na pla ormu i sa biserima na
ušima. Nismo mi znale šta pjevamo. Glasovi su nam se iskrali iz pluća kao
nevini šišmiši. “Smrt će brzo doći i okrutno nas zgrabi ”, pjevali su iz nas
neki mrtvi Rimljani. Bićemo duboko pod zemljom, rekli su, i niko nas neće
spasi . Neko je trebalo da nam prevede tu gomilu kafanskih klišea. A
možda to tako i treba da bude: prvo da pjevaš o smr na jeziku koji ne
razumiješ. Kasnije, kad saznaš pravu prirodu s hova koje si prodeklamovala
pred svojim ponosnim roditeljima, već je prekasno da se predomisliš. Ni
roditelji , osim toga, ne razumiju la nski. Sad je živje , živje i radova
se, bez obzira na smrt. I nas dvije, isto tako, stojimo i pjevamo o smr , o
rados , gledamo u neki nedefinisani prostor iza svojih roditelja i profesora,
u nešto daleko i neopozivo kao la nski, izgubljeno u oljuštenom kreću na
zidu iza publike, gledamo u more mogućnos . A oni gledaju u nas –
odjedanput ponosni i prisutni – kao da ih je naše urlanje prenulo iz
dubokog sna, iz neke tmine koju su, tek unazad nekoliko godina, satkali
sami. Pjevamo moru koje su nam ukrali, čašu po čašu, dok smo mi bile
zauzete sakupljajući salvete, klikere i postere Mog takozvanog života. Moja
majka, ha i široka kao jezero u svijetloplavoj haljini za priredbe, pored
mog oca. Zaboravio je skinu zgužvani kačket pred cijelim mojim razredom.
I njegov štap od hrastovine, na mojoj maturi, kao mlađi brat kojeg nisam
htjela, naslonjen na stolicu između mojih roditelja. Tata svako malo klimne
glavom, pogleda oko sebe i šapne nešto mami. Ne čujem ga odavde, sa
pozornice, ali mogu da pogodim svaku riječ. Ono tamo je Kos ć, mali mu je
debil, čudo da je maturirao. A eno ga i Lalić i žena mu. Ćer im u razredu sa
Sarom. Mama klima očnim kapcima. Navukla je steznik, vidi joj se u
obrazima. Ukoliko se cijeli ovaj cirkus uskoro ne završi, izgorjeće.
Nedaleko od njih sjedi tvoja majka, sama i u crnini, kao znak
interpunkcije usred svih h šarenih bluza. Kragna joj je uvrnuta s jedne
strane, zaboravila je da ju izvuče. Ti ćeš joj kasnije, pred fotografom, bez
riječi popravi tu hu nezgodu. Približićeš joj se, obgrli je oko struka,
osloni glavu na nepomično rame, kao da se fotografišcš sa drvetom.
Proljeće je na izmaku, no ipak teško u svim m otromboljenim zvončićima
đurđevka i lipe. Ušećereni miris siječe kroz dim cigareta i parfeme ponosnih
majki. Stojim naslonjena na banderu i gledam tvoju mamu kako pruža
novac i izgovara neke, meni nedohvatne, rečenice. Kao da kupuje krompir.
Ne podnosiš njenu crninu, ali matursko je veče, daje novac, iza vas se
cakli crkva kao svježe ispoliran mlin za kafu – nema smisla da je kri kuješ.
Nakon što je već poodmakla ni2 Aleju, dolazim do tebe i pokazujem
novačnice u svojoj torbi.
“Pedeset”, kažeš. “Fino... Ja dvadeset.”
“Taman dovoljno. Jesi li ponijela...”
“Jesam. Mirišu na jagode.”
“Nisi ih valjda mirisala?”
“Nisam, budalo. Piše na ambalaži.”

Naše odbijanje da se obučemo svečano bilo je jednako elaborirano koliko i

šuštavi slojevi la oko naših kolegica. Mama se trudila da me ne gleda:
obukla je svoju najbolju haljinu, onu u koju je još uvijek mogla da stane.
Moje su je mršuljave noge nervirale. Ćerka načelnika policije maturirala je
u pa kama i helankama.
Dan prije mature o šla je sa mnom u kupovinu grudnjaka. Meni nije
bilo do toga, ali njoj je očito značilo, pa sam pristala. To joj je valjda bio
način da mi se približi, negdje gdje nema tate da uvijek stane na moju
stranu. Bila je spremna da odradi sve posao majke – nauči me da
isprobam brus kako bog zapovijeda. U kabini za presvlačenje gledala je u
moja rebra, moja nerazvijena prsa i upali stomak s porazom u očima.
Uhva la se ponosno za svoje teške grudi i rekla: “Ja sam ove dobila u
osnovnoj školi. Tebi je izgleda i to na tatu.” Moja mama, kao uvrijeđena
nejdžerka kojoj je potrebna ta jedna pobjeda, stoji pred mojim polugolim
jelom i drži se za sise.
Jutro, prije mature tata mi je poklonio zlatni lanac sa privjeskom
veličine ku je za šibice na kojem je neko izrezbario u kurzivu moje ime,
prezime i datum. Gledao je u pod što je uvijek činio kad bi se uplašio da će
zaplaka . Rekao je: “Bravo, ćeri.” Pet ili šest godina kasnije spus ću taj
lanac na oznojeni dlan jednog dablinskog zalagaoničara. Novac će mi
pomoći da izguram tek mjesec dana. Neću ima ni za dial-up, majci ću se
javlja iz internet kafea. Ona će galami , misleći da je veza bolja ako govori
glasnije, a tata će ćuta , umjesto njegovog do mene će doći glas
iznerviranog fudbalskog komentatora. Onda ću založi biserne minđuše,
bakin prsten i dvije kožne torbe. Zamijeniću Bosnu za pare, samo da ne
moram da joj se vra m. Ali to ne znam tada, toga dana, u pa kama na
pla orme i s kosom do dupeta. Maturirale smo. Stojim pored tebe i
pjevam, s lancem ispod košulje da ga ne vide drugari. Ne znam ni da ću se
jednog jutra, s prvom platom, vra u zalagaonicu i shva da je prekasno.
Ne znam da će mi bi krivo, iako je lanac bio odvratan, a privjesak
pretjeran u svakom smislu.

A ona dva dječaka koja smo odabrale da odrade posao? Mora da je to bila
tvoja ideja. Meni je poslije Aleksandra bilo svejedno. Samo sam htjela da se
to što prije odradi. Ostavila sam da isplaniraš cijeli poduhvat kao da je
moja nevinost bila račun u banci, a spretan knjigovođa. Nikad nije bilo
teško privući pažnju nekog muškarca. Vidjeli su u tebi ono isto što i ja:
obećanje u šane divljine koja čeka iza vlažnog panja u dubini šume. Oči su
bile crnje nego ikada, uokvirene debelim slojem maškare koju si
zaboravljala da skineš pred spavanje. Dolazila si na predavanja
nepočešljana, u zgužvanim košulje nama. Prije nego što bi prvi profesor
ušao u razred, polizala bih kažiprst i obrisala crne mrlje pod tvojim očima. A
si me gledala kao da je bilo svejedno, s mrljama ili bez njih. Izvadila bih
iz torbe tečni puder i premazala ga preko tvog crvenog nosa. Mogla sam
preko tvoga da iscrtam lice kakve gejše, ne bi reagovala.
 Oni su to osjećali, nestrpljivi dječaci, puni feromona kao teške košnice,
zatečeni usred mučne metamorfoze koja ni njima samima nije bila jasna.
Osjećali su tvoju neukro vu nemarnost, vrijeđala im je vlažne, neostvarene
snove pravo u centar. Sjećam se onoga dana kada smo radili kontrolni iz
matema ke, si završila među prvima – iako si morala da odradiš i svoj i
moj test – i zurila kroz prozor, tamo gdje se školska kapija otvarala ka ces .
Sjećam se tog trenutka, jer sam uhva la profesora kako gleda u tvoje lice
dok se ostali učenici bore sa teškom aritme kom. Posmatrao te je mirnim,
sigurnim pogledom, kao da razumije nešto što će nama klincima osta
nedos žno još makar nekoliko godina. Očima je od tebe napravio
komplikovano mitsko biće koje samo odrasla osoba može da pročita. Mrzila
sam ga zbog toga. A si odmarala oči na onoj kapiji, tamo gdje bi, ako
dovoljno dugo budeš gledala, mogla da se pojavi crnokosa prilika u dugom
kaputu.

Sjećaš li se naših žgoljavih pra laca? Nakon što su obavljeni svi maturski
rituali, odvele smo ih do rijeke, tamo ispod velike vrbe. Vratove su im davile
šarene kravate njihovih očeva. Onaj tvoj (ili je taj bio moj?) ponio je i
pozamašnu čuturu sa šljivovicom na kojoj je bilo izrezbareno iznervirano
lice Svetog Vasilija Ostroškog. Kupile smo če ri reda sirnice i litru fante, da
lakše progutamo rakiju. S površine rijeke odbijao se metalni miris ustajalog
proljeća.
“Šta ćeš upisa ?” pitao me je onaj moj dok sam ležala na travi i
gledala u mutno nebo, zabrinuta da će nam kiša uniš planove.
“Književnost”, rekla sam i dohva la čuturu.
“Srpsku?”
“Nego koju?” pita onaj tvoj.
Onda se okrene ka tebi – ležiš raširenih ruku i nogu, kao da te je neko
razapeo posred vlažne zemlje, i pokušavaš da zviždiš. “Sta ćeš upisat?”
“Ništa”, odgovaraš mu i nastavljaš sa propalim pokušajima da
proizvedeš više od dva tona.
“Ne znaš da zvizdiš”, doviknula sam kako bih promijenila temu.
Provela sam cijelu posljednju godinu gimnazije moleći te da upišeš fakultet,
na šta si isprve odgovarala jednom jedinom rečenicom: “Trebaju mi
pare”, bez da mi ikada pojasniš za šta je tačno potreban novac, a kasnije
si prestala i s m, pa bi prosto mijenjala temu ili me ignorisala u
potpunos .
“Pa, ići ćeš valjda na fakultet?” pitao je onaj tvoj.
“Što bih?”
“A šta bi , da čis š nečiju kuću?” Pitao je to s gađenjem, kao da je
čis bilo jednako odvratno koliko i prlja . Oslonila si se o laktove i
pogledala ga kao da je najgluplja osoba na svijetu.
“Šta će Sara upisa ?” pitala si ga, iako si vrlo dobro znala moj izbor. Ja
sam ćutala, zabrinuta da će ih tvoje bahato ponašanje odvra od
prvobitne svrhe. Nismo došli do rijeke da razgovaramo o tvojoj propaloj
budućnos . Za to se ne ide do rijeke. Nije bilo fer da mi uniš š ovo samo
kako bi još nekim muškarcima pokazala kako si neobična, mnogo neobičnija
od glupe mene koja želi da studira.
“Pa, Sara će književnost”, odgovorili su obojica uglas.
“Okej”, rekla si. “Onda ću i ja književnost. Sve okej sad?”
Vra la si raščupanu glavu na mokru zemlju, zaklopila oči i nastavila da
zviždiš. Tvoj je pra lac stavio dlan na koljeno, bez da poreme
melodiju. Onaj moj ga je pra o ukorak, jer očito nije znao šta da radi. Dlan
na tvom vratu – dlan na mom vratu. Prs u tvojoj kosi – prs u mojoj kosi.
Tako sam mogla da osje m sve što i . Moja je posebna noć bila tek kopija
tvoje.
Uskoro smo se razdvojili, svaki par sa svoje strane debelog stabla. Onaj
moj više nije imao model za imi ranje, te je jedva znao šta radi. Pomogla
sam mu s kondomom. Kada sam ga prvi put osje la u svojoj šaci, činilo se
kao da sam ščepala za vrat malu preplašenu p cu. Raširila sam noge i
pogledala u veliki Mjesec. Visio je na mrtvim nebesima kao nezaslužena
značka, star i osakaćen. Njegove izborane usne nešto su mi govorile, nešto
važno. A onda se iznenada, bez ikakvog upozorenja, otkačio sa crnog neba i
snažno pljusnuo u ledenu rijeku. Kapljice vode prsnule su do mojih golih
stopala. Zavladao je savršeni muk, mrak je bio potpun. Bol se probio kroz
mene oštro i bez najave, kao da mi se sve , jer sam mu nekada davno,
negdje duboko u svome jelu, otela presto.
 Noć ranije skuvale smo gustu smjesu od limunade sa Šećerom i
premazale je preko golicavih prepona. Ti si iščupala moje dlake, ja tvoje.
Znala sam da će da peče, ali nisam se bunila. Vjerovala sam . Poslije sam
mogla da te čujem, s druge strane vrbe. Boljelo te je, pa sam pokušavala
sopstvenom vriskom da nadmašim tvoj bol.
Kasnije smo ostale da ležimo svaka pored svog muškarca u šarenoj
krava , na travi koja je mirisala na jagode i fantu. Jedan od njih je rekao da
je kasno, ako i dalje želimo da s gnemo na proslavu u hotel, trebalo bi da
krenemo. Ali si samo zapjevala (liiudeamus igitur sa svoje strane drveta, a
ja počela da se smijem i dovikujem: “Nije humus, nego sumusl”.

Probudile smo se same, u zoru, sklupčane jedna uz drugu kao da nas je

hranila nevidljiva pupčana vrpca iz obližnje rijeke. Isprve nisam znala gdje
se nalazim, čula sam vodu kako udara o kamenje na obali i pomislila da će
me proguta i odnije daleko. Onda sam vidjela tvoju crnu kosu na svom
dlanu i sje la se da smo nekoliko sa ranije izgubile nevinost. Skinula sam
s ramena malog crvenog mrava. I dalje me je boljelo među nogama, ali
nisam htjela to da priznam. Prećutala sam i kako sam se htjela probudi
uz njega, ne uz tebe. Ti si bila okrutno nepromijenjena, kao da u svemu
tome nije bilo nikakvog razloga za tugu. Sve je prošlo po planu. Izvadile smo
iz moje torbe čiste gaćice, tablu aspirina, i preostali novac.
“Hoćeš kući odmah?” pitala si me, brojeći novčanice i sitniš.
“Ne znam... Koliko je sa uopšte?”
Pogledala si u svoj žu gumeni sat i rekla: “Šest i... nešto. Šta ima veze,
matura je, ionako se niko neće lju .”
“A gdje ćemo u ovo doba?” pitala sam, navlačeći preko glave zgužvanu
košulju prljavu od trave, zemlje i krvi.
“Idemo na pijacu” odgovorila si, kao da je to najnormalnija stvar na
svijetu.
“Na pijacu? Sada?”
“Da, otvaraju za pola sata.”
Bila si spremna za manje od minute, sa crnim repom ponovo navrh
glave i pertlama u sigurnim, duplim mašnama. Ja sam i dalje pokušavala da
lociram svoje helanke među šipražjem. Spus la sam se pažljivo do rijeke
gdje je, u podnožju tužne vrbe, ležala moja pa ka. Dok sam se obuvala,
ugledala sam nešto bijelo među lišćem. Bila je to dječja rukavica, puna
isprljanih i izderanih prs ju. Nekome je vjerovatno pala s mosta, još tokom
zime.
“Vidi”, rekla sam i pokazala je.
“Šta će ? Ljeto je”, rekla si nezainteresovano, nanoseći novi sloj sjaja
na usne i obraze. Odjednom si od mene napravila djetešce, nekoga
maleckog i ništavnog, osobu čiji bi se mizerni prs mogli uvući u sitnu
rukavicu.
“Nije ljeto još uvijek, pametnice”, doviknula sam, a si samo slegnula
ramenima, kao da su sezone stvar ličnog izbora, a ne naučnog dogovora.
Nije bilo ni sedam ujutro, a već si mi išla na živce. Moj pronalazak nije
značio ništa, kao ni himen koji si razorila prethodne noći – odbacila si ih
oboje kao dosadne i neprak čne. Šta će , ljeto je? Htjela sam da
pokažem kako ni meni ta glupa rukavica ne predstavlja ništa, pa sam je
svom silom bacila u rijeku. Mislila sam da će joj voda natopi vlakna i
udavi je, no bila je premalena za to. Samo je pljesnula po površini kao list i
prepus la se struji.
“Šta ćeš na pijaci u ovo doba?” pitala sam, pokušavajući da se uspem
nazad do tebe.
“Idem”, rekla si, “da kupim bijelog zeca.”
Stajala si iznad mene, čvrsta i sigurna kao krst, okružena utabanom
zemljom i iskorištenim prezerva vima s kojih je odavno bio ispario miris
jagoda, a na tvom licu nešto tuđe, nešto što nisam poznavala do tada i
sjećam se šta sam pomislila u tom trenutku – ja, smotana i malena u jednoj
pa ci. Pomislila sam da si sinoć, ispod onog klipana, otkrila nešto što sam
ja bila propus la. Pomislila sam, u strahu, da ću zauvijek kaska za tobom
da dos gnem to neko odraslo, neopipljivo znanje, dok već odmičeš u
daljini. Pomislila sam da te više nema, da te je neko našopao helijumom
dok nisam gledala, pa si mi se iskrala iz ruke kao balon ka otvorenom
nebu.]
 3
Nebo je vedro nad Zagrebom. Preostaje nam još nekoliko minuta u
vazduhu. Kroz prozor aviona vidim neku vodu, ne znam joj ime. Vidim i
bezimene ulice i male kuće raštrkane naokolo poput zaboravljenih igračaka.
Vozila su spora daleko pod nama, provlače se kroz puteve kao zloslutni
trombovi kroz stare vene.
Prepoznala bih Balkan kroz taj ovalni prozorčić između svih drugih
panorama. Ne razumijem se mnogo u geografiju, ne znam imena rijeka i
planina. To je možda sramotno. Balkan je za mene boja, a ne toponim.
Imena – to se lakše zaboravlja, treba samo da se ispuniš tuđim riječima,
tuđim mapama, i slova nestanu kao šećer na jeziku. Ali boje ostaju, kao
mrlje pod kapcima, iako sam nekada davno ostavila sen mentalnost iza
sebe, u majčinoj kući. Boje se ne ispiru pređenim kilometrima. Teška
nijansa zelene, kao zaboravljene paprike, suhe i izborane, ne mogu više
nikoga da nahrane. Otužna braon što nastavlja da vijuga poput mrtve rijeke
nakon apokalipse. Boja mumije koju su iznutra izjeli crvi. Naziru se o sci
čizama iako je nemoguće da ih vidim s ove visine, to je tek opsena. Sto ne
čizama preko utabane zemlje. I šipražja, blijedozeleni tumori uz rijeke,
umorna šipražja, no i dalje divlja, svako sa znakom pitanja iznad. Da li je
neko ovdje umro? Da li je neko ovdje ubio?
Pored mene sjedi riđokosi dječak i čita neki strip na njemačkom. Neko
je, preko pola stranice, nacrtao uplašenu ženu u pripijenoj haljini, očni
kapci zatvoreni pokretom olovke. Nema ničega pod njima. Umjetnik ne
mora da nacrta oči da bi ih zatvorio. Dječakova majka se naginje prema
meni i izvlači pojas između dva sjedišta kako bi svezala svog sina. Avion
počinje tla se trese i dječak hvata majčine ruke kao da su jače od
turbulencija, jače i od same gravitacije ako se sunovra mo u smrt.
“Prima ne lete”, kaže mi neka davna Lejla, početkom faksa, suviše
ponosna da bi priznala svoj strah od letenja. Nikada se nije vozila avionom.
Jednom sam je pitala kako će vidje Ameriku ili Australiju.
“Australiju?”, ponovila je iznenađeno. “Tamo gdje imaju ovolike
paukove? Koji skaču. Skaču, Saro. Paukovi. Tarantule.”
“A Amerika?”
 “Kakva bolan Amerika... Oni su luđi od nas ovdje.”
Ali to su sve bile glupos kako bi sakrila svoj strah od aviona. Ne zbog
smr , Lejlu nikada nije plašila ideja umiranja. Plašio ju je mnogo više
nedostatak tla pod nogama.

Na aerodromu piše Dobrodošli u Europu, u slučaju da je neko zaboravio,

uključujući i nas koji smo upravo doletjeli iz Njemačke. I, dok čekamo da
nam se koferi pojave na pokretnoj traci, oko nas trčkaraju zaposleni radnici
Zračne luke Zagreb Pleso, svi jako važni u svojim dvominutnim zadacima,
uspravljeni i čvrs u ispeglanim uniformama, kao znakovi upozorenja
prostodušnom seljaku da ovo nije Balkan. Ubrzo pronalazim svoj kofer i
sjedam u taksi.
“Gdje je hotel?” pita me vozač.
“Nema hotela”, kažem uz osmijeh. “Na autobusku stanicu.” On slegne
ramenima i pri sne dugme na taksimetru ispod blijede Gospe. Trebalo je
da kažem kolodvor, prekorim se u sebi dok vežem pojas.
“Ne treba pojas natrag”, kaže on dobronamjerno. U pravu je. Ovo nije
Dablin.
“Navika”, kažem.
Iz retrovizora me gledaju dva sićušna plava oka, obrazi ispupčeni u
osmijeh. I dok nastavljamo razgovor – odakle sam, čime se bavim, znam li
da se na autoputu ka Gradišci desila nesreća, prevrnuo se kamion s ribom –
shvatam gdje sam i gdje nisam. Dablin, Majki, avokado, naš goli komšija –
sve mi to odavde izgleda kao davno odgledana predstava. Sjedim u taksiju
u Zagrebu, neki čovjek koji vjeruje u bezgrešno začeće vozi me ka
kolodvoru, tamo ću naći autobus za Mostar i – to je to. Možda se nešto
desi: možda mi kažu da su sve karte rasprodate, možda se autobus prevrne
kao onaj kamion s ribom, možda se izgubim u Mostaru, bez obzira na njena
uputstva i sve navigacijske aplikacije u mom telefonu zajedno. Možda je
pronađem i shva m da to zapravo i nije bila ona – neka me je druga Lejla
nazvala unazad pet dana, nije li taj glas bio tuđi, neprepoznatljiv, u pitanju
je greška. Kako će se iznenadi , ta nepoznata žena, kada uđem u restoran i
budem neko drugi, neko koga ne očekuje. Nasmijaćemo se životnim
slučajnos ma i kasnije, ponovo, svaka na svoju stranu. Ko zna, možda
postanemo prijateljice, ja i ta pogrešna Lejla. Možda i dalje postoji
mogućnost da je sve ovo samo greška. Pogrešan broj u kodu na nekom
monitoru. Vra ću se kući prije nego što umre moje drvo avokada.

“Evo je stanica”, kaže mi vozač dok zaustavlja taksimetar. Pomislila sam na

sve taksiste koji su mi, na manji ili veći način, promijenili život, nesvjesni
svojih kolosalnih uloga. Svi bezimeni epizodis koji nam guraju priču
naprijed, dvjema spretnim rukama kao kazaljkama nezaustavljivog sata.
Pročitala sam mu ime na legi maciji, htjela sam da ga zapam m, iako sam
znala da ću ga zaboravi već sljedeće sekunde. Htjela sam da dam neko
značenje čovjeku koji me je dovezao do autobuske stanice. Približio me je
Lejli, ušuškan u svom neznanju. A ja sam ga pla la za to.
Nakon če ri sata provedena na stanici uz litar kafe, tri kroasana i
hrvatski tabloid, sjedam na autobus. Pitam vozača kad s žemo u Mostar.
Pet ujutro. Ona će tad da spava. Konobarica ili ne, sumnjam da je počela da
se budi prije deset. Šta da radim u Mostaru u pet ujutro? Da li da je
probudim? Ne znam gdje živi. Dala mi je adresu restorana. Imam sedam i
po sa da smislim šta ću da joj kažem. Osim ako se nešto ne desi s
točkovima ili kočnicama. Onda bih bila slobodna.
Autobus je poluprazan, putnici su raštrkani po izderanim sjediš ma.
Neki su već prionuli na spavanje, ukotvljeni u jakne predebele za početak
maja. Mogla sam da vidim na njihovim licima pređene kilometre u tom
istom vozilu, neke njihove porodice – sinove, kćeri, unuke – rasute između
dvije zemlje, i kako se vješto okreću i namještaju u sjediš ma, kao da su u
sopstvenoj dnevnoj sobi. Neki su držali široke platnene torbe na sjedištu
pored sebe, ruka provučena kroz dršku. Jedan stariji čovjek se izuo i, prije
nego što će stavi cipele pod sjedište, ispod oka pogledao sve prisutne.
Možda da se uvjeri da ga niko nije vidio, a možda da procijeni ko je među
nama potencijalni kradljivac. Bilo je nečega prepoznatljivog u njihovim
licima, njihovim nadu m crvenim zglobovima i znojnim čelima zauvijek
zaustavljenim u zabrinutoj bori. Iznad trošnih naslona, izvirivale su kratko
podšišane ženske glave, svježe ofarbane pred polazak u Hrvatsku, za Uskrs
vjerovatno, a sada već otromboIjenih, masnih pramenova, spremnih da
ponovo budu zaboravljeni u Bosni. Jedna se punačka žena nagnula preko
sjedišta do sebe i potapšala oštro po ramenu drugu gospodu koja je, činilo
se, već bila zaspala prekoputa.
 “Ej... Znaš da izlazimo na pasoškoj kontroli. Nemoj da se uspavaš”, rekla
je prva.
“Ma pus ženu da spava”, doviknu prodorni muški glas iza mene.
“Nećemo mi do Posušja prije če ri ujutro.”
Slijedeći ovu naizgled bezazlenu raspravu, sad su se svi putnici bili
uzvrpoljili. Neki su se obraćali direktno dvjema gospođama koje su
započele razgovor, a neki, tobož za sebe, jadikovali koliki nas put još čeka. Iz
tmine neiden fikovanih sjedišta izvirali su raznorazni glasovi, neki teški i
umorni, drugi pištavi i razigrani, te mi se u jednom trenutku učinilo kako je i
sam autobus progovorio. Nisam mogla da zaspim, jer je tačno iza mene
sjedio najuporniji im sagovornik, i objašnjavao malim, zategnu m glasom,
kao da se oglašava gladna guska, kako su ih jednom izveli u po noći da
provjeravaju pasoše, iako je u autobusu bila trudnica i čovjek s malom
djecom. Na to neka gospođa sprijeda pohuka kako se to njoj nikad nije
desilo, a znala je da putuje s ćerkom i troje unučadi, uvijek su ih puštali da
ostanu unutra, djecu nisu budili. Sa sjedišta ispred mene sitna prilika
prokokodaka: “A gdje su vam ćerka i unučad?”
Tad sam znala da mi nema spavanja. Gospođa sa kraja autobusa stala je
da deklamuje gusto granje svog porodičnog stabla, objašnjavajući
nezahvalnu geografiju i komplikovanu istoriju jednostavnim: “a štaš, tako
je – kako je, moraš ić, ko te pita, moj ”. Na ove riječi probudi se i
bosonogi gospodin iz središta autobusa, pa dobaci: “Uf, a zamisli tek meni
– ćer sa zetom u Njemačkoj, druga ćer ošla na studije u Zagreb, a sin ima
firmu u Ljubljani, prave one, kako se zovu, one kao sisteme PVC i
venecijanere i šta ne...”
“Meni sestra u Australiji...”, doda promukli ženski glas iz mraka.
“Ja sahranio sestru prošle godine. Bubrezi,” odgovori bosonogi čovjek,
ne bi li me zapeča o nadmetanje. Papir pobjeđuje kamen. Kamen
pobjeđuje makaze. Grob pobjeđuje Australiju.
Nadmetanje se nastavilo sve do Korenice. Neki su se dičili sahranjenim
rođacima, drugi izgubljenim kućama. Neki su imali pametnu djecu, doktore
i inženjere koji ne mogu da se zaposle, drugi su na to odgovarali kako žive
na dvjesta maraka mjesečno poslije trideset godina staža. U jednom
trenutku se činilo kako je ona sova pobijedila – izvadila je, kaže, dva tumora
iz stomaka, a dvije godine unazad i cijelu matericu. Živi kao podstanarka od
prodaje keta za lutriju. Ćerku ostavio muž. Šah-mat.
Ja nisam učestvovala u takmičenju. Nisam imala čime da se dičim.
Zdrava sam, dolazim iz Irske, imam Majkla i idem u Mostar, jer imam para
da izdržavam Lejline hirove. Nema veze što mi je m pozivom odvalila
rebro. Kako da se nadmećem s njihovim mrtvima, njihovim ruševinama i
mizernim penzijama? Lejla bi još i mogla. Našla bi načina da ih pos di sve,
a da pritom sebe ne sažaljeva nijednog trenutka. Gotovo da sam poželjela
da je tu pored mene.

Jednom smo zajedno išle na more autobusom, početkom faksa. Dok je sve
još uvijek bilo u redu. Naslonila se na prozor i ispružila noge preko mog
krila. Rekla je šapatom: “Slušao sam kako plaču u noči nevidljivi vozovi”, a ja
sam je pogledala u nevjerici.
“Nema teorije”, rekla sam, bila sam na rubu sna. A ona se samo
nasmiješila, puna sebe i svoje nadmoći. Igra je morala da se ispoštuje, bilo
kad i bilo gdje.
Skinula sam njene noge sa sebe i ho ustala, pokušavajući da, nakon
višesatnog sjedenja, povra m krv u oduzeta bedra. Ostali putnici su spavali,
napolju je bio potpuni mrak. Provlačila sam se između njihovih sjedišta,
nečujno kao da kosim duše, tražeći pogledom bilo kakvu knjigu. Nekima su
usnule ruke ležale na otvorenim tabloidima, drugi su držali torbe ili lepeze.
Pronašla sam ono za čim sam tragala na drugom kraju autobusa, virila je iz
ruksaka nekog bubuljičavog mladića. Spavao je suviše mirno za nekoga ko
je maločas čitao Kiša.
Vra la sam se na svoje sjedište i prosiktala “Mansarda”, a potom
zatvorila oči i utonula u san.
Moj tata nam je rekao da sjednemo u sredinu autobusa, to je
najsigurnije. Stoga smo namjerno zauzele posljednje sjedište, da mu
napakos mo iako to ne zna. Tamo je bilo dovoljno mjesta za njene
nožurine. Išle smo na ostrvo te godine. Sje la sam se i onog dana na plaži
kad sam mislila da se udavila.
Gotovo da sam je vidjela pored sebe, u tom novom autobusu koji me je
vodio ka Mostaru, ka nekoj starijoj Lejli. Mogla sam da je čujem kako
dovikuje neku drama čnu laž onoj otužnoj grupi. “Moja majka je slijepa.
Odgojila nas je bez vida.*’ Ona bi bila sposobna da kaže sličnu glupost
samo da pobijedi u tom besmislenom takmičenju. Da bude neokrunjena
kraljica autobusa Zagreb-Mostar. Ja sam samo sjedila i gledala u crno
drveće kroz prozor. S vremena na vrijeme poneka kućica rasparala bi mrak
osvijetljenim zavjesama. U Dablinu sam osjećala da mogu da otrčim do
kraja grada, ali će se neka nevidljiva traka zategnu i vra me uvijek
Majklu, kao praćka, gdje god da odem. Sada je bila prošla ponoć, negdje
između Korenice i Udbine, a traka se bila toliko rastegnula da je prestala da
funkcioniše, otromboljila se. Uskoro će da istekne, ne s že do Bosne.
A kada je počela da nas udara kiša, pomislila sam, nadmeno, da je i to
zbog mene, zbog Majkla i Lejle, zbog točkova koji će prokliza i završi ovu
priču. Izveli su nas iz autobusa i poredali ispred bijele kućice u kojoj je
sjedila punačka policajka narandžas h usana. Sada sam mogla da vidim lica
mojim sovama i guskama koje su se sa ma bile oglašavale u mračnom
autobusu, lica s snuta u grč kao da će tako manje da pokisnu, duboke bore
kao riječna korita rastopljenim maškarama, pesnice duboko u širokim
džepovima. Jedan čovjek je navukao plas čnu kesu na glavu. Drugi je
pokušao, bez uspjeha, da zapali cigaretu. Kad smo se vra li u autobus više
nije bilo razgovora. Poniženje namočeno kišom ili je u šalo. Tek se ponekad
začuo težak izdisaj tu i tamo, kao u prebijene živo nje koja je najzad
pronašla zaklon. Vozač je uključio radio, repriza večernjih vijes .
Predsjednik neke vlade, s jedne ili druge strane rijeke, govorio je o
otvaranju novih radnih mjesta.
“Ovo će nas bar osuši ”, doviknuo je bosonogi čovjek, na šta se
nekoliko smočenih putnika ho zakikotalo. A onda je sve ponovo zamrlo,
utroba autobusa postala je jalova, gotovo neljudska, kao one mokre cipele
ispod memljivog sjedišta.
Da li da kažem ovim tužnim ljudima da sam ostavila svog musavog
boga, bosih nogu, na lošem parketu u stanu bez zavjesa? Da li da im kažem
kako ću mu se vra , naravno da ću se vra , otkud im uopšte da neću? Da
li da im kažem kako ponekad zamišljam da joj kidam kožu? Ona leži na
svom kauču, koji je ponovo bež boje, ja sjedim na njoj i gulim joj lice
bezuspješno. Uvijek ima neko novo ispod. A ona me samo gleda, odbija da
vrisne. Kao da mi, blago iznenađena, očito zabavljena mojom agresijom,
govori očima: “A šta si mislila, da smo i ja od istog materijala?”
[Smrt je prvo postepena, a potom naprasna. Psi su, isprve, umirali jedan za
drugim. Njihova su se beživotna jela, i dalje topla u zimsko jutro, nizala
bespovratno i očekivano, kao što srijeda bez greške pra utorak. Nalazili
smo ih rano, prije prvog Dnevnika, kako leže na boku. Nepomični jezik
iscurio bi im iz bezazlenih čeljus zajedno s cijelim jednim mizernim,
neljudskim životom. No ipak životom.
Počelo je sa psom gospođe Ristović.
“Srpski trobojni gonič!” vikala je preko ograde. Uperila bi prstom u
nakrivljeni krst zaboden u hrpicu zemlje pred kućom i zavrištala: “Srpski
trobojni gonič! Najrjeđa vrsta! To samo stoki ljubomornoj može na pamet
da padne!”
U to su vrijeme krstovi nicali i širili se kao korov: u dvoriš ma, na
retrovizorima, oko debelog vrata našeg nastavnika hernije, ili istetovirani,
kao na mišici Mitrovog tate kada je jednom došao na roditeljski, pa su ga
svi slušali kao da je predsjednik, a sve zbog tetovaže. I psi su, razumije se,
bili pravoslavne vjeroispovijes i ispraćani po običaju; pa šta ako je pop
Čedo odbio da sahrani Luksa, gunđala je gospođa Ristović, ko kaže da
pošten narod ne može stavi krst gdje mu se proh je? “Je l’ to neka
sramota možda, bi Srpknja?”
Mi bismo se vraćale iz škole niz njenu ulicu i skrivećki sc zasmijale svaki
put kad bi uzviknula stoki umjesto stoci. A bilo nanije žao Luksa, za kojeg se
kasnije ispostavilo da je bio trobojni gonič i vrlo rijedak, mada ga niko
nikada nije vidio da lovi. Gospon Mićo, koji je živio sa dvije mutave ćerke u
kući bez fasade, rekao je kako je Luks u stvari bio jugoslovcnski trobojni
gonič, na šta mu je gospođa Ristović odgovorila da se goni u tri lijepe i on i
Jugoslavija.
“Šta misliš, da ga je gamad ubila jer je Jugosloven?” pitala je, zaškiljila
očima i iskrivila osmijeh kao da joj je naprečac, i samo njoj, postala
pristupačna velika Is na koja je promakla nama običnim smrtnicima bez
mrtvog psa i krsta u dvorištu.
“De bona, ne budali”, rekao bi gospon Mičo, šamarajući snijeg sa svoje
lađe.
“Ih, ja budalim. Šta misliš – da je ovo slučajno? Potrovaće nas gamad
na spavanju. Prvo srpske goniče, pa onda Srbe. Pa šta kažem”, rekla bi
gospođa Ristović, škiljeći preko ograde u nas, a naročito u tebe i tvoje nove
pa ke na dvobojne pertle, kao da si njima zadavila jadnog psa. A gospon
Mičo bi nam tek dobacio zavjerenički pogled i vra o se u kuću trljajući
smrznute dlanove.
No ubrzo poslije Luksa pali su i drugi psi: pekinezer gospođe Talić,
buldog iz onog zapuštenog dvorišta pored škole, ružni hrt moje komšinice.
Za manje od sedam dana u naselju više nije bilo pasa – zamijenili su ih mali,
nespretni grobovi i otužno mjaukanje ničijih mačaka. Čak je i gospon Mičo
prestao da se šali. Mahnuo bi nam nijemo dok smo se vraćale iz škole,
zaokupljen svojom voljenom lađom.
Zamakle bismo ka napuštenoj fabrici sokova, roveći gumenim čizmama
kroz nakupine snijega na trotoarima. To je bila ona okrutna zima uoči tvog
jedanaestog rođendana. Dobila si menstruaciju i novo ime, a ja, iako osam
mjeseci starija, ništa.
“Je l’ boli?” pitala sam te pažljivo.
Slegnula si ramenima, kao da se tako nešto ne može objasni nama –
suvim djevojčicama. Bila si drugačija. U tvom je držanju bilo neke
nedodirljive mudros pred kojom se podrazumijevalo da vodiš, a ja
pra m, kao da smo pripadale različi m redovima primata. Krv je dala
moć nad svim našim odlukama – gdje da idemo, šta da radimo i kako da se
ponašamo. Pokušala sam da te podsje m da sam ja ta koja je starija i da bi,
prema tome, trebalo da sam odgovorna za obje, ali za tebe je krv bila veći
čin od pukog vremena. A kada sam rekla kako se to tvoje novo ime ne
važi, jer je lažno, nisi ni trepnula.
“Nisi ni rođena sa svojim”, rekla si. “Tek si ga kasnije dobila.”

Do juče si bila Lejla, bez krvi i čista, kao i ja. Sada se u naše prijateljstvo
uvukla ta prokleta Lela, koja ima menstruaciju i namjerno ne želi da mi je
objasni. Mrzila sam je. Tvoja majka je kuhinjskim nožem uklonila slovo g iz
vašeg prezimena na ulaznim vra ma i nalijepila jedno r. Bilo je od mesinga,
sjajilo se nov-novcato usred tvog prezimena, ponižavajući ostala slova.
Postala si Lela Berić, tek tako, kao da se to može bez da se ikoga išta pita.
Pokušala sam da obrla m roditelje da me preimenuju u Dženet. Bila bih
popularna u školi, kao Džeksonova u onom crno-bijelom spotu kada se
pojavi na staklenim vra ma, a svi oko nje zanijeme. Ti bi umrla od zavis .
Majka mi je, među m, rekla da ne pričam glupos , dženet je muslimanski
raj, je l’ hoću da mi neko polomi kos , da li sam normalna?

“Reci mi. Je l’ mnogo boli?” insis rala sam.

“Pa, onako... kao da imaš neki balon u stomaku pa te pri šće.”
“A je l’ ima mnogo... te krvi?”
“Nema.”
“Pa, koliko?”
“Ne znam, kao čaša.”
“Kao čaša od soka ili čaša za rakiju?”
“A jes dosadna, Saro. Šta ja znam? Hoćeš da vidiš?”
Odmahnula sam glavom što sam brže mogla. Dan ranije, kada je Mitar
posjekao prst i počeo da plače nasred časa matema ke, rekla si mu da je
jadnik, da krvariš deset puta toliko, pa ne places. Izbacili su te sa časa.
Ponovo. Stoga sam znala da bi bila u stanju da tamo, iza fabrike sokova,
skineš štrample i gaće i pokažeš mi svoju krv. Brzo sam promijenila temu.
“Šta je Armin rekao?” pitala sam te.
“Ništa.”
“A jesi li mu rekla da ja još uvijek nisam dobila?”
“Majko mila, zašto bih mu to rekla? Šta ga briga za moje drugarice?”
“Pa, pitam samo... Ali nemoj da mu kažeš.”
“A što bih mu rekla?”
“Nebitno. Samo nemoj da mu kažeš. Okej?”
“Okej, Saro... Nisam ni namjeravala.”
Ti to ne bi shva la. To je brat. A htjela sam da kažem. O onome što
se desilo pod vašom trešnjom, na dan kad je umro lovački pas gospodina
Radmana. Bila sam došla po svoju svesku iz vjeronauke, iz koje si
prepisivala molitve, jer te nije bilo na časovima. Nekom si vradžbinom
uspjela da izbjegneš vjeronauku koju smo svi ostali morali da podnosimo
dva puta sedmično. A onda si, jednako tajnovito i nepravedno, preko noći
dobila novo ime i vjeroučitelj je rekao da možeš ponovo da nam se
pridružiš nakon što savladaš gradivo. Ja zapravo nisam htjela da ideš na
vjeronauku. To mi je bio jedini predmet bez tebe, nešto is nski i samo
moje. A sada će se sve završi . Pola sata prepisivanja mojih molitvi i to je
to. Doći ćeš na čas i znaćeš sve što i ja. Štaviše, znaćeš i više, jer će meni da
promaknu neke sitnice, skrivena značenja za koja si imala prirodne
senzore.

“Šta znači utrobe?", pitala si me na velikom odmoru, gledajući zbunjeno

u molitvu u mojoj svesci.
“Otkud ja znam.”
“Je l’ vam nije objasnio vjeroučitelj?”
“Nije”, odgovorila sam. “Samo je nauči napamet i to je to.”
“i ovo...”, prelistala si nekoliko stranica i pročitala”,/ svega vidljivog i
nevidljivog. Šta je nevidljivo? Vazduh? Unutrašnji organi?”
“Ako hoćeš da ideš na vjeronauku, moraćeš da prestaneš s glupavim
pitanjima”, rekla sam, a si prevrnula očima. “I molim te da mi vra š
svesku do vikenda.”
Posljednja molba je, naravno, bila u potpunos izignorisana. Nije mi
bila potrebna ta sveska, mogla si da mi je vra š u školi. Ali plašila sam se da
ćeš, ukoliko provedeš previše vremena čitajući molitve, doći na vjeronauku
i pravi se pametna. Zato sam odlučila o ći do tebe nepozvana i traži
nazad svesku, hladno i ponosno, kao kakva prkosna mučenica.

Vaša je kuća dijelila ogradu sa nastavnikom biologije koji je smrdio na

kruškovaču i volio da se igra tvojim pletenicama. Gledala sam u njegov mali
prozor dok sam otvarala tvoju kapiju, hrđavi mehanizam koji sam u pola
noći mogla da riješim jednom rukom. Jednom mi je bio rekao, taj pijani
žabac, kako bi trebalo da se ugledam na tebe, nakon što mi je upisao trojku
iz biologije u dnevnik. Od kapije do vaših ulaznih vrata bilo je svega desetak
koraka, a opet dovoljno da se podsje m svih razloga zašto sam bila ljuta na
tebe: nastavnik biologije, vjeronauka, moja sveska koju bi, u najmanju ruku,
trebalo da vra š meni, kao i ono nalijepljeno usijano r što mi se rugalo sa
lažnog prezimena na vašem ulazu – sve to me je natjeralo da, umjesto
laganog kucanja, lupim tri puta šakom o tvoja ulazna vrata.
Armin je otvorio, toliko brzo da sam pomislila kako je sve vrijeme stajao
iza vrata i posmatrao me kako se durim kroz špijunku. Čim sam ga vidjela
zaboravila sam zašto sam bila ljuta – njegovo prisustvo me je podsje lo
zašto je i dalje vrijedilo bi tvoja prijateljica. Mogla bih da dođem kad god
želim, otvorim mala vrata kapije, napravim deset koraka preko dvorišta i
pokucam, jer i ja smo, na kraju krajeva, najbolje drugarice. A on će da
bude tu, on i njegovi dlanovi umrljani od boje, vrh srednjeg prsta lijeve
ruke otekao i crn od držanja debele HB olovke za skice. Kako mi je
nevjerovatno bilo to, tada, da neko ima brata koji živi, hoda, jede i spava na
istom mjestu gdje i li, neko ko nije ni roditelj, ni prijatelj, ko te poznaje
bolje od svih, iako ne zna ništa o tebi.
“Lejla je o šla na šah”, rekao mi je.
“Kod nje je moja sveska iz vjeronauke”, objasnila sam, najozbiljnije što
sam mogla.

U kući je vladala šina, majka vam je bila na poslu. Armin i ja ušli smo
zajedno u tvoju sobu. Bila sam tamo sto nu puta, ali je bez tebe izgledala
drugačije. Bilo me je sramota tvog nereda u njegovom prisustvu, kao da će
ga, na neki način, poveza sa mnom samo zato što smo prijateljice i is h
godina.
Sjećam se velikog postera Dženet Džekson kojeg ćeš kasnije zamijeni
ogledalom, sjećam se izvrnutog donjeg dijela pidžame što se rastezao preko
zgužvane posteljine kao ulični prostak, sjećam se da se pod tvojim radnim
stolom opasno ljuljao toranj stripova kojeg ćemo se, pred polazak na
fakultet, mora riješi radi duševnog blagostanja tvoje tužne majke, sjećam
se šahovske figure konja na tvojoj polici gdje će se, koju godinu kasnije,
pojavi Arminova fotografija s plaže, sjećam se i da su dvije čarape, jedna
karirana, druga bijela, sjedile na stolici braneći tvoj presto od neželjenog
uzurpatora.
Htjela sam da izađem odatle što prije. Armin je pronašao moju
raskupusanu svesku među rusvajem na tvom radnom stolu i pružio mi je. U
onoj košulji i pantalonama ličio je na vašeg oca – ili makar na fotografiju
vašeg oca, u vitrini sa porculanom. Oči su mu šetale po tvojoj sobi bez
ikakve reakcije, ponekad se skrasivši na mom visoko zavezanom repu.
Htjela sam da ga zapam m takvog – ispeglanog i mirnog – ne bi li se riječi
moga oca posramile i razbježale pred m neosporivim dokazima.
 Tata je rekao da su vjerovatno Armin i oni njegovi dripci potrovali
komšijske pse. Rekao je kako se ta jedna grupa odvojila, jednog od njih su
već bili priveli zbog šaranja po fasadama, vucaraju se okolo kao džukele i
rade ko zna šta.
“Sad se zove Marko Berić, moliću lijepo, nije više Armin”, dodala je
namršteno moja majka, kao da prvi put čuje da se neko zove Marko,
pružajući ocu preko stola pile nu zlatne boje.
“Marko Berić”, ponovio je zgađeno moj otac i uzeo još jedan masni
batak iz činije. Glodao ga je, i dalje namršten, a ja se nisam usuđivala da mu
proturiječim, ni da ga pitam zbog čega bi Armin otrovao bilo čijeg psa.
Nisam uradila ništa, Lejla. Gutala sam i jela.

“Je li to to?” pitao me je Armin, gledajući u svesku kao da prvi put vidi
predmet takve vrste. Sada bi trebalo da odem, pomislila sam. Ali nisam
htjela. Svidio mi se način na koji me je gledao – kao da i ja imam šesnaest
godina. I menstruaciju. Na tvom radnom stolu, pored male ljubičaste lampe
bez sijalice, ležala je biserna minđuša. Zgrabila sam je i strpala u džep dok
Armin nije gledao, toliko automatski i precizno, kao da je to bila cijela svrha
mog dolaska.
“Da li mogu da odem do dvorišta? Mislim da sam izgubila minđušu
tamo ispod trešnje”, slagala sam.
U sebi sam već smišljala načine kako da to prepričam, da objasnim
nedostatak tvoje minđuše, istovremeno svjesna da nikada neću bi u
stanju, jer ćeš sve shva , pročitaćeš me kao telefonski imenik, i više mi
nećeš da da dolazim kod tebe. A moraću, zar ne? Moraću nešto da
pružim. Šta ako im kažeš, svojoj mami i Arminu, za večerom, kako ne možeš
da nađeš svoju minđušu? Šta ako tvoj brat sazna da sam lažljivica koja
nema čak ni menstruaciju?
Hodala sam za njim, putem koji vodi iza vaše kuće, minđušica vrela u
mom znojnom dlanu, uvjerena da me sa malog prozora prekoputa
posmatra smrdljivi nastavnik biologije. Vidjcće sve, pomislila sam. Otkriće
me, taj podli krmak.
Armin je hodao uspravno i odraslo, čineći me sramotno malenom iza
njegovih leđa. Držao je ruke u džepovima pantalona. Kosa mu je bila kao
tvoja – crna, nepočešljana, kao da ju je neko zaboravio na njegovoj glavi.
Kada smo došli do stare trešnje, izvadio je cigarete iz džepa i zapalio jednu.
“To nije zdravo!” povikala sam i istog trena se pokajala. Koliko glupa
mogu da budem?
“Nije zdravo ni za male djevojčice da vežu rep.”
“Nije tačno. To si izmislio.”
Smiješio se, kao da mu je jasna neka očigledna šala koja je meni bila
promakla. Pokušala sam da shva m šta se dešava. Rekla sam laž i sad sam
sa Arminom. Sa Arminom. Ja sam u njegovom dvorištu, vašem dvorištu, i
mi razgovaramo. Imamo razgovor.
“Osim toga, ja nisam mala djevojčica.”
Tada je to uradio, to što nikada nisam rekla, čak ni mnogo godina
kasnije kada smo sahranile Zekana i niko se više nije sjećao one minđuše.
Nisam nikada priznala da mi je tvoj brat odvezao kosu one zime kada si
dobila menstruaciju. Približio mi se toliko da sam mogla da mu vidim ožiljak
na obrazu. Ti si mi nekada davno bila rekla da mu je to od pada s bicikla,
vra o se kući sav krvav, a tvoja majka je kukala kako je nezreo i kako bi,
budući da je jedini muškarac u kući, trebalo da bude pažljiviji. Sada mi je taj
ožiljak bio neprimjereno blizu, da sam se uspela na prste bio bi mi
nadohvat jezika. Nikada ranije nisam bila toliko blizu muškoj košulji. Bila je
čista i uš rkana, mirisala je na limun. Otac je nosio policijsku uniformu, nije
nam dao da ga dirnemo prije posla kako se ne bi pogužvao. Sada sam
mogla da joj proučim vlakna, muškoj košulji. Bila je mekana, mada nisam
mogla da je dodirnem. Mekana za oči. Armin je zaškiljio, kao da rješava
šahovski problem, pridržavajući cigaretu usnama (dim mi je išao u oči, ali
nisam htjela da ih zatvorim) i posegnuo za mojom gumicom za kosu
objema rukama. Nadvio se iznad mene kao drvo. Povukao je moju veliku
znojnicu i odvezao mi rep. Bio je nježan – kao da mu nije bio prvi put da to
radi. Kosa mi se stropoštala oko glave. A ja sam pomislila kako nemam
dvanaest, nego sto dvanaest godina, i kako sam cijeli taj vijek provela
čekajući da mi Armin Begić raspus kosu.
Udaljio se nekoliko koraka i oslonio na drvo da me bolje osmotri. U tom
mi je trenutku toliko ličio na tebe da mi je bilo neugodno.
“Vidiš. Tako je bolje. Kao Venera.”
 “Kao šta?” pitala sam ga. Ali on je samo bacio cigaretu, ugasio je
đonom i pogledao u travu.
“Gdje je ta minđuša?”
Nabrzinu sam izravnala kosu znojnim dlanovima, dok je on bio zauzet
tražeći moju laž među djetelinama. U cijeloj toj zbrci bila sam zaboravila na
minđušu u svom džepu. Krenula sam da je izvadim i bacim u travu, kada
sam iza sebe čula tvoj glas:
“Vidi njih!”
Osjećala sam se kao da sam gola u vašem dvorištu. Okrenula sam se
polako, trudeći se da zagladim razbarušenu kosu iza ušiju, i susrela se s
tvojim pogledom. Stajala si naslonjena na kuću, sa tri banane u ruci i škiljila
u nas sumnjičavo.
“Ko Adam i Eva”, rekla si.
Isplazila sam jezik. Nasmijali ste se kao da znate sve što na ovom
svijetu ima da se zna, a što ja nikada neću nauči . Bili ste is : iskrivljeni
osmijeh, spuštene obrve, ramena kao u lešinara pod oštrim, crnim žbunom
od kose. Ona neprevodiva mudrost u crnim očima, znanje pred kojim ću
uvijek bi malena. Bili ste is , a opet, nisi bila toliko nježna. Ti si čupala,
gurala, udarala i šu rala. Ti si krvarila. Kao neka mala, živo njska verzija
Armina. Stajala sam na vašoj teritoriji, pogrešna kao semafor usred šume.
Pogledala sam gore, nešto je zalepršalo u mom perifernom vidu. Nastavnik
biologije izašao je na balkon da prostre svoj prostački veš. Gledao je pravo
u mene, kao da sve zna.]
 4
Ne umijem, čak ni zarad priče – njene priče, da se sje m kako sam pronašla
mali etno restoran u kojem je radila. Sjećam se samo da je Mostar blještao
kao uglačana džezva, iako je dan bio neobjašnjivo tmuran, bez obzira na
nesnosnu vrućinu. Sjećam se turista i njihovih sinte čkih suncobrana. Bili
su rašireni preko Starog mosta kao vijenac plas čnog cvijeća na kakvom
važnom grobu.
Ugledala sam je prije nego što sam znala da gledam nju. Pred niskom
drvenom kapijom restorana par rozokožih turista fotografisalo je hostese u
narodnim nošnjama. Jedna od njih je napućila usne i poslala beščujni
poljubac u ajfon debele Austrijanke. Druga je, osmijeha automatski
namještenog za fotografiju, gledala dolje u dvije debele mačke što su se, k
uz njenu nanulu, sladile odbačenim rebrom neke manje srećne živo nje.
Posmatrala ih je kao da im zavidi što su na podu, puštenih stomaka i
masnih brkova, sasvim gole, dok se ona prži u ulozi begovske žene
posuđene iz tri različita vijeka. Dvije mršuljave noge iscrtavale su se kroz
teške, pastelnoplave dimije sa kojih su visili rašiveni končići zlatne boje.
Ispod bijele košulje od tvrdog pamuka nazirao se crveni vonderbra –
zaboravila je zakopča ječermu i pokri taj hronološki propust. Izblajhana
bijela pletenica propinjala se uz ljubičastu kadifu i nestajala pod crvenim
fesom s kojeg je visila zgužvana maramica. Stajala je tako, zanesena onim
prostačkim mačkama, kao kakva Cosmopolitan verzija Hane Pehlivane, bez
feredže, bez svog kapetana, bez s hova, dok su oko nje skakuta sitni
konobari-begovi, konobari-trgovci, sa pariškim šniclama i pomfritom na
okruglim, izrezbarenim tacnama. Tad sam je prepoznala. Crvene usne u
iskrivljenom osmijehu za slučajni fotoaparat, sitni mladež k pored
pretjerano našminkanog oka, najednom podignut lakat kako bi mogla
snažno da počeše pazuh pod oznojenim pamukom – bila je ona, bila je
Lejla, i dalje raskošna pod napadnim rekvizi ma, i dalje prkosna i znojna i iz
ovog vijeka, bez obzira na sve prethodne koje su joj nabacali preko ramena.
Bila je ona, kao onog dana na plaži. I, uprkos mojim dablinskim farmerkama
od sedam evra i mom Majklu u džemperu na rombove i mojim teško
ušteđenim novcima u dalekoj banci, mojoj poeziji i prozi, ponovo sam bila
spremna da budem tek Kumrija robinja, da navučem na sebe sinte čki
jelek ili se opašem crvenom svilom iz kineske prodavnice, da se makar
pretvorim u debelu mačku pred njenim drvenim nanulama, samo da mi se
obra , da mi napuni uši nama, onim što smo nekada bile, ispod one trešnje
ili pred onom smrdljivom rijekom, da mi kaže da je sad gotovo, da je
vrijeme da prestanem da glumatam, inače će mi ogloda rebro po rebro
pred svim m prokle m turis ma. Zamislila sam svoju krv na njenoj košulji
iz nekog prošlog vijeka. A ona je samo zurila u one debeljuškaste mačke,
bjelokosa žena u lažnim dimijama.
Sjela sam u lokal prekoputa restorana u kojem je radila i naručila kafu.
Na površini mog prekrštenog jezika skupljala su se zrnca oporog taloga. Bila
sam zaboravila ukus naše kafe, bosanske kafe, turske kafe, domaće kafe –
kako god da su je zvali, ukus joj je bio is . U Dablinu sam pila dupli espreso,
između mene i zrna postojala je distanca, čitava mašinerija kojoj je cilj bio
ubi uspomenu na zemlju iz koje je kafa izrasla. Poznavala sam bariste, sa
zidova pomodnih kafeterija visile su njihove sepija diplome otkucane
skupim, dizajnerskim fontovima, sve kako bi se mom tobož prefinjenom
nepcu preveo divljački jezik sirove kafe. Ali taj me je findžan u Mostaru
dočekao kao ponosna pralja svoju raspuštenu ćerku što se vraća kući s
igranke: podsje o me je odakle sam i gdje mi je mjesto. To je bila kafa, a ne
tek skupocjena razglednica iz Kolumbije.
Bez obzira na sve turiste što su se gegali niz kaldrmu, mrljajući
nauljenim prs ma keramičke suvenire, do mene je dolazio naš jezik: na
trenutke neprirodan, iščašen iz zgloba u razmekšanom akcentu, na
trenutke sasvim moj, sramotno i bespovratno moj, izjedenih samoglasnika i
rastegnute ijekavice. Dešavalo mi se, tokom mojih evropskih putešestvija
(kako će ih Lejla kasnije podrugljivo prekrs ) da u ćošku nekog prodajnog
centra, ili uz šipku podzemne željeznice, čujem našu riječ. “Možda”, rekao
bi neki stranac, gledajući u raširenu mapu, “jesi li siguran?”, ili nešto slično.
Ja bih se, u m trenucima neugodne prepoznatljivos , sakrila iza svog
glomaznog telefona ili dnevnih novina u strahu da će me taj neki naš čovjek
otkri . Bude li samo bacio pogled na moje lice znače da sam ga razumjela,
obra će mi se, napraviće od mene našu ženu, tamo – pred svima. Ali sada
je bilo drugačije, naš jezik bio je svuda, a engleski, francuski ili njemački
mogli su tek bojažljivo da se provuku uz uski prolaz između dva
prednjonepčana suglasnika. Okružile su me riječi od kojih sam se bila
očis la, kao čovjek koji se jedva nekako odrekao cigareta, a potom se našao
zatvoren u prostoriji za pušače.
Na malom metalnom tanjiru pored gorke kafe ležale su dvije kockice za
šećer. Taj prizor me je podsje o na mamu, onako veliku i hu, kako svojim
punačkim prs ma stavlja šećernu kocku na jezik prije nego što napuni usta
kafom. Ponekad bi taj pokret potrajao – usta bi joj ostala otvorena dok
pih jasta šaka kreće na dugi put ka šalici i ja bih vidjela kako šećer počinje
da se topi u dodiru s njenim tamnim jezikom. Uhva la bih očev pogled –
šta će joj još jedna kockica šećera, trebalo bi da pazi na kilažu, raširila se
kao svadbeni šator. Nikada nisam jela slatkiše u njegovom prisustvu. Plašila
sam se da će i mene tako da gleda jednog dana.
Lejla me nije vidjela. Stajala je tamo, na kapiji prekoputa, sa ma
pozdravljajući turiste, mameći ih svojim dugačkim menijem da uđu u
restoran. Usne su joj se pomijerale u nazivima šnicli i supa. Jednom je samo
nestala iz mog vidokruga – bila sam spremna da potrčim preko ulice i
uvjerim se da nije pobjegla – ali se ubrzo potom vra la obnovljene šminke i
bez maramice na fesu. Na kraju smjene o šla je unutra da se presvuče, što
sam iskoris la da pla m litar kafe i tri komada krompiruše koje sam bila
naručila više kako bih opravdala svoje nepristojno dugo sjedenje nego iz
stvarne gladi.
Kada se ponovo pojavila, nosila je blijede farmerke isparane na
koljenima i široku košulju na plavo-bijele pruge. Pletenica i šminka su
ostale, nanule iz devetnaestog vijeka bile su zamijenjene rozim pa kama na
čičak. U njene prozračne dimije uvukla se niska prilika crvene kose i krivih
zuba. Smijala se nečemu što joj je Lejla govorila. Moja Lejla. I dalje je imala
naviku da iskrivi stopalo dok stoji na trotoaru i razgovara s nekim – vidjela
sam joj skočni zglob, opasno ispupčen u neprirodnom položaju povrijeđene
balerine.
Stajala sam prekoputa, nisam mogla da pređem ulicu. Naspram njene
bijele kose i dugih plavih nok ju, bila sam stara i dosadna u crnim
farmerkama i ispranoj žutoj potkošulji. Jednom mi je, nekad na početku
fakulteta, rekla da je moj napor da izgledam neupadljivo krajnje upadljiv.
Vra la su mi se u tom trenutku takva – besmislena, mala – sjećanja. Ona
noć kada sam prespavala kod nje – bilo je to nekad tokom srednje škole –
jer je tata ošamario mamu. Sje la sam se kako mi je jednom polizala oko u
noćnom klubu, jer mi je trun prašine prije o uniš šminku. Sje la sam se
njene crne kose kako pluta po površini Jadrana.
Izvukla sam dršku iz svog kofera na točkiće i zakoračila da pređem ulicu.
U tom momentu, sjajni crni džip sa stranim tablicama zamalo je okončao
moju patnju. Zakočio je k do mene i zatrubio toliko da je sve stalo –
konobari su se zaustavili sa tacnama, suveniri su prestali da zveckaju, čak su
i one mačke pogledale u mene. Tada me je vidjela. Prevrnula je očima i
rekla “o bože budale”, kao da smo se razišle tog jutra poslije doručka, a ne
dvanaest godina ranije. Ljutom Dancu je mahnula da se odveze odatle –
“šta si se ukopao ko spomenik” – i sve se vra lo u normalu: konobari,
prodavačice razglednica, aparat za kafu. Sve je proradilo pred jednim
jedinim gestom Lejle Begić. Prešla je ulicu, stala ispred mene i odmjerila me
od glave do pete. Osjećala sam se kao da su me poslali iz neke šoferske
agencije pa sad provjerava hoću li joj bi od koris .
“Imaš li vozačku?” pitala je. Poslije “goni se u pizdu materinu”. Poslije
osnovne i srednje škole, fakulteta, zakopanog Zeca. Poslije pola života, ako
ne i cijelog – da li imam vozačku.
“Dobar dan, kako si, šta radiš, jesi li dobro, kako su tvoji...”, rekla sam,
mada mi je bilo jasno da nikada nismo bile vične ispraznim razgovorima.
Prevrnula je očima. Tek sam tad, kad ih je podigla ka meni, shva la da su joj
oči tamnoplave. Nosila je kontaktna sočiva u boji.
“Šta je to u očima?” pitala sam je.
“Sara.”
“Ne, ozbiljno. Šta će to sranje?”
Kada sam se, u trećem razredu osnovne, pojavila s naočarima u školi,
pitala me je to isto. Tada sam joj bila objasnila zakone miopije koji su njoj, s
vidom do Jupiterove mrlje, bili potpuno nelogični. Ako sam kratkovida, to
mora da je moja greška.
“Šta tebe briga šta ja nosim u svom oku?” pitala je. “Imaš li vozačku
dozvolu?”
“Imam”, odgovorila sam.
Kraj srednje škole – napile smo se nakon što sam, iz prvog pokušaja,
položila vozački. Sje la sam se šta mi je rekla te noći: “To samo policijska
ćerka može da dobije, a mi smrtnici po če ri-pet puta dok nas ne izmuzu ko
krave.”
“Imaš li međunarodnu?” pitala je.
“Imam. Da li će gospođici treba još nešto? Krvna slika možda?”
Iskrivila je osmijeh i ponovo me osmotrila.
“Mršava si”, rekla je.
“I si mršava”, odgovorila sam, “i imaš bijelu kosu i plave oči“.
“I muža”, dodala je, a potom odmah krenula niz ulicu trabunjajući o
registraciji vozila i ušteđevini i čemu sve ne. Pra la sam je bez riječi, vukući
kofer kroz neke ulice koje su, ko zna kada, postale njene. Izbjegavala je rupe
u trotoaru i iskrivljene ivičnjake sa sigurnošću lokalne Mostarke. Ja sam
kaskala za njom, umorna od autobusa i lažnog majskog dana koji se maglio
kao pred zimu. Trudila sam se svim silama da ne uživam u tome što smo
same i, ponovo, imamo neki svoj plan.
Pred nekom zgradom, koja se ko zna kada pretvorila u njenu zgradu,
čekao je p sa crvenim koferom. Bio je visok i nepregledan, širokih bicepsa
na kojima su blijedila istetovirana srca i tribali. Mlad i proćelav, imao je
preuranjenu očinsku boru među čupavim obrvama. Muž, pretpostavila
sam.
“Dino – Sara, Sara – Dino”, rekla je Lejla, kao da čita dosadnu relaciju
nekog voza, skinula ključeve s njegovog debelog palca i pri snula dugme za
otključavanje auta. Ispred zgrade su bili parkirani automobili od kojih je
jedna bijela astra propjevala pod pri skom.
Dino i ja smo stajali nijemo pred zgradom, ne znajući kako da se
ponašamo jedno pred drugim. Jedino što nas je u životu povezivalo bila je
ta žgoljava žena što otvara gepek – premalo za opušteni razgovor, ali
dovoljno da dijelimo is strah. Kao da smo, u različita vremena, robijali u
istom zatvoru. Nije u njegovim očima bilo nikakve nježnos pred Lejlinom
drugaricom iz dje njstva, nikakvog napokon-da-upoznam-Saru pogleda. Za
tog sam čovjeka očito bila niko. Još gore – niko ko će mu odves ženu iz
zemlje.
Ubrzo se vra la do nas i uperila plavi nokat u kofer pred japankama
svog velikog muža. “Dino, možeš li da...”
 Prije nego što je uspjela da dovrši rečenicu, čovjek-div podigao je
prtljag i odnio ga do gepeka gdje ga je položio nježno, ali ozbiljno, kao da
spušta kovčeg u zemlju. Pomislila sam na Majkla i kako mi je toga jutra
poslao fotografiju svojih stopala. Bio je izgorio u sandalama. Odgovorila
sam mu znakovima:

(: <3 :*
Dino se vra o i, bez pitanja, uzeo i moj kofer i odnio ga do astre.
“Ne stane”, rekao je, i dalje pokušavajući da riješi problem kao da je u
pitanju opskurna aritme čka teorema. Bio je očito jedan od onih
muškaraca koji uživaju u takvim zadacima – rasporedi kofere u gepeku,
popravi slavinu, promijeni gumu na biciklu – pristupajući im sa
ozbiljnošću predanog naučnika, ne bi li na taj način objelodanio i opravdao
neupitnu svrhu svog megalomanskog jela.
Lejla mu je prišla i u nekoliko pokreta mršuljavim rukama uspjela da
riješi problem kofera i gepeka – horizontalno je postalo ver kalno, čehe je
prešlo na zadnje sjedište, dušek za plažu izbačen je napolje. Krenula je da
izbaci i jedan teniski reket, ali se zbog nečega predomislila i ipak ga ostavila
na ćebetu. Dok je okretala moj kofer primije la sam joj burmu na desnoj
ruci. Bila je zlatna, debela i prevelika. Da nije bilo Lejlinih uglas h zglobova,
skliznula bi joj s prsta.
Pozdrav je bio dug i pretjeran. Sjedila sam za volanom i posmatrala ih u
retrovizoru. Ona mu se objesila oko vrata propinjući se na prste. On ju je
pomazio po leđima, pa potom po dupetu. Nešto mu je rekla. Poljubila ga
je. Obrisao je oči – da li zbog znoja, ili zbog suza – nisam saznala. I to je bilo
to. Ušla je u auto i rekla mi da vozim, glasom staloženog paranoika, kao da
će Dino, ako istog trenutka ne odemo odatle, shva neku groznu is nu i
zaustavi nas. Ali nisam mogla da okrenem ključ još uvijek. Nešto se u meni
koprcalo, preplašeno pred svom tom cestom koja nas je čekala. Okrenula
sam se ka njoj i šapnula, iako niko nije mogao da nas čuje: “On je...
Mislim... Dobro je? Tamo u Beču?”
Lejla je pri snula svoje vrele dlanove na moje obraze i nasmiješila se
jedva primijetno. Kroz njeno napadno našminkano lice napokon se, makar
na trenutak, probila ona djevojčica s kojom sam nekada radila zadaću. Kao
da ni sama nije bila sposobna da izgovori njegovo ime, polako je klimnula
glavom, a ja sam istog trena osje la kako brada počinje da mi se trese pred
tom potvrdom. U meni je navirao plač novorođenčeta koje po prvi put puni
pluća kiseonikom.
“I stvarno je glupo da plačeš dok nas čeka”, rekla je nježno, a ja sam je
ćutke poslušala, klimnula brzo glavom i progutala suze. Upalila sam motor i
ubacila u prvu. Bila sam spremna.
Deset minuta kasnije bila je na zadnjem sjedištu i pokušavala da se
presvuče u šore i minijaturnu majicu. Pri tom su nespretnom poduhvatu
njene duge noge gurale moje sjedište, koljena su joj udarala o vrata, ruke
su joj izlazile kroz prozore, a glava se iskrivila pod krovom automobila.
Grudnjak je završio na mom krilu.
“Zar nisi mogla da se presvučeš kod kuće?” pitala sam je, pokušavajući
da pročitam putokaze na izlasku iz Mostara i riješim se njenog veša.
“Dino me ne bi pus o iz kuće u ovome.”
“Zna li on da mi idemo u Beč?”
Slegnula je ramenima, što nisam znala kako da protumačim. U
retrovizoru je nakratko bljesnulo tupo zelenilo – ogromna masnica preko
isturenih rebara – a potom ponovo nestalo pod majicom. Vidjela sam i
o ske na njenoj mišici, nečiji veliki prs ostavili su na Lejlinoj koži višnjas
trag. I desna sljepoočnica – nije li bila nešto tamnija od druge, bez obzira na
sav puder koji ju je vješto prekrivao? Nisam je pitala odakle joj sve te
modrice.
Pravo na ćutanje oduvijek je bilo važnije u našem prijateljstvu od prava
na pitanja. Poštovala sam to pravilo čak i dvanaest godina kasnije – kada
više nisam bila sigurna u postojanje bilo kakvog prijateljstva među nama.
Kada se presvukla, provukla se preko mjenjača na suvozačko mjesto,
više gola nego obučena. Potom je skinula burmu s desne ruke i zavezala je
o vrpcu osvježivača vazduha koji je visio s retrovizora. Prasnula sam u
smijeh.
“Neko bi trebalo da napiše knjigu o tebi”, rekla sam i prebacila u
četvrtu.
“Možeš ”, odgovorila je. A potom dodala: “Kad porasteš.”
 [Ne znam ko mi je rekao. Sad mi se čini kao da je to oduvijek bilo tako.
Nikada nije ni postojalo neko prije tog saznanja. Armin je nestao nakon što
su pomrli svi psi. Nakon što mi je odvezao kosu. Nakon tvoje menstruacije.
Pretvorio se od živog čovjeka u posljednju sliku. On, i ja u vašem dvorištu,
pored drveta trešnje, tvoja minđuša u mom džepu. Nisam znala da već
stojim, okružena travom, duvanskim dimom i svojom neurednom kosom, u
budućoj uspomeni. Ne sjećam se više šta sam nosila, o čemu smo poslije
pričali, da li sam se pozdravila s vama prije nego što sam o šla kući. Ne
sjećam se jer mi niko nije rekao da zapam m sve to. Svaki put izgubim po
jedan djelić te slike: nestaju djeteline, nestaju kuće u pozadini, nestaje veš
sa balkona. Armin će osta nepromijenjen u tom pojednostavljenom
dvorištu – šesnaestogodišnji dječak koji traga za nepostojećom minđušom
među djetelinama. Svako sjećanje na njega prije tog događaja najednom se
otrovalo m novim saznanjem. Svaki Armin prije toga – onaj sa tvog
sedmog rođendana, onaj u tvojoj sobi, onaj što stoji pod trešnjom – postao
je Armin kojeg neće bi .
Ne znam kako sam saznala, nije ni bitno uostalom. Sjećam se samo da
je grad bio drugačiji, kao da mu je neko isisao sve sokove i ostavio ga da se
suši na travi. Bilo je sve više mraka, sve više otkazanih časova, sve više
molitvi u dnevnim novinama. Bilo je sve manje časopisa, sve manje muzike,
sve manje hrane. Mrak se širio kao da ga je neko zlobno dijete prolilo po
nama. Moji sugrađani su nenadano dobili drugačija lica. Neka su se samo
jednom namrš la i zauvijek ostala u tom položaju. Druga su potpuno
nestala, o šla bez mnogo buke. Kasnije sam znala laga strancima. Bila sam
mala, rekla bih, nisam bila ni svjesna šta se događalo. Ali to nije tačno.
Znale smo, i ja. Znale smo da je počeo, da su ga otpočeli. Znale smo i da
će traja . Ubrzo je postao konstanta, kao dodatni hemijski element u
vazduhu. Bilo ga je lako izgovori , prevrnu preko jezika kao dobro jutro ili
laku noć. Bilo ga je svuda: u drvetu lipe iza naše škole, u dječjim crtežima
na zidu školskog toaleta, u nastavnicima koji su odjednom pisali samo
ćirilicom. Bilo ga je i u tebi, u tvom novom imenu i praznom licu. Združio se
s Arminovim nestankom.
Sve si više vremena provodila kod kuće, ograđena strahom svoje majke
kao cementom. Jednog ste jutra pronašle fekalije pred vra ma. Ljudske, na
hrpi. Rekla si mi da nikad nisi vidjela toliko izmeta na jednom mjestu. “Neko
se baš potrudio.” Ali vama je bilo svejedno. Armin je odnio sa sobom strah,
nelagodu i sramotu. Napravio je od njih drugorazredne emocije.
Smišljala sam izgovore da odem do grada. Lutala sam naokolo cijelu
godinu, iako mi je otac branio. Iza ograde napuštene fabrike sokova, svakog
sam dana viđala duh malog trobojnog goniča Luksa, kako tumara
izgubljeno tražeći kakvu kosku. Nije mi smetao, bilo je utješno sres ga
tokom mojih bezuspješnih traganja. Podsjećao me je na ono što je bilo
prije, na to da prije postoji.
Bila sam uvjerena da ću negdje vidje Armina, da ću bi ta koja će ga
pronaći i vra . Kao da nije sam znao put do kuće. Tad još nisam htjela da
priznam da je naš grad bio suviše mali za tako nešto. Tamo se ljudi nisu
mogli izgubi . Samo su nestajali.
I još jedno sjećanje – dan kad sam odlučila da vra m ukradenu
minđušu. Kada sam posljednji put bila tu, Armin mi je odvezao rep ispod
vaše trešnje. A sad ova praznina. Kapija koja je odjednom druga kapija i
mali put ka vašim ulaznim vra ma iza kojih zjapi nesagledivi vakuum.
Otvorila si mi i rekla da se izujem. Snijeg je, kao i uvijek, bio prljav i napola
istopljen. Ćutke sam poslušala i ušla u mračni hodnik. Nedostatak Armina
ispunjavao je prostor više nego što je to ikada činilo njegovo prisustvo. Kao
da je neko spus o strop za neprimjetnih pet cen metara, a zidovi se ćutke
približili jedan drugom tokom noći.
Primije la sam da je bilo mnogo manje stvari u vašem hodniku i
dnevnoj sobi: nestao je veliki goblen sa dva jelena, nestao je dugački drveni
sat iznad televizora, a kasnije i televizor. Prodale ste skoro sve što ste imale,
uključujući one tanjire sa šarenim kockicama s kojih sam nekada jela tvoje
rođendanske torte. Prodale ste i većinu tvojih barbika, ostala je samo ona
jedna, doktorica crne kose. Ali tebi nije bilo važno, barbike su, kao i
emocije, postale uvredljive.
Tvoja majka je nosila crnu haljinu kada je išla u grad i crnu trenerku
kada je bila kod kuće. Bilo je blijedo to njeno crnilo, kao da ju je neko
nacrtao olovkom. A si nosila svoje šarene trenerke i crvene džempere,
kao mala, hromatska verzija tvoje majke. “Crnina je kad neko umre”,
rekla si. Ćutke sam se složila. Armin nije mrtav, samo je negdje drugdje.
Negdje gdje nije toliko mračno.
 Nisi nosila crninu, ali si pospremila sobu. Krevet zategnut, s pravilnim
ćoškovima. Plišani medvjed na uzglavlju. Prvi put sam vidjela tepih i boju
radnog stola. U kasetofonu neka traka. Nirvana. To je Arminova muzika,
htjela sam da kažem, ali ipak nisam. Sada je bila tvoja, vidjela sam to na
licu. Dženet Džekson je nestala sa zida. Okačila si na njeno mjesto veliko
četvrtasto ogledalo koje će tu osta zauvijek, ili bar ono zauvijek kojem ja
imam pristup – do smr Zeca. Tad još nije ni postojao. Rodiće se tek kasnije
u tvojoj priči, napraviće ga neka seoska kurva, vidjećemo ga u gajbi
gospodina Kraljevića u ono razdjevičeno jutro nakon mature, ali to ne
znamo još uvijek. Stojim u tvojoj sobi i ne znam da ću nas jednog dana
vidje u tom istom ogledalu kako sjedimo na smeđem kauču i pijemo vino
poslije Zekanove sahrane. Sada smo u njemu malene, svjetlucave, ja bez
krvi, bez brata. Naša priča kao da je završena, a zapravo tek počinje.
Na polici još uvijek nema knjiga, nema Crnjanskog, to će doći kasnije. Za
sada je tu samo jedna nova fotografija. Približila sam se da je bolje
osmotrim. Armin, u šorcu za kupanje, naslonjen na nekakvu rampu. Blijeda
fotografija – ili je to bljedilo došlo kasnije? Ne znam. U džepu sam napipala
tvoju minđušu i sje la se zašto sam bila došla. Trebalo je da je vra m,
pokajala sam se što sam je uopšte bila uzela. Nisam planirala da je
ukradem, htjela sam samo da dobijem još koji minut s Arminom. A sad ga
više nije ni bilo. Nisam znala kako da vra m ukradeni nakit osobi kojoj je
nestao brat. Bilo me je sramota majušnos mog zločina.
Provela sam tu godinu hodajući bljuzgavim ulicama, s minđušom u šaci,
čekajući da dobijem menstruaciju. Bila sam uvjerena da ću prokrvari ćim
pronađem Armina. Tako sam razmišljala tada, onako epski i konačno kako
to samo dvanaestogodišnjakinje znaju. Ali krv je došla, razočaravajuće
sama, ljepljiva i bolna, usred ljeta i sa majkom suviše zauzetom
nedostatkom struje da bi je objašnjavala. Ti si rekla “krv ko krv” i slegnula
ramenima. Sad kad smo je obje imale, više nije bila posebna. Stvari su
posjedovale svoju nadnaravnu osobenost samo ako bi se desile jednoj od
nas dvije. Tada je ona druga mogla da izmaštava to što joj nedostaje. Sada
nam je bilo čeka na sljedeću razliku koja će nas istovremeno i udalji i
zbliži . No ipak si se brinula o meni dok je moja velika majka bila zauzeta
preuređivanjem časopisa o boljem životu. Rekla si mi da žvačem peršun
kad me boli. Da ugrijem krpu pokraj peći i prislonim je uz bubrege, ispod
majice. Da se napnem ujutro nad wc šoljom kako bi što više “toga” izašlo iz
mene. Rekla si mi da je bol dobar – problem je kad ne boli, pa se iznenadiš.
“Nije samo krv”, rekla sam zgađeno na školskom dvorištu. “Nije skroz
tečno. Izađe još nešto, onako gnjecavo...”
“Pa, naravno.”
“Naravno šta?”
“To su djelići. Iz tebe, iznutra.”
“Djelići čega?”
“Tamo gdje treba da bude beba.”
Pogledala sam te iznenađeno. Ti i tvoja majka ste obavile razgovor.
Tvoja majka – koja je u prodavnicu išla u klompama i priglavkama, usred
proljeća, i sa dlakavim nogama i neofarbanom kosom. Ona je pričala o
bebama, dok je moja samo ćutke dopunjavala debele higijenske uloške u
ormariću ispod slavine – tamo gdje tata ne gleda.
Moja majka – najveća na roditeljskom sastanku, članci natečeni preko
rkiznog kaišića na sandali. Nije sjela pored tvoje, niko nije. Kao da je
tragedija vaška. Kasnije je napravila zeljanicu i rekla mi da je odnesem
jadnoj gospođi Berić, iako je vrlo dobro znala da je to prezime lažno. Bilo
me je sramota. Sastrugala sam pitu u jarak što je pra o ogradu porušene
džamije, na pola puta do tebe. Iz šipražja su se pojavile mačke, gomila
mršavih, šepavih i poluslijepih mačaka došla je da pojede dobrotu moje
majke. Jedna od njih, ona najveća, bez pola repa i slijepa na jedno oko,
okrenula se krvoločno ka mom nezaš ćenom jelu. Htjela je da me ubije,
vidjela sam joj to u onom oku, ali se u posljednjem trenutku predomislila i
okrenula ka komadima zeljanice na zemlji. Zahvalno sam klimnula glavom i
ćutke vra la tepsiju u ruksak. O šla sam u pravcu rijeke, hrabro
zadržavajući suze. Nikada to nisam rekla, za te mačke i onu pitu. Čuvala
sam tu tajnu zajedno sa svim drugima koje su mogle makar malo da te
povrijede. Nisam prenijela da je Milan Kasapić na času fizičkog rekao kako
Muslimani brišu guzicu rukom. Nisam rekla da se čarapa rašila na
svetosavskoj priredbi, samo sam predložila da u horu stanemo u zadnji red.
Nisam ispričala ni šta je moj otac rekao onoga dana za stolom dok smo
večerali žilavu pače nu kao da se ništa nije dogodilo.
 “Nije ni čudo, brate, mali je bio problema čan. Bilo je pitanje vremena
kad če se desi neko sranje”
“Mali Berić?” pitala je moja majka glodajući batak. Mast joj je slijepila
sitne dlake iznad usne.
“Berić. Taj je Berić kolko sam ja Mustafa. Mater mu došla opet u stancu
danas”
“Šta oče sad?”
“Pita ima li kakvih novos ... Ko da smo jebeni Tanjug.”
“Pa šta si joj rekao?” pitala je moja majka kidajući meso s mrtve p ce.
“Šta ću joj reć? To se poslije šest mjeseci zatvara slučaj. Nek bude
srećna da nije završio ko Habdić. Takvo vrijeme došlo, ljudi nestaju, šta misli
ona? Da nam je ovo prvi? Kae “nemojte tako, druže, ćerke su nam zajedno
u školi”. Zamisli, molim te. Da sam ja toliko neprofesionalan da ostavim sve
na stranu i tražim onog malog debila, jer joj ćer igrom slučaja sjedi sa
Sarom u klupi.”
“Majko mila”, rekla je mama između dva zalogaja.
“A rekao sam joj ja šta sam imao. Ono za pse i to. Sve sam joj rekao,
pred cijelom stancom. I Šušić bio, i Tarabić. Svi su čuli šta sam imo da
kažem.”
“Ozbiljno?”
“Ozbiljno. Nisam mogo više, brate. Reko sam joj da su svi dripci što su
nestali, i Habdić, i mali Šehić, i sva ta ekipa bili (otac je podigao pačji batak
kao sudijski čekić) prvi osumnjičeni za zločin nad našim psima i da je bilo
pitanje vremena kad će neko da popizdi. Tim riječima.”
“A šta ona?” pitala je mama ponosno.
“A šta će jadnica, ne bi moj Marko nikada naškodio živo nji, još ga zove
Marko ko da sam se ja juče rodio, ko veli pomoću joj ako ga zove Marko...
Reko joj na kraju da ćemo napravi još koji plakat, što nije nimalo lako ni
je ino u ovo doba, ali ajde, napravićemo joj pa nek lijepi okolo gdje oče.
Jedva se riješih žene...”
Ostavljali su oglodane kos u veliku cvjetnu zdjelu koju je mama
koris la za posebne prilike. Šta je bilo toga dana? Godišnjica braka? Kraj
škole? Ne znam. Ali ta je prokleta zdjela bila uvreda mom odvezanom repu.
 “Nisi ništa jela”, rekla je moja majka prezrivo.
“I bolje. Sara je model, nema zašto da se natrpava”, rekao je otac i
namignuo mi saučesnički. Mama je na ovo prevrnula očima i stala da
rasprema sto.
“Oćeš mi pomoć ili je model možda zauzet?”
Otac je dohva o štap i odgegao se do kauča. Lijena noga, tako ju je
zvao. Ili prokleta lijena noga ako bi ga neko pitao zašto nije mobilisan.
“Da mi nije bilo ove lijene noge, naučio bi tebe tajo da voziš bicikl,
dobro je to za liniju”, rekao je onog dana kada je škola organizovala trku. I
“da mi nije ove lijene noge, vodio bi te tajo u ribu”. I još “da mi nije ove
proklete lijene noge, sve bi ih tajo sa zemljom sravnio”. Negdje je postojao
taj drugi otac kome su obje noge bile savršene, koji me je učio da vozim
bicikl i lovim ribu, koji je dolazio na roditeljski i vozio me kući poslije
izlazaka i ubijao zločeste ljude. Možda bi onda neko drugi bio načelnik
policije, neki jadnik bez oka, prsta ili bubrega. Neko ko bi pronašao Armina.
Drugi su očevi bili tamo, u onom mraku. Njihovim ćerkama s zale su ku je
za pomoć u kojima su bile mirisne salvete iz Norveške i sličice sa
fudbalerima. Moj je i dalje bio tu, otromboljen na našem kauču sa velikom
šalicom zelenog čaja u ruci – jer zeleni je dobar za metabolizam.
“Riješio bi se tajo gamadi”, govorio je, “ali tajo radi šta može i gdje
može, tu gdje smo. Tajo radi šta može.”
Ti i ja smo vjerovale da će se Armin vra , znale smo da nije on otrovao
one pse. Mislile smo da će ljudi pronaći pravog krivca i da nam tvoga
brata čim se objelodani is na. Bile smo uvjerene u to čak i onda kad je
hladna rijeka jednog jutra dovukla modro, otečeno jelo Ozrena Habdića
do vrbi ispod Psihijatrijske klinike zajedno sa praznim tetrapacima i
konzervama piva. U vijes ma nije bilo ničega, mada je djela škola govorila o
tome. Našli su ga golog, šaputalo se na velikom odmoru, i bez one stvari.
Nisam se usudila da razgovaram s tobom o tome, priča o Ozrenovom
mrtvom jelu nabubrila je između nas kao tumor. A onda si mi, samo
odjednom, nasred časa biologije, napisala na margini stranice sa
ilustracijom iskasapljene žabe: Armin nije u rijeci, do sad bi se pojavio.
Ozren je bio idiot. Klimnula sam glavom i to je bilo to. Armin je pametan.
On nije u rijeci.
 Bile smo posljednje dvije osobe na svijetu koje su znale da će se vra .
Hodale smo kući uz kestenovo drveće na čiju su kožu bili zakucani posteri s
nasmijanim licem tvoga brata. Traži se Marko Berić, ćirilicom. Na jednom
od njih neko je crvenim markerom dopisao balija. Ali nama je bilo
svejedno. Nije nas interesovao Marko Berić. Znale smo da je Armin živ. To
nas je saznanje povezalo više od zajedničke klupe. Sad je bilo obavezno
osta zajedno do kraja, sve dok se tvoj brat ponovo ne pojavi. Ako se
posvađamo, ako se razdvojimo, rašiće se s nama i to krhko saznanje. Kao da
je u materijal našeg prijateljstva bio utkan cijeli njegov život. Nije ga više
bilo nigdje drugdje do tu.]
 5
A potom šina. Njene kvrgave noge pune plavičasto-žu h modrica,
prekrivene mrvicama čipsa kojeg je slis la u dvije minute, ne ponudivši mi
nijedan. Svjetlucava burma pleše u vazduhu između naših glava. Htjela sam
da učinim nešto – zakočim naglo i pošaljem je kroz šoferšajbnu, ili se makar
negdje parkiram, uzmem svoj kofer, i krenem pješke niz put. Hodala bih do
Dubrovnika ako treba, sve dok ona ne bi popila svoj ponos i doviknula moje
ime, priznavši me da sam joj potrebna. Nisam uradila ništa. Vozila sam
brzo, ali oprezno, u strahu da će me nešto uspori , da nikada nećemo doći
ni do Jablanice, a kamoli Beča. Da će Majki zauvijek bi bos.
Ne znam imena drveća, sjećam se samo da nas je ćutke gledalo kako
bježimo. Red stabala koja kao da su nam došla na sahranu. Nisam htjela da
se zaustavim, iako sam morala u toalet. Htjela sam nešto da kažem, ali sam
bila zaglavljena između dvije Lejle – one koju sam poznavala cijelog života,
kojoj sam jednom dozvolila da mi izdepilira prepone, i ove strankinje,
izblajhane kose i u droljastoj odjeći, što duva balone od žvakaće gume i
pušta ih da joj se raspuknu preko nosa. Ne mogu da se sje m pola svog
dje njstva, ali njenih se detalja sjećam s iritantnom jasnoćom. Plava guma
za žvakanje s mirisom lubenice. Ogrebo na na lijevom koljenu. Puko ne na
crvenim usnama. Jednom mi je rekla da pisci pišu jer nemaju sopstvene
uspomene, pa ih izmišljaju. To je bilo prije, dok je Zec još bio živ, a mi tek
počele da čitamo knjige. Ali nije bila u pravu, bar ne sasvim. Za mene
sjećanje možda i jeste kao zaleđeno jezero – mutno i klizavo – ali se na
njegovoj površini s vremena na vrijeme pojavi puko na kroz koju mogu da
provučeni ruku i ugrabim jedan detalj, jednu uspomenu u hladnoj vodi. No
zaleđena jezera su podmukla. Ponekad uhva š ribu, drugi put propadneš i
udaviš se. Iz iskustva znam da mi skoro sva sjećanja na nju imaju tu potonju
tendenciju. Zato se i jesam dvanaest godina trudila da se ne podsjećam. I
upalilo je. Nevjerovatno je na koliko malo ljudskos možemo da se
svedemo kada nam to ide u prilog. A onda sam se javila na telefon i rekla
njeno ime. Voda je bila poznato ledena. Iz njene su se dubine nazirale
troglave zvijeri.
 Trebalo je da budemo negdje u utrobi Srednje Amerike u uglačanom
bjuiku, ili da siječemo Rusiju poprijeko transsibirskom prugom. Onda bih
mogla da navedem imena drveća i malih gradova, guglala bih ih da
ispadnem pametnija nego što jesam. Nosila bih poderani šore i kaubojske
čizme, ili skupocjeni kos m kao pametne advoka ce u glupim serijama.
Njoj ne bi trebala sva ta šminka i sve te boje, kosa bi joj opet bila blistavi
gavran, oči dva čista crna kamena, kao onog ljeta na ostrvu. Mogla bih da
tvrdim kako je naša priča u stvari prokleto moćan road trip i kako smo
usput slušale stare majstore bluza, jele začinjene čizburgere i vodile
dubokoumne razgovore sa gomilom simboličkih peripe ja. Ali činjenica je
da smo to bile ona, Bosna i ja, te da nisam znala da imenujem nijedno od
reda drveća što nas je ćutke posmatralo s puta i propuštalo dalje. Činjenica
je da smo do Bugojna razmijenile tek nekoliko obaveznih rečenica – o hrani
i pišanju – teme nam nikada nisu prevazišle granice primarnih bioloških
mo va. Činjenica je i to da jedna road trip priča ima smisla jedino kada
putnici, makar pogrešno, vjeruju u nekakav cilj, završetak putovanja kojim
će se riješi svi problemi i okonča sva muka. U Bosni cilja nema, sve su
ceste naizgled jednako učmale i besmislene, vode te ukrug čak i kada se
čini da napreduješ. Vozi kroz Bosnu zah jeva drugačiju dimenziju: jednog
izvrnutog, kosmičkog crva koji ne vodi ka nekom vanjskom, stvarnom
odredištu već u sumorne, jedva prohodne dubine tvog sopstvenog bića.
Vrućina se uvukla u auto kao neizlječiva bolest iako se sunce odavno
bilo sakrilo. Noge su mi o cale unutar neudobnih farmerki. Bila sam masna
buhtla pored nje koja se, obučena u ostatke odjeće, hladila plas čnom
lepezom. Mirisala je na šećer, pržena zrna kafe i krv. Jednom je pokušala
pronaći nešto na radiju, ali ju je izbor iznervirao, pa ga je na kraju ugasila.
Nisam se usuđivala da je pitam da li u autu ima kakvu kasetu. Nisam mogla
da se natjeram da otpočnem razgovor. S nekim je ljudima, poslije gomile
godina i priča koje su se desile, nemoguće neobavezno čavrlja . Grizla me
je želja da je pitam zašto je Armin u Beču, gdje je bio sve te godine, zašto se
nije javio. Da li je zaista potrovao one pse? Među m, plašila sam se da
nemam pravo na dodatna pitanja, da ću je prepas i otjera , da će naći
nekog drugog da je odvede do njenog brata čija će lokacija za mene
zauvijek osta tajna. Morala sam da slijedim njena pravila da bih se odvezla
do odgovora. Armin je živ i ja ću ga vidje . Dovešću mu Lejlu, ofarbanu i
udatu, no ipak Lejlu. I onda ću napokon moći da dovršim tu priču i vra m
se Majklu koji je vjerovatno zaboravio da kupi zavjese. Ja ću ih pronaći i
objesi . Lejlina pate čna priča biće stvar prošlos , nešto što nikada i nije
bilo tačno. Armin je sve vrijeme bio živ. I ono jutro poslije mature kada smo
nabavile Zeca, i ono veće kad smo istog sahranile. Skupljala je moje
sažaljenje na kredit. Bilo je krajnje vrijeme da se ta nepravda ispravi.
Nakon nekog vremena sam usporila, skoro do granice zaustavljanja,
uvjerena da vozim ka tom cilju i da će, što ga duže odložim, ljepše leći na
ranu, ljepše ispravi sve njene greške i moja ćutanja. Cesta se činila
klizavom poput leda, automobili su nam trubili i pre cali nas, dok sam se ja
zabavljala mišlju da je to bila posljednja usluga koju može da mi traži na
račun svog nestalog brata. Tako sam bar htjela da mislim.
A onda taj mrak. Nisam ga isprve primije la. Mora da se u jednom
trenutku nebo predomislilo bez ijedne riječi i lagano preko lica prevuklo
gazu, kao umorna udovica u punoj crkvi. Digitalni sat je svijetlio 15:02 iznad
volana, u mrklom mraku, pogrešan kao boja na sahrani. Jesu li tako živjeli
ona i onaj istetovirani džin? Bez vremena? Nikome nije palo na pamet da
naš ma sat u autu? Istovremeno me je nerviralo to što je i dalje
neodgovorna kao i to što me to još uvijek do če. Pretpostavila sam da sam
pogrešno izračunala vrijeme koje sam provela u onom restoranu čekajući
da ona preda smjenu. Mora da je već tad bilo poslijepodne ako je sada
ovako mračno.
“Koliko ima sa ?” pitala sam je.
“Što, je l’ žuriš negdje?”
“Ne valja sat u autu.”
Lejla se rastegnula i pogledala u sat sa izrazom majke koja gleda pod
krevet kako bi me uvjerila da tamo nema čudovišta. “Sta mu fali? Koji
minut gore-dolje. Nemoj da si opsesivna.” Opsesivna. Jedna od njenih
riječi. Onda, prije početka fakulteta, kada sam mislila da sam trudna.
“Nemoj da si opsesivna, Saro.” Sjedimo u toaletu neke kafane i čekamo da
se pojavi znak na štapiću. Ne, još ranije, prije štapića, kada smo se
pripremale za kontrolni iz hernije. Bila sam ljuta, jer nije mogla da se smiri i
uči. “Nemoj da si opsesivna”, rekla mi je. Ili možda prije toga, mnogo prije?
Možda sam oduvijek bila opsesivna za nju. Onda sam o šla u Dablin,
upoznala Majkla i počela da govorim njenim jezikom. “Nemoj da budeš
opsesivan”, rekla bih mu bez razmišljanja, i istovremeno se osje la kao da
sam nešto ukrala, nešto za šta sam vjerovala da mi nije potrebno. Donijela
sam na sebi komadiće Lejle, sićušne insekte koji su mi se uvukli u torbu, u
džepove, pod nogavice, a koji su pred Majklom krili svoju pravu prirodu.
Naš prvi izlazak: islandski film koji smo se oboje pretvarali da razumijemo.
“Šta, si kao neki umjetnik?” pitala sam ga. Iskrenula sam stopalo na
trotoaru i pogledala ga snishodljivo. A on je to volio, Lejlu u meni, iako je
nikada nije upoznao. Dobila je i njega.
“Lejla”, rekla sam, pokušavajući da prizovem strpljenje i prisje m se da
smo obje zašle u tridesete. “Pogledaj kroz prozor.”
“Bože, kakva si čudna. Mislila sam da te taj tvoj Belfast malo popravio.”
“Dablin”, ispravila sam je.
“Dablin. Šta god... U šta da gledam? Eno krave. Đes, kravo!” povikala je,
a ja sam se jedva suzdržala da se ne nasmijem.
“Pus kravu, pogledaj kako se smračilo. Nema teorije da je tri popodne.
Ima bar sedam”, rekla sam, na šta je ona zakolutala očima.
“Kakve veze ima je li tri il’ je sedam? ”
Sad se i ona nervirala, što nije bio dobar znak. Možda je trebalo da se
nasmijem na onu kravu. Nisam je bila vidjela dvanaest godina, a i dalje sam
se plašila nekih njenih reakcija. Kao da sam odbolovala skoro letalni virus
nekad u dje njstvu i sad ga opet nazirem. Nisam mogla da se odbranim od
tog pate čnog straha da će me napus , da će shva moju pravu prirodu
i predomisli se. Prva sedmica škole, reći ću nešto glupo i ona će sjes
pored nekoga drugog. Cijeli život će bi drugačiji. I dalje sam se bojala. Čak
i u tom trenutku u kolima, kada mi je išla na živce kao sve one nekadašnje
Lejle, a istovremeno me i plašila kao potpuni stranac od kojeg ne znam šta
da očekujem. Ko je bila ta žena u autu pored mene? Ko sam bila ja? Ili smo
možda to bile mi, prave mi, ako takvo nešto postoji, one he spodobe u
mrklom mraku, sve ostalo je bila lutkarska predstava za budale.
“Kad si posljednji put bila u Bosni?” pitala me je. Glas joj je bio dublji,
kao da je tražila dovoljno jednostavne riječi da bi mi objasnila kakvu veliku
is nu.
“Prije... Ne znam. Ne sjećam se. Davno”, rekla sam. Nisam htjela da joj
priznam da sam brojala godine.
 “Okej, ali bar otprilike...”
“Kakve to veze ima sa satom u autu?”
Izvadila je iz torbice malu motorolu. Naravno, pomislila sam, ona još
uvijek ima telefon na rasklapanje sa velikom dugmadi za penzionere. Toliko
je kul. Mi smo svi glupi sa svojom touchscreen tehnikom.
“Ne sjećam se ni kad sam posljednji put vidjela taj telefon”, rekla sam i
nasmijala se. Opet je zakolutala očima. Ovoga puta toliko očigledno da sam
se na trenutak osje la kao bezvezni tata neke kul nejdžerke.
“U pravu si, ne valja sat”, rekla je namršteno.
“Naravno da sam u pravu.”
Otklopila je motorolu i pokazala mi mali zeleni ekran.
“Nema još tri – 14 i 58.”
Zakočila sam toliko naglo da joj je telefon ispao iz ruke. Počela je da se
smije.
“Lejla, nemoj da me zajebavaš. Koliko je sa ?”
“Koji je kurac, Saro? Iskuliraj.”
“Lejla. Koliko ima sa ?”
Provjerila je šminku u retrovizoru i rekla: “Sad se sje h nastavnice
srpskog koja nas je tjerala da govorimo čas umjesto sat, sjećaš se? Kolikou
je časouva?”
Nasmijala se i počela da kucka poruku u svoju razdrndanu motorolu,
kao da je sve u redu. Pomislila sam kako je poludjela, trebalo je to da
pretpostavim još u Dablinu kada me je nazvala. Lejla je psihički
poremećena. A ja sam budala koja je vozi u potpunoj tami.
Otkopčala sam pojas i počela da kopam po torbi dok nisam pronašla
svoj telefon. On je bar bio pametan. Možda je sve oko mene ludo: Lejla,
njen mobitel iz prošlog vijeka, auto, one krave... ali ne i moj telefon. Ne, on
je iz Dablina. Na njega još mogu da računam.
Tako sam bar mislila dok nisam vidjela da je bila u pravu sve vrijeme.
Bila su tri sata popodne. Čak i na mom pametnom telefonu. Vani je bio
mrkli mrak. Povremeno bi nas zaobišlo neko vozilo, farovi bi presjekli tamu,
neko bi zatrubio ili nas opsovao, a polom ponovo nestao u noći.
 “Velkam bek”, rekla je Lejla ho. Shva la je moj užas. Oči su joj, iako
pod lažnim plavetnilom kontaktnih sočiva, bile nešto što sam mogla da
prepoznam. Dala mi je onu Lejlu koja je živjela u mojoj glavi, koja mi je
nedostajala i koja bi, nakon cijelog tog cirkusa, uvidjela da je bilo dosta, da
mi je potrebna normalna, sa sluhom za moje strahove. Valjda je shva la da
sam zaista bila izgubljena, da se nisam pretvarala. Bila sam zaboravila na
sve: nju i Armina, Bosnu. Taj mrak.
“Ali u Mostaru...”, rekla sam molećivo. Jedno nas je vozilo zaobišlo i
svirnulo nam nekoliko puta. Vozač mi je pokazao srednji prst.
“Što si bliže moru, manje je”, rekla je Lejla, “zato sam i o šla tamo. U
unutrašnjos je najgore. Ne vidiš prst pred nosom.”
Unutrašnjost. Ta riječ me je oduvijek podsjećala na ljudsko jelo.
Pomislila sam kako smo i nas dvije u tom autu kao bijelo krvno zrnce koje
putuje ka unutrašnjos , u dubokoj tmini, nesvjesno života koji ga pokreće.
Bila sam potpuno izgubljena, u vozilu zaustavljenom nasred ceste, u
neprohodnom mraku, u nekoj zemlji koja je ličila na moju koliko i pogrebna
maska liči na lice živog čovjeka.
“Saro”, rekla je pažljivo. “Treba da krenemo, ljudi nam trube.”
“Samo sekund.”
A bio mi je potreban još jedan život. Ona se nagnula i poljubila me u
golo rame. Deset minuta ranije to bi me bilo zaprepas lo, ali sada sam bila
paralizovana, kao da sam negdje u sebi tražila prekidače koje treba da
postavim u pravu poziciju kako bih mogla da nastavim. Bili su zarđali poslije
toliko godina. Nije bilo dovoljno vaskrsnu jezik – morala sam da
pronađem u sebi nešto dublje od puke kognicije, nešto karnalno,
primi vno, ins nkt koji omogućava da preživiš u tom mraku. Nekad sam
ga imala, još za onih dana kada sam kao dijete lutala po našem gradu
tražeći Armina. Imala sam kožu za Bosnu. Sad je trebalo da je ponovo
stvorim, da se sama izluči i skori preko mojih naivnih evropskih pora u
nekoliko sekundi.
Lejla se najednom prenula kao da se nečega sje la i otkopčala šore.
Pri snula je sjedište leđima, podigla kukove i zavukla ruku duboko među
noge. Izvukla je iz sebe debeli, krvavi tampon.
“Jebote, Lejla... Fuj.”
 Spus la je prozor i fijuknula tampon u mrak.
“Sta je, hoćeš da dobijem onaj neki šok, pa da moraš da me
sahranjuješ?”
“Nije smiješno, ako trebaš u wc, staćemo negdje. Ne moram da gledam
u tvoje iskorištene tampone.”
“Nemamo gdje da stanemo ovdje, vidiš da si nasred ceste”, rekla je. A
onda je, najednom iznervirana, dodala: “I kakve veze ima da li ih gledaš ili
ne gledaš? Tu su, s tobom ili bez tebe. Ajd sad, pali motor.”
“Treba mi sekund.”
“Treba joj sekund... O, bože, lude žene. Je l’ ne vidiš da će neko da nas
pokosi ovdje?”
Kada je vidjela da ne odgovaram, nastavila je pažljivije: “Okej, ajde
ovako: dovezi nas do Jajca. Okej? Blizu je skroz, možeš da pljuneš do njega.
Imam tamo jednu prijateljicu. Možemo da prespavamo kod nje ako je
trip. I sutra nastavimo dalje. Ionako izgledaš premoreno. Šta kažeš, može
tako?”
Klimnula sam glavom. Nisam imala snage ni da je ispitujem, ni da se
svađam. Staviše, bila sam joj zahvalna. Ogavni prizor krvavog tampona
vra o me je u stvarnost. Okrenula sam ključ i ubacila u prvu. Čim smo se
opet pokrenule niz mračni asfalt, oraspoložila se. Pronašla je u torbi novi
tampon i gurnula ga u sebe dok sam ja pokušavala da blokiram svoj
periferni vid.
“Taman možemo da vidimo katakombe”, rekla je veselo, kao da govori
o štandovima sa limunadom.
“Može.”
Tako mi i treba, pomislila sam, kad se javljam na telefon nepozna m
brojevima. Sad mi je da ću m i vozim gdje god I.ejla Begić uperi prstom.
Krvavim prstom.
“I da posje mo onu sjednicu... kako se zove ono čudo... AVNOJ! Muzej
zasjedanja AVNOJ-a!” povikala je i pljesnula me po nozi. “I vodopad!”
“Može”, rekla sam umorno. “Sve može.”
Na farmerkama mi je ostao trag njene krvi.
[“Posjekla si se”, neko mi kaže. Boli me jagodica prsta – tako počinje
uspomena. Sve ostalo je mutno, kao poslije kiše. Tvoj sedmi rođendan. Ne
sjećam se namještaja, u mom je sjećanju tamo opet taj kauč, iako je to
nemoguće, dobila si ga pred kraj srednje škole. Ne sjećam se nekih velikih
stvari – ormara ili djece – ali neke detalje pam m sasvim jasno. Prvi put
sam u tvojoj kući. Miriše na čips i gazirane sokove. Kupila sam barbiku
doktoricu, jer je jedina imala crnu kosu, kao .
Svi se izuvamo pred pragom. Tvoja majka nas ljubi, daje nam plas čne
čaše na kojima su, plavim i rozim markerima, ispisana naša imena. Tanjirići
na šarene kvadra će. Velikodušni komadi čokoladne torte sa višnjama.
Šta smo radili na tom rođendanu? Sjećam se da me je bolio prst. Nisam
htjela da kažem, da ne ispadne kako se žalim. Još uvijek nisi znala da sam
plačljivica, htjela sam da ostane tako. Ne mogu da se sje m šta sam bila
obukla, ni kako sam izgledala. Ali sjećam se mraka. Neko mi kaže da sam
se posjekla. Papir – igramo se nečega i ja sam se posjekla na papir. Šapnem
mu da nema veze, ne boli me. Lažem. Mrak je. Zašto je mrak, ako je
rođendan? Zašto šapućemo? Da, sjećam se. Igramo se prizivanja duhova.
To je omiljena igra. Držiš svijeću pod bradom, zatvorila si oči i počela da
govoriš neke pripremljene riječi, kao da ih oduvijek znaš: “Ako si ovdje...
pokaži nam se... Ako si ovdje... pokaži nam se...”
Plašim te se. Znamo se pet mjeseci, vodimo se kao najbolje drugarice.
Svako ima neku, pa eto, si moja. Ali sad nismo u klupi, sjedimo u tvojoj
sobi na podu sa drugom djecom, u mrklom mraku. Da, sjećam se sad. Jedva
te prepoznajem, crna kosa pada preko očiju. Imaš sedam godina, ali u
mom sjećanju si starija, ličiš na sadašnju sebe. Guli se koža na usnama,
neprestano ih grizeš. Oči mijenjaju boju, iz crne u plavu i nazad. Ne mogu
da te podmladim u svojim uspomenama, uvijek si tU sve Lejle u jednoj.
Svi ćute, samo govoriš. Slabo se sjećam šta tačno, ali znam da u tom
trenutku svi vjerujemo. Niko se uostalom ne bi ni usudio da kaže kako ne
znaš šta radiš. Ti si naša kraljica tame, jedina sposobna da razgovaraš s
duhovima, spremna da nas žrtvuješ.
Rekla si nam da u tvojoj kući živi duh iz nekog prošlog vijeka. Da samo
možeš da razgovaraš s njim. Jedan od dječaka rekao je “ma baš”, a si ga
pogledala tako oštro da je odmah začepio.
 Sjedila sam u ćošku pored svog tanjirića s tortom. Plašila sam se da će
mi je neko pojes . Moja mama nije znala da pravi torte, a tata je govorio da
nije zdravo jes toliko šećera. To mi je bila jedinstvena prilika da se
najedem čokolade. Zabadam viljušku u meko jesto, a višnju uzimam
prs ma. Mrak je, niko me ne vidi, mogu da jedem koliko želim. A onda me
neko pita: “Da li te boli?”
“Malo me peče”, priznajem šapatom. Ne vidim mu lice. Tvoj stariji brat.
Nikad ne izlazi na velikom odmoru, stalno sjedi u učionici sa onim svojim
drugovima. I oči su mu nekako velike za dječaka. Kosa mu je preduga. Čita
knjige koje nisu za lek ru kao da nema pametnija posla. Ovako, u mraku,
liči na tebe. Ili na njega? A onda, kao da je to sasvim normalno, poseže za
mojom rukom. Ostavila sam viljušku u praznom tanjiru i pus la ga da mi
pregleda posjeko nu. Razgleda moj prst kao da je polomljena igračka.
Njegov dlan je veći od mog, koža mu je glatka i zategnuta, kao da
dodirujem balon. Kasnije ću si prepričava taj dogadaj, kad budem postala
nejdžerka, pa rečenica Armin mi je uhva o ruku počne da dobija nova
značenja koja tada, na tvom sedmom rođendanu, nije imala. Tad mi je to
samo čudno, ali u redu. On je stariji, razumije se u to.
Sve miriše na čokoladu, višnje i gazirane sokove. Nema muzike, jer nam
tvoja mama ne da da je puštamo. Objasnila si mi da je to zato što nemaš
tatu. Falilo mu je nešto unutra, nešto važno. Kad krenemo u srednju školu
reći ćeš mi, napokon. Nije mu ništa nedostajalo, imao je u grlu tumor
veličine teniske lop ce. Na tvom sedmom rođendanu još uvijek ne znam
šta je tumor, znam samo da nemaš tatu i da zbog toga nema muzike. U
vašoj dnevnoj sobi, u vitrini sa porculanskim posuđem, stoji njegova
fotografija: tvoj otac, u odijelu i sa lep r-mašnom, pjeva u Banskom dvoru.
Usta su mu otvorena u nečujnoj pjesmi. Na zidu vise uokvirene ploče:
Najljepše balade i Starogradski biseri. Prvi put sam čula njegovo ime na
času muzičkog. Učiteljica te je pogledala poraženo, nakon što si otpjevala
svoju skalu od dva tona. “Ćerka Adnana Begića... Ko bi rekao”,
prokomentarisala je tužno, a onda brzo dodala: “Nema veze. Svako ima
neki talenat, ne možemo svi isto!” A na tvom rođendanu nema muzike. Kao
da su vam ona otvorena usta na fotografiji isisala svu melodiju, uključujući i
tvoj sluh.
 Tvoj brat i dalje drži moj prst u svojoj ruci, kao da ga je zaboravio vra .
Pita me kako se zovem. Pita me koliko imam godina. Sedam, kažem, i
dodam brzo “osam za če ri mjeseca” kako bi znao da sam starija od svih u
sobi. Osim njega, njemu je dvanaest. Rekla si mi to u školi. Pita me kad sam
se rodila. Ja mu kažem.
“Tito je umro istog dana”, šapne mi.
“Koje Tito?”
“Nije važno.”
Ali neću to zaboravi , to da je neko umro kada sam se rodila, da neki
ljudi mogu da prestanu, a drugi da počnu u istom danu. Postala sam
svjesna okrutne demokra je trenutka. Te noći neću moći da zaspim,
plakaću jer ljudi umiru, jer ću jednog dana i ja presta , neće me bi .
Probudiću roditelje, tata će prvi doći u moju sobu.
“Neće to, sine, još dugo, dugo.”
Mama će se malo kasnije pojavi na vra ma, iznervirana jer smo je
probudili.
“Evo nek ma kaže. Ljudi umiru kad su jako, jako, jako stari.”
Ona je samo rekla: “Nikad se ne zna. Moraš da se čuvaš.” Počešala se
između viklera pod maramom i o šla nazad na spavanje.
Ali na tvom sedmom rođendanu, dok Armin drži moj prst, ne plašim se
smr . Možda zbog načina na koji je to rekao: “Tito je umro tog dana.” Kao
da je to najnormalnija stvar na svijetu, umrije .
Pita me koja mi je omiljena boja, tek tako. Kažem zelena. Pita me koji
mi je omiljeni oblik. Moram da razmislim. Osje m tanjirić na svom krilu i
kažem krug.
“To je dobar oblik”, kaže mi on, a ja sam odjednom ponosna. Moj oblik
je dobar oblik, a ne loš. Nisam znala da imaju i loši. Štaviše, nisam do prije
nekoliko sekundi ni znala da imam svoj oblik.
On mi postavlja gomilu pitanja, više nego što mi je učiteljica postavila
tokom cijele godine. Ali ne glupa pitanja, ne teška pitanja – ne, on me pita
o meni. Koje mi je omiljeno godišnje doba, koja mi je omiljena živo nja,
koji mi je omiljeni broj. Pokušavam da pokrenem mozak kao tešku,
uspavanu vrtešku.
 “Proljeće”, kažem. I slon. I broj pet.
Ti otvoriš jedno oko i prekorno nas pogledaš.
“Duhovi traže savršenu šinu”, kažeš glasno i onda ponovo zatvoriš oči.
Osje m pored sebe kako se tvoj brat smije. Tebi. Bez straha. Pogledam te
prestrašeno, ne želim da te nalju m. Ali si ponovo u transu, razgovaraš s
nekim duhom, uhva la si Dejana za ruku i treseš ga. Niko ne diše.
Povremeno se začuje zveckanje viljuškica o tanjire s tortama. Dejan izgleda
kao da će da padne u nesvijest.
“Ovdje je”, kažeš nam, “duh je među nama.” A onda dodaš dubokim
glasom: “Ko... si... ?”
Glava pada kao da je Lejla napus la tvoje jelo, neko drugi okupirao
je lice i sada nas posmatra tvojim očima. Kris na ne trepće. Dejan je na
rubu suza. Mitar gleda okolo u druge kao da nema pojma šta se dešava. Ali
meni više nije zanimljivo, izgubila si svoju moć. Armin mi postavlja pitanja.
Želim da budem dorasla zadatku.
“Koja je omiljena knjiga?” pita me. Sramota me, nemam omiljenu
knjigu. Ne čitam knjige.
“Koja je tebi?”
“Ostrvo s blagom”, kaže on istog trena. To mi, u tom trenutku, zvuči kao
najbolja knjiga na svijetu. Mogu da vidim i ostrvo i blago i njega kako ga
pronalazi.
“A, da... Okej je”, kažem tobož hladno i napunim usta tortom u strahu
da će me pita još nešto i otkri kako nikada nisam ni čula za tu knjigu, a
kamoli je pročitala.
Kasnije ću je traži od roditelja. Mama će mi reći da idem u biblioteku u
školi i tražim je tamo, knjige se traže u biblioteci, šta ja mislim gdje živim? I
pronaći ću je. Ostrvo s blagom, R. L. S venson. Plava knjiga sa gusarom
nacrtanim na korici. Kad je otvoriš, vidiš kar cu s imenima. Pročitaću Armin
Begić če ri puta zaredom, pored če ri različita datuma. Čitaču je svakog
dana onako kako bi je on pročitao, zamišljajući ga kako prevrće stranice,
kako se brine, kako se raduje, kako strijepi od is h opasnos kao i ja, kao i
Džim. Dovršiću je brzo, u slučaju da me jednog dana nešto pita. Pročitaću je
tri puta, ili če ri. Vidjeću je u fakultetskoj biblioteci tražeći Tristrama
Šendija. Preći ću joj prstom preko kičme, ali je neću izvući. Vidjeću je među
Majklovim knjigama, na engleskom, među kompjuterskim priručnicima.
Vidjeću je toliko puta, na toliko različi h mjesta, ali je nikada neću kupi ,
omiljenu knjigu dvanaestogodišnjeg Armina.
On to ne zna u tom trenutku, dok sjedimo na podu u mraku s mojim
krvavim sedmogodišnjim prstom. Ne znam ni ja. Plašim se da će me pita
nešto o knjizi, ali on samo nastavlja dalje sa svojim nasumičnim pitanjima.
Da li imam kućnog ljubimca? Da li imam brata ili sestru? Nemam, nemam
ništa, nemam nikoga. Prećutkujem mu tri mrtve kornjače. Da li bih voljela
da imam nekoga, pita me. Da: mačku, psa, kanarinca, brata i sestru.
“Mačka bi pojela kanarinca”, šapne mi on.
“Ne bi, kanarinac bi bio visoko u kavezu.”
“A ako mačka skoči?”
“Kazniću je. Neću joj da da jede.”
“Onda će bi gladna, pa će ipak pojes kanarinca”, kaže mi, a ja
prasnem u smijeh.
“Duhovi traže savršenu šinu!” dernjaš se iz mraka, iza gomile crne
kose koja pada preko lica.
Armin nastavlja s ispi vanjem. Koja mi je omiljena učionica – imamo
samo jednu. Koje mi je omiljeno drvo. Koji mi je omiljeni cvijet. Ne znam da
razlikujem drveće, poznajem tri cvijeta ukupno. Ali izmišljam, napinjem
mozak i lažem, samo kako bih imala svoje omiljeno. Kažem bor. Kažem
maslačak. I nakon ko zna koliko pitanja, o omiljenom autu, pjesmi, kući, igri,
crtanom filmu, doručku, nakon svih mojih odgovora, izmišljenih, lažnih,
prošaputanih, osjećam kao da napokon postojim. Osoba sam. Neko ko ima
omiljenu knjigu i drvo. Omiljeni oblik, koji je dobar, nije loš. Ispunili su me
svi odgovori kao praznu kuću u bojanci.
Tvoja majka pali svjetlo i razbija čaroliju. Dječje ruke ispadaju jedne iz
drugih, prekidajući ritualnu kružnicu. Duh nečujno izlazi iz tebe i nestaje
kroz plafon. Ponovo si Lejla.
“Znaš da ne volim tu igru”, kaže tvoja mama.
“Kakve veze ima, samo se igramo...”
Odgovorila si joj tek tako, m riječima, svojoj majci. Moja bi mi
razvezala šamar kad bih joj se obra la tako oštro pred drugom djecom. A
tvoja je samo rekla: “Ostavi bar duhove na miru, kad mene nećeš.” Nikada
nisam zaboravila tu rečenicu. Prevrnula si očima i ustala s poda. Tada sam
shva la da je Armin bio nestao, nije ga više bilo pored mene. Mora da se
iskrao dok si se prepirala s mamom, a ja zadivljeno posmatrala vašu
raspravu. Bilo mi je krivo što je o šao, tek tako, sa svim mojim odgovorima.
Gdje će ih odnije , šta će uradi s njima? Kasnije sam shva la da je on
meni odgovorio na samo jedno pitanje: ono o najdražoj knjizi. Osjećala sam
se prevarenom, nije bilo fer. Čak i da sam pokušala, nisam ni imala vremena
da saznam bilo šta – ispi vao me je toliko brzo, kao policajac. Stoga sam
odlučila da kroz tebe doznam dovoljno toga o Arminu kako bih uspostavila
neku vrstu ravnoteže, kako bih lakše prihva la to da sam mu dala sve svoje
odgovore.
“Koja je omiljena boja?” pitala sam te.
“Crvena.”
“A tvojoj mami?”
“Ljubičasta.”
Onda sam se odvažila i, tobož nezainteresovano, dodala: “A tvom
bratu?”
A nisi ništa posumnjala, već si jednostavno odgovorila: “Isto crvena.”
I tako u nedogled, jer bi bilo sramota pita samo za njega. Sjećam se da
si imala spreman odgovor na sve. Znala si da je omiljeni cvijet mak, da
je omiljena kuća gospođe Popović, da je omiljena igra prizivanje
duhova. I nisi lagala, znala si sve o sebi, tek tako, istog trena. Sjećam se da
je skoro sve bilo isto za tebe i tvog brata, toliko da sam pomislila kako ga
kopiraš. Rekla sam da je Tito umro na dan kad sam rođena, ne bi li
pomislila da sam i ja posebna, da imam nešto svoje. A si samo slegnula
ramenima, kao da ta informacija nije bila vrijedna pažnje.
“A znaš li uopšte ko je Tito?” pitala sam te, mada ni ja nisam imala
pojma.
“Znam”, odgovorila si, “mama ima njegovu sliku.”
Provela sam pola osnovne škole misleći da vam je nešto u rodu.
Bila sam na svim tvojim rođendanskim proslavama, ali tamo više nisam
sretala Armina. Rastao je, mijenjao se, drugovi su postali zanimljiviji od
kružoka njegove mlađe sestre. I svaki put kada bih pozvonila na vaša vrata,
u nekoj pažljivo odabranoj odjevnoj kombinaciji, sa spretno upakovanim
poklonom u rukama, pomislila bih da će možda bi tamo. Čak i kasnije,
kada smo već bile nejdžerke, godinama nakon što je nestao. Imala sam
omiljeni bend, omiljene pa ke, omiljeni jezik, omiljeni časopis. Bila sam
spremna, u slučaju da se vra . I sječam se da sam te uvijek voljela pita ta
dosadna pitanja – koja je omiljena pjesma, koji omiljeni s h – sigurna da
među vama i dalje postoji ta veza, da ću kroz tebe sazna nešto o njemu,
iako ga više nije bilo.
Kasnije sam krenula na fakultet i, valjda iz navike, dobila omiljenog
profesora, omiljenu pjesnikinju, omiljeni alkohol. Poslije sam, mnogo
godina nakon što sam napus la Bosnu, tražila svoje omiljeno svuda. Htjela
sam da budem pripremljena, iako se već odavno nismo čule, a on nestao
bez traga. Imala sam omiljeni kafić u Dablinu, biblioteku, prodavnicu, park,
klupu i drvo. Imala sam sve, bila sam potpuna, istovremeno posramljena
svojom dje njastom navikom. Dobila sam oblik i boju. Sad kad više nije bilo
važno.
Čak i onoga jutra kada sam se probudila pored mamurnog Majkla
poslije prvog seksa, dok je njegov pas i dalje cvilio u drugoj sobi. Nisam
znala o čemu da razgovaram s njim – krevet koji nas je prethodne noći
prikladno ujedinio, sada nam je objelodanio da smo potpuni stranci.
Pogledala sam u gomilu ploča naslaganih uza zid i prvo što mi je palo na
pamet bilo je: “Koja je omiljena?”
Ustao je, onakav nezgrapan i čupav, i odgegao se do svojih voljenih
vinila. Izvukao je ploču koju nikada ranije nisam bila vidjela: na njoj je bila
slika kosturske glave i ženskih usana.
“Ova mi je omiljena ovog mjeseca”, rekao je svečano i namjes o iglu. Sa
gramofona su do mene došle riječi koje ću jednoga dana zna napamet, a
koje su mi u tom trenutku potpuno nove, zvuk im se odbija od moje golo
jelo u tuđem krevetu:
Do you wanna be an angel, do you wanna be a star?
Do you wanna play some magic on my guitar?
Do you wanna be a poet, do you wanna be my string?
You could be anything.

Majki se popeo na krevet i počeo da svira nevidljivu gitaru nada mnom,

prebirući po s dnim dlakama kao po žicama. Pjevao je bez glasa, s licem u
strasnom grču vrsnog muzičara. Dok sam se ja smijala, on se zavukao pod
pokrivač i počeo da mi grize bedra. Zadržao se dovoljno dugo među mojim
nogama da popravi onih neslavnih pet minuta od prethodne noći. I tako
sam stvorila cijelu našu vezu – iz tog budalastog pitanja s tvog sedmog
rođendana.]
 6
Oči se, prije ili kasnije, priviknu na mrak. Ono što je u početku bila gusta
tmina, debeli sloj vune prevučen preko svega – Lejle i mene, automobila,
ceste, cijele Bosne – počelo je da blijedi, da se stanjuje. Uskoro sam mogla
da razaznam obrise. Ovo je kuća, ovo je drvo, ovo je pas lutalica. Dobili su
ponovo svoju krhku granicu, liniju koja ih je činila jedinkama, odvojenim od
ostatka svijeta. Jajce nas je pozdravilo iskrivljenom tablom, žutom kao
udaljena planeta usred crnog svemira, sa la ničnim i ćiriličnim slovima
kojima je neko docrtao minijaturne genitalije.
Bez obzira na mrak, pronašle smo kuću gospođe Knežević isprve,
zahvaljujući Lejlinom nepogrešivom pamćenju. Tamo gdje sam ja vidjela
sumnjive stazice i neprohodne ćoškove, ona je prepoznavala put do, kako
ju je zvala, svoje prijateljice iz Jajca. “Ovdje lijevo, idi pravo... sad desno,
tamo kod onog kioska...” Shva la sam u tom trenutku da smo i auto i ja
postali tek produžetak Lejline volje, pomijerala nas je riječima, a mi smo je
ćutke slijedili.

Ukipljena na svom pragu pod okruglom lampom u kojoj je plesao moljac,

gospođa Knežević izgledala je kao arhe p neke druge Bosne, tople i velikih
grudi, koja je uvijek tu da raširi ruke i napuni stomak, da kaže “ću ,
sine, dobro je”. Imala je previše godina da je ozbiljno shva m kao Lejlinu
prijateljicu, a opet premalo da bude tek neka zaboravljena baba-tetka o
kojoj ništa nisam znala. Dok sam se parkirala u dvorištu koje je ličilo na
botaničko groblje – ovdje mrtav fikus, tamo mrtve hortenzije – Lejla se već
grlila na pragu sa svojom prijateljicom. Bilo je u njihovom zagrljaju
pretjerane prisnos , nečega što nije moglo da bude starije od godinu-dvije,
performansa samo za moje oči. Kao da mi je m gestom htjela dokaza
kako s nekim ženama može, kako je vole i razumiju, onako kako ja nikada
nisam uspjela.
Dok sam prilazila kući, gospođa Knežević je obrisala ruke o ljubičastu
kecelju i doviknula: “Hajte, cure, gotova je pita... Da se ne ohladi.”
Lejla joj je odgovorila ozbiljno: “Ne govori Sara naš. Ona je iz Dablina.
Prevodiću ja.” I tako mi je začepila usta prije nego što sam išta uspjela da
kažem. Gospođa Knežević me je pogledala puna neke ljubavi koja je samo
mene čekala – jadnu malu Irkinju zalutalu u ove mračne krajeve, koja će tek
da otkrije šta je to prava domaćica i prava sirnica. Pogledala sam oštro u
Lejlu, čekajući da kaže kako se šali, nesposobna da sama izgovorim jednu
jedinu riječ. Oduzela mi je maternji jezik u dvije sekunde, a onda se hladno
izula i ušla u osvijetljenu prostoriju iz koje je dopirao miris sira i svježeg
jesta. Pra la sam je u stopu, spremna da joj polomim kos čim se
dočepam prilike.
“Pitaj je li probala nekad sirnicu”, doviknula je gospoda Knežević iz
kuhinje. Lejla se okrenula ka meni i rekla, na tečnom engleskom, mada sa
okoštalim akcentom, da gospođa Knežević želi da zna jesam li nevina.
“Lejla, nije smiješno... Koji je?” prosiktala sam.
“Šššš! Speak English”, odgovorila je. A onda se proderala da je čuje
prijateljica: “Kaže Sara da obožava sirnicu!”
“A da, zaboravila sam da si razmaženo derište”, rekla sam joj na
engleskom, “opros , molim te.” Htjela sam da je pos dim svojim
besprijekornim akcentom, ali njen mi je hladni pogled samo razotkrio
besmislenost mog tupavog šepurenja. Bile smo u Bosni – tamo gdje
bezgrešni akcen odlaze da se kurvaju.
“E ovakvu sirnicu još nije probala!” uzviknula je naša domaćica
uzbuđeno, što mi je vrijedna Lejla brzinski prevela na engleski:
“Gospođa Knežević kaže da najviše voli kad joj irske drolje dođu u
goste.”
Zabavljala se. Kraljica tame spus la se među nas smrtnike da se malo
opus . Sad ima da žongliramo dok joj ne dosadi, dok se ne vra na svoj
ledeni presto i ostavi nas na miru. Kao onog dana kada je sakrila Dejanovu
pernicu u školskom toaletu. Meni ga je bilo žao, kako je vrištao i plakao, da
ga svi vide: “To mi je ujko kupio u Njemačkoj!” A Lejla se samo smijala,
praveći se da nema ništa s m, i crtala Paju Patka po brojevima: jedan, dva,
tri, če ri – precizno kao hirurg – pet, šest, i to mu je već kljun. Sada je imala
taj is podli osmijeh, samo što su joj godine bile oduzele pravo na
nestašluk. Ostala je samo podlost. Ali nisam se bunila, prihva la sam da
budem Sara iz Dablina, te noći u kući gospođe Knežević. Prihva la sam sve
– pjevaču, plesaču i žongliraću, kao poslušni mali majmun, samo da se
dovezemo do Beča. Poslije toga smo završile. Moraće da pronađe novu
cirkusku svitu.

Sjedile smo u maloj dnevnoj sobi u kojoj je svaka površina imala svoj
heklani table ć, kao da su snježne rozete popadale po stanu gospođe
Knežević i ostale zauvijek zalijepljene za televizor, stolić, prozorsku dasku.
Sa porodičnih fotografija posmatrala nas je gomila nasmijanih lica, očiju i
usta iskrivljenih zbog neravnog stakla vitrine. Svuda je imala patke –
plas čne, keramičke, plišane – čije su nepomične glave bile usmjerene ka
televizoru u ćošku. Preko kauča na kojem smo sjedile bilo je navučeno
pohabano ćebe. Osjećala sam se kao mali dio sitno vezenog goblena,
komadić crvene vune u uramljenoj ravnoteži. Sve tako toplo, šaroliko, i s
mirisom što se nećka između domaćinske ustajalos i vonja stare, izborane
kože.
“Evo sirnice”, rekla je ponosno gospođa Knežević, noseći veliku, srebrnu
tacnu koja je, očito, bila najbolje što je imala u kući. Poslužila je domaći sok
od višnje razrijeđen s premalo vode. Dva velika komada slagane pite disala
su sa okrznu h tanjira po čijim je ivicama blijedilo sitno cvijeće i dvoje
minijaturnih ljubavnika, pas ra i pas rice, što se drže za ruke i zaljubljeno
gledaju.
Kada je primije la da posmatram heklani table ć koji je visio preko
televizora, prekrivajući ga do pola, gospođa Knežević pohvalila se Lejli:
“Kaži joj da sam ih sve ja napravila. To je heklano koncem, dakle jedna
heklica, samo jedna, i takođe samo jedna ak vna petlja. Ne kao kod
štrikanja. Dakle po tome se razlikuje.”
Pomislila sam kako mora da ima posebnu prostoriju u kojoj čuva sav taj
konac i vunu, možda čak i neku jadnu ovcu u lancima. Lejla mi je i dalje
uredno prevodila na engleski, zamijenivši riječi heklica i petlja prikladnim
neko njeno sranje. Onda je rekla da mora u toalet i uzela torbu sa kauča.
Doviknula sam joj veselo, na engleskom: “Gledaj da joj zapušiš školjku
tamponima, svojoj dragoj prijateljici!” što je ona potpuno izignorisala,
ostavljajući me samu sa našom predanom domaćicom.
Osmijehnula sam se gospodi Knežević u znak zahvalnos i uzela svoj
tanjir. Hajde, pomislila sam, ovako bar neću morali da se upuštam u jedne
od onih ništavnih razgovora o vremenu i kuvanju. Ne govorim naš. Mogu na
miru da jedem.
No prije nego što sam zagrizla, gospoda Knežević mi se obra la, polako
kao da govori s djetetom, svi su joj mišići na licu radili u svrhu mog
razumijevanja.
“Leeelaaa”, rekla je otegnuto i pokazala prstom u pravcu kupa la, “je
diiiivna djeeevojkaaa.” Onda je podigla palčeve kako bi meni, glupoj
Dablinki, dočarala šta je htjela da kaže. Bila je uvjerena da čak i Irci mogu
da dopru do uzvišene slavenske seman ke, dokle god im se obraćaš polako
i strpljivo. Klimnula sam glavom i nastavila da jedem. Divna djevojka, kako
da ne. Koja baca iskorištene tampone kroz prozor. Skoro sam se nadala da
će joj zapuši wc.
Gospođa Knežević je pažljivo, sa licem zaleđenim u domaćinskom
osmijehu, posmatrala svaki moj zalogaj: oči su joj išle gore-dolje sa mojom
vilicom, kao da je cijela poenta našeg dolaska bila da joj priznam kako nikad
bolju sirnicu nisam jela. Pokazala sam na pitu i podigla palac, kako bih je
riješila muke.
“Dobra, a? Kaže se dobra. Dooo-braaa.”
Poslušno sam ponovila “dooo-braaa”, kao da prvi put izgovaram tu
riječ.
“Divna djevojka, divna...”, nastavila je gospođa Knežević, ovog puta
gledajući u lica u vitrini, nekako više za sebe, kao da je bilo potpuno
nevažno da li je razumijem ili ne.
“Kako je njen otac lijepo pjevao, gospode bože... Kao slavuj. A strašno je
to... kako joj je brat završio.”
Ona ne zna da je Armin u Beču, pomislila sam. Prestala sam da žvačem.
Htjela sam nešto da joj kažem, ali nisam mogla, to bi me odalo. Morala sam
da budem neprohodna, kao jedna od onih pataka na polici, bez jezika. Ali u
meni je nešto poskočilo, kao uplašeni zec iz nekog žbuna usred mog
grudnog koša. Armin je u Beču. Zato sam ovdje, sjedim i jedem sirnicu
gospođe Knežević. Jer je on u Beču. Ako previše puta ponovim u sebi tu
rečenicu, prestaće da ima smisla, izgubiće značenje. Armin će opet nesta .
“Zna se to... Neće one o tome da pričaju. Ali zna se ko je oteo te jadne
momke u onu zimu”, nastavljala je gospođa Knežević, sada već potpuno
udubljena u svoje misli, kao đa sam prisustvovala njenom ličnom ritualu
tokom kojeg neke mantre moraju da se izgovore iznova i iznova, ko god
slušao. Svaka me je riječ udarala u glavu kao da je umjesto njih na mene
bacala fotografije i keramičke patke.
“Evo me”, rekla je Lejla i vra la se na kauč do mene, prekinuvši
gospođu Knežević u ritualnim jadikovkama.
“Jesi li čula”, rekla sam ho, na tuđem jeziku, “ona ne zna da je...”
“Šta?”
“Da je... on u Beču.”
“Je li ona... dobro? U glavi?” pitala je odjednom gospođa Knežević,
pokazujući bradom na mene, a sve šapatom i namrštena, više zbog
nelagode koju je sama sebi izazvala takvim pitanjem, nego zbog straha da
ću je odjednom razumje . Tupavost mi je bila uvjerljiva.
“Nisam dobro u glavi, družim se sa ovom budalom ovdje što znači da
sam potpuni idiot”, rekla sam na engleskom, uz osmijeh.
Lejla je počela da se smije između dva zalogaja pite.
“Ma, dobro je Sara. Nije luda... Sasvim. Ako na to mislite.”
“Mora da je luda kad je ovdje došla”, rekla je gospođa Knežević i uzela
prazni tanjir iz mojih ruku. “Ja da imam kuću negdje vani, ne bih se nikad
ovamo vra la. Hoooćeeeš li joooš? Jedan komad? Jeeedan?” pitala me je
glasno, pokazujući prstom u Lejlinu pitu. Odmahnula sam glavom. Htjela
sam samo da nađem neki krevet i spavam. Pošaljem poruku Majklu da sam
živa.
“Hoćemo li prespava ovdje?” pitala sam Lejlu na engleskom.
“Rano je još za spavanje.”
“Vani je mrkli mrak”, rekla sam.
“Pa šta onda? Je l’ moramo da spavamo svaki put kad je mrak? Koliko
je godina?”
“Više nego tebi”, odgovorila sam hladno.
Engleski joj je bio mnogo bolji nego nekada. Išla je na časove?
Putovala? I onaj reket u autu. Počela je da igra tenis i uči engleski. Ko je bila
ova žena i u čijoj kući i zbog čijeg brata?
“Uostalom”, dodala je, “hoću da vidim katakombe.”
 “Sad? U ovo doba?”
“Ne budi baba, nema ni pet sa ...”
Katakombe. Zloslutan naziv za zloslutnu kućicu što stoji nad rupom u
zemlji. I sav taj mrak, izvana, iznutra. Činilo se da je svima osim mene bio
sasvim normalan, da sam ja ta koja je luda.
Pla le smo nekoj djevojci na ulazu. Nije nam ništa rekla, samo je složila
naše kovanice jednu na drugu. Mala kula od metala. Lejla je išla prva, ja
sam je pra la. Iz utrobe zemlje dopirao je smijeh nekog djeteta.
“Nismo same”, rekla je, napokon na našem jeziku, sigurna daleko od
svoje prijateljice. Bilo je u njenom licu neke uzbuđenos , uživanja, kao da
ulazi u kuću iz svog dje njstva, bez obzira na mrak i hladnoću što su
obitavali pod svom tom zemljom. Spuštale smo se polako i sigurno, njena
dva oka kao vrh endoskopa duboko u zemlji.
“Hajde, Mihajlo! Idemo!” doviknuo je ženski glas iznad nas. I onda
ponovo dječji smijeh, iskren, ali neprikladan. Odjekivao je duboko među
s jenama, odbijao se o zidove. U grobovima se ne smije, pomislila sam. Tog
časa iz podzemlja je istrčalo glasno derište, hijena od djeteta, protrčao je
pored nas i nestao na površini. Više ga nismo mogle vidje . Ostale smo
same.
“Kažu da je nekada postojao tajni prolaz”, rekla mi je Lejla, ona ista
Lejla koja je prije više od dvadeset godina prizivala duhove na nekom
davnom rođendanu. Pomislila sam kako mora da joj je hladno u onom
šorcu za djevojčice. Nisam joj to rekla. Oduvijek ju je nerviralo da se drugi
brinu o njoj, da makar na momenat natuknu da je žrtva, u bilo kojem
smislu te riječi.
Išla je od jedne rupe do druge, pažljivo pregledajući ožiljke na zidovima.
“Kažu da se Tito ovdje krio tokom Drugog svjetskog rata... A prolaz je
vodio do vodopada”, rekla je. Htjela sam da joj kažem da je to gomila
glupos za privlačenje turista. Trebalo je da izađem odatle. Ali bilo je
gotovo, Lejlina magija djelovala je i dalje, poslije toliko godina, čak i pod
zemljom. Stvarala je oko nas nevidljivu kružnicu kojom bi nas odvojila od
cijelog svijeta. Bile smo same pod zemljom i napokon sam mogla da se
opus m. Nije bilo vajde pretvara se pred njom, bi načitana prevoditeljica
iz Dablina, ili neka kul cura koja razumije islandske filmove, pa poslije
priprema veganske kanapee za Majklove prijatelje. Nije bilo potrebe za
glumatanjem. Tu smo bile samo ona, podzemlje i ja. Sje la sam se ostrva,
ponovo. Onog dana kad sam mislila da se udavila.
“Imaš li neko dijete?” pitala je najednom, pokušavajući da dešifruje
nečije ime uklesano u kamen.
“Nemam... neko dijete”, odgovorila sam. “Podvezala sam jajnike.”
Ovo joj je bilo dovoljno zanimljivo da se zaustavi i pogleda me. Raširila
je oči iznenađeno, dajući mi do znanja da nije to očekivala od mene, da
sam za nju jedna od onih dosadnih osoba što bi trebalo da se bez riječi
prepuštaju biologiji. Sočiva su joj putovala od mog lica sve do mog
međunožja, kao da će tamo nešto da vidi, nešto će da nedostaje.
“Opa... To je neka moda gore u Evropi?” pitala je.
“Nije nikakva moda. Ne želim da imam djecu.” Htjela sam da dodam
“dovoljno mi je što imam tebe”, ali sam prećutala. Podigla je obrve i
napućila usne, kao da je zažalila što me je išta pitala, i krenula ka sljedećoj
rupi u zemlji. Možda sam mogla da joj objasnim, ali sam shva la da bi to
bilo uzalud. Neki ljudi žele da budu nastavljeni, da i dalje plivaju sigurni u
nečijim ćelijama, dugo nakon što umru. A ja sam samo htjela da
prestanem. Da to što sam ja bude jedino moje što postoji. Ona to ne bi
mogla da razumije. Ona koja se širi u nedogled.
“Je l’ dosta sad? Možemo li da idemo?” pitala sam je.
Prošla je pored mene i pomazila me po obrazu, tek tako. Kao da me je
prepoznala u tom mraku. Odlučila je da mi je potreban dodir.
“Ajmo”, rekla je.
Kasnije te večeri, dok sam ležala u velikom bračnom krevetu gospođe
Knežević (koja je, kao prava domaćica, spavala skvrčena na kauču), htjela
sam napokon da se odvažim i pitam Lejlu zastoje Armin u Beču, zašto se
nije javio. Posmatrala sam je kako češlja svoju dugu, bijelu grivu, oštrim
pokre ma, kao da hoće da je oslobodi ljepljivog mraka i sitnih insekata.
Onda je svukla sa sebe one minijaturne krpe, uvukla noge pod tanki
pokrivač i okrenula mi leđa uz prozijevano laku noć. Uspjela sam da kažem
samo: “Lejla.” Rekla sam to toliko ho da me nije ni čula. Kada sam
pomislila kako sam spremna da napokon izgovorim njegovo ime pred njom,
već je bila utonula u san. Mogla sam da joj vidim rebra, zatezala su njenu
tanušnu, preplanulu kožu. Zelena modrica išla je gore-dolje, kao komadić
mora nadohvat ruke. Spavala je isto kao nekad – kao da je mrtva. Onog
ljeta, na ostrvu, dok je drvo masline šamaralo naš niski prozor, ležala sam
pored Lejlinog nepomičnog jela i znala da se nešto završilo. Alkohol ju je
bio uspavao, a mene rasplakao. Tako je oduvijek bilo.
Sada je pored mene spavala neka nova Lejla. Starija i hladnija, no ipak s
onom negdašnjom koja joj čuči negdje među rebrima. Nisam mogla da
razaznam njenu kosu naspram bjeline jastučnice. U meni su se hrvale dvije
jednako snažne želje: jedna logična, odrasla – da se iskradem, odem do
ceste i stopiram do Zagreba – i druga sumanuta, nedosljedna, iz dubine
moje hladne utrobe – da joj se približim, da je zagrlim i spavam, kao
pokunjeno kuče, u njenoj bijeloj kosi. Na kraju sam samo zurila u plafon
dok me zvuk cvrčaka iz mrtvog dvorišta nije uspavao. Sa fotelje u ćošku
posmatrala me je gigantska plišana patka. Možda je to gospodin Knežević,
pomislila sam, prije nego što sam utonula u san.
[Mislim da smo imale osam godina. Ili devet. Nije važno, uostalom. Znam
da smo imale isto godina, jer je to bilo moguće samo u onom džepu
vremena između kasne zime i ranog proljeća. Poslije bi došao maj i ja bih te
pretekla uz rođendanske zabave koje je organizovala moja usplahirena
majka. Bezukusne voćne torte, haljine po narudžbi i društvene igre koje
nikome nisu bile zanimljive. Kao da je pripremala proslave za malog
diktatora. Ali prije toga, vrlo kratko, između tvog januara i mog maja, imale
bismo isto godina i ja bih uvijek osjećala neki mir, kao da sam napokon
doplivala do tog ostrvceta gdje smo malo više jednake nego inače. Tako je
bilo i te zime, kada smo obje imale osam, ili možda devet. Svijet, ili barem
onaj mali dio koji smo zvale m imenom, mirisao je drugačije. Na drugu
hranu, drugi omekšivač za veš. Drugačije nego kasnije kada je mirisa
nestalo. Ali ovo sjećanje nije o tom mraku koji je došao poslije. Ovo
sjećanje je o onoj zimi kada sam ubila vrapca.
Nikada nikome nisam pričala o tome. Čak ni u Dablinu, najje inijoj
psihoterapeutkinji koju sam našla. Pričala sam joj o svojim roditeljima, o
Majklu, čak i o tebi i Arminu. Ali nikada o vrapcu kojeg sam ubila one zime
kada nam je bilo osam, ili možda devet. Kako počinje ta priča? Nisi ovdje,
sve zavisi od mene. Udari ponovo petom u zaleđeno jezero. Evo je
puko na, mala je. Ne možeš da kažeš kako izmišljam.
Prvo sjećanje: malo oko koje me gleda iz snijega. Sve ostalo se rada iz
tog pogleda. Ti, sa strane, nepomična. Sjećam se mirisa snijega i grubih
vunenih rukavica i, kako je tvoja mama uvijek govorila, zubatog sunca.
Sjećam se da smo škiljile u svu tu bjelinu, prošaranu tu i tamo tragovima
blata i dječjih koraka.
Tih dana smo voljele da se oblačimo ozbiljno. To je bila tvoja ideja.
Počela si da nosiš pantalone na peglu, uvukla bi košulju unutra i uplela kosu
toliko čvrsto da bi 2ategnula lice i ukosila oči. U početku sam te
zadirkivala. “Oblačiš se kao moj tata”, rekla sam .
“Ako hoćeš da se oblačiš kao malo dijete, to je tvoj problem”
To je sve Što si rekla. Nikad to nisam zaboravila. Onda si nastavila da
prepisuješ brojeve sa table u svesku na kvadra će.
Sje la sam se tog tvog malo dijete jednog jutra u Dablinu prije prvog
intervjua za posao. Uplela sam kosu i uvukla košulju u hlače. Svi ostaci
tebe, unakaženi vremenom i lijenim pamćenjem, spretno su se vraćali u
moju daleku svakodnevicu kad sam te najmanje očekivala. Ponekad bih
otvorila vrata i pus la ih unutra. Ponekad bih samu sebe uvjerila da se ne
sjećam dobro, nije bilo tako, i na taj način diskreditovala sve što si mi bila.
Htjela sam da pronađem ono što je izvorno moje, nešto što se rodilo i
izraslo van tvoga u caja, i očis m ga od tebe, operem kao košpu od
komadića avokada.
Nemoj da skrećeš s teme, rekla bi mi da možeš. Ovo je važno.
U pravu si. Ovo je dan kada sam ubila vrapca. Zbog tebe sam odlučila
da se obučem ozbiljno, da ne budem malo dijete. Nije bilo teško – mama je
jedva dočekala da iskoris sve one, kako ih je zvala, kos me koje sam
dobijala od tetaka za rođendan. Mora da smo izgledale smiješno drugoj
djeci, ali to nas se nije calo. Bile smo uvjerene da su svi oko nas glupi. Mi
smo bile ozbiljne. Cipele su nam imale pertle, a ne čičak. Do kada je to
trajalo? Vjerovatno do ljeta te godine kad smo jedva dočekale da se
vra mo u šorceve i počnemo da đeremo koljena niz brdo iza škole.
Ne znam kako je izgledala učiteljica. Ne sjećam se ni naše učionice, ni
polovine đaka u njoj. Ali znam da si imala metalnu pernicu sa blijedom
bocom koka-kole oslikanom na površini. Unutra je lupalo malo šiljalo. I
dvije olovke, jedna za crtanje, druga za pisanje. Niko drugi nije imao olovku
za crtanje.
“Armin kaže da ne može da se crta običnom olovkom”, objasnila si mi.
I ko zna koliko čega drugog. Armin kaže ovo, Armin kaže ono. Tražila
sam od mame da mi kupi olovku za crtanje. Donijela mi je s posla istu
kakvu sam već imala.
Sjećam se da je bilo hladno tog dana kad sam ubila vrapca. Hladnije
nego inače. A možda i nije, možda je to naknadna opsena. Nosila sam
vunene rukavice koje su me bockale i narandžas šal preko vlažnog nosa.
Tata mi je donio taj šal i rekao da je to najbolja marka, da moram da ga
čuvam. Došla bih u školu, skinula ga nježno, kao da je živa lisica, i polako ga
presavila na stolu prije nego što bih ga stavila u torbu. Tokom velikog
odmora pažljivo bih ga izvukla i ponovo omotala oko vrata. Bilo je neke
sigurnos u šalu koji mi je skrivao pola lica. Bilo je lako obra se drugoj
djeci iza njegove vune.
 Nosila sam ga tog dana kada sam ubila vrapca. Znam da se sjećaš, iako
nikada nismo pričale o tome. Izašle smo napolje tokom odmora. Prelomile
smo tvoju kiflu i moju čokoladu. Zagrizle smo jabuku samo po jednom, kao
i obično, ja s jedne, s druge strane, i bacile je preko ograde. Dejan je bio
tamo. I Rade. I još nekoliko dječaka iz razreda. Gledali su u nas djevojčice s
prezirom u očima, spremno prihvatajući moć koja im je nepravedno bila
dodijeljena, iako nisu imali pojma šta s njom da učine. A mi smo osjećale tu
nepravdu kao da je nekome drugom data komplikovana igračka koju bismo
mi složile u dvije sekunde.
Bili su glavni junaci avantura koje su našim ljubomornim ušima zvučale
mnogo spektakularnije nego što su mogle bi . Govorili su nam kako su
tokom vikenda išli u lov sa svojim dedama, a mi smo zamišljale krvoločne
zvijeri kako padaju pod njihovim preciznim mecima. Objašnjavali su kako su
pravili drvene kućice za p ce, a mi smo vidjele moćne orlove kako spavaju
u svježe ispoliranim apartmanima. Hvalili su se kako su im očevi dali da
pucaju u konzerve iza kuća, konzerve iz kojih su im prethodno dopus li da
probaju pivo, tapšući ih ponosno po leđima. To mi je pivo tada zvučalo kao
nedos žni nektar bogova, nešto što dječake čini važnijima od nas.
Tog dana su zbijali šale na račun Jovaninih dlakavih nogu. Ja sam se
smijala, si prevrtala očima. Nije mi bilo smiješno, samo sam htjela da se
dopađnem dječacima. Htjela sam da budem dio nekakve grupe, da se
podrazumijeva da stojim s njima na odmoru. Kopala sam si prečicu do
muškog svijeta, gladna njihovog prisustva i odobravanja. Ta je želja – da
nekome pripadam – bacala u sjenu sve druge.
Ti si mi rekla da si pozvala Dejana na rođendan samo zato što te je
mama natjerala. Nije mi bilo jasno zašto neko ne bi h o da mu Dejan dode
na rođendan. Ili bilo ko drugi. Mene je oduvijek veselilo prisustvo mojih
vršnjaka. Vidje drugo dijete u mojoj sobi. Kada sam shva la da djeca
mogu da budu loša? Kasnije, vjerovatno, kada je došao mrak. Kada su s
Jovaninih nogu prešli na tebe. Dejan, Rade, Miroslav, i Aljoša. Počeli su da
te zadirkuju čim si promijenila ime. Izduvali bi sline u istrgnutu stranicu, a
onda je zgužvali i bacili na tvoja leđa. Na poleđini tvoje sveske iz srpskog
izrezbarili su neravni krst i napisali če ri ćirilična slova S u njegove ćoškove.
(“Samo svinje skrnave sveske”, objasnio nam je kasnije Armin značenje
misterioznog znaka. “Mislila sam da je to slovo c”, rekla si, iznervirana što
jedno slovo može da znači toliko toga. A mene je bilo sramota da ga pitam
šta znači “skrnave”.) Ali nisi bila Jovana – si im uzvraćala istom mjerom.
Bacala si im torbe kroz prozor, odvezivala pertle, krila pernice i sveske u
prljavom školskom toaletu. Kada je u jednom trenutku trebalo da
odaberem, nešto je prevagnulo na tvoju stranu. Možda Armin, možda
nešto drugo. Možda sam se plašila da ćeš odnije sa sobom saznanje kako
sam ubila onog vrapca. Dokle god sam tvoja prijateljica, nećeš to iskoris
pro v mene. Možda sam zbog toga odabrala tebe, a možda zbog nečega
manje uočljivog. Nečega što je izronilo na površinu zajedno s tvojom crnom
kosom godinama kasnije, na onom prokletom ostrvu.
A taj vrabac – bio je mali, manji od moje osmogodišnje šake. Štaviše,
nije ni ličio na vrapca. Izgledao je kao da mu je neko nasumice polijepio
grudvice vune po rumenoj koži. Oči su mu bile zamućene, kao da se tek
privikavaju na svijet. Bilo je nečega stravičnog u toj maloj nakazi i njenom
molećivom kljunu. Slijepim očima tražio je malo hrane, malo života. Mora
da je bio ispao iz gnijezda, imao je polomljeno krilo i čudno iskrenutu
nožicu.
Uz ogradu školskog dvorišta bilo se nakupilo snijega. Učiteljica je
galamila, jer smo ga jeli. “Odvratna navika. Ja to stvarno ne razumijem”,
rekla je prezrivo tokom roditeljskog sastanka, kao da su nam majke skuvale
taj snijeg. Ali mi je nismo slušali, ni nju ni roditelje. Snijeg je bio čist i
hladan. Škripao je u dodiru sa zubima, a onda se topio preko toplog jezika
ostavljajući za sobom metalni ukus neba. Ti si ga pojela najviše. Cijele šake
snijega nestajale su u tvojim us ma. Jednom sam te nasmijala toliko da si
ga ispljunula ravno na moju facu. Onda smo se smijale još više. Bila je to
prva godina našeg prijateljstva, samo što tada nismo tako razmišljale. Niko
ne razmišlja tako kada neke priče počinju. Ne možeš da znaš da je to prvo
poglavlje. U tom trenutku to je sve vrijeme i sva priča, nema ništa prije ni
poslije. Crvena kapa kro tvoju crnu kosu. Tvoje rukavice sa svim prs ma,
jer mala djeca nose one što imaju samo palac. Plave gumene čizme koje
nisi podnosila, ali te je mama tjerala da ih nosiš kako ne bi smočila
pantalone. Tvoj rođendan i prizivanje duhova. Pravljenje lutaka od papira.
To je bilo sve. A onda sam ubila onog vrapca.
Ne znam ko je počeo. Vukli su ga po snijegu, dobacivali se njegovim
bespomoćnim jelom. Rade bi ga bacio u vazduh i zaskičao “le m, le m,
le m”, a potom jedno “ups, pao sam” na šta se Dejan luđački smijao. Držali
su ga za nožicu, kao da su se plašili da će im sa njega preći užas krhkog
života. Bacali su ga jedan na drugoga i izmicali se u stranu kako ih ne bi
dotakao. Kada su se umorili, položili su ga na hrpicu snijega.
Ti si stajala po strani i ćutala. Htjela si da odeš, ali ja sam čeznula da
ostanem, da budem dio ekipe. Nisam htjela da me povežu s tvojom
hladnoćom, smijala sam se na silu, izbjegavajući tvoj pogled.
Mislili smo da je p ca mrtva, a onda je otvorila jedno slijepo oko.
“Ko će da mu skra muke?” pitao je Dejan. Svi smo zaćutali. “Šta je
Rade, jes pička?”
Rade je samo blijedo gledao u snijeg, više mu nije bilo zabavno. Nisam
htjela da te pogledam, ali sam osjećala tvoje oči na sebi. Kao da si znala,
unaprijed, prije svih, prije mene same, šta ću da uradim. Kao da se u tvojoj
glavi to već desilo, nije bilo načina da se zaustavi.
Zgazila sam ga. Čizma mi je utonula u snijeg dok je moje vruće stopalo
luđački pulsiralo. Mama me je tjerala da oblačim duple čarape. Ali mogla
sam da osje m kako nešto puca pod mojom nogom. Osje la sam meko
perje i krhke kos i malo oko kako mi se lijepi za đon. Kasnije sam morala
da očis m čizmu o snijeg. Ostao je trag krvi i poneko perce. Dejan me je
potapšao po leđima i rekao: “Jedina Sara nije pička.” Drugi su samo stajali i
zurili u rupu u snijegu, u moju čizmu, pa u mene. Plašila sam se, mada
nisam znala čega. Nigdje nije pisalo da ne smijemo da ubijamo ranjene
p ce. Ova je već bila polumrtva, ispala iz gnijezda, nije imala šanse u onom
snijegu. Zar je nisu dječaci već dokrajčili glupavom igrom? Zar nije već bila
mrtva prije nego što sam...? Zar joj nisam skra la muke? Dejanovo
odobravanje, za kojim sam toliko čeznula, sada se svelo na trtljanje nekog
balavca koji je posvjedočio mom zločinu. Negdje to sigurno piše, pomislila
sam, negdje to neko zna. Mali kljun koji se otvara i zatvara, mala
nerazvijena krila.
Podigla sam pogled i vidjela tvoje lice. Ne mogu da se sje m kako si
izgledala kao dijete, meni si uvijek ista. Kad god mislim na taj trenutak,
vidim stariju tebe, kosa mijenja boju, i oči. Crne pletenice postaju plave,
kao onog dana na faksu, a potom i bijele, kao u astri. Crne oči se presijavaju
modro, kao kontaktna sočiva što će doći tek kasnije. A možda si već bila
stara, možda si tada ostarila, u tom trenutku nasred snijega. Možda sam
ja to uradila. Gledala si u rupu u snijegu, tamo gdje je ležao zgaženi vrabac,
kao da je usisala sav smisao iz svega oko nas. Ako se previše približimo tom
malom nepokrivenom grobu, usisače i nas. Sve je postalo besmisleno: naše
ozbiljne košulje, naše gumene čizme, naše olovke za crtanje, škola i
učiteljica i drugarice iz razreda. Uzela sam poentu svemu u tvojim očima.
Iscijedila sam smisao iz stvari, ljudi i živo nja, isprala im boju i svela ih na
obične sive krpe. Tada sam shva la da sam učinila nešto pogrešno. Nešto
što nije imalo veze s m vrapcem, već sa svim p cama i čizmama ovog
svijeta.
Poslije smo o šle kući, a sutradan se vra le u školu. Sve je nastavilo po
starom. Sjedile smo zajedno u klupi, dijelile smo bojice, smijale se
dječacima. Ti si mi pomagala oko matema ke, ja tebi oko čitanja. Nisi mi
ni jednom pomenula moj zločin. Ali mi se ipak učinilo, ili to možda sada
umišljam, da si počela drugačije da se smiješ. Nekako napola, krajem
usana. Malo se mraka uvuklo u tvoje zjenice. Nešto sam oduzela te zime,
nešto što može da se oduzme samo jednom, jer samo jednom i postoji.
Početkom maja si došla na moj rođendan. “Ovo je moja najbolja
drugarica Lejla”, rekla sam ponosno svojoj mami, kao da sam te stvorila iz
čistog vazduha. A ona nije rekla ništa, nasmiješila se skrivenih zuba. Istog
vikenda me je odvukla u kuću Maše Čeković da se igramo. Svi drugi
prijatelji mojih roditelja imali su dječake, pa je mama dugo listala svoj mali
adresar od lažne kože dok nije naišla na slovo č i radosno doviknula ocu:
“Jao, pa doktor Čeković! Je l’ de oni imaju ćer?”
Bila sam spremna da odradim svoj dio. Palo mi je na pamet da smo
Maša i ja možda stvorene jedna za drugu, da si hila samo nesrećna
slučajnost. Dobiću novu drugaricu. Ona ne zna da sam ubila vrapca.
Dozvoljeno mi je da počnem ispočetka.
Među m, Masa je cijelo popodne provela u ćošku sa bojankom u
rukama bez ijedne riječi. Ja sam se igrala barbikama na drugoj strani
prostrane sobe. Imala je hrpu lutaka: plavokosih, crnokosih i riđih. S
vremena na vrijeme podigla bi pogled sa bojanke da provjeri šta radim. Bilo
da sam navlačila usku haljinu preko Barbikinih bedara ili češljala Kena
malenom četkom, svaki put bi me pogledala kao da sam luda i to što radim
nema nikakvog smisla. Sta li, pomislila sam, radi s ovim lutkama kad joj je
oblačenje i češljanje toliko čudno? Gledala sam u vrata i nadala se da če
mama svakog časa ući i reći mi da idemo kući. Među m sve što je ušlo u
sobu bio je smijeh odraslih koji se podnose zarad nas – djece. Nakon dugog
vremena provedenog u nesnosnoj šini, Maša je napokon progovorila:
“Imam jednu tajnu. Hoćeš da je vidiš?”
Pomislila sam kako možda ipak nije sve izgubljeno – sada ćemo posta
bliske, mogu da zaboravim na tebe i mrtvog vrapca.
Kada sam klimnula glavom, Maša je iz podnožja svog kreveta izvukla
malu ku ju za šibice. Približila sam joj se na parketu, a ona ju je podigla
meni do brade i dopola je otvorila. Vrisnula sam. U ku ji je bio živi žohar.
Kada je vidjela izraz mog lica, Maša je brzo zatvorila ku ju i rekla mi
hladno: “Ako kažeš mojoj mami, ubiću te. Pisneš li samo.”

Te večeri mama me je ušuškala u krevet i pitala da li mi se sviđa moja nova

drugarica. U mraku sobe mogla sam da vidim samo red bijelih zuba kako se
cakle u velikom osmijehu. Htjela sam da se taj prizor zadrži što duže –
osmijeh bez mame bio je bolji nego mama bez osmijeha. Rekla sam joj da
sam se baš lijepo igrala s Mašom. Ulično svjetlo odbijalo se o njene
iskrivljene jedinice. Šapnula je “laku noć” i poljubila me u čelo, kao što su
činile mame u američkim filmovima. Čim je izašla iz sobe i zatvorila vrata,
šapnula sam brzo u mrak: “Lejla je moja najbolja drugarica.” Kao da je bilo
važno reći to, kao da neko sluša, neko ko bi znao da sam ubila onog vrapca.
Jedan od onih strašnih duhova što prolaze kroz plafon čim čuju tvoje čini.
Htjela sam, kroz tu besmislenu mantru, izluči oko sebe nevidljivi š t kako
bih bila sposobna da zaspim. Ta me je rečenica š la od majčinih bijelih
zuba. Š la me i od malog žohara koji se te noči vrpoljio u ku jici pod
krevetom Maše Čeković.]
 7
Te noći, u prostranom, toplom krevetu Kneževića, sanjala sam sunčan dan i
neko polje, čudo botanike, kao iz japanskih reklama. Lejla i ja smo sjedile za
velikim drvenim stolom, usred doline, i sjekle haljine iz modnih časopisa.
Trudila sam se da siječem po ivicama, ali su mi makaze uporno bježale iz
ruke, unakazujući male, dvodimenzionalne žene. Pejzaž se pros rao u
nedogled, nije bilo nijednog brda ni kuće na vidiku, samo to polje i naš
radni sto. U snu sam mirno prihva la da ništa drugo i ne postoji. Nije mi
trebalo više.
Oko nas su se bile okupile sve patke gospođe Knežević – keramičke,
plišane i plas čne – potpuno nepomične, ali okretnih očiju. Pra le su svaki
naš pokret. Bila sam ljuta na Lejlu, ali ne sjećam se zbog čega. Htjela sam
da zagalamim na našem jeziku, da se odam pred onim patkama, ali nisam
uspjela da izgovorim ni jednu jedinu riječ. Kosa joj je bila crna. I oči. Kao
onog dana na ostrvu. Otvorila je platnenu torbu i iz nje izvadila malog
gavrana. Bio je sitan, drhtao je kao da ga je moje lice strašilo. Privio se uz
Lejline dlanove, užasnut mojim prisustvom. Ona me je pogledala zabrinuto
i otvorila usta kao da želi nešto da me pita. Tad sam se probudila.
Bila sam sama u krevetu. Prošlo mi je odjednom kroz glavu kako je
pobjegla od mene, krenula pješke ka Beču. Opros la sam joj sve glupos u
one dvije sekunde koje su mi trebale da izle m iz sobe i shva m da je u
kupa lu. Iznenadio me je sopstveni strah. Dio mene je h o da je se riješi,
izbaci je iz automobila na seoski put kao praznu konzervu. Ali drugi se dio
plašio njenog odsustva. Više nije bila samo Lejla. Sada je bila i Armin, i Beč,
i kraj priče. Nisam bila spremna da se odreknem svega toga.
Nakon što smo se pozdravile sa gospođom Knežević, koja je obrisala
dlanove o svoju ljubičastu kecelju kako bi me čvrsto zagrlila, krenule smo ka
Muzeju AVNOJ-a. Bilo je hladno na toj budalastoj, mukloj sjednici. Lejla je
prs ma prelazila preko drvenih klupa i stolica. Plavi iskrzani lak za nokte.
Bijela punđa navrh glave, kao uspavana polarna živo nja. Ja sam gledala u
nju, ona je gledala u zastave. Rusija. Amerika. Ben na poleđini njenog vrata,
gotovo sam ga zaboravila. Velika Britanija. Francuska. Onaj dan na ostrvu.
Pluta na površini vode. Jugoslavija. I neki ljudi oko nas, nijemi nostalgičari
sa ukočenim osmijesima i telefonima u vazduhu. Fotografišu istoriju.
Fotografišu fotografije. Drug Marks, drug Staljin. Vidjevši druge, izvadila
sam telefon iz džepa. Jedna slika za Majkla. Ali baterija je bila prazna i
telefon mi se ugasio čim sam ga otključala. Moraću da zapam m to mjesto
kako god znam i umijem, pomislila sam. Bez pomoći tehnike. Ne zbog
kamenog diva što se duri u ćošku, ni an fašis čke deklaracije naroda
bivše Jugoslavije. Moraću da zapam m ovo zbog Lejle. Šta ako se rasparča i
ona na komade stare tkanine sa zvjezdicama i blijedim bojama?
Gledala je u svu tu prazninu nekako razočarana. Nešto je trebalo da
bude tamo. A bila je uzbuđena prije nego što smo ušle. Pokušavala je da
zviždi Internacionalu. Smijala sam se. Jutro je bilo mračno, nešto manje
nego prethodni dan, ali ipak bez sunca. No unutar te male zgrade visile su
okrugle bijele lampe i prosipale neonsku svjetlost iz nekog drugog
vremena. Zastave su ležale otromboljeno, slobodne od prostačkog vjetra.
Izvadila je iz usta plavu žvakaću gumu veličine kestena i zalijepila je na
zaslon Titove fotelje. Okrenula se i pogledala me preko ramena kako bi se
uvjerila da sam posvjedočila tom prestupu. Dala mi je iskrivljeni osmijeh,
ponosna na svoj sitni zločin, ali nešto joj se iskralo s nasmijanog lica i odalo
je. Jedna Lejla – kojoj je bilo potpuno svejedno, koja dokazuje svoju premoć
lijepeći žvake po istorijskim artefak ma – bila je pod sjenom neke druge
koja nije htjela da si prizna kako je razočarana. Nešto je očekivala, po nešto
je bila došla. Ali tamo nije bilo ničega, samo neke mrtve, okoštale riječi da
nam se smiju sa zidova. Živjeli naši saveznici. Samo ona, ja i veliki kameni
Maršal koji ne može da nas pogleda u oči. Oboje smoreni, i Lejla i Josip.
“Ako se zagledaš vidiš mu oko između dva komada paprike.”
Nikada nije bila jedna od onih nostalgičnih jadnika. Lejla je osoba kojoj
je prošlost jednako bitna koliko i odbačeni tamponi negdje u travi iza nas.
Ako nije pred njom, ako nije ono što dolazi, čemu gubi energiju? Među m
tamo je bilo nečega, neke priče u koju je povjerovala i to nije mogla da
sakrije. Pogled joj je bio poražen. Izgledala je, u onoj besmislenoj sobi, kao
dijete kojem niko nije došao na čajanku. Sjedišta su bila prazna. Sa zidova
se gulio maker. Plas čni Diznilend, nedorastao bajkama koje su mu
prethodile. Happy meal Jugoslavija.
“Idem u wc”, rekla je brzo i izašla iz prostorije. S njom je izašao i smisao
cijelog tog mjesta. Činovničke stolice postale su tek gomila starog drveta.
Zastave su se odjednom pretvorile u krpe. Kao da je odnijela sa sobom
Jugoslaviju.
Čekala sam je vani, u onom sumraku koji mi i dalje nije bio jasan, ali
sam polako učila da ga prihva m. Njega smo makar poznavale – maglio
nam je granice i krio cestu. Nakon tuđih sijalica iz nekog drugog vremena,
nečije sasušene Atlan de, mrak mi je tješio oči. Bio je moj. Pogrešan i
odvratan, no ipak moj. Nešto stvarno, van celofana.
“Ajmo”, rekla je. I to je bilo to. Bez drugova, bez saveznika – same.
Ponovo u astri, ponovo na ces . Ali ovoga puta s drugom Lejlom. Ostavila je
razigranu konobaricu tamo na Sjednici AVNOJ-a, da hoda među stolicama,
služi čaj i flertuje s važnim duhovima. Naslonila je čelo na prozor i zurila u
tamu, u siluete zloslutnog drveća, u oskrnavljene znakove pored puta i
kristalne piksele po rijeci. S jene su se nazirale kroz mrak kao hladne grudi
zaboravljene žene. Nisam se usuđivala da prekinem šinu. Žena pored
mene bila je odraz nečega što sam poznavala, one ozbiljne djevojčice što
sjedi do mene u klupi i razgovara s matema kom na školskoj tabli. Nije to ni
izgled, ni odjeća, ni ponašanje. To nešto njeno, to je kao boja. Ne znam koja
tačno, ne mogu da je odredim nekakvom numeričkom konvencijom na
spektralnoj skali. Ona tome bježi. Riječi su pred njom otužni daltonis .
Vozila sam polako, u strahu od živo nja koje izlaze iz mraka, čudovišta
koja iskaču iz rijeke, drugih automobila što jure niz cestu naviknu na tu
nesuvislu tminu. Nije mi bilo potrebno da mi se obra , ni da mi objasni
šta ju je to razočaralo u onom muzeju. Bilo je dovoljno bi dio nečega uz
nju, sa njom. Lejla i ja se vozimo, mislila sam, Lejla i ja smo u autu, Lejla i ja
idemo u Beč po Armina. Lejla i ja se pocijepalo na ostrvu, poslije onog
užasnog dana. Ja sam ga polomila. Ali sada je postojalo jedno novo Lejla i
ja. Drugačije, nespretno sjedinjeno kao dva komada polomljene keramike,
sa usijekom po sredini koji nikada neće moći da se sakrije. Okrnjeno,
nesavršeno, ali ipak čitavo.
Bila je ha gotovo do Krupe, mislila sam da je zaspala naslonjena na
prozor. A onda se poslije nekog vremena najednom prenula, kao da se
nečega sje la, i otvorila pregradu ispred sebe. Iznutra je poispadalo
nekoliko kaseta. Pregledala ih je ozbiljno kao da kupuje nakit, a potom
spus la prozor i počela da izbacuje napolje sve koje joj nisu bile zanimljive.
 “Je l’ moraš sve da baciš kroz prozor? Znaš li koliko vremena treba da se
ta plas ka razgradi u prirodi?” pitala sam je.
“Koliko treba? Ajde, prosvijetli me”, odgovorila je, i dalje roveći po
kasetama.
“Pa, ne znam... Sto ne godina. Možda i hiljadu.”
“Bar će nešto osta iza nas”, rekla je i, nakon nekoliko bačenih traka,
odabrala jednu i gurnula je u kasetofon. Prvo se čulo cvilenje, toliko otužno
da sam pomislila kako kasetofon ne funkcioniše. A onda, s nekog desetog ili
jedanaestog rođendana, iz one ave njske zemlje sa bijelim lampama,
prodahtao je mladi ženski glas:

Moj mali je opasan, a tako je drag.

On je nemiran i nestašan ko crni vrag.
Jedna ruka, druga ruka ispod haljine.
E moj mali, tako ne ide.

“Lejla, se zajebavaš.”
Tajči. Pus la je prokletu Tajci. A onda je zapjevala, napućenih usana:
“On nosi jaknu sa nitnama, i pije pivo bez pjene...”
“Ja ne mogu da vjerujem”, rekla sam.
Krenula je da me gurka: “Ajde, Saro...”
“Ma, nema teorije”, odgovorila sam. Pred očima su mi bljesnule sve
Majklove ploče. Dilan. Koen. Pink Flojd. Ja sam iz Dablina, imam avokado i
kul sam. Znam napamet cijelu Blonde on Blonde. Ja ne pjevam Tajči. A ona
je nastavljala: “On nosi tugu u očima... A voli samo mene...” I tako u
nedogled. Nakon te je došla “Hajde zaljubi se u moje oči...” ili, što je Lejli iz
nekog razloga bilo naročito zabavno pjeva , oči. Na kase je bila samo
Tajči. Nisam htjela da priznam da znam sve riječi.
“Koliko je njoj godina sad?” pitala sam je, ne bi li prestala.
“Kome? Tajči? Nemam pojma...”
“Kontam da ima oko pedeset. Mislim da živi negdje vani.”
“Koga je briga?” odbrusila je i nastavila sa pjevanjem.
I tako smo nastavile put kroz sveproždiruću tamu: astra je gmizala
pored rijeke kao zalutala džukela, uz rane hitove Tatjane Matejaš u Lejlinoj
atonalnoj interpretaciji. Nakon nekog vremena, sladunjava melodija počela
je da me nosi poput jednostavne ritualne pjesme. Cesta se pružala pred
nama kao razvratna plesačica. Mrak je postajao sve dublji, iako je tek bilo
prošlo podne. Morala sam da usporim i koncentrišem se na vožnju. Bila
sam zaboravila gdje idemo. Napus le smo Drugo zasjedanje AVNOJ-a i sada
smo bježale ka Silama osovine uz ušećerene akorde ranih devedese h. Nije
više bilo važno gdje smo krenule. Kao ni onaj teniski reket iza nas, ili njena
burma okačena o osvježivač vazduha. Nisu više postojali ni Majki, ni Dino.
Trebalo je samo ići, nastavlja , bi sigurna u nesvršenim glagolima. Možda
me je zato bila nazvala. Niko drugi ne bi znao kako da ću i vozi, kako da
sluša Tajči. A možda sam si to umislila. Vrlo je moguće da sam bila ništa
drugo do vozačka dozvola i pun novčanik. Nije mi bilo bitno. Mogla sam da
budem bilo šta i put je mogao nesmetano da se nastavi u pravcu onoga što
nismo uspjele da imenujemo ni jednom, a na šta smo obje mislile. Rekle
smo Mostar, rekle smo Zagreb, rekle smo Beč. Lejla je pjevala, a ja sam se
smijala, kao da nas ne čeka ništa. A bila je tamo, iako joj nismo izgovorile
ime. Mrak na kraju tunela, neopoziv i neizbježan. Hladna raka nasred naše
putanje. Vješto skrivani čir. Banjaluka.
Htjela sam da prođem pored nje kao da mi se tamo nije desilo ništa
vrijedno pomena. Tako bih je bila pretvorila u jedan od onih gradova na
mapi čija imena ništa ne znače. Neki kartograf može slobodno da ih
izbriše, nećeš ni primije . Među m, Lejla me je pretekla i rekla: “Možemo
li sta kod kuće?”
Kod kuće. Dvije riječi i cijeli grad je izrastao iz mape. Dobio je ulice i
zgrade, školu, Gimnaziju i Filozofski fakultet. Rijeka mu je presjekla kožu i
opasala se mostovima. Iz grobova su izrasli vinogradi. Prozori su se sami
probili kroz zidove i iza svojih zamućenih stakala popalili lampe. Negdje se
čuo televizor. I sve to jer je Lejla rekla “kod kuće”. Tamo gdje nestaju ljudi,
umiru zečevi i ne raste avokado. Izvukla je Banjaluku iz zemlje u dvije riječi.
Više nije bilo muzike u astri. Tajči je ostala bez hitova. Obrisala je šminku,
spakovala se i o šla za Ameriku.
Skrenula sam sa tranzitnog puta ka Gimnaziji. Zaustavio nas je semafor.
Lejla je gledala u crvene cigle, namrš la se i rekla: “Sjećaš li se mature?”
“Sjećam se”, odgovorila sam. Gaudeamus igitur. Budimo se same i
razdjevičene. Mala bijela rukavica pluta na vodi. Idemo na pijacu da kupimo
bijelog zeca.
“Kakva odvratna noć, majko mila... Je l’ se sjećaš? Tamo uz rijeku?”
pitala je i dalje se mršteći.
“Šta lupaš, uopšte nije bilo toliko strašno. Koliko se sjećam, dopalo
se.”
A ona me je na to pogledala kao da sam potpuno poludjela. “Dopalo mi
se?!” Stresla se, ne bi li se tako riješila prljave kletve, i dodala jedno čvrsto:
“Fuj.”
“Nisam znala da je bilo toliko loše.”
“Eto, izgleda da ne znaš baš sve”, odgovorila je i počela da kopa po torbi
u potrazi za novom žvakom.
“Je l’ se sjećaš onih smiješnih kravata koje su nosili?” pitala sam je.
“Tvoj je nosio kravatu. Čak je i cvijeće dao.”
“Nije mi dao cvijeće... Čekaj... Je l’ mi stvarno dao cvijeće?”
“Bože, Saro, stvarno imaš užasno pamćenje. Dao je ruže. Zbog tebe je
zavezao kravatu. Bio je potpuno lud za tobom. Onaj moj je bio krš. Svaki
put kad vidim ovu glupu zgradu sje m se njegove male crvene kite. ”
A mene je Gimnazija podsje la na nešto sasvim drugo. Sje la sam se
Aleksandra koji mi je stavio jezik u usta, tamo ispred te kapije. Sjedila sam u
onoj rupi u zidu. On je imao bradu i brkove, mirisao je na cigarete i oštar
parfem. Uvukao je dlan pod moju suknju. Bio je topao. Imala sam petnaest
godina i mislila da znam sve. Nosila sam karirane košulje i suknje od
rasparanog trapera. Pravila sam se da razumijem EKV. Bila sam uvjerena da
znam da crtam. Kolutala sam očima. Tamo pred tom oronulom zgradom od
crvenih cigala koja je sad zjapila prazna u nekom drugačijem mraku.
Semafor je predugo bio crven. Niz trotoar je koračao neki starac i vukao
za sobom kolica na jedan točak. U njima je bilo nešto što nisam mogla da
razaznam iz auta, nešto bijelo. Hodao je polako, kao da odljepljuje stopala
od zemlje. Bio je jedina ljudska prilika u tom mraku, a opet, tako malo nalik
na čovjeka. Činilo se da se sjedinio s onim kolicima iza sebe, da ih oboje
pomijera nevidljiva volja okrutnog nadbića. Kada se upalilo zeleno na
semaforu, dodala sam gas kako bih ga sus gla i vidjela šta vuče za sobom.
Bilo je jako mračno, ali sam uspjela da vidim – vukao je svinju. Mrtvu ili
omamljenu, nisam bila sigurna. Ogromna, ugojena svinja u razdrndanim
tačkama. Čovjek je podigao glavu, ali sam dodala gas i odvezla se prije nego
što me je vidio. Nisam htjela da me pogleda.
Lejlina ulica izgledala je isto kao i one posljednje noći kada smo
sahranile Zeca. Parkirala sam se dvije kuće niže. Nisam htjela da vidim ulaz
u dvorište sa radioak vnom trešnjom. Nisam htjela da im ugledam kućna
vrata sa slovom r od mesinga. A najmanje od svega sam htjela da vidim
balkon nastavnika biologije ili, još gore, njega samog.

“Ajde sa mnom”, rekla je. Pomislila sam na njenu majku, vjerovatno još
mršaviju nego nekada, u onom blijedom crnilu, s rukama kao očerupanim
krilima.
“Neka, idi . Nađemo se kasnije.”
Nije me ubjeđivala. Odvezala je kosu i brzo, prs ma kao spretnim
paukovima, isplela savršenu pletenicu. Onda je izašla iz auta i dlanovima
ispeglala majicu. Kratki šore je povukla ka dolje kako bi prekrila dupe.
“Kod Ranka?”, pitala me je.
“Može kod Ranka”, rekla sam i nasmijala se. “Za koliko?”
“Dva-tri sata?”
“Okej”, odgovorila sam, a ona mi je mahnula i krenula ka svom dvorištu.
Gledala sam joj u leđa dok je odmicala niz ulicu. Gus mrak topio joj je
bijelu kosu kao malo krede na dlanu.
[Prepoznavala si brojke na srednjoškolskoj tabli kao da su fotografije iz
porodičnog albuma. Za mene su nizovi cifara bili neprohodni, htjela sam
slova, od njih sam mogla da nanižem riječi, pa poslije rečenice. Nastavnica
srpskog tražila mi je da napišem sastav za školski časopis. Tema je bila O
čemu sanjam. Tata je kasnije istrgnuo tu stranicu iz novina, uokvirio je i
okačio na zid u trpezariji. Ali tebi su riječi odavno izgubile značenje, kao
prazne tegle u špajzu. Pra le su nepravične, ljudske zakone, priroda im se
mijenjala sa svakim novim rječnikom. Naspram tvojih vječnih cifara, riječi
su bile tek bezube kurve pred grčkim boginjama. Stoga je pakt bio logičan:
bi uradila dva kontrolna iz matema ke, jedan pod mojim, drugi pod
svojim imenom, a ja bih napisala dva pismena rada iz srpskog jezika. Jesen
u mom gradu. Pritom bismo mijenjale rukopis: bi mojim brojevima
dodala šerife i velike okrugle stomake, ja bih tvoja slova iskrivila, produžila
im ekstremitete, izvukla legure koje u mojima nisu postojale. Zamišljala
sam da sam , dok sam pisala pismene radove Lele Berić. Bili su to rijetki,
dragocjeni trenuci kada je tvoja priča zaista pripadala samo meni i mojoj
olovci.

“Okej. Da vidimo sad šta smo dobili”, kaže nam profesor matema ke.
“Da li vidite nešto zanimljivo ovdje?”
Sjeo je na sto i posmatra tablu. Jedan je od onih mladih profesora što
pokušavaju da nam budu drugari. Sjedi na stolu misleći da nam se to sviđa.
Nosi crveni kačket tokom časa. Namiguje nam.
“Šta ima zanimljivo u ovome?” šapćem.
“Poslije ćeš me smara da objašnjavam. Zato što ne paziš.”
“Ozbiljno, Lejla. Šta je zanimljivo? Nisam skontala.”
“Zajednički faktor je (a-1). Vidiš da se tri puta ponavlja? To znači da ga
možemo stavi ispred zagrade.”
“Ali onda imamo samo jedan, a bila su tri, kakva je to logika?” kažem, a
prevrneš očima. Rekla sam nešto glupo, vidim to na tvom licu. A meni je i
dalje nejasan zakon u kojem tri slova mogu da se zamijene jednim. I nikom
ništa.
Profesor se okreće ka nama i duboko uzdiše. “Opet vas dvije... Ajmo,
koja će na tablu?”
 Dok sam ja počela svoje odbrambeno zamuckivanje, si već bila ustala.
O šla si do table, pogledala u posljednji red brojeva i dopisala odgovor
oštrim rukopisom.
“To je... tačno. A možemo li sad da vidimo kako si došla do toga? Da
nešto i naučimo danas.”
“Zar nije očigledno?” pitala si ga i izvrnula stopalo. Dvije djevojke u
klupi ispred naše razmijenile su zlobne poglede. “Okej, ali... nismo vidjeli
postupak rastavljanja.”
“Zar moramo sve da vidimo?”
“Meni za ljubav”, rekao je profesor molećivo, a si prevrnula očima,
trudeći se da se ne nasmiješ. Obrisala si rezultat i dopisala če ri reda koja si
prethodno bila preskočila, lansiravši iza sebe trideset mahni h olovaka.
Nakon što te je pohvalio, vra la si se i sjela do mene. Ćutke sam počela
da prepisujem jednačinu u skupu svesku sa tvrdim koricama. Ništa mi nije
bilo jasno. Boljele su me bradavice. Aleksandar ih je uvrtao noć ranije. Ti
možda znaš matema ku, ali ja imam momka. Dopus la sam da mi stavi
ruku među noge, preko štrampli. Pri snuo me je uz zid iza Gimnazije i
počeo da dahće, a ja sam ga kopirala računajući, istovremeno, koje ću
dijelove prepriča . Rekla sam mu da bude h, ako naiđe neki policajac, tata
će istog dana sazna . A Aleksandar je rekao da mu je svejedno, mada je
svako malo prestajao sa ljubljenjem kako bi provjerio da li neko ide.
Računala sam da nam preostaje još samo nekoliko godina da budem
punoljetna kako bismo pobjegli. O šli bismo u Italiju, jer tamo imaju je ine
špagete, more i neke zgrade o kojima je Aleksandar učio na fakultetu.
Htjela sam da budem ta koja je o šla. Moračeš pita da mi dođeš u
posjetu. Zamišljala sam tvoje razrogačene oči kako gledaju u moj stan u
Italiji, moje skupe cipele i torbe, najnovije muzičke kasete. Planirala sam da
te izvedem na večeru gdje bih govorila tečni italijanski, a me molila da
prevodim. “Moja prijateljica ne govori naš jezik”, rekla bih zgodnom
konobaru, a bi nas samo zbunjeno gledala. Nikakva matema ka ne bi
bila od pomoći.
Sljedeće sedmice došla si u školu zakopčana do grla. Kosa je bila
spretno uvrnuta u glatku punđu. Sjela si u klupu i nespretno otvorila torbu
tako da su udžbenici ispali na pod. “Šta je?” pitam te šapatom, dok
vraćaš stvari u ruksak. “Nije mi ništa. Šta će mi bi ?”
“Izgledaš kao upravnica ženskog zatvora... Na kokainu.” Pogledaš krišom
u profesora, pa potom u mene.
“Saro, da te pitam nešto. Ti i Aco...”
“Da?”
“Je 'l se desilo nekad s njim... Mislim, kako da kažem... Da osje š ono
između nogu, znaš?”
“Stavio mi je ruku, ako na to misliš. To je normalno, to svi ozbiljni parovi
rade.”
“Da, ali... Mislim na nešto drugo.”
Ponovo pogledaš u profesora. Ne znam kako da reagujem na tvoje
zajapureno lice. Nikada nisam bila u ulozi nekoga ko tebi nešto mora da
objašnjava.
“Imala sam neki čudan san sinoć”, šapćeš mi, “i probudila sam se... sva
nekako...”
“Imala si noćnu moru?”
“Ma, ne. Bilo je fino. Nekako vruće... dolje između nogu, znaš? i
mokro.”
“Upišala si se?”
“Saro, prestani da se zajebavaš. Slušaj me.”
Profesor je ustao i počeo da piše nove jednačine po tabli. Očekivala
sam da će te to prenu , brojevi su oduvijek bili zanimljiviji od mene.
Među m ovog puta ih nisi ni primije la, samo si nastavila him glasom:
“Nekako vruće, dolje, znaš? Kao da te nešto golica iznutra i hoće napolje. A
želiš da se to desi... ali imaš osjećaj da će da te prepolovi... ako pus š da
izađe.”
“Lejla, nemam pojma o čemu pričaš. Ti si pukla.”
“Okej. Znaš kad muškarci... Kad im izađe ono... Mislim ono dolje, poslije
seksa.”
“Sperma?” rekla sam ponosno. O tome su pisali u Teenu prošlog ljeta.
“Da, to.”
“Ali nisi muškarac.”
 “Da, ali... Osje la sam to. Znaš? Mislim da je to – to.”
“Lejla, sori, ali nemaš pojma o čemu pričaš. Žene to nemaju. Imam
momka skoro godinu dana, tako da znam o čemu govorim.”
“Ne vjeruješ mi.”
“Nemam šta da vjerujem. Probudila si se oznojena, to je sve. Dešava
se.”
Profesor nas je pogledao, pa smo ućutale i počele da prepisujemo
algebarske izraze sa table. Čekale smo da nam ponovo okrene leđa. Kada si
riješila sve jednačine, pružila si mi svesku da ih prepišem i počela, jedva
čujnim šapatom:
“Ispričaću šta sam sanjala. Ali da ostane među nama, okej?”
“Pobogu, Lejla, kome ću reći?”
Primakla si mi se i još šim šapatom odgovorila: “Sanjala sam da se
tuširam sa profesorom matema ke. Bili smo goli u tuš kabini. Oprao mi je
kosu... i leđa... i ono dolje, znaš.”
Osje la sam kako mi se oči suše, dok je profesorova kreda i dalje skičala
po tabli. A si samo nastavila: “Onda se sagnuo... I polako mi raširio noge.”
Ovdje si se zaustavila i progutala knedlu. Gledala sam te kao da si film
strave i užasa.
“Šta se onda desilo?”
“Poljubio me”
“Dolje?!” pitala sam zgađeno.
A si odgovorila mrtva ozbiljna, kao da mi potvrđuješ da si zaista
vidjela vanzemaljce: “Do. Lje.”

Nakon toga hodamo kući. Vraćaš se sa mnom niz Aleju, nagovorila sam te
da mi pomogneš oko zadaće. I dalje želiš da pričaš o svom snu i svom
međunožju, mada uporno pokušavam da promijenim temu. Osjećam se
prevarenom, kao da si ponovo uspjela da me pretekneš. Naći ćeš načina da
odsanjanim iskustvom nadmašiš moje stvarno. Nije bilo fer. Napunila sam
petnaest i dala Aci da me dodirne preko štrampli. Tebe su samo gledali, kao
da si komplikovani dezert okružen nepozna m escajgom. Prerasla si me tog
ljeta, u svojoj četrnaestoj godini, povučena odozgo nekim nepravednim
zakonom, najedanput malo bliža nebu nego ja. Kosa je mirisala drugačije.
Imala si grudi. Nisam mogla da dopus m još jednu pobjedu.
“Lejla, to su glupos ”, prekinula sam te, “nisi se nikad ni poljubila.”
“Kakve to veze ima?”
“Sve ima svoj red”, objasnila sam . “Prvo se poljubiš. Poslije može da
te uhva za dupe. Onda sise. Prvo preko majice, poslije ispod. Onda
njemu onu stvar. Onda dolje preko štrampli. Nakon godinu dana može da
stavi ruku u gaće. A se nisi ni poljubila.”
U tom trenutku smo prolazile pored spomenika palim borcima NOR-a.
Posmatrao nas je nijemi polukrug kamenih par zana. Skinula si ruksak i
spus la ga na zemlju, a onda o šla do najbližeg heroja i poljubila ga u usta.
Prevrnula sam očima.
“Ne ide tako.”
“Pa, pokaži mi.”
“Ovdje? Sada?”
“Da, ovdje. Poljubi...”, zaustavila si se da pročitaš ime, “poljubi Ranka
Šipku.”
Bilo me je s d ljubi mrtvu bistu, ali nisam imala izbora. Uživala sam u
tome da ja tebe nečemu učim. Prišla sam mu, dodirnula mu kapu i lagano
skliznula dlanovima do čvrs h obraza. Morala sam da se uspem na prste
kako bih ga dosegnula. Pogledala sam u njegove slijepe oči i jezikom mu
dotakla kamena usta. Onda sam ga zagrlila oko vrata i čvrsto se privila uz
njegovu hladnu uniformu, pri snuvši svoje usne uz njegove. A si nas
posmatrala predano i bez riječi, kao da pokušavaš da riješiš još jedan
algebarski izraz.

U zimu te godine potpisan je mirovni sporazum. Aleksandrova ozbiljna

djevojka bila je trudna. Do tada sam se osječala kao sta sta bez reditelja.
Nisam bila sigurna šta treba da budem. Sada sam napokon dobila laku,
sporednu ulogu: jadna Sara. To sam bar znala kako da odigram, zahvaljujući
mami. Ali mi nisi dala da se ušuškam u svoju dramu. Rekla si mi kako je
glupo da plačem u takvom trenutku.
“Kakvom trenutku?” pitala sam te.
“Pa, gotovo je. Mir je. Gledaš li televiziju?”
 “Šta je mene briga za to?”
Gledala si u daljinu, u gole grane tanušnih platana, u zgradu na čijem je
zidu pisalo Mudžahedini napolje. Sa malih prozora visile su zgužvane
zastave.
“Mama misli da bi Armin možda mogao da se vra . Sad kad je mir.”
Tada sam prestala da plačem. Sve je odjednom prestalo da bude važno,
kao da je neki režiser pljesnuo dlanovima. Nisam mogla da progovorim.
Prošlo je toliko vremena otkad si posljednji put bila pomenula Armina.
Plašila sam se da ću reći nešto glupo, nešto nedovoljno ili suviše pate čno.
Sje la sam se njegovih ruku kako mi odvezuju rep godinama ranije. Kako je
nakrenuo glavu da me bolje pogleda, isto kao i kada je nešto zanimljivo.
Kako je držao moj posječeni prst i rekao Ostrvo s blagom. Lice mu se gubilo
u mom sjećanju, mu lo se, miješalo s tvojim. Vra lo bi se svaki put kada
bih se našla u tvojoj sobi i vidjela onu fotografiju s plaže. Ali nikada ga
nismo pominjale, iako je bio neraskidiva veza međa nama, naš tajni poziv
koji je sve drugo – Aleksandra, školu, ocjene i prve poljupce – činio
trivijalnim.
“Ako tvoj tata nešto čuje...”, rekla si i pogledala u zemlju.
Moj tata. Koji je odjednom odlučio da slavimo slavu, preko noći. Mama
je krišom tražila novinske članke u kojima se objašnjavaju običaji. Tih dana
takvi su prestupi bili neopros vi, gos su sjedali za naš sto kao porota,
spremni da osude i najmanju grešku. Mama bi zaboravila da posluži žito.
Tata bi je pogledao s snu h zuba, razočaran, kasnije će mora da je
prekori. One večeri kada ju je ošamario istrčala sam iz kuće preplašena, kao
da se kuhinja neslućeno napunila pacovima za koje nisam znala, iako su
godinama živjeli u mraku iza rerne. Trčala sam sve do tvog dvorišta, a onda
bacala sitno kamenje na tvoj prozor dok se nisi probudila i pus la me
unutra. Primila si me u svoju kružnicu, bile smo nas dvije, glodari nam nisu
mogli ništa. Mama me je poslije izbjegavala, lju la se na mene više nego na
tatu. Moja scena oduzela je značaj njenoj.
Moj tata. Koji me je na moj trinaes rođendan u ranu zoru odveo do
crkve, onako šepav, i pla o popu da me krs . Mama je htjela da mi obuče
bijelu haljinu s čipkom, ali tata joj nije dao. “Previše je upadljivo”, rekao je.
Crkva je bila hladna i prazna, kao katakomba. Pop je djelovao umorno, h o
je da bude negdje drugdje. Pomislila sam kako je možda prespavao tamo, u
onoj svilenkastoj odori, kao utovljena žrtva prinesena tužnim očima
šarenog Hrista. A ja sam bila prevelika pod treskavim rukama tog popa i
svim onim ritualnim rekvizi ma. Bila sam pogrešna, iako ništa loše nisam
uradila. Mrš o se, moj skeledžija ka spasenju, plaćenik mog oca. Debelim
stomakom mi je dodirivao lakat. Kosa mi je bila mokra na putu do kuće.
Bilo mi je hladno. A tata me je ponosno uhva o za mišicu i koračao niz
Aleju kao da me je osvojio na takmičenju.
Moj tata. Koji je rekao: “To se poslije šest mjeseci zatvara slučaj”, a ja
sam pomislila, po prvi put u životu, kako bih mogla da mu zarijem kosku
one patke u vrat. Njemu, koji je uvijek birao moju stranu pro v mamine.
Rekao je to tek tako, između dva zalogaja, praveći od Armina, i svega što je
bio, slučaj koji se zatvara. Fasciklu u ladici.
Moj tata. Koji će jednoga dana umrije u snu, mada to tada ne znam.
Prestaće, miran kao našopano kuće, bez ijednog glasa, s osmijehom na licu.
Ja ću bi u Dablinu, odbijaću mamine pozive, jer su nam tog jutra došli
prijatelji da igramo Scrabble. Nazvaću je sljedećeg dana i slaga da sam
ostavila telefon na poslu. Ona će mi reći, plačnim glasom, da je tata umro.
Nekako iznenađena, kao da očekuje da je uvjerim u suprotno. A moja će
prva, nezaustavljiva pomisao bi kako nije fer. Trebalo je bar malo da se
pa .
Neću o ći na sahranu, propus ću avion. Ubijediću se da je to bilo
slučajno. Ona će da me zamrzi zbog toga, zbog svih komšinica i policijskih
supruga koje su je pitale “A gdje je Sara?” pa je morala da laže. Imaću
osjećaj krivice, ali ću i dalje tvrdoglavo da se podsjećam na onu rečenicu
kako bih se osjećala lakše – “To se poslije šest mjeseci zatvara slučaj.”
Moj tata. Ako moj tata nešto čuje. Rekla si to nekako zabrinuto, kao da
mi tražiš previše. A ja sam odgovorila: “Naravno.”

Nikada ga ništa nisam pitala. Ne znam zašto. Prošli su neki dani i neke
sedmice. Mir je prestao da bude vijest. Polako se vra la struja, mogla sam
duže da ostajem budna. Aleksandar mi nije bio ni na kraj pame . Dolazila
sam u školu očekujući, svako jutro, da ću te ugleda drugačiju i da ću zna ,
bez riječi, da se tvoj brat zaista vra o. Ali to se nikada nije desilo. Armin je
ponovo postao onaj koji se podrazumijeva, ali ga ne pominjemo. Kao
vazduh.
 Dobile smo novu profesorku matema ke, bez mnogo objašnjenja.
Ćutke sam se nadala da ćeš sada ponovo bi Lejla, budući da je proglašen
mir. Među m, poslije toliko godina, bez borbe si se prepus la Leli Berić. To
malo slovo j u tvom imenu pripadalo je samo meni. Za druge si bila i ostala
Lela, bilo je komplikovano mijenja ime i prezime svako malo. Osim toga,
kao da više nije bilo važno. Nisi se pronalazila u šačici slova. Kao što ljudi
koji se prečesto sele izgube osjećaj doma.
Sjećam se onog papira koji su nalijepili na vrata Filozofskog fakulteta, s
listom primljenih studenata. Sjećam se da sam pročitala Lela Berić i
pomislila kako te je ta nepostojeća nakaza prevarila za cijeli jedan život,
uzela sve: profesora matema ke, prvi seks, mjesto na fakultetu.]
 8
Ostavila sam astru u Lejlinoj ulici i odlučila da pješačim do centra. Telefon
mi je i dalje bio bez baterije, pa nisam imala ništa čime bih mogla da si
osvijetlim put. Hodala sam polako, pipajući uz sebe hrapava rebra nečije
ograde, u strahu da ću upas u kakvu rupu u zemlji gdje me niko neće
pronaći. Mrak je bio drugačiji. Drugačiji od onog blijedog sumraka u
Mostaru ili plavičaste tmine u Jajcu. Bilo je u njemu neke gus ne koja se
miješala s vazduhom, kao da je oko mene bila opipljiva, živa supstanca, a
ne tek nedostatak svjetlos . Imala sam osjećaj da ga udišem, da se upleo u
sve ostale mirise: dim koji se spuštao s okolnih brda, travuljine iznikle iz
deformisanih trotoara, vonj rijeke u daljini. Plašila sam se šta će mi učini
te čes ce mraka, nakon što mi ispune pluća i predu u krvotok. Vene su mi
predugo bile čiste, neće zna kako da reaguju.
Hodala sam i škiljila ne bih li vidjela nešto pred sobom. Negdje u daljini,
ka centru, nazirala su se slabašna svjetla, zamagljene tačkice prošarane po
crnilu, kao nega v mladeža po Lejlinim leđima. Pipala sam prs ma obrise
svog grada: nabujalu živicu s ponekim trnom, žičanu ogradu kroz koju se
provuklo oštro lišće, suvu koru nekog drveta, kontejner u čijoj je dubini
nešto šuškalo i vrpoljilo se, maleni život bolje opremljen za tu tamu od
mene.
Ovdje počinje, pomislila sam. Spus le smo se na dno. Bila sam sigurna
da je negdje postojao izvor iz kojeg je sva ta tama izdirala kao gusta tečnost
i razlijevala se po onome što je nekada bio moj grad, njen i Arminov. Kako
ću pronaći Ranka? Tražiću njegova hladna, kamena usta svojim prs ma.
Trebalo je da ostanem u Lejlinoj ulici i čekam je u astri. Taj mi je auto
sada bio nešto naše, nešto živo i pokretno, usred muklog mraka i šine.
Došao bi mi kao jedno od onih transparentnih vozila za istraživanje
okeanskog dna, tamo gdje je sve pusto, gluvonijemo, i gdje, ako imaš sreće,
možda nale š na kostur kakve nesrećne barke. Ali ja sam imala tek dvije
noge i dva dlana kojima sam pipala tu pustoš, nos i uši da me upozore pred
nemanima što vrebaju iz zapuštenih, u korov zaraslih dvorišta. Tek kad sam
došla do gradskog parka, oči su mi se koliko-toliko privikle na mrak i počele
polako da razaznaju prepoznatljive obrise. Tu i tamo slabo je treperila
poneka ulična lampa, kao s dljiva djevojka u diskoteci. Prestrašena
svjetlost se odbijala o veliki ljudski oblik – spomenik onom zaboravljenom
piscu što zauvijek nosi kamene knjige u svojim teškim rukama. Petar Kočić.
Kada sam mu prišla bliže, shva la sam da je ostao bez knjiga – neko mu je
odvalio ruke i ostavio dva patrljka da zjape, onako nezgrapno i nedovršeno
u vazduhu. Metalni traj svjetlos otkrivao mi je obrise iskrivljenog sata
koji je i dalje obilježavao veliki potres iz šezdeset i devete. Tamo sam
jednom, vraćajući se kući poslije otužne Noći muzeja, vidjela nekog čovjeka
kako šuta svoju ženu. Svi smo stajali i gledali, čekajući da neko drugi nešto
učini. Kada je završio i nestao s Trga, ona jadnica je ustala i krenula u pravcu
pijace. Prethodno je poravnala suknju prljavim dlanovima. Sat je i dalje
ćutao. Kao i ljudi.
Sada nije bilo nikoga na Trgu, ili bar ja nisam bila u stanju da vidim ikoga
drugog u toj tami. U vazduhu su plesale reklamne plahte, umorni duhovi,
prekrivajući nikada završen hotel. Tada je neko prošao pored mene, neka
sitna i spora prilika, toliko blizu da sam odskočila u strahu. Nakon te,
primije la sam i drugu osobu, i treću. Pomijerali su se sporo, na sve strane,
kao šahovske figure kojima je neko oduzeo ploču. Bili su tu sve vrijeme, ali
toliko usporeni da ih u mraku nisam ni osje la. Prvo sam pomislila da sam
okružena djecom: nisam mogla da im razaznam lica u toj tami, ali su mi se
činili neprirodno niski u poređenju sa mnom. Ali nije u m kretnjama bilo
ni trunke dje njstva – hodali su tromo i teško, kao da za svojim nejakim
jelima vuku nasukane lađe. Tada sam shva la da su svi u poodmaklim
godinama. Odali su ih teški uzdisaji i jedva primjetan odsjaj sijedih glava.
Bila sam okružena gomilom staraca. Kičme su im se uvile gotovo do poda.
Neki od njih su zastajali kad bi me primije li, očito bolje naviknu na taj
mrak nego ja. Pod svjetlom jedine funkcionalne sijalice koja je visila sa stare
robne kuće, jedna mi se starica nasmiješila, a potom se u čudu prekrs la,
kao da je vidjela nekog odavno mrtvog člana familije. Najmlađa lica na koja
sam naišla te noći bila su ona na izderanim predizbornim plaka ma iz
nekog drugog doba, polijepljenim duž fasada po glavnoj ulici.
U centru je, tu i tamo, svijetlio poneki prozor, što mi je pomoglo da
pronađem dvorište svoje kuće. Ali ono što sam pronašla bio je tek
spomenik mom domu, zarastao u travu, okrnjen i zaboravljen. Nije više bilo
starog bora u čijem sam podnožju nekada davno sahranila svoje tri
kornjače. Bile su hladne na mojim dlanovima, vratovi su im bili neprirodno
izvijeni i izloženi, potpuno van oklopa. Tata i mama nisu znali da sam ih
tamo zakopala. Plašili su se da će ih neki pas otkopa , rekli su mi da ih
stavim u plas čnu kesu i bacim ih u kontejner. Meni je to bilo nezamislivo.
Moje su kornjače zaslužile bolje. Iako sam ja bila kriva, mama mi je
objasnila. Nisam ih pravilno hranila, nisam im redovno čis la akvarijum, to
je bila moja briga, a ne njena. Još uvijek pam m njihovu hladnu težinu na
svojim dlanovima i kako sam pomislila da je to smrt, da sam ja to uradila.
Zakopala sam ih duboko u zemlju, koljena su mi poslije bila prljava, kao i
nok . Ali bilo je utješno ima taj bor. Bio je tamo cijelo moje dje njstvo,
nešto neosporno i sigurno, hi svjedok koji je znao za moje kornjače, koji će
da postoji dugo poslije mene i pam moj grijeh. Nosiće ga na svojim
čvrs m, hrapavim leđima.
Sada sam stajala na ćošku i gledala u besmisleni prostor koji su nekada
ispunjavale borove grane. Kada ga je odsjekla? Nakon ta ne smr ,
vjerovatno. Možda je nekakav parazit napao stablo. Nisam znala, prošle su
godine otkad sam se posljednji put čula s mamom. Vjerovatno joj nije palo
na pamet da sam neko kome bi trebalo da kaže da je odsjekla bor.
Ako je dio mene i h o da joj se javi, u hnuo je nakon Što sam vidjela tu
prazninu. To više nije bilo moje dvorište. Ono više nije bila moja kuća.
Vidjela sam da je promijenila i vrata – bila su šira, sa dva velika drvena krila
kao da iza njih spava religijski vođa. A onda su se otvorila, toliko naglo da
sam se hitro sakrila iza komšijskog hrasta, pa potom čučnula iza ružinog
žbuna u strahu da će me neko vidje .
Iz kuće koja je nekada bila moja, u kojoj sam nekada davno sjedila s
Lejlom i radila zadaću iz matema ke, izašla je nepoznata, sitna žena dugog,
iskrivljenog vrata. Iznutra se naziralo svjetlo koje mi je pomoglo da je bolje
osmotrim. Imala je kratku crnu kosu i velike, debele naočari na vrhu širokog
nosa. Nikada je ranije nisam bila vidjela. Onda se vra la unutra kao da je
nešto bila zaboravila, nečemu je trebao toliki otvor. U sljedećem trenutku
je izašla unatraške, vukući teška invalidska kolica u kojima je sjedila moja
majka. Prvo sam joj vidjela bijele, otečene članke u kojima nije bilo ni traga
života, kao da je neko po mojoj mami polijepio tuđe meso, salo neke
nesrećne živo nje. Tamo gdje je trebalo da budu koljena ležao je
otromboljeni stomak. Umjesto svoje majke, vidjela sam jednoličnu hrpu
sala na čijem se vrhu nazirao tanki busen plave kose i dva mala oka pod
namrštenim čelom. Bila je izobličena, kao da ju je neko gigantsko dijete
uzelo u svoje nespretne ruke i deformisalo poput plastelina. Pokušavala
sam, u onom mraku, da prepoznam u njenom licu nešto od one žene koja
mi je nekada plela kosu toliko čvrsto da se i danas sjećam bola u tjemenu.
Htjela sam da prizovem u pamćenje mamu koja mi je sjekla nokte,
spremala me za školu, stavljala mi u torbu jabuku i čokoladu i govorila mi
da se vraćam glavnom cestom, a ne da preskačem ogradu pa da mi svi
gledaju u gaće kao da sam seljanka, a ne ćerka načelnika policije. Tražila
sam u toj nepreglednoj gomili sala nešto što je imalo veze sa mnom i
mojim životom, nešto iz čega sam potekla, onako kako žrtve potresa kasnije
ulaze u svoje razorene kuće u potrazi za ličnim stvarima, a tamo nema
ničega. Samo prah i polomljeno staklo.
Ona sitna žena parkirala je kolica uz baštenski sto, a moja je majka,
prešavši kažiprstom preko mušeme, vrisnula: “Može li išta u ovoj kući da
bude čisto?!” Na te je riječi ona druga izvukla krpu iz džepa na kecelji i
počela mahnito da briše sto, što je moja majka posmatrala s gađenjem.
“Hoćete li odmah ručak, ili...”, pitala je travim glasom ona jadnica.
“Nego kad, da neću možda sutra?”
Što je ubrzo bio prekriven hranom. I dalje skrivena iza onog žbuna,
posmatrala sam svoju majku kako jede. Ruke su joj u poređenju sa
ostatkom jela djelovale maleno, prs zbijeni i nabubreni, sjajnih jagodica.
Prinosila je hranu malim ispupčenim us ma s umornom predanošću, bez
ikakvog vidljivog užitka. Bilo je to nešto kroz šta mora da se prođe, gotovo
birokratski naporno – sav taj hljeb i meso i krompir i pite i još toliko toga
što nisam uspjela da razaznam. Vidjela sam i njenu cvjetnu zdjelu za
posebne prilike. Smanjila se nakon dvanaest godina. Cvjetovi su bili blijedi,
okrnjeni.
“Peeeetka! Peeeetka!” proderala se između dva zalogaja. A Petka je
izvirila kroz prozor iz kojeg se pušilo sljedeće jelo.
“Kašte, gospođo”, odgovorila je.
“Ne zaboravi na ribu. Prošli put je izgorila.”
“Neće, gospođo, prigledam ja to, taman dok složim baklavu.”
 “I odsijeci im glave prvo, za čorbu”, dodala je moja majka, s pola
krompira u us ma.
“Šta ste rekli, gospođo?” doviknula je Petka.
“Kažem ODSIJECI IM GLAVE! Jesi gluva?”
“Da, da, to ću sad...”, čuo se odgovor iz kuhinje.
Ne mogu da lažem – kada je Lejla rekla da stanemo kod kuće, nešto je u
meni pomislilo kako je to možda bio dan kada ću o ći da vidim majku, da
joj se izvinim što sam propus la ta nu sahranu, što je nisam zvala.
Zamišljala sam tu scenu – obje bismo plakale, ili samo ja, ona bi me zagrlila,
rekla bi nešto što nikada ranije nije, promijenjena vremenom i gubitkom,
mirisala bi na sladunjavi parfem koji je kupovala u pakovanju sa kremom za
jelo i uljem za kosu, spremila bi mi kafu, pitala me za Majkla. Sada me je
bilo sramota mog pate čnog scenarija. Krila sam se iza tuđih ruža i gledala
je kako se prežderava. A onda sam, pokušavajući da se iskradem, uspjela da
se ogrebem na trnje. Trgnula sam se tako da je šuštanje došlo i do moje
majke koja je u tom trenutku prestala da jede i podigla pogled u mom
pravcu. Škiljila je u nedostatku naočara.
“Peeeetka!” proderala se, “Petka, nekoje u ružama!”
Počela sam da trčim najbrže što sam mogla, iako je Petka očito nije bila
čula ni bi, onakva malena i rahi čna, uspjela da me dos gne sve i da je
htjela. Trčala sam niz mračne ulice, daleko od one nakaze u invalidskim
kolicima koja me nazire kroz dva sitna oka u snuta duboko u plastelin.
Trčala sam sve do narodnih heroja, misleći na odsječene riblje glave kako
plutaju u velikom loncu na majčinom šporetu. Sakrila sam se iza spomenika
i, kada sam se uvjerila da me niko nije pra o, sjela na jednu od njegovih
stepenica kako bih došla do vazduha.

Voljela bih da sam jedna od onih junakinja iz savremenih romana koje nam,
obično pri početku priče, daju do znanja kako nikada ne plaču. Kažu nešto
pa “nije mogla da plače, iako je htjela” ili “posljednji put je plakala kada je
imala če ri godine”. Tako nešto. A mi mislimo kako je to dobro, kako je
pisac izbjegao sen mentalnost, stvorio je snažnog lika. Ali ovo nije knjiga o
meni, sebe ne mogu da izmišljam i dopisujem – ja sam sjedila na onom
spomeniku i plakala kao kakvo derište: i očima, i nosom, i us ma i
ramenima, računajući da imam dosta vremena prije nego što Lejla dođe da
osušim oči i obrišem sline. Plakala sam kao da ću me dokaza da je
nekada nešto postojalo, nekakva ideja doma ili porodice, priča koju sam
mogla da pričam Majklovim drugarima uz vino i kanapee. Nešto sam
očekivala, kao Lejla u Muzeju AVNOJ-a. Nemam pojma šta.
U mraku nisam mogla da mu vidim lice, ali znala sam koji je od onih
heroja bio Ranko Šipka, tamo, skoro na kraju kruga. Svi su gledali pravo,
samo je njemu glava bila blago iskrivljena u stranu. Trebala mi je ona stara,
srednjoškolska sposobnost da pronađem neku pate čnu svrhu, izmislim
kakvu toplu dramu i gurnem je u centar svog dana kao novčić u hladnu
pogaču. Legla sam na spomenik i stavila ruke pod obraz i zamišljala tog
mladog vojnika kako pomijera obrve, trunčići kamena frcaju mu oko lica
dok trepće, jedna noga se probija kroz hladnu mermernu ploču, pa potom
druga, kao dijete koje iznova uči da hoda nakon što mu skinu proteze.
Korača ka meni, taj čovjek-spomenik, brišući s uniforme kamenčiće i
prašinu, onako visok i prav, s kapom u rukama. Prilazi mi i pita me:
“Drugarice, da li ste dobro?” A ja bih mu rekla za bor i za moje kornjače i za
moju majku koja je sad velika skoro koliko i ta jadna država. A on, Ranko
Šipka, narodni heroj, 1917-1944, on bi me podigao u naručje, onako kako
su to nekada činili vojnici u starim filmovima, dok Lejlin otac pjeva neku
starogradsku baladu, i odnio nazad do spomenika iz kojeg je maločas
iskoračio. Ušao bi natrag unutra, jedna noga ponovo postaje dio mermera,
pa potom druga, dok se moje živo, organsko jelo bez pogovora prepušta
tom posljednjem ritualu. Okoštale bi mu ruke i ja u njima i moja usta i moji
kapci, sve ono što nazivam sobom presušilo bi, očvrsnulo i pretvorilo se u
kamen. Ostali bismo tamo, zauvijek is , i on bi mi rekao “šššššš, sad je u
redu”. U daljini sam čula zvona neke crkve, zvuk se širio u sporim
kružnicama, kao da je nemarna dječja ruka ispus la kamenčić i poreme la
našu prljavu lokvu. A Ranko je i dalje govorio “ššššš, ššššš...”.

Kada sam se probudila, ugledala sam Lejline oči. Ponovo su bile crne.
Ležala je pored mene i gledala me.
“Da li si normalna?” šapnula je. “Šta spavaš po spomenicima kao
idiot?”
“Ranko je kriv”, odgovorila sam. Znala je da sam plakala, imala je
senzore za svu ljudskost u meni.
 “Gdje odoše plava sočiva?” pitala sam.
“Skinula sam ih ranije. Zbog mame.”
“Kako je mama?”
“Isto kao i uvijek”, odgovorila je. “Spakovala nam je zeljanicu.”
Okrenula sam se na leđa i pogledala u nebo, iako nisam mogla da vidim
razliku između onog mraka gore i tog koji nas je okruživao. Nebo se spojilo
s Banjalukom, a mi smo lebdjele u međuprostoru, na hladnom kamenu.
“Saro”, rekla je u jednom trenutku, “ajmo odavde.”
[Autobus je h. Ponovo sjedimo na samom kraju, svaka uz svoj prozor.
Između nas debeli udžbenik iz Uvoda u opštu lingvis ku, ispit nam je za
desetak dana, a nismo naučile ništa. Nešto je završilo, ili bar počelo da se
završava. Ne želim još uvijek to da si priznam. Provele smo skoro cijeli
avgust na ostrvu jeduči masline i pržeći se na suncu. Sad zurimo kroz prozor
u pejzaž koji se bespovratno transformiše u nešto ozbiljno, kon nentalno,
od betona. Nestalo je pijeska i mora. Autobus drh i skače po neravninama
kao da nas je progutala kakva preplašena živo nja. I dalje je vruće. Sa
spužvas h sjedišta uzdiže se prašina i vonj glava koje su nekada bile tamo
gdje su naše. Noge su preplanule i pune crvenih ujeda od kojih si noktom
napravila krs će. U prozoru nema ničega. Samo nečije malene kuće i nečiji
maleni živo . Svaki novi prag oduzima nam po komad ljeta.
To je posljednji put da vidim tvoju crnu kosu, mada to ne znam u tom
trenutku. Želim da se obra m, ali sve što bih mogla da kažem djeluje mi
lažno, tuđe. Riječi su me iznevjerile. Kad bih mogla da sročim izvinjenje u
brojevima, to bih i učinila. Ali ne znam kako da koris m matema ku na
smislen način. To je neka druga vrsta kognicije, za one ljude koji vide smisao
van jezika, za direktne i oštre umove kao što je tvoj. Vraćam se, kao uvijek,
svojim posrnulim riječima. Koprcam se. Kažem : “Jer, za smrt treba
fantazije. Stvaralačke fantazije.” Pogledaš me smoreno, nekim mora da se
šališ pogledom. Ali uvijek si bila od onih koji poštuju igru, čak i kada preziru
druge igrače. Ne kažeš mi ništa, samo ustaješ i krcćcš umorno niz uski put
od kraja do početka autobusa, zagledajući jedno sjedište pa drugo, tražeći
knjigu koju sam ci rala među prstohvatom čitalaca. Onda se vraćaš na
svoje mjesto, promrmljaš “Ivan Galeb”, podižeš noge na sjedište i zatvaraš
oči. Zgazila si nešto u mom stomaku. Gledam te kako se praviš da spavaš i
znam. Ona neraskidiva fraza, Lejla i ja, napukla je na tom ostrvu. Ja sam joj
to uradila, u onoj vodi, jednom rečenicom.

Prije ili kasnije, autobusi s gnu do kraja. Vra le smo se kući i upisale drugu
godinu faksa. Nazvala sam te prije prvog predavanja kako bismo išle
zajedno. Tvoja mama je rekla da nisi kod kuće.
“Nema veze”, odgovorila sam, “naći ćemo se tamo.”
Ali tamo te nije bilo. Ušla sam u amfiteatar i sjela u posljednji red. Ljudi
su ulazili, sjedali u klupe, otvarali sveske, šiljili olovke. Onda se i profesorka
pojavila. Rekla nam je da se potpišemo na papir i pus la ga u promet.
Trebalo mu je dugo da s gne do mene, bila sam posljednja. Potpisala sam
se pored svog imena, a onda, pri samom vrhu liste, pronašla i tvoje. Lela
Berić. I tvoj nerazumljivi, oštri potpis crvenom hemijskom. Došla si na
predavanje. Oči su mi skakale s jedne na drugu glavu, ali nisam uspjela da
te vidim. Sjedile smo zajedno cijelu prvu godinu. Dođavola, sjedile smo
zajedno od prvog razreda osnovne i cijelu srednju školu. A sada si bila
negdje drugdje. S nekim ko ne zna za Armina. S nekim ko ne zna za vrapca.
Sve sam pokvarila.
“Kolegice, možete li da mi donesete spisak ukoliko su se svi potpisali?”
Prema meni se okreču sve te glave od kojih, zahvaljujući mojoj
kratkovidos , nijedna nije tvoja. Ustajem i hodam niz stepenice, kao da me
na kraju puta čeka klanje. Predajem profesorki papir i krećem nazad ka
svom mjestu. I tada te vidim. Sjediš u drugoj klupi. Kosa je plava. Sva ta
kosa, od korijena do pupka, žuta je i pogrešna. Vrijeđa cijelo naše
prijateljstvo.
Neki dečko šapuće nešto na uvo. Ti se smiješ, ne gledaš me dok
prolazim pored vas, i tvoja lažna kosa, kikoćeš se kao da si neko drugi,
uspješno izvršena lobotomija. Lela Berić.
Hodam polako ka svojoj klupi, a osjećam kao da mi sa svakom
stepenicom nestaje po jedan organ u jelu. Profesorica govori o fone ci,
ispred mene leži otvorena sveska, nova i mirisna, a tvoja glava, uokvirena
prostačkim žu lom, mrlja mi vidokrug, iri ra oči kao zrno pijeska. Sjedim i
slušam, prazna i umorna. Poslije ustajem i odlazim kući, kotrljam se niz
glavnu ulicu kao odbačena konzerva. Nije bilo vajde osta i reći ijednu riječ.
Sve si mi objasnila tom svojom kosom i onim idiotom što šapuće na uvo,
mesnata usta mu skoro dodiruju tvoju malu minđušu.
Vra la sam se kući i ispovraćala se. Mama je ušla u kupa lo, zatvorila
vrata i nervozno prosiktala, ho da tata ne čuje: “Jesi li trudna? Garant si
trudna!” Od čega, htjela sam da je pitam? Od Lejle, koja je umrla na onom
ostrvu, više ne postoji? Od riba i rakova? Podmuklih morskih struja? Ali
samo sam odmahnula glavom, umila se i o šla u svoju sobu. Tada sam
shva la da u stvari nemam nikoga drugog da nazovem i žalim se na
prokletu Lelu Berić. Bila sam sama i potpuno obična, sklupčana na krevetu
kao nuspojava. Bilo je gotovo. Rašila sam naše prijateljstvo. Više me ništa
nije vezalo za Armina. Za slučaj koji se zatvara. Šta robijaši učine prvog dana
nakon što izađu iz zatvora? Osjećaju strah. Nesagledivi, monolitni strah
pred morem mogućnos . Mislim da sam to shva la u tom trenutku, na
onom krevetu, sama i obična i bez slova j u tvom imenu.
I onda još jedan dan, pa cijela sedmica, pa mjesec. Postala sam svjesna
vremena, onog što se mjerilo kazaljkama i zvonima. Postala sam svjesna
trajanja jedne minute i jednog sata, puls mi se poistovije o sa sekundama.
Jedan dan bez nas dvije. Dvije sedmice bez nas dvije. Negdje mi je u
dijafragmi ležao digitalni tajmer. Život mi se prepolovio na prije i poslije,
kao da sam preživjela tešku automobilsku nesreću ili pristupila rigoroznoj
sek .
Samo sam jednom pokušala da te nazovem. Tvoja mama mi je rekla da
nisi kod kuće, suviše nježnim glasom, kao da mi se izvinjava što mora da
laže. I ono veće, sjećaš li se, kad sam naletjela na tebe i nekog pa pored
Safikadinog groba? Oduvijek si voljela to mjesto, još otkad smo bile
djevojčice. Znala si za njega davno prije nego što ga je gradska
administracija odlučila obilježi . Nije te fascinirala ljubavna priča, ni lik
neke mitske djevojke, kao ni sve one svijeće koje su Banjalučanke kasnije
ostavljale na tom kamenu vjerujući da će, slaveći tuđu priču, da više
smisla sopstvenoj. Ne, tebi su sve to bile glupos . Tebe je fascinirala smrt.
Smrt koja nije skrivena na groblju, uokvirena cvijećem i narikačama, već
tamo, izložena usred grada da je svi vide. Nešto toliko jednostavno da bi
neupućeni putnik prošao pored tog mjesta bez da ga dvaput pogleda, ne
znajući da je kaputom zakačio malo smr . Ali te si večeri tek slučajno
prolazila tuda sa nekim pom koji je bio aktuelan tog mjeseca. Bili ste
pijani. Naletjeli ste na mene, onako sramotno trijeznu za subotu, i prasnuli
u smijeh. Onaj lik, ne sjećam se više ko – bilo ih je toliko h godina – rekao
je: “Evo je lijepa kolegica...” ili tako nešto. A si se samo zakikotala m
novim smijehom koji si komponovala u posljednjih mjesec dana kao šamar
cijeloj našoj priči. Povukla si ga za rukav i to je bilo to. Ostala sam sama
pored Safikade, pored smr . Jedna se svijeća bila iskrivila, kapala je na tlo,
vosak joj je napravio mali most od fi lja do kamena. Pokušala sam da je
ispravim, ali sam samo uspjela da je slomim. Ostavila sam je onakvu,
unakaženu i ugašenu, pored drugih. Uostalom, ko sam ja da ispravljam
tuđe svijeće, popravljam tuđe klišee? Pomislila sam da si možda bila u
pravu – niko pametan ne bi trebalo da se druži sa mnom.
U toaletu na drugom spratu Filozofskog fakulteta neko je markerom
napisao Saznala je varoš ćela / kako noge širi Lela. Izvadila sam ključ iz
torbe i sastrugala tvoje ime sa zida. Čuvala sam te i tamo: po prljavim wc-
ima, među tuđom pišaćom i iskorištenim kondomima. Čuvala sam te iako
mi se više nisi obraćala, iako je onaj slučajni osmerac na zidu vjerovatno bio
is nit. Nije mi trebala tvoja zahvalnost. Radila sam to zbog sebe, kako bih
imala majušni poziv, osjećaj samoljubivos , jer sam pravična. Bezimeni
heroj toaleta na drugom spratu faksa. A si za to vrijeme širila noge pod
svakim bubuljičavim kretenom s naše godine. Kad si završila sa njima,
prešla si na apsolvente.
Dijelila sam klupu s tri djevojke od kojih je svaka imala po jednu kletvu
na licu: veliki nos, veliko čelo, velike zube. Oglašavale su se u ukletom
jednoglasju, tračale siktavim šapatom jedna preko druge, fiksirajući pogled
na žrtvu, a to si u većini slučajeva bila . “Pogledaj je, kakva je jadna, kita
joj viri iz očiju”, rekle bi. “Kakav sve šljam puštaju na fakultet ovih dana...” i
“osušila se od jebanja” i druge jednako neinven vne mantre kojima bi od
sebe, makar na trenutak, načinile nešto lijepo i čisto, nešto što nije Lela
Berić. A ja sam mijenjala temu, raspi vala se za neku skriptu ili nečije
konsultacije, ne zato što su mi smetali njihovi prostakluci, već kako bih
prestala da slušam to ime. Okrenule bi se oštro ka meni, to troglavo
čudovište sa šestoro očiju, ljute što sam im poreme la vradžbine. Čitale su
tvoje ponašanje kao biblijsku priču o paloj ženi koja je nekada bila čedna.
Ali ja sam znala pravu is nu. Nije tu bilo nikakve izgubljene čistote,
nikakvog pada u grijeh. To je Lejla širila Leline noge, pros tuisala je, vukla
je za kosu niz drum. Muškarci su bili tek krhke karte u tvojim spretnim
pokeraškim rukama. Htjela si da rastegneš svoje lažno ime između svih h
likova dok se ne raspukne, dok ga ne budu toliko puta provukli kroz šljam
da mu više ništa neće preosta nego da napokon crkne, samo i ispijeno,
kao pijandura pod mostom. Onda ćeš možda, kad bude dovoljno mrtva i
sasušena, uspje odbaci tu drugu kožu. Ponovo će izras crna griva.
Ponovo ćeš bi . Vjerovala sam u to nekada, ili bar htjela da vjerujem. A
onda sam te godinama poslije ugledala pred onim restoranom u Mostaru i
shva la da nisam bila sasvim u pravu. Oduzela si svojoj kosi svu boju i sjela
u bijeli auto. Poskok je odbacio sve svoje kože bez da si izluči novu. Odbio je
ljusku, bila je bolnija od sunca.
Ti si vukla Lelino ime po toale ma. Ja sam vukla Sarino po književnim
časopisima. Na kraju krajeva, ne svodi li se to na isto? Počela sam da pišem
nakon što si se ofarbala u plavo. Htjela sam da imam nešto pod kontrolom,
da budem bog nekih malih svjetova. Izmišljala sam junakinje čije su noge
bile jače od mojih, koje nisu plakale na najmanju sitnicu, koje su davale
pametne odgovore jezikom koji ja nikada nisam koris la. Izmišljala sam
poluljude, polunakaze, i njihove nestvarne male hobije – skupljanje
lep rova na primjer. Slala sam ih na nemoguće rute gdje bi izgubili sve, gdje
bih ih svela na ono najniže u njima, ali bi ipak uspjeli da izgmižu do
posljednje rečenice. Spasila bih njihove mizerne živote. Milos va boginja
bez lica. Jedne sam noći izmislila i cijelog crnokosog čovjeka čije su košulje
mirisale na limun, koji je nosio HB olovku u džepu i imao ožiljak na obrazu.
Izmislila sam knjige u njegovim rukama i prste umrljane grafitom i trotoare
pod njegovim cipelama. A onda sam ga, jednostavno, jedne noći ubila u
dvije rečenice. Izmišljala sam glupe, nelogične priče u kojima je naš grad
podsjećao na začaranu skandinavsku varoš gdje nikada nije bilo nikakvog
mraka, gdje ljudi nisu nestajali, a moje su junakinje mogle bezbrižno da se
kupaju u rijeci. Ništa od toga nije imalo mnogo smisla, ali meni je bilo
svejedno, dokle god se jedna riječ nastavljala na drugu, nije bilo potrebno
sta i razmisli o pitanju odgovornos . Ponekad bi priče bile kratke,
nedovršene i nedorečene, a ja bih ih presjekla u s hove i napravila od njih
loše pjesme. Pisala sam prebrzo, bez razmišljanja, u svesku za matema ku.
Nikada nisam voljela linije. Pisala sam prostačke riječi tamo gdje je trebalo
da stoje tvoji brojevi. Punila sam kvadra će kao da su paprike. Slala sam ih
na sve strane: gdje god je postojao kakav književni časopis – ljevičarski,
desničarski, studentski, akademski, iz centra kakve metropole ili ćoška neke
provincije – nije mi bilo važno. Jedan od njih će, mislila sam, prije ili kasnije
doći do našeg faksa, s ći u biblioteku. Jedna od mojih pjesama ili priča doći
će do tebe, htjela – ne htjela, moraćeš da je pročitaš ispod mog glupog,
monolitnog imena. A ako napišem nešto zaista vrijedno, nekim malim
jezikom koji leži ispod tone lažnih riječi, možda s gnem i do Armina.
Ali si sve to stoički ignorisala, moje su se pjesme odbijale od tebe kao
meci o blindirano vozilo. Pojavila si se na promociji moje zbirke, tamo gdje
je tata angažovao gudački kvartet i pla o suvonjavu glumicu da čita moje
rečenice. Pogledala si prezrivo u cijeli taj cirkus, vidjela sam oči u
posljednjem redu. Došla si s nekim pom, vukla si ih uz sebe h dana kao
štake, a mene je bilo sramota jadnih s hova u us ma precijenjene glumice.
Po stolu su bili poredani primjerci moje knjige. Gledala si ih sažaljivo, kao
da su p ce koje sam zgazila svojom čizmom. Znala sam šta misliš: kako sam
im prodala neku priču koja ne postoji, kako sam oprala ruke od svih svojih
zločina, kako samo znaš pravu mene koju sam vješto ostavila van h
korica. Ti, Lela Berić, kojoj su banjalučke vuciba ne pjevale osmerce po
toale ma i prebacivale je iz ruke u ruku kao štafetu, osuđivala si mene i
moj čis , književni zločin. Izbljuvala sam sav taj jezik uzalud, protraćila ga
na izmišljo ne, dok je u tvom dvorištu, ispod one trešnje, i dalje stajao tvoj
lijepi brat. Bile smo ga prerasle. Vidjela sam sve to u tvom pogledu. A onda
si povukla onog pa za rukav i nestala s moje pretjerane promocije prije
nego što su gudači počeli da cvile Baha.]
 9
“Moram da pišam”, objavila je svečano i počela da kopa po torbi. Pravila
sam se da je nisam čula. Pogledala sam u retrovizor kako bih, tobož,
razmislila o vrlo važnoj vozačkoj problema ci. Bile smo usred ničega –
ispred i iza nas pros rao se jednolični asfalt. Kako smo odmicale od
Banjaluke, tako je i mrak bivao rastresi ji, lakši na zjenicama. Vidjela sam
kuće, sitne i raštrkane kao grumenje odlomljeno s neke s jene. Vidjela sam
mrtvo, sasušeno cvijeće u tuđim dvoriš ma. Vidjela sam odustajanje.
Čekalo nas je još samo malo puta do granice. Osjećala sam svakom porom
svoje oznojene kože kako vozim ka izlazu, kao izbezumljeni davljenik koji
napokon shvata gdje je površina, a gdje dno rijeke. Još pola sata i Bosna će
bi iza nas.
“Alo? Jesi me čula?” pitala je Lejla i udarila me po ramenu.
“Ne mogu da stanem ovdje.”
“E pa moraćeš, ja sam na kap.”
Na kap. Bila je vjerovatno jedina osoba koja je to govorila. Slažemo
strunjače nakon časa fizičkog. “Saro, ja sam na kap”, kaže Lejla i ostavi me
da sama odradim našu kaznu. Sjedimo na onom očajnom koncertu uoči
dodjele diploma. “Ja sam na kap”, kaže Lejla, svima i nikome, i ustane u
pola Čajkovskog, tjerajući na noge cijeli red diplomaca kako bi se provukla
do toaleta.
“Strpi se”, kažem joj, mada sam i ja već na kap. Osjećam njen
osudivački pogled. Zna da čeznem da nas izvučem iz tog mraka i da ću, ako
treba, izaći iz Bosne upišana. Sramo me moja očigledna želja.
“Saro, molim te. Stvarno moram da pišam.”
“Nema još puno.”
“Saro, jebote...”
“Neću da stajem ovdje.”
A onda se sve dogodi brzo, brže nego što mogu da priznam – njena
mršava ruka na volanu jača od moje dvije zajedno, astra koja histerično
pra njen nagli pokret kao prepadnuta zvijer, glava mi zvekne svom snagom
o vrata, polje kukuruza s naše desne strane, listovi nam šamaraju auto kao
uvrijeđene gospođe, noga na kočnici. Stop. Sve oko nas je sramotno živo i
neprohodno.
“Koji je tebi kurac?! Ne možeš to da radiš!” povikala sam, ali ona je već
bila izašla i snažno lupila vra ma. Bijesno sam vrisnula njeno ime koje je
samo tupo odjeknulo i rastvorilo se u mraku, suviše krhko da zaustavi njene
duge noge. Razaznajem joj siluetu kako se provlači između vitkih stabljika,
kao da joj nije prvi put da vandalizuje polje kukuruza, kao da posjeduje svu
poljoprivredu ovoga svijeta. Jednolična flora progutala ju je prije nego što
sam mogla da se uspro vim.
U retrovizoru vidim svoju krvavu glavu. Rana je malena, ali bolna. Ne
s žu mi šiške do nje, ne mogu da je sakrijem. Prokleta, poremećena Lejla.
Zar niko drugi na ovom svijetu nije mogao da je odveze u Beč? Prokle Beč
koji odatle, iz polja kukuruza, djeluje kao da ne postoji. Zašto je Dino ne
odveze, je li nesposoban, ograničen? Kada sam ga vidjela, koljena su mu
izgledala sasvim zdravo. Možda je osuđivan, ne daju mu da putuje, na
probnom je radu jer je orobio nečiji kiosk. Kao da je njoj stalo do toga da ja
vidim Armina. Mogla je da iskoris bilo koga drugog i nikada me ne nazove,
bilo bi joj svejedno da li znam. Provela bih život u blagostanju, pored svog
golog komšije, sa svojim drvetom avokada. A ovako sjedim krvave glave na
samom rubu Bosne, srećna što nisam slomila vrat, samo zato što se Lejli
Begić pripišalo.
Izašla sam iz auta, boreći se sa oštrim zelenilom. Uprkos mraku, bilo je
nepodnošljivo vruće. Smišljala sam šta da kažem prvom zna željnom
vozaču koji bi se zaustavio pred našom nesrećom. Šta da kažem policiji. Šta
da kažem Majklu, iako je malo vjerovatno da bi on ikada saznao, telefon mi
je bio mrtav još od AVNOJ-a.
Jelen. Istrčao nam je jelen pred auto, prepala sam se i naglo skrenula.
To ću im reći. Ima li tamo uopšte jelena? Nisam mogla da proguglam svoju
laž. Pogledala sam u pravcu u kojem je Lejla bila o šla. Nisam je vidjela.
Svijet se izlomio u sto ne zelenih kranova. Znala sam da čuči tamo negdje.
Pravi se da je to što je uradila sasvim normalno. Možda bi i bilo, da je ovo
neko drugo vrijeme, a mi one klinke pored rijeke. Ali ne ovako. Čak i ona
zna da ovo nije u redu. Mi više nismo ovo, ove glupos , auto se skoro
prevrnuo, mogla je ozbiljno da nas povrijedi. Koliko dugo mora da sjedi u
kukuruzima da si to prizna? Da li je sve ovo bila predstava da se meni –
dosadnoj, odrasloj meni – dokaže kako sam bezveze, kako sam se
promijenila, dok je ona ostala ista?
Hodam kroz stabljike i ne vidim je. Guram od sebe visoke kukuruze kao
da su ljudi na nekom muklom koncertu. A biljke se samo vraćaju i šibaju me
po kičmi i licu. Ja sam ta koja reme njihovu jednostavnu ver kalnost. Da li
sam išla pravom linijom, ili sam u nekom trenutku nesvjesno iskrivila
putanju? Šta ako idem ukrug? Nemoguće, napravila sam tek nekoliko
koraka. Astra je i dalje iza mene. Bijeli se u mraku, usred zelenila, kao
kostur potopljenog broda. Nastavljam da hodam i psujem. Noga mi ugazi u
gnjecavu, mokru zemlju. Bila je tu, prostakuša, tjera me da slijedim njen
primi vni trag kao da sam kuće. Gdje je o šla? Možda ako se nasmijem
naglas, pokažem joj da sam shva la to kao šalu, da je u redu. Sasvim u
redu. Onda mogu da je sravnim sa zemljom.
Shva la sam da i sama moram da pišam, zločin je morao da sačeka.
Jedva sam ogulila farmerke sa oznojenih bu na. Jedna mi se stabljika
prilijepila uz dupe. Zaboravila sam koliko je vruće u Bosni. Bosni koju je
pojeo mrak, kojom su skitali starci, na koju sam pišala. A Lejla, gdje je Lejla
bila? Čula sam u daljini kako joj šušte koraci. Obrisala sam se poluosušenim
listom i navukla farmerke. Tad sam uvidjela da me je polje bilo prevarilo:
nije tu bilo nikakvog života. Bili su mrtvi, svi kukuruzi, svi do jednog.
Vrućina im je sasušila svu suš nu, osaka la vitke listove. Mrak im je oduzeo
boju. Bile smo usred groblja kukuruza koje je neko zaboravio tamo, ostavio
ih da umru u mraku pored puta.
Lejla mi je i dalje hodala u ušima, čula sam joj pa ke kako tapkaju po
suvoj zemlji i mrtvo ras nje što joj šamara gola ramena. Više nisam znala iz
kog pravca sam došla, gdje je auto, ni gdje je ona. Krenula sam u jednom
smjeru, onda u drugom, bezuspješno. Polje je najednom bilo bezgranično,
širilo se u svim pravcima. Okrenula sam se, ali ni auto više nije bio iza
mene. Htjela sam da vrisnem, da joj kažem da više nije zanimljivo, ali sam
se plašila da možda nismo bile same. Možda su se u tom polju kukuruza
nekada davno izgubile i neke druge žene. Posljednji ukle lavirint za
prkosne Bosanke prije nego što dođu do graničnog prelaza. To nam je naša
malena zemlja, naše zapišano sidro, govorilo: “Ne tako brzo, gdje si
krenula?” Da li su umrle tamo, sve te djevojke gladne egzila, među onim
sasušenim stabljikama, na korak do spasenja? Da li su im se kos pretvorile
u prah, sjedinile se sa zemljom na koju smo Lejla i ja pišale?
Bilo mi je vruće i bila sam gladna. Čelom mi je i dalje pulsirao tup bol.
Sjela sam na zemlju kako ne bih pala u nesvijest. Jalova zemlja će da me
proguta ako izgubim svijest. Podsje la sam se da imamo plan. Preći ćemo
granicu i nekako se dovući do Zagreba. Onda mogu da se istuširam,
večeram i spavam, prije nego što nastavimo ka Austriji. Prošlo je tek
nekoliko dana. Još toliko i vra ću se Majklu. Ta me je misao umirila.
Pomislila sam kako je sve u redu, sve ide po planu, toliko savršeno da bih
čak mogla da zaspim tamo, skrivena u tom polju. Bila bih sasvim sigurna,
niko me ne bi pronašao.
Legla sam na zemlju, najednom neobjašnjivo umorna. Trebala mi je
pauza – od mraka, od vožnje, od Lejle. A onda sam čula njene korake. Bila
je sve bliže i bliže. Mogla je da me nađe usred mraka, kao što ajkule
namirišu krv kilometrima daleko. Kukuruzi su se odjedanput sveli na
beznačajne slamčice. Vidjela sam iznad sebe njenu mršavu priliku i bijele
pramenove kako padaju skoro do moga lica. Rasplela je pletenicu.
Odgurnula je od sebe dosadnu stabljiku i sjela na zemlju. Posegnula je
za mojim stopalima kako bi ih podigla u svoje krilo, na šta sam se ja toliko
snažno trgnula da sam je slučajno šutnula u lakat. Nije me bilo briga. Nek’
je boli.
“Lejla, koji je kurac?”, rekla sam i ustala.
“Koji je tebi kurac? Rekla sam da moram da pišam.”
“Mogla si da nas ubiješ!”
“Da nas ubijem? De nemoj da sereš, samo smo skrenule s puta.
Bukvalno.”
“Ne, ozbiljno sad. Ne možeš tako da se ponašaš. Nije u redu. Auto se
zamalo prevrnuo.”
Duboko je udahnula i legla na zemlju.
“Okej, šta god... Znaš čega sam se sje la sad?” pitala me je, a potom
odmah odgovorila sebi samoj: “Znaš onu Maju iz četvrtog be?”
“Zabole me dupe za Majom iz četvrtog be. Prvo onaj cirkus sa
engleskim kod Kneževićke, sad ovo sranje. Muka mi je više od tvojih
glupos .”
 “Mojih glupos ? Je l’ to sad razgovaram sa finom malom
Evropljankom?”
“E, jebi se, Lejla.”
“Ne, jebi se, Lejla, ne. Tražila sam da mi učiniš uslugu, pristala si. I sad ja
tu moram da se ponašam pristojno i da budem fina, da imam kosu koja se
tebi sviđa, i odjeću koja ne smeta, i da razgovaramo o čemu god želiš da
razgovaraš, i da kažem kako nam je bilo predivno na maturi, i da po
mogućnos zaboravim da imam crijeva i mokraćnu bešiku...”
“Šta sad to treba da znači?”
“Ti, Saro, kao da si sve zaboravila. Totalno si slijepa.”
“Nisam slijepa, nego sam odrasla osoba.”
“A je l’? Kaži mi onda zašto ja imam Motorolu na rasklapanje.
“Otkud ja znam? Kakve to sad veze...”
“Tebi je to smiješno,” rekla je mirnim glasom. “Ti misliš da ljudi mogu
da odaberu sve u životu. Zato što si provela cijeli život birajući sve. Imam
jebeni telefon na rasklapanje jer je to jedini koji sam mogla da si priuš m. I
radim kao jebena konobarica jer je to jedini posao koji sam uspjela da
nađem. Sada sam ovdje zato što mi se to činilo kao posljednja opcija. Tako
da, ako je tebi neugodno, ili se dosađuješ, ili se nerviraš... iskreno se
izvinjavam. Ali ne mislim ovdje da izigravam kulturnu malu Evropljanku
samo zato što si izgleda zaboravila ko sam.”
Rekla je sve ovo bez podizanja tona. Ispružena na zemlji među mrtvim
kukuruzima ličila mi je na nečijeg napuštenog kućnog ljubimca, izbačenog
kroz prozor u gluvoj noći. Nisam znala šta da joj kažem. Oduvijek je znala
kako da me ostavi bez suvislih argumenata, čak i kad je objema bilo jasno
da sam ja u pravu. Rekla bi jednu rečenicu, spus la je oko mene kao mali
kavez, i ostavila me da se koprcam unutra sa mojom krajnje
neupotrebljivom ljutnjom. Znala je da nisam htjela da odem. Želja da vidim
Armina bila je očita svud po meni, mogla je da ju namiriše svojim zvjerskim
nozdrvama.
“Želim da se dovezem do Beča u jednom komadu”, rekla sam i sjela na
zemlju. Okrenula sam joj leđa, osramoćena uzaludnošću svog bijesa.
“Da se odvezeš. A šta je sa mnom? Voziš li i mene? Ili je ovo Sarino
putovanje? Sara se vozi. U jednom komadu.”
 “Joj, Lejla, de prestani da lupaš glupos . Očito da se obje vozimo. Zbog
tebe sam ovdje.”
Ćutala je. Uzela je moju ljutnju, svukla je do gole kože, iskasapila,
premodelovala i ponovo iskoris la pro v mene.
Bila je majstor za obrtanje situacija. Za nekoga ko je mogao sate da
ispuni besmislenim čavrljanjem, imala je najteže ćutanje na svijetu. Punilo
mi je uši kao otrovano more. Legla sam ponovo na zemlju i duboko
udahnula miris mrtvog polja.
“I šta je s Majom iz četvrtog be?” pitala sam je poslije nekog vremena,
samo kako bismo nastavile razgovor. Htjela sam da se izvučemo iz onih
prokle h kukuruza i nastavimo put.
“Ma Maja, znaš... Ona za koju se pričalo da je stavljala kukuruze u
sebe.”
“A vjeruješ glupom Dejanu”, odgovorila sam iznervirano, kao da je
Dejan kriv što smo zamalo poginule.
“Ne vjerujem ja ni Maji, ni Dejanu.”
“I šta s m? Koja je poenta?”
“Nema nikakve poente, Saro. Ti i tvoje proklete poente.”
“Šta sad to znači?”
“Ništa.”
“Ne, ozbiljno. Šta ja i moje proklete poente”
“Pa, to sve. Tema, ideja... Mjesto radnje. Ne mora sve da ima poentu.
Odras malo”, rekla mi je.
“Ja da odrastem? Ti si nas skoro ubila jer se pišalo!”
“Nisam nas skoro ubila... Je l’ vidiš? Opet to radiš.”
“Šta radim?” pitala sam.
“To tvoje izmišljanje. Skoro si nas ubila. Samo smo skrenule s puta. Nije
nam ništa. Zar je toliko dosadno u životu da moraš stalno da izmišljaš
neku dramu?”
“Lejla, čelo mi krvari.”
“Ja krvarim već tri dana, pa se ne žalim.”
 Nisam htjela da se raspravljam. Zatvorila sam oči, izmasirala
sljepoočnice i pokušala da zamislim da smo negdje drugdje. Na onom
ostrvu, možda. Prije nego što je sve o šlo dovraga. Do mene je s zao miris
mrtvog kukuruza i sparušene zemlje na kojoj je Lejla ostavila trag svoje krvi.
Zamislila sam mali, usahli korijen kako oživljava usred tog jalovog zemljišta,
kako se tvrdoglavo koprca i niče uprkos svemu. Zamislila sam njenu krv
kako prodire duboko u suvu zemlju i vaskrsava cijelo polje. Kukuruzi su
ponovo zlatni i uspravni.
Sje la sam se da smo blizu graničnog prelaza. Ležale smo, kao dvije
tačkice na geografskoj kar , sasvim blizu crvenoj liniji. Bilo je u tome
nečega utješnog. Htjela sam da zamislim i Armina, odraslog, sijede kose,
kako me gleda iznenađeno poslije svih h godina, kako se smije, ali nisam
uspjela. Mislila sam na Maju iz četvrtog be i njenu sliku koju sam jednom
vidjela na Fejsbuku: ona u invalidskim kolicima, u debelom džemperu na
cvjetove, i gojazni muž koji joj stoji iza leđa i smješka se. Po jedan sin sa
svake strane, i treći u krilu. Umorna Maja iz četvrtog be, ponosno
fotografisana za svojih pet sto na virtuelnih prijatelja.
“Hoćeš da ispričam ja tebi jednu priču?” pitala je Lejla odjednom.
“Samo neka bude bez poente, molim te. Pošto smo odrasle."
“Naravno da je bez poente.”
“A tema i ideja? Mjesto radnje?”
“Tema: pedofilija. Mjesto radnje: kabinet matema ke. Ideje nema.
Ideje su glupe kao i poente.”
Podigla sam se na laktove i pogledala je. Ležala je zatvorenih očiju, šlic
joj je i dalje bio otkopčan, dlan na golom stomaku. S vremena na vrijeme
začuo bi se poneki automobil, farovi bi preletjeli preko horizonta, a potom
nestali u mraku.
“Kakva pedofilija? O čemu pričaš?”
“O profesoru matema ke. Je l’ ga se sjećaš? Onaj moj?”
“Šta s njim?”
“Napao me... U stvari, napao je glupa riječ. Naskočio na mene.”
“Molim?”
“To što si čula.”
 “Kada?”
“Nekad u drugom srednje. Mislim... ja sam o šla kod njega, znaš?
Htjela sam, ne znam... Nemam pojma šta sam htjela. A onda je počeo da
me hvata i sav se... izobličio, kao bijesna džukela.”
Glas joj je bio miran, kao da mi objašnjava jednostavan matema čki
problem, napola zabavljena mojim neznanjem.
“I šta se desilo?”
“Ništa, odgurnula sam ga i izašla napolje.”
“Ne mogu da vjerujem. Znači zato je o šao, konj jedan”, rekla sam.
“Mislim da je njemu bilo gore nego meni. Znaš kakvu je facu složio
jadnik...”
“Lejla, trebalo je da kažeš nekome. To nije u redu. Bila si maloljetna.”
“Kome da kažem? Ionako se ništa nije desilo.”
“Nema veze šta se desilo, poenta je u tome da...”
“Evo nje opet s jebenom poentom.”
“Je l’ tebi jasno da to nije u redu? Da je trebalo da ga prijaviš?”
Otvorila je oči, duboko udahnula i sjela kako bi me bolje vidjela.
“Saro, pretjeruješ... Imao je manje godina nego i ja sada.”
“To je potpuno nebitno. Ti si bila maloljetna, on je bio profesor.”
“De, nemoj da sereš... Lju š se samo zato što nisi znala.” Ustala sam i
krenula u pravcu iz kojeg su se čuli automobili. Nisam mogla da je
podnesem. Bila je puna sebe, privilegovana i nedodirljiva u svom velikom
znanju.
“Saro, čekaj...”
“Neću da čekam. Hoću da izađem iz ove jebene zemlje što prije.”
Dotrčala je za mnom i uhva la me za ruku. “Čekaj, jebote...”
“Šta da čekam?” pitala sam je.
“Prvo nas zamalo ubiješ, a onda mi tu objašnjavaš kako je normalno da
neki tridesetogodišnji kreten hvata maloljetnice u svom kabinetu?”
“Stvari nisu toliko jednostavne, Saro. Neki ljudi su prosto...”
“Prosto šta? Pedofili?”
“Usamljeni. Neki ljudi su prosto usamljeni.”
 Nasmijala sam se prezrivo i nastavila da hodam ka ces . Uskoro sam
ugledala auto, bio je bijel i pogrešan van asfalta. Shva la sam da ću mora
zaustavi neko vozilo i traži pomoć. Izašla sam na cestu i počela da
mašem. Nekoliko automobila je zatrubilo i zaobišlo me, mora da sam im u
onom mraku izgledala kao raščupani trol koji živi u polju kukuruza i
povremeno izlazi na put da plaši vozače.
“Šta sad radiš?” pitala me.
“Šta misliš da radim? Neko će mora da nas izvuče. Jer se tebi pišalo.”
“Neće tako niko sta . Skačeš kao budala.”
Lejla se popela na cestu i pružila dugu, preplanulu ruku u vazduh,
ispruženog palca. Nakon dva-tri auta, jedan se pežo zaustavio i krenuo ka
nama, u rikverc.
“Sad još kad bude neki manijak. Završićemo u nečijem podrumu i bez
bubrega. Jer se tebi pripišalo.”
“Eto napokon dobre priče”, odgovorila je.
Iz pežoa je izašla starija žena u farmerkama i šarenoj košulji. Kosa joj je
imala onu posebnu ljubičastu nijansu odustajanja. Lejla joj je, uz osmijeh
Lele Berić i naglaskom diplomirane profesorice srpskog jezika i književnos ,
počela objašnjava situaciju. Izostavila je dio o svojoj ruci na volanu.
“Vidim... Sve vidim...”, rekla je žena bacivši pogled na astru, odmahnula
rukom i krenula natrag ka svom autu. Na trenutak sam pomislila da će nas
napus , provešćemo noć u kukuruzima. A onda se ipak vra la, noseći u
rukama sajlu za vuču poluiznerviranim pokre ma kao da joj nije prvi put da
izvlači zalutale djevojke iz kukuruza.
“Ajmo cure...”, rekla je, pružila mi čeličnu kuku i krenula nazad ka svom
autu. Između mene i nje odmotala se dugačka, crna sajla. Kada je došla do
pežoa, okrenula se i doviknula: “Zavrnut rukave i na poso! Nismo u disku!”
[Moram da ispričam i tu priču. Da zavrnem rukave. Bez nje sve ovo ne bi
imalo nikakvog smisla. Mada prezireš smisao. Ali nemam još mnogo
uspomena u svom zaleđenom jezeru. Poneka puko na tu i tamo, uskoro će
sve da bude mrtvi kristal. Gospođa Knežević moći će da iskleše malenu
patku i dodaje u vitrinu pored ostalih. Nemoj da se precjenjuješ. Ova slova
nisu ništa drugo do moji umorni prs , cijede staru krpu do posljednje kapi.
Još malo pa ću da presušim kao ono polje kukuruza. No do tada, da
nastavimo.
Jedna puko na, pogledaj. Ostrvo, ljeto prije kraja svijeta. Toplo more i
hladno pivo. Pogledaj, sad se bolje vidi. Tamo gdje smo prestale da budemo
i ja. Tamo gdje si posljednji put imala crnu kosu. Hajde da ispričamo i tu
priču. Neću joj traži poentu, obećavam. Sakriću je negdje u tvoje uho tako
da niko ne može da je pronađe. Zar nisi primije la da nisam opisala uši?
Eto, vidiš. Neće zna gdje da traže.
Počnimo, na primjer, od plaže. Plaža je dugačka i puna glasne djece.
Histerične majke ih hvataju po pijesku, vade im školjke iz usta, mahnito im
razmazuju masnu kremu za sunčanje po malim, glatkim leđima. Očevi leže
u hladu i gledaju u tvoje okruglo dupe svaki put kad odlučiš odšeta do
plićaka i osvježi stopala. Završile smo prvu godinu fakulteta i mislimo da
smo najpametnije na svijetu. Uvjerene smo kako smo zrele, da je pamet
kad imaš desetku u indeksu i znaš da ci raš Miljkovića. Snishodljivo, preko
ruba tamnih naočara, posmatramo sve te zabrinute majke. Odavde,
izdaleka, vidim koliko smo naivne, koliko nedorasle m umornim, stvarnim
ženama. Vi'dim našu zategnutu kožu i čvrste grudi, naše užegle mozgove
tek nedavno upotpunjenih režnjeva, našu neobjašnjivu glad za m nečim,
m drugim, koje nikada neče ni doći. I apsolutna uvjerenost da nikada
nećemo bi kao oni – obični ljudi – da nam kosa nikada neće tako
otromboljeno pada preko oguljenih ramena kao onim debeljuškas m
žene nama što trče za svojim deriš ma po vrelom pijesku. Koliko nadmene
zablude stane u jedan trenutak na plaži. Ali ne smijem ništa da izostavim,
mada se ne sjećam gotovo ničega osim tebe i onog jutra. Moram da
dozovem u pamćenje generičnu plažu, da opišem pijesak koji miriše koliko i
onaj s razglednice, i sunce okruglo i sjajno kao poslije fotošopa. Moram da
izmislim drvo masline i komarce i uposlim sva čula, zar ne, onda je priča
uvjerljiva? Treba da opišem šta je mirisalo (morska so, znoj preplanulih
momaka u diskoteci i tvoj šampon od kokosa), šta smo okusile (masline,
lubenice, votku koja nikada nije dovoljno hladna, borovnice; si mi okusila
oko one noći kad mi je upao trun), šta smo slušale (p ce, naći ću negdje
priručnik iz ornitologije, daću ime svakoj ako treba, pisaću pametne
rečenice), šta smo gledale (svoje noge, svoje usne, svoje dlanove, samo
sebe, sve drugo nije bilo doraslo našoj mladalačkoj samoljubivos ), šta smo
dodirnule ( moju bjeonjaču svojim jezikom, ja tvoju kosu na površini
mora, tražim tvoje lice u svom tom crnilu). Čula, uposli sva čula. Onda će,
tobož, priča da bude živa. Koliko prezireš sva ta pompezna nastojanja da se
nešto mrtvo učini živim. A vidi mene – kaskam za m is m primi vnim
tragom. Nemoj da se lju š. Neko mora da ispriča i ovo, makar to bila ja.

Čitale smo u nekom časopisu o ljudima koji su se pripremali za kraj svijeta.

Rekli su da će 2000. godine sve jednostavno da nestane. Drugi su pominjali
armagedon, veličanstvenu kišu meteora koja će pokosi ljudsku rasu. Neki
su pominjali potop: automobili, krovovi, stoka, sve će to pluta na površini
mutne lokve. Čitale smo o ljudima koji su razdijelili sve što su imali, odrekli
se svoga doma, napus li svoje hipoteke i ugovore na neodređeno radno
vrijeme, spremni da dočekaju kraj svega. Kraj sebe. To je bilo posljednje
ljeto, posljednja prilika da obučeš svoj crveni kupaći kos m što se veže oko
vrata i naučiš kako da skočiš na glavu, prije nego što svijet prestane da
postoji. Roditelji su nam prihva li šalu pod uslovom da taj mjesec
provedemo spremajući ispite koje smo prenijele s prve godine. Ali nešto je
u nama napola vjerovalo u mogućnost kraja svega. Šta ako je to posljednji
put da nam morska so grize kožu? Nije me plašio kraj svijeta, bio je suviše
pretjeran da bi bio is nit. Plašio me je kraj nas.
Ali pus još malo da te pišem. Da im voda ide na usta, to bi se
svidjelo. Ja onako obična pored tebe, nosim svoj crni kupaći kao da je
diploma o izgubljenoj nevinos , uzaludno peglam svoju nedokaznu kosu,
kopiram bezuspješno tvoju ležernost i način na koji jedeš sočne kriške
hladne lubenice. Po tvojoj se koži s dljivo skupljaju slane kapljice, osmijeh
je iskrivljen taman koliko treba, na ramenu dangubi tvoj glatki crni rep,
blješ od vode i sunca kao perje mladog gavrana. Čekam cijelo jutro da se
probudiš, uvijek je trebalo više sna nego običnim ljudima, a onda se
mažemo maslinovim uljem i hodamo ka moru, sigurno i polako, kao tek
izlegle morske kornjače na putu ka kući. Svi te gledaju dok svlačiš ljetnju
haljinu preko glave, brzo i iz jednog pokreta, kao da je flaster koji ide na
živce. Svi te gledaju dok širiš svoj narandžas peškir veličine nečije dnevne
sobe, i bez riječi prihvataju tvoje pravo na najveću teritoriju. Svi te gledaju
dok ulaziš u more, korak se ne mijenja kad se vazduh pretvori u vodu,
nastavljaš is m ritmom, dok se oko tebe gomila smrtnika privikava na
temperaturu nedoličnim, ubrzanim pokre ma kao igračke koje će uskoro
osta bez baterije. Svi te gledaju, a ja gledam njih, istovremeno i zavidna i
ponosna, želim da im kažem “sad je dosta”.
Nisi ni po čemu posebna. Plaža je puna dužih nogu, većih grudi, i
ostalih, slično precijenjenih, čuda ljudske simetrije. Ali nosiš u sebi
obećanje drugačijeg svijeta, one posebnos za kojom sva ta gomila
osrednjih jadnika čezne. Nosiš u sebi nešto njihovo, neku glupost u koju
vjeruju, koju si pričaju kako bi opravdali činjenicu da postoje. Ti nosiš priču.
To svi žele, zar ne? Da im neko da temu, ideju i mjesto radnje? Početak i
kraj, poentu. Zato ih i mrziš.
Šta se u stvari desilo na tom ostrvu? Ispričala sam si tu priču toliko
puta, počela sam da je pričam onog trenutka kada sam vidjela tvoju plavu
kosu u amfiteatru i shva la da više nismo ništa. Tražila sam neki smisao u
tome što se desilo. Ali šta se desilo? Voda, sva ta voda, koja više nije dio
plaže, već dio mora i okeana. Tvoja kosa, tvoj crveni kupaći kos m, ona
mašna na poleđini vrata.
Ne, čekaj malo, ne tako brzo. Doći ćemo do toga. Pus prvo da nam
napišem nekoliko ležernih, morskih dana, dok sjedimo na podu male sobe
u onom ružnom hotelu čija se fasada guli još od socijalizma. Nabavile smo
flašu džina i sok od borovnice. Učimo kako da smotamo džoint. Ja kašljem,
se smiješ, prvi nam je put. Jedini luksuz u našoj maloj sobi jeste glomazni
radio vjerovatno iz vremena kada je Tito došao da presiječe crvenu vrpcu i
svečano otvori hotel. Od onih nekoliko zujavih kanala, pronašle smo jedan
sa starogradskom muzikom. Omotala si oko glave turban od peškira i
imi rala Oliveru Marković kako pjeva “ta tvoja mund harmonika, što noćaš
meni svira...” a ja sam se previjala od smijeha, što zbog tebe, što zbog
trave. “Pa srce čini dum dum, pa srce radi dom dom...” pjevala je pijana,
crnokosa Olivera bez sluha, na korak od moje paralize. “Pa ruke bi’ da
dam...” Pružila mi je tvoje dlanove.
 “Pašću”, rekla sam i ponovo prasnula u smijeh. A si me svejedno
povukla prema sebi. Nisam znala kako da plešem, stavila sam ruke na tvoja
ramena kao da sam slijepa. “Je l’ se vidi da sam naduvana?” pitala si me.
Pogledala sam u oči, bile su crne kao i uvijek, nikada nisam ni mogla da
razaznam zjenice. Ali sam rekla “da, vidi se”, jer sam znala da želiš to da
čuješ.
Poslije Olivere došao je na red Milan Timo ć. Rekao nam je da nas – što
maštamo o sreći – vodi put u velik grad. Vjerovale smo mu. Ti si duboko
uzdahnula, privukla me sebi i nastavila da plešeš. Šapnula si: “Tata je ovo
nekad pjevao... I niste prvi ni treći što o njoj mašta sad..." Nisi pogodila
ni jedan ton, ali nije bilo bitno, godio mi je tvoj nedostatak sluha.
U glavi su mi se miješali alkohol i marihuana. Čula sam neko drugo
doba, u nekom gradu gdje besprekidno teče svud život taj večito nov, dok
tvoj otac i dalje pjeva svojim besprijekornim tenorom, a naše bake nose
haljine pastelnih boja i plešu na potpe cama koje bi nama izvrnule članke.
Nije više bilo mraka, ostrvo nas je obgrlilo naivnim nemarom, morska so
nam je izgrizla memoriju. Skoro da sam povjerovala, tamo u onoj hotelskoj
sobi, onako polupijana i poludrogirana, u tu blesavu priču o veselom
vremenu gdje se vrte tufnaste haljine, vijore pšenična polja i sjaje zvjezdice
s plavih kapa. Znam šta ćeš pita ako budeš čitala ovo. Ne znam zašto sam
to uradila, Lejla. Nemam pojma. Možda zato što sam povjerovala, možda
zato što mi je to bilo logično, možda zato što sam zamišljala da si neko
drugi, neko ko liči na tebe. To ionako nije bio pravi poljubac, jedva sam
dotakla usne. Htjela sam nešto da dokažem, kako sam kul, kako mogu da
ljubim koga hoću. A si prasnula u intoksinirani smijeh, odgurnula me
nježno i rekla: “Ne može to u Bosni.”
“Nismo u Bosni”, odgovorila sam. Ne zato što sam htjela opet da te
poljubim, već zato što nisam mogla da dozvolim da vodiš. A si me
pogledala kao da sam dijete i rekla: “Uvijek smo u Bosni.”
Ne sjećam se da li smo poslije toga rekle još nešto. Te iste noći smo se
žvalavile s lokalnim momcima u maloj diskoteci koja je zaudarala na prašinu
i znoj. Gledala sam u druge djevojke i tes rala svoje želje. Shva la sam da
me ne privlače. Nisam imala želju da ljubim žene, kao ni one momke.
Nisam htjela ni tebe da ljubim. Htjela sam da doprem do nečega u tebi, da
kroz usta izvučem suš nu kao parazit. To je bilo sve. Nikada o tome nismo
razgovarale. Osim toga, ono što če se desi posljednje sedmice na ostrvu
bacilo je u sjenu sav alkohol, marihuanu i poljupce koji su došli ranije. Ali ne
još, sačekaj. Daj mi još malo da pišem o onim lelujavim danima prije toga.
Ono jutro u kafiću na plaži, sje la sam ga se tek kasnije, kada sam
počela da tražim neki smisao u tvojoj hao čnoj priči. Pile smo ledenu kafu i
grickale tvrdi keks s cimetom. U novinama je pisalo da je neki manijak u
jednoj noći zaklao ženu i dvoje djece. Pročitala si tu vijest svečanim glasom,
zastajući nakon svakog paragrafa da vidiš moju reakciju. No, bila sam suviše
zaokupljena preplanulim mladim ostrvljanima što su igrali odbojku na
pijesku i čiji su kratki šorcevi s vremena na vrijeme otkrivali više nego što je
trebalo.
“Šta bi uradila da pročitaš u novinama da sam mrtva?” pitala si me i
srknula posljednje kapi svoje ledene kafe toliko glasno da se gospođa s
obližnjeg stola okrenula i pogledala te s gađenjem.
“Što srčeš tu kafu kao seljanka?” pitala sam te uz smijeh, što je tebe,
naravno, nagnalo da ponoviš srkanje još nekoliko puta, najglasnije što
možeš. Kada više nije bilo ni tačkice šlaga na dnu čaše, oblizala si se i rekla:
“Ozbiljno te pitam. Šta bi da ja umrem?”
“Bože dragi, šta bih... Bila bih tužna.”
“Tužna? Samo tužna?”
“I izbezumljena... I histerična... Ne znam šta hoćeš da kažem. Ne želim
uopšte da razmišljam o tome.”
“Problem je što tebi niko nije umro”, rekla si. “Nisi spremna.”
“Umro mi je deda.”
“Ne važi se to. Imao je sto godina. I uopšte niste bili bliski.”
“Šta hoćeš da kažeš?”
“Nisi spremna. Ima da pukneš kad neko umre.”
Jesi li zato to uradila, nekoliko dana prije nego što smo se vra le kući?
Je li to smisao? Još samo šaka dana, Lejla, i sve bi bilo u redu. Priča se ne bi
prepolovila. Ali sad je gotovo, to se već desilo, nemam više šta da pišem
kako bih odgodila taj trenutak.

Otplivale smo daleko od obale, pokušavale smo da ronimo otvorenih očiju.

Lansirale smo se sa s jena duboko u more. Bezuspješno si se vrtjela u vodi,
isprobavajući kolut naprijed. Vidjela sam kako se penješ uz strmu s jenu,
spremna za sljedeći skok. Zatvorila sam oči i zaronila duboko; mogla sam da
te čujem kako uranjaš u vodu nedaleko od mene. Htjela sam da dotaknem
tlo i vra m se na površinu. Nisam uspjela, prepala sam se i predomislila na
pola puta, bilo je preduboko. Onda sam izronila i vidjela tvoje nepomično
jelo. Pretvorila si se u jelo. Plutala si na površini vode kao list. Sunce je
udaralo u nezaš ćena leđa. Lice okrenuto ka morskome dnu, izgubljenog
pogleda. Ruke raširene kao da je neko iz dubine mora uperio pištolj u tebe.
“Lejla?”
Ništa. Nikakva reakcija.
“De, prestani”, rekla sam i gurnula te. Tvoje je beživotno jelo otplivalo
od mene kao komad drveta. Kosa je vijugala kroz vodu poput morske
trave. Bila si mrtva u tom trenutku, vidjela sam tvoj leš.
Udavila si se. Zgrabila sam te za ramena i naglo okrenula u vodi. Nije
bilo nikakve ljudskos u tvome licu, nikakvog života, samo ljuštura. Počela
sam da plačem, da vriš m tvoje ime i lupam šamare. Nekoliko plivača se
zaustavilo u daljini. Gledali su nas. Sunce je bilo nepodnošljivo. Tukla sam
te sve dok nisam shva la da me držiš za ručne zglobove i smiješ se.
“Saro! Alo, Saro! Zajebavam se!”
I dalje sam se tresla. U mom si sjećanju već bila umrla, to se već desilo,
iako si me sada gledala pravo u oči, moji zglobovi i dalje u tvojim snažnim
rukama, obrazi živi i crveni od mojih šamara, noge rade u vodi – drže
nas na površini. Oko nas se stvorila prostrana kružnica, preplašeni ljudi su
otplivali što dalje od mog histeričnog ispada.
“Koji je kurac?!” vrisnula sam i istrgnula ruke iz tvojih.
“Saro, smiri se...”
“Šta je s tobom?! Jesi li normalna?!”
Htjela sam da te ubijem, tamo i tada. Da te kaznim što si mi umrla u
očima.
“Saro, živa sam”, rekla si kroz smijeh, “pogledaj, pipni me.”
Zabavljala si se. Bilo je zanimljivo tes ra ljude na smrt.
“Ti si poremećena! Je l’ znaš to? Bolesna si!”
“Saro, pretjeruješ.”
 Rasplakala sam se, nisam mogla da istrpim. Prepala sam se sopstvenog
straha. Odjednom sam shva la da je sve bilo šala, da su more i tvoja kosa
bili tek rekvizi da mi se dokaže koliko sam lakovjerna, koliko
nepripremljena. Mrzila sam se što sam toliko slaba, što po ko zna koji put
plačem pred tobom.
Tad sam to rekla. Ne znam zašto. Možda kako bih opravdala svoje
glupavo cmizdrenje, dala mu neku težinu. Izašlo je samo od sebe.
“Prepala sam se, Lejla... Prvo Armin, pa sad .”
Pokajala sam se istog trena. Vidjela sam tvoje lice, promijenilo se kao
da je neko u tebi najednom ugasio svjetlo. Potpuni nedostatak bilo kakvog
sažaljenja. Preplašilo me je to lice više od one lažirane smr .
“Kako to misliš prvo Armin?“ pitala si me polako. A ja sam ćutala. Krila
se iza svog plača. Ako tvoj tata nešto čuje. Sje la sam se postera s
Arminovim licem. Tajo radi to što može.
Razvalila si mi šamar preko cijelog lica. Pogledala sam te iznenađeno,
kao da se to slučajno desilo.
“Prestani da sliniš i odgovori mi. Šta znači prvo Armin?“ ponovila si.
Počela sam da jecam i gutam morsku vodu, a si mi, potpuno
netaknuta mojim spektaklom, ponovo udarila šamar.
Usta su mi bila puna soli, sunce mi je udaralo u tjeme. Noge su mi bile
umorne. Htjela sam da se uhva m za nešto, nisam imala snage da se držim
na površini. Posegnula sam ins nk vno za tvojim ramenima. Zgađeno si me
odgurnula od sebe, kao da sam ljigava hrpa algi, i otplivala ka obali.]
 10
Tišina se ponovo uvukla u auto, kao neugodna stoperka sumnjivog
porijekla, dok smo jurile ka Zagrebu. Očekivala sam da će se nešto posebno
desi na granici: imaćemo problema s papirima, nešto neće bi u redu sa
autom, pronaći će nam pola kile kokaina ispod sjedišta ili tako nešto. Na
kraju, bilo je toliko lako. Bosna nas je prvo pokušala zadrža onim poljem
kukuruza, ispreplita Lejlinu bijelu kosu duž neke mrtve stabljike, proguta
nas pod jalovim ras njem. A onda nas je ispljunula preko granice, tek tako.
Bilo je drugačije nego kada sam prvi put o šla. Tada sam bila sama, sa
dva velika kofera i dva papira koja sam čuvala u kaputu kao da mi život visi
o njima: jedan na kojem sam odštampala avionsku kartu i drugi na kojem je
pisalo da sam primljena na Master iz književnos na najgorem od osam
irskih fakulteta na koje sam bila aplicirala. Ta su mi dva papira bila
dragocjenija od pasoša. Tek sam uz njih mogla da se riješim one druge Sare
koja napušta Lejlinu sobu, Sare čiji su nok prljavi od zemlje u koju je
sahranila Zeca.
Ali ovoga puta smo napus le tu mračnu zemlju zajedno, jedna pored
druge, bez ikakve utješne papirologije. Bosna je potpuno izgubila smisao
sada kada sam znala da joj oduzimam Lejlu i da je Armin negdje drugdje.
Ostala je bez baterija. Dok su nam pregledali dokumente, iz Lejlinog pasoša
na trenutak je bljesnula fotografija ozbiljne, bjelokose žene. Pročitala sam
Lela Barun pod debelim prs ma policajca. Nastavile smo dalje bez drame.
Nisam htjela da pogledam u retrovizor u kojem jenjava moja zemlja. Nisam
htjela da je vidim skučenu u malom staklu, ograničenu plas čnim ramom s
kojeg je visila burma Lele Barun. Htjela sam da je pam m veliku i zelenu,
vodenu i živu, raširenu između prs ju. Htjela sam da je pam m onakvu
kakva nikada nije bila, barem ne nama.
To je bio posljednji put da sam vidjela Bosnu.

Padao je mrak. Pravi, logični, očekivani mrak koji dolazi kada nebeska jela
promijene svoje pozicije. Mogla sam da vidim još malo sunca kako se nećka
na ćošku prostrane doline. Vidjela sam sokolove, mršave i umorne, ali i
dalje ponosne, i dalje letalne za golubove, zečeve i sitne glodare. Vidjela
sam automobile pune nekih porodica koje očekuju da im sedam dana na
moru da smisao – njima, njihovim dušecima za plažu, kremama za
samopotamnjivanje i ustajalim brakovima. Osjećala sam olakšanje jer smo
napokon bile van onog gustog, organskog mraka. A opet, bilo je to nalik na
onu vrstu olakšanja koje junakinja u horor filmu osjeća kada misli da je na
sigurnom, iako je gledalac pametniji. Gledalac uvijek prvi vidi ubicu. Ona
tama koju sam u Banjaluci gotovo mogla da dodirnem, da joj osje m
vlakna na jeziku – kada jednom uđe u krvotok i proširi se na pluća, na
jetru, na mozak, više nikada nisi čista. S vremena na vrijeme izluči se na
površinu kože, učini je grubljom i hladnijom, otupi je malo po malo, sve dok
se svakodnevna zadovoljstva ne učine potpuno trivijalnim, a ona
jednostavna sreća na koju si računala izmiče pred tvojim grubim rukama.
Lejla je nekoliko puta pokušala da otpočne razgovor, ali ja bih samo
klimnula glavom, slegnula ramenima ili promrmljala mhm. I dalje mi je pred
očima bio profesor matema ke, lju o me je više nego to što nas je zamalo
ubila. Pokušala sam da se sje m njegovih ruku – kako piše neke brojeve na
zelenoj tabli, kako otvara dnevnik i upisuje ocjene. Onda bih te iste ruke
transponovala na Lejlino jelo što tek bubri pod vrelinom adolescencije,
nećka se između djeteta i žene. Bilo mi je muka. Ne zato što sam bila
ljubomorna ni , priznajem, zato što je bio toliko stariji od nje, već zato što
sam dobila taj komad priče iz druge ruke. Trebala mi je ona druga Lejla,
crne kose i čitavog himena, koju ironija još uvijek nije bila načela, da mi
ispriča to poglavlje.

Nisam bila raspoložena za šetanje Zagrebom. Dok sam tražila mjesto za

parkiranje, Lejla je o šla da nam kupi hranu. Vra la se sa dva hladna
sendviča, maksi pakovanjem Medenog srca, tri Snikersa i dvije litre
kokakole. A ja sam nam kupila jednu nepodnošljivo vruću noć na
posljednjem spratu malog hostela bez klimatskih uređaja. Iz naše skučene,
sparne sobe u Skalinskoj ulici mogle smo da čujemo zvona Katedrale i
muziku iz obližnjih kafića. Dijelile smo kupa lo sa ostalim gos ma na
trećem spratu. Lejla je o šla da se istušira i, čekajući na red pred
zaključanim vra ma toaleta, počela da razgovara s nekim pom iz susjedne
sobe. Čula sam ga kako nešto pjeva i nju kako se smije onim je inim
kikotom Lele Berić. Nisam mogla da odolim – otvorila sam vrata tek toliko
da mogu da ih čujem. Htjela sam bilo šta, minimalni isječak koji bi mi
pomogao da složim tu novu Lejlu i shva m šta je postala u onih dvanaest
godina dok se nismo ni čule ni vidjele.
“Ne ide tako”, čula sam je kako se smije. “Ide Uz Maršala Tita,
junačkoga sina... i onda nešto, ne znam... neće u pakao sjest.“
“Uz Maršala Tita, debeloga sina, nećemo u pakao sjest?" ponudio je
sagovornik. A ona se zacerekala kao da je to nešto najsmješnije što je ikada
čula. Približila sam se vra ma i provirila. Stajala je naslonjena na zid,
prevrćući po prs ma pramen kose. Imala je potpunu kontrolu nad svim
pravilima tog ispraznog klišea. Kao jedan od onih komplikovanih kvadrila
kojem nisam znala korake, a koji je Lejli bio urođen. Dva-tri pokreta i onaj
pored nje već je bio kupljen.
Nastavilaje, uz svoj iskrivljeni osmijeh: “Joj kako ono ide... mi dižemo...
Šta ono dižemo?”
“Mi dižemo suknje..."
“Haha, ma nisu suknje, kako si pokvaren...”, rekla je i udarila ga
peškirom po grudima.
“Mi dižemo noge... da smočimo mnoge...", nastavljao je onaj idiot.
“I s šćemo...” rekla je Lejla, na šta su se oboje nasmijali. “Šta
s šćemo?” pitala ga je i dalje se smijući, nudeći mu tupavi, široki pogled
naivne djevojčice.
“Svašta s šćemo...”, odgovorio je i udario je prstom po nosu. Bio je bar
deset godina mlađi od nje, ali to očito nije bilo važno. Lejla je mogla da se
istopi i ponovo izmodeluje zavisno od kalupa koji su joj nudili. Imala je
urođeni senzor za to što su tražili i bila je sposobna da se, u dvije sekunde,
pretvori upravo u ono za čim čeznu, ono za šta vjeruju da će ih upotpuni i
pravilno protumači , da im nekakav smisao, ili makar ispuni neki je ini
san u dva pornografska kadra. Bila je sposobna da se svede na šaku sebe.
Mogla sam da vidim, čak i izdaleka, iz onog uskog procjepa između
vrata i zida, da mu se digao. Onda je, napokon, iz toaleta izašla
crnomanjasta djevojka i nasmiješila se uz travo “izvini što si čekala”. Ubrzo
se ispostavilo da je to bila njegova cura – objesio joj je svoju pih jastu ruku
oko vrata i odveo je u sobu do naše. Lejla mu je namignula prije nego što je
ušla u kupa lo.
 Te večeri su iz susjedne sobe dopirali glasni, pretjerani uzdasi kakve
obično emituju one žene koje vjeruju da su same krive za loš seks pa će im
dodatak krišom naučene onomatopeje pomoći da isprave tu nepravdu.
“Jadna cura... Sad mora da se tuca s onim jadnikom, jer si ga naložila”,
rekla sam u mraku. Znala sam da ne spava, vrpoljila se pola noći zbog
vrućine.
“Opa... Sara je progovorila. Mislila sam da ćeš da me ignorišeš do
Beča.”
“Ozbiljno sad. Je l’ moraš da flertuješ sa svakom budalom koja se
nađe na putu?”
“A je l’ moraš da nipodaštavaš svakoga ko nije završio književnost, i
napisao knjigu i ne zna da ci ra Crnjanskog?”
“Uopšte nije tako.”
U susjednoj sobi onaj ljubavnik je zaurlao: “Je l’ se sviđa?! Je l’ se
sviđa?!”, na šta smo Lejla i ja prasnule u smijeh.
“Ovo je sve zbog tebe”, rekla sam, “zna da možeš da ga čuješ.”
“Pus ih... Nek se vole.”
“Šta ako naprave neko dijete večeras? Zato što se njemu digao? To tebi
ide na dušu.”
“Nije mu se digao na mene, nego na Tita.”
“Zloupotrebljavaš naše kulturno-istorijsko nasljeđe za paljenje
muškaraca.”
“Za to se uglavnom i upotrebljava.”
Tip je ponovo počeo da urla: “Hoćeš još?! Hoćeš još?!” Nismo čule
odgovor.
“Možda sam učinila dobro djelo. Možda večeras naprave neku pametnu
djevojčicu”, rekla je Lejla. “Spisateljicu... Kao što si .”
“Imaš Dinu. Možeš s njim da praviš male spisateljice”, rekla sam.
To je bio prvi put da sam ga pomenula otkad smo napus le Mostar.
Onaj p s druge strane zida napokon je svršio. Lejla je ćutala na drugom
kraju sobe. U mraku nekog zagrebačkog hostela koji nam se sasvim slučajno
našao na putu i kojeg ćemo, vjerovatno, kroz nekoliko godina potpuno
zaboravi , osjećala sam da smo ponovo nešto, ili makar dio onog nečega
što je postojalo prije nego što smo o šle na ostrvo. Htjela sam da je
slušam, o čemu god, nije bilo važno, dok joj u mraku zamišljam drugačiju
kosu i drugačije oči, crne kao onda pored Ranka.
“Zašto mi nisi rekla za profesora matema ke?” pitala sam je.
Ona je neko vrijeme ćutala, a onda odgovorila: “Ne znam. Valjda nisam
htjela da ga mrziš.”
“Kakve veze ima da li ga ja mrzim? Ja sam tebi sve govorila.”
“Ne znam... Nemam pojma. Glupa sam.” A onda je odjednom,
niotkuda, pitala: “Imaš li muža?”
“Nemam muža”, odgovorila sam. “Imam Majkla. I avokado.”
“Kakvi su Majki i avokado?”
“Majki je velik. Riđokos. Bavi se programiranjem. A avokado je potpuno
nelogičan. Ne znam, iskreno, ni kako je živ.”
“Nikada nisi voljela kućne biljke.”
“Nisam. Ne volim ih ni sad”, odgovorila sam i zijevnula.

Poslije nekog vremena mislila sam da je zaspala. Hostel je utonuo u

zloslutnu šinu. Još smo samo čule Katedralu. Shva la sam da ću, ako sve
bude išlo kako treba, sutra vidje Armina. Plašilo me je izgovori njegovo
ime pred njom, i dalje sam osjećala da nemam pravo na to. Negdje je u
meni čučao onaj s d dvanaestogodišnje djevojčice kojoj je stariji dječak
odvezao kosu. Odaću se, ako ga pomenem pred njom. Pokušala sam da
smislim šta ću mu reći, šta ću ga pita , ali sve mi je zvučalo banalno. Da li
ćemo sjes negdje na kafu? Da li će možda doći sa ženom i djecom? Kako
ću da pomirim u sebi onu zamućenu sliku šesnaestogodišnjeg boga sa
običnim čovjekom koji naručuje produženu s mlijekom ili briše sline nekom
klincu? Na trenutak sam poželjela da se put nikada ne završi, da uvijek
postoji neki hostel, u nekom gradu bilo gdje i bilo kada, gdje će leža neke
druge Lejla i Sara i razgovara o profesorima, o biljkama, o bilo čemu, dok
polako idu ka onom dječaku što stoji ispod drveta trešnje. U tom sam
momentu možda i shva la tu tužnu is nu – da mi Majki nije potreban. Bilo
mi je sasvim dobro, tamo u onom krevetu u kojem sam se već preznojavala
u nedostatku vazduha. Nikada nisi voljela kućne biljke. Njoj nisam morala
ništa da objašnjavam, imala je ispravnu lupu za moje sićušne nemire.
Čes ce mraka u krvi zahva le su mi cijelo jelo, toliko da sam morala da se
naviknem na njih, da ih prihva m kao nešto suš nski moje, nešto za šta
Majki, i svi drugi Majkli ovoga svijeta, nikada neće ima ispravne senzore,
što će ih prvo zaintrigira , a kasnije samo umori . Tek će ponekad da
nanjuše nelogičnu tugu po ivicama moga bića, neku tamu koja mi se peruta
s površine kože, i neće zna kako da je protumače, bez obzira na sve
dobronamjerne pokušaje, lju jer nisu onaj pravi koji će me popravi .
Čitače me slijeva-nadesno, uz gomilu rječnika, praveći od mene tvrdo
ukoričenu knjigu, a onda će doći Lejla, iščupa joj stranice i napravi od
njih male p ce. Jer samo ona zna da se mrak ne tumači, da nema temu i
ideju. Samo ona zna kako da me oslobodi korica.

“E, znaš...”, čula sam odjednom njen glas s kraja sobe.

“Šta?”
“To za djecu”, rekla je.
“Šta za djecu?”
“Ja ne mogu, znaš? Nije mi nešto u redu dolje... sa vodoinstalacijama.”
Okrenula sam se u krevetu ka njoj, iako nisam mogla da je vidim u onoj
tami.
“Jesi li sto posto sigurna?”
“Sto hiljada posto.”
“A htjela bi? Da imaš djecu?”
“Ne znam, iskreno”, rekla je. “Voljela bih da imam izbor. Možda.
Nemam pojma.”
“Jebiga... žao mi je”, šapnula sam, nekako glupavo. Nisam znala šta bih
joj rekla. Riječi su mi, opet, bile istrošene, neefikasne. Lejla im je to činila –
jednim bi pokretom skinula raskošne odore s njihovih nejačkih jela.
Ponovo smo ćutale, a onda sam, poslije nekoliko minuta, čula njeno mirno,
ujednačeno disanje. Zaspala je, kao i uvijek, prije mene.
Pomislila sam kako je to – to: dvije žene u maloj sobi bez klime, sa
toplom kokakolom na stoliću i zvucima Katedrale što svako malo prodiru
kroz škripavi prozor – to je sve. Niko nas neće nastavi , kad jednog dana
umremo. Ali nije u tome bilo ničega tužnog, bar ne za mene. Te mi je noći
to bilo utješno: dvije žene koje su presjekle Bosnu i pobjegle sa mjesta
zločina, i koje će jednog dana jednostavno presta . Iza nas se neće vijuga
nikakva nekontrolisana linija potomstva, nećemo svijetu da nikakve
umjetnike, ničije kurve i spisateljice, ničije heroje i zločince. Nećemo
ostavi tuđa imena nekoj djeci koja će se zva našima, djeci što će ostari
u nekom drugom vremenu, pretvori se u ljude koje nikada nećemo
upozna . Niko nikada neće bi mi. To smo samo nas dvije.
[“Ovo ste vi”, rekla je učiteljica uz osmijeh i pokazala na tablu od plute
prepunu papirnih ljudi. Naš prvi dan škole. Posljednja uspomena, zato što
je prva. Sve je dalja, smanjuje se kao otpravnik vozova. Ne sjećam se
gotovo ničega, stoga moram da izmislim više od pola. Ali nema veze, ćeš
se sje onoga što je važno. Moram prvo da izmaštam lažne skele oko
krhkih uspomena, kako bih ih sačuvala. Ignoriši prazno fabuliranje. Sje se
papirnih ljudi. Rekli su nam da za prvi dan škole izradimo i donesemo
papirne figure koje nas predstavljaju. Mama je kupila nekoliko vrsta sjajnog
papira, markere u boji, naljepnice i šarene pečate. Sjedile smo za stolom u
kuhinji cijelo veće i pokušavale da napravimo mene. Pravilo je bilo jasno –
svako dijete moralo je samo da pripremi svoju figuru. To ju je frustriralo.
Obojila sam preko linije, presjekla pola stopala, iskoris la pretaman papir
za kosu.
“Ponovo”, rekla je. “Uzmi ovaj... I pazi s makazama, nemoj opet sve da
pokvariš.”
Sjekla sam male ljude kojima je suknja bila dio jela i bojila ih bojama
za djevojčice. Mrljala sam njihove trave ekstremitete sjajem u prahu.
Gledala sam u mamino lice kako bih vidjela jesam li uspjela. Ona će da me
prepozna u tom papiru, ona zna kako da me napravi – već je jednom to
uradila. Želim dugu zelenu kosu, do stopala, i haljinu od lišća i žute oči. Ali
mama kaže da ne može tako, zar hoću da mi se druga djeca smiju? Uzima
makaze i siječe moju figuru, mada zna da to nije dozvoljeno. Ali ona je
mama, ona zna najbolje. Ja sam smotana s makazama.
“Evo”, kaže mi i pruža mi djevojčicu od rože papira. Kosa joj je ljepša od
moje, ravna je i ukrašena malom zvijezdom. U ruci drži cvijet, iako sam ja
prethodne sedmice polomila naš fikus igrajući se las ša u dnevnoj sobi.
Mama je tad rekla da ljudi koji se ne brinu o biljkama ne znaju da se brinu
ni o ljudima. Ali mala, papirna Ja znala je da se brine o biljkama, držala je u
ruci savršen cvijet veličine svoje glave. Nosila je rože haljinicu koju ja nisam
imala i smijala se crvenim usnama, iako je meni mama branila da
isprobavam njenu šminku.

U redu ispred škole stoje djeca sa svojim majkama. Uskoro će nas prozva ,
ispus ćemo njihove ruke i ući u zgradu svi zajedno, a ipak potpuno sami.
Svako za sebe, odjednom dio neke grupe, dio nečega većeg od porodičnog
stola.
Tvoja majka nosi crvenu haljinu širokog oboda i sandale na pluto. Nisam
znala da ljudi mogu da budu toliko lijepi. Način na koji dodiruje ručni sat da
provjeri vrijeme, način na koji te mazi po kosi koja je crna kao i njena, način
na koji se smije nečemu što si joj rekla – , malena kao i ja, uspjela si da je
nasmiješ. Ne vidim te, okrenula si mi leđa, ne postojiš još uvijek. U istom
trenu osje m dvije jednako snažne emocije – želju da to bude moja majka,
zgodnih nogu i uspravne kičme, s velikim bijelim osmijehom, ali i osjećaj
krivice jer ona koju čeznem da zamijenim stoji k do mene. Kasnije si me
ubjeđivala da tvoja mama nikada nije posjedovala crvenu haljinu, da sam je
pomiješala s nekim drugim, no ja sam bila uvjerena u svoju uspomenu,
držala sam se za nju kao da je ket za lutriju, iako je nagrada bila mizerna.
Osim toga, šta znaš o uspomenama? Bacaš ih za sobom kao iskorištene
tampone.
Ovo ću ja da ispričam, kao i sve. Škola, tmuran dan, osjećaj krivice
uvukao se u tanušni prostor između maminog i mog dlana. Počinju da nas
prozivaju i tada nastaje haos. Jedan dječak krene da vriš držeći se objema
rukama za majčin man l. Druga djeca ga gledaju kao da je dirigent i,
dobivši taj znak-okidač, počinju da plaču u istom ritmu – jedni skiče, drugi
ho jecaju, a unezvjerene majke posmatraju osramoćeno druge žene
glumeći iznenađenje. Ovo se mome nikada ne događa, ovo je sve vaša
krivica. I tada te ugledam. Tada počneš da postojiš. Prava , bez imena.
Jedino si dijete koje ne plače. Ja sam na granici, brada mi već
poskakuje, ne zato što se plašim da napus m mamu i uđem u školu, već
zato što mi se čini da je to ono što treba da se odradi u tom trenutku,
plakanje je prva kolek vna akcija moje grupe. Ali ne mogu da plačem dok
me gledaš. A , kao da znaš šta mi se dešava, ne skidaš pogled sa mene.
Oko nas dreči cijeli onomatopejski spektar razmaženih derišta. Učiteljice
dolaze po djecu, uzimaju ih nespretno u naručja i unose u školu kao
namještaj. Mama je ponosna na mene, sve su žene vidjele da njeno dijete
ne plače – dijete načelnika policije. Držim u ruci rože Saru od papira. Ulazim
u školu nadmena kao da sam oslobodila grad od varvara, a istovremeno
osjećam da sam nepravedno zaslužila tu herojsku tulu – oni ne znaju da ja
u stvari plačem na sve. Nisam te još ni upoznala, a već osjećam da si od
mene napravila nešto drugo, neku bolju verziju mene. Moraću da glumim
djevojčicu koja ne plače dokle god je tebe i te škole.
Majke ostaju vani, umornih osmijeha, ujedno i tužne i usplahirene, kao
gomila grupi djevojaka nakon emo vnog koncerta. Sav njihov smisao je
unutra u toj zgradi, to im obezbjeđuje zajednički imenitelj. Ostale su bez
djece i sad moraju da razgovaraju jedna s drugom takve – nezaš ćene. A mi
smo unutra, svako sa svojim komadom papira, spremni da brže-bolje
prihva mo neki novi autoritet i sve norme koje iz njega proizilaze. To je ono
što poznajemo.
Da li se dobro sjećam? Moram da izvrćem i fabulirani, to su tek neke
godine u kojima nema još dovoljno jezika da si ispleteš kakve-takve
uspomene, ostaju samo senzacije: pravilne brazde malog stola uglačane
sto nama dlanova prije nas, opori dah djece koja nisu oprala zube, cvilenje
krede po zelenoj tabli, svjetlost koja šestari po sličicama iz Bukvara, slatki
ukus ljepljive kifle tokom velikog odmora. Ti ćeš mi poslije reći kako sam
sve izmislila, ništa nije bilo tako, u koju sam ja to školu išla, nimalo ne liči na
tvoju. A meni su moje fabule bliže i jasnije od puke školske dokumentacije,
blijedih razrednih fotografija i tvog hirurški preciznog pamćenja.
No neke slike ostaju, neke su jednostavne i priproste baš zato što ih
nisam izmislila. Ona dva dječaka što sjede između tebe i mene i razgovaraju
o svojim pišama. Ti i ja se gledamo, znamo da nešto nije u redu, ali nismo
ni same sigurne šta tačno. Učiteljica je daleko od nas, okrenuta ka tabli. To
o čemu oni dječaci govore – mi to nemamo, to je ono drugo, samo njihovo.
U toj razlici stoje sve sramote i strahovi našeg svijeta. Prerano ćemo dobi
odgovore, smežurane, male odgovore, na pitanje za koje nismo ni znale da
nosimo u sebi. Dječaci su otkopčali pantalone i pokazali jedan drugome
piše kao da upoređuju pernice. Pogledala sam te – nakrenula si glavu na
stranu i gledala u njihove majušne udove nesigurna čemu služe, s nekim
sažaljenjem za tu nepogodnu deformaciju na njihovim jelima. Tada sam ih
i ja ugledala, nakon što sam ih prvo vidjela u tvojim očima. Dvije osakaćene
pečurke nasred onih dječaka.
Ne sjećam se kako je i kada taj stravični spektakl završio. Od tog dana
smo sjedile jedna do druge, privučene ne samo strahom od njihovih jela,
već i osjećanjem saučesništva u našoj razlici. Združila nas je zbunjujuća
mješavina gađenja i divljenja. Bile smo i ja.
 Ne sjećam se ni kada si mi prvi put rekla svoje ime. Ponekad mi se čini
da je oduvijek postojalo, da sam ga znala od prvog trenutka – mada mi je
vrlo jasno da je to nemoguće. Ono čega se sjećam jeste papirna lutka koju
si donijela u školu, tvoja Lejla. Bila je bijela, isječena od tvrde har je za
akvarele.
Nisi joj nacrtala ni oči, ni usne, ni nos. Nisi joj odsjekla jelo tako da se
širi u suknju; nisi joj dodala nijedan detalj. Učiteljica je pokupila naše ljude
od papira i počela da ih zakucava na veliku tablu od plute koja je visila na
zidu pored mape svijeta. Malim čiodama probila nam je glave. Noge i ruke
su nam se izvrnule, kasnije če da zalepršaju svaki put kada neko otvori vrata
učionice.
Kada je vidjela tvoju figuru, pitala te je zašto je nisi obojila. Ne sjećam
se skoro nijednog detalja iz naše učionice, ne sjećam se dječjih lica ni
udžbenika, ali znam šta si joj odgovorila. Tvoj jezik je oduvijek na mene
djelovao kao ona mehanička igla što urezuje muzički zapis na vinil.
“To je koža”, rekla si. Neka djeca su se podlo nasmijala, krijući zavist.
Tvoja papirna lutka bila je drugačija od svih. Učiteljica će te prvu zapam .
“A šta je sa odjećom?” pitala je.
“Pa, ne nosim svakog dana istu odjeću”, odgovorila si.
To je sve čega se sjećam. Ona nije htjela da insis ra, otac je nedavno
umro, biće popustljiva četrdeset dana – koliko je red. A moja šarena lutka,
puna sjaja u prahu i sa cvijetom u ruci, odjednom je postala glupa i
pretjerana. S djela sam se pred tvojom jednostavnom is nom. Tada sam
prvi put pomislila da možda postoji neko ko zna više od moje majke. Bilo
me je sramota da tako razmišljam, htjela sam da je zaš m – onako jadnu,
s kesom punom kolaž-papira i šarenih naljepnica – od tvoje brutalne
tačnos . Možda sam se tada prepolovila na onu sebe koja prihvata tvoju
is nu, koja je svjesna laži na tabli od plute, i onu drugu, što poslije škole
odlazi kući i ispunjava mamin san o djevojčici u rože haljini. A možda je
o šlo dalje od toga – možda sam već tada osmislila drugačiju sebe za cijeli
šareni svijet, nešto što se tebi nisam usuđivala da pokažem, u strahu da ćeš
razotkri moje pretvaranje. Zato je bilo lako o ći, promijeni jezik,
drugačije izgovara sopstveno ime, pravi se da negdje daleko, u crnom
srcu Evrope, ne postojiš .
 Tokom te prve godine poznanstva nismo mnogo toga podijelile jedna s
drugom. Ti si mi rekla da nemaš tatu, ja sam rekla da nemam brata. Mom
su dječjem mozgu smrt i nerođenje bili jedno te isto – puko odsustvo. Ali
nije bilo bitno, si me prihva la, kao da sam dodijeljena. Kao da je ova
priča postojala prije nas. Nakon što smo zajedno svjedočile onim
raspojasanim dječacima, bile smo nerazdvojne. Nismo učinile ništa loše, ali
smo znale da se tu krije neka sramota, nešto što bi moglo da se iskoris
pro v nas. Nije bilo potrebno traži drugi razlog da se držimo zajedno. Ti
ćeš mi reći da imaš starijeg brata. Pozvaćeš me na svoj sedmi rođendan.
Uredna birokra ja prvog prijateljstva. A šta smo tada bile, na šta se svodilo
to Lejla i ja? Malo mesa i ljudskos . Ne mogu da uljepšavam te dane, ni
da ih veličam kao posebno značajne. Ti bi me, svakako, prezrela zbog toga.
Uostalom, ne znam ni kako da napišem te dvije balavice: se stalno
smanjuješ i rasteš u mom sjećanju, kao iluzorno kopno očajnim mornarima.
Ubacujem u to malo uspomena što imam neku stariju tebe, onu koju je
ščepao profesor matema ke, onu koja je, meni nadohvat ruke, izgubila
nevinost na obali rijeke. Tako mi ta odrasla, razočarana Lejla saka naivne
uspomene o bezbrižnom prijateljstvu iz dje njstva. Htjela sam da se vra m
i objasnim sve, a čini mi se da sam odmakla daleko i nisam uspjela ništa.
Štaviše, samo sam se izgubila.
Ne znam, Lejla. A moram da znam. To želiš, zar ne? Sveznajuću
pripovjedačicu. Možda si sve vrijeme bila u pravu, možda ne postoje
nikakve poente, nikakav skriveni obrazac pod površinom života. Htjela sam
da koračam unazad, da spojim tačke po redu, jedan, dva, tri, kao na onim
crtežima koje si voljela dok smo bile djeca. A to, u stvari, nikada nisi ni
htjela – ta moja objašnjenja, moj nasilno umetnu smisao. Samo je trebalo
da izlistam slike, zar ne? Da te stavim u priču, tebe – običnu mostarsku
konobaricu, ni po čemu posebnu, ženu iza koje neće osta ništa sem možda
kos jednog zeca i onaj tampon bačen u noć. Samo budale kao što sam ja
mogu da te stave u knjigu. Ali, vidiš, postoji nešto neminovno u svim
pričama – prije ili kasnije dođu do kraja. A, kao što vrlo dobro znaš, poslije
našeg kraja nema ničega. Sjećaš li se onog dana na ostrvu kad si mi rekla da
nisam pripremljena na smrt? Ti si ta koja je nepripremljena. A svaka nova
riječ vuče nas ka kraju priče.
 Znam ja taj tvoj strah, prepoznala sam ga još na samom početku, mada
to nikada nisam rekla. Onoga dana kada smo ušle u razred, a na tabli od
plute nije bilo tvoje figure. Sav onaj šareni kolaž i šljokice i naljepnice, a
tvoje obične bijele Lejle nigdje na vidiku. Mislila si da nisam primije la, zar
ne? Pravila si se da je svejedno, da nema veze. Tamo gdje je nekada visila
mala papirna , sada je postojao samo komad neukrašene plute. Praznina
se iskrala s ploče i uvukla se negdje u grudni koš. Sve sam vidjela, ništa mi
nije promaklo: kako si se trudila da ne vidim tvoj strah, jezu nekoga ko je
upravo posvjedočio sopstvenom odsustvu. Mora da je neko ljubomorno
dijete otkinulo tvoju lutku. Nisu se čak ni potrudili da prethodno izvade
čiodu: rasparali su čelo, zgužvali te i bacili u kantu za otpatke, tamo među
ostatke tvrde kifle i osušenu koru od jabuke. Možda zbog one prve pe ce iz
matema ke. Možda zato što ih je tvoja jednostavnost podsjećala na
njihovu pretjeranost. Da li je bitno, uostalom? Neko te je ukrao dok nisi
gledala.]
 11
Vozila sam kroz Sloveniju bar pola sata prije nego što sam shva la da je
Bosna već odavno bila ostala iza nas. Možda zato što sam je i dalje osjećala
među nama, kao da smo prošle kroz ćumur i paljevinu. To je nešto njeno,
male krho ne zemlje, čes ce mraka, koje smo nosile pod kožom. Uvijek
smo u Bosni. Sada smo počele da je raznosimo po Evropi. Naša zemlja
nepomirenih granica zapravo je bezgranična. Džaba smo se svađali,
proganjali i ubijali: mi nikada nismo ni bili u njoj, ona je ta koja se uvukla u
nas poput fantomskog svraba. Krvari nam koža od uzaludnog grebanja.
Majki i ja smo jednom gledali naučnofantas čnu seriju u kojoj nekog
dječaka kidnapuju vanzemaljske zvijeri i odvuku u svijet mraka i očaja. Na
kraju ipak biva spašen, vra se kući svojoj izbezumljenoj majci. Među m,
kada u posljednjoj epizodi dječak ode u kupa lo da opere ruke, odjednom
osje mučninu i počne da bljuje u umivaonik ostatke onih parazita koji su
ga oteli. Za njega više nema čistoće. Dok sam gledala na velikom ekranu
Majklovog televizora tog preplašenog dječaka, pomislila sam da mi je taj
osjećaj dobro poznat. Ali nisam ništa rekla. Majki to ionako ne bi razumio.

Stale smo na benzinskoj pumpi da dopunimo gorivo i odemo u toalet. Kada

sam se vra la do auta, vidjela sam malog Roma kako nam čis šoferšajbnu.
“Ne treba”, pokušala sam da ga odvra m, ali uzalud. Prelazio je preko
stakla hitrim pokre ma vrsnog slikara, prebacujući iz ruke u ruku spužvu i
flašicu s deterdžentom. Shva la sam da ga ništa neće zaustavi , stoga sam
samo sjela u auto i sačekala Lejlu. Ona se uskoro pojavila sa maksi
pakovanjem čipsa i tablom čokolade.
“Izrabljuješ dječju radnu snagu”, rekla je kada je ušla u auto. “Rekla sam
mu da prestane, ali ništa od toga.”
Kada je dovršio šoferšajbnu, hitro je prešao na prozore, bez obzira na
moje negodovanje. Bilo mi je neugodno. Htjela sam da budem zrela,
školovana, društveno obaviještena osoba koja ne podržava i ne
osposobljava kapitalis čku raniju. Ali on je djelovao toliko srećno što ga je
neko napokon pus o da odradi taj posao da nisam imala srca da ga
povrijedim svojom nadmenom, bijelom pravednošću. Na kraju sam otvorila
prozor i spus la nekoliko evra na njegov grubi dlan. Prije nego što je o šao,
zastao je ispred našeg auta i duboko nam se poklonio, sa svečanim izrazom
lica.
“Kao da smo kralj i kraljica...”
“Ja sam kraljica”, dodala je Lejla brzo.
“Blago nama”, odgovorila sam i okrenula ključ. Bilo me je sramota
besprijekorne čistoće stakla kroz koje sam gledala.

Kada se Slovenija pretvorila u Austriju? Ne znam, čini mi se da se naša

putanja tog maja širila i uvrtala po sopstvenim zakonima, daleko od
egzaktne kartografije. Kao da smo pri snule staklenu ploču preko tuđe
mape, ispod nas su se nazirali njihovi toponimi, države i granice, ali za nas
dvije postojala je drugačija površina – skliska i jednolična. Negdje se na
njenoj ivici nazirao Armin i njegov crni kaput, iako ga je do tada svakako bio
prerastao. Nadala sam se da će ga Lejla pomenu , sad kad smo bile u
Austriji, među m ona je i dalje samo proždirala čips i pjevušila primi vne
melodije kao da smo išle na srednjoškolsku ekskurziju. Odlučila sam to tada
protumači kao odbrambeni mehanizam. Nisam imala prava da ga prva
pomenem, morala sam da čekam da ona to uradi. Svaki put kada bih
poželjela da izgovorim pred njom njegovo ime, ponovo bih osje la oko
nogu ledeno Jadransko more i njen šamar kako mi gori preko lica. Stoga
sam govorila o drugim stvarima: vremenu, hrani, ljudima iz srednje škole
čije priče nismo znale. Rekla mi je da joj je onaj teniski reket poklonio Dino,
na šta sam ja prasnula u smijeh. Lejla, makar ona koju sam nekada
poznavala, mogla je da riješi šahovski problem ili matema čku zavrzlamu
brže od drugih, ali joj sportovi nikada nisu išli. Nastavnik fizičkog ju je
jednom izbacio iz dvorane jer je prekinula košarkašku utakmicu kako bi
pročitala šta piše na lop . Takvoj se osobi sportska oprema poklanja ili u
potpunom neznanju, ili u okrutnom ruganju.
“Ti i teniski reket... Jadni Dino”, prokomentarisala sam.
“A i avokado ste mi kao dobro upareni?”
“Pa, nismo. Ali, Lejla, realno. Teniski reket. Jesi li ga ijednom iskoris la?”
“Jesam. Dino mi je bio trener. Tako smo se upoznali.”
“Trener? Tenisa? Ti si trenirala tenis?”
 “Mjesec dana ukupno. Poslije više nisam mogla. Sve to trčanje za
lop com kao da sam pas...”, rekla je gledajući kroz prozor u plas čnu kožu
Austrije.
“On jadan i dalje vjeruje da ću se vra .” Nisam znala da li govori o
tenisu ili svom braku uopšte, ali me je prekinula prije nego što sam smogla
hrabros da je pitam.
“Šta je ono tamo?” Uperila je prst u neku vodu koja se nazirala u
ispeglanom zelenilu.
“Nemam pojma. Neko jezero valjda...”
“Ajmo tamo!”
“Ma daj... Nema još mnogo do Beča.”
“Ali hoću da vidim jezero”, rekla je staloženo, kao da je to neupitna
naučna činjenica pro v koje nemam nikakav argument. Sje la sam se kako
nas je zamalo ubila u onim kukuruzima i odlučila da mi je lakše napravi
pauzu od pola sata da ona vidi neku glupu vodu, nego da ponovo rizikujem
automobilsku nesreću.

Jezero je bilo vještačko, isto kao i parking, isto kao i trava, isto kao i nok
naše konobarice kada nam je donijela kafu i ljubazno zamolila Lejlu da
spus noge sa stolice. Činilo se kao da je neko zategnuo plas čnu foliju
preko površine vode, da bi nesuđeni kamenčić pocijepao cijeli prizor kao
fotografiju. Svaka travka bila je podšišana na jednaku dužinu, kao da se o
njoj brinuo centar za depilaciju, a ne baštenski radnici. I ta zelena boja,
toliko drugačija od naše – imala je jednolični ton gdje god da sam bacila
pogled: na drveće, žbunje, travnjak... Podsje la me je na onu kan cu u
Majkroso u na koju klikneš da popuniš prostor nekom nijansom. Čak su i
p ce, koje nisam mogla da vidim, zvučale toliko prikladno u svojoj
usklađenoj harmoniji, dostavljajući kao po satnici besprijekorno tačne terce
i kvinte, da sam pomislila kako zapravo slušamo neki disk, a ne stvarne
kljunove. Sje la sam se kako sam nekada cijenila takve stvari – ulice bez
smeća, podšišana dvorišta, čiste klupe, sveukupnu uređenost stranog
svijeta. Sad mi je išla na živce. Ne zato što je Bosna u svojoj sveopštoj
nemarnos i ljenos bila bolja. Nisam nikada bila jedna od onih koji
veličaju sopstvene znakove učmalos kao dokaz da mi odavde imamo više
srca nego oni tamo; mi kod nas smo, tobož, iskrene i proste duše, jer
bacamo otpatke po trotoaru i galamimo na djecu. Takve su mi ideje
oduvijek bile smiješne. Među m u tom trenutku, sa Lejlom koja je
razočarano gledala u savršeno četvrtasto jezero i rekla glasno “Pa, jebem
sve!” kada je pročitala koliko treba da pla mo za dvije kafe, Austrija mi je
išla na živce. Naspram njene perfektne trave djelovala sam sama sebi
pogrešno, grubih ivica i neujednačenog tena; misli su mi bile obojene preko
linije. Tada sam shva la zašto ne volim manufakturne pejzaže: zato što čine
da svoju ljudskost osjećam kao grešku, kao duboko lični propust. Najednom
sam imala snažnu želju da se popišam u ono jezero. I to sam pripisala
Lejlinom prisustvu – da nije bilo nje tamo pored mene, vjerovatno bih vrlo
uredno odigrala ulogu civilizovane Evropljanke, štaviše – užavala bih u istoj.
Ali ona me je uvijek podsjećala na nešto suš nsko u meni, neki centar koji
ne može da se svede na če ri pravilna ćoška. Podsjećala me je na to da je
nered prirodno stanje ovog svijeta, te da su naši živo , organizovani oko
napora da unesemo red u sav taj haos, zapravo ništa drugo do odraz
nesagledive arogancije.
Lejla je podigla lice ka suncu i zatvorila oči. Na vrhu glave nazirao joj se
tanki izrast, crn kao sljepilo naspram austrijske svjetlos . Kao da joj se
prstohvat onog mraka zavukao u kosu prije nego što smo napus le
Banjaluku. Bila sam glupavo srećna, jer sam posvjedočila pravoj boji njene
kose, kao da sam me dokazala da sam sve vrijeme bila u pravu u nekoj
neizgovorenoj prepirci koju smo vodile još od Mostara. Taj mi je izrast
govorio da nisam sve izmislila, da se negdje unutar te žene krila prava Lejla
koja će, prije ili kasnije, izbi na površinu. Ispred nas su se, na onoj
besprijekornoj travi, dvije djevojčice vrtjele ukrug i padale na zemlju u
iskrenim, pretpubertetskim napadima smijeha. Ona viša imala je potpuno
bijelu kožu i kosu toliko svijetlu da se činilo kao da će nesta ako se još
malo približi sunčanoj strani dvorišta. Obukla je tregerice kratkih nogavica i
majicu koja je, u poređenju s njenim tenom, bila više žuta nego bijela.
Druga je nosila debelu riđu punđu i, dok se okretala ukrug raširenih ruku i
zatvorenih očiju, zelena haljina od la vrtjela se zajedno s njom, kao nježni
propeler spreman da je lansira visoko iznad jezera. Majke su im sjedile dva
stola od nas i gugutale nešto na tečnom njemačkom ne skidajući pogled sa
travnjaka. S vremena na vrijeme jedna od djevojčica opasno bi se primakla
ivici jezera, zanesena svojim plesom kao dellijska proročica, dok
ovozemaljska majka ne bi vrisnula nešto na njemačkom prekidajući magiju.
Rečenica bi se zategnula između mame i ćerke kao povodac i povukla
nestašnu djevojčicu dalje od vode.
“Nisam rekla da se goniš u pizdu materinu”, rekla je Lejla odjednom, i
dalje zatvorenih očiju.
“O čemu ?” pitala sam je, posmatrajući one dvije djevojčice,
ljubomorna na njihovu prirodnu nehajnost i to što mogu da se bacaju po
travi bez da iko pomisli da su lude.
“Onda kad smo se vidjele posljednji put, kad smo sahranile Zekana.”
“Otvorila si vrata i rekla mi da se gonim u pm”, odgovorila sam, “sjećam
se vrlo dobro.”
Razrogačila je oči i uspravila se na stolici.
“Kako voliš da izmišljaš stvari, pa to svijet nije vidio...”
“Ne izmišljam ništa”, rekla sam smireno. Sje la sam se u tom trenutku
jedne emisije u kojoj su neki policajci govorili kako su prošli obuku za
razgovor sa psihopatama. Ne smiješ da izgubiš živce ni u jednom trenutku,
to je znak slabos .
“Saro, se šališ, je l’ de?”
“Bože, Lejla, kakve veze ima sad? To je bilo prije sto godina. I ne lju m
se više.”
“Čuj nju, molim te, ne lju m se više. Prvo izmisli cijelu scenu, pa se
onda još i pohvali kako se ne lju zbog nje.”
“Ne mogu stvarno sad o tome da pričam.”
Jedna od djevojčica, ona svjetlija, prestala je da se vr . Nešto joj je
odvra lo pažnju, nešto u vazduhu. Stajala je usred trave i gledala ispred
sebe bez ikakvog izraza na licu, dok se njena crvenokosa prijateljica i dalje
okretala zatvorenih očiju.
“Slušaj me”, rekla je Lejla, odlučna da se drži teme, “ja sam tebe pitala
– ‘Gdje ćeš sad?”’
“Lejla, nije važno stvarno...”
Nešto u vazduhu, ona djevojčica blijede pu nešto je vidjela. Kao da
gleda u nevidljivog lep ra. Pra njegov sumanu ples.
 “A si meni rekla, ci ram, ‘idem u pizdu materinu’. I onda sam ja
otvorila vrata, a izašla. Čiča miča, gotova je priča.”
“Lejla, ona djevojčica...”
“Kakva sad djevojčica?”
“Plava, u tregericama”, rekla sam i pokazala ka travnjaku ispred. “Nešto
nije u redu.”
I tad je počelo – s malim laktom koji se nekako čudno trgnuo, kao da ga
je nevidljiva učiteljica oštro povukla ka sebi. Plavokosa djevojčica pala je na
travu i počela da se grči u žestokim konvulzijama. Druga je dlanovima
prekrila lice i udaljila se nekoliko koraka od svoje prijateljice – to više nije
bila ona. Malo jelo se uvijalo mahnito, kao da se čupa iz zemlje pod
sobom, pokrenuto nedohvatljivom neuronskom greškom, podsjećajući sve
prisutne da smo ništa drugo do jadna masa pogrešivih čes ca. Majke su
trčale ka djevojčicama, ostavljujući za svojim š klama ožiljke po savršenoj
travi. Svi su ustali i gledali u malo biće koje se i dalje grčevito treslo:
konobari su stali na pola svojih putanja kao da pokušavaju da se prisjete da
li su se ovakve situacije pomenule u opisu radnog mjesta; drugi gos su
zabrinuto gledali jedni u druge, čekajući na nečiji pametni komentar, neko
valjda zna šta treba da uradi. Ali majka je bila dorasla zadatku – malena
žena mršuljavih ruku u neuglednoj haljini sa šljokicama i smiješno
natapiranom kosom bila je jedini ekspert za to što se dešavalo, najviše
uplašena i najviše spremna za ćerkine konvulzije.
Nakon dugo vremena napad se u šao, djevojčica je samo ležala posred
trave, kao da se odmara poslije dugog dana provedenog u igri. Ambulanta
je s gla kasno, najgore je prošlo. Majka je nešto objašnjavala dvjema
bolničarkama koje su potvrdno klimale. Jedno po jedno, konobari i
konobarice su se ponovo pokrenuli, a publika se polako vra la svojim
stolicama, prikladno zabrinu h pogleda. Vra o se i zvuk usklađenih p ca
koje su, čini se, bile zanijemile tokom tog stravičnog prizora. Lejla i ja smo i
dalje stajale ispred svog stola i gledale u malu grupu pored jezera. Sje la
sam se našeg ljetovanja na ostrvu i shva la da je možda bila u pravu. Ja
jesam nepripremljena. Ne samo za smrt, već za bilo šta, bilo kakvo
odstupanje od uobičajenog. Takvi su me prizori samo mogli paralizova ,
stravične scene tokom kojih se naša prava priroda pokazuje u punom ruhu.
Naspram one majke, onako spretne i bez trunke histerije, bila sam potpuno
neupotrebljiva. Shva la sam, u prećutanom užasu, da ja nikada nikoga neću
spasi , nikada neću trča preko proplanka da nekome pomognem, neću na
vrijeme izvadi neku važnu tabletu iz torbe, neću bi ona osoba u
restoranu koja će izves Hajmlihov zahvat nad nekim jadnikom koji se guši.
Samo ću staja u svojoj tupavoj paralizi i gleda smrt kako se širi oko mene.
“Jadno dijete”, rekla je Lejla.
“Da, mogla je stvarno da se povrijedi”, rekla sam, i dalje zatečena,
“zamisli da je upala u jezero.”
“Ma, ne ona”, odgovorila je. Pogledala sam je zbunjeno. Oči su joj bile
vlažne, što me je dočekalo potpuno nespremnu. Ispra la sam pravac
njenog pogleda i shva la da je mislila na ono drugo dijete, u zelenoj haljini.
Crvenokosa djevojčica je stajala kao ukopana na nekoliko metara od
bolničarki, majki i svoje izmorene drugarice, i plakala iz sve snage, s licem u
sitnim, pjegavim rukama.
[Moje su ruke umorne, s povremenim bolovima koje nijedan doktor u
Dablinu – barem nijedan kojeg sam mogla priuš – nije znao da objasni.
Ponekad imam osjećaj da kucam već deceniju. Čini mi se da sam osuđena
na vječno lupanje po tastaturi. S vremena na vrijeme moram da stanem i
protrljam dlanove – bol je ponekad tup, razliva se po zglobovima, a
ponekad oštar, u samim vrhovima prs ju. Onda zaustavim ruke u vazduhu
nad laptopom i čekam da prođe. Tako skvrčene i uvijenih dlanova, sa
crvenom kožom koja se suši i peruta oko zglobova, podsjećaju više na
hrapava kliješta morskog raka. Ti bi rekla da prestanem da kukam, neki ljudi
imaju prave probleme. Stoga si ne dajem duže od deset sekundi da
izmasiram ruke i vra m se poslu.
Čini mi se da sam sve pogrešno napisala. Slova su tu, ako skrolujem
dokument jednostavnim dodirom, moći ću da se vra m unazad i
promijenim sve što se desilo, obučem te u ljepše farmerke, stavim zelena
sočiva, oživim mrtvog Zeca. Ali ne mogu. Želim da s gnem do kraja, da
zatvorim laptop, izmasiram bolne ruke i izađem napolje. Osim toga, plaši
me mijenjanje pravca. Ići unazad znači okrenu auto i vra se u Bosnu. To
bi mi ubilo priču. Stoga – naprijed. Proklete dvije ruke kao dva pauka. Stoje
u mjestu i proždiru polumrtvo meso. A trebalo je samo da napišem neku
jednostavnu scenu, ispoliram jednu jedinu uspomenu. Negdje gdje nema
tvoje plave kose i ne smrde alge s onog prokletog ostrva. Jedan srećan dan.
Jesi li to htjela?
Dobro. Ne mogu da se vra m unazad, ali nema veze. Jednostavno
zaboravi sve ovo do sada, okej? Počnimo ispočetka:
“Idem”, rekla si, “da kupim bijelog zeca.”
Bilo je suviše rano, čak i za onaj mrak. Pojavila se puko na negdje u toj
tmini i propus la slabašnu, ali ipak neospornu, sunčevu zraku. Naš grad je
spavao, nesvjestan svjetla koje ga otkriva. Nisam tada znala šta je ta
ushićenost, odakle dolazi. Sada mi se čini da smo tog jutra, nakon mature,
na trenutak osje le moć protagonizma – data nam je uloga glavnog junaka,
samo zato što su svi drugi spavali. Kažem junaka, jer junakinje tada nisu
postojale, skrivane su kao sramne tajne, zgurane podignu h sukanja u
ćoškove loših knjiga ili zaboravljene u zapuštenim grobovima, kao jadna
Safikada. Ali toga dana, kada je tanka zraka sunca odlučila poštedi naš
grad za jedno jutro, mi smo preuzele posao protagoniste. Osje la sam to,
mada nisam znala šta je – tu moć da možemo da učinimo bilo šta. Sve je
postojalo za nas i zbog nas: krošnje iz kojih pršte p ce, oronule zidine
Kaštela, otkinute grane koje nosi brza rijeka, mirisi što su se iskrali iz tek
probuđenih pekara, puste ulice osakaćenih trotoara – bile su naše.
Trčala si posred mosta, tanka traper jakna lepršala je mahnito za
tobom, crni rep kao krilo unezvijerenog gavrana, a ja sam trčala za tobom,
spora, zajapurena i s bolom među nogama, ali svejedno srećna. Činilo mi se
da smo jedine dvije osobe u cijelom gradu: most je bio prazan, kafane
zatvorene, venecijaneri navučeni preko malih prozora. Dvije balavice bez
himena, deset maraka zavučeno pod las š helanki i jedan jedini sunčan
dan. Šta nam je drugo trebalo?
Čak i kad smo s gle na pijacu, gdje su žene rumenih lica raspoređivale
otužni paradajz i paprike po drvenim gajbama, a muškarci slagali veš i
ženske čarape po klimavim tezgama, činilo se da su tamo zbog nas, da su
tek sta s u našoj priči.
“Gdje se kupuju zečevi?”
“Znam lika”, odgovorila si, kao da nabavljamo kokain.
Kupile smo gumene bombone i plas čni jo-jo s licem nekog fudbalera.
Osjećala sam svoju izgubljenu nevinost kao tek naučeni jezik neke strane
zemlje. Odjednom su svi oko mene – prodavci i prodavačice, beskućnici i
prosjaci, pekari i cvjećarice – postali ljudi koji to rade. Da li me je nešto
odalo, nešto u mom hodu, načinu na koji sam se smijala i igrala se jo-jo
igračkom trzajući lice nesrećnog fudbalera između prljavog tla i vrelog
dlana? Nešto je u meni htjelo da budem otkrivena, da me ljudi pogledaju i
vide iskustvo, kao da sam odbranila doktorat, a ne raširila noge pod nekim
balavcem.
Ti si mi izgledala isto kao i uvijek, više uzbuđena zbog zeca nego zbog
prvog seksa. Nosila si oko sebe auru nemarnos koju ću godinama kasnije
bezuspješno kopira pred mladim Dablincima, ne bi li me zapam li. Činilo
se da si uvijek imala neku misiju – nabavi kondome, kupi zeca, zauze
zadnje sjedište autobusa – naspram koje su mo vi drugih djelovali krajnje
bezveze. Pristupala si m zadacima s ozbiljnošću tržišnog anali čara, dajući
mi istovremeno do znanja da se dosađuješ, da je to još samo jedan posao
koji treba da se obavi. Če ri godine kasnije Zec će bi mrtav, plava, a ja s
lopatom u rukama. Ali to ne znamo tada, u tom trenutku zečevi ne umiru.
Ne znamo ni da nam je ostala još jedna godina prijateljstva, da nas ono
ostrvo čeka kao vješ čja kuća na kraju šume. Hodamo ka štandu sa kućnim
ljubimcima bez mogućnos da se zaustavimo, okrenemo i vra mo do
rijeke. Jer to se već desilo. I Zec i smrt i ostrvo. Nemamo izbora.
Na slijepom kraju tržnice, na naslaganim gajbama piva sjedi gospodin
Kraljević i namiješta beretku preko ćelave glave. Njegova besprijekorno
ispeglana košulja, sa dezenom sitnih p ca, sramo se u dva tamna kruga
pod pazusima. Okružen je gomilom kaveza, malih i velikih, drvenih,
plas čnih i metalnih, kao zbunjeni bog- ranin malog živo njskog carstva.
Sjedi sa rukama na koljenima koja je raširio kako bi oslobodio dovoljno
mjesta za golemi stomak. Mrš se i gleda unaokolo u druge prodavce kao
iznervirani sudija. Podsjeća me na one ljude kojima sve smeta, kojima je
svijet uvijek nekako nepodnošljivo malen, pa su svjesni sebe i svoje pojave
više nego što mogu da podnesu. A opet, čini se neometen kreštavom
onomatopejom koja ga okružuje – razdrndanim točkićima što se vrte pod
histeričnim mišjim nožicama, kljunovima što pjevaju za hranom, seksom ili
oboma, sjeku ćima što grickaju listove zelene salate. Jedino su kornjače
he. Podsjećaju me na moju tajnu sahranjenu pod borom ispred kuće.

“Ti si ona mala što je zvala za kunića?” pita te i posmatra sumnjičavo,

kao da je on taj kome se nešto prodaje.
“Da. Bijelog.”
“A mora bijeli? Imam jednog pjegavog, ubio se za tebe.”
Rekao je to tako da nam je odmah bilo jasno da je Pjegavi najgora
moguća opcija. Pjegavi vjerovatno ima zečji sifilis ili bihevioralni poremećaj.
“Mora bijeli”, odgovaraš. Uspravna kao trojanski heroj, stojiš i gledaš u
oznojenog prodavca i ne trepćeš. Pod tvojim pogledom, gospodin Kraljević
se sveo na još jedno malo morsko prase među svim drugima.
“Svi oće bijelog, ne znam šta vas je spopalo. Ajd, bona, pogledaj
pjegavog, znaš kakav je sladak.”
Na te riječi se okrećeš i krećeš nazad. Ja se zbunim, pogledam u njega,
pa u tebe, a onda poskočim kao poslušni paž za oholom kraljicom koja je
upravo uvrijedila sve prisutne.
 “De čekaj, bona. Alo, bolan...”, dovikuje gospodin Kraljević, a se
zaustavljaš. “Šta se zajogunla odma, de gori?”
“Gospodine Kraljeviću, nemam cijelo jutro”, kažeš mu. Da li zato što si
ga nazvala gospodinom, ili zbog toga što nas je sad već nekoliko drugih
prodavača posmatralo sa okolnih tezgi, napokon je ustao i pokazao
dlanovima da sačekamo. Okrenuo nam je leđa i provukao se između dvije
obješene mušeme u svoju zakulisnu džunglu. Pogledala sam te iznenađeno
– nisam očekivala da će cijela stvar da se pretvori u toliku dramu. A si
samo sklopila oči poput spiritualnog vođe i polako klimnula glavom – sve je
pod kontrolom.
Izašao je noseći u rukama glomaznu drvenu gajbu punu zečeva.
“Smiju li oni svi tako zajedno... u jednu gajbu?” pitala sam, na šta me je
gospodin Kraljević pogledao uvrijeđeno.
“Kad može deset ljudi da živi pod is m krovom, mogu, brate, i kunići.”
Kunići. Preplašene male lopte. Smrad je bio nepodnošljiv. Pomislila sam
na ljude zgurane zajedno u istom stanu, na vonj zbijenih jela i musavu
djecu zaboravljenih pelena. Bilo mi je muka.
U gajbi su bila tri crna kunića, nekoliko šarenih i dva bijela. Gospodin
Kraljević izvadio je jednog i pružio ga. Prihva la si ga nježno između
košča h dlanova, kao da držiš živo ljudsko srce. Učinilo mi se da vidim strah
u tvojim očima.
“Znači”, otpočeo je Kraljević, “sijeno, najvažnije je da ima sijena, i uvijek
svježa voda, kroz koji mjesec poče sa zelenim povrćem.”
“Je li muško ili žensko?” pitala sam.
“Kakve veze ima?” rekla si.
“Djevojčica”, odgovorio je gospodin Kraljević ponosno, kao da je upravo
nekoga porodio. “Ovaj drugi je dječak.”
“Zvaćemo te...”, rekla si maloj, preplašenoj zečici, a onda se zbunjeno
okrenula ka meni: “Saro, kako će se zva ?”
U životu nikada ničemu nisam dala ime. Mama je krs la čak i moje
kornjače – nosile su raskošna imena meksičkih TV ljepo ca. Kasandra,
Esmeralda i Marisol. Ukoliko odaberem loše ime, otkriću is nu o svojoj
tvrdokornoj prosječnos . S druge strane, ako odbijem da imenujem zečicu,
priznaću svoju nedoraslost zadatku. A onda se začulo zveckanje sa tezge
mršavog ključara i odvra lo nam pažnju. Nekoliko jabuka se skotrljalo niz
padinu.
“Šta se dešava?” pitala si, nikoga određenog.
Osje la sam lagano podrhtavanje tla. Bila sam spašena. Sje la sam se
onog očevog: “Ne boj se, ćeri. To Banjaluka oče da kihne.”
“Potres”, rekla sam ho, a osmijeh gospodina Kraljevića zaledio se u
užasu.
“Gospode, ne opet”, rekao je samrtnički.
Kao spoljni izraz njegovog unutrašnjeg nemira, živo nje su počele da
skiče i poskakuju: mršuljave p ce lepetale su krilima iza hrđavih rešetaka,
morska prasad uspela su se na tanušne zadnje noge mahnito njušeći za
odgovorom, a kornjače su prikladno povukle glave u oklop. Ti i ja smo
čučnule i gledale mirno jedna u drugu kao da čemo našim pogledom
nadjača tektonsku ploču. Najbolje su prošli zečevi: kako je gajba ostala
otvorena, iskočili su isprepadano iz njenog smrdljivog sijena i dali se u bijeg
na sve strane. Bezimena djevojčica je nestala iz tvojih ruku – ili si je možda
u strahu ispus la? Nikada te to nisam pitala.
Za razliku od ostalih, koji su se sakrili iza okolnih gajbi, strčali niz brdo
do potoka ili nestali nazad iza improvizovane zavjese-mušeme, bijela zečica
je potrčala posred vrelog asfalta koji je razdvajao dva reda tezgi. Nestala je
u nekoliko sekundi, prije nego što smo uspjele da je imenujemo. Gospodin
Kraljević je, bez imalo razmišljanja, potrčao za njom niz pijacu, opasno
kloparajući u raspadnu m japankama. Njegov debeli stomak skakao je
gore-dolje kao da želi da pobjegne od sopstvenog vlasnika.
Potres se ubrzo u šao, a preplašeni prodavci i prodavačice, makar oni
koji su bili dovoljno stari da se sjećaju šezdeset i devete, ponovo su mogli
da se opuste. Ispravili su ispreturane ar kle, okačili kesice s čarapama i
gaćama nazad na isturene šarafe, dohva li otkotrljane jabuke i dobacili koju
lošu šalu kako bi sprali sramotu poslije pokazanog straha.
U gajbi je ostao još samo jedan zec – bijeli dječak. Gledala si ga
namršteno, zašto nije otrčao kao i drugi? Mogao je sad da bude slobodan, a
ne ovako – čuči u otvorenoj gajbi i čeka debelog ranina. A onda si me
pogledala. Učinila si to kratko i bez riječi, ali sam svejedno shva la poruku.
Kraljević je i dalje jurio za odbjeglom zečicom, mogao je da se vra svakog
trena. Nije bilo mnogo vremena za razmišljanje – uhva la sam malog zeca
objema rukama i strpala ga u svoju široku platnenu torbu. Zatvorila sam
rajsferšlus – mogao je da diše kroz heklanu rozetu – i krenula ka izlazu.
Iznenadio me je sopstveni mir, koračala sam polako i staloženo, kao da sam
sto nu puta ranije ukrala neku živo nju. Bio je miran, osjećala sam njegovo
toplo jelo kako diše naspram mog bedra. Znala sam da me pra š, ali
nisam htjela da se okrenem. Plašila sam se da ću vidje gospodina
Kraljevića kako trči za nama, sav zajapuren i ljut, i onaj njegov veliki stomak
kao bijesna lavina mesa.
Ćutale smo dok nismo prošle kroz velika drvena vrata Kaštela i popele
se na vrh jedne od zidina. Čučnule smo iza male osmatračnice, a ja sam
pomislila na nekog spretnog Osmanliju koji je nekada davno, možda s tog
istog mjesta, gledao u nadmene austrijske vojnike kako opkoljavaju
tvrđavu. Sada su tu čučale dvije mamurne maturantkinje, ne u strahu od
kraljevske garde, već gojaznog prodavca kućnih ljubimaca. Polako si se
podigla s tla i popela na prste ne bi li bolje osmotrila pijacu. Učinila si mi se
golema, onako uzdignuta i uspravna između dva rebra osmatračnice,
spremna da poraziš čitavu Habsburšku monarhiju jednim pogledom.
Htjela sam da provedem cijeli dan na vrhu Kaštela, da sjedim na travi sa
malim zecom u torbi, naslonjena na toplo kamenje, dok stražariš pred
svim mogućim silama vanjskog svijeta. Dokazala sam nešto tog dana, tako
sam bar htjela da mislim. Počinila sam zločin za tebe, nisam se ni u jednom
trenutku nećkala. Štaviše, nisam ukrala nakit, kakvu glupavu majicu koja je
tog ljeta bila pomodna, ili pare iz džepa neke nepažljive budale. Ukrala sam
živog stvora. Stavila ga u svoju torbu i zatvorila rajsferšlus. Sad ćeš zna da
sam kul, da mogu sve, te da – isto kao i – nemam osjećaj za granicu.
“Ima li ga? Ide li za nama?” pitala sam te.
“Ma kakav...”, odgovorila si. “Vjerovatno još uvijek trči za ostalim
živo njama. Nije ni skontao.”
“Jadan čovjek”, rekla sam, “ostade bez zečeva.”
“Šta jadan? Nisu to njegovi zečevi.”
“Nego čiji su?”
“Ničiji”, odgovorila si. “Svoji.”
“I misliš da će da prežive tako... raspušteni po gradu?”
 “Možda pobjegnu”, rekla si i nasmijala se. “Brzi su.”
Oblaci su, poput ugriza, nečujno izbili po nebu. Grad se budio. Mrak se
ho vraćao u svoju dobro utabanu fotelju. Onaj komadić sunca koji se tog
dana razgoli o samo za nas dvije i našu kriminalnu avanturu, sada se
povukao nazad kroz svoju puko nu i ostavio nas u polutmini. Vidjela sam
male ljude kako koračaju hitro niz iskrivljene ulice. Vidjela sam
venecijanere kako se otvaraju, kao kapci, po sivim zgradama. Vidjela sam
automobile kako se polako parkiraju tamo gdje je nekada stajala Ferhadija.
“Raketa”, rekla si mi nekada davno, u drugom ili trećem razredu osnovne,
dok smo prolazile pored džamije. “Moj tata je jednom rekao da je to
raketa. Ali nije, šalio se, to se zove minaret.” Mislila sam na to dok smo
sjedile na Kaštelu. Sje la sam se tada i svog trinaestog rođendana, onog na
koji nisi mogla da dođeš. Sjedila sam u sobi s nekoliko drugarica iz razreda i
smijala se školskim tračevima dok je moja veselija nego inače mama
škljocala malim fotoaparatom. Kasnije sam bacila te fotografije, u strahu da
ćeš ih vidje jednog dana i sazna da sam se dobro zabavljala u tvom
odsustvu. Nekoliko dana poslije tog rođendana srušena je Ferhadija.
Rakete su, zaista, poletjele u nebo i ostavile za sobom neugledne parkinge.

“Je li živ?” pitala si me, sjedajući pored mene na osušenu travu. Napola
sam otvorila rajsferšlus i provirila u torbu. U njoj je i dalje disala pufnasta
bijela lop ca.
“Sasvim”, odgovorila sam. “Kako ćeš ga nazva ?” pitala sam te brzo, u
strahu da ćeš mi opet dodijeli neželjeno kumstvo. “Nikako”, rekla si. “Bolje
mu je bez imena.”]
 12
Beč je nabrekao kao lešina. Možda bi ova priča bila bolja da sam mu
zapam la zgrade, parkove, mostove. Mogla bih da ga potražim na
internetu, dopišem nazive ulica i znamenitos , pa da djelujem pametno i
obaviješteno. Ali u tom trenutku on i nije bio grad, već jednolični lavirint.
Negdje je u njemu bio Armin. Sve drugo – blještavi izlozi prodavnica sa
odjećom, čis automobili parkirani uz još čišće zgrade, pompezne statue sa
kojih su neki momci u uniformama čis li p čji izmet – sve to je bilo
nevažno. Štaviše, bilo je nečega lažnog u svoj toj prikladnoj ljepo . Kao da
je neko sastavio cijeli grad preko noći, prosuo po njemu neke ljude i njihove
živote, raštrkao crkvice, samo kako bi nas dočekao takav – nesaglediv i
načičkan istorijom – i otežao nam put do Armina. Očekivala sam kakvu
logis čku grešku na svakom ćošku, nešto što će mi dokaza da taj grad nije
stvaran. Ako uđem u prvu prodavnicu i postavim neko jednostavno pitanje
– sve će da se raspadne. Nisam mu vjerovala – tom Beču. Kao da je on
potrovao one pse i bacio jelo Ozrena Habdića u ledenu rijeku. Kao da je
on isisao svjetlo iz moga grada. Bilo je jednostavnije misli tako – ima
raskošnog krivca nadohvat ruke.

“Gdje...”, pitala sam je kada smo zašle u centar. “Parkiraj bilo gdje. Naći
ćemo neki hotel.”
“Ali zar nećemo...”
“Šta?”
“Mislila sam da ćemo...”
“Sutra ćemo. Danas ćemo da večeramo i spavamo. Zaslužile smo.”
Laknulo mi je kada je to rekla. Nisam bila spremna da vidim Armina. Ne
nakon one scene pored jezera.

Hotel Frohlicher Jager bio je malen i prepun prepariranih živo nja. U lobiju
su se smjenjivali šlageri i šansone. Na zidu iza recepcijskog pulta bila je
okačena fotografija nekog debelog, riđokosog čovjeka kojem iz šake visi
gigantski som. Pretpostavila sam da je to vlasnik i da je on, ili neko od
njegovih, poubijao sve te glave i rogove što su krasili zidove.
 Lejla je insis rala da pla prenoćište, bez obzira na moje negodovanje.
Dobile smo ključ s drvenim privjeskom – medvjeđa glava s urezanim
brojem 42 na poleđini. Popele smo se uz stepenice do male sobe. Unutra je
sve bilo od lažne hrastovine: krevet, komoda, sto, ram ogledala. Čak je i
mali televizor bio umetnut u ku ju od sličnog materijala. Iznad kreveta je
visio ovalni goblen – pohotna pas rica bujnih grudi. Imala je grešku na
lijevom uhu: neko je iskoris o pogrešan konac.
“Kako bi sve ovo buknulo u dvije sekunde da se desi požar”, rekla je
Lejla gledajući oko sebe.
“Moraju oni to da premažu nekim... zaš tnim sredstvom, po zakonu.”
“I šta, onda kao ne gori?”
“Pa, prosto da se zaš , da ne plane kao suvo drvo.”
Otvorila je torbu, izvadila iz nje crveni upaljač i upalila ga. Dugi plamen
zaplesao je u polumraku sobe.
“Da provjerimo?”
“Lejla, nije smiješno. Ugasi ga.”
Nasmijala se i vra la upaljač u torbu. Još uvijek nije bila luda. Toliko
luda. Onda je izula pa ke i bacila se na veliki krevet koji je otužno skviknuo.
“I otkud uopšte upaljač? Nisi valjda počela da pušiš?”
“Nisam. Prosto imam upaljač. To je jedna od osnovnih stvari.”
“Osnovnih stvari?”
“Da. Za preživljavanje”, odgovorila je.
Sjela sam pored nje i uzela joj torbu s poda. Izvrnula sam je i istresla joj
sadržaj na posteljinu. Lejla se nije bunila. Okrenula se na stomak da bolje
vidi šta radim.
“Jesu li i ovo osnovne stvari?” pitala sam. “Maramice, tamponi,
karmin... Nož. Šta će nož, pobogu?”
“Da nešto otvorim. Ili sastružem. Ili ubijem.”
“Če ri, pet... Šest ku ja kondoma. Šest. Nije dovoljna jedna? Planiraš
da pojebeš pola Beča?”
Ona se ponovo okrenula na leđa i zatvorila oči.
“Nikad se ne zna”, rekla je. “U svakom slučaju ne planiram da umrem
od sifilisa.”
 “Ne možeš danas umrije od sifilisa.”
“Ne znaš to.”
Ustala je i o šla do svog kofera. Iz hrpe zgutljane odjeće izvukla je crnu
haljinu i prislonila je uz sebe, gledajući se u ogledalu.
“Kompas. Imaš kompas”, rekla sam joj posmatrajući malu, metalnu
spravu na svom dlanu. Igla se gegala kao ruka pijanca. “Bože, kao da sam
na suđenju... Šta sad fali kompasu?”
“Ja ne znam u kom vremenu živiš. Sifilis, kompas... Još samo fali
jedan od onih gvozdenih vibratora s početka dvadesetog vijeka.”
“Ne treba mi vibrator”, rekla mi je iz ogledala i zaplesala svojim dugim
prs ma iznad glave: “Imam njih.”
“Šta ćeš s tom haljinom?” pitala sam.
“Uključena nam je večera u cijenu. Mislim, zajedno sa sobom.”
“Ne trebaju nam valjda haljine da siđemo u restoran? Jesi li vidjela
ovo mjesto?”
“Okej, ajde onda da živimo u trenerkama, i ne kupamo se, i pus mo
dlake na nogama, i vra mo se u pećine, i crknemo u svojoj prirodnos , jer
se tebi ne sviđa ovo mjesto.”

Sat vremena kasnije sišla sam u restoran u pamučnoj sivoj haljini. To je bila
jedina koju sam imala. Lejla je bila zvijezda večeri na tom otužnom mjestu.
Haljina joj je bila planirano prevelika tako da joj je spadala s ramena i
plesala oko mršavih koljena. Trebalo je samo da nagovijes jelo ispod
sebe, da ostavi dovoljno prostora pohotnim pogledima kako bi izmaštali
ono što nije jasno ocrtano. Duga bijela pletenica, sa nekoliko strateški
izvučenih pramenova, blještala je naspram crne sinte ke. No restoran je
bio gotovo prazan – prekasno smo sišle na večeru. Za stolom u ćošku sjedio
je neki starac i dovršavao svoju čorbu drhtavom kašikom. Osim njega, u
restoranu je bila još samo jedna ha porodica. Majka je već bila završila:
zurila je u svoj tanjir kao neko ko je upravo izgubio sve u igri pokera. Otac je
oštro trgao hljeb i umakao ga u nedužnu supu. A dječak je ćutao i mrljao
istopljeni sladoled po staklenoj činiji. Da li su se svađali zbog njega? Dječak-
spužva. Jednog dana će ga nešto pri snu i sav otrov će da iscuri. Prsnuće
možda po nekom novom djetetu s istopljenim sladoledom na stolu.
 Punačka ruka brzo je prebrisala naš sto. Neonsko svjetlo odbijalo se o
njene ljubičaste nokte dok smo Lejla i ja komentarisale slike na zidovima.
Konobarica se nasmijala i rekla: “E vala dam niste zemljakinje, neb vas
uslužla. Kuhinja je zatvorena malčas. Al nače se nešto, ništ ne brinte.”
Prije nego što smo uspjele da odgovorimo, zatečene sopstvenim
jezikom u bečkom hotelu, konobarica je iz džepa kecelje izvukla male
makaze i okrenula se ka Lejli: “A teb visi etketa na leđma. Ne moš takva u
provod.”
Nije čekala dopuštenje – povukla je mali končić koji se rastegnuo
između njenih ljubičas h nok ju i Lejline haljine, i brzo odsjekla kartonsku
e ketu. Onda ju je zgužvala i stavila u džep zajedno sa makazicama. Kao da
se osjećala odgovornom za izgled svih naših žena u Beču – nismo mogle da
je sramo mo tamo po velelepnoj metropoli e ketama iz Bosne.
“E, tako je bolje”, rekla je i dlanom ispeglala haljinu po Lejlinim leđima.
Odahnula je kao da je upravo ukro la kakvu neman. Potom nam je uzela
narudžbe, najednom transformisana u profesionalnu kelnericu, i brzo
nestala u kuhinji. Prasnula sam u smijeh.
“Šta se upravo desilo?” pitala sam Lejlu.
“Desilo se to da sad ne mogu da vra m haljinu i dobijem nazad svoje
pare”, odgovorila je.
Kada se naša žena vra la iz kuhinje, noseći na plas čnoj tacni dva velika
hamburgera i činiju s pomfritom, ponovo smo se uozbiljile. Rekla nam je
prijatno na njemačkom, možda kako bi se pohvalila poznavanjem jezika, a
možda da nas kazni jer se nismo upus le u nostalgični razgovor o našoj
zemlji.
Nismo pominjale ono što nas je čekalo sutradan. Dio mene h o je da
što prije odemo na spavanje. Planirala sam šta ću da obučem, šta ću da
uradim s kosom, ne bih li nečim podsje la Armina na onu nekadašnju
djevojčicu, a ipak uspjela da odišem zrelošću koju če on primije i umje
da cijeni. Među m neki drugi dio mene nadao se da će se noć oduži .
Sutra ćemo bi nas troje, kao onoga dana u njihovom dvorištu kada mi je
Armin odvezao kosu. Sada smo još uvijek bile nas dvije, u jednostavnim
haljinama, u noćnom baru malog bečkog hotela. Možda sam zato pristala
kada je Lejla, nakon večere, predložila da se premjes mo u bar. Htjela sam
da trajemo još malo.

“Znaš”, rekla mi je, nakon druge čaše vina, “ si jedina osoba na ovom
svijetu koja me još uvijek zove Lejla." Sa plafona je visila kristalna kugla i
bacala šarena stakalca na njeno golo rame. I dalje su se čuli šlageri,
potpuno neprikladni tom mraku, šanku i alkoholu.
“Šališ se?”
“Ne šalim se. Zovem se Lela već dvadeset godina. I više od toga. Izgleda
nisi primije la.”
“Mama te sigurno ne zove Lela.”
“Ne, ona me zove Leja. Kad sam bila mala nisam znala da izgovorim
svoje ime. Govorila sam Leja. Leja bće vode. Leja 'oće piški... Tako sam za
nju i ostala Leja.”
“Je l’ smeta što te zovem Lejla?” pitala sam je. Nikada ranije nisam
tako mislila o tome. Bila sam ponosna na to kako sam je oslovljavala, kao
da je samo meni bila dostupna neka suš nska tajna o njenoj prirodi, suš ni.
Sada sam sjedila za onim šankom, pila crno pivo i shva la da je imala samo
jedanaest godina kada su joj dali novo ime. Pokušala sam da zamislim
dijete od jedanaest godina. Nisam uspjela. Shva la sam da je to slovo j koje
sam uporno dodavala njenom imenu zapravo služilo kako bih seja osjećala
posebnom i drugačijom. U trenu sam postala svjesna sopstvene sujete.
“Ma, možeš da me zoveš kako oćeš”, rekla je i nazdravila. “Ne mogu da
te zovem Lela, čudno mi je.”
“Dok se odlučiš, i Lela i Lejla idu da piške”, odgovorila je i namignula
mi. Krenula je ka toaletu na drugoj strani prostorije, ubirući zainteresovane
poglede poslovnih ljudi i otužnih parova sa okolnih stolova. WC je bio
zauzet, pa se naslonila na zid pored vrata i mahnula mi.
Sa velikog zvučnika iznad frižidera začuli su se prvi taktovi neke
šansone. Prepoznala sam melodiju, oduvijek mi je bila draga. Kad tebe
ljubio sam zadnji put, tad trešnje cvale baš su sve. Otkud im taj album u
Beču? A onda se poznata pjesma bolno iščašila u mojim ušima: do mene su
dolazile druge riječi, na tuđem jeziku, razotkrivajuči pravu prirodu
uspomene. Do tada sam bila uvjerena da je to bila naša pjesma. Sada me je
bilo sramota tog neznanja, pogledala sam oko sebe kao da će neko od
prisutnih da mi pogodi misli. Naravno da nije naša. Kako su odmicali
s hovi, bilo mi je sve očiglednije da nikada nije pripadala nama. AY život
druga je stvar i kad-tad prestaje čar. Ne. Francuski joj je stajao kao saliven,
kao da je neka žena, deset puta atrak vnija od mene, obukla moju
omiljenu haljinu i objelodanila moje nedostatke. Popularne francuske
pjesme nekada su bile prevođene na naš jezik i snimane u drugim
aranžmanima, znala sam to. Kako sam mogla da budem toliko glupa?
Pogledala sam u Lejlu koja je i dalje stajala pored toaleta i čekala svoj
red. I ona je slušala pjesmu, ali joj, za razliku od mene, francuski nije
smetao ni najmanje. Riječi joj ionako nikada nisu bile važne. Iskrenula je
glavu i gledala zamišljeno ispred sebe, sa jedva primijetnim osmijehom na
licu, kao da je upravo pronašla neku davno izgubljenu igračku. La branše
dan serizju... duson zarđan karese treštalo je sa zvučnika. Bila je na nekom
drugom mjestu, ne u Beču, ne pred vra ma toaleta. Između nje i
sladunjave melodije pros rao se neki meni nedohvatljiv dio priče. Na
trenutak nije bila Lejla. Postala je tek neka djevojka koja se sječa drage
uspomene. Htjela sam da joj uđem u glavu i posvjedočim svakom kadru. I
više od toga: htjela sam da doživim tu muziku jednako kao ona, da
postanem Lejla, kao za onih dana kada sam svojom olovkom pisala njene
pismene radove.
Možda je to bio samo alkohol u mojoj glavi, ne znam. Gledala sam u
svoje ruke na stolu i poželjela da umjesto svojih vidim njene prste, da mi se
noge izduže dok ne dos gnu dužinu njenih, da mi kosa poraste i postane
bijela, da imam njene grudi i njena rebra pod njima i da takva – nova –
čujem tu pjesmu. Posegnula sam za Lejlinom čašom i ispila gutljaj vina.
Kiselina mi je ugrizla grlo. Ja sam ta koja je lažna. Nedorasla zadatku, bez
obzira na aranžman. Armin će to da vidi. Venera iz njegovog dvorišta izrasla
je u osrednju, malu Miss May na je inom kalendaru sa benzinske pumpe.
Lejla je u međuvremenu ušla u toalet i zatvorila vrata za sobom,
nesvjesna mojih pate čnih mozganja. Kako je lako bi ona, pomislila sam,
toliko lagodno i neusiljeno. Neki ljudi jednostavno jesu, bez mnogo drame.
Lejla, ili Lela, ili Esmeralda, nebitno je. A ja? Obični krečnjak koji si umišlja
da je vulkan. Glumatalo s lažnim erupcijama. U us ma sam i dalje osjećala
opori ukus njenog pića. Nikada nisam voljela vino, bilo je vrijeme da to
priznam. Sjedila sam u noćnom baru nekog hotela u Beču i posmatrala
svoje ruke. Bile su to najobičnije ruke koje sam ikada vidjela. Gledala sam ih
prvi put u životu. Zekru murir damor purela drao se onaj Francuz.
Kada je izašla iz toaleta, put joj je popriječio visoki p u skupom odijelu.
Imao je jednu od onih razbarušenih frizura koje koštaju pola moje plate.
Nisam mogla da ih čujem. Pokušavala sam da pivom sperem opori okus
vina. Držao je ruke u džepovima i nešto joj govorio. Ramena su joj se tresla
u kikotu. Htjela sam da nestanem. Leja. Lejla. Lela. Ko je za njega? Šansona
se i dalje čula, sramoteći me tečnim francuskim.
Lejla je potapšala svog preplanulog gospodina po ramenu i vra la se do
šanka.
“Hoće da prošetamo”, rekla je.
“Ko hoće da prošetate?”
“Franc Jozef.”
“Franc Jozef hoće da prošetate. Koje Franc Jozef?” Pokazala je bradom
ka stolu za kojim je sjedio, a on mi je nazdravio čašom iz koje je virio
zgužvani suncobrančić.
“Ti se zajebavaš.”
“U čemu je problem? Idem da prošetam malo sa Francom Jozefom. Ti
se taman naspavaj, voziš već tri dana.”
“Lejla, ne možeš jednostavno da odeš s nekim strancem. Otkud znaš ko
je? Možda negdje ima podrum s bijelim robljem. Je l’ palo na pamet?”
“Saro”, rekla mi je ozbiljno, “idi da spavaš.”
Htjela sam nešto da dodam, među m već je bila uzela torbu sa stolice i
pridružila se Francu koji je čekao pored vrata.
“Ne bhrini. Vhra ču je!” doviknuo mi je taj klovn na lošem engleskom,
kao da sam mu posudila svesku.
Dovršila sam i vino i pivo. Krenula sam da pla m, ali mi je šanker rekao
kako se prijatelj moje prijateljice već pobrinuo za to. Došlo mi je da
povra m. Ostavila sam mu besmisleno veliki bakšiš kako bih mu dala do
znanja da se zvanično odričem dobročinstva Franca Jebenog Jozefa. Uzela
sam torbu i popela se nazad do sobe 42. Ušla sam, izula se i legla na
prostrani krevet. Jastuk je bio savršeno hladan pod mojim tek nače m
pijanstvom. “Ich bin Lela”, šapnula sam u prazan prostor. “Ich bin Leja. Ich
bin Lili.” Okrenula sam se na stranu i privukla koljena grudima. Imala sam
mrlju od vina na haljini. Kao da sam nekoga dokrajčila te noći. “Ich bin Lulu.
Ich bin Lala.” Pored mene je, na čistoj posteljini, i dalje ležao onaj mali
kompas. “Ich bin Lo.” Igla mu je bježala od mog jela kao da sam toksična.
Titrala je preplašeno u pravcu hladnog Sjevera.
Jutarnje sunce se jedva primije lo odbijalo o lažnu hrastovinu, kao stranac
koji se izvinjava jer nam je greškom ušao u sobu. Razbudila sam se i vidjela
busen bijele kose pored sebe. Vra la se. Tiho sam se izvukla iz kreveta i
krenula ka kupa lu. Na stoliću pored ogledala ležala je njena motorola,
karmin i trista evra.
“Bilo bi petsto da si nam se pridružila”, promumljala je iza mene i
duboko zijevnula. Okrenula sam se i pogledala je. Pomjerila se na sredinu
kreveta i raširila noge i ruke. Kao onog dana pored rijeke. Gaudeamus
igitur. Mrlje maškare i rumenila transformisale su njeno lijepo lice u
otužnog pajaca.
“Ne razumijem, šta bi bilo petsto?”
“Joj da si ga vidjela, Saro... Čučnuo na pod i hoće da ga tučem i
galamim. Bad boy! Fery bad boy! Poslije me lizao pola sata.”
Okrenula se nehajno na stomak i pružila ruku ka pakovanju žvaka na
noćnom stoliću. Ja sam i dalje gledala u onaj novac kao da je vješto
zakamuflirani insekt koji će da skoči i ubrizga mi svoj otrov ako ga
dotaknem. Da li je Franc pomislio da je spavao s profesionalkom i greškom
joj ostavio pare na krevetu prije nego što je o šao da se istušira? Ili je
možda zaista to veće angažovao pros tutku, a jedina ja to nisam znala?
Nisam mogla da je pitam, a nisam ni htjela. Ostavila me je za šankom i
o šla u krevet s nekim strancem. Nešto mi je oduzela, meni i tom danu
kada je trebalo da vidim Armina. Namjerno je to uradila. Zamišljala sam da
će sve poče drugačije. Htjela sam sunce, i doručak, i Lejlu bez šminke.
Neki naivni razgovor o prošlim vremenima. No dan je bio tmuran, kao pred
kišu, a onih trista evra isprljalo mu je svu suš nu.
“Imala sam totalno lud san sinoć”, rekla mi je, veselo mijenjajući temu
kao da mi je upravo bila objasnila kako se prave uš pci, a ne da je istukla
Franca Jozefa za trista evra.
“Sanjala sam da sam propala kroz wc šolju i skotrljala se skroz do
kanalizacije.”
“Aha”, rekla sam. I dalje sam gledala u novčanice.
“A tamo su bili neki ljudi. U kanalizaciji, mislim. Gomila ljudi. I svi su se
odlično zabavljali, kao da su na nekoj žurci... Onako, super obučeni,
skockani, znaš? A oko nas plutaju govna, i nikom ništa.”
 “Idem da se istuširam. Imamo još pola sata za doručak”, rekla sam i
o šla u kupa lo. Zaključala sam se i sjela na hladne pločice, zureći u
izgrebana vrata. Da li su o šli u neki drugi hotel ili su sve vrijeme bili u
ovom istom? Da li joj se svidjelo? To je bio prvi put da smo se razdvojile
otkad smo se srele u Mostaru. Neznanje me je mučilo više nego ljubomora,
ili nekakav osjećaj morala. Nisam znala šta se desilo. Nisam znala ni ko je ta
žena na krevetu. Možda je nikada nisam ni poznavala. Imala sam želju da se
vra m na njen sedmi rođendan i kažem joj, dok priziva duhove, kako će joj
ova nakaza, Lela Barun, promijeni kosu, i oči, i čitavo biće. Htjela sam da
se vra m do rijeke, tamo gdje mi je najbolja drugarica vrištala pod nekim
nespretnim balavcem. Htjela sam da joj kažem: ne brini, jednog dana ćeš ih
tući za pare. Htjela sam da odem na sami početak, sve do papirnih lutaka, i
sjednem pored nekoga drugog. Ne zato što sam je mrzila, ni osuđivala,
već zato što sam imala osjećaj krivice. Ona djevojčica koja stoji pored mene
i gleda u rupu u snijegu, u zgaženog vrapca – pretvorila se u nekoga koga
nisam poznavala. Ja sam dopus la da joj se to desi.
Pokušala sam da ustanem, ali kao da sam zaboravila kako da koris m
sopstveno jelo. Podsje la sam se gdje sam i zašto sam tamo. Kupa lo je u
hotelu, a hotel u Beču. On je tu. Priča če uskoro da se završi. Zaboraviču sva
njena imena. Kupiču negdje punjač i javi se Majklu. Pitaću ga da li je
nabavio zavjesu. Šta radi naš goli komšija. Da li je završio onaj program.
Pitaću ga čak i za avokado. To je važno. Reći ću mu da je Beč prosto savršen,
nabrekao kao pogača. Sješću na avion i vra se u njegov krevet. Ujutro će
da miriše crni čaj s nekoliko kapi punomasnog mlijeka. Niko neće pominja
Tita na moj rođendan. Majki će mi, Jodinom sintaksom, reći da je Sila uz
mene. Naručićemo neku orijentalnu tjesteninu, sjes na iskrzani parket i
gleda serije. Seks na trpezarijskom stolu. Svađa u prodavnici. Njegov jezik.
Njegova gitara. Njegove ploče. Odmoriću se od sebe i nje.
Prošlo je dugo vremena. Nisam mogla da se pomjerim s poda i
odvrnem slavinu kako bi makar zvučalo kao da se tuširam. Bilo mi je
svejedno šta će misli . Mogla sam da je čujem u drugoj sobi kako pretura
po svojim stvarima i šprica se lakom za kosu. Nije ih čak ni sakrila, onih
trista evra. Ostavila ih je na stolu kao da je ponosna na njih, kao da ih je
osvojila na seoskom vašaru pucajući u plišane živo nje. Možda je stvarno
bio nesporazum, možda pretjerujem. Franc Jozef je budala, pla o je ono
što je u stvari bilo besplatno. Izgledao je kao neko ko voli da pla za sve,
čak i kada nije potrebno, samo kako bi stvarima i ljudima oko sebe povećao
tržišnu vrijednost. Lejla je zaradila na nekom tupavom buržuju. Još je uz sve
to i svršila.
“Saro, je li sve okej?” doviknula mi je s druge strane vrata.
“Jeste, jeste...”
“Da nisi upala u wc šolju?”
“Ma, okej sam, samo mi je malo muka. Ništa strašno.”
“Jebiga, propus le smo doručak”, rekla je, “ali nema veze, možemo da
pojedemo nešto u gradu. Sad imamo para za neki fensi restoran.”
Ustala sam i otvorila vrata. Ponovo je bila u farmerkama i majici, sa
velikom bijelom punđom na vrhu glave i jednom čarapom na nozi. Mirisala
je na jabuke. Djevojčica. Odrasli joj plaćaju da ih kažnjava. Mene može i
besplatno, u ime dobrih starih dana.
“Neću ni u kakav restoran”, rekla sam.
“Mmmokej... Hoćeš da kupimo neki sendvič negdje?”
“Neću nikakav sendvič. Hoću da već jednom...” Riječi su mi ležale u glavi
kao užareno grumenje. Plašila sam se da će mi sprži grlo ako ispadnu
napolje.
“Okej”, rekla je.
“Mislim, došle smo ovdje zbog...”
“Znam.”
“Hoću da kažem, cijela poenta ovog puta je bila da...”
“Razumijem, Saro. Okej.”
“Okej? Šta okej?” pitala sam. Zurila sam u pod, u njenu čarapu, u
oljušteni srebrni lak na njenim nožnim prs ma.
“Oblači se”, rekla je, “idemo.”

Lagala bih kada bih rekla da nisam uživala u onoj šetnji s njom. Oko nas se
čuo tuđi jezik, negdje je zvonila tuđa katedrala, turis bi nam svako malo
prepriječili putanju. Ali, kada je na trenutak potrčala ispred mene kako bi
prešla ulicu, sje la sam se crnokose Lejle što trči posred mosta u ono
savršeno jutro nakon mature. Sje la sam se kako smo nekada jele snijeg sa
školske kapije i crtale školicu šarenim kredama po trotoaru pred njenom
kućom. Nastavnik biologije prosipao je po svom dvorištu otrov za pacove i
svako malo provirivao da nas pogleda dok smo mi skakutale po nepravilnim
kvadra ma i brojevima. Lejla bi doskočila na liniju, što nije bilo dozvoljeno,
pa potom nastavila da skače kao da se ništa nije desilo. A ja sam ćutala
ponosom moralne pobjednice. Sje la sam se i one koreografije koju smo
jednom izmislile u njenoj sobi uz neku pjesmu Dženet Džekson. Uskočile
bismo na scenu – šarenu ponjavu nasred parketa – i brojale korake pomno
prateći jedna drugu, kao da nam cijela budućnost visi o tom plesu. Poslije
smo se, kad smo postale nejdžerke, pravile da se to nikada nije desilo.
Mislila sam na takve – malene, glupave – uspomene i shva la da ćemo
uskoro doći do jedne jedine ni koja nas je još uvijek vezala – njenog brata.
Nisam se ni u jednom trenutku tokom našeg putovanja zapitala šta će doći
poslije, bila sam suviše zaokupljena zamišljanjem te scene, zamišljanjem
odraslog Armina i sebe u njegovim očima. Ali sada sam shva la da će i to
da prođe i da, kada jednom ustanovimo da je zaista živ, nešto što smo nas
dvije znale sve vrijeme, više nećemo ima razloga da ikada nazovemo
jedna drugu. Završile smo još na onom ostrvu, znala sam to vrlo dobro. Dva
zadatka koja mi je povjerila nakon toga – sahrani Zekana i odves je do
Armina – bila su tek odraz poštovanja prema zajedničkoj istoriji, a ne dokaz
prijateljstva.
Gledala sam u tu mršavu ženu izblajhane kose i pitala se da li je to
zaista naš posljednji dan, da li takvo nešto postoji. Poslije toga ćemo osta
bez nestale braće i mrtvih zečeva da nam daju smisao. Odvojićemo se
napokon kao dvije teške tektonske ploče koje su oduvijek išle svaka ka
svojoj strani planete, mada toga nisu bile svjesne. Zvale su se is m
kon nentom već nekoliko milenijuma. Lejla i ja.
Pitala sam je da li treba da pozovemo taksi. Odmahnula je glavom:
“Blizu je, možemo pješke. Pola sata najviše.”
Onda se zaustavila i prišla mi kako bi mi izvadila list iz kose. Bio se toliko
upetljao da je morala pažljivo da razdvoji moje kovrče i izbavi ga iz opakog
čvora. Popravila mi je frizuru spretnim prs ma.
“Kako si lijepa”, rekla je.
“Ne lupaj glupos ”, odgovorila sam, na šta je ona prevrnula očima.
Zdrobila je list i rasula trunčiće po trotoaru.
 Nastavile smo da hodamo polako. Iza nas je ostala Katedrala Sv.
Stefana. Lejla je skretala u male ulice, gledajući dolje, u kaldrmu. Pus la
sam je da vodi. Ako je neko mogao da me dovede do Armina u tom gradu,
to je bila ona. Stoga se nisam bunila kada mi se učinilo da su sve one uličice
bile nepotrebno odstupanje od poprilično jednostavne putanje.
“Je l’ mogu nešto da te pitam?” rekla je i ponovo se zaustavila. “Nemoj
da zakasnimo, nije u redu da nas čeka.”
“Nećemo zakasni , imamo dosta vremena.”
“Okej... pitaj me.”
“Zašto si ukrala Zekana onog jutra?”
Pored nas je prošla grupa skandinavskih turista sa dugačkim štapovima
na čijim su krajevima bili glomazni telefoni. Na trenutak sam morala da se
sagnem u strahu da će mi neko od njih odrubi glavu. Nakon što su
fotografisali svaka bogovjetna vrata i prozor i sopstveni odraz u is ma,
nestali su iza ugla i napokon nas ostavili same.
“Kako to misliš zašto?” pitala sam je. “Ti si mi rekla.”
“Ja rekla?”
“Okej, nisi mi rekla rekla. Ali si mi dala znak.”
“Znak?” pitala me je izgubljeno.
“Ma sjećaš se. Onaj lik... Kako se zvao...? Kraljević, da. Potrčao je za
zečevima, a mi smo ostale sa gajbom. Ma, znaš... Pogledala si me nekako,
ne znam... Poslala mi neki signal.”
“Saro, ja nemam pojma o čemu pričaš. Ti si pukla.” Ponovo je to
radila. Saka la mi je uspomene. Toliko smo blizu kraja, još samo malo i
završile smo. Mogla je da mi ostavi makar to jedno sjećanje. Franc Jebeni
Bad Boy Jozef bio je velikodušniji od nje. Ali nisam htjela da se prepirem.
Nastavila sam da hodam niz kaldrmu.
“I ona jedna priča koju si objavila u Književnom... glasniku, glasu...”
“Vjesniku”, rekla sam. “Mislila sam da ne čitaš moje priče.”
“Pročitala sam tu. O onom čovjeku crne kose s ožiljkom na licu. Onaj što
stalno hoda ukrug.”
“Šta s m?” pitala sam, tobož nezainteresovano. Sljepoočnice su mi
pulsirale kao da će da prsnu tamo po onim uređenim fasadama. Zar nije
jednostavno mogla da začepi i odvede nas do mjesta sastanka?
“To je Armin, zar ne? Taj čovjek. Priča je o njemu?”
“To je književni lik. Trebalo bi da znaš razliku, studirala si književnost”,
rekla sam, oštrije nego što sam namjeravala.
“Znači možeš da napišeš priču o mom bratu, ali o meni nikako. Sačuvaj
nas bože takve književno-umjetničke blasfemije.”
“Kao da je tebi stalo da ja napišem nešto o tebi”, rekla sam iznervirano.
A ona je samo čutke ubrzala korak, očiju zalijepljenih na cestu, i izašla
na glavnu ulicu. Prošle smo pored neke narandžaste crkve pred kojom je
ispljunula žvakaću gumu. Poslije nekoliko minuta brzog hoda u potpunoj
šini, nabasale smo na veliku zgradu ispred koje se zelenila statua nekog
konjanika. Fasada joj se nećkala između svijetloroze i bež boje. Zaškiljila
sam kako bih pročitala naziv: Alber na.
“Evo nas”, rekla je.
“Ovdje? U muzeju?”
“Je l’ ulaziš ili ne?” pitala me je hladno i počela da se penje uz
stepenice. A ja sam je čutke slijedila. Osim toga, to nije bilo toliko čudno:
Armin u muzeju. Oduvijek je volio da crta. Sada sjedi negdje, u nekoj
kancelariji, i čeka da se pojavimo. Nosi svoje omiljeno odijelo. Drži u ruci
omiljeno penkalo. Brada mu je sakrila ožiljak, ali ne sasvim.
Pra la sam je bez pitanja, spretno se kretala komplikovanim muzejskim
kompleksom. U jednom trenutku mi je rekla da sačekam, popela se
crvenim tepihom uz široko stepenište i prišla nekome od osoblja da ga
nešto pita. Kada se vra la, rekla mi je da smo bile u pogrešnoj zgradi,
trebalo je da uđemo u onu drugu. A ja sam čutke klimnula glavom, svako bi
se izgubio u onim prolazima i skretanjima.
Uskoro smo se našle pred vra ma omanjeg izložbenog prostora.
Zaustavila se prije nego što je ušla i pogledala me zabrinuto.
“Znam”, rekla sam, “i meni je frka.” A ona mi je samo ovlaš dodirnula
rame, kao da je htjela da se uvjeri da je u pratnji žive osobe, i ušla u
prostoriju.
Unutra je bilo mračno. Zid je bio prekriven jednoličnom tamnozelenom
tapetom na kojoj je bijelim slovima bilo ispisano ime Albrehta Direra. U
sobi su bile samo tri slike, ali se nekoliko ljudi zadržalo da ih prostudira, dok
se dežmekasta čuvarka namiještala na premalenoj stolici u ćošku. Vidjela
sam odmah da niko od h ljudi nije on.
Lejla nije rekla ništa. Čekala je da manja grupa ljudi napokon ode ka
sljedećoj prostoriji, kako bi se primakla slikama na zidu. Posljednje do čega
mi je bilo u tom trenu jeste zurenje u umjetnička djela o kojima ne znam
ništa. Svako malo sam gledala ka ulazu i izlazu, trgnuvši se čim bi neki
muškarac ušao u sobu. U jednom trenutku sam pomislila da ga stvarno
vidim, a onda sam uvidjela da je to bilo nemoguće – gledala sam u
namrštenog nejdžera koji je nosio tanki crni man l. Tada sam shva la da
ću mora da se smirim ili makar pokušam da djelujem normalno. Ako
Armin uđe i vidi nas tamo pred onim djelima, nisam htjela da mu izgledam
glupo ili nezainteresovano. Htjela sam da pomisli kako razumijem
umjetnost.
Slike su bile malene i, naizgled, obične. Na jednoj je bilo nacrtano
otkinuto krilo neke p ce plavo-zelenog perja, dok je druga prikazivala skicu
odraslih ruku spojenih u molitvi. Tek mi je treća privukla pažnju. Na njoj je
bio divlji zec, ispod kojeg su bili ispisani inicijali umjetnika i godina 1502.
Djelovala mi je tužno ta živo nja, sa pogledom koji kao da je odustao od
negodovanja i konačno se predao. Okej, crtaj ako se crta. Precizne,
žućkasto-smeđe dlačice koje je Direr izvukao u svim pravcima. Učinilo mi se
da mu se krzno jedva primijetno pomjerilo kako bi udahnuo. Umorni, živi
zec nacrtan vodenim bojama. Ne, nije ona nikada imala zeca. Imala je
bijelog kunića, šaku života. Bile smo u zabludi. Preda mnom je bio pravi zec,
is nski pripadnik te vrste. Ali nešto nije bilo u redu s tom slikom, nešto mi
nije imalo smisla. Nisam uspjela da odgonetnem šta, koliko god da sam
zurila u nju.
Osje la sam Lejlino disanje pored sebe. Pogled joj je bio izgubljen u
zečjem krznu, kao da gleda kroz akvarel i mnogo dalje: kroz zid na kojem je
visio.
“Znaš”, rekla je, “nije trebalo da te udarim. Onda, na ostrvu. Ne znam
zašto sam to uradila, stvarno.”
“Lejla, kakve veze sad to ima?”
Pogledala sam ponovo oko nas, ali tu su i dalje bili is ljudi. Da li smo
s gle prerano, ili on kasni? Da li smo u pravoj sobi? Ali Lejla je djelovala
sigurno, bez žurbe, mirna pred Mladim zecom.
 “Jesam li pričala ikada kako je dirnuo Direra?” pitala je.
“Jesi. Ali ne razumijem gdje je...”
“Ja sam bila premalena”, nastavila je, ne obraćajući pažnju na mene,
“ali starci su mi ispričali tu priču hiljadu puta.”
Osje la sam kako mi dlanovi postaju hladni. Ljudi oko nas pretvorili su
se u statue.
“Lejla”, rekla sam.
“Armin se podigao na prste i dodirnuo sliku. Ali baš ono – prstom po
platnu. I odjednom cirkus cijeli...”
“Lejla”, prekinula sam je. “Gdje je on?”
Prije nego što sam uspjela da shva m šta se dešava, podigla je kažiprst i
dodirnula staklo pod kojim je bdio Direrov zec. Nije se začuo nikakav alarm,
ali je jedan od posje laca viknuo lju to “hej!” na šta se čuvarka trgnula i
poskočila sa stolice gotovo srećna što napokon ima neku svrhu. Lejla je
djelovala zbunjeno, nije očekivala staklo. Htjela je da dodirne boje, da se
začuje alarm. A onda je ugledala ljubičasto lice razjarene čuvarke kojoj je
neko od prisutnih očito objasnio šta se dogodilo. “Gospođice, moraću da
vas zamolim da se udaljite od slike”, prosiktala je na engleskom i krenula ka
nama. Lejla me je pogledala samo jednom. Oči su joj bile umorne, kao da
mi govore “ma zaboravi, reći ću drugi put”, a potom istrčala iz prostorije i
nestala niz stepenice, iako je niko nije jurio. Čak i da jesu, bilo bi džaba.
Možda nije imala smisla za sport, ali je mogla da trči stravičnom brzinom.
Niko nikada nije trčao kao Lejla Begić. Računala sam da je već bila van
cijelog muzejskog kompleksa. Znala je da neću trča za njom. Nije bilo
potrebe. Nit je, napokon, bila prekinuta.
Ostala sam tamo pred onim zecom, nisam mogla da se pomjerim.
Čovjek koji je viknuo “hej” sada je držao predavanje svim prisutnima o
vandalizmu i teroru savremenog doba i novim generacijama koje ne
poštuju tekovine. Jadna čuvarka gledala je izgubljeno oko sebe, ne znajući
šta da radi. Slagala sam joj, kako bi se već jednom smirila: “Bila sam tu sve
vrijeme, nije je dotakla.” Ona je samo prevrnula očima, prebrisala čelo i
vra la se u stolicu vrteći glavom.
Prostorija se uskoro ponovo u šala i ispunila novom grupom
posje laca. Ljudi su me gurkali kako bi bolje vidjeli slike, gunđajući u bradu
kako je nekulturno blokira druge, ali ja sam i dalje stajala tamo kao da
smo zec i ja sami u cijelom muzeju, cijelom Beču. Tijelo mi je najednom bilo
teško. Osjećala sam bolove u zglobovima. Nisam bila ljuta. Nisam bila ništa.
Da sam bila bilo gdje drugdje, vjerovatno bih počela da plačem. To mi je
oduvijek bio najlakši način da dobijem malo vremena. Ali nisam mogla ovaj
put, Zec mi nije dao. Gledala sam u akvarel iz šesnaestog vijeka kao da ću
se, ako odvojim oči od njega, rasu po podu u milion molekula. Svi će
vidje od čega sam napravljena.
Neka žena se pojavila u mom perifernom vidu i rekla na engleskom:
“Fascinantno, zar ne?”
Klimnula sam glavom. Nisam imala pojma o čemu govori. Moje mi
trećerazredno obrazovanje nikada nije dodijelilo nježne senzore za vizuelnu
umjetnost. Gledala sam u akvarel zbog jednog drugog zeca. Koji uopšte i
nije bio zec.
“Izlože je svakih deset godina, čini mi se”, nastavila je, “toliko je krhka i
dragocjena.” Nisam mogla da joj lociram naglasak. Na trenutke je bio
savršen, na trenutke potpuno pogrešan.
“Gdje bude tokom tog vremena?” pitala sam. Sopstveni glas me je
iznenadio. Izašao je iz mene star i hrapav.
“U potpunom mraku”, odgovorila je, “dok ne zaraste opet.” Imala je
tvrdo slavensko t.
“Zaraste?”
“Oporavi se od svjetla, vlažnos ...”, objasnila je.
Gutala sam i zurila u sliku. I dalje mi je nešto smetalo, nešto mi je na
njoj, u njoj, žuljalo mozak, ali nisam mogla da odlučim šta tačno. A onda je
ona žena pored mene rekla: “I niko ne zna kako je to uspio. Da li je imao
mrtvog zeca, ili je skicirao živog negdje u nekoj šumi, pa ga poslije dovršio u
radionici s prepariranim modelom.”
“Ne izgleda mi mrtav”, odgovorila sam.
“Nikako”, rekla je. “Ne može bi življi.”
“Ali nemoguće je da živ zec stoji mirno dok ga neko slika.”
“To i ja kažem”, rekla je.
 “I nema šume”, promrmljala sam. “Nema šume. Samo prazan prostor.
Ne, u stvari. Nema ni prostora. Izvukao ga je iz svega i jednostavno ga...
naslikao. Nacrtao je zeca”.
“Jesi li sigurna?” pitala me je. Išla mi je na živce.
“Vidite da nema ništa oko njega”, rekla sam. “Prazno platno.” Izvadila je
iz torbe četvrtasto stakalce i pružila mi ga. Treslo se u njenoj naboranoj
ruci. Tad sam je pogledala. Njeno lice me je iznenadilo. Bilo je mnogo
starije od onog zvonkog glasa, puno sitnih bora oko blijedoplavih očiju.
Sijeda kosa lijepila se u neuglednim pramenovima preko velikog čela.
Podsjećala me je na nekoga, ali nisam mogla da se sje m na koga.
“Pogledaj malo bliže”, rekla mi je, “pogledaj mu u oči.” Uzela sam staklo
iz njenih koštunjavih prs ju. Približila sam se slici i osmotrila je kroz malu
lupu. U staklastom, crnom oku svijetlio je mali prozor. Direr se namjerno
odao. Da li ga je zaista držao u svojoj radionici? Da li je to bio odraz
stvarnog prozora, ili je i on bio izmišljen? A možda je jedino on bio pravi, a
onaj zec oko njega tek vješto predstavljena uspomena. Možda je to prosto
bila tehnika da se pogled učini življim. Ali ne, pomislila sam, to nije poenta.
Nije bilo važno u kakvom je prostoru bio neki zec iz 1502. godine. Prostor je
bio u njemu, u tom zecu preda mnom, zauvijek. Samo naslikani zečevi
imaju jedno zauvijek. Oni živi, od krvi i mesa, ne stoje mirno u mjestu.
Žena pored mene nije me požurivala, pus la me je da ga gledam dugo.
Imala sam osjećaj da propadam kroz to maleno, zečje oko. Ništa više nije
postojalo oko mene, samo taj mrak i u njemu odraz sićušnog prozora.
Poslije nekog vremena, bila sam uvjerena da tamo vidim Lejlu. Stajala je iza
okna, s druge strane, i nešto mi govorila. Ne, u stvari. Nije to bila Lejla. Nije
to bila ni Lela, ni Leja. To si bila . Vidjela sam tebe na onom prozoru. Nešto
si htjela da mi kažeš, usred nijemog akvarela. Pomijerala si usne. Nisam ih
čula, ali sam ih pročitala. Rekle su mi: samo sam htjela
 CIP – Каталогизација у публикацији – Народна библиотека Србије,
Београд
821.163.41 (497.6)-31
БАСТАШИЋ, Лана, 1986-
Uhva zeca / Lana Bastašić. – Beograd : Kontrast izdavaštvo, 2018
(Beograd: Kontrast štampa). – 210 str.; 21 cm
Tiraž 500.
ISBN 978-86-89203-91-2
COBISS.SR-ID 264316940
 Luis Kerol i Elena Ferante u potrazi za belim zecom susreli su se u Zemlji
čuda na brdovitom Balkanu. Nema tako crne noći kao one kroz koju kao
krozfantazmagoriju putuju dve bivše prijateljice u priči poput prosutog
mas la raširenoj belinom papira. Gotovo kao Alisino spuštanje u utrobu
sna, roman Uhva zeca formira Roršahovu mrlju sećanja na jedno
de njstvo, prijateljstvo, jednu ljubav ijednu zemlju. Šta će otkri na kraju
putovanja, novi početak ili se sve užižilo u ženici zečjeg oka, to je ona mreža
iščekivanja koju Lana Bastašić plete od samog početka.
Uhva zeca je prvi roman u našoj književnos o ženskom prijateljstvu u
svojoj nimalo roman čnoj verziji. Bilo je očekivano da će se u 21. veku i kod
nas pojavi nara v o komplikovanom i u isto vreme opčinjavajućem
odnosu dve osobe povezane suprotnos ma od rođenja do konačnog
buđenja. Ako je buđenje uopšte moguće u jednoj napaćenoj zemlji čuda
gde nikada nije do kraja jasno na kojoj strani ogledala se nalazimo.
Jasmina Vrbavac