Knjige.

Club Books

Lars Kepler

Lovac na zečeve

prevela sa švedskog
Sandra Ljubas

Fraktura

2
 Knjige.Club Books

Naslov izvornika Kaninjägaren

Copyright © Lars Kepler 2016
Objavljeno prema sporazumu sa Salomonsson Agency
© za hrvatsko izdanje Fraktura, 2019.
© za prijevod Sandra Ljubas i Fraktura, 2019.

3
 Knjige.Club Books

RANO JE JUTRO. Površina vode u zaljevu mirna je i blista poput četkanog čelika, Luksuzne vile
drijemaju, samo njihovi bazeni i vrtna rasvjeta svjetlucaju kroz visoke ograde i granje.
Neki pijanac s bocom vina u rukama pješaci putom uz obalu. Zaustavi se pred bijelom kućom
čija duguljasta staklena stijena gleda na morski zaljev. Vrlo pažljivo spusti bocu nasred puta,
prekorači jarak, popne se preko crne željezne ograde i uđe na posjed.
Zatetura preko travnjaka, zastane i njišući se zagleda u velike prozore u kojima se zrcali
svjetlost podnih lampica s terase i naziru tamni obrisi unutarnjeg namještaja.
Nastavi prema kući i mahne porculanskom vrtnom patuljku visokom pola metra. Zaobiđe
daščanu ogradu, ali spotakne se o jednu podnu drvenu dasku. Udari u nju koljenom, ali uspije se
osoviti na noge.
Vođa u bazenu svijetli kao da se zapravo radi o svijetloplavoj staklenoj ploči.
Muškarac se nestabilno zaustavi uz rub bazena, otkopča raspor na hlačama i počne mokriti u
bazen, a zatim se teturajući okrene prema tamnoplavom vanjskom namještaju i pusti da mlaz
poteče preko jastučića, naslonjača i okruglog stola.
Sve se puši od urina na prohladnom zraku.
Zakopča hlače i ugleda bijelog zeca koji skakuće po travnjaku, a zatim nestane pod jednim
grmom.
Smiješeći se vrati se prema kući, prođe kraj vrata na verandi, osloni se na ogradu, spusti do
travnjaka, a onda zaustavi i okrene.
Njegov um kroz maglu pokušava razumjeti što je to upravo vidio. Promatrala ga je neka osoba
neobičnog oblika lica odjevena u crno. Nalazila se ili unutra u tami kuće ili je pak bila izvan kuće,
ali ga je promatrala kroz zrcalni odraz.

4
 Knjige.Club Books

1.

petak, 26. kolovoza

KIŠICA POLAKO SIPI S TAMNOG NEBA. Prigušena gradska svjetla dosežu tridesetak metara iznad
krovova. Ne puše vjetar i čini se kao da osvijetljene kapljice tvore zamagljenu kupolu nad četvrti
Djursholm.
Nad svjetlucavom vodom u zaljevu Germaniaviken uzdiže se golema vila.
U njoj upravo jedna mlada djevojka oprezno poput životinje korača po lakiranome parketu i
iranskome tepihu.
Zove se Sofia Stefansson.
Nemirno bilježi svaki detalj.
Na naslonu kauča odložen je crni daljinski upravljač. Oko njega je omotana ljepljiva vrpca
kako poklopac za baterije ne bi ispadao. Staklene su čaše na stolu ostavile slabašne okrugle otiske.
Neki se stari flaster zalijepio za resice velikog tepiha.
Pod zaškripi iza Sofije kao da joj se netko u sobi prikrada s leđa.
Na visokim petama i duž mišićavih listova ima mrlje od vlažnog kamenog puta. Noge su joj
još uvijek istrenirane iako je prestala igrati nogomet prije dvije godine.
Sofia u dlanu sakrije suzavac kako ga muškarac koji je čeka ne bi vidio. Ponovi si da je sama
odabrala ovu situaciju, da ima kontrolu nad njome i da želi biti ovdje.
Muškarac koji joj je otvorio vrata stoji kraj naslonjača i drsko je prati pogledom.
Sofijine su crte lica simetrične i ima mladenački punašne obraze. Na sebi ima plavu haljinu
otkrivenih ramena. Od vrata se spušta niz presvučene dugmadi i završava joj između grudi. U ritmu
s njezinim povišenim bilom maleno se zlatno srce na lancu diže i spušta u udubini na vratu.
Zna da se može ispričati i objasniti da se ne osjeća dobro, da mora poći kući. To bi ga
vjerojatno živciralo, ali morao bi prihvatiti.
Muškarac kraj naslonjača gleda je ojađenom glađu od koje joj u želucu zatreperi strah.
Odjednom joj se učini da ga je već prije susrela. Možda je bio kakav viši menadžer kojega je
u prolazu srela na nekom od svojih radnih mjesta ili otac nekog kolege iz razreda od prije mnogo
godina.
Sofia se zaustavi nedaleko od njega, nasmiješi mu se i osjeti kako joj srce ubrzano lupa. Planira
ostati na sigurnoj udaljenosti dok ne iščita njegov ton i pokrete.
Dlanom se pridržava za naslon, a na njemu se ne vide nikakvi znakovi nasilnosti: ima
njegovane nokte, a jednostavni vjenčani prsten malo je izgreben nakon dugog braka.
„Lijepa kuća“, kaže i s lica makne blistavi uvojak kose.

5
 Knjige.Club Books

„Hvala“ odgovori on i makne ruku s naslona.

Ne može mu biti više od pedeset godina, ali kreće se teško i sjetno poput kakvog starca u svom
starom domu.
„Došla si taksijem?“ upita je i proguta knedlu u grlu,
„Da“, odgovori ona.
Ponovno zašute. Iz susjedne sobe odjeknu dva tiha polu-otkucaja ure njihalice.
S uvenulog ljiljana u vazi nečujno opadne prah boje crvenoga šafrana.
Sofia je prilično rano shvatila da je privlače seksualne situacije. Sviđao joj se osjećaj da je
cijenjena i odabrana, ali zapravo se nikada ni u koga nije zaljubila,
„Jesmo li se već prije upoznali?“ upita ga ona.
„To sigurno ne bih zaboravio“, odgovori on i sumorno se nasmiješi.
Muškarčeva prosijeda plava kosa tanka je i začešljao ju je preko glave. Mlohavo mu se lice
malo sjaji, a na čelu ima duboku boru.
„Skupljaš umjetnine?“ upita ga i kinine prema zidu.
„Zanima me umjetnost“, odgovori.
Njegove svijetle oči promatraju je iza uokvirenih naočala. Ona se okrene, potajice ubaci
bočicu suzavca natrag u torbu, a zatim priđe velikoj slici u zlatnom okviru.
Slijedi je, zaustavi joj se malo preblizu i diše kroz nos. Sofia se trzne kada podigne svoju desnu
ruku kako bi pokazao na sliku.
„Devetnaesto stoljeće... Carl Gustaf Hellqvist“, poduči je. „Umro je mlad, imao težak život,
pretrpio mnogo boli i primao terapiju električnim šokovima... ali bio je fantastičan umjetnik.“
„Fascinantno“, odvrati mu tiho.
„Meni je“, kaže muškarac i pođe prema blagovaonici.
Sofia pođe za njim sablasna osjećaja da je polako mami u stupicu, da se tromom polaganošću
smanjuje otvor za njom, izlaz kroz koji bi mogla pobjeći, a koji centimetar po centimetar zatvaraju
veliki zupčanici.
Prostrana prostorija s nizom prozora odvojenih prečkama koji gledaju na zaljev namještena je
nepotrebnim naslonjačima i sjajnim ormarićima.
Vidi da se na rubu ovalnog blagovaonskog stola već nalaze dvije čaše crnog vina.
„Mogu li ti ponuditi čašu vina?“ upita je i ponovno se okrene prema njoj.
„Radije bih bijelo vino, ako imaš“, odgovori ona u strahu da će je pokušati drogirati.
„Može šampanjac?“ upita je ne spuštajući pogled s nje.
„Može“, odgovori ona.
„Onda ćemo piti šampanjac“, odluči on.
Čovjek se u domu potpunog stranca sav stisne jer svaka soba može biti stupica i svaki predmet
oružje.
Sofiji su draži hoteli jer tamo postoji mogućnost da će je netko čuti ako zove upomoć.
Slijedi ga do kuhinje kada odjednom začuje neobičan zvuk visoke frekvencije. Ne može
odrediti odakle dolazi. Čini se da muškarac nije zamijetio taj zvuk, ali ona se zaustavi i usmjeri
pogled prema tamnim prozorima. Taman otvori usta kao da će zaustiti nešto kada kockice leda
zvecnu udarivši o staklenu stijenku čaše.

6
 Knjige.Club Books

„Jesi li siguran da nikoga nema kod kuće?“ upita ga.

Razmišlja o tome kako bi, ako se što dogodi, brzo mogla skinuti cipele i potrčati prema
ulaznim vratima. Vjerojatno je mnogo okretnija od njega i ako bi ostavila kaput na vješalici i samo
trčala, uspjela bi pobjeći.
Ona stoji na dovratku vrata koja vode do kuhinje, a on izvadi bocu Bollingera iz vinskog
kabineta, izvuče pluteni čep i natoči im šampanjac u dvije uske čaše. Pričeka dok se pjena ne spusti
i natoči još malo, a onda joj priđe.

7
 Knjige.Club Books

2.

SOFIA POPIJE GUTLJAJ ŠAMPANJCA, osjeti njegovu aromu u ustima i sluša kako se mjehurići u
čaši polako rasplinu. Nešto je natjera da ponovno usmjeri pogled prema nizu kuhinjskih prozora.
Možda je srna, pomisli. Mračno je vani. U odrazu vidi užarene kuhinjske obrise i muškarčeva leđa.
Vidi glatku površinu kuhinjskih elemenata, stalak za noževe i zdjelu s limunima.
Muškarac ponovno podigne čašu, otpije i ruka mu tek neznatno zadrhti kada pokaže prema
njoj.
„Otkopčaj malo haljinu“, kaže tiho.
Sofia iskapi čašu, pogleda trag svog ruža na njezinom rubu i odloži je na stol. Zatim lagano
otkopča dugine s prve rupice.
„Imaš grudnjak na sebi“, kaže on.
„Da“, odgovori ona i otkopča i drugo dugme.
„Koje veličine?“
„Šezdeset C.“
Muškarac stoji na mjestu i gleda je smiješeći se, a Sofia osjeti svrab pod pazusima jer se počela
znojiti.
„Kakve gaćice imaš?“
„Od svijetloplave svile.“
„Mogu li vidjeti?“
Ona oklijeva, što on zamijeti.
„Oprosti“, kaže brzo. „Jesam li previše izravan? Je li to problem?“
„Prvo bismo trebali riješiti novac“, kaže ona i pokuša zvučati i odlučno i prirodno.
„Razumijem“, kratko joj odvrati.
„Bolje je početi s...“
„Platit ću ti“, prekine je, ali u glasu mu se čuje da ga je to nadražilo.
Kada je sa svojim stalnim klijentima, najčešće je sve jednostavno, ponekad čak i zabavno. Ali
s novim je klijentima uvijek vrlo napeta. Počne razmišljati o svemu onome što se može dogoditi i
o stvarima koje su se već dogodile, kao o onom ocu dvoje djece iz Täbyja koji ju je ugrizao za vrat
i zaključao u garažu.

8
 Knjige.Club Books

Oglašava se na mrežnim stranicama Ružičaste stranice i Stockkolmske djevojke. Gotovo svi

koji kontaktiraju s njom sasvim su neozbiljni. Najčešće se javljaju s vulgarnostima, obećanjima da
će dobiti odličan seks i prijetnjama s nasiljem i kaznama.
Uvijek sluša svoje instinkte prije no što započne s nekom korespondencijom. Ova je poruka
bila dobro napisana, konkretna, ali s poštovanjem. Rekao je da se zove Wille, broj mobitela bio mu
je sakriven i živio je na mondenoj adresi.
U trećoj je poruci objasnio što želi raditi s njom i koliko je spreman za to platiti.
To je shvatila kao upozorenje.
Ako predobro zvuči, nešto nije u redu. U ovom svijetu nema dobitka na lutriji, a čak i da ga
ima, bolje je propustiti jedan fantastičan posao nego se izložiti riziku.
Pa ipak je sada tu.
Muškarac se vrati i pruži joj kuvertu. Ona brzo prebroji novac i gurne kuvertu u torbu.
„Hoće li to biti dovoljno da mi pokažeš gaćice?“ kaže.
Nasmiješi se kako bi mu pokazala da naravno da hoće i blago objema rukama uhvati haljinu.
Polako je podigne iznad koljena. Protrlja porub haljine o najlonke iznad bedara, a onda se zaustavi
i pogleda u njega.
On joj ne uzvrati pogled, već zuri između njezinih nogu, a ona polako nastavi podizati haljinu
do struka. Pod najlonkama boje kože svilena tkanina gaćica svjetluca poput sedefe.
„Jesi li obrijana?“ upita je nešto promuklijim glasom.
„Depilirana.“
„Potpuno?“
„Da“, odgovori ona jednostavno.
„To zacijelo boli?“ zainteresirano je upita.
„Čovjek se navikne“, kinine ona.
„Kao i na mnoge druge stvari u životu“, šapne on.
Ona ponovno spusti haljinu brišući znoj s dlanova kada zagladi tkaninu preko bedara.
Iako je dobila novac, ponovno se počne osjećati nervozno.
Možda zbog tog visokog iznosa.
Platio je pet puta više nego ijedan njezin prijašnji klijent.
U poruci joj je pojasnio da će platiti više za diskreciju i posebne želje, ali ovo je ipak daleko
iznad razumnih granica.
Kada joj je objasnio što želi, pomislila je da to ne zvuči tako opasno.
Sjeti se jednog muškarca uplašena pogleda koji je odijevao majčino donje rublje i htio da ga
nogom udara u prepone. Platio joj je da se popiša na njega dok on leži na podu i plače od boli, ali
nije mogla. Samo je uzela novac i pobjegla.
„Ljudi se pale na razne stvari“, kaže Wille posramljeno se smiješeći. „Naravno da se nikoga
ne može prisiliti... Pa onda platiš za to, mislim, ne računam na to da će se tebi stvarno sviđati to što
činiš.“
„Ovisi, i ja mogu uživati ako je muškarac pažljiv“, slaže mu.

9
 Knjige.Club Books

Naravno da Sofia u svom oglasu obećava potpunu diskreciju, ali jednu mjeru opreza ipak
poduzima. Kod kuće drži dnevnik u koji upisuje imena i adrese ljudi s kojima je dogovorila susret
kako bi je mogli pronaći ako nestane.
Usto je Wille bio Tamarin klijent netom prije no što je napustila svijet eskorta, udala se i
preselila u Göteborg, Sofia zna da bi Tamara ostavila upozorenje na forumu za seksualne radnike
da se loše ponašao prema njoj.
„Samo da ne misliš da sam ogavan i odbojan“, kaže i približi joj se jedan korak. „Mislim, ti si
nevjerojatno lijepa i mlada... znam kako ja izgledam. Dobro sam izgledao dok sam bio tvojih
godina, ali...“
„Dobro izgledaš i sada“, uvjeri ga ona.
Sofia pomisli na to koliko je puta čula kako ljudi govore da eskort dame moraju biti poput
psihologa, ali većina muškaraca koje upozna ne govore ni o čemu osobnom.
„Hoćemo li poći u spavaću sobu?“ ljubazno upita muškarac koji je rekao da se zove Wille.

10
 Knjige.Club Books

3.

SOFIA OSJETI DA JOJ SE PIŠKI kada pođe za njim uz široke drvene stube. Tanke mesingane šipke
na svakoj stubi pridržavaju mekani tepih na mjestu. Lakirani rukohvat svjetluca pod svjetlošću
velikog lustera koji visi sa stropa.
Sofia je isprva namjeravala uzimati samo ekskluzivne klijente, one koji su spremni platiti više
iznose za čitavu noć i koji žele društvo na zabavama ili putovanjima.
U tri godine koliko je već radila kao eskort dama imala je dvadesetak takvih poslova, ali većina
njezinih klijenata ipak samo želi da im ga popuši nakon posla, a prije no što se vrate svojim
obiteljima.
Velika je spavaća soba svijetla i njezinu glavninu čini veliki bračni krevet s prekrasnom
svilenom posteljinom sive boje.
Na ženinoj strani kreveta nalazi se roman spisateljice Lene Andersson i bočica ekskluzivne
kreme za ruke, a na Willeovoj strani iPad s otiscima prstiju na tamnom staklu.
Pokaže joj crno kožnato remenje koje je pripremio oko nogu kreveta. Vidi da nije potpuno
novo, koža je malo popucala i boja se počela guliti.
Soba se dvaput zatrese i u glavi joj se sve izokrene uz trzaj. Ona pogleda u njega, ali on djeluje
sasvim ravnodušno.
Na kutovima usana ima bijele mrlje od paste za zube ili pastila za osvježavanje daha.
Stube zaškripe i on baci brz pogled na hodnik, a onda se ponovno zagleda u nju.
„Moram se moći pouzdati u to da ćeš me pustiti kada god poželim“, objasni joj on
otkopčavajući košulju. „Moram biti siguran da me nećeš pokušati opljačkati ili samo pobjeći sada
nakon što si dobila svoj novac.“
„Naravno“, kaže ona.
Prsa su mu prekrivena svijetlim dlakama i očigledno pokušava uvući trbuh dok ga ona gleda.
Sofia razmišlja o tome kako će ga zamoliti da ode u kupaonicu nakon što ga zaveže. U
nastavku je spavaće sobe. Vrata su odškrinuta i u zrcalu vidi odraz tuša i zlatni mozaik zida.
„Želim da me zavežeš i da si uzmeš onoliko vremena koliko ti treba, ne volim nasilje ni
prisilu“, objasni joj on.
Sofia kimne i skine cipele. Kada ponovno ispravi leđa, osjeti blagu vrtoglavicu. Brzo ga
pogleda u oči i podigne haljinu do pupka. Od nje osjeti statički elektricitet. Gurne palce pod rub
najlonki i povuče ih prema dolje. Nestane osjećaja stezanja oko bedara i tanka joj se tkanina lagano
zgužva oko listova.

11
 Knjige.Club Books

„Možda bi ti radije da ja tebe vežem?“ upita je on i nasmije se svojoj zamisli.

„Ne, hvala“, odgovori ona i počne otkopčavati haljinu.
„Prilično je ugodno“, našali se i malo zategne jedan remen.
„Ne radim takve stvari“, objasni ona pristojno.
„Nikada nisam iskušao kako je to biti na drugoj strani... Bio bih ti spreman platiti dvostruko
više ako bi to učinila“, nasmije se kao da ga sama ta pomisao iznenađuje i uzbuđuje.
Nudi joj više novca nego što zaradi u dva mjeseca, ali odviše je opasno ležati zavezan.
„Što kažeš?“ nasmije se.
„Ne“, odgovori ona osjetivši i kajanje i olakšanje.
„U redu“, odvrati on brzo i pusti remen.
Kopča remena zazvecka kada se remen zanjiše oko noge kreveta.
„Želiš li da se u potpunosti razodjenem?“
„Pričekaj malo“, odgovori on i neobično je pogleda kao da nešto traži.
„Je li u redu ako odem na toalet?“
„Samo malo“, kaže i pritom zvuči kao da pokušava usporiti vlastito disanje.
Sofia osjeti kako su joj usne neobično hladne. Kada podigne ruku i opipa ih, vidi da se on
nacerio od uha do uha.
Priđe joj, snažno je uhvati za bradu i pljune joj direktno u lice.
„Što to radiš?“ upita ga i u glavi osjeti uspavljujuću vrtoglavicu.
Noge joj odjednom popuste i tako snažno tresne na pod da samu sebe ugrize za jezik. Prevrne
se na stranu, osjeti kako joj se krv skuplja u ustima i vidi da on stoji nad njom i otkopčava svoje
samtene hlače.
Sofia nema dovoljno snage da otpuže. Nasloni obraz na pod i u prašini pod krevetom ugleda
mrtvu muhu. Srce joj toliko snažno kuca da joj sve tutnji u ušima. Shvati da ju je nekako drogirao.
„Ne čini to“, zadihano kaže, a onda joj se zatvore oči.
Prije no što Sofia ostane bez svijesti, prođe joj kroz glavu da bi je mogao ubiti i da je taj
trenutak možda posljednji koji će doživjeti.

12
 Knjige.Club Books

4.

SOFIA SE KAŠLJUĆI PROBUDI IZ SNA O utapanju i odmah se sjeti gdje se nalazi. Zavezana je za
krevet u kući muškarca koji je rekao da se zove Wille. Leži na leđima, ne može se pomaknuti zbog
kožnatog remenja koje je toliko snažno zavezao da su joj se svi mišići na nogama i rukama napeli.
Zglobovi su joj se zažarili, a prsti su joj hladni kao led.
Usta su joj potpuno suha. Jezik joj je prestao krvariti, ali osjeća kako je natečen i bolan.
Bedra su joj raširena i haljina joj se podigla do struka.
Ovo nije istina, pomisli ona.
Predvidio je sve njezine reakcije i već unaprijed stavio drogu u jednu od čaša za šampanjac u
ormariću.
Sofia začuje glas iz susjedne sobe. Razgovor zvuči poslovno, govori kao pravi šef.
Pokuša podignuti glavu i pogledati kroz prozor da vidi je li noć ili jutro, ali ne uspije, previše
je bole ruke.
Shvati da nema pojma koliko već dugo ovdje leži, a onda on odjednom uđe u spavaću sobu.
Strah ispuni Sofijino srce poput otrova. Osjeća kako joj panika navire u glavu, kako joj se
dušnik steže, a bilo ubrzava.
Dogodilo se ono što se nije smjelo dogoditi.
Pokušava se primiriti, razmišlja kako mora zapodjenuti razgovor, natjerati ga da shvati da je
odabrao krivu djevojku, ali da ga nikome neće odati samo ako je pusti istog trenutka.
Sofia obeća sama sebi da više neće raditi kao eskort dama, već je predugo u tom poslu, a
svejedno na kraju samo spiska novac na besmislene stvari.
Muškarac je promatra istom glađu kao i prije. Sofia pokuša izgledati mirno i razmišlja o tome
kako je otpočetka znala da je nešto u cijeloj ovoj situaciji pogrešno. Ali umjesto da se okrene i
pobjegne, zanemarila je instinkte. Načinila je katastrofalnu pogrešku i ponašala se očajnički poput
ovisnika o heroinu.
„Odbila sam ovo“, kaže smireno.
„Da“, nasmije se on i polako pogledom proučava njezino tijelo.
„Poznajem djevojke kojima je ovo u redu, mogu im proslijediti tvoj kontakt, ako želiš.“
On ne odgovara, samo teško diše kroz nos i stane uz donju stranu kreveta, između njezinih
nogu. Cijelo joj se tijelo počne znojiti i pripremi se na nasilje i bol.
„Ovo je silovanje, shvaćaš li?“

13
 Knjige.Club Books

On i dalje ne odgovara, samo gurne naočale na korijen nosa i zainteresirano je promatra.

„Nije mi ovo ugodno i kršiš moja prava“, ponovno pokuša Sofia, ali zašuti kada joj glas
zadrhti.
Prisili se da mirnije diše, ne smije djelovati uplašeno, ne smije moljakati. Što bi Tamara
učinila? Zamisli prijateljičino pjegavo lice, njezin podrugljivi smiješak i čvrstoću u pogledu.
„Imam zapisane podatke o tebi u bilježnici koju držim u stanu“, kaže i pogleda ga u oči.
„Koje podatke?“ upita on ravnodušno.
„Tvoje ime, koje si sigurno izmislio, ali i ovu adresu, tvoju adresu elektroničke pošte, vrijeme
kada smo se našli...“
„Dobro da znam“, kimne.
Madrac se zanjiše kada počne puzati prema njoj u krevetu. Njišući se zaustavi se između
njezinih bedara, zgrabi joj gaćice i povuče ih prema dolje. Šavovi popucaju, ali ne puknu skroz.
Rame je zaboli kao da je iščašeno.
Muškarac ponovo povuče, ovaj put objema rukama. Zapeče je kada joj se gaćice urezu u
kukove, ali porubljeni šavovi oko elastične gume ne pucaju.
On šapne nešto sam sebi i ostavi je na krevetu.
Madrac se ponovno zanjiše i Sofia osjeti kako je hvata grč u bedrenom mišiću.
Pred očima joj se pojavi površno sjećanje na nogometni trening, osjećaj da će je uskoro
zahvatiti grč, stezanje u listu dok je pokušavala očistiti kopačke od komada blata i trave.
Sjeti se crvenih, zagrijanih lica suigračica. Vreve na drvenom podu svlačionice, mirisa znoja,
linimenta i dezodoransa.
Kako se ovo dogodilo? Kako je završila ovdje?
Sofia se bori protiv plača kao da će biti svršeno s njom ako pokaže koliko se boji.
Muškarac se vrati sa škaricama za nokte, prereže gaćice s obiju strana i skine ih.
„Postoje mnoge djevojke koje pristaju na vezivanje“, kaže Sofia. „Poznajem...“

„Mislim, ima djevojaka koje se pale na to“, kaže.

„Nisi trebala doći ovamo“, zaključi on jednostavno.
Sofia više ne može izdržati i počne plakati. Od straha je toliko napela leđa i povukla remenje
da joj je koža popucala, a niz njezinu desnu podlakticu krv počela curiti u malenim potocima.
„Ne čini to“, zamoli ga jecajući.
Muškarac svuče košulju, baci je na pod, skine hlače i navuče prezervativ na svoje poludignuto
spolovilo.
Na krevetu se postavi na koljena i ona osjeti smrad gume na njegovim prstima kada joj gurne
ostatak njezinih uništenih gaćica u usta. Počne se gušiti i gotovo povrati. Jezik joj je potpuno suh i
suze joj teku niz obraze. Muškarac joj preko haljine stisne jednu dojku i svom težinom legne na
nju.
Sofia se od straha pomokri. Pod njom se raširi topla rijeka urina.
Kada pokuša prodrijeti u nju, ona se brzo okrene na stranu i odgurne ga kukom.
Kapljica znoja padne s vrha njegova nosa na njezino čelo.

14
 Knjige.Club Books

Jednom joj rukom zgrabi vrat, pogleda je blistavih očiju, stisne dušnik i legne na nju. Potone
u madrac pod njegovom težinom i bedra joj se dodatno rašire. Zglobovi joj gore, a noge kreveta
škripe.
Bori se da dohvati kisik, zabacuje glavu u stranu i uspije na nos udahnuti malo zraka.
On jače pritisne njezin dušnik i pred očima joj zaplešu točkice. Soba joj se zacrni, a
istovremeno osjeća kako on pokušava prodrijeti u nju. Sofia se pokušava izvrnuti, ali nemoguće je,
to će se svejedno dogoditi. Ne smije ostati u svom tijelu, mora razmišljati o nečemu drugome, mora
nestati. Odjednom joj se pred očima pojave sjećanja, one svježe večeri na velikim travnjacima,
isprekidano disanje, oblak pare pred ustima i tišina oko jezera i stare škole nogometnog kluba
Bollstanas.
Trener pokazuje na loptu, puhne u zviždaljku i nastane tišina.
Nestane stiska oko vrata, Sofia iskašlje gaćice i udahne zrak, žmirka i začuje nekakvu
mehaničku melodiju. Muškarac se ponovno pridigne na koljena, ona zadihano diše i lice joj gori.
Netko je pozvonio na ulazna vrata.
Zgrabi joj bradu, snažno raširi usta i ponovno gurne gaćice u njih. Ona se počne gušiti, diše
kroz nos i ne može gutati.
Još se jednom začuje zvuk zvona.
Muškarac pljune na nju i podigne se s kreveta, zakopča hlače i ponese košulju sa sobom.
Čim je nestao za vratima, Sofia povuče desnu ruku najjače što može ne razmišljajući o
posljedicama ili boli.
Strašno je zaboli kada oslobodi ruku iz remena.
Ne zavrišti samo zbog gaćica u ustima.
Tutnji joj u glavi, gotovo se onesvijesti i cijelo joj se tijelo trese od boli. Možda je slomila kost
palca, možda je iščašila ligament. Koža joj se nabrala poput zgužvane rukavice i krv joj teče niz
ruku. Izvadi gaćice iz usta.
Glasno zacvili dok histerično pokušava osloboditi remen s lijeve ruke. Prsti joj se okliznu, ali
uspije otvoriti kopču. Brzo povuče remen kroz očicu, pridigne se i odveže remenje sa stopala.
Ustane na nesigurne noge, drži ozlijeđenu ruku na trbuhu i zakorači preko debelog tepiha. U
glavi joj šumi od šoka i boli, stopala su joj utrnula, a haljina joj je mokra i hladna na stražnjici.
Oprezno napusti spavaću sobu i ušulja se u hodnik kroz koji je muškarac tek maloprije nestao.
Sofia se zaustavi prije no što stigne do stuba. Iznutra začuje neki drugi glas i pomisli kako će
zavrištati upomoć. Ne može čuti što drugi muškarac govori i oprezno se približi. Preko ograde
stuba visi odjeća donesena iz kemijske čistionice. Kroz tanku plastiku vidi svežanj istih bijelih
košulja.
Oprezno se nakašlje kako bi zavikala upomoć, ali odjednom joj postane jasno što se događa
na donjem katu.
Drugi muškarac uopće nije u kući. Njegov glas dopire iz portafona. Riječ je o dostavljaču koji
čeka pred ogradom i traži da ga puste unutra. Wille mu ponavlja da izvoli doći ponovno u neko
drugo vrijeme, prekine vezu i počne se ponovno penjati uza stube.
Ona posrne, ali zadrži ravnotežu. Stopala je škakljaju i peckaju od krvi koja se krenula vraćati
u njih.

15
 Knjige.Club Books

Sofia pobjegne natrag, pod njom sve zaškripi. Ogleda se oko sebe i ugleda veću sobu na kraju
hodnika. Duž zidova vise naslikani portreti. Razmišlja kako bi otrčala dotamo, otvorila prozor i
vikala upomoć, ali shvati da neće stići.

16
 Knjige.Club Books

5.

SOFIA SE BRZO POKRENE ne odmičući se od zida, prođe kraj stuba i dođe do malenih vrata
garderobe, pritisne kvaku i povuče.
Zaključana su.
Oprezno pusti kvaku istovremeno u prizmama kristalnog lustera ugledavši kako se muškarac
penje uza stube.
Tek što se nije popeo.
Vrati se prema stubama i spusti na pod uz ogradu skrivajući se ispod košulja koje su stigle s
kemijskog čišćenja. Vidjet će je ako pogleda izravno u njezinom smjeru, ali ako samo prođe dalje,
dobit će nekoliko sekundi prednosti.
Ruka je toliko boli da se trese, a vrat i dušnik su joj natekli. Mora se iskašljati, nakašljati ili
popiti vode.
Stepenice zaškripe, koraci su mu teški i umorni. Ugleda ga među šipkama i oprezno se povuče
unatrag.
Wille se uspne, rukom se uhvati za ogradu i produži u hodnik.
Pošao je prema spavaćoj sobi ne zamijetivši krv koja je iscurila na pod.
Ona se oprezno pridigne i promotri njegova ramena i preplanuli vrat točno u trenutku kada
nestanu iza vrata.
Nečujno obiđe ogradu i potrči niz stube.
Shvati da se okrenuo i već pošao za njom.
Tupi koraci na stubama udvostručili su se.
Zdravom rukom štiti ozlijeđenu i pridržava krvave, bolne prste.
Jedino što zna je da mora pobjeći iz kuće. Projuri kroz veliko predvorje i čuje glasno škripanje
stuba kada on potrči za njom.
„Nemam ja vremena za ovo“, povikne on.
Sophia tiho potrči preko uskog tepiha do ulaza. Spotakne se o nekoliko niskih cipela, ali zadrži
ravnotežu.
Kraj ulaznih vrata svijetli zaslon alarmnog sustava.
Prsti su joj toliko mokri od krvi da joj kvaka isklizne iz ruke. Obriše se o haljinu i pokuša
ponovno, ali kvaka se ne miče. Pritišće je, ramenima gura vrata, ali zaključana su. Pogledom potraži

17
 Knjige.Club Books

ključeve i dalje pokušavajući otvoriti vrata. Odustane i trčeći se vrati kroz otvorena dvokrilna vrata
koja vode u salon.
U nekoj drugoj sobi nešto tresne o pod, kao da je nešto metalno palo na parket.
Pobjegne od velikih prozora i svjetlucavog crnog stakla u kojemu je njezin vlastiti odraz tek
silueta u odnosu na svijetli zid iza nje.
Čuje da on dolazi iz drugog smjera, ustukne i sakrije se iza jednog vratnog krila.
„Sve je zaključano“, kaže glasno i uđe u salon.
Ona zadrži dah, srce joj snažno lupa u grudima, a vrata tiho zaškripe. On zastane na dovratku.
Kroz prorez šarki vidi ga poluotvorenih usta i znojnih obraza.
Noge su joj ponovno počele drhtati.
On napravi još nekoliko koraka, zastane i osluhne. Ona pokuša biti sasvim tiho, ali preplašeno
i glasno disanje ipak je odaje.
„Dojadila mi je ova igra“, kaže on i prođe kraj nje.
Čuje kako je traži, otvara vrata i ponovno ih zatvara. Glasno povikne da samo želi razgovarati
s njom.
Neki komad namještaja zagrebe o pod, a onda sve utihne.
Ona osluškuje, čuje samo vlastito disanje, samotno otkucavanje zidnog sata, tihu škripu
parketa, ali ništa osim toga.
Samo podzemnu, beznadnu tišinu.
Pričeka još malo, pokuša čuti šuljajuće korake, zna da se može raditi o stupici, ali ipak napusti
skrovište jer je to možda jedina prilika koju će dobiti.
Šuljajući se nastavi do salona. Sve je tiho kao da je utonulo u stogodišnji san. Raskošan
namještaj i identični tamni odrazi na prozorskom staklu. Njezina vlastita prilika osvijetljena
staklenim lusterom.
Sofia priđe jednom stolcu oko sjajnog stola i pokuša ga podići, ali shvati da je pretežak za nju.
Umjesto toga zdravom rukom povuče stolac za naslon, odvuče ga do velikih staklenih vrata koja
vode na verandu i zastenje od boli kada se prisili da ga primi i ozlijeđenom rukom. Pridržavajući
naslon objema rukama potrči dva koraka, izokrene tijelo i zavrišti kada teškim stolcem zamahne
prema prozoru.
Stolac lupi o staklo i padne natrag u sobu. Unutarnje se staklo razbije i padne na pod, a krhotine
se rasprše preko cijelog parketa. Veći komadi stakla padnu, ali se oslone na netaknuti dio vanjskoga
stakla,
Protuprovalni alarm krene zaglušujuće zavijati.
Sofia ponovno dohvati stolac ne mareći za to što će porezati stopala i taman ga naumi ponovno
baciti na prozor kada spazi kako joj se muškarac približava iz hodnika.
Ispusti stolac, otrči ravno u veliku kuhinju i pogledom prelazi preko bijelih podnih daski i
radnih površina od nehrđajućeg čelika.
On mirno korača prema njoj.
U mislima joj se vrati sjećanje na neku igru iz djetinjstva kada su je lovili, sjeti se onog
bespomoćnog osjećaja kada joj je lovac bio toliko blizu da više nema mogućnosti da mu pobjegne.
Sofia se osloni na radnu plohu i slučajno na pod sruši nečije naočale i nekakvu neobičnu
narukvicu.

18
 Knjige.Club Books

Ne zna što da učini, gleda prema zatvorenim vratima koja vode na terasu, pomakne se prema
kuhinjskom otoku na kojemu se nalaze dvije sjajne zdjele, drhtavim rukama izvuče ladice,
uspuhano diše i ugleda cijeli niz noževa.
Muškarac uđe u kuhinju, a ona podigne jedan od noževa, okrene se prema njemu i ustukne.
Zuri u nju objema rukama pridržavajući čađavi žarač iz kamina.
Drhtavom rukom usmjeri široki kuhinjski nož prema njemu, ali odmah shvati da naspram
njega nema nikakvih izgleda.
Zatući će je teškim predmetom.
Alarm cijelo vrijeme zavija, u petama joj gori od porezotina i ozlijeđena joj je ruka otupila.
„Molim te, prestani“, kaže zadihano i ustukne prema kuhinjskom otoku. „Možemo se vratiti u
krevet, kunem se, u redu mi je to.“
Pokaže nož, odloži ga na čeličnu radnu površinu i pokuša mu se nasmiješiti.
„Svejedno ću te udariti“, kaže.
„Ne moraš to činiti“, moli ga i osjeća kako gubi kontrolu nad svojim licem.
„Ozbiljno ću te ozlijediti“, kaže on podižući oruđe iznad jednog ramena.
„Molim te, predajem se, ja...“
„Ovo je samo tvoja krivnja“, prekine je on, ali odjednom neočekivano ispusti žarač.
Žarač teško tresne o bijeli drveni pod, zazvecka i ostane ležati na podu. Pepeo s triju zubaca
uskovitla se i rasprši u zraku.
Muškarac se iznenađeno nasmiješi, a zatim spusti pogled prema krugu krvi koji se počeo širiti
na njegovim prsima.
„Ma što je ovo“, šapne i zamahne rukom tražeći oslonac, ali promaši kuhinjsku plohu i posrne.
Na bijeloj se košulji pojavi nova krvava mrlja. Crvene se rane poput stigmi šire na njegovu
tijelu.
Muškarac dlanom pritisne prsa, zatetura prema blagovaonici, ali zastane i okrene svoj krvavi
dlan. Izgleda uplašeno poput školskog đaka i pokuša nešto reći prije no što koljenima tresne na
pod.
Krv štrca na pod pred njim.
Buka je postala neizdrživa.
U sjajnoj zdjeli s tjesteninom djela se kuhinja zrcali kao konveksna panorama.
Kraj svijetlih zastora na prozorima Sofia ugleda muškarca neobičnog oblika glave.
Stoji raširenih nogu i objema rukama drži pištolj.
Crna mu fantomka prekriva cijelo lice, sve osim usta i očiju. Kraj jednog mu obraza nešto visi,
pramenovi kose ili nekakvo kruto remenje od tkanine.
Wille ponovno dlanom pritisne prsa, ali krv mu procuri među prste i niz nadlakticu.
Sofia se nestabilno okrene i pogleda ravno u čovjeka s oružjem.
I dalje nišaneći na Wjllea, spustio je jednu ruku s pištolja i brzo s poda pokupio dvije prazne
čahure.
Zatim je otrčao do Willea i prošao kraj nje kao da ne postoji. Vojničkom čizmom šutne žarač,
uhvati Willea za kosu, povuče mu glavu unatrag i pritisne mu otvor cijevi na desno oko.

19
 Knjige.Club Books

Ovo je smaknuće, pomisli Sofia i, kao u nekom snu, krene hodati prema salonu, udari bokom
o kuhinjski element i rukama potraži njegove rubove. Prođe kraj obojice muškaraca, leđa joj se
naježe i potrči, ali se posklizne o krv. Stopala joj polete, na trenutak ostane visjeti u zraku, a onda
leđima i potiljkom tresne o pod.
Sve joj se zamagli i smrači, ali potom opet otvori oči.
Vidi da muškarac još nije ispalio hitac, još uvijek drži otvor cijevi blago pritisnut nad
Willeovim zatvorenim okom.
Sofijin potiljak pulsira i peče je.
Izgubila je oštrinu vida kao da joj se vidno polje savinulo. Ono oko muškarčeva obraza što joj
je dosad izgledalo kao kruto kožnato remenje sada odjednom poprimi oblik vlažnog perja i prljave
kose.
Zažmiri, osjeti vrtoglavicu, a zatim kroz glasnu buku alarma razabere glasove.
„Čekaj, čekaj“, zapomaže Wille brzo dišući. „Misliš da znaš sve, ali ne znaš.“
„Znam da je Ratjen otvorio vrata i sada će...“
„Tko je Ratjen?“ prekine ga Wille uspuhano.
„I sada će vas sve progutati pakao“, dovrši maskirani muškarac.
Nastane tišina i Sofia opet otvori oči. Neobična se sporost uvukla u kuću. Maskirani muškarac
pogleda na sat i nešto došapne Willeu.
On ništa ne odgovori, ali izgleda kao da razumije. Krv mu štrca iz trbuha, curi dolje niz
prepone i skuplja se u lokvicu na podu.
Sofia vidi da se njegove naočale nalaze sasvim blizu nje, kao i onaj predmet za koji je mislila
da je riječ o narukvici.
Sada shvati da je riječ o alarmnom uređaju u slučaju napada.
Izgleda poput čelične kutijice s dva dugmeta pričvršćene na samoj narukvici.
Maskirani muškarac potpuno mirno promatra svoju žrtvu.
Sofia oprezno ispruži ruku na stranu, uzme alarm, sakrije ga tijelom i više puta pritisne
dugmad.
Ništa se ne dogodi.
Muškarac pusti Willeovu kosu, ali još uvijek mu pridržava otvor pištolja na desnom oku.
Pričeka još malo, a zatim pritisne okidač.
Čuje se glasni škljocaj kada se zatvarač trgne. Willeova se glava zanjiše unazad i krv mu šikne
iz tjemena. Dijelovi lubanje i sivog moždanog tkiva odlete preko kuhinjskog poda sve do
blagovaonice, preko naslona stolaca, stola i zdjele s voćem.
Sofia osjeti kako joj tople kapljice popršću usne, a zatim vidi i izbačenu praznu čahuru koja
se zveckavo odbije o pod.
Sivi oblak puščanog praha ostane visjeti u zraku. Mrtvo djelo padne na pod poput vreće s
cjepanicama i vlažnom tkaninom, a potom ostane sasvim mirno ležati.
Maskirani se muškarac sagne i ručna mu ura sklizne do šake kada podigne čahuru s poda.
Raširenih nogu stane nad mrtvim tijelom, nadvije se nad njime, postavi otvor pištolja na drugo
oko i zamahne glavom kako bi maknuo vlažno remenje od tkanine s lica prije no što ponovno
pritisne okidač.

20
 Knjige.Club Books

6.

PRVI ZVUK KRIPTIRANOG SLUŽBENOG telefona postane dijelom njezina sna o potoku koji teče
kroz gustu vegetaciju. U sljedećem se trenutku Saga Bauer prene iz sna i siđe s kreveta ne
zamijetivši da je sa sobom na pod povukla pokrivač.
Samo u gaćicama požuri do ormara u kojemu drži oružje istovremeno pozivajući broj koji je
naučila napamet. Svjetlost ulične rasvjete koja dopire kroz lamele žaluzina osvjetljava joj kvrgave
noge i naga leđa.
Brzo otključa teška čelična vrata i sluša upute na telefonu dok izvlači crnu torbu i u nju gurne
futrolu s pištoljem Glock 2,1 te pet dodatnih spremnika za streljivo.
Saga Bauer radi kao operativna policijska inspektorica u švedskoj Sigurnosno-obavještajnoj
agenciji i specijalizirala se u skupini za borbu protiv terorizma.
Specifični signal koji ju je probudio znači da je izdan kôd Platina.
Otrči u hodnik, sluša posljednje upute, prekine razgovor i ubaci mobitel u torbu.
Hitno je.
Preko golog tijela navuče crni kožnati kombinezon, osjeti hladnu kožu na leđima i grudima,
gume bosa stopala u čizme i s police uzme kacigu, tešku pancirku te rukavice.
Napušta stan ne trošeći vrijeme na zaključavanje ulaznih vrata, spusti se niz stube, iziđe kroz
vrata, navuče patentni zatvarač do brade, stavi kacigu na glavu i žurno pod nju ugura nekoliko
pramenova plave kose.
U ulici Tavastgatan čeka je prljavi motor Speed Triple marke Triumph s udubljenim
prigušivačem zvuka, izgrebenim klizačima i pokvarenim startnim motorom. Otrči do njega,
otključa lokot i pusti da skupa s teškim lancem padne na asfalt,
Zajaši motor, upali ga i krene voziti najbrže što može kroz noćni grad.
Nebo je prigušeno sivo od gradskih svjetala i osvijetljenih kapljica kiše.
Zanemaruje svjetla semafora i znakove zaustavljanja, ubrzava i zaobiđe taksi na ulici
Bastugatan.
Motor joj vibrira s unutrašnje strane koljena i bedara, a buka joj kroz kacigu zvuči kao da neka
životinja muče pod vodom.
Inspektorica Saga Bauer visoka je metar i sedamdeset centimetara i mišićava poput balerine.
Dugo se borila kao boksačica prve lige u sjevernoj Europi, ali prije nekoliko se godina prestala
natjecati.

21
 Knjige.Club Books

Ima dvadeset i devet godina i još uvijek oduzima dah svojom ljepotom, možda je čak ljepša
nego ikada, sa svojom svijetlom puti, tankim vratom i blistavo plavim očima.
Većina ljudi osjeti u sebi nekakvu slabost kada je prvi put ugleda, kao da se u njima nešto
prelomi.
Za sobom ostavlja čežnju kao nakon neke nesretne ljubavi.
Kolege su se naviknuli na njezinu ljepotu baš kao što se ljudi naviknu na to da imaju lijepe
sestre.
Sama ne razmišlja osobito često o svom izgledu i čak ni ne zamjećuje da se i muškarci i žene
u njezinoj blizini često smiješe, a obrazi im pocrvene.
Nema mnogo stvari na ovom svijetu koje ju toliko živciraju kao kada netko kaže da nalikuje
na princezu Tuystarr iz starih švedskih priča ili pak na kakvu Disneyjevu princezu.
Zrak uskovitla plastičnu vrećicu pred motorom i ona se prene iz svojih razmišljanja.
Kada se spusti do šetnice Söder Mälarstrand, naglo skrene udesno. Nožna poluga zagrebe
asfalt, ali Saga uspije zadržati putanju pod mostom Centralbron i uz prilaznu cestu.
Prvi put svjedoči izdavanju koda Platina. Ta je uzbuna najviši prioritet Sigurnosno-
obavještajne agencije i znači da je ugrožena sigurnost Kraljevine Švedske. Zna da ova akcija
trenutačno ima viši prioritet i od kojeg drugog zadatka.
Prolazeći kraj zvonika i uskih uličica četvrti Gamla stan i otočića Riddarholmen, osjeća se kao
da leti unutar kakve tamne lampe.
Saga je uvježbana za ovakve događaje i zna da se od nje očekuje da samostalno djeluje i da se
ne obazire na važeće zakone.
Ugleda sumorne ciglene zgrade bolnice Karolinška, a zatim izbije na autocestu E4, stisne gas
do kraja na trocilindričnom motoru s devetsto kubika, dostigne brzinu od dvjesto dvadeset
kilometara na sat, prođe kraj Roslagstulla i skrene lijevo prema sveučilištu.
Hladni je zrak smiruje, u mislima prebire informacije koje je dobila i smišlja prvu operativnu
strategiju.
Saga napušta autocestu, ubrza na izlazu iz zavoja i krene cestom Vendevägen prema
prigradskoj četvrti Djursholm koja obiluje bujnim zelenilom i golemim vilama. Rosni automobili
poredani su na kamenim prilazima. Tirkizna svjetla bazena svjetlucaju među voćnjacima i
grmovima.
Uleti u kružni tok doista prevelikom brzinom i iziđe na prvom izlazu desno. Mišići joj
reagiraju i prije no što joj mozak registrira parkirani automobil i naglo ga zaobiđe. Gotovo se
prevrne, ali težinom svoga tijela uspije se oduprijeti kinetičkoj energiji. Stražnji kotač prokliže
kolnikom. Začuje se prasak kada udari u veliki plastični kontejner, ali onda ponovno zadobije
kontrolu nad motorom i ubrza.
Srce joj brzo lupa.
Netko je točno iza zavoja parkirao srebrni Jaguar koji nije mogla vidjeti od visoke živice, ali
njezin je motor niskog težišta i iznimno je Iako njime rukovati u brzini.
Vjerojatno ju je to i spasilo.
Kada skrene u široki zavoj između golemih vila, Saga ugleda velike jahte. Već se potpuno
nagnula na lijevu stranu zavoja, ali dodatno ubrza kada dospije na ravnu dionicu duž obale uz koju
su poredana parkirališna mjesta.

22
 Knjige.Club Books

7.

SAGA USPORI KADA SE PRIBLIŽI ADRESI koju je dobila, blago skrene nadesno na uski izlaz s
ceste i zaustavi se.
Pusti da motor postrance padne u travu kraj puta, baci i kacigu kraj njega te na sebe u hodu
navuče pancirku i futrolu s pištoljem.
Prošlo je trinaest minuta otkada ju je telefon probudio.
Iz kuće zavija alarm.
U svijesti joj na sekundu zatreperi čežnja za inspektorom Joonom Linnom. Na svim je svojim
najvećim slučajevima dosad s njim usko surađivala. Najbolji je policajac kojega je ikada upoznala
i jedan od onih koji se najviše žrtvovao.
Jednom ga je iznevjerila, učinila je baš ono što nije smjela učiniti, ali sve je ispravila i sigurna
je da joj je oprostio.
On sam pak tvrdi da nikada nije ni bilo nečega što bi joj morao oprostiti.
Izgubili su kontakt otkad su ga osudili na zatvorsku kaznu. Rado bi ga posjetila, ali zna da si
on mora izgraditi novi život. U zatvoru će mu biti jako teško dokazati drugim zatvorenicima da je
jedan od njih.
A sada je izdan kôd Platina i Saga Bauer je sama.
Još nitko drugi iz Sigurnosne nije stigao.
Popne se preko ograde, otrči do ulaza u vilu, u bravu gurne obijač, a onda i uski vrh otpirača.
Pritisne ga nekoliko puta, gurne otpirač malo više u ključanicu sve dok vijci ne popucaju i može
početi okretati.
Brava prigušeno škljocne i otvori se.
Spusti alat na pod, izvuče svoj Glock, otkoči ga i otvori vrata. Zvuk zavijajućeg alarma
nadglasava sve ostalo.
Saga provjeri ulaz i veliko predsoblje pred njim, a zatim se brzo vrati do kontrolne ploče
alarma kraj ulaznih vrata i utipka kod koji je zapamtila.
Tišina se spusti nad kuću i sa sobom povuče zloslutnu težinu.
Držeći prst na okidaču i oružje podignuto, Saga prođe kroz hodnik, kraj stuba koje vode na
gornji kat i uđe u veliki salon. Provjeri oba vratna krila i zid sa svoje desne strane pa pognuto
nastavi prema naprijed.

23
 Knjige.Club Books

Razbijen je jedan od velikih prozora koji gledaju na stražnju stranu kuće. Na podu se nalazi
stolac okružen svjetlucavim krhotinama stakla.
Saga nastavi dalje, približi se vratima koja vode do kuhinje i ugleda svoj odraz u mnogim
staklenim površinama.
Kuhinja, pod, naslonjači i niski stolić poprskani su krvlju i fragmentima lubanje.
Saga zamahne pištoljem preko cijele sobe i oprezno nastavi prema naprijed. Otvara joj se
pogled na sve veći dio kuhinje, bijele ormariće i radne površine od nehrđajućeg čelika.
Zastane i osluhne.
Čuje se oprezno kuckanje, kao da netko sasvim mirno sjedi i noktom kucka po površini stola.
Saga usmjeri oružje prema vratima kuhinje, nečujno se pomakne u stranu i ugleda muškarca
koji na leđima leži na podu.
Propucan je kroz oba oka i trbuh.
Nema potiljka.
Pod njim se proširila tamna lokva krvi.
Ruke su mu postavljene uz tijelo, kao da se sunča.
Saga podigne oružje kao da će pucati i pretraži kuhinju.
Zastori pred vratima koja vode na verandu miču se i izbočeni su. Koluti na šipki za zastore
udaraju jedni o druge.
Već pri prvom hicu u glavu krv je šiknula i zamrljala velik dio poda. U njoj se vide tragovi
bosih nogu.
Vode direktno do Sage.
Hitro se okrene, zamahne oružjem preko cijele prostorije i krene se vraćati prema dvokrilnim
vrata koja vode do salona.
Saga se prene kada krajičkom oka ugleda neku osobu koja ispuže iz svoga skrovišta iza kauča.
Okrene se u trenutku kada se osoba uspravila. Riječ je o ženi u plavoj haljini. Saga nanišani
među njezine grudi kada žena teturajući zakorači prema njoj.
„Ruke iza glave“, vikne Saga. „Spuštaj se na koljena, dolje.“
Saga potrči prema njoj i dalje nišaneći.
„Molim te“, šapne žena i baci alarmni uređaj na pod.
Samo što uspije pokazati da su joj ruke prazne, a Saga je već postrance udari nogom točno
ispod koljena, i to toliko jako da joj oba stopala polete u zrak. Tresne na pod prvo bokom, a onda
obrazom i sljepoočnicom.
Saga stane nad nju, udari je iznad lijevog bubrega, pritisne joj pištolj na potiljak, a desnim
koljenom pridrži na podu. Ponovno pregleda prostoriju.
„Ima li još osoba u kući?“
„Onaj koji je pucao, ušao je u kuhinju“, odgovori žena boreći se za dah. „Pucao je i otišao...“
„Tiho“ prekine je Saga.
Saga je brzo okrene na trbuh i zaokrene joj ruke iza leđa. Žena se svemu uznemirujuće mirno
pokori. Saga joj kabelskim vezicama zaveže ozlijeđene zglobove, brzo se uspravi i pođe u kuhinju
do mrtvog muškarca.
Zavjese se njišu na propuhu.

24
 Knjige.Club Books

Nišani pred sobom, prekorači čađavi žarač, osigura kuhinju slijeva i pođe oko kuhinjskog
otoka prema kliznim vratima.
U debelom je prozorskom krilu dijamantnom pilom izbušena rupa I vrata su otvorena. Ulazi
večernji zrak od kojeg zveckaju kukice zavjesa. Saga iziđe na terasu i usmjeri oružje dolje prema
travnjaku i gredicama.
Voda je mirna, a noć tiha.
Osobe koje ovako provale u nečiju kuću i izvrše tako besprijekorno pogubljenje ne bi se
zadržale na mjestu zločina.
Saga se vrati unutra do žene, zaveže joj i noge kabelskim vezicama, ali i dalje joj jednim
koljenom pritišće križa.
„Sada mi trebaju odgovori na neka pitanja“, kaže mirno.
„Nisam umiješana, samo sam se našla ovdje, nisam ništa vidjela“, šapće žena.
Saga si ne može pomoći, a da joj ne spusti haljinu i pokrije razotkrivenu stražnjicu prije no što
se pridigne. Uskoro će pet terenaca stići pred kuću i kuća će biti preplavljena policajcima.
„Koliko je napadača bilo?“
„Samo jedan, vidjela sam samo jednog.“
„Možeš li ga opisati?“
„Ne znam, imao je masku na licu, nisam ništa vidjela, imao je crnu odjeću, rukavice. Sve se
odvijalo tako brzo, mislila sam da će i mene ubiti, mislila sam...“
„U redu, čekaj“, prekine je Saga.
Priđe mrtvom tijelu. Okruglo je lice dovoljno čitavo da joj ga nije teško identificirati. Izvadi
svoj kriptirani službeni telefon, malo se odmakne i nazove šefa Sigurnosno-obavještajne agencije.
Gluho je doba noći, ali on je čekao na poziv i javi se istog trenutka.
„Ministar vanjskih poslova je mrtav“, kaže mu.

25
 Knjige.Club Books

8.

SEDAM MINUTA KASNIJE VRT I KUĆU preplavi tim stručnjaka iz Sigurnosno-obavještajne

agencije koji oni sami interno nazivaju Electrolux zbog neke šale koje se više nitko ne sjeća.
U posljednje dvije godine Sigurnosna je drastično povećala razinu sigurnosti za državni vrh.
Na raspolaganje im je stavila tjelohranitelje i moderne alarmne uređaje za slučajeve napada.
Postoje različite razine sigurnosti, ali kako je žena istovremeno pritisnula i jedno i drugo dugme na
alarmu i držala ih pritisnutima dulje od tri sekunde, aktivirao se kôd Platina.
Mjesto je zločina blokirano, tri su stockholmske općine pod jakim nadzorom i na cestama su
postavljene barikade.
Janus Mickelsen ulazi i rukuje se sa Sagom. Preuzima vodstvo akcije u kući i ona ga sažeto
izvijesti o stanju.
Janus sa svojim zlaćano-crvenim uvojcima i svijetlocrvenom bradicom odašilje hipijevski
šarm. Sagi on izgleda kao da mu je jedini moto peace and love, ali zna da je bio profesionalni
vojnik prije no što je završio u Sigurnosnoj. Sudjelovao je u Operaciji Atlanta i bio stacioniran u
vodama pred Somalijom.
Janus je pred vratima postavio agenta iako ovaj put neće biti uobičajenog popisa ljudi koji su
pristupili mjestu zločina. Neće biti dokumentirano tko se nalazio u kući nakon ubojstva. Kada je
kôd Platina na snazi, nitko naknadno ne smije pronaći informacije o tome tko je bio obaviješten o
događajima ili svjestan da se nešto dogodilo, a tko ne.
Dva su policajca odmah prišla mlađoj ženi koja postrance leži s rukama i nogama zavezanima
kabelskim vezicama. Oči su joj crvene od plača i maskara joj se razmazala sve do sljepoočnica.
Jedan od dvojice muškaraca spusti se na koljeno kraj nje i izvadi injekciju ketamina. Ona se
toliko uplašila da se cijela počela tresti, ali drugi je muškarac čvrsto pridrži kako bi joj mogli
ubrizgati injekciju u vrat, direktno u gornju šuplju venu.
Žena se zacrveni u obrazima, izvrne vrat unazad, napne tijelo, a onda se opusti.
Saga promatra kako joj odrežu vezice i stave masku s kisikom preko usta i nosa. Zatim prebace
uspavanu ženu u mrtvačku vreću i povuku patentni zatvarač. Iznesu beživotno tijelo do kombija
koji čeka da je odveze do mjesta zvanog Spinnhuset1.
Ostala četiri tima već rade punom parom, ubrzano pregledavaju mjesto zločina i sve egzaktno
dokumentiraju. Učinkovito skupljaju otiske cipela i prstiju, iscrtavaju uzorke poprskane krvi, rupa

1
Prema zatvoru Spinnhuset koji se nalazio na otoku Långholmenu od 1649. do 1825. godine, (op. prev.)

26
 Knjige.Club Books

od metaka i kutova pucnjeva, skupljaju biološke tragove, tekstilna vlakna, vlasi kose, tjelesne
izlučevine, dijelove lubanje i amigdale te staklene krhotine i drvene treščice.
„Ministrova supruga i djeca na putu su kući“, kaže Janus. „Zrakoplov slijeće u osam i petnaest
na zračnu luku Arlanda i dotad sve ovo mora biti počišćeno.“
Tim mora sakupiti sve informacije odjednom jer poslije više neće imati priliku.
Saga se uspne uza škripave stube i uđe u spavaću sobu ministra vanjskih poslova. Zaudara po
urinu i znoju. Kožnato remenje visi s četiri noge kreveta. Na posteljini vidi krvave mrlje.
Na stolu ugleda bič u slabom svjetlu uređaja za navijanje automatskih satova. Iza njegove
staklene ploče nečujno se vrte jedan Rolex i jedan Breguet.
Saga se zapita je li ministrova supruga znala za prostitutke.
Vjerojatno nije.
Možda samo nije htjela pitati.
S godinama čovjek shvati da može izdržati svakakve udarce na svoje samopoštovanje i
svejedno se čvrsto držati onoga što unatoč svim problemima djeluje sigurnim.
I Saga je godinama bila u vezi s jazz-pijanistom Stefanom Johanssonom prije no što ju je
ostavio.
Preselio se u Pariz, svira u bendu i zaručio se.
Saga zna da nije lako živjeti s njom, žestoke je naravi i u određenim situacijama odviše burno
reagira.
Mnogo radi i jedini seksualni odnos koji je imala otkad su prekinuli bio je tijekom Stefanove
turneje po Švedskoj. Nazvao ju je kasno jednu večer i dopustila mu je da prespava kod nje. Zna da
ne misli ostaviti svoju zaručnicu zbog nje, ali ipak je spavala s njim.
Saga se vrati na donji kat i ode do izrešetanog trupla u kuhinji.
Svjetla reflektora odražavaju se od aluminijskih rebrastih ploča. Osjeća se kao da stoji na
srebrnom mostu nad krvavim kaosom.
Saga dugo proučava mrtvačeve dlanove koji su okrenuti prema gore, žuto zadebljanje pod
vjenčanim prstenom i mrlje od znoja na košulji pod pazusima.
Tim oko nje radi brzo i u tišini. Snimaju i katalogiziraju sve u trodimenzionalnom
koordinatnom sustavu na iPad-u. Strojnom preciznošću lijepe vlasi kose i tekstilna vlakna na
prozirnice, a tkivo i fragmente lubanje stavljaju u epruvete i zaleđuju ih kako bi spriječili nastajanje
bakterija.
Ništa se neće slati na ispitivanje u Nacionalni forenzički laboratorij u Linköpingu jer se
Sigurnosna u ovakvim situacijama služi samo vlastitim laboratorijima.
Saga ode do vrata koja vode na verandu i promatra okruglu rupu izbušenu kroz tri sloja
debelog stakla.
Akustični detektori razbijenog stakla i magnetski kontakti reagirali su tek kada je stolac udario
u prozor i tako se uključio alarm.
Napadač sigurno nije bacio stolac.
Saga pomisli na ženino preplašeno lice, ozlijeđene zglobove i smrad urina.
Je li ona bila zatvorenica ovdje?
Dva muškarca prekrivaju pod velikim blokovima hladne folije i pritišću je širokim gumenim
valjkom.
27
 Knjige.Club Books

IT-tehničar oprezno zamata tvrdi disk s nadzornih kamera u foliju sa zračnim jastučićima, a
zatim spusti paketić u rashladnu torbu.
Janus je pod stresom. Čvrsto je stisnuo čeljust, obrve su mu gotovo bijele, a pjegavo čelo
mokro od znoja.
„Pa kvragu... što se tebi čini?“ pita i stane kraj Sage.
„Ne znam“, odgovara ona. Prvo mu je pucao u trup, i to iz daljine i nekako čudnog kuta.
Venska krv ministra vanjskih poslova potekla mu je kroz trbuh i iscurila na pod.
Brzina metka ispaljenog iz pištolja iznosi otprilike tisuću kilometara na sat, a metak uvijek
zaprlja tkivo oko ulazne rane. Sloj puščanog praha s metka ostavio je na ministrovoj košulji dva
gotovo prozirna kruga.
Dva su hica ispaljena iz daljine, a dva iz neposredne blizine.
Saga se nagne nad truplo i promatra mjesta kroz koja je metak ušao u vjeđe, ali ne vidi nikakve
kratere oko rane.
„Koristio se prigušivačem“, šapne.
Počinitelj se zasigurno koristio prigušivačem zvuka koji istovremeno reducira i plamen jer
nema rupe koja obično nastane od udarnih plinova. Inače bi se plinovi uvukli pod kožu i stvorili
udubljenu rupu.
Tako to obično izgleda.
Digne se i zakorači u stranu kako bi propustila tehničara koji stavlja plastičnu navlaku na
mrtvačevo lice. Pritišće ulaznu ranu jer pokušava skupiti čestice prljavštine oko rane, a zatim na
navlaci flomasterom označi središte izlazne rane.
„Preokrenut je na trbuh nakon smrti, a onda ponovno na leđa“, kaže Saga.
„Zašto bi netko to napravio?“ podsmjehne se tehničar. „Zašto bi...“
„Začepi“, prekine ga Janus.
„Želim mu vidjeti leđa“, kaže Saga.
„Učini što ti kaže.“
Svi osjećaju kako im vrijeme istječe. Pod sve većim stresom pričvršćuju se vrećice oko
ministrovih dlanova i kraj njega je postavljena otvorena mrtvačka vreća. Oprezno podignu njegovo
krupno tijelo i polože ga na vreću okrenutog na trbuh. Saga promatra široke izlazne rane na leđima
i zgnječeni potiljak.
Proučava mjesto na podu na kojemu je ležao i vidi rupu u parketu gdje su pali meci od
posljednja dva hica pa shvati zašto je napadač okretao tijelo.
„Uzeo je metke sa sobom „
„Nitko to ne radi“, promrmlja Janus.
„Služio se poluautomatskim pištoljem s prigušivačem... ispalio je četiri hica, a od toga su dva
bila smrtonosna“, kaže Saga.
Krupni muškarac obilazi tamni namještaj u salonu i spreja tkanine sprejom koji će im otkriti
skrivene krvave mrlje, dok drugi tehničar vraća fotelju na mjesto orijentirajući se prema rupama u
iranskome tepihu.
„Vrijeme je da završavate“, vikne Janus i pljesne rukama. Za deset minuta čistimo kuću, a
staklari i soboslikari neka budu ovdje za najviše sat vremena.

28
 Knjige.Club Books

Kada iziđu iz kuće, onaj krupni muškarac za njima skupi ploče po kojima su se kretali. Čim
su izišli kroz vrata, novi tim ulazi u kuću i sanira je pjenom snažnog mirisa klora.
Počinitelj nije samo uzeo čahure sa sobom. Izvlačio je metke iz poda i zidova dok je alarm
zavijao, a policija već bila na putu. Ni najbolji profesionalni ubojice ne bi učinili takvo što,
Riječ je o savršeno izvršenom ubojstvu, a ipak je ostavio svjedoka. Sigurno mu nije
promaknulo da se na mjestu zločina nalazila još jedna osoba i promatrala ga.
„Razgovarat ću sa svjedokinjom“, kaže Saga misleći da je žena sigurno umiješana.
„Znaš da s njom već razgovaraju naši stručnjaci“, kaže Janus.
„Moram sama postaviti pitanja koja ja imam“, odgovori Saga i krene prema svom motoru.

29
 Knjige.Club Books

9.

KADA JE POČETKOM HLADNOG RATA izgrađeno sklonište pod brdom Katarinaberget, bilo je to
najveće atomsko sklonište na svijetu. Danas se cijelo zdanje, sve osim stare strojarnice za rezervne
generatore i ventilacijske sustave, koristi kao parkirna garaža.
Strojarnicu čini odvojena zgrada uklesana u brdu odmah pokraj skloništa.
Trenutačno njome raspolaže Sigurnosno-obavještajna agencija.
Tu se nalazi tajni pritvor poznat pod imenom Spinnhuset. Tamo se danas, duboko pod razinom
zemlje u onome što su nekada bili bazeni s ledom, odvijaju sva strogo povjerljiva saslušanja.
Još je rano jutro kada Saga Bauer na svom prljavom motoru prijeđe most Slussen. Pošla je
onamo direktno s mjesta ubojstva u Djursholmu i osjeća kako joj je znojni kombinezon sada hladan
među grudima. Skrene u garažu kroz nadsvođeni ulaz kraj benzinske crpke. Zbog promijenjene
akustike zvuk motora sada glasnije dopire do nje.
Pod oljuštenom žutom ogradom skupilo se smeće i labavi kablovi vise s ljevkastog zvučnika.
Ploče postavljene preko širokih brazdi u podu zatutnje pod gumama kotača kada Saga prođe
kraj natpisa koji označava mjesto zaštite od udarnog vala i divovska klizna vrata.
Spusti se niz betonsku rampu u mislima zaokupljena neriješenom zagonetkom.
Zašto bi žena uključila alarm i ostala na mjestu zločina ako je umiješana u ubojstvo?
Zašto bi ubojica ostavio svjedokinju ako žena nije umiješana?
Iz perspektive Sigurnosno-obavještajne agencije žena je rizik za sigurnost neovisno o tome je
li umiješana ili se samo našla na krivome mjestu u krivo vrijeme.
Saga oprezno uspori spuštajući se sve dublje u garažu.
Ženin je identitet potvrđen. Zove se Sofia Stefansson i izgleda da povremeno radi kao
prostitutka, iako to još nitko nije potvrdio.
To tvrdi samo ona, a u prilog njezinim riječima ide tek nešto malo dokumentacije pronađene
u njezinome stanu.
Saga, naravno, ne isključuje mogućnost da je neka teroristička skupina možda regrutirala
Sofiju.
Možda je bila samo mamac, možda se snimala u krevetu s ministrom vanjskih poslova kako
bi ga poslije mogli ucjenjivati?
Ali zašto bi ga onda ubili?
Saga pusti kočnicu i skrene na donju etažu koja se nalazi četrdeset metara po zemljom.

30
 Knjige.Club Books

Gume zacvile kada se proveze kraj nekolicine parkiranih automobila. Crvena se prašina
uskovitla oko motora kada prođe središnjim dijelom parkirališta. Zaustavi se i priđe plavim
neprobojnim vratima.
Saga prisloni svoju iskaznicu na moderni čitač, utipka devet brojki i pričeka nekoliko sekundi
prije no što se vrata otvore i uđe u prolaz sa sigurnosnim vratima.
Ponovno pokaže legitimaciju stražaru koji je zapiše i preuzme njezino oružje i ključeve. Nakon
što prođe kroz skener cijeloga tijela, puste je da prođe kroz druga vrata prolaza.
U sobi za osoblje s čajnom kuhinjicom sjedi Jeanette Fleming, psihologinja i stručnjakinja za
saslušanja u Sigurnosnoj. Lijepa je žena srednjih godina, ima svijetlu kosu i kratku dječačku
frizuru.
Jeanette je elegantno odjevena kao i inače i jede salatu iz plastične kutije. Poklopac se nalazi
kraj nje na stolu.
„Znaš da ti se ne uvaljujem, ali ti si tako nevjerojatno lijepa“, kaže i plastičnom vilicom nabode
salatu. „Nekako to svaki put potisnem iz sjećanja... možda mi je to neki nagon za samoodržanjem.“
Jeanette ubaci ostatak salate u hladnjak i pođe s njom kroz hodnik prema dizalu.
„Kako napreduje tvoja žalba?“ pita je Saga.
„Dobila sam negativan odgovor.“
„Užas.“
Jeanette je osam godina čekala da njezin suprug odluči da je dobar trenutak za to da imaju
dijete, a onda ju je ostavio. Tri je godine pokušavala upoznati partnera preko interneta, a onda se u
županijskoj upravi prijavila za umjetnu oplodnju.
„Ne znam, možda odem do Danske... ali ipak bih htjela da dijete govori švedski“, našali se
Jeanette i uđe sa Sagom u dizalo.
Pritisne dugme koje vodi do najdublje razine, vrata se zatvore i mašinerija tutnjeći krene.
„Samo sam na mobitelu preletjela prvi izvještaj“, kaže Saga.
„Bili su prebrutalni prema djevojci, prestrašila se i zatvorila u sebe“, kaže Jeanette. „Ali netko
je očito naredio da budu oštri prema njoj.“
„Tko? Od koga je došla naredba?“
„Ne znam“, odgovori Jeanette.
Brzo se spuštaju niz rov. Svjetlo dizala osvjetljuje hrapavu liticu. Dizalo u suprotnom smjeru
zatreperi u svjetlosti i nestane na putu prema gore.
„Sofia se boji da će joj još više nauditi... potreban joj je netko tko će je poslušati i zaštititi „
„Kome nije potreban netko takav“, nasmiješi se Saga.
Stignu dolje i požure kroz hladni hodnik. U ovakvoj dubini vlada samo tiho sivilo.
Priču Sofije Stefansson potkrepljuje to što je forenzičar u njezinoj krvi pronašao visoku
količinu brzo djelujućeg sredstva za uspavljivanje Flunitrazepam. Imala je ozljede na zglobovima
i gležnjevima i masnice s unutrašnje strane bedara, a i njezin otisak ruke pronađen je na
stolcu kojim je razbijen prozor.
Ako je njezina priča istinita, ona je prema Zakonu o kupovini seksualnih usluga žrtva. Klijent
ju je iskoristio i zlostavljao i morala bi imati pravo razgovarati s policijom i psiholozima.
Ali kako je istovremeno bila umiješana u potencijalno ozbiljan teroristički čin, važeći zakoni
i pravna zaštita za nju ne vrijede.
31
 Knjige.Club Books

„Mislim da je za početak najbolje da ja pričekam u kontrolnoj sobi“, kaže Jeanette.

Saga Bauer utipka kod i otvori vrata koja vode do nekadašnjeg bazena s ledom.
U toj velikoj prostoriji bez prozora svjetlo je izrazito jako. Nadzornom se kamerom bilježi sve
što se događa.
Bazen je zapravo bio namijenjen za dvjesto tona leda. Led bi u slučaju nuklearnog rata
spriječio da temperatura zraka u velikom skloništu naraste previsoko pod utjecajem tjelesne topline
ljudi.
Sofia Stefansson stoji na plastičnom zastoru u sredini sobe u neobičnom položaju. Laktove su
joj zavezali iza leđa. Nagnuta je prema naprijed i oslanja većinu svoje tjelesne težine na kabel na
koji je zakačena, a koji je dizalicom zategnut do jedne daske. Ramena su joj napeta, glavu je
spustila i pramenovi kose prekrivaju joj lice.

32
 Knjige.Club Books

10.

SAGA ODMAH POJURI DO SOFIJE i provjeri je li još živa. Objasni joj da će je oprezno spustiti na
pod i da bi bilo dobro da joj pokuša pomoći da se dočeka na noge kako treba.
Saga priđe vitlu, odriješi kračun i krene ga vrtjeti. Vitlo škripi, a Sofia se polagano krene
spuštati. Jedna joj se noga počela savijati pod čudnim kutom.
„Stavi petu na pod i primi se“, dovikne joj Saga.
Sofijini su zglobovi izranjavani i Saga se sjeti krvavog remenja oko nogu kreveta na gornjem
katu.
Prvo tamo pa ovdje, a sve bez kontakta s okolinom ili ikakvog objašnjenja.
Sofia je postrance legla na plastični zastor. Tiho i izmučeno diše. Bez šminke izgleda mlađe,
vjerojatno je jako mlada. Vjeđe su joj natekle i masnice oko vrata sve su vidljivije.
Kada joj Saga oslobodi ruke iz kožnatih lisica, počne se tresti i napne tijelo.
„Nemoj me ozlijediti“, zapomaže. „Molim te, ne znam ništa.“
Saga ode do zida, ponovno odvrti prazan kabel do stropa i privuče Sofiji stolac.
„Zovem se Saga Bauer, istražiteljica sam Sigurnosno-obavještajne agencije.“
„Ne opet“, šapuće. „Molim te, ne mogu više.“
„Sofia, slušaj me... Nisam znala da se ovako odnose prema tebi, žao mi je zbog toga i sve ću
to prenijeti svome šefu“, kaže Saga.
Sofia malo pridigne glavu s poda. Obrazi su joj puni mrlja od plača, uzeli su joj sav nakit i
smeđa joj se kosa od znoja zalijepila za blijedo lice.
Saga je i sama prošla kroz metodu mučenja poznatu pod nazivom waterboarding. Bila je dio
njezine obuke, ali ne vjeruje u njezinu učinkovitost.
Gleda u vjedro s krvavom vodom u kojoj pliva ručnik i pomisli kako se takvim mučenjem
jedino mogu otkriti tajne samog mučitelja.
Saga odvrne čep mineralne boce vode, pomogne Sofiji da malo popije i da joj komadić
čokolade.
„Kada smijem ići kući?“ šapne Sofia.
„Ne znam, prvo moramo dobiti odgovore na neka pitanja“, kaže Saga pravdajući se.
„Već sam rekla sve što znam, nisam učinila ništa loše, ne znam zašto sam ovdje“, zaplače
Sofia.
„Vjerujem ti, ali moram znati zašto si se nalazila u kući.“
33
 Knjige.Club Books

„Sve sam već rekla“, zacvili Sofia.

„Reci meni još jednom“, zamoli je Saga blago.
Sofia oprezno podigne ukočene ruke kako bi obrisala suze s očiju. „Radim kao eskort dama i
on je kontaktirao sa mnom“, odgovori tankim glasom.
„Kako? Kako je kontaktirao s tobom?“
„Stavila sam oglas pa mi je poslao poruku i rekao što ga zanima.“ Mlada se djevojka polagano
uspravi, uzme još jedan komadić čokolade, utrpa ga u usta i prožvače.
„Imala si suzavac sa sobom. Nosiš li ga i inače?“
„Da, gotovo uvijek, iako su mi klijenti uglavnom dobri i obzirni... Više problema imam s
onima koji se zaljube u mene nego s nasilnicima.“ “A zna li netko kamo odlaziš, netko tko može
doći po tebe ako se što dogodi?“
„Zapišem ime i adresu u knjižicu... i moja najbolja prijateljica Tamara... bio je njezin klijent
prije i nije bilo nikakvih problema.“ „Kako se Tamara preziva?“
„Jensen.“
„Gdje živi?“
„Preselila se u Göteborg
„Imaš li njezin telefonski broj?“
„Da, ali ne znam radi li još.“
„Imaš li još prijateljica koje rade kao eskort dame?“
„Ne.“
Saga se odmakne nekoliko koraka, pogleda Sofiju i zaključi da vjerojatno govori istinu o svom
poslu.
Ništa u njezinoj priči nije proturječno, iako istovremeno ima i zabrinjavajuće malo dokaza za
nju.
„Što znaš o svom klijentu?“
„Ništa... Jako mi je dobro platio da ga vežem za krevet“, odgovori Sofia.
„Jesi li ga vezala za krevet?“
„Zašto me svi pitate iste stvari, ne razumijem, ne lažem, zašto bih lagala?“
„Sofia, samo mi reci što se zbilja dogodilo“, kaže Saga i pokuša uhvatiti njezin pogled,
„Drogirao me i zavezao za krevet.“
„Kako je krevet izgledao?“
„Bio je velik, ne sjećam se točno, kakve to veze ima?“
„O čemu ste razgovarali?“
„Ni o čemu, bio je dosadan.“
Tehničari su pretražili njezino računalo, telefon i bilježnicu u koju je zapisivala adrese. Ništa
ne ukazuje na to da je Sofia shvaćala da joj je klijent ministar vanjskih poslova.
Saga proučava napeta usta i izmučeno lice mlade djevojke. Ponovno pomisli da se Sofia
možda i predobro drži iste priče. Čini se gotovo kao da izbjegava specifične detalje kako je ne bi
uhvatili u laži,
„Je li pred ogradom bio parkiran ijedan automobil kada si dolazila?“ „Nije.“

34
 Knjige.Club Books

„Što je odgovorio na portafon kada si pozvonila?“ upita je Saga. „Ne znam tko je on“, kaže
Sofia i glas joj gotovo pukne. „Shvaćam da je bogat i važan, ali ne znam ništa, samo znam da mi
je rekao da se zove Wille, ali ljudi mi prilično često daju lažna imena.“
Saga zna da Sofia neće ništa priznati ako pripada nekoj radikalnoj skupini i radi za njihov cilj,
ali ako je bila prevarena ili prisiljena da sudjeluje, postoji mogućnost da joj se otvori.
„Sofia, ako mi išta želiš ispričati, slušam te... Nisi nikoga ubila, znam to već, i upravo zato
mislim da ti mogu pomoći“, kaže Saga. „Ali moraš mi reći istinu kako bih ti mogla pomoći.“
„Jesam li optužena za nešto?“ upita Sofia na koncu.
„Bila si prisutna kada je ubijen švedski ministar vanjskih poslova, ležala si zavezana u njegovu
krevetu, bacila si stolac o njegov prozor, poskliznula se na podu u njegovoj krvi.“
„Nisam to znala“, šapne Sofia i problijedi u licu.
„Trebaju mi odgovori... Razumijem da su te prevarili ili prisilili, ali moraš mi reći koji je bio
tvoj zadatak sinoć.“
„Nisam imala nikakav zadatak, ne razumijem na što misliš „
„Ako ne budeš surađivala sa mnom, ne mogu ništa učiniti za tebe“, kaže Saga na koncu i
podigne se sa stolca.
„Molim te, nemoj ići“, kaže mlada djevojka očajno. „Pokušat ću ti pomoći, kunem se.“

35
 Knjige.Club Books

11.

SAGA ODE DO VRATA I STAVI RUKU na kvaku kako bi je Sofia molila da je ne ostavi samu.
„Ako netko prijeti tebi ili tvojoj obitelji, možemo vam pomoći“, kaže Saga i otvori vrata.
„Možemo vam srediti siguran smještaj, nabaviti nove identitete, sve će biti u redu.“
„Ne razumijem, ja... Tko nam prijeti? Zašto bi nam... Ovo nije normalno.“
Saga ponovno pomisli da se Sofia možda stvarno samo našla na krivome mjestu. Ali u tom
slučaju nema odgovor na pitanje zašto bi profesionalni ubojica ostavio svjedoka za sobom.
Ako je ona stvarno svjedokinja, sigurno je vidjela nešto što bi istragu moglo dovesti korak
dalje. U dosadašnjim saslušanjima nije uspjela opisati počinitelja. Stalno se vraćala na to da mu je
lice bilo prekriveno i ponavljala kako se sve odvijalo brzo.
Saga je mora natjerati da se sjeti pravih detalja, čak bi joj i sitnice mogle pomoći da u sjećanje
prizove i veće stvari koje je potisnula od šoka.
„Vidjela si ubojicu“, kaže Saga i okrene se.
„Ali imao je masku preko glave“, već sam rekla to.
„Koje su mu boje oči?“ upita je i ponovno zatvori vrata.
„Ne znam.“
„Kako mu je nos izgledao?“
Sofia odmahne glavom i na usnici joj jedna ranica popuca i počne krvariti.
„Upucao je ministra, okrenula si se i vidjela počinitelja kako stoji tamo s oružjem u ruci.“
„Samo sam htjela pobjeći, potrčala sam, pala i našla alarm koji...“ „Čekaj malo“, kaže Saga.
„Opiši mi kako je počinitelj izgledao kada si se okrenula.“
„Držao je pištolj objema rukama.“
„Ovako?“ upita Saga i demonstrira držanje pištolja objema rukama. „Da, ali gledao je ravno
ispred sebe, kroz mene... Nije ga bilo briga što sam ja tamo, ne znam ni je li me vidio, sve se
dogodilo u nekoliko sekundi, bio je iza mene, ali potrčao je kraj mene i uhvatio za kosu...“ Utihne,
namršti se i zabulji ispred sebe kao da joj se cijeli događaj ponovno odvija u glavi.
„Uhvatio ga je za kosu?“ upita je Saga blago.
„Wille je pao na koljena nakon drugog hica... ubojica ga je primio za kosu i pritisnuo mu
pištolj na jedno oko. Ne znam, bilo je nestvarno „ “Mnogo je krvario, zar ne?“
„Da, jako.“
„Je li se bojao?“ nastavi Saga.
36
 Knjige.Club Books

„Djelovao je jako uplašeno“, šapne Sofia. „Pokušavao si je kupki vrijeme i rekao da je sve to
pogreška. Imao je krvi u grlu i teško sam ga čula, ali pokušavao je reći da je sve to pogreška i da
ga mora ostaviti na životu.“
„Što je točno rekao?“
„Rekao je... Misliš da znaš sve, ali ne znaš... pa je ubojica rekao... skroz mirno da... da je
Ratjen otvorio vrata... Čekaj, ovako je rekao: Ratjen je otvorio vrata... i sada će sve progutati
pakao... vas sve, tako je rekao.“
„Ratjen?“
„Da“
„Jesi li sigurna da je rekao to ime?“
„Da... ili... mislim, tako mi je zvučalo.“
„Je li ti se činilo da ministar vanjskih poslova zna tko je Ratjen?“ „Ne“, odgovori Sofia i
zatvori oči.
„Sjeti se još, što je još rekao?“ pita Saga.
„Ništa, ništa više nisam čula.“
„Na što je mislio kada je rekao da je Ratjen otvorio vrata?“
„Ne znam.“
„Je li Ratjen taj koji je kriv za ovo? Je li on taj koji će svima donijeti pakao?“ pita Saga glasno.
„Molim te“
„Što misliš?“ upita je Saga.
„Ne znam“, odgovori Sofia i obriše suze s obraza.
Saga brzo ode do vrata i čuje kako Sofia za njom viče da ne zna.

37
 Knjige.Club Books

12.

VOZAČ NEPOMIČNOG IZRAZA LICA baci pogled u retrovizor kako bi provjerio da je automobil
koji ih prati još uvijek direktno iza njih.
Motor ugodno bruji kroz karoseriju Volva koji je po narudžbi posebno izgrađen za premijera.
Sigurnosno-obavještajna agencija prije godinu je dana zaključila da je švedskom premijeru
potrebno armirano i pojačano vozilo koje je teško gotovo četiri tone, ima dvanaest cilindara i četiri
stotine pedeset konjske snage. Automobil je to kojim se i unatrag može voziti brže od stotinu
kilometara na sat i čiji su prozori konstruirani tako da mogu zaustaviti i metke iz oružja velike
brzine.
Na prostranom kožnatom stražnjem sjedalu sjedi švedski premijer. Palac i kažiprst lijeve šake
blago je pritisnuo na zatvorene kapke. Otkopčao je svoje tamnoplavo odijelo, a crvena mu se
kravata nakrivila preko prednjeg dijela košulje.
Kraj njega sjedi Saga Bauer u svome kožnatom motornom kombinezonu. Još uvijek se nije
stigla presvući i tijelo joj se ugrijalo nakon noći i jutra. Zapravo bi najradije povukla patentni
zatvarač do pupka, ali ne može jer je ispod kombinezona još uvijek gola.
Na desnom prednjem sjedalu sjedi Verner Sandén, glavni voditelj Sigurnosno-obavještajne
agencije. Primio se za naslon desnom rukom i izokrenuo svoje dugo tijelo unatrag kako bi mogao
gledati u premijera dok mu podnosi izvještaj o brzom djelovanju Sigurnosne.
Svojim dubokim glasom prepričava cijelu kronologiju događaja odi žurnog odlaska Sage
Bauer na zadatak i postavljanja barikada na ceste do žustrog pregleda mjesta zločina i izvještaja
tehničara koji stalno pristižu.
„Vila je ponovno dovedena u red, nije ostao nijedan trag onoga što se sinoć dogodilo“, završi
Verner.
„U mislima sam s obitelji“, kaže premijer tiho i pogleda kroz prozor.
„Nismo ih umiješali jer, naravno, vlada najviša razina sigurnosti „
„Tvrdite da je situacija ozbiljna“, kaže premijer odgovarajući istovremeno na SMS na
mobitelu.
„Da, postoji nekoliko posebnih okolnosti zbog kojih smo se odmah htjeli susresti s vama“,
odgovori Verner.
„Ali vi znate da ja večeras putujem u Bruxelles i zapravo uopće nemani vremena za ovo“,
objasni premijer.
Saga osjeća kako su joj se znojni guzovi zalijepili za kožu kombinezona.

38
 Knjige.Club Books

„Imamo posla s profesionalnim ili poluprofesionalnim ubojicom koji jasno izvršava svoj
zadatak“, kaže i pokuša malo podići stražnjicu.
„Sigurnosna uvijek vjeruje u neke velike urote“, kaže premijer ponovno pogledavajući na
mobitel.
„Počinitelj se koristio poluautomatskim pištoljem s prigušivačem zvuka koji hladi i puščani
prah“, kaže. „Ubio je ministra vanjskih poslova hicem kroz desno oko, zatim pokupio praznu
čahuru, nagnuo se nad mrtvo tijelo, prislonio otvor pištolja na njegovo lijevo oko, pucao ponovno,
pokupio čahuru, okrenuo se...“
„Ma što to govoriš“, kaže premijer i pogleda je.
„Nije ubojica uključio alarme“, nastavi Saga. „Ali, iako je alarm toliko zavijao da je probudio
cijelo susjedstvo i iako je policija već bila na putu, on je ostao tamo i izvlačio metke iz drvenog
poda i zida prije nego što je napustio vilu. Znao je gdje se nalaze sve nadzorne kamere, nema ga ni
na jednoj snimci... I zapravo garantirani da tehničari neće pronaći ništa što bi nas dovelo bliže
njemu.“
Utihne i prouči premijera koji otpije gutljaj norveške izvorske vode, spusti tešku čašu na
lakiranu drvenu plohu stola i obriše se oko usta.
Automobil prođe kroz diplomatsku četvrt u kojoj su smještena brojna veleposlanstva, a zatim
nastavi prema sjevernoj strani otoka Djurgården. Slijeva im se prostire veliki travnjak četvrti
Ladugårdsgärdet koje je u sedamnaestom stoljeću služilo za vojnu obuku, a danas se tu može vidjeti
tek nekolicina vježbača i vlasnika pasa.
„Dakle, riječ je o smaknuću?“ upita promuklo.
„Još uvijek ne znamo zašto, ali sumnjamo na neku vrstu ucjene, možda je počinitelj pokušao
doći do nekih tajnih informacija“, objasni Verner, „Možda je ministar pod prisilom nešto morao
izjaviti, a počinitelj ga je snimao.“
„To ne zvuči dobno“, šapne premijer.
„Ne. Uvjereni smo da je riječ o političkom terorizmu, iako nitko tijekom noći nije preuzeo
odgovornost za ovaj događaj“, kaže Verner.
„Terorizmu?“
„U ministrovoj se kući nalazila prostitutka“, kaže Saga.
„On je imao svojih problema“, odgovori premijer i nabora svoj orlovski nos,
„Da, ali...“
„Ostavite to na miru“, prekine on.
Vrana odleprša s puta, nekoliko se listova zavitla s poda, a na pašnjaku neki sivi konj sasvim
mirno stoji na blagoj kišici.
Saga baci pogled na premijera. Pogled mu je odsutan, a čeljust napeta. Pita se pokušava li
shvatiti što se dogodilo. Ubijen je ministar vanjskih poslova njegove vlade. Možda se sada u sve
većem strahu prisjeća posljednjega puta kada se to dogodilo.
Jednoga sivog jesenskog dana 2003. godine tadašnja je ministrica vanjskih poslova Anna
Lindh bila vani u kupovini s prijateljicom kada ju je napao neki muškarac. Nožem ju je izbo u ruke,
prsa i trbuh.

39
 Knjige.Club Books

Ministrica nije imala tjelohranitelja uza se niti ikakvu drugu osobnu zaštitu. Ozljede su bile
toliko teške da je preminula na operacijskom stolu pod narkozom iako je primila više od osamdeset
litara krvi.
Švedska je tada bila drukčija. Bila je to zemlja u kojoj su političari još uvijek smatrali da imaju
pravo zagovarati socijalističku ideju o međunarodnim normama ponašanja.
„Ali žena koju je ministar vanjskih poslova iskoristio...“ nastavi Saga i pogleda premijera u
oči. „Čula je dio razgovora zbog kojega vjerujemo da je ovo ubojstvo samo prvo u nizu planiranih
ubojstava.“
„Ubojstava? Ma kakvih jebenih ubojstava?“ glasno zavikne premijer.

40
 Knjige.Club Books

13.

PREMIJEROV VOLVO PRIJEĐE preko uskog kamenog mostića Djurgårdsbrunn, skrene odmah
nalijevo i nastavi vožnju niz kanal. Šljunčani put krčka pod automobilskim gumama, a dvije se
patke spuste u vodu i otplivaju dalje od obale.
„Počinitelj je spomenuo da je ključna osoba neki Ratjen“ rekao je Verner.
„Ratjen?“ ponovni premijer čudeći se.
„Vjerujemo da smo ga identificirali. Zove se Salim Ratjen i trenutačno služi dugu zatvorsku
kaznu zbog prodaje narkotika“, objasni Saga i nagne se prema naprijed kako bi se zalijepljeni
kožnati kombinezon odlijepio s njezinih znojnih leđa.
„Vidimo snažnu vezu između sinoćnjeg zločina i šeika Ayada al-Jahiza koji vodi jednu
terorističku skupinu u Siriji“, nadoveže se Verner.
„Ovo su jedine slike Ayada al-Jahiza koje imamo“, kaže Saga pokazujući mu slike na
mobitelu.
Na kratkoj snimci vidi se simpatičan stariji čovjek s prošaranom sivom bradom i naočalama.
Govori izravno u kameru smješkajući se i zvuči kao da se obraća pozornim školskim đacima.
„Na naočalama ima mrlje od krvi“, šapne premijer.
Šeik Ayad al-Jahiz završi svoj kratki govor i dobroćudno raširi ruke.
„Što je rekao?“
„Rekao je... Vukli smo nevjernike za kamionima i transporterima dok užad nije popucala...
Sada nam je zadaća pronaći vođe koji podupiru bombardiranja i pucati u njih dok ne ostanu bez
lica“, odgovori Saga.
Premijerova ruka zadrhti kada se obriše oko usta.
Prijeđu i preko drugog mosta Lilla Sjötuilsbron i nastave prema marini.
„A sigurnosna služba u zatvoru Hall snimila je razgovor Salima Ratjena na neregistrirani broj
mobitela“, prepričava Verner. „Razgovarali su na arapskom o tri velika slavlja. Datum prvog
slavlja poklapa se sa smrću ministra vanjskih poslova... drugo će se slavlje održati u srijedu, a treće
sedmoga listopada.“
„Pobogu“, promrmlja premijer.
„Imamo četiri dana“, kaže Verner.
Nekoliko grana sa svijetlozelenim lišćem ostruže krov automobila kada naglo skrenu i nastave
se voziti natrag prema tornju Kaknästornet.

41
 Knjige.Club Books

„Pa dobro, kako je moguće da vi nemate tog Ratjena pod nadzorom?“ pita premijer i izvuče
papirnati ubrus iz pretinca u vratima automobila.
„Nije prije bio povezan ni sa kakvom terorističkom mrežom“, odgovori Verner.
„Znači, radikalizirao se u zatvoru“, kaže i obriše se oko vrata.
„Da, mislimo da je tako.“
Kiša sve jače pada i vozač upali brisače. Metlice bešumno s prozora brišu kapljice.
„I mislite da bih ja mogao biti... jedno od tih slavlja?“
„Moramo računati i na to“, odgovori Saga.
„Znači, došli ste mi reći da bi me u srijedu netko mogao ubiti“, kaže premijer. Ne uspijeva
sakriti koliko je uzrujan.
„Ratjen mora progovoriti... moramo saznati koji mu je plan prije nego što bude prekasno“,
odgovori Verner.
„Pa što onda čekate?“
„Ne vjerujemo da se Salima Ratjena može ispitivati na uobičajeni način“, pokuša mu objasniti
Saga. „Na saslušanju prije pet godina uopće nije odgovarao kada bi mu se tko obratio i za cijeloga
suđenja nije rekao nijednu riječ.“
„Pa dovraga, valjda imate neke svoje metode, zar ne?“
„Može potrajati mjesecima dok se neka osoba ne slomi“, odgovori ona.
„Imam vrlo važan posao“, kaže premijer trgajući komadiće papirnatog ubrusa. „Oženjen sam,
imam dvoje djece i...“
„Žao nam je zbog ovog“, kaže Verner.
„Ovo je prvi put da ste potrebni. Ne možete mi doći ovamo i reći da se ništa ne može učiniti.“
„Pitajte mene što da učinimo“, kaže Saga.
Premijer je začuđeno pogleda i malo olabavi čvor kravate.
„Što da učinimo?“ ponovi za njom.
„Recite vozaču da se zaustavi i iziđe iz vozila.“
Stigli su do Louddena i mračnih cisterni nafte koje se tamo nalaze. Od sive se kiše gotovo
uopće više ne može razabrati dugački mol.
Iako premijeru još uvijek ništa nije jasno, nagne se prema naprijed i porazgovara s vozačem.
Sve jače pada hladna kiša od koje sve frca iz lokvi. Vozač se nakratko posavjetuje s
automobilom koji ih slijedi, a zatim se zaustavi točno ispred jednog rezervoara za gorivo.
Crni BMW iza njih skrene i polako se zaustavi.
Vozač iziđe i nekoliko se metara udalji od automobila. Već u nekoliko sekundi njegova svijetla
službena odora potamni od kiše.
„Pa, što ćemo učiniti?“ ponovno upita premijer i pogleda Sagu.

42
 Knjige.Club Books

14.

SJENA KOJU JE OBLAK BACAO na ravni krajolik polako se pomakne, prođe kroz bodljikavu žicu,
preko požutjelog travnjaka i uza zid visok sedam metara.
Gotov je radni dan na odjelu u strogo čuvanog zatvora Kumla i petnaest zatvorenika gura se
za mjesto u tijesnoj teretani na kraju hodnika.
U njoj nisu dozvoljene ni girje ni utezi, ni šipke ni išta drugo od opreme što bi moglo poslužiti
kao oružje.
Zatvorenici se povuku kada u teretanu uđu Reiner Kronlid i njegovi tjelohranitelji iz Bratstva.
Reinerova se moć krije u tome što kontrolira sav uvoz narkotika na odjelu i svoj položaj štiti poput
ljubomorna boga.
Nije morao ništa ni reći, a već je mršavi muškarac skočio s bicikla za vježbanje i papirnatim
ručnicima brzo obrisao sjedalo i ručku.
Statično svjetlo fluorescentne cijevi osvjetljava izgrebene zidove, a zrak je težak od smrada
znoja i tigrove masti protiv boli u mišićima.
Skupina starih narkomana kao i uvijek se drži zajedno iza akrilnog makla koji odvaja teretanu,
a dva Albanca koji pripadaju skupini iz Malmöa dangube oko složenog stola za stolni tenis.
Oblak nakratko zakloni blijedo sunce i sve se zatamni.
Joona Linna završava seriju zgibova, ispusti šipku na stropu, mekano se dočeka na pod i
pogleda prema prozoru. Prašnjava svjetlost sunca ponovno ispuni teretanu. Zjenice mu se stisnu i
sive oči na nekoliko trenutaka sliče rastopljenom olovu.
Joona je glatko obrijan i plava mu je kosa ošišana na kratko, gotovo na nulu. Čelo mu je
nabrano, a usta ozbiljna. Odjeven je u svijetloplavu majicu kratkih rukava i šavovi mu vise nad
nabreklim mišićima.
„Još jedan set, a onda se prebacujemo na širi zahvat“, kaže mu Marko.
Marko je žilavi stari zatvorenik koji je na sebe preuzeo ulogu Joonina tjelohranitelja. Uvijek
ima velikih napetosti među različitim skupinama na odjelu, a iako su odnosi i trenutačno vrlo krhki,
on ipak slijedi Joonu Linnu svugdje po zatvoru.
U teretanu se uputi i novi zatvorenik mršava lica zbog kojega podsjeća na kakvu pticu. U ruci
koju drži uz kukove nešto skriva. Ima šiljaste obraze i blijede usne, a tanku košiću podigao je u
konjski repić.
Nije odjeven za trening. Na sebi ima raskopčanu crvenu jaknu od flisa koja otkriva njegov
tetovirani vrat i prsa.

43
 Knjige.Club Books

Netko otvori vrata i na propuhu koji je odjednom nastao uskovitla se gomilica prašine i dlaka.
Mršavi muškarac prođe ispod posljednje nadzorne kamere na stropu, ude u teretanu i zaustavi
se pred Joonom.
Jedan od zatvorskih čuvara iza akrilnog stakla okrene se tako da pendrek koji mu visi s boka
sastruže po staklu.
Nekoliko zatvorenika okrene leđa Jooni i Marku.
Ozračje u teretani zaoštri se. Odjednom se svi kreću s oprezom.
U tišini se jedino čuje visokofrekventni zvuk ventilacije sa stropa.
Joona ponovno stane ispod šipke za zgibove, skoči i uhvati se za nju te se počne povlačiti
prema gore.
Marko stoji iza njega, a žilave i tetovirane ruke opušteno mu vise sa strane.
Joona osjeća pulsiranje u sljepoočnicama dok se iznova i iznova podiže, povlačeći i bradu
iznad šipke.
„Jesi li ti taj murjak?“ upita ga čovjek mršava lica.
Zrak je miran, samo trunčice prašine polako padaju. Stražar iza stakla izmijeni nekoliko riječi
s jednim od zatvorenika i počne se vraćati prema kontrolnoj sobi.
Joona se ponovno povuče prema gore.
„Još trideset“, kaže Marko.
Muškarac mršava lica bulji u Joonu. Znoj mu zasvjetluca na mršavoj gornjoj usnici, teče mu
od ušiju niz obraze.
„Ubit ću te, gade“, kaže i neprirodno se nasmiješi.
„Nyt pelkään“ mirno mu odgovori Joona i ponovno se povuče prema gore,
„Shvaćaš li?“ podsmjehnu mu se čovjek. „Shvaćaš li što ti jebeno govorim?“
Joona je vidio da pridošlica uz bok skriva bodež, ubodno oružje napravljeno od duguljastih
staklenih krhotina koje je zalijepio srebrnom ljepljivom vrpcom.
Ciljat će nisko, pomisli Joona. Pokušat će me ubosti pod rebro. Gotovo je nemoguće dokrajčiti
nekoga staklom, ali ako su krhotine zaštićene vrpcom, mogu duboko prodrijeti u tijelo prije nego
što se staklo razbije.
Nekoliko drugih zatvorenika okupilo se s druge strane akrilnog stakla pred teretanom. U očima
im se vidi znatiželjna glad. Njihov govor tijela odaje suzdržanu nestrpljivost dok se polako i tobože
slučajno zaustavljaju tako da zaklone kamere.
„Ti si murjak“, zasikće muškarac i pogleda ostale. „Znate li da je on murjak?“
„Je li to istina?“ smije se jedan od gledalaca i popije gutljaj iz plastične boce.
Oko vrata jednog muškarca oronula lica zanjiše se križ na lancu. S unutrašnje strane ruku ima
ožiljke nastale od nagrizajuće askorbinske kiseline kojom se služio kako bi rastopio heroin.
„Kunem se da je istina, jebemu“, nastavi zatvorenik mršava lica. „Kadi u Državnoj
kriminalističkoj policiji, obična je svinja, prokleti murjak.“
„Dobro, to bi objasnilo zašto ga svi ovdje zovemo Murjakom“, sarkastično napomene
muškarac s plastičnom bocom i tiho se nasmije ti pod.
Joona Linna nastavi raditi zgibove.

44
 Knjige.Club Books

Reiner Kronlid sjedi na biciklu za vježbanje mirna lica. Potpuno nepomično, poput kakvog
reptila, pogledom prati razvoj situacije.
Jedan od muškaraca iz Malmöa uđe i počne trčati na traci za trčanje. Udarci njegovih stopala
i zvuci cviljenja trake ispune skučenu prostoriju,
Joona se spusti sa šipke, meko dočeka na stopala i pogleda muškarca s oružjem.
„Dozvoli da ti uputim nekoliko riječi o kojima bi mogao porazmisliti“, kaže Joona sa svojim
ljubaznim finskim naglaskom. „Odglumljeno je neznanje rezultat mudrosti, prividna slabost
rezultat je...“
„Ma o čemu ti pričaš?“ prekine ga muškarac.
Nakon što je završio s poslom kao vojni padobranac, Joonu su regrutirali u Posebnu operativnu
skupinu u Nizozemskoj gdje se specijalizirao u nekonvencionalnim vrstama borbe prsa o prsa te
inovativnom oružju.
Poručnik Rinus Advocaat obučavao ga je za situacije baš poput ove. Joona točno zna kako
treba izokrenuti muškarčevu ruku, zgnječiti mu dušnik i grkljan s nekoliko udaraca u nizu, izbiti
mu oružje iz ruke i zarinuti ga u vratnu udubinu tako da mu se slomi vrh.
„Ubodi murjaka“, zasikće jedan od muškaraca iz Bratstva i nasmije se. „Ne usudiš se...“
„Začepi“, prekine ga mlađi muškarac.
„Ubodi ga“, nasmije se drugi.
Zatvorenik mršava lica stisne oružje u ruci i Joona ga pogleda u oči dok mu se približava.
Ako ga napadne u tom trenutku, Joona zna da mora uspjeti spriječiti samoga sebe da izvrši taj
niz pokreta koji su usađeni u memoriju njegova tijela.
Samo će mu zaokrenuti ruku, izbiti oružje iz ruke i prevrnuti ga na pod.
Skoro dvije godine koliko je već u zatvoru uspio se držati podalje od svih većih tučnjava.
Jedini je njegov plan odraditi kaznu i započeti novi život.
Joona okrene leđa pridošlici s ubodnim oružjem. Izmijeni nekoliko riječi s Markom, cijelo
vrijeme promatrajući muškarčev odraz u prozoru koji gleda na vrt.
„Mogao sam ubiti murjaka“, kaže pridošlica brzo dišući kroz uski nos.
„Ne, nisi mogao“, odgovori mu Marko preko Joonina ramena.

45
 Knjige.Club Books

15.

PROŠLO JE DVADESET I TRI MJESECA otkad je inspektor Joona Linna na općinskom sudu u
Stockholmu proglašen krivim za nasilno oslobađanje jednog zatvorenika. S lisicama na rukama i
nogama te lancem oko struka odveli su ga u zatvor Kumla.
Kada je došao u zatvor, transportna mu je jedinica oduzela onu nekolicinu stvari koje
posjeduje, rješenje o određivanju pritvora i osobnu iskaznicu. Joonu su zatim odveli na upis, svukli
ga, morao je ostavio uzorak mokraće kako bi ga testirali na drogu i dobio je novu odjeću, posteljinu
i četkicu za zube.
Nakon pet tjedana vrednovanja njegova ponašanja smjestili su ga na odjel T, a ne u sigurnosnu
jedinicu u Saltviku kamo obično šalju osuđene policajce. Sljedeće će godine provesti u ćeliji od
šest kvadratnih metara s plastičnim podom, umivaonikom i prozorčićem od neprobojna stakla s
rešetkama.
Prvih je osam mjeseci Joona s ostatkom zatvorenika radio u velikoj praonici rublja. Upoznao
se s mnogima s drugog kata, govorio im o svom dotadašnjem radu u Državnoj kriminalističkoj
policiji i presudi općinskog suda. Znao je da mu je svakako nemoguće zatajiti prošlost. Kada god
na odjel dođe novi zatvorenik, drugi se brzo pobrinu da neki rođak vani sazna njegovu presudu.
U ležernom je odnosu s većinom grupacija na odjelu, ali drži se podalje od Bratstva i njihova
vođe Reinera Kronlida. Bratstvo je povezano s desnim ekstremističkim skupinama i bave se
reketarenjem i prodajom narkotika u svim velikim zatvorima.
Nakon ljeta Joona je već okupio devetnaest drugih zatvorenika koji su bili spremni obrazovati
se na različitim razinama. Organizirali su kružok kako bi si međusobno mogli pružati podršku i
otada su samo dvojica odustala od daljnje naobrazbe.
Zbog jednolične se rutine čini da vrijeme u zatvoru neizmjerno sporo teče. Vrata svih ćelija
otvaraju se u osam sati ujutro i zaključavaju u osam sati navečer. Svaki pomak kazaljke na satu
označava da se život zatvorenika skratio za komadićak.
Joona ujutro napusti ćeliju čim automatska brava škljocne kako bi se istuširao i doručkovao
prije no što se cijeli odjel spusti u ledene podzemne prolaze koji poput kanalizacijskog sustava
povezuju sve dijelove zatvora.
Muškarci prolaze raskrižje na mjestu gdje se prije nalazio kiosk, pričekaju da se vrata otvore
i nastave dublje u prolaz.
Dečki iz Malmöa vršcima prstiju praznovjerno dodiruju mural Zlatana Ibrahimovića, a onda
nestanu u radionicama u kojima rade s praškastim takovima.
Polaznici kružoka umjesto toga odlaze u knjižnicu. Joona se obrazuje za hortikulturista,
stručnjaka za vrtlarstvo, i već je na pola puta svoje izobrazbe, a Marko je napokon završio osnovnu
46
 Knjige.Club Books

školu. Brada mu je drhtala kada mu je ispričao da će zatražiti da se dalje upiše u prirodoslovnu

školu.
Ovo je mogao biti samo još jedan od svih identičnih dana u zatvoru, ali za Joonu to nije. Danas
će ga posjetiti Valeria de Castro, a nakon toga njegov će život krenuti neočekivanim i opasnim
novim tijekom.

***

Joona postavi stol u sobi za posjete, stavi šalice za kavu i tanjuriće, izgladi ubrus koji se zgužvao i
upali automat za kavu u kuhinjici.
Kada začuje zveckanje ključeva pred vratima, podigne se sa stola i osjeti kako mu srce brže
kuca.
Valeria je odjevena u tamnoplavu bluzu s bijelim točkicama i crne traperice. Tamnosmeđe
uvojke skupila je u rep i uvila u blage valove.
Uđe, zaustavi se pred njime i podigne pogled.
Vrata se zatvore i brava zaključa.
Stoje i dugo se promatraju prije no što se šaptom pozdrave.
„I dalje je tako čudan osjećaj svaki put kada te vidim“, kaže Valeria još uvijek sramežljivim
glasom.
Blistavih očiju pogleda Joonu, pogled joj prijeđe preko papuča s logom zatvora, sivoplave
majice kratkih rukava boje pijeska i izlizanih koljena na vrećastim hlačama.
„Ne mogu ti ponuditi puno“, kaže on. „Samo nekoliko keksića s pekmezom i kavu.“
„Keksići s pekmezom“, kimne ona i povuče malo traperice prema gore prije no što sjedne na
jedan od stolaca.
„Prilično su dobri“, kaže i nasmije se tako da mu u obrazima nastanu jamice.
„Kako netko može biti tako sladak?“
„To je do odjeće“, našali se Joona.
„Sigurno“, nasmije se ona.
„Hvala na pismu, stiglo je jučer“, kaže i sjedne nasuprot njoj.
„Oprosti ako sam bila previše izravna“, promrmlja ona i pocrveni.
Joona se nasmiješi, a i ona se nasmijala od uha do uha spuštena pogleda, a zatim je ponovno
podignula glavu.
„Kad smo već kod toga, žao mi je što si dobio negativan odgovor za dopust“, kaže Valeria i
pokuša zatomiti još jedan osmijeh. Brada joj se namreška.
„ Pokušat ću ponovno za tri mjeseca... a i zatražit ću da me puste na uvjetnu“, objasni Joona.
„Riješit će se to već“, kimne i primi ga za ruku preko stola.
Jučer sam razgovarao s Lumi“, nastavi on. „Upravo je bila pročitala Zločin i kaznu na
francuskom... bilo je zabavno, sjedili smo i samo razgovarali o knjigama, zaboravio sam da se
nalazim na ovome mjestu... dok se linija nije prekinula.“
„Ne sjećam se da si prije ovoliko govorio.“
„Ali ako podijeliš sve ove riječi na dva tjedna, onda progovorim tek nekoliko riječi u satu.“

47
 Knjige.Club Books

Uvojak joj padne preko obraza i zamahne glavom kako bi ga odmaknula, Koža joj je boje
mjedi i ima duboke bore smijeha oko rubova očiju. Tanka joj je koža pod očima siva i ima komadiće
zemlje ispod kratkih noktiju.
„Prije se moglo naručiti kolače iz slastičarnice“, kaže Joona i natoči kavu.
„Ne brini, ionako moram početi razmišljati o liniji prije nego što te puste na slobodu“,
odgovori ona i stavi ruku na trbuh.
„Ljepša si nego ikad“, kaže Joona.
„Trebao si me vidjeti jučer“, nasmije se i dugim prstima dotakne emajlirani privjesak u obliku
tratinčice koji joj visi s lančića oko vrata. “Bila sam na kupalištu u Saltsjöbadenu, puzala sam po
kiši i pripremala površinu za sađenje
„Za japansku trešnju, zar ne?“
„Odabrala sam trešnju s bijelim cvatom, imat će tisuću cvjetova, nevjerojatna je... u svibnju
će izgledati kao da je to maleno drvo zahvatila snježna oluja.“
Joona pogleda u šalice i svijetloplavi ubrus. Svjetlo izvana pada preko bijelih rubova stola.
„Kad smo već kod toga, kako ide s učenjem?“ upita ona.
„Zanimljivo je.“
„Je li čudno učiti o nečemu potpuno različitome?“ upita ona i skupi ubrus.
„Da, ali na dobar način.“
„I siguran si da ne želiš natrag u policiju?“
Kimne i odvrati pogled prema prozoru. Među horizontalnim rešetkama vidi se prljavo staklo.
Naslon zaškripi kada se nasloni prema natrag i utone u sjećanja na posljednju zimu u Nattavaari.
„O čemu razmišljaš?“ upita ga ona ozbiljno.
„Ni o čemu“, odgovori tiho.
„Misliš na Summu“, objasni ona jednostavno.
„Ne“
„Jer sam spomenula snježnu oluju.“
On pogleda u njezine oči boje jantara i kimne. Ima neobičnu sposobnost da gotovo može čitati
njegove misli.
„Nema ničega tako tihog kao snijeg kada prestane puhati“, kaže on. „Znaš... Lumi i ja smo
sjedili kraj nje, držali je za ruke...“
Joona pomisli na neobičan mir koji je obuzeo njegovu suprugu prije no što je umrla i na
potpunu tišinu koja je uslijedila.
Valeria se nagne preko stola i u tišini mu stavi ruku na obraz. Tetovaža na njezinom desnom
ramenu zabljesne kroz tanku tkaninu bluze. „Sve ćemo skupa riješiti, zar ne?“ upita ga tiho.
„Sve ćemo riješiti“, potvrdi on.
„Nećeš mi slomiti srce, Joona?“
„Neću“

48
 Knjige.Club Books

16.

JOONA JOŠ UVIJEK OSJEĆA slatkastu sreću nakon Valerijina posjeta. Svaki put kada ga posjeti,
vrati mu komadić života.
U svojoj ćeliji nema baš dovoljno prostora, ali ako stane između pisaćeg stola i umivaonika,
onda ima točno dovoljno mjesta da u prazno vježba udarce i usavršava vojnu tehniku borbe. Kreće
se polako i sustavno, misleći pritom na beskrajne ravnice u Nizozemskoj gdje je bio na obuci.
Joona ne zna koliko je dugo vježbao, ali nebo se toliko smračilo da se među rešetkama prozora
više ne vidi žuti zid, a onda brava odjednom škljocne i vrata ćelije se otvore.
Dva stražara koje nikada prije nije vidio stoje na vratima i uznemireno ga gledaju.
Pomisli da je riječ o pretresu, da se nešto dogodilo ili da je netko možda pokušao pobjeći, pa
misle da on ima nekakve veze s tim.
„Imaš sastanak sa svojim odvjetnikom“, kaže stražar.
„Zašto?“ pita Joona.
Ne odgovorivši na pitanje, stave mu lisice na ruke i izvedu ga iz ćelije.
„Nisam tražio susret“, kaže Joona.
Spuste se niz stube i nastave dugim prolazom. Stražar koji se kreće na romobilu tiho prođe
kraj njih i nestane.
Joona pomisli kako su možda otkrili da se Valeria koristi osobnom iskaznicom svoje sestre
kada ga posjećuje. Da se nisu sjetili ovoga rješenja, ne bi ga smjela posjećivati jer je i sama već
bila u zatvoru.
Sve su slike na zidovima različitih boja i stilova. Gdje svjetlost lampi nije toliko jaka, nazire
se hrapavi beton.
Stražari vođe Joonu kroz sigurnosna vrata i prolaz. Više su puta morali pokazivati papir koji
legitimira ovaj transfer. Još se brava otključa i nastave dublje u odjel koji Jooni nije poznat. Na
kraju hodnika dvojica muškaraca drže stražu pred jednim vratima.
Joona odmah prepozna tjelohranitelje Sigurnosno-obavještajne agencije. Ni ne pogledaju ga
u oči, samo mu otvore vrata.
U tamnoj prostoriji nema drugog namještaja doli dva plastična stolca. Na jednom već sjedi
jedna osoba.
Joona se zaustavi nasred sobe.
Svjetlost sa stropne lampe ne osvjetljava muškarčevo lice, već dopire samo do nabora na
njegovim hlačama i crnih niskih cipela s vlažnim blatom na potplatima.

49
 Knjige.Club Books

Zasvjetluca nešto što drži u desnoj ruci.

Kada se za Joonom zatvore vrata, muškarac ustane, zakorači u svjetlo i gurne naočale za
čitanje u džep na prsima.
Tek tada Joona ugleda njegovo lice.
Pred njim stoji švedski premijer.
Od mraka mu ne vidi oči, a iznad usana mu se ocrtava linija koju kao da je netko nacrtao
kistom i crnim tušem, a zapravo je riječ o sjeni koju baca njegov šiljasti nos.
„Ovaj se sastanak nije dogodio“, kaže premijer svojim uobičajeno promuklim glasom. „Vi i
ja nikada se nismo upoznali i što god da se dogodi, reći ćete da ste imali sastanak sa svojim
odvjetnikom.“
„Vaš vozač ne puši“, kaže Joona.
„Ne“, odgovori premijer iznenađeno.
Nesigurno podigne desnu ruku do čvora kravate, a onda nastavi govoriti.
„Švedski je ministar vanjskih poslova sinoć ubijen u svom domu. Službeno će biti proglašeno
da je preminuo nakon kratke bolesti, ali zapravo je riječ o terorističkom činu.“
Premijerov se veliki nos presijava od znoja i ima tamne kolobare pod očima. Privuče Jooni
drugi plastični stolac i sa zgloba mu sklizne kožnata narukvica s alarmnim uređajem u slučaju
napada.
„Joona Linna“, kaže. „Imam vrlo neobičan prijedlog, ponudu koja vrijedi samo ovdje i sad.“
„Slušam.“
„Jedan zatvorenik iz zatvora Hall bit će prebačen na ovaj odjel u Rumli. Zove se Salim Ratjen,
osuđen je zbog prodaje narkotika, ali oslobođen optužbi za ubojstvo... Po svemu sudeći ima
središnju ulogu u terorističkoj skupini koja je smaknula ministra vanjskih poslova, a možda je čak
i predvodi.“
„Postoji li izvještaj o tome?“
Naravno, odgovori premijer i pruži mu tanki fascikl.
Joona sjedne na plastični stolac i uzme fascikl rukama zavezanim lisicama. Nasloni se i naslon
stolca zaškripi. Čitajući zamijeti da premijer neprestano pogledava na telefon.
Joona preleti kroz pregled mjesta zločina, laboratorijske nalaze i saslušanja svjedokinje koja
im je ispričala kako je čula da je počinitelj rekao da je Ratjen otvorio vrata pakla. Izvještaj završava
ispisom telekomunikacijskog prometa i poveznicom na upozorenje šeika Ayada al-Jahiza da će
pronaći vođe zapadnog svijeta i upucati ih u lice.
„Ovo je sve puno rupa“, kaže Joona i vrati fascikl.
„To je tek prvi izvještaj, nedostaju laboratorijski rezultati i...“ „Namjernih rupa“, prekine ga
Joona.
„O tome ništa ne znam“, kaže premijer i ponovno gurne mobitel u unutrašnji džep.
„Ima li još žrtvi?“
„Ne.“
„Ima li indikacija o tome da muškarac planira izvesti više atentata?“ „Ne vjerujem „ ,
„Zašto baš ministar vanjskih poslova?“ pita Joona.

50
 Knjige.Club Books

„Zalagao se za suradnju cijele Europske Unije protiv terorizma.“ „Što su postigli time što su
ga ubili?“
„Ovdje se jasno radi o atentatu protiv samog srca demokracije“, nastavi premijer. „Želim da
teroristi plate svojim jebenim glavama, oprostite na izrazu... Riječ je o pravdi, o tome da lupimo
šakom o stol... Ne mogu i ne smiju nas ustrašiti... Zato sam došao ovamo pitati vas jeste li spremni
iz zatvora se infiltrirati u skupinu Salima Ratjena.“
„To sam i pretpostavio. Hvala na povjerenju, ali morate shvatiti da sam si ja ovdje stvorio novi
život, a to nije bilo baš lako. Svi ovdje poznaju moju prošlost, ali s vremenom su shvatili da mi
mogu vjerovati.“ “Ovdje je riječ o sigurnosti švedske države.“
„Ja više nisam policajac.“
„Ako pristanete, Sigurnosna je dogovorila da se vaša zatvorska kazna pretvori u uvjetnu
slobodu.“
„Nisam zainteresiran.“
„I rekla nam je da ćete tako odgovoriti“, kaže premijer,
„Saga Bauer?“
„Rekla je da nećete pristati na ponude Sigurnosno-obavještajne agencije... zato sam došao ja
osobno.“
„Možda bih i razmislio o zadatku da nemam ovaj osjećaj da od mene skrivate odlučujuće
parametre.“
„Što bismo skrivali? Sigurnosna vjeruje da im možete pomoći da udu u trag kontaktima koje
Salim Ratjen ima izvan zatvora.“
„Žao mi je što ste uzaludno doputovali sve do ovamo“, odgovori Jonna, ustane sa stolca i
krene prema vratima.
„Mogu vas pomilovati“, kaže mu premijer u leđa.
„O tome mora odlučiti vlada“, kaže Joona i okrene se.
„Ja sam predsjednik vlade.“
„I svejedno moram odbiti ponudu jer znam da mi niste dali sve informacije koje imate“,
ponovni Joona.
„Kako možete tvrditi da znate nešto što ne znate?“ živčano ga upita premijer.
„Znam da sjedite ovdje iako ste zapravo trebali otputovati u Bruselles na sastanak Europskog
vijeća“, kaže Joona. „Pročitao sam negdje da ste prije osam godina prestali pušiti, ali danas ste
očito pokleknuli staroj navici jer osjetim miris na odjeći i imate blata na cipelama.“ “Blata na
cipelama?“
„Obzirni ste prema vašem vozaču koji ne puši, pa ste stali uz cestu i zapalili.“
„Ali...“
„Jedanaest ste puta provjeravali poruke na mobitelu, ali niste odgovorili ni na jednu... Zato
znam da nešto nedostaje jer ništa od onoga što sam pročitao u izvještaju ne upućuje na takvu
žurbu.“
Premijer prvi put ostane bez riječi. Protrlja bradu i razmisli u sebi.
„Izgleda da je riječ o određenom broju planiranih ubojstava“, kaže na koncu.
„Kojem broju?“ upita Joona.

51
 Knjige.Club Books

„Sigurnosna je to maknula iz izvještaja, ali izgleda se da se za početak radi o tri ubojstva... a

očekuje se da će se sljedeće ubojstvo dogoditi već u srijedu... i zato je hitno.“
„Na koga će pokušati izvršiti atentate?“
„Ne znamo, nemamo pojma, ali informacije koje imamo upućuju na točna i planirana
smaknuća.“
„Na političare?“
„Vjerojatno.“
„Mislite da biste i vi mogli biti jedan od njih, zar ne?“ upita ga Joona.
„To nije važno, u pitanju može biti bilo tko“, brzo odgovori premijer. „Ali rekli su mi da ste
nam vi najbolja prilika da to spriječimo i nadam se da ćete prihvatiti zadatak... A ako zbilja dođete
do informacija koje dovedu do toga da zaustavimo ove teroriste, pobrinut ću se za to da se ponovno
vratite svom starom životu.“
„To nije u vašoj moći“, odgovori Joona.
„Slušajte, morate ovo učiniti“, kaže premijer. Joona u njegovom glasu čuje da se zbilja uplašio.
„Ako objasnite Sigurnosnoj da stvarno mora surađivati sa mnom... obećavam da ću naći
krivce.“
„Ali to se mora dogoditi prije srijede, shvaćate... tada će ubiti sljedeću osobu“, šapne premijer.

52
 Knjige.Club Books

17.

LOVAC NA ZEČEVE NEMIRNO KORAČA oko velikog kontejnera na ukošenom svjetlu koje dopire
s viseće fluorescentne cijevi. Zvuk koraka na metalnom podu umnogostručuje se na zidovima.
Zaustavi se pred nekolicinom rastvorenih kartona za selidbu i velikog kanistra za benzin,
prstima lijeve ruke pritisne lijevu sljepoočnicu i pokuša mirnije disati.
Pogleda na mobitel.
Nema poruka. Nema ničega.
Vrati se do svoje opreme zgazivši plastificiranu kartu Djursholma koja se nalazi na metalnom
podu.
Na izgrebenom pisaćem stolu poredao je stare i nove pištolje, noževe i rastavljene puške. Dio
oružja je prljav i pohaban, a dio je još u izvornom pakiranju.
Tu se nalazi sve od hrđavog oruđa, starih staklenki od pekmeza napunjenih oprugama i
udarnim iglama, dodatnih spremnika za streljivo, smotuljaka crnih vreća za smeće, ljepljive trake,
vrećica sa svjetlucavim kabelskim vezicama do sjekira i širokog noža marke Emerson kojemu je
vrh naoštren poput vrha strelice.
Uza zid je posložio kartone s različitim vrstama streljiva. Na tri su kartona postavljene
fotografije triju osoba.
Mnogi su kartoni još zatvoreni, ali na kutiji sa streljivom kalibra 5.56 x 46 mm potrgan je
poklopac, a na jednoj drugoj kutiji ima krvavih otisaka prstiju.
Lovac na zečeve spusti kutiju sa streljivom za pištolj kalibra 9 mm u zgužvanu plastičnu
vrećicu iz trgovine, prouči jednu sjekiru s kraćom drškom, ubaci i nju u vrećicu, a zatim sve ispusti
na pod uz glasan tresak.
Ispruži ruku, uzme jednu od malenih fotografija i položi je na rub unutrašnje strane jednog od
poprečnih čeličnih rebara kontejnera, no ona odmah padne na pod.
Oprezno je ponovno podigne i smiješeći se zagleda u lice, zadovoljna usta, kuštravu kosu i
osvijetljeno uho. Nasloni se, pogleda muškarca u oči i odluči da će mu odrezati noge i promatrati
ga kako puže u svojoj krvi poput puža.
Promatrat će i očajničke pokušaje njegova sina da previje noge svoga oca i spasi ga. Možda
će čak dopustiti sinu da zaustavi krvarenje prije no što mu ponovno priđe i rastvori trbuh.
Fotografija ponovno padne i izgubi se u oružju.
Zavrišti i prevrne cijeli pisaći stol tako da se pištolji, noževi i streljivo razlete po podu.
Staklenke se razbiju, a krhotine i rezervni dijelovi razlete.

53
 Knjige.Club Books

Lovac na zečeve zadihano se osloni uza zid i odjednom se sjeti starog industrijskog područja
koje se nalazilo između autoceste i naselja za pročišćavanje otpadnih voda. Tiskaru i skladište
progutala je vatra, a pod temeljima stare kolibice nalazilo se mnoštvo rupa koje su iskopali zečevi.
Prvi put kada je pretražio mrežicu koju je postavio, u očice se zaplelo deset zečića. Bili su
iscrpljeni, ali još uvijek na životu kada im je oderao kožu.
Smirio se i ponovno usredotočio. Zna da ne smije popustiti pod bijesom, ne smije pokazati
svoju ružnu stranu čak ni kada je sasvim sam.
Vrijeme je da pođe.
Obliže usne, s poda podigne nož i dva pištolja, Springfield Operator i blatnjavi Glock 19, ubaci
još jedno pakiranje streljiva i četiri dodatna spremnika za streljivo u plastičnu vrećicu.
Lovac na zečeve izvuče kabel od lampe iz akumulatora za automobil i iziđe na svježi noćni
zrak. Zatvori vrata kontejnera, spusti letvicu i zaključa bravu. Pođe do automobila kroz visoki
korov. Kada otvori vratašca prtljažnika, rasprše se stotine mušica. Baci vreću s oružjem kraj vreće
za smeće s gnjilim mesom, zatvori vrata i okrene se prema šumi.
Lovac na zečeve usmjeri pogled među visoka debla, razmišlja o licu na malenoj fotografiji i
pokušava otjerati brojalicu iz glave.

54
 Knjige.Club Books

18.

U PROSTORIJAMA VOJSKE SPASA na adresi Östermalmsgatan 69 upravo je u tijeku privatni

ručak. Dvanaest osoba spojilo je tri manja stola u jedan veliki i sada sjede toliko blizu da jedni
drugima na licima mogu vidjeti umor i brigu. Danje svjetlo izvana pada preko namještaja
od svijetlog drveta i tapiserije koja prikazuje apostole koji ribare.
Na jednom kraju sjedi Rex Müller u sakou sašivenom po mjeri i crnim kožnatim hlačama. Ima
pedeset i dvije godine i još uvijek je zgodan unatoč naboranome čelu i natečenim podočnjacima.
Svi gledaju u njega, pa spusti šalicu za kavu na tanjurić i prijeđe rukom kroz kosu.
„Zovem se Rex i obično volim sjediti u tišini i samo slušati“, započne govor i nelagodno se
nasmiješi. „Zapravo ne znam ni što biste htjeli da kažem.“
„Reci nam zašto si ovdje“, kaže jedna žena s tužnim borama oko usana.
„Prilično dobro kuham“, nastavi on i nakašlje se. „A u mojoj branši mora se znati puno toga
o vinima, pivu, pojačanom vinu, žestici, likerima i tako dalje... Nisam alkoholičar, možda samo
malo previše pijem. I ponekad činim gluposti, ali možda baš i ne treba vjerovati svemu što piše u
novinama.“
Zaustavi se i pogleda ih smiješeći se, ali oni samo čekaju da nastavi govoriti.
„Ovdje sam zato što moj poslodavac to traži od mene kako bih smio zadržati svoj posao... a
volim svoj posao.“
Rex se nadao da će se nasmijati, ali svi ga samo promatraju u tišini.
„Imam sina koji je već velik, ove godine završava srednju školu... I jedna od stvari u svom
životu za kojom bih vjerojatno trebao žaliti jest to što nisam bio dobar otac. Nisam uopće bio otac,
dolazio sam na rođendane i tako, ali... nisam zapravo uopće htio imati djecu, nisam bio zreo za...“
Glas mu pukne usred rečenice i na svoje čuđenje osjeti kako mu se suze skupljaju u očima.
„Dobro, budala sam, to ste valjda već shvatili“, kaže tiho i duboko udahne. „Ovakvo je stanje...
Moja bivša, ona je zbilja fantastična. Nema mnogo ljudi koji bi to rekli o svojim bivšima, ali
Veronica je fantastična... I sada ju je Unicef odabrao da pokrene veliki projekt za besplatnu
zdravstvenu skrb u Sijera Leoneu, ali ona razmišlja o tome da odbije kao što je uvijek odbijala i
druge ponude.“
Rex se kiselo nasmiješi.
„Taj je posao kao stvoren za nju... pa sam rekao da se trenutačno trudim biti trijezan tako da
Sammy može doći živjeti k meni sljedećih nekoliko tjedana... i otkada dolazim na vaše sastanke,
vjeruje mi da sam odgovorniji nego prije i sada je prvi put stvarno otputovala u Freetown

55
 Knjige.Club Books

Ponovno povuče prste kroz kuštravu, crnu kosu i nagne se prema naprijed.
„Sammyju je bilo prilično teško, to je svakako moja pogreška. Ne znam, živi drugačijim
životom od moga... i ne umišljam si da mogu popraviti naš odnos, ali zapravo se veselim tome da
ga malo bolje upoznam.“
„Hvala što si to podijelio s nama“, kaže jedna žena prigušeno.

***

Rex Müller već dvije godine kuha u popularnom jutarnjem programu postaje TV4, osvojio je
srebrnu medalju u natjecanju Bocuse d’Or, surađivao s kuharom Magnusom Nilssonom u
njegovom nagrađivanom restoranu Fäviken Magasinet, objavio tri kuharice i ovu jesen
potpisao unosan ugovor s restoranskim poduzećem Grupp F12 čime je postao glavni šef u
restoranu Smak.
Nakon tri sata u novom restoranu prepusti posao svojoj zamjenici Elizi, odjene odijelo i plavu
košulju, ode na otvaranje novog hotela na trgu Hötorget, slika se s glazbenim producentom
Aviciijem, a zatim taksijem ode do Dalaröa na sastanak sa svojim najbližim suradnikom.
David Jordan Andersen, kojega svi zovu samo DJ, ima trideset i tri godine i osnovao je
agenciju za brendiranje koja je kupila televizijska prava na Rexovo kuhanje. U samo tri godine
pobrinuo se da se Rex iz samo jednog od najboljih kuhara države pretvori u pravu zvijezdu.
U međuvremenu su se i sprijateljili pa su se često i privatno družili.
Sada Rex stiže u restoran hotela Dalarö Strand, rukuje se s DJ-em i sjedne nasuprot njega.
„Mislio sam da će i Lyra doći“, kaže Rex.
„Večeras se nalazi s prijateljima iz umjetničke škole.“
DJ ima plavu, njegovanu bradu i svijetloplave oči, pa nalikuje na kakvog modernog Vikinga.
„Jesam li Lyri bio naporan prošli put?“ upita Rex mršteći se.
„Bio si naporan prošli put“, kaže DJ ozbiljno. „Ne moraš svaki put kada dođeš u restoran
očitati lekciju kuharu.“
„To je trebala biti šala.“
Konobar dođe s predjelom, malo se predugo zadrži uz njih, a zatim crvenih obraza upita bi li
Rex htio dati autogram ekipi iz kuhinje.
„Ovisi o jelu“, odgovori Rex i uozbilji se. „Ne podnosim kada limunska krema ima okus kao
kakav bombon.“
Konobar s nelagodnim smiješkom na licu pričeka kraj stola dok Rex podigne pribor za jelo i
odreže komadić šparoge s roštilja.
„Samo polako“, pokuša se umiješati DJ i prijeđe rukom preko plave brade.
Rex umoči dimljeni losos u limunsku kremu, pomiriše ga, stavi u usta i usredotočeno ga
sažvače. Zatim uzme kemijsku i na stražnju stranu jelovnika napiše: Čestitke glavnim kuharima u
restoranu hotela Dalarö Strand. Lijep pozdrav, Rex.
Konobar zahvali i požuri natrag u kuhinju nekontrolirano se smiješeći.
„Je li stvarno tako ukusno?“ upita DJ tiho.
„U redu je“, odgovori Rex.

56
 Knjige.Club Books

DJ se nasloni preko stola, natoči vodu u Rexovu čašu i približi mu košaricu s kruhom. Rex
popije gutljaj i pogleda u veliku jahtu s jedrima koja se iz luke za goste uputila prema otvorenome
moru.
Stignu im tanjuri s prženim sleđom, crvenim lukom i pireom od krumpira.
„Jesi li provjerio odgovara li ti sljedeći vikend?“ upita DJ oprezno.
„Tada se nalazimo s investitorima?“ upita Rex.
DJ i njegov tim radili su duže od godinu dana na prvim komadima iz serije kuhinjske opreme
s Rexovim potpisom.
Riječ je o zbilja kvalitetnom kuhinjskom priboru jednostavnoga dizajna koji će se moči kupiti
po pristupačnim cijenama. Misao vodilja je da u kuhinji svi mogu biti kraljevi: Rex of Kitchen.
„Razmišljao sam da bismo mogli otići pojesti nešto dobro, družiti se... neizmjerno je važno da
se osjećaju posebno odabranima“, objasni.
Rex kimne i odreže komadić sleđa, sažvače i nagne se preko stola da uzme DJ-evu hladnu
čašu piva.
„Rexe?“
„Nemoj nikome reći“, kaže i namigne mu.
„Ne radi to“, kaže mu DJ mirno.
„Hoćeš li sad i ti krenuti s time?“ nasmije se Rex i spusti čašu. „Trijezan sam, ali zapravo je
sve to skupa smiješno... svi su samo nekako odlučili da imam problem, a mene nitko ništa nije
pitao.“
Pojedu do kraja, plate i spuste se do hotelskog pristaništa gdje je DJ privezao svoj gliser,
izgrebeni Sea Ray Sundancer.
Večer je topla i neizmjerno lijepa. Voda je mirna, sunce se polako spušta na obzoru i
osvijetljeni su oblaci poprimili zlaćanu boju.
Odvežu gliseri polako napuste pristanište probijajući se kroz blage valove koje je
prouzrokovao neki drugi brod i oprezno plove sve dalje. Na padini s lijeve strane broda uzdižu se
otmjene drvene vile sa staklenim verandama u kojima se zrcali večernje nebo.
„Kako ti je majka?“ upita Rex i sjedne u bijelu kožnatu fotelju kraj DJ-a.
„Pa zapravo joj je malo bolje“, odgovori on i ubrza. „Liječnici su joj dali druge lijekove i
trenutačno se osjeća prilično dobro.“
Glas mu se izgubi u buci motora kada iziđu na otvoreno more. Za njima se stvara bijela pjena,
pramac se uzdigne i trup udari u valove. Ubrzaju i u sljedećem trenutku brod već jurca preko vode.
Rex teturajući se ustane i počne navlačiti vodene skije koje se nalaze na podu iza fotelja.
„Nećeš prvo skinuti odijelo?“ vikne DJ.
„Što?“
„Smočit ćeš ga.“
„Neću pasti u vodu“, dovikne mu Rex.
Počne odmotavati uže, a onda osjeti da mu u unutrašnjem džepu vibrira telefon. Sammy ga
zove pa Rex rukom pokaže DJ-u da uspori.
„Halo?“ javi se.
U pozadini se čuju glazba i glasovi.

57
 Knjige.Club Books

„Bok, tata“, kaže Sammy držeći slušalicu sasvim blizu. „Htio sam te samo pitati Što radiš
večeras?“
„Gdje si ti?“
„Na tulumu, ali...“
Rex se zanjiše zbog velikog vala koji nastane nakon jedne velike jedrilice. Izgubi ravnotežu i
spusti se na bijele, kožnate jastučiće.
„Zabavljaš li se?“ upita.
„Što?“
„Vani sam s DJ-em na Dalaröu, ali jučer sam na roštilju pripremio ribu, u hladnjaku je... možeš
je pojesti hladnu ili nakratko zagrijati u pećnici u nekoj posudi.“
„Ne čujem te“, smije se Sammy.
„Neću doći kasno“, pokuša uzviknuti Rex.
Iza Sammyja trešti glasna glazba, duboki bas zavrišti u telefon, a neka djevojka nešto zaviče
vesela glasa.
„Vidimo se poslije“, kaže Rex, ali razgovor je već prekinut.

58
 Knjige.Club Books

19.

VEĆ JE KASNA NOĆ KADA SE TAKSI DOVEZE do ulice Rehnsgatan i zaustavi pred
veličanstvenim drvenim vratima. Rex je posudio suhu odjeću od DJ-a i ponio mokro odijelo u crnoj
vreći za smeće. Sutra rano snima televizijski program i zapravo je već prije nekoliko sati trebao
poći spavati.
Rex se popne stubištem i dršćući pozove dizalo. Ništa se ne pomakne. Napravi korak naprijed
i pogleda gore u okno. Dizalo stoji na petom katu. Gore se čuje škripanje i struganje. Kablovi se
zanjišu i pomisli da se netko usred noći odlučio seliti.
Pričeka još trenutak, a zatim se krene penjati uza stube prebacivši vreću s mokrom odjećom
preko ramena kao da je Djed Božićnjak.
Na pola puta čuje kako se dizalo škripeći počelo spuštati. Mimoiđu se na trećem katu i kroz
rešetku vidi da je prazno.
Rex se popne do gornjeg kata, spusti vreću i pokuša doći do zraka. Dok okreće ključ u bravi,
čuje kako se dizalo vraća prema gore i zaustavi na njegovu katu.
„Sammy?“
Vrata se otvore, ali dizalo je prazno. Netko je zacijelo pritisnuo dugme za šesti kat, a zatim
ranije napustio dizalo.
Rex ne upali svjetlo u stanu, ali prije no što legne spavati, prvo ode provjeriti je li nakon
Sammyja ostalo išta ribe. Drveni pod srebrnkasto svjetluca u mraku i kroz staklena vrata terase
vidi svjetlost ulične rasvjete.
Rex otvori hladnjak i tek što zaključi da Sammy nije ni dotaknuo ribu, zazvoni mu telefon.
„Ovdje Rex“, javi se promuklo.
U zvučniku slušalice začuje tek krckanje. U pozadini trešti glasna glazba i netko cvili.
„Tata?“ začuje šapat.
„Sammy, mislio sam da ćeš dosad već biti kod kuće.“
„Ne osjećam se dobro“, promrmlja sin.
„Što se dogodilo?“
„Izgubio sam svoje stvari i Nico se strašno ljuti na mene... Ne znam... Pa kvragu više, prekini“,
kaže nekome u svojoj blizini.
„Sammy, što se događa?“
Rex ne čuje što mu sin govori, glas mu se izgubi u buci, tanjur se razbije i netko počne vikati
na nekoga.

59
 Knjige.Club Books

„Sammy?“ pita. „Reci gdje si i dolazim po tebe.“

„Ne trebaš...“
Začuje se nekakva buka kao da je Sammyju mobitel ispao na pod.
„Sammy?“ vikne Rex. „Reci mi gdje si!“
Rex ponovno čuje samo buku i šumove, a onda netko ponovno podigne telefon.
„Dođi po njega prije nego što mi dojadi“, kaže žena duboka glasa.
Rexu lupa srce dok zapisuje adresu. Nazove taksi i potrči niz stube. Kada dospije van na hladan
zrak, ponovno pokuša nazvati Sammyja, ali mu se ovaj ne javi. Stigne ga nazvati još barem deset
puta prije no što mu taksi stigne pred vrata.
Adresa koju je dobio od žene nalazi se na Östermalmu, najimućnijem kvartu u Stockholmu,
ali baš se ta zgrada u ulici Kommendörsgatan pokazala kao obična trošna kuća iz 80-ih.
Glasna glazba dopire s donjeg kata, kroz vrata s poštanskim sandučićem preko kojega je
zalijepljena naljepnica na kojoj piše „Molimo za još reklama, hvala“.
Rex pozvoni, pritisne kvaku, otvori vrata i uđe u maleno predsoblje puno cipela. Glasna glazba
odzvanja među zidovima. Zaudara po cigaretama i prolivenom crnom vinu. jakne su pobacane na
istrošenom parketu u predsoblju. Rex uđe u mračnu kuhinju i ogledaše oko sebe. Izgrebena radna
ploha puna je praznih boca. U loncu su se sasušili ostaci variva s grahom, a u sudoperu su naslagani
tanjuri i improvizirane pepeljare.
Na podu kuhinje sjedi muškarac našminkana lica odjeven u crno. Poteže iz plastične boce.
Mlada djevojka odjevena u kratke hlačice od trapera i svijetloružičasti grudnjak zatetura do
kuhinjskih elemenata, otvori viseći ormarić i uzme čašu. Cigareta između njezinih stisnutih usana
zatrese se dok usredotočeno pokušava uliti vino iz kartona u čašu.
Otresa pepeo preko prljavih tanjura kada se Rex progura kraj nje. Polako udahne dim prateći
ga pogledom.
„Kuharu, a da nam složiš kakav omlet?“ pita ga smiješeći se. „Strašno mi se jede omlet.“
„Znaš li gdje je Sammy?“ pita je.
„Mislim da manje-više znam sve“, odgovori i pruži mu čašu vina.
„Je li još uvijek ovdje?“
Kimne i uzme novu čašu iz ormarića. Crna mačka skoči na element i počne lizati ostatke hrane
s kuhinjskog noža.
„Želim spavati s nekim poznatim“, našali se ona i počne se smijuljiti sama sebi.
On pomakne stolac kako bi mogao proći kraj kuhinjskog stola i osjeti kako je mlada djevojka
stavila ruke oko njegova struka. Rex posrne prema naprijed od težine njezina tijela.
„Hajmo unutra, možemo probuditi Lenu i onda utroje“, promrmlja djevojka i pritisne svoju
bradu na njegova leđa.
Rex odloži čašu vina na stol, odgurne njezine ruke, okrene se i vidi kako mu se ona pijano
smiješi.
„Samo sam došao po svog sina“, objasni on i pogleda prema dnevnom boravku.
„Gle, ma šalila sam se, ne želim seks, ja samo želim ljubav“, kaže ona i pusti ga,
„Trebala bi poći kući.“

60
 Knjige.Club Books

Rex se provuče između dječjeg stolca i sklopljenog krevetića. Dvije čaše zazveckaju u ritmu
glazbe,
„Htjela bih imati tatu“, čuje je kako mrmlja, ali nastavi se provlačiti do dnevnog boravka.
Na kariranoj sofi muškarac duge sijede kose pomaže nekom mladiću da uvuče kokain. Netko
je izvukao kutiju u kojoj su bile svjećice za božićnu jelku. Na podu su uza zidove poredani madraci.
Neki krupni muškarac otkopčanih hlača sjedi leđima naslonjen na zid i petlja po akustičnoj gitari.
Rex nastavi uskim hodnikom. Pod je pun dubokih ureza. Baci pogled u spavaću sobu u kojoj
neka žena spava samo u gaćicama prekrivajući lice tetoviranom rukom.
Tamo u kuhinji neki se muškarac nasmije i nešto glasno poviče.
Rex se zaustavi i osluhne. Sasvim blizu čuje mukle udarce i uzdisaje. Ponovno pogleda u
spavaću sobu, ali brzo se okrene kada mu pogled padne između ženinih nogu.
Slabo svjetlo osvjetljava pod ispred toaleta.
Vrata su odškrinuta.
Rex stane postrance i ugleda metlu u vjedru pred perilicom za rublje.
Ponovno začuje uzdahe i približi se toaletu, ispruži ruku, oprezno gurne vrata i vidi kako se
njegov sin spustio na koljena pred muškarcem j široka nosa i dubokih bora oko poluotvorenih usu.
Sammyjevo je lice znojno i maskara mu se razmazala. Jednom rukom pridržava muškarčev penis
u erekciji i gura ga u svoja usta. Naušnica s crnim biserom njiše mu se uz obraz.
Rex ustukne kada vidi da je muškarac provukao prste kroz Sammyjevu plavu kosu i zgrabio
je.
Iz hodnika se začuje plač.
Rex se okrene, vrati u dnevni boravak i pokuša doći do zraka. Preplavljuju ga pomiješani
osjećaji.
„Pobogu“, uzdahne i pokuša se nasmijati vlastitoj reakciji.
Sammy je punoljetan i Rex zna da ne želi da ga njegova seksualnost definira. No ipak se
strašno posramio zbog toga što je posvjedočio tako intimnoj situaciji.
Na kariranoj sofi onaj je muškarac duge sijede kose gurnuo raku pod mladićevu majicu.
Rex mora poći kući na spavanje. Pričeka nekoliko sekundi, obriše se oko usta i ponovno ode
do kupaonice.
„Sammy?“ vikne Rex prije no što se približi. „Sammy?“
Nešto se unutra prevrne i zazvecka kada padne u umivaonik. Pričeka koji trenutak prije no što
ponovno zazove sinovo ime.
Vrata se brzo otvore i Sammy iziđe. Na sebi ima uske hlače i raskopčanu cvjetnu bluzu.
Rukom se nasloni o zid. Vjeđe su mu umorne i smušeno ga gleda.
„Što radiš ovdje?“ promrmlja.
„Zvao si me.“
Sammy podigne pogled, ali ne izgleda kao da razumije što mu Rex govori. Sve mu je crno
oko očiju i zjenice su mu proširene.
„Kvragu, što se događa?“ vikne muškarac iz kupaonice.
„Dolazim... Moram samo...“
Sammy ponovno posrne i gotovo izgubi ravnotežu.

61
 Knjige.Club Books

„Idemo kući“, kaže Rex.

„Moram se vratiti Nici, naljutit će se ako...“
„Porazgovaraj s njim ujutro“, prekine ga Rex.
„Što? Što si rekao?“
„Znam da imaš svoj život, ne pokušavam se igrati oca. Mogu ti ostaviti novac za taksi ako
želiš ostati“, kaže Rex i pokuša ublažiti glas.
„Ja... morao bih i ja na spavanje.“
Rex skine jaknu, prebaci je preko sinovih ramena i počne ga izvlačiti iz stana.
Dok iziđu na ulicu, već se polako počelo daniti i ptičice glasno pjevaju. Sammy se kreće
polako i zastrašujuće beživotno.
„Možeš li sam stajati dok ja nazovem taksi?“ pita Rex.
Sin kimne i osloni svu svoju težinu na fasadu kuće. Jako je problijedio u licu. Gurne si prst u
usta i objesi glavu.
„Ja... ja sam...“
„Zar se ne možemo barem potruditi da ova zajednička tri tjedna prođu dobro?“ upita Rex.
„Što?“
Sammy proguta pljuvačku, ponovno gurne prst u usta i izgleda kao da će povratiti.
„Što se događa, Sammy?“
Sin podigne pogled, teško diše. Oči mu se preokrenu. Odjednom padne na kolnik i glavom
udari u razvodni ormar.
„Sammy!“ vikne Rex i pokuša mu pomoći da ustane.
Mladiću glava krvari, a oči su mu prevrnute iza poluzatvorenih vjeđa.
„Pogledaj me“, vikne Rex, ali sin ne reagira i tijelo mu je potpuno mlohavo.
Rex ga polako spusti, posluša mu pluća i čuje kako mu srce brzo kuca, ali da je disanje
preslabo.
„Bože sveti“, promrmlja Rex i zgrabi telefon.
Ruke mu se tresu dok pokušava pozvati hitnu pomoć.
„Nemoj umrijeti, ne smiješ umrijeti“, šapuće dok se uspostavlja veza.

62
 Knjige.Club Books

20.

MOBITEL ZAZVONI I REX SE tako jako prene da rukom udari u tvrdi naslon klupe. Podigne se i
obriše oko usta. Kroz bolnički prozor vidi da je nebo blijedo poput papira za pečenje. Zacijelo je
zadrijemao. Posuđenu je jaknu presavio ispod glave umjesto jastuka.
Ne zna koliko su dugo Sammyju ispumpavali želudac. Kroz sondu u ustima stalno su mu
iznova vodom punili želudac, a onda ga ispumpavali velikom špricom. Sammy je slabašno mahao
rukama kako bi maknuo cijev i cvilio dok je iz njega curilo crno vino i razlomljeni ostaci tableta
koje su skupljali u plastičnoj vrećici na podu.
Mobitel još uvijek zvoni, a kada Rex podigne jaknu, iz njezinog džepa sklizne telefon, udari
u drvenu klupu i zametne se ispod nje.
Otpuza po njega i javi se stojeći na sve četiri.
„Halo?“ šapne.
„Molim te, Rexe“, bijesno kaže producent programa. „Reci mi da si upravo u taksiju.“
„Nije još došao“, procijedi Rex.
Nedjelja je, a svaku nedjelju kuha u izravnom prijenosu na programu TV4. Nema pojma koliko
je sati, ali nije moguće da je već prošlo vrijeme za program i da ga je propustio.
Kada se Rex pridigne, plastični mu se pod i fluorescentne cijevi zamrače pred očima. Osloni
se na klupu i počne govoriti o tome kako na videozidu želi vidjeti sliku sirovih namirnica i krupni
plan kada će u woku pržiti račiće.
„Već si trebao biti na šminkanju“, kaže producent.
„Znam“, složi se Rex, „Ali što da radim kada taksi nije došao?“
„Pozovi novi taksi“, uzdahne on i poklopi.
Medicinska sestra prođe kraj njega hodnikom i kroz naočale mu dobaci nedokučiv pogled.
Rex se osloni o zid, pogleda na mobitel kako bi otkrio koliko je sati i pozove taksi.
Pomisli na Sammyjevo bezbojno lice dok je pio aktivni ugljen koji razgrađuje opasne
supstance u crijevima. Rex je sjedio uz njega, vlažnim mu ručnikom brisao čelo na kojemu je
izbijao hladni znoj i cijelo mu vrijeme ponavljao da će sve biti u redu. Oko šest sati Sammyju
su dali infuziju, spremili ga u krevet i zajamčili Rexu da je izvan opasnosti. Sjeo je na klupu u
hodniku kako bi mogao čuti ako bi ga Sammy zvao.
Četrdeset minuta poslije probudila ga je zvonjava telefona.

63
 Knjige.Club Books

Rex požuri do vrata i pogleda sina koji još uvijek duboko spava. Umili su mu blijedo lice.
Oblog preko cjevčice spojene na laktu presavio se. Cijev i napola puna vrećica s infuzijom
zasvjetluca na jutarnjem suncu. Trbuh mu se ravnomjerno diže i spušta s udisajima.
Rex brzo ode do dizala, uđe i pritisne zeleno dugme kada ga nazove voditeljica nabave
grupacije TV4.
„U taksiju sam“, javi se kada se dizalo krene spuštati.
„Trebam li se brinuti?“ pita Sylvia Lund.
„Smiri se, samo su pomiješali narudžbe.“
„Trebao si biti na šminkanju prije dvadeset minuta“, kaže polako.
„Stižem, na putu sam, već smo na Valhaliavägenu.“
Nasloni čelo na zrcalo i osjeti kako ga preplavljuje iscrpljenost zbog neprospavane noći.
Taksi ga čeka pred ulazom na hitnu pomoć. Rex sjedne na stražnje sjedalo i zatvori oči. Pokuša
odspavati tijekom te kratke vožnje, ali ne može prestari razmišljati o onome što se dogodilo. Mora
nazvati Sammyjevu majku Veronicu.
Koliko je Rex shvatio, Sammy će dobiti uputnicu za psihologa ili socijalnog radnika koji će
procijeniti koliko zloporabi lijekove i je li sklon samoubojstvu.
Automobil skrene i zaustavi se na šljunčanom asfaltu pred ulazom u TV4. Rex plati, ne pričeka
račun, napusti vozilo i požuri kroz staklena vrata.
Sylvia ustane s jednog od čudnih naslonjača i požuri prema njemu.
Lice joj je lijepo našminkano i kosa isfenirana tako da joj se uvija prema vratu i vilici.
„Nisi se obrijao“, kaže.
„Zar nisam? Zaboravio sam“, odgovori on pipkajući rukama bradu.
„Daj da te vidim.“
Pogled joj prijeđe preko zgužvane jakne, razbarušene kose i crvenih, natečenih očiju.
„Mamuran si“, kaže. „Ne mogu vjerovati.“
„Prestani, sredit ću sve“, objasni Rex odlučno.
„Puhni u mene“, kaže ona kratko.
„Neću“, nasmije se.
„Šteta, ali to ne igra nikakvu ulogu... TV četiri prekinut će suradnju s tobom ako ponovno
napraviš budalu od sebe.“
„Znam, rekla si.“
„Ne puštam te u program dok ne učiniš što ti kažem.“
Rex pocrveni kada puhne u šefičino lice, pogleda je u oči i krene prema studiju.
Mlada djevojka dotrči do staklenih vrata koja vode do studija, provuče svoju iskaznicu i pridrži
vrata svojim tijelom kako bi propustila Rexa i Sylviju unutra.
„Još uvijek stignemo“, kaže zadihano.
Rex krene gore prema garderobi, ali mu na strmim stubama odjednom pozli. Zaustavi se i prvo
pridrži za rukohvat, a onda nastavi.
Prođe kraj prostorije u kojoj ovotjedni gosti već čekaju i brzo uđe u svoju garderobu. Priđe
umivaoniku, umije lice i ispere usta hladnom vodom, pljune i obriše se papirnatim ubrusom.

64
 Knjige.Club Books

Ruke mu drhte dok se presvlači u izglačano odijelo koje visi na vješalici i prebaci kuharsku
pregaču preko sebe.
Ona ga mlada djevojka čeka u hodniku i pođe za njim kada on pojuri na šminkanje.
Sjedne u frizerski stolac pred ogledalom i pokuša ovladati sobom čitajući novosti o velikoj
narudžbi osobnih automobila marke Volvo. Jedna ga visažistica brije, a druga na paleti miješa dvije
boje pudera.
Voditelji u ravnomjernim razmacima najavljuju da će „kuharska zvijezda Rex dijeliti svoje
najbolje savjete protiv mamurluka“.
„Nisam spavao sinoć“, uspije procijediti.
„U redu je, riješit ćemo to“, uvjeri ga visažistica i pritisne vlažnu spužvicu na njegove natečene
oči.
Ponovno pomisli na Sammyja, na vrijeme kada je bio mali i izgovorio svoju prvu rečenicu.
Bio je hladan jesenski dan i sin mu se igrao u pješčaniku, a onda odjednom podigao pogled, udario
rukom na pod kraj sebe i rekao „Tata, sjedni“.
Nikada nije htio imati djecu, nije bilo planirano da Veronica zatrudni. Htio je samo piti, kuhati
i jebati.
Visažistica posljednji put provuče prste kroz njegovu kosu kako bi sve bilo zalizano.
„Zašto su svi tako ludi za kuharima?“ upita retorički.
Potom se samo nasmije, zahvali joj što je ponovno od njega učinila čovjeka i požuri u
televizijski studio.

65
 Knjige.Club Books

21.

ZVUČNO IZOLIRANA VRATA zatvore se za Rexom. Ušulja se u studio i vidi da voditeljica

jutarnjeg programa Mia Edwards sjedi na sofi i razgovara sa spisateljicom ružičaste kose.
Rex oprezno preskoči kablove i zauzme svoju poziciju u kuhinji kraj sofa, Tehničar zvuka
pričvrsti mu mikrofon, a on provjeri jesu li svi sastojci za tjesteninu na broju, kuha li se voda i je ü
maslac rastopljen.
Na velikom zaslonu vidi kako se spisateljica koju intervjuiraju smije i kako je podigla ruke u
zrak braneći se, a na traci s novostima ide vijest o sve jačim kritikama na Vijeće sigurnosti UN-a.
„Jeste li gladni?“ upita Mia spisateljicu nakon što su joj kroz bubicu u uhu dojavili da je sve
spremno. Nadam se da jeste jer nam je Rex danas pripremio nešto posebno.
Svjetla se upale i crni se objektivi kamera okrenu prema njemu točno u trenutku kada on u
tavu od kovanog bakra ulijeva ulje.
Rex pojača temperaturu na plinskom štednjaku, počne otkidati listove bosiljka s velike biljke,
zaustavi se i smiješeći se zagleda u kameru:
„Možda su neki od vas sinoć dobrano tulumarili... stoga danas pripremam pravu hranu za
mamurluk. Tagliatelile s prženim račićima, rastopljeni maslac s bijelim lukom, crvenim
papričicama, maslinovim uljem i svježim začinima... Zamislite si jedno zbilja lijeno jutro...
budite se uz nekoga koga valjda poznajete... Dobro, ne možete sada razmišljati o tome što ste jučer
radili, sve što vam treba jest hrana „
„Zaboravite na sve dijete“, kaže Mia s iščekivanjem.
„Samo sada, samo ovo jutro“, podsmjehne se Rex i provuče prste kroz kosu i tako pokvari
frizuru. „Vrijedno je toga, kunem se.“
„Vjerujemo ti, Rexe
Mia se približi i promatra kako brzim pokretima reže čili papričice i bijeli luk.
„Budite posebno oprezni ako ste malo mamurni...“
„Ja to mogu jednako brzo“, našali se Mia.
„Mogu li vidjeti?“
Baci nož u zrak tako da se dva puta preokrene prije no što ga ponovno uhvati i stavi kraj daske
za rezanje.
„Ne“, smije se ona.
„Bivša mi je uvijek govorila da sam schmuck... još uvijek se pitam što to znači“, naceri se i
promiješa sve u dubokoj tavi.

66
 Knjige.Club Books

„Dakle, osušio si račiće na kuhinjskom papiru.“

„I s obzirom na to da nisu kuhani, obavezno ih dobro posolite“, kaže Rex i ubaci svježu
tjesteninu u vodu koja vrije.
Kroz oblake pare pogled mu padne na najnovije vijesti koje se vrte na zaslonu: Švedski
ministar vanjskih poslova William Fock preminuo je nakon kratke bolesti.
Trbuh mu se stisne od straha, a glava mu se potpuno isprazni. Zaboravi gdje se nalazi i što se
od njega očekuje da učini.
„U današnje se vrijeme mogu pronaći i organski račići, zar ne?“ upita Mia.
Pogleda je i kinine, ne razumjevši što govori. Drhtavih ruku uzme ubrus s plohe i obriše si
čelo oprezno kako ne bi pokvario šminku.
Ovo je izravni prijenos, Rex zna da sve mora dobro proći, ali jedino o čemu uspijeva
razmišljati jest ono što je učinio prije tri tjedna. Ovo ne može biti istina. Jednom se rukom pridržava
za radnu plohu i osjeti kako mu znoj izbija među lopaticama.
„Prije si govorio o tome da se dio vode od tjestenine može sačuvati i poslije preliti preko nje
ako se želi smanjiti količina ulja“, kaže Mia.
„Da, ali...“
„Ali ne danas, zar ne?“ nasmiješi se ona.
Rex spusti pogled na svoje ruke i vidi da još uvijek funkcioniraju, da su upravo pojačale
temperaturu pod dubokom tavom i da djede limunski sok preko račića. Kada ih još malo stisne,
kapljice se rasprše i nekoliko njih padne na rub tave. Izgledaju mu poput niza staklenih biserčića
obasjanih svjetlošću.
„U redu“, šapne. Mozak mu ponavlja da je ministar vanjskih poslova preminuo nakon kratke
bolesti.
Bio je bolestan i ništa od onoga što sam ja učinio nema nikakve veze s tim, pomisli Rex i uzme
zdjelu s račićima,
„Posljednje što se treba učiniti jest ispržiti račiće“, kaže i gleda kako se vruće ulje pretvara u
neke uzorke kao iz snova. „Jeste li spremni?
Un, dois, tres...“
Pomična kamera snima veliku bakrenu tavu kada on teatralnim pokretom isprazni zdjelu i
račići padnu u ulje uz glasno šištanje.
„Na visokoj temperaturi! Pratite boju i slušajte... čut ćete kako voda hlapi“, kaže Rex i okrene
račiće.
Tava zapucketa kada u nju baci prstohvat soli. Druga ga kamera snima sasvim izbliza.
„Pržite ih nekoliko sekundi. Vaš dragi ili vaša draga mogu ostati u krevetu jer je jelo već
gotovo“, nasmije se i izvadi ružičaste račiće iz ulja.
„Fantastično miriše, klecaju mi koljena“, kaže Mia i nagne se nad zdjelu.
Rex ocijedi tjesteninu, brzo je prebaci u zdjelu, umiješa maslac s bijelim lukom i papričicama,
ubaci nauljene račiće, utoči malo bijelog vina i balzamičnog octa te doda puno isjeckanog peršina,
mažurana i bosiljka.
„Ponesite tanjure u spavaću sobu“, kaže Rex u kameru. „Otvorite bocu vina ako se baš želite
zadržati pod plahtama, ali inače je i voda sasvim u redu.“

67
 Knjige.Club Books

22.

MINISTAR, VANJSKIH POSLOVA JE MRTAV, ponovi Rex sam sebi kada napusti studio u kojem
gosti još sjede i jedu njegovu tjesteninu. Prije no što gurne zvučno izolirana vrata, još ih uspije čuti
kako hvale njegovo jelo.
Rex otrči hodnikom do svoje garderobe, zaključa vrata za sobom, popikne se preko cipela u
kojima je došao, uleti u kupaonicu i povrati u školjku.
Zatim sav iscrpljen opere usta i umije lice, sjedne na uski ležaj i zatvori oči.
„Jebeš me“, šapne i preplave ga nejasna sjecanja na noć koja se dogodila prije tri tjedna.
Bio je na slavlju u restoranu Matbar, popio je malo previše i umislio si da se zaljubio u neku
ženu koja je radila za nekakvu investicijsku firmu smiješna imena.
Gotovo svaki put kada se napije, noć završi s nekom ženskom. Uz malo se sreće ne radi ni o
kakvoj asistentici produkcije na TV4 ili bivšoj supruzi nekog kolege, već o potpunoj strankinji, kao
što je bio slučaj i taj put.
Taksijem su se odvezli do njezine vile u Djursholmu. Rastavljena je i njezino jedino dijete
bilo je na studentskoj razmjeni u SAD-u. Poljubio ju je u vrat dok je gasila alarm i pustila ga unutra.
Iz sobe im je prišao postariji zlatni retriver.
Znali su što žele pa nisu mnogo razgovarali. Bilo je već kasno i oboje su znali zašto je tamo.
Iz vinskog je ormara izabrao jednu bocu vina i sjeća se kako je posrnuo kada je izvukao pluto.
Ona je pripremila sir i krekere koje nisu ni dotaknuli.
Kao da je taj dio neizbježan, pošao je za njom kroz tapecirani hodnik do glavne spavaće sobe.
U sobi je prigušila svjetla i nestala u kupaonici.
Kada se vratila, na sebi je imala spavaćicu i kimono od iste srebrnkaste tkanine. Izvukla je
ladicu iz noćnog ormarića i pružila mu kondom.
Sjeća se da je htjela da je uzme odostraga, možda da ne gleda u njegovo lice. Stala je na sve
četiri, otkrila blijedu stražnjicu tako što je povukla spavaćicu i skupila je oko struka, a poluduga
kosa njihala joj se kraj obraza.
Antikvitetni je krevet škripao, a uokvireni izvezeni anđeo ljuljao se na zidu.
Oboje su bili preumorni i prepijani. Nije doživjela orgazam, nije čak ni odglumila da je, a kada
je bio gotov, samo je promrmljala da joj se spava, srušila se na trbuh i zaspala širom raširenih
bedara.

68
 Knjige.Club Books

On se vratio u kuhinju, uzeo konjak i prelistao jutarnje novine koje su upravo bile stigle.
Ministar vanjskih poslova rekao je hrpu gluposti o tome kako postoje snažne feminističke struje
koje žele uništiti odnose između muškaraca i žena kakvi su oduvijek bili.
Rex je presavio novine i napustio vilu.
U glavi je imao samo jednu jasnu misao i ona ga je odvela ravno do zaljeva Germaniaviken,
a onda je slijedio obalu sve do vile ministra vanjskih poslova.
Bio je previše pijan da bi se brinuo oko toga što ministar vjerojatno ima alarm ili nadzorne
kamere. Zahvatio ga je apsolutni osjećaj pravednosti, pa se uspeo preko ograde, pošao travnjakom
i popeo se na terasu. Svatko ga je mogao vidjeti. Ministrova je supruga mogla stajati na prozoru ili
je neki susjed mogao prolaziti automobilom kraj vile. Rexa nije bilo briga, držao se samo one jedne
misli i morao se pomokriti u osvijetljeni ministrov bazen. U tom se trenutku to činilo kao
jedina ispravna stvar na svijetu i pobjednički se nasmijao dok je mokraća pljuštala u svijetloplavu
vodu.

69
 Knjige.Club Books

23.

REX SE NE OBAZRE NA TAKSI koji se zaustavio pred ulazom u TV4 i umjesto toga krene pješke.
Mora disati, mora razbistriti misli.
Prije koji mjesec zacijelo bi se smirio velikom čašom viskija, a onda s još tri.
Umjesto viskija sada pješaci duž prometne ceste Lidingövägen i pokušava shvatiti koliko će
ga njegovo ponašanje koštati. Tada ga nazove DJ.
„Jesi me gledao?“
„Da, bilo je jebeno. Gotovo si zbilja i izgledao mamurno.“
„To je i Sylvia rekla. Mislila je da sam pio.“
„Maje li? Mogu doći i potvrditi da si jučer pio samo vodu... a nagutao si se i morske vode.“
„Ne znam... stvarno je smiješno što moram glumatati da sam alkoholičar kako ne bih izgubio
posao.“
„Ali nije loše što si se malo primirio s...“
„Prestani, ne mogu to više slušati“, prekine ga Rex.
„Nisam mislio ništa loše“, kaže DJ tiho.
Rex uzdahne i pogleda preko ograde na ulaz u veliku sportsku arenu koju su izgradili za
Olimpijske igre 1912. godine.
„Jesi U čuo da je umro ministar vanjskih poslova?“ upita ga.
„Naravno.“
„Imali smo zamršen odnos“, kaže Rex i zaobiđe crnu ogradu.
„Kako to misliš?“
„Nije mi se sviđao“, odgovori i priđe crvenoj stazi za trčanje koja i vodi oko travnjaka.
„Dobro, ali ne smiješ tako govoriti baš sada kada je preminuo“, kaže mu DJ mirno.
„Nije samo to...“
David Jordan u potpunoj tišini sasluša kako mu Rex tihim glasom prizna što je učinio, da je
prije tri tjedna popio previše i pomokrio se u bazen ministra vanjskih poslova.
Dovrši priznanje time da je pokupio i sve vrtne patuljke visoke oko sedamdeset centimetara i
bacio ih u osvijetljeni bazen.
Rex ode do nogometnog igrališta i stane na centar.
Sa svih ga strana okružuju prazne tribine. Razmišlja o tome kako su neki od patuljaka plutali,
a drugi potonuli na dno bazena okruženi mjehurićima zraka.
70
 Knjige.Club Books

„U redu“, prekine DJ tišinu. „Zna li još netko za to što si učinio?“

„Nadzorne kamere.“
„Ako nastane skandal, svi će se investitori povući, znaš to, moraš to razumjeti“, kaže DJ.
„Što da učinim?“ upita Rex žalosno.
„Otići ćeš na sprovod“, kaže DJ polako. „Pobrinut ću se za to da dobiješ pozivnicu. Piši o
njemu na svim društvenim mrežama, reci da si izgubio dobrog prijatelja. Piši i o njemu i njegovom
političkom djelovanju s najdubljim poštovanjem.“
„To će mi se obiti o glavu ako iziđu snimke s nadzornih kamera“, kaže Rex.
„Da, znam, ali možeš to preduhitriti tako što ćeš reći da ste imali interni žargon i uvrnute
spačke... da ste ponekad znali i pretjerati, ali da je to jednostavno bilo tako. Ali nemoj ništa
specifično spominjati, nadamo se da snimki više nema.“
„Hvala.“
„Što si uopće imao protiv ministra vanjskih poslova?“ upita DJ zainteresirano.
„Uvijek je bio prijetvorna svinja i nasilnik... popišat ću mu se na grob kao posljednju spačku.“
„Samo bez kamera“, nasmije se David Jordan i poklopi.
Rex ugleda jato golubova koje odleti s tribina. Prelete pola kruga po nebu, a zatim naprave
izduljenu elipsu i ponovno se okupe i slete.

***

Kada Rex uđe u bolničku sobu, Sammy sjedi na namještenom krevetu i ručnikom suši kosu.
„Dobra šminka, tata“, kaže promukla glasa.
„Ah da“, kaže Rex. „Dolazim direktno iz studija.“
Približi se korak prema krevetu. U glavi mu se cijelo vrijeme guraju i miješaju kaotične slike
ispumpavanja želuca i njegov vlastitih strah zbog ministrove smrti.
Sjeti se da je trenutačno jedino ispravno da se smiri i ne osuđuje.
„Kako se osjećaš?“ upita oprezno.
„Onako“, odgovori Sammy. „Boli me grlo kao da mi je netko niz njega gurao cijev.“
„Napravit ću ti juhu kada dođemo kući“, kaže Rex.
„Maloprije je liječnik bio tu... izgleda da prije nego što smijem izići odavde prvo moram
porazgovarati sa socijalnom radnicom.“
„Imaš li neki termin?“
„Doći će u jedan.“
„Onda se stignem prvo naći s DJ-em“, kaže Rex jer se sjeti da za pola sata mora biti na
sastanku anonimnih alkoholičara. „Ali vraćam se odmah nakon toga pa ćemo taksijem poći kući.“
„Hvala.“
„Sammy, moramo razgovarati.“
„U redu“, kaže sin i odmah se zatvori u sebe.
„Ne želim ponovno prolaziti kroz ovako nešto“, počne Rex govoriti.
„Sigurno je bilo grozno“, kaže Sammy i odvrati pogled.

71
 Knjige.Club Books

„Da“, odgovori Rex.

„Tata je poznata zvijezda“, kaže Sammy i kiselo se nasmiješi. „Tata je kuharska zvijezda s
televizije i ne želi neuspješna sina, pedera koji se šminka i...“
„Boli me briga za to“, prekine ga Rex.
„Samo trebamo preživjeti ovih nekoliko zajedničkih tjedana“, dovrši sin.
„Još uvijek se nadam da možemo provesti i lijepo vrijeme zajedno, ali moraš mi obećati da
ćeš pokušati.“
Sammy podigne obrve.
„Što to? Što da pokušam? Je li sad riječ o Nici?“
„Nije ovo pitanje morala“, objasni Rex. „Nemam nikakvo mišljenje o tome, vjerujem da se
ljubav jednostavno dogodi između ljudi.“
„Tko govori o ljubavi?“ promrmlja Sammy.
„Dobro, onda seks.“
„Jesi li ti bio zaljubljen u mamu?“ pita Sammy.
„Ne znam, nisam bio dovoljno zreo“, odgovori Rex iskreno. „Ali sada naknadno shvaćam da
sam trebao ostati s njom, da je bila ona prava... rado bih da sam proživio svoj život s njom i tobom.“
„Ali sad stvarno, imam devetnaest godina. Ne razumijem, tata. Što hoćeš od mene?“
„Pa, prije svega, ne želim više dolaziti na ispumpavanje želuca.“ Sammy se polako pridigne i
ode objesiti ručnik.
„Mislio sam da Nico pazi na to koliko mi tableta daje“, kaže vraćajući se. „Ali, bilo ih je
previše.“
„Odsada sam pazi na to.“
„Slab sam... i smijem biti slab“, odgovori brzo.
„Onda nećeš dobro proći... nema mjesta za slabost na ovome svijetu.“
„Dobro, tata.“
„Sammy, nisam to ja izmislio, to je jednostavno tako.“
Sin se nasloni na dovratak prekriženih ruku. Crven je u obrazima i teško guta.
„Jednostavno ne smiješ raditi opasne stvari“, kaže Rex.
„Zašto ne?“ šapne Sammy.

72
 Knjige.Club Books

24.

NIJEDNA TERORISTIČKA SKUPINA još nije preuzela odgovornost za ubojstvo, ali analitičari
Sigurnosno-obavještajne agencije smatraju da to i nije neobično s obzirom na prirodu tog zločina.
Razlog koji se krije u pozadini ubijanja ministra vanjskih poslova zastrašivanje je manje skupine
političara u državnom vrhu, a ne cijele javnosti.
Tijekom nedjelje nastavili su proučavati detalje tehničke istrage i više od deset tisuća
laboratorijskih nalaza. Sve im je to potvrdilo da je riječ o vrlo profesionalnom počinitelju. Za
sobom nije ostavio nijedan otisak prstiju niti ikakve biološke tragove, kao ni metke ni čahure, i
ne vidi ga se ni na jednoj nadzornoj kameri.
Uspjeli su izvući nekoliko tragova njegovih čizama, ali takve se čizme prodaju diljem svijeta
i analiza blata s njih nije im otkrila ništa.
Saga Bauer sjedi sa šefom istrage Janusom Mickelsenom i njegovim najbližim suradnicima u
jednoj od dvorana za sastanke na najvišem katu sjedišta Sigurnosno-obavještajne agencije u Solni.
Janus na sebi ima majicu kratkih rukava oslikanu blijedozelenom bojom. Kada se uznemiri,
njegove gotovo bijele obrve poprime ružičasti podton.
Pojačali su sigurnosne mjere oko važnih zgrada i uz ključne osobe postavili više tjelesnih
stražara nego ikad, ali znaju da to neće biti dovoljno.
U dvorani za sastanke visoka je razina stresa.
Salima su iz istih stopa izolirali u zatvoru Hali dok čekaju da se dogovori njegov transfer u
Joonin odjel. Nitko se zapravo ne usudi vjerovati u to da će izolacija spriječiti ostala ubojstva.
Unatoč tome što ne može poslati nove upute, moguće je da su prva tri ubojstva već pripremljena.
Trenutačno polažu gotovo sve nade u to da će se Joona iz zatvora infiltrirati u njegovu skupinu.
Ako ne uspije u tome, preostaje im samo pratiti što će se dogoditi u srijedu.
„Imamo posla s iznimno dobro pripremljenim počiniteljem... ne čini pogreške, ne zanosi se,
ne boji se“, kaže jedan od muškaraca.
„Onda nije trebao za sobom ostaviti svjedoka“, odvrati Saga.
„Osim ako počinitelj nije kakav svodnik koji je smatrao da je ministar ovoga puta prešao svaku
granicu“, nasmije se Janus i otpuše nekoliko crvenih uvojaka s lica.
Jeanette i Saga saslušale su svjedokinju još tri puta, ali ništa novo nisu saznale. Čvrsto se drži
svoje priče i ništa ne upućuje na to da laže, ali isto tako nisu uspjeli potvrditi ni da je zbilja prava
prostitutka.
Nitko iz branše ne poznaje Sofiju, ali tehničari su tijekom dana uspjeli ući u trag Tamari Jensen
koja je, čini se, jedina osoba koja bi mogla potvrditi njezinu priču.

73
 Knjige.Club Books

Tamarin su kontakt našli u Sofijinom mobitelu, a nakon što su preko triju baznih stanica
odredili koordinate njezina telefona, otkrili su i njezinu točnu lokaciju: Tamara se kreće u malenom
okrugu jugozapadno od Nyköpinga.
Nije udana i nije se preselila u Göteborg kako je Sofia tvrdila.
Njezin se oglas još uvijek može pronaći na mrežnim stranicama na kojima se nude ekskluzivne
usluge eskorta na području Stockholma. Fotografija prikazuje mladu djevojku od oko 25 godina,
veselih očiju i elegantne frizure. U svom oglasu obećava profinjeno društvo na zabavama i
putovanjima, na cijelu noć ili vikend.

***

Saga Bauer navodi, a Jeanette Fleming vozi tamnosivi BMW brzinom od sto četrdeset kilometara
na sat. Uvijek im je zabavno raditi skupa unatoč tome što se prilično razlikuju i izgledom i kao
osobe. Jeanette špangicom u mat srebrnoj boji pridržava šiške kako joj ne bi upadale u oči i na sebi
ima svijetlosivu suknju i bijeli sako, tanke najlonke i salonke s niskom petom.
Čavrljaju i jedu bombone od sladića iz vrećice u pretincu kod mjenjača.
Saga joj ispriča kako joj je bivši dečko Stefan jučer slao pijane poruke iz Kopenhagena i htio
da ona dođe u njegov hotel.
„Zašto ne?“ pita Jeanette i uzme još jedan bombon.
Saga se nasmije, a zatim se zamišljeno zagleda kroz prozor suvozačkog sjedala i promatra
industrijske građevine pored kojih se voze.
„On je idiot i ne razumijem zašto sam uopće ikada spavala s njim“, kaže tiho.
„Ali sad za ozbiljno“, nastavi Jeanette i zabubnja dlanom na volanu. „Koga briga za načela,
ovo je tvoj život, jedini koji imaš, a ti si usamljena.“
„To mi savjetuješ kao psihologinja?“ nasmije se Saga.
„Zbilja to mislim“, odgovori ona i pogleda u Sagu.
Već je bilo kasno kada su stigle do restorana Nyköpingsbro, koji je izgrađen na mostu nad
autocestom, a otvorenje cijelu noć.
Jeanette napravi krug oko parkirališta kako bi pronašle Tamarin stari Saab. Zaustave se
zagradivši ga pa uđu u restoran.
Neki muškarac s pladnjem za hranu plati i dobije parkirališnu kartu. Blagajnica povikne za
njime da je stavi na vidljivo mjesto na vjetrobranu.
Restoran je gotovo prazan. Saga i Jeanette svejedno obiđu stolove, ali Tamare nema. Prođu
kraj bazena s lopticama u kojemu nema djece. Loptice nepomično čekaju iza prljave staklene
stijene kraj koje se nalazi zeleni natpis s turističkim informacijama.
„Dobro, hajmo van“, kaže Jeanette tiho.
Na parkiralištu je mračno. Zrak je svjež. Saga zakopčava kožnatu jaknu dok prolaze kraj klupa
i stolova. Nekoliko se svraka okupilo oko pretrpanih kanta za smeće.
Saga i Jeanette nastave se spuštati prema parkiralištu za vozače kamiona, a kraj njih odjednom
projuri plavi tegljač. Od težine se vozila zatrese cijelo tlo. Skrene i pišteći parkira kraj najdaljeg
vozila.

74
 Knjige.Club Books

Devetnaest tegljača parkirano je s ove strane mosta, a iza njih se širi smrekova šuma i njezino
mutno crnilo. Povremeno se čuje buka s autoceste koja podsjeća na valove koji polako preplavljuju
plažu.
Među vozilima je mračno i neobično toplo. Smrad dizela pomiješan je s mokraćom i dimom
cigareta. Vrući metal kvrcka. Mutna voda kapa s blatobrana pred velikim kotačima.
Netko baci vreću sa smećem pod prikolicu, a zatim se popne u kabinu, zaključa i upali alarm
za slučaj curenja plina.
Tu i tamo neka cigareta zasvijetli u mraku.
Saga i Jeanette nastave koračati među velikim vozilima. Asfalt je pun mrlja od ulja i smeća.
Na tlu se nalaze prazne kutijice duhana za žvakanje, vrećice iz Burger Kinga, opušci i izgaženi
pornografski časopisi.
Saga se pogne, pogleda ispod jedne prikolice i u daljini ugleda ljude koji se kreću među
kamionima. Netko mokri na jednu gumu. Čuju se prigušeni razgovori i neki pas zalaje iza
zatvorenih vrata.
Kraj njih se upali prljavi tegljač, vozač pritišće gas u leru kako bi povisio tlak zraka i zagrijao
motor. Crvena stražnja svjetla osvjetljuju hrpu smeća i prazne boce na rubu šume.
Saga se ponovno sagne i pod hrđavom karoserijom ugleda kako se neka žena spušta iz kabine.
Jasno vidi njezine mršave noge koje teturaju u čizmama na platformu.

75
 Knjige.Club Books

25.

SAGA I JEANETTE POŽURE PREMA ŽENI u visokim petama točno u trenutku kada se prljavi
tegljač glasno odveze. Teško skrene škripeći s prikolicom. Prođe toliko blizu njih da se moraju
pritisnuti uz drugi kamion kako ih ne bi pregazio.
Velike gume glasno se otkotrljaju kraj njih.
Topao oblak suhih ispušnih plinova ostane visjeti u zraku i Jeanette prigušeno zakašlje.
U daljini neki muškarac nešto zaviče i zazviždi.
Obiđu drugo vozilo pa ugledaju ženu u čizmama na platformu. Jednom rukom zaklanja
cigaretu. Plamen upaljača osvjetljuje joj lice. To nije Tamara. Ženine su oči crvene oko rubova, a
duboke joj se bore spuštaju od nosa do kutova usana. Tanka joj je kosa izblajhana, a izrast potpuno
sijed. Odjevena je u duboko dekoltirani topić i smeđu suknju od brušene kože.
Žena stoji kraj nekog poljskog kamiona i razgovara s muškarcem u vozačkoj kabini. Snažno
povuče dim i odjednom posrne prema nazad tako da gotovo padne u prostor između kabine i
prikolice. Saga i Jeanette čuju kako joj muškarci iz vozila na engleskom objašnjavaju da ih ne
zanimaju usluge seksa. Pokušavaju biti uljudni i objašnjavaju joj da samo žele nazvati svoju djecu,
poželjeti im laku noć i poći na spavanje.
Žena im mahne, prođe dalje i taman pokuca navrata novog tegljača kada je Saga i Jeanette
dostignu.
„Oprosti, znaš li možda gdje je Tamara Jensen?“ upita Saga.
Žena se ukočeno okrene prema njima i makne kosu s lica.
„Tamara?“ ponovi promuklo.
„Dužna sam joj nešto novca“, kaže Jeanette.
„Mogu joj ja proslijediti novac, kunem se“, kaže žena i pritom ne može suspregnuti osmijeh.
Saga se nasmije.
„Je li ovdje?“
Žena prstom pokaže prema stražnjoj strani restorana.
„Provjerit ću“, kaže Saga.
Jeanette ostane među vozilima i gleda kako Sagina mršava silueta nestaje na šljunčanom putu
među velikim vozilima, u smjeru restoranskih svjetala.
„Smijem li te nešto upitati?“ kaže i okrene se prema prostitutki.
„Već sam pronašla spasenje“, odgovori žena automatski i ponovno zatetura.

76
 Knjige.Club Books

Odjednom tegljač kraj njih upali motor. Veliko vozilo zapišta i počne se kretati. Vrući se
ispušni plinovi dizela rasprše. Stražnja guma prikolice pregazi staklenu bocu. Boca pukne i
komadići se rasprše po tlu. Jeanette osjeti kako je snažno zapeče na listu. Prstima popipa
poderane najlonke, pogleda jagodice prstiju i vidi da su krvave. Kada se ponovno uspravi,
prostitutka je već nestala.

Saga prođe kraj restorana te zaobiđe vanjske toalete i prostorije za tuširanje do kojih vozači imaju
pristup. Među krošnjama drveća svijetli žuta školjka, zaštitni znak benzinske crpke. Sa stražnje je
strane sve puno smeća, starih tetrapaka mlijeka, listića toaletnog papira i ostataka hrane koje su
nanijele ptice ili druge životinje.
Tamara sjedi na tlu naslonjena na zid i pred ustima i nosom drži vrećicu.
„Tamara?“
Žena zgužva vrećicu i polako je spusti. Oči joj se preokrenu i s usana joj se otrgne duboki
uzdah.
„Zovem se Saga Bauer i htjela bih porazgovarati s tobom o tvojoj najboljoj prijateljici, Sofiji
Stefansson.“
Tamara pogleda Sagu. Niz bradu joj curi pljuvačka. Kosa joj pada u masnim rezancima, a lice
joj je sivo i odsutno kao kod ljudi koji izgube svijest.
„Ovo je moja najbolja prijateljica“, kaže i podigne plastičnu vrećicu.
„Ali znam da poznaješ Sofiju.“
Tamara se iskašlje. Gotovo padne postrance, ali dočeka se na ruke i ponovno duboko udahne
u vrećicu.
„Sofia“, promrmlja oni i neodređeno kinine.
„Je li ona eskort dama?“
„Misli da je bolja od drugih, ali samo je glupača koja ništa ne razumije.“
Oči joj se zatvore i glava padne na prsa.
„Što ne razumije?“
„Uvjete rada“, šapne.
„Jesi li je ikada vidjela s nekim klijentom?“
Tamara uzdahne i ponovno otvori oči, shvati da joj se za zglob zalijepio zavezani kondom, pa
ga uhvati i baci.
„Imam prokleto odvratan okus u ustima“, kaže i pogleda u Sagu. Možemo razgovarati ako mi
platiš piće.
„U redu „
Tamara se ponovno iskašlje, teškom se mukom pridigne na noge i zaškilji prema Sagi.
Vrlo je mršava, ima hrpu ranica na rukama i obrazima, a usne su joj suhe i ispucale. Kopča za
kosu iz koje su ispali ukrasni kamenčići visi joj nad namrštenim čelom.
Gotovo ništa na njoj ne podsjeća na onu nasmijanu djevojku na mrežnoj stranici.
Tamara se pognuto počne kretati prema naprijed. Glava joj visi. Kada uđu u restoran, prvo na
trenutak mirno zastane i zanjiše se kao da je zaboravila kamo je krenula, a onda nastavi prema
pultu.

77
 Knjige.Club Books

„Želim milkshake s čokoladom... I pržene krumpiriće s kečapom... i veliki Pepsi s... s ovime“,
kaže i na blagajnu baci vrećicu s čokoladicama u obliku automobila.

Jeanette Fleming provuče se kraj velikih kamiona u smjeru u kojemu je mislila da je prostitutka
nestala. Toliko je mračno među vozilima uz rub šume da mora ispružiti ruke kako bi pronašla put.
Zrak se puši od dizela i neki tegljači isijavaju vrućinu poput znojnih konja. Prođe kraj vozačke
kabine s navučenim kariranim zastorima.
Jeanette odjednom ugleda ženu. Stoji nedaleko od nje, pljune na zemlju i pokuca na kabinu
rukama se naslanjajući na veliki prednji kotač.
„Gdje si radila prije?“ upita je Jeanette kada dođe do nje.
„U finim krugovima.“
„Jesi li imala klijente u Djursholmu?“
„Biram samo najbolje“, promrmlja žena.
Otvore se vrata vozila i pogleda ih krupan muškarac s naočalama i rijetkom bradicom. Pošalje
Jeanette pusu i nestrpljivo pogleda prostitutku.
„Što želiš?“ pita je.
„Samo me zanimalo želiš li malo društva“, odgovori žena.
„Preružna si“, kaže muškarac, ali ne zatvori vrata.
„Nisam“, odgovori ona mirna glasa iako je očito da muškarac uživa u tome što je zloban prema
njoj.
„Koji to dio tvoga tijela nije ružan?“
Žena podigne topić i pokaže blijede grudi.
„I ti bi da ti se plati za to?“ kaže, ali svejedno joj glavom pokaže da

78
 Knjige.Club Books

26.

JEANETTE PROMATRA KAKO SE ŽENA penje u vozačku kabinu i za sobom zatvara vrata. Na
trenutak pričeka u mraku i začuje škripanje opruga na sjedalu.
Na tlu se kreću svjetla farova. Sjene brzo nestanu. Smijeh i prigušena glazba dopiru do nje s
drugog kraja parkirališta za kamione.
Neka žena nešto uzvikne, glas joj je ljutit i promukao kao da je pijana.
Jeanette pogleda pod prikolicu vozila. U daljini netko na tlo baci cigaretu. Žar se rasprši o
asfalt i netko ga ugasi zgazivši ga. Odjednom shvati da se netko kreće s druge strane. Izgleda kao
da netko puže na sve četiri ispod kamiona i prikolica u njezinom smjeru. Sva se naježi i pođe prema
restoranu.
Još jedan tegljač stiže na parkiralište, ali zaustavi se škripeći kako bi je pustio da prođe.
Kočnice zaškripe. Lanac se zvečeći zanjiše pod vozilom. Jeanette ne uspije uhvatiti vozačev
pogled, ali ipak prijeđe preko puta direktno kroz jaku svjetlost farova.
Približava se restoranu i okrene se, ali nitko je ne slijedi.
Jeanette malo uspori i pomisli kako bi trebala sa sebe skinuti poderane najlonke i oprati ranu
na nozi, a onda nazvati Sagu.
Pođe prema toaletima, ali svi su zauzeti. Krv joj je bila curila niz list i zgrušala se oko rane.
Otvore se tanka limena vrata jednog od toaleta i iz njega iziđe plavuša. Drži telefon prislonjen
na uho i viče u njega da je imala klijenta i da ne stigne sve odjednom.
Žena nestane u smjeru tegljača bijesno gestikulirajući.
Na papiriću je netko rukom napisao „ne radi“ i zalijepio papir na vrata toaleta, ali Jeanette
svejedno uđe i zaključa za sobom.
To je toalet za invalide s tankim razdvojnim vratima od lima. Bijeli su nasloni za ruke
skupljeni, a nad podom svijetli crveni alarmni gumb.
Skine svoje poderane najlonke sa sebe i baci ih. U košu za papire bačena je hrpa iskorištenih
kondoma. Pod je prekriven vlažnim toaletnim papirom, a zidovi su puni črčkarija.
Jeanette se pogleda u zrcalo i izvadi pudrijeru iz torbice. Nasloni se nad umivaonik i začuje
kako se neka osoba kreče u uskom prostoru susjednog toaleta.
Napudra lice i u odrazu vidi da u zidu koji razdvaja njezin toalet od susjednog postoji okrugla
rupa, možda metar iznad poda. Možda se tu prije nalazio veliki držač toaletnog papira. Vrati
pudrijeru i okrene se. Shvati da se zid malo izbočio.
Netko s druge strane naslonio se na njega.

79
 Knjige.Club Books

Nešto zašušti, a onda kroz rupu na pod padne presavijena novčanica. Zid tiho zaškripi. Jeanette
samo što nije nešto izustila, kada odjednom ugleda veliki penis kako se njiše u rupi pred njom.
Situacija je toliko bolesna da se nasmiješi.
U mislima joj zatreperi sjećanje na to da je čitala o svingerskim klubovima u Francuskoj koji
imaju ovakve sobe.
Muškarac s druge strane zida misli da je prostitutka.
Suludo.
Na trenutak sasvim mirno zastane zureći u penis. Proguta knedlu, osjeća kako joj srce brzo
lupa u grudima, baci pogled na vrata toaleta i vidi da su zaključana.
Polako ispruži ruku i obujmi topli, debeli ud.
Jeanette ga oprezno obgrli i osjeti kako se ukruti i podigne. Oprezno ga navlači gore-dolje, a
zatim ispusti.
Ne zna zašto to čini, ali nasloni se prema naprijed i stavi penis u usta, oprezno ga siše, osjeća
kako raste i kruti se. Zastane i udahne, spusti ruku među svoje noge i skine gaćice masirajući
ukrućeni ud.
Pokušava tiho disati i razmišlja o tome kako bi sve ovo trebala prekinuti, kako ne smije ovo
činiti, kako je poludjela. Lupanje bila odzvanja joj u glavi. Okrene se i rukom osloni na vodokotlić
školjke. Noge joj klecaju kada stane na prste, ispusti penis i pusti da klizne u nju odostraga.
Zastenje i ponovno pogleda u bravu. Limeni zid zaškripi kada muškarac snažno gurne penis u
Jeanette, a ona se čvrsto pridrži za vodokotlić i gurne stražnjicu prema natrag na hladni metal.

Saga sjedi nasuprot Tamare u jednom od restoranskih separea i čeka da s tanjura s kečapom na
rubu pojede sve pržene krumpiriće. Mlaz prozirnih šmrklja svjetluca pod nosom nadrogirane žene.
Pod njima teče promet s autoceste, bijela svjetla u jednom smjeru, crvena u drugom.
„Koliko dobro poznaješ Sofiju Stefansson?“ upita Saga.
Tamara slegne ramenima i popije milkshake na slamku uvlačeći obraze. Čelo joj problijedi.
„Zaledio mi se mozak!“ kaže kada napokon ispusti slamku.
Svaki krumpirić obilato umače u kečap i jede ga smješkajući se sama sebi.
„Što si ono rekla, tko si ti?“ upita.
„Sofijina prijateljica“, objasni Saga.
„Aha, da“
„Je li moguće da je ona samo glumila da radi kao prostitutka?“
„Glumila? Ma o čemu ti trabunjaš? Jednom smo skupa odradile posao u odlagalištu za smeće
jedne zgrade... primila ga je odostraga... ne znam računa li se to kao da samo glumi.“
Tamarino lice odjednom opet omlitavi kao da se izgubila u sjećanju koje ju je obuzelo.
„Zašto si prestala raditi kao eskort dama u Stockholmu?“ upita Saga.
„Ti bi daleko stigla... Imam kontakte, bila sam model za donje rublje... samo bez donjeg
rublja“, kaže Tamara i zatrese se od nečujnog smijeha.
„Imala si jednog klijenta u Djursholmu, velika kuća na vodi, vjerojatno je rekao da se zove
Wille“, kaže Saga mirno.
„Moguće“, kaže Tamara žvačući krumpiriće otvorenih usta.

80
 Knjige.Club Books

„Sjećaš li ga se?“ upita Saga.

„Ne“, zijevne Tamara, obriše ruke o suknju i prevrne cijeli sadržaj svoje torbice na stol.
Četka za kosu, smotuljak plastičnih vrećica, ruž, tupa crna olovka za oči, kondomi i parfem
marke Victoria's Secret otkotrljaju se na voštani stolnjak. Saga zamijeti da Tamara ima tri
tamnosmeđe staklene ampule s Petidinom, drogom koja izaziva snažnu ovisnost. Tamara istisne
Diazepam iz table s deset lijepih, svijetloplavih tableta i popije ga s Pepsijem.
Saga strpljivo pričeka dok ponovno ne utrpa sve svoje stvari u torbu, a zatim joj pokaže sliku
ministra vanjskih poslova.
„Poserem se na njega“, kaže Tamara i skupi usta.
„Je li telefonski pričao s nekim dok si bila kod njega?“
„Iskreno... bio je pod stresom i jako je puno pio. Cijelo je vrijeme govorio o tome kako bi
policajci trebali biti u stavu pozor... rekao je to valjda sto puta“, podsmjehnula se Tamara.
„Da bi policija trebala biti u stavu pozor?“
„Da... i da mu je neki tip s dva lica za petama.“
Popije još Pepsija i zatrese čašu tako da kockice leda zazveckaju. „Kako mu je bio za petama?“
„Nisam pitala .“
Tamara umoči krumpirić u kečap i prožvače.
„Što je mislio s dva lica?“
„Ne znam, bio je pijan, možda je mislio da je tip dvoličan“, prokomentira Tamara.
„Što je još rekao o tom muškarcu?“
„Ništa, ništa nije bilo važno, samo je blebetao.“
„Je li se trebao naći s njime?“
„Ne znam, nije više ništa rekao o tome... ja sam samo htjela da se osjeća ugodno pa sam ga
navela da govori o slikama na zidu.“
„Je li bio nasilan prema tebi?“
„Bio je džentlmen“, odgovori ona rezervirano.
Tamara sa stola uzme vrećicu s čokoladicama, digne se i zatetura prema ulazu. Saga krene za
njom, ali zazvoni joj telefon. Pogleda na zaslon, vidi da je zove kolega Janus Mickelsen, vrhom
prsta povuče zeleni simbol, prisloni mobitel na uho i javi se prezimenom.
„Bauer.“
„Pregledali smo sve nadzorne kamere na ministrovom tvrdom disku... trinaest kamera, dva
mjeseca snimanja, gotovo dvadeset tisuća sati filma“, ispriča joj Janus.
„Vidi li se počinitelj? Je li tamo i špijunira?“
„Ne, ali jedna je druga osoba jasno vidljiva na snimkama. Moraš ovo vidjeti, nazovi me kada
si pred uredom pa ču sići i otvoriti ti.“
Saga zna da je Janus bipolaran i shvati da je ušao u svoju maničnu fazu. Vjerojatno zbog nekog
razloga nije uzeo lijekove.
„Znaš li koliko je sati?“ upita ga Saga.
„Kakve to veze ima“, odgovori on brzo.
„Moram na spavanje, vidimo se ujutro“, kaže ona mirno.

81
 Knjige.Club Books

„Spavanje“, ponovi Janus i glasno se nasmije jer ju je prozreo. „Sve je u redu sa mnom, Saga.
Samo marljivo radim, kao i ti.“
Ona krene prema parkiralištu, pod sobom promatra promet, široku sivu autocestu u mraku i
nazove Jeanette.
Čini se da je Sofia stvarno prostitutka, da vjerojatno cijelo vrijeme govori istinu i da ni na koji
način nije umiješana u ubojstvo.
Ali zašto ju je onda ostavio na životu? pita se Saga i zaustavi pred automobilom s osjećajem
da još uvijek nemaju pojma što ubojica želi.

82
 Knjige.Club Books

27.

U HELSINGBORGU U POKRAJINI SKÅNE nalazi se velika privatna zgrada s bijelom fasadom i

blijedim slamnatim krovom. Siva izmaglica još obavija rano jutro u lijepom parku, ali žuto svjetlo
svijetli kroz prozor na donjem katu.
Vila zbog izmaglice nalikuje na jantar u srebrnom brošu.
Nils Gilbert probudi se uz trzaj. Zacijelo je odrijemao u svojim kolicima. Lice mu gori, a srce
glasno kuca. Sunce se još nije uzdiglo iznad vrhova krošnji pa su i kuća i park u sjeni.
Vrt još uvijek izgleda poput tamnog podzemlja.
Pokuša vidjeti je li Ali stigao i je li iz šupe izvadio tačke i lopatu.
Kada se Nils odveze do kuhinjskih vrata kako bi pustio malo zraka unutra, začuje čudno
struganje. Čini se kao da zvuk dolazi iz velikog salona. Pomisli da to zacijelo mačka pokušava
izići.
„Lizzy?“
Zvuk naglo utihne. Osluhne na trenutak, a onda se nasloni unatrag.
Ruke mu se počnu tresti na naslonu invalidskih kolica. Noge mu trzaju i skaču kao da sudjeluju
u besmislenom plesu koji nitko ne želi vidjeti.
Skrivao je znakove Parkinsonove bolesti koliko je mogao: ukočenost u jednoj ruci, nogu koju
je vukao za sobom, mijenjanje rukopisa koji je na koncu postao tako malen da ni sam nije mogao
pročitati ta svoja mikroskopska slova.
Nije htio da Eva što primijeti.
A onda je prije tri godine ona preminula. Nisu shvatili da je riječ o srčanom udaru, nisu znali
da simptomi kod žena mogu biti drukčiji.
Eva se nekoliko tjedana žalila na umor.
Bila je subota i upravo se bila vratila kući iz kupovine s teškim vrećicama. Teško je dolazila
do daha i osjećala je pritisak u grudima pa je, smijući se, rekla da će se sigurno gadno prehladiti.
Znoj joj je curio s blijedih obraza kada je sjela na kauč.
Legla je, a kada ju je on upitao želi li da upali televizor, već je bila mrtva.
Sada su preostali samo debela Lizzy i on.
Katkad prođu tjedni prije no što sretne ikoga s kime bi mogao porazgovarati. Ponekad se uplaši
da je ostao bez glasa.

83
 Knjige.Club Books

Djevojka koja se brine oko bazena jedna je od rijetkih osoba koje uopće vidi. Hoda uokolo u
trapericama i zlatnom gornjem dijelu bikinija, ali kada on pokuša zapodjenuti razgovor s njom,
postane joj jako neugodno.
Prvi put kada je joj se pokušao obratiti, pogledala ga je kao da ima devedeset godina, ili neki
ozbiljni mentalni poremećaj.
Dostavljačima hrane uvijek se žuri, samo žele da se potpiše pa da je mogu odjuriti dalje. A
fizioterapeutkinja, ljutita žena širokih grudi, ona pak samo obavlja svoj posao, daje mu kratke upute
i pravi se da ne čuje njegove pokušaje da zapodjene razgovor.
Samo Iračanin Ali iz firme za održavanje vrta nekad ima viška vremena. Ponekad uđe i popije
kavu s njim.
Nils zapravo samo zbog njega drži bazen otvorenim, a opet se nikada nije usudio ponuditi mu
da se okupa u njemu.
Ali naporno radi i leđa mu budu sva znojna.
Nils zna da ga prečesto rezervira, zbog toga vrt i izgleda tako kako izgleda, s grmovima
izrezbarenima u savršene konture, njegovanom živicom, arkadama prekrivenima lišćem i savršeno
čistim kamenim putovima.
Tiho je, ovdje je uvijek tako tiho.
Nils zadrhti, stavi ruke na upravljač, povuče ga i okrene kolica, a onda ga pritisne u suprotnom
smjeru kako bi se odvezao do džuboksa.
Kupio ga je kada mu je bilo dvadeset godina: pravi džuboks marke Seeburg koji je konstruirao
Šveđanin Justus Sjöberg.
Prije je katkad zamjenjivao singlice, ispisao bi nove etikete na pisaćoj mašini i stavio ih pod
staklenu ploču.
Sada iz limenke izvadi novčić, gurne ga u otvor, čuje ga kako padne i aktivira mašineriju te
ponovno završi u limenci.
Svih se ovih godina služio istom kovanicom od jedne krune.
Drhtavom rukom pritisne na polje C7 na tangenti. Singlica se zujeći izvuče i postavi na mjesto.
Nils se odmakne i čuje jedinstveni uvod pjesme „Stargazer“ s brzim bubnjevima. To ga vrati
u vrijeme kada je krajem sedamdesetih otišao na koncert benda Rainbow u koncertnoj dvorani u
Stockholmu.
Bend je kasnio više od jednog sata, ali kada je bio došao i počeo pjevati „Kill the King“ cijela
se publika nagurala prema pozornici.
Nils se odveze do velikog prozora. Svako poslijepodne na te velike prozore koji gledaju na
zapad spušta navlake protiv sunca kako bi svoje umjetnine zaštitio od snažna svjetla.
Kroz najlonsku tkaninu vrt izgleda mračnije i sivlje.
Aliju cijelo ovo mjesto zacijelo izgleda kao tužna manifestacija toga što u kući nema ni djece
ni unučadi.
Nils zna da je kuća strašno razmetljiva, da je park pretjeran i da se nitko ne služi bazenom.
Njegova se firma bavi razvijanjem napredne elektronike za radare i elektroničkih autopilota.
Oduvijek ima vrlo dobre kontakte s vladom i već skoro dvadeset godina izvozi svoje proizvode s
dvojnom namjenom.
Odjednom mu se ruke naježe.

84
 Knjige.Club Books

Učini mu se da je kroz glasnu glazbu začuo maleno dijete koje pjevuši neku brojalicu.
Okrene kolica i iziđe u hodnik.
Glas se čuje sa zatvorenog gornjeg kata. Odveze se do stuba po kojima se već toliki broj godina
ne može uspeti i vidi da su gore odškrinuta vrata spavaće sobe.
Glazba iz džuboksa se zaustavi, sve pucketa i zuji kada se singlica vrati na mjesto među druge
ploče, a onda sve utihne.
Nils se počeo bojati mraka prije pola godine kada je imao noćnu moru sa svojom suprugom.
Vratila se iz mrtvih, ali mogla je samo stajati uspravno jer je među nogama bila probodena debelim
drvenim štapom, ravno kroz tijelo i vrat sve do glave.
Bila je ljutita jer nije učinio ništa da joj pomogne i nije pozvao ni hitnu pomoć.
Krvavi štap dosezao je sve do poda i Eva je hodala čudnim raskorakom prilazeći mu.
Nils stavi ruke na koljena. Trzaju se i tresu kao da pretjerano gestikulira, ali te geste ništa ne
znače.
Kada su se primirile, zavezao je pojas preko bedara kako ne bi ispao iz kolica ako se ponovno
počne tresti.
Odveze se u salon i ogleda oko sebe. Sve je kao i uvijek. Luster, perzijski tepisi, mramorni
stol i gustavijanski naslonjači koje je Eva donijela iz svoje obiteljske kuće.
Telefon više nije na stolu.
Ponekad je Evina prisutnost u kući toliko stvarna da vjeruje da njezina starija sestra ima
rezervni ključ i da se šulja okolo kao u crtiću o Scoobyju Doou samo kako bi ga prestrašila.
Odveze se u smjeru kuhinje kada krajičkom oka ugleda kako se nešto pomaknulo. Brzo okrene
glavu i učini mu se da je ugledao lice u antičkom zrcalu prije no što, kao i toliko puta prije, shvati
da je to samo mrlja od vlage na staklu.
„Lizzy?“ tiho pozove mačku.
Neka ladica zaškripi iz kuhinje, začuju se koraci na podu. Srce mu snažno lupa kada se
zaustavi i okrene kolica. Zamisli kako krv curi niz štap među Evinim nogama.
Bešumno povuče upravljač da se odveze prema naprijed, do velikih vrata koja vode na
verandu, i začuje tiho zujanje kotača na parketu.
Eva raširenih nogu korača kuhinjom, štap udara u pločice, ostavlja krvavi otisak za sobom i
udari u prag blagovaonice.
Ponovno se začuje glupa brojalica.
To je sigurno kuhinjski radio.
Postolje za noge prigušeno udari u staklena vrata.
U odrazu na staklenim vratima koja vode prema vrtu vidi zatvorena vrata blagovaonice.
Ruke mu drhte i zbog ukočenosti u vratu teško se nagne naprijed kako bi pritisnuo dugme za
navlake protiv svjetla.
Sivi se najlon zujeći podigne poput kazališnog zastora i malo-pomalo pred njegovim se očima
u sve jasnijim bojama zore počne pojavljivati vrt.
Vani se nalaze ležaljke za sunčanje, a iglice koje su pale s grana skupile su se u pregibima
jastuka. Bazensko osvjetljenje nije upaljeno, ali iz tople se vode dimi.
Čim se navlaka protiv svjetla podigne, moći će otvoriti vrata i odvesti se van.

85
 Knjige.Club Books

Vani će pričekati Alija, zamoliti ga da pregleda kuću, priznat će mu da se boji mraka, da svake
noći ima upaljena svjetla, a možda mu i dodatno plati da ostane s njim neko vrijeme.
Drhteći okrene ključ u bravi. Brava škljocne i on pritisne kvaku pa pokuša gurnuti vrata.
Odmakne se, pogleda prema blagovaonici i vidi kako propuh polako otvara vrata.
Zabije se ravno u vrata verande najsnažnije što može, ona se otvore i u tom trenutku krajičkom
oka ugleda kako mu se neka osoba približava s leđa.
Nils iziđe na kameni put i osjeti svježi zrak na licu, istovremeno osluškujući teške korake iza
sebe.
„Ali, jesi li to ti?“ zaviče uplašena glasa i dalje se vozeći naprijed. „Ali!“
Tiho je u vrtu, a šupa s opremom zatvorena je. Jutarnja se magla počela podizati s tla.
Širokolisni rogoz uz umjetno jezero njiše se na povjetarcu.
Pokuša okrenuti kolica, ali jedna je guma zapela u pukotini između dva kamena. Nils gotovo
ne uspijeva disati. Pokušava zaustaviti drhtanje tako što dlanovima stisne naslone za ruke.
Netko mu se približava iz kuće. Ogleda se preko ramena.
Maskirani muškarac s crnom torbom u ruci. Dolazi k njemu pokriven poput krvnika,
Nils poteže upravljač, ali ne može se izvući.
Upravo je mislio ponovno zazvati Alija, ali mu se hladna tekućina izlije na glavu, kroz kosu,
niz vrat, preko lica i prsa.
Potrebno mu je tek nekoliko sekundi da shvati kako je riječ o benzinu.
Crna je torba zapravo plastični kanistar od kosilice za travu i maskirani ga muškarac utapa u
benzinu.
„Čekaj, molim te, imam mnogo novca... kunem se, mogu ti prebaciti sav novac“, zadihano
kašlje od para.
Maskirani ga čovjek obiđe, isprazni ostatak na njegova prsa i baci ispražnjeni kanistar na tlo
pred kolicima.
„Bože, molim te... učinit ću što god...“
Muškarac izvuče kutijicu sa šibicama i kaže nekoliko nejasnih riječi, riječi koje ne shvati od
histerije koja bući u njemu. Prođu kroz njega kao što svjetlucavi novčić padne na dno u zdencu
želja.
„Ne čini to, ne čini to, ne čini to...“
Pokuša istrgnuti pojas preko bedara, ali zapetljao se i previše je stegnut. Ruke mu se trzaju.
Muškarac bez imalo žurbe upali šibicu i baci je na njegovo koljeno.
Začuje se zvuk kao kada se otvori padobran.
Anđeo smrti zakrili ga svojim strašnim krilima.
Pidžama i kosa mu se zapale.
A kroz plavo svjetlo vidi kako je maskirani muškarac ustuknuo zbog vrućine.
Dječja brojalica vrti mu se u glavi dok sve oko njega tutnji. Ne uspijeva više uhvatiti zrak u
pluća, čini mu se kao da se utapa, a onda odjednom osjeti apsolutnu i sveobuhvatnu bol.
Nikada si prije ne bi mogao zamisliti da bol može biti toliko nesnosna.
Nagne se prema naprijed u fetalni položaj i kao iz udaljenosti začuje pucketanje metala dok
se kolica izvijaju od vrućine.

86
 Knjige.Club Books

Nils još samo stigne pomisliti kako to zvuči kao kada džuboks traži novu ploču, a onda izgubi
svijest.

87
 Knjige.Club Books

28.

SITUACIJA POSTANE NAPETA ČIM STRAŽARI kontrolne sobe čuju da je zatvorenik iz zatvora Hali
napustio križanje i da je u podzemnom prolazu, na putu prema odjelu D.
Kroz pancirno staklo vide da Joona Linna sjedi za istim stolom i doručkuje s Reinerora
Kronlidom, vođom Bratstva, što je vrlo neobično. Porazgovaraju na trenutak, a zatim se Joona
digne od stola, uzme svoju šalicu kave i sendvič te sjedne za susjedni stol.
„Pa, kvragu, što to on radi?“ pita jedan od stražara.
„Možda je saznao nešto o novom.“
„Ili je riječ o privremenom dopustu.“
„Jučer su mu ga odobrili“, kimne treći. „To mu je prvi put.“
Joona pogleda u trojicu stražara koji ga promatraju kroz stakleni okvir, a zatim se okrene
prema Sumu i postavi mu isto pitanje koje je netom postavio Remeni Kronlidu.
„Što mogu učiniti za tebe sutra?“ upita ga.
Sumo već osam godina sjedi u zatvoru zbog dvostrukog ubojstva, ali saznao je da ga je na taj
čin natjerao tek običan nesporazum. Njegovo se lice stisnuto od brige, uvijek izgleda tužno, kao da
je maloprije plakao I da se sada pokušava sabrati i držati glas mirnim.
„Kupi crvenu ružu... najljepšu koju možeš naći, daj je Outi i reci joj da je ona moja ruža i... I
reci joj oprosti.... oprosti što sam ti uništio život.“
„Želiš li da dođe ovamo?“ upita Joona i pogleda ga u oči.
Sumo samo odmahne glavom i pogled mu odluta kroz prozor.
Zagleda se u sivu ogradu s bodljikavom žicom na vrhu i u prljavo-žutu monotoniju zida iza
nje.
Joona se obrati drugom muškarcu za stolom. Luka Bogdani nizak je muškarac čiji se neuspjeh
u životu okamenio u vječno podrugljivom izrazu lica.
„A za tebe?“
Luka se nagne prema naprijed i došapne mu:
„Želim da provjeriš je li buraz spiskao moj novac.“
„Što da pitam?“
„Ne, jebemu, ništa nećeš pitati. Pregledat ćeš novac, prebrojiti ga. Treba biti točno šesto
tisuća.“
„To ne smijem, znaš to“, odgovori Joona. „Ja želim van odavde, a taj je novac ukraden i ja...“

88
 Knjige.Club Books

„Jebeni murjak“, frkne Luka i prevrne svoju šalicu kave.

Joona se nastavi kretati od stola do stola u blagovaonici. Pita svakoga što može učiniti za njega
na svom dopustu. Pamti pozdrave i zadatke svakoga od njih čekajući da se pojavi Salim Ratjen.
Joona je objasnio premijeru da mu treba trideset i šest sati dopusta od ponedjeljka kako bi se
mogao infiltrirati kod Ratjena.
„Ali onda nemaš mnogo vremena unutra kako bi otkrio što on zna“ upozorio ga je premijer.
Joona premijeru nije objasnio da je to kratko vrijeme zapravo prednost, a ne ograničenje.
Prije no što je izišao iz sobe za posjete, Joona je pitao za svoje ovlasti u slučaju ekstremnih
situacija. Premijer mu je odgovorio uz trzaj uskih kutova usana.
„Ako zaustaviš teroriste, praktički su ti neograničene.“
Reiner Kronlid ustane od stola, živčano obriše usta i zagleda se u hodnik i vrata prema prolazu.
Stoji mirno, ukočena vrata, a onda poliže usta i ponovno sjedne. Svi za stolom Bratstva prislone se
uz njega dok govori.
Joona kroz pancirno staklo vidi kako se svjetlo u hodniku razdijeli i u njemu se pojavi jedna
drhtava siva sjena. Shvati da je riječ o trima figurama.
Brava zazuji i dva stražara unutra puste novog zatvorenika, Salima Ratjena.
Glavni stražar kimne i potpiše nešto jednom od stražara.
Lice Salima Ratjena okruglo je i inteligentno. Tanka mu je kosa počešljana na razdjeljak preko
tjemena, a brkovi su mu prošarani sijedima.
Nosi svoju opremu u sivoj zatvorskoj vreći i nikoga ne gleda u oči.
Stražar ga odvede do ćelije, a zatim mu ponovno pokaže kuhinju i blagovaonicu.
Salim sa svojom zdjelicom i šalicom za kavu sjedne na slobodni stolac kraj Magnusa Duve.
Joona ustane, ode do njih i sjedne za stol nasuprot Salimu. Prvo se obrati Magnusu i upita ga
što može učiniti za njega za vrijeme svog dopusta.
„Pođi mojoj sestri i odreži joj nos“, zamoli ga Magnus.
„Šalje ti novac svaki mjesec“, kaže Joona.
„Ne zaboravi snimiti to“, nasmije se.
Salim sluša spuštena pogleda i jede kiselo mlijeko s pahuljicama.
Reiner i dvojica njegovih stanu ispred prozora kontrolne sobe i porazgovaraju kako bi na onih
nekoliko sekunda koliko im je potrebno zaklonili pogled stražarima.
Druga dvojica iz Bratstva prijeđu preko blagovaonice. Ukočeno drže svoje snažne nadlaktice
uz tijelo. Jedan ima tetovažu vuka obavijena savijenom bodljikavom žicom. Drugi ima prljavi zavoj
oko dlana.
Ovo je pogrešno mjesto za počiniti ubojstvo, pomisli Joona i obrati se Salimu Ratjenu.
„Govoriš ü švedski?“ pita Joona.
„Da“, odgovori Salim, ali ga ne pogleda.
Muškarci prođu kraj posljednjeg stola iza Jooninih leđa i nastave u smjeru toaleta.
„Možda si shvatio da imam dopust uskoro pa pitam sve iz odjela mogu li učiniti nešto za njih
vani... Ne poznajemo se, ali vjerojatno ćeš dugo ovdje ostati pa pitam i tebe.“
„Hvala, ali sam ću se snaći“, kaže Ratjen tiho.
„Zato što sam nevjernik?“
89
 Knjige.Club Books

„Da“
Srebrnkasta plastična žlica zadrhti u pjegavoj ruci Salima Ratjena.
Stolci ostružu pod. Na drugoj su strani sobe ustala dvojica muškaraca iz Malmöa.
Imre sa zlatnim zubima visok je gotovo dva metra, a Darko izgleda kao fizički radniku
šezdesetima.
Reinerova se skupina počne glasno žaliti na to da je kava razrijeđena. Okrenu se staklenom
okviru.
„Ne možete nas jebeno prevariti“, viče jedan od njih. „Prije nego što su Albanci došli ovamo,
uvijek je bilo dovoljno kave!“
Dva se stražara iza stakla pripremaju da uđu i primire ih.
Muškarci iz Bratstva koji su prošli iza Joone, okrenu se u hodniku i krenu prema Salimu.
Navuku kape i okrenu leđa nadzornim kamerama.
Nisu naoružani, samo ga žele zastrašiti.
Joona još uvijek sjedi, shvaća da će uskoro priječi u napad. Salim je upravljao prodajom
narkotika u Hallu i Reiner Kronlid mora ga zastrašiti ili odmah ubiti kako ne bi izgubio kontrolu.
„Prvo će te staviti na rad u praonicu rublja, ali možeš odabrati i da se obrazuješ za nešto“, kaže
Joona mirno. „Imamo kružok... Možda te to ne zanima, ali ove su godine trojica krenula u srednju
školu i...“
Jedan od dvojice muškaraca gume Salima tako da se stolac prevrne, a on padne postrance i
dočeka se na ruke. Tanjur se razbije, a mlijeko razlije.
Salim se pokuša pridignuti, ali drugi ga udari nogom u prsa i on padne na leđa među stolce.
Ispruži desnu nogu i petom se posklizne u mlijeku.
Joona sjedi na svom mjestu i pije kavu.
Dečki iz Malmöa pristigli su i stanu među njih. Za glavu su viši od svih. Mirno odguraju dečke
iz Bratstva i govore albanski smiješeći se.
Stražari su već ušli u blagovaonicu i razdvajaju skupine.
Salim se ponovno pridigne. Pokušava izgledati ravnodušno i sakriti strah. Masira bolni lakat i
sjedne na svoje mjesto.
Joona mu pruži papirnatu salvetu.
„Hvala.“
„Mislim da imaš malo mlijeka na košulji.“
Salim obriše mrlju i savije salvetu.
Joona pomisli kako je napad bio umjetan i da su samo odvratili pozornost s nečeg drugog.
Zaškilji prema Reineru kako bi pročitao njegove namjere i zaključi da će doći do još jednog
napada.
Stražari razgovaraju s napadačima i Joona čuje kako govore da ih je Salim Ratjen isprovocirao.
U trenutku kada pojačanje utrči unutra s pendrecima i suzavcima, situacija se već odavno
smirila.
Joona zna da je jedina mogućnost da se infiltrira u Salimovu skupinu prije srijede ta da iskoristi
činjenicu da su Salima preselili iz Halla bez prethodne najave.
Ondje je vjerojatno izgradio neku mrežu zaštite i mogao je komunicirati s vanjskim svijetom.

90
 Knjige.Club Books

Vjerojatno je računao i s mogućnošću da ga otkriju, ali ne i s ovime. Ako je on de facto iz

zatvora upravljao terorističkom skupinom, sada je odjednom ostao bez načina komuniciranja s
njom. Kao vođa skupine mora što prije pronaći novi način slanja poruka i uspostaviti neku novu
vezu sa svijetom.
Ako je Sigurnosno-obavještajna agencija u pravu, Salim Ratjen nalazi se u očajničkom
položaju jer ne može jasno dati zeleno svjetlo za ubojstvo u srijedu. Joona pogleda Salima koji je
dlanovima obujmio šalicu i vidi da se na tamnosmeđoj površini kave stvorio svjetliji krug.
„Ja ne bih popio tu kavu“, kaže.
„U pravu si“, odgovori Salim.
Brzo se pomoli u znak zahvale na jelu i ustane od stola.
Joona dobaci Salimu da još jednom razmisli o kružoku.
Svi imaju još deset minuta vremena da se spreme, a onda moraju poći na posao u praonicu, u
radionice ili na učenje.
Kada se Joona vrati u svoju ćeliju, vidi da su je pretražili: krevet je rastavljen, odjeća razbacana
po pođu, gazili su po njegovim pismima, knjigama i slikama.
Uđe i ponovno ovjesi sliku svoje kćerke Lumi, podraga je po obrazima i počne pospremati.
Podigne pisma koja je sačuvao i izgladi ih. U ruci zadrži Valerijino prvo pismo i sjeti se da ga
je primio na Božić.
U zatvoru su jeli blagdansku večeru bez alkohola, a onda je na odjel došao Djed
Božićnjak. “Ho-ho-ho, ima li zločestih kriminalaca ovdje?“ povikao je.
Prvo je Valerijino pismo bilo najbolji mogući božićni poklon.
Navečer je sjedio u svojoj sobi i čitao ga:

Dragi Joona,

Vjerojatno se pitaš zašto ti pišem nakon svih ovih godina. Odgovor je jednostavan.
Iskreno, nisam se prije usudila. Tek sada kada si u zatvoru, usuđujem se javiti ti se.
Oboje znamo da smo u životu pošli vrlo različitim putevima. Možda i nije bilo
iznenađujuće što si ti postao policajac, ali da ću ja poći suprotnim putem, to mi nikada nije
bilo ni na kraj pameti, kao što i sam znaš. Nisam vjerovala da imam to u sebi, ali stvari se
dogode, čovjek odabere put koji se račva i na koncu ga dovede do nekog mjesta kamo uopće
nije ni želio stići.
Danas sam drugačiji čovjek, živim običnim životom, rastavljena sam i imam dva odrasla
sina. Već godinama radim kao vrtlarica, ali nikada neću zaboraviti kako mi je bilo u zatvoru.
Ti si možda oženjen i imaš mnogo djece koja ti stalno dolaze u posjet, ali ako se osjećaš
usamljeno, rado bik te posjetila.
Znam da smo bili jako mladi kada smo se upoznali i da smo skupa proveli samo onaj
posljednji razred srednje škole, ali nikada nisam prestala razmišljati o tebi.

Uz srdačne pozdrave,
Valeria

91
 Knjige.Club Books

Joona savije pismo, priloži ga uz druga, podigne plahtu s poda i otrese je. Ne usudi se ni pomisliti
da bi zadatak koji je dobio od premijera možda mogao dovesti do pomilovanja.

Ako bi počeo maštati o slobodi, zatvorenost i bespomoćnost postale bi prevelike. Počeo bi žudjeti
za time da ode u Pariz k Lumi, da se susretne s Valerijom, da posjeti Disin grob na groblju u
Hammarbyju i da se odveze do Summinog posljednjeg počivališta na sjeveru, otjera svoju čežnju
pravljenjem kreveta, zategne plahtu preko madraca i namjesti jastuk.

92
 Knjige.Club Books

29.

NAKON TRI SATA NASTAVE JOONU I MARKA puste iz knjižnice kroz prolaz sa sigurnosnim
vratima i oni se podzemnim prolazom upute na ručak.
Sigurnosni sustav na odjelu Kumla organiziran je tako da zatvorenicima pokušava ograničiti
prostor kretanja i mjesta na kojima bi mogli komunicirati jedni s drugima.
Zatvorenici kada god je to moguće prelaze iz jednog odjela u drugi sami, kako bi se spriječilo
da se eventualni neredi prošire među jedinicama. Kada se svađe rasplamsaju, obično se na istom
mjestu i ugase.
Dođu do križanja gdje Salim i dečki iz Malmöa već čekaju da im se otvore vrata. Imre ponovno
pritisne dugme.
Salim promatra staru sliku iz osamdesetih na zidu. Prikazuje blijedu pješčanu plažu s mladom
ženom u bikiniju.
„Vi perete dvadeset tona gaća i plahti, a ja idem u srednju školu“, kaže im Marko smijući se.
Umjesto da odgovori, Salim na ženina leđa komadićem grafita napiše fuck you.
Nakon ručka zatvorenici imaju sat vremena za šetnju u dvorištu za odmor. To je jedino vrijeme
koje provode vani i kada mogu osjetiti vjetar na licu, ljeti pogledom pratiti leptira ili zimi gaziti led
dok ne nastane lokva vode.
Kada Joona iziđe, vidi da je Salim sam. Leđima je naslonjen na srebrnkastu ogradu.
Vrt nije osobito velik, s dvije ga strane okružuju zgrade, s druge dvije ograda. Iza ograde nalazi
se visoki zid, a iza zida i električna ograda.
Nad zidom se ne vide čak ni krošnje, samo sivo nebo.
Dva stražara stoje i promatraju zatvorenike na igralištu za odbojku i šljunčanoj stazi za trčanje.
Većina puši, ali neki se drže u skupinama i razgovaraju. Joona obično trči, ali danas umjesto
toga samo šeta s Markom i pokušava biti u Salimovoj blizini, ali mu ne prilazi.
Veliki propeler zazuji iz smjera tvornice Procordia u industrijskom području izvan zidina.
Joona i Marko prolaze kraj praznog staklenika od izgrebene plastike. Reiner je stao kraj mreže
za odbojku i okrenuo se prema jednoj od nadzornih kamera. Ostatak se Bratstva drži skupa i
razgovara.
Joona zna da bi moglo doći do svađe i već je rekao Marku da pozove stražare ako se što
dogodi.
Prođu kroz tračak svjetla koji dopire iznad zidina. Dugačke sjene dosežu sve do Salima
Ratjena koji još uvijek mirno stoji leđima naslonjen na ogradu.

93
 Knjige.Club Books

Marko se zaustavi i pripali cigaretu. Joona nastavi nadesno i samo što ne prođe kraj Ratjena,
kada ovaj odjednom napravi korak prema njemu.
„Zašto bi mi učinio uslugu?“ upita i pogleda Joonu svojim svijetlosmeđim, ozbiljnim očima.
„Jer ćeš ti onda meni dugovati uslugu kada se vratim“, odgovori Joona ozbiljno.
„Zašto bih ti vjerovao?“
„Ne moraš“, kaže Joona i nastavi hodati.
Rolf iz Bratstva krenuo je ravno prema njima. Reiner odbije loptu o pod i povikne nešto onoj
dvojici koja su za doručkom napala Ratjena.
„Znam tko si ti, Joona Linna“, kaže Salim Ratjen.
„Odlično“, odgovori Joona i opet se zaustavi.
„Bili su oštri prema tebi na prvostupanjskom sudu.“
„Moram te zamoliti da se držiš na distanci“, kaže Joona. „Nisam član nijedne skupine, ni tvoje
ni ičije tuđe.“
„Oprosti“, kaže Salim, ali se ne pomakne.
Joona vidi da su ona dvojica iz Bratstva počela povlačiti noge po šljunku stvarajući oblake
prašine.
Marko zabrinuto pogleda udesno i približi se Jooni.
Reiner dobaci odbojkašku loptu Rolfu koji je odmah vrati njemu.
Oblak prašine od šljunka polako se pomiče na sunčevoj svjetlosti. Reiner objema rukama drži
loptu i krene prema Salimu.
„Reiner će uskoro prijeći u napad“, kaže Joona.
Okrene se i vidi kako se druga dvojka približavaju iz suprotnog smjera. Obojica uz tijelo
skrivaju oružje.
Stvaraju još više prašine na šljunčanom putu, međusobno se zezaju, gurkaju i približavaju.
Nekoliko je muškaraca iz Bratstva zaustavilo Marka. Uhvatili su ga za ramena, pridržavaju
ga, prave se da se šale.
Albanci iz Malmöa stoje i puše sa stražarima.
Prašina se zgusne u dvorištu i stražari počnu shvaćati da se nešto događa.
Joona raširenih ruku napravi nekoliko koraka prema Rolfu pokušavajući ga smiriti.
„Odloži oružje“, kaže mu.
Rolf drži naoštreni odvijač, ubodno oružje, što ograničava broj mogućih napada. Joona
pretpostavlja da će ga pokušati ubosti direktno u vrat ili da će pokušati zdesna ukliziti pod njegovu
lijevu ruku.
Reiner i dalje u jednoj ruci nosi loptu približavajući se Salimu s leđa. U drugoj ruci pokušava
sakriti oštricu.
Joona ustukne kako bi Rolf morao poći za njim.
Marko se oslobodi i uspije pozvati stražare prije no što primi snažan udarac u trup.
Salim čuje uzvik i okrene se. Lopta ga udari u lice zbog čega ustukne jedan korak, ali ipak
uspije zaustaviti Reinerovu ruku s nožem. Drži oštricu na udaljenosti, ali spotakne se i padne na
leđa prema ogradi.
Napali su mnogo agresivnije i opasnije nego što je Joona računao.
94
 Knjige.Club Books

Rolf nešto promrmlja i napadne odvijačem. Joona izvije tijelo, izbjegne ruku s oružjem i straga
uhvati rukav Rolfove jakne. Svom ga snagom udari u pazuho lijevim laktom. Udarac je toliko
snažan da mu slomi nadlakticu čiji gornji dio kosti ostane stršiti u čašici lopatice.
Rolf se od snage Joonina udarca jaučući spotakne i oružje mu ispadne na pod. Ruka mu labavo
visi, a pridržavaju je samo mišići i ligamenti.
Jedan od muškaraca sa šljunčane staze dotrči s pendrekom sklepanim od teških vijaka na
velikom klinu.
Joona pokuša spriječiti udarac, ali ne stigne. Pendrek ga pogodi po leđima i zapeče na lopatici.
Posrne prema naprijed, padne na koljena, kašljući se opet pridigne na noge, uspije predvidjeti
sljedeći udarac i pogne glavu da ga ne pogodi. Udarac ga promaši, ali ipak mu lagano okrzne tjeme.
Joona rukama uhvati pendrek i uz pomoć inercije privuče muškarca k sebi, prevrne ga preko
kuka tako da padne na leđa, a zatim se sagne I koljenom mu pritisne prsa.
Rolfje još uvijek ošamućen, zbunjeno se drži za rame i urla u bolovima.
Salim leži na podu, ali se osloni na krvavu ruku i pridigne.
Marko dotrči, zadihano stane pred Joonu i obriše krv s usta.
„Preuzet ću odgovornost za ovo“, kaže,
„Ne moraš“, odgovori Joona brzo.
„U redu je“, zadihano kaže Marko. „Imaš dopust, moraš se naći „Valerijom.“
Prašina se polako spušta dok Joona prilazi Salimu Ratjenu.
Reiner baci nož na pod i uzmakne.
Dečki iz Malmöa približavaju se iz drugog smjera. Stražari uzrujano viču u radijske
komunikatore.
Joona provede Salima kroz skupinu iz Malmöa. Oni se razdvoje, puste ih da prođu i ponovno
se skupe.
Marko ode do muškarca kojega je Joona bacio na pod, gurne ga u leđa i udari u lice, a onda
ga stražari napadnu teleskopskom palicom.
Marko padne na pod i skupi se. Nastave ga udarati, pokuša sakriti lice i vrat, ali udaraju ga
dok potpuno ne omlitavi.
„Žao mi je zbog ovog“, kaže Salim Jooni.
„Reci to Marku.“
„Hoću.“
Salimove su ruke i dlanovi krvavi, ali uopće ne obraća pozornost na svoje rane.
„Reinera je teško pročitati“, kaže Joona. „Ne znam što želi od tebe, ali najbolje bi bilo držati
se po strani.“
Vide kako stražari ulaze u dvorište s nosilima.
„Što si mislio raditi na dopustu?“ pita Salim.
„Tražit ću posao.“
„Gdje?“
„U Državnoj kriminalističkoj policiji“, odgovori Joona.
Salim se nasmije, ali odmah uozbilji kada mu pogled padne na Reinera koji stoji kraj
odbojkaške mreže.

95
 Knjige.Club Books

„Zvuči kao da vjeruješ da će te i nakon ovoga pustiti van“, kaže Salim iznenada.
„Marko će preuzeti krivnju na sebe.“
„Mogu li te zamoliti za uslugu?“
„Ako stignem.“
Salim protrlja nos i jedan se korak približi Jooni.
„Zbilja bih trebao nešto javiti svojoj supruzi“, kaže tiho.
„Javiti što?“
„Mora nazvati jedan telefonski broj i pitati za Amiru.“
„Samo to?“
„Promijenila je broj mobitela pa ćeš se morati odvesti do nje. Ona ne živi u Stockholmu, već
u Bandhagenu, na adresi Gnestavägen 10.“
„A hoće li me pustiti unutra?“
„Reci joj da te poslao da gawnd halak, to sam ja, to znači 'dječak iz susjedstva'“ odgovori on
i kratko se nasmiješi. „Parisa je sramežljiva djevojka, ali ako joj kažeš da te poslao da gawand
kalah, pustit će te unutra... A kada uđeš, ponudit će ti čaj. Prihvati ga, ali pričekaj s porukom sve
dok na stol ne stavi i masline i kruh.“

96
 Knjige.Club Books

30.

DAVID JORDAN SKINE CIPELE dok telefonski razgovara s voditeljem programa za vijesti i
društvena pitanja u televizijskoj kući TV4.
Voditelj mu objašnjava da upravo slaže duži prilog o ministru vanjskih poslova za vijesti koje
idu u dvadeset i dva sata.
DJ uđe u kuću i zaputi se u blagovaonicu. Kroz prozore se s nemirna mora presijava snažno
svjetlo.
„Jesi li znao da su Rex Müller i ministar vanjskih poslova bili stari prijatelji?“ pita DJ.
„Zar stvarno?“
„I mislim da... zapravo, znam da je Rex spreman sudjelovati u programu ako mu želite dodati
neku osobnu notu“, kaže i pogled mu od luta preko stijena na pristaništu.
„To bi bilo fantastično.“
„Pa, onda ću mu reći da te nazove.“
„Reci da nazove što prije“, kaže voditelj programa.
Valovi se zapjene udarajući u pristanište, užad pridržava čamce i odbojnici odskaču od
površine vode.
Kada prekine razgovor, DJ pošalje poruku Rexu kako bi mu javio da je voditelj programa
zagrizao mamac, ali da pričeka četrdeset minuta prije no što ga nazove da ne bi djelovao previše
zainteresirano.
DJ je već napisao nekoliko tekstova koje Rex može postaviti na društvene mreže. Prilično je
siguran da će ti tekstovi i intervju na televiziji spriječiti skandal. Ako ljudi poslije i saznaju da se
Rex pomokrio u ministrov bazen, protumačit će tu radnju kao posljednju šalu između starih
prijatelja. Rex može reći da je siguran da se ministar grohotom nasmijao kada je gledao nadzorne
kamere prije svog jutarnjeg plivanja.
DJ ostane stajati kraj prozora. Razne mu se misli vrzmaju po glavi. Pomogao je Rexu s
njegovim problemima, ali sada je došlo vrijeme da se posveti svojima. U posljednje se vrijeme
dogodilo mnogo toga u njegovom životu o čemu ni s kim ne može razgovarati.
Rex bi ga zacijelo poslušao, ali DJ-ev je posao da pomaže Rexu, a ne da ga opterećuje vlastitim
problemima.
DJ se vrati u kuhinju, zaustavi se kraj crnog kožnatog fascikla na mramornoj radnoj plohi i
pomisli kako barem mora pogledati što unutra piše prije no što donese odluku.
Zapjenjeni valovi u zaljevu osvijetljeni su poput tekućeg stakla.

97
 Knjige.Club Books

David Jordan ispruži desnu ruku i pokuša odriješiti fascikl, ali ne uspije. Prečvrsto je spojen.
Nema snage u prstima. Zahvati ga neizmjeran umor, vrat mu gotovo ne uspijeva držati glavu
uspravnom.
Slabim rukama popipa džepove, pronađe bočicu Modafinila, istrese tablete na radnu površinu,
baci praznu bočicu i začuje kako udari o pod. Stavi jednu tabletu na jezik i proguta.
Ne može više zatvoriti usta, ali osjeti kako mu tableta sklizne niz grlo. Oprezno pokuša leći,
okrene se na stranu, zažmiri, ali i preko zatvorenih vjeđa vidi svjetlo.
Probudi se na podu pola sata kasnije. Srce mu brzo zakuca jer se uplaši oštrog svjetla.
David Jordan već sedam godina boluje od narkolepsije s katapleksijom. To je ozbiljna bolest,
ali nije smrtonosna. Kada se uzruja ili uplaši, naglo može izgubiti kontrolu nad određenim
skupinama mišića i uhvate ga napadaji sna.
Uzrok narkolepsije nedostatak je nekakvog hormona koji u mozgu regulira san i javu.
Njegov liječnik kaže da je okidač za ovu nasljednu bolest vjerojatno bila infekcija
streptokokom, iako on sam obično tvrdi da je uzrok to što je bio dio nekog tajnog eksperimenta
dok je bio u vojsci.
Uspravi se, osjeti kako su mu usta potpuno suha, rukama se osloni o pod i uspravi. U glavi mu
tutnji i pogleda dolje prema moru. Valovi se slamaju i pjene te su izbacili jedan od odbojnika na
vlažan mol.
Pokuša se sabrati prije no što ponovno baci pogled na kožnati fascikl.
Ruke mu drhte kada ga otvori i izvadi sadržaj.
Prolista materijal o Carl-Eriku Ritteru. Srce mu toliko snažno zalupa da mu sve bruji u ušima
dok promatra fotografiju.
Pokuša naći neki unutarnji mir, usredotoči se i počne čitati.
Već nakon nekoliko trenutaka odloži papire, ode do velikog ormara l natoči si čašu
Macallanova viskija.
DJ ispije čašu i natoči si još.
Pomisli na svoju majku i snažno zažmiri kako bi zaustavio suze.
Nije dobar sin, previše radi i prerijetko je posjećuje.
Zna da je bolesna, ali ipak mu je teško prihvatiti njezine mračne trenutke.
Srami se zbog toga što se uvijek osjeća loše nakon što je posjeti.
Najčešće mu ne uputi nijednu riječ, čak ga ni ne pogleda, već samo mirno leži u krevetu i
gleda kroz prozor.
Tijekom Davidova odrastanja majku su mu liječili zbog unipolarne depresije, halucinacija i
autodestruktivnog ponašanja. Prije godinu dana premjestio ju je u ekskluzivan terapijski centar
gdje su se specijalizirali za ozbiljne psihičke traume i posttraumatski stresni poremećaj.
Ovdje su smatrali da je depresija samo nuspojava kroničnog PTSP-a od kojega pati.
Promijenili su joj sve lijekove i terapiju.
Kada ju je posljednji put posjetio, više nije pasivno ležala u krevetu. Izvadila je cvijeće i
drhtavih ga ruku smjestila u vazu. Njegova je majka od bolesti i lijekova izgledala staro.
Sjedili su za stolićem u njezinoj sobi i pili čaj iz porculanskih šalica u dubokim tanjurićima i
jeli nekakve tanke paprenjake.

98
 Knjige.Club Books

Više je puta ponovila da mu je trebala napraviti pravi ručak i svaki joj je put odgovorio da je
već jeo.
Kapljice kiše udarale su o prozorčić.
Pogled joj je bio plašljiv i posramljen i nemirno je prebirala po dugmadi na vesti kada ju je
pitao kako se osjeća i jesu li joj novi lijekovi bolji.
„Znam da nisam bila dobra majka“, rekla je.
„Naravno da jesi,“
Shvaćao je da je to do promjene lijekova, ali prvi put u mnogo godina majka mu se izravno
obratila.
Pogledala ga je i na gotovo naučen način mu objasnila da je njezin pokušaj samoubojstva kada
je on bio malen bio posljedica traume koju je proživjela.
„Jesi li počela razgovarati s terapeutom o automobilskoj nesreći?“ upitao je.
„Automobilskoj nesreći?“ ponovila je smiješeći se.
„Mama, znaš da si bolesna i da se katkad nisi uspijevala brinuti o meni. Morao sam živjeti s
bakom.“
Polako je odložila šalicu na tanjurić i ispričala mu sve o groznome , silovanju.
Prigušena glasa mu je opisala cijeli događaj.
Fragmenti njezina sjećanja katkad su bili ledeno egzaktni, a katkad je gotovo bulaznila.
Ali odjednom je Davidu Jordanu sve bilo jasno.
Njegova se majka nikada pred njim nije pokazivala naga kada je bio mali, ali ipak je vidio
njezina bedra i uništene grudi.
„Nikada to nisam prijavila policiji“, šapnula je.
„Ali...“
Ponovno pomisli na trenutak kada je sjedila pred njim i mršavom rukom prekrila usta, plakala
i izgovorila ime Carl-Erik Ritter.
Obrazi su mu se zažarili, pokušao je nešto reći, ali uhvatio ga je najgori napadaj narkolepsije
ikada.
DJ se probudio na podu jer ga je majka udarala po obrazima. Nije mogao vjerovati da se to
dogodilo. Za cijelog je svog odraslog života osuđivao majku jer se nije borila protiv svoje
tjeskobe.
Automobilske nesreće zbilja znaju biti grozne, ali ipak je dobro prošlo, preživjela je.
Sada je shvatio koliko je krhka i shvatio je da se njezino ostarjelo tijelo još uvijek boji, da se
još uvijek instinktivno trza jer očekuje nasilje i bol.
Ponekad se osjećala dobro i mogla je normalno funkcionirati, ali, ponekad bi pala u mračnu
rupu i nikako se nije mogla brinuti za njega.
Toliko mu je nevjerojatno žao majke.
Iako shvaća da to nema smisla, ušao je u trag Carl-Eriku Ritteru kako bi se suočio s njime
licem u lice. Možda će to biti dovoljno. Možda DJ ne mora ni pitati Rittera je li razmislio o onome
što je učinio i razumije li uopće koliko je patnje prouzrokovao.
Dok je život Carl-Erika Rittera nastavljao svojim tijekom, zbog tog se silovanja njegova majka
pretvorila u uplašenu ženu s depresijama koje se neprestano vraćaju i sklonosti samoubojstvu.

99
 Knjige.Club Books

Ritter će možda sve zanijekati. Sve se to dogodilo davno i zločin je zastario. Ali u svakom će
slučaju čuti da DJ zna što se dogodilo.
Ali Carl-Erik Ritter pravno gledano nije ugrožen, pa će možda ipak biti spreman razgovarati i
ograditi se od onoga što je nekada učinio.
DJ je sve više razmišljao o tom susretu.
Okrene sliku i ponovno promotri njegovo lice.
David Jordan zna da se nakon susreta vjerojatno neće osjećati bolje, ali trenutačno ne može
prestati razmišljati o njemu.

100
 Knjige.Club Books

31.

SKORO JE JEDANAEST SATI NAVEČER i uz nebodere kod postaje podzemne željeznice

Axelsberg puše hladan vjetar. David Jordan prijeđe preko trga i pođe do malene kvartovske
gostionice El Bocado gdje Carl-Erik Ritter obično provodi večeri.
DJ pokušava mirno disati, zna da burni osjećaji mogu uzrokovati narkoleptične napadaje, ali
kod kuće je popio tablete koje bi ga trebale držati budnim još nekoliko sati.
S druge strane trga neki pijanac viče na svog psa.
Trg okružuju velike, trošne višekatnice i veliki kompleks od crvene cigle. Cijelo predgrađe
podignuto je kada je švedska vlada odlučila da će u sljedećih deset godina izgraditi milijun stanova.
Baci pogled na prodavaonicu novina, frizerski salon i kemijsku čistionicu koji se nalaze kraj
restorana.
U izlogu prodavaonice nalazi se crna mreža s izblijedjelim natpisom koji obećava veliki
dobitak na lutriji.
Pred frizerskim salonom dvije žene u četrdesetima ispuše cigarete do kraja, stopalima ugase
žar i vrate se u restoran.
Teška vozila tutnje na vijaduktu nad trgom, a vrećica iz McDonald’sa uskovitla se oko
prepunog koša za papir.
David Jordan udahne, otvori vrata restorana i uđe u mrak i vrevu. Miriše po pečenju i vlažnoj
odjeći. Stare lopatice i petrolejke vise s bijelo okrečenih zidova u separeima sa stolovima. Zeleni
natpis koji pokazuje izlaz u nuždi svijetli na niskom stropu. Kablovi prašnjavog sterea zalijepljeni
su na gredama.
Za stolom odmah kraj vrata sjede dva para i pijano viču jedni na druge.
Pod malenim stropom od crepova i za izgrebenim šankom stoje mnogi ljudi u starijim srednjim
godinama, piju i razgovaraju. Žuti natpis prikazuje cijeli jelovnik, uključujući i posebne cijene za
umirovljenike.
David Jordan naruči bocu Grolscha i plati gotovinom, popije prvi hladni gutljaj i pogleda
prema muškarcu s konjskim repom koji starijoj ženi pokušava pokazati nešto na svom telefonu.
Malo dalje neki muškarac obriše pjenu s usta i negoduje kada drugi na sebe stavi par sunčanih
naočala.
DJ se okrene u drugom smjeru i tamo ugleda muškarca s kojim se došao susresti.
Odmah ga prepozna sa slike.

101
 Knjige.Club Books

Carl-Erik Ritter sjedi u dubini lokala. Dlanovima je obgrlio čašu piva na kojoj se reklamira
Falcon. Odjeven je u iznošene traperice i pleteni pulover s rupama na laktovima.
DJ uzme svoju bocu piva i progura se ispričavajući se. Prođe kraj separea u kojemu sjedi
skupina vrlo pijanih muškaraca i zaustavi se kraj posljednjeg stola.
„Smijem li sjesti ovdje?“ upita i sjedne na stolac nasuprot Carl-Eriku Ritteru.
Muškarac polako podigne pogled i pogleda ga vodenastih očiju, ali ne odgovori. DJ osjeća
kako mu srce prebrzo kuca i odmah ga obuzme opasan umor. Boca mu gotovo isklizne iz ruke.
DJ pogleda u svoje dlanove i blijede prste. Na trenutak zatvori oči, a zatim odloži bocu na stol.
„Jesi li ti Carl-Erik Ritter?“ upita.
„Bio sam to kada je netko zadnji put pokušao iskamčiti novac za piće“, odvrati muškarac
grubo,
„Želio bih razgovarati s tobom.“
„Sretno“, odgovori muškarac, popije malo piva i spusti čašu, ali zadrži dlanove oko nje.
Kraj Carl-Erikove čaše piva nalazi se čađava daska na kojoj je bila servirana pečen ka koju je
jeo. Na njoj se vide tragovi sastruganog pirea od krumpira i polovica pečene rajčice. Prazna čašica
za žestice s crnim dnom sa znakom Fernet-Branca nalazi se kraj držača papirnatih ubrusa.
DJ izvadi fotografiju svoje majke i stavi je na stol pred njim. To je jedna od njezinih starijih
fotografija na kojoj ima osamnaest godina. Odjevena je u svijetlu haljinu koja izgleda poput duge
košulje i opušteno se smiješi u kameru.
„Sjećaš li se nje?“ upita DJ kada se uvjeri da mu glas neće puknuti.
„Slušaj“, kaže Carl-Erik Ritter i podigne bradu. „Samo želim sjediti ovdje na miru i napiti se.
Tražim li previše?“
Carl-Erik pretoči posljednje kapljice crne žestice u svoje pivo.
„Pogledaj sliku“, zamoli ga DJ.
„Odjebi. Jesi li me čuo?“ kaže muškarac polako.
„Sjećaš li se što si učinio?“ upita DJ i čuje kako mu je glas postao piskutaviji. „Priznaj da si...“
„Što to jebeno govoriš?“ vrisne Carl-Erik Ritter i udari šakom o stol. „Ne možeš doći ovamo
i optuživati me!“
Šanker im dobaci pogled iznad sterea i udari u lampu koja se počne njihati na svom kablu.
DJ zna da se mora smiriti i da se ne smiju potući jer bi se to moglo prelomiti preko Rexovih
leđa, a trenutačno si ne mogu priuštiti loš publicitet.
Ruka Carl-Erika zadrhti kada ponovno izokrene praznu čašicu za žesticu iznad čaše piva.
Čovjek je očito usamljen. Pod noktima mu je prijavo i zaboravio je obrijati cijeli jedan dio obraza.
„Nisam došao ovamo da bih se svađao“, kaže DJ i spusti svoju bocu. „Ali svejedno želim
pitati...“
„Odjebi od mene, rekao sam ti!“
Muškarac za stolom kraj njih pogleda ih odmotavajući papiriće s dva šećerna bombona i stavi
ih u usta.
„Samo želim znati jesi li ikada razmišljao o tome kako si joj uništio život“, kaže DJ i pokuša
suspregnuti plač.

102
 Knjige.Club Books

Carl-Erik nasloni se unazad, ovratnik košulje mu je prljav, a lice naborano i rumeno. Oči su
mu se stisnute u dva uska proreza.
„Nemaš nikakvo jebeno pravo doći ovamo i napadati me“ ponovi promukla glasa.
„Dobro, sada znam tko si, vidio sam te i dobio si ono što si zaslužio“, kaže DJ i ustane.
„Što si jebeno rekao?“ promrmlja Carl-Erik.
David Jordan samo mu okrene leđa, progura se do vrata i sluša kako muškarac promuklo viče
za njim da se vrati. U prozoru koji gleda na trg zrcalno se odražava natpis s imenom restorana.
Kondenzirane kapljice cure niz zelena slova.
DJ se trese cijelim tijelom kada ponovno iziđe na trg. Mračno je i na licu osjeća svjež zrak.
Nekoliko ljudi stoji pred prodavaonicom s druge strane trga.
DJ kašlje i zaustavi se kod frizerskog salona. Nasloni čelo na izlog, pokuša mimo disati, zna
da bi trebao poći kući, ali osjeća želju da na trenutak prilegne.
„Rekao sam ti da ostaneš sjediti“, zaviče Carl-Erik Ritter i posrćući pođe prema njemu.
Ne odgovorivši mu, DJ nastavi hodati, ali zaustavi se pred kemijskom čistionicom i osloni se
na zid jednom rukom. Promatra lutku u bijeloj haljini u izlogu i osluškuje korake iza sebe.
„Želim da mi se ispričaš zbog svojih optužbi“, viče Carl-Erik Ritter.
David Jordan izgubi svu snagu u sebi, nasloni čelo na hladan izlog i bori se da ostane na
nogama. Znoj mu curi niz leđa i vrat mu se slama pod težinom glave.
Bus prijeđe preko vijadukta nad trgom i smeće se uskovitla s poda.
Carl-Erik je pijan i tetura, uhvati Davida Jordana za kaput i privuče ga k sebi.
„Ne čini ovo“, kaže DJ i oslobodi se njegovih prstiju.
„Poljubit ćeš mi ruku i ispričati se“, sikće Ritter.
DJ se preko volje nasmiješi i pokuša dovršiti prepirku, ali njegove se riječi utope u tutnjanju
vlaka podzemne željeznice koji prođe, pa mora početi iznova.
„Ne osjećam se dobro, ponovi. Moram poći kući i...“
Carl-Erik uhvati ga za glavu i pokuša prisiliti da mu poljubi ruku. Zajedno posrnu unazad i DJ
osjeti smrad znoja s njegova tijela.
„Želim jebenu ispriku“, viče on i vuče DJ-a za kosu.
David ga odgurne i pokuša pobjeći, ali Carl-Erik ponovno ga uhvati za kaput i udari ga u leđa.
„Sada je dosta“, vikne DJ. Okrene se na peti i gurne muškarca u prsa.
Carl-Erik zatetura dva koraka unazad, izgubi ravnotežu, tresne u izlog, staklo iza njega se
razbije i padne u kemijsku čistionicu.
Velike se krhotine razlete po ulici i zdrobe na asfaltu.
David Jordan ode do njega i pokuša ga podići na noge. Carl-Erik Ritter posrne i rukom se
pridrži za staklo. Pod njim popusti velika gromada stakla, on padne na koljena i jedna stršeća
krhotina stakla prereže mu vrat.
Krv šiklja preko bijele lutkine haljine i žutog natpisa s jeftinom ponudom za pranje košulja.
Prerezana je vratna vena.
Carl-Erik se hropćući pokuša pridići, ali padne na kuk. Staklo pod njime popuca. Tamna krv
u velikim mlazovima šiklja iz rane u vratu i curi mu niz tijelo. Urliče, kašlje i zabacuje glavu kako
bi se riješio boli i panike.

103
 Knjige.Club Books

David Jordan pokuša spriječiti šikljanje krvi i zavikne preko trga da netko pozove hitnu
pomoć.
Carl-Erik padne na leđa i pokuša odgurnuti Davidove ruke.
Krv teče preko asfalta i smeća kraj zgrade.
Ritter se trese cijelim tijelom i u strahu izvrće glavu naprijed-nazad.
Gleda u DJ-a, otvori usta i treperavi mjehurić krvi pojavi mu se između usana.
Noge mu se trzaju dok se lokva krvi širi pod njime i vijugavo teče prema hrđavom šahtu.

104
 Knjige.Club Books

32.

REX SLUŠA TRI FANTAZIJE ZA KLAVIR Wilhelma Stenhammara dok vadi suđe iz perilice i vraća
ga u ormarić. Ranije te večeri bio je u studiju TV4 i snimio intervju o svom prijateljstvu s ministrom
vanjskih poslova.
Za cijeloga se svog života nije osjećao toliko prijetvorno, ali otkad je prilog emitiran, dobio je
cijeli niz pozitivnih reakcija na društvenim mrežama.
Sammy je na koncertu benda Debaser, ali obećao je doći kući najkasnije do dva. Rex se ne
usudi poći spavati prije no što mu se sin vrati. Umornim pokretima pristavi vodu za čaj i pokuša
otjerati brige, a onda odjednom zazvoni telefon. Na zaslonu vidi da ga zove DJ pa se odmah javi.
„Kako ti se činio intervju?“ upita Rex. „Osjećao sam se kao...“
„Je li Sammy kod kuće?“ prekine ga DJ napeta glasa.
„Ne, on je na...“
„Mogu li doći gore na trenutak?“
„Jesi li u blizini?“
„Sjedim u automobilu ispred zgrade.“
Tek sada Rex zamijeti neobičan ton u prijateljevom glasu i zabrine se da će doći s lošim
vijestima.
„Što se dogodilo?“
„Mogu li samo ući na trenutak?“
„Naravno“, kaže Rex.
Spusti se na donji kat, otključa sigurnosna vrata i otvori čim čuje da se dizalo zaustavilo na
njegovu katu.
Rex ostane bez zraka i ustukne korak kada se vrata otvore i na snažnom svjetlu ugleda DJ-a.
David Jordan sav je krvav, prsa su mu krvava, i svijetla brada, i lice, i ruke, i podlaktice kao
da ih je umakao u bačvu krvi.
„Pobogu“, uzvikne Rex. „Što se dogodilo?“
DJ-evo lice ukočeno je kada uđe i zatvori vrata za sobom. Oči su mu staklene i prazne.
„Ovo nije moja krv“, kaže kratko. „Bila je to nesreća... Ispričat ću ti, moram samo...“
„Stvarno si me prestrašio.“
„Oprosti, nisam trebao doći ovamo... Još uvijek sam u šoku.“
DJ skine cipele, nasloni se na dovratak i ostavi trag krvi na bijelom drvetu.

105
 Knjige.Club Books

„Što se dogodilo?“
„Ne znam točno kako se sve odvilo... zapravo, jako je komplicirano, ali posvađao sam se s
jednim pijancem u krčmi, on me slijedio, poskliznuo se i porezao.“
Plašljivo pogleda u Rexa.
„Mislim da je ozbiljno ozlijeđen.“
„Koliko ozbiljno?“
DJ zažmiri i Rex vidi da ima krvi i na vjeđama i trepavicama. „Oprosti što te uvlačim u ovo“,
šapne DJ. „Moj je posao da tebe udaljavam od svega onoga što... Kvragu...“
„Samo mi ispričaj što se dogodilo.“
DJ ne odgovori, već prođe kraj Rexa u toalet za goste u predsoblju i počne prati ruke. Voda
prvo pocrveni, onda poprimi ružičasti ton i na kraju postane sve bistrija. Stotine kapljica poprskaju
bijelu keramiku iza slavine.
DJ odmota toaletni papir i obriše lice. Umije se, pogleda u zrcalo, teško udahne i okrene se
prema Rexu.
„Mislim da sam se uspaničio, ne znam, u tom se trenutku to činilo kao ispravna stvar, ali kada
sam čuo da dolazi hitna samo sam otišao odatle i sjeo u automobil.“
„To baš nije bilo pametno“, kaže Rex prigušeno.
„Samo nisam htio da... da svađa utječe na tebe“, pokuša objasniti.
„Ne smije, pogotovo sada kada imamo investitore, točno sada kada će sve krenuti za pravo.“
„Znam, ali...“
„Lyra je kod kuće“, nastavi. „Nisam znao kamo bih pošao pa sam se dovezao ovamo.“
„Smislit ćemo što ćemo učiniti“, kaže Rex i rukom obriše lice. „Možda bih trebao nazvati
policiju i ispričati im sve, ne znam, ne vjerujem zapravo da se imamo čega bojati jer ja nisam ništa
učinio, nije hita moja pogreška“, kaže i počne tražiti mobitel po džepovima. “Uspori“, kaže Rex.
„Ispričaj mi sve kako treba... idemo gore.“ “Zašto sve ispadne tako prokleto komplicirano... samo
sam htio otići u krčmu u Axelsberg i...“
„Što si uopće tamo radio?“
Uđu u kuhinju i DJ sjedne na jedan od stolaca za stolom. Voda za čaj odavno je prokuhala i
lončić zaudara na užareni metal.
„Ponekad želim otići na mjesta gdje ne poznajem nikoga“, objasni DJ.
„To razumijem“, kaže Rex i ulije novu vodu u vrući lončić.
„Ali onda je nastala potpuno nepotrebna svađa i otišao sam odatle“, nastavi DJ i nasloni
laktove na stol. „Brzo me slijedio, htio me udariti i završilo je tako što je pao u izlog i porezao se.“
DJ se ponovno nasloni unatrag i pokuša polako disati. Na stolu su ostale linije krvi od rukava
njegove jakne.
„Sada sam i ovo zakrvario“, kaže Dj. „Moramo sve to oprati prije nego što Sammy dođe kući.“
„Vjerojatno ga neće biti pola noći.“
„Mislim da ima puno krvi i u automobilu“, šapne DJ.
„Spustit ću se ja dolje, a ti se istuširaj“, predloži Rex.
„Ne smiješ ti ići, zamisli da te netko vidi. Moraš se držati podalje od ovog. Ja ću se sutra
pobrinuti oko automobila kada Lyra ode u umjetničku školu.“

106
 Knjige.Club Books

Rex sjedne nasuprot DJ-a.

„Svejedno ne razumijem“, kaže. „Jeste li se tukli? Je li to bila prava tučnjava?“
DJ-eve su oči prazne i krvave.
„Znači, on je bio pijan i teturao je i htio je da se vratim... a ja sam ga pokušao zadržati kada je
on pao u izlog.“
„Koliko se ozlijedio?“
„Porezao se po vratu, nisam siguran da će preživjeti, bilo je...“
„Ali hitna je pomoć odmah došla?“
„Bilo je jako puno krvi“, dovrši DJ rečenicu.
„što ćemo učiniti? Odluči sam“, kaže Rex. „Hoćemo li se samo nadati da te nitko nije vidio?“
„Nitko iz restorana me ne poznaje, a na trgu je bilo gotovo potpuno mračno.“
Rex kimne i pokuša sabrano razmisliti.
„Moraš se istuširati“, kaže nakon nekoliko trenutaka. „Donijet ću ti novu odjeću... stavi sve u
perilicu za rublje, istuširaj se, a ja ću provjeriti piše li išta na Internetu.“
„U redu, hvala“, šapne DJ i opet se spusti niz stube.
Rex začuje zvuk uključenog tuša na donjem katu, uzme klor iz ormarića i pospreja ga preko
stola i stolca na kojemu je DJ sjedio. Obriše sve kuhinjskim papirom, a zatim ode dolje oprati i
krvavi dovratak, kvaku toaleta za goste, slavinu, umivaonik i zaprljanu keramiku iza umivaonika.
Ponovno se popne na gornji kat, obriše i rukohvat papirom, i ostavi bocu klora i smotuljak
kuhinjskog papira na stolu kako ne bi zaboravio oprati kupaonicu i otvor perilice za rublje kada
DJ završi.
Izvadi bocu viskija Highland Park i natoči jednu čašu DJ-u pa brzo pregleda lokalne vijesti na
mobitelu, ali ništa ne piše ni o kakvoj tučnjavi ili nesrećama koje bi odgovarale onome što je DJ
prepričao.
Možda nije bilo tako opasno kao što je mislio.
Da je muškarac preminuo, već bi se to dosad znalo.

107
 Knjige.Club Books

33.

UPRAVITELJ ZATVORA ODLUČIO JE da će prva točka sastanka biti dopust Joone Linne i bez
rasprave mu je odobreno trideset i šest sati.
Joona je stigao na kraj podzemnog prolaza gdje su na hrapavom betonskom zidu nacrtani
veliki štrumpfovi. Stražar pred njim odugovlači nekoliko sekundi, a zatim podigne ruku i otvori
vrata. Stignu na križanje podzemnog prolaza, pričekaju da brava zazuji, odu do drugih vrata i opet
zastanu čekajući da centrala odobri prolaz do idućeg odjela.
Kao što je Joona i predvidio, Salim Ratjen uvidio je da mu je Joonin dopust jedina mogućnost
da prije srijede pošalje poruku. Čini se da se Ratjenova poruka sastoji samo od telefonskog broja i
imena, ali moguće je i da je riječ o nekom kodu za ubojstvo.
Nakon što je potpisao da je preuzeo sve što posjeduje prema popisu napravljenom kada je
došao u zatvor, drugi stražar odvede Joonu do glavne straže.
Na suđenju prije dvije godine odijelo mu je savršeno pristajalo, ali Joona je od tada svakog
dana posvećivao četiri sata treniranju i sada mu je preuzak u ramenima.
Brava u vratima visoke ograde zazuji, on ih otvori, iziđe i za sobom ostavi golemi zid.
Dobro poznata bol iznad lijevog oka prostrijeli ga kada krene preko blijedog asfalta na
otvorenoj površini. Električna ograda s omotanom bodljikavom žicom na vrhu posljednja je
prepreka koja ga dijeli od slobode. Pred njim se uzdižu visoki stupovi s reflektorima. Bijeli
dalekovodi ističu se na čelično sivom nebu.
Othrva se kušnji da ubrza i sjeti se samoga sebe kada je bio dijete, kada je bio maleni dječak i
slijedio svog oca kroz šumu dok su odlazili pecati pastrve u gradu Lappeenranta u Južnoj Kareliji.
Uvijek bi uzbuđeno poželio pretrčati posljednji komad puta kada bi među deblima i
vegetacijom uočio svjetlucanje šumskog jezera, ali prisilio bi se da ovlada sobom. Tata mu je
objasnio da se vodi uvijek mora pristupati oprezno.
Velika se metalna ograda glasno i teško zatvori.
Sunce izbija kroz oblak i on se zagleda u nj. Prvi put u dvije godine vidi obzor kilometrima u
daljini, iza polja, cesta i šuma.
Kada Joona napusti zatvorsko područje, stigne na parkiralište i čuje kako se ograda zatvorila
iza njegovih leđa, osjeća se kao da napokon diše, pije vodu, kao da ponovno može vidjeti tatin
pogled i da se razumiju.
Ponovno se sjeti ribarenja i kako bi se polako spuštali do plaže i vidjeli da je cijelo jezero puno
pastrva. Neprestano su uzburkavale vodu i na ravnoj površini ostavljale krugove, kao da pada kiša.

108
 Knjige.Club Books

Preplavi ga neizmjeran osjećaj slobode u grudima, htio bi stati i plakati, ali samo nastavi
hodati, ne okrećući se za sobom. Mišići mu se opuste kada prošeta do sedamsto metara udaljene
autobusne postaje.
Ponovno osjeća samoga sebe.
Daleko na cesti vidi prašinu koju stvara autobus koji se približava. Prema odobrenom planu
dopusta Joona će otići na autobus, odvesti se do Orebroa i tamo sjesti na vlak do Stockholma.
Već kada uđe u autobus, zna da neće ići na vlak. Dočekat će ga vozač Sigurnosno-obavještajne
agencije. Za četrdeset i pet minuta naći će se u garaži kod shopping-centra Vågen.
Provjeri koliko je sati i smiješeći se utone u autobusno sjedalo.
Napokon je dobio natrag jednostavnu uru marke Omega koju je naslijedio od svoga oca. Mama
je nikada nije prodala, iako su jako često bili bez novca.
Puše vjetar i nestalo je sunca kada Joona siđe s autobusa i krene prema shopping-centru. Iako
ima samo pet minuta slobodno, zaustavi se na cesti kod kioska s crvenom tendom i nekoliko
prljavo-žutih suncobrana. Naruči Pepper Cheese Bacon Meal s prženim krumpirićima.
„Piće?“ pita vlasnik i stavi hamburger da se peče.
„Fanta Exotic“, odgovori Joona.
Uzme limenku, gurne je u džep i stane kraj crvene zastavice koja poziva na sladoled polako
jedući svoj hamburger.
Dolje u garaži pod shopping-centrom muškarac u trapericama i pernatoj jakni ispred tamnog
BMW-a gleda u svoj mobitel.
„Trebao si biti ovdje prije dvadeset minuta“, kaže mrzovoljno kada mu Joona priđe i pruži
ruku.
„Htio sam ti kupiti piće“, odgovori Joona i pruži mu gazirani sok.
Vozač zbunjeno zahvali i uzme limenku, a onda Jooni otvori vrata automobila.
Na stražnjem sjedalu čeka ga jednostavan mobilni telefon sa SIM karticom na bonove i tri
debele kuverte koje je poslala Saga Bauer. To je cijeli izvještaj tehničara koji su pregledavali
mjesto zločina nakon ministrova ubojstva. U kuverti se nalazi sve što je Joona tražio protokol
pripremne istrage, izvještaj nakon preliminarne obdukcije, laboratorijski nalazi i ispisi svih
saslušanja svjedokinje.
Prođu kraj željezničke postaje i nastave prema autocesti koja vodi do Stockholma.
Joona sjedi na stražnjem sjedalu i čita o pozadini Salima Ratjena, kako je pobjegao iz
Afganistana, dobio azil u Švedskoj i kako su ga nakon toga uvukli u kriminalnu mrežu. Osim
njegove supruge jedini rođak u zemlji mu je brat Absalon Ratjen. Sigurnosna je provjerila brata i
sigurni su da već osam godina nisu u kontaktu. Prema korespondenciji koju su pronašli, Absalon
je prekinuo svaki kontakt sa Salimom kada mu je došao s idejom da sakrije veliku količinu hašiša
za jednog preprodavača.
Joona opet izvadi fascikl s fotografijama ministrove kuće, a onda zazvoni mobitel.
„Jesi li uspio uspostaviti kontakt s Ratjenom?“ pita Saga Bauer.
„Da, dobio sam zadatak od njega, ali ne može se još znati kamo će to dovesti“, kaže Joona.
„Zamolio me da odem do njegove supruge, kažem joj da nazove jedan broj i pita za Amiru.“
„Dobro... Odlično obavljeno... Jebeno“, kaže Saga.

109
 Knjige.Club Books

„Bit će to velika akcija večeras, zar ne?“ pita Joona i pogleda dolje na blistave fotografije lokvi
krvi, mrlja na kuhinjskim površinama, prevrnutih lončanica, ministrova tijela iz različitih kutova,
njegova krvavog trupa, ruku i savinutih, žućkastih nožnih prstiju.
„Razgovarat ću s Janusom koji vođi akciju“, kaže Saga. „Jako je dobar, iako je teško tebe
zamijeniti.“
„Ne želim biti zamijenjen“, odgovori Joona.
„Misliš li da ćeš uspjeti izvesti ovo?“ upita ona ozbiljno.
„Hoću li uspjeti? Gorim iznutra“, odgovori smiješeći se.
Čuje kako se zadovoljno nasmije za sebe.
„Ali svjestan si da te nije bilo dvije godine i da je počinitelj iznimno učinkovit.“
„Jesam.“
„Jesi li pročitao rekonstrukciju događaja?“
„Zna što čini, ali postoji i druga strana... osjećam to, nešto poremećeno je u pitanju.“
„Što misliš, što bi to bilo?“

110
 Knjige.Club Books

34.

SAMO ŠTO NISU STIGLI DO STARE GRADSKE carine Norrtull, kada vozač dobije novu lokaciju,
skrene prema restoranu Stallmåstaregarden i zaustavi se.
„Voditelj akcije čeka te u paviljonu“, kaže.
Joona iziđe iz automobila i krene prema žutoj sjenici koja gleda na zaljev Brunnsviken. Prije
se restoran nalazio na prekrasnoj čistini pred carinom, ali danas je okružen autocestom, mostovima
i vijaduktima.
Otvori tanka drvena vrata i jedan od dvojice muškaraca za stolom ustane. Ima crveno-plavu
kosu i gotovo bijele obrve.
„Ja sam Janus Mickelsen, voditelj sam ove akcije Sigurnosno-obavještajne agencije“, kaže
muškarac rukujući se s njim.
Janusove su kretnje neobično trzave, čini se kao da pokušava usporiti prebrz unutarnji tempo.
Kraj njega sjedi mladić iskrivljena osmijeha koji širom otvorenih očiju gleda u Joonu.
„Gustav je operativni zapovjednik akcije, ući će s prvom skupinom i na terenu voditi postrojbu
za posebne namjene“, objasni Janus.
Joona se rukuje i s Gustavom, ali zadrži mu ruku u svojoj nekoliko sekundi predugo, gledajući
ga u oči.
„Vidim da si prerastao Batmanov kostim“, kaže smiješeći se.
„Sjećaš me se?“ upita mladić skeptično.
„Vi se poznajete?“ pita Janus i nasmiješi se tako da mu se oko očiju tvori mreža bora.
„Radio sam s Gustavovom tetom u Državnoj kriminalističkoj policiji“, objasni Joona.
Joona pomisli na ljetno slavlje u Anjinoj vikendici. Gustavu je bilo tek sedam godina, bio je
odjeven u kostim Batmana i jurcao je po livadi pred jezerom Mälaren. Raširili su deke, jeli dimljeni
losos, salatu od krumpira i pili pivo. Gustav je sjedio kraj Joone i htio znati sve o policijskom poslu.
Joona je izvadio spremnik za streljivo i dopustio dječaku da drži njegov pištolj. Anja je poslije
pokušala uvjeriti Gustava da se nije radilo o pravom pištolju, već samo o maketi kakve se koriste
za vježbu.
„Anja mi je uvijek bila kao druga majka“, nasmije se Gustav. „Smatra da je preopasno za
mene da budem policajac.“
„Večeras bi moglo postati jako opasno“, kimne Joona.
„I nitko ti neće reći ni hvala ako umreš“, kaže Janus s neočekivanom gorčinom u glasu.
Joona se sjeća da je Janus Mickelsen davno bio neka vrsta zviždača. |

111
 Knjige.Club Books

Zbog njega je nekoliko tjedana trajao velik skandal. Po zanimanju je bio vojnik i radio je na
europskoj suradnji protiv gusara u plovnim vodama Somalije. Njegovi ga nadređeni nisu htjeli
slušati pa je izišao u medije i javno govorio o tome kako su se automatske puške koje su kupili
prebrzo zagrijavale. Tvrdio je da su toliko neprecizne da predstavljaju sigurnosni rizik. Janusov
potez doveo je samo do toga da je on sam izgubio posao.
„Akcija u domu supruge Salima Ratjena počinje večeras u sedam“, objasni Janus i raširi
kartu.
Stavi je na stol i pokaže na kuću u šumarku odmah preko puta Parisine kuće gdje će postrojba
biti pripravna.
„Jeste li saznali išta o tome tko je Amira i čiji je to broj telefona?“ upita Joona.
„Ime nam ništa ne govori, a broj se iz Malmöa prespaja do drugog mobitela kojemu ne
možemo ući u trag.“
„Prvo ćemo se usredotočiti na akciju koja nas čeka“, kaže Gustav. „Ratjenova supruga radi
kao medicinska sestra u stomatološkoj ordinaciji u Bandhagenu. Završava s poslom u šest sati i
obično prvo svrati kupiti namirnice u shopping-centru Högdalen pa kući dođe oko petnaest do
sedam.“
„Ratjen planira drugi atentat izvršiti u srijedu“, kaže Janus. „Večerašnja akcija najbolja je
prilika da to spriječimo.“
„Ali ne znate koju ulogu ima njegova supruga?“ upita Joona.
„Radimo na tome“, odgovori Janus i obriše znoj s pjegava čela.
„Možda ona samo prenosi poruku.“
„Slažem se, ne znamo gotovo ništa“ kaže Gustav. „Ovo je svakako pokušaj na sreću, ali opet...
Ne treba nam toliko puno da složimo sliku, bilo kakav detaljčić mogao bi biti dovoljan, mislim,
ako izvučeš bilo što o tome kako im plan izgleda, koga planiraju ubiti u srijedu ili na kojem mjestu,
to bi već moglo biti dovoljno da sve zaustavimo.“
„Želim prije akcije porazgovarati sa svjedokinjom“, kaže Joona.
„Zašto to?“
„Želim znati što je počinitelj radio između prvog hica i onoga kojim ga je ubio „
„Pa rekao je ono o Ratjenu i paklu, piše u protokolu, sto puta sam sve pročitao“, kaže Janus.
„Ali vremenski to ne odgovara, još uvijek sve predugo traje“, uporan je Joona.
„Skupljao je čahure od metaka.“
Forenzička analiza još nije dovršena, ali tijekom vožnje od Örebroa Jona je proučavao uzorke
mrlja krvi koja je šikljala po podu i mjesta na kojima se zgrušala. Siguran je da će obdukcija
pokazati da je prošlo više od petnaest minuta između prva dva hica u trup i onoga kroz oko koji ga
je dokrajčio.
Trenutna forenzička rekonstrukcija pokriva ukupno pet minuta.
Skupljanje čahura, kretanje uokolo i kratki razgovor.
Ako je Joona u pravu, ničime od onoga što znaju ne mogu objasniti što se događalo preostalih
deset minuta.
Što se događalo za to vrijeme?
Počinitelj je svakako profesionalac i tako se i ponaša. Mora postojati razlog zašto ga
jednostavno nije smaknuo što brže.

112
 Knjige.Club Books

Joona ne zna o čemu je riječ, ali snažno osjeća da nešto ključno nedostaje u slici, nešto mnogo
mračnije od svega što su dosad vidjeli.
„U svakom bih slučaju rado porazgovarao s njom, ako može“, kaže
Joona.
„Sredit ćemo“, kimne Janus i otrgne pečat s velike podstavljene kuverte. „Stigneš jer upadamo
najranije u sedam sati... U pet imamo sastanak s posljednjim uputama.“
Pruži Jooni izlizani službeni pištolj s dodatnim spremnicima za metke, dva kartona sa
streljivom milimetarskog zrna 9 x 19 mm i ključeve od Volva.
Joona izvadi pištolj iz futrole i pogleda ga. Mat crni Sig Sauer P226 Tactical.
Od Raila se razlikuje samo po tome što se na ovoga može namontirati prigušivač.
Nad pištoljem se može namontirati i optički nišan, nišan za tamu i lampa za pištolj.
„Hoće li biti dobar?“ pita Janus i nasmije se kao da je rekao nešto neobično smiješno.
„Nemate nikakvih drugih futrola za pištolj koje se stavljaju na rame?“ upita Joona.
„Ovo su standardne“, odgovori Gustav čudeći se.
„Znam, nema veze sada, ali previše se miču“, kaže Joona.

113
 Knjige.Club Books

35.

JOONA SLIJEDI VOZAČEV SREBRNKASTI BMW sve do donjeg kata garaže pod brdom
Katarinaberget i parkira uz hrapavi betonski put.
Nalaze se duboko iza divovskih kliznih vrata, daleko iza mjesta zaštite od udarnog vala.
Joona je čuo glasine o tajnom zatvoru Sigurnosno-obavještajne agencije, ali nije znao da se
nalazi ovdje.
Vozač je izišao iz automobila i čeka ga pred plavim neprobojnim vratima, prisloni iskaznicu
na čitač i utipka dugački kod.
Joona slijedi muškarca u prolaz. Kada se vrata prema garaži zaključaju, muškarac prisloni
svoju iskaznicu na novi čitač i upiše novi kod. Puste ih u kontrolnu sobu, a Joona u otvor ubaci
svoju osobnu iskaznicu. Stražar iza pancirnog stakla u računalu pronađe razlog njegova dolaska.
Joona se upiše i biometrijski mu očitaju šarenice oka i uzmu otisak prsta.
Odloži sako, pištolj i cipele na pokretnu traku, prođe kroz skener cijeloga tijela i iziđe na drugu
stranu prolaza sa sigurnosnim vratima. Tamo ga dočeka agentica Sigurnosno-obavještajne agencije
koja je svoju tamnosmeđu kosu zavezala u debelu pletenicu koja joj pada preko jednog ramena.
„Znam tko ste vi“, kaže i lagano pocrveni.
Vrati mu pištolj, promatra kako namješta futrolu preko ramena i pruži mu sako.
„Hvala.“
„Mnogo ste mlađi nego što sam očekivala“, doda i pocrveni sve do vrata.
„I vi“, nasmije se on i ponovno obuje cipele.
„Ne smijete se tako igrati sa ženskim osjećajima“, kaže ona upozoravajući ga.
Agentica mu usput objasni da su Sofiju Stefansson iz nekadašnjih bazena s ledom premjestili
u izolacijsku sobu u strojarnici.
Joona je pročitao i usporedio sva dosadašnja saslušanja Sofije Stefansson.
Svjedokinja nije mijenjala iskaze.
Manja odstupanja mogu se objasniti njezinim strahom i željom da im ugodi i kaže ono što
istražitelj od nje želi čuti.
Saslušanje koje je vodila Saga Bauer bez sumnje je dalo najbolje rezultate, zapravo je
izvanredno odrađeno u danim uvjetima. Vodila je svjedokinju kroz detalje kojih se dobro sjećala i
time na površinu izvukla sjećanje na kratki razgovor u kojemu je počinitelj spomenuo Ratjena.
Bez tog saslušanja ne bi ni znali što da rade.

114
 Knjige.Club Books

No, ako je Joona u pravu i ubojstvo je trajalo mnogo dulje nego što su pretpostavili,
svjedokinja je prešutjela veće dijelove događaja.
Počinitelj je ispalio dva hica, kretao se brzo i fokusirano, otrčao do ministra i uhvatio ga za
kosu, gurnuo ga na koljena i pritisnuo mu pištolj na jedno oko.
Počinitelj se prema žrtvi ponašao kao prema neprijatelju, pomisli Joona.
Ako i zanemarimo vrijeme koje nedostaje, atentat više podsjeća na kakvu borbenu situaciju, a
ne na smaknuće.
Sofia Stefansson se poskliznula, udarila je glavom o pod, ležala i načula kratki razgovor u
kojemu je spomenut Ratjen, a onda je hicem kroz oko ubijen ministar.
„Razmišljam“, kaže Joona, iako ga agentica ništa nije pitala.
„Ne morate objašnjavati“, kaže ona i zaustavi se pred metalnim vratima.
Pokuca, otključa i objasni Sofiji da ima posjet. Pusti Joonu unutra i zaključa za njime.
Sofia sjedi na golublje plavom kauču pred televizorom i gleda epizodu BBC-jeve serije o
Sherlocku Holmesu i doktoru Watsonu, Televizor nije spojen na antenu ili kabel, već samo na čitač
DVD-a. Na stolu pred njom nalazi se hrpa filmova i velika plastična boca Coca-Cole.
Lice joj je blijedo i nenašminkano. Sa svojim krhkim tijelom i svijetlosmeđom kosom
jednostavno podignutom u konjski rep izgleda poput djeteta. Odjevena je u donji dio sive trenirke
i bijelu majicu kratkih rukava sa šljokičastom mačkicom. Dlan joj je previjen, a oko zglobova ima
sive masnice.
Joona procijeni da je cijelo vrijeme u strahu da će je ponovno početi mučiti i da još uvijek nije
prihvatila to što joj život sada ovako izgleda, ali i da je počela shvaćati da je neće ni ubiti ni pustiti
još dugo.
„Zovem se Joona Linna“ kaže. „Ja sam bivši inspektor... i pročitao sam sva tvoja saslušanja.
Vjerujem da si potpuno nedužna i razumijem da se bojiš s obzirom na to kako su se ovdje ponašali
prema tebi.“
„Da“, šapne ona i ugasi televizor.
Da joj malo vremena prije no što sjedne kraj nje. Svjestan je da nagli pokreti ili oštri zvukovi
mogu izazvati posttraumatski strah od kojega bi se zatvorila u sebe. Vidio je kako je zadrhtala kada
je agentica otključala vrata. Metalno zvečanje možda ju je podsjetilo na zvuk zatvarača ili
ispaljenih čahura.
„Nemam nikakve ovlasti da te pustim odavde“, iskreno joj prizna. „Ali svejedno mi moraš
pomoći, moraš se potruditi više nego ikada dosada da se sjetiš onoga što te pitam.“
Osjeti kako ga ona pokušava pročitati i kako joj se kroz teško stanje šoka vraća nagon za
preživljavanjem.
Polaganim pokretima izvadi dva fotorobota načinjena prema njezinim opisima.
Na jednoj verziji ubojičino lice prekriva fantomka, pa mu se vide samo oči i usta,
Na drugoj su pokušali rekonstruirati lice bez maske, ali kako nisu dobili nikakve konkretne
opise, lice i dalje izgleda kao da je prekriveno fantomkom, samo ovaj put nevidljivom.
Počiniteljeve crte lica nisu naglašene, pogled mu je možda i neočekivano miran, nos mu je
jače istaknut, usta gotovo bijela, čeljust prilično široka, a brada uska.
Obrijan je i nema brkove na fotorobotu, ali se po boji obrva da zaključiti da misle da ima
svjetliju kosu i neutralnu frizuru.

115
 Knjige.Club Books

„Nacrtali su dulji nos i rekla sam im da se ne sjećam“, pokuša objasniti. „Pa su nacrtali kraći
i rekla sam da je možda izgledao tako, da se ne sjećam. Nacrtali su tanji, rekla sam da se ne sjećam,
nacrtali su širi, rekla sam da je možda bio širi... na kraju smo se svi umorili i zaključili da je slika
dovoljno dobra.“
„Dobro izgleda“, kaže Joona.
„Možda sam samo nesigurna u sve jer mi stalno propitkuju sjećanja. U jednom je trenutku bio
crn kao da je afričkog podrijetla, a ja to definitivno nisam bila rekla. Ali valjda su samo htjeli da
se tako prisjetim drugih detalja poput boje njegovih očiju i obrva.“
„Znaju kako funkcionira pamćenje lica“, kimne Joona.
„U jednom su mu trenutku nacrtali dugu kosu i hrpu čuperaka ovdje oko obraza“, kaže mršteći
obrve. „A onda sam se odjednom sjetila da sam vidjela to, ali isto tako znam i da je cijelo vrijeme
na sebi imao fantomku. Zacijelo sam nešto pobrkala, pa nisam mu uopće mogla vidjeti kosu.“
„A što je onda bilo to što si vidjela?“ upita mirno.
„Molim?“
„Ako nije bila kosa?“
„Ne znam, ležala sam dolje na podu... ma nešto mu je visjelo s obraza, kao remenje od
tkanine.“
„Ali ne misliš da je ipak mogla biti kosa u pitanju?“
„Ne, bila je neka deblja tkanina, možda koža.“
„Koliko je dugačko bilo to remenje?“
„Ovako“, pokaže ona rukom do ramena.
„Možeš li ga nacrtati na slici?“
Uzme fotorobot na kojemu je počinitelj zamaskiran i drhtavom rukom nacrta ono što je vidjela
kraj njegove glave.
Prvo izgleda kao veliko perje, kao s ptičjeg krila, a onda počne sličiti razbarušenoj kosi. Vrhom
olovke napravi rupu u papiru.
„Ne, ne znam“, kaže i odgurne sliku.
„Je li ministar spomenuo muškarca s dva lica?“
„Ha?“
„To može imati i simbolično značenje“, kaže Joona i pogleda sliku. „Nemaju li onda svi dva
lica?“

116
 Knjige.Club Books

36.

SOFIA MIRNO SJEDI SPUŠTENA POGLEDA. Trepavice joj drhte. Joona pomisli kako izgleda kao
da se svega prisjeća, kao da stoji kraj sebe same i sve promatra.
„Misliš li da je počinitelj terorist?“ upita je nakon kojeg trenutka.
„Zašto mene to pitaš? Ne znam.“
„Ali, što ti se čini?“
„Djelovalo je osobno... ali možda je to tako kod terorista.“
Prvo je vidjela dva hica iz daljine, a onda i kako se počinitelj približio ministru. Pokušala je
pobjeći i poskliznula se na krvi.
„Pala si i ostala ležati na podu“, kaže Joona i pokaže joj fotografiju krvave kuhinje slikanu iz
njezine tadašnje perspektive.
„Da“, odgovori tiho i odvrati pogled.
„Ministar je na koljenima, krvari iz dvije rane na trupu, počinitelj ga drži za kosu i prislanja
mu pištolj na oko.“
„Desno oko“, šapne nepomična izraza lica.
„Rekla si nam čega se sjećaš od njihova razgovora, ali što se dogodilo nakon toga?“
„Ne znam, ništa, upucao ga je.“
„Ali nije ga odmah upucao, zar ne?“
„Zar nije?“ upita bojažljivo.
„Nije“, odgovori Joona i zamijeti da su joj se na rukama naježile kratke svijetle dlačice.
„Udarila sam glavom o pod i činilo mi se da se sve događa tako sporo“, kaže i ustane s kauča.
„Što se događalo?“
„Činilo mi se da je vrijeme stalo i samo... Ne, ne znam.“
„Što si htjela reći?“
„Ništa“, odgovori.
„Ništa? Govorimo o razdoblju od deset minuta“, kaže.
„Deset minuta.“
„Što se dogodilo?“ uporan je Joona.
„Ne znam“, kaže i počeše se po ruci.

117
 Knjige.Club Books

„Je li snimao ministra?“

„Ne, nije ga snimao, što ti je?“ zajeca Sofia, udalji se, ode do vrata i pokuca.
„Je li komunicirao s nekim?“
„Ne mogu više“, šapće.
„Da, možeš, Sofia,“
Ponovno se okrene k njemu. Lice joj je ravnodušno i zdvojno. „Mogu li stvarno?“ upita ona.
„Je li komunicirao s nekim?“
„Ne“
„Je li izgledalo kao da se moli?“ upita Joona.
„Ne“, nasmiješi se ona i obriše suze s obraza.
„Je li možda natjerao ministra da nešto kaže?“
„Šutjeli su“, odgovori ona.
„Cijelo vrijeme?“
„Da.“
„Ležala si tamo i vidjela ih, Sofia. Zar počinitelj zbilja ništa nije radio?“ pita Joona. „Mislim,
je li se bojao, je li drhtao?“
„Djelovao je mirno“, odgovori ona i ponovno obriše suze.
„Možda se borio u sebi... možda nije znao bi li ga ubio ili ne?“
„Ali nije oklijevao, nije u tome stvar... Mislim da je samo htio tako stajati... Ministar je cijelo
vrijeme disao jako brzo, samo što nije bio izgubio svijest... Ali ubojica ga je držao za kosu i
promatrao.“
„Što ga je navelo da puca?“
„Ne znam... U jednom mu je trenutku samo ispustio kosu, ali i dalje mu je držao pištolj na
oku... i odjednom je prasnulo, ali ne iz pištolja, on je samo škljocnuo... Prasnulo mu je tjeme, zar
ne? Kada je lubanja puknula.“
„Sofia“, kaže Joona mirno, „izvadit ću sada pištolj. Nije napunjen i nikako nije opasan, ali
moramo ga pregledati kako bismo izvukli posljednje detalje.“
„U redu“, kaže, ali usnice joj problijede.
„Nemoj se preplašiti.“
Oprezno izvadi svoj Sig Sauer iz futrole i stavi ga na stol.
Primijeti da joj je teško pogledati u pištolj i da su joj se proširile žile na vratu.
„Znam da je teško“, kaže Joona tiho. „Ali moramo porazgovarati o tome kako je držao pištolj,
znam da se sjećaš toga... Jer si već ispričala da je počinitelj držao pištolj objema rukama.“
„Da.“
„Koja mu je ruka bila oslonac?“
„Što to znači?“
„Jedna je ruka s unutarnje strane, prst je na okidaču, a druga služi kao oslonac“, objasni.
„Hmm... lijeva je bila oslonac“, odgovori i pokuša mu se nasmiješiti prije no što spusti pogled.
„Znači nišanio je desnim okom?“
„Da.“

118
 Knjige.Club Books

„I žmirio lijevim.“
„Imao je oba oka otvorena.“
„Razumijem“, kaže Joona i pomisli kako je to vrlo neobična tehnika.
I on drži oba oka otvorena kada puca. To mu u borbi da je bolji pregled nad situacijom, ali to
je nešto što se treba dobro uvježbati kako bi bilo učinkovito.
Nastavi s pitanjima oko toga kako se počinitelj kretao, u kojem su mu položaju bila ramena
kada je pucao iz daljine, kako je prebacivao pištolj iz jedne ruku u drugu da ne bi izgubio nišan
dok je skupljao čahure s poda.
Ponovno mu kaže da se sve odvijalo sporo, ispriča mu kako ga je upucao u oko, kako je tijelo
palo na leđa pod čudnim kutom, s jednom nogom ispruženom, a drugom savijenom pod njime, i
kako je ubojica stao nad njim i upucao ga i u drugo oko.
Joona ostavi pištolj na stolu, podigne se i ode po dvije čaše iz ormarića u kuhinjici. Palo mu
je na pamet da ministrov ubojica nije morao mijenjati spremnik za streljivo.
Ali da sam ja bio na njegovom mjestu, promijenio bih ga odmah nakon četvrtog hica kako bih
imao pun spremnik u pištolju kada napustim mjesto zločina, kaže sam sebi i natoči im Coca-Colu.
Popiju i oboje oprezno odlože čaše na stol. Joona podigne pištolj i pričeka da Sofia rukom
obriše usta.
„Nakon posljednjeg hica... je li tada zamijenio spremnik u pištolju?“
„Ne znam“, kaže ona umorno.
„Osigurač se otkoči, a spremnik izbaci u ruku, ovako“, pokaže Joona. „I onda se unutra umetne
novi.“
Ona poskoči od zvuka, proguta knedlu i kimne.
„Da, napravio je to“, kaže.

119
 Knjige.Club Books

37.

JOONA SE POLAKO VOZI PO NERAVNOM šljunčanom putu do Valerijina rasadnika i razmišlja o

Sofijinom opisu počinitelja: puca otvorenih očiju, jednako se spretno koristi objema rukama,
skuplja metke i čahure i u pištolj umetne novi spremnik prije no što napusti mjesto zločina.
Rukovanje pištoljem s jednostrukim okidanjem uključuje i to da se udarna igla svaki put mora
ručno osloboditi kako bi se u cijev uveo novi metak.
Postoji nekoliko različitih načina da se to napravi. Švedska policija stavi cijelu lijevu ruku
preko čekića, nacilja u pod, povuče ga unazad pa prema gore.
Ali ovaj je počinitelj čekić uhvatio palcem i kažiprstom i, umjesto da ga povuče unazad, on je
istim pokretom gurnuo pištolj prema naprijed kako bi odmah mogao pucati. Ta tehnika nikome
nije prirodna, ali ako se dobro uvježba, u opasnim situacijama može uštedjeti odlučujuće sekunde.
Joona se sjeća kako je jednom proučavao stari isječak neke Interpolove snimke. Nadzorna je
kamera snimila ubojstvo Fathija Shaqaqija pred hotelom Diplomat na Malti.
Ubila su ga dvojica agenata iz obavještajne agencije Mossad koji su pripadali jedinici zvanoj
Kidon, „bajuneta“.
Na toj je crnobijeloj i mutnoj snimci muškarac skrivena lica tako uvodio metak u cijev, a onda
je upucao žrtvu tri puta, sjeo iza drugoga muškarca koji ga je čekao na motoru i nestao s njim.
Sve što je Sofia opisala upućuje na to da je počinitelj prošao kroz prvoklasnu vojnu obuku.
Tijekom cijelog događaja nijednom nije spustio pištolj s visine lica i bez prekida je nišanio
žrtvu pred sobom.
Joona pred sobom vidi muškarca, vidi ga kako puca, trči i mijenja spremnik za streljivo ne
gubeći nišan.
U mislima se vrati na specijalne postrojbe Grom iz Poljske i Navy Seals iz SAD-a. Međutim
ubojica je na mjestu zločina ipak ostao mnogo duže nego što je bilo potrebno.
Ne boji se, ne oklijeva, samo čeka da vrijeme teče dok on promatra žrtvinu borbu protiv smrti.
Joona pogleda na sat. Za samo tri sata proslijedit će poruku supruzi Salima Ratjena.

Parkira pred Valerijinom kućicom sa šumovitim vrtom i uzme jedan od dva buketa sa suvozačkog
sjedala. Visoke žalosne vrbe dodiruju travu svojim granama. Zrak kasnog ljeta topao je i vlažan.
Nitko ne otvori vrata kada pokuca, ali svjetla su upaljena, pa obiđe oko kuće kako bi potražio
Valeriju.

120
 Knjige.Club Books

Nalazi se u jednom od staklenika sa stražnje strane. Okviri su zamagljeni od kondenzacije, ali

Joona je jasno vidi unutra. Kosu je podignula u labavu punđu i odjevena je u izblijedjele traperice,
čizme i usku, crvenu vjetrovku na kojoj ima mrlja od zemlje. Prenosi teške lončanice sa stablima
naranče, okrene se i ugleda ga.
Njezine tamne oči, kovrčava, neukroćena kosa, vitko tijelo.
Kao da se vrijeme vratilo.
Valeria i on išli su zajedno u srednju školu, ali u različite razrede. Nije mogao skinuti pogled
s nje i bila je jedna od prvih ljudi kojima je rekao za očevu smrt.
Upoznali su se na jednoj zabavi nakon koje ju je otpratio do vrata. Poljubio ju je otvorenih
očiju i još uvijek se sjeća o čemu je u tom trenutku razmišljao: Što god da mu se dogodi u
budućnosti, barem je poljubio najljepšu djevojku u školi.
„Valeria“, kaže i otvori vrata staklenika.
Ona skupi usne i brada joj se zgužva u pokušaju da se ne nasmiješi, ali smiješi se očima. Pruži
joj buket đurđica, a ona prvo obriše prljave ruke o traperice pa ga prihvati.
„Jesi li ti onaj koji je dobio dopust kako bi potražio mjesto za praksu?“ upita ga i zaigrano
promotri.
„Da...“
„I misliš da će ti ovaj jednostavan život odgovarati jednom kada te puste van? Vrtlarenje
ponekad zna biti vrlo težak posao.“
„Snažan sam“, odgovori.
„To ti vjerujem“, nasmiješi se.
„Obećavam da se nećeš pokajati.“
„Dobro“, šapne.
Na trenutak se samo gledaju u oči, a Vateria onda spusti pogled.
„Oprosti što ovako izgledam“, kaže. „Moram natovariti petnaest stabala oraha... Micke i Jack
doći će po prikolicu za sat vremena.“
„Ljepša si nego ikad“, kaže Joona i slijedi je u unutrašnjost staklenika.
Stabla se nalaze u teškim plastičnim lončanicama, visoka su dva i pol metra i imaju raskošne
krošnje.
„Smijem li ih primiti za deblo?“
„Dižemo ih kolicima“, odgovori ona i doveze žuta kolica.
Joona podigne prvo stablo oraha na kolica, a Valeria ga odveze unatrag kroz vrata sve do
puteljka. Svijetlozeleno lišče šušti oko Joonine glave kada na prikolicu s rešetkama podigne
sljedeće stablo.
„Lijepo što ti dečki hoće pomoći“, kaže Joona spustivši lončanicu uz teški tresak.
Uzmu još stabala i podignu ih na prikolicu. Krošnje lišća šušte i na travnjak ispada zemlja iz
pukotina na plastičnim lončanicama.
Valeria se popne na prikolicu i dublje gurne stabla kako bi napravila više mjesta za nova.
Ponovno se spusti, otpuše kosu s lica, otrese zemlju s ruku i sjedne, na ručku prikolice.
„Gotovo i ne mogu shvatiti da su već odrasli“, kaže i pogleda Joonu. „Zbog mojih su pogreški
djeca rasla bez majke.“

121
 Knjige.Club Books

Valerijine oči boje jantara potamne i uozbilje se.

„Važno je da su se vratili“, kaže Joona.
„Ali ne treba to uzeti zdravo za gotovo... kada pomislim na to čemu sam ih sve izložila dok
sam bila u zatvoru u Hinsebergu... Iznevjerila sam ih na sve one načine na koje nisam smjela.“
„Pa ipak bi trebali biti ponosni na to što si postala“, kaže Joona, „Nikada mi neće oprostiti
kako treba... Mislim, ti si rano izgubio oca, ali on je bio junak, to ti je zacijelo mnogo značilo.
Možda ne baš tada, ali poslije.“
„Da, ali ti si se vratila, mogla si objasniti što se dogodilo, objasniti svoje pogreške.“
„Ne žele razgovarati o tome.“
Spusti pogled i među gustim joj se obrvama stvori bora.
„Ti u svakom slučaju nisi mrtva“, kaže.
„Iako su to rekli svojim prijateljima jer su se sramili.“
„I ja sam se sramio toga što smo mama i ja bili u teškom imovinskom stanju... zato ti i ja
nikada nismo odlazili k meni kući.“
Valeria okrene glavu i susretne Joonin pogled.
„Cijelo sam vrijeme mislila da je tvoja mama htjela da budeš uvezi s Finkinjom“, rekla je.
„Ne“, nasmije se Joona. „Bila bi luda za tobom, najviše na svijetu voljela je kovrčavu kosu.“
„Zbog čega si se sramio?“
„Mama i ja živjeli smo u jednosobnom stanu u Tensti, spavao sam u kuhinji na madracu koji
bih svako jutro skupio i gurnuo u ormar... nismo imali ni televizor ni radio, namještaj je bio
istrošen...“
„A još si i radio u skladištu ili što je to ono bilo?“
„Skladište drva Ekesiöös u Brommi... inače ne bismo mogli platiti stanarinu.“
„Sigurno si mislio da sam razmažena“, promrmlja Valeria i pogleda svoje ruke,
„Čovjek rano nauči da život nije pravedan.“

122
 Knjige.Club Books

38.

VALERIA UHVATI KOLICA I VRATI SE prema stakleniku. U tišini nastave tovariti stabla oraha na
prikolicu. U njima se nemirno komešaju duhovi prošlosti i polako im naviru vrtlozi sjedanja.
Kada je Jooni bilo jedanaest godina, njegov je otac, policajac Yrjö, ubijen na dužnosti.
Sačmaricom ga je upucao muškarac tijekom obiteljske svađe u mjestu Upplands Väsby. Njegova
je majka Ritva bila domaćica i nije imala prihoda. Više nisu imali dotok novca pa su se ona i Joona
morali preseliti iz kuće u Marsti.
Joona je brzo naučio kako prijateljima uvijek mora reći da mu se ne da ići u kino kada bi ga
pozivali ili da nije gladan kada bi sjedili u kafićima.
Podigne i zadnje stablo na prikolicu, ugura jednu granu unutra i oprezno zatvori rešetke.
„Počeo si govoriti o svojoj majci“, kaže Valeria.
„Znala je da se sramim zbog naše situacije“, kaže Joona i obriše ruke. „Sigurno joj je to teško
padalo jer nam je zapravo bilo dobro. Čistila je stubišta i radila koliko god je mogla, a u knjižnici
je posuđivala knjige koje bismo navečer čitali i razgovarali o njima.“
Odvezu prikolicu u šupu pa uđu u njezinu kućicu. Valeria otvori vrata podruma koja vode do
praonice.
„Operi ruke ovdje“, kaže i odvrne vodu koja poteče preko velikog čeličnog umivaonika.
Stane kraj nje i stavi ruke uprljane zemljom pod mlaki mlaz vode. Ona zapjeni sapun koji
pocrni od prljavštine i počne prati njegove ruke.
Jedino što se čuje je voda koja teče i svjetluca u nagnutom umivaoniku.
Ispiru ruke, ponovno ih nasapunaju i peru jedan drugome, ali ona se prestala smiješiti.
Dugo zadrže ruke pod mlakim mlazom vode, odjednom svjesni dodira. Ona dlanom blago
uhvati dva njegova prsta i ozbiljno ga pogleda.
On je mnogo viši od nje i mora se popeti na prste iako se on sagnuo kako bi je mogao poljubiti.
Nisu se poljubili od srednje škole i nakon toga se pogledaju gotovo sramežljivo. Ona uzme
čist ručnik s police i obriše mu ruke i podlaktice.
„I tako si došao k meni, Joona Linna“, kaže blago i podraga ga po obrazu, prođe rukom od
čeljusti do uha i plave, kuštrave kose.
Skine sa sebe majicu i opere se pod pazusima ne skidajući bijeli grudnjak s izblijedjelim
naramenicama. Boja njezina tena podsjeća na masline u porculanskoj zdjeli. Ima tetovaže na oba
ramena i ruke su joj neočekivano mišićave.
„Nemoj gledati“, nasmije se.

123
 Knjige.Club Books

„Teško je ne gledati“, kaže Joona i odvrati pogled.

Valeria se presvuče u donji dio crne trenirke s bijelim porubom i žuti topić.
„Hoćemo li poći gore?“
Kućica je jednostavno uređena. Strop, pod i zidovi prebojeni su u bijelo. Joona udari glavom
u lampu kada uđe u kuhinju.
„Pazi glavu“, kaže Valeria i stavi cvijeće u vazu s vođom.
Nema stolaca oko kuhinjskog stola, a na radnoj površini stoje tri pladnja s kruhom prekrivena
krpama.
Valeria ubaci još malo drva u stari oganj, puhne žar, a zatim izvadi lonac.
„Jesi li gladan?“ upita ga i donese kruh i sir iz smočnice.
„Uvijek sam gladan“, odgovori Joona.
„Odlično.“
„Ima li stolaca?“
„Samo jedan... tako da te prisilim da mi sjediš u krilu... Salim se, obično iznesem stolce kako
bih imala više mjesta dok kuham“, kaže i pokaže u dnevni boravak.
Uđe u susjednu prostoriju u kojoj se nalazi televizor, kauč i jedan stari, ručno obojeni ormarić.
Uzduž jednog zida poredano je šest kuhinjskih stolaca. Uzme dva i vrati se u kuhinju, ponovno
udari glavom o lampu, zaustavi je rukom i sjedne.
Lampa se još malo njiše i svjetlost prelazi preko zidova.
„Valeria... ja zapravo nisam na dopustu“, zausti Joona.
„Nisi valjda pobjegao?“ pita smijući se.
„Ovaj put nisam“, odgovori.
Spusti svoje svijetlosmeđe oči i gotovo posivi u licu, kao da se našla iza ledenog zida.
„Znala sam da će se ovo dogoditi, znala sam da ćeš ponovno postati policajac“, kaže i proguta
knedlu.
„Nisam policajac, ali morao sam odraditi još jednu posljednju akciju, nije bilo druge
mogućnosti.“
Ona se jednom rukom oprezno osloni o zid. Ne želi ga pogledati u oči. Žile na vratu snažno
joj kucaju i usnice su joj problijedjele.
„Jesi li uopće stvarno bio u zatvoru?“
„Prekjučer sam prihvatio zadatak“, odgovori on.
„Razumijem“
„Gotov sam s policijskim poslom.“
„Ne“, nasmiješi se ona. „Možda ti u to i vjeruješ, ali ja sam znala da zapravo samo želiš
natrag.“
„Nije istina“, kaže on iako istog trenutka shvati da je u pravu.
„Nikada nisam bila toliko zaljubljena u nekoga koliko sam bila zaljubljena u tebe“ kaže ona
polagano i ugasi štednjak. „Znam da nisam uspjela s većinom stvari u svom životu i znam da
vrtlarenje nije nešto za hvalisanje... Ali kada sam otkrila da si zatvoren u Kumli... Ne
znam, osjećala sam se kao da se pred tobom više ne moram sramiti, da ćeš razumjeti. Ali sada... Ti

124
 Knjige.Club Books

ni ne želiš ovdje raditi, zašto bi ti to uopće htio? Uvijek ćeš biti policajac, to je ono što jesi, pa
znam ja to.“
„Bilo bi mi lijepo ovdje“, kaže Joona,
„To nikada ne bi funkcioniralo“, odgovori ona mutna glasa,
„Hoće“
„Nema veze, Joona. Tako je, kako je“, kaže i prazno ga pogleda. „Ja sam policajac, to je dio
mene, moj je tata umro na dužnosti... Ne bi mu bilo drago vidjeti me u policijskoj uniformi, ali i to
je bolje od zatvorske.“
Ona zastane spuštena pogleda i ruku prekriženih na prsima. „Možda preburno reagiram, ali
želim da odeš“, kaže tiho.
Joona polagano kinine, rukom prijeđe preko površine stola i ustane. „Ovako ćemo“, kaže i
pokuša uhvatiti njezin pogled. „Odsjest ću u malenom hotelu u kvartu Vasastan, zove se Hansson.
Ujutro se ponovno moram vratiti u Kumlu, ali do tada se nadam posjetu neovisno o tome jesam li
policajac ili nisam.“
Kada napusti sobu, ona brzo odvrati lice kako ne bi vidio da je na rubu plača. Začuje njegove
teške korake u predsoblju, čuje kako se vrata otvore i zatvore.
Valeria ode do prozora, vidi ga kako sjeda u automobil i odveze se. Kada nestane, padne na
pod leđima naslonjena na kuhinjski element i zaplače. To je onaj isti stari plač koji je vrebao na
nju još od onog trenutka kada su im se putevi razišli i kada se među njima otvorio bezdan.

125
 Knjige.Club Books

39.

SAGA ZAKLJUČA MOTOR I KRENE ulicom Luntmakargatan razmišljajući o Jooninoj brzoj

infiltraciji kod Salima Ratjena. Velika će akcija početi za dva sata.
Prođe kraj istočnoazijskog vegetarijanskog restorana i ugleda kako jedan par u pedesetima
sjedi i jede. Drže se za ruke na stolu među tanjurima i čašama i razgovaraju smiješeći se.
Saga shvati da je zaboravila jesti otkad je ubijen ministar vanjskih poslova.
Svi su pod utjecajem te velike prijetnje državi.
Jeanette je nakon Tamarinog preslušavanja kod restorana Nyköpingsbro uzela bolovanje. Saga
je vozila natrag u Stockholm, a Jeanette se stisnula i ležala na stražnjem sjedištu žmireći.
Kada je ujutro otišla do ureda, Janusove su oči bile crvene i natečene i pio je enormne količine
vode.
Nije se obrijao i priznao je da nije pošao kući svojoj obitelji, već da je prespavao na parkiralištu
u automobilu. Razmišlja kako da mu objasni da mora uzimati lijekove. Zna da je proveo nekoliko
tjedana u bolnici nakon što je dobio otkaz u vojsci, ali od tada se odlično nosio sa svojom bolešću.
Janusovi su suradnici pregledali snimke s nadzornih kamera na ministrovom tvrdom disku.
Počinitelj se ne vidi, iako je barem jednom morao biti tamo da špijunira.
Kamere su međutim prije tri tjedna snimile drugog uljeza.
Na snimkama se vidi kako se kuharska zvijezda Rex Müller usred noći penje preko ograde,
hoda po travnjaku i tetura do terase.
Vidi se kako se pomokrio ravno u osvijetljeni bazen, a onda kružio po vrtu i skupljao vrtne
patuljke kao da bere velike gljive i bacao ih u bazen jednog za drugim.
Teško je vidjeti neku poveznicu s ubojstvom, ali Rex Müller bez sumnje je agresivan i
neuravnotežen.
Janus je obrisao znoj s gornje usnice i više puta naglasio da ovakve izraze mržnje uvijek treba
shvatiti ozbiljno. Već pokoja neprijateljska riječ u komentarima na društvenim mrežama ili post na
Facebooku ili instagramu katkad mogu biti uvod u neugodne zločine iz mržnje.

***

Rex pokupi pepeljaru koju je Sammy ostavio na terasi, ispere je i stavi u perilicu za suđe. Netko
pozvoni na vrata. Ostavi slavinu otvorenu i brzo se spusti na prvi kat.

126
 Knjige.Club Books

Pred njegovim se vratima nalazi najljepša žena koju je ikada vidio. Izgleda kao da je ispala iz
nekog prekrasnog sna, onakvog koji se javljaju kada čovjek dugo spava, kada alkohol nestane iz
tijela i snovi postanu slatki poput šećera.
„Zovem se Saga Bauer i radim u Sigurnosno-obavještajnoj agenciji“, kaže i pogleda ravno u
njega svojim svijetloplavim očima.
„U Sigurnosno-obavještajnoj agenciji?“ pita.
„Da“, potvrdi ona i pokaže mu svoju iskaznicu.
„Dobro“, odgovori on ni ne pogledavši je.
„Smijem li ući?“ upita.
Rex se pomakne unazad, čuje da vođa u kuhinji još uvijek teče i sjeti se da je baš bio prao
suđe.
Agentica Sigurnosno-obavještajne agencije skine sa sebe pohabane tenisice i gurne ih
stopalom.
„Možemo li otići u kuhinju?“ upita tiho. „Upravo sam slagao suđe u perilicu i...“
Ona kimne i pođe za njim na stubama koje vode do kuhinje. On zatvori slavinu i okrene se
prema njoj.
„Hoćete li... Želite li šalicu kave?“
„Ne, hvala“, odvrati ona i pogleda van kroz prozor s pogledom na grad. „Poznavao si ministra
vanjskih poslova, zar ne?“
Ponovno se okrene prema njemu i Rex vidi kako joj iz rupe u čarapi viri palac.
„Ne mogu vjerovati da ga više nema“, odgovori on i odmahne glavom. „Nisam znao da je tako
ozbiljno, gotovo uopće nije govorio o svojoj bolesti... Tipično za muškarce te generacije, misle da
moraju držati sve u sebi...“
Glas mu pukne.
Ona priđe kuhinjskom stolu, baci pogled na veliku zdjelu s limetama, a onda ponovno podigne
pogled.
„Ali volio si ga?“
Rex slegne ramenima.
„Nismo se toliko družili posljednjih godina, nismo imali vremena, nijedan od nas... Tako je to
kada čovjek ganja karijeru, ima to svoju cijenu.“
„Dugo se poznajete“, kaže ona i stavi ruku na naslon jednog od stolaca.
„Iz srednje škole... išli smo u isti internat, zove se Ludviksbergsskolan... Bili smo društvo
razmaženih dječaka koji su... bili smo prilično sirovi, nije bilo te šale koja bi nam bila previše
brutalna ili vulgarna ili pak spačke koja bi bila preuvrnuta“, slaže.
„Zvuči zabavno“, kaže ona suho.
„Bilo je to najbolje vrijeme mog života“, nasmije se i okrene prema perilici jer više ne može
podnijeti osjećaj da mu se na licu vidi koliko laže.
Kada ponovno pogleda prema njoj, sve ga stisne u grudima. DJ-eva se krv jasno vidi na
jednom od stolaca oko stola. Kako mu je to promaklo kada je čistio? Nekako je krv potekla i ispod
naslona za ruke i sada se vide tamnocrvene, zgrušane kapi krvi.
„Zašto imam osjećaj da mi ne govoriš istinu?“

127
 Knjige.Club Books

„To je možda do mog lica“, ponudi Rex objašnjenje. „Tako izgledam, što ću.“
Ona se ne nasmije, samo kratko spusti pogled i ponovno ga pogleda.
„Kada si se zadnji put susreo s ministrom?“
„Ne sjećam se... otišli smo na kavu prije nekoliko tjedana“, slaže i živčano provuče ruku kroz
kosu.
Njezine su svijetle oči ozbiljne i zamišljene.
„Jesi li razgovarao s njegovom suprugom?“
„Ne, znači... nju ne poznajem, možda iz viđenja samo „
Ne može razmišljati ni o čemu drugom osim o krvi. Osjeća da je sve što kaže isprazno i lažno.
Ona digne ruke sa stolca i obiđe oko stola ne spuštajući pogled s njega.
„Što mi skrivaš?“
„Moram sačuvati nekoliko tajni kako bi mi se vratila.“
„Ne želiš da se vratim, vjeruj mi.“
„Želim“, kimne poletno.
„Upucat ću te u koljeno“, kaže, ali onda ipak ne može suspregnuti osmijeh zbog njegova
neozbiljna cerenja.
„Hoćemo li sjesti u staklenik“, predloži on nejasnom gestom. „Tamo je ugodnije i...“
Slijedi ga u dio krovne terase sa staklenom stijenom i sjedne na jednu od čupavih fotelja od
janjeće kože uz stari mramorni stol.
Rex razmišlja o tome kako da se vrati unutra, stavi klor na kuhinjski papir, obriše stolac i baci
papir prije no što ona išta zamijeti.
„Želiš li možda čašu vode?“ upita.
„Brzo ću ja ići“, kaže i jednom rukom popipa list velikog stabla limuna.
„A šampanjac?“
Ona se umorno nasmije i on zamijeti da ima veliki ožiljak koji joj se spušta ravno niz obrvu.
Nekako je to čini još više živom.
„Je li ministar ikada govorio o tome da mu tko prijeti?“ upita ga.
„Prijeti? Ne... ne vjerujem“, odgovori i osjeti kako mu se ruke naježe kada shvati da je ministar
ubijen.
Zašto bi inače Sigurnosno-obavještajna agencija bila umiješana?
Ministar nije bio bolestan, to je bila samo službena verzija.
Rex osjeti kako mu znoj izbije na gornjoj usnici od pomisli na to da je upravo rekao da ministar
nije htio govoriti o svojoj bolesti. Pravio se da zna za njegovu bolest, ali da nije razumio koliko je
ozbiljna.
„Idem sada“, kaže ona i ustane.
Opet pođe s njom u kuhinju. Ona se zaustavi kraj stola i okrene prema njemu.
„Postoji li išta što bi mi htio ispričati?“ upita ga ozbiljno.
„Ne, samo ono što sam već rekao... da katkad nismo poznavali granice s našim šalama.“
Ali agentica ne ode, već izvuče stolac s krvlju, sjedne na njega i pogleda ga s izrazom na licu
koji mu govori da očekuje da će joj reći istinu.

128
 Knjige.Club Books

„Jesi li ga išao kada posjetiti u Djursholm?“

„Ne“, šapne i pogleda prema ormariću u kuhinji gdje se nalazi boca s klorom.
Ako je ministar zbilja ubijen, onda njegova provala na njegov posjed nije samo skandalozna,
već bi čak mogao biti i osumnjičen.
Rex u panici pomisli da bi možda trebao priznati što zapravo misli o ministru, ali da se zakune
da nikome nije učinio ništa nažao.
Nikada nije učinio ništa nasilno, ali shvati da i njegov pokušaj da večeras pomogne DJ-u može
imati velike posljedice.
U lokalnim vijestima nisu javili ništa o nekom napadu ili smrtnom slučaju, ali bilo je mnogo
krvi i DJ je bio siguran da je muškarac ozbiljno ozlijeđen.
Možda se nalazi na operacijskom stolu, a ako umre, Rex može biti optužen zbog sudjelovanja
u ubojstvu na mah ili barem za pomaganje počinitelju.
Ako agentica Sigurnosno-obavještajne agencije samo pomakne ruke malo bliže, osjetit će
ljepljivu krv na stolcu.
„Kada si posljednji put uopće bio u Djursholmu?“
Rex gleda u njezine ruke na naslonu.
„Rado bih prebirao po sjećanjima, ali moram ići uskoro... mijenjam jelovnik u svom restoranu
i...“
Ona zabubnja malo po naslonima, nasloni se prema natrag i ispitivački ga pogleda. Prsti su joj
točno iznad krvi.
„Je li ikada s tobom razgovarao o muškarcu s dva lica?“
„Nije“, odgovori on brzo.
„Ne zanima te o čemu govorim?“ upita ona. „Ne bi li se trebao pitati što bi to uopće značilo,
osim ako već znaš o čemu govorim?“
„Ma da, ali...“
Kažiprstom blago dotakne jednu od ljepljivih kapi krvi.
„Ali, što?“
Rex gotovo rukom opet prođe kroz kosu, ali se zaustavi.
„Samo mi se malo žuri i... i da budem iskren, ne mislim da mogu tu biti puno od pomoći.“
„Nemoj se iznenaditi ako se vratim“, kaže i ustane.
Ode iza stolca, uhvati ga za naslon, polako uvuče pod stol i pogleda ga u oči na trenutak prije
no što pođe prema stubama.

129
 Knjige.Club Books

40.

JOONA PARKIRA KRAJ TROŠNE bijele kamp-kućice u ulici Almnäsvägen 16 i pogleda na sat
razmišljajući o saslušanju Sofije Stefansson.
Imaju posla s počiniteljem koji je izišao iz okvira svoga zadatka iako je prošao neizmjerno
naprednu vojnu obuku.
Itekako je detaljan kada treba obrisati dokaze, ali ipak je za sobom ostavio svjedokinju.
Itekako je učinkovit i brz, ali onda se zaustavi i pusti da prođe deset minuta tijekom kojih ne
čini baš ništa. Sasvim je miran, ne drhti, ne oklijeva, ne moli se, ne postavlja pitanja i nema nikakve
zahtjeve.
Taj mu prazan hod mora biti važan, možda ima neku ritualnu vrijednost, pomisli Joona.
Ali u tom je slučaju lanac uzroka iza ubojstva mnogo izopačeniji nego što su mislili. U tom
slučaju ideja da je riječ o konvencionalnom terorizmu postaje prejednostavna.
Vrata kućice se otvore i iziđe žena u zelenoj kabanici te navuče kapuljaču preko plave kose.
Joona napusti automobil, zaključa ga i ode do nje.
„Joona Linna“, kaže ona.
„Tako se i ja zovem“, odgovori on i pruži joj ruku.
Ona otjera smiješak s lica.
„Zovem se Ingrid Holm, odvest ću te do voditelja akcije.“
„Hvala, ljubazno od tebe.“
Ingrid Holm odvede ga kroz vrata neobojene ograde između kuće i garaže i uđu u šumu. Miriše
na vrijes i toplu mahovinu. Vjetar zapuše među krošnjama drveća i suhe iglice popadaju na tlo.
„Moraš hodati točno iza mene kako te se ne bi vidjelo s ulice“ kaže i zaustavi ga na vrhu brda.
Ingrid preko radija komunicira s nekim, sluša i pričeka na trenutak. Zamoli Joonu da se pogne,
povede ga oko dva bora i iza jednog kamenog bloka s bijelom mahovinom, a onda mu pokaže da
se ponovno smije ispraviti. Promijene smjer i nastave duž visokih jorgovana po izgaženom putu
koji vodi preko travnjaka iza žute drvene kućice s bijelim uglovima. Crveni okrugli roštilj i maleni
trampolin zaboravljeni su u visokom korovu kraj starog stabla jabuke.
Ingrid pokaže Jooni bijela vrata verande s oljuštenim kitom oko labave prozorske prečke.
Policajci u pojačanim pancirkama stoje u hodniku, kuhinji i dnevnom boravku. Automatske puške
njišu se na kožnatom remenju, a crne kacige odložili su na pod. Zasloni prekrivaju sve prozore na
donjem katu s unutarnje strane kako se ne bi vidjelo što se unutra događa.
„Prva postrojba je u kuhinji“, kaže pokazujući na stube.

130
 Knjige.Club Books

Joona se progura među muškarcima odjevenima u crno koji nemirno čekaju pred stubama za
gornji kat.
Ne znaju da će za nekoliko sati više njih biti mrtvo.
U kuhinjici se smjestila Postrojba i, Gustavov tim koji će ući iza Joone, prva skupina koja će
rušiti vrata i razbijati prozore ako dođe do borbe ili uzimanja talaca.
„Joona?“ upita muškarac tamnosmeđih očiju.
„Da.“
„Ovo je Joona Linna, on ulazi prvi“, objasni drugima.
„A mi smo ti koji će ući poslije tebe i spasiti te“, kaže drugi muškarac krupna vrata i obrijane
glave.
„Već se osjećam sigurnije“ nasmije se Joona i rukuje s četvoricom muškaraca koji mu se
redom predstave.
„Zapravo sam danas trebao imati slobodno“, kaže jedan od muškaraca koji se zove Sonny. Ali
ovo nitko ne želi propustiti.
Adam stupa okolo tako da pod pucketa, popravi pancirku i odjeću i popije Red Buli iz malene
limenke.
„Da nazovem tvog brata i kažem mu da si danas već dobio krila?“ pita ga August koji sjedi na
podu leđima naslonjen na zid.
„Njegov je stariji brat mehaničar najednom od naših helikoptera“, objasni Jamal.
Sonny pogleda u hladnjak, odgurne staklenku pekmeza i pomiriše paket jogurta od vanilije.
„Mislim da unutra nećeš pronaći teroriste“, kaže August i zijevne.
„Ali ako ih nađem, ubit ću ih“, promrmlja Sonny i pojede samu dimljenu šunku iz plastičnog
pakiranja,
„Je li Gustav na gornjem katu?“ upita Joona.
„Da, htio je proći kroz zadnje detalje s Janusom“, odgovori Jamal.
Jedan od muškaraca iz postrojbe sjeo je na donju stubu i prazno gleda u zrak. Kada mu se
Joona približi, žustro se pridigne i pomakne, trzavo i nemirno se krećući.
Joona se popne uz škripave drvene stube i uđe u prostranu prostoriju uz koju se nalaze dvije
spavaće sobe. I ovdje su prozori zaštićeni od nadzora. Svi su već zauzeli svoje pozicije. Razgovori
su prigušeni i kratki kao kada zrakoplov treba sletjeti po lošem vremenu.
Voditelj akcije Janus Mickelsen promatra originalni nacrt susjedne kuće i raspravlja o nečemu
s operativnim zapovjednikom Gustavom Larssonom.
„Back in black“, kaže Janus i rukuje se s Joonom.
„Što misliš o akciji?“ pita Gustav.
„Vjerojatno će sve proći mirno“, kaže Joona. „Ali ako se situacija zaoštri, morate znati da je
počinitelj opasniji nego što smo prije mislili.“
„Imamo situaciju pod kontrolom“, odgovori Janus s nestrpljivim tonom u glasu.
„Znate da sam nakon našeg susreta razgovarao sa svjedokinjom... i po mom je sudu počinitelj
prošao vojnu obuku za glavne specijalne postrojbe američke ratne mornarice Navy Seals
„U redu, to je dobro znati“, kaže Gustav ozbiljno.

131
 Knjige.Club Books

„Pa kvragu, imamo šest snajperista uključujući mene na licu mjesta“, kaže Janus. „Tu nas je
dvadeset i osmero iz postrojba za posebne namjene, imamo automatske puške, granate za
omamljivanje i tenk M46.“
„Samo želim da budete spremni na to da ovaj počinitelj može prezreti vašu taktiku dok si
rekao keks“, kaže Joona. „Iskoristit će sve ono što najbolje znate. Zna kako pretražujete prostorije
i kako držite oružje da ne ostanete bez njega.“
„Sada se trebaš uplašiti“, kaže Janus i potapša Gustava po ramenima.
Kapljice znoja cure mu s kose niz pjegavo čelo.
„Nismo se baš pripremali za ovakvo što“, kaže Gustav i rukom obriše usta.
„Ako počnete gubiti ljude, morate razbiti svoje standardne obrasce ponašanja“, kaže Joona i
istog trenutka poželi da mladić ne sudjeluje u ovoj akciji.
„Sići ću i s postrojbom porazgovarati o alternativnoj taktici“, kaže Gustav i pocrveni u
obrazima. „Ne želim da moraš reći teti Anji da sam te osramotio.“
„Samo budi oprezan“, podsjeti ga Joona.
„Svi smo spremni umrijeti u čast našeg ministra“, šapne Janus i podsmjehne se.
Gustav nestane niz stube držeći kacigu u ruci.
Joona uđe u spavaću sobu s pogledom na šumu i zagleda se u zaslon računala koji prikazuje
što se događa na ulici. Tamne grane golog drveća njišu se na vjetru pred Parisinim domom.
Na adresi Gnestavägen 10 nalazi se žuta kuća u nizu iz pedesetih godina. Suho lišće skupljeno
je u nanos uz napukle stube, a metla za čišćenje s blijedom ručkom naslonjena je na zid.
Očekuju da će se Parisa vratiti kući za dvadeset i pet minuta.
Janus se vrati sa starim nacrtom kuće koji je dobio u uredu za izgradnju grada. Uvojci crveni
poput bakra i višednevna brada čine njegovo uznemireno lice nježnijim.
„Nismo zamijetili nikakvu aktivnost oko kuće otkad ju je Parisa jutros napustila“, kaže i stavi
nacrt na stol. „Ali postoji više mjesta koja se odavde ne mogu vidjeti.“
„Hodnik i toalet“, kaže Joona i pokaže na kartu.
„I na gornjem katu netko može ležati u kadi ili na pođu... Ali najviše prostora ima u kotlovnici
i praonici, to nemamo pod nadzorom.“
„Kuća je izgrađena u pedesetima, što znači da se dolje mogu nalaziti prilično velika skloništa
i...“
„Čekaj“, prekine ga Janus i javi se na radijski poziv. Ponovno se okrene prema Jooni. „Parisa
je uranila, došla je prije nego što smo mislili, na putu je kući i doći će za manje od pet minuta.“

132
 Knjige.Club Books

41.

JANUS PROMIJENI KANAL NA RADIJU i napetim glasom obavijesti sve postrojbe da je Parisa na
putu kući.
„Joona, došao si s hrpom upozorenja i želim samo reći da, ako sve pođe po zlu...“ kaže Janus
i nemirno ga pogleda. „Ako moramo uletjeti, popni se na gornji kat. U garderobi se nalaze ljestve
koje vode do potkrovlja i gore na krov.“
Na zaslonu vide kako se Parisa približava kući s vrećicama namirnica u rukama. Odjevena je
u tanki, crni ogrtač, ružičasti hidžab i crne kožnate čizme na petu.
Pokupi nekoliko reklamnih listića iz poštanskog sandučića, dođe do ulaznih vrata, spusti
vrećice i otključa.
„Odmah te moramo ozvučiti“, kaže Janus. „Odi u desnu spavaću sobu, poslat ću ti Siv čim je
nađem.“
Joona se vrati u hodnik i uđe u spavaću sobu. Mlada žena u crnoj polo majici sjedi na stolcu
kraj prozora koji gleda na ulicu. Kada ga čuje, ustane i pozdravi ga.
„Zovem se Jennifer“, kaže rukujući se s njim.
„Nisam ti htio smetati, ali...“
„Ne smetaš“, kaže žena brzo i makne kosu s lica.
„Samo mi treba pomoć s mikrofonom „
Jennifer je kosu podigla u konjski rep i na sebi ima crne vojničke hlače i teške čizme, a kacigu,
zaštitne naočale i pojačanu pancirku odložila je na pod kraj stolca.
Joona vidi da je na čvrst stativ namontirala snajpersku pušku švedske vojske. S pomoću ručice
može jednostavno okrenuti oružje s jedne strane prozora na drugu.
Tri dodatna spremnika za streljivo poredana su na stoliću kraj otvorenog kartona streljiva
kalibra 7,62 milimetra i zelene boce vođe Pellegrino.
Brošura za uporabu ispala je iz kutije i leži na podu. Joona zna da to nema veze, ionako joj
neće trebati. Oružje ima izlaznu brzinu od gotovo tisuću tristo metara u sekundi, a udaljenost nije
veća od šezdeset metara.
Joona prvo skine sako i stavi ga na krevet, zatim skine futrolu s ramena, a onda krene
otkopčavati i košulju.
„Parisa je ušla u spavaću sobu“, kaže Jennifer. „Želiš li pogledati?“
Priđe i pogleda kroz nišan, namjesti stupanj povećanja na osam i promatra kako Parisa sa sebe
skida hidžab. Kosa joj je skupljena u debelu, crnu pletenicu koja joj doseže do više od pola leđa.

133
 Knjige.Club Books

Jasno može raspoznati i njezino lice točno u sredini nišana: malene pore nosa, madež iznad jedne
obrve i tanku liniju koja je ostala na obrazu jer joj se razmazalo malo olovke za oči.
Kada uđe u kupaonicu, Joona vidi da su otvorena vrata garderobe s tapetama na zlatno-smeđe
medaljone.
Unutra su sigurno stube koje vode u potkrovlje.
Ispravi leđa i zaškilji prema kući. U otvoru među zavjesama vidi Parisinu sjenu u kupaonici
iza grubog stakla prozora koji je otvorila kako bi prozračila sobu.
Joona je skinuo košulju točno u trenutku kada je ušla tehničarka zvuka iz nadzorne skupine.
Siv je žena u srednjim godinama, lijepih plavih očiju i plave kose duge do ramena. Zastane, a bijela
joj se bluza napinje nad grudima sa svakim udisajem.
Ozbiljna izraza lica pogleda Joonu koji golog torza stoji nasred sobe. Vrlo je mišićav od
treniranja u zatvoru. Na torzu ima ožiljke od prostrijelnih rana i porezotine.
Polako obiđe oko njega, vršcima prstiju opipa njegovu desnu lopaticu i malo mu podigne ruku.
Jennifer ih promatra i ne može suspregnuti osmijeh,
„Mislim da ću staviti mikrofon točno ispod lijevog prsnog mišića“, kaže Siv na koncu i otvori
plastični etui s crnom gumenom podstavom.
„U redu.“
Siv drhtavo zalijepi mikrofon i pokuša izgladiti ljepljivu traku.
„Malo su mi hladne ruke“, kaže promuklo.
„Nema veze .“
„Mogu ja napraviti to“, predloži Jennifer. „Imam tople ruke.“
Siv se pravi da je nije ni čula. Prelijepi mikrofon još jednom vrpcom, a onda provjeri da veza
funkcionira. Njihovi se glasovi čuju u zvučniku primatelja, ali zbog blizine pošiljatelja nastane
snažna jeka.
„Da se obučem?“ pita Joona.
Siv ne odgovori, a Jennifer zahihoće. Joona zahvali na pomoći, navuče košulju, pričvrsti
futrolu za pištolj i ponovno obuče sako.
„Ovaj je mikrofon gotovo nemoguće otkriti“, kaže Siv. „I doseže dovoljno daleko da pokrije
cijelu kuću, ali ne više od toga, samo da znaš.“
Iskušaju vezu još jednom kada Janus uđe i donese prijenosno računalo da bi pokazao Jooni
kako kamera prati Parisu po kući. Vratila se u kuhinju, hoda okolo u grudnjaku i donjem dijelu
sjajne trenirke i jede čips iz srebrne vrećice.
Joona provjeri svoj pištolj, posudi vrpcu od Siv i omota donji dio ručke kao što je uvijek radio.
Otpusti spremnik za streljivo, povuče čekić, brzo isproba mehanizam, provjeri brzinu okidača i
udarne igle, vrati osigurač pa ponovno gurne spremnik za streljivo unutra i u cijev uvede jedan
metak.
„Idem sad“, kaže kratko.
Spusti se niz stube i vidi da Gustav u tamnom hodniku drži ruke pred licem, a automatska mu
puška visi uz bok.
„Kako si?“ upita ga Joona.
Gustav se trgne, spusti ruke i izgleda kao da se srami. Njegovo inače veselo lice napeto je i
sjaji se od znoja.

134
 Knjige.Club Books

„Samo imam taj neki prokleto čudan osjećaj“, kaže odlučno. „Nešto mi smeta, možda je djela
kuća stupica.“
„Samo budi oprezan“, ponovi mu Joona.
Agentica Sigurnosno-obavještajne agencije Ingrid Holm, koja mu je pokazala put do kuće
kroz šumu, već stoji pred staklenim vratima kako bi ga odvela natrag do automobila tako da ga se
ne može vidjeti s ulice.

135
 Knjige.Club Books

42.

KAKO NE BI STIGAO HLADNIM AUTOMOBILOM, Joona prvo napusti područje, odveze se ispod
tračnica podzemne željeznice i napravi krug oko cijelog Bandhagena prije no što se ponovno
doveze u malenu četvrt s kućama u nizu.
Parkira nešto dalje od Parisine kuće i čuje iza sebe šuštanje i kuckanje vrućeg automobila kada
pođe prema ulazu.
Nad ciglenim stropom vide se krošnje visokih breza pune lišća.
Okolica je mirna, gotovo kao da sve drijema.
Joona nije vidio ni sjenu postrojbe, ali zna da su svi tamo, čekaju konačnu zapovijed, nervozni
su i nestrpljivi, snažno podijeljeni između žudnje za onim trenucima kada se vrijeme zaustavi i
krenu u akciju i straha zbog toga što mogu ostati osakaćeni ili umrijeti.
Ako bi otvorili paljbu, cijelu bi dužinu kuće mogli izbušiti u manje od minute. Nacionalne
postrojbe rabe automatske puške G36C marke Heckler&Koch. To je oružje s prilično visokom
udarnom snagom koje može isprazniti cijeli spremnik metaka u manje od tri sekunde.
Joona se približi bijelim ulaznim vratima i pomisli na uvećanu kartu područja koja je visjela
na zidovima s lepezasto označenima zonama rizika s obiju strana kuća. Na karti su bili ucrtani i
položaji svih operativnih jedinka i njihovi individualni smjerovi kretanja.
Lišće drveća zašušti na vjetru. U daljini se začuje zvuk automobilskog motora.
Joona ispruži prst i pritisne na dugine zvona.
Zna da jedan od snajperista pomno pazi na ulazna vrata. Vjerojatno želi nišaniti na prozorčić
na vratima, ali trenutačno ga Joona prikriva svojim tjemenom.
Iz jedne kuče iziđe žena s kolicima. Plavi konjski rep njiše joj se dok hoda. Približi se, ali
odjednom stane i javi se na telefon.
Joona pozvoni još jednom.
Na nekom se krovu nakratko upali ventilator, ali gotovo odmah i utihne. Žena s kolicima više
se ne kreće, već razgovara na mobitel.
Začuje se tutnjanje točno prije no što komunalno vozilo skrene u ulicu Gnestavågen i šišteći
se zaustavi.
Dva muškarca iskoče van i odu po kontejnere za smeće.
Joona čuje korake iz kuče i odmakne se od prozorčića. Parisa Ratjen stavi sigurnosni lanac na
vrata prije no što ih otvori. Ponovno se odjenula u isti ružičasti hidžab kao maloprije i debeli

136
 Knjige.Club Books

pulover koji joj doseže do bedara. Vitka je i niska. Lice joj je blago našminkano, ima ruž i sjenilo za
oči.
„Pozdravlja te dagawand halak“, kaže Joona.
Čvrst pogled zadrhta joj u milisekundi. Pogleda iza njega na cestu pa ponovno u njega, udahne
i zatvori vrata.
Žena s dječjim kolicima završi razgovor i krene. Približava se Parisinoj kući, a čistači se
vraćaju u svoje vozilo.
Joona se pomakne sa strane kako bi snajperist mogao nanišaniti onoga tko će se pokazati kada
se vrata ponovno otvore.
Komunalno vozilo tutnji prolazeći kraj kuće. Skrene nalijevo.
Parisa skine sigurnosni lanac, ponovno otvori vrata i zamoli ga da uđe. On uđe u hodnik, a
ona zatvori vrata, zaključa i pogleda kroz špijunku.
Kuća izgleda točno kao na slikama. Nalijevo malene uske stube vijugavo vođe na gornji kat
gdje se nalazi spavaća soba s garderobom.
Parisa mu pokaže da uđe na međukat i dospiju u dnevni boravak koji gleda na stražnju stranu
kuće.
Slijedi je i istovremeno promatra kako joj odjeća pada niz tijelo dok se kreće.
Nema ni oružje ni bombu.
Preko istrošenog parketa prostrt je lijepi tepih. Čipkaste zavjese vise nad prozorima i napola
ostakljenim vratima verande koja vode prema van.
„Sjedni“, kaže tiho. „Mogu li ti ponuditi čaj?“
„Rado bih popio čaj“, kaže i sjedne u smeđu kožnatu sofu.
Ona prođe kraj sazidanog ognjišta bez žara i cjepanica i uđe u kuhinju. Vidi je kako gleda kroz
prozor prema cesti, a zatim izvadi lončić iz kuhinjske ladice.
Joona se sjeti svega onoga što zna o počinitelju, kako se muškarac kretao po pođu do ministra,
kako je zamijenio spremnik u pištolju i uveo metak u cijev ne izgubivši nišan.
Parisa se vrati s čajem u malenim šalicama na srebrnim tanjurićima, zdjelicom s kockicama
šećera i dvije otmjene žličice. Spusti pladanj na okrugli mjedeni stol i sjedne nasuprot Joone.
Njezina su malena stopala bosa i njegovana, a nokte je obojila u tamnožutu boju.
„Salima su preselili iz Halla u zatvor Kumla“, počne Joona.
„U Kumlu?“ upita i malo povuče pulover. „Zašto?“
Lice joj je živo i inteligentno, a oči djeluju sumnjičavo i kao da ne može sakriti koliko je
umorna od svih apsurda koji su joj se dogodili.
„Ne znam, nije mi rekao razlog, ali želio je da znaš da više ne može nikoga zvati i da trenutačno
nitko ne može kontaktirati s njim.“
Joona podigne usku šalicu do usta razmišljajući o uputama koje mu je Salim Ratjen dao. Rekao
je da treba pričekati dok ne servira kruh i masline, a onda da joj kaže pravu informaciju.
„Znači, ti poznaješ Salima?“ upita ona i oprezno nakrivi glavu.
„Ne“, odgovori Joona iskreno. „Ali stavili su ga na moj odjel... a na odjelima se volimo držati
skupa.“
„Razumijem.“

137
 Knjige.Club Books

„Dobio sam dopust, a na dopustu svi pokušaju učiniti nešto za druge“

Parisa dobaci brz pogled prema vrtu kada se začuje zvuk struganja. Snajperisti sa stražnje
strane vjerojatno i u ovom trenutku nišane na nju kroz čipkaste zavjese.
„I, kakvu si mi poruku trebao prenijeti?“ upita ona.
„Htio je da ti kažem da su ga preselili.“
Parisa prolije malo čaja, a kada se Joona nasloni naprijed da joj pruži salvetu, osjeti kako mu
se pištolj malo pomaknuo.
„Hvala“, kaže.
Joona shvati da je vidjela oružje. Njezine su tamne oči zasjale. Nakratko spusti pogled, pravi
se da puše u čaj, ali shvaća da se pokušava sabrati.
Pištolj nije ništa što bi ga razotkrilo jer je on u njezinim očima ionako kriminalac, ali ipak
shvati da je situacija odjednom postala opasna. „Donijet ću nam nešto za jelo“, kaže i ponovno
nestane u kuhinji. Joona vidi kako se trunčice žara uskovitlaju u ognjištu iz dimnjaka i čuje
prigušeni tresak odozgora.
Postrojbe su ušle preko krova.
Komunalno vozilo glasno zastane pred kućom i zapišta.
Parisa se vrati sa zdjelicom maslina i dvije uske vilice koje stavi na stol.
„Bila sam vrlo mlada kada smo se vjenčali“, kaže tiho i pogleda Joonu u oči. „Upravo sam
bila došla iz Afganistana ovamo, nakon izbora 2005. godine.“
Joona oklijeva bi li joj trebao reći poruku. Donijela je masline, ali ne i kruh. Parisa nemirno
pogledava prema kuhinji. Sve se zatrese kada mašinerija komunalnog vozila komprimira smeće.
Neka se staklena zdjela razbije uz tresak. Parisa zadrhti, a onda se pokuša nasmiješiti Jooni.
Njegov je pištolj namješten na dvostruko okidanje. Ako bi izvukao oružje, može ispaliti hitac
i bez povlačenja čekića, samo će otpor prekidača biti jači pri prvom hicu.

138
 Knjige.Club Books

43.

PARISA I SAMA POJEDE NEKOLIKO MASLINA i promatra ga raširenih zjenica. Spusti ruke na
koljena.
„Možda želiš da ja nešto poručim Salimu?“ kaže Joona.
„Da“, odgovori ona oklijevajući. „Reci mu da je sve u redu sa mnom i da žudim za time da ga
oslobode.“
Joona uzme maslinu i istovremeno na odrazu televizora vidi kako se sjene s grana na putu
kreću izvan uobičajenog ritma. Nešto će se dogoditi. Misli da osjeća kako se postrojba približava
iz šume. Ne gleda prema prozoru, a vjerojatno ih ionako ne bi ni vidio na njemu.
„U Afganistanu je sve drukčije... jučer sam pročitala članak koji sam spremila, iz britanskog
Telegrapha. Riječ je o međunarodnom danu ludosti“, kaže Parisa i blago se nasmiješi. „U Londonu
su se odjednom svi odlučili voziti podzemnom bez hlača. Događa li se to i u Stockholmu?“
„Ne znam, mislim da ne“, odgovori on i pogleda velike masline u zdjeli.
Neka se svraka odjednom uplašila i odletjela klepećući. Pod zaškripi kao da se netko nalazi u
podrumu.
„Jednom sam vidjela nekoliko djevojaka koje su izbačene iz kupališta jer na sebi nisu htjele
imati gornji dio bikinija“, kaže.
„Da, to je postao pravi pokret“, odgovori Joona mirno.
Odsjaj sunca polako se spusti niz zid iza Parisinih leđa. Ona izvadi mobitel, nešto napiše i
pošalje poruku.
„Razumijem da se bore za ravnopravnost“, kaže i odloži mobitel. „Ali ipak, zašto bi htjele
svima pokazivati svoje grudi?“
„Šveđani imaju prilično opušten odnos prema golotinji“, kaže i nasloni se naprijed kako bi mu
bilo lakše izvaditi pištolj.
„Pa ipak se ovdje nitko ne vozi podzemnom bez hlača“, nasmije se i nervozno prijeđe rukom
preko noge.
„Doći će možda i to vrijeme“ odgovori Joona.
„Ma ne“ nasmije se ona i znoj joj krene curiti s kose niz obraz. „Šveđani se u svakom slučaju
vole kupati goli.“
„Možda i ja pokušam jednog dana“, kaže i pogleda kroz prozor prema šumi.
Nakratko zamišljeno zaustavi pogled. Zatim se polako ponovno okrene prema sobi s neobično
ukočenim vratom.

139
 Knjige.Club Books

Kada joj žličica za šećer padne na pod, izgleda kao da je to učinila namjerno. Zveckajući padne
na parket. Oprezno je podigne i stavi na pladanj. Kada ponovno pogleda u njega, oči su joj
prestrašene i usne blijede.
Janus je rekao Jooni da se popne u potkrovlje preko garderobe i skoči na krov s kojeg će ga
pokupiti helikopterom.
„Salim je bio drugi čovjek kada smo se vjenčali“, kaže ona i podigne se. „U hodniku imam
sliku s našeg vjenčanja.“
Joona ustane i slijedi je u hodnik koji je jedno od rijetkih mjesta u kući gdje ih snajperisti ne
mogu vidjeti.
Fotografija visi na ziđu kraj stuba. Salim izgleda sretno, na sebi ima bijeli sako, a u ruci crvenu
ružu. Parisa je vrlo mlađa, ima bijelu vjenčanicu i bijeli hidžab. Okružuje ih nekoliko prijatelja ili
rođaka u dugim haljinama i odijelima.
„Sada više nema ovoliko kose“, kaže Joona.
„Ne, ostario je“, uzdahne ona.
„Za razliku od tebe.“
„Je li?“
„A tko je ovo?“ upita Joona i pokaže na drugog muškarca u bijelom odijelu.
„To je Absalon, Salimov brat. Prekinuo je sav kontakt sa Salimom kada se on umiješao u
preprodaju droge...“
Te riječi dočeka samo tišina, kao kada jesensko lišće padne u prašinu. „Ovo je Salimova
momčad, NK Farsta“, nastavi nakon kojeg trenutka i pokaže sliku nogometne momčadi, mladića
poredanih u tamnocrvenim trenirkama.
„Jesu li bili dobri?“
„Nisu“, nasmije se ona.
Sjena prijeđe iza prozorčića na ulaznim vratima.
„Imam više fotografija u podrumu“, kaže i drhtavo udahne. „Sjedni na kauč, a ja ću brzo doći.“
Okrene se, osloni se jednom rukom o zid, otvori vratašca i krene se spuštati strmim stubama.
„Ili mogu poći s tobom“, kaže on i krene za njom.
Joona se spusti u usku praonicu i ugleda perilicu rublja i hrpu gaćica na podu kariranog uzorka.
Na stolu se nalazi jednostavan stroj za glačanje rublja.
„Spremište se nalazi ovdje unutra“, kaže Parisa napeta glasa i navuče na sebe cipele. „Možeš
pričekati ovdje.“
Ona uđe u uski prolaz, kraj polica sa zimskim cipelama i kartonima, i pođe do čeličnih vrata.
Ako Parisa nekoga skriva u kući, onda je ta osoba ovdje u podrumu, pomisli Joona slijedeći
je.
Kada otključa vrata, on stavi ruku pod sako, otkopča remen i uhvati pištolj. Dlačice na vratu
nakostriješe mu se kada ona zastenje i otvori teška čelična vrata. Upali lampu.
Kada se svjetlo smiri, pred njima se pojavi prolaz dug nekoliko stotina metara.
„Je li ovo zajednička ostava za sve kuće?“ pita Joona iako sumnja da primatelj još lovi signal
s mikrofona.

140
 Knjige.Club Books

Slijedi je kroz hladni prolaz, prođu kraj dvadesetak zatvorenih čeličnih vrata, skrenu nalijevo
i uđu u još duži prolaz.
Parisa hoda tako brzo da desnom rukom pridržava hidžab na mjestu.
Prođu kraj zatvorenih pancirnih vrata do skloništa i ventilacijskih cilindara presvučenih
srebrnom folijom.
Na kraju Parisa otvori teška podrumska vrata i oni se uspnu uza stube, prođu kraj prostorije s
krupnim otpadom i dođu do jednog hodnika.
Iziđu kroz vrata.
Dugi ih je podzemni prolaz odveo do neke četvrti s višekatnicama.
Maleni tobogan i ljuljačke s istrošenim lancima vide se uz rub šume. Grm šipka zatrese se pod
naletom vjetra i smeće se uskovitla s poda.
Parisa priđe prljavom Opelu parkiranom kraj desetaka drugih automobila. Otključa i Joona
sjedne kraj nje na suvozačko sjedalo.
„Znaš... samo sam htio biti pristojan kada sam rekao da bih htio vidjeti više fotografija“, našali
se Joona, ali njoj ni najmanje nije smiješno.

141
 Knjige.Club Books

44.

PARISA RATJEN USPORI I SKRENE na cestu 229. U tišini se provezu kraj niskih industrijskih
zgrada i neočišćenih šumaraka.
Lice joj je blijedo, a usta napeta. Sjedi uspravnih leđa i stišće volan objema rukama.
Joona više ni ne pita kamo su pošli. Mikrofon već odavno ne doseže ovu udaljenost.
Jedino što može učiniti jest držati se svoje uloge koliko god dugo može. Možda će ga Parisa
odvesti do mjesta gdje se skrivaju teroristi.
Uspori iza jednog tegljača s ceradom boje žutog voska. Začuju kvrckanje od kamenčića koji
udari u vjetrobran.
„Ne znam na čijoj si strani, ali Salim te ne bi zamolio da preneseš pozdrave dječaka iz
susjedstva da nije važno“, kaže odjednom i prestroji se. „Možeš li odgovoriti na pitanje zašto mi
nisi prenio pravu informaciju?“
„Nisi mi ponudila kruh.“
„Dobro“, šapne.
Voze se usporedo s tegljačem, čelična ograda zadrhti s njihove lijeve strane, a prikolica
tegljača zanjiše se pod naglim naletom vjetra.
„Salim mi je dao broj telefona“, kaže Joona. „Rekao je da nazoveš broj nula četiri nula šest
osam devet tri nula četiri nula i pitaš za Amiru.“
Kada začuje to ime, Parisa na trenutak izgubi kontrolu nad automobilom koji zavijuga na cesti.
Prednji kotač tegljača nalazi se tik kraj Joonina prozora i glasni zvuk motora ih zagluši.
„To je bilo sve“, kaže Joona tiho.
Čvrsto stisne volan, ubrza i odveze se ispred velikog vozila.
„Ponovi mi broj“, zamoli ga i proguta knedlu.
„Nula četiri nula šest osam devet tri nula četiri nula.“
Parisa se ponovno prestroji u desnu traku, naglo skrene s glavne ceste što je prisili da toliko
uspori da atlas koji se nalazio na stražnjem sjedalu tresne na pod.
Prođu kraj goleme svijetložute industrijske zgrade i skrenu na dugački asfalt između benzinske
crpke i McDonald’sa. Okrene automobil, uparkira se unatraške kraj travnjaka i zaustavi.
Svjetla farova statično osvjetljavaju asfalt sve do benzinskih crpki pod ravnim krovom.
Iz restorana brze hrane s njihove lijeve strane izlazi jedna obitelj, a u rukama svi drže zastavice.

142
 Knjige.Club Books

Parisa ostavi automobil da tako stoji na praznom prolazu i spusti prozore s obiju strana. Ne
rekavši ni riječ otvori vrata i iziđe. Protegne se pod sjedalo, izvadi Glock, ustukne korak i kroz
otvoren prozor usmjeri oružje prema Jooni.
„Oprezno napusti vozilo“, kaže.
„Ja nisam umiješan, samo prenosim...“
„Drži ruke gore“, prekine ga oštro. „Znam da si naoružan.“
„To je za zaštitu.“
Ruka kojom drži pištolj joj drhti, ali prst joj je na okidaču i najvjerojatnije bi ga pogodila ako
bi tog trenutka opalila.
„Nemam pojma o čemu se ovdje radi“, kaže. „Ali ja sam odrasla u Afganistanu i vidjela sam
snajperista na prozoru s druge strane ulice.“
„Ne znam što si ti vidjela, ali...“
„Izlazi iz auta, inače ću pucati“, kaže glasno. „Ne želim to učiniti, ali hoću ako budem
prisiljena.“
„Izlazim“, kaže Joona i oprezno otvori vrata automobila.
„Drži ruke da ih vidim“, kaže i obliže usne.
„Tko je Amira?“ upita on i spusti desno stopalo na tlo.
„Odmakni se od automobila i nemoj se okretati.“
Joona joj okrene leđa i vidi da su pred restoranom brze hrane parkirana tri automobila. Vjetar
toliko jako puše da se tresu čak i motke na kojima se nalaze četiri zastavice.
„Još dalje“, kaže i približi se automobilu gledajući u njega.
Joona krene u smjeru parkiranih automobila.
Parisa sjedne za vozačko sjedalo i dalje nišaneći na njega kroz spušten prozor.
„Možda ti mogu pomoći“, kaže on i stane.
„Ne zaustavljaj se“, vikne ona iza njega upozoravajući ga.
Napravi još nekoliko koraka i vidi kako iz McDonald’sa izlazi krupan muškarac s papirnatom
vrećicom. Muškarac se zavali na vozačko sjedalo svog automobila na parkiralištu, stavi ključ u
bravu i krene jesti svoj hamburger nad vrećicom.
„Samo da znaš“, nastavi ona s trunkom histerije u glasu. „Ako pokušate ucjenjivati Salima sa
mnom, neće vam uspjeti. Zaboravite na to jer sam već zatražila razvod. Nije njega briga što će se
dogoditi sa mnom.“
„Ja nisam umiješan“, ponovi Joona i čuje da je odložila pištolj na suvozačko sjedalo.
„Nastavi hodati! Stvarno ću te upucati ako se ponovno zaustaviš.“
Istog trenutka kada začuje da je mjenjač stavila u brzinu i upalila auto, počne trčati. Preskoči
nisku živicu do parkirališta, otvori vrata automobila u kojemu muškarac jede hamburger i izvuče
ga na pod. Velika čaša padne na asfalt, Coca-Cola se razlije, a komadići leda se razbiju. Muškarac
se prevrne za puni krug i dočeka na lakat.
Joona vidi da Parisa samo što nije izgubila kontrolu nad vozilom kada naglo skrene kraj žute
industrijske zgrade.
Brzo ubaci u brzinu, nagazi na gas i odveze se ravno kroz njegovanu živicu.

143
 Knjige.Club Books

Palice za golf na stražnjem sjedalu zazveckaju kada stražnji kotač udari o asfalt s druge strane
živice.
Krupni se muškarac podigne i ostane stajati među ostacima hamburgera, komadićima salate,
prženih krumpirića i paketića kečapa promatrajući kako mu automobil nestaje niz strmi travnjak
koji vodi prema autocesti.
Joona prijeđe preko pločnika, trave i zaustavnog traka, a zatim naglo skrene udesno i tresne
na glavnu cestu. Volvo se zanese preko sve tri trake. Stražnji dio automobila još uvijek klizi ustranu
kada doda još gasa.
Lijevi stražnji kotač udari u rub pješačkog otoka uz snažan tresak.
U retrovizoru vidi kako je otpao naplatak i otkotrljao se u suprotni trak.
Joona vidi kako Parisa skreće na cestu Huddingevägen u daljini pred njim, ali tad mu se na
ploči upali lampica upozorenja.
Pretekne bijeli kamion, ubrza na sto četrdeset kilometara na sat, no uspori kada se na samo
nekoliko metara približi njezinom prljavom Opelu.
Joona se prestroji natrag u desnu traku pa se između njih sada nalaze dva automobila. Izvadi
mobitel, nazove Janusa Mickelsena i da mu sve informacije o Parisinom automobilu i njihovom
trenutačnom položaju i smjeru vožnje.
„Dobro, razumijem situaciju“, odgovara Janus. „Javljaj nam stanje. Pobrinut ću se da voditelji
akcija preusmjere svoje postrojbe .“
„Ne znam o čemu je riječ niti kamo idemo“, objasni Joona. „Ali pošaljite mi pojačanje prije
nego što ostanem bez benzina. Mogu voziti još pedesetak kilometara.“
Paljenje lampice koja ga upozorava na to da će se rezervoar uskoro isprazniti znači da mu je
ostalo još osam litara benzina. U normalnim se situacijama time može prijeći pedeset i četiri
kilometra, ali sada vozi neuobičajeno brzo pa će se benzin potrošiti i brže.
Nema pojma kamo se Parisa zaputila, ali ne vidi nikakvu drugu mogućnost nego da je slijedi
koliko dugo još može.
Vozi se prema sjeveru, zapadno od Stockholma i razmišlja o tome koliko je nervozna bila i
kako je pokušala razgovarati s njim prije no što je spazila jednog od snajperista i samo htjela što
prije pobjeći odatle.
Trideset minuta kasnije Joonu put odvede niz duguljastu padinu duž golfskog terena. Vjetar
jako puše i snažnim naletima udara u automobil.
Prođe kraj shopping-centra. Akersberg i nastavi uz tračnice podzemne željeznice. Sjeti se da
je prije mnogo godina ovdje bio sa svojim prijateljem Erikom i da su pronašli nešto zastrašujuće u
stanu usred dvorane koji pripada Jehovinim svjedocima.
Vidi benzinsku crpku s poredanim automobilima za unajmljivanje i prekrivenim prikolicama.
Ako se zaustavi natočiti benzin, izgubit će Parisu iz vida.
I onda će mu pobjeći.
Mora riskirati iako će za četiri kilometra ostati bez benzina.
Joona nazove Janusa i sažeto mu prepriča da je prošao kraj shopping-centra Akersberg i da se
vozi po cesti Roslagsvägen.
Tama s vidika polako briše rubove šume i livade kao da želi otpuhati svijet koji zapravo nikada
nije ni postojao.

144
 Knjige.Club Books

U daljini pred sobom vidi crvena stražnja svjetla Parisina automobila. Ako ponekad nakratko
i nestanu, ponovno se pojave čim iziđe iz zavoja.
Cesta ih vodi kroz crnu šumu, a debla mu se u svjetlu farova čine tankima poput papira.
Joona razmišlja o Parisinom licu u trenutku kada joj je prenio poruku Salima Ratjena. Na
njezinom je licu vidio strah i iznenađenje.
Prođe privatni odvojak s hrđavom rampom, a zatim začuje zujanje.
Motor prvo zvuči kao da je postigao najveću brzinu okretaja, a zatim potpuno utihne. Joona
skrene uz rub, zaustavi se i upali sva četiri pokazivača smjera.
Vidi svjetlost Parisinih crvenih stražnjih svjetala koja nestaju u daljini.
Joona uzme telefon, iziđe iz automobila i počne trčati po cesti prema njoj.
Zvuk njezina motora više se ne čuje.
Sve je tiho, samo se još čuju njegovi koraci na asfaltu i trljanje odjeće.
Na putu koji ovako zavija Parisa vozi otprilike tri puta brže nego što on trči. Udaljenost među
njima sve je veća svakom minutom što prođe.
S obje ga strane okružuje gusta smrekova šuma.
Prođe kraj prazne autobusne postaje i nastavi niz strminu. Šuma se otvori kada se iz mraka i
magle izdvoje ograđeni pašnjaci.
Brže trči, zna da može održati ovakav tempo duže od deset kilometara.
U daljini napolju stoje dvije srne. Samo podignu glave kada protrči kraj njih.

145
 Knjige.Club Books

45.

IAKO JE NA NEBU OSTALO JOŠ MALO SVJETLA, Šuma koja okružuje Parisu potpuno je crna
kada uspori na jednoj dugačkoj nizbrdici. Oprezno skrene nadesno i nastavi voziti niz šljunčani put
u visokom korovu. Na dnu obronka nalazi se olupina automobila.
Razmišlja o visokom plavom muškarcu koji je došao k njoj i rekao da je pozdravlja da gawand
halak. Rekao je da su Salima upravo prebacili na njegov odjel u Kumli i da ga zapravo ne poznaje.
Vjerojatno je Salim morao poslati poruku s prvim tko je imao dopust.
Salim mu je dao kod koji znači da nije osoba čiju odanost garantira, ali da svejedno posluša
što ima reći.
Vidjela je da je naoružan, ali nije ju uhvatila panika dok iz kuhinje nije spazila snajperista.
Na gornjem katu kuće s druge strane ulice.
Kroz odškrinuti prozor vidjela je crni i svjetlucavi krug odnosno otvor i nišan.
Ne može zaključiti je li on znao za snajperista i jesu li surađivali ili nisu.
Možda su snajperisti zapravo pratili njega.
Misli joj se roje u glavi, ne razumije kako je sve povezano jedno s drugim, ali trenutačno joj
je samo bitna njezina sestra.
Nakon što je otjerala visokog muškarca iz automobila, nazvala je broj koji joj je dao i
automatski bila prespojena dalje.
Začula je zvonjenje i dugo je potrajalo prije no što se na nekom slavenskom jeziku javio
muškarac. Pitala ga je govori li engleski pa je rekao da naravno da govori.
Šljunak pucketa pod gumama, a drveće oko automobila stvorilo je mrkli mrak. Farovi su
osvijetlili crni potočić među deblima s njezine lijeve strane.
Parisa je bila zadržala dah i pitala muškarca gdje se nalazi njezina mlađa sestra Amira.
Objasnio joj je da Amira pripada skupini koja je došla iz Sheberghana i da se očekuje da će u
Švedsku stići ovu srijedu.
Ali onda je muškarac sa strane porazgovarao s nekim u blizini i ipak joj javio da su brže nego
inače prošli kroz Bjelorusiju i Finsku, pa da su na mjesto sastanka uranili pet dana. Njezina je
mlađa sestra već stigla u Švedsku. Amira je čeka već tri dana, a ona ništa o tome nije znala.
Prođe kroz šumu i na drugom kraju pod svjetlijim noćnim nebom ugleda more. Parisa prođe
kroz raskrižje i nastavi dolje prema marini.

146
 Knjige.Club Books

Velika skladišna zgrada od valovitog lima uzdiže se nad siluetama više od stotinu privezanih
čamaca svih vrsta, od visokih jedrilica s golemim kobilicama do uskih glisera vitkih poput vrhova
strijele.
Osvijetljen je prozor jedne niske daščare i daska s natpisom Brodogradilište Nyboda.
Parisa okrene automobil, unatrag se parkira kraj zida i zaustavi.
Iziđe iz automobila. Svježi vjetar s mora prodire joj kroz pleteni pulover. Na sebi ima samo
svoju tamnoplavu, sjajnu trenirku za po doma, a teniske je navukla na bosu nogu.
Cerada udara u trup broda, plastika šušti i uže na jarbolu ritmično udara kao da netko petama
udara u drveni pod.
Vidi kako se iza prljavih zavjesa u daščari nešto kreće.
Do vode i molova vodi uski šljunčani puteljak okružen visokim limenim zidovima skladišne
zgrade sjedne strane i natrpanim redovima brodova s druge strane.
Parisa preko ramena prebaci torbicu u kojoj drži pištolj i popne se do daščare uza strme stube.
Pokuca, pričeka nekoliko sekundi, a zatim uđe u ured s pohabanim pisaćim stolom i pomorskim
kartama pričvršćenima heftericom direktno za zid. Muškarac koji izgleda kao da ima i više od
sedamdeset godina sjedi za stolom i prelistava račune. U pletenom stolcu u kutu sjedi jednako stara
žena s pletivom.
Muškarac odjeven u košulju kratkih rukava osloni dlakave podlaktice na stol. Oko zgloba ima
izgrebeni zlatni sat. Žena spusti pletivo na koljeno i upitno pogleda Parisu.
„Došla sam po svoju sestru“, kaže Parisa mirno. „Zove se Amira.“
Muškarac prođe rukom preko ćelava tjemena i zamoli je da sjedne na stolac za goste.
Parisa sjedne i iza leđa čuje kuckanje jer se žena vratila svom pletenju.
Već smo mislili da nitko neće doći po ovu zadnju“, kaže muškarac neobičnim tonom i dohvati
jedan fascikl.
„Zapravo nije trebala stići prije srijede“, objasni Parisa kratko.
„Mhm, to će te malo koštati“, nastavi muškarac odsutno, poliže prst i počne listati među
tankim otpremnim dokumentima u fasciklu.
„Samo što je sve već plaćeno“, kaže Parisa.
„Bilo bi da ste došli po nju čim je stigla“, odgovori muškarac i dobaci joj kratak pogled.
„Zar ne misli platiti?“ pita žena nemirno.
„Ma hoće“, kaže muškarac i pokaže na ružičasti papir u fasciklu. „Tri dana smještaja, jelo,
čišćenje i administrativni poslovi „
Žena iza Parise nastavi plesti, a muškarac utipkava brojke u maleni kalkulator kraj prašnjava
telefona.
Oštar zvuk brusilice začuje se kroz zidove skladišne zgrade.
Muškarac obliže naborane usnice i nasloni se u uredskom stolcu.
„Trideset i dvije tisuće tristo kruna“, kaže i okrene maleni kalkulator prema njoj.
„Trideset i dvije tisuće?“
„Vodimo ovu marinu s naša tri sina, ne možemo si priuštiti dobročinstva, nažalost nemamo
čime“, objasni.
„Primate li karticu?“ upita Parisa iako zna da nema toliko novca na računu.

147
 Knjige.Club Books

„Ne“, nasmiješi se on.

„Nemam gotovine.“
„Onda se gospođica može vratiti do centra u Akersbergu i otići na bankomat. Ali neka ne
zaboravi da dugovi rastu što duže ona ovdje ostane.“
„Moram prvo porazgovarati s njom“, kaže Parisa i ustane.
„Ako počnemo raditi iznimke...“
„Sestra mi je“, objasni povišenim glasom. „Razumijete, došla je sve do ovamo, ne razumije
ni riječi švedskog, moram razgovarati s njom.“
„Razumijemo da ste uzrujani, ali nije naša pogreška što niste došli po nju i...“
„Reci mi gdje je“ prekine ga Parisa, pričeka nekoliko sekundi i pojuri kraj žene i van kroz
vrata.
„Gospođice pričekajte, riješit ćemo ovo“, zaviče muškarac za njom.
Parisa se spusti niz stube i požuri po šljunčanom puteljku među poredanim brodovima i
velikom radionicom. U daljini vidi kako se dizalica njiše na vjetru, a oblaci skupljaju. Valovi
udaraju u stijene i pristanište.
Parisa trči što brže može i zamijeti da kroz plastiku na nekim od poredanih brodova svijetle
lampe.
Miris toplog ulja vrati joj sjećanja iz Afganistana. Vrati je u tvornicu motora gdje su radili
njezini otac i djed, uz rijeku Safid na rubu Sheberghana.
„Amira?“ zaviče nad marinom. „Amira?“

148
 Knjige.Club Books

46.

PARISA PONOVNO ZAVIČE SESTRINO IME i odjednom joj se učini da razabire sjene koje se kreću
iza osvijetljene plastike prebačene preko jednog velikog glisera dolje uz vođu.
Krupnim koracima krene prema gliseru, ali se spotakne na hrđavi izvanbrodski motor.
Posvuda se nalaze dijelovi motora, izvađena prozorska okna, bove, vlažni kartoni sa smotuljcima
ljepljivih vrpci, sidra i svežanj fluorescentnih cijevi naslonjenih na veliki viličar.
„Gospođice!“ vikne muškarac za njom. „Nije dozvoljeno...“
„Amira?“ vikne Parisa najglasnije što može.
Stari je par izišao na vrata i preko ramena vidi kako muškarac podupire staricu niz strme stube.
Hodaju polako i nestabilno.
U tvornici naglo utihne zvuk brusilice.
Parisa se zaustavi, vidi kretnju u daljini i slijedi je. Netko se spušta niz aluminijske stube s
jednog od brodova bliže moru.
To je Amira.
Sigurna je u to.
Njezina mlađa sestra odjevena je u plavu vjetrovku i omotala je šal preko kose i usta.
„Amira!“ vikne još jednom i potrči po uskom šljunčanom putu.
Starac nešto poviče. Parisa maše svojoj sestri, zabije se u stalak za piljenje, ali uspije održati
ravnotežu.
Sestra zaškilji i pokušava je ugledati na velikom brodogradilištu.
Odjednom se iza ugla radionice pojavi visoki muškarac u kombinezonu, šepa i naslanja se na
štap za hodanje prilazeći Parisi. U rukama drži tešku brusilicu i vuče kabel za sobom. S usnika koji
se oslobodio s cijevi uskovitlala se bijela prašina.
„Amira!“ povikne Parisa ponovno i u istom se trenutka na pročelju upale tri reflektora.
Muškarac s brusilicom prilazi joj po šljunčanom puteljku, a iza njega joj se sestra približava
uplašenih očiju.
„Ne viči“, promrmlja muškarac i zakorači u svjetlo najudaljenije lampe.
Parisa zastane i vidi da je prašnjav od staklenog vlakna koje mu se sada otresa sa snažnog lica.
„Anders, idi kući“, vikne starac daleko iza nje.
„Želim svoju suprugu“, promrmlja on i zastane.

149
 Knjige.Club Books

Gleda u Parisu kroz prljave zaštitne naočale. Amira stane kao ukopana iza njega i ne usudi se
priči.
„Bok“, kaže Parisa,
„Bok“, odgovori on tiho.
„Nisam te htjela ometati“, kaže. „Ali vikala sam kako bi me sestra čula.“
„Parisa, oni su ludi, moraš otići po pomoć“, kaže mlađa sestra na paštunskom.
Kada muškarac začuje Amirin glas, okrene se prema njoj, napravi korak u oštrom svjetlu
pročelja i snažno je udari štapom za hodanje po obrazu. Ona posrne od snage udarca i padne.
Urlajući krene za njom i pokušaje udariti u lice teškom brusilicom. Ispadne mu i promaši je. Stroj
odleti, otkrhne okvir jednog starog prozora i tresne na šljunak,
„Stani“, vikne Parisa i pokuša otvoriti torbicu u kojoj drži oružje,
Amira leži na boku i pokušava otpuzati. Muškarac je udara nogama i štapom.
„Moja supruga“, viče.
„Prestani!“ zavikne Parisa i podigne pištolj iz torbe drhtavih ruku,
On se okrene prema njoj, a ona povuče čekić i nanišani na njega.
„Tata je rekao da je ona sada moja supruga“, kaže on glasno.
Parisa prati njegov pogled do ureda i vidi da starac još uvijek podupire ženu pod rukom i da
se polako približavaju po putu.
„Dobio sam je“, kaže krupni muškarac i podlakticom obriše šmrklje iz nosa.
„Makni se“, kaže Parisa odlučno.
„Neću“, kaže i mrzovoljno odmahne glavom.
Parisa priđe i udari ga pištoljem u lice, točno preko naočala. On posrne unazad i tresne u korov
uz pročelje.
Objema rukama drži oružje, nišani na njega i viče svojoj sestri da dođe. Amira krene puzati
prema njoj, ali zavrišti od straha kada se on baci na stranu i čvrsto je uhvati za jednu nogu.
„Ostavi je na miru, pusti je, pucat ću“, drekne Parisa.
Podigne oružje i opali hitac u zrak, a zatim brzo ponovno nanišani u njegov prsni koš. Hitac
odjekuje među pročeljima.
„Pusti je“, vikne tako da joj glas pukne.
„Anders ne razumije, on je tek dijete“, viče starac iza njih.
Parisa uspuhano usmjeri pištolj prema starcu koji se približava. Starica je sjela na hrpicu
elektropokretača gore na uzbrdici.
„Tata, rekao si da ću dobiti suprugu“, požali se krupni muškarac na tlu.
„Anders“, zadihano će mu otac. „Rekao sam da... da je možeš dobiti ako nitko ne dođe po
nju.“
Parisa osjeća sve veću histeriju u grudima, kao kada se vatri doda kisik. Starac drži ruke u
zraku i napravi korak prema njoj.
„Stani, pucat ću“ vikne mu Parisa. „Amira ide sa mnom, platit ću poslije, dobit ćete svoj novac,
ali...“

150
 Knjige.Club Books

Kvrcne joj u glavi i sve joj se zacrni pred očima kada je nešto s leđa snažno udari u vrat.
Zatetura, koljena joj popuste i udari čelom u ogradu. Ispusti oružje, padne postrance i osjeti kako
joj krv teče niz lice.
Stenjući pokuša ustati, ali osjeća se kao da joj je netko pritisnuo vruću spužvu na vrat.
Tlo joj izmakne pod nogama. Pokuša se osloniti na nešto i čuje kako Amira vrišti od straha.
Uspravi se oslanjajući se na hladnu fasadu, pljune krv i vidi da su se i drugi izbjeglice spustili s
brodova i da se oprezno približavaju.
„Vi ne postojite“, vikne bradati muškarac u pedesetima sa sačmaricom.
Pogleda ga točno u trenutku kada je udari i drugi put s cijevi oružja tako da padne ne dočekavši
se ni na ruke, a pritom prevrne dječja kolica puna starih filtara za ulje i ogrebe rame na šljunku.
Podigne glavu i pokuša vidjeti gdje joj je oružje, ali od udarca u vrat ne vidi dobro. Svijet joj
treperi i drhti. Tek kroz maglu naslućuje kako krupni muškarac sa zaštitnim naočalama povlači
Amiru k sebi.
Parisa se jaučući pokuša ponovno pridići, digne se na koljena, podupre rukama o pod, pljune
krv i sluša kako bradati muškarac govori da će ih sve potamaniti.
Udari je nogom pod rebro tako da se prevrne. Pokuša doći do zraka, ali on se nagne nad nju i
tako joj snažno otrgne maramu s glave da je vrat zapeče.
„Pa ti imaš lice, svi imate jebena lica“, vikne bradati muškarac.
„Linuse, sada bi bilo dosta“, kaže ostarjeli otac.
Parisa se obriše oko usta i pogledom traži oružje. Iza muškarca sa sačmaricom vidi kako se
jarbol trese na vjetru i kako se trza plavo-žuta zastavica s čvorovima na vrhu.
Bradati muškarac koji se zove Linus približi se Parisi, snažno joj gurne sačmaricu na grudi,
zatim spusti otvor do njezina trbuha, a onda joj ga i gurne među bedra. Mirno stane i diše.
„Molim te“, tiho zapomaže ona.
„Linuse, smiri se“, pokuša ga smiriti otac.
Bradati se muškarac trese, žustro podigne oružje prema Parisinom licu i stavi prst na okidač.
„Ne želiš imati lice? Ne želiš ga imati, zar ne?“ pita je.
„Dosta je“, vikne otac sa strahom u glasu.
„Ona ne želi imati lice“, odgovori on.
Parisa pokuša odmaknuti glavu, ali on je slijedi s otvorom cijevi.
Anders plače, rukom je prekrio Amirina usta i nos. Ona slabašno udara nogama, a oči su joj
se preokrenute prema gore.
„Molim te, Linuse, nemoj priječi granicu, ne želimo policiju ovdje“, zamoli ga otac.
Muškarcu znoj curi s brade niz vrat dok nešto mrmlja i pritisne hladnu cijev na Parisino čelo.

151
 Knjige.Club Books

47.

JOONA TRČI U MRAKU PO ROSLAGSVÄGENU. Prošlo je skoro dvadeset minuta otkad je ostavio
automobil na rubu puta. Cijelo to vrijeme nije vidio nijednog čovjeka. Čuo je samo nagle nalete
vjetra kroz krošnje drveća i kako on sam pokušava doći do zraka.
Sada žuri niz dugačku nizbrdicu, produlji korak i još ubrza. Među stablima u daljini nazire se
kuća.
Pištolj mu udara u rebro.
Nastavlja po manjem vijaduktu s prašnjavom ogradom kada odjednom iza sebe čuje prasak i
zaustavi se.
Bio je to hitac iz pištolja.
Okrene se i osluhne.
Zvuk dolazi s površine mora i odbija se među otocima.
Joona otrči natrag najbrže što može i krene prema šljunčanom prilazu kraj kojeg je maloprije
prošao. Neki mu automobil prilazi na uzbrdici velikom brzinom. Zaslijepe ga farovi, ali nastavi
trčati u visokoj travi kroz jarak. Tlo zadrhti kada automobil prođe kraj njega. Sve opet ovije tama
i Joona se vrati na asfalt, trči još malo, pronađe šljunčani put koji vodi do mora i nastavi trčati po
njemu.
Put vodi uz rub nizbrdice. Pri dnu se nalazi hrđava olupina automobila i otvor među tamnim
stablima.
Kada iziđe na drugu stranu šume, ugleda Parisin automobil. Parkirala je pred uredom malenog
brodogradilišta. Spuštajući se do poredanih brodova ponovno dojavi Janusu situaciju, navede svoje
koordinate prema referentnom sustavu švedske vlade i zamoli za pojačanje.
„Ali pričekajte“, ponovi, „Pričekajte dok ne procijenim situaciju, javim se ponovno čim
uspijem,“
Ugasi zvuk mobitela, čuje uznemirene glasove i ušulja se pod veliki gliser.
Pognut se kreće prema naprijed kroz uski prostor među čamcima.
Vidi staricu koja sjedi na hrpici elektropokretača, a onda ugleda ostale.
Neki starac stoji na šljunčanom putu s nožem skrivenim u ruci, a drugi muškarac sjedi na podu
s djevojkom u naručju.
Joona se požuri prema naprijed. Suha mu trava šušti pod stopalima.
Cerada s jednog broda podigne se poput jedra i pruži mu pogled na ono što se događa u daljini.
Bradati muškarac gurnuo je sačmaricu na Parisin vrat i nanišanio.

152
 Knjige.Club Books

Voda procuri na pod kada se cerada ponovno spusti.

Bradati muškarac mirno stoji s otvorom sačmarice sada među Parisinim nogama. Dvocijevna
sačmarica može ispaliti četiri hica, a da se između ne mora puniti.
Joona otpuže pod jednu jedrilicu. Iskrivljeno čuje glasove u lijevom uhu kada prođe kraj
hrđave kobilice.
Bradati muškarac nešto zaurliče i usmjeri cijev prema Parisinom licu.
Joona napravi nekoliko koraka iz svog skrovišta, ispravi leđa, priđe bradatom muškarcu
postrance i okrene mu sačmaricu prema gore, dalje od Parisine glave.
Dovrši kretnju i drugom rukom istrgne zadnji kraj sačmarice iz muškarčeva stiska, okrene ga
vertikalnim pokretom i stavi prst na okidač.
Joona mu gurne cijev u lice. Muškarac posrne držeći ruke pred ustima. Joona nanišani, priđe
mu jedan korak, izokrene kukove i svom ga snagom udari zadnjim krajem sačmarice po obrazu.
Od udarca mu kaskada krvi prsne iz usta i brade.
Joona brzo okrene oružje prema starom ocu.
Bradati muškarac tresne na pod, prevrne karton sa sprejevima i ostane ležati na trbuhu.
Otac se zaustavi i baci nož na pod.
„Gurni nož nogom i spusti se na koljena“, kaže Joona.
Starac učini što je rekao, a zatim se osloni na pročelje spuštajući se na koljena.

***

Sve utihne, čuju se samo vjetar i šuštanje plastike. Parisa podigne glavu i vidi da je plavokosi
muškarac došao za njom. Drži cijev sačmarice na Andersovim grudima i izvlači Amiru iz njegova
naručja.
„Ne igrajte se s puškama, dečki“, kaže finskim naglaskom.
Anders samo iznenađeno gleda u njega i liže šmrklje s gornje usnice.
Parisa se prevrne na stranu i ima osjećaj da će joj glava eksplodirati. Teško diše, prisili se da
oči drži otvorenima i vidi da joj Amira prilazi drhtavih nogu i spusti se na koljena.
„Amira“, šapne.
„Moramo odavde“, kaže sestra. „Moraš ustati!“
Parisa se ne može pomaknuti, prislonila je obraz na šljunak i vidi kako se približavaju još tri
izbjeglice. Prvi je dječačić ozbiljnih očiju koji hoda uz stariju ženu u tradicionalnoj odjeći.
To bi mogli biti njezini majka i mlađi brat, pomisli. Da nisu ubijeni na blokiranoj cesti iste
godine kada je ona pobjegla.
Iza njih hoda muškarac u blistavoj, crnoj trenirci,
Parisa zna da ga je već vidjela prije, ali potraje nekoliko sekundi prije no što shvati da je riječ
o poznatom nogometašu. Salim joj ga je pokazivao na utakmicama jer dolazi iz njihova rodnog
grada,

153
 Knjige.Club Books

48.

JOONA BRZO POKUŠA DOBITI PREGLED nad situacijom i usmjeri oružje prema bradatom
muškarcu koji se ponovno počeo micati.
Vidi da je došlo do sukoba među krijumčarima ljudima, izbjeglicama i Parisom.
Starica još uvijek sjedi na hrpici elektropokretača, a otac je na koljenima i drži ruke iza glave.
„Moramo odavde“, kaže Joona.
Tri izbjeglice koračaju prema njima po uskom prolazu između radionice i poredanih brodova.
Joona osjeća ritmične udarce u bubnjićima i brzo pogleda prema vodi prije no što se okrene
prema Parisi.
„Jesu li ovo svi?“ pita i vidi da se u jednoj kućici u daljini ugasilo svjetlo.
„Da, ostali su samo njih troje i moja sestra“, odgovori.
„Reci im da pođu s nama.“
Parisa zadihano nešto kaže i sestra pozove ostalo troje. Začuđeno se približe. Starica ne želi
poći s njima, ali dječak je uhvati za ruke i pokušaje umiriti.
„Dođite“, pozove ih Joona i usmjeri oružje prema ocu.
Dječak podigne prst, kaže nešto i otpuza pod bijelu jedrilicu. Nakon nekoliko sekundi sav se
sretan vrati s Parisinim pištoljem. Obriše koljena i pruži joj oružje.
Parisa je jednom rukom obgrlila sestrina ramena, pa ispruži slobodnu ruku.
Dječak zakorači na bijelo svjetlo ulične rasvjete smiješeći se, ali glava mu naglo trzne na
stranu i nestane desne polovice njegova lica.
Svi začuju kako krv, tkivo i komadi lubanje pljusnu na lijepu kobilicu čamca već koju sekundu
prije no što odjekne pucanj.
„Slijedite me, slijedite me“, poviče Joona i pokuša odvesti Parisu i njezinu sestru prema
velikom viličaru.
Postupno poput lavine sve im se više približava zvuk glavnog rotora helikoptera, približava
im se sa svih strana, odzvanja u prsima i grlu.
„Dolje na zemlju“, zaviče Joona kroz buku.
Helikopter s postrojbom napravi krug nad njima, vide ga kao tamno tijelo na crnom nebu.
Snajperist visi iz kabine, pričvršćen je i nogama se oslanja na podvozje.

154
 Knjige.Club Books

Afganistanska starica otpuže ispod brodova, nogometaš pognuto otrči do pročelja prema
križanju. Muškarac kojega je Joona srušio na pod otkotrljao se do pročelja, a zatim nestao u
visokom korovu.
Joona odvede Parisu i njezinu sestru iza velikog viličara, odloži oružje u travu kod puta koji
vodi do radionice i pokuša nazvati Sigurnosnu.
Sve što čuje je vibrirajući zvuk, ali više puta ponovi da moraju prekinuti akciju, da u luci nema
terorista.
Anders se podigne uz pomoć štapa za hodanje, pokaže na helikopter smiješeći se i krene prema
vodi. Krošnje drveća šušte i buka koju proizvodi rotor pojača se kada helikopter naglo zaokruži
iznad njih, a onda se odveze na drugu stranu s neobičnom sporošću.
Četiri reflektora s donje strane helikoptera svijetle poput bijelih baklji.
Joona vidi kako s užeta pod helikopterom visi nekoliko muškaraca iz postrojbe. Svi nose
pancirke, kacige na glavi i imaju oružje kojim se služe samo u posebnim situacijama.
Približavaju se tlu neobično beživotni poput crnih lutaka na užetu. Vlažno drvo molova
zasvjetluca pod svjetlom reflektora u trenutku kada helikopter preleti preko vode.
Anders mirno stoji uz vodu i smije se helikopteru.
Nebo je mračno, ali tri lampe s pročelja osvjetljuju dijelove šljunčanog puta.
Zvuk helikoptera sve je glasniji. Joona pokuša ponovno nazvati, na zaslonu vidi da se netko
javio i viče da prekinu akciju i da u luci nema terorista.
„Odmah prekinite akciju“, ponavlja.
Svi su otišli u zaklon osim Andersa i starice koja još uvijek sjedi na istoj hrpici
elektropokretača.
Joona iza viličara vidi kako se helikopter približava tlu i drži iznad plažice.
Voda se rasprši i nastanu zapjenjeni krugovi. Valovi se prelijevaju preko molova koji su se
zanjihali. Sjene jarbola nastale od reflektora helikoptera trepere iznad šljunčanog puta i zidova
radionice.
Najednom nalet vjetra zanjiše helikopter i pilot stopalom pokuša zadržati uže kako se ne bi
približilo kabini.
Zvuk rotora promijeni se, postane dublji kada helikopter oblijeće i njišući se spusti. Petorica
muškaraca pripravno čekaju na užadi. Nekakva plastika s broda odleti u mrak.
Muškarci se spuste na tlo i brzo otkopčaju pojaseve, otrče u stranu i bace u zaklon. Helikopter
se ponovno podigne i polako odveze.
Netko ispali hitac sasvim blizu i glasni pucanj odjekne s otoka nasuprot marine.
Pucanj Jooni dođe s leđa i tek što pomisli kako je Sigurnosna postavila dodatne snajperiste,
vidi da helikopter izgubi na visini i shvati što se zapravo dogodilo.
Još se jedan krijumčar ljudima nalazi u marini: on je ugasio svjetlo u onoj kući i istrčao,
lovačkom je puškom gađao helikopter i pogodio pilota.
Joona vidi kako glavni rotor pada prema jarbolu. Prvo se začuje glasan prasak, a onda ugleda
i kišu iskrica. Helikopter padne postrance poput noćne leptiriće koja je opekla krilo.
Pilot Sigurnosno-obavještajne agencije nije uspio čak ni pritisnuti ručicu koja bi vinula
helikopter u visine.

155
 Knjige.Club Books

Udari u tlo, ravno u niz glisera upakiranih u plastiku. Zvuk rotora koji se rasprši na komadiće
i lima koji popuca ispuni zrak.
Začuju se još tri brza treska i polovica jednog kraka rotora preleti tik kraj Andersove glave.
On još uvijek stoji kraj vode.
Krak udari u limeni zid radionice i razbije se u dijelove. Narančasta vatrena kugla ispuni nebo
na nekoliko sekundi. Toplina praska zapalila je travu i šumicu, a vatra zahvati i kabine obližnjih
brodova.

156
 Knjige.Club Books

49.

PRVA SKUPINA POSTROJBE KOJU VODI Gustav Larsson otišla je u zaklon iza betonskog temelja
benzinske crpke. Začuju prasak i vide kako helikopter gubi na visini. Adam nešto zaurla i podigne
se.
„Lezi dolje“, vikne Gustav.
Adam napravi korak prema moru prije no što ga prevrne snažni udarni val od eksplozije.
Padne na leđa i tresne kacigom o tvrdo tlo.
Obližnje se drveće zapali od vrućine.
Krhotine i dijelovi rotora razlete se preko marine, ali Gustav prvo ne čuje ništa doli zujanja,
kao da kroz lišće tek pirka polagani vjetrić.
Kada zavikne da svi trebaju ostati ležati, učini mu se kao da samo on može čuti svoj glas u
sebi.
Drveni panel benzinske crpke zapalio se.
Gustav promatra plamenove, čuje tiho pucketanje i odjednom mu se vrati sluh, s cijelim
kaosom i očajničkim Adamovim uzvicima sasvim u blizini.
„Markuse, Markuse!“
Adam je izgubio brata i glas mu pukne kada se ponovno pridigne. Prije no što Gustav stigne
reagirati, Adam opali iz svoje automatske puške. Isprazni cijeli spremnik streljiva ravno među
luksuzne brodove, zatim spusti oružje i pusti ga da mu se njiše na pojasu.
„Lezi dolje, imaju snajperista“, vikne Gustav.
Adam strgne zaštitne naočale s očiju i promatra plamenove. Brodovi se prevrću i gore, čuju
se manje eksplozije. Jamal napusti svoj položaj, povuče Adama na tlo i pridrži ga.
Gustav drhtavih ruku izvuče radio i kontaktira s voditeljem akcije Janusom Mickelsenom.
Krhotine stakla i trunke drveta uskovitlale su se u zraku.
Izgubili su helikopter s četvoricom kolega.
Gustav pomisli na iskre u tami kada je krak rotora pogodio dizalicu.
Poput snažnog, pucketavog udarca čarobnog štapića.
Zadržava suze dok ponavlja imena kolega za koje se boji da su poginuli.
„Skupine tri i četiri su na putu, ali morate odmah prijeći u akciju. Uhvatite ili onesposobite
teroriste“, kaže Janus.
„A Joona?“ pita Gustav. „Što se dogodilo s Joonom Linnom?“

157
 Knjige.Club Books

„Nije nam se javio otkad je došao na mjesto“, odgovori Janus, „Moramo ga smatrati mrtvim.“
„Ne mogu odrediti imaju li taoce ili...“
„Civilni su gubici prihvatljivi“, prekine ga Janus. „Pojačanje je na putu, ali morate učiniti sve
da zaustavite teroriste ovdje i sada. To je moja konačna zapovijed.“
Gustav prekine radijsku vezu, pokuša mirno disati i pogleda muškarce oko sebe. Jamal grize
donju usnicu, August zijeva kao i inače, a Sonnyjev je pogled prazan kao kod boksača.
Adam sjedi na koljenima i plačući gura novi spremnik za streljivo u automatski karabin.
Njegov stariji brat Markus bio je pilot, spuštao im je uže i pobrinuo se da se spuste dolje na obalu
prije no što je helikopter srušen.
„Slušajte“, kaže Gustav i pripremi automatski karabin. „Imamo konačnu zapovijed da
uhvatimo ili onesposobimo sve teroriste.“
„Kada stiže pojačanje?“ pita Jamal.
„Na putu je, ali odmah prelazimo u akciju“, odgovori Gustav. „Adame, ti ostani ovdje.“
Adam dlanom obriše lice, pogleda ga i odmahne glavom.
„Idem s vama“, kaže promuklo. „U redu sam.“
„Svejedno mislim da bi bilo najbolje da ostaneš.“
„Trebate me“, uporan je Adam.
„Onda ti ideš četvrti po redu, a ja ću zadnji“, kaže Gustav i osjeti isti onaj loš predosjećaj u
trbuhu. „Jamale, ti preuzimaš, vodi.“
„U redu“, odgovori Jamal.
„Nemojte riskirati, razmislite o svemu dobro, znate sve, hajdemo!“
Jamal pokaže prstom, podigne se, ali ostane pognut i kroz zapaljenu travu potrči prema
brodovima. Mahne im da ga slijede i nastavi uskim prolazom između dva reda ekskluzivnih
jedrilica.
Kreću se prema naprijed u skupini pokušavajući osigurati sve kutove. Teško je nadgledati
cijelu marinu, a nisu imali vremena da prouče ikakvu kartu terena. Vatra od helikoptera i zapaljeni
brodovi uzdižu se iza njihovih leđa. Plamenovi im daju nešto dodatnog svjetla, ali istovremeno je
i sve u pokretu: oni se odražavaju u različitim metalnim dijelovima pa velike sjene trepere preko
trupova brodova, a onda se odjednom prebace na druge.
Negdje pred njima nalazi se snajperist, ali vrlo je teško procijeniti koliko su mu vidljivi. Možda
se jasno vide pod svjetlom vatre, a možda su se stopili s brodovima i crninom tla.
Gustav se prisili da sada ne razmišlja o poginulim kolegama, mora biti potpuno usredotočen.
Postrojba se pognuto približava uskim prolazom. Rutinirano pokrivaju sve kutove i
osiguravaju svaki nišan.
Gustav se okrene i brzo pretraži područje iza njih. Pod brodovima je tlo suho, puno je smeća
koje je vjetar nanio i koje je zapelo oko užeta jarbola i potpornja.
Smrad dima sve je jači.
Visoki plamenovi odražavaju se na kacigama muškarca.
Odjednom Jamal signalizira da se zaustave, pogne se i stavi lijevu ruku na desnu podlakticu:
znak da su neprijatelji u blizini.
Jamal više nije siguran, ali misli da je krajičkom oka vidio lice.

158
 Knjige.Club Books

Srce mu toliko jako lupa da ga zaboli u grudima.

Oprezno se spusti na koljeno i gleda pod trupom broda. Možda je samo vidio topli odraz vatre
na bijelom kormilu.
Jamal stavi prst na okidač, oprezno nastavi naprijed i pokuša pregledati izgrebeni prednji rub
kobilice.
Kroz potpornje i grede vidi put do limene zgrade koja nalikuje na kakav hangar i žuti viličar.
Netko se kreće jako blizu, gotovo pod brodom.
Crna mačka šmugne i Jamalovi prsti zadrhte na okidaču.
Užareni plamičci šire se među redovima brodova.
Gustav je posljednji u nizu i vidi kako Jamal nastavlja prema naprijed. Najradije bi mu
doviknuo da bolje osigura desnu stranu.
Jamal gleda ulijevo. Plava plastična cerada miče se na vjetru i voda kapa na tlo.
Odjednom par očiju zasvjetluca tamo kod zgrade. Jamal brzinom munje okrene svoje oružje i
kroz nišan ugleda lice.
Netko zastenje iza njega. To se Adam spotaknuo o gredu koja strši iz tla. Cijev njegova oružja
udarila je u potporanj uz metalnu jeku.
Jamal ne zna kako je uspio spriječiti impuls da pritisne okidač. Od adrenalina mu se zaledi krv
u žilama kada shvati da je gotovo ubio staricu s pletivom.
Rukom se osloni na bijelo korito i izdahne.
Gustav se okrene i ponovno pretraži područje iza njih. Vatra je sve veća i gromade goruće
plastike uz tresak padaju u vodu. Snažni naleti vjetra šire plamenove koji brzo zahvaćaju nove
brodove.
Jamal im mahne da priđu i nastave se kretati. Gustav pogleda prema naprijed, prema svojoj
postrojbi i gore prema parkiralištu. Slijeva im se nalazi hrđava olupina automobila u korovu. Iz
motora strše čičci i trava.
Adam nešto šapće sam sebi, izvuče spremnik za streljivo, pogleda ga i gurne ponovno uz
škripavi zvuk.
Muškarac u crnom kombinezonu pojuri iz svog skrovišta iza olupine.
Sonny brzo reagira i ispali šest hitaca.
Muškarčevo se truplo rasprsne, krv štrcne u zrak, lijeva mu ruka odleti, ostane visjeti u tkanini
kombinezona, a kada se izvrne i padne na tlo, ovije mu se oko vrata poput šala.
Istovremeno i Jamal padne na tlo. Legne na stranu kao da će se odmoriti.
Gustav ne može vidjeti što se dogodilo. Sonny pognuto otrči do njega, ali pred njima zasvijetli
otvor cijevi.
Zvuk hica je kratak, ali zaglušujući.
Metak uđe ravno kroz Sonnyjevo lice i iziđe kroz potiljak. Gustav vidi kako po Adamu štrca
krv. Sonnyjeva kaciga padne na tlo i hitac još uvijek odjekuje kada Sonny padne na leđa.
Gustav se baci na pod i otkotrlja prema velikoj jedrilici. Miris suhe zemlje i sasušene trave
ispuni mu nosnice. Brzo otpuže naprijed prema betonskom bloku uz pramac i podigne oružje.
Iz Sonnyjeva tijela čuje se tiho šištanje.

159
 Knjige.Club Books

Gustav na nišanu traži mjesto na kojemu misli da je vidio iskru s cijevi. Oči mu razabiru sivo
tlo, manje brodove i kontejner sa smećem. Čini mu se kao da je sve načinjeno od olova i premazano
čađom. Nišanom pretražuje nisko raslinje, zgužvane vreće za smeće i prazne limenke s bojom.
Adam je sjeo sa Sonnyjem u naručju. Cijela su mu prsa u krvi.
„Pobogu... Sonny“, jadikuje.
Gustav se trese i dalje traži nišanom. Grmlje drhti na vjetru i čađa se širi oko njega. Miris dima
guši ga. Zapaljeni brodovi prevrću se iza njega. Udaraju jedni u druge. Zanjišu se plastični kanistri
napunjeni vodom koji vise s cerade nad jedrilicom pod koju se zavukao.
Srce mu počne jako i brzo kucati kada uoči cijev oružja iza hrđave palete s crepovima.
Raštrkani grm trzne se na vjetru točno iza snajperista.
Gustav obriše znoj s obrve kako bi bolje vidio i popravi zaštitne naočale. Zapravo je dobar
strijelac, ali trenutačno osjeća kako mu ruke previše drhte.
Oprezno namjesti nišan na mjesto za koje vjeruje da će se pokazati kao snajperistova glava
kada podigne pogled kako bi ispalio još jedan hitac.
„Svi su mrtvi“, kaže Adam glasno. „Mislim da su svi mrtvi.“
Gustavov nišan zadrhta i sklizne na crepove. Ne može odgovoriti, mora ostati usredotočen.
I on i Adam su vidljivi.
Gustav zna da neće imati mnogo sekundi na raspolaganju prije no što snajperist ispali hitac.
Negdje zavrišti neka žena.
Jedan od kanistara s vodom zanjiše se na svom užetu pred nišanom.
Gustav vidi kako se cijev snajperista pomakne malo nalijevo i na nekoliko mu sekundi ugleda
glavu, a onda ponovno nestane. Cijev se pomakne prema dolje i zaustavi. Glava je opet tamo,
prislonio je oči na nišan tražeći novu žrtvu.
Gustav sasvim blago pomakne tanki križ na nišanu prema licu i pritisne okidač.
G36 udari u njegovo rame i snajperist nestane. Gustav više puta zatrepće i pokuša zaustaviti
teško disanje. Oružje je nestalo. Prvo pomisli da je promašio, ali onda vidi kako iza snajperistova
skloništa na grm s grana kapa tamna krv.

160
 Knjige.Club Books

50.

JOONA STOJI KRAJ KAMIONA I GLEDA kako se visoki plamenovi vatre i dim crn poput nafte
uzdižu prema nebu neobičnom nestrpljivošću.
Parisa zagrli svoju sestru koja se sva skupila od straha. Drži uši prekrivene i plače bespomoćno
poput djeteta.
„Pitaj sestru može li trčati. Moramo se popeti do ruba šume“, kaže Joona brzo.
„Moram samo naći Fatimu, ženu koja je ovdje bila maloprije“, kaže Parisa. „Ne možemo je
ostaviti, spasila je moju sestru, svima je rekla da je njezina kći kako bi je ostavili na miru.“
„Gdje je ona? Znaš li?“
„Otišla je po svoje stvari, vidiš onaj veliki brod bez plastike“ pokaže.
„Preopasno je...“
Odjednom čuju hice iz automatskog oružja: cijeli spremnik isprazni se dolje kod vode. Meci
udaraju u neki mekani materijal i odbijaju se prema čeličnim stupovima brodova.
Joona pokuša vidjeti gdje se postrojba nalazi.
Čuju se manje eksplozije, staklo puca i brodovi se prevrću.
Izvadi telefon, nazove Janusa još jednom i odjednom shvati da je Parisa ostavila svoju
uplakanu sestru i odšuljala se sa sačmaricom. Pognuto trči po šljunčanom putu uzduž visokog
pročelja prema brodu koji je pokazala.
Joona oslobodi svoj pištolj i povuče čekić prema nazad.
Vatra s gorućeg helikoptera širi se na jednu stranu i čini se da se dim iščezava u crnom nebu.
Joona vidi kako Parisa uspori kada se približi zabatu radionice. Sjena joj je izrezbarena u
valovitom limenom zidu.
Sestra je utihnula i sada samo sjedi prekrivenih ušiju.
Parisa gleda dolje prema vodi, osloni se rukom na pročelje i pripremi se da skoči s kraja
šljunčanog puta na brod.
Joona vidi da je napravila korak prema jami i ogledala se oko ugla. Vidi da se trese cijelim
tijelom, da je skliznula na stražnjicu i mirno ostala sjediti prazna pogleda.
Odjednom je pala na leđa, udarila glavom o pod i netko ju je povukao za noge.
Izgledalo je kao da ju je napao neki grabežljivac i uvukao u svoju jazbinu.
Joona otrči s pištoljem sakrivenim uz tijelo po šljunčanom putu odmah uza zid, zaustavi se pa
podigne oružje kada se približi uglu gdje je nestala.

161
 Knjige.Club Books

Osluškuje i osjeća kako mu toplina vatre suklja u lice.

Padaju užareni komadići plastike.
Brzo zađe za ugao i pretraži mjesto, ugleda betonsku rampu i vrata radionice visoka pet
metara.
Stabla bora na rubu šume dohvati žuto svjetlo vatre.
Bijela kamp-kućica vidi se daleko u šumi iza ograde za kokošinjac.
Joona otrči do manjih vrata u prolazu, pritisne kvaku, otvori i pogleda u radionicu.
Strojevi sumorno svjetlucaju u mraku, a u daljini se nazire tamno-plava motorna jahta
smrskane kobilice.
Joona brzo uđe, osigura najbliže kutove i pognuto otrči do velikog tokarskog stroja.
Mirisi metala, ulja i otapala pune zrak.
Vrata škljocnu za njime kada se zatvore.
Vatra se vidi među pukotinama i rupicama na limenim zidovima.
Nastavi se približavati brodu pretražujući opasne kutove.
Muškarac zaurla i zaviče: „Ti si samo životinja, nisi ništa, samo jebena životinja.“
Joona otrči naprijed, pogne se i gleda u daljinu radionice.
Parisa se njiše gore-dolje, nogu zavezanih lancem. Debeli joj je pulover pao preko glave.
Bijele naramenice grudnjaka pričvršćene su oko golih leđa.
Bradati muškarac još uvijek krvari iz usta. Parisa pokuša uhvatiti pulover i zanjiše se kada ga
muškarac otrgne.
„Odsjeći ću ti glavu“, zaviče i podigne sjekiru.
Joona trči, ali veliki brod zakriva mu čist hitac. Samo ih može naslutiti pod trupom u mraku.
Parisa pokuša vrištati iako su joj usta prelijepljena vrpcom. Muškarac prati njezine pokrete i
pomakne se postrance.
„Ovo je Guantanamo“, zavrišti i punom snagom zamahne sjekirom.
Teška oštrica pogodi je s leđa preko lopatice i prođe kroz mišić i Parisino se tijelo zaokrene,
krv prsne na pod. Joona požuri kraj plavih kanti s otpadnim uljem, otkotrlja se ispod broda i
ponovno ih ugleda.
„Odmakni se od nje!“ vikne Joona.
Muškarac stoji iza Parise i obriše krv s brade. Jedna Parisina nogavica povukla joj se do
koljena. Njišući se vrati, brzo diše kroz nos i pokušava se zaštititi rukama.
„Pucat ću ako ne baciš sjekiru“, vikne Joona i nastavi postrance hodati kako bi našao bolji kut
pucanja.
Muškarac ustukne nekoliko koraka i bulji u Parisu koja se tako jako bori da lanac zveči.
„Gledaj u mene, a ne u nju... gledaj u mene i odmakni se“, kaže Joona i oprezno se približi s
prstom na okidaču.
„Oni su samo jebene životinje“, promrmlja.
„Spusti sjekiru na pod.“
Muškarac taman krene spuštati sjekiru kada se začuje glasni prasak sačmarice koja je opalila
u limeni strop. Maleni olovni meci odbiju se od stropa i zidova, izgube na brzini i padnu na pod
radionice.
162
 Knjige.Club Books

„Samo mirno“, začuje Joona glas starog oca iza sebe.

Joona podigne pištolj i drugu ruku iznad glave. Nakon svih godina i svih treninga napravio je
istu onu pogrešku koja je ubila njegova oca. Uvukao se u situaciju od želje da spasi nekoga i na
nekoliko je sekundi ostavio leđa nezaštićena.
Parisin se trbuh diže i spušta dok uplašeno diše. Bijeli grudnjak joj je krvav i pod njom se
stvara tamni bazen. Bradati muškarac drhtavo diše i stavi sjekiru na rame.
„Spusti pištolj“, kaže otac.
„Da ga spustim na pod?“
Joona se počne okretati prema ocu, vidi njegovu sjenu nad nekolicinom starih limenki s bojom.
„Baci ga“, odgovori muškarac.
Joona se polako okrene i vidi da je muškarac udaljen četiri metra. Stoji s oružjem kraj
dizelskog motora koji visi s traverze. Joona oprezno spusti pištolj kao da se predaje, ali zapravo
čeka pravi trenutak da puca. Nišanit će točno ispod nosa kako bi mu odmah prosvirao mozak i
velik dio produžene moždine.
„Nemoj ništa pokušavati“, vikne muškarac.
„U kojem smjeru da bacim pištolj?“
„Polako... Ovo je sačmarica, neću promašiti.“
„Činim što kažeš.“
Starčevo lice ukoči se i cijev se pomakne malo udesno. Tamni odraz raste u ovješenom
brodskom motoru.
Joona čuje sinove korake za sobom, stoji mirno i napravi korak prema naprijed kada ga ovaj
pokuša udariti sjekirom. Sjekira promaši, ali vanjski dio oštrice posiječe stražnju stranu njegova
ramena.
Joona se okrene u smjeru pokreta i udari sina laktom lijeve ruke kraj vrata tako da mu pukne
ključna kost.
Sjekira poleti u zrak, udari u dizalicu i zazvecka kada padne na betonski pod. Joona ovije ruke
oko njegova vrata, prevrne ga preko boka i spusti na pod pred sebe kao štit istovremeno usmjerivši
pištolj prema ocu.
Starac je već odložio stražnji kraj cijevi na pod i gurnuo vrh sačmarice u usta.
„Ne čini to“, vikne Joona.
Muškarac se ispruži i taman dosegne okidač. Obrazi mu se osvijetle u istom trenutku kada se
začuje hitac. Glava mu eksplodira, lubanja i moždano tkivo rasprše se po stropu i padnu na betonski
pod iza njega.
Tijelo padne prema naprijed, a oružje sa strane.
„Što se upravo dogodilo?“ zadrhti sin.
Joona mu brzo zaveže noge i ruke grubim čeličnim uzetom, povuče ga za stopala i gurne natrag
prema dizelskom motoru koji visi.
„Ubit ću te“, zavrišti sin histerično.
Joona dva puta zaveže uže oko muškarčeva bradatog vrata i snažne osovine generatora, uzme
daljinski upravljač presvučen gumom sa stola s ključevima za motor i podigne ga toliko visoko u
zrak da muškarac mora stajati na prstima.

163
 Knjige.Club Books

Vani se začuje pucanj sačmarice, a onda i automatske puške.

Joona otrči i spusti Parisu na zemlju, ponovi joj više puta da će se izvući, okrene je na trbuh i
brzo dlanom obriše krv s leđa i lopatice. Duboku ranu zatvori srebrnom vrpcom.
„Bit će sve u redu s tobom“, kaže umirujuće.
Oprezno stavi još slojeva vrpce, shvaćajući da to neće držati baš posebno dugo, ali zna da
ozljeda nije smrtonosna ako je brzo odvedu u bolnicu.
Ona se pokuša podići, ali zamoli je da mirno leži.
„Samo sam htjela otići po Fatimu“, kaže i pokuša usporiti svoje uzrujano disanje.
Uspravi se na koljena i odmori na trenutak.
Osloni se na njega, trese se i tetura od gubitka krvi, noge joj nekoliko puta zaklecaju dok
prolaze kroz radionicu.
Iziđu na svjež zrak, cijela marina gori, a olujni vjetar puše kroz plamenove.
Joona jednom rukom drži pištolj dok se nastavljaju kretati uz šljunčani put uz dužu stranu
radionice.
Kada ih Amira vidi, uspravi se pokraj viličara i krene prema njima sivog, odlučnog lica. Oči
su joj odsutne, a zjenice proširene. Joona pomogne Parisi da sjedne na tlo i prebaci svoj sako preko
nje.
Gustav Larsson stoji u daljini na šljunčanom putu. Njegova teška pancirka i automatski
karabin leže na tlu.
Akcija je prekinuta i potresena glasa izvještava vodstvo da je situacija pod kontrolom i zamoli
za kola hitne pomoći i vatrogasna kola. Kimne i promrmlja nešto i spusti ruku s radija do kuka.
„Je li hitna pomoć na putu?“ vikne Joona.
„Prva stiže za deset minuta“ odgovori Gustav i pogleda Joonu praznih očiju.
„Dobro“
„Bože... žao mi je, tako mi je žao... Joona, sve sam krivo učinio.“
„Bit će sve u redu.“
„Ne, neće biti, ništa neće biti u redu.“
Nekoliko metara iza njega starica sjedi na hrpi elektropokretača i plete zabrinuta lica. Njezin
najmlađi sin leži na tlu s rukama zavezanima kabelskim vezicama.
„Dobili smo zapovijed da odmah prijeđemo u akciju“, kaže Gustav i obriše suze s obraza.
„Čiju zapovijed?“
Začuje se glasni pucanj i Gustav napravi korak prema naprijed.
Pucanj odjekuje među kućama, puščani se prah rasprši.
Starica drži Parisin pištolj objema rukama. Pletivo leži na tlu pred njezinim stopalima.
Ponovno puca i Gustav se pokuša osloniti na zid jednom rukom. Krv mu teče iz trbuha i
ozljede na nadlaktici. Adam stoji kraj žene i uzme joj oružje, baci je na šljunčano tlo, slomi ruku
kod ramena i pritisne čizmom. Joona uhvati Gustava u padu i oprezno mu pomogne da se spusti.
Gustav izgleda zbunjeno i usta mu se miču kao da pokušava nešto reći. Električno svjetlo zamagli
mu pogled, kao plinsko zavarivanje u daljini, iskrice koje se javljaju i nestaju.

164
 Knjige.Club Books

51.

JOONA JE DVA SATA ČEKAO U HODNIKU pred dvoranom u kojoj su operirali Gustava Larssona,
ali kada je isteklo vrijeme za posjete, još uvijek nije bilo sigurno hoće li Gustav preživjeti.
Parkira automobil na gornjem kraju ulice Tulegatan, osjeti duboku svježinu parka i sjeti se da
se nekoliko prizora iz jedne knjige koju su napisali Sjöwall i Wahlöö odvilo ovdje, u stanu s
pogledom na park Vanadislunden.
Dok se spušta niz nizbrdicu do hotela, krene popuštati lokalna anestezija koju su mu dali zbog
udarca sjekirom. Dobio je jedanaest šavova i sada ponovno počne osjećati bol.
Sako mu je zalijepljen preko ramena, izgužvan i zaprljan krvlju. Zaudara po požarnom dimu,
ima porezotinu na korijenu nosa i zglobovi su mu razderani.
Žena na recepciji gleda ga otvorenih usta i razrogačenih očiju. Joona shvati da se poprilično
promijenio otkad se ujutro prijavio u hotel.
„Imao sam prilično težak dan“, kaže.
„Vidim“, odgovori smiješeći mu se od uha do uha.
Ne može si pomoći da ne pita je li tko ostavio poruku za njega, iako sumnja da će ga Valeria
potražiti.
Recepcionarka prvo pogleda u računalo, a onda u njegov pretinac s ključem, ali ničega,
naravno, nema.
„Pitat ću Sandru“, predloži.
„Ne treba“, kaže Joona brzo.
Svejedno mora pričekati dok ona porazgovara sa svojom kolegicom.
Promatra prazan pult, svijetle uzorke ogrebotina na laku i pomisli kako je, što se njega tiče,
zadatak gotov.
Svi su znali da su infiltracija i akcija bili igra na slijepo, ali nije bilo alternative, vremena je
bilo premalo.
Joona je učinio što je mogao da pomogne Sigurnosnoj i rado bi poručio Valeriji da je sada tek
obični zatvorenik na dopustu.
„Nažalost, ne“, nasmiješi se žena kada se vrati. „Nitko nije ostavio poruku“
Joona zahvali i ode u svoju sobu, stavi svoje blatne čizme na novine, pripremi si vruću kupku
i cijeli utone u nju, samo mu ozlijeđene ruke vise izvan kade.
Mobitel mu se nalazi kraj njega na polici od pločica. Zamolio je liječnicu da ga nazove čim
bude znala nešto o Gustavu.

165
 Knjige.Club Books

Kapljice polako kapaju iz slavine, stvaraju se vodeni krugovi i nestaju. Tijelo mu se opusti u
vrućoj vodi i boli nestane.
Poruka Salima Ratjena ticala se samo toga da je Parisina sestra brže prokrijumčarena u
Švedsku nego što su mislili. Prije no što je Salim stigao to reći svojoj supruzi, preselili su ga iz
Halla i izolirali od svijeta.
Stari par i njihova tri odrasla sina maleno su brodogradilište pretvorili u centar za
krijumčarenje i trgovanje ljudima.
Kada je Joona Linna prestao izvještavati Sigurnosnu, vođa akcije Janus Mickelsen uplašio se
da će izgubiti kontakt s terorističkom ćelijom.
Apsolutni je prioritet bio spriječiti prijetnju protiv države.
Zato je donio odluku da prva skupina Nacionalne postrojbe doleti u marinu.
Janus je vidio da ga je Joona pokušavao zvati, ali je rekao da nije čuo ništa osim šuštanja.
Iz helikoptera je postrojba vidjela nekolicinu ljudi kraj velike limene zgrade. Dva su tijela bila
na podu, a jedna je osoba bila na koljenima. Trebalo je donijeti ispravnu odluku u sekundi, a kada
je snajperist na nišanu vidio da je neki mladić uperio pištolj u ženu, ispalio je odlučujući hitac.
Postrojba nije mogla znati da su ova dvojica na podu krijumčari ljudima i da je dječak s
pištoljem bio jedan od onih koji su iz Afganistana pobjegli od talibana.
Buka pred radionicom probudila je trećeg sina koji je iz ormarića s oružjem izvukao lovačku
pučku koja ima ciljnik s crvenom točkom, išuljao se iz kućice i sakrio se iza palete s crepovima.
Kada je helikopter spustio postrojbu na tlo, sin je ispalio hitac i pogodio pilota u prsa.
Ostatak posade helikoptera izgubio je život u padu, dva su muškarca preminula od posljedica
požara, a dvoje izbjeglica upucano je pogreškom.
U brodogradilištu nije bilo terorista.
Akcija je bila katastrofa.
Otac je počinio samoubojstvo, srednjeg sina ubila je postrojba, majka i druga dvojica sinova
uhićeni su.
Voditelj akcije Gustav Larsson ozbiljno je ozlijeđen i stanje mu je još uvijek kritično. Parisa
Ratjen preživjet će bez trajnih posljedica. Njezina sestra Amira i starica zatražit će azil u Švedskoj.
Joona ustane iz tople vode, obriše se i nazove Valeriju. Gleda kroz prozor na ulicu dok se
signal spaja. Skupina Roma priprema postelju za noć na pločniku ispred trgovine s hranom.
„Shvaćam da ne misliš dolaziti ovamo“, kaže kada se Valeria napokon javi.
„Ne, nije...“
Utihne teško dišući.
„U svakom sam slučaju gotov sa svojim zadatkom za policiju“, objasni on.
„Je li prošlo dobro?“
„Baš i nije.“
„Onda nisi gotov“, kaže prigušeno.
„Nema jednostavnog odgovora na to, Valeria.“
„Razumijem, ali osjećam da moram napraviti korak unatrag“, kaže ona. „Imam život koji
funkcionira, svoje dečke, vrt... Ne želim zvučati dosadno, ali odrasla sam osoba i zapravo je sve
dobro ovako kako je, ne treba mi neka fatalna ljubav.“

166
 Knjige.Club Books

U telefonu opet sve utihne. Shvati da ona plače. Netko upali televizor u susjednoj hotelskoj
sobi.
„Oprosti, Joona“ kaže i drhteći udahne. „Prevarila sam samu sebe, nikada to ne bi
funkcioniralo između nas.“
„Kada dovršim naobrazbu za vrtlara, svejedno ću potražiti mjesto za praksu kod tebe“, kaže.
Ona se nasmije, ali plač joj se čuje u glasu kada ispuše nos i odgovori mu.
„Pošalji prijavu pa ćemo vidjeti.“
„Dogovoreno“
Ponovno ostanu bez riječi.
„Moraš poći na spavanje“, kaže Joona prigušeno.
„Da.“
Požele si laku noć, utihnu na trenutak, ponovno si požele laku noć i onda prekinu razgovor.
Dolje na ulici skupina mladića iziđe iz bara. Krenu prema Sveavügenu,
Joona pomisli kako je nestvaran taj osjećaj da nije pritvoren. Odjene se i iziđe na svježi gradski
zrak. Ljudi još uvijek sjede na vanjskim terasama uzduž Odengatana. Joona prošeta do restorana
Brasserie Balzac, dobije stol koji gleda na ulicu i naruči list pržen na maslacu prije no što se kuhinja
zatvori.
Policijska istraga nastavit će se bez njega.
Ništa nije gotovo.
Počinitelj vjerojatno nije povezan ni sa kakvom terorističkom organizacijom.
Njegov je motiv za ubijanje ministra vanjskih poslova bio druge prirode.
I zbog nečega se neobično ponaša: iako je prošao kroz posebnu vojnu obuku, proveo je duže
od petnaest minuta sa žrtvom koja je već krvarila i za sobom je ostavio svjedokinju.
Znao je gdje se nalaze kamere i nosio je fantomku, ali iz nekog je razloga zavezao remenje od
tkanine oko glave.
Ako dotad nikoga nije ubio, tu je granicu prešao u noći na subotu.
Napetost koju je prije možda osjećao sada se pretvorila u osjećaj da situaciju ima pod
kontrolom i sada ga ništa više ne može spriječiti u tome da nastavi ubijati.

167
 Knjige.Club Books

52.

IMA JEDNO MJESTO U NAJUDALJENIJEM uglu groblja Hammarby sjeverno od Stockholma gdje
pogled puca daleko nad poljanicama i jezerom sa žutom trstikom.
Iako je metropola tako blizu, ovdje sve izgleda isto kao što je izgledalo i prije tisuću godina.
Disa počiva u unutarnjem redu kod niskog kamenog zida, kraj dječjeg groba s otiskom ruke
na nadgrobnoj ploči. Joona je živio s njom više godina nakon rastave od Sumtne i ne prođe ni
minuta, a da mu ne nedostaje.
Makne staro cvijeće, donese novu vodu i stavi svježi buket u vazu.
„Žao mi je što te tako dugo nisam posjetio“, kaže i makne nekoliko listova koji su pali na grob.
„Sjećaš se da sam ti pričao o Valeriji u koju sam bio zaljubljen u srednjoj školi... zadnju smo godinu
razmjenjivali pisma i našli smo se nekoliko puta, ali sada više ne znam kako će to ići dalje s nama.“
Neka djevojka jaše na puteljku iza zida. Dvije ptičice odlete u širokom krugu iznad velikog
eratičkog bloka pred rubom šume.
„Možeš li zamisliti da Lumi živi u Parizu“, nasmije se. „Čini se da joj je lijepo, bavi se jednim
filmskim projektom, riječ je o izbjeglicama u Calaisu...“
Zaškripi na šljunčanom putu kada mu se iz smjera crkve približi vitka silueta sa šarenim
pletenicama u plavoj kosi. Stane kraj Joone i prvo nekoliko trenutaka pričeka u tišini prije no što
progovori.
„Upravo sam razgovarala s liječnicom“, kaže Saga Bauer. „Gustav je još uvijek u induciranoj
komi. Preživjet će, ali morat će na još operacija i amputirali su mu ruku“
„Najvažnije je da preživi.“
„Da“, uzdahne Saga i tenisicom struže po šljunku.
„Što je?“ pita Joona.
„Verner je već zaključao sve, sve je označeno kao tajno, nitko nema pristup, ne smijem više
pogledati ni u svoje jebene izvještaje... Da znaju što sam zadržala na svom privatnom računalu,
izgubila bih posao... Verner je sve proveo na toliko visokoj razini sigurnosti da ni on sam više nema
pristup.“
„Tko onda ima pristup?“ pita Joona smiješeći se.
„Nitko“, nasmije se Saga, ali onda se opet uozbilji.
Krenu se vraćati, prođu runski kamen s isprepletenim zmijama i tamnog anđela kod ulaza na
groblje.

168
 Knjige.Club Books

„Jedino što znamo jest da najveća antiteroristička akcija u švedskoj povijesti nema apsolutno
nikakve veze s terorizmom“, kaže i zaustavi se na parkiralištu.
„Što je zapravo pošlo po zlu?“ pita Joona.
„Počinitelj je spomenuo Ratjena... i mi smo to spojili s razgovorom koji je snimila sigurnosna
služba u Hallu... Pročitala sam cijeli prijevod, Salim Ratjen govorio je o tri velika slavlja... a datum
prvog slavlja poklapao se s datumom ubojstva ministra vanjskih poslova Williama Focka.“
„To znam“
Ona pođe naprijed i zajaši svoj prljavi motor.
„Ali slavlja su bili samo Ratjenovi rođaci koji će doći u Švedsku“, nastavi ona. „Ništa ne
upućuje na to da se radikalizirao u zatvoru i nismo našli nikakvu poveznicu s islamistima ili
terorističkim grupacijama.“
„A šeik Ayad al-Jahiz?“ pita Joona.
„Ah da“, nasmije se Saga gorko. „Imamo tu snimku gdje kaže da će pronaći vođe koji podupiru
bombardiranje u Siriji i da će pucati u njih dok ne ostanu bez lica.“
„Ministar je dvaput upucan u lice“, naglasi Joona.
„Da“, kimne Saga. „Ali postoji jedan problemčić s tom poveznicom... U Sigurnosno-
obavještajnoj agenciji već su i prije akcije znali da je šeik Ayad al-Jahiz mrtav već četiri godine i
da nikako nije mogao biti u kontaktu s Ratjenom.“
„Ali zašto?“
„Sigurnosnoj su upravo povećali budžet za četrdeset posto kako bi i dalje održala istu visoku
razinu djelotvornosti.“
„Razumijem.“
„Dobrodošao u moj svijet“, uzdahne Saga i upali svoj motor. „Pođi sa mnom do boksačkog
kluba.“

169
 Knjige.Club Books

53.

U BOKSAČICOM KLUBU NARVA gotovo je prazno, ali lanac boksačke vreće ritmično se zanjiše
kada muškarac teške klase odsutna lica krene udarati u nju. Čestice prašine zaplešu u zraku oko
ringa. Dva mlađa muškarca stenjući rade sklekove svaki na svojoj strunjači pod potrganom
boksačkom kruškom.
Saga iziđe iz svlačionice u crvenom sportskom grudnjaku, crnoj trenirci i istrošenim
boksačkim tenisicama, stane pred Joonu i zamoli ga da joj pomogne omotati ruke.
„Najvažniji zadatak sigurnosne službe svake zemlje jest prestrašiti svoje političare“, kaže tiho
i pruži mu smotuljak zavoja.
Joona joj navuče očicu na palac i omota elastični zavoj nekoliko puta oko zgloba, a zatim joj
ga još ovije oko dlana i članaka prstiju. Ona pokušava zatvoriti šaku nakon svakog kruga.
„Što se Sigurnosno-obavještajne agencije tiče, njih nije briga što nije bilo terorista: prijetnja
je u svakom slučaju uklonjena“, nastavi dok on povlači tkaninu među njezine prste. „A s obzirom
na to da političari ne mogu reći da se uludo potratio novac poreznih obveznika, cijela se akcija
slavi kao trijumf!“
Boksač teške kategorije sada udara brže, a dvojica mladića poček su preskakati vijaču.
Joona joj stavi rukavice na ruke, zaveže ih i ovije sportsku vrpcu preko zglobova i članaka.
Saga se popne u ring, a Joona uzme dvije rukavice, neku vrstu teških kožnatih jastuka, i
pričvrsti ih na svoje ruke kako bi joj pomogao da vježba kombinacije udaraca i položaja stopala.
„Švedska je pošteđena“, kaže Saga i udari jednom za probu u Joonine rukavice. „Ali ne našom
zaslugom... Narod bi se stvarno uplašio kada bi znao koliko malo Sigurnosna uopće zna.“
Joona se počne kretati u krug, mijenja visinu i položaj rukavica, a Saga ga slijedi i udara
zamršene serije krošea i aperkata.
On uzvraća prednjim boksačkim jastukom, a ona se sagne i udari novu seriju tako da u
prostoriji sve odzvanja.
Spusti ramena, pomakne glavu u stranu i nekoliko puta zamahne lijevom rukom.
„Janus i ja nastavit ćemo s istragom, a zadatak nam je da se ništa više nikad ne poveže s
ministrom vanjskih poslova“, kaže zadihano.
Joona namjesti položaj rukavica tako da može vježbati direktne udarce, zamahne desnom
rukavicom i pogodi je u obraz, ustukne i pusti je da ga slijedi s dva teška udarca desnicom.
„Malo spusti bradu“, kaže.
„Preponosna sam za to“, nasmiješi se.

170
 Knjige.Club Books

„Ali, što će se dogoditi ako pronađete ubojicu?“ upita Joona i slijedi je do plavog kuta ringa.
Zaboli ga kada ona brzo poput munje četiri puta zamahne u obje rukavice.
„Moj je glavni zadatak pobrinuti se za to da ne prizna ubojstvo“, kaže. „Da ga se ni na koji
način ne može povezati s tim, ni zakonski ni...“
„Iznimno je opasan“, prekine je Joona. „I ne znamo hoće li ponovno ubiti, nemamo pojma
koji su mu motivi.“
„Zato razgovaram s tobom.“
Muškarac teške kategorije prestao je udarati, stoji s rukama oko boksačke vreće i zamišljeno
bulji u Sagu. Mladići su se približili ringu i snimaju je mobitelima.
„Moraš spustiti bradu.“
„Ma ne“, nasmije se.
Iziđe iz kuta ringa, snažno mu zada desni kroše, prevrne ramena i zatim mu zada još jedan
toliko snažan udarac u tijelo da Joona mora ustuknuti nekoliko koraka.
„Da sam ja policajac, pokušao bih ići drugim putem.“
„Kojim?“ pita Saga i podlakticom obriše znoj s lica.
„Što je s drugim Ratjenom?“
„Napravit ćemo stanku“, kaže i ispruži obje ruke.
„Salim Ratjen ima brata u Švedskoj“, kaže Joona i olabavi vrpcu. „Pod iznimno je jakim
nadzorom otkad je ministar ubijen.“
„Što ste saznali o njemu?“ pita Joona i oslobodi čvorove.
„Živi u Skövdi, profesor je u srednjoj školi i nije ni u kakvom kontaktu sa Salimom“, kaže i
napusti ring.
Otrese rukavice na pod i krene prema svlačionici. Kada se vrati, ima ručnik oko vrata, a s ruku
je skinula zavoje.
Uđu u maleni ured i Saga stavi svoje vojničko zeleno prijenosno računalo na pisaći stol. Uza
zidove se nalazi montirani ormarić s medaljama i peharima, žutim izrescima iz novina i uokvirenim
fotografijama.
„Ne znam što bi se dogodilo da Verner sazna da još uvijek imam sve dokumente“, promrmlja
Saga otvarajući ih. „Absalon Ratjen živi na adresi Länsmansgatan trideset osam A, profesor je
matematike i prirodoslovnih predmeta u školi Helenaskolan. „
Skloni kosu koja joj se zalijepila za lice i čita dalje.
„Oženjen je s Kerstin Rönel koja je profesorica tjelesnog u istoj školi... imaju dvoje djece koja
idu u osnovnu školu.“
Podigne se i spusti žaluzine na vratima ureda.
„Prisluškujemo i njegov i njezin telefon“, kaže Jooni. „Znamo sve o njihovim aktivnostima na
internetu i tako dalje, prolazimo kroz njihovu elektroničku poštu, i privatnu i školsku... Samo
njegova supruga katkad gleda porniće.“
„I nema baš nikakve poveznice s ministrom vanjskih poslova?“ „Ne.“
„S kim je sve bio u kontaktu posljednjih tjedana?“
Saga se obriše po čelu i nastavi klikati.

171
 Knjige.Club Books

„Osim uobičajenog... govorio je jednom o sastanku s automehaničarom koji se nikada nije

dogodio...“
„Provjeri to.“
„Imamo i neobičan mejl s računala bez IP adrese.“
„Kako misliš neobičan?“
Saga okrene računalo prema Jooni i otvori crni mejl s bijelim tekstom: I'll eat you dead heart
on the razorback battlefieled.
Svjetlo sa stolne lampe zatreperi na zamrljanom zaslonu kada pod njima prođe vlak podzemne
željeznice,
„Ovo djeluje dosta prijeteće“, kaže ona. „Ali mislimo da je riječ o žargonu koji je povezan s
jednim natjecanjem... Absalon Ratjen u školi drži i dodatnu nastavu iz matematike i njegovi
najbolji učenici sudjeluju u First Lego League, što je međunarodno natjecanje u
programiranju robota načinjenih od lego-kockica.“
„Svejedno to shvatite ozbiljno“, kaže Joona.
„Janus sve shvaća ozbiljno... radi puno radno vrijeme na ovom mejlu i jednom snimljenom
razgovoru koji... Ne znamo radi li se o nekoj spački ili pogrešnom broju...“ Jedino što se čuje je
Ratjenovo disanje i neko dijete koje izgovara brojalicu.
Pritisne zvučnu snimku na računalu i nekoliko sekundi kasnije iz zvučnika se začuje oprezan
dječji glas:

Ten little rabbits, all dressed in white

Tried to go to Heaven on the end of a kite
Kite string got broken, down they all fell
Instead of going to Heaven, they went to...
Nine little rabbits, ali dressed in white
Tried to go to Heaven on...

Razgovor se naglo prekine i sve utihne. Saga isključi snimku i promrmlja da i brojalica može biti
povezana s natjecanjem pa nastavi čitati izvještaj.
„Absalon je sljedeća žrtva“, kaže Joona i ustane.
„Nije istina“, proturječi mu i preko volje se nasmiješi. „Preokrenuli smo...“
„Saga, odmah morate poslati ljude onamo.“
„Sigurnosna to neće učiniti. Ali mogu nazvati Carlosa ako mi kažeš zašto misliš da...“
„Prvo ga nazovi“, prekine je Joona.
Saga izvadi mobitel, utipka broj i zamoli da je spoje s Carlosom
Eliassonom, šefom Nacionalnog operativnog odjela i Joominim bivšim nadređenim.
„Ratjen, zečevi i pakao“, ponovi Joona sam sebi.
Pomisli na svijetao i pomalo začuđeni dječji glas i brojalicu o zečevima koji jedan po jedan
završe u paklu.
Na preslušavanju sa Sofijom pokušao je analizirati fotorobote počinitelja.

172
 Knjige.Club Books

Sofia je rekla da je prvo mislila da ubojica ima dugu kosu, a onda da su oko njegovih obraza
visjeli dugi čuperci.
No onda je ipak na površinu izvukla pravo sjećanje i opisala čuperke kao remenje od debele
tkanine, možda od kože.
Kada je to remenje pokušala nacrtati na slici, prvo je izgledalo kao veliko perje, kao s ptičjeg
krila, a onda se pretvorilo u razbarušenu kosu.
Ali to nije bilo perje, pomisli Joona.
Gotovo je siguran da je kraj ubojičinih obraza vidjela odrezane zečje uši.
Ratjen, zečevi i pakao.
Ubojica je spomenuo Ratjena i rekao da će ih progutati pakao. Namjerava ubiti sve zečeve iz
brojalice.
Saga pokuša objasniti šefu da odmah moraju poslati postrojbu u kuću brata Salima Ratjena
koji živi u Skövdeu.
„Ali moram znati zašto“, potuži se Carlos.
„Jer Joona tako kaže“, kaže Saga.
„Joona Linna?“ upita on zadihano.
„Da“
„Ali... ali on je u zatvoru.“
„Trenutačno nije“, odgovori Saga kratko.
„Nije?“ ponovi Carlos.
„Samo se pobrini za to da odmah onamo pošalju policiju.“
Joona uzme mobitel iz Saginih ruku i začuje šefov glas:
„Samo zato što je Joona najtvrdoglaviji čovjek na...“
„Tvrdoglav sam jer sam vrlo vjerojatno u pravu“, prekine ga. „A ako sam u pravu, onda
policija mora hitno otići onamo kako bi spasila život tog čovjeka.“

173
 Knjige.Club Books

54.

NA KUHINJSKOM SE STOLU NALAZI robot izgrađen od crvenih i sivih lego-kockica. Velik je

poput kutije za vino, nalikuje na staromodni tenk, a još mu je dodana i pandža.
„Pozdravite našeg novog prijatelja“, nasmije se Absalon.
„Bok“, kaže Elsa.
„Uskoro će poći na spavanje“, kaže Kerstin.
Dijeli im kuhinjski papir umjesto ubrusa, promatra zadovoljno lice svoga muža i pomisli kako
je dobio nekoliko kila viška, a da joj to nije spomenuo.
Djeci su već obukli pidžame. Peterova je okračala u nogavicama, a Elsa je sve gumice za kosu
poredala na zglob kao narukvice.
Absalon skloni tetrapak s mlijekom bez laktoze, ljepljivu bocu kečapa i zdjelu s narezanom
mrkvom i jabukama.
Robot se zujeći krene kotrljati preko cvjetnog voštanog stolnjaka. Gumeni prednji kotačići
udare u zdjelu s makaronima što aktivira sljedeću kretnju. Peter se zasmijulji kada robotov pomični
gornji dio nastavi odmicati po dvjema tračnicama. Drvena kutlača padne u makarone uz prasak, ali
se prebrzo ponovno digne.
Djeca se smiju kada makaroni polete preko cijelog stola.
„Čekajte“, kaže Absalon, nagne se prema naprijed i namjesti brzinu ruku, a zatim ponovno
usmjeri daljinski prema robotu.
Blažim pokretima robot podigne nove makarone, napola se okrene i odveze prema Elsinom
tanjuru. Oči joj zasvijetle kada spusti hranu u njezin tanjur.
„Kako slatko“, zavikne.
U daljini se začuju sirene nekog hitnog vozila.
„Zar nema ime?“ upita Kerstin kiselo se smiješeći.
„Boris!“ vikne Peter.
Elsa pljesne rukama i ponovi ime nekoliko puta.
Absalon usmjeri robota prema sinovom tanjuru, ali robot se zabije u zdjelicu s dinstanim
lukom i ne uspije ga spriječiti da isprazni žlicu u šalicu mlijeka. Peter se smije i rukama prekriva
lice.
„Borise, vrlo si marljiv“, uvjeri ga Elsa.

174
 Knjige.Club Books

„Ali sada će poći na spavanje“, kaže Kerstin ponovno i pokuša uhvatiti mužev pogled.
„Može li nositi i kobasicu?“ pita Peter.
„Sada ćemo otkriti.“
Absalon provuče ruku kroz uvojke u kosi, zamijeni kutlaču u pandži vilicom i pritisne na
daljinski. Robot se malo prebrzo uputi prema tavi i Absalon ga ne uspije zaustaviti da se ne zabije
u rub lijevanog željeza i padne.
„Mama! Smijemo li ga zadržati?“ viču djeca.
„Smijemo li?“ pita Absalon smiješeći se.
„Mama?“
„Smije ostati samo ako se riješimo onoga u kupaonici“, odgovori Kerstin.
„Ne Jamesa“, kaže Elsa preneraženo.
James je žuti robot koji im donosi toaletni papir. Kerstin smatra da je neugodan i da ga malo
previše zanimaju svačiji odlasci na toalet.
„Jamesa možemo posuditi djedu“, kaže i uzme Borisu vilicu pa djeci u tanjur stavi kobasice.
„Dolazi li on ovamo za vikend?“ pita Absalon.
„Hoćemo li uspjeti?“
„Složit ću dobar...“
Čuje se prasak kada se kuhinjska vrata zatvore od propuha i kalendar sa slikama djece padne
na pod.
„Prozor u spavaćoj sobi“, kaže ona i ustane.
Vrata se opiru kao da ih netko drži s druge strane, a kada popuste, začuje se fijuk zraka. Izide
u hodnik, zatvori kuhinjska vrata malo prejako za sobom i nastavi uza stube gore u spavaću sobu.
Zavjese trepere i koluti klize uz drvenu motku.
Nije otvoren prozor, već vrata koja vode na balkon. Žaluzine zveckaju i njišu se na vjetru.
Soba je hladna, a vjetar je otpuhao spavaćicu na pod. Kada Absalon pravi krevet, obično na
kraju složi i njezinu spavaćicu na mjesto.
Kerstin prijeđe preko hladnog poda i zatvori vrata balkona, povuče kvaku prema dolje i začuje
kako škljocne.
Vrati spavaćicu na krevet, upali lampu na noćnom ormariću i vidi da je tepih koji prekriva
cijelu sobu prljav. Vjetar je nanio zemlju i travu iz vrta. Pomisli kako će usisati poslije jela i krene
se vraćati.
Zbog mračnog se predosjećaja zaustavi u tamnom hodniku.
Iza kuhinjskih vrata je tiho.
Promatra formaciju prevelikog broja jakni i torbi na istoj vješalici.
Oprezno nastavi prema kuhinji, vidi svjetlo kroz ključanicu i odjednom začuje dječji glas koji
joj nije poznat.
„Seven little rabbits, all dressed in white, tried to go to Heaven on the end of a kite. Kite string
got broken, down they all fell. Instead of going to Heaven, they went to...“
Pomisli da je Absalon možda počeo s demonstracijom nekog novog robota nakon što je otišla,
otvori vrata, uđe u kuhinju i naglo se zaustavi.

175
 Knjige.Club Books

Kraj njihova stola nalazi se maskirani muškarac. Odjeven je u plave traperice i crnu vjetrovku
i u ruci drži nož sa zupčastom oštricom.
S mobitela koji se nalazi na stolu čuje se oprezni glas dječaka.
„Six little rabbits, all dressed in white, tried to go to Heaven...“
Absalon se podigne i makaroni padnu s njegovog trbuha na pod. Elsa i Peter prestrašeno
promatraju muškarca u kuhinji.
„Ne znam što želiš, ali plašiš mi djecu, razumiješ li?“ kaže Absalon drhtavim glasom.
Kraj jednog muškarčeva obraza visi pet dugačkih zečjih ušiju. Tamnocrveno svijetle na mjestu
gdje su odrezana prije no što ih je nanizao na uže i zavezao oko fantomke.
Kerstinino srce počne toliko lupati da joj postane teško disati. Drhtavih ruku uzme torbu s
kuhinjskog elementa i pokaže je strancu.
„Možda imam nešto novca ovdje“, kaže glasom koji samo što ne pukne.
Muškarac uzme torbicu i stavi je na stol, zatim podigne nož i uperi oštricu u Absalonovo lice.
Kerstin vidi kako njezin suprug slabašno pokušava odmaknuti nož.
„Prestani s ovim“, kaže.
Muškarac spusti ruku u kojoj drži nož, a zatim je gurne naprijed i ukipi se. Absalon se trzajući
pokuša izboriti za zrak i spusti pogled. Cijela je oštrica nestala u njegovu trbuhu.
Na košulji ostane krvava mrlja.
Kada stranac izvuče nož, s oštricom iziđe i bujica krvi koja krene šikljati na pod kraj
Absafonovih stopala.
„Tata“, vikne Elsa uplašeno i spusti žlicu na stol.
Absalon stoji sasvim mirno dok mu krv puni donji dio uvučene košulje, teče niz hlače, uz noge
i izlazi kraj stopala.
„Nazovi hitnu pomoć, Kerstin“, kaže zbunjeno i napravi korak unazad.
Muškarac ga promatra i polagano podigne ruku s nožem.
Elsa skoči do Absalona i obavije ruke oko njegove noge tako da zatetura.
„Tata“, plače. „Tata, molim te...“
Uzme njegovu salvetu sa stola i položi mu je preko trbuha.
„Ti si glup!“ vikne maskiranom muškarcu. „Ovo je moj tata!“
Kao u nekom snu Kerstin im priđe i odvuče Elsu od muža. Podigne je u naručje, osjeti kako
se njezino maleno tijelo trese i snažno je zagrli.
Peter je otpuzao ispod kuhinjskog stola držeći ruke oko glave.
Muškarac zainteresirano pogleda u Absalona, odgurne zečje uši s lica, polako zamaše nožem
u zraku i gume ga postrance u njegov trup.
Absalon zaurliče od eksplozivne boli.
Muškarac ostavi nož unutra. Zapeo je između dva najniža rebra.
Absalon padne postrance, ali se osloni na stol. Krvavom rukom prijeđe preko njegove površine
i prevrne čašu mlijeka.
Maskirani muškarac izvadi mačetu iz pojasa pod jaknom i ponovno se približi Absaionu.
„Prestani“, vikne Kerstin.

176
 Knjige.Club Books

Absalon padne na stolac, brani se jednom rukom i odmahuje glavom.

„Molim te, prestani“, plače Kerstin.
Stropna lampa iznad stola polako se okrene. Svjetlost dviju žarulja prelazi preko voštanog
stolnjaka. Mlijeko kapa na pod.
„Što sam učinio?“ zadihano upita Absalon.
Znoji se i brzo diše, samo što nije pao u cirkulacijski šok. Maskirani muškarac mirno ga gleda.
„Ušao si u krivu kuću“, kaže Kerstin drhtava glasa.
Elsa se okrene u njezinom naručju, želi vidjeti što se događa i pokuša se osloboditi njezinih
ruku.
Potok krvi kapa sa stolca.
Kazaljka za sekunde na zidnom satu polako se pomiče.
Vani se čuju dječja igra i zveckanje bicikla.
„Mi smo samo obični ljudi, nemamo novca“, nastavi ona slabašno.
Peter sjedi pod stolom i promatra oca.
Absalon pokuša nešto reći, ali se zagrcne kada mu se usta ispune krvlju. Proguta i zakašlje se
i proguta ponovno.
Susjedov automobil skrene na prilaz i parkira na mjestu kraj njihovog. Vrata automobila
otvore se i zatvore. Ode po vrećice s hranom iz prtljažnika.
Absalonova je košulja tamnocrvena, gotovo crna. Krv curi sa stolca u pravilnim potocima,
lokvica gotovo doseže do Petera.
„Tata, tata, tata“, jauče dječak piskutavo.
Maskirani muškarac pogleda na sat, a onda uhvati Absalona za kosu.
„Smijem li izići s djecom?“ pita Kerstin i obriše suze s obraza.
Elsa jeca i Kerstin se potpuno suzi vidno polje. Glasni joj cvilež odzvoni u glavi kada vidi
kako su usnice njezina supruga problijedjele.
Sada ga jako boli.
Stranac se nagne nad Absalonom i nešto mu šapne. Odrezane zečje uši njišu mu se pred
obrazom. Ponovno ispravi leđa, a Absalon ga pogleda i kinine mu.
Bez žurbe nakrivi Absalonovu glavu na jednu stranu i podigne mačetu.
Lampa nad kuhinjskim stolom zavrti se na drugu stranu.
Peter odmahuje glavom. Kerstin mu želi viknuti da zažmiri, ali ne može prevaliti nijedan zvuk
preko usana.
Muškarac odostraga snažno udari Absalona među vratne kralješke.
Krv šikne po štednjaku i u pećnicu.
Mrtvo tijelo padne na pod, noge mu se još trznu par puta, a pete tresnu na tepih.
Peter otvorenih usta bulji u svoga oca.
Absalonova glava visi odvojena od tijela i svijetla mu krv curi niz batrljak u obilnim naletima.
Kapa s ručke na pećnici.
Muškarac se pogne, izvuče nož iz Absalonova trupa i otrese krv s noža prije no što napusti
kuhinju.

177
 Knjige.Club Books

55.

DOK SE SAGA TUŠIRA U BOKSAČKOM KLUBU, Joona nazove svog bivšeg šefa Carlosa kako bi
se uvjerio da je policija na putu do Ratjena. Pokuša ga nazvati pet puta prije no što odustane i ostavi
glasovnu poruku da su ga obećali pustiti na slobodu i da želi razgovarati s Absalonom Ratjenom
što je prije moguće.
„Možda možemo zaustaviti počinitelja prije nego što strada još više ljudi“, dovrši.
Joona i Saga napuste boksački klub i zajedno krenu prema parkiralištu pred glazbenom školom
s druge strane ulice.
„Verner je obećao da će se osobno pozabaviti tvojim puštanjem“, kaže Saga.
„Ako ne dobijem nikakvu poruku od njega, moram se vratiti u zatvor za tri sata.“
Prijeđu preko ceste i nastave kroz crnu ogradu pa među automobile, ali Saga se odjednom
zaustavi.
„Mobitel mi se upravo ugasio“, kaže i pokaže mu ga. „Gle, zaključan je. Moram se odvesti do
ureda i čuti što se događa.“
Nastave duž crvenog zida od opeke do Joonina Volva i ugledaju kako im se približavaju
dvojica ozbiljnih muškaraca u tamnim odijelima i s bubicama u uhu.
„Udalji se od automobila, Bauerice“, vikne mlađi od dvojice agenata.
Saga izvadi svoje prijenosno računalo iz torbe za trening i učini što je rekao.
„Je li ovo Vernerova izmišljotina?“ pita.
„Daj nam računalo“, kaže stariji s prosijedom, podrezanom kosom.
„Ovo?“ pita Saga i ne može suspregnuti osmijeh.
„Da“, odgovori i ispruži ruku.
Baci računalo preko krova automobila, zavrti se i zasvjetluca u zraku prije no što ga Joona
uhvati ni najmanje ne promijenivši izraz lica.
Obojica se agenata okrenu i krenu prema njemu. Kroz otvoren prozor škole čuje se ritmičan
zvuk violine. Joona mirno stoji s računalom u rukama. List otpadne s velikog hrasta i krene padati
prema njima. Muškarci okruže automobil i približe se Jooni s autoritativnim izrazima lica.
„Računalo je zaplijenjeno u skladu sa Zakonom o...“
Točno prije no što dođu do njega, Joona ponovno prebaci računalo preko auta. Ono zasvjetluca
na crnom laku automobila. Saga ga uhvati jednom rukom i malo se odmakne.
„Kako djetinjasto“, kaže stariji agent i bori se protiv osmijeha koji mu se razvuče preko volje.
Ponovno se okrenu i krenu prema Sagi. Mlađi popravi manšete na košulji.
178
 Knjige.Club Books

„Razumiješ valjda da nam moraš dati računalo“, kaže strpljivo.

„Ne“, odgovori Saga.
Prije no što stignu do nje, spusti tanko računalo među rešetke šahta. Dugo pada dok ne dotakne
površinu vode. Agenti zastanu i pogledaju u nju.
„Zar nije to malo bezvezan potez?“ pita stariji namrštena čela.
„Moraš poći s nama, Bauerice“, kaže drugi.
„Da ste si barem mogli vidjeti izraze lica“, nasmije se i krene s agentima uz fasadu od crvene
opeke.
Mnogo je niža od njih i kožnata joj jakna blista od mokre kose.
„Hoćeš li da napravim nešto za tebe?“ vikne Joona za njom,
„Moraš nazvati Vernera“, odgovori i okrene se prema njemu. „Obećao je da se nećeš morati
vratiti u zatvor „
Kada Saga sjedne u automobil agenata i nestane, Joona uzme mobitel, ponovno pokuša nazvati
Carlosa, a onda nazove recepciju Sigurnosno-obavještajne agencije.
„Sigurnosno-obavještajna agencija“, izvolite.
„Želim razgovarati s Vernerom Sandénom“, kaže Joona,
„Upravo je na sastanku.“
„Ovaj poziv mora prihvatiti.“
„Tko zove?“ pita žena.
„Joona Linna. Zna tko sam.“
Zašumi u slušalici, a onda Joona čuje nasnimljeni glas koji ga potiče da zaprati Sigurnosno-
obavještajnu agenciju na Twitteru i Facebooku. Glas se naglo prekine kada se žena vrati na telefon.
„Kaže da vas ne poznaje“, kaže rezervirano.
„Recite mu da...“
„Na sastanku je i trenutačno ne može razgovarati“, prekine ga i poklopi prije no što joj išta
stigne reći.
Iako Joona zna da nema smisla, nazove ured vlade i kaže da premijer čeka na razgovor s njim.
Tajnik pristojnim glasom zamoli Joonu da pošalje mejl na administrativni odjel vlade.
„Adresa se nalazi na našoj mrežnoj stranici“, kaže i poklopi.
Joona sjedne u automobil i nazove Janusa Mickelsena, ali prije no što se veza uspostavi,
automatski glas objasni da taj broj nema pretplatnika. Pokuša nazvati druge pretprogramirane
kontakte posuđenog telefona, ali više se nijedan broj ne koristi.
Pogleda na sat.
Ako sada krene, stigne se vratiti u Kumlu na vrijeme. Nema mu druge, ne smije riskirati dulju
zatvorsku kaznu.
Krene i iziđe unatraške, zaustavi se i pusti ženu sa psom vodičem da prijeđe preko pločnika
prije no što skrene nadesno prema Norrtullu.
Na vijestima izvještavaju o tome kako je švedska sigurnosna služba spriječila ozbiljnu
prijetnju protiv države. Kao i obično, ne komentiraju se detalji akcije niti kako su osumnjičeni
teroristi uhvaćeni. Glasnogovornik Sigurnosno-obavještajne agencije opisuje kako su dugo i
strateški pratili teroriste i kako je akcija bila vrlo uspješna.

179
 Knjige.Club Books

56.

JOONA PRIJEĐE PREKO VELIKE ASFALTIRANE površine i čuje kako mu se vrata električne
ograde zatvore za leđima.
Zakorači u sjenu prljavo žutog zatvorskog zida, zaustavi se deset metara od glavne straže i
posljednji put pokuša nazvati Carlosa. Nasnimljeni glas kaže da je šef policije zauzet i da ga se
neće moći dobiti tijekom tog dana.
Kod upisa mu se čini kao da se i samo vrijeme opire. Ruke mu se polako pomiču dok na plavi
plastični pladanj spušta ručnu uru, novčanik, ključeve od automobila i mobitel.
Zatvorski stražar s mrljama od nikotina na prstima izbroji njegov novac i ispiše račun na taj
iznos.
Joona se skine i gol prođe kroz zaštitni skener. Velike masnice proširile su se nad njegovim
rebrima poput olujna oblaka, a rana od udarca sjekirom natekla je tako da crni konci šavova strše.
„Vidim da ti je bilo zabavno na dopustu“, dobaci mu stražar.
Joona sjedne na pohabanu drvenu klupu i navuče na sebe bezbojnu zatvorsku odjeću i tenisice.
„Ovdje piše da ideš u samicu“, kaže stražar.
„Zašto? Nisam zatražio izolaciju“, kaže Joona i uzme sivu vreću s posteljinom i higijenskim
potrepštinama.
Drugi stražar znojna lica otprati Joonu do njegovog novog odjela. Dolje na raskrižju
podzemnog prolaza skrenu nadesno, pričekaju dok brava u vratima ne zazuji i uđu u prolaz koji
vodi do samica.
Prazan prolaz zaudara po vlažnom betonu, a tišinu prekida tek radijski kontakt stražara s
odjelom G.
Joona si ponavlja da bi trebao prestati razbijati glavu oko ubojice. Zna da će ga sada odrezati
od svijeta.
Ne sudjeluje u istrazi.
Nije više policajac.
Upiše se gore na odjelu sa samicama, pročitaju mu pravila i upute ga kroz tihi hodnik do
njegove nove sobe, prostorijice u kojoj će provoditi sva dvadeset i četiri sata na dan bez kontakta
s drugim zatvorenicima.
Kada se vrata samice zatvore za njime, ode do prozora s teškim rešetkama koji gleda u žuti
zid.
„Olen vasynyt takan hotellün“, kaže Joona za sebe.

180
 Knjige.Club Books

Spusti vreću sa stvarima na krevet i pomisli da je ubojica možda vezao odrezane zečje uši oko
glave kao neku vrstu trofeja ili fetišističkih simbola.
Možda su lov i ubijanje zečeva njegova ritualna priprema za ubojstvo.
Ubio je Williama Focka i planirao ubiti Absalona Ratjena, pomisli Joona, uzme dva kamenčića
s poda i stavi ih na malenu prozorsku dasku.
Dvije žrtve.
Sagne se i pobliže ih promotri: jedan kamenčić ima oštar vrh od blijedožutog kvarca, a drugi
ravnu površinu poput malene riblje ljuske.
Joona razmišljao nasnimljenom dječjem glasu i brojalici o zečevima koji jedan po jedan
padaju u pakao.
Deset zečića, kaže sam sebi.
Joona pogleda pod krevet, uzme još osam komadića šljunka i poreda ih na dasku jedne kraj
drugih.
Počinitelj lovi deset zečeva, misli ih sve ubiti.
Vrijeme ne dopire do samice. Joona se ne može ni kretati među uskim krevetom,
umivaonikom, školjkom, policom, malenim pisaćim stolom i zaključanim vratima.
Oni koji sjede u zatvoru potpuno neprimjetno umiru.
Joona mirno gleda kako svjetlo prelazi preko niza malenog kamenja. Sjene su sve dulje, okreću
se poput kazaljki.
Svaki je kamenčić sunčani sat za sebe.
Sigurnosno-obavještajna agencija mislila je da lovi teroriste.
Pomisli kako bi bilo mnogo lakše uhvatiti teroriste nego elitnog vojnika koji je pomahnitao.
Koji je na ubilačkom pohodu.
Činilo im se zagonetnim što je istrenirani terorist ostavio svjedoka, ali kod ovakvih ubilačkih
pohoda važno je i da ne poginu pogrešne osobe.
Motivi mogu biti religijske ili političke naravi kao i kod terorista. Ali odlučujuća je razlika u
tome što pomahnitali ubojica ne odgovara nikome drugome osim sebi.
Zato je teško predvidjeti njegove korake.
Joona rukom prijeđe kroz kuštravu kosu.
Krom oko čeličnog ruba otvora na vratima pun je otisaka prstiju. Prekidač za struju taman je
od prljavštine, a izblijedjele vrećice duhana za žvakanje zalijepljene su za strop.
Zapravo nije važno lovi li policija serijskog ubojicu, pomahnitalog ubojicu u ubilačkom
pohodu ili kakvog trećeg. Odlučujući su posebni motivi i načini postupanja koji se povezuju s tim
različitim vrstama ubojica.
Pozadinska priča samo gurne osobu u određeni smjer koji onda predodređuje njegov modus
operandi.
Pojam pomahnitalog ubojice nije jasno definiran, a FBI reducirao ga je samo na značenje
„osobe koja počini dva ili više ubojstava bez razdoblja hlađenja“.
No iza takvih se definicija kriju mnogo veći i zamršeniji obrasci ponašanja.
Nijedan se počinitelj neće savršeno uklapati u takve definicije, ali s pravim se znanjem lakše
mogu posložiti neki dijelovi slagalice.

181
 Knjige.Club Books

Masovni ubojica počini sva ubojstva na jednome mjestu, a pomahnitali se ubojica kreće.
Serijski ubojice često seksualno objektiviziraju svoje žrtve, a po« mahnitali ih ubojica
racionalizira.
Kod pomahnitalog ubojice nema stanki u kojima bi procesuirao svoje osjećaje. Između dva
ubojstva rijetko prođe više od sedam dana.
Joona promatra komadiće šljunka na prozoru.
Deset zečića.
Policija ima posla s počiniteljem koji u sebi nosi bijes koji ga je toliko obuzeo da je na koncu
probio led i počeo ubijati one koje smatra odgovornima za taj bijes.
Ili točno zna koje će žrtve odabrati ili se namjerio na specifičnu skupinu ljudi i ubija što više
ljudi unutar te skupine.
Ono što se policiji prvo čini kao puka slučajnost, obično se pokaže upravo suprotnim.
Joona proučava kamenčiće na prozorskoj dasci i nestrpljivo prošeta od vrata natrag do prozora.
Sve skupa osam koraka.
Ako je ovaj počinitelj usmjeren na određeni cilj i ako se ubraja u kategoriju pomahnitalog
ubojice, onda se jedna stvar nikako ne uklapa u to, pomisli.
Postoji rupa u logici u onome što se dogodilo.
Bez sumnje imaju posla s inteligentnim ubojicom: prerezao je ministrova staklena vrata
dijamantnom pilom kako bi izbjegao alarm, znao je gdje se nalaze nadzorne kamere i za sobom
nije ostavio nikakve tragove.
Brojalica koja odbrojava zečeve ukazuje na to da je već odlučio tko će sve umrijeti.
Planirao je deset ubojstava - i započeo s ministrom vanjskih poslova.
Zašto je to napravio?
Ovdje logika puca.
To nema smisla.
Ubojica svakako razumije da je policija zbog toga utrošila ogromne resurse kako bi ga
pronašla. Morao je uvidjeti da će mu biti mnogo teže izvesti svoj plan ako počne s ministrom.
Pomahnitali je ubojica započeo niz ubojstava s ministrom vanjskih poslova, pomisli Joona. A
nakon toga je naumio ubiti profesora u Skövdi.
Ministar i profesor, razmišlja.
Joona oprezno dotakne prva dva kamenčića, potom stavi prst na trećeg i odjednom shvati
odgovor na zagonetku.
„Pogreb“, šapne i ode do vrata i zaurla.
Zato je prvo ubio ministra vanjskih poslova. Pogreb je stupica. Do jedne je osobe koju
počinitelj ima na popisu teže doći nego do Williama Focka.
Ubojica zna da je potreban pogreb na ovakvoj razini da privuče sljedeću žrtvu,
„Halo! Dođi ovamo!“ viče Joona i udara po čeličnim vratima. „Halo!“
Sve se zatamni pred vratima i Joona se odmakne. Otvori se trokutasti otvor i kroz debelo staklo
ugleda lice bradatog stražara.
„Što se događa?“ pita stražar.
„Moram telefonirati“, kaže Joona.

182
 Knjige.Club Books

„Ovo je samica i to znači da...“

„Znam“ prekine ga Joona. „Ali ne želim biti ovdje, želim natrag u odjel D, nisam tražio
izolaciju.“
„Ne, ali upravljački odbor smatra da ti treba zaštita.“
„Zaštita? Što se dogodilo?“
„Nije moja stvar da se petljam“, kaže muškarac i stiša glas. „Ali Marko je mrtav... Žao mi je,
znam da ste bili prijatelji.“
„Što, kako je...“
Joona utihne i pomisli kako je Marko na sebe htio preuzeti krivnju zbog tučnjave na dvorištu
kako Joona ne bi propustio svoj dopust posljednji put kada je Joona vidio svog finskog prijatelja
bilo je onda kada su ga stražari tukli do besvijesti i stavili mu lisice na ruke.
„Bratstvo?“ pita Joona.
„To se još treba saznati.“
Joona napravi korak prema njemu, ali se zaustavi i podigne ruke kada ugleda strah na
stražarevom licu.
„Slušaj me, vrlo je važno da mi dozvoliš da telefoniram“, kaže Joona sabrano.
„Svaki deseti dan ponovno se donosi odluka o zatvorenici u samici.“
„Znaš da imam pravo pozvati odvjetnika kada god...“
Stražar zatvori prorez i zaključa ga, Joona priđe vratima i udari dlanom baš u trenutku kada se
sve zacrni. Začuje tresak s druge strane i shvati da je bradati muškarac ustuknuo i udario u zid iza
sebe.
„Još će ljudi umrijeti“, vikne Joona i udari vrata. „Ne možeš ovo raditi! Moram telefonirati!“
Joona se zaleti, pojuri i udari nogom u vrata tako da se zidovi zatresu. Opet udari nogom i vidi
kako sloj betonske prašine pada na pod sa šarki.
Objema rukama uhvati naslon stolca i baci ga svom snagom u prozor. Jedna se noga slomi na
šipci i padne na pisaći stol. Udari ponovno, stolac padne na pod. Joona sjedne na krevet prekrivši
lice rukama.

183
 Knjige.Club Books

57.

VEČERNJE SVJETLO ULAZI KROZ PROZOR staklenika i ostavlja treperave tračke na kuhinjskom
podu.
Police od krumpira počnu se pržiti kada Rex spusti fritezu u vruće maslinovo ulje.
DJ stoji kraj kuhinjskog otoka i sjecka kopar na velikoj kuhinjskoj dasci.
„Osumnjičen sam“, kaže Rex promatrajući kako njegovi prženi krumpirići poprimaju sve
zlaćaniju boju.
„Da je tako, ležao bi zavezan na klupi s mokrim ručnikom preko lica“, našali se DJ.
„Ali, sad za ozbiljno“, kaže Rex. „Zašto bi Sigurnosno-obavještajne agencija dolazila ovamo
ako me nisu identificirali na snimci?“
„Zašto što si bio ministrov prijatelj.“
„Mislim da je ubijen.“
„Ja ti mogu dati alibi u tom slučaju“, nasmije se DJ i sastruže kopar u zdjelu s morskim
račićima.
„Ali svejedno... nastat će skandal.“
„Neće“, kaže DJ. „Čak i da snimke iziđu u javnost... Ne shvaćam koje smo reakcije dobili na
prilog na televiziji, svi su ludi za vašim bolesnim humorom.“
„Toliko loše lažem“, promrmlja Rex i podigne krumpire iz ulja.
„Sutra idemo na pogreb i nakon toga smo gotovi“, kaže DJ i ispere široki nož.
„Da“, uzdahne Rex i vidi da DJ ima hrpu kopra u plavoj bradi,
„Imamo kontrolu nad situacijom, sve je u redu, jedino što me brine jest moja prokleta
tučnjava“, kaže DJ.
„Znam.“
„Rexe, tako mi je žao što sam došao ovamo, uhvatila me panika.“ „Nema veze“, kaže Rex.
„Ali je li tako da bi negdje već pisalo da je onaj muškarac umro?“ „Nije sigurno da...“
„Pročešljao sam sve vijesti, sve „
„Što je uopće htio od tebe?“
„Nemam snage razgovarati o tome“, odgovori DJ i odmahne glavom.
„O čemu?“
„Ma ni o čemu“, šapne DJ i okrene se od njega.

184
 Knjige.Club Books

„Moraš razgovarati sa mnom“, kaže Rex u DJ-eva leđa.

„Hoću“, odgovori i polako udahne kako bi se pribrao, ali odjednom u kuhinju uđe Sammy
golog torza.
„DJ?“ upitno će Rex.
„Razgovarat ćemo poslije“, kaže tiho.
„O čemu vi šapućete?“ pita Sammy smiješeći se.
„O hrpi tajni“, odgovori Rex i namigne jednim okom.
Sammy ode do francuskog balkona, odškrine vrata i izvadi cigaretu. „Misliš li ići na tulum
gore u Nykvarn?“
„Da“, kinine Sammy i upali prozirni plamen na upaljaču.
„Samo se vrati na vrijeme za pogreb.“
Sammy toliko duboko povuče da žar zapucketa i otpuhne dim kroz okvir vrata, a onda pogleda
u Rexa.
„Najradije bih došao kući večeras, ali nakon devet sati nema autobusa“, kaže.
„Odi na taksi“, predloži Rex. „Platit ću.“
Sammy povuče još jedan duboki dim i počeše se palcem po obrazu. „Taksiji ne voze do tamo
usred noći... nije ti to Café Opera.“ “Hoćeš li da dođem po tebe?“
„Kako ćeš me pokupiti?“
„Ne zaboravi da večeras imaš dodjelu nagrada“, kaže DJ i počne postavljati stol.
„Zar nisi mislio prespavati kod Lyre?“
„Jesam“, odgovori DJ.
„Mogu li onda posuditi tvoj automobil?“
„Jasno“, kaže DJ i izvadi pribor za jelo.
„Onda ću doći po tebe u Nykvarn, Sammy.“
„Stvarno?“ pita Sammy smiješeći se i ugasi cigaretu na balkonsku ogradu.
„Daj mi adresu i vrijeme, najbolje ne prekasno, ja sam starac...“ „Je li prekasno da dođeš u
jedan? Možemo se dogovoriti i ranije, možemo...“
„Može u jedan“, odgovori Rex. „Dotad ću uspjeti otići po nagradu i baciti je u smeće.“
„Hvala, tata.“
„Mogu li razgovarati s tobom?“ kaže DJ i povuče Rexa u staklenik. „Što je?“
DJ-evo je lice rezervirano. Kretnje su mu razdražene, ali se suzdržava.
„Nije baš dobro da posuđuješ moj automobil“, počne. „Sjedio sam u njemu u krvavoj odjeći
i...“
„Pa očistio si ga“, prekine ga Rex.
„Naravno... sigurno je to najčišći automobil u Švedskoj trenutačno, ali ipak, nikad se ne zna...
Vidio si na CSI-u kada dođu s onim posebnim lampama i nađu hrpu tragova DNA.“
„Mislim da švedska policija ne gleda CSP“, nasmije se Rex.
„Ali razmisli, što ako je umro?“ šapne DJ. „Ne mogu prestati razmišljati o tome, ne shvaćam
kako je došlo do ovoga.“
Sammy se odjednom pojavi na vratima i pogleda ih. „Opet šapćete“, kaže ozbiljno.

185
 Knjige.Club Books

58.

CRVENI TEPIH OKRUŽEN UPALJENIM bakljama vođi do ostakljenog ulaza u Cafe Operu. Žena s
kosom zavezanom u plavu pletenicu poželi Rexu dobrodošlicu i uvede ga do kulisa s reklamama
glavnih sponzora.
Večeras se tu odvija dodjela nagrade za koju Rex smatra daju je već odavno trebao dobiti. Čak
je prošlo toliko vremena da je počeo tvrditi i da je uopće ne želi i da ne bi preuzeo nagradu čak ni
da je ubace u tortu od jagoda.
Kada se ovaj put zahvalio na pozivu da dođe na dodjelu, organizatorica ga je nazvala i rekla
mu da joj je jedna ptičica šapnula tko će biti dobitnik.
Graja okupljenog mnoštva između bifea i šankova sa šampanjcem zaglušujuća je.
Rex se pregura do bara ispričavajući se i naruči bocu mineralne vode. Glazba se stiša, a svjetla
zatrepere.
Visoka žena iz specijaliziranih novina Restoranski svijet popne se na pozornicu i stane pod
svjetla reflektora.
Iako Rex zna da će dobiti nagradu, srce mu počne jače kucati i ne može si pomoći da rukom
ne prođe kroz kosu.
Kada žena podigne mikrofon do usta, okupljeni sve do foajea utihnu, a ona počne svoj govor.
„Dvadeset i četvrtu godinu zaredom proglasit ćemo Kuhara nad kuharima, kaže i udahne tako
da sve zatutnji u zvučnicima. Sto devetnaest najboljih kuhara Švedske izglasalo je pobjednika...“
Dok ona govori, Rex razmišlja o rođendanu kada se Sammy sakrio ispod kuhinjskog stola i
nije htio izići i otvoriti poklon. Veronica mu je poslije rekla da je bio toliko uzbuđen zbog toga što
će tata doći da mu je sve to postalo previše.
Publika se pristojno nasmije na šalu koju je ispričala žena na pozornici.
Višestruki pobjednik Mathias Dahlgren sjedi zatvorenih očiju i napeta lica u fotelji za jednim
od stolova u prvom redu.
Rex osjeća kako mu ruke drhte dok pije ostatak mineralne vode i odloži čašu na šank.
Žena na pozornici slomi pečat na kuverti. Crvene mrvice voska padnu na pod, ona odmota
arak, stavi ga pod svjetlo i digne pogled prema publici.
„Ovogodišnji Kuhar nad kuharima je... Rex Müller!“
Začuju se pljesak i razdragani uzvici. Ljudi se počnu okretati tražeći Rexa pogledom. On priđe
pozornici, zaustavi se i brzo rukuje s Mathiasom, spotakne se na stubama, ali uspije se popeti na
podij.

186
 Knjige.Club Books

Visoka žena iz Restoranskog svijeta snažno ga zagrli te mu pruži mikrofon i uokvirenu

diplomu.
Povuče majicu pod odijelom kako bi mu se manje isticao trbuh. Kamere bljeskaju iz mraka
poput pipaka meduza.
„Čujem li se? Dobro, sjajno... Ovo je zbilja iznenađenje“, kaže Rex. „Ne znam gotovo ništa o
hrani, samo gađam na sreću, tako je barem mislio moj profesor na Fakultetu restorana i kulinarstva
u Umeåu...“
„Bio je u pravu“, vikne njegov prijatelj iz restorana Operakaliären.
„A kada sam radio u francuskom restoranu Le Clos des Cimes u kuhinju je dojurio glavni
kuhar Régis Marcon“, nastavi Rex smijući se i pokušavajući imitirati francuski naglasak. „Your
services might be asked for at McDonald’s... somewhere outside the borders of France.“
Publika plješće.
„Odličan je“, smije se Rex. „Ali ova me nagrada jako iznenadila... Zahvaljujem svim dragim
kolegama i obećavam da ću i ja sljedeći put glasati za vas, a ne uvijek samo sam za sebe.“
Podigne diplomu i krene prema stubama, ali se zaustavi i podigne mikrofon usred pljeska;
„Samo još želim reći da... da bih volio da je moj sin Sammy ovdje sa mnom, onda bih mu
mogao pred svima reći koliko sam ponosan na to što je postao osoba koja je danas.“
Plješću mu sa svih strana dok Rex predaje mikrofon ženi i spušta se s pozornice. Ljudi mu se
miču s puta i u prolazu ga tapšaju po leđima.
Rex se progura do izlaza, ispriča i zahvali na čestitkama, rukuje se s ljudima koje ne poznaje
i iziđe.
Vani je svježe i rijetka kiša stvara lokvice vode. Ugleda poredane limuzine i pomisli kako bi
trebao poći kući, ali umjesto toga krene hodati prema Gamla stanu.
Na mostu Strömbron baci diplomu preko ograde. Promatra kako se uskovitlala preko površine
brze tekućice i taman se uplaši da će pogoditi nekog labuda kada ipak dotakne površinu i nestane
u mračnim vrtlozima.
Rex ne zna koliko je dugo šetao po kiši u svjetlucavim uličicama, ali nađe se pred barom s
nizom šarenih svjetiljki. Nalikuje na maleni vrtuljak okružen crnim zgradama. Stane pred njega,
stavi ruku na kvaku, oklijeva na trenutak, a onda uđe.
U baru je toplo i tamno. Rex sjedne na stolac za šankom, pozdravi šankera i uzme vinsku
kartu.
„Čestitam, Rexe“, kaže kada se ugleda u zrcalu iza boca.
„Čestitam“, kaže žena koja sjedi malo dalje i podigne čašu piva da mu nazdravi.
„Hvala“, odgovori i stavi naočale za čitanje.
„Pratim te na Instagramu“, objasni ona i sjedne na stolac kraj njega.
Rex kimne i shvati da je DJ napisao nešto o večerašnjoj nagradi. Nagne se prema šankeru i
čuje samog sebe kako naruči bocu Clos Saint-Jacquesa iz 2013. godine.
„Dvije čaše“, hvala.
Stavi naočale u džep i pogleda ženu koja otkopčava svoj kaput od umjetna krzna koji joj
doseže do struka. Mnogo je mlađa od njega, tamna joj je kosa vlažna od kiše, a pogledom se
smješka.

187
 Knjige.Club Books

Rex okusi vino, natoči im i pruži joj jednu čašu. Ona odloži svoj mobitel kraj čaše piva i
pogleda ga u oči.
„Živjela“, kaže joj on i popije.
U ustima osjeti okus alkohola i u trbuhu mu postane toplo. Popije još. Ovo je dobro i nije
nimalo opasno, pomisli i natoči si još jednu čašu. Dobio je prokletu nagradu i zapravo nikada nije
htio prestati piti.
„Prebrzo piješ“, nasmije se žena koja je tek stigla okusiti vino.
„Život je slavlje“, promrmlja Rex i otpije veliki gutljaj.
Ona spusti pogled pa on prouči njezino slatko lice, drhtave trepavice, usne i bradu.
Do kraja boce sazna da se zove Edith, da je više od dvadeset godina mlađa od njega i da radi
kao vanjska suradnica u jednoj velikoj novinskoj redakciji.
Nasmije se kada joj Rex ispričao susretima anonimnih alkoholičara na koje su ga prisilili da
ide, iako su oni tek živi mrtvaci koji sjede za stolom i razmišljaju samo o jednoj jedinoj stvari dok
govore o svojim grijesima.
„Smiješ li ti onda biti ovdje?“ upita ona ozbiljno.
„Ja sam buntovnik.“
Popiju i drugu bocu, a Rex joj ispriča kako ga njegov odrasli sin na sve načine izbjegava i
kako je svake večeri vani.
„Možda je i on buntovnik“, kaže ona.
„Samo je pametan“, odgovori Rex i uzme njezinu čašu piva.
„Kako to misliš?“
„Moram ići kući spavati“, promrmlja on.
„Tek je jedanaest sati“, kaže Edith i poliže mrljice crnog vina koje su joj ostale na kutovima
usana.
Kiša pljušti pa pozove taksi i stane uz prozor gledajući na ulicu. '
„Ti ostaješ?“ pita Rex kada vani ugleda taksi.
„Ići ću na autobus“, kaže Edith.
„Možeš sa mnom ako ideš u istom smjeru.“
„Živim u Solni, tako da...“
„Pa pođi sa mnom, onda si praktički već kod kuće“, kaže odlučnom'
„U redu, hvala“, kaže i ona pođe van s njim.
Iz zvučnika taksija čuje se neka vrsta polagane glazbe za kabaret i vlažni se zrak kondenzira
na prozoru. Edith sjedi s rukama koljenima i smiješkom na usnama. Preko vozačeva ramena gleda
kroz vjetrobran.
Rex se nasloni i pomisli kako je jadno što si je umislio da ga je Sammy počeo voljeti, što je to
pokušao iščitati iz Sammyjevih pogleda i tona.
Nikada neće biti bliski, prekasno je za to.
Automobil skrene u tijesnu ulicu Luntmakargatan, uspori i blago se zaustavi.
„Hvala na lijepoj večeri“, kaže Rex i otkopča sigurnosni pojas. Idem odspavati svoj san za
ljepotu.
„Kuneš se?“ pita Edith.
188
 Knjige.Club Books

„Apsolutno“, kaže i izvadi novčanik iz unutrašnjeg džepa odijela.

„Mislim, zato što si rekao da si buntovnik“, nasmiješi se.
„Stari buntovnik“, ispravi je umorna glasa.
Rex se nasloni prema naprijed i uzme POS uređaj koji se nalazi između prednjih sjedala. Edith
mu se malo primakne i on osjeti topli miris njezina tijela.
„A da pođem s tobom da se uvjerim da ćeš otići u krevet?“ pita ga.

189
 Knjige.Club Books

59.

REX POKAŽE EDITH STAN I STAKLENIK pred krovnom terasom. Blijedo lišće stabla maslina
naslonilo se na krovni prozor, a vitice graška šećerca vijugaju oko mramornog stolića.
Edith na trenutak promotri grad, a zatim sjedne u fotelju od janjeće kože koja se nalazi među
raznim biljkama. Rex joj natoči crno vino, a sebi veliku čašu viskija iz iste destilerije.
Sjedne u drugu fotelju, uživa u opuštanju koje mu pruža alkohol i pomisli kako će sutra dugo
spavati. Ministrov je pogreb prilično kasno i bez sumnje si može priuštiti još koje piće.
„U ovoj zemlji čovjek dobije dijagnozu samo zato što se ponaša kao čovjek“, kaže i popije.
„Znaš... niti sam anoniman, niti sam alkoholičar. Idem na sastanke samo zato što moja šefica to
želi.“
„Obećavam da nikome neću ispričati“, nasmiješe.
„Tko je tvoj šef?“ pita.
„ Åsa Schartau... Radim već tri godine za nju, ali dala bi mi otkaz istog trenutka kad bih
opsovala“, prizna Edith.
„Ako bi opsovala? Zašto?“
„Ona smatra da to zvuči preprostački, ne, ma zapravo ne znam.“
„Sada smiješ psovati“, kaže i natoči si još jednu čašu.
„Ne...“
„Da, hajde“, potakne je.
„Dobro, ona je jebena pizda“, kaže Edith i snažno pocrveni. „Ne, oprosti, to nije pravedno.“
„Ali super je osjećaj, zar ne?“ pita Rex.
„Nepravedno je prema njoj.“
„Sigurno je tako“, kaže tiho.
„Volim Asu, možda nema baš smisla za humor, ali nevjerojatno je profesionalna.“
Misli o Sammyju protutnje Rexu kroz glavu i više ne čuje Edith. Usmjeri pogled preko krova
na stari opservatorij na sljemenu grebena koji je nastao još u ledeno doba i prolazi direktno kroz
Stockholm.
„Trebala bih poći kući“, kaže Edith i pogleda na mobitelu koliko je sati.
„Stigneš ü probati moj čokoladni mousse prije nego što odeš?“ upita i podigne čašu.
„To zvuči opasno“, nasmije se ona.

190
 Knjige.Club Books

On zatetura kada ustane i uvede je u veliku kuhinju, izvadi mousse iz hladnjaka, stavi kalup
na bijeli stol i pruži joj žlicu. Ona se nasloni i pogled mu htio ne-htio padne na njezin dekolte.
Čipka grudnjaka zaprljana je puderom, a teške grudi pritisnu se jedna o drugu kada gurne žlicu u
mousse.
Rex treba svoje naočale za čitanje kada na mobitelu spojenom na ugrađene zvučnike potraži
veliki Corellisov koncert.
U trenutku kada barokna glazba ispuni sobu ravnomjernim ritmom, u tijelu osjeti vrtoglavicu
od alkohola. Pomisli kako će ipak pozvati taksi kada pođe po Sammyja na zabavu.
„Ti si novinarka, jesi li čula nešto o nekoj tučnjavi u Axelsbergu?“ pita odjednom.
„Nisam“, odgovori ona upitno.
„Neki pijanac se potukao“, kaže i shvati da previše govori.
„Zašto pitaš?“
„Ne, ne znam... jedan moj prijatelj je vidio nešto, ali... zaboravi.“
Rex izvuče bocu Pol Rogera iz hladnjaka za šampanjac i vidi da je to ekskluzivna edicija u
ime Winstona Churchilla.
„Trebala bih ići“, promrmlja Edith.
„Da ti pozovem taksi?“
Pokuša gurnuti naočale u džep na prsima, ali promaši ga i čuje kako padnu na pod i razbiju se.
„Otići ću na autobus na Odenplanu, nema problema.“
On otvori bocu, zadrži pluto da ne pukne, izvadi dvije čaše, počne im točiti, pričeka dok se
bijela pjena s mjehurićima ne spusti, zatim natoči još dopola čaše. Shvati da ona oklijeva.
„Pobijedio sam večeras“, kaže.
„Želiš li da ostanem?“
Ona ga pomiluje po obrazu. Između njezinih svijetlih obrva nastane malena bora.
„Imam dečka“, šapne i uzme čašu.
„Razumijem.“
Popiju, a ona se nasloni i sasvim blago poljubi njegove zatvorene usne pa ga ozbiljno pogleda.
„Ne moraš to raditi“, kaže i natoči im još u čaše.
Pokuša vidjeti koliko je sati, ali teško mu je usredotočiti pogled na ručnu uru,
„Volim se ljubiti“, kaže ona tiho.
„I ja.“
Dotakne joj obraz, stavi uvojak iz uha, nasmiješi se i on njoj, a onda se nagne kako bi je mogao
poljubiti u usta. Ona otvori usne i on osjeti njezin topao jezik. Miluje joj stražnjicu i leđa dok se
ljube. Ona počne otkopčavati raspor na njegovim hlačama, a onda ustanu.
„Nije da inače lovim zvijezde i spavam s njima.“
„Ni ja“, nasmije se on.
„Ali ti mi se sviđaš.“
„Po tom pitanju nismo slični, ne mogu tvrditi da se sviđam sam sebi“, kaže i odvrati pogled te
si natoči još šampanjca.

191
 Knjige.Club Books

Otpije, a Edith popravi odjeću, izvadi mobitel iz torbe, utipka broj i stavi slušalicu na desno
uho.
„Bok, Morrise, ja sam... Znam, oprosti, nisam te mogla nazvati... Da, možeš misliti, ako se
Asu pita, ja uopće nemam privatan život... Taman sam ti mislila reći, moram ujutro rano biti u
redakciji pa ću prespavati u njezinoj gostinjskoj sobi... Nemoj se ljutiti... Razumijem, ali... U redu,
bok... pusa.“
Ne pogledaju se kada Edith dovrši razgovor. Spuštena pogleda ponovno baci mobitel u torbu
i polako približi čašu ustima.
Rex uzme bocu, krene prema spavaćoj sobi, posrne i udari ramenom u dovratak. Pjena se
poput oblačića diže uz grlo boce, iscuri mu na ruku i dolje na pod.
Edithino je lice ozbiljno kada ga slijedi u spavaću sobu. Kroz krovni se prozor vidi crno nebo,
a s podnožja kreveta može se vidjeti cijeli Stockholm sve do bijelog kruga dvorane Globe.
Edith stane kraj Rexa i pomiluje mu lice, vrhom prsta se popne uz njegov ravan nos do
dubokog ožiljka na korijenu nosa.
„Jesi li pijan?“ pita ga.
„Nisam jako“, kaže i čuje kako frflja.
Ona počne otkopčavati haljinu, a Rex strgne pokrivač na pod. Zbog te ga kretnje preplavi
neočekivani osjećaj pijanstva i zatetura kao da hoda po palubi broda.
Edith stavi haljinu na okvir stolca, okrene mu leđa i oprezno svuče najlonke.
Rex uzdišući sjedne na rub kreveta, skine majicu kratkih rukava i popije šampanjac iz boce.
Zna da je prilično mišićav, ali preširok u struku. Ima dlake od prsa do pupka.
Edith skine ružičaste gaćice i presavije ih tako da sakrije uložak, stavi ih na stolac i ovjesi
grudnjak preko njih. Ima crvene tragove od naramenica grudnjaka preko ramena i punašnija je
nego što mu se činilo dok je bila odjevena. Stidne su joj dlačice plave s podtonom boje duhana i
gotovo uopće nema madeža.
Rex se uspravi i spusti hlače i gaće, odgurne ih nogama, okrene se na drugu stranu te povuče
i protegne svoj mlohavi penis da ne izgleda tako malen.
„Muškarci koji me ostave obično se pokaju“, kaže ona.
„Vjerujem ti.“
„Dobro“, promrmlja ona ozbiljno.
„Hladne su mi ruke“, šapne on stavljajući ruke na njezine bokove.
Ona ga zaigrano gurne natrag na krevet i on legne na leđa, odmakne neudoban jastuk i na
trenutak zatvori umorne oči. Soba mu se zavrti kao da netko svako malo povlači posteljinu pod
njim.
Edithin telefon prigušeno zazvoni iz njezine torbe u kuhinji. Rex pogleda dvije čaše šampanjca
na noćnom ormariću, ružičasti otisak ruža na jednoj i pucketave mjehuriće na rubu. Nasloni glavu
i pomisli kako je na dodjeli nagrade govorio o Sammyju. Na krovu otkrije dva svjetlija kruga i
pomisli da su to odrazi čaša.
Shvati da je vjerojatno zaspao kada osjeti Edithine neizmjerno mekane usne oko svog penisa.
Podignula je glavu i pogledala ga nemirnim očima, a onda nastavila.

192
 Knjige.Club Books

U odrazu krovnog prozora vidi krevet i svoju blijedu priliku koja nalikuje na Isusa prije
uvijanja u mrtvački plašt. Ne razumije zašto uvijek kada pije završi u istoj situaciji. To je
dramaturgija koju istovremeno i sam piše i pred kojom je nemoćan.
Ona otpuže prema njemu i sjedne raskrečenih nogu na njega, gurne njegov napola ukrućeni
ud u sebe i poljubi ga. On oprezno uđe u nju pazeći da mu ud ne isklizne. Ona ga pogleda u oči i
podigne njegovu desnu ruku na jednu svoju dojku. On se ukruti u njoj, a ona se nasloni prema
naprijed i zastenje kraj njegovih usta.
„Telefon ti je zvonio“, kaže on hrapavo.
„Znam.“
„Zar nećeš provjeriti tko te zvao?“
„Ne pričaj toliko“, nasmije se.
Njezine guste kovrče znojno su joj se zalijepile za čelo, nema više ruža i maskara joj se
razmazala pod očima poput crne sjene.
Brže diše i stavi dlanove na njegova prsa tako da se gotovo djelom težinom oslanja na njega,
a onda se nasloni prema nazad i uzdiše.
Rex miluje njezine grudi i gleda kako udaraju jedna o drugu. Ona se uspuhala i kreće se brže,
bedra joj se krenu tresti i zatvori oči.
„Nastavi“, zastenje.
On svrši, ne stigne odreagirati, pa ejakulira ravno u nju. Sada više ne treba izvlačiti, prekasno
je, pusti da se to jednostavno dogodi, osjeti kako se grči i kako se polako sve smiruje.
Edith se uspuhala i crvena je u obrazima, po vratu i grudima. Otvori oči, nasmije mu se od uha
do uha i oprezno ponovno pomakne kukove. Znoj joj curi s pazuha do kuka.

193
 Knjige.Club Books

60.

REX SE PROBUDI GOL U KREVETU i pokuša doći do zraka kao da je pod vođom. Srce mu snažno
lupa od straha kada pogleda na sat i vidi da je pola tri,
Edith je otišla.
Sigurno se išuljala, a da nije ni primijetio.
Stenjući se uspravi i pokuša naći mobitel, ali soba mu se tako jako vrti da ne može izoštriti
pogled. Ustane i glava ga toliko zaboli da gotovo padne. Prvo se osloni na zid i zažmiri, a onda se
tek usudi nastaviti. Mobitel mu je pod krevetom. Neobične mu slike zatrepere u mozgu kada se
pužući protegne da ga dohvati. Komadi mesa zavezani na užetu i krv koja šiklja iz janjeće plećke.
Na mobitelu vidi devet propuštenih poziva od Sammyja.
Rex se sledi od straha.
Pokuša ga nazvati, ali veza se ne uspostavi. Ilije sin isključio mobitel ili mu se baterija istrošila.
Sada vidi da je Sammy snimio i tri glasovne poruke i prsti mu drhte kada pritisne na njih.
„Tata, možeš doći i ranije.“
Škljocne i razgovor se ugasi. Sljedeća je poruka snimljena nekoliko sati kasnije i Sammy sada
zvuči znatno umornije.
„Pola dva je. Jesi li na putu?“
Sve utihne u slušalici, a onda sin tiho kaže:
„Nico se ljuti na mene, ignorirao me cijelu noć i družio se s jednom curom pa sam ostao sam
s hrpom idiota.“
Rex čuje kako uzdahne sam za sebe.
„Čekam te na uzbrdici pred kućom.“
Rex se uspravi i posluša posljednju poruku. Zidovi mu se okreću brzo poput munje kada na
njih pokuša usredotočiti pogled.
„Idem pješke, tata. Nadam se da se ništa nije dogodilo „
Odjene odjeću koja leži na podu, tresne u zid, pokuša zanemariti da mu je zlo. Zatetura u
hodniku, nađe ključeve DJ-eva automobila na stolu, navuče cipele i otrči niz stube.
Kada iziđe na svjež zrak, prvo ode do mjesta za povrat boca i povrati na neočišćeni komad tla
među zelenim kontejnerima.
Cvokoće kao da ima groznicu, ponovno povrati i u grlu osjeti komadiće hrane s bifea iz Opere.

194
 Knjige.Club Books

Drhtavih nogu Rex pođe do DJ-eva automobila, sjedne i zatvori vrata. Izvadi papirić koji mu
je Sammy dao i upiše adresu u navigaciju.
Rex krene voziti prema Nykvarnu, a posljedice pijanstva koje još traje elastično zaokreću
svijet u različitim smjerovima. Ruke na volanu mu se tresu, znoj mu curi niz leđa i tiho se u sebi
moli da se ništa loše nije dogodilo.
Ponovno pokuša nazvati Sammyja, ali automobil mu se zanese i čuje da mu je kamion
zatrubio.
Dok vozi malo-pomalo mu se vraćaju dijelovi sjećanja od te večeri: kako je pio i kako nije
mogao zadržati erekciju, ali je Edith bila strpljiva s njim.
Sjećanja na proteklu večer javljaju mu se kao da se grad uzdiže iz mora: zvonik crkve i
vijećnica izbijaju na zapjenjenu površinu prvi, zatim voda poteče preko krovova kuća udarajući u
prozore i vrata, a onda i niz ulice i trgove.
Voda se povuče i otkrije mu svjetlucave fragmente noći.
Šampanjac koji se prolio po podu i posteljini, njezina ruka na njegovoj glavi dok ju je lizao,
uzdasi i znojna bedra koja mu je pritisnula uz obraze, lampa koja se prevrnula i ugasila.
Negdje usred svega toga počeo se oblačiti kako bi otišao na taksi do Djursholma, ali onda se
sjetio da je ministar vanjskih poslova mrtav.
Spotaknuo se o njezinu torbu, ponovno je ispravio i vidio da kraj novčanika i šminke drži nož.
Krenuo je preko mosta Saltsjöbron jer je cijeli most Södertäljebron nagnut nakon kamionske
nesreće koja se dogodila u lipnju, ali Sammy tvrdi da je samo svemirski brod mogao toliko ozbiljno
oštetiti most da sada postoji rizik da se uruši.
Strese se i uspori.
Nakon Södertäljea promet se prorijedi i autocesta je gotovo prazna.
Rex ponovno ubrza, prođe kraj mirnog jezera i nakon toga vidi samo smrekovu šumu.
Gleda na zaslon navigacije i vidi da za pet kilometara dolazi do izlaza prema Nykvarnu, a
nakon toga će potražiti zabito mjesto Tubergslund.
Pretekne bijeli kamion kojemu nedostaje zadnje staklo pa ga je prelijepio kartonom, upali
žmigavac i taman se misli vratiti u desnu traku kada ugleda mršavu priliku kako s druge strane
ceste pokušava autostopirati.
Rex shvati da je to Sammy, reagira impulzivno, skrene udesno na rub ceste i toliko se naglo
zaustavi da mu gume proklizu na hrapavom asfaltu.
Vozač kamiona zatrubi mu u prolazu.
Rex napusti automobil i otrči po rubu ceste, a da nije ni zatvorio vrata. Pričeka da prođe bijeli
autobus i pretrči preko obiju traka. Prođe kroz visoku travu među suprotnim trakama i pričeka da
prođe nekoliko brzih osobnih automobila. Opet pretrči preko traka, a onda uz rub ceste pojuri
prema Sammyju.
Tlo zadrhti od velikog tegljača. Pod naletom vjetra koji je nastao od njega uskovitlaju se smeće
i prašina iz jarka.
Pokuša brže trčati kada u daljini ugleda Sammyja pod svjetlima farova velikog vozila koje
protutnji kraj njih. Njegova vitka prilika na nekoliko trenutaka pocrveni pod svjetlom stražnjih
svjetala tegljača.
„Sammy!“ vikne Rex i zadihano se zaustavi. „Sammy!“

195
 Knjige.Club Books

Sin se okrene, ugleda ga, ali i dalje drži palac gore dok mu se sljedeći automobil približava.
Rex zadihano nastavi trčati prema njemu, znoj mu curi niz leđa, ali ne zaustavi se dok ne dođe
do njega.
„Oprosti, žao mi je, zaspao sam...“
„Računao sam na tebe“, kaže sin i nastavi hodati.
„Sammy“, zamoli ga Rex i pokuša ga natjerati da se zaustavi. „Ne znam što bih rekao..; Teško
mi je to priznati, ali činjenica je da sam alkoholičar... to je bolest i večeras mi se pogoršalo stanje.“
Sammy se napokon okrene i pogleda ga. Lice mu je blijedo i izgleda neizmjerno umorno.
„Sramim se“ kaže Rex. „Užasno se sramim, ali pokušavam se nositi s tim problemom.“
„Znam, tata, to je jako dobro“, odgovori sin ozbiljno.
„Je li ti mama rekla da idem na sastanke anonimnih alkoholičara?“
„Da.“
„Jasno“, promrmlja Rex.
„Mislio sam da ne želiš razgovarati o tome“, kaže Sammy.
„Samo želim reći... da nisam to bio shvatio ozbiljno, ali odsad hoću, to je bolest, svi to znaju...“
„Da.“
„Vjerojatno ću opet imati ovakve faze, ali sada sam barem priznao da imam problem i znam
da se to svalilo preko tvojih leđa...“
Glas mu pukne i vruće suze ispune mu oči. Automobili jure kraj njih i na mahove osvjetljavaju
Sammyjevo lice.
„Hoćemo li poći kući?“ pita i u Sammyjevom pogledu vidi kako oklijeva. Ne mislim voziti.
Idemo pješke do Södertäljea pa ćemo na taksi.
Pođu, a u suprotnom smjeru prođe policijski automobil. Rex se okrene i vidi da su se zaustavili
uz rub ceste odmah iza DJ-eva automobila.

196
 Knjige.Club Books

61.

VERNER SANDÉN NASLONI SE NA STOLAC i promatra Sagu Bauer koja stoji pred njegovim
velikim pisaćim stolom.
„Znam kako Sigurnosno-obavještajna agencija funkcionira“ kaže tiho i odloži oružje i svoju
iskaznicu na stol.
„Ali uopće nisi dobila otkaz, samo imaš godišnji“, kaže Verner.
„Nema šanse da ću...“
„Nemoj se sada ljutiti“, prekine je Verner. „Ne mogu sada to slušati, znaš da ne mogu.“
„Nema teoretske šanse da ću dopustiti ubojici da nastavi ubijati samo zato što tako bolje
odgovara Sigurnosnoj“, dovrši ona.
„Zato ti mi plaćamo putovanje na Kanarske otoke.“
„Samo preko mene mrtve“, kaže.
„Sada si djetinjasta.“
„Mogu prihvatiti da ćemo tvrditi da je ministar vanjskih poslova umro prirodnom smrću, ali
ne mogu dopustiti da ubojica nastavi ubijati, ne može to tako.“
„Janus se bavi istragom“, objasni Verner.
„Rekao mi je da se bavi logistikom oko pogreba.“
„Ali nakon toga će nastaviti gdje ste stali“, kaže.
„Ne zvuči mi baš kao da vam je to visoko na listi prioriteta.“
Verner Sandén prčka po nekim papirima pred sobom, ali onda prekriži ruke kako bi ih umirio.
„Nemoj se ljutiti“, kaže oprezno. „Mislim da će ti dobro doći da se malo odmakneš od...“
„Ne ljutim se“, kaže i napravi korak prema njemu.
„Saga, znam da si razočarana u akciju kod marine“, kaže. „Ali pozitivna je strana akcije to što
je dovela do povećanih prihoda, što znači da ćemo se bolje moći boriti protiv pravih terorista.“
„Sjajno“
„Već nam se javljaju i druge sigurnosne službe da im ispričamo o svojim iskustvima.“
„Znači, sada ste već veliki dečki“, nasmije se i od uzrujanosti joj izbiju crvene točkice na čelu.
„Ne... zapravo, da, i mi smo igrači na ploči“, potvrdi Verner.
„U redu, ali ja moram nastaviti s radom“, kaže ona.
„Na svom si računalu imala informacije koje su na kocku stavile tajnost cijele akcije... a to je
ozbiljan prekršaj protiv demokratskog državnog ustrojstva.“

197
 Knjige.Club Books

„Znam što je tajnost“, odgovori Saga. „Ali ministar vanjskih poslova zbilja je mrtav, zar ne?“
„Umro je prirodnom smrću“, istakne Verner.
„Tko će pronaći ubojicu?“
„Kojeg ubojicu?“ upita i pogleda u nju ne odvrativši pogled. „Absalona je rasparao pred
ženom i djecom isti taj...“
„To je jako žalosno.“
„Isti taj ubojica.“
„Janus ne misli da postoji poveznica između tih smrtnih slučajeva i baš zato istraga nije tako
visoko na listi prioriteta.“
„Moram nastaviti raditi“, kaže ona uzrujano.
„Dobro, onda nastavi.“
„Neću na jebeni odmor.“
„Dobro, nećeš.... ali surađuješ s Janusom „
„I Joonom“, doda ona.
„Molim?“
„Obećao si Jooni puštanje na uvjetnu.“
„Nisam“, kaže i nehotice se nasmiješi.
„Nemoj mi jebeno lagati“, kaže ona prijeteći.
„Ako se referiraš na tajni materijal, moram te podsjetiti da...“
Ona rukom prođe preko stola i odgurne mu telefon i sveske s izvješćima na pod.
„Nastavit ću istragu u suradnji s Joonom“, kaže.
„Zašto uopće razgovaramo o njemu?“
„Joona razumije ubojice, ne znam kako to uspijeva, ali ti si ga poslao natrag u Kumlu.“
„Mi smo Sigurnosno-obavještajna agencija, ne smiješ biti u kontaktu s Joonom Linnom, to je
zapovijed koja...“
Saga odgurne na pod šalicu za kavu i debeli fascikl.
„Zašto ovo radiš?“ pita je Verner mirno.
„Obećao si Jooni, jebeno si mu obećao“, vrišti ona i prevrne stolac za posjetitelje i sa zida
otrgne kalendar organizacije Spasimo djecu.
„Sada za tebe nema putovanja“, kaže on uvrijeđeno.
„Jebeš jebene Kanarske otoke“, odgovori Saga i pođe prema vratima.

198
 Knjige.Club Books

62.

DOK DJ POMAŽE SAMMYJU DA popravi crno odijelo, Rex ode u svoju spavaću sobu i zatvori
vrata, sjedne na krevet, izvadi mobitel i nazove Sammyjevu mamu. Dok zvoni, uzdahne i pomisli
na proteklo jutro. Sammy je još spavao kada se Rex probudio oko deset sati. Imao je strašnu
glavobolju kada je ustao i otišao do kuhinje, otvorio vrata hladnjaka za vino i pogledao što ima
unutra. Odabrao je najskuplju bocu, Romanée-Conti iz 1996. godine i iz nje izvukao pluteni
čep, otišao do sudopera i izlio vino. Promatrao je kako crvena tekućina nestaje u odvodu, a onda je
otišao po drugu bocu iz hladnjaka.
„Halo?“
Po glasu mu se čini da je Veronica pod stresom. U pozadini sve tutnji i neka žena plače i
umorno viče.
„Rex je“, kaže i nakašlje se. „Oprosti što ti smetam...“
„Što je?“ upita ona jednostavno. „Što se dogodilo?“
„Pa sinoć“, kaže i osjeti suze u očima. „Pio sam... i...“
„Sammy me već zvao. Rekao je da vam je dobro, da si jučer malo pio, ali da nije bilo nikakvih
problema, sve je bilo u redu.“
„Molim?“ šapne Rex.
„Tako mi je drago što je Sammy sretan. Inače mu je stvarno teško, da znaš.“
„Veronica, bilo je...“ počne i pokuša progutati knedlu u grlu. „Bilo je stvarno dobro što sam
proveo vrijeme sa Sammyjem, želim... nadam se da ga mogu nastaviti viđati.“
„Pričat ćemo poslije“, odgovori ona kratko. „Moram pripomoći ovdje.“
Rex ostane sjediti s mobitelom u rukama i pomisli kako je Sammy puno zreliji nego što je
mislio. Nazvao je i smirio majku i slagao da mu je dobro kako ona ne bi prekinula sve, ostavila
svoje snove i vratila se.
Petnaest minuta kasnije Rex sa Sammyjem sjedi na stražnjem sjedalu crnog Ubera i čuje kako
DJ objašnjava vozaču da mogu stati kod ulice Regeringsgatan i poći posljednjim dijelom do crkve
pješice.
Vozač želi skrenuti, ali sporedna je ulica blokirana velikim betonskim barikadama i prometni
policajac im mahne da nastave samo ravno.
Iz sigurnosnih je razloga djelo područje oko crkve Svetog Ivana zatvoreno.
Uzvanike pogreba čine švedska vlada, ministri vanjskih poslova nordijskih zemalja i
veleposlanici iz Njemačke, Francuske, Španjolske i Velike Britanije. Ali glavni je razlog za takvu

199
 Knjige.Club Books

visoku razinu sigurnosti zamjenik ministra obrane SAD-a, Teddy Johnson, koji je i privatno
bio ministrov dobar prijatelj. Teddy Johnson je zbog svoje aktivne uloge u odluci američke vlade
o napadu na Irak već dobio mnogo prijetnji.
„Sammy, ne znam jesi li uspio vidjeti kod kuće, ali izlio sam sve vino i svu žesticu.“
„Slušao sam te cijelo jutro“, odgovori sin tiho.
„Čudno je to, ali znam da ne mogu vjerovati ni sam sebi“, nastavi Rex. „Znaš, prezirem
alkoholičare na svojim sastancima, ali i ja sam samo jedan od njih... Teško je to priznati, ali ja sam
najgori otac na svijetu i zaslužujem da me mrziš.“
Odnosi među njima još su napeti kada ostave automobil i krenu uz Ulicu Davida Bagarea. Sva
su trojica odjevena u crna odijela, bijele košulje i crne kravate, Sammy je još u svoj džep na prsima
ugurao crveni rupčić.
Petsto policajaca i zaštitara postavljeno je na strateške položaje oko crkve. Promijenjene su
autobusne rute. Uklonjene su sve kante za smeće i zavareni svi šahtovi. Ograničen je i zračni
promet pa samo helikopteri hitne i policijske službe smiju biti u zračnom prostoru nad
crkvom. Automobili i ostala vozila su udaljeni, pretražene su obližnje zgrade, a u cijelo zatvoreno
područje dovedeni su psi tragači.
Plavo svjetlo prelazi preko zidova kada se Rex, DJ i Sammy približe sljedećoj blokadi. Patrolni
automobil parkiranje kraj ograde, a policajci sa strojnicama koje im vise kraj kukova zaustave ih
kako bi usporedili njihove pozivnice i osobne iskaznice s imenima na popisu uzvanika.
„Znam da me mnogi ne vole, ali ovakve mi se sigurnosne mjere čine pretjeranima“, našali se
Rex.
„Samo se brinemo za vas“, nasmije se policajac i pusti ih.
Dugačak red uzvanika pogreba prolazi kraj grobova i penje se uza široke stube crkve sve do
sigurnosne kontrole na ulazu u crkvu.
Rex slijedi Sammyja i DJ-a kroz vrevu ljudi, ali ga zaustavi novinar jednog večernjeg lista i
zamoli za kratki intervju.
„Što je za vas bio ministar vanjskih poslova?“ pita novinar i pruži veliki mikrofon Rexu.
„Bili smo stari prijatelji“, kaže Rex i nehotice provuče ruku kroz kosu. „Bio je fantastična
osoba... zbilja...“
Odjednom se prene od notorne laži. Više ne zna što bi rekao i kako bi dovršio rečenicu.
Novinar ga gleda pogledom koji ništa ne govori. Mikrofon zadrhti pred Rexovim ustima i on počne
govoriti o tome kako je poveo sina na pogreb, a onda se zaustavi.
„Oprostite“, kaže. „Malo sam neuravnotežen... velik je to gubitak... u mislima sam s obitelji.“
Rukom pokaže da je dosta i okrene se, pričeka nekoliko sekundi, a onda nastavi prema crkvi
kako bi u vrevi pronašao DJ-a i Sammyja.
Dva tjelohranitelja prate premijera i njegovu suprugu uza stube.
Pas laje i policija odvede jednog uzvanika sa strane. To ga ljuti, govori engleski sa snažnim
naglaskom i rukom pokazuje prema društvu koje ga čeka.
Buka od helikoptera odjekuje među pročeljima zgrada. Starijem muškarcu s rulatorom
pomažu da uđe u crkvu.
„Ovamo!“ vikne DJ.

200
 Knjige.Club Books

Sammy i DJ stoje u redu u podnožju stuba i mašu mu. Crna olovka oko sinovih očiju naglašava
bljedilo njegova nježna lica. Rex se progura do njih i pomisli kako mora reći Sammyju da zna da
sve to trpi zbog mame.
„Kamo si nestao?“ pita DJ.
„Razgovarao sam s jednim novinarom o svom starom prijatelju“, kaže Rex.
„Zato smo i došli“, kaže DJ zadovoljno.
„Da, ali...“
Nekoj ženi na stubi iznad njih ispadne torbica. Otkotrlja se niz stube i među ljudima joj se
razlete ruž i ostatak šminke. Razbije joj se ogledalce i krhotine se razlete.
Dva joj stražara uzrujano priđu. Jato golubova u luku odleti nad ljudima koji čekaju u redu i
nestanu iza crkve.
Na platou, točno prije no što će stići do sigurnosne kontrole, Rexa sa strane odvuku neki
reporteri za televizijske vijesti. Stane ispred zida od crvene opeke, namjesti svečani izraz lica i
govori o prijateljstvu iz mladosti te svim ludim šalama i spačkama.
Uđe u crkvu, mahnu mu da prođe kroz sigurnosnu kontrolu i prođe kraj teško naoružanih
stražara. Kada uđe u crkvu, ne može više pronaći Sammyja i DJ-a.
Svi već sjedaju na svoja mjesta i udarci u drvene klupe odjekuju među visokim zidovima.
Rex nastavi hodati prolazom u sredini, ali nigdje ih ne može vidjeti. Sigurno su se u gužvi
uspeli gore do orgulja. Muškarac s crnim rukavicama progura se kraj njega i nastavi prema
naprijed.
Bijeli sanduk postavljenje kod kora i omotan švedskom zastavom.
Zvona odzvone i Rex se mora brzo progurati u jednu od klupa i sjesti kraj neke starice. Prvo
izgleda kao da joj to smeta, ali onda ga prepozna i pruži mu molitveni program.
Neka plavuša neobično crnih očiju pogleda u njega, a zatim odvrati lice. Na trenutak sjedi s
rukama među bedrima, a onda se pridigne i napusti crkvu.
Orgulje počnu svirati uvodni psalam i u škripećim se klupama svi podignu. Rex se okrene i
pokuša pogledom pronaći Sammyja. Procesija pođe središnjim prolazom, dječji zbor zauzme
mjesto kod stuba na pjevalištu, a svećenik nastavi do mikrofona.
Nastane buka dok svi ponovno sjedaju, a svećenik zatim počne govoriti o tome kako su se
okupili da se pozdrave s ministrom vanjskih poslova i predaju ga u božje ruke.
Skroz naprijed zdesna sjedi obitelj ministra vanjskih poslova, a u redu iza njih premijer i Teddy
Johnson.
Rex naprijed vidi muškarca znojnih obraza koji stopalom gura svoju torbu pod crkvenu klupu.
Zbor počne pjevati i Rex se nasloni, gleda gore prema svodovima, zatvori oči i sluša visoke
glasove.
Prene se i rukom obriše oko usta kada svećenik baci zemlju u sanduk i izgovori one neugodne
riječi: „Prah si bio i u prah ćeš se pretvoriti.“

201
 Knjige.Club Books

63.

LOVAC NA ZEČEVE SASVIM MIRNO STOJI spuštena pogleda dok se dizalom vozi prema gore.
Trenutačno se nalazi u sjevernijem od dvaju tornjeva zvanih Kungstornen, daleko izvan područja
koje je zatvorila policija.
Omota kožnati remen s duguljastim ušima oko glave, zaveže ga na potiljku i osluškuje zujanje
čeličnog užeta i ritmični zveket koji se čuje dok prolaze katove.
Iziđe na četrnaestom katu, prođe kroz mliječno bijeli stakleni ulaz u tvrtku East Capital i
nastavi uza stube koje zavijaju oko okna za dizalo.
Novi ključ još uvijek pruža otpor dok otključava vrata tvrtke Scope Capital Advisory d. d.,
ugasi alarm i zakorači na žuti tepih koji prekriva granitni pod.
Na recepciji se nalazi vaza s tulipanima. Zaobljeni su listovi otpali na crnu površinu stola.
Lovac na zečeve se sagne, primi kraj žutog tepiha i povuče ga za sobom do praznog ureda sa
staklenom stijenom.
Sa svake se strane staklene stijene nalazi jedna luneta koja sa svojim poluzaobljenim okvirima
podsjeća na zalazak Sunca. Pod njim puca pogled na cijeli Stockholm.
Prilično mu se žuri.
Uđe u dvoranu za sastanke koja gleda na sjever, spusti tepih i priđe jednom od zaobljenih
prozora.
Ručkom noža izbije donje staklo pa stražnjom stranom oštrice brzo otrese sve malene krhotine
s luka.
Vjetar otpuše neke papire s police.
Brzo priđe konferencijskom stolu i prevrne ga prema prozoru. Lupi njime o zid i otkrhne nešto
bijele boje koja padne na pod.
Podigne tepih na stol, raširi ga i dvostruko presavije, a zatim iz ormarića izvadi svoju crnu
torbu. Brzim pokretima izvuče svoj .300 Winchester Magnum i povuče stražnji kraj cijevi.
Koristi se cilindričnim snajperom Accuracy International, novom verzijom sa zakrivljenim
spremnikom za streljivo, pojačanom komorom i kraćom cijevi.
Treba mu tek deset sekundi da namontira oružje, legne na trbuh na presavijeni tepih i postavi
otvor cijevi u rupu u staklu.
Točno iznad krovova duž ulice Malmskillnadsgatan vidi se crkva Svetog Ivana i njezin
svijetlozeleni bakreni krov, toranj koji se poput bodeža uzdiže u nebo te rubovi kamenih stuba.

202
 Knjige.Club Books

Kada je ovdje bio ranije tog dana, njegov je daljinomjer pokazao da do ulaza crkve ima tek
tristo osamdeset i devet metara.
Napravio je jastuk za obraz od tvrde pjenaste gume s kojim mu se oči nađu točno u istoj visini
s nišanom. Uvijek rabi Nightforce za povećavanje slike jer imaju neizmjerno bistro staklo, a ne
mora ga ni kalibrirati cijelo vrijeme. Dovoljno je da staklo postavi na udaljenost od četiristo metara.
Na cijevi je spojen prigušivač koji reducira i prasak i plamen. Nitko neće čuti odakle je hitac
došao i nitko neće vidjeti da je nešto zaiskrilo.
Lovac na zečeve skloni nekoliko ušiju s lica, stavi desno oko na nišan, gleda među nekoliko
grana i pozlaćenih slova koja tvore riječ Omega nad ulazom u crkvu. Zatim polako spusti nišan,
vidi smeđe-crnu metalnu kvaku na vratima i pomisli na ono suho ljeto kada je napunio devet
godina.
Sjeti se uzbuđenja koje je osjetio u sebi kada se šuljao među napuštenim staklenicima. Blijedo
je svjetlo zatreperilo na prašnjavom i napuklom staklu. Oprezno je zakoračio na požutjeli travnjak
i podigao svoj maleni Remington Long Rifle, pritisnuo stražnji dio cijevi na rame i stavio kažiprst
na dršku.
Smeđi je zec otrčao i nestao u sjeni pod grmom.
Zakoračio je preko nekog prljavog kartona koji se nalazio na zemlji, oprezno zaobišao
pokvareni pleteni stolac, zaustavio se i pričekao trideset sekundi. Kada se sljedeći put pomaknuo,
zečje počeo trčati. Slijedio ga je s cijevi, pomaknuo prst na okidač, nanišanio na njegovo tijelo
točno ispod glave i pucao. Zečje zadrhtao, pao prema naprijed kamo je pokušao pobjeći i ostao
ležati. Krhotine stakla svjetlucale su u travi i u njima se zrcalilo bijelo nebo koje je okruživalo
životinju koja se tresla.
Otvore se vrata crkve Svetog Ivana i zaštitari počnu puštati uzvanike van.
Žarišna duljina uvijek mu je namještena na 32. i kroz nišan promatra djevojčicu koja je zastala
na drugom dijelu stuba. Ne može joj biti više od dvanaest godina. Polako spusti nišan niz njezin
vrat, vidi žilu koja joj kuca pod tankom kožom i ogrlicu prijateljstva koja joj se malo nakrivila.
Svećenik stoji točno pred vratima kako bi razmijenio pokoju riječ s onima koji žele. Na
dovratku se pojave premijer, njegova supruga i tjelohranitelji. Lovac na zečeve pomakne nišan tako
da se križ nišana zaustavi posred premijerova desnog oka.
Jato golubova odleti kada četiri policajca odjevena u crno priđu crkvi. Sjena ptica pomakne se
s tla na stube.
Dva se tjelohranitelja nalaze sa svake strane Teddyja Johnsona kada iziđe iz crkve, zaustavi
se te pozdravi udovicu i njezinu djecu.
Lovac na zečeve na nišanu vidi tragove alergije na sunce pod rijetkom kosom na Johnsonovu
tjemenu i kapljice znoja koje mu cure niz obraz. Političar popravi naočale na nosu i kaže nešto
utješno prije no što se nastavi spuštati niz stube.
Ne gubeći nišan Lovac na zečeve izvadi svoj mobitel sa SIM karticom na bonove, pošalje
poruku i ponovno stavi prst na dršku.
Promatra kako Teddy Johnson osjeti vibraciju, izvadi svoj privatni iPhone iz unutrašnjeg
džepa, podigne naočale i pogleda na zaslon.

Ten little rabbits, ali dressed in white

Tried to go to Heaven on the end of a kite

203
 Knjige.Club Books

Kite string got broken, down they all fell

Instead of going to Heaven, they went to...

Lovac na zečeve zna da u obzir mora uzeti s koje visine puca, ali vjetar je toliko slab da neće
utjecati na metak. A udaljenost je premalena da se mora brinuti oko Coriolisova učinka, rotacije
Zemlje.

204
 Knjige.Club Books

64.

LOVAC NA ZEČEVE U OKIDAČU IMA OTPOR od nešto više od jedne kile. Otpor je toliko slabašan
da je zanemariv.
U jednom trenutku hitac nije ispaljen, a u drugom već jest.
Nije to ništa iznenađujuće, ali nema ni nekakvih konkretnih okvira.
Sada promatra policajce koji su odjeveni u crno i imaju naoružanje za posebne situacije.
Govore u svoje radije. Njemački ovčar zadihano je legao na šljunčani put među nadgrobnim
pločama.
Teddy Johnson ogleda se oko sebe, gurne telefon natrag u unutrašnji džep i zakopča gornje
dugme sakoa.
Tanki križ nišana mirno stoji na njegovom preplanulom vratu, a onda se polako spusti do
njegovih križa. Lovac na zečeve za nekoliko sekundi namjerava pucati u kralježnicu Teddyja
Johnsona, točno iznad zdjelice.
Grana jednog drveta pomakne se i zakloni mu nišan. Pričeka tri otkucaja srca, a onda stavi
prst na okidač.
Oprezno ga pritisne, osjeti udarac u ramenu i vidi kako Teddy Johnson padne na pod.
Krv šiklja na stube.
Tjelohranitelji izvuku svoje oružje i pokušavaju shvatiti odakle je došao hitac i postoji li
mjesto gdje bi se mogli sakriti, neko sigurno mjesto u blizini.
Lovac na zečeve smireno udahne i promotri prestrašeni izraz lica svoje žrtve. Ne osjeća više
donji dio tijela i pokušava doći do zraka.
Tjelohranitelji ga pokušaju zaštititi, spriječiti priliku da snajperist ponovno puca, ali ne znaju
gdje se nalazi.
Spusti nišan na Johnsonovu desnu ruku i pritisne okidač. Ruka prsne i umjesto nje ostane samo
krvava gromada.
Tjelohranitelji vuku Teddyja Johnsona na drugu stranu stuba. Na kamenu ostane tamnocrveni
trag.
Ljudi posrću u panici i vrišteći bježe, stube se isprazne kao kada val zapljusne plažu i povuče
se.
Ostao je samo još američki političar koji se izvrće od boli i smrtnog straha.
Lovac na zečeve pustit će ga da živi devetnaest minuta.

205
 Knjige.Club Books

Rukama podraga jedno zečje uho dok čeka, osjeti kako se tanka hrskavica uleknula i pritisne
mekano krzno na obraz.
Ne gubeći žrtvu iz nišana, Lovac na zečeve promijeni spremnik, ubaci teže streljivo s mekanim
vrhom i nastavi promatrati patnju Teddyja Johnsona, njegov strah od smrti koji traje i traje.
Prva kola hitne pomoći već su na putu s ulice Döbelnsgatan.
Policija pokušava organizirati potragu za snajperom, ali još uvijek nemaju pojma odakle je
hitac došao. Netko proučava uzorke kapljica krvi nakon prvog metka i pokazuje u njegovom
smjeru, prema krovu obližnje vatrogasne postaje.
Tri policijska helikoptera oblijeću nad četvrtima oko crkve.
Osoblje hitne pomoći stiglo je do Teddyja Johnsona, pokušavaju razgovarati s njim, a onda ga
podignu na nosila, pričvrste remenjem na četiri mjesta i povuku donji red kotača.
Lovac na zečeve ponovno pogleda na sat. Još četiri minute. Mora usporiti akciju spašavanja.
Mirno okrene oružje prema stubama kod Francuske škole, nanišani na uplašenog muškarca
debelih obraza, ali onda ipak na sredovječnu ženu s deprimirajućom frizurom i novinarskom
iskaznicom oko vrata.
Upuca je tek u gležanj, ali teško je streljivo toliko snažno da joj se stopalo otrgne i odskoči niz
stube do pločnika. Sruši se od udarca i prevrne na stranu.
Osoblje hitne pomoći ustukne, a uspaničeni ljudi pognuto pobjegnu od nje i sakriju se među
nadgrobne ploče. Neki starac padne na prašnjavi šljunčani put i udari se u lice, ali nitko se ne
zaustavi kako bi mu pomogao.
Agenti Sigurnosno-obavještajne agencije bore se da shvate što se događa, pokušavaju spasiti
američkog političara i mašu liječnicima da dođu na drugu stranu. Nova kola hitne pomoći stignu
na mjesto i zaustave se pred starom ženskom školom.
Lovac na zečeve udahne i pogleda na sat.
Još četrdeset sekundi.
Lice Teddyja Johnsona blijedo je i znojno. Stavili su mu masku s kisikom preko nosa i usta i
panično trepće očima.
Osoblje hitne pomoći počne ga vući po šljunčanom putu prema kolima. Križić na nišanu slijedi
ih i trese se nad njegovim uhom.
Lovac na zečeve stavi prst na okidač točno u trenutku kada mu lice potone jer je kotač nosila
upao u nekakvu rupu na putu.
Odvezu nosila na pločnik, a Lovac na zečeve ponovno usmjeri nišan na uho Teddyja Johnsona,
pritisne okidač i osjeti udarac od trzaja na ramenu.
Glava mu eksplodira i ostaci se rasprše po ulici. Osoblje nastavi još malo gurati nosila prije
no što se zaustave i zabulje u političara američkog državnog vrha. Maska s kisikom visi postrance
na svojoj cijevi, a na mjestu lica preostao je tek maleni, udubljeni dio njegova potiljka.

206
 Knjige.Club Books

65.

REXU JE TREBALO TRI SATA DA NAPUSTI groblje. Policija je puštala jednog po jednog uzvanika
pogreba van na ulicu Döbelnsgatan kroz prolaz u ogradi. Detaljno su identificirali svaku osobu,
zapisivali kratke zapise svjedoka i pružali informacije o grupama za pomoć.
Među novinarima koji su se okupili pred blokadama vidio je i Edith. Bezuspješno je
pokušavao uhvatiti njezin pogled.
Čini se da nitko ne zna što se dogodilo i policajci ne žele odgovoriti.
Političari državnog vrha i najbliži ožalošćeni napustili su crkvu prije svih drugih. Rex se još
uvijek naguravao u središnjem prolazu kada je čuo uplašene vriske i vidio kretnje na ulazu u crkvu.
Ljudi su se trčeći počeli vraćati u crkvu.
Nakon četrdeset minuta policija je ušla i objasnila da imaju situaciju pod kontrolom.
Vatrogasci su isprali krv sa širokih crkvenih stuba i ljudi su hodali okolo tražeći svoje obitelji
sa suzama na licu.
Rex je uspio dobiti Sammyja i DJ-a na telefon, odlučili su se naći kod kuće i pokušati razumjeti
što se dogodilo. Širile su se glasine o terorističkom činu, a vijesti su izvještavale o velikom napadu
s nepoznatim brojem žrtava.

***

Rex izvadi pladanj s kolačićima i natoči im vrući čaj. Sammy i DJ sjede za kuhinjskim stolom i
traže informacije na internetu.
„Da, čini se da je ubijen onaj američki političar“, kaže Sammy.
„Koji kaos“, uzdahne DJ i stavi maslac i pekmez kraj šalica i tanjurića.
„Pa to jebeno nije normalno“, kaže Rex.
„Pokušao sam izići istim putom kojim smo došli“, kaže Sammy. „Na Ulicu Davida Bagarea,
ali bila je zatvorena“
„Znam“, kaže DJ. „Ja sam pokušao sa stubama kod Drottninghuseta“
„Gdje ste vi sjedili?“ pita Rex kada dođe do njih s toplim kolačićima.
„Mi smo završili gore kod orgulja.“
„Ja sam sjedio točno u sredini“, kaže Rex.

207
 Knjige.Club Books

„Vidjeli smo te, tata, cijelo si vrijeme sjedio ovako“, kaže sin, zatvori oči i otvori usta.
„Uživao sam u glazbi“, pokuša se opravdati Rex.
„Onda si zacijelo zamijetio naše kuglice od papira... sjedili smo svatko sjedne strane orgulja i
natjecali se tko će te pogoditi u usta.“
„Jeste li uspjeli?“
„Mislim da sam ja pobijedio“, nasmije se Sammy i provuče ruku kroz kosu točno onako kako
Rex to uvijek čini.
Flaster na Sammyjevoj podlaktici se odlijepio i Rex ugleda niz opeklina od cigarete.
DJ mu pruži mobitel i Rex pogleda fotografiju Teddyja Johnsona koja prikazuje njegovo lice
preplanulo nakon mnogih posjeta solariju, punašnije tijelo i arogantni bljesak u bistrim, plavim
očima.
„Već kažu da ništa ne upućuje na vezu s nekom terorističkom mrežom“, kaže Sammy.
„Ali, jesu li uhvatili počinitelja?“ pita DJ.
„Ne znam, ne piše...“
„Što je s ovim ljetom“, pita Rex mučno. „Kao da će cijeli svijet propasti, prvo Orlandopa
München, Nica...“
Utihne kada netko pozvoni na vrata, promrmlja da stvarno ne može sada razgovarati s
novinarima i napusti kuhinju. Spusti se niz stube, ponovno čuje zvonjavu, požuri do vrata i otvori
ih. Na stubištu stoji muškarac s poludugom crvenom kosom i znojnim licem. Odjeven je u usku
kožnatu jaknu s umecima na ramenima i širokim pojasom.
„Bok“, kaže široka osmijeha tako da mu se bore oko kutova očiju stisnu.
„Bok“, kaže Rex začuđeno.
„Janus Mickelsen, Sigurnosno-obavještajna agencija“ nastavi muškarac i pokaže mu svoju
iskaznicu. „Imaš li koji trenutak?“
„O čemu je riječ?“
„Dobro pitanje“, nasmije se i gleda unutra preko Rexova ramena.
„Već ste bili ovdje.“
„Ah da, točno, tako je, inspektorica Bauer... surađujem s njom“, odgovori i odmakne uvojak
s lica.
„U redu.“
„Zbilja si volio ministra vanjskih poslova“, kaže muškarac s povjerenjem u glasu zbog čega
se Rex naježi preko cijelih leđa.
„U političkom smislu?“
„Ne.“
„Bili smo stari prijatelji“, kaže Rex rezervirano.
„Njegova supruga kaže da te nikada nije upoznala.“
„Očito nisam ostavio neki dojam“, kaže Rex i kiselo se osmjehne.
Ne uzvrativši osmijehom, Janus uđe u hodnik i zatvori vrata za sobom. Ogleda se po zidovima
na donjem katu, a onda opet znatiželjno pogleda Rexa.
„Poznaješ li nekoga tko nije volio ministra vanjskih poslova toliko kao ti?“
„Mislite, je li imao neprijatelja?“
208
 Knjige.Club Books

Janus kimne i obriše znoj s pjegavog čela.

„Kada smo se nalazili, obično smo prebirali po starim sjećanjima“ kaže Rex.
„Sretnim sjećanjima“, promrmlja Janus i zakopča dugme na hlačama.
„Da.“
„Možemo ti ponuditi zaštitu svjedoka... Osobno mogu garantirati apsolutno najvišu razinu.“
„Zašto bi mi trebala zaštita?“ pita Rex.
„Mislim, samo ako imaš neke informacije koje se ne usudiš reći jer te strah da će to biti loše
po tebe“, objasni tiho.
„Prijeti li meni neka opasnost?“ pita Rex.
„Nadam se da ne, obožavam te gledati na TV-u“, odgovori Janus. „Samo kažem da ja
pomažem onima koji pomažu meni.“
„Ali nema ničega što bih mogao ispričati.“ Janus ironično ustukne kao da sumnja u Rexove
riječi ili da se zbilja iznenadio.
„Osjećam neke energije kod tebe, sviđaju mi se, ali čine mi se zatvorenima“, kaže i zaškilji
prema Rexu.
„Moguće.“
„Salim se... ne mogu si pomoći da se tako ne šalim jer svi misle da izgledam kao hipi.“
„Peace“, kaže Rex i kiselo se nasmiješi.
„Je li ovo Chagall?“ pita Janus i pokaže na litografiju. „Fantastično... pali anđeo.“
„Da.“
„Rekao si mojoj kolegici da si prije nekoliko tjedana bio na kavi s ministrom.“
„Da.“
„Koji je dan to točno bio?“
„Ne sjećam se“, kaže Rex.
„A sjećaš li se u kojem ste kafiću bili?“
„U Vetekattenu.“
„Kava i kolači?“
„Da.“
„Super, odlično, mislim, sigurno će vas se sjećati, Rex i ministar vanjskih poslova Švedske
sjede i jedu kolače“, nasmiješi se Janus.
„Ispričavam se, ali možemo li o ovome poslije... upravo smo došli s pogreba i...“
„Baš sam mislio postaviti neka pitanja o tome.“
„Da, ali ja se moram pobrinuti za svog sina, prilično smo potreseni...“
„Razumijem, naravno“, kaže Janus i drhtavom rukom obriše usta. „Ali rado bih i s njim
porazgovarao kada vam bude odgovaralo.“ “Nazovite pa ćemo se dogovoriti za vrijeme“, kaže Rex
i otvori vrata.
„Imaš li auto?“
„Ne.“
„Nema auto“, ponovi Janus zamišljeno, a onda napusti predsoblje i nestane niz stube.

209
 Knjige.Club Books

66.

JOONI SATI U USKOJ ĆELIJI PROLAZE bez ikakva kontakta sa svijetom. Ostatak večeri provede
vježbajući i ponavljajući si riječi nizozemskog poručnika o tome kako su hrabrost i strah pitanje
strateške raspodjele snage i koliko je važno što duže skrivati svoje najbolje oružje.
Joona nemirno spava i rano se probudi. Umije se i u mislima ponovno prođe kroz stupicu.
Razmišlja o svakom detalju kojeg se sjeća, mijenja perspektivu za tristo šezdeset stupnjeva, kao da
zaokreće zupčanik po zupčanik na satu, i sve je sigurniji u svoju teoriju.
Kiša udara na prozor, a nebo je sivo. Vrijeme nesavladivo ostavlja svoj trag na zidovima i
tijelima.
Tek poslijepodne dva stražara pokucaju na Joonina vrata, otključaju ih i zamole ga da pođe s
njima.
„Moram telefonirati iako je vjerojatno prekasno“, kaže.
Ne odgovore, već ga odvedu kroz podzemni prolaz. Opet ga, isto kao i prije nekoliko dana,
vode na sastanak koji nije zatražio. Ovaj ga put uvedu u takozvanu odvjetničku sobu koja se nalazi
iza obične sobe za posjete.
Stražari ga puste unutra i zaključaju vrata za njegovim leđima.
Muškarac sjedi za pisaćim stolom koji je po sredini podijeljen s trideset centimetara visokim
zaslonom. Rukama je prekrio lice. Kroz rešetke prozora vidi se drvo kraj visokog zida. Na jednom
zidu sobe visi crno-bijela fotografija Pariza, a Eiffelov je toranj obojen žutim tonom.
„Je li Absalon Ratjen mrtav?“ pita Joona.
Carlos Eliasson nasloni se na naslon stolca i duboko udahne. Lice mu je u sjeni i neobična mu
se tama spustila u oči koje ga inače prijateljski gledaju.
„Samo želim reći da sam ozbiljno shvatio ono što si rekao, poslao sam dva vozila.“
„Je li upucan?“ upita Joona i sjedne na stolac nasuprot svom bivšem šefu.
„Razrezan nožem“, odgovori Carlos prigušeno.
„Prvo u trup... neizmjerno je krvario, ali ostao je pri svijesti unatoč velikoj boli... dok otprilike
petnaest minuta kasnije nije ubijen...“
„Udarcem u vrat“, šapne Carlos preneraženo.
„Udarcem u vrat“, kimne Joona.
„Ne razumijem kako si to saznao jer si u izolaciji, ali...“

210
 Knjige.Club Books

„A zato što niste prozreli ubojičin plan“, nastavi Joona, „niste mogli ni pretpostaviti da je
ministar vanjskih poslova bio prva žrtva jer je ubojici trebao veliki pogreb kako bi privukao
sljedeću žrtvu.“
Carlos pocrveni u licu, podigne se i otpusti leptir-kravatu.
„Zamjenika ministra obrane SAD-a“, promrmlja.
„Tko je bio u pravu?“ pita Joona.
Carlos izvuče rupčić iz džepa u hlačama i obriše glavu.
„Ti si bio u pravu“, kaže predajući se.
„A tko je bio u krivu?“
„Ja... učinio sam što si rekao premda sam sumnjao da si u pravu“, prizna Carlos i ponovno
sjedne.
„Imamo posla s inteligentnim pomahnitalim ubojicom koji je prošao kroz prvoklasnu vojnu
obuku... a na popisu ima još sedam žrtava.“
„Sedam“, šapne Carlos i pogleda Joonu.
„Počinitelj ima snažan osobni motiv za ova ubojstva... motiv koji na neki način izokreće
njegovo shvaćanje stvarnosti.“
„Imam ponudu“, oprezno kaže Carlos i izvuče kožnati fascikl.
„Slušam“, odgovori Joona blago, isto onako kako je učinio nekoliko dana prije kada ga je
posjetio premijer.
„Ovo je potpisana odluka“, kaže Carlos i pokaže mu papir. „Ostatak tvoje zatvorske kazne
pretvara se u društveno koristan rad u policiji... s trenutačnim djelovanjem, ako se slažeš s
uvjetima.“
Joona ga samo mirno pogleda, ne odgovorivši.
„A... a nakon društveno korisnog rada mogu ti garantirati da ćemo te ponovno zaposliti, s
tvojim ranijim dužnostima“, kaže Carlos i otkopča fascikl.
Joona se ni ne pomakne.
„Ista plaća kao i prije... možeš dobiti i povišicu ako ti je to važno.“
„Mogu li dobiti natrag svoj ured?“ upita Joona na kraju.
„Mnogo se toga promijenilo dok si ti bio ovdje“, kaže Carlos i uzvrpolji se. „Nismo više
Državna kriminalistička policija kakvu poznaješ... zovemo se NOO, to je kratica za Nacionalni
operativni odjel, a Nacionalni forenzički laboratorij novi je naziv za...“
„Želim natrag svoj ured“, prekine ga Joona. „Želim svoju staru sobu kraj A nje.“
„Da, ali to neće proći, barem ne sada, prerano je, ne bi funkcioniralo s drugima. Ti si zapravo
osuđeni kriminalac.“
„Razumijem.“
„Nemoj biti pretužan“, kaže Carlos. „Imamo lijep ured u ulici Torsgatan jedanaest... Nije ista
stvar, znam, ali uz njega dolazi i stan u kojem možeš prespavati... Ovdje je sve napismeno, pročitaj
ugovor i...“
„Vjerujem ljudima“, kaže Joona ne dodirnuvši papir.
„Je li to potvrdan odgovor? Želiš se vratiti, zar ne?“ pita Carlos.
„Meni ovo nije igra“, kaže Joona ozbiljno. „Svakim danom raste rizik da još ljudi umre.“

211
 Knjige.Club Books

„Idemo odmah“, kaže Carlos i ustane sa stola.

„Treba mi moj Colt Combat“, kaže Joona.
„U automobilu je.“

212
 Knjige.Club Books

67.

JOONA LINNA DOBIO JE PRISTUP UREDU velikom četiristo kvadratnih metara koji se nalazi u
uskoj zgradi od stakla i čelika na uglu ulice Torsgatan i ranžirnog kolodvora.
Uredi koji su prije pripadali banci Collector djeluju ispražnjeno u žurbi. Ostavljeno je nekoliko
ergonomskih stolaca i napola rastavljeni pisaći stol, prašnjavi kablovi i izgažene brošure.
Prvu si večer složi jednostavno jelo od tjestenine u kuhinjici za osoblje, uzme čašu vina i
sjedne u uredski stolac u tamnoj konferencijskoj dvorani i jede. Kroz velike prljave prozore vidi
ušće hrđavih željezničkih tračnica i vlakove na putu do ranžirnog kolodvora.
Mediji izvještavaju isključivo o ubojstvu zamjenika ministra obrane SAD-a. Nitko nije
uhvaćen, govori se kako je policija zakazala gore nego kod ubojstva premijera Olofa Palmea. FBI
je poslao vlastite stručnjake i odnos između SAD-a i Švedske se zaoštrio.
Glasnogovornik Sigurnosno-obavještajne agencije ponavlja da su nadzirali sve moguće
prijetnje i slijedili visoke međunarodne standarde sigurnosti.
Joona pročita izvještaj s obdukcije Absalona Ratjena koji je ubijen pred suprugom i djecom,
spusti tanjur na ormarić s ladicama i počne razmišljati o tračnicama i nemilosrdnim čvorištima.
Jednom je Joona bio oženjen i imao je maleno dijete, a onda je postao usamljen čovjek.
Javljaju mu se sjećanja na tatu, mamu, Summu, Lumi, Disu i Valeriju,
Navečer legne na kauč na recepciji s prekrivačem izblijedjelim od sunca. U snu čuje kako se
Summa tiho smije kraj njegova uha, okrene se i ugleda je: bosa je i nebo iza nje gori, a na glavi
ima vijenac za mladenke ispleten od crvenog korijenja.
Već u osam sati ujutro stigne pošiljka od NOO-a s računalima, pisačem, kopirkom i svim
izvještajima istrage u kartonima za seljenje.
Sada može početi raditi kako treba.
Joona zna da nijedno od tri ubojstva nije počinio terorist, već jedan te isti pomahnitali ubojica.
Lovi ubojicu s razrađenim planom koji će najvjerojatnije uskoro počiniti još ubojstava.
Na velikom zidu pričvrsti fotografije triju žrtvi, a zatim nacrta zamršenu vezu rodbine,
prijatelja i kolega. Na suprotnom zidu nacrta kronološku crtu koja prikazuje njihovo odrastanje,
obrazovanje i karijere.
U velikoj sobi koju je Collector vjerojatno koristio za sastanke vodstva prekrije zidove
fotografijama s mjesta ubojstva: pregledne slike, uvećane fotografije, skice i detaljna
dokumentacija s obdukcije tijela Absalona Ratjena.

213
 Knjige.Club Books

Preko cijelog poda sve do kuhinje postavio je svežnjeve forenzičkih protokola i protokola
kriminalističkih tehničara, a zatim poreda i protokole sa saslušanja rodbine, prijatelja i kolega.
Na podu ureda postavi ispise s dojavama građana i tri mejla novinarke koja moli za profil
počinitelja i ubojice Absaiona Ratjena i snajperista u Kungstornetu.
Joona izvadi vibrirajući mobitel iz džepa i vidi da ga zove netko s Odjela za sudsku medicinu
Instituta Karolinška.
„Je li ovo legalno?“ upita ga Nils Ahlen zvan Igla svojim nazalnim glasom.
„Što to?“ nasmije se Joona.
„Mislim... Jesi li ponovno zaposlen kao policajac, vodiš li istragu, imaš li ovlasti da...“
„Mislim da jesam“, prekine ga.
„Misliš?“
„Tako se trenutačno čini“, objasni Joona.
„Želim u svakom slučaju ostati anoniman kada ti odgovorim na pitanje“, kaže Igla i kratko se
nakašlje. „Absalon Ratjen krvario je točno devetnaest minuta prije nego što je ubijen... što je
zapravo identičan vremenski okvir koliko je Teddy Johnson još poživio između prvog hica i onog
koji ga je ubio... Možda bih to smatrao slučajnošću da mi to pitanje nisi postavio ti.“
„Hvala na pomoći, Igla.“
„Anoniman sam“, ispravi ga i prekine.
Joona pogleda na zid s fotografijama i pomisli kako je iz količine krvi i slika s uzorcima mrlja
u kuhinji ministra vanjskih poslova zaključio da je prošlo više od petnaest minuta između prvog i
zadnjeg hica.
Sada shvaća da je točan odgovor devetnaest minuta.
Siguran je da postoji nešto što spaja sve tri žrtve jedne s drugima.
Ta će poveznica biti ključ koji otvara bravu.
Nisu slučajno odabrani.
Između Williama Focka i Teddyja Johnsona postoji gotovo i previše poveznica, znaju se od
tinejdžerskih godina iz internata Ludviksbergsskolan, ali za Ratjena se čini da nema nikakve veze
s njima.
Živio je potpuno drukčije od njih.
Negdje u tom velikom materijalu postoji jedna jedina točka u kojoj se njihovi putovi
preklapaju.
Izvadak iz novina Orlando Sentinel sadrži fotografiju ministra vanjskih poslova i Teddyja
Johnsona dok je bio guverner na Floridi. Stoje pred kitom ubojicom koji skače izvode.
Ratjenov je život išao drugim putem.
Joona ga ne može spojiti s ostalima, ali ipak je siguran da postoji nešto što ih sve povezuje.
Otvore se vrata dizala kod recepcije i netko lagano pokuca po staklenim vratima koja vode do
sobe za sastanke.
Saga Bauer uđe i kao dar za useljenje mu, smiješeći se, pruži soljenku i kruh.
„Lijepo si sve uredio“, našali se.
„Malo je veće od sobe u Kumli“, odgovori on.

214
 Knjige.Club Books

Saga oprezno prođe među svežnjevima papira na podu, pogleda kroz veliki prozor i ponovno
se okrene prema Jooni.
„Ne smijemo više biti u kontaktu“, kaže. „Ali Verner je barem pristao da nastavim s istragom...
bila sam toliko sretna da sam uspjela prevrnuti svežanj papira s njegova stola... i onda mi je jedan
izvještaj pao u torbu... što nisam ni zamijetila prije nego što sara došla kući.“
„Kakav izvještaj?“
„Istraga Sigurnosno-obavještajne agencije o obitelji Salima Ratjena“, objasni ona i izvadi
izvještaj iz svoje sportske torbe.
„Uf.“
„Razumiješ da ne smijem ovo zaboraviti ponijeti natrag... i ne smijem reći da bi ti moglo biti
od koristi ako još tražiš poveznicu između Absalona Ratjena i ministra vanjskih poslova.“
Joona uzme papire i prelista ih dok ne pronađe stranice o Absalonu Ratjenu. Čuje da Saga
odlazi i govori da će otići dolje do kafića na trgu Lilla Bantorget kupiti kavu.
„Hoćeš i ti?“ upita ga.
Čitajući kako je Absalon Ratjen pobjegao iz vojne službe promrmlja samo da sve u njemu
gori, da mora razmisliti.
Absalon je u Švedsku došao sa sedamnaest godina, skoro tri godine prije Salima. Joona iz
izvatka Zavoda za zapošljavanje zna da je Absalon išao na tečajeve švedskog jezika i da se javljao
na sve poslove koji su se nudili, ali Sigurnosna ima mnogo više informacija. Pronašli su
njegovo ime u zatvorenoj istrazi jedne firme za čišćenje u svezi s utajom poreza. Pripadao je
skupini tražitelja azila koje su osumnjičili da rade na crno kao čistači, ali zato što su ih prevarili za
plaću, svi su pokušaji provođenja zakona bili onemogućeni.
Joona uđe u maleni ured s pogledom na umjetničku dvoranu Bonniers. Ovdje je s jedne strane
skupio fragmente činjenica o počinitelju, a s druge strane moguće parametre. Također je napravio
popis posebnih vojnih obuka iz cijelog svijeta gdje se podučavaju tehnike kojima vlada ovaj
počinitelj.
Sada promatra forenzičke fotografije rana na Ratjenovu tijelu. Nož još nije identificiran, ali
široka oštrica ima nazubljenu stražnju stranu i općenito je vrlo oštra.
Udarac u kralješke koji ga je dokrajčio zadan je mačetom s hrđavom oštricom.
Joona sjedne na pod i nastavi čitati izvještaj Sigurnosno-obavještajne agencije.
Prijeteći mejl o tome kako će mu pojesti srce poslao je kolega iz Kanade i radilo se o
nadolazećoj borbi među robotima od lego-kockica.
Glasovna poruka s brojalicom o zečevima poslana je s mobitela sa SIM karticom na bonove
koja više nije u funkciji.
Saga se vrati i spusti šalicu s kavom na stol kraj njega.
„Jesi b pronašao što zanimljivo?“
Joona prelistava popis s telefonskim brojevima, IP-adresama i točnim vremenima. Popije
gutljaj kave i nastavi čitati o Absalonovim pokušajima da dobije studentski zajam.
„Izgleda kao da je jedno od djece prstima crtalo po krvi“, kaže Saga i pokaže na fotografiju
Absalonove kuhinje.
„Da“, odgovori Joona ni ne pogledavši.

215
 Knjige.Club Books

Čita o domovima i prihvatilištima za tražitelje azila u kojima je Absalon živio i uspoređuje

adrese s adresama ministra vanjskih poslova i američkog političara. Obojica dolaze iz
dobrostojećih obitelji i prvi put su se odselili od kuće kada su krenuli u internat.
Otprilike tada Absalon napušta azilantski smještaj u Huddingeu.
Godinu poslije njegovo se ime pojavljuje u prijavi Zavodu za unapređivanje zaštite na radu.
Joona osjeti kako mu se leđa lagano naježe.
Absalon je imao devetnaest godina kada mu je službenik na Zavodu za zapošljavanje dao
priliku. Službenikov je sin radio kao čuvar u jednom internatu južnije od Stockholma, ali imao je
problema s drogom. Absalonu je u tajnosti ponuđeno pola sinove plaće ako preuzme njegov posao
kao čuvara dok se ne vrati s rehabilitacije.
Prihvatio je posao i ondje živio skoro godinu dana, vozio automobil bez vozačke i rukovodio
strojevima za koje nije imao ovlasti.
Joona se pridigne i ode do prozora, izvadi telefon i nazove Anju.
Siguran je da je upravo pronašao poveznicu među trima žrtvama.
„Moram znati tko je prije dvadeset i dvije godine poslao prijavu Zavodu za unapređivanje
zaštite na radu.“
„Hoćemo li porazgovarati o tome za ručkom?“ kaže ustima preblizu slušalici.
„Rado.“
Tri minute kasnije čuje kako pjevuši let’s talk about sex, baby i noktima kucka po tipkovnici
računala.
„Što želiš znati?“
„Ime škole i tko je podnio prijavu.“
„Simon Lee Olsson... koji je bio rektor internata Ludviksbergsskolan.“
Kada Joona završi razgovor, Saga spusti šalicu u smeće i pogleda ga.
„Već si pronašao poveznicu“, kaže.
„Absalon je zamjenjivao čuvara u internatu dok su William i Teddy ondje išli u zadnji razred.“
„Znači riječ je o školi?“
„Na ovaj ili onaj način.“
Joona priđe školskoj fotografiji staroj trideset godina i vidi dva buduća političara koji su išli u
isti razred i bili u istoj veslačkoj momčadi: osam dječaka odjevenih u bijelo s napetim mišićima na
podlakticama i ramenima.
„Postoji još jedna osoba u istrazi koja je išla u tu školu“, kaže Saga.
„Tko?“ pita Joona.
„Rex Müller.“
„Poznato mi je to ime.“
„Da, on je kuhar s televizije... Znam da nešto skriva, ali ima alibi za svako ubojstvo“, odgovori
ona kratko. „Razgovarali smo s njim jer su ga nadzorne kamere snimile dok je bio pijan i otišao
mokriti u ministrov bazen.“
„Ništa ne piše o tome.“
„Janus je preuzeo taj dio.“
„Istina se uvijek pokaže u detaljima“, kaže Joona.
216
 Knjige.Club Books

„Znam.“
„Zašto je mokrio u bazen?“
„Glupa pijana provokacija.“
„Na prvu može izgledati kao glupa, pijana provokacija... ali onda to postane dio slagalice i
Rex Müller odjednom postane lik od središnje važnosti“, kaže Joona.

217
 Knjige.Club Books

68.

REX I SAMMY SAMI SU U VELIKOJ kuhinji restorana Smak. Bijele radne ploče od nehrđajućeg
čelika očišćene su i osušene. Lonci, tave, kutlače, miješalice i noževi mirno vise na svojim
kukicama.
Sammy je odjeven u vrećasti džemper, crnom je olovkom iscrtao obrve, a oči naglasio tušem.
Rex u sakou ima ružičastu ružu koju je izvadio iz buketa koji mu je jučer poslala ona slatka
novinarka.
Restoran mijenja jelovnik za dva tjedna i Rex je došao u miru kušati svako jelo prije no što se
restoran otvori i svi krenu užurbano raditi.
Apsolutna preciznost kombinirana s ekstremnim tempom rada funkcionira samo ako
pripremni kuhari, pomoćni kuhari i glavni kuhar savršeno odrade svaki svoj dio posla. Tek kada se
kuhinja navečer zatvori, kuhari otkriju da su puni masnica, malenih opekotina i porezotina od
napornog rada.
Danas je Rex planirao napraviti consommé od gljiva s prženim raženim kruhom, ukiseljene
lisičarke u biljnom ulju, šparoge u umak béarnaise i narezane medaljone od potplećnjaka s imanja
Saby. Malo prije no što je izišao iz stana, Sammy je izišao u hodnik i na njegovo ga iznenađenje
pitao može li poći s njim.
Dok se meso priprema u vakuumu tehnikom sous vide, Rex pokazuje Sammyju kako će
narezati listiće estragona, a onda umiješati žumanjke, teletinu, senf i ocat od estragona.
Dečko usredotočeno drži žumanjke u polovici ljuske.
„Nisam znao da te zanima kuhanje“, kaže Rex slabašno. „Vodio bih te cijelo vrijeme sa
sobom.“
„Nema veze, tata.“
Sammy podigne pogled i sramežljivo ga pogleda kroz svoje duge šiške ofarbane u plavo.
Crnom je olovkom u kutu oka nacrtao suzu.
„U svakom slučaju ti jako dobro ide“, kaže Rex. „Da sam barem...“
Utihne jer mu riječi proguta osjećaj grizodušja. Svjestan je da je njegova pogreška što ne zna
baš ništa o svom jedinom djetetu.
Dok Sammy sjecka luk, Rex radi consomnté od lisičarki, šitaki gljiva, celera korjenaša i
majčine dušice.
„Neki samo procijede consommé kroz više slojeva sira“, kaže i pogleda sina. „Ali ja se uvijek
služim bjelanjkom kako bih pokupio sve nečistoće i ostatke.“

218
 Knjige.Club Books

„Nisi li trebao ići na put uskoro?“ pita Sammy i spusti nož.

„Ovaj ću se vikend naći s investitorima gore u Norrlandu... to je samo malo ulizivanja kako bi
se osjećali posebnima.“
„I ne možeš se tamo pokazati sa sinom koji je peder?“
„Mislio sam samo da... čak se i ja stresem od pomisli na skupinu muškaraca koji govore o
poslu i love divlje sobove, a kamoli ne ti...“
Rex krene oponašati povraćanje nad pećnicom, radnom površinom i po košulji.
„Dobro, shvaćam“, nasmije se Sammy.
„Ali što se mene tiče...“
Zaustavi se kada čuje kako zacvile mimokretna vrata i taman pomisli da je njegova zamjenica
uranila kada se vrata kuhinje otvore i u nju uđu Janus Mickelsen i Saga Bauer, ona lijepa agentica
Sigurnosno-obavještajne agencije.
Sammy pogleda u Sagu kao da će početi plakati. Iako ima ožiljak na licu, njezina ljepota
ostavlja bez daha.
„Bok“, kaže i napravi gestu prema muškarcu kraj sebe. „Ovo je moj kolega, Janus Mickelsen.“
„Upoznali smo se već“, kaže Rex.
„Stare Vernerove zapovijedi“, objasni Janus Sagi.
„Ovo je moj sin Sammy“, kaže Rex.
„Bok“, kaže Sammy i neočekivano im pristojno pruži ruku.
„Jesi li i ti kuhar?“ ljubazno upita Saga.
„Ne, ja... ja nisam ništa“, kaže on pocrvenjevši.
„Trebali bismo porazgovarati s tvojim ocem na nekoliko minuta“, kaže Janus i uzme jednu
limetu.
„Da iziđem u restoran?“ pita Sammy.
„Što se mene tiče, možeš ostati“, kaže Rex.
„Sam odlučuješ“, odgovori Saga.
„Pokušavam ne imati tajne pred njime“, kaže Rex.
Oprezno zgrabi koagulirani bjelanjak iz bistre juhe i smanji temperaturu.
„Vidjela sam te na televiziji kada si govorio o ministru vanjskih poslova“, poene Saga i nasloni
se na radnu površinu. „Bilo je to lijepo i dirljivo...“
„Hvala, to je...“
„Iako su sve to bile laži“, dovrši ona.
„Kako to misliš?“ pita Rex i pokuša glumiti kao da je odjednom postao sumnjičav.
„Mokrio si na njegov namještaj i...“
„Ah znam“, nasmije se. „Bilo je to pretjerano, ali imali smo...“
„Šuti“, kaže ona umorno.
„Naš je žargon bio...“
„Začepi.“
Rex utihne i pogleda je. Mišić pod okom počne mu trzati. Sammy si ne može pomoći, a da se
ne nasmije gledajući u pod.

219
 Knjige.Club Books

„Htio si opet reći da je to bilo samo dio vašeg prijateljstva“, kaže ona mirno. „Da ste imali
uvrnut humor, masu takvih spački... ali to nije istina jer niste ni bili prijatelji.“
„On je moj najstariji prijatelj“, pokuša Rex objasniti iako shvaća da je potpuno besmisleno.
„Ali ja znam da se niste vidjeli trideset godina.“
„Možda se nismo baš redovito viđali“, odgovori slabašno.
„Niste se uopće viđali.“
Rex spusti pogled i vidi kako Janus makne bijelu mačju dlaku s rukava kožnate jakne.
„Ali išli ste u isti internat“, kaže Saga mirno.
„Moj je tata bio šef Trgovačke banke, živjeli smo u ulici Strandvägen, po svemu sudeći sam
se trebao uklapati u internat Ludviksbergsskolan.“
„Zar se nisi?“ upita Saga.
„Postao sam kuhar, a ne direktor“, odgovori Rex i podigne lonac s vodom.
„Koje razočaranje“, nasmiješi se ona.
„Ali stvarno to i jesam, na razne načine.“
„Misliš da jesi?“
„Ponekad... a ponekad ne“, kaže iskreno i pogleda Sammyja. „Liječeni sam alkoholičar, ali
još uvijek imam faze kada posrnem... I jedna stvar koja se događa kada sam pijan je da ne mogu
smisliti našeg dragog ministra vanjskih poslova jer je... ma jebeš sve, mrtav je sad, ali... bio je
obični gad dok je bio živ „
Janus Mickelsen skloni crvene uvojke s lica i nasmije se tako da mu se bore smijeha pojave u
kutovima očiju.

220
 Knjige.Club Books

69.

OLAKŠANJE ZBOG TOGA ŠTO JE REKAO istinu potraje tek nekoliko sekundi prije no što ga uhvati
strah da se zapleo u mrežu. Rex oguli vlažni, svježi raženi kruh, osjeti da nema snage u rukama i
oprezno spusti nož na radnu površinu. Ne razumije što agenti Sigurnosno-obavještajne agencije
žele.
Možda su otpočetka znali za snimku?
Možda je ona vidjela krv na stolcu kada je bila kod njega.
Rex se pita bi li trebao biti oprezan, kontaktirati s odvjetnikom ili samo im ispričati o DJ-evoj
tučnjavi s pijancem.
„Mislio sam da čete htjeti razgovarati o ubojstvu Teddyja Johnsona“, kaže nakon kojeg
trenutka.
„Znaš li nešto o tome?“ začudi se crvenokosi muškarac i pogleda ga.“
„Ne, ali bio sam tamo kada se to dogodilo „
„Već imamo mnogo svjedoka“, kaže Janus i protrlja jedno uho.
„Jasno... Što zapravo želite pitati onda?“ pita Rex i kratko se nakašlje.
„Zanima me zašto ministra vanjskih poslova nazivaš gadom i mokriš u njegov bazen?“ pita
Saga Bauer blago.
„U redu“, šapne.
„Sammy, želim samo reći da tvoj otac nije osumnjičen ni za kakav zločin“, kaže ona.
„On je moj tata samo na papiru“, odgovori Sammy.
Rex opere ruke i obriše ih o ručnik.
„Naš je ministar kao mladić bio, kako da kažem... Wille nije mogao podnijeti to što sam uvijek
imao bolje rezultate na svim testovima. Mislim, naravno da je i on dobivao sve najbolje ocjene jer
je njegova obitelj stotinama godina financirala školu, ali to mu nije bilo dovoljno... Kada je Wille
saznao da sam u vezi s jednom slatkom djevojkom iz jednog drugog razreda, odjednom je pod
svaku cijenu htio spavati s njom... a htio je to samo zato da uništi mene, da pokaže svoju moć u
školi, tako je on to radio.“
„Možda je ona jednostavno htjela spavati s njim“, ponudi Saga drugo objašnjenje.
„Naravno, sigurno je htjela, ali... I ne kažem da sam ja imao plemenitije namjere od njega, ali
ja sam stvarno bio zaljubljen u nju... a njemu ona nije značila ništa.“
„Kako možeš znati da se on nije zatelebao u tvoju djevojku?“ pita Saga.

221
 Knjige.Club Books

„Sam je to rekao... nazivao ju je svim mogućim pogrdnim imenima, govorio da je kurva i

sponzoruša...“
„I zvuči kao obični gad“, kimne ona.
„Svjestan sam da su svi koji idu u internat Ludviksbergsskolan privilegirani“, nastavi Rex.
„Ali s naše je strane zida škola svejedno bila podijeljena između nas novopečenih bogataša i one
nekolicine kojima je položaj u društvu bio zagarantiran već generacijama. Oni su imali poseban
tretman... svi su znali da samo za njih vrijede posebna pravila, da dobivaju posebne stipendije i
nalaze se u svojim klubovima.“
„Jadni tata“, ironizira Sammy.
„Sammy, bilo mi je sedamnaest godina, čovjek je vrlo osjetljiv u tim godinama.“
„Šalio sam se.“
„Znam, samo želim da se to kaže naglas“, kaže i okrene se ponovno prema Sagi. „U svakom
slučaju... naš je budući ministar vanjskih poslova bio predsjednik jednog iznimno ekskluzivnog
kluba za muškarce koji se nalazio na kampusu... ne znam ni koje mu je bilo pravo ime, ali sjećam
se da ga je on zvao Zečjom rupom... a kada je Grace dospjela u društvo koje se ondje okupljalo, ja
joj više nisam vrijedio ni pišljiva boba, što i razumijem jer nije znala što govore iza njezinih leđa.
Gledala ih je kao neke slavne osobe, kao prave zvijezde.“
Zamijeti kako se Sagino lice napeto, kao da je nešto što je upravo rekao probudilo njezinu
pažnju.
„Tko je još bio u tom klubu sa zečevima?“ pita.
„To znaju samo oni, bilo je tajno i mene nije briga za to.“
„Znači, ne znaš tko su biti ostali članovi?“
„Ne“
„Ovo je jako važno“, kaže Saga glasno.
„Smiri se“, kaže Janus i izvadi si vinsku čašu iz ormarića.
„Nisam bio ni u blizini tog društva“, odgovori Rex. „Nemam pojma ni o čemu, samo
pokušavam objasniti zašto nisam mogao smisliti ministra kada god bih se napio.“
„Ali Grace onda sigurno zna tko je bio u klubu“, kaže Saga. „Jasno“
Janus Mickelsen ispusti čašu na pod. Razbije se i krhotine se rasprše među kuhinjskim
elementima.
„Oprosti“, kaže Janus i svijetle mu obrve pobijele od uzrujanosti. „Imaš li metlu?“
„Nema veze“, kaže Rex.
„Isprike“, promrmlja Janus i počne skupljati najveće krhotine. „Znaš li kako mogu doći do
Grace?“ pita Saga.
„Ona je iz Chicaga..

Kada Saga Bauer ode, Rex isprži lisičarke i dva komadića raženog kruha u maslacu, stavi ih na
tanjuriće i preko njih prelije consommé.
Sammy i on stoje jedan kraj drugog i jedu s kuhinjskih elemenata. „Ukusno je“, kaže sin.
„Reci mi detaljnije što misliš, budi iskren.“
„Ne znam... samo je ukusno.“

222
 Knjige.Club Books

„Nedostaje malo kiselkastog okusa“, kaže Rex. „Probat ću sutra ponovno s malo limete.“
„Ne znam ja“, nasmije se Sammy.
Rex ne može otjerati neugodan osjećaj nakon razgovora s agentima. Srce mu je nemirno otkad
je spomenuo Grace. Samo se sjeća kako se više nije htjela naći s njim i kako je prestala odgovarati
na pozive.
„Stvarno je nevjerojatna“, kaže Sammy i pojede ostatak na tanjuriću.
„Tko?“
„Kako tko?“ nasmije se.
„Ah da, policajka, znam, najljepša je osoba koju sam ikada vidio... nakon tvoje mame,
naravno.“
„Tata, teško mi je povjerovati da si se popeo preko ograde ministra vanjskih poslova i
pomokrio se u njegov bazen“, kaže sin smijući mu se,
„Nisam ga baš volio.“
„To je jasno.“
Rex spusti svoj tanjur na radnu površinu.
„Nisam sve rekao policiji jer se ne smijem sada umiješati u neki skandal.“
„Što se dogodilo?“
„Ma ne, ništa... samo ne želim da si umisle da ministrova smrt ima ikakve veze sa mnom.“
Sammy podigne obrve.
„Zašto bi to pomislili?“
„Prava je istina o tom društvu u školi da su me jedne večeri prevarili da uđem u sjenik i
dobrano me istukli. Slomili su mi više rebara i dali mi ovaj dar“, kaže Rex i pokaže duboki ožiljak
na korijenu nosa. “Možda nije bilo toliko opasno, ali možeš si misliti kakav je to udarac bio za moj
ponos... shvatio sam da neću izdržati da ih gledam svaki dan i da se moram praviti kao da se ništa
nije dogodilo i postati njihovo žrtveno janje... Pa sam odmah napustio školu.“
„Oni su trebali biti ti koji će napustiti školu.“
„To se ni u ludilu ne bi dogodilo“, kaže Rex i slegne ramenima. „Imali su svu moć, a ja se
nikome nisam mogao obratiti... Rektor, profesori, svi su bili na njihovoj strani.“
„Trebao si to ispričati policiji“, kaže Sammy ozbiljno.
„Ne mogu“, odgovori Rex.
„Ali, tata, smiri se, kuhar si, ljubazan si, i nisi napravio ništa nasilno cijeli svoj život.“
„Nije to tako jednostavno“, odgovori Rex.
Sammy prčka po vrećicama s mesom u vakuumu u vodi i provjeri temperaturu i tajmer.
„Meso je odstajalo dva sata“, kaže,
„Onda uzmeš maslac, nekoliko grančica majčine dušice, malo bijelog luka i...“
Sunce zađe za oblakom i siva kiša počne udarati na prozore koji gledaju prema vrtu. Električno
svjetlo okružuju sjene u pokretu. Odjednom se Rexu učini da začuje nekoga u restoranu, kao da se
neko tijelo obavljeno plastikom kreće među stolovima.
Zamišljeno priđe prostoriji koja funkcionira kao hodnik između kuhinje i dvorane za jelo i
zaustavi se, oprezno odškrine vrata i sluša.
„Što je?“ upita Sammy iza njega.
223
 Knjige.Club Books

„Ne znam“
Rex prođe kraj škripavih mimokretnih vrata i uđe u praznu dvoranu za jelo. Sve djeluje poput
sna, s tim postavljenim stolovima i kišom koja rominja na prozorima, svjetlom koje pada preko
namreškanih bijelih stolnjaka, srebrnog pribora za jelo i vinskih čaša.
Rex se tržne kada mu telefon zazvoni u stražnjem džepu. Broj je sakriven, ali ipak se javi.
Veza je slaba i krči mu u uhu. Kroz veliki prozor vidi automobile i ljude koji s kišobranima hodaju
po kiši. Ponovi svoje ime, pričeka nekoliko sekundi i taman poželi prekinuti razgovor kada, kao iz
neke udaljenosti, začuje dječji glas.
„Ten little rabbits, ali dressed in white, tried to go to Heaven on the end of a kite...“
„I think you've dialled the wrong number“, kaže Rex, ali čini se da ga dijete ne čuje, već
nastavi recitirati brojalicu.
„Nine little rabbits, ali dressed in white, tried to go to Heaven on the end of a kite. Kite string
got broken, down they all fell. Instead of going to Heaven they went to...“
Rex sluša odbrojavanje brojalice, a onda se veza prekine.
Kroz jedan od prozora vidi da pedeset metara dalje jedno dijete stoji pod vijaduktom. Lice mu
je isprva bilo skriveno u sjeni, ali onda u potpunosti nestane jer se dijete okrenulo i ušlo u mračnu
garažu.

224
 Knjige.Club Books

70.

ZRAK JE ZAGUŠLJIV I ULJANO SVJETLO osvjetljuje poljanice kraj ulice Nynäsvägen. Joona
pretekne kamion koji prevozi prašnjavu šutu.
Zamjenik rektora internata Ludviksbergsskolan nije mu htio dati popis učenika dok ne nabavi
službeni zahtjev tužitelja ili voditelja istrage.
„Ovo je privatni internat“, objasnio je rektor u telefonskom razgovoru. „Na nas se ne odnose
zakoni o pravu na pristup informacijama.“
Prve su tri žrtve prije trideset godina bile povezane s internatom, razmišlja Joona vozeći se
prema njemu.
Vjerojatno i buduće žrtve imaju neke veze s tim mjestom.
Možda i počinitelj.
Škola je ono što ih povezuje, razmišlja Joona.
Ali postoji i način na koji se sve to slaže na nekoj dubljoj razini.
Mora pronaći tu specifičnu konstelaciju, pronaći algoritme, riješiti zagonetku.
Dok se vozi, sluša popis pjesama koji je zapravo složio za svoju kćerku Lumi. To su stari
zapisi švedske narodne glazbe, koračnica i hamba, narodnog plesa u tročetvrtinskom taktu. Violine
prizivaju turobnost ljeta, žudnju mladih i promjene svijetlih noći.
Pomisli na Summin svadbeni vijenac od isprepletenog korijenja i na njezin osmjeh kada se
popela na klupicu kako bi ga poljubila.
Joona siđe s autoceste iza Ösmoa i odveze se na istok prema arhipelagu, slijedi uski put koji
se širi dok prelazi preko dva mosta i tunela među četirima otocima.
Izbije na otok Muskö, a onda ga nazove Saga Bauer. Joona utiša glazbu, povuče prstom na
zaslonu automobila i javi se.
„Moram razgovarati s tobom“, kaže bez okolišanja i Joona čuje da pali svoj motor.
„Smiješ li razgovarati sa mnom?“
„Ne“
„Ne smijem ni ja razgovarati s tobom „
Joona pomisli kako je ironično to što Saga Bauer i on zajedničkim snagama pokušavaju riješiti
misterij ubojstva iako su im zadaci suprotni poput noći i dana; njezin je zadatak da sve sakrije, a
njegov da sve razotkrije.

225
 Knjige.Club Books

Voda je srebrnkasto mirna i Joona promatra kako se jato patki odvoji od svog odraza na vodi
u trenutku kada polete. Sluša kako Saga govori o tome da je Rex imao djevojku, Grace Lindstrom,
koja ga je napustila zbog Williama Focka.
„Sada ide zanimljivi dio“, kaže.
„Slušam“, odgovori Joona vozeći se kraj područja namijenjenog održavanju vojnih vježbi.
„ William je u školi predsjedavao nekom vrstom kluba za odabrane učenike, ne znam što su
tamo radili, ali prostor su nazivali Zečjom rupom.“
„Zečja rupa“, ponovi Joona i pomisli kako se približavaju odgovoru.
„To je ono što tražimo, zar ne?“
„Imaš li imena svih članova?“
„Samo znam za Grace i Willea.“
„A ostali?“
„Rex ne zna.“
„Ali Grace mora znati“, kaže Joona.
„Jasno, ali čini se da ona živi u Chicagu..“
„Otići ću onamo“, kaže Joona.
„Ne, razgovarala sam s Vernerom, odlazim onamo čim saznam adresu“
„Odlično.“
On blago uspori i nastavi u aleju koja vodi ravno prema internatu
Ludviksbergsskolan. Velika glavna zgrada nalikuje na plemićko imanje s bijelim kamenim
zidovima i mansardnim krovom.
Ostavi automobil na parkiralištu za posjetitelje i prijeđe preko travnjaka do velikih stuba. Tlo
je puno plavog cvijeća, ali srne ili zečevi izgrizli su listove i stabljike, Joona se sagne i podigne
jedan od potrganih cvjetova koji su još ostali.
Prođe kraj skupine učenika u tamnoplavim školskim uniformama koji u naručju drže
svežnjeve školskih udžbenika.
Na ulazu visi velika fotografija u boji koja prikazuje cijelo području škole sa strelicama i
natpisima. Postoje četiri učenička doma za djevojke i četiri za dečke, smještaj za čuvara, smještaji
za profesore, staje, skladište, crpne stanice, sportska igrališta i kuća na plaži.
Joona uđe kroz staklena vrata do rektorova ureda i pokaže značku tajnici koja ga uvede u
veliku prostoriju s namještajem od lakiranog hrasta i velikim prozorima koji gledaju na park. Iza
pisaćeg stola vise uokvirene fotografije članova kraljevske obitelji koji su bili učenici internata.
Rektor stoji pred naslonjačima od tamnosmeđe kože sa svežnjem papira u jednoj ruci. Mršav
je čovjek u pedesetima, ispravna držanja, s glatko obrijanim licem i tamnoplavom kosom
raščešljanom s razdjeljkom na stranu.
Joona ode ravno do njega i preda mu plavi cvjetić, a zatim izvadi i dokument iz plastične
košuljice.
„Ovo je odluka tužitelja.“
„Ne treba mi to“, kaže rektor ni ne pogledavši papir. „Sretan sam ako mogu pomoći.“
„Gdje je registar učenika?“
„Poslužite se“, nasmiješi se i pokaže gestom prema ugrađenoj polici koja prekriva cijeli zid.

226
 Knjige.Club Books

Joona prvo pogleda referentni indeks. U svežnjevima s polovičnim uvezom nalaze se svi
godišnjaci otkad je škola osnovana. Slijedi hrpte knjiga i vrati se trideset godina unatrag.
„Smijem li pitati o čemu se ovdje radi?“ pita rektor i stavi cvijet kraj tipkovnice računala kada
sjedne.
„O istrazi“, odgovori Jona i izvadi jednu knjigu.
„To razumijem, ali... svejedno želim znati radi li se o nečemu što bi negativno moglo utjecati
na školu.“
„Pokušavam zaustaviti pomahnitalog ubojicu.“
„Kakvog?“ podsmjehne se rektor.
Joona izvadi još četiri godišnjaka i stavi ih na stol.
Počne listati među slikama starima trideset godina i vidi fotografije gostujućeg predavanja
sjedobradog pisca Williama Goldinga u auli, proslave za dan Svete Lucije te natjecanja iz tenisa,
kriketa, dresure i konjičkih skokova.
Pogledom pregledava dan odlaska maturanata iz škole sa studentskim kapicama na glavama,
školske plesove s velikim orkestrima i nedjeljne ručkove u dvorani s bijelim stolnjacima, kristalnim
lusterima i osobljem koje ih poslužuje.
Prema kazalu na kraju, internat svake nastavne godine prima oko petsto trideset učenika.
Zajedno s profesorima, osobljem, kućepaziteljicom i kućepaziteljem koji žive svatko u jednom
domu za učenike te ostalim zaposlenicima u knjizi ima oko šesto pedeset imena.
Na jednoj se fotografiji vidi mlađi William Fock, muškarac koji će mnogo godina kasnije
postati ministar vanjskih poslova Švedske. Preuzima stipendiju od tadašnjeg rektora.
Bez žurbe Joona spremi pet godišnjaka u svoju vojničko zelenu torbu od tkanine.
„Ovo je referentna knjižnica“, prosvjeduje rektor. „Ne možete ponijeti sa sobom naše
godišnjake...“
„Recite mi sve o Zečjoj rupi“, kaže Joona i povuče zatvarač na torbi.
Rektor se na sekundu zbuni od iznenađenja, ali onda odlučno stisne bradu.
„Složit ću se s međunarodnim novinama kada kažu da bi se u švedskoj policiji možda mogli
pozabaviti time da pronađu ubojicu Teddyja Johnsona... To je samo mali savjet jer mi se čini davi
i vaši kolege imate previše slobodna vremena.“
„To je bio klub u ovoj školi“, kaže Joona.
„Ne zvuči mi poznato.“
„Možda je bio tajan?“
„Nažalost, ne vjerujem da imamo nekakva društva mrtvih pjesnika“, nasmije se rektor hladno.
„Znači nemate nikakvih tradicionalnih klubova niti udruga?“ „Dozvolio sam vam da pogledate
u naše knjige iako sumnjam da ćete ovdje pronaći svog ‘pomahnitalog ubojicu’, ali neću odgovarati
na privatna pitanja o učenicima ili klubovima kojima možda pripadaju.“ “Radi li netko od osoblja
ovdje duže od trideset godina?“
Kada rektor ne odgovori, Joona zaobiđe stol i krene klikati na računalu, uđe u ekonomski
izvještaj i dođe sve do plaća zaposlenika. „Konjušar“, tiho odgovori rektor.
„Kako se zove?“
„Emil... nešto.“

227
 Knjige.Club Books

71.

DOLJE KOD STAJA STOJI JEDNA SKUPINA učenika koji puše. Jedna djevojka usamljeno jaše u
padoku, a nekoliko konja pase na pašnjaku iza zgrade. Učenici internata za vrijeme nastave mogu
dobiti smještaj i hranu za svoje konje s punom uslugom.
Joonin mobitel zavibrira točno kada stigne na hipodrom. Stigla mu je Sagina poruka. Javlja
da ide na sljedeći izravni let za Chicago kako bi porazgovarala s jedinom članicom Zečje rupe za
koju znaju.
Grace Lindstrom.
Unutra među boksovima zrak je težak od konja, kože i sijena. Staja se sastoji od trideset i šest
boksova i ugrijane prostorije za sedla.
Mršavi muškarac u šezdesetima odjeven u zelenu podstavljenu jaknu i gumene čizme timari
smeđeg konja.
„Emile?“ obrati mu se Joona.
Muškarac se zaustavi, a konj frkne i uši mu se nervozno okrenu u smjeru nepoznatog glasa.
„Ima jako lijep vrat i bedra“, kaže Joona.
„Istina“, odgovori muškarac ne okrenuvši se.
Drhtavih ruku odloži četku i strugač.
Joona priđe pastuhu i potapša ga po plećki. Konj je osjetljiv, koža mu odmah reagira i stisne
se pod njegovim dlanom.
„Previše je nervozan“ kaže Emil i okrene se prema Jooni.
„Možda je previše nestrpljiv.“
„Trebaš ga vidjeti u galopu, brz je poput munje.“
„Upravo sam razgovarao s rektorom i rekao je da bi mi ti možda mogao pomoći“, kaže Joona
i pokaže svoju policijsku značku.
„Što se dogodilo?“
„Bavim se prilično velikom slagalicom i trebam pomoć s jednim njezinim dijelom, pomoć od
nekoga tko već dugo radi u ovom internatu.“
„Počeo sam raditi kao konjušar ovdje prije trideset i pet godina“, oprezno odgovori Emil.
„Onda znaš za Zečju rupu“, kaže Joona.
„Ne“, kaže muškarac naglo i okrene pogled prema niskom prozoru. „To je nekakav klub“,
objasni Joona.

228
 Knjige.Club Books

„Moram raditi“, promrmlja Emil i uhvati dršku jedne lopate. „Razumijem, ali vidim i da znaš
o čemu govorim.“
„Ne znam.“
„Tko se sastajao u Zečjoj rupi?“
„Odakle da ja znam? Bio sam konjušar... još uvijek sam samo konjušar.“
„Ali vidiš što se događa, vidio si mnogo toga. Zar ne?“
„Držim se za sebe“, odgovori Emil i ispusti dršku na lopati kao da je izgubio svu snagu.
„Reci mi o Zečjoj rupi.“
„Čuo sam kako govore o tome prvih godina, ali...“
„Tko je bio u klubu?“
„Nemam pojma“, šapne.
„Što se radilo u klubu?“ uporan je Joona.
„Slavilo, pušilo, pilo... uobičajeno.“
„Kako znaš?“
„Tako je izgledalo.“
„Jesi li bio na slavljima?“
„Jesam li ja bio?“ kaže Emil i brada mu zadrhti. „Ma odi u kurac.“ Konj osjeti njegovu
razdraženost te se i on uzvrpolji, počne stupati i udarati nogama tako da se uzde zaljuljaju na zidu.
„Pogledao si prema crpnoj stanici kada sam tek spomenuo Zečju rupu. Nalazi li se tamo?“
„Ne postoji više“, kaže Emil i duboko udahne.
„Ali bila je tamo?“
„Da.“
„Pokaži mi.“
Iziđu zajedno, pođu uz šljunčani put, kraj smještaja za čuvara i dalje prema crpnoj stanici gdje
siđu s puta i nastave do ruba šume.
Emil vodi Joonu do zaraslog temelja kuće prekrivenog korovom i mladicama breze.
Oklijevajući zastane pred malenim otvorom u tlu, rukom uhvati nekoliko vlati visoke trave s livade
i krene ih razdvajati.
„Je li ovo Zečja rupa?“
„Da“, odgovori Emil i obriše suze iz kutova očiju.
Veliko je korijenje raspolovilo nekoliko kamena temeljaca, a među razbarušenim grmovima
vide se uske stube koje vode do podruma. Zatrpane su zemljom i kamenjem.
„Što je ovdje zapravo bilo?“
„Ne znam, nisam dobrodošao ovdje“, šapne Emil.
„Zašto si ostao u školi ovoliko godina?“
„Gdje bih drugdje upoznao ovako prekrasne konje?“ kaže muškarac i krene se vraćati prema
stajama.
Obrasli temelji nalaze se pedeset metara iza glavne zgrade starog imanja odnosno svijetlosive
zgrade na dvije etaže koja je činila učenički dom Haga.

229
 Knjige.Club Books

Joona spusti torbu u travu, izvadi najnovije godišnjake, ponovno prolista među slikama i
detaljnije ih pregleda svaki put kada je učenički dom Haga na njima.
Zaustavi se kod jedne zimske slike gdje se djeca plave kose i crvenih obraza grudaju.
Iza njih se vidi lijepi plavi paviljon.
Nalazio se točno ovdje.
Zečja rupa nije bila nikakva rupa pod zemljom, nikakav podrum pod starim imanjem.
Prije trideset se godina na ovom mjestu nalazila lijepa zgrada.
Na fotografijama su prozori paviljona zatvoreni. Pozlaćenim slovima nad vratima piše
bellando vincere, kao da im je to bio moto.
Joona nogom snažno udari o tlo na rubu obraslog kamenja, obiđe ga, povuče malo trave iz
korijena, petom razbije nekoliko crepova, sagne se i uzme komadić spaljenog drveta, okrene ga i
shvati da je to bio dio prozorskog okna.
Vrati se do velike školske zgrade i ponovno uđe u rektorov ured, a tajnica ga slijedi u stopu.
„Ann-Marie“, kaže rektor umorno. „Možeš li inspektoru objasniti kako funkcioniraju vremena
posjeta i...“
„Ako mi još jednom slažeš, zgrabit ću te, odvući do svog automobila i odvesti u zatvor
Kronobergshäktet“ kaže Joona rektoru.
„Pozvat ću odvjetnike“, zadrhti muškarac i dohvati telefon.
Joona mu stavi crni komadić spaljena drveta na pisaći stol. Zemlja i komadići ugljena prospu
se po ispoliranoj površini.
„Ispričaj mi o plavoj zgradi koja je izgorjela.“
„Paviljon Crusebjörn“, kaže rektor tiho.
„Kako su ga učenici nazivali?“
Rektor spusti telefon, rukom obriše čelo i nešto šapne sam za sebe.
„Što si rekao?“ oštro drekne Joona.
„Zečja rupa.“
„Škola je zacijelo upravljala i paviljonom“, kaže Joona.
„Da, naravno“, prizna rektor.
Velike mrlje znoja izbile su mu na bijeloj košulji pod pazusima.
„Ali ga je na raspolaganje stavila internom klubu.“
„Moć nije uvijek vidljiva“, kaže rektor muklo. „Nije baš tako da rektor i uprava škole odlučuju
o stvarima.“
„Tko je bio u klubu?“
„Ne znam, to je daleko iznad moje razine, nikada ne bih dobio pristup onamo.“
„Zašto je zgrada izgorjela?“
„Bila je... Požar je bio podmetnut... Ništa nije bilo prijavljeno policiji, ali jednog su učenika
izbacili iz škole.“
„Daj mi njegovo ime“, kaže Joona i pogleda ga ledeno sivim očima.
„Ne mogu“, zajeca rektor. „Ne razumiješ... Izgubit ću posao.“
„Vrijedno je toga“, kaže Joona.

230
 Knjige.Club Books

Rektor sjedi spuštena pogleda, ruke mu se tresu na stolu i na koncu tiho kaže:
„Oscar von Creutz... On je spalio paviljon.“

231
 Knjige.Club Books

72.

JOONA PROTRČI KROZ VELIKI ULAZ u bolnicu Danderyd i zamišlja kako Zečja rupa guta sve
pred sobom poput crne rupe.
Trenutačno postoje samo dva traga koja mogu slijediti.
Dva imena.
Jedno je ime članice kluba, a drugo onoga tko je spalio sve.
Saga je uspjela uči u trag Grace, a Joona je uposlio Anju da pronađe Oscara.
U internatu Ludviksbergsskolan nije bilo nikakvih zapisa o tome koji su učenici imali pristup
Zečjoj rupi.
Uprava je škole s diskrecijom rukovodila privilegijama određenih obitelji.
Jedino su članovi znali tko je još u klubu.
William Fock samo se šepurio sa svojim ekskluzivnim klubom pred Rexom kako bi pokazao
tko ima moć, ponašao se poput djeteta koje samo određenima nudi slatkiše.
U hodniku stoji Anja Larsson i čeka pred dizalima. Žarko žuti kostim na njoj pripija joj se oko
punašnog tijela.
Snažna ramena otkrivaju da je u svoje vrijeme osvajala olimpijske medalje u plivanju, ali
trenutačno radi u NOO-u. Sve dok Joona Linna nije bio osuđen na zatvor, bili su najbliži suradnici.
Točno kada dizalo zazvoni, Joona dostigne Anju. Uđu zajedno, pogledaju se i nasmiješe.
„Peti kat?“ pita Joona i pritisne dugme.
„Trebao si još koju godinu biti zatvoren u Kumli“ promrmlja Anja i zaškilji prema njemu.
„Možda.“
„Jer izgleda da ti je godilo, zgodniji si nego ikad“, kaže i snažno ga zagrli.
„Nedostajala si mi“, šapne on grleći je.
„Lažeš“, nasmije se ona.
Ostanu zagrljeni dok se vrata ne otvore na petom katu. Anja ga preko volje pusti i izmasira si
sljepoočnicu. Skupa pođu hodnikom.
„Kako je Gustav?“
„Bit će dobro“, kaže i pokušava zvučati veselo.
Prođu kraj staklene stijene recepcije na kojoj nema nikoga i kraj čekaonice sa stalkom za
novine pričvršćenim na zidu na kojemu se nalaze već bezbroj puta prelistani lifestyle časopisi.
Gustavova se soba nalazi dalje u hodniku, ali Anja se zaustavi prije no što stignu do nje.
232
 Knjige.Club Books

„Otići ću po kavu, mislim da želi nasamo razgovarati s tobom“, kaže prigušeno.

„U redu“, odgovori Joona.
„Budi ljubazan prema njemu“, kaže ona i nestane.
Joona pokuca na vrata i uđe. Soba je malena, ima zidove u kremastoj boji i ormarić od svijetla
drveta.
Žaluzine na prozoru su spuštene, ali veliki se buket nalazi u vazi na prozorskoj dasci.
Gustav leži u bolničkom krevetu sa žutim pokrivačem preko nogu. Infuzijska tekućina
ravnomjerno kapka kraj regulatora. Nakon amputacije su mu zavezali zavoj preko cijelih prsa i
spojen je na plastičnu cijev koja vodi do polupune drenažne vrećice.
„Kako si?“ upita ga Joona i sjedne na stolac kraj kreveta.
„Dobro“, kaže Gustav i okrene se prema Jooni.
Pokaže na batrljak kod ramena.
„Malo me pumpaju drogama pa sam stalno umrtvljen... cijelo vrijeme spavam“, kaže ozbiljno.
„Je li Anja donijela ovo cvijeće?“
„Zapravo je od Janusa... Nadam se da nije imao problema zbog toga što se dogodilo, dobar je
on... Dobar je vođa, dobar snajperist i, baš kao i ti, ne zna stati dok nije gotovo.“
Njegovo je inače ljubazno lice sada stisnuto i vrlo blijedo, a usnice su mu gotovo bijele.
„Joona... mnogo sam razmišljao o tome što da ti kažem ako dobijem priliku... i jedino na što
se stalno vraćam je da se sramim... tako mi je neizmjerno žao, znam da ne bih smio govoriti o
ovome... Ali tebi valjda smijem reći da je akcija bila katastrofalna... Ne mogu shvatiti to,
izgubio sam Sonnyja i Jamaia... izgubio sam helikopter, izgubio sam Markusa i...“
Oči su mu potpuno prazne. Utihne, odmahne glavom i šapće da mu je žao.
„Nitko nije mogao predvidjeti razvoj događaja, tako je to“, odvrati Joona tiho. „Daš sve od
sebe, ali ponekad ipak sve pođe po zlu... i ti si platio visoku cijenu.“
„Ja sam imao sreće“, kaže Gustav. „Ali drugi...“
Riječi mu zamru i zatvori oči. Čini se da se izgubio u mislima. Glava mu polako padne na prsa
i Joona shvati da je zaspao.
Kada Joona iziđe na hodnik, Anja stoji pred vratima i jede pužiće od cimeta iz vrećice. Pruži
joj torbu s godišnjacima koje je uzeo iz internata Ludviksbergsskolan i zamoli je da potraži sva
imena u registru kažnjenih, nestalih i mrtvih.
„Samo ću pozdraviti Gustava“, kaže.
„Jesi li saznala išta o Oscaru von Creutzu?“
„Odgovor mi treba stići svaki čas“, kaže i pruži mu vrećicu s pužićima.
On gurne ruku unutra, a ona je zgrabi pa se malo i preglasno nasmiju kada se on pokuša
osloboditi. Anja proučava Joonu dok jede pužić smijući se i objašnjava mu da je kave ponestalo,
ali da mu može donijeti čašu soka od jagode. No odjednom joj zazvoni mobitel.
„Dobro“, kaže, „Oscar von Creutz registriran je na adresi Österlånggatan deset... i usto ima
kuću na francuskoj rivijeri... živi sam, ali počeo je hodati s jednom djevojkom, Caroline Hamilton...
mislim da je premlada za njega... I nitko od njih se ne javlja na telefon.“
Lijepa kuća iz devetnaestog stoljeća neobično je mlada za zgradu koja se nalazi usred stare
stockholmske jezgre Gamla stan i mnogo viša od zgrada koje je okružuju.

233
 Knjige.Club Books

Oscar von Creutz jutros se nije pojavio na radnome mjestu, a njegova djevojka Caroline nije
došla na nastavu u srednjoj školi Enskilda.
Joona pozvoni na vrata na najvišem katu i pričeka nekoliko sekundi, zatim snažno pokuca,
pogleda kroz otvor za poštu i vidi nagomilanu poštu na podu predsoblja.
Pritisne kvaku i osjeti da sigurnosna brava nije zaključana.
Sunce kroz obojeni stakleni prozor osvjetljava tiho stubište.
Joona u ključanicu gurne otpirač, pročačka njime sredinu brave, podigne zupčanik po
zupčanik, oprezno okrene, izvuče otpirač i pokuša još jednom otvoriti vrata. Mehanizam škljocne.
Vrata stana Oscara von Creutza otvore se i pisma i reklamne brošure razlete se po stubištu.
„Policija“, vikne Joona. „Ulazim!“
Izvuče pištolj i uđe u veliko predsoblje s ugradbenom garderobom od crnog drva. Odjeća je
popadala s vješalica i ostavljena je da leži na podu preko cipela i čizama.
Plastična vrećica sa šamponom, balzamom i sapunom prevrnula se, pa se na hrapavom
kamenom podu stvorio bazen ružičaste tekućine.
Joona oprezno uđe u dnevni boravak sa stubama koje vode do gornjeg kata sa staklenim
zidovima. Sve je mirno, ali zrak je težak od zagušljiva smrada. Žuto svjetlo kroz prozore osvjetljuje
svjetlucavi pod.
Razbijen je stakleni stol među kaučevima, a malene krhotine stakla nalaze se po cijeloj sobi.
Na gornjem su katu upaljene lampe. Osvjetljuju zastor iza staklene stijene.
Joona nekoliko sekundi mirno stoji, a onda uđe u hodnik koji vođi do kuhinje. U hodniku je
ovješen dugačak niz tamnih obiteljskih portreta naslikanih uljem na platnu.
Bijeli je prah razgažen na podu, a tragovi stopala vode do zatvorenih vrata.
„Policija“, vikne Joona ponovno.
Oprezno ispruži ruku i gurne vrata. Sve je tiho. Ugleda djelić kupaonice te zidova i podova od
grafitno sivog mramora.
Brzo uđe, usmjeri pištolj u mrak, zamahne otvorom cijevi preko zidova i u kut.
Ruž, šminka i sjenila za oči razbacani su na podu kupaonice i u umivaoniku.
Približi se bakrenoj samostojećoj kadi i vidi da je bila do vrha napunjena vodom. Površina se
vode spustila za dva decimetra i rub je zaprljan.
U zidnom ormariću na čijim su vratašcima postavljena zrcala nalazi se nekoliko pakiranja
lijekova i paket s flasterima. U odrazu zrcala vidi hodnik iza sebe, a kada se pomakne u stranu na
zidu vidi otisak ruke koji vodi prema kuhinji.
Pomisli na zečeve koji na zmaju pokušavaju stići u raj, ali im uže odjednom pukne.
Pod zaškripi pod njegovom težinom.
Joona uđe u kuhinju s blagovaonicom u nastavku, prekorači izgaženi tetrapak mlijeka na podu,
brzo se kreće uz desni zid, usmjeri oružje prema blagovaonici, ali onda ga spusti.
Kuhinjski je otok osvijetljen, a na njemu se nalaze limenka usoljene ikre marke Kalixlöjrom,
ekološki uzgojena slanina i vrećica povrća za wok.
Voda je iscurila na pod.
Na kuhinjskim su elementima poredane konzerve, prašak za pečenje i pahuljice. Svi su
ormarići otvoreni.

234
 Knjige.Club Books

Joona priđe teškom namještaju u blagovaonici, tamnom drvenom stolu i osamnaest stolaca.
Zaustavi se na jednom kraju.
Kraj napola pune šalice kave i tanjurića s netaknutom kriškom prženog kruha nalaze se jutarnje
novine. Novosti o ubojstvu Teddyja Johnsona pred crkvom Svetog Ivana pune naslovnicu.
Joona se popne na gornji kat, pretraži kupaonicu i obje spavaće sobe. U jednoj se nalazi
djelomično napunjena putna torba i nenamješten bračni krevet. U drugoj su sobi izvučene sve
ladice s donjim rubljem i čarapama.
Joona vrati oružje u futrolu i napusti stan, gurne poštu preko praga, ponovno zatvori vrata i
otrči niz stube.
Oscar je vidio vijesti o smrti Teddyja Johnsona tek kada je sjeo za stol s jutarnjim novinama.
Atentat ga je uspaničio, počeo se pakirati, razbacao je svu odjeću, posvađao se s djevojkom.
Oscar se jako uplašio.
Osjećao je da nema vremena za čekanje.
Možda su on i djevojka sve ostavili, možda su uzeli neke torbe prije no što su pobjegli.
Izvađene konzerve i namjera da sa sobom uzmu živežne namirnice ukazuju na to da nisu
namjeravali poći u kuću u Francuskoj, nego su se mislili skloniti negdje u blizini.

235
 Knjige.Club Books

73.

SAGA BAUER PROBUDI SE DOK AVION leti nad jezerom Michigan. S visine od tri tisuće metara
površina se vode čini potpuno mirnom. Metalno svjetluca, sivkasta i bijela.
Obriše se rukom oko usta i razmisli o kratkoj poruci u kojoj joj je Joona javio da je Zečja rupa
bila zgrada koja je potpuno uništena u požaru za vrijeme Rexove posljednje godine u školi.
Požar nije bio prijavljen policiji, ali doveo je do vrlo neuobičajene mjere da je jedan od
plemenitih učenika, Oscar von Creutz, izbačen iz škole.
Joona joj je napisao da se čini da je Oscar u panici pobjegao iz svog doma u Gamla stanu.
Saga izvadi džepnu knjigu iz pretinca na stolcu, ubaci je u ručnu torbicu, nasloni se natrag i
čeka da slete na međunarodnu zračnu luku O’Hare.
Njezino putovanje dio je dogovora između Sigurnosno-obavještajne agencije i FBI-a nastalog
nakon ubojstva zamjenika ministra obrane SAD-a u Švedskoj. Sve je to unutar okvira radne
skupine za suzbijanje terorizma i međunarodne pravne pomoći.
Iako Saga ne vjeruje da je ubojstvo počinio terorist, otišla je na prvi let za Chicago.
Svejedno joj je hoće li to nazvati razmjenom informacija, terenskom suradnjom ili stručnom
podrškom.
Nakon što ju je Joona uvjerio u to da love pomahnitalog ubojicu, shvatila je da nemaju puno
vremena na raspolaganju.
Ušao je u aktivnu fazu ubijanja.
Nema razdoblja smirivanja, ne uzima predah. Tempo će samo rasti i rasti.
Ubio je tri osobe i misli ubiti još sedam ljudi.
Ten little rabbits.
Saga pomisli na brojalicu, odrezane uši i Zečju rupu.
Zečja je rupa sada jedini trag koji mogu slijediti.
Dječak William koji je poslije postao švedski ministar vanjskih poslova bio je predsjednik
kluba i učlanio je Rexovu djevojku u klub kako bi mu je oteo.
Možda je i Oscar von Creutz bio član kluba. Ili je spalio paviljon jer mu nisu dali pristup
klubu.
No Grace je jedina živuća osoba za koju sigurno znaju da je bila članica.
Bila je tamo, sastajala se s drugima.
Preko nje možda mogu uči u trag i počinitelju i budućim žrtvama.

236
 Knjige.Club Books

Znam da je Grace najvažniji ključ, pomisli Saga točno kada kotač zrakoplova dotakne stazu
za slijetanje, a ona zbog naglog kočenja odleti prema naprijed u sjedalu.
Otkopča sigurnosni pojas, ustane i prođe kraj putnika u business klasi. Jedan joj stjuard
pokušava prići kako bi joj rekao da sjedne, ali ne uspijeva se probiti pa je samo pusti da napusti
zrakoplov prije svih.
Nakon kontrole putovnice Saga polutrčeći prođe kraj trake za preuzimanje prtljage, prođe
carinu i iziđe na terminal za dolaske. Pravi se da ne vidi vozača iz FBI-a koji je čeka s natpisom
Miss Bauer.
Nema vremena za to da se vozika po Rooseveltovoj cesti u Chicagu, pije kavu i pravi se da
istražuje teroristički napad.
Saga se zaustavi na kiosku, kupi malenu kutiju keksa Swedish Dream Cookies i požuri prema
izlazu.
Grace je išla u internat Ludviksbergsskolan kada je njezin otac Gus Lindstrom radio u
američkom veleposlanstvu u Stockholmu kao vojni izaslanik.
Zatim se preselila u Chicago kako bi završila posljednju godinu srednje škole u staroj očevoj
školi.
Sada Grace ima više od pedeset godina, nikada se nije udavala, nema registrirani broj telefona
i nije aktivna na društvenim mrežama.
Posljednju godinu dana živi u ekskluzivnom njegovalištu Timberline Knolls Residential
Treatment Center. Saga ih je zvala i pitala za nju, razgovarala je s recepcionarkom i upraviteljem,
molila ih da proslijede poruku Grace, ali nije dobila nikakvu povratnu informaciju.
Joona joj je poslao njezinu fotografiju. Prikazuje plavušu s lijepim zubima koja podiže maleni
pehar. Oko vrata ima dvostruku bisernu nisku, a u kopči se reflektira bljesak od kamere. Svijetli
pulover namreškao joj se pod grudima i jedna je naramenica grudnjaka izvirila iz izreza.
Saga istrči kroz staklena vrata terminala za dolaske, prođe stajalište za taksije zračne luke i
slijedi pločnik nadesno kraj prašnjavih reklamnih natpisa za Microsoft Cloud.
Mirisi pečenja i ispušnih plinova ispunjavaju topli zrak. Smeće se kovitla u krugovima pred
izlazom u slučaju nužde.
Saga prijeđe cestu i dođe do niza tvrtki koje se bave iznajmljivanjem automobila. Uđe u ured
u kojemu je ledeno hladno i unajmi žarko žuti Ford Mustang.
Napusti zračnu luku, odveze se kroz veliko industrijsko područje, zatim izbije na cestu 294 i
prođe kroz proširena predgrađa s vilama i kućama u nizu.
Je li Grace samo privilegirana djevojka koja je napustila Rexa zbog snobova u ekskluzivnom
klubu ili pak samo razmažena kći američkog diplomata kojoj se nikada nije ni sviđalo u Švedskoj
i koja se samo htjela vratiti svojim prijateljima u Chicagu?
Očito je već nakon samo dvije godine u internatu Ludviksbergsskolan uživala dovoljno visok
status da dobije pristup Zečjoj rupi iako nije bila plemićkog podrijetla.
Saga se preko kanala odveze kroz šumski rezervat Waterfall Glen Country i ugleda kako
prestrašena obitelj patki skače u vodu.
Uspori i skrene kraj drvoreda na prilaz njegovališta, prođe visoku ogradu i parkira kraj glavne
zgrade.
Zrak miriše po vlažnoj šumi i tek pokošenoj travi.

237
 Knjige.Club Books

Nije prošlo ni pola sata otkada je napustila zračnu luku.

Na recepciji je žena ljubazno pogleda iza visokog pulta od trešnjina drva. Na stalku se nalaze
sjajne brošure.
Saga na engleskom objasni zašto je došla i kaže da je doletjela iz Švedske, da je stara
prijateljica obitelji Lindstrom i da bi htjela vidjeti Grace.
„Samo da provjerim njezin raspored“, nasmiješi se žena. „Za sat vremena ima terapiju
umjetnošću... a nakon toga imamo jogu.“
„Ne mislim dugo ostati“, uvjeri je Saga, upiše se u računalo i ispiše pločicu s natpisom
posjetitelj.
„Sjednite pa će netko od osiguranja doći po vas“, kimne žena.
Saga sjedne i prolista brošure. Otkrije da je Timberline Knolls holistički i duhovni
rehabilitacijski centar za ženske osobe starije od dvanaest godina.
„Gospođice?“ začuje hrapavi glas.
Promatra je vrlo krupan muškarac u uskoj stražarskoj uniformi. Diše kroz nos i ima kapljice
znoja na čelu. Pod pojasom velikog trbuha vise mu pendrek, električni šoker i revolver teškog
kalibra.
„Zovem se Mark i čast mi je odvesti vas na školski ples“, kaže.
„Odlično“, odgovori ona ne nasmiješivši se.
Iziđu na puteljak koji vodi do odvojenih kuća. Rođaci šetaju s pacijentima ili sjede na klupama
u zelenom parku.
„Imate li nasilnih pacijenata?“ pita.
„Ne morate se brinuti u mom prisustvu“, odgovori on.
„Zamijetila sam revolver.“
„Neki su naši gosti poznati i iznimno bogati... pa vas molim da ne zurite u njih“, kaže i napeto
diše.
„Ne zurim.“
„Gle, ako otrčiš i pokušaš uslikati selfie s Keshom, opalit ću te sa šest milijuna volti u tu slatku
malenu stražnjicu... a ako si naoružana, dobit ćeš šest hitaca među sise.“
Stražar se zanjiše i obriše znoj s lica nebijeljenom maramicom.
„Teške riječi“, promrmlja Saga.
„Da, ali ako budeš dobra prema meni, i ja ću biti dobar prema tebi.“
Prođu kraj veće zgrade s bijelim stupovima i natpisom na kojemu piše Timberline Academy te
kamene zgrade koja im služi kao studio za slikanje.
Mark joj zadihano pridrži vrata i pusti je u modernu zgradu. Slijedi je kraj dnevnog boravka s
prozorima s rešetkama koji gledaju na zelenilo, pa onda u hodnik sa svijetloplavim zidovima.
„Nazovi recepciju kada želiš da dođem po tebe“, kaže i tiho pokuca na vrata. Kimne Sagi da
može ući.

238
 Knjige.Club Books

74.

SAGA UĐE U MALENU PROSTORIJU S KREVETOM, komodom i foteljom za čitanje. Kraj velike
lončanice s palmom rasulo se malo zemlje. Uz prozor koji gleda na puteljak stoji mršava žena i
prčka po sivoj gumenoj letvici koja strši između luka i okvira prozora. Vani se vidi travnjak i klupa
u parku kraj velikog rododendrona.
„Grace?“ blago je dozove Saga i pričeka da se okrene. „Zovem se Saga Bauer i dolazim iz
Švedske.“
„Ne osjećam se dobro“, kaže žena slabašno.
„Voliš li kekse? Kupila sam ih u zračnoj luci.“
Grace se okrene prema Sagi i nervozno rukom protrlja obraz. Godine su ostavile snažan trag
na Grace, iz nje je usisana ona mlada djevojka, preostala je samo starica.
Sijedu je kosu skupila u tanku pletenicu koja joj se spušta preko pjegava ramena, lice joj je
koščato i naborano, a namjesto jednog oka ima beživotnu porculansku protezu.
„Imamo aparat za kavu u dnevnom boravku“, kaže slabašno.
Postave tanjuriće i šalice na okrugli stolić uz naslonjače i sjednu jedna nasuprot drugoj. Saga
joj pruži tanjurić s keksima, a ona zahvali i stavi jedan na svoj tanjurić.
„Postoji mnogo ljudi švedskih korijena u Chicagu“, kaže Grace i prčka po dugmadi na
kardiganu. „Većina je završila u Andersonvilleu. Čitala sam da je u jednom trenutku ovdje bilo
više Šveđana nego u Göteborgu. Baka mog tate, Selma, došla je iz Hallanda... doselila se ovamo u
svibnju tisuću devetsto dvanaeste i postala sluškinja.“
„I još uvijek svi dobro govorite švedski“, kaže Saga kako bi je navela da nastavi govoriti.
„Tata je često odlazio u Švedsku i... na kraju je postao vojni izaslanik u Stockholmu“, kaže
Grace s naznakom ponosa u glasu.
„Vojni izaslanik“, ponovi Saga.
„Ima mnogo tradicija... znaš, diplomatske veze između SAD-a i Švedske započele su zapravo
s Benjaminom Franklinom i švedskim ministrom vanjskih poslova „
„Nisam to znala.“
„Tata je bio vrlo odan veleposlaniku“, kaže Grace i spusti šalicu na tanjurić.
„Živjela si u Švedskoj?“
„Obožavala sam one svijetle noći...“
Sklizne joj rukav kardigana kada pokaže prema stropu i Saga vidi da joj je mršava ruka
prekrivena ožiljcima i porezotinama.

239
 Knjige.Club Books

„Išla si u školu izvan Stockholma.“

„U najbolju.“
Utihne i spusti mršave ruke u krilo. Saga razmišlja kako je u to vrijeme veleposlanik bio
Lyndon White Holland i kako je njezin otac ostao raditi u Švedskoj s njim iako mu se kći vratila u
Chicago nakon dvije godine.
„Ali vratila si se ovamo nakon samo dvije godine“, kaže iznenađeno. Grace se tržne i kratko
je pogleda.
„Jesam li? Možda sam žudjela za domom...“
„Iako su tvoji roditelji ostali u Švedskoj?“
„Tata je tek bio počeo raditi na svom položaju.“
„Ali prije nego što si se vratila kući, bila si članica jednog kluba u internatu
Ludviksbergsskolan“, kaže Saga mirno. „Nalazili ste se u paviljonu koji ste nazvali Zečjom
rupom.“
Graceino naborano lice zadrhti.
„Bilo je to samo smiješno ime“, promrmlja.
„Ali to je bio fin klub... za najplemenitije obitelji“, pokuša Saga. „Sada znam o čemu govoriš...
Imala sam novog dečka koji me odveo u jahački red Crusebjörn... To mu je bilo pravo ime. Imala
sam tek osamnaest godina, bila sam glupača... dobrica iz Chicaga koja je svake nedjelje išla u
švedsku luteransku crkvu. Prije nego što sam došla u Švedsku, nisam mislila da bih se ikada u
životu usudila biti u vezi s nekim...“
Počne neobično teško disati, potraži svoj lijek u džepu, izvuče bijelu bočicu s crvenim
poklopcem, ali tablete joj ispadnu na pod.
„Znači da znaš tko su bili članovi kluba?“
„Bili su poput filmskih zvijezda... Samo to što su mi dopustili da dođem tamo, što su me
doživjeli, osjećala sam se poput Pepeljuge.“
Grace uzme tablete koje je Saga podignula, tiho joj zahvali i proguta jednu bez vode.
„Kako se zvao tvoj dečko?“
„Dečko zapravo nije prava riječ... ali bilo je to davno“, dovrši ona.
„Ne izgledaš sretno.“
„Ne“, šapne Grace i ponovno utihne.
„Nisu svi dečki dobri“, kaže Saga i pokuša uhvatiti njezin pogled.
„Dok sam shvatila da su mi nešto stavili u piće, već je bilo prekasno. Loše sam se osjećala,
pokušala sam otići do vrata... sjećam se da su buljili u mene praznih lica... soba mi se vrtjela, bila
sam prisiljena spustiti se na koljena kako ne bih pala... pokušala sam im reći da želim ići kući...“
Grace stavi ruku pred usta i bulji ravno ispred sebe.
„Zlostavljali su te“, kaže Saga tiho i pokuša djelovati smireno.
Grace spusti drhtave ruke.
„Ne znam, ležala sam na podu“, kaže bezvučno. „Nisam se mogla pomaknuti, držali su mi
noge i ruke dok me Wille silovao... mislila sam na mamu i tatu, što ću im reći.“
„Tako mi je žao“, kaže Saga i uhvati je za ruku.

240
 Knjige.Club Books

„Ali nikada im ništa nisam rekla, nisam im mogla ispričati da su me svi u klubu silovali...
Stajali su u redu, gurkali se... Nisam shvaćala zašto su se toliko ljutili na mene, vikali su i pljuskali
me.“
Utihne i prčka po mrvicama keksa na stolu.
„Reci mi sve čega se sjećaš „
„Sjećam se... sjećam se da je počelo jako boljeti, ne znam, samo sam osjećala da je sve to
pogrešno, da sam ozbiljno ozlijeđena... ali nastavljali su i nastavljali, dahtali su, režali mi za
vratom, ljubili me u vrat, nasrtali na mene...“
Glas joj pukne i teško diše.
„Izmjenjivali su se i vidjela sam njihove krvave ruke... zapomagala sam, molila ih da pozovu
hitnu pomoć... Nisam mogla prestati plakati, pa su me udarili pepeljarom u lice, razbili bocu...“
Skupi se i zajeca.
„Posljednje čega se sjećam je kako mi je Teddy gurnuo palac u oko... mislila sam da ću
umrijeti, da bar sam umrla, ali samo sam ostala bez svijesti...“
Bespomoćno zaplače i zgrči se. Ramena joj se snažno zatresu. Saga ništa ne kaže, samo je
zagrli i pusti je da ispriča do kraja.
„Probudila sam se na gnojištu pod stajama, tamo su me bacili. Konjušar me pronašao, on me
odvezao do bolnice.“
Saga je nastavi snažno grliti dok se ne primiri.
„Sjedaš li se njihovih imena?“
Grace obriše suze s lica i pogleda svoje ruke.
„Bili su to Teddy Johnson... i kako se ono zvao... Kent... i Lawrence, čekaj“, šapne i odmahne
glavom. „Znam kako se svi zovu „
„Već si spomenula Willea“, podsjeti je Saga. „Poslije je postao švedski ministar vanjskih
poslova.“
„Da...“
„On je bio tvoj dečko, zar ne?“ pita Saga.
„Što? Ne, moj se dečko zvao Rex... bila sam tako zaljubljena u njega.“ „Rex Müller?“ pita
Saga i osjeti kako joj znoj izbije na leđa.
„On je sve to organizirao“, kaže Grace i pokuša se nasmiješiti drhtavih usana. „On je bio
najgori, sve je bila njegova krivnja... pobogu... on me prevario da dođem u Zečju rupu i...“
Utihne kao da je jednostavno ostala bez glasa. Saga pogleda krhku ženu i pomisli kako što
brže mora nazvati Joonu.
„Je li te Rex isto silovao?“ pita.
„Naravno“, odgovori Grace i zatvori oči.
„Sjećaš li se ostalih imena?“
„Samo malo“, šapne.
„Spomenula si Willea... znači, William Fock, Teddy Johnson i Kent...“
Vrata sobe otvore se i dva muškarca u tamnosivim odijelima uđu u sobu.
„Agentice Bauer?“ kaže jedan i pokaže značku sa zlatnim amblemom federalne policije.

241
 Knjige.Club Books

75.

TAMNOPLAVI TRUP BRODA SNAŽNO UDARI o valove, a zapjenjena vođa u vjetrobran kabine.
Jedan se bokobran oslobodi s užeta i prevrne na vlažnu brodsku palubu.
„Drži kormilo“, kaže kapetan Jooni i iziđe iz kabine.
Pramac broda broj 311 Obalne straže još se više podigne, a onda se brod ispravi i ubrza.
Joona kroz zamrljani vjetrobran promatra kako kapetan izlazi na palubu, zgrabi bokobran koji
se olabavio i ponovno ga čvrsto zaveže. Posrne kada pramac udari u veći val i voda se prelije preko
ruba palube, ali uspije zadržati ravnotežu, ispravi se i vrati u kabinu. Ponovno preuzme kormilo.
Kapetan je svoju dugu kosu zavezao u pletenicu, ima tetovaže preko cijelih ruku sve do prstiju
i oči je istaknuo crnom olovkom. Ostatak posade zabavlja to što se pravi da je kapetan Jack Sparrow
i svi ga zovu Jack.
„Možeš li ubrzati na trideset i pet čvorova?“ pita Joona.
„Ako udarim mamuzama“, odgovori Jack i nasmije se tako da mu se vide krivi očnjaci.
Lice mu se uozbilji i dodatno ubrza. Jedan od muškaraca pljesne rukama i vragolasto zazviždi.
„Jack“, pozove ga mišićavi muškarac koji čisti svoj pištolj. „Zbog ove bi te brzine mogla
uhvatiti obalna straža.“
„Čuo sam da su dečki iz straže opaki“, odgovori kapetan.
„Nisu tako opaki kao mi“, poviknu ostali uglas.
Joona se nasmije i gleda preko nemirnog mora. jaki vjetar lovi crne oblake na nebu.
I Oscarov i Carolinin mobitel isključeni su, ali Anja je pronašla posljednji post na Carolininom
profilu na Instagramu. Uslikala se s mrzovoljnim izrazom lica i u opis napisala quality time.
Na fotografiji je naslonjena na hrpu sivih paleta, a iza nje se vidi crveni limeni natpis Švedske
uprave za promet s informacijama o molu Stavsnäs.
Anja je odmah pronašla i informaciju da Oscarov polubrat posjeduje kućicu na otoku u
arhipelagu nedaleko od Stavsnäsa.
„Ako sam dobro razumio, čast je što te mogu prevesti nekamo“, kaže kapetan i dobaci Jooni
pogled.
Paluba pod njihovim stopalima vibrira od dizelskih mašina na visokim valovima. Naglo
skrenu iza nekoliko šiljastih grebena i valovi ih udare sa strane. More se visoko podignuto. Voda
se prelije preko palube i poteče.
Kapetan pokaže kroz vjetrobran prema sivo-crnom otoku koji se jedva nazire u tami.

242
 Knjige.Club Books

„Bullerön nije samo jedan od više tisuća otočića ovdje... Kada ga je slikar Bruno Liljefors
prodao Torstenu Kreugeru, odjednom su ovamo počeli dolaziti poznati glumci poput Zarah
Leander, Errola Flynna i Charlieja Chaplina... Dolazili su baš na ovaj otočić na kojemu
nema ničega doli samih stijena i cijelog ga se može prehodati u pola sata. Što misliš, što su uopće
radili na njemu?“ pita Jack i prepredeno kimne.
Stignu do njega brzo i kapetan uspori. Jedan od muškaraca iziđe, stane raširenih nogu kako ne
bi izgubio ravnotežu i prebaci bokobran s desne strane.
Na otoku je sve mračno, valovi zapjenjeno udaraju u oštre stijene, vjetar savija tanko drveće.
„Smijem li pitati što uopće očekujemo da ćemo ovdje pronaći?“ pita kapetan.
„Tražim jednu osobu koju moram saslušati“, odgovori Joona.
Uđu u marinu uz betonski mol gdje obično pristane trajekt. Kapetan je brod uveo unatraške,
ali svejedno je rubom desne strane broda ostrugao mol dok se njišući uvlačio.
„Je li ta osoba opasna?“ pita Jack boreći se protiv velikih valova.
„On je vrlo vjerojatno jako uplašen“, odgovori Joona i iziđe na palubu dok posada privezuje
brod.
„Da pođem s tobom?“ pita Jack kada iziđe iz kabine.
„Uzmi pištolj sa sobom.“
Obojica skoče na zemlju i Jack pričvrsti futrolu za pištolj na kukove. Krenu preko hladnih
stijena. Na otoku je mnogo tamnije, noć se dublje spustila nad kopnom nego nad vodom. Valovi
ritmično udaraju u stijene dok galebovi žalobno gaču.
Kuća koja je isprva bila samo jednostavna ribarska kolibica udaljena je od ostalih kućica i
nalazi se u južnom zaljevu.
Njezina fasada zbog mraka noći izgleda crno poput zgrušane krvi, ali što joj se više
približavaju to bolje raspoznaju tradicionalnu crvenu boju švedskih drvenih vikendica. Kućica je
spojena sa spremištem za brodove podignutim iznad uzburkane vode sa stupovima.
Joonina se odjeća trgne na vjetru kada se zaustavi provjeriti oružje.
Kuća je zatvorena daskama kao pred kakav orkan. Prozori i vrata zašarafljeni su s vanjske
strane.
Joona i kapetan spuste se do kućice. Korov raste u oluku, a ogrozdi drhte na snažnom vjetru.
Žarko žute plutače nalaze se kraj kućice. Sa stražnje se strane nalazi stara skela s hrđavim
kukicama uzduž prečke koja kao da tvori nogometni gol.
„Nema nikoga“, kaže Jack.
„Vidjet ćemo“, odvrati Joona tiho.
Pomisli kako je moguće da su Oscar i njegova djevojka došli ovamo svojim brodom i uvezli
ga u spremište za brodove kao u garažu.
Možda se u kuću jedino još može ući s vode.
Joona požuri niz strme stijene kraj spremišta za brodove, nasloni lice na donje daske u zidu i
pokuša vidjeti kroz pukotinu.
Polako krene razabirati površinu vode koja se ljuljuška. Među posivjelim daščanim zidovima
vidi kako se nebo odražava na površini vode.
„Nema broda unutra“, konstatira Joona i krene se vraćati gore.

243
 Knjige.Club Books

Prođe kraj drvarnice s cjepanicama, vidi da je sjekira duboko zabijena u drvo i da se na podu
oko nje nalaze ostaci ivera.
Zaustavi se kraj radionice sa stolom za piljenje. U pukotinama stola ima piljevine. Joona
mahne Jacku da se zaustavi, oprezno se približi radionici, otvori vrata i uđe.
Oruđe je uredno ovješeno po zidovima. Na podu se kraj naslaganih stalaka za piljenje nalazi
stol, a na njemu ručna pila.
„Mislim da su ovdje“, kaže Joona i iz zida izvuče polugu.
„Gdje?“ pita Jack.
„U kući“, odgovori Joona.
„Ne izgleda tako.“
„Vrata i prozori zatvoreni su sasvim nedavno.“
„Zašto to misliš?“
„Jer vjetar već danima puše sa zapada... Oscar je ovdje u radionici pilom pravio daske i nosio
ih do kuće... većina je piljevine otpuhana, ali dio je bio zaklonjen od vjetra, ovdje u pukotinama „
„Da, u redu“, kaže Jack. „U pravu si, ovdje ne bi bilo piljevine da se vjetar okrenuo... ali svi
su ulazi zatvoreni izvana. Nitko ne može biti unutra, osim ako im je netko pomogao izvana.“
Vrate se do kuće i ponovno je prouče. Paukova je mreža pod jednim prozorom zahvatila malo
piljevine. Joona protrese dasku, ode do sljedećeg prozora, nastavi iza ugla, zaustavi se pred vratima
kuhinje i vidi da se mogu otvoriti iznutra.
To što su daske postavljene preko njih nema nikakve veze.
Pritisne kvaku i pokuša gurnuti vrata.
Daske su očito čavlima zatvorene iznutra.
Oscar i Caroline postavili su daske s vanjske strane kako bi izgledali zatvoreni, ali onda su
upuzali u kuću i zapečatili vrata iznutra.

244
 Knjige.Club Books

76.

ČAVLI ZACVILE KADA JOONA RAZBIJE daske na ulaznim vratima. Pritisne tanki vrh jedne
poluge uz bravu i snažno povuče. Okvir se slomi kada kračun popusti.
Joona otvori vrata i pogleda u tamno predsoblje. Osim kuhinjskih vrata sva su druga vrata
zatvorena izvana.
„Policija“, vikne glasno. „Ulazimo u kuću!“
Riječi mu se izgube u tami i tišini. Naleti vjetra udaraju u krov i vjetrokaz se škripeći okrene.
Jack je počeo brže disati, živčano se ogledava oko sebe i nešto si šapuće u bradu. Joona izvuče
pištolj i oprezno uđe u hodnik. Na tepihu se nalazi lutkica s čudno raširenim nogama. Netko je
crnim flomasterom nešto naškrabao na njezinom licu.
Kabanice i stare vjetrovke vise na kukicama nad policom za cipele u kojoj su poredane gumene
čizme i drvene klompe.
Joona otvori razvodnu kutiju pred vratima i vidi da je ugašen glavni prekidač za struju.
„Nema nikoga“, šapne Jack ponovno.
Uđu u sobu s televizorom i malenim kožnatim kaučem. Ništa se ne miče i prostorija miriše na
suho drvo i prašinu. Na crnom okviru televizora odražavaju se navučeni zastori na prozoru iza čijeg
su stakla u križ postavljene drvene letve.
„Policija“, vikne Joona ponovno. „Moramo razgovarati s tobom, Oscare!“
Otvori vrata i uđe u spavaću sobu s namještenim krevetom na kat. Široke podne daske zaškripe
pod njegovom težinom. Okvir prozora naslonjen je na zid. Kabel podne lampe izvučen je iz
utičnice. Na donjem ležaju nalazi se vlažan dječji crtež koji prikazuje veselu djevojčicu koja u ruci
drži kostur.

Jack uđe u drugu spavaću sobu i čuje kako nešto zašušti pa utihne. Sve je gotovo u potpunom
mraku. Navučeni su tamni zastori, a pukotina među njima zatvorena je trima kvačicama za rublje.
Netko je ležao u bračnom krevetu, prekrivač je povučen, a na jednom jastuku ugleda mrlje od
sasušene krvi. Plava plastična vreća iz IKEA-e puna je odjeće i cipela.
Kada Jack otvori garderobu, ona se zanjiše na postolju jer se nalazi na neravnom podu. Na
polici se nalazi tek nekoliko izblijedjelih majica kratkih rukava i plavi bikini.
Nešto zašušti iza njega pa se okrene i pokuša izvaditi pištolj iz futrole.
Napravi korak u stranu, ali ne vidi ima li ičega u mračnom kutu kraj kreveta. Drhteći podigne
pištolj, oprezno se primakne i pod krevetom ugleda obrise nečega veličine dječje glave.

245
 Knjige.Club Books

Ponovno začuje šuštanje i shvati da dolazi s krova, da je to zacijelo galeb koji se spušta niz
crepove.
Približi se tamnom kutu, sagne se tako da mu pletenica padne preko ramena i vidi da je to
samo udubljena plastična lopta s motivom žutog Pokémona.

Joona baci pogled u kupaonicu sa svijetloplavim kupaonskim tepihom na podu, školjkom koja
sama razgrađuje fekalije, umivaonikom i tušem zatvorenih vrata. Na perilici za rublje nalazi se
paket deterdženta oštećen vlagom i kosara s kvačicama za rublje. Joona uđe unutra i otvori vrata
tuša punog kamenca. Unutra nađe samo vjedro u kojemu se nalazi metla za pranje poda s crvenom
plastičnom drškom.
Joona iziđe iz kupaonice i sretne Jacka u hodniku. Hodnik ih vodi do kuhinje, posljednje
prostorije u kući.
Pogledaju se i kimnu.
Jack ispruži ruku, pritisne kvaku zatvorenih vrata, gurne ih i napravi korak unatrag kada Joona
utrči unutra s otkočenim pištoljem.
Nikoga nema.
Joona brzo priđe visokom stolu za doručak s četiri barska stolca, usmjeri pištolj prema
frižideru, a onda ga spusti.
Prozor je iznutra prekriven kartonom, ali u slabom svjetlu koje još dopire izvana vidi redove
konzervi na radnoj površini.
Joona prijeđe preko škripavog poda i zaustavi se pred kuhinjskim vratima.
Zatvorena su iznutra.
Ovuda su ušli, baš kako je i mislio.
Pred njim se nalaze zatvorena drvena vrata koja vode do spremišta za brodove spojenog s
kućom. Izgledaju kao veliki okviri prozora, od poda do stropa.
Joona spusti dlan na staru peć na drva koja se nalazi kraj modernog električnog štednjaka.
Hladna je.
U lopatici za smeće skupljene su krhotine neke razbijene zdjele i nekoliko komadića slatkiša.
Joona se sagne, promatra krvave mrlje na nozi kuhinjskog stola i prati crvene kapljice koje
vode preko poda u smjeru spremišta za brodove.
Podigne pištolj, priđe vratima, pokuša otvoriti jedno krilo, ali osjeti kako zapne nakon samo
jednog decimetra.
Povuče jače, ali vrata su zapela.
Odjednom mu se učini da je iz mraka sobe vidio bljesak nekakvog bijelog svijetla. Nasloni se
na pukotinu među teškim krilima vrata i pogleda unutra. Ono malo što može vidjeti kroz pukotinu
jest da se spremište za brodove koristi kao blagovaonica. Nazire duguljasti stol i naslone stolaca s
jedne strane.
Joona pokuša povući vrata, ali zaustavi se kada iznutra začuje lagane udarce.
Opet sve utihne.
Pričeka nekoliko sekundi, a zatim kroz pukotinu gurne jednu ruku sve do ramena.

246
 Knjige.Club Books

Sada više ne može vidjeti u sobu, ali uspijeva opipati vrata iznutra. Pokušava shvatiti čime su
zatvorena.
Ponovno se začuju zvukovi iznutra.
Zaustavi se, osluhne i pritisne otvor pištolja prema vratima, ali drugom rukom nastavi pipkati
s unutarnje strane.
„Što se događa?“ šapne Jack.
Joona se spusti na koljeno i nađe teški zasun na podu. Oprezno ga povuče vršcima prstiju.
Tiho zazvecka i vrata se lagano otvore.
Joona brzo izvuče ruku, podigne se, pomakne i pogleda kroz otvor u visini prsa.
Onaj zvuk udaraca je utihnuo.
Otvori vrata i pogleda u mrak. Vrata zaškripe otvarajući se.
Nečujno se pomakne u stranu podignuta oružja i pokuša razabrati obrise koje vidi u mraku.
Odjednom shvati da se nasred sobe nalazi neka osoba.
Lice koje se nalazi tek možda metar nad tlom.
Joona se automatski spusti na koljena, nanišani i stavi prst na okidač.
U slabom svjetlu s prozora nalijevo vidi mladu djevojku koja je zavezana za stolac.
Plava joj je kosa razbarušena, a usta su joj začepljena ljepljivom vrpcom.
Gleda ga i počne se snažno tresti gornjim dijelom tijela tako da nogom stolca udara u pod.
„Caroline?“ pita Joona.

247
 Knjige.Club Books

77.

ZAVEZANA DJEVOJKA POGLEDA JOONU razrogačenih očiju. Pod nosom joj je crno od sasušene
krvi, a ruke i noge zavezane su joj teškom tkaninom.
„Caroline?“ ponovi Joona. „Ne boj se, ja sam policajac i došao sam ti pomoći „
Iza nje se nalazi blagovaonički stol na kojemu su poredane otvorene konzerve sa žlicama,
hrskavi kruh i veliki plastični kanistar vode.
„Jebote, što je ovo?“ šapne Jack.
Spremište za brodove nije zaštićeno od vjetra i hladan propuh probija se kroz pukotine u podu.
Prigušeno svjetlo dopire kroz prozor prekriven prljavom čipkastom zavjesom iza koje sa stropa
visi lanac s kubom za dizanje, a na kuki visi lampa. Mjedene lampe, užad i komadi starog drva vise
s grede. Mornarski kovčeg nalazi se kraj jednog zida, a u daljini se naziru lakirana vrata starog
ormarića u kojemu se čuvaju mornarske mreže.
Mlađa žena uzrujano odmahuje glavom i suze joj krenu teći niz obraze.
„Ne boj se“, ponovi Joona. „Ja sam policajac.“
Stavi pištolj u futrolu i nastavi prema njoj. Pod škripi. Vjetar udara u jednoslojno prozorsko
staklo. Joona se okrene i pogleda u prolaz koji vodi prema kuhinji, zadrži pogled na mirnim
sjenama, a onda nastavi do žene.
Oprezno skine vrpcu s njezinih usta. Zakašlje se i navlaži usta više puta, a onda podigne glavu
i pogleda ga u oči.
„Ubit ću te“, kaže tiho.
Pod njima klokoće voda. Izvrne cijelo tijelo kako bi se oslobodila, a od toga noga stoka
ponovno udari u pod.
„Oscar misli da ćeš me silovati, ali ja to ne mislim.“
„Nitko te neće silovati, mi smo policajci.“
„Ne izgledate kao policajci.“
„Gdje je Oscar?“
„Ja nemam veze s ovime“, šapne i očajnički ga pogleda. „Čak ni ne poznajem Oscara, samo
želim poći kući, boli me briga što ćete učiniti s njim, postao je paranoičan, ne može se više doprijeti
do njega.“
Pod čudno zaškripi pod njima i žlica u konzervi s raviolima zadrhti od vibracija.
„Samo mi reci gdje je“, ponovi Joona mirno.

248
 Knjige.Club Books

„U ormariću s mrežama za ribe“, odgovori ona i kimne preko ramena.

Ponovno se začuje neobično kuckanje i Joona vidi kako maleno bijelo svjetlo zaiskri u
ugradbenom ormaru. Kao svjetlo od mobitela, satno brže.
„Je li naoružan?“ pita.
„Ne znam, ne vjerujem“, odgovori ona.
Jack krene prema zatvorenim vratima ormara, podigne prevrnuti stolac i privuče ga stolu.
Cijela prostorija škripi kao da se užad zateže.
Joona nišani pištoljem prema ormaru, pogledava prema kuhinji i uzmakne nekoliko koraka
natrag k vratima kako bi imao nadzor nad tamnim spremištem za brodove.
Pod škripi.
Gleda ravno u vrata ormara s mrežicama, a onda brzo baci pogled prema zavezanoj ženi,
praznoj dizalici na stropu i Jacku koji hoda uz stol blagovaonice.
Pod spremištem za brodove nešto zaškripi, kao da se suho drvo trlja uz drugo drvo. Nalet
vjetra s poda uskovitla lopticu plavih dlaka.
Jack napravi korak prema naprijed i pridrži se za lanac koji visi s dizalice kako bi mogao proći.
„Prilazim“, kaže ormariću, „I molim te da...“
Čuje se glasni tresak kada se dvije velike rupe u podu otvore pod Jackom. Daske teško tresnu
u zid pod otvorom i odskoče.
On pojuri niz otvor, ali još uvijek se pridržava za lanac koji se glasno odmotava.
Kukica poskoči i zapne u dizalici. Stropna greda zaškripi.
Jackov se pad naglo zaustavi i on zaurla kada mu se iščaši rame.
Stol i stolci tresnu u vodu pod njim.
Crnu vodu ispuni namještaj.
Jack se njiše na jednom rubu, ali uspije se održati.
Otvore se vrata ormara i Joona vidi kako Oscar izlazi sa zapaljivom bombom u ruci: staklenom
bocom s benzinom i vrpcom zapaljene tkanine.
Oscar baci butelju na Joonu, ali ga promaši i pogodi staru dizalicu koja visi sa stropa. Boca se
rasprsne, a staklo i zapaljeni benzin pogode ženu zavezanu za stolac.
Istog se trenutka zapali, ali Joona pojuri, nogom je snažno udari u prsa tako da se brzo prevrne
unatrag, udari naslonom stolca o rub velikog otvora i prevrne se u vodu.
Oscar zavrišti i pokuša zapaliti novu bombu. Upaljač zaiskri, ali nema plamena.
Joona broji sekunde i otrči prema uskom rubu gdje su šarke lijevog otvora zašarafljene u podu.
Žena je potonula u crnoj vodi. Kosa joj leluja,
Joonina jakna zapne o kukici, on je otrgne sa sebe, gotovo izgubi ravnotežu i padne unutra, ali
zamahne rukom i uhvati se za zavjesu.
„Ostavi me na miru“, vrišti Oscar.
Upaljač ponovno zaiskri točno kada Joona stigne na drugu stranu i otrči do njega, izvrne trup
i postrance udari Oscara podlakticom u vrat tako da mu glava tržne od snage udarca i naočale
odlete.
Obojica udare u zid i Joona ga koljenom udari u rebro, povuče ga sa strane, iskrene mu tijelo
u suprotnu stranu i prebaci ga preko koljena.
249
 Knjige.Club Books

Oscar stenjući tresne na pod, otvori oči i zbunjeno gleda u strop.

Boca se prevrne preko ruba i padne u vodu.
Joona zna da više nema mnogo vremena na raspolaganju dok povlači muškarca od ormarića.
„Ne, ne, ne“, zapomaže Oscar i pokuša se uhvatiti za pod.
Lampa se prevrne i staklo se razbije. Joona ga vuče sa sobom, brzo stavi jednu lisicu oko
njegova zgloba, a drugu oko potpornja u zidu.
„Nemoj me ubiti“, zapomaže Oscar. „Molim te, slušaj, platit ću...“
Ne okrećući se, Joona otrči do ruba i skoči. Padne u hladnu vodu. Tutnji mu u ušima i svuda
oko njega pojave se mjehurići.
Stopalima udari u jedan od stolaca i to ga uspori.
Joona se okrene u vodi, zamahne nogama i otpliva u dubinu i mrak.
Ne vidi ništa, ali mora otplivati kraj namještaja koji pluta.
Jednom rukom pokušava gurnuti teški blagovaonički stol, odgurne se od površine stola i dođe
do dna.
Teška odjeća usporava mu pokrete dok traži ženu uzduž hrapavih formacija stijena. Traži
dublje, prevrće trule ostatke nekog starog čamca, traži među gredama i pipka sluzavo veslo.
Joona trepne u crnoj vodi i osjeti hladnoću u očima.
Pliva još dublje.
Ruke mu se poskliznu na kolonije školjki na jednom od stupova u spremištu za brodove, a
onda do vode dopre njišuće svjetlo.
Jack nad površinom drži upaljenu lampu.
Joona kroz mjehuriće ugleda ženu. Otklizala je u dubinu niz izbočenu stijenu i zapela
postrance, zavezana za stolac.
Zamahne nogama i otpliva do nje.
Gleda u njegove oči, stisnula je svoje bijele usnice i još uvijek drži dah.
On povuče stolac, pokuša se jednom nogom poduprijeti o stijenu kako bi imao više snage, ali
žena se zaplela u druge stolce koji su zapeli oko vanjskog stupa.
Brzo izvadi svoj nož, prereze vrpcu oko njezinih nogu i oslobodi je. Uhvati je panika i počne
udarati nogama. Ne može se više boriti protiv instinkta da udahne.
Sve je zaboli kada povuče vođu u pluća. Tijelo joj se trzne kao da je primila snažan udarac,
pa pokuša iskašljati sve, ali samo uvuče još više vode u pluća i počne se grčiti kao da će povratiti.
Joona joj odreže vrpcu oko ruku i trupa, brzo barata nožem, a ona se trza od grčeva i krv joj
udari na usta i nos. Joona ispusti nož, sa stolca otrgne njezino tijelo koje se grči, odgurne se nogama
i pliva prema gore.
Odguruje stolce koji se vrte u strujama vode, zadnji put zamahne nogom i podigne ženinu
glavu iznad površine vode.
Ona kašlje i povraća vodu, udiše zrak u pluća i opet kašlje.
Jack drži zapaljenu uljanu lampu na kukici iznad otvora u podu i osvjetljuje četiri zida okna
toplim svjetlom.
„Helikopter hitne pomoći je na putu“, vikne.

250
 Knjige.Club Books

S jednom rukom oko ženina trupa Joona se popne uza stube i podigne je na rub, ona počne
puzati na koljena i kašlje, zadihano diše, plače pa opet kašlje i pljuje krv. Začuje se tutnjanje
helikopterskog rotora.
„Uzmite nju, eto vam je“, zapomaže Oscar. „Kvit smo, ja ću ostati ovdje, neću ništa reći,
kunem se, nisam vas vidio.“
Joona pomogne mladoj ženi da iziđe iz tamne kuće i uspne se uz stijenu sa stražnje strane kuće
gdje se spušta helikopter. Jack ih slijedi pridržavajući ozlijeđenu ruku dlanom. Oko očiju mu se
razmazala crna olovka i odjeća mu leprša oko tijela.

251
 Knjige.Club Books

78.

ČIM JE HELIKOPTER S JACKOM i Caroline nestao iznad vode, Joona se vrati u kućicu, uzme
ručnik iz kupaonice i ode do spremišta za brodove, Oscar von Creutz sjedi leđima naslonjen na zid.
Kada ugleda Joonu, prestane grickati nokat na palcu i pokuša se pomaknuti unatrag.
Joona mu priđe, promotri otvore u pođu i praznu dizalicu na stropu.
Zamišljeno je da se brodu prilazi tako što se uže lagano odmota s dizalice, polagano izvuče
poluga i otvori pukotina u podu.
„Molim te, ne čini to, ne moraš to činiti“, zapomaže muškarac i uzalud pokušava izvući ruku
iz lisica.
„Zovem se Joona Linna, inspektor sam kriminalističke policije i radim u švedskom
Nacionalnom operativnom odjelu.“
„Ozbiljno?“ promrmlja Oscar zbunjeno.
„Da.“
„Ne razumijem“, kaže i nastavi grickati nokat. „Ovo je potpuno suludo, što jebeno hoćete od
mene, što radite ovdje?“
Joona po rubu prijeđe preko otvora koji vodi do vođe, zaustavi se pred muškarcem koji drhti
i pričeka da im se pogledi susretnu.
„Osumnjičen si za otmicu, pokušaj ubojstva i nanošenje teških fizičkih ozljeda“, kaže mirno.
„Gluposti, pa imam valjda pravo na samoobranu“, frkne Oscar i ponovno usmjeri pogled na
pod. „Što jebeno želite od mene, ne razumijem...“
Utihne i sjedne na trenutak držeći slobodnu ruku pred licem. Drhti dok diše.
„Ispričaj mi o Zečjoj rupi“, kaže Joona.
„Prvo želim razgovarati s odvjetnikom.“
„Već je nastupila zastara za sve što se tada dogodilo.“
„Zastara? Ne čini se tako“, kaže Oscar.
„Možda i nije“, odgovori Joona mračno.
„Treba mi zaštita.“
„Zašto?“ upita Joona i podigne mu naočale s poda.
„Jedna nas osoba lovi i ubija jednog po jednog kao zečeve.“
„Čuo si brojalicu?“
„Jesam li to već rekao?“

252
 Knjige.Club Books

„Ne.“
„Nisam paranoičan, sve ću ispričati, znam tko je... Kunem se, to je jedan učenik iz internata
Ludviksbergsskolan koji nas mrzi. Poput demona je, mirovao je i promatrao nas trideset godina
prije nego što se pokrenuo, prije nego što nas je počeo ubijati poput zečeva.“
„Tko je to?“
„Ako si policajac“, moraš ga zaustaviti.
„Mogu li dobiti ime?“ upita Joona i pruži mu naočale.
„Ne vjeruješ mi, zar ne?“
„Ne“
„Sve mogu dokazati“, kaže Oscar i stavi naočale. „Logično je ako shvatiš tko smo mi bili...
Elitna klika koja je vladala školom, bili smo poput bogova... Mislim, pitao si me o Zečjoj rupi...
Bio je to paviljon koji je pripadao jahačkom redu Crusebjörn koji potječe s dvora Fredrika Prvog
bla, bla, bla... Sve smo to znali, ali nije nas bilo briga, srali smo po tome, bila je to samo jedna od
tisuća privilegija koje smo uživali zbog našeg statusa... Odlazili smo u Zečju rupu da bismo se
opijali i spavali s najljepšim djevojkama u školi.“
Oscar se sarkastično nasmije sam sebi i obriše znoj s gornje usnice prije no što nastavi govoriti.
„Unutra je sve bilo drukčije... Gledali smo porniće i umjesto portreta princa Eugena na zid
objesili plakat jednog američkog vojnog zrakoplova... Sviđao nam se Evolution Squadron od
NATO-a jer su na stražnjoj peraji zrakoplova imali simbol Playboyeva zečića.
„Ali spalio si paviljon“, kaže Joona blago.
Oscar grize nokat palca na jednoj ruci i bulji pred sobom.
„Kažeš da vas netko lovi i ubija“, nastavi Joona. „Ima ü to veze s požarom?“
„Požarom?“ upita Oscar kao da se prenuo iz sna.
„Da.“
„Ovo se stvarno jebeno događa“, kaže i slobodnom rukom prekrije lice. „Ljudi umiru, to nisu
maštarije u mojoj glavi...“
„Idem sada“, kaže Joona.
„Čekaj, molim te... Samo pokušavam objasniti sve tako da mi povjeruješ kada ti kažem ime“,
objasni živčano. „Bio je taj jedan dečko u drugom razredu koji se zvao Rex, u našim je očima on
bio totalni luzer... ali slijedio nas je, htio je biti s nama i donosio nam je pivo i pisao zadaće... Točno
se sjećam tog kišnog dana kada smo otišli pušiti iza škole, tamo smo se nalazili kraj zaključanih
stuba koje su vodile u podrum... i Rex je tamo sjedio na rubu i rekao nam da je u vezi s
jednom djevojkom koja se zvala Grace... Primijetio sam da Wille zna o kome je riječ i počela ga je
zanimati priča, htio je znati više i Rex se na kraju pohvalio da je spavao s njom na livadi iza škole...
bilo je to prilično jadno, ali Willeu se sviđala ta igra... i već nekoliko sati kasnije razgovarao je s
Grace i uvjerio je da je Rex dio naše klike i da i ona sada smije biti član jer su oni u vezi... Ne znam
zapravo što joj je točno rekao, ali u svakom slučaju ju je uvjerio da je Rex te večeri za nju priredio
tajnu zabavu... Obični učenici ne smiju izlaziti nakon osam sati, ali mi smo bili u dobrim odnosima
s jednim dečkom koji je radio kao čuvar, on nam je pomagao, i te je večeri otključao učenički dom
i otpratio Grace do Zečje rupe,“
Hladni noćni vjetar zapuše s vode kroz okno. Vrata otvora udare po rubovima, a onda sve
utihne.

253
 Knjige.Club Books

„Razmišljam o tome svaki dan“, šapne Oscar. „Da se ona tako... uredila se i bila je tako sretna
zbog svega, zacrvenjela se u obrazima, govorila o Rexu, cijelo je vrijeme mislila da će doći, ali
njega smo zaključali u staje.“
Oscarove tanke usnice razvukle su se u nešto što je trebalo predstavljati osmijeh, ali oči su mu
bile potpuno tamne.
„Wille je zaključao Rexa i objasnio mu da je preuzeo Grace, da je to jednostavno tako.“
Oscar utihne i lagano odmahuje glavom. Vjetar puše nad krovom i okviri prozora se zatresu.
„Nastavi.“
„Mislim da ne želim govoriti dalje“, šapne.
„Koliko si godina imao kada se to dogodilo?“
„Devetnaest.“
„Onda ne možeš kriviti nikoga drugog“, kaže Joona.
„Ni ne činim to, ali Wille je volio ponižavati ljude“, nastavi Oscar tiše. „Volio ih je gledati
kako pužu, htio je da se srame, ali ovo, ovo što se dogodilo kada je Grace shvatila da je drogirana,
to je tako... Pokrenuo je pakao, što smo sve činili zbog njega... bili smo pijani, ne želim
ni razmišljati o tome tko je što činio, neki su vikali, neki su nasrtali poput životinja... Ja sam
oklijevao, ali svi su, svi smo bili zajedno u tome, stavili su mi dijademu sa zečjim ušima i učinio
sam to, uopće ne znam kako sam uspio, ali napravio sam to, bilo je toga u meni... bio sam
tako jebeno uplašen, ali učinio sam to... čak su natjerali i onog jebenog čuvara da učini to s njom
prije no što ju je iznio van.“
„Absalona Ratjena?“
Kimne i ostane sjediti sasvim mirno gledajući pred sebe na trenutak prije no što nastavi
govoriti.
„Nakon toga, kada smo Rexa pustili van iz staje, Wille mu je ispričao da je spavao s Grace.
Izmislio je hrpu sranja o tome što su radili, koliko je ona uživala u tome... Ja sam bio potpuno
otupio, bio sam prazan, duša mi je bila isisana i samo sam razmišljao o tome kako želim napustiti
školu i krenuo sam odmah, ali kada sam došao do bazena, točno prije mosta, odlučio sam se vratiti
i spaliti paviljon.“
„Pa su te izbacili iz škole.“
„Ne govorim sve to kako bih dobio oprost, pogriješio sam, znam da jesam, ali ne želim
umrijeti“, kaže Oscar. „Samo jebeno želim da mi vjeruješ kada ti kažem da nas lovi Rex Müller.“
„Zvučiš uvjereno u to.“
„ I jesam.“
„Ali maloprije si mislio da sam ja ubojica“, kaže Joona.
„Rex je bogat, ne mora zaprljati vlastite ruke ako ne želi,“
„Ali siguran si da je Rex bio zaključan dok ste je silovali?“
„Bio sam tamo i zaključao ga... i bio sam tamo i kada smo ga nakon toga pustili van“, odgovori
teško.
Joona izvadi vlažni mobitel iz unutarnjeg džepa, pogleda na crni zaslon i shvati da je uništen.
Sve što se događa, tiče se silovanja koje se dogodilo prije trideset godina.
Devetnaest minuta žrtvine patnje zacijelo odgovara vremenu silovanja.

254
 Knjige.Club Books

Rex je bio zaključan u staji, svi su dečki sudjelovali, ali još je netko osim Grace bio u Zečjoj
rupi.
„Rekao si da su svi sudjelovali“ kaže Joona.
„Da“
„Ali to baš i nije istina, zar ne?“
„Zar nije?“ promrmlja Oscar.
„Je li bilo svjedoka?“
„Ne.“
„Tko vas je vidio?“
„Nitko“
„Trebaju mi imena svih ljudi koji su se nalazili u Zečjoj rupi“, kaže Joona.
„Ja ih ne mogu odati“, kaže Oscar.
„Moram se pobrinuti za to da svi dobijete zaštitu.“
„Ali ne želim da oni dobiju zaštitu“, odgovori Oscar i prazno pogleda Joonu.

255
 Knjige.Club Books

79.

VALERIA SE SPUSTI PREMA STAKLENIKU. Hladno je i navuče svoj iznošeni kardigan oko tijela.
Razmisli kako će zamoliti Mickea da joj pomogne s izgradnjom novog plastičnog tunela u
stakleniku. Obožava svoj rasadnik, zrak pun kisika, police s mladicama, nizove biljaka i drveća.
Ali danas osjeća prazninu u grudima.
Zna da bi trebala podići biljke u teglicama s vodom na kukice, ali ne može se natjerati.
Zatvori staklena vrata za sobom, pomakne nekoliko vjedara i sjedne na jednostavnu čeličnu
klupicu. Zuri u prazninu pred sobom. Trgne se od iznenađenja kada Micke otvori vrata i ustane.
„Bok, mama“, kaže i pokaže šampanjac u ukrasnoj vrećici.
„Nije prošlo dobro“, kaže ogorčeno.
„Što se dogodilo?“
Odvrati pogled i počne trgati nekoliko suhih listova s jednog stabla kako bi uposlila ruke.
„On živi drukčijim životom“, kaže.
„Mislio sam da...“
Utihne i ona se ponovno okrene prema njemu i uzdahne. Još uvijek je iznenađuje koliko je
odrastao. Dok je bila u zatvoru, u sjećanju joj se zaustavilo vrijeme i djeca su nekako u njezinim
mislima još uvijek imala pet i sedam godina. Zamrznula su joj se u sjećanju kao dva
nejaka dječačića u pidžamama koja obožavaju kada ih lovi i škaklja,
„Mama, ali čini se da te on stvarno usrećuje.“
„Nikada neće prestati s policijskim poslom.“
„Pa nema to veze“, kaže Micke. „Mislim, zbilja nije na tebi da ljudima govoriš kako bi trebali
živjeti svoje živote,“
„Ne razumiješ... dok je on bio u zatvoru, ja se više nisam morala sramiti zbog osobe koja sam
bila.“
„Jesi li se zbog njega sada posramila?“
Kimne iako odjednom više ne zna je lito istina. Postane joj strašno hladno iznutra.
„Što se zapravo dogodilo, mama?“ pita Micke i oprezno spusti bocu šampanjca na betonski
pod.
Valeria šapne da bi ga možda trebala nazvati i porazgovarati s njim. Iziđe iz staklenika, obriše
suze s obraza i pokuša ostati mirna, ali svejedno ubrza. U hodniku svuče čizme, požuri u svoju
spavaču sobu, uzme mobitel s noćnog ormarića, isključi ga s punjača i nazove Joonu.

256
 Knjige.Club Books

Veza se uspostavi, ali prespoji je u Joonin sandučić glasovnih poruka. Začuje zvučni signal i
udahne.
„Pošaljite mi jednog policajca ovamo da me uhiti jer sam bila tako glupa“, kaže i prekine
poziv.
U grlu osjeti plač i oči joj se napune suzama. Sjedne na krevet i prekrije lice objema rukama.

257
 Knjige.Club Books

80.

LOVAC NA ZEČEVE OSTAVI AUTOMOBIL na šljunčanom putu, ovjesi torbu preko ramena i
pješke prođe posljednji dio do marine Malma Kvarn. Nastavi zatim ravno na jedan od molova,
ogleda se oko sebe i odabere stariji brod Silver Fox snažnog motora. Popne se na palubu,
razbije poklopac prekidača za paljenje motora i spoji kabel motora s onim u akumulatoru. Odmah
se začuje prigušeno tutnjanje.
Trideset metara dalje jedna obitelj vadi stvari iz jedrilice. Najmlađa djeca umornih lica stoje
na molu u žarko žutim prslucima.
Drhtavi oblaci na nebu zgušnjavaju se u nemirne oblike.
Lovac na zečeve oslobodi čamac, okrene ga i uputi se s njim kroz tjesnac.
Vjetar na otvorenom moru je jak i mora usmjeriti brod ravno prema najvećim valovima.
Radijski komunikator šumi, pa traži pravu frekvenciju i začuje fragment razgovora Službe za
spašavanje na moru o tome kako započinju s akcijom.
U daljini vidi veliku jedrilicu brončane boje kako jedri preko tamnog mora.
Lovac na zečeve krenuo je prema otoku Munkö kako bi preko vanjske strane arhipelaga došao
do zaljeva koji vodi do otoka Bullerön.
Val udari u vjetrobran i voda počne curiti niz staklo točno u trenutku kada uspije uhvatiti
dijelove radijske komunikacije Obalne straže.
Čini se da se dogodila neka nesreća.
Helikopter hitne pomoći stigao je u bolnicu Södersjukhuset.
Valovi udare u pramac i aluminijski trup zatutnji, a nakon toga začuje kako je policija uhvatila
muškarca na Bullerönu i odvela ga sa sobom na brodu broj 311 Obalne straže.
Kako bi bolje čuo, Lovac na zečeve iskopča kablove i motor utihne.
Uhvaćeni je muškarac osumnjičen za pokušaj ubojstva i otmicu i odvode ga u pritvor
Kronoberg u Stockholmu.
To je Oscar, uhvatili su ga.
Lovac na zečeve pokuša iz glave otjerati slike sivog zeca koji brzo trči, mijenja smjer i šapama
stvara oblak prašine u kojemu nestane.
Spusti se na mokru palubu i rukama prekrije uši.
Oscar se obogatio na fondovima za omeđivanje rizika i novcu od mirovina drugih ljudi - i prije
mnogo je godina sa svojim prijateljima silovao jednu djevojku. Udarao ju je nogama, na sebe stavio
par bijelih zečjih ušiju i leptir-kravatu te je još jednom silovao bocom.

258
 Knjige.Club Books

Brod se snažno zanjiše na valovima, mora se osloniti o pod kako se ne bi prevrnuo.

Ne shvaća kako je policija uspjela ući u trag Oscaru tako brzo, to je nemoguće.
Oscar mu bježi poput zeca koji nestane u svojoj rupi.
Bio je siguran u to da će uspjeti.
Bilo je to kao da slijedi zeca koji boluje od kuge. Oni su puni čireva oko nosa i očiju, oslijepe
i postanu toliko slabi da im se na koncu može jednostavno prići i zgaziti ih.
Ne želi razmišljati o tome, ali mozak mu ipak priziva slike iz vremena kada je bio dijete i kada
je šmrkom prao klupu i pločice nakon kolinja. Ispirao je krv i grumene iz fuga među pločicama i
gledao kako nestaju u šahtu.
Vođa udari u brod i on padne postrance, uspravi se i shvati da se nasukao na hridi. Veliki se
val zapjeni prema ogradi i on glavom udari u bijeli čelični okvir vjetrobrana, a onda ponovno
uspostavi ravnotežu.
Ponovno spoji kablove, prvo samo zaiskre, ali pokuša ponovno i motor napokon proradi.
Brod se njiše, noge mu šljapkaju u vodi, trup se nagnuo na hrid i sastrugala se tamnoplava
boja.
Krene unatrag i propeler pulsirajući zatutnja pod vodom, a brod tromo krene unatrag što ostavi
srebrni trag u boji, a onda ponovno zapne.
Zavikne tako glasno da mu glas pukne.
Još jedan val udari u brod i zanjiše ga, metal zaškripi i sve se zapjeni. Ubrza kada se voda
krene vraćati i podigne brod sa stijena. Krene unatrag, prema valovima, parira moru koje se visoko
podignulo, okrene brod i napokon krene natrag prema otoku Värmdö.
Sutra će čekati pred policijskom postajom dok ročište ne završi. Ako ga puste da čeka presudu
sa slobode, Oscar će pokušati pobjeći iz zemlje kopnenom ili morskom granicom. No sve će biti
mnogo zamršenije ako ga pritvore u Kronoberg sve do suđenja.

259
 Knjige.Club Books

81.

UREDI FBI-A U CHICAGU SMJEŠTENI su u stakleni kompleks plavog odsjaja u dosadnom

području u blizini željeznice i sveučilišta.
Na devetom katu Saga Bauer sjedi s nekakvim inspektorom Loweom u konferencijskoj
dvorani s tamnoplavim i žutim tepihom koji prekriva cijelu prostoriju.
Saga se ispričala i objasnila da u zračnoj luci nije vidjela nikakav natpis sa svojim imenom i
da je pretpostavila da će se umjesto toga s njom naći nakon što ona posjeti terapijski centar.
Ušao je i administrativni šef sa sijedim brkovima i kratko je pozdravio te objasnio da im je
već puna kapa svega nakon što su uhvatili trideset i četiri člana kriminalne bande Latin Kings.
Nakon posjeta terapijskom centru Saga je pokušala nazvati Joonu više od deset puta, ali njegov
je mobitel cijelo vrijeme ugašen.
Već je pala večer i ured je gotovo prazan kada u konferencijsku dvoranu uđe policijska
upraviteljica iz Washingtona i odloži svoju Pradu na stol. Niska žena ima duboku boru na čelu,
crne oči i ispeglanu kosu.
„Supervisory special agent López“, predstavi se na engleskom bez osmijeha.
„Saga Bauer“
Rukuju se, a agentica López otkopča sako sjedajući za stol.
„Naš zamjenik ministra obrane ubijen je u Švedskoj jer ste ti i tvoji kolege odradili prokleto
loš posao.“
„Žao mi je zbog toga“, odgovori Saga.
„Što mi možeš reći o teroristima“, pita agentica López i nasloni se na stolac.
„Osobno ne vjerujem da je riječ o terorizmu... ali svakako ćemo slijediti sve tragove.“
Agentica ironično podigne obrve.
„Ijedan vas je trag doveo ovamo?“
„Da.“
„Što ste otkrili?“
„Daleko je iznad moje razine da donosim odluke o načinima razmjene informacija između...“
„Jebe mi se za to“, prekine je López.
„Moram razgovarati sa svojim šefom“, kaže Saga.
„Razgovaraj onda.“
Saga izvadi mobitel i ponovno pokuša nazvati Joonu. Ovaj se put veza uspostavi.

260
 Knjige.Club Books

„Joona.“
„Napokon“, kaže ona na švedskom.
„Već si me zvala?“ pita.
„Ostavila sam ti glasovnu poruku.“
„Mobitel mi je bio u vodi“, objasni Joona.
Saga pogleda na bijelu ploču s obrisanim ostacima crvenih, zelenih i plavih markera
objašnjavajući da mu ona kao agentica Sigurnosno-obavještajne agencije nikako ne smije dojaviti
da je više ljudi teško silovalo Grace u Zečjoj rupi.
„Sjeća se i imena počinitelja... bili su to William, Teddy Johnson, Kent, Lawrence i Rex
Müller.“
„Rex Müller?“ upita Joona. „I njega je spomenula?“
„Da“, odgovori Saga i nasmiješi se inspektorici López koja bezizražajno bulji u nju.
„Onda je Rex prokazan i kao silovatelj i kao onaj koji se osvećuje zbog silovanja.“
„Molim? O čemu govoriš?“ pita Saga.
„Uhvatio sam Oscara von Creutza... moram ga još jednom saslušati, ali ispričao mi je što se
dogodilo i sasvim je jasno da Rex nije bio s njima“, kaže Joona. „Zaključali su ga u staju prije nego
što su silovali njegovu djevojku... a Oscar je uvjeren da je Rex taj koji im se počeo osvećivati.“
„Znači, Rex je nije silovao?“ pita Saga.
„Ne.“
Agentica López kopa po svojoj torbi i izvadi tamni ruž.
„Ne misliš da je on ubojica?“ kaže Saga.
„Ima dovoljno novca da plati nekome da to učini za njega, ali...“ „Nekako se ništa ne poklapa“,
nadopuni Saga.
„Ubojstva se sigurno tiču onoga što se dogodilo u Zečjoj rupi“, kaže Joona. „Imamo
pomahnitalog ubojicu koji jednog po jednog ubija silovatelje.“
„Ali zašto?“
„Sigurno je bio tamo.“
„Svjedok?“
„Nešto drugo“, kaže. „Moralo se dogoditi još nešto, nešto što ne znamo, neka nepoznanica,
treći faktor.“
„Što bi to moglo biti?“ upita ona.
„Imamo žrtvu i počinitelje... ali nešto nedostaje.“
„Što?“
„To moramo otkriti.“
„Razgovarat ću s Grace, a ti razgovaraj s Rexom i Oscarom“, kaže Saga.
„Nemamo mnogo vremena.“
Saga prekine razgovor, gurne mobitel u džep i okrene se prema agentici López sa smiješkom.
„Šef kaže da će kontaktirati s tobom sutra ujutro“, objasni. „Razumijem švedski“, kaže
agentica strogo, ali na engleskom. “Onda si sve shvatila“, odgovori Saga i podigne se sa
stolca. Agentica López nasmiješi se na svoj blef i kimne.

261
 Knjige.Club Books

„Šef će ti reći da bi nam trebala reći sve što znaš.“

„Nadam se“, kaže Saga.
„Doći ću po tebe u hotel nakon doručka.“
„Hvala“, odgovori Saga i iziđe iz konferencijske dvorane.
Prošavši sigurnosnu komoru ostavi posjetiteljsku iskaznicu na ulazu i sjedne u žuti automobil
na parkiralištu. Bez žurbe se odveze do rampi, pričeka dok se ne podignu, skrene desno na
Rooseveltovu cestu i krene se voziti natrag do ekskluzivnog terapijskog centra.
Promet u predgrađima prorijedio se i kišovito nebo nad Chicagom tamnosivo je poput gline u
trenutku kada Saga parkira automobil na adresi Timberline Drive.
Petsto metara dalje vidi upaljena svjetla u stražarevoj kućici i zatvorenu ogradu koja svjetluca
poput snijega na jakom svjetlu reflektora.
Odavno je završilo vrijeme posjeta, a i pacijenti vjerojatno leže u krevetima i spavaju.
Brzo prođe putom, ali prije no što dođe na svjetlo, skrene u jarak i nastavi kroz šumu.
Sve je tiho, čuju se samo kiša i njezini koraci kroz travu i mrtvo lišće.
Udaljava se od ograde, razmakne grane i pokušava među deblima i vegetacijom vidjeti svjetlo
zgrade.
Nema vremena čekati do jutra, mora ući i odmah razgovarati s Grace. Neovisno o tome je li
ubojica unajmljen ili radi sam za sebe, njegova je namjera ubiti sve ljude s popisa što učinkovitije
moguće. I motiv i način postupanja poremećeni su, a čak i ako ubojstvo nije seksualizirano, sve
upućuje na to da je ubojica izopačen i kaotičan iznutra.
Gaca po proplanku s mokrom papratnjačom, iza leđa joj nešto zašušti, okrene se i pogleda
gore prema crnim krošnjama. Teška ptica kreće se po najvišim granama i zvuči kao da se gužvaju
mnogi metri svilene tkanine.
Saga požuri, ponovno uđe u gušći mrak među deblima i učini joj se da vidi nekakav treperavi
izvor svjetlosti.
Nema vremena za gubljenje jer počinitelj pokazuje sve karakteristike pomahnitalog ubojice:
motivi su mu vrlo osobni, ali pojedina ubojstva nisu vrhunac neke maštarije i nema potrebe za
stankom između ubojstava.
Svako je ubojstvo samo još jedan korak na njegovom putu i tek maleni dio krajnjeg rješenja.
Saga dođe do posječenog dijela šume i zaustavi se pred ogradom visokom četiri metra
napravljenom od čelika prebojenog u crno.
Između debelih se stupova nalaze nizovi užih stupova s kukicama u obliku koplja na koje su
spojeni vodoravni stupci.
Svakih nekoliko metara postavljeni su plastični natpisi s informacijama o tome kako je
zabranjeno ulaziti na područje i koja firma za alarme odgovara za sigurnost.
Saga otrči prema naprijed i uhvati se za uže stupove, stavi nogu na žuti natpis s tekstom
CCTVin Operation i podigne se. Rukama dosegne šiljaste vrhove, popne se i skoči na drugu stranu.
U velikom parku punom uređenih šumaraka i travnjaka osvijetljeni su i putovi.
Saga otrči među drveće i iz mraka prati puteljak.
Ako Grace nije uzela još lijekova, možda će moći razgovarati s njom o onome što se dogodilo
u Zečjoj rupi.
Saga se približi kampusu i uspori.
262
 Knjige.Club Books

Rasvjeta svečano osvjetljava vlažne puteljke i mokre klupe u parku. Sva su svjetla na odjelima
ugašena, a stakla su samo slijepi odrazi onoga što se nalazi s vanjske strane.
Lišće opada i šušti iza nje.
Netko joj se približi između zgrada. Saga pobjegne na stranu i sakrije se iza grmova.
To je jedan tip iz zaštitarske firme koji provjerava jesu li sva vrata u kući zaključana. Saga ga
čuje kako nešto izvještava u radijski komunikator, a onda ponovno nestane.

263
 Knjige.Club Books

82.

TIHO JE I SVE TAMNO SVJETLUCA U prigušenom svjetlu lampi. Saga se približi domu Oak Lodge
u kojemu obitavaju mlađe djevojke, zaustavi se i osluhne.
U trenutku kada je zakoračila kao da će se približiti domu, upale se svjetla na jednom od
prozora i osvijetle tek pokošenu travu.
Saga se oprezno sakrije iza velikog drveta. Stane na grančicu koja zapucketa.
Na prozoru se vidi naga žena.
Ne može joj biti više od dvadeset godina.
Saga vidi kako blijeda lica zuri u noć, a onda se okrene i zatetura u sobi.
Saga pričeka još trenutak, a zatim pretrči preko travnjaka do šljunčanog puta koji vodi do
Graceine zgrade.
Tek sada zamijeti da su joj traperice promočene sve do koljena.
Brzo se približi slikarskom ateljeu i čuje slabu jeku svojih koraka među zgradama.
Saga pomisli kako će objasniti Grace da je Rex nije silovao, da je cijelu noć bio zaključan.
Iskoristit će to kako bi se Grace prisjetila svega i ispričala joj što se točno dogodilo.
Možda Grace može prokazati nepoznati faktor u Zečjoj rupi o kojemu Joona govori.
Saga se zaustavi uza zid, vidi kako voda teče niz žlijeb u šaht i oprezno nastavi do ugla, ali
onda začu je da se netko iza nje smijulji.
Okrene se.
Žena u tankoj spavaći stoji iza nje i u rukama drži plavu vlasulju.
„Moja lutkica“, kaže začuđeno i široko se nasmije.
Na ženinom licu nema ni traga opreza, bez straha pokazuje svoju oduševljenost. Saga se
oprezno odmakne, ali žena pođe za njom.
„Bila sam prisiljena, Megan“, kaže i lice joj se rastuži. „Djed je rekao da te ne smijem
zadržati.“
„Misliš da...“
„Kunem se“, prekine je oštro. „Pitaj ga sama, tamo je pod drvetom.“
Žena uzrujano pokaže prema sjenama u parku.
„U redu je“, kaže Saga i okrene glavu da bi vidjela.
„Sada se sakrio“, šapne.

264
 Knjige.Club Books

„Moram ići“, kaže Saga blago.

„Dođi“, prosikće žena i krene prema parku. „Pobjeći ćemo zajedno... ruku pod ruku, pobjeći
ćemo kroz šumu...“
Saga užurbano krene u drugom smjeru, uz pročelje, brzo se okrene i vidi da se žena zaustavila
na putu.
Saga otrči preko otvorene površine, daleko od ateljea i prema kući gdje je prije sjedila s Grace.
Ulaz je osvijetljen, ali svi su prozori u tami. Saga priđe vratima i osjeti da su zaključana.
Pogleda kroz staklo, vidi da su svjetla u dnevnom boravku ugašena i da svijetli samo automat sa
slatkišima.
Trgne se od neobičnog zvuka iza sebe kao da netko bosih nogu hoda po vlažnom podu i brzo
se ogleda oko sebe.
Nikoga nema. Sve je tiho: statično osvijetljeni asfalt, svjetlucavi šaht i park s liščem koje
opada.
Saga požuri oko kuće, izbije na travnjak sa stražnje strane, približi se klupi u parku kraj velikog
rododendrona, zaustavi se i brzo izračuna koji je prozor Gracein.
Netko se glasno nasmije i Saga pobjegne u sjenu. Vidi kako se žena s vlasuljom sakrila iza
drveta i kako maše u njezinu smjeru.
Saga nepomično promatra kako se žena okrene na drugu stranu smijući se, snažno protrlja nos
i nestane u parku.
Saga brzo dovuče klupu do kuće, stavi je pod prozor, popne se na nju i pokuša vidjeti u
Graceinu sobu.
Među zavjesama nazire se noćni ormarić s porculanskom glazbenom kutijom.
Sagu zapeku leđa kao da ju je ugrizao borilački pas tek trenutak nakon što je krajičkom oka
ugledala da je neka prilika došla za njom. Noge joj se skvrče i padne postrance, udari rebrom o
naslon klupe i zajauče.
Leđa joj pulsiraju i peku je, tijelo joj se nekontrolirano trza i Saga se ni ne sjeća kako je
dospjela na zemlju.
Kada otvori oči i ugleda tamno kišno nebo pred sobom, pomisli da je sigurno ostala bez
svijesti.
Ponovno je zaboli, kao da je netko nogama udara u rebra, ništa ne vidi, ali osjeća kako je netko
vuče za noge po asfaltiranom putu i mokroj travi.
Saga pokušava doći do zraka, otvori oči i ugleda kako se stražar Mark nagnuo nad njom s
elektrošokerom u ruci.
Teško diše i razdraženo je gleda.
Pokuša podići ruku kako bi ga udaljila od sebe, ali nema snage u mišićima.
„Velik sam i dobar dečko, ali pravila nalažu da moram provjeriti jesi li naoružana.“
Sagino srce počne jače kucati kada povuče patentni zatvarač na njezinoj jakni. Pronađe joj
mobitel i baci ga u obližnje deblo. Mobitel pukne i dijelovi se rasprše po travi.
Ponovno se nagne nad njom i gurne joj svoju hladnu ruku pod majicu i grudnjak i snažno joj
štipne bradavicu.
„Nema ničega ovdje“, promrmlja i izvuče ruku.

265
 Knjige.Club Books

Diše kroz poluotvorena usta, stavi joj elektrošoker na vrat i otkopča traperice. Saga uspije
podignuti desnu ruku i uhvatiti mu rukav uniforme, ali nema snage da je povuče.
„Prestani“, prosikće.
„Moram potražiti jesi li negdje sakrila oružje“, kaže on i proguta knedlu.
Mark joj počne skidati traperice i gaćice kada ga odjednom kontaktiraju preko radija. Osloni
se rukom na njezina prsa i uspravi, toliko je snažno pritisnuvši da joj se sav zrak istisne iz pluća.
„Imamo uljeza, neka ovamo dođe policija“, kaže i stane pod svjetlo jedne lampe.
Saga pokuša ponovno navući hlače kada vidi da joj se još dva stražara približavaju trčeći, a da
iz drugog smjera nemirno prilaze dvije medicinske sestre na dežurstvu.

266
 Knjige.Club Books

83.

DAN NAKON ŠTO JE JOONA UHVATIO Oscara von Creutza na otoku Bullerön u policijskoj se
postaji na Kungsholmenu održava kratko saslušanje.
Oscar sjedi među svojim odvjetnicima i šuti. Gleda kroz prozore s desne strane. Sunce izlazi
iz oblaka i mirne čestice prašine zasvjetlucaju.
Kao iz daleke udaljenosti čuje kako tužitelj zahtijeva da ga pritvore zbog optužbi za otmicu,
pokušaj ubojstva i nanošenje teških fizičkih ozljeda.
Ozbiljne su to optužbe, ali zna da će ga pritvoriti samo ako sud smatra da postoji rizik da će
ponoviti zločine, uništiti dokaze ili pokušati izbjeći provođenje zakona.
Kada sud donese odluku da će Oscar sa slobode čekati presudu, rukom prekrije osmijeh.
Pomisli da bi možda trebao zahvaliti sucu, ali ne učini to, već samo iziđe sa svojim odvjetnicima.
„Sada više ne moraš misliti o ovome“, nasmiješi se jedan od odvjetnika kada se zaustave na
vratima.
„Hvala, Jacobe“, odgovori Oscar tiho i rukuje se s obojicom.
Odvjetničko je društvo već složilo plan kojim će ga osloboditi od svih točaka optužnice ako
tužitelja ne uspiju nagovoriti da odustane od istrage.
Na prvi je susret s Oscarom odvjetnik poveo i liječnika koji mu je uzeo osam epruveta krvi.
Nisu ih poslali ni u kakav laboratoriji, već će poslije na sudu samo poslužiti kao dokaz za to da je
obrana mislila na sve, s obzirom na to da točno znaju kojim tvarima tužitelj sa svojim ograničenim
resursima može ući u trag, a kojima ne, izgradit će obranu oko tvari koje su tužiteljstvu sigurno
promakle.
Nema nikakve veze što te tvari nikada nisu postojale u Oscarovoj krvi.
Plan je složiti povijest bolesti iz koje će se vidjeti da su mu različiti liječnici prepisali različite
lijekove ne pazeći na to kako oni međusobno djeluju. Odvjetnici znaju da će moći dokazati da je
Oscarovo privremeno pomračenje uma bilo uzrokovano ozbiljnim nuspojavama zbog upotrebe
svih tih lijekova.
Oscara nije briga za pravni postupak. Platio je da ga oslobode jer ne može sjediti u kavezu i
čekati da ga ubiju.
Pritvor ga neće zaštititi.
Zato planira napustiti zemlju i sakriti se negdje onoliko dugo koliko će policiji trebati da uhvati
ubojicu.

267
 Knjige.Club Books

Oscar međutim ne zna da Lovac na zečeve čeka pred policijskom postajom i promatra kako
se oprašta od svojih odvjetnika.
Ne zamjećuje da ga netko slijedi, da hoda kraj njega kroz park i čuje ga kako poziva taksi do
terminala trajekta Silja Line u luci Värtahamnen.
Za vrijeme vožnje Oscar kupi kartu za kruzer MS Silja Symphony, plati gotovinom taksistu
kada stignu do terminala, prijavi se i popne na brod.
Pronađe svoju kabinu, apartman s kosom staklenom stijenom koja gleda na nebo i more.
Oprezno zaključa vrata i još jednom pritisne kvaku kako bi provjerio jesu li stvarno zaključana.
Čim stigne u Helsinki, otići će na trajekt do Tallinna i ondje unajmiti auto, uzeti neku kurvu sa
sobom i odvesti se na jug kroz Latviju, Litvu, Poljsku, Slovačku, Mađarsku, Rumunjsku i Bugarsku
sve do južne Turske. Tamo će unajmiti stan i skrivati se sve dok se ne uvjeri da se može vratiti u
Švedsku.
Oscar ustane i ode do minibara, otvori vrata koja zazveckaju, izvadi dvije smeđe plastične
boce viskija Ballantine’s, otvori ih, natoči si čašu i stane na prozor promatrajući dugačak red
automobila koji polako pristižu na trajekt.
Zečevi su nervozne životinje. Sklupčaju se i nepomično sjede u nađi da će postati nevidljivi,
ali ako se i lovac odjednom zaustavi i osluškuje, ne mogu izdržati taj mir.
Uspaniče se zbog tišine i počnu skakati jer misle da ih je vidio.
Lovac na zečeve spusti se u garažu pod gradskom vijećnicom, otvori prtljažnik automobila i
pobrine se da ga nadzorne kamere ne mogu snimiti dok pakira crnu putnu torbu s oružjem,
rezervnom odjećom, rukavicama od vinila, vlažnim maramicama, vrećama za smeće, ljepljivom
vrpcom, skalpelom i specijaliziranom polugom za obijanje sigurnosnih vrata.
Napusti garažu s torbom i spusti se do ulice Fleminggatan, zaustavi taksi, odveze se do
terminala za trajekt i kupi jeftinu kartu pod lažnim identitetom.
Dobio je novu priliku da zaustavi Oscara, ali zna da još uvijek mnogo toga može poći po zlu.
Uvijek postoje parametri koji se ne mogu predvidjeti. Planira napustiti trajekt prije no što krene,
ali možda će Oscar sjediti među hrpom ljudi u kakvom restoranu sve dok ne bude prekasno. U tom
ga slučaju mora slijediti sve do Finske kako bi učinio što mora.
Lovac na zečeve zamislio si je da će razrezati Oscarov trbuh i izvući mu crijeva.
Cilj je da se sva desetorica suoče sa svojom sudbinom otvorenih očiju.
Brojalica je tu da ih pripremi.
Želi da u prvoj fazi, usred sve boli i straha, zadrže nadu da će preživjeti, da se očajnički bore
istovremeno postajući sve svjesniji da im, u slučaju da prežive, budući život više neće biti isti kao
prije.
Moraju shvatiti da će ostati slijepi, osakaćeni ili paralizirani.
No ipak se do kraja moraju boriti za goli život, sve dok u drugoj fazi ne shvate da neće biti
pomilovanja, da su bol i strah jednostavno posljednji trenuci njihova života.
Lovac na zečeve ne uživa u njihovoj patnji, ali ispunjava ga svečani osjećaj pravde, a kada na
kraju umru, svijet se potpuno umiri, poput sasvim spokojnog zimskog krajolika.
Na terminalu se prijavi na jednom od automata, ispiše ukrcajnu propusnicu i izgubi se u
mnoštvu ljudi koji se penju na trajekt. Brod MS Silja Symphony duži je od dvjesto metara i ima
trinaest razina. Sa svojih gotovo tisuću kabina može primiti više putnika nego što ih je bilo na
Titanicu.

268
 Knjige.Club Books

Lovac na zečeve pokaže svoju lažnu osobnu iskaznicu s prezimenom Von Creutschen koje je
osmislio kako bi završio kraj Oscara kada ga upišu na listu putnika. Na zaslonu ugleda broj
Oscarove kabine, ode do dizala gdje se nalazi karta koja prikazuje raspored na brodu i spusti se
stubama do prostorija za osoblje na katu koji je tik iznad automobila.
Lovac na zečeve požuri niz stube i čeka pred prostorijom za osoblje. Nije prošla ni minuta, a
već jedna žena iziđe. Uhvati vrata, pridrži joj ih i pita za Mariju da bi ispalo kao da ima nekakav
razlog za to što je prošao unutra. Prođe kraj dvojice muškaraca koji vješaju odjeću u kojoj su došli
i pozdravi ženu koja sjedi i piše poruku na mobitelu.
„Imaš li glavni ključ?“ pita je.
„Trenutačno mi treba“, odgovori ona tipkajući i dalje.
„Odmah ću ti ga vratiti“, kaže on smiješeći se.
„Pitaj Ramonu“, odgovori žena i kimne prema toaletu.
Na klupi pred vratima toaleta nalazi se sivo-ružičasta sportska torba od umjetne kože. Priđe
joj, povuče patentni zatvarač, izvadi kutiju za užinu na klupu, traži među odjećom i pipa po dnu
torbe, ali već začuje zvuk puštanja vode u toaletu.
Brzo pretraži oba unutarnja džepa i čuje kako Ramona pere ruke i izvlači papir za brisanje.
Otvori i oba džepa sa strane i nađe Ramoninu pločicu s imenom i glavni ključ. Kvaka na vratima
toaleta se okrene.
U trenutku kada se vrata otvore, on se okrene s ključem u rukama i krene odmicati bez žurbe.
Prema rasporedu je mogao žrtvovati petnaest minuta u pokušaju da pronađe ključ, ali trebalo
mu je samo pet minuta.
To što se neće morati služiti obijačem za vrata koji nosi u torbi da je mu mnogo više vremena
s Oscarom u kabini.
Odnese torbu uza stube presvučene tepihom, prođe kraj kata s barovima i restoranima, nizom
bescarinskih prodavaonica, hodnika s konferencijskim dvoranama, igraćim automatima i kasinom.
Gornja, osunčana etaža nazvana je prema Mozartu. Tu se nalaze najekskluzivniji apartmani.
Neka pijana žena izlazi iz jedne od kabina i zatetora do njega. Zaigrano mu stane na put u
hodniku raširenih ruku kao da se igraju.
„Izgledaš mi simpatično“, kaže i zahihoće. „Želiš li poći sa mnom u kabinu i pomoći mi s...“
Kao da mu nešto popuca u glavi. Zapucketa mu u jednom uhu i zamahne rukom kako bi se
oslonio na zid. Sjeti se kako je plakao kada je čavlima zakucavao ostatke s posljednjeg kolinja na
vrata kraj trulih zečeva.
Sada mi se više neće približavati, sada mi se više neće približavati, šaputao je.
Lovac na zečeve samo se nasmiješi ženi i prođe kraj nje. Znoj mu curi niz leđa i odjednom
pomisli na vrućinu zapaljenih invalidskih kolica.
Kanistar s benzinom uzeo je u šupi u kojoj se nalazilo oruđe, a šibice je pronašao u kuhinji i
ostavio ladicu otvorenom. Osvježio je status Nilsa Gilberta na Facebooku, s pismom u kojemu
objašnjava razloge svoga samoubojstva.
Izišao je i zalio ga benzinom, a zatim mu objasnio zašto će umrijeti to jutro i bacio mu šibicu
u krilo.
Ustuknuo je od vrućine, čuo kako Gilbert vrišti i promatrao kako mu se tijelo trza u vatri, a
onda se sasvim skupilo i pocrnjelo.

269
 Knjige.Club Books

Svi su znali da je Gilbert usamljen i deprimiran. Policija neće povezati to samoubojstvo s

ostalim smrtnim slučajevima.
Sada se Lovac na zečeve zaustavi na krmi pred vratima apartmana neobična imena Nannerl.
Začuje glasove iza sebe dok navlači rukavice od vinila, gurne glavni ključ u bravu, uđe u kabinu i
tiho zatvori vrata za sobom.
Spusti svoju torbu na pod hodnika i otvori je, izvadi krvava plastičnu vrećicu, otpusti kopču i
navuče kožnatu vrpcu s deset zečjih ušiju.

270
 Knjige.Club Books

84.

LOVAC NA ZEČEVE OKRENE SE prema zrcalu u hodniku, omota vrpcu oko glave i snažno je
zaveže na potiljku. Naviknutom kretnjom odmakne nekoliko ušiju s lica, pogleda samoga sebe u
oči u zrcalu i ispuni ga ledena snaga.
Sada je ponovno lovac.
Uzme jedan od telefona sa SIM karticama na bonove i pošalje glasovnu poruku Oscaru. Čuje
kako mu pametni telefon zazvoni u spavaćoj sobi, a zatim i odjek brojalice koju je pustio.
Oscar je vjerojatno sam, ali Lovac na zečeve iz predostrožnosti provjeri kupaonicu, a onda
uđe i u dnevni boravak i brzo ga pretraži.
Kroz rešetkaste prozore vidi se voda u luci koja je crna poput nafte.
Ode do spavaće sobe, otvori vrata i uđe.
Na televiziji je upaljena nogometna utakmica, ali je zvuk ugašen. Samo se čuju tihi škljocaji
izmjenjivanja slika. Plavo-sivi odsjaj beživotno treperi na zidovima prostorije.
Odmah shvati da se Oscar sakrio u garderobi iza kliznih vrata od bijelog stakla. Vjerojatno u
ovom trenutku drhtavih ruku pokušava pozvati policiju.
Sve je tako svakodnevno, a opet tako strano kada smrt dođe u posjet.
Čaša viskija odložena je na noćnom ormariću.
Vidi izgrebene noge stola, izlizani pokrivač, tamne mrlje na tepihu i rubove krpe navučene
preko zrcala.
Lovac na zečeve čuje kako je Oscaru ispao telefon na pod u garderobi i shvati da mu se ruke
tresu jer ga je obuzeo onaj nestvarni osjećaj da se sve ono čega se bojao upravo događa. Oscar zna
da ga je zvuk razotkrio, ali i dalje se skriva jer ga mozak pokušava uvjeriti da ga ubojica možda
nije čuo i da ga možda neće pronaći.
Nekoliko vješalica zazvecka jedna o drugu na prečki u garderobi.
Pod zavibrira kada se četiri finska dizelska motora trajekta počnu zagrijavati.
Lovac na zečeve pričeka nekoliko sekundi prije no što priđe garderobi i nogom razbije
staklenu površinu kliznih vrata. Automatski ustukne kada se krhotine razlete preko tepiha i nogu
Oscara von Creutza.
Sredovječni čovjek padne na pod od straha. Čuči u garderobi poput djeteta i gleda gore prema
njemu.
Pred očima mu zatreperi sjećanje na zečju paniku kada je iz stupica vadio lovinu, prevrtao
kaveze, gurao ruku unutra i hvatao ih za stražnje noge.

271
 Knjige.Club Books

„Molim te, platit ću, imam novca, kunem se, ja...“

Lovac na zečeve zakorači i uhvati Oscara za nogu, ali on mu pokuša izmaknuti i toliko se
koprca da ga Lovac na zečeve ispusti. Dvaput udari Oscara u lice, jednom rukom mu pridrži ruke
i opet ga uhvati za noge.
Oscar vrišti dok ga Lovac na zečeve vuče po podu i zaveže mu zglob za nogu od kreveta.
„Ne želim“, vrišti.
Udari Lovca na zečeve u nadlakticu, a on ga zatim okrene, stisne postrance i zaveže mu ruke
iza leđa.
„Slušaj, ne moraš nas ubiti“, dahće Oscar. „Bili smo mladi, nismo ništa razumjeli, mi...“
Lovac na zečeve zalijepi mu usta, a zatim se malo odmakne, promotri ga na trenutak dok se
bori kako bi se oslobodio. Promatra ga kako izvrće tijelo iako mu se kabelske vezice urezuju u
kožu.
Dvaput je bio u Iraku pa zna kako je osjećaj nakon ubijanja oslobađajući. Svjestan je i potrebne
snage i izazova koji slijede.
Prije je mislio kako su svi oni sasvim normalni dečki koji zajedno prolaze obuku Navy Sealsa.
Ali nakon ubijanja u južnoj Nassiriyi postali su odviše samouvjereni,
Mete više nisu gledali kao ljude već kao dijelove destruktivne snage zbog koje moraju riskirati
svoje živote kako bi je pobijedili.
Postojala je sloga među njima, razumjeli su se.
Ali ubiti čovjeka nakon što se dođe kući i više ne nosi uniformu, sasvim je drukčije.
Usamljeno je i mnogo snažnije, odlučnije. I odgovornost leži samo na tebi.
Gleda na sat i izvuče nož kojim se namjerava poslužiti. To je vojni bodež koji nalikuje na
kineske prstenaste bodeže, a oštrica i drška napravljene su od istog komada crnog čelika.
Bodež je oštar i dobro balansiran.
Lovac na zečeve hitro se vrati, koljenom pritisne Oscarove slobodne noge, jednom mu rukom
pridržava gornji dio tijela i raspara mu košulju preko trupa. Promatra njegov dlakavi trbuh koji se
brzo diže i spušta kako diše i gurne mu nož deset centimetara ispod pupka. Mekano proklize kroz
tkivo i kožicu i rastvori trup gotovo sve do pluća.
Smiješeći se, promotri Oscarove razrogačene oči i gurne mu cijelu ruku u otvor u trupu. Osjeti
toplinu tijela kroz plastiku rukavica. Oscarovo se tijelo trese. Krv mu šiklja iz rane. Lovac na zečeve
uhvati mu crijeva, izvuče ih i pusti da mu vise među nogama točno u trenutku kada netko pokuca
na vrata apartmana.
Začulo se snažno kucanje.
Ustane, uzme daljinski upravljač, pojača zvuk na televizoru, iziđe u hodnik, za sobom zatvori
vrata spavaće sobe, priđe vratima kabine i pogleda kroz špijunku.
Starac u bijeloj odjeći i s kolicima za serviranje čeka pred vratima. Oscar je već uspio naručiti
hranu u apartman i sada je mora preuzeti.
Starac ponovno pokuca dok Lovac na zečeve skida rukavice i zatvara torbu. Brzo odmota sa
sebe svoje trofeje, ovjesi ih na vješalicu u ormaru, pogleda se u ogledalo, obriše tragove krvi s lica,
ugasi lampu i otvori vrata.
„Ovo je bilo brzo“, kaže i ne odmakne se u stranu.

272
 Knjige.Club Books

Iz spavaće se sobe čuju snažni udarci jer Oscar pokuša privući pozornost udarajući nogama u
nešto.
„Želite li da postavim stol u dnevnom boravku?“ pita starac.
„Ne hvala, sam ću“, odgovori.
„Nije mi problem, samo recite“, objasni muškarac gledajući u hodnik.
„Ma neću jesti baš sada“, kaže, a čaša za viski razbije se o pod spavaće sobe,
„Onda mi se samo potpišite“, nasmiješi se muškarac.
Lovac na zečeve ostane stajati u tami i primi račun i olovku. Kada se krene potpisivati, otkrije
da mu je desna podlaktica krvava do lakta.
„je li sve u redu?“ pita konobar.
Kimne, pogleda muškarca u oči i pokuša razlučiti mora li ga odvući u kupaonicu i prerezati
mu vratnu arteriju nad jacuzzijem.
„Zašto ne bi bilo?“
„Nisam htio biti nametljiv“, kaže starac popustljivo i okrene se prema kolicima.
Udarci iz spavaće sobe ponovno se začuju kada mu konobar pruži pladanj. Lovac na zečeve
mu zahvali, ustukne u hodnik i ponovno zatvori vrata.
Spusti pladanj na pod, pogleda kroz špijunku i pripremi se da izjuri van i uhvati konobara.
Kroz leću širokog kuta vidi kako starac otpušta kočnice na kotačićima kolica ne žureći se, a zatim
nestane u hodniku.
Brzo navuče nove rukavice, ponovno zaveže zečje uši oko glave i vrati se u spavaću sobu.
Zrak zaudara po krvi, viskiju i bljuvotini.
Oscar samo što nije izgubio svijest i sada još samo mlohavo udari tako što pusti pete da tresnu
o pod. Lice mu je bijelo i znojno, a pogled mu bježi.
Lovac na zečeve ugasi televizor, priđe Oscaru, zgrabi mu crijeva i izvuče ih metar dalje,
snažno trgne i pusti ih da padnu na tepih.
Oscar se potpuno probudi od boli, brzo diše kroz nos i instinktivno pokuša uzmaknuti.
Oscar će umrijeti za tri minute. Buka u glavi Lovca na zečeve pojača se dok promatra njegove
uplašene oči. U sobi je tiho, ali u Lovcu na zečeve sve tutnji kao da netko bubnja po loncima ili
baca porculan u kadu. Oscar je jedan od muškaraca koji su silovali mladu ženu, ostavili je krvavu
i bez svijesti na gnojištu i mislili da će proći nekažnjeno.
Pod zaškripi pod nogama Lovca na zečeve kao kada vlak na skretnici mijenja tračnice.
Nasloni se na zid, pokušava mirno disati i usredotočiti se, vidi krvavi otisak ruke na tapeti i
pomisli kako mora prebrisati sve prije no što ode iako tragovi svejedno ne bi doveli policiju do
njega.
„Primjećujem da znaš zašto se ovo događa“, kaže i ponovno izvuče nož. „To je dobro, tako i
treba biti.“
Oscar jauče, izvrće tijelo, bori se da se oslobodi. Krv iz otvora u trupu curi na pod i namače
tepih koji pocrni i sjaji se.
Iz zvučnika začuje najavu da brod polazi za trideset minuta. Lovac na zečeve siguran je da ga
može napustiti prije toga.

273
 Knjige.Club Books

Oscara neće pronaći sve do sljedećeg jutra u Helsinkiju, pomisli Lovac na zečeve i promotri
nož u svojoj ruci,
Izgleda poput crnog, oštrog jezika nekakva demona.
Uskoro će gurnuti oštricu u Oscarovo srce, ravno kroz plućnu kost, možda i više puta.
Cijeli se svijet trese, zvecka i sve zvoni kao u kasinu.
Ali onda vjetar prođe kroz njega i za sobom ostavi tišinu.
Ovo je isto kao i kada zec leži na tlu i udara jednom nogom. Kada se životinja umiri, mir se
spusti i nad cijelim svijetom.
Postoji zaleđena soba onkraj vremena.
Oduvijek je bio na putu onamo.
Još i nedjeljama nakon mise dok je živio kod bake i djeda.

274
 Knjige.Club Books

85.

REX SIĐE S VLAKA NA POSTAJI PODZEMNE željeznice Mariatorget i pođe niz ulicu Sankt
Paulsgatan. Mobitel mu zazvoni, dobio je novu glasovnu poruku. Janus Mickelsen javlja da je
njemu i Sammyju sredio sigurnu kuću s pancirnim staklom, čeličnim vratima, alarmom i izravnom
linijom do centrale.
„Razumijem da ne možeš slobodno govoriti o tome da ti prijete, razumijem sve, stvarno... Ovo
je dobro rješenje, privremeno... Moj je šef sve odobrio i želim da se nađeš sa mnom večeras u
sedam sati u sigurnoj kući u blizini Knivste. Kuća pripada Sigurnosno-obavještajnoj agenciji pa
ćemo proći kroz uvjete“, kaže Janus i ponovi točnu adresu kuće dva puta prije no što završi
snimanje.
Rex odluči poći tamo i provjeriti o kakvim se to prijetnjama radi, kad se njima Sigurnosno-
obavještajna agencija tako ozbiljno bavi.
Prođe kroz staklena vrata na adresi Krukmakargatan 34 gdje se u oronulom podrumskom
lokalu igra snooker i razmišlja o tome kako se čini da je došlo do neslaganja između Sigurnosno-
obavještajne agencije i Nacionalnog operativnog odjela policije.
Prođe kraj šanka, siđe niz stube i hoda uz stolove.
Čuje samo zvuk udaranja teških drvenih kugli jednih o druge, pa kako se bezvučno kotrljaju
preko biljarskih stolova i prigušeno udaraju u njihove rubove.
Na kraju prostorije nalazi se biljarski stol koji je veći od ostalih. Tamo ga čeka visoki muškarac
kuštrave plave kose i sivih očiju.
„Žuta se kugla zove kaisa“, kaže Joona.
Finska biljarska igra Kaisa sliči Ruskoj piramidi. Potrebni su veći stol, veće kugle i teži
štapovi. Kaisu se može igrati u timu, ali najčešće je riječ o dvoboju.
Rex mirno sluša dok visoki muškarac objašnjava pravila i preda mu dugačak štap.
„Malo podsjeća na snooker“, kaže Rex.
„Pobjeđuje onaj tko prvi skupi šezdeset bodova „Nisam valjda došao zbog toga?“
Joona ne odgovori, već samo postavi kugle na njihova mjesta. Ako Rex nije umiješan u
ubojstva, onda je vjerojatno jedna od budućih žrtvi. Ubojstva su svakako povezana sa silovanjem,
ali postoji još nešto, još se nešto upetljalo u mrežu, možda neki dodatni čimbenici ili
nepoznati sudionici, pomisli Joona.
„Ako me pobijediš, možeš ići, ali ako izgubiš, uhitit ću te“, kaže i oštro pogleda Rexa.

275
 Knjige.Club Books

„Može“, nasmije se Rex i provuče ruku kroz kuštravu kosu. „Ozbiljan sam“, kaže Joona
ozbiljno. „Imao si snažan motiv za ubojstvo ministra vanjskih poslova „
„Jesam li?“
Joona udari svoju bijelu kuglu. Ona glasno odzvoni kada udari u žutu kuglu koja se otkotrlja
preko zelenog biljarskog stola, udari u njegov rub, promijeni smjer i nestane u jednoj od rupa.
„Šest bodova za mene“, zaključi Joona.
Rex ga gleda ništa ne shvaćajući.
„Imao sam motiv zato što sam mokrio u bazen ministra vanjskih poslova?“
„Rekao si da je bio svinja i da ti je oteo djevojku u srednjoj školi.“ „Da“, kaže Rex.
„Ali nisi rekao da te na cijelu jednu noć zaključao u staju.“
„Rila su trojica koja su se bacila na mene“, kaže preko volje. „Udarali su me i zaključali unutra.
Bilo je grozno, ali ne toliko grozno da sada...“ “Zašto su to učinili?“ prekine ga Joona.
„Što to?“
„Zaključali te.“
„Jer je Wille htio neometano biti s Grace, pretpostavljam.“
„I je li bio s Grace?“
„Uvijek je dobivao sve što je htio“, promrmlja Rex i naoštri svoj štap.
„Nišani na kaisu“, kaže Joona i pokaže na žutu kuglu. Moraš je ubaciti u onu rupu.
Rex se nasloni na stol, udari i pogodi jednu od crvenih kugli koja se nasloni na drugu crvenu
kuglu.
„Ovo se zove poljubac“, kaže Joona. „Za to nema bodova.“
Rex odmahuje glavom smijući se, a Joona priđe i ubaci kaisu ravno u rupu.
„Što kaže Grace?“ pita Joona i nastavi igrati.
„U vezi s čime?“
„O večeri kada si bio zaključan“, odgovori Joona i ponovno udari. Rexova bijeia kugia završi
u istoj rupi.
„Ne znam, nikada je više nisam vidio“, objasni Rex. „Ispisao sam se iz škole, a ona nije
odgovorila ni na jedno moje pismo niti se ikada javila na telefon.“
„Ali ja govorim o sadašnjosti“, kaže Joona.
„Čuo sam da se preselila natrag u Chicago, ali nisam je vidio zadnjih trideset godina.“
„Optužuju te za ubojstvo ministra vanjskih poslova“, kaže Joona. j „Tko bi mene optužio?“
procijedi Rex.
„Loše ti se piše“, kaže Joona i odmakne se od stola.
„Učinio sam mnogo glupih stvari“, pokuša Rex objasniti dok namješta štap. „Ali nisam nikoga
ubio.“
Promaši udarac, bijela kugla prođe kraj kaise, udari u rub i otkotrlja i se natrag.
„Ako nisi umiješan u ubojstva, onda si na popisu budućih žrtvi.“ „Hoću li dobiti zaštitu?“
„Ako objasniš zašto ti treba“, kaže Joona.
„Nemam pojma“, odgovori Rex i obriše čelo.
„Možda iz osvete“, predloži mu inspektor i udari kuglu.

276
 Knjige.Club Books

„Ne znam za što.“

Joona ga pogleda postrance i udari još jednu kuglu.
„Ovisi što si učinio“, kaže.
„Ništa“, prsne Rex. „Jebemu sve, često živciram ljude, možda spavam s pogrešnim ženama,
govorim hrpu gluposti i sigurno postoje ljudi koji me žele klepnuti, ali...“
„Četrdeset i jedan“, kaže Joona, ispravi se i ozbiljno ga pogleda. „Ne znam što bih rekao“,
kaže Rex.
„Učinio si hrpu glupih stvari“, podsjeti ga Joona.
„Pomokrio sam se u bazen ministra vanjskih poslova, ali ja...“
„To si već rekao“, prekine ga Joona.
„Učinio sam to više od jednog puta“, prizna Rex i odjednom pocrveni u licu.
„Ne zanima me tvoje mokrenje.“
„Možda sam to učinio i sto puta“, naglasi.
„Nađi si drugi hobi.“
„Naravno, hoću... ali ono što pokušavam reći jest da sam jednom kada sam tamo bio vidio
nešto.“
Joona se nasloni prema naprijed i udari još jednu kuglu kako Rex ne bi vidio njegov zadovoljni
smiješak. Kugla glasno udari o rub i nestane u rupi.
„Četrdeset i devet“, kaže Joona i polako naoštri vrh biljarskog štapa. „Slušaj“, nastavi Rex.
„Liječeni sam alkoholičar i trenutačno sam trijezan, ali prije nego što sam to postao, prije nego što
sam svoje stanje shvatio ozbiljno, prilično sam često odlazio onamo... znao sam bacati njegove
ružne vrtne patuljke u vodu, a nekad i glinene lončanice ili namještaj... Ne znam, sigurno je znao
za to, ali očito ga nije bilo briga... ili je možda osjećao da je to bilo pravedno.“
„Kažeš da si nešto vidio“, podsjeti ga Joona pomičući se oko stola kako bi procijenio kutove.
„Znam da sam nešto vidio iako sam bio pijan... Ne mogu se sjetiti koji put je to bilo, ali ipak
sam siguran da sam vidio...“
Utihne i rezignirano odmahne glavom.
„Shvati to kako hoćeš“, kaže tiho, „ali vidio sam maskiranog muškarca izbočena lica,
neobičnih obraza... unutra u ministrovoj kući.“ „Kada se to dogodilo?“
„Prije četiri mjeseca... ma stvarno ne znam.“
„Što si radio ranije tog dana?“
„Nemam pojma.“
„Gdje si se napio?“
„Ja sam kao Jack Kerouac, pijem samo kod kuće da ograničim štetu, ali ne uspije mi uvijek.“
Joona ponovno udari kuglu, i kaisa uz tresak nestane u rupi.
„Koji mjesec je to bio?“
Gurne Rexovu bijelu kuglu u istu rupu i istovremeno pogodi crvenu kuglu koja se zakotrlja
dijagonalno preko stola i padne u drugu rupu.
„Ne znam“, kaže Rex.
„Pedeset i jedan bod“, ustvrdi Joona. „Što si radio nakon toga?“

277
 Knjige.Club Books

„Nakon toga? Eh da“, sjeti se Rex. „Otišao sam k Sylviji jer ona nikada ne spava, pokušao
sam joj ispričati što sam vidio, tada sam mislio da je to baš dobra ideja, ali...“
„Što je ona rekla na to?“ pita Joona i pričeka s posljednjim udarcem.
„Nisam joj ništa rekao“, odgovori s teškom mukom.
„Odvezao si se do Sylvije, pozvonio... i nisi joj ništa rekao?“
„Spavali smo skupa“, promrmlja.
„Ideš li često k Sylviji kada si pijan?“ pita Joona.
„Nadam se da ne“, kaže Rex i odloži svoj štap na zid.
„Možemo prestati igrati, možemo čak reći i da je neriješeno“, kaže Joona. „Ako nazoveš
Sylviju i pitaš je koji je to datum bio.“
„Nikad“, nasmije se Rex.
„U redu.“
Joona se nasloni preko stola sa štapom.
„Čekaj“, kaže Rex brzo. „Šalio si se oko toga da ćeš me uhititi, zar ne?“
Joona ispravi leđa, okrene se prema njemu i pogleda ga u oči potpuno neutralna izraza lica.
Rex spusti pogled, povuče ruku kroz kosu, izvadi svoj iPhone, stavi naočale za čitanje i potraži
Sylviju među kontaktima. Udalji se od stolova i popne se prema šanku dok zvoni.
„Sylvia Lund“, javi se ona.
„Bok, ja sam, Rex.“
„Bok, Rexe“, kaže odmjereno.
Bori se da mu glas zvuči pristojno i mirno.
„Kako si?“
„Jesi ü pijan?“
Rex pogleda lice umornog čovjeka za šankom.
„Ne, nisam pijan, ali...“
„Zvučiš čudno“, prekine ga.
Rex se malo udalji od rampe koja vodi na ulicu kako bi razgovarao u miru.
„Moram te pitati nešto“, kaže.
„Možemo li sutra razgovarati? Malo sam zauzeta“, objasni ona nestrpljivo.
Njezin se glas udalji od mikrofona kada odmakne lice i kaže nešto nekoj drugoj osobi.
„Ali moram...“
„Rex, moja je kći pozvana na...“
„Slušaj, moram znati koji je ono dan bio kada sam došao do tebe u noći i...“
Sylvia poklopi slušalicu i razgovor se prekine.
Rex gleda na ulicu i vidi kako balon leti među automobilima. Osjeća kako mu ruke drhte dok
je ponovno poziva.
„Ma što to jebeno izvodiš?“ pita Sylvia napeto.
„Moram samo znati koji je to dan bio“, uporan je.
„Gotovo je“, prekine ga ona. „Prestani s...“

278
 Knjige.Club Books

„Začepi.“
„Pijan si, znala sam...“
„Sylvia, ako mi ne odgovoriš istog trena, nazvat ću ti muža i pitati ga kojeg je to datuma bilo
kada je došao kući s putovanja, a ti si za promjenu bila ljubazna prema njemu „
U slušalici sve utihne. Znoj mu curi niz leđa.
„Tridesetog travnja“, kaže ona i prekine razgovor.

279
 Knjige.Club Books

86.

STUDENT KUŠTRAVE KOSE IZIĐE IZ DIZALA NA sedamnaestom katu, ali Joona Linna nastavi
do najvišeg kata noseći u rukama rashladnu torbu. U sebi ima osjećaj kao kada oprezno puhnete
žar i znate da će se plamenovi ubrzo rasplamsati. Došao je kako bi se susreo s Johanom Jönsonom,
računalnim tehničarom NOO-a i jednim od najboljih europskih stručnjaka na području IT-ja.
Johana su godinama smatrali tek zagriženim kompjuterašem, ali onda je napravio program za
dekripciju Transvector kojim se počela služiti britanska obavještajna služba.
Johan Jonson otvori vrata sa sendvičem u rukama i pozove Joonu da uđe u veliku prostoriju.
Johan je morao odbiti sve lukrativne ponude iz privatnog sektora, pa je stoga zatražio da mu
na raspolaganje stave cijeli gornji kat studentskog smještaja Nypoten u ulici Körsbärsvägen.
Prostorije veličinom odgovaraju dvadeset i pet studentskih soba kakve je unajmljivao dok je
pohađao Kraljevski institut za tehnologiju.
Na katu su svi zidovi srušeni i zamijenjeni nekolicinom čeličnih stupova. Soba je dupkom
puna i moderne i zastarjele elektronike.
Johan Jönson prilično je nizak muškarac s crnim brkovima i malenom bradicom. Glavu je
obrijao, ali tamne su mu obrve guste i spajaju se iznad korijena nosa. Odjeven je u usku trenirku
koja sliči dresovima nogometnog kluba Paris Saint-Germain, ali gornji mu se dio podigao i izvirio
mu je obli trbuh,
Joona iz rashladne torbe izvadi tvrdi disk sa snimkama nadzornih kamera iz ministrove kuće,
odmota foliju sa zračnim jastučićima i pruži ga Johanu Jönsonu.
Prema zakonu o nadzornim kamerama nikakav se materijal ne smije čuvati dulje od dva
mjeseca i zato se snimke automatski brišu s tvrdog diska prije tog roka.
„Možeš li izvući izbrisani materijal?“ pita Joona.
„Katkad je materijal zbilja nepovratno nestao“, odgovori tehničar. „Ali najčešće se materijal
naziva izbrisanim iako zapravo još postoji, samo je potonuo u niže razine. Slično kao u Tetrisu
„Ova je snimka stara samo četiri mjeseca.“
Johan Jönson odloži ostatke sendviča na prašnjavi monitor i u ruci odvaže tvrdi disk.
„Mislim da ću iskušati program koji se zove Under Work Schedule... on podiže sav materijal
odjednom... izgledat će kao one papirnate girlande koje se mogu izrezati tako da nastanu nizovi
anđela ili čovječuljaka koji se drže za ruke.“
„Bit će to prilično dugačka girlanda“, kaže Joona.

280
 Knjige.Club Books

Svi znaju da je u određenim uvjetima moguće povratiti izbrisani digitalni materijal, ali u
ministrovoj je kući trinaest kamera bilo instalirano prije sedam godina pa će cjelokupno vrijeme
prikazivanja iznositi devedeset i jednu godinu.
Čak ni Joona Linna ne bi svojom upornošću mogao uvjeriti Carlosa da uloži toliko resursa da
prođu kroz cijeli taj materijal. Ali sada kada ima točan datum, nema ničega što bi ga moglo
zaustaviti.
„Traži Valpurginu noć“, kaže.
Johan Jönson sjedne na zamrljani pisaći stol i uzme šaku slatkiša iz plastične zdjele.
„Ovisnik sam o slatkišima“, dobaci preko ramena.
Više od četrdeset stolnih računala različitih vrsta nalazi se na stolovima, ormarićima i
kuhinjskom stolu. Snopovi kablova svugdje su po podu, među kartonima za selidbu u kojima se
nalaze stari tvrdi diskovi. U jednom kutu velike prostorije poslagana je odbačena elektronika:
sklopovske pločice, zvučne i grafičke kartice, zasloni, tipkovnice, ruteri, konzole i procesori.
Joona ugleda nenamješteni krevet bez nogu u kutu iza šanka s rezervnim dijelovima,
uvećavajućim lampama i lemilicama. Najednom izokrenutom plastičnom vjedru nalazi se nekoliko
žarko žutih čepića za uši i budilica. Johan vjerojatno ima manje mjesta sada nego što je imao dok
je bio student.
„Spusti pisač sa stolca da možeš sjesti“, kaže Jooni i spoji tvrdi disk na glavno računalo u
mreži.
„Na snimci se vidi zadnji put kada se Rex otišao pomokriti u bazen, ali sada tražimo trideseti
travnja. To se događalo više puta“, objasni Joona pa spusti pisač i knjigu Thomasa Pynchona sa
stolca.
„Ne zamjeri mi zbog nereda, ali upravo sam spojio trideset računala uz pomoć nove verzije
sučelja za računalnu komunikaciju... pokušavam si složiti neku vrstu super-računala.“
U donjem kutu snimke vide se datum i vrijeme. Prve zrake zore osvjetljuju pročelje kuće i
zatvorena vanjska vrata.
„Dobre kamere, dobre leće, iznimno dobra kvaliteta“, kima Jönson.
Joona izvadi nacrt ministrove kuće na kojemu su od jedan do trinaest numerirane sve kamere.
„Pa, onda krećemo sve u šesnaest“, promrmlja Johan Jönson i krene upisivati naredbe tako da
se na tipkovnicama sve praši.
Mreža se računala pokrene, ventilatori se upale, svjetlosne diode zeleno zatrepere, a zrak
ispuni električni dašak starih modela željeznice, jednosmjerne struje i pregrijanih transformatora.
„Sada ćemo cijeli podzemni svijet izvući na površinu... lijepo polako“, kaže tehničar i štipne
se za kratku bradicu.
Na velikom se zaslonu pojavi siva slika. Izgleda poput željeznih strugotina koje se oblikuju
oko promjena u magnetnom polju.
„Ovo je prestaro“, šapne Jönson.
Pojave se treperave sjene u više slojeva, počnu se nazirati dijelovi vrta. Joona ugleda dvije
sablasne siluete na prilazu. Jedna je ministar vanjskih poslova, a druga Janus Mickelsen iz
Sigurnosno-obavještajne agencije.
„Janus“, kaže Joona.

281
 Knjige.Club Books

„Kada je Janus tek počeo raditi u Sigurnosno-obavještajnoj agenciji, prvi mu je zadatak bio
da se pozabavi ministrom vanjskih poslova“, promrmlja Johan i upiše novu naredbu u glavnom
računalu.
Slike nestane, ponekad se kroz sivu maglu pojavi kuća ili zatreperi vrt prekriven snijegom.
„Girlanda je još uvijek skupljena, ali sada možemo početi izvlačiti anđela po anđela... četvrtog
lipnja, trećeg lipnja, drugog lipnja...“
Blijede prilike brzo se izmjenjuju i prolaze jedne kroz druge. Nalikuju na rendgensku sliku
gdje se konture ljudi kreću unutar drugih ljudi i kroz automobile koji uzmiču ili nestaju u garaži.
„Petnaestog svibnja, četrnaestog... I evo, trinaest lijepih verzija tridesetog travnja“, kaže Johan
Jönson prigušeno.
Osam puta većom brzinom vide kako ministar vanjskih poslova i njegova supruga napuštaju
kuću u 7.30, svaki u svojemu automobilu i kako dva sata kasnije dolazi firma za održavanje vrta.
Jedan muškarac reže živicu, drugi otpuhuje lišće. Poštar se odveze kraj kuće i oko dva sata neki
dječak na biciklu mirno zastane pred imanjem češući se po nozi. U 19.40 prvi se automobil vrati u
dvostruku garažu, a u kući se upali svjetlo. Pola sata kasnije dolazi drugi automobil i vrata garaže
se zatvore. Oko jedanaest se sati gase svjetla i oko ponoći je sve u mraku. Ništa se ne događa do
tri sata u noći kada se Rex Müller popne preko ograde i zatetura preko travnjaka.
„Sada pusti snimke u stvarnom vremenu“, kaže Joona i približi se.
„U redu“, odgovori Jönson i upiše naredbu. „Počet ćemo s jedinicom.“
Na velikom se zaslonu sada vidi savršena i potpuno jasna slika ulaznih vrata i osvijetljeni vrt
kod ograde. Tu i tamo opadne koji ružičasti list s procvjetale japanske trešnje i spoji se sa svojom
sjenom na kamenom puteljku.

282
 Knjige.Club Books

87.

ZA TRI SU SATA USPJELI ODGLEDATI svih trinaest noćnih snimki. Trinaest kutova kuće u kojoj
svi spavaju, prvog svibnja, između 3.46 i 3.55. Četiri su kamere ulovile Rexa tijekom tih devet
minuta koliko je prošlo od trenutka kada je spustio bocu nasred ceste i popeo se preko crne željezne
ograde do trenutka kada je napustio posjed i razveselio se što je pronašao bocu vina nasred puta.
„Ništa“, uzdahne Johan Jönson.
Rex se na imanju nalazi devet minuta i za to se vrijeme na snimkama ne vidi nijedna druga
osoba, nijedno vozilo na cesti, nijedna kretnja iza zavjesa.
„Ali vidio je ubojicu“, kaže Joona. „Sigurno ga je vidio jer njegov opis odgovara
svjedočanstvima ostalih svjedoka.“
„Možda je to bilo nekom drugom prilikom“, promrmlja Johan.
„Ne, dogodilo se to ove noći... vidio je ubojicu iako ga mi ne vidimo“, ponovi Joona.
„Ali mi ni ne možemo vidjeti što je on vidio. Nemamo ništa doli naših kamera.“
„Moramo barem shvatiti koji je to trenutak bio kada ga je vidio... poeni s kamerom sedam, ta
gleda ravno na bazen.“
Na zaslonu ponovno ugledaju Rexa na iskrivljenoj perspektivi ruba leće kako tetura do bazena,
udari se u koljeno, ali se uspije osoviti na noge.
Ode do bazena, nakratko se zanjiše, otkopča raspor i pomokri se u vodu, a zatim zatetura do
tamnoplavog vanjskog namještaja i pomokri se i preko naslonjača i okruglog stola.
Zakopča hlače, okrene glavu prema vrtu i zagleda se u nešto te posrne još jednom prije no što
krene natrag prema kući. Zaustavi se pred vratima verande i pogleda u dnevni boravak, osloni se
na ogradu i nestane iz kadra.
„U što to gleda nakon što je zakopčao raspor? Nešto je u vrtu“, kaže Joona.
„Uvećat ću mu lice.“
Rex se unatraške vrati do bazena, kruži oko namještaja i okrene leđa kameri.
Ponovno puste snimku, a Johan uveća Rexovo lice i slijedi ga dok mokri na stol. Naslonio je
bradu na prsa, zatvorio oči i odahnuo prije no što zatvori raspor.
Rex se okrene prema vrtu, ugleda nešto i opušteno se nasmiješi sam sebi, a lice ponovno
nestane iz kadra kada zatetura dalje.
„Ne, nije to... nastavi dalje“, kaže Joona.

283
 Knjige.Club Books

Rex se okrene prema kući i krene vraćati, a Johan Jönson dodatno uveća sliku. Rexovo pijano
lice ispunilo je cijeli zaslon. Slika je sasvim jasna: crvene oči, donja usnica tamna od vina i brada
koja je počela izbijati.
Vide ga kako se zaustavio pred vratima verande i zagledao u dnevni boravak. Blago je otvorio
usta, kao da se nesigurno smiješi, kao da je shvatio da je uhvaćen, ali onda mu se oči uozbilje i
uplaše. Okrene se i nestane odatle.
„Ovdje! Ovdje ga je vidio“, kaže Joona glasno. „Vrati na to, moramo ponovno pogledati.“
Johan Jönson napravi petlju od tih dvadeset sekundi pred staklenom stijenom. Ponavlja se
trenutak u kojemu Rex nešto ugleda i počne se zbunjeno smiješiti, ali zatim se ipak uplaši.
„Što je to što vidiš?“ šapuće Joona.
Prošire sliku i pokušavaju pratiti smjer njegova pogleda. Čini se da gleda ravno u dnevni
boravak.
Ne prekidajući petlju prebace se na kameru šest i promotre Rexa odostraga. Njegovo se lice
zrcali u staklu i izgleda kao da zapravo promatra svoj odraz.
„Je li ubojica unutra?“ šapće Joona.
Čak se i na odrazu Rexova lica na staklu vidi kako se prvo zbunio, a onda uplašio. Pred
staklenom stijenom naziru se obrisi namještaja u dnevnom boravku.
„Stoji li netko unutra?“ pita Johan Jönson i nasloni se prema naprijed.
„Probaj kameru pet.“
Peta kamera nalazi se ispred velike blagovaonice, u onom dijelu vile koji je okomito okrenut
u odnosu na ostatak zgrade. Iz tog se smjera snima dnevni boravak sve do kuta u kojemu se nalazi
sedma kamera, cijela staklena stijena i dijelovi unutrašnjosti.
Joona uveća sliku kroz staklo.
Odsječak snimke koji traje dvadeset sekundi stalno se iznova i iznova ponavlja u petlji, ali
unutra u tamnoj blagovaonici sve je potpuno mirno: luster nad stolom, njegov odraz na ploči, stolci
koji su uredno uvučeni u stol, par crnih muških čarapa na podu.
„Nema nikoga, pa što on to gleda?“
„Uvećaj sliku pod kauč“, kaže Joona.
Johan Jönson proširi sliku i odvuče je do podnožja podne lampe te slijedi njezin kabel do ispod
kauča.
Ni tamo nema ničega. Johan Jönson proguta pljuvačku i posvijetli sliku, ali od toga izgubi
kontraste. Mliječna tama gotovo je jednako nedokučiva kao i potpuno crnilo. Blijeda loptica
prašine na podu uskovitla se na propuhu. Panoramska se slika lagano okrene udesno i prikaže se
niz bijelih resica kod nogu kauča.
„To je samo skupljeni tepih“, kaže Joona.
„Gotovo sam se uplašio“, nasmiješi se Johan Jönson.
„Sada je ostala samo još jedna alternativa“, kaže Joona. „Ako ubojica nije unutra u sobi, onda
ga Rex vidi u odrazu prozora.“
„Samo što je Rex pijan kao daska, možda nije bilo ničega“, kaže Johan Jönson.
„Vrati se na kameru šest.“
Na zaslonu se ponovno vidi Rex odostraga kako stoji ispred Staklene stijene i gleda u dnevni
boravak. Iznova i iznova u odrazu njegova lica vide kako mu se izraz mijenja iz čuđenja u strah.
284
 Knjige.Club Books

„Što ga je prestrašilo?“
„Pa vidi samo samoga sebe.“
„Ne, to je efekt Venere“, objasni Joona i nasloni se prema zaslonu.
„Što?“
„Ako ga snimaš postrance, a mi u odrazu vidimo njegovo lice kao da gleda u nas, onda on
zapravo u odrazu ne gleda sebe.“
„Jer gleda direktno u našu kameru“, kaže Johan i ponovno povuče bradu.
„Ovako kako on reagira znači da se nešto mora nalaziti pod kamerom šest.“
Tehničar promijeni kameru i pomakne sliku s velikog prozora dnevnog boravka na sami rub
slike prema kameri šest koja se nalazi u vanjskom kutu zgrade, pod šumarkom tamnog drveća.
„Približi pod žalosnu vrbu“, kaže Joona.
Duge grane dosežu sve do trave i zanjišu se na slabom vjetru poput srebrno-crnih zavjesa.
Jooni se naježe leđa kada prvi put letimično opazi ubojicu.
Sjene s drveta na trenutak otkriju njegovo maskirano lice, a onda ono ponovno nestane.

285
 Knjige.Club Books

88.

DRHTAVIH RUKU JOHAN JÖNSON vrati snimku, uspori je na dvostruko manju brzinu pa ponovno
promotre kako sjene otkrivaju ubojičino lice, a zatim ga ponovno sakriju.
„Još malo“, šapne Joona.
Lišće se polako njiše i sjene još jednom otkriju ubojičino lice točno trenutak prije no što se
okrene i nestane u sjenama.
„Ispočetka, ispočetka“, kaže Joona.
Sada jasno među granama vrbe vidi kako se preko njegova maskiranog lica njišu odrezane
zečje uši.
„Stani... vrati malo.“
Zaslon je gotovo potpuno crn, ali nešto sivo pomakne se oko ubojičine glave i zasvjetluca u
prozoru kraj njega.
„Što on to radi?“
„Uđi dublje u tamu“, kaže Joona.
„Što je ovo?“ pokaže Johan Jönson.
„Mislim da je to stražnja strana njegova uha.“
„Je li skinuo masku sa sebe?“
„Ne, upravo suprotno... ovdje, u zaštiti sjena, stavio je masku na sebe.“
Ubojica je računao s time da postoji neka vrsta sjene na kameri u razini s drvećem, pa je preko
te slijepe točke ušao na posjed, a onda se zaustavio ispod vrbe i navukao fantomku preko glave.
„Jebeni profesionalac“, kaže Johan Jönson bez daha.
„Hajde opet na osmicu... nešto je zasvjetlucalo u prozoru.“
Slika se zacrni i na zaslonu se opet vidi sivo kada ubojica na sebe navuče masku leđima
okrenut prema kameri. Nešto zasvjetluca u prozoru prije no što se okrene i zečje se uši zanjišu pred
njegovim licem.
„Što je to zasvijetlilo u kuhinjskom prozoru?“ pita Johan Jonson.
„Vaza, vidio sam je maloprije u kameri sedam“, kaže Joona. „Nalazi se na prozoru kraj zdjele
s limunima.“
„Vaza.“
„Povećaj je“, kaže Joona.

286
 Knjige.Club Books

Johan Jönson poveća vazu tako da ispuni cijeli zaslon isto onako kako ga je maloprije
ispunjavalo Rexovo lice. U zaobljenom, sjajnom metalu zrcale se prozor i vrt pred njime. Duž
jednog ruba vaze uoče kretnju ili možda tek igru svjetla.
„Vrati“, kaže Joona.
„Nisam ništa vidio“, promrmlja Johan Jönson, ali svejedno vrati snimku.
Slaba kretnja duž ruba vaze na njoj tvori savinutu liniju boje požutjelog papira.
„To bi mogao biti odraz njegova lica prije nego što je stavio masku na sebe“, kaže Joona
napeto.
„Shit me sideways“, šapne Johan Jönson i napravi snimku zaslona u visokoj rezoluciji. Odraz
je gotovo konveksan.
Obojica promatraju zaobljeni odraz na vazi, blijedi luk koji se vertikalno vidi na zaslonu
glavnog računala.
„Što ćemo sada? Moramo vidjeti njegovo lice.“
Johan Jönson bubnja po svom bedru i nešto mrmlja za sebe.
„Što si rekao?“ pita ga Joona.
„U ovakvim odrazima koji su praktički okrugli žarište se nalazi ispred sredine, ali daleko iza
površine... razlog zašto je slika ovako čudna je to što se rubne i središnje zrake ne sijeku ni u jednoj
točki.“
„Može li se to ispraviti?“
„Zapravo samo moram izvući konkavnu distorziju koja bi odgovarala točnom zrcalnom
odrazu i onda je postaviti na glavnu os...“
„Zvuči kao da bi to moglo potrajati.“
„Mjesecima... Kada ne bi postojao Photoshop“, nasmije se Jönson.
Otvori program i počne ispravljati sliku dio po dio.
Čuje se samo zvuk njegova tipkanja.
Kada se okolne zrake uvuku u bijeli luk i sve okolo ostane u mraku, slika počne izgledati kao
neki neobični nebeski fenomen.
„Naježio sam se“, šapne Johan Jönson.
Na zaslonu promatraju kako se polako otkriva blijedo lice, kao da se anđeo rađa sam iz sebe i
na kraju se kristalizira u svoj izvorni oblik.
Joona udahne i ustane sa stolca. Prvi put sasvim jasno vidi ubojičino lice.

287
 Knjige.Club Books

89.

REX ODLOŽI SVOJU PUTNU TORBU u hodniku kada čuje da Sammy svira gitaru. Prepozna
akorde, pokuša se sjetiti koja je to pjesma i približi se dnevnom boravku.
Rex je Sammyju za krizmu dao gitaru Taylor s čeličnim žicama, ali nije znao da je nastavio
svirati. Kada uđe u sobu, prepozna pjesmu “Babe I'm gonna leave you“ od Led Zeppelina.
Sammy ima prljavo pod noktima i nešto je nacrtao na ruci. Plavi mu je uvojak pao na
usredotočeno lice.
Vješto povlači žice i pjeva sasvim tiho, samo kako bi u glavi čuo melodiju.
Rex sjedne na pojačalo i sluša. Sammy odsvira sve do početka dugog instrumentala, a onda
priguši žice i digne pogled.
„Odlično sviraš“, uzvikne Rex.
„Ma ne“, posrami se Sammy.
Rex uzme svoju poluakustičnu gitaru Gibson u krilo i upali pojačalo. Počne zu jati kada se
kabel zagrije.
„Znaš li koju Bowiejevu pjesmu?“
„Ziggy Stardust bila je prva pjesma koju sam naučio svirati... osjećao sam se nevjerojatno
cool, mama ju je morala poslušati još milijun puta“, nasmije se Sammy i počne svirati.
„Ziggy played guitar“ pjeva Rex i pokuša pratiti sina na gitari. „Jamming good with... Billy
and The Spiders from Mars.“
Kroz veliki prozor vide kako se sivi oblaci brzo kreću na nebu. Izgleda kao da će nevrijeme.
„So where mre the spiders“, pjevaju zajedno.
Rex pogleda Sammyjevo nježno lice i sjeti se trenutka kada mu je Veronica obznanila da će
zadržati dijete. Već joj je prije bio rekao da nije zreo za to i tada više nije mogao sakriti svoju
uzrujanost, osjećaj bespomoćnosti i frustracije. Samo se podigao od stola, uvukao stolac i ostavio
je.
„So we bitched about kis fans“, pjeva Rex. „Pa nešto, nešto sweet hands!“
„Sada solo, tata!“ viče Sammy.
Zaprepaštena izraza lica Rex počne svirati onu jedinu blues-ljestvicu koju poznaje, ali tonovi
zvuče pogrešno i čudno.
„Oprosti“, zastenje.
„Pokušaj u e-molu“, kaže Sammy.

288
 Knjige.Club Books

Rex promijeni položaj i pokuša ponovno. Sada zbilja malo bolje zvuči, gotovo kao pravi
gitarski solo.
„Bravo“, nasmije se Sammy i sretno ga pogleda.
Rex se nasmije i počnu iznova svirati, ovaj put pjesmu švedskog pjevača Hakana Hellströma,
ali odjednom netko pozvoni na vrata.
„Idem ja“, kaže Rex i odloži gitaru na pod, a iz pojačala odjekne buka.
Požuri u hodnik, odgurne putnu torbu i otvori vrata.
Mlada djevojka crne kose i ispirsanih obraza gleda ga tromim pogledom. Na sebi ima crne
traperice i majicu kratkih rukava s natpisom Pussy Riot, a njezina je mršava lijeva ruka u gipsu od
lakta do vrhova prstiju. U drugoj ruci drži izgužvanu plastičnu vrećicu iz H&M-a.
Iza nje stoji muškarac u tridesetima. Oči su mu tople, a lice lijepo kao u kakvog dječaka, no
istovremeno i istrošeno kao u rock-zvijezde. Rex ga prepozna. To je muškarac s kojim je Sammy
bio na tulumu kada se predozirao.
„Uđite“, kaže Sammy iza Rexa.
Mlada djevojka teturajući uđe na tepih u hodniku i Sammyju pruži vrećicu.
„Tvoje stvari“, kaže Nico i uđe u predsoblje.
„Dobro“, odgovori Sammy.
Djevojka stavi ruke oko Nice i nasmiješi mu se.
„Je li ovaj peder platio za tvoj auto?“ pita ga.
„On je moj Salai, volim ga“, kaže Nico i pomiluje je po leđima. „Mislila sam da voliš mene“,
požali se ona.
Sammy gleda u vrećicu.
„Gdje je kamera?“
„Kvragu, zaboravio sam je“, kaže Nico i kucne se po čelu.
„Kako si inače?“ pita Sammy prigušeno,
„Suđenje je u studenome... ali unajmio sam kuću u Marseilleu, tamo ću provesti cijelu jesen.“
„Slikat će mene“, kaže mlada djevojka i spotakne se o Rexove čizme. „Filippa će sa mnom,
pravit ćemo si društvo, bit će fora.“ “Vjerujem da hoće“, kaže Sammy.
„Ali ona nema tvoje oči“, kaže Nico tiho.
Sammy ga pogleda u oči.
„Kvragu, kako si sladak“, uzdahne Nico.
Sammy ne može suspregnuti osmijeh.
„Kada ćeš mi donijeti kameru?“ pita.
„Što radiš večeras?“
„Zašto te to zanima?“ šapne Filippa Nici u uho.
„Mislio sam ići na Jonnyjev tulum“, objasni Nico.
„Oni su tako jebeno bolesni, nemam snage za to“, zastenje ona i nasloni se na jakne u hodniku.
„Nisam pitao tebe“, kaže Nico i pogleda u Sammyja. „Hoćeš li sa mnom? Bit će super i ponijet
ću kameru.“
„Do Jonnyja?“ kaže Sammy oklijevajući.

289
 Knjige.Club Books

„Sammy danas ostaje kod kuće“, kaže Rex odlučno.

„U redu, oče“, nasmije se Nico i odglumi vojnički pozdrav. „Razmislit ću“, kaže Sammy.
„Reci da ćeš doći i bit ću...“
„Hvala na posjetu“, prekine ga Rex.
„Prestani, tata“, uznemireno šapne Sammy.
Filippa se zasmijulji i počne pipkati po džepovima jakni koje vise u hodniku. Nico je uhvati
pod ruku i izvuče kroz vrata.
„Nazvat ću te“, kaže Sammy za njime.
Rex zatvori vrata i ostane stajati s rukom na kvaki gledajući u pod.
„Tata“, kaže Sammy umorno. „Ne možeš tako, ovo je bilo stvarno bezvezno.“
„Slažem se, oprosti“, poene Rex. „Ali... mislio sam da je to gotovo.“
„Ne znam što će se dogoditi.“
„Znam da ti moraš živjeti svoj život, ali ne mogu baš redi da mi se on sviđa.“
„Nico je umjetnik, išao je u umjetničku školu u Göteborgu.“
„Zgodan je i razumijem da je zanimljiv, ali izložio te opasnosti i to...“
„Pa bila je to i moja krivnja“, prekine ga Sammy razdraženo.
Rex digne ruke braneći se.
„Zar ne možemo samo preživjeti ove tjedne kao što smo se dogovorili na početku?“

290
 Knjige.Club Books

90.

LOVAC NA ZEČEVE HODA PO USKOM pločniku duž ulice Luntmakargatan. Prolazi mračnom
stražnjom uličicom između visokih kuća usred Stockholma. Čini mu se kao da hoda na dnu nekog
jarka okruženog kineskim, korejskim i vijetnamskim restoranima.
Pod kaputom i sakoom s pojasa mu sa strane visi malena sjekira i njiše se.
Pred jednim od restorana nalaze se klupe na kojima su odložene plastificirane konzerve koje
blokiraju cijeli pločnik što ga natjera da se spusti na kolnik.
Lovac na zečeve pipka ispod nosa kao da mu je odjednom počeo krvariti, gleda svoje prste,
ali nema ničega. Razmišlja o tome kako je vezao žive zečeve za mrtve i puštao ih na slobodu. Živi
i ozlijeđeni zečevi vukli su sa sobom mrtva tijela, trzali se u različitim smjerovima i panično se
naguravali.
Ostavljali su neobične uzorke krvi na prljavom betonskom podu.
Prisjeća se kako su trzali stražnjim nogama i kako su strugali pandžama pokušavajući pobjeći
od težine mrtvih zečeva.
Bez žurbe produži i približi se jednoj poluotvorenoj garaži. Čini se da su električna vrata
pokvarena i stalak za piljenje pridržava ih otvorenima metar od poda. Iz garaže se čuje ljutiti plač
žene. Jeca i uznemireno nešto viče.
Lovac na zečeve prođe kraj ulaza kada žena zašuti.
Zaustavi se, okrene i osluhne.
Žena plače, a neki muškarac viče na nju.
Lovac na zečeve se vrati, pogne i pogleda unutra. Vidi strmi ulaz u garažu sa slabim svjetlom
na hrapavom betonskom zidu. Žena govori mirnije, ali naglo zašuti kao da je dobila pljusku. Lovac
na zečeve uvuče se ispod vrata i krene se spuštati niz strmu nizbrdicu.
Prostor je zagušljiv i smrdi po benzinu.
Spusti se dolje i uđe u malenu garažu. Muškarac u šezdesetima u crnoj kožnatoj jakni i
vrećastim trapericama gurne mladu djevojku u tankoj odjeći tako da zatetura između crvenog
kombija zamagljenih prozora i sportskog automobila prekrivenog srebrnkastom tkaninom.
„Kako je?“ upita tiho.
„Ma tko si ti?“ vikne muškarac. „Ne možeš biti ovdje!“
Lovac na zečeve nasloni se na zid, pogleda djevojku, muškarca i kombi koji se ritmično njiše.
Pomisli kako će ih sve rasparati, odsjeći im ruke i promatrati ih kako trče uokolo dok im krv šiklja.
„Gubi se odavde“, kaže muškarac.

291
 Knjige.Club Books

Djevojka ga gleda prazna pogleda.

Iza muškarca su na ceradi izloženi veliki aluminijski dijelovi ventilacijskog sustava, a dublje
u garaži na zid su naslonjeni smotuljci umjetne trave.
Lovac na zečeve nikada nije imao ništa protiv borbe prsa o prsa. Kada su u Ramadiju
osiguravali kuće u borbenim područjima, uvijek je ulazio prvi.
Razbijali su vrata i često bi unutra bacili pokoju poljsku šok-granatu. Postrojba bi stala sa
strane i pratila naređenja kada da tko uđe.
Uvijek je ulazio prvi jer bi svaki put otišao ravno do mete, bilo da je naoružan karabinom M4,
pištoljem ili nožem. Bio je brz i znao je sam ubiti četvoricu ili petoricu.
„Bježi odavde“, kaže muškarac i približi se.
Lovac na zečeve ispravi se, obriše znoj s gornje usnice i pogleda u treperavu fluorescentnu
cijev na stropu koja trepti i hladno svjetlo koje dolazi iz ventilatorskog bubnja.
„Ovo je privatna garaža“, kaže muškarac prijeteći.
„Čuo sam vriskove kada sam prolazio i...“
„To nema nikakve veze s tobom“, prekine ga muškarac i isprsi se.
Lovac na zečeve ponovno odvrati pogled s njega i pogleda u djevojku. Njezino je lice
zlovoljno i crvena je na obrazu na mjestu gdje ju je pljusnuo. Odjevena je u kabanicu koja joj
doseže do struka, bijelu suknju na preklop, crne najlonke s malenim mrtvačkim lubanjama i
platformke.
„Želiš li biti ovdje?“ pita je Lovac na zečeve blago.
„Ne“, odgovori ona i obriše šmrklje iz nosa.
„Znači, potpuno si krivo shvatio cijelu situaciju“, nasmije se muškarac.
Lovac na zečeve zna da ne bi trebao biti ovdje, ali ne može si pomoći da se još malo ne zadrži.
Nije ga briga za djevojku. Svakako će završiti kao prostitutka. Muškarac je taj koji ga je prizvao.
„Pusti je da ode“, kaže mu.
„Ona ne želi otići“, odgovori muškarac i izvuče poluautomatski pištolj.
„Pitaj je“, predloži Lovac na zečeve i osjeti golicavu toplinu u trbuhu.
„Što ti hoćeš, jebemu?“ pita muškarac. „Misliš li da si nekakav junak?“
Usmjeri pištolj u Lovca na zečeve, ali postane nesiguran kada shvati da ga se on nimalo ne
boji. Uzmakne nekoliko koraka.
„Ništa joj se neće dogoditi“, živčano kaže muškarac. „Samo je malo ohola, misli da je bolja
od drugih.“
Lovac na zečeve slijedi ga i ne može suspregnuti osmijeh.
Muškarac je spustio oružje, otvor je usmjeren prema podu i cijev se trese.
Ustukne prema velikom ventilatorskom bubnju, besciljno se kreće, pokušava mu pobjeći
poput bolesna zeca.
„Odjebi od mene.“
Muškarac ponovno podigne pištolj, ali Lovac na zečeve mirno zaustavi njegovu ruku, okrene
oružje prema njemu i pritisne mu cijev u usta.

292
 Knjige.Club Books

Šapne i ponovno izvuče oružje, izbaci spremnik za streljivo na pod i izbroji metke u djevi.
Zveckavo se otkotrljaju po betonskom podu sve do nogu djevojke. Ona samo mirno stoji pognute
glave kao da se ne usudi podignuti pogled.
Lovac na zečeve popne se uz uzbrdicu, obriše otiske prstiju s pištolja i baci ga u vjedro s
pijeskom i opušci ma. Sagne se pod vrata garaže i nastavi hodati duž sjenovitih pločnika ulice
Luntmakargatan.
Kod ulice Rehnsgatan skrene udesno i priđe drvenim vratima točno u trenutku kada djevojka
s crnom kosom i podlakticom u gipsu pridrži vrata muškarcu lijepa lica.
Lovac na zečeve uhvati vrata i zahvali, uđe u dizalo, zatvori vrata i pritisne na dugme do
gornjeg kata.
Sječa se kada su si on i njegova mama pomagali s postavljanjem stupica, kako su jabukovačom
sprejali kaveze kako zečevi ne bi osjetili miris ljudi.
Dizalo stigne do gornjeg kata kada se ugase svjetla na stubištu. Postoje samo jedna vrata na
ovom katu, teška sigurnosna vrata koja su izvana napravljena od lakiranog hrasta.
Kada Rex umre, odrezat će mu uši, zavezati ih na kožnatu vrpcu i nositi oko vrata pod
košuljom.
Ta mu misao glavu ispuni pucketavim zvukom koji zatim prijeđe u zaglušujuću buku kao kada
se na hrapavom asfaltu vuku kolica s bocama do parkirnog mjesta.
Lovac na zečeve zatvori oči i pokuša se sabrati. Mora u vanjskoj tišini utopiti unutarnji kaos.
Pozvoni na vrata i čuje kako se iznutra približavaju koraci, gleda dolje na mramorni pod, ali
mu se on zavrti pod nogama kao da stoji u harmonici zglobnog autobusa.
Vrata se otvore i pred njime stoji Rex. Košulja mu nije ugurana u hlače. Pusti ga unutra,
uzmakne i gotovo se spotakne o putnu torbu.
„Uđi“, kaže promuklo.
Lovac na zečeve uđe i zatvori vrata za sobom, ovjesi kaput na vješalicu i odveže cipele, a Rex
se vijugavim stubama popne na gornji kat.
Popravi sjekiru koja mu visi pod sakoom i polako pođe za Rexom na svijetli gornji kat.
„Gladan sam“, kaže kada uđe u kuhinju,
„Oprosti“, nasmije se Rex i raširi ruke. „Svirao sam gitaru umjesto da gulim šparoge.“
„Ogulit ću ja“, kaže Lovac na zečeve i izvadi kuhinjsku dasku od bijele plastike.
„Onda ću ja napraviti juhu“, odgovori Rex i donese četiri svežnja zelenih šparoga iz hladnjaka.
Lovac na zečeve proguta knedlu i pomisli kako što prije mora uzeti svoj lijek. U mozgu mu
sve zavija kao da netko dere kakvu plahtu na dijelove. Rex je jedan od muškaraca koji su silovali
njegovu mamu, koji su je ostavili uništenu na gnojištu.
Lovac na zečeve nasloni se rukama na radnu površinu i iz postolja izvuče nož za guljenje.
Sammy uđe u kuhinju s jabukom u ruci, baci kratki pogled na Lovca na zečeve, a zatim se
okrene ocu.
„Možemo li nastaviti razgovarati?“ pita i pocrveni u obrazima.
Lovac na zečeve prisloni oštricu noža na svoj palac, lagano pritisne i nakratko zatvori oči.
„Sammy“, kaže Rex. „Nemam nikakvih problema s time da živiš ovdje, nisam to rekao.“

293
 Knjige.Club Books

„Ali nije baš tako prokleto zabavno ako se cijelo vrijeme moram osjećati nepoželjno, iako
svakako znam da nisam bio poželjan“, kaže.
„Svi će ionako umrijeti“, tiho kaže Lovac na zečeve.
Gleda u nož u svojim rukama i ponovno pomisli na svoju majku i ono strašno silovanje koje
ju je uništilo.
Sada zna da mama pati od ponavljajuće reaktivno depresivne psihoze i da su njezine mračne
zablude utjecale na njih oboje.
Agresivni strah od zečeva i od odvratne zečje rupe u podu.
Prije su sjećanja iz djetinjstva bila nešto čega se htio riješiti. Lov na zečeve i mamin strah bili
su dio tajne prošlosti.
Ali u posljednje su se vrijeme sjećanja javljala sve češće i probila su sve njegove obrambene
mehanizme.
Guraju se i udaraju ga u lice kao da se sve to događa tog trenutka.
Uvjeren je da on sam nije psihotičan, ali prošlost je dokazala da nikada ne namjerava odustati.

294
 Knjige.Club Books

91.

DOK SJECKA LUK, REX OSJETI kako su mu vrhovi prstiju lijeve ruke bolni od sviranja gitare.
„Zašto govoriš da si nepoželjan?“ oprezno upita i otrese isjeckani luk u zdjelu.
„Zato što cijelo vrijeme spominješ kako trebamo pokušati preživjeti ova tri tjedna skupa“,
objasni Sammy.
Rex sastruže nož o rub kuhinjske daske, pogleda u široku oštricu i ispere je pod slavinom.
„Ne mislim tako sa svog kuta gledišta“, kaže. „Zapravo, preklinjem tebe da izdržiš sa mnom.“
„Ne osjećam se baš tako“, kaže sin glasno.
„Rexa nikada nisam vidio sretnijeg nego sada“, naglasi DJ ne prestajući guliti šparoge.
„Tata, sjećaš li se zadnjeg puta kada sam trebao doći živjeti s tobom?“ pita Sammy. „Sjećaš li
se?“
Rex pogleda svog sina, njegove sjajne oči, nježno lice i mršava ramena. Shvati da ono što će
ispričati neće biti dobro, ali svejedno želi da nastavi.
„Ne, ne sjećam se“, odgovori iskreno.
„Imao sam deset godina, bio sam tako sretan, svim sam svojim prijateljima govorio o tati, o
tome kako ću živjeti s tobom u centru i kako ćemo svake večeri jesti u tvom restoranu.“
Sammyjev glas pukne, spusti pogled i pokuša se primiriti. Rex bi ga htio zagrliti, ali se ne
usudi.
„Sammy... ne znam što da kažem, ne sjećam se toga“, kaže tiho.
„Normalno da se ne sjećaš“, odgovori Sammy. „Jer si se predomislio kada si vidio da se nisam
ošišao.“
„To nije istina“, kaže.
„Imao sam dugu kosu i ti si se žalio na to i rekao da se moram ošišati, ali ja se nisam ošišao
i... kada sam došao kući k tebi...“
Sammyjeve se oči ispune suzama, pocrveni u licu i usnice mu nateknu. Rex skine lonac s vatre
i obriše ruke u pregaču.
„Sammy“, kaže. „Sada znam o čemu govoriš... i to nije imalo nikakve veze s tvojom kosom...
Ovako je bilo... kada je tvoja mama došla s tobom, vidjela je da sam bio toliko pijan da nisam
mogao stajati... nije te nikako mogla ostaviti kod mene.“
„Ne“, šmrca Sammy i odvrati lice.

295
 Knjige.Club Books

„To je bilo dok sam živio u ulici Drottninggatan“, nastavi Rex. „Sjećam se da sam ležao na
podu kuhinje, sjećam se tebe, imao si crvene teniske i malenu putnu torbu od kartona koju...“
Utihne kada shvati što je Sammy mislio i zaboli ga u grudima.
„Ali ti si mislio da je kriva tvoja frizura“, kaže gotovo sam za sebe. „Naravno da si to mislio.“
Obiđe kuhinjski pult i pokuša zagrliti Sammyja, ali sin se izvuče. „Oprosti“, kaže Rex i
oprezno odmakne dugi uvojak sa Sammyjeva lica. „Oprosti mi, Sammy.“

***

DJ gurne Modafinil u usta i proguta. Ne zna kako će ovo što se događa utjecati na njegove
osjećaje. Ne bi bilo dobro da odjednom izgubi svu snagu i zaspi na podu.
Reže oguljene šparoge na dijelove, sačuva vrhove i ostatak gurne u lonac s vodom.
Pomisli kako trenutačno ne smije biti lovac, kako još malo mora biti prijatelj DJ.
Nema žurbe, sve se događa u savršenom ritmu i savršenim redoslijedom.
Sjeća se kako mu je majka pokazala školsku fotografiju na kojoj su se svi učenici skupili pred
velikom glavnom zgradom. Devetorici su oči bile izbodene, a desetog nije bilo na slici jer je on bio
čuvar. Točno se sjeća majčine drhtave ruke i kako je svjetlo sa stolne lampe osvjetljavalo rupe u
papiru fotografije tvoreći neko nepoznato zviježđe.
„Snaći ću se i sam“, kaže Sammy prigušeno. „Zar to nisi dosad shvatio?“
„Ali odgovoran sam za tebe dok živiš ovdje... i kako stvari stoje sada, mislim da ni ja neću
poći s DJ-em u Norrland.“
„Možemo pomaknuti sastanak na kasnije“, kaže DJ i odloži nož za guljenje na kuhinjsku
dasku. „Mogu nazvati investitore.“
Rex ga zahvalno pogleda.
DJ se nasmiješi i razmišlja o tome kako će ga ubiti. Natjerat će Rexa da puže uzduž svih
hotelskih hodnika rastvorenih leđa sve dok ga sin na kraju ne upuca u vrat.
Rex istisne sok nekoliko limeta u lonac, a Sammy donese tučeno vrhnje iz hladnjaka i otvori
ga.
„Ne treba me nitko dadiljati“, kaže Sammy. „Znam da ti misliš da mi treba to, ali snalazim se
i sam.“
„Samo ne želim da budeš usamljen“, odgovori Rex i počne guliti račiće.
„Ali tvoj je san otputovati na sjever i loviti“, nasmiješi se Sammy i odglumi da puca iz puške.
„Bang, bang... i Bambi je mrtav.“
„Riječ je samo o poslu“, odgovori Rex.
„Koji ja kvarim“, kaže Sammy.
„A da pođeš s nama u divljinu“, predloži DJ i vidi kako krvavi zec gmiže po podu, a odrezane
mu se šape nalaze na radnoj površini.
„Tata to ne želi“, tiho odgovori Sammy.
„Ma baš želim!“ usprotivi se Rex i ispere ruke.
„Ne“, nasmiješi se Sammy.
Rex pomiješa juhu s komadima šparoga, brzo ih preprži i donese tanjur s oguljenim račićima.

296
 Knjige.Club Books

„To bi bilo fantastično“, kaže toplo. „Možemo skupa kuhati tim investitorima. Sammy, kunem
ti se da će ti se svidjeti priroda tamo gore.“
„Samo što ja ne mogu ubijati životinje.“
„Ne mogu ni ja“, kaže Rex.
„Možda ipak nađete snagu u sebi kada dođe vrijeme za to“, kaže DJ i pokuša otjerati majčine
vriske koje čuje u glavi.
Samo je dvojicu silovatelja bilo malo teže ubiti. Jednog zato što bi to sa sobom povuklo metež
i veliku policijsku hajku u Švedskoj, a drugog zato što je živio u Washingtonu i već ga je godinama
pratila snažna tjelesna straža Blackwater.
Plan koji je osmislio bio je toliko genijalan da ga nitko ne bi uspio razotkriti dok već nije bilo
prekasno.
Znao je da će Teddy Johnson doći na pogreb ministra vanjskih poslova.
Ali morao ga je privući u točno određenom trenutku, prije no što do njega stignu vijesti da je
umrlo više njegovih starih prijatelja iz Zečje rupe jer bi sigurno nanjušio stupicu.
A onda više ne bi igralo nikakvu ulogu kakav bi mamac lovac stavio u kavez.
Ali ovako je upao u stupicu. DJ se pobrinuo da se u gužvi u crkvi odmakne od Rexa. Sjeo je
na tribine uza stube i mahao Sammyju kojega je ostavio s desne strane. Dok se pjevao zaglušujući
psalam, papirićima su gađali Rexa.
DJ se izvukao s ceremonije taman na vrijeme i popeo se u sjeverni toranj Kungstornet deset
minuta prije kraja mise. Znao je da će kaos koji će nastati kada prvi metak pogodi Teddyja
Johnsona prikriti činjenicu da ga ne mogu naći. Ljudi će se gurati i vrištati. Potrajat će satima dok
se sva trojica ne budu mogla ponovno naći kod Rexa.
Naravno da je odabrao .300 Winchester Magnum.
Kada je ubio ministra vanjskih poslova, odabrao je pištolj s prigušivačem jer je bio svjestan
da, neovisno o tome koliko se čovjek pripremi, istražuje teren i nauči žrtvine rutine, uvijek ima
nepredvidljivih aspekata.
Prije no što je ušao na posjed, dva je puta dolazio tamo i promatrao alarm, kamere i sigurnosne
rutine. Ali za razliku od mnogih dragih ljudi, čovjek na položaju ministra vanjskih poslova može
iz ovih ili onih razloga baš te odabrane noći imati uza sebe kod kuće naoružane tjelohranitelje.
Lovac na zečeve najradije bi mu prerezao zglobove u kadi, ali kada je ispalo da se prostitutka
uspjela osloboditi i da je upalila alarm, nije više htio riskirati.
Obično slijedi svoje instinkte kada odabire oružje.
Postojala su tri razloga zašto je htio ubiti ministra vanjskih poslova dok mu se u krevetu
nalazila zavezana prostitutka. Prvi je razlog to što je znao da je on dogovarao takve susrete samo
kada ostatak obitelji nije kod kuće.
Dragi je razlog taj što je ministar uvijek otpuštao svoje tjelohranitelje prije sastanka s
prostitutkama.
Treći je razlog bio taj što je prostitutka povećavala izglede da će se okolnosti ministrova
ubojstva zataškati.
DJ se nasmiješi Rexu kada sjednu za stol, ali njegova majka u njemu nastavi vrištati od straha
kada se zečevi oslobode iz stupice i u panici pokušavaju umaći lopati kojom ih udara.

297
 Knjige.Club Books

92.

JOONA LINNA VELIKIM KORACIMA GRABI hodnikom na osmom katu postaje Državne
kriminalističke policije na otoku Kungsholmenu u Stockholmu. Plava mu je kosa razbarušena, a
oči oštro sive. Na sebi ima novo crno odijelo i svijetlosivu košulju. Sako mu je otkopčan i u
iznošenoj kožnatoj futroli pod lijevom rukom vidi se njegov Colt Combat.
Mlada žena s borama smijeha nasmiješi mu se od uha do uha, a muškarac srebrnkaste brade
koji stoji u kuhinjici stavi ruku na srce kada Joona prođe.
Ispred ureda njegova šefa ovješena je karta koja prikazuje sedam švedskih policijskih regija.
Stockholmska je najmanja, a sjeverna regija zauzima pola zemlje.
Carlos se naslonio nad svojim akvarijem i trgne se kada Joona uđe kao da ga je uhvatio da radi
nešto zabranjeno.
„Uplašit ćeš ih“, kaže Joona pokazujući na ribe.
„Znam, ali obožavaju to“, kima Carlos.
Preuredio je akvarij. Ribice su prije plivale između olupine broda i plastičnih ronilaca, ali sada
se unutra nalaze bijeli svemirski brodovi, stormtrooperi, polegnuti Darth Vader i Han Solo pod
mjehurićima s pumpe za kisik.
„Vidjeli smo ubojičino lice“, objasni Joona. „Ali fotografija ne odgovara nikome poznatom,
nikome ni u registru osuđenih kriminalaca ni u registru osumnjičenih.“
Carlos otvori sliku na računalu i promotri lice koje je Johan Jönson izvukao iz odraza na
srebrnoj vazi. Lice je djelomično okrenuto u stranu.
Ubojica je bijelac u tridesetima, ima plavu kosu i njegovanu bradu, ravan nos i naborano čelo.
Snažan mu je vrat okrenut na stranu pa sjene padaju na njegove snažne mišiće. Usta su mu
poluotvorena, pocrvenio je pod svijetlim obrvama, a oči su mu blistave i gotovo odsutne.
„Moramo poslati sliku svim policijskim postrojbama na cijelom području Stockholma. To
mora biti direktno tvoja naredba“, kaže Joona. „Najviši prioritet... Dajemo im petnaest minuta i,
ako nitko ne reagira, objavljujemo sliku na novinskim portalima i molimo za dojave javnosti.“
„Zašto je uvijek sve tako hitno kada ti...“
Zaustavi se kada Anja uđe u prostoriju bez kucanja. Zaobiđe veliki pisaći stol i odgurne
uredski stolac na kojemu sjedi Carlos kao da je riječ o roštilju koji joj se našao na putu.
Brzo proširi sliku po svim internim mrežama koje obuhvaćaju državne postrojbe, označi ih
kao najviši prioritet, zatim otvori prilog iz mejla koji je poslala sama sebi s prijedlogom teksta za
sve novinske redakcije u državi.

298
 Knjige.Club Books

Ubojičina se slika sada pojavi i na Carlosovom dojavljivaču koji mu se nalazi kraj tipkovnice.
„Sada samo trebamo čekati“, kaže Anja i prekriži ruke.
„Što je uopće novo ovdje u postaji osim imena?“ pita Joona i gleda van na park kroz niski
prozor.
„Sve funkcionira isto kao i prije, samo malo lošije“, odgovori Carlos.
„Sjajno“, kaže Joona i pogleda na sat pitajući se zašto se Saga nije javila.
„Razlog je taj što nijedna policijska regija ne želi da se njome upravlja s vrba... i zato mi više
ne možemo inicirati operativne djelatnosti već samo možemo podržavati regije.“
„To ne zvuči dobro.“
„Ali zapravo dobro funkcionira jer istovremeno imamo ovlasti da odlučujemo o tome kada
regije trebaju našu podršku.“
Carlos ušuti jer dobije poziv iz druge postaje.
Zna da se mora javiti i počne prčkati po dugmadi kako bi uključio opciju zvučnika.
„Rikard Sjögren iz stockholmske patrole“, predstavi se kolega. „Ne znam hoće li vam ova
informacija biti od koristi, ali radio sam na zaštiti na pogrebu ministra vanjskih poslova u crkvi
Svetog Ivana i siguran sam da sam ovog muškarca vidio među gostima.“
„Ali ne znaš tko je to?“ pita Carlos približivši usta slušalici.
„Ne.“
„Je li se nalazio u nečijem društvu ili u blizini nekoga poznatog?“ pita Joona.
„Nisam siguran... ali vidio sam ga kako razgovara s onim kuharom koji je stalno na televiziji.“
„Rexom Müllerom?“
„Da, tako je, Rex Müller.“
Anja je već počela pretraživati arhiv dnevnika i tjednika kako bi pronašla fotografije uzvanika
na pogrebu prije atentata. Na jakom suncu pred crkvom pojavljuju se razna lica: uglavnom
političari i poslovnjaci.
„Evo ga“, kaže. „To je on, zar ne?“
„Da“, odgovori Joona.
Na fotografiji s predsjednikom Estonije vidi se muškarac u redu uzvanika koji na stubama
čekaju da uđu u crkvu. Rukom štiti oči od sunca koje mu osvjetljuje plavu bradu.
„Ali nemamo ime“, kaže Anja sama sebi i nastavi tražiti.
Potrebno joj je tek nekoliko sekundi da pronađe novu sliku na kojoj se nalazi kraj Rexa
Müllera i njegova sina. Rex je rukama obgrlio sinova ramena i žalosno gleda u kameru, a ubojica
se napola okrenuo. Čelo mu je znojno, a lice primjetno napeto.
„Opis slike kaže da se zove David Jordan Andersen“, kaže Anja.
Identificirali smo ubojicu, pomisli Joona. David Jordan Andersen pomahnitali je ubojica koji
jednog po jednog ubija silovatelje.
Anja brzo potraži ime i otkrije da je David Jordan osnivač agencije koja producira Rexove
kuharske programe i da je praktički Rexov menadžer.
„Gdje živi?“ pita Joona.
„Živi na... otoku Ingarö, a tvrtka mu ima ured u ulici Observatoriegatan.“

299
 Knjige.Club Books

„Pošaljite jednu jedinicu na Ingarö, drugu u ured i treću u kuću Rexa Müllera“, kaže Joona
Carlosu. „Ali ne zaboravite da je neizmjerno opasan... vjerojatno će ubiti prve koji uđu.“
„Nemoj tako“, promrmlja Carlos.
Joona i Anja pričekaju dok Carlos brzo ne organizira zajednički stožer i zada zadatke
Nacionalnoj postrojbi da uđe u kuću na Ingaröu, a patrolama dojavi adrese ureda i Rexove kuće.
Prije no što završi razgovor s operativnim šefom, naglasi važnost naoružanja za posebne
situacije i pancirki.
„On će pucati i kroz naše pancirke“, kaže Joona i napusti prostoriju.

300
 Knjige.Club Books

93.

NEBO JE BIJELO OTKAD JE PRESTALA padati kiša. Mokre latice procvjetalih divljih ruža zaplete
su se na rešetkama šahta. Voda curi sa stropa Odjela za sudsku medicinu Instituta Karolinska.
Igla se proveze pokraj parkirališta u svom bijelom Jaguaru, popne se na pločnik i zaustavi
točno pred ulazom stražnjim kotačem zgazivši cvjetnu gredicu.
Profesor iziđe iz automobila smiješeći se, ali zamijeti da je prednji odbojnik toliko blizu
vratima da ih ne može otvoriti. Fućkajući se vrati u Jaguar, sjedne na vozačko mjesto, krene unatrag
u ružine grmove i ponovno iziđe iz automobila.
Njegovo je mršavo lice svježe obrijano, a na grbavi je nos nabacio pilotske naočale s bijelim
obrubom. Poznat je kao iznimno predan i sabran obducent, ali danas je neobično dobro raspoložen.
Igla sretno mahne recepcionarki, nastavi do svog ureda, odloži jaknu i navuče kutu preko polo
majice.
„Tell me I'm a bad man, kick me... tra-la-laa“, pjeva i uđe u obdukcijsku prostoriju. „Tell me
I'm an angel, take this to my grave...“
Iglin asistent Frippe već je izvadio tijelo iz prostorije za čuvanje trupla i prebacio ga na
obdukcijski stol u zatvorenoj transportnoj vreći.
„Razgovarao sam s Carlosom i rekao je da se Joona Linna vratio“, kaže Igla. „Sad će opet sve
biti dobro.“
Glas mu naglo pukne, nakašlje se nekoliko puta, skine naočale i obriše ih rubom kute.
„Polako mi postaje jasno zašto sam morao ponovno izvaditi gospodina Ritter“, kaže Frippe i
gumicom zaveže konjski rep.
„Joona misli da je ubijen“, kaže Igla i nasmiješi se.
„Ja tako ne mislim“, kaže Frippe.
„Tri osobe koje su pohađale internat Ludviksbergsskolan prije trideset godina ubijene su ovaj
tjedan... Ali Joona je smatrao da ih je moglo biti i više, pa je Anja provukla sva imena iz godišnjaka
kroz registar... Dogodilo se jedno samoubojstvo u Skaneu, a jedini drugi smrtni slučaj je ovaj“,
dovrši Igla.
„Ovo je bila nesreća“, kaže Frippe.
„Joona misli da nam je promaklo ubojstvo.“
„Pa on nije ni pogledao prokleto tijelo“, kaže Frippe suzdržavajući uzrujanost i češući se
palcem po obrvi.
„Nije“, nasmije se Igla zadovoljno.

301
 Knjige.Club Books

„Carl-Erik Ritter imao je dva cijela tri promila alkohola u krvi, bio je neizmjerno pijan, pao je
u izlog na putu kući iz gostionice El Bocado u ulici Axelsberg i tako si prerezao vratnu venu“,
nastavi Frippe i otvori transportnu vreću.
Slatkast močvarni smrad proširi se sobom.
Nago tijelo Carl-Erika Rittera smećkasto je, a pocrnjeli mu se trbuh napuhao.
Truplo se čuva na temperaturi od osam stupnjeva kako bi sporije propadalo, ali ipak je
uzaludno boriti se protiv raspadanja.
Frippe se nasloni nad sivim licem, ali onda ugleda nešto crveno na jednoj nosnici.
„Kvragu, što je ovo...“
Odjednom mu smeđe-crvena tekućina krene curiti iz nosa pa preko usana i niz obraz.
„Jebemu“, odmakne Frippe glavu.
Igla sakrije osmijeh, ali ne kaže ništa, i sam je prije znao tako reagirati. Dok tijelo propada,
pod kožom nastaju plikovi. Ako su plikovi u nosu, čovjek se lako prevari i misli da to samo krv
curi iz nosa kada ti plikovi odjednom puknu i tekućina iscuri.
Frippe ode do računala i zastane tamo na trenutak prije no što se vrati sa svojim iPadom i
krene uspoređivati slike s mjesta nesreće s mrtvačevim ozljedama.
„Još uvijek čvrsto stojim iza svoje procjene“, kaže nakon kojeg trenutka. „Ovo je školski
primjer nesreće... Ali možda je Joona ipak u pravu, postoji više okružja, možda je nekome iz
Göteborga ili Ystada promaknulo ubojstvo.“
„Možda“, promrmlja Igla i navuče rukavice od vinila.
„Izlog se razbio, Ritter je pao preko stakla, sve se poklapa, vidi tehničarove skice“, kaže Frippe
ponovno i pruži mu iPad.
Igla ga ne prihvati, već počne proučavati mnoge površinske rane koje prekrivaju cijelo tijelo
poput crnih linija. Ima ih mnoštvo na rukama, koljenima, trbuhu i licu. Jedina stvarno ozbiljna rana
je rez na vratu koji vodi sve do uha.
„Ravni rez“, pročita Frippe dok Igla prčka po dubokoj rani. „Unutarnji su rubovi rane glatki i
nisu previše natopljeni krvlju... nema oštećenja tkiva ili masnica, površina kože oko rane netaknuta
je...“
„Dobro“, kaže Igla i prstima pipa rubove rane.
„Uzrok smrti bio je kombinacija toga krvarenja i aspiriranja krvi“, nastavi Frippe.
„Da, ovo je vrlo duboka rana“, promrmlja Igla.
„Bio je pijan, izgubio je ravnotežu, razbio izlog, pao cijelom svojom težinom tijela ne
dočekavši se na ruke, stršeća krhotina stakla prerezala mu je vrat... poput oštrice giljotine.“
Igla ga zainteresirano pogleda postrance.
„Ali razmisli malo, nisu li okolnosti nesreće malo presavršene?“ kaže. „Zamisli da mu je netko
pripomogao, malo mu gurnuo vrat, pobrinuo se da vrat padne na oštri rub... točno tako da prereze
venu u vratu sve do dušnika.“
„Ovo je bila nesreća“, kaže Frippe tvrdoglavo.
„Polako se utapao u vlastitoj krvi“, zaključi Igla i gurne naočale na dugi nos.
„Sada imam osjećaj kao da Joona Linna stoji ovdje i čeka da pita tko je bio u pravu“, potuži
se Frippe.

302
 Knjige.Club Books

„Ali siguran si u svoju procjenu“, kaže Igla opušteno.

„Ovo je nesreća... Izvadio sam dvjesto deset komada i krhotina stakla iz tijela... najviše iz
koljena, ruku, trbuha i lica.“
Igla dotakne mrtvačeva usta, rastvori stvrdnutu ranu na usnici otkrivajući mu zube.
„Ovo je načinjeno nožem“, kaže kratko.
„Nožem“, ponovi Frippe i proguta knedlu.
„Da.“
„Znači ipak je ubojstvo“, uzdahne Frippe i pogleda mrtvaca.
„Bez sumnje“, šapne Igla i pogleda ga u oči.
„Jedna jedina rana... Od jebenih dvjesto rana on je jednu jedinu počinio nožem.“
„I to da žrtvi zada zečju usnicu.“

303
 Knjige.Club Books

94.

ČETIRISTO METARA OD KUĆE Davida Jordana na otoku Ingarö crni je minibus Nacionalne
postrojbe blokirao usku ulicu. Teško naoružani policajci žustro zatvaraju područje plastičnim
vrpcama i postavljaju bodljikave trake čak i u jarak.
U dogovoru s Janusom Mickelsenom iz Sigurnosno-obavještajne agencije akciju vodi Magnus
Mollander, muškarac plave kose i plašljiva pogleda koji je prije tek nekoliko dana prekinuo s
djevojkom. Odjednom je jednog jutra rekla da ne može živjeti s nekim tko svaki put kada odlazi
na posao riskira svoj život. Bilo je nemoguće raspravljati s njom, samo je spakirala svoj cvjetni
kovčeg i nestala.
Dok su se vozili do kuće, Magnus je proučavao detaljne satelitske snimke imanja preko čije
se površine prostire velika šuma i strme stijene uz vodu.
Postrojbu čini osam policajaca u punoj spremi s kacigama, pancirkama, strojnicama,
poluautomatskim pištoljima i snajperima marke Heckler&Koch.
Teške im čizme odjekuju dok stupaju praznim asfaltom. Visoki korov narastao je kraj puta.
Na Magnusov znak Janus Mickelsen i druga dvojica snajperista skrenu s puta i iziđu na teren.
Ostatak postrojbe nastavi do ograde i slijede ga u tišini. S visokih se krošnji čuje pjev ptica.
Nekolicina leptira leprša nad divljim cvijećem.
Postrojba je stigla do urednog prilaza pred kućom Davida Jordana. Magnus Mollander
proučava raskošno grabljani šljunak i prazno parkiralište. Ostatak imanja zakrivaju dvije tamne
kuće spojene krovom koji tvori neku vrstu nadstrešnice.
Otvori ogradu, mahne kolegama i u tom trenutku dobije izvještaj od Janusa da su snajperisti
prošli ogradu i upravo se penju na stijenu iza teniskog terena.
Da znak postrojbi da se razdvoje u parove, a on s Rajmom krene među zgrade. Osjeća se kao
da se nalaze na ulazu u zidine kakvog dvorca.
Oprezno izbiju na čistinu i među golim stijenama ugledaju plažu.
Kuća Davida Jordana prostrana je i smeđe-crna, ima velike staklene stijene i lijepu, zaobljenu
terasu s pogledom na morski zaljev. Pod kućom se nalazi prekriveni bazen i kamena terasa s bijelim
ležaljkama za sunčanje.
Sve je očišćeno, njegovano i tiho.
Čini se da kod kuće nema nikoga.
Magnus i Rajmo tiho stoje i promatraju kuću i prozore, ali ne vide nikakve kretnje.
U pristaništu je usidren sportski čamac između dva zavezana vodena skutera.

304
 Knjige.Club Books

Snajperisti javljaju da su na mjestu.

Magnus se znoji u teškoj pancirki. U kacigi čuje vlastito disanje kada podigne ruku i da znak
svojim ljudima da se približe.
Prva skupina uđe u gostinjsku kuću i silom otvori vrata, a druga skupina slijedi Magnusa i
Rajma do glavne zgrade.
Pognuto otrče preko otvorene površine do kuće. Ulaze iz dva smjera: Magnus je razbio vanjska
vrata, a druga je skupina razbila prozor i ubacila granate za omamljivanje.
Rajmo povuče kvaku, automatskom puškom odgurne krhotine s razbijenih vrata i otrči do
prvih vrata spavaće sobe, pogne se i otvori ih. Magnus mu je odmah za petama. Protuprovalni
alarm glasno zavija dok pretražuju spavaće sobe, otvaraju vrata garderobe i prevrću krevete.
Povlačeći se iz spavaćih soba, dobiju izvještaj druge skupine u glavnoj zgradi. Pretražili su
cijelu kuću i ništa nisu pronašli.
Magnus mahne Rajmu i otrči kroz dnevni boravak, osiguraju zaklonjene kutove i nađu se u
velikoj kuhinji ispunjenoj zasljepljujućim svjetlom s mora. Magnus se nastavi kretati prema
naprijed i čuje kako postrojba u drugom dijelu kuće nešto viče. Nakrivile su mu se zaštitne naočale
i otrgne ih baš u trenutku kada krajičkom oka ugleda osobu koja je istrčala iz skrovišta pred
staklenom stijenom. Magnus zadrhti i usmjeri oružje prema staklu. Prst je naslonio na okidač, ali
više ne vidi tu osobu, samo redove bijelih ležaljki.
Magnus se sagne kako bi bio manja meta. Srce mu lupa u grudima. Vani se na slabom vjetru
njišu grane krošnji. Obriše znoj s očiju i ponovno ugleda onu osobu.
To je Rajmo koji se na neki čudan način odražavao u različitim prozorima tako da je maloprije
izgledao kao da se nalazi vani na terasi iako se zapravo sakrio iza stola u blagovaonici udaljenoj
deset metara,
Magnus se ponovno pridigne, pogleda prema van, napravi korak unatrag i ponovno vidi odraz
svog partnera kao da se nalazi vani.
Okrene se prema Rajmu i čuje se kako govori da moraju još jednom pretražiti kuću.
U kuhinji se na mramornoj radnoj površini nalazi napola puna čaša viskija kraj otvorene
vrećice sira. Magnus skine rukavicu i dotakne čašu. Nije hladna što znači da se u njoj nisu nedavno
rastopile kocke leda.
Ali netko je bio ovdje i naglo napustio kuću.
Priđe prozoru. Prva je skupina dolje kod pristaništa. Dva su se muškarca popela na sportski
čamac, proučavaju kabinu i pretražuju rupe u palubi.
Magnus otvori vrata verande, iziđe na terasu i vidi lisicu na napuhavanje u krošnji.
Vjetar je otpuhao igračke iz bazena.
Alarm napokon utihne i Magnus izvijesti vodstvo NOO-a da nikoga nema kod kuće, ali da će
još jednom polako i sustavno pretražiti kuću.
„Joona Linna stiže za petnaest minuta“, kaže voditelj stožera.
„Dobro.“
Magnus obiđe kuću i mahne snajperistima iako imaju naredbu da spremno čekaju. Crvena
gumena površina teniskog terena prekrivena je smeđim borovim iglicama.

305
 Knjige.Club Books

Magnus boda duž stražnje strane glavne zgrade i pomisli da bi trebali još jednom pretražiti i
gostinjsku kuću jer negdje mora postojati neka prostorija za bazensku crpku i ventilaciju u kojoj bi
se netko mogao sakriti.
Tamnosmeđe drvo isijava ljetnu toplinu koja se još zadržala u zraku. Tek nekolicina prozora
gleda prema šumi.
Tlo šušti pod Magnusovim teškim čizmama i zrak je ispunjen mirisima iz djetinjstva, mirisom
smole i tople mahovine.
Otkrije neku vrstu velikih kaveza koji vise pod krovom duž zida na stražnjoj strani kuće.
Taman pokuša podići jedan od njih kada dobije upute iz stožera da uđe u kuću, pokuša upaliti sobno
računalo i potraži kakav kalendar ili planove putovanja.
U daljini se čuje kuckanje djetlića. Magnus pomisli kako je njegova djevojka uvijek rukama
prekrivala uši kada bi čula djetlića jer nije mogla izdržati taj zvuk. Bila je uvjerena da ih strašno
zaboli glava od tolikog lupanja.
Krene se vraćati, mahne Rajmu koji je došao za njim, ali zaustavi se kada otkrije pukotinu u
fasadi visoku možda pola metra. S vanjske je strane otvoren kračun.
To bi mogla biti neka drvarnica, pomisli i izvuče nož. Rajmo ustukne kada Magnus oštricom
gurne vrata.
Unatoč svim upozorenjima koja su dobili, ne vjeruje da bi kuća mogla biti neka stupica.
Ništa se ne dogodi.
Magnus se nasmije Rajmu, gurne nož natrag, širom otvori vrata i vidi strme stube koje vode
pod temelj kuće.
„Idem dolje provjeriti što ima“, vikne Magnus, gurne ruku i pritisne prekidač.
Škljocne, ali svjetlo ne radi. Na nišan namontira svjetiljku za oružje i krene se spuštati
stubama.
„Što to tako užasno smrdi?“ kaže Rajmo i pognuto uđe kroz niski otvor.
Slatkasti smrad propadanja sve je jači što se niže spuštaju. Čini se da uske betonske stube vode
duboko pod samu kuću. Posvuda vise paukove mreže s velikim paucima koji se njišu od vlastite
težine.
Na dnu stuba nalazi se kratki hodnik i dvoja metalna vrata. Magnus da Rajmu znak da bude
spreman i brzo otvori najbliža vrata. Gleda u tehničku sobu s radonskim filtrima i sustavom za
filtriranje vode. Rajmo otvori druga vrata i glavom odmahne Magnusu.
„Toplinska pumpa s izvorom u zemlji“, kaže i povuče ovratnik jakne preko nosa zbog smrada
koji ih guši.
Magnus se bori protiv mučnine, svjetiljkom prijeđe preko hodnika i u daljini vidi još jedna
drvena vratašca.
Začuju škripavi zvuk kao kada igla zapne u šivaćoj mašini.
Magnus pokuša otvoriti drvena vrata, ali zaključana su. Rajmo napravi korak unatrag i toliko
snažno udari nogom u kvaku da se cijeli mehanizam olabavi i vrata se otvore.
Smrad trulog mesa zapahne ih poput užasna vala.
Glasni se zvuk pretvori u zaglušujuću buku kada se oko njih rasprše deseci tisuća muha.
„Pobogu“, zastenje Magnus držeći ruku pred ustima.

306
 Knjige.Club Books

Zrak je toliko pun muha koje panično lete uokolo da ni pod svjetiljkom oružja ne mogu
razabrati ostatak sobe.
„Što je ovo?“ progura se Rajmo.
Muhe se rasprše, a onda se začuje zvuk kao da netko vuče štap po ogradi i sve opet utihne.
Magnus osjeti kako mu noge drhte kada dublje uđe u smrdljivu sobu.
Svjetiljka osvijetli ljepljivi betonski zid. Zujanje muha koje su se smirile ponovno se pojača.
Rajmo osvijetli klupu prekrivenu tamnom krvi koja je curila niz drvene noge klupe i sve do
poda. Krv prekriva i zidove sve do stropa.
Uski tračak Magnusove svjetiljke otkrije razderana i razapeta tijela zečeva oko kojih lete crne
muhe.
Nekoliko noževa s potamnjelim drvenim ručkama i naoštrenim oštricama stoji u staklenki.
„Ovo je jebeno najbolesnija...“
Ponovno se začuje pucketavi zvuk, a Magnus usmjeri oružje na tlo i osluškuje kavez. Iznutrice
hrpe životinja odbačene su kraj zida kod odvoda. U žutom se plastičnom vjedru nalaze krvava
daska i alat za struganje kože.
U malenom kavezu koji se nalazi na podu zapucketa. Jedan se zec uspaničio i trči okolo.
Pandžama udara u metalne rešetke kaveza.

307
 Knjige.Club Books

95.

JOONA NAVUČE NA SEBE ZAŠTITU za usta i rukavice od vinila i uđe u usku prostoriju za klanje
kako bi pregledao mrtve životinje. Brzo pregleda smrdljive iznutrice na podu i dijelove životinja
koji su čavlima pribijeni za zid da tako vise. Nije pronašao ostatke ljudi. Čini se da je riječ o
nekontroliranom mučenju i ubijanju zečeva. Može vidjeti i započete pokušaje pripreme zečjeg
krzna i ostatke oderane kože na zamrljanoj klupi. Sve to uznemirujuće svjedoči o agresivnom
komadanju, skupljanju trofeja i sakaćenju životinja.
Na prljavom zidu iza police nalazi se stari novinski izrezak s fotografijom Rexa koji u ruci
podiže srebrni kuharski trofej.
Joona sa sobom na danje svjetlo ponese kavez sa živim zecom i nastavi još malo u šumu prije
no što životinju pusti na slobodu.
Janus je naslonio snajper na ogradu teniskog terena i otkopčao pancirku. Ubacio je tabletu u
usta, odmaknuo svoju crvenu, kuštravu kosu, natočio si mineralnu vodu iz boce, zabacio glavu
unatrag i progutao.
„Vidio sam te na jednoj starijoj snimci s nadzornih kamera ministra vanjskih poslova“, dobaci
mu Joona.
„Moj prvi posao u Sigurnosno-obavještajnoj agenciji bio je da se pozabavim s njegovim
prljavim rubljem... Kakav način da se troši novac poreznih obveznika... neke su djevojke bile toliko
ozlijeđene da sam ih morao voziti na hitnu... a nakon toga sam se morao pobrinuti za to da šute i
nestanu.“
„Ali onda si promijenio radno mjesto.“
„Ministar je to zatražio... A samo sam ga bio pritisnuo uza zid, uhvatio za kurčić i rekao mu
da sam prisiljen štititi ga, ali da imam dva lica... a da to drugo nije baš tako ljubazno.“
Magnus Mollander čeka da se Joona vrati s praznim kavezom. Magnus je siv u obrazima kao
da ima vrućicu i cvokoće od zime iako mu na tjemenu izbija znoj.
„Nema ničega na računalu“, izvijesti. „Tehničar ga je pregledao i nije našao nikakve
informacije o tome kamo se David Jordan mogao uputiti“
Utihne kada im Rajmo priđe i kaže da je neka žena sišla na autobusnoj postaji i pošla u smjeru
kuće.
„Maknite sve blokade prije nego što ih ugleda“, kaže Joona. „Sakrijte se pa ćemo vidjeti hoće
li doći ovamo.“
Okupe se iza gostinjske kuće kako se ne bi vidjeli s puta. Tamo je devet teško naoružanih
policajaca, Joona Linna i tehničar iz NOO-a.

308
 Knjige.Club Books

Ograda se otvori uz tiho škripanje.

Joona izvuče oružje i sakrije ga iza tijela kada čuje korake žene koja se približava po
šljunčanom putu.
Zvuk se promijeni kada hoda između dviju kuća, tiši je i tamniji.
Sada je sasvim blizu.
Joona napravi korak naprijed.
Žena zavrišti od straha.
„Oprosti što sam te uplašio“, kaže Joona skrivajući oružje uz nogu.
Žena ga uzrujano pogleda. Ima ravnu, plavu kosu, odjevena je u izlizane traperice, jednostavne
sandale i ispranu majicu kratkih rukava s natpisom Feel the Burn.
„Ja sam policajac i hitno mi trebaju odgovori na neka pitanja“, nastavi Joona.
Žena se pokuša sabrati, izvadi mobitel iz platnene vrećice i napravi korak prema njemu.
„Samo ću nazvati policiju i provjeriti jesi...“
Naglo zašuti kada ugleda teško naoružanu postrojbu koja čeka uza zidove kuće. Polako
nestane boje u njezinom licu kada ugleda pancirke, kacige, automatske puške i snajpere.
„Gdje je David Jordan?“ pita Joona i ponovno vrati oružje u futrolu. „Što?“
Mlađa žena začuđeno gleda prema kući i vidi da su vanjska vrata obijena i bačena na tlo.
„David Jordan“, kaže Joona. „Nije kod kuće.“
„Ne“, kaže ona tiho. „U Norrlandu je „Što radi tamo?“
Trepće kao da je sunce zasljepljuje.
„Ne znam“, kaže. „Mislim da ima nešto poslovno.“
„Gdje u Norrlandu?“
„Što se dogodilo?“
„Nazovi ga“, kaže Joona i pokaže na mobitel koji još uvijek drži u ruci. „Pitaj ga gdje je, ali
nemoj spominjati nas.“
„Ne razumijem“, šapne i stavi telefon na uho, ali gotovo ga odmah ponovno spusti.
„Isključenje... mobitel mu je isključen.“
„Jeste li vi u vezi?“ pita Joona i pogleda je očima boje sivog kamena. „U vezi? Nisam
razmišljala o tome... ali prilično se često nalazimo... volim biti ovdje, mogu slikati kada sam
ovdje... ali nije da smo baš toliko bliski, nemam pojma što on radi, osim što otprilike znam da
producira Rexove kuharske programe...“
Utihne i petlja nogom po šljunku.
„Ali znala si da će otputovati.“
„Samo je spomenuo da ide u Norrland, ali zna da mi to nije toliko bitno.“
„Norrland je velik kao i Velika Britanija“, kaže Joona.
„Moguće da je u Kiruni“, kaže. „Mislim da je spomenuo Kirunu
„Što misliš da će raditi u Kiruni?“
„Nemam pojma.“
Joona bez riječi krene prema automobilu i svojim novim telefonom nazove Anju. Zamoli je
da mu kupi zrakoplovnu kartu.

309
 Knjige.Club Books

„Jeste li našli Rexa Müllera?“ pita i sjedne za volan.

„Kod kuće nema ni njega ni njegova sina Sammyja, nitko ne zna gdje su, razgovarali smo i s
TV četiri i mladićevom majkom koja je na putu, ali...“
„Čini se da je David Jordan jutros otputovao u Kirunu“, kaže Joona i izbije na državnu cestu.
„Nema ga na listama putnika.“
„Provjeri jesu ü kakvi privatni zrakoplovi sletjeli u zračnu luku ili na neku privatnu pistu.“
„U redu.“
„Jer se upravo vozim do zračne luke Arlanda“, doda.
„Naravno“, kaže Anja mirno.
„Računam na to da u međuvremenu uđete u trag njihovim mobitelima.“
„Pokušat ćemo, ali operateri nisu baš voljni surađivati kada trebaju dati podatke.“
„Samo riješite to prije nego što odem na let.“
„Mogu razgovarati s tužiteljem ako...“
„Jebeš to, preskoči sve, prekrši zakon“, prekine je on. „Oprosti, ali ako ne pronađemo Rexa i
njegova sina, obojica će umrijeti.“
„Jebeš to“, ponovi ona mirno. „Preskoči sve i prekrši zakon.“ Vijugavi put kroz šumu je
prazan. Joona prolazi kraj niza vikendica oko mirnog jezera s drvenom skakaonicom u sredini.
Muškarac stoji iza ograde držeći robotsku kosilicu.
Joona ponovno nagazi na gas i izbije na širi put kod benzinske crpke kada ga Anja ponovno
nazove.
„Joona, ne ide“, kaže.
Ispriča mu kako su tehničari u NOO-u pokušali naći Davida Jordana i Rexa uz pomoć praćenja
mobitela GPS-om i GSM-om. Nisu uspjeli daljinski aktivirati mobitele da pošalju informacije o
svom položaju, a ni mobilni operateri nisu uspjeli odrediti položaj signala s lokalnih antena u
Kiruni, pa su tehničari uvjereni da mobiteli Davida Jordana i Rexa nisu samo isključeni već
uništeni.
„A Sammyjev telefon?“ kaže Joona.
„Tražimo“, odbrusi Anja. „Nemoj me požurivati, ne uspijevam sve, svi se samo ljute, nema
glamura, nema koketiranja...“
„Oprosti“, kaže Joona i ubrza na autocesti.
„Ali možda si u pravu... nekakav zrakoplov Cessna iz Stockholma sletio je jutros na jezersku
pistu u Kurravaari.“
„I nema nikakvih popisa putnika?“
„Čekaj trenutak.“
Čuje je kako govori i nekome zahvaljuje na pomoći.
„Joona?“
„Da,“
„Našli smo Sammyjev telefon, u blizini Hallundatraktena je, imamo točnu adresu. Neka kuća
u nizu u ulici Tomtbergavägen.“ „Dobro što je bar on ostao kod kuće“, kaže Joona. „Pošalji
automobil tamo i neka Jeanette Fleming porazgovara sa Sammyjem... moram točno znati kamo su
Rex i David Jordan otišli.“

310
 Knjige.Club Books

96.

REX U SVOJOJ HOTELSKOJ SOBI promatra opremu za lov izloženu na zaglađenom pokrivaču.
Strgne pečat, otvori drvenu kutiju, izvuče lovački nož široke oštrice i odreže etiketu s nove odjeće.
Jutros su krenuli s piste Hägernäsvik pred Stockholmom u dvomotornom zrakoplovu Cessna.
Iako je kabina bila pod tlakom, bilo je toliko glasno da nisu mogli razgovarati. Rex se za vrijeme
vožnje tijekom koje su prešli tisuću dvjesto kilometara osjećao poput Nilsa Holgerssona, lika iz
romana Selme Lagerlöf, na svom čudesnom putovanju kroz Švedsku. Krajolik pod njima se
mijenjao: obrađena polja i zgrade pretvorili su se u tamnozelenu šumu, a onda u močvare i tundru.
Zrakoplov je sletio na jezersku pistu u Kurravaari gdje ih je vozač već čekao da ih odveze do
lovišta.
Cesta E10 prema Narviku prolazi paralelno sa željeznicom uz tamnoplavu vodu jezera
Torneträsk.
Kada su prošli turističku stanicu Abisko, u daljini su ugledali otvor u obliku polumjeseca
između dva vrha planine Tjuonatjakka.
Kod zimovališta Björkliden automobil je skrenuo sa širokog puta i pošao vijugavim
šljunčanim putom prema Tornehamnu.
Novoizgrađeni hotel nalazi se na istom mjestu kao i stara baza za radnike koji su prije više od
sto godina gradili željezničku prugu Malmbanan.
Vozač je skrenuo na križanju, odvezao ih posljednji dio puta do ulaza okruženog velikim
kamenjem i ostavio ih kod ulaznih stuba.
Ovdje su gore sasvim sami, dvjesto kilometara udaljeni od polarnog kruga.
DJ je otključao i isključio alarm, ušli su u foaje kraj prazne recepcije i proveo je njega i
Sammyja kroz prazni hotel.
Prošli su kraj velike blagovaonice i ušli u veliku restoransku kuhinju, otvorili hladnjake s
mesom zapakiranim u vakuum, stotinama pizza, trideset kartona s hamburgerima, kruhom i
pecivom, oblišem, pastrvom i ikrom.
DJ je prošao kroz dugi hodnik s debelim tepisima koji prekrivaju cijeli pod, uspeo se vijugavim
stubama do zatvorenog spa centra i produžio do praznog rekreativnog bazena.
U tom su dijelu hotela počeli mijenjati pod, pa hrpa pomaknutog namještaja blokira prolaz.

311
 Knjige.Club Books

Rex još stoji pred svojim krevetom i gleda kroz prozor: iza onog križanja i jezera
Pakktajakaluobbalah vide se brda i doline i bezbrojna jezerca koja izgledaju poput kapljica
otopljenog olova.
S kreveta podigne čarape, izvuče ih iz šuštavog pakiranja i počne se oblačiti za lov.
DJ je sam izabrao opremu, odabrao prave veličine i pronašao ekskluzivne komade odjeće za
lov koji blokiraju mirise kako životinje ne bi nanjušile ljude i koji su napravljeni od materijala koji
prigušuju zvuk te odbijaju vodu i vjetar.
Rexa odjednom zahvati neki neugodan osjećaj zbog kojega se okrene prema vratima. Osjeća
se kao da je odjednom iza njegovih leđa pao mrak.
Rex odjene ostatak odjeće, ubaci dalekozor, bocu i nož u torbu, stavi ruku na kvaku i ponovno
ga zahvati osjećaj nelagode prije no što iziđe na hodnik.
Zaustavi se pred sobom 23 i pokuca. Sve su elektroničke brave isključene, ali vrata se još
uvijek mogu zaključavati iznutra.
„Otvoreno je“, čuje prigušeni glas.
Rex uđe u predsoblje, prekorači preko cipela i pođe do prostrane dnevne sobe. Sammy se
presvukao, sjedi na krevetu i gleda televiziju. Otkopčana mu je lovačka jakna, a oči je našminkao
maškarom i sjenilom zlatne nijanse.
„Kako lijepo što ideš s nama“, kaže Rex.
„Pa ne mogu ostaci sam ovdje“, odgovori sin.
„Zašto ne?“
„Već sam dobio volju da se vozikam autićem po hodnicima ili da počnem razgovarati sa
svojim kažiprstom.“
Rex se nasmije i objasni da DJ misli da je važno da i on ide s njima u lov.
„Ja samo kažem da bi bilo zanimljivije ostati ovdje i kuhati“, kaže Sammy i isključi televizor.
„Slažem se“, kimne Rex.
„Hoćemo li ići vidjeti kakve je bogatune DJ nagovorio da dođu ovamo?“ uzdahne Sammy i
uzme svoju torbu.
U tišini pođu hladnim hodnikom i začuju bučan smijeh i zveckanje čaša. U predsoblju pred
pucketavom vatrom u ognjištu sjede DJ i tri muškarca u lovačkoj odjeći i svi piju viski.
„Evo i Rexa“, prekine ih DJ glasno.
Muškarci utihnu i okrenu se u foteljama smijući se. Rex zatetura. Osjeća se kao da pada u
ponor. Jedan od muškaraca je James Gyllenborg. Rex ga nije vidio otkad ga je napao prije trideset
godina. James je bio u staji i udarao ga daskom po leđima i vratu, a zatim i nogom u međunožje
dok je ležao na pođu i još je pljunuo na njega.
Rex se osloni o kožnatu fotelju i vidi da mu je na tepih ispala torba, a iz nje lovački nož.
„Tata, što je?“
„Ispala mi je...“
Rex podigne torbu i nož i zatomi osjećaj mučnine. Priđe društvu i pozdravi ih. Prepozna i
drugu dvojicu muškaraca iz istog vremena u internatu Ludviksbergsskolan, ali ne sjeća se njihovih
imena.
„Ovo je moj sin Sammy“, kaže Rex i proguta knedlu u grlu.

312
 Knjige.Club Books

„Živio, Sammy“, kaže James.

Rukuju se s Rexom ne podižući se s naslonjača i predstave se kao James, Kent i Lawrence.
Svi su ostarjeli.
James Gyllenborg nekako je sav posivio, kao da su godine usisale život i boje iz njega. Rex
ga se sjeća kao plavokosog, rumenog mladića tankih usnica i nemirnih plavih očiju.
Kent Wrangel je krupan i crven u licu, a ima naočale i zlatnu ogrlicu oko vrata. I Lawrence
von Thurn je krupan, pustio je sijedu bradu, ima crvene i natečene oči.
„Sretni smo zbog toga što baš vi vjerujete u ovaj projekt“, kaže DJ. „Ovo će biti jako dobro...
I sigurno znate da je Rex upravo dobio prestižnu nagradu Kuhar nad kuharima!“
„Potpuno nezasluženo, naravno“, nasmije se Rex.
„Pa, u to ime“, kaže James i nazdravi.
Druga dvojica plješću zadovoljno se smijući. Rex pokušava uhvatiti DJ-ev pogled, ali bez
uspjeha.
„Samo želim objasniti... da je razlog toga što sam skupio sve vaše telefone, uključujući i moj,
to što će ovaj posao u našoj branši odjeknuti poput bombe“, kaže DJ i toči još viskija u njihove
čaše. „A nakon što eksplodira, sve će biti teže i mnogo skuplje. Tako da, neovisno o tome hoćete
li se odlučiti potpisati ugovor ili ne, moj je uvjet da nikakve informacije ne smiju iscuriti van kako
bismo mi koji smo još u pregovorima bili slobodni pregovarati s najvažnijim dobavljačima prije
no što sve iziđe u javnost.“
„Bit će ovo velika stvar“, kaže Kent i ispruži nogu.
„DJ, možeš li doći na trenutak?“ tiho upita Rex i povuče ga sa sobom.
„Uzbudljivo je, zar ne?“ kaže DJ prigušena glasa dok izlaze iz blagovaonice.
„Što je ovo? Što to jebeno radiš?“ kaže Rex. „Ne mislim surađivati s ovim svinjama iz moje
stare škole.“
„Mislio sam... pa poznajete se, ne može biti bolje od tog, koga briga ako su bili svinje u to
vrijeme ako sada imaju novac?“
Rex odmahuje glavom i pokuša zvučati sabranije nego što jest.
„Trebao si mi to reći prije, morao sam znati.“
„Iskreno rečeno, gotovo je nemoguće dogovarati ikakve poslove u Švedskoj, a da se ne naleti
na ljude koji su išli u internat Ludviksbergsskolan“, kaže DJ i pogleda u Kenta koji im prilazi s
dvjema čašama viskija.
DJ mu pođe u susret, uzme jednu čašu i odvede ga natrag do naslonjača.
Rex zastane u blagovaonici i gleda ih. U glavi mu sve tutnji od uzrujanosti i pomisli da mora
nekako izdržati noć. Mora izdržati samo nekoliko sati, a onda će izmisliti neku ispriku da Sammy
i on pođu kući već sutra ujutro.
Prvo se pokuša uvjeriti da radi ovo zato što je bitno. To je način da se osigura njegova
ekonomska situacija ako Sytviji na koncu ipak dozlogrdi.
Rex pogledava Jamesa Gyilenborga koji proučava svoj dlan kroz nišan i pita se sjeća ü se on
uopće što je učinio.
Vjerojatno je u svoje vrijeme zlostavljao mnoge, to se ubrajalo u njegove privilegije, ali Rex
je zasigurno bio jedan od rijetkih koji nije mogao prihvatiti što se dogodilo. Odmah se ispisao,
napustio je školu odmah sljedeći dan prije doručka i nikada se više nije vratio.

313
 Knjige.Club Books

„Slušajte me“, počne DJ i pljesne rukama kako bi privukao pozornost. „Mnogi misle da je lov
u kavezu za članove kraljevske obitelji... ali činjenica je da su divlji sobovi ovdje puno plašljiviji
od onih u divljini“
Rex se približi s dovratka i priđe muškarcima u predsoblju dok DJ nabraja pravila.
„Lovio sam jelene u Norveškoj“, kaže Lawrence svojim basom. „Sjedili smo u čeki osam sati
prije nego što smo uspjeli dobiti čist hitac.“
„Ali ovdje uhodimo naš plijen“, podsjeti ga DJ. „Lovi se u manjim skupinama, morate se
prišuljati sobovima, pročitati teren, tragove... Zbilja je napeto... jer, da biste se približili životinji,
morate biti potpuno tihi i paziti na smjer vjetra.“
„I nemamo nikakav rezervni plan“, kaže Rex široko se smiješeći. „Ako nitko od nas ne ulovi
soba, nemam što pripremiti za večeru... pa ćemo jesti samo krumpir.“

314
 Knjige.Club Books

97.

POLA SATA KASNIJE DJ IM DIJELI ORUŽJE i streljivo na dnu širokih stuba verande.
„Odabrao sam Remington sedamsto sa sintetičkim stražnjim dijelom cijevi“, kaže i pokaže
plavo-zeleno oružje s crnom cijevi bez nišana.
„Dobro oružje“, promrmlja Lawrence.
„James, za vas sam nabavio jedno za ljevake“, doda DJ.
„Hvala.“
„Teži dva cijela devet kila, uspjet ćete ga nositi“, nasmije se DJ i podigne smeđu kartonsku
kutiju. „Služit ćemo se streljivom tristo sedamdeset pet Holiand&Holland i smijete imati samo
dvadeset metaka.“
Dobaci karton Rexu.
„Tako da, pažljivo nišanite „
Uzmu opremu i krenu iza hotela. Nebo je sivo i nemirno, miriše na kišu i olujni vjetar puše
kroz nisko raslinje.
DJ ih vodi puteljkom uz uzbrdicu i objasni im da imaju četrdeset minuta hoda do ograde i
mjesta gdje počinje lovačko područje.
„Kavez je velik šesto osamdeset jutara i obuhvaća puteljke u dolini, šume, ali i gole stijene,
nekoliko šumskih jezeraca, između ostalog i jezero Kratersjön, te dijelove strme strane planine na
jugu. lb morate biti oprezni.“
Krajolik je oštar, a zrak svjež i vlažan. Miriše po šumi, vrijesu i mokrom lišću.
„Je li ti zabavno?“ pita Sammy blago, ali mu Rex ipak nazre prijezir u glasu.
„Ovo je samo posao“, odgovori Rex. „Ali sretan sam što si pošao s nama.“
Sin mu dobaci kratak pogled.
„Ne djeluješ baš sretno, tata „
„Reći ću ti poslije.“
„Što to?“
Rex mu je taman htio priznati da neće izdržati, da želi što prije otići odatle, ali im se priključi
DJ. Pokazuje im kako da napune pušku, demonstrira kako se pritišće okidač i kočnica sa strane.
„Kako ide, Sammy?“ pita ga smijući se.
„Oprosti, ali ja uopće ne shvaćam u čemu je fora u tome da pucamo na sobove u kavezu... pa
ne mogu nikamo pobjeći... kao da su u Igrama gladi i ne mogu se ni braniti.“

315
 Knjige.Club Books

„Shvaćam što želiš reći“, odgovori DJ strpljivo. „Ali isto tako... ako gledaš potrebe mesne
industrije, ovo ne može biti bolje... kavez je veći od tri milijuna kvadratnih metara „
Rex promatra Jamesova i Kentova široka leđa i oružje prebačeno preko njihovih ramena. Kao
da je osjetio pogled, James se okrene i pošalje ukrug srebrnu plošku. Rex je prihvati i pošalje dalje
ne popivši ni gutljaj.
„Kako je Anna? Izgledala je bolje kada smo je sreli na svečanosti“, kaže Kent.
„Kosa joj je ponovno narasla, ali ne misle da će preživjeti ovu jesen“, odgovori James.
„Supruga mi je oboljela od raka“, objasni Rexu.
„Imate li djece?“
„Da... sina koji ima dvadeset godina i studira pravo na Harvardu... i našu mlađu mezimicu,
Elsu... njoj je devet godina... Ona samo cijelo vrijeme želi biti sa svojom majkom, ne radi ništa
drugo.“
Počnu se penjati po jednom brijegu. Vide da se krajolik pod njima širi u duboku dolinu na
koju puca pogled.
„Sutra svi oblačimo školske uniforme, zar ne?“ našali se Lawrence.
„Uf, uzdahne Kent.
„Tako su prokleto uporni bili s crkvom i nedjeljnim ručcima... ne bismo izdržali da nije bilo
pizze iz mikrovalne i konjaka.“
„Ili onoga kada je Wille zvao obiteljskog vozača koji bi onda iz Stockholma dovezao
šampanjac“, nasmije se Kent, ali se odmah uozbilji.
„Ne mogu vjerovati da su i on i Teddy mrtvi“, kaže James tiho.

316
 Knjige.Club Books

98.

JEANETTE FLEMING STOJI NA PUTELJKU kraj grma jorgovana i promatra matirane smeđe kuće
u nizu nasuprot parkirališta. Srebrna kopča u njezinoj kratkoj kosi svjetluca na suncu. Odjevena je
u usku suknju i ima Glock 26 u leđnoj futroli ispod sakoa.
U daljini vidi kolege u civilu iz stockholmske policije koji zvone na vrata označene kuće na
kraju ulice.
NOO ovdje je ušao u trag Sammyjevom telefonu.
Sinje možda jedini koji zna gdje se nalaze Rex i pomahnitali ubojica David Jordan Andersen.
Kolege pričekaju na trenutak, a onda ponovno pozvone.
Nekolicina se djece vozi na biciklu, a kraj nje prođe i neka žena u burki i s torbom na kotačiće.
Vrata se otvore i Jeanette vidi kako policajci nešto govore prilici u predsoblju. Uđu i vrata se
zatvore za njima.
Žaluzine u kuhinjskom prozoru zatrepere na propuhu.
Jedini zadatak kolega je da uđu u kuću u nizu i uvjere se da je sve sigurno kako bi Jeanette
brzo mogla na licu mjesta preslušati Sammyja.
Jeanette razmišlja o tome kako je blijed u obrazima bio njezin šef u Sigurnosno-obavještajnoj
agenciji kada joj je došao u ured. Umislio si je da je Anja Larsson najviša šefica NOO-a kada ga je
nazvala i strogim mu glasom naredila da im posude Jeanette Fleming kao dio suradnje među
jedinicama.
Jeanette se susrela s kolegama iz stockholmske policije ispred crkve Svjetla u blizini shopping-
centra Hallunda. Provjerili su radi li radijska veza, odvezli se do područja kuća u nizu i parkirali
na ulazu u nisku garažu.
Prošeta kraj niza kuća i stane sa strane. Za razliku od ostalih imanja, ovo je zaraslo. U visokom
se korovu nazire stari roštilj, a na slomljenim se kamenim pločama vide hrđavi dijelovi bicikla.
Iza spuštenih se žaluzina ne vide nikakve kretnje.
Jeanette izvadi ruž iz torbe, popravi šminku i pomisli da je ona najbolja psihologinja u državi
kada su u pitanju saslušanja, a da samu sebe uopće ne razumije.
Bik je na zadatku sa Sagom Bauer kod jednog restorana jugozapadno od Nyköpinga.
Jeanette još uvijek nije pronašla način da se nosi s onime što se dogodilo.
Našle su se na mjestu gdje se nalaze prostitutke i ljudi koji kupuju seks. Završila je sama u
toaletu za invalide s rupom u zidu.
Nije mislila da ljudi to stvarno rade.

317
 Knjige.Club Books

Moglo je biti žalosno, moglo je biti smiješno, ali njezino iznenađenje i sram pretvorili su se u
ozbiljnu i neočekivanu požudu, u teško shvatljivu napaljenost.
Anonimni seks trajao je tek nekoliko minuta, nije stigla ni predomisliti se, a već je osjetila
kako svršava u nju. Toliko se prestrašila da je uzviknula „prestani“ i odmaknula se, pala i udarila
koljenom u pod. Isprala je usta i bedra, sjela na toalet i pustila spermu da iscuri iz nje.
Mnogo je sati nakon toga bila psihički otupljena i otada svako toliko mijenja mišljenje o tome.
Ponekad se osjeća glupo, a ponekad i neobično slobodno iznutra.
Ponekad ako vidi muškarce u svojoj svakodnevici, često starije ili pijane i vulgarne, preplavi
je osjećaj srama i okrene se užarenih obraza.
Ali moralno gledano to nije ništa gore nego kada se nekoga upozna u baru i završi s njim u
krevetu, nije gore od neke smiješne seksualne fantazije ili neobaveznog seksa.
Pitala se je li to možda nesvjesno učinila kako bi kaznila svog bivšeg muža čistunca koji se
čak bojao toga da bi se ona mogla samozadovoljavati. Ili je možda htjela kazniti svoju sestru koja
je kao tinejdžerica bila promiskuitetna preko svib granica, a sada svome suprugu glumi savršenu
ženicu.
Ali zapravo misli da je to morala učiniti zbog sebe same, kako bi se u tajnosti ponovno
definirala ili jednostavno zato što je mogla to učiniti i što ju je ta radnja koja je prelazila sve granice
u tom trenutku uzbudila.
Gotovo joj se čini da sve to nije bilo stvarno.
Ipak je, otkad se to dogodilo, čekala kada će se početi osjećati psihički loše ili kako će na neki
način biti kažnjena. No tek ju je jučer uhvatio pravi strah.
Prekjučer je, kao i svake godine, išla na sistematski pregled zbog posla. Izmjerili su joj tlak,
dala je uzorak krvi, napravila EKG i TSH. Već je dvadeset i četiri sata kasnije mogla ući u portal i
vidjeti svoje vrijednosti te ih usporediti s normalnima.
Liječnik komentira rezultate samo ako nešto nije u redu.
Jeanette prije nije razmišljala o tome, ali odjednom ju je uhvatila strašna panika. Dok je sjedila
pred računalom i upisivala svoje podatke za prijavu, strašno se uplašila da bi mogla biti zaražena
HIV-om.
Od straha joj je tutnjalo u ušima iako je znala da je prerano da se virus pokaže.
Stupci s rezultatima testova na zaslonu bili su joj nerazumljivi.
A kada je vidjela da je liječnik napisao komentar, od straha joj se zamutio vid.
Morala je prvo otići u kupaonicu i umiti lice u hladnoj vodi, a onda se uspjela vratiti do
računala.
Nije pisalo ništa o HIV-u.
Jedini komentar koji je liječnik napisao je da razina HCG-a u njezinoj krvi upućuje na to da je
trudna.
Još uvijek to nije u potpunosti doprlo do nje.
Osam je godina čekala da se njezin suprug odluči na djecu, a nakon toga ju je ostavio. Nakon
dugog niza neuspjelih spojeva odlučila je zatražiti inseminaciju. Prije dva tjedna dobila je
definitivno negativno rješenje od županijske uprave, a sada je trudna.
Jeanette se još uvijek smiješi kada je pozove jedan od kolega koji je ušao u kuću.

318
 Knjige.Club Books

99.

JEANETTE POPRAVI PIŠTOLJ I POĐE DO trošnih vrata kuće u nizu. Najmlađi policajac otvori joj
vrata i prije no što stigne pozvoniti i pusti je u predsoblje.
„Sammyja nema, ovdje je samo njegov mobitel“, kaže.
Jeanette zakorači preko nekoliko starih gumenih čizama i pođe za kolegom kroz hodnik. U
prolazu hodnika na zidove su naslonjena uokvirena slikarska platna, a jedan se smotuljak
neoslikanog platna nalazi na podu.
Kuhinja zaudara po hrani za mačke i urinu. Sudoper je pun prljavih tanjura, a pod pun vrećica
s bocama vina.
S kukice za stropnu lampu visi nekakva umjetnička instalacija: desetak dječjih cipelica u
kavezu s crvenim rešetkama.
Na stolcu sjedi mlada djevojka odjevena samo u ljubičasti donji dio trenirke. Obje su joj
bradavice probušene, a oko pupka ima istetovirano sivo-crno sunce.
Pod očima ima tamne kolobare, na čelu crveni osip i jedna joj je podlaktica u gipsu.
Na podu pod njom na trbuhu leži muškarac kojemu su lisicama zavezali ruke iza leđa.
„Možete li skinuti lisice?“ pita Jeanette.
Kolega se nagne nad položenim muškarcem:
„Hoćeš li sada biti miran?“
„Da, jebote“, zastenje muškarac na podu. „To ti govorim cijelo vrijeme.“
Kolega čučne, pritisne jedno koljeno u njegova križa i skine lisice.
„Sjedni“ kaže Jeanette.
Muškarac ustane s poda i masira zglobove. I njemu je torzo gol, mršav je i odjeven samo u
traperice niskog struka. Izviru mu crne stidne dlake. Lice mu je lijepo, ali izgleda kao da je prerano
ostario. Tupo je gleda kao da je jako mamuran.
„Sjedni“, ponovi mu ona.
„U čemu je jebeni problem?“ pita i sjedne nasuprot nje.
Nasred stola na rasklapanje nalazi se crni pametni telefon.
„Je li ovo Sammyjev mobitel?“ pita Jeanette.
Muškarac pogleda mobitel kao da ga tek sada prvi put vidi.
„Ne znam“, kaže.
„Što radi ovdje?“

319
 Knjige.Club Books

„Valjda ga je ovdje zaboravio.“

„Kada?“
Muškarac slegne ramenima i pravi se da razmišlja.
„Jučer“
Nicolas Barowski nasmiješi se sam sebi i počeše po trbuhu.
„Koji mu je pin?“ pita Jeanette na koncu.
„Ne znam“, kaže promuklo.
Jeanette promatra kavez s dječjim cipelama koji visi s kuke.
„Jesi li ti umjetnik?“
„Da“, odgovori on jednostavno.
„Je li dobar?“ zaigrano upita djevojku.
„Stvarno je“, odgovori ona i podigne bradu.
„Što god... ne vidim razliku između moje umjetnosti i čeških filmova s grupnim seksom“, kaže
Nico ozbiljno.
„Razumijem što misliš“, odgovori Jeanette.
„Radije bih glumio u hrpi pornića nego slikao uljem na platnu“, kaže i nasloni se prema njoj.
„Šokira li te to?“ upita djevojka i počne se smijuljiti.
„Zašto bi me to šokiralo?“ odgovori Jeanette.
„Umjetnost nije fina“, nastavi Nico. „Prljava je, perverzna...“
„Ne, sada ste prešli svaku granicu“, prekine ga Jeanette u šali glumeći uzrujanost.
Nico se nasmije od uha do uha, kimne i koketirajući se zagleda u nju.
„Gdje je Sammy sada?“ pita ga.
„Ne znam, nije me briga“, odgovori on ne spuštajući pogled s nje, „Više je zaljubljen u
Sammyja nego u mene“, kaže djevojka i otrese nešto sjedne dojke.
Jeanette ustane i ode do iPhonea koji se nalazi na podu i bijelim je punjačem spojen na
utičnicu. Skine ga s punjača, pogleda sliku Andyja Warhola na maski i okrene se prema Nici.
„Koji je pin ovog mobitela?“
„To je moja privatna stvar“, odgovori i počeše se po preponama. „Onda ću pitati Apple da mi
pomogne“, našali se ona. “Ziggy“, odgovori on ne shvaćajući šalu.
Opušteno sjedi s rukama između nogu i promatra kako otvara njegov telefon i gleda popis
razgovora. Posljednji razgovor zabilježen je s Rexovog mobitela.
„Je li ti Rex Müller jutros poslao četrnaest srca?“
„Nije“, podsmjehne se.
„Je li te Rex jučer zvao?“
„Nije“, odgovori Nico i proučava svoje nokte.
„Znači, Sammy je zvao s tatinog mobitela“, kaže Jeanette. „Što je rekao? Razgovarali ste šest
minuta,“
Nico duboko uzdahne.
„Bio je preljutit za... za hrpu stvari i rekao je da ide s tatom na putovanje.“

320
 Knjige.Club Books

„Kamo?“
„Ne znam.“
„Sigurno je rekao kamo idu“, uporna je Jeanette i u kuhinjskom ormariću počne tražiti čistu
čašu za vodu.
„Nije.“
„Je li se ljutio zato što si mu ukrao mobitel?“
Nico se izokrene i počeše po čelu.
„Ma i to... i jer ga tata pokušava natjerati da postane heteroseksualac time što ga prisiljava da
pucaju na sobove u kavezu.“
„Otišli su u lov skupa?“
„Ne znam“, uzdahne Nico umorno.
„Rade li i inače? Idu li u lov skupa?“
„Oni se ni ne poznaju, tata mu je idiot, oduvijek mu se fućkalo za njega“
Jeanette prospe opuške iz jedne čaše, uzme malo deterdženta i prstima počne prati čašu pod
slavinom.
„Što je još rekao?“ pita.
Nico se nasloni unatrag na stolcu, zatvori usta i gleda je.
„Ništa, sve kao i uvijek“, odgovori. „Rekao je da mu nedostajem i da stalno misli na mene.“
Drži prst pod mlazom vode, napuni čašu i popije, ponovno je napuni i zatvori slavinu.
„Možeš ostati ovdje i promatrati mene i Filippu dok spavamo skupa“, kaže blago i dodirne
djevojčinu lijevu dojku.
„Ne stignem ovaj put“, nasmije se Jeanette, uzme Sammyjev telefon sa stola i iziđe.

321
 Knjige.Club Books

100.

DRUŠTVO SE ZAUSTAVI KOD KAMENE KLUPE pred ogradom kaveza visokom dva metra. DJ
ulije kavu iz termosice, podijeli im šalice iz kojih se puši i nasmiješi im se.
Okupio je posljednju četvoricu u kavezu, na mjestu pokolja.
Bit će potrebna određena doza opreza kada ubije prvoga kako ostali ne bi pobjegli.
A na kraju više neće igrati nikakvu ulogu ako shvate što im se sprema jer će se uspaničiti.
Krvarit će, vrištati i osjećati kako im se smrt približava i gleda ih dok ne dođe i njihovo
vrijeme.
„Imamo dva tima i dvije zone“, objasni. „James, Kent i ja činimo prvu skupinu... i krećemo se
u zoni jedan. Lawrence, Rex i Sammy druga su skupina u zoni dva... Slažu li se svi?“
Podijeli karte timovima, prođe s njima kroz geografske granice i dozvoljene kutove pucanja
te sigurnosne propise.
„Prekidamo lov točno u pet sati, svi tada izbacuju metke. Nakon toga nema pucanja čak ni ako
je to prvi put da vidite soba. Pričekat ćemo deset minuta, a onda se okupiti ovdje i svi se zajedno
vratiti u hotel... i ne brinite za današnju večeru“, doda. „Rex je obećao napraviti najbolje
hamburgere na svijetu.“
„Imamo samljevene potplećnjake“, kaže Rex.
DJ ih pogleda, popije gutljaj kave i pomisli kako će odvesti Kenta i Jamesa preko gole stijene
i pustiti ih da se razdvoje na nepristupačnim stijenama. Plan mu je poći za Rentom. Poći će divljim
puteljkom gore do klisura i onda se na vrhu odmoriti prije no što se spuste prema dolini.
Kent ima najlošiju kondiciju, pretio je i pati od visokog krvnog tlaka. Dok se budu odmarali,
čestitat će mu na njegovom novom položaju kao vladinom povjereniku za nadzor primjene zakona,
izvući lovački nož, rasporiti mu donji dio debela trbuha i natjerati ga da stane na rub stijene.
Obznanit će mu da će ga gurnuti dolje za devetnaest minuta i objasniti mu da će još uvijek biti pri
svijesti nakon što padne.
Muškarci proučavaju karte i upiru prstom po terenu i prema vrhovima stijena. Rex odloži
oružje na kamenu klupu i malo se udalji, popne se preko jarka, stane uz ogradu i pomokri se.
„Ako srušite životinju, pobrinite se za to da je stvarno mrtva, dokrajčite je i označite mjesto
na karti“, podsjeti ih DJ. „Najveći sobovi ovdje teški su sto šezdeset kila i imaju ogromne rogove.“
„Spreman sam“, kaže Kent.
Sammy puše u kavu u šalici, popije malo i palcem obriše ruž s ruba.
„Zar ti nisi dobio oružje?“ obrati mu se Lawrence.

322
 Knjige.Club Books

„Ne želim ga, zapravo uopće ne razumijem kako nekome može biti zabavno ubijati životinje“,
odgovori Sammy i spusti pogled.
„To se zove lov“, kaže Kent. „Ljudi to rade od davnina i...“
„I pravim muškarcima se to sviđa“, nadopuni Sammy i okrene se prema DJ-u. „Sviđa im se
ugasiti život... sviđaju im se oružje i krvavo meso, gdje je tu problem?“
DJ pogleda Rexa koji je zatvorio raspor i krenuo se kroz korov vraćati prema njima. Prekorači
jarak i približi se kamenom stolu.
Ni najmanje nije svjestan da je i on samo plijen u kavezu,
Dosad je imao problema samo s Carl-Erikom Ritterom, kao kada ozlijeđeni zec nestane u
svojoj rupi.
Kada je DJ saznao da Ritter ima rak jetre i da umire, morao je promijeniti planove.
Rittera je morao staviti na prvo mjesto kako ne bi umro sam prije no što ga se on dohvati.
Ishitreno je osmislio plan da ga zatekne u gostionici i namami do tračnica podzemne željeznice
u Axelsbergu, DJ se rano tog jutra dovezao iz Skanea, možda nije bio najusredotočeniji i nije
računao s tim da će ga napasti na trgu. Morao je improvizirati kako bi sve izgledalo kao nesreća.
Gurnuo ga je prema izlogu, razbio staklo njegovim potiljkom, okrenuo ga, pritisnuo mu vrat na
oštri rub i prerezao venu.
Iako je palcem pritiskao ranu, Ritter je iskrvario brže od očekivanog. Umro je za petnaest
minuta. Možda mu je zato nožem udesio usnicu prije no što je izgubio svijest.
„Dobro, krećemo“, kaže DJ i prolije šalicu kave. „Nebo je mračnije na istoku pa će možda
predvečer biti nevremena. Kent i James idu za mnom, nama je malo dalje nego ostalima.“

323
 Knjige.Club Books

101.

KADA SE REXOV TIM USPEO, jasno su pod sobom ugledali zelenilo. Sto dalje gledaju prema
obroncima, to je šuma rjeđa.
Vlažna se dolina prostire između jezera Rákkasláhku i planine Lulip Guokkil. Cijela dolina
od zimovališta Riksgränsen nadalje sliči palubi velikog broda koji se uputio prema Torneträsku.
Sammy izvadi svoj dalekozor, skine tanku plastiku s leća, zastane i ogleda se oko sebe.
Lawrence drži kartu i vodi tim dolje u dolinu druge zone. Kavez za lov obuhvaća samo istočni
dio obronaka i šumu uz niski gustiš koji vodi sve do klanca.
Odjednom je tiho kao u rogu.
Čuje se samo slabo šuštanje njihove opreme, udarci njihovih koraka o tlo i vjetar koji puše
kroz krošnje.
Blatnjavi puteljak pun je tragova čizmi od prijašnjih lovaca. Grmovi brusnica udaraju im u
čizme.
„Kako ide?“ pita Rex i vidi kako Sammy slegne ramenima umjesto odgovora.
Svjetlo boje porculana pojavi se iznad neobično bijelih debla vrbi. Dolina kao da tvori zasebnu
prostoriju, veliku kolonadu sa stropom od lelujave tkanine.
„Znaš li koliko ovdje zimi zna biti dubok snijeg?“
„Ne“, odgovori Sammy tiho.
„Dva i pol metra“, kaže Rex. „Vidi stabla... Sva su debla mnogo bjelja do visine od dva i pol
metra...“
Sammy ništa ne odgovori na to pa ga pretjerano pedagoški nastavi podučavati:
„A bjelja su i stoga što crni lišajevi koji rastu na kori ne mogu preživjeti zimu pod snježnim
pokrivačem.“
„Možete li, molim vas, malo šutjeti“, zamoli Lawrence i okrene se prema njima.
„Oprosti“, nasmije se Rex.
„Ja u svakom slučaju želim loviti, zato sam i došao .“
Nastave kroz zeleno granje crnih mahunica i izbiju na svjetliju čistinu.
„Ja zapravo ni ne znam baš kako funkcioniraju lovačke puške“, kaže Rex Sammyju. „Dobio
sam dozvolu za lov kada mi je bilo trideset godina... nekako se treba povući zatvarač, a onda se
ubacuju meci.“
Lawrence se zaustavi i digne ruke u zrak.

324
 Knjige.Club Books

„Razdvojit ćemo se“, kaže i pokaže na kartu. „Ja ću se spustiti niže u dolinu, a vi nastavite
ovim puteljkom... ili se uspnite tamo gore.“
„Dobro“, odgovori Rex i gleda prema puteljku koji vodi na stjenovitu uzbrdicu.
„Možete pucati samo u onom smjeru... a ja ovdje“, naglasi Lawrence,
„Naravno“, odgovori Rex.
Lawrence im kimne, skrene s puta i pođe niz nizbrdicu među drveće.
„Završio sam u kavezu punom ljutitih majmuna“, promrmlja Rex i pričvrsti nož za pojas.
Još se malo nastave kretati putom, ali onda skrenu ukoso uz stijene. Zaustave se nakon pola
kilometra kraj velike kamene gromade. Škriljavac masivan poput nebodera ostao je ovdje kada su
se otopili ledenjaci.
Leđima su okrenuti prema kamenom putu i piju vodu iz boce.
Na suhom tlu pod okruglim kamenjem netko je bacio limenku piva i zgazio je tako da izgleda
poput hokejaškog paka.
Rex stavi naočale za čitanje, raširi kartu i prouči je na trenutak kako bi se mogao orijentirati.
„Mi smo ovdje“, kaže i pokaže na kartu.
„Odlično“, odgovori Sammy ni ne pogledavši.
Rex izvadi svoj dalekozor kako bi pokušao shvatiti što čini granicu među zonama. U daljini
ugleda Lawrencea. Rex izoštri sliku i promotri ga kroz dalekozor. Njegovo je bradato lice oprezno,
a oči stisnute. Šulja se kroz gustiš u dolini, podigne oružje, stoji sasvim mimo, promatra kroz nišan,
spusti oružje ne ispalivši hitac i nastavi prema ogradi koja gleda na prugu Malmbanan. Rex ga
slijedi dalekozorom dok pognuto ne nestane među deblima.
„Idemo dalje gore“, kaže Rex.
Nastave se penjati uzbrdicom. Tlo je suho, niske su breze sve rjeđe.
„Hoćeš li mi poslije pomoći s hamburgerima?“ pita Rex.
Sammy samo zlovoljno gleda pred sobom i ne odgovara. Nastave hodati, ali zaustave se kada
u daljini vide tri soba. Životinje se naziru u gaju niskog drveća i velikog kamenja.
Prišuljaju im se i vjetar im udara u lice kada zaobiđu gotovo potpuno crnu stijenu.
Rex čučne, podigne oružje i promatra plijen na nišanu.
Sob podigne glavu s velikim rogovima, promatra tundru, njuška i okreće uši, stoji sasvim
mirno nekoliko sekundi, a onda nastavi jesti. Životinja polako hoda prema njima i pase.
Odjednom se Rexu otvori savršeno čist hitac. Ovo je veličanstven sob, velika životinja
brončanog krzna i mliječno bijelih pleća.
Rex usmjeri križić na nišanu na njegovo srce, ali nije mu ni na kraj pameti staviti prst na
okidač.
„Nadam se da ćeš pronaći rupu u kavezu“, šapne i vidi kako je sob ponovno podigao glavu.
Uši mu se nemirno pomiču.
Iza Rexa zapucketa kada Sammy zgazi jednu grančicu. Životinja odreagira brzo poput munje
i odjuri prema rubu šume.
Rex spusti oružje i vidi Sammyjev prkosni pogled, ali to ga ne razljuti, već se nasmiješi.
„Nisam namjeravao pucati“, objasni.

325
 Knjige.Club Books

Sammy slegne ramenima i nastave se kroz travu penjati uz uzbrdicu. Među šumaricama i
potočnicama ugledaju i sobov izmet iz kojeg se puši. Nebo se natmurilo i vjetar je osjetno hladniji.
„Bit će nevremena“, kaže Rex.
Uspnu se do kraja i nađu se na nekoj vrsti pustare koja se širi sve do tamnih, strmih strana
stijene.
„Možeš ü samo primiti oružje nakratko jer moram...“
„Ne želim“, presiječe ga Sammy.
„Nemoj se ljutiti na mene.“
„Jesam li ti naporan sad? Malo sam precendrav za tvoj ukus?“
Rex ne odgovori, samo pokaže prstom naprijed i pođu dalje divljim puteljkom koji vodi kroz
razgranato grmlje i gustiš.
Razmišlja o svom alkoholizmu, o svemu što je uništio i sve je više uvjeren u to da nikada neće
moći vratiti Sammyjevo povjerenje. Ali možda se ipak ponekad mogu viđati, možda u kakvom
restoranu, samo da vidi kako je i pita ga treba li mu ikakva pomoć.
Puše sve hladnije. Suhi listovi opadaju i otpuše ih vjetar. Prašina se uskovitlala nad tlom.
„Burgere od tristo grama spravit ćemo na roštilju na ugljen“, kaže. „Odrezat ćemo korice kruha
od kiselog tijesta, staviti nekoliko kriški sira Vesterhav, kečap Stokes, senf iz Dijona... mlade
rukole, dvije kriške slanine... slane krastavce i umak sa strane...“
Kada prođu kraj najveće stijene, Rex osjeti prve kapljice kiše. Trava se njiše na olujnom vjetru
kao da kroz nju trče nevidljive životinje.
„I onda ćemo staviti tanke ploške krumpira u čisto maslinovo ulje, u fritezu“, nastavi. „S crnim
paprom, soli...“
Rex utihne kada ugleda zapjenjeni bijeli potočić koji žubori niz stijenu u daljini. Ne može se
sjetiti da ga je vidio na karti pa se okrene da upita Sammyja, ali sin mu je nestao.
„Sammy?“ kaže glasno.
Vrati se do velike stijene i ugleda tek prazan puteljak kako zavija oko obronka. Nisko drveće
i grmlje njišu se na vjetru.
„Sammy“, zaviče. „Sammy!“
Ubrza i promatra krajolik. S južne strane planine Lulip Guokkil oblaci su se već prolomili,
kiša izgleda poput čelične zavjese. Puše sve jače, uskoro će i ovamo stići nevrijeme. Rex požuri
niz padinu. Na vrhu puteljka odvoje se kamenčići i otkotrljaju prema njemu.
„Sammy?“
Rex pogledom pretražuje stijenu, skrene s puteljka i počne se penjati uz strmu uzbrdicu. Penje
se što brže može, sav se zadihao i mliječna mu se kiselina stvorila u bedrima. Znoji se i briše po
licu, slijedi presušeno korito potočića i spotakne se o kamen.
Put mu prepriječi razgranato grmlje. Krene na jednu stranu, ali onda mu se učini da je vidio
kako je netko nestao iza stijene skroz gore na vrhu.
Rex se progura kroz grmlje, spusti lice, ali ipak se ogrebe po obrazu. U zamršenim mu
granama zapne oružje koje nosi preko ramena pa ga ostavi za sobom. Ostane visjeti i njihati se u
gustišu kada se on iz njega iskobelja, posrne prema naprijed, dočeka na ruke i podigne pogled.
U daljini ugleda Jamesa, gore između dva velika kamena bloka. Odjednom James podigne
oružje i nanišani na njega.

326
 Knjige.Club Books

Rex ustane i ispravi leđa, škilji prema Jamesu, ali teško mu je na toj razdaljini vidjeti što radi.
Zraka sunca odrazi se na leći nišana i zabljesne ga u oči. Rex podigne ruke i krene mahati.
Otvor puške žuto zaiskri i začuje pucanj.
Rex zatetura i osluškuje kako hitac odjekuje od stijena. Grmlje zašušti iza njegovih leđa,
nekoliko grančica zapucketa, a nakon toga se začuje i težak udarac o pod.
James pognuto dotrči, spusti se na koljeno i još jednom nanišani.
Rex se okrene i vidi kako se veliki sob pokušava uspraviti. Krv mu šiklja iz pleća, nedostaje
mu snage, padne postrance i potone iza velikog grmlja. Udara nogama i zapne rogovima u
najdebljim granama pa mu se vrat iskrivi na čudan način.
Sob frkće i riče, bori se da se uspravi i zateže vrat. Začuje novi pucanj i sobova se velika glava
tržne unazad. Drhtavo mu se skupi cijelo tijelo.
James se spusti s obronka te priđe Rexu i sobu. Kamenje se počne kotrljati pod njegovim
nogama.
„Što to dovraga radiš?“ vikne Rex. „Jesi li potpuno poludio?“
Čuje uzrujanost u svom glasu, ali ne uspijeva se savladati. James se zaustavi i zadihano diše,
oči su mu razrogačene, a gornja usnica sjajna od znoja.
„Jesi ti poludio?“ ponovi Rex.
„Upucao sam soba“, procijedi James.
„Moj je sin mogao ovdje stajati“, vikne Rex i raširi ruke.
„U mojoj ste zoni“, odgovori James ravnodušno.
Snažan vjetar zapuše i počne snažno kišiti. Breze se njišu, a kapljice pljušte po obronku oko
njih.
U trenutku kada se kiša spusti na njih, začuju prasak s neba.
Obojica se okrenu.
Visoko iznad tla kroz snažnu kišu zasvijetli crvena signalna raketa za slučaj opasnosti. Zanjiše
se u stranu i krene polako padati dok ne nestane s vidika kao da je potonula u mutnome moru.

327
 Knjige.Club Books

102.

NEVRIJEME IH JE SUSTIGLO. Vjetar snažno puše u teškim naletima pa im kiša udara u oči.
Kada dođu do mjesta gdje je ispaljena signalna raketa za slučaj opasnosti, Rex ugleda svoga
sina. Skupljen pod jednim drvetom sjedi s DJ-em. Zelena im je lovačka odjeća promočena i kiša
im udara u lice.
„Sammy?“ vikne Rex i otrči do njega. „Što se dogodilo? Samo si nestao i...“
„Slušajte“, kaže DJ i podigne se. Voda mu curi s plave brade na jaknu i svijetloplave su mu
oči natečene. „Dogodila se nesreća... Kent je mrtav, pao je u kanjon.“
„Što to govoriš?“ vikne James kroz kišu koja tutnji.
„Mrtav je“, vikne DJ. „Ne možemo ništa učiniti.“
Pljusak promijeni smjer sa snažnim zamasima vjetra. Odjeća im leprša i treperi na tijelu.
„Što se dogodilo?“ zadihano upita Rex.
„Rub stijene sav je obrastao“, kaže DJ sjajnih očiju. „Nije vidio strminu... možda nije ni znao
gdje se nalazi na karti.“
„Sammy?“ pita Rex. „Samo si nestao...“
Sin ga pogleda, a zatim ponovno odvrati lice.
„Pao je“, kaže Sammy tiho.
„Jesi li ga vidio?“
„Leži tamo dolje“, pokaže Sammy prstom.
Rex i James oprezno priđu rubu i pogledaju dolje. Kiša im curi niz potiljak, preko leđa i u
hlače.
„Oprezno“, podsjeti ih DJ koji stoji iza njih.
Na tako je jakoj kiši teško razlikovati kraj ruba. Polako mu se približe i vide kako se pod njima
otvara duboka gudura. Vjetar zanese Jamesa i on posrne prema naprijed, ali uspije ponovno
uspostaviti ravnotežu.
Rex se oprezno približi još više, provjeri da ima čvrsto uporište pod čizmama i drži se za
razgranato grmlje kada se nagne nad rubom.
Prvo ne vidi ništa. Škilji i briše kišu s lica. Pogled mu bježi među drvećem, kamenjem,
prevrnutim korijenjem i grmljem. A onda ugleda Kenta. Tijelo se nalazi na rubu stijene, možda
četrdeset i pet metara niže.
„Miče se“, vikne James koji stoji kraj njega. „Spustit ću se dolje, mora se moći otići dolje.“

328
 Knjige.Club Books

Rex izvadi dalekozor, ali ne može se istovremeno pridržavati za grm i gledati. Pomakne se sa
strane i približi dalekozor očima.
Strmi rub još uvijek mu zaklanja pogled. Približi se još malo, nagne se i ugleda zeleni
zavežljaj. Odjednom se tlo pod njegovim nogama počne urušavati. Rex se uhvati za nekoliko
obližnjih grana i padne na leđa, a komad se mahovine i utisnute zemlje preko ruba prevrne u
dubinu.
„Pobogu“, promrmlja.
Tijelo mu obuzme smrtni strah i srce mu brzo kuca kada ponovno podigne dalekozor, nagne
se i izoštri ga. Iako voda curi niz leće, sada jasno vidi tijelo.
Kiša je gotovo već isprala krv na mjestu gdje je udario o tlo, a koje se nalazi nešto više.
Kent je zapeo u jednoj pukotini, vjerojatno mu je vrat slomljen jer mu je lice izokrenuto na
drugu stranu, a jedna mu noga strši u nemogućemu kutu.
Bez sumnje je mrtav.
„Moramo pozvati helikopter za spašavanje“, vikne James. Njegove su uske oči potamnjele od
panike.
„Mrtav je“, kaže Rex i spusti dalekozor.
„Spustit ću se dolje“, uporan je James.
„Preopasno je“, vikne DJ za njime.
„Kvragu“, zajauče James i spusti se na tlo sasvim uz rub.
Lawrence zadihano stigne do njih, naočale su mu mokre i ogrebao se o nešto. Bedro mu krvari
kroz debelu tkaninu hlača. Snažna, siva brada puna je iglica i grančica.
„Što se događa?“ pita zadihano i briše vodu iz očiju.
„Kent je pao u guduru“, odgovori James.
„Je li ozbiljno ozlijeđen?“
„Mrtav je“, kaže DJ.
„Ne znamo to“, viče James uzrujano.
„Nije mogao preživjeti pad“, objasni DJ Lawrenceu i pokaže prstom u guduru.
„Mrtav je“, potvrdi Rex.
„Začepi“, vikne James histerično.
„Slušajte me“, kaže DJ glasno. „Vratit ćemo se u hotel i pozvati službu za spašavanje.“
Lawrence se odmakne, odmahne glavom i sjedne na kamen držeći oružje na koljenima. Zuri
pred sebe. James samo mirno stoji usana bijelih od bijesa i šoka.
„Znao sam“, kaže tiho sam za sebe.
„Ne postoji ništa što možemo sada učiniti za njega“, kaže DJ. „Moramo doći do telefona...“
Rex priđe i čučne kraj svog sina, pa napokon i on pogleda u njega.
„Vratit ćemo se u hotel“, kaže blago.
„Da, hvala“, odgovori Sammy.
DJ pokuša urazumiti ostalu dvojicu, ali mu ne odgovaraju.
„Razumijem da se grozno osjećate zbog toga što ga moramo ostaviti tamo dolje“, nastavi. „Ali
moramo nazvati službu za spašavanje što prije.“

329
 Knjige.Club Books

Rex pomogne Sammyju da ustane. DJ pokazuje u smjeru dalje od provalije i krenu.

„Slijedite me“, vikne DJ. „Ne želimo još nesreća.“
Dvojica muškaraca ga pogledaju i polako pođu za njim. Skupina krene duž stijene, strmo se
spuste prema dolini u smjeru hotela i jezera Torneträsk.
„Ovo je jebeno bolesno“, kaže James.
Kiša još uvijek pljušti i odjeća im je postala teška.
„Zar ne možemo samo otići kući?“ pita Sammy.
„Žao mi je što si ovo morao doživjeti“, ispriča mu se Rex i okrene prema ostalima.
Kroz kišu vidi trojicu muškaraca. U svakoj udubini i šupljini stvaraju se bazeni vode i tlo samo
što se ne raspadne. Nad stijenama je nebo bijelo od teškog proloma oblaka.
„Pazi da ne padneš“, podsjeti Sammyja.
„Vidio sam ga kako je pao“, šapne mu sin. „Došao sam sa strane... bilo je to prije kiše, sve se
događalo tako brzo da... ne razumijem.“
„Nismo trebali ići u lov“, kaže Rex i osjeti kako mu snažan strah pritisne dušnik. „Uvijek
mislim da moram odraditi hrpu stvari, ali ja ionako nisam lovac, mogao sam to odmah reći „
„Prepristojan si za to“, kaže Sammy umorno.
„Mogli smo umjesto toga samo čekati u hotelu“, nastavi Rex i odmakne jednu granu. „Mogli
smo kuhati, sjediti i pričati upravo onako kako si htio.“
„Mama mi je rekla da vam nisam bio u planu, već upravo suprotno...“
„Slušaj“, kaže Rex. „Bio sam neizmjerno nezreo kada smo se ona i ja upoznali, nisam ni
pomišljao na djecu, osjećao sam se kao da je moj život tek na početku.“
„Jesi li htio da mama pobaci?“ pita ga sin.
„Sammy, sve se promijenilo kada sam te vidio, kada sam zbilja shvatio da imam sina.“
„Mama mi je uvijek pokušavala govoriti da ti je stalo do mene, ali da to samo teško pokazuješ.“
„Cijelo sam si vrijeme govorio da ću biti tu za tebe kada ti to stvarno bude potrebno, ali nisam
to bio“, kaže Rex i proguta knedlu. „Nisam bio tu za tebe.“
Ušuti kada osjeti da će ga glas izdati. Pokuša doći do zraka i primiriti se.
„Želim da tvoja mama preuzme posao u Freetownu i da se preseliš k meni za stvarno... kao
što bi i trebalo biti“, kaže na koncu.
„Snaći ću se sam“, požali se Sammy.
Rex se zaustavi i pokuša pogledati sina u oči.
„Sammy“, kaže. „Valjda znaš da mi se jako sviđa što živiš kod mene?
Sigurno si to primijetio, ovo su bili najbolji trenuci moga života, kada smo zajedno kuhali,
kada smo svirali gitaru.“
„Tata, ne moraš to govoriti“, kaže Sammy.
„Ali volim te“, nastavi Rex glasno. „Ti si moj sin, ponosan sam na tebe, ti si mi jedino važno
na svijetu.“

330
 Knjige.Club Books

103.

ZBOG PLJUSKA VIŠE NE VIDE DOLINU dolje kod Torneträska, kao da crkva i stare barake za
radnike na željezničkoj pruzi nikada nisu ni postojale, već je postojalo samo sivilo bez dubine.
Rexova i Sammyjeva odjeća potpuno je promočena i hladna u trenutku kada napokon kroz
snažni pljusak ugledaju obrise osvijetljenog hotela.
DJ, James i Lawrence odavno su već stigli, ostavili su ih još kod ograde kaveza. Trojica su
muškaraca požurila ispred njih i nestala na puteljku punom vođe.
Kada su bili na pola puta, Sammy se spotaknuo. Stopalo mu je sada već nateklo i posljednji je
dio puta šepao obgrlivši rukom Rexovo rame.
„Tata, čekaj“, kaže Sammy i zaustavi se kod stuba verande.
„Boli li te?“
„Nije to... moram ti samo reći jednu stvar prije nego što uđemo... znači, vidio sam kako je
Kent pao, ali zapravo je izgledalo kao da je skočio.“
„Možda“, kaže Rex.
„I još jedna stvar... iako mi se pojavio samo na sekundu pred očima prije nego što je nestao...
u zraku sam uspio vidjeti i kako za njim leprša njegov crveni šal.“
„Ali...“
„On uopće nije imao šal, zar ne?“
Tiho se popnu uza stube i uđu kroz ulazna vrata u veliki foaje pokušavajući razumjeti kako je
Kent mogao krvariti još prije no što je pao.
Možda je otišao do ruba i pucao sam u sebe, pomisli Rex.
Na kamenom podu predsoblja ugledaju mokre tragove ostalih muškaraca. Oružje i druga
oprema odložena je na niskom stoliću pred kaminom.
DJ stoji u predsoblju i prevrće jastučiće u sofama i foteljama.
„Jeste li pozvali službu za spašavanje?“ pita Rex.
DJ ga pogleda crnih očiju.
„Telefoni su nestali“, šapne DJ.
„Kako? Ostavili smo ih na recepciji“, odgovori Rex.
„Onda su pali dolje“ kaže DJ i ode iza pulta.
„Ima li ovdje ikoga osim nas?“ pita Sammy.

331
 Knjige.Club Books

Rex odmahne glavom, naježi se i usmjeri pogled prema prozoru. Kiša udara o prozor i curi
niz staklo.
„Što ćemo učiniti?“ pita Sammy,
„Ti moraš odjenuti suhu odjeću“, kaže Rex.
„To će sigurno riješiti sve“, kaže Sammy i krene prema sobi.
„Nisu ovdje“, promrmlja DJ i traži među papirima i fasciklima.
„Zar nema fiksnog telefona?“ pita Rex.
„Ne... a za računala je potrebna lozinka“, kaže slabašno.
„Imam iPad u torbi“, sjeti se Rex. „Misliš li da ovdje ima mreže?“
„Pokušaj“, kaže DJ i nastavi tražiti iza pulta.
„Da“, uzdahne on prateći sina pogledom.
DJ se zaustavi i pogleda ga.
„Nešto sa Sammyjem?“
„Pokušavam... imam toliko osjećaja, ali razumijem, naravno, da on ne može samo tako
prihvatiti da mu odjednom nakon svih godina želim biti otac... Nikada neću biti nitko drugi doli
onaj tko ga je najviše razočarao.“
Rex utihne, ode u hodnik, otkopča promočenu jaknu i nastavi do svoje sobe.
Kada otvori vrata, začuje zvuk kao da je netko udahnuo.
Možda je snažni vjetar izvana stvorio pritisak u određenim sobama, pomisli i svuče čizme u
mračnom hodniku.
Prođe kroz uski prolaz, dođe u dnevni boravak, skine jaknu i stavi je na pod, a onda shvati da
neka osoba stoji u kutu iza podne lampe.
Sjenilo lampe žuto poput duhana skriva mu lice, ali slabo se svjetlo presijava na oštrici
lovačkog noža koji mu drhti u ruci.
„Stani“, strogo zapovijedi glas iza njega.
Rex se okrene i vidi da James Gyllenborg nišani na njega lovačkom puškom.
„Bez naglih pokreta“, kaže. „Pokaži mi ruke, polako.“
„Ma što je...“
„Upucat ću te, upucat ću te ravno u lice“, vrisne James,
Rex pokaže svoje prazne ruke pokušavajući razumjeti što se događa, „Ubij ga“, šapće
Lawrence iz kuta iza lampe.
„Gdje ti je oružje?“ pita James i makne cijev prema njemu,
„Puška mi je ostala u šumi“, odgovori Rex i pokuša zvučati što opuštenije.
„A nož?“ šapne Lawrence. „Gdje je nož?“
„U pojasu.“
James napravi korak prema njemu i uzrujano ga pogleda. „Oslobodi pojas i pusti da nož padne
na pod.“
„Upucaj ga radije“, sikće drugi i nestrpljivo udara nogom o pod. „Otvaram kopču“, kaže Rex
oprezno.

332
 Knjige.Club Books

„Umrijet ćeš ako učiniš ikakav čudan pokret“, upozori ga James i namjesti oružje na rame.
„Kunem se, pucat ću, tako bih te rado ubio.“ “Ubio je Kenta“, kaže Lawrence glasnije.
„Nemoj učiniti ništa glupo“, zamoli Rex.
„Začepi“, vikne James.
Rex otkopča pojas i on od težine lovačkog noža spadne s hlača i sklizne na pod uz njegovu
nogu.
„Gurni nož nogom ovamo“, zapovijedi James.
Rex nogom gurne nož, ali otkotrlja se tek nekoliko metara preko tepiha i zaustavi.
„Gurni ga opet“, kaže James nestrpljivo.
Rex se polako približi i gurne ga tako da se zaustavi kod fotelje. „Vrati se i spusti na koljena“,
kaže James.
Rex učini što mu je rekao, napravi nekoliko koraka natrag i padne na koljena.
„Upucaj odmah“, ponovi Lawrence. „Odmah u čelo.“
„Čini mi se da mislite da sam imao nekakve veze s Kentovom smrću“, oprezno će Rex.
James mu brzo priđe i udari ga s cijevi puške u lice.
Pogodi ga iznad obrve, vrat mu zapucketa i zamrači mu se pred očima na nekoliko sekundi.
Rex padne postrance i sve ga boli od udarca.
„Bio si u našoj zoni“, viče James i gurne mu cijev na sljepoočnicu. „Upucat ću te, shvaćaš li,
jebe mi se što će se dogoditi...“
„Upucaj ga!“ viče Lawrence teška glasa.
„Tražio sam Saramyja“, dahće Rex.
„Gdje su naši jebeni mobiteli?“ pita James i snažnije mu pritisne cijev uz glavu.
„Ne znam, nisam ih ni dotaknuo“, brzo odgovori Rex. „Ali imam iPad u torbi kraj kreveta,
možemo kontaktirati sa službom za spašavanje.“
„Začepi“, frkne James. „Itekako dobro znaš da nema jebene mreže...“
Vrata hodnika se otvore, netko uđe i zaustavi se u hodniku.
„Tata?“ kaže Sammy iz mračnog hodnika.
„Dovedi DJ-a“, vikne Rex sinu prije no što ga pogodi sljedeći udarac.
Padne na leđa, podigne glavu i vidi da je Lawrence već izišao na hodnik.
„Sammy“, dahće Rex.
Lawrence uhvati Rexova sina za kosu, povuče ga preko čizama i cipela i udari ga u lice drškom
lovačkog noža. Gurne Sammyja na trbuh, zajaši ga, povuče mu glavu unatrag za kosu i drži nož na
njegovu vratu.
James brzo diše, zatvori usta i navlaži ih prije no što raširenih nogu stane nad Rexom i pritisne
mu cijev na čelo.
„Ovdje sve završava“, kaže. „Razumiješ li? Kraj je, gotov si. Ništa neće biti bolje jer si se ti
osvetio, ništa se ne mijenja.“
Cijev snažno drhti i James je umiri tako što gurne otvor na Rexovo lice.
„Nismo znali što radimo“, nastavi James. „Tako je jednostavno ispalo, znali smo da je
pogrešno, ali nismo bili zli ljudi, samo glupi.“

333
 Knjige.Club Books

„Ne moraš ga moliti za ispriku“, vikne Lawrence Jamesu.

„Što ste učinili?“ drhti Rex.
„Samo želim reći da nikada nikoga ne bih silovao... ali to ni nisam bio ja, bio je to Wille... i
cijela jebena škola odvratila je pogled, nikog nije bilo briga što smo radili u Zečjoj rupi.“
„Govoriš o Grace“, kaže Rex,
„Upucaj ga odmah!“ vikne Lawrence.
James okrene oružje i više puta udari Rexa stražnjom stranom cijevi. Svakim se udarcem soba
naglo zamrači pa se ponovno mutno pojavi i ponovno ugasi.
„Tata!“
Rex čuje kako Sammy viče i osjeti još udaraca u lice, ali sve se to čini kao nešto s nekog
drugog svijeta. Boli ga u ustima i jednom oku. Pada u tamu, pokuša se boriti, ali izgubi svijest.
Glava mu puca od boli kada se probudi. Lice mu je ljepljivo od krvi i rane ga peku. Kao u snu
primjećuje kako muškarci trgaju tkaninu i vežu ga s rukama iza leđa. Čuje kako mu prevrću po
stvarima i shvati da traže mobitele,
„Idem potražiti u dječakovoj sobi“, čuje kako Lawrence govori.
Rex pokuša okrenuti glavu kako bi vidio Sammyja, ali ne može se pomaknuti. Pokuša viknuti,
ali ne može ispustiti ni glasa. Jedini zvuk koji proizvodi je kada mu krv zahropće dok pokušava
disati.

334
 Knjige.Club Books

104.

ČETIRI STRAŽARA TERAPIJSKOG CENTRA Timberline Knolls odvela su Sagu Bauer do ograde
i pričekala policijski automobil. Izvijestili su ih o provali i predali je dvojici policajaca.
Saga je odrijemala na klupi u pritvoru u staroj okružnoj policijskoj postaji u Lemontu. Nisu
joj dali da i s kim razgovara.
Poslijepodne su je preselili u sobu za saslušanja bez prozora. Još uvijek nije smjela telefonirati,
ali policajka je sa sarkastičnim strpljenjem zapisala sva imena i kontakte koje je Saga navela.
Kada su predvečer shvatili da stvarao postoji mogućnost da govori istinu, nazvali su FBI. Ali,
kako njihov ured na Rooseveltovoj cesti nije radio, odveli su je natrag u pritvor i prespavala je na
plastičnom madracu.

***

U devet sati ujutro u pritvor je stigla supervisory special agent Jocelyn López. Već je mirisala
po mnogim šalicama kave i postalo je očigledno da može izgledati još ljuće nego zadnji put.
„Je li ti se svidio hotel?“ pita nakon što je izvukla Sagu van.
„Ne naročito.“
Napuste policijsku postaju u tišini i sjednu u njezin srebrno-sivi Pontiac.
„Moram posuditi mobitel“, kaže Saga.
„Kako bi nazvala šefa?“ pita inspektorica i upali automobil.
„Da.“
„Više sam puta razgovarala s njim.“
„Onda znaš da ga moram nazvati“, kaže Saga.
„Zaboravi.“
„Važno je.“
„Dobro, Bauerice, zgodni ste mi vi Šveđani, ali pametni baš i niste, zar ne?“
Saga ne zna kako su riješili incident među različitim policijskim jedinicama, ali očito je da su
iz Švedske garantirali da će se Saga vratiti kud ne praveći daljnje probleme.
Inspektorica López slijedi Sagu Bauer do terminala i na međunarodnoj zračnoj luci O’Hare,
zahvali joj na suradnji i na jaknu joj pričvrsti veliku značku sa slikom luka koji se smiješi i s tekstom
My Kind of Town.

335
 Knjige.Club Books

Uniformirani policajac u zračnoj luci preuzme odgovornost za njezino putovanje kući. Dobre
je volje i slijedi je do šaltera kako bi se prijavila na let govoreći joj kako prati televizijsku seriju o
Vikinzima.
Redovi do sigurnosne kontrole su enormni. Nakon četrdeset i pet minuta stigli su tek na pola
puta. Policajca pozovu preko radija, javi se i pogledava prema pokretnim stubama, a onda se okrene
prema Sagi.
„Moram ići, ali snaći ćeš se i sama, zrakoplov ti ide za četiri sata... Pojedi hamburger i prati
zaslone na kojima će ti pisati koji je tvoj izlaz.“
Progura se opet natrag i požuri dalje razgovarajući na radijskom komunikatoru.
Saga se u redu polako kreće prema naprijed.
Mobitel joj je uništen i ne zna što je Joona saznao o Rexu i Oscara.
Možda je još ljudi umrlo jer su je zaustavili prije no što je uspjela postaviti najvažnija pitanja
Grace.
Brzo će poći kući, neće više praviti probleme, ali prvo se mora odvesti do terapijskog centra,
a onda pronaći neki telefon i nazvati Joonu.
Nešto se dogodilo kod silovanja što Grace nikome nije ispričala.
Nešto nepoznato u Zečjoj rupi.
Možda je to ubojica?
Saga se ispriča i progura natrag kroz red, ovjesi torbu preko ramena i prođe kroz izlazna vrata
koja su najudaljenija od pokretnih stuba. Spusti se dolje do dvorane za dolaske.
Muškarac iza pulta firme za unajmljivanje automobila pogleda je pun nade, kao da je maštarija
postala stvarnost kada ju je ugledao kako se vraća.
„Nemaš šanse“, kaže prije no što uspije otvoriti usta.
Unajmi sličan Ford Mustang kao i prije, baci torbu na stražnje sjedalo, sjedne i počne se voziti
natrag prema ekskluzivnom terapijskom centru.
Predgrađa Chicaga sivo su osvijetljena. Njihova je nužnost u velikoj mašineriji razgolićena.
Ograda Timberline Knollsa otvorena je i Saga se odveze kraj kućice za stražare i zaustavi na
parkiralištu za goste.
Nije prošla kraj recepcije, već je otrčala među glavne zgrade, prošla preko travnjaka kojim se
nedavno šuljala u mraku i nastavila po puteljku kraj ateljea.
Otvori ulazna vrata i uđe direktno u dnevni boravak gdje nekoliko pacijenata sjedi i ruča,
požuri u hodnik, pokuca na vrata Graceine sobe i uđe ne čekajući da je pozove.
Grace stoji leđima okrenutima prema vratima, baš kao i posljednji put, i gleda na lijepi grm
rododendrona iza kuće.
Zemlja za cvijeće i ostaci porculanskih krhotina zapucketaju pod Saginim cipelama kada
zakorači u sobu. Bijela bočica lijeka nalazi se kraj ženinih nogu.
„Grace“, kaže oprezno.
Žena svojim dahom zamagli prozor, prstom ga obriše i ponovno udahne na prozor.
„Možemo li razgovarati?“ pita Saga približavajući joj se.
„Ne osjećam se dobro danas“, kaže Grace i oprezno se okrene. „Mislim da sam popila tri,
moram spavati...“

336
 Knjige.Club Books

„Nije li previše popiti tri tablete?“ pita Saga.

„Je“, nasmije se krhka žena.
„Onda ću pozvati liječnika.“
„Ne, od toga se samo malo umorim“, promrmlja.
Grace otvori svoj mršavi dlan i gleda u ružičaste kapsule, uzme jednu i približi je ustima. Saga
je blago zaustavi.
„Dosta je“, kaže.
„Da.“
„Ne želim te uzrujati“, započne Saga. „Ali kada sam bila tu prošli put ispričala si mi o Zečjoj
rupi, o tome što su ti dečki napravili.“ “Da“, ponovi Grace tiho.
„Je li se još nešto dogodilo u Zečjoj rupi?“
„Udarali su me, više sam se puta onesvijestila i...“
Grace utihne i drhtavih ruku počne petljati po dugmadi na svojoj vesti.
„Onesvijestila si se... ali ipak si sigurna da su te svi dečki silovali?“ Kimne i stavi ruku na usta
kao da će povratiti.
„Da pozovem pomoć?“ pita Saga.
„Ponekad popijem pet tableta“, odgovori Grace.
Pogleda prema van i prstom crta po zamagljenom prozoru tako da tiho zaškripi. Saga vidi kako
se nekoliko žena u bijelim suknjama osoblja približava zgradi po puteljku zdesna.
„Grace? Kažeš da si sigurna da su te svi silovali, ali...“
„Sjećam se svega“, prekine je žena smiješeći se. „Svakog zrnca prašine u zraku...“
„Sjećaš li se Rexa?“
„On je bio najgori“, odgovori Grace i pogleda je poluzatvorenih očiju.
„Jesi li sigurna? Jesi li ga vidjela?“
„On me odveo tamo... Vjerovala sam mu, ali on je...“
Grace nasloni obraz na zid, zažmiri i tiho podrigne.
„Je li te slijedio od učeničkog doma do kluba?“
„Ne, rekli su da će doći poslije.“
„Je li došao?“
„Jesi li ikada osjetila smrad zečje rupe?“ pita Grace i priđe fotelji. „To je samo jedna malena
pukotina u tlu, ali dolje se nalazi cijeli labirint tamnih puteljaka.“
„Ali nisi vidjela Rexa, zar ne?“ pita Saga strpljivo.
„Rastrgali su me, nitko nije htio čekati... gunđali su, unatraške se kretali uza zidove, stavili su
velike bijele uši na sebe...“
Rukama se osloni na naslon fotelje i posrne prema naprijed. Izgleda kao da je zaokupljena
nekom mišlju.
„Želiš li možda leći u krevet?“
„Ne, u redu je, to je samo od tableta.“
Polako priđe fotelji i pokuša ledi u nju, ali kada shvati da nema dovoljno mjesta da se sklupča
ponovno ustane.

337
 Knjige.Club Books

Saga čuje kucanje i vesele glasove i shvati da su liječnici krenuli u vizitu po odjelu.
„Grace, ono što pokušavam reći jest da je sjećanje zamršena stvar, možemo vjerovati da se
sjećamo nekih stvari jer smo si te riječi ponavljali toliko puta, ali... Što bi ti pomislila kada bih ti
rekla da Rex nije bio tamo jer...“
„Bio je tamo“, prekine je Grace i zbunjeno uhvati vrat rukama. „Vidjela sam... odmah sam
vidjela da imaju iste oči.“
„Iste oči?“
„Da“
„Rodila si dijete“, šapne Saga i naježi se preko cijelih leđa kada shvati da je dijete onaj
nepoznati faktor u Zečjoj rupi o kojemu je Joona govorio.
„Rodila sam dijete“, kaže Grace tiho.
„I misliš da je Rex otac?“ pita Saga i odmahuje glavom.
„Znam da je on otac“, odgovori ona i obriše jednu suzu. „Ali nisam ništa rekla ni majci ni
ocu... tri sam tjedna ležala u bolnici i rekla da me pregazio kamion i da samo želim poći natrag u
Chicago...“
Ponovno zatetura i stavi jednu ruku pred usta.
„Ja se... moram odmoriti“, šapne sama sebi.
„Pomoći ću ti da legneš u krevet“, kaže Saga i polako je odvede preko sobe.
„Hvala“, kaže i potone u krevet, legne na bok i zažmiri.
„Jesi li rodila sama?“
„Otišla sam u staju kako ne bih iskrvarila kada sam shvatila da je došlo vrijeme da rodim“,
kaže i umorno zatrepće. „Rekli su da sam postala psihotična, ali za mene je to bila stvarnost...
sakrila sam se kako bih preživjela.“
„A dijete?“
„Mama i tata katkad su dolazili vikendom pa se onda sam snalazio“, sakrivala sam ga u staju
jer sam morala biti unutra, sjediti za stolom, spavati u krevetu.
Umorna se Grace približi rubu kreveta i cvjetni jastuk padne na pod. Mlitavo protegne ruku,
izvuče ladicu noćnog ormarića, odmori ruku na njemu i zažmiri na trenutak, a onda skupi snage i
izvadi uokvirenu fotografiju i pruži je Sagi.
Na slici mladić obrijane glave škilji u kameru. Odjeven je u kamuflažnu odjeću u boji pijeska,
pancirku i s bedra mu visi puška MK12.
On je nepoznati faktor silovanja.
Muškarac na slici pod očima i nosom ima opekotine od sunca.
Na ramenu ima ovalnu tkaninu crne i žute boje sa zmijom, sidrom, trozupcem, kuburom i
tekstom Seal Team Three.
To je najnaprednija specijalna postrojba američke ratne mornarice. Obuka od svojih vojnika
čini kombinaciju ronioca spremnog za napad i lovca s padobranom.
„Je li ovo tvoj sin?“
„Jordan“, šapne ona zatvorenih očiju.
„Poznaje li ga Rex?“
„Što?“ zadrhti Grace i pokuša se uspraviti.

338
 Knjige.Club Books

„Zna li on da si rodila dijete i da je on otac?“

„Nikada, to se nikada ne smije dogoditi“, kaže ona. Brada i usta toliko joj se počnu tresti da
joj je teško govoriti. „On nema nikakve veze s Jordanom, silovao me, to je bilo to... Nikada ne
smije upoznati Jordana, nikada ga ne smije vidjeti... to bi bilo najgore, najbolesnije...“
Utone u jastuk, drži obje ruke pred licem, odmahuje glavom, a onda legne sasvim mirno.
„Ali, što ako te nije silovao?“ kaže Saga, ali zašuti kada shvati da Grace spava.
Saga je pokuša probuditi, ali nemoguće je. Sjedne na rub kreveta, izmjeri joj bilo i sluša
njezino uravnoteženo disanje.

339
 Knjige.Club Books

105.

DJ SE TEŠKO ZAVALI U JEDNU OD FOTELJA u predsoblju i nasloni potiljak na naslon. Kiša

rominja na prozoru i preko krova. Na stolu pred njima nalaze se tri od pet lovačkih puški.
Srce mu je preaktivno, a tijelo mu se električno trese. Guši ga u grlu kao da ga netko čvrsto
drži. Svaki uzrujani otkucaj srca sa sobom na površinu povlači mogućnost za napadaj narkolepsije.
Uništio je sve telefone, rutere i sva hotelska računala.
Pokuša razmišljati strateški, pita se postoji li još nešto što bi mogao pripremiti, ali misli mu
svaki put prekinu neobične maštarije.
DJ je namjeravao sve ih ubiti u kavezu, ali zbog neočekivanog je nevremena uspio ubiti samo
jednoga.
Stajao je pred dubokom gudurom i promatrao kako se kiša prelijeva preko doline.
U devetnaest minuta Kent Wrangel možda je već i sto puta zamolio da mu poštedi život i isto
se toliko puta zakleo da je nedužan.
DJ ga nije ozlijedio osobito opasno, samo mu je gurnuo lovački nož u trbuh iznad stidne kosti
i pridržavao njegovo drhtavo tijelo na rubu duboke gudure.
Mirno je stajao s nožem u njegovom trbuhu i objašnjavao mu zašto se to događa.
Kent je brzo dahtao dok mu se trbuh punio krvlju koja je počela iz rane curiti niz njegove noge.
DJ je okrenuo oštricu prema gore kako bi se nož zarezao dublje u trbuh svaki put kada bi se
Kent umorio i pokušao se spustiti na tlo.
Na kraju je Kent trpio strašnu bol, jedno mu se koljeno više puta savinulo i nož je zarezao
rebro.
Krv mu je napunila čizme i curila preko rubova.
„Sada će puknuti zmajevo uže“, rekao je DJ i izvukao nož, pogledao Kenta u oči i objema ga
rukama gurnuo u prsa preko ruba.
Dj se obriše oko usta, gleda prema hodniku hotelskih soba, promatra stol pred sobom i počne
računati metke u oružju. Na podu pred svojim nogama otvori ručnu prtljagu i u pretinac ispod
donjeg rublja ubaci streljivo.
Vrijeme je da ovo dovrši.
Prvo će Lawrencea ili možda Jamesa, a na kraju Rexa.
Možda uspije ubiti jednog od njih prije no što ih sve proguta pakao, prije no što krenu vrištati
i bježati kroz hodnike.
Ali zečeve strah nikada nije spasio.

340
 Knjige.Club Books

Zna da njihova panika slijedi jednostavne obrasce.

Ruke mu malo zadrhte kada na svoj pištolj pričvrsti prigušivač, ubaci novi spremnik za
streljivo, osigura ga i ponovno vrati u torbu kraj sjekire s kratkom drškom.
Ako oni ne dođu ovamo, krenut će od sobe do sobe.
Izvadi svoj crni vojni bodež, obriše mast s uske oštrice i prouči je.
Njegova je majka ostala trudna nakon silovanja, ali vjerojatno je postala psihotična tek nakon
što se on rodio.
Bilo je joj je tek devetnaest godina i sigurno je bila strašno usamljena i uplašena.
DJ se ne sjeća svojih prvih godina, ali shvatio je da ga je rodila sama i da ga je zatajila. Sakrila
ga je u staji. Prvo sjećanje koje ima je da leži pod pokrivačem, smrzava se i jede mahune iz
konzerve.
Nema pojma koliko je tada imao godina.
Za njegova je djetinjstva njezin kaotični unutarnji život postao i dijelom njegova života i
shvaćanja svijeta.
Njegovi su se baka i djed trajno preselili kući tek kada je istekao dugački mandat Lyndona
Whitea Hollanda kao veleposlanika u Švedskoj.
DJ-u je bilo gotovo devet godina kada ga je baka pronašla u staji.
U to je vrijeme govorio mješavinu švedskog i engleskog i zapravo nije shvaćao da je ljudsko
biće.
Trebalo mu je malo vremena da se navikne na novo stanje.
Majku su mu njegovali kod kuće, dobila je jake lijekove i gotovo je uvijek ležala u krevetu s
navučenim zastorima.
Ponekad bi bila uplašena i vrištala bi, ponekad bi ga udarala jer je ostavio vrata otvorenima.
Ponekad bi joj on govorio o zečevi ma koje je ubio tog dana.
Ponekad bi zajedno sjedili na podu iza kreveta i pjevali njezinu brojalicu dok ona ne bi zaspala.
Nekoliko godina kasnije snimio joj je brojalicu na kasetu kako bi je mogla slušati kada god bi
se uznemirila.
Mama nikada nije htjela govoriti o njegovom ocu, ali jednom kada mu je bilo trinaest godina,
a ona je upravo bila promijenila psihofarmake, ispričala mu je o Rexu.
Samo mu je jednom tijekom njegova odrastanja govorila o njemu i još uvijek se točno sjeća
te nekolicine rečenica. Kada je bio dijete, pamtio je svaku njezinu malenu riječ, a onda gradio cijele
svjetove pune nade oko onoga što je rekla.
Saznao je da su se zaljubili i u tajnosti nalazili poput Romea i Julije, a onda se ona vratila u
Chicago.
DJ-u nije bilo jasno zašto nije pošao s njom.
Odgovorila mu je da Rex nije htio imati djecu i da mu je obećala da neće ostati trudna.
Ispočetka je DJ vjerovao u to, ali onda je pomislio da se u Chicagu sakrila od Rexa jer se
sramila svog izgleda nakon kamionske nesreće.
Još uvijek ne zna odakle mu ta ideja da ju je u Švedskoj pregazio kamion jer se ne sjeća da je
ona ikada govorila o tome.

341
 Knjige.Club Books

Kada mu je bilo četrnaest godina, mama je vidjela Rexovu fotografiju u jednoj reportaži u
Vogueu o novim kuharima u Parizu. Odmah je izišla u staju i pokušala se objesiti, ali djed je
postavio ljestve kraj grede i prerezao konop prije no što je umrla.
Baka i djed morali su je prisilno poslati na zatvoreni psihijatrijski odjel u kliniku BroMenn u
Bloomingtonu, a njega su poslali u Missouri
Military Academy, vojničku školu koja je prihvaćala čak i mlade dječake.
DJ stavi bodež pod stolnjak na stolu kada čuje da se netko približava u hodniku.
Zaključa bravu kovčega kraj nogu, nasloni se unatrag i zapita se koga je od muškaraca prizvala
sudbina.
Zapucketa mu u glavi i vidi svoju majku kako puže na podu u staji, kako prekriva oči i jauče
od straha kada se jedan od zečeva odrubljene glave trzne i ponovno počne trčati.
DJ se sjeća da ga je uhvatio zelenim plastičnim vjedrom, gurnuo ruku unutra, zgrabio ga i
čavlima ga pribio na zid. Mamino se tijelo treslo, povratila je od straha, a onda povikala na njega
da zečeve ne smije puštati unutra.

342
 Knjige.Club Books

106.

DJ PODIGNE POGLED KADA ČUJE KORAKE u hodniku i nakon kojeg trenutka ugleda Lawrencea
u svjetlu jedne od zidnih lampi. DJ mlitavo mahne rukom i pomisli kako će taj muškarac ubrzo
trčati sa svojim crijevima u rukama.
Lawrence izgleda kao da je cijelu noć plakao, oči su mu natečene i crvene i još uvijek na sebi
ima mokru odjeću.
„Jesi li pronašao mobitele?“ pita ga i trepće očima naprežući se. „Nema ih nigdje“, odgovori
DJ.
„Mislimo da ih je Rex uzeo“, kaže Lawrence napeto.
„Rex?“ pita DJ. „Zašto bi ih Rex uzeo?“
„Jednostavno mislimo da je tako“, kaže Lawrence odrješito.
„Ti i James? Vi to mislite?“
„Da“, odgovori Lawrence i pocrveni u licu.
Ode iza recepcijskog pulta i upali jedno od računala. Kiša udara o krov i velike tamne prozore.
Nevrijeme se približava iz smjera šume i stijene. Činilo se kao da se na trenutak bilo smanjilo, a
onda se vratilo s još većim bijesom.
Samo dva mjeseca nakon DJ-eva posljednjeg puta u Irak umro mu je djed. Svom je jedinom
unuku ostavio veliki imetak.
DJ-eva je baka preminula dvije godine ranije. Otišao je u mamin centar kako bi je posjetio, ali
nije ga ni prepoznala.
Ostao je sam.
Tada je odlučio otputovati u Švedsku kako bi barem vidio svoga oca.
Rex je već bio uspješan kuhar, gostovao je na mnoštvu televizijskih programa i izdao kuharicu
o hrani i vinu.
DJ je osnovao produkcijsku agenciju, promijenio prezime u bakino djevojačko i približio se
Rexu ne namjeravajući mu ikada otkriti da mu je mama rekla da je on njegov otac.
Ipak je prije njihova prvog susreta bio neizmjerno nervozan i dobio je narkoleptični napadaj u
tamnom prolazu do slastičarnice Vetekatten.
Probudio se na podu i pola sata zakasnio na susret.
Izgledom nisu bili nimalo slični, osim u očima.

343
 Knjige.Club Books

DJ se približio Rexu s poslovnim prijedlogom. Ponudio mu je suludo dobar ugovor i napravio

strategiju. U manje od tri godine uspio ga je ubaciti u jutarnji program koji je išao svake nedjelje i
učiniti ga najvećim kuharom u zemlji i apsolutnom zvijezdom.
DJ mu je na neki način postao menadžer, ali počeli su se družiti i privatno te su poslije postali
prijatelji.
Iako je već bio siguran, nije si mogao pomoći a da od Rexa ne uzme nekoliko vlasi kose.
Stajao je iza Rexa koji je sjedio u bijeloj fotelji i izvukao ih pincetom. Rex je uzviknuo „Oj!“,
rukama opipao glavu i okrenuo se. DJ se samo nasmijao i rekao da mu je izvukao sijedu vlas.
Ne dodirnuvši ih, stavio je vlasi kose u plastične vrećice i poslao ih u dvije različite firme koje
su se specijalizirale za testove očinstva.
Oba podudaranja bila su bez sumnje. DJ je pronašao svoga oca, ali je sreću zatomio u svom
srcu.
„Nema mreže“, kaže Lawrence iza recepcije.
„Pokušaj na drugom računalu“, predloži mu DJ.
Lawrence ga pogleda, obriše znoj s ruku i kimne prema prozoru.
„Može li se odavde pješke doći do Björklidena?“
„Udaljen je dvadesetak kilometara“, odgovori DJ. „Otići ću čim se nevrijeme smiri.“
Za vrijeme cijelog odrastanja Davida Jordana mami su liječili unipolarnu depresiju i
autodestruktivno ponašanje. Nakon posljednjeg posjeta kada ga nije prepoznala, DJ je majku
preselio u jednu ekskluzivniju bolnicu, u Timberline Knolls Residential Treatment Center, Glavni
je liječnik tamo procijenio njezino stanje kao posttraumatski stresni poremećaj i u potpunosti joj
promijenio terapiju.
Pred Dan zahvalnosti DJ je odlučio otputovati u Chicago i zamoliti mamu za dozvolu da Rexu
kaže da je njegov otac.
Nije znao ni hoće li ona shvatiti o čemu govori, ali čim je ušao u njezinu sobu, shvatio je da
se promijenila. Primila je cvijeće i zahvalila mu, ponudila ga čajem i objasnila mu da je bila bolesna
zbog psihičke traume.
„Jesi li počela razgovarati s terapeutom o automobilskoj nesreći?“ upitao je.
„Automobilskoj nesreći?“ ponovila je smiješeći se,
„Mama, znaš da si bolesna i da se katkad nisi uspijevala brinuti o meni, da sam morao živjeti
kod bake.“
DJ je promatrao njezin začuđeni izraz lica kada joj je ispričao za test očinstva, kako se približio
svom ocu i kako mu sada želi reći istinu. Izgledala je kao da pada s velike visine.
Tiho je zazveckalo kada je odložila šalicu na tanjurić. Polako je povukla ruku za sobom preko
površine stola i ispričala mu što se dogodilo. Sve nepovezanije prepričavala je detalje grupnog
silovanja. Govorila mu je o želji dječaka da je ozlijede, o boli, strahu i gubitku same sebe.
Pokazala mu je fotografiju iz internata u blizini Stockholma, počela je mucati i zbunjeno
nabrajati imena svih koji su sudjelovati u silovanju.
Točno se sjeća kako je držala svoju tanašnu ruku pred ustima i plakala kada mu je ispričala da
je plod silovanja i da je Rex bio najgori od svih.
Nakon tih riječi mama ga više nije mogla ni pogledati.

344
 Knjige.Club Books

Osjećao se kao da je kaputom zapeo u velikom zupčaniku koji ga je povlačio unutra u tešku
mašineriju.
„Ništa više ne funkcionira, izolirani smo“, kaže Lawrence kolebljivo.
„Možda zbog oluje“, ponudi DJ objašnjenje.
„Mislim da idem odmah do Björklidena.“
„Dobro, ali pazi na sebe i budi oprezan kod stijena“, podsjeti ga DJ tiho.
„U redu je“, promrmlja Lawrence.
„Mogu li ti samo pokazati jednu stvar prije nego što odeš“, kaže
DJ.
Preokrene rub stolnjaka, uzme plosnati nož sa stola, podigne se i sakrije ga uz bedro dok prilazi
recepciji.

345
 Knjige.Club Books

107.

LAWRENCE GURNE NAOČALE NA NOS, priđe recepcijskom pultu s računalom kao da radi na
recepciji, nasloni se trbuhom na rub i pogleda DJ-a.
„Je li se teško spustiti do velikog puta?“ pita.
„Nije ako znaš kuda moraš ići“, odgovori DJ neobično prigušena glasa. „Pokazat ću ti na
karti.“
Umjesto karte DJ iz džepa izvuče fotografiju, stavi je na pult i okrene tako da je Lawrence
može vidjeti.
„Moja mama“, kaže blago.
Lawrence pruži ruku kako bi podigao fotografiju, ali je brzo trzne prema natrag kao da se
opekao kada prepozna mladu ženu na fotografiji.
Istog trenutka crni nož udari u pult točno tamo gdje se njegov dlan maloprije nalazio.
Oštrica se duboko zarine u drvenu površinu.
Ne razmišljajući ni trenutka, Lawrence gurne cijelo računalo na DJ-a i vidi kako ga zaobljeni
kutovi zaslona udare u jednu stranu lica.
DJ posrne unatrag i gotovo padne.
Računalo promijeni smjer u zraku kada ga zakoči kabel. Zaslon se zaokrene, poleti na vanjsku
stranu pulta, iskopča se iz struje i tresne na pod.
DJ izgleda neobično iznenađeno. Podigne ruku i dotakne se po obrazu.
Lawrence istrči pred pult koliko brzo može onakav velik kakav je. Otrči ravno do okruglog
prozora i nastavi niz stube do spa centra.
Prvo je pomislio kako će pobjeći kroz izlaz za hitne slučajeve koji je zamijetio kada su išli u
razgled hotela.
Zbog nekog mu se razloga pogled zadržao na zelenom svjetlu natpisa.
Ne ogledavajući se, Lawrence protrči kraj fotografija žena u pjenušavim kupeljima i bijelih
masažnih stolova. Prođe kraj manje recepcije s ručnicima i trgovine s kupaćim kostimima i uđe u
svlačionicu. Zatvori vrata za sobom i vidi da ima okruglu bravu.
Pokuša je zaključati, ali ruke mu se tresu i ručka mu isklizne iz ruke.
Zapela je.
Lawrence zadihano pokušava doći do zraka, srce samo što mu ne iskoči iz grudi i obriše ruke
o košulju.

346
 Knjige.Club Books

Začu je korake pred vratima.

Uhvati ručku i ponovno se pokuša zaključati. Teško ide, brava škripi. Povuče jače, okreće
ručku i čuje kako brava polako ulazi u lim prije no što mu ručka ponovno isklizne i udari se u
članke prsta.
Brzo posiše ranu, osluhne i ispruži ruku kako bi provjerio da je dobro zaključano, a u tom
trenutku kvaku pritisne i netko s druge strane.
Lawrence se odmakne.
DJ pritišće kvaku i ramenom gura vrata tako da vratnica škripi.
Lawrence posrne unatrag, gleda u vrata i najradije bi mu viknuo da umjesto njega ubije
Jamesa, da se James nalazi u sobi s Rexom.
Ali umjesto toga uđe dublje u svlačionicu i očajnički razmišlja o tome kako mora pronaći neko
mjesto gdje bi se sakrio.
DJ je upravo rekao da je Grace njegova mama.
Znači, ipak im se on osvećuje, ponovi Lawrence sam sebi prolazeći kraj klupa i limenih
ormarića svlačionice.
Gume smrznuta staklena vrata i uđe u mračnu tuš-kabinu, napravi nekoliko koraka i pokuša
mirnije disati.
Usta su mu potpuno suha i boli ga u plućima.
Nasloni se leđima na zid i gleda u odvod. Uz rešetku se zalijepilo nekoliko suhih vlasi kose.
Znoj mu curi s pazuha.
Lawrence pomisli na silovanje u Zečjoj rupi, kako su stajali u redu i kako se bojao da će ga
zaustaviti prije no što on dođe na red da bude s njom.
Kada ju je vidio kako leži na podu pod drugima, obuzeo ga je adrenalin i postajao je sve
bjesniji na nju.
Oduvijek je znao da je Grace bila prelijepa za njega, ali sada je ležala tamo raširenih nogu.
Pregurao se, legao na nju, udario je bocom piva u lice i čvrsto je držao za bradu kako bi je
natjerao da ga gleda.
Prvo je u sebi samo osjećao slavljenički trijumf.
Nakon toga je ustao i pljunuo na nju, a dva tjedna kasnije pokušao je kastrirati samoga sebe u
toaletu učeničkog doma. Duboko je zarezao, ali od boli je zateturao, pao i udario glavom u
umivaonik koji je pukao od snage udarca, pa su ljudi utrčali unutra.
Proveo je mjesec dana na psihijatrijskom odjelu za mladež, a nakon toga se smio vratiti kući.
Odmah je otišao na policiju i prijavio samoga sebe. Nisu ga slušali, rekli su da nikoga u školi nisu
silovali i da se djevojka o kojoj govori preselila natrag u SAD.
Osloni se rukama na hladni granitni zid, osjeti okus krvi u ustima i shvati da ne može ostati u
kabini ako nije siguran da su vrata spa centra zaključana.
Drhtavih se nogu Lawrence prošulja kraj niza tuševa i zatamnjenih stakala vrata drvene saune,
prođe kraj mimokretnih vrata i nađe se u bazenskom prostoru ugašenih svjetala.
Sve što se čuje je kiša na velikim prozorskim okvirima.
Zna da mora pronaći izlaz za hitne slučajeve, napustiti hotel i pokušati dovesti pomoć ili se
barem sakriti vani u šumi.

347
 Knjige.Club Books

Veliki šesterokutni bar dijeli prostoriju po sredini.

Sjedne se strane nalaze zatvorena pjenušava kupelj, prazni bazeni različitih veličina i glavni
bazen za plivanje s malo vode na dnu. Zimi se kroz prolaz od plastičnih lamela može otplivati
direktno van u snijeg, ali sada je vanjski dio bazena prekriven.
S druge strane velikog bara, iza restorana i odjela za relaksaciju, nalazi se izlaz za hitne
slučajeve. Radnici su polomili pod na tom dijelu i sav su namještaj razmjestili tako da blokira
prolaz između bara i prozora. Od naslaganih je pletenih stolaca i stolova nastala planina presvučena
sivom ceradom.
Čini se da je jedini način da se dođe do izlaza za hitne slučajeve da se provuče kraj ženske
svlačionice.
Lawrence na trenutak osluhne, a zatim se krene šuljati prema kolonadi koja vodi kraj vrata
svlačionice. Mora joj proći sasvim blizu i cijelo vrijeme bulji u zamrznuto staklo mimokretnih
vrata. Svaki put kada mu se učini da će se vrata otvoriti, cijelo mu se tijelo napne i
gotovo uspaničeno pobjegne. Priđe im i u pukotini mimokretnih vrata vidi da su svjetla svlačionice
ugašena. Zadrži dah i nastavi kroz vrata natjeravši samoga sebe da polako korača uz prozor solarija.
Žustro pogledava natrag prema vratima i požuri naprijed.
Kroz sljedeći prozor vidi teretanu sa spravama za vježbanje, trakom za trčanje i eliptičnim
trenažerima u mraku.
Lawrence iziđe iz kolonade i nastavi prema drugoj strani bara kada odjednom začuje škripanje.
Iz ovog mu kuta stupovi zaklanjaju pogled na ulaz u žensku svlačionicu, ali na zidu vidi sjenu
koja se kreće.
Netko je ušao kroz vrata.
Lawrence ne zna kamo da se djene. Ne usudi se trčati, već samo tiho nastavi hodati oko bara,
spusti se na pod i pokuša doći do zraka.

348
 Knjige.Club Books

108.

LAWRENCE SE SAKRIJE IZA ŠANKA i rukom prekrije usta. Ubrzano mu bilo glasno tutnji u
ušima. Shvaća da je DJ ušao u spa centar i da ga traži pogledom.
Ali sve je mirno i tiho.
Coca-Cola je curila niz tamni furnir bara, a netko je zalijepio žvakaću gumu pod rub
ispupčenog dijela.
Lawrence se znoji, trese i pokuša sklupčati.
Od straha teško diše kroz nos i pomisli kako mu je to silovanje onemogućilo ikakvu sreću u
životu. Nikada nije bio ni u emocionalnoj ni u seksualnoj vezi s nekom osobom i nikada nije
osnovao obitelj.
Kako se u svojoj okolini ne bi previše isticao kao čudak, katkad je glumio da ima kratkotrajne
veze.
Pred prijateljima je tvrdio da preferira kratke, isključivo seksualne veze. Ali istina je da nikada
nije pronašao nikoga za sebe, ni muškarca ni ženu.
Ali sada je skoro već godinu dana u kontaktu s jednom djevojkom koju je upoznao na mrežnoj
stranici za upoznavanje. Jedna je od plesačica u mjuziklu Hamilton na Manhattanu. Lawrence
shvaća da to možda i nije istina, da se može raditi o prevari ili da je njezin profil zapravo lažan, ali
cijelo vrijeme vode toliko zabavne i napete razgovore i nikada ga nije tražila novac. Obožava slike
koje mu šalje, toliko je nevjerojatno slatka da odmah u cijelome tijelu osjeti sreću. Gusta kovrčava
kosa, njezini obrazi i sretna usta. Prelijepa je da bi sve to bilo istinito, ali od nje je baš neki dan
dobio kartu za predstavu koja djeluje stvarno, čak ima i barkod.
Vjerojatno je prevaren, ali što ako bi to stvarno bila prekretnica u njegovu životu?
Lawrence gleda prema izlazu za hitne slučajeve, podigne se i odšulja niz široke stube s
tepihom i srebrnim rukohvatom.
Cijeli su restoran ispraznili i radnici su počeli ponovno postavljati mozaik na podu. Iza
nekoliko klinkera i keramičkih pločica ugleda zeleni znak Exit koji svijetli nad vratima.
Kiša curi u potocima niz velike prozore koji gledaju na stijene.
Lawrence ubrza i pokuša ne disati.
Ako se uspije dočepati vanjskog mraka, mora samo poći dolje do crkve, izbiti na cestu Eio,
stopirati ili pješice otići do Björklidena, unajmiti automobil i sakriti se negdje dok sve ne završi.
Sve zaklopoće kada nogom udari u crno vjedro. Odgurne ga preko prašnjavog poda, a u njemu
zazveckaju lopatice sa sasušenom žbukom.

349
 Knjige.Club Books

Lawrence počne trčati ne obazirući se na to čuje li ga se, zaobiđe palete i stigne do izlaza za
hitne slučajeve. Pritisne ručku, vuče i gura, ali vrata se ne otvaraju.
Zaključana su teškim lokotom.
Popravi naočale, okrene se i srce mu počne tutnjati od straha kada vidi kako se DJ spušta niz
stube sa sjekirom u rukama.
Lawrence nogom udari u staklo, ali čuje samo prigušenu jeku.
Traži pogledom i shvati da mora pokušati proći kraj bara u drugom smjeru, kroz planinu
kaučeva, ormarića, lončanica, stolova i ležaljki.
Zadihano prođe kraj prozora do barijere od namještaja. Namještaj je gusto naslagan i doseže
mu do prsa. Podigne plastičnu ceradu, pogne se i uvuče između gomile pletenih stolaca i okruglog
mramornog stola.
Svjetlo se promijeni pod plastikom, postane zamagljeno i neobično mekano.
Jednom rukom pridržava ceradu i nastavi odmicati kroz maleni prolaz između ormarića svih
vrsta, ali zaustavi se kada iza sebe začuje šuštanje. Brzo se sklupča i čuje kako je netko opet spustio
ceradu da pada preko namještaja.
Savijenih koljena ugura svoje krupno tijelo između dva ormarića puna porculana.
Razmišlja da to Grace dolazi za njime.
Da su tako to osmislili.
Pred sobom vidi njezinu ružičastu nabranu suknju, bedra niz koja curi krv i kosu u
pramenovima koji su joj se zalijepili za obraze.
Zadihano se ugura između velikih lončanica od terakote i naslaganih ležaljki, ali odjednom
začuje korake iza sebe.
Nekako shvaća da je riječ o DJ-u, ali mozak mu ipak priziva Graceinu sliku.
Došla je kako bi se osvetila, čuje je kako se približava, za sobom vuče vijaču za preskakanje
čija prljavo bijela plastična ručka odskače na neravnom podnom mozaiku.
Panično odmakne plastični stolac koji mu se nalazi na putu, podigne sljedeći i progura se
naprijed do stola za posluživanje kada mu nešto prepriječi put.
Pred njim se nalazi zid od teških ormara. Nemoguće je doći do bazenske prostorije ovim
putom. Mora pronaći drugi prolaz, možda pod hrpom ležaljki.
Propuh podigne ceradu koja se potom opet šuštavo spusti.
Bol u Lawrenceovim plućima sve je gora i lijeva mu je ruka neobično utrnula.
Kada se sagne kako bi pogledao je li moguće otpuzati ispod stolaca, ispadnu mu naočale.
Dršćući se spusti na koljena kako bi ih potražio, ali slučajno ih odgurne pod niski stol. Škilji i
misli da ih je ugledao, protegne se, ali ipak ih ne može dohvatiti. Veliki stol za predsoblje sastoji
se od metalne građe prebojene u bijelo i teške kamene ploče. Vjerojatno teži više stotina kila. Na
stolu se nalazi cijeli niz skupljenih stolova za kafić koji su više puta omotani uzetom.
Legne na trbuh i počne gmizati kroz uski prolaz pod kamenom pločom. Pokuša požuriti,
žmirka i isteže se na stranu, vršcima prstiju dosegne naočale i brzo ih stavi na nos.
Leži na trbuhu, okrene glavu i pogleda ispod namještaja prema restoranu i razbijenom podnom
mozaiku kada se DJ odjednom sagne i pogleda ravno u njega među nogama stolova i stolaca.
Sa svojim lijepim svijetlim licem i plavom kosom nalikuje na Grace.

350
 Knjige.Club Books

Plastika zašušti i Lawrence shvati da se DJ uvukao pod ceradu i da se probija kroz naslagani
namještaj.
Lawrence se pokuša uvući dalje pod stol i začuje kako patentni zatvarač njegove jakne zagrebe
po keramičkim pločama pod njime.
Kada jače udahne, leđa mu se pritisnu o kamenu ploču i pomisli da će zapeti.
Ponovno se sjeti karata za mjuzikl i kako ona neće moći razumjeti zašto se nikada nije pojavio.
Namještaj šušti i iza sebe začuje da se razbilo staklo kada se napokon uspije dovući do druge
strane stola.
Jauče i pokuša se uhvatiti za nešto kako bi se izvukao.
Začuje se prigušeni tresak kada DJ odloži sjekiru na pod i ispruži ruke kako bi ga dohvatio.
„Odjebi od mene“, vikne.
DJ ga uhvati za stopalo i počne vuči natrag, Lawrence udara nogom i oslobodi se, izvuče se
na drugu stranu i uspravi na drhtave noge, Osjeća se kao da će povratiti, ali se nastavi provlačiti
među velikim kaučevima. Prevrne hrpu bijelih jastuka, cerada se spusti na njega, on zatetura i
preskoči napuhane jastuke, ali uspije zadržati ravnotežu.
Prošao je kroz barikadu, posrnuo, udario ramenom u stup i požurio do okruglog jacuzzija pa
se zaustavio.
Prebrzo diše, a prsti jedne ruke potpuno su mu otupjeli.
Lawrence požuri kraj ispražnjenog bazena, ugleda rekreativni bazen slijeva, a u daljini i dječji
bazen s vijugavim toboganom.
Trči dalje, gleda prema baru i ugleda DJ-a u odrazu na staklenim vratima solarija.
DJ trči kroz kolonadu sa sjekirom u ruci.
Na putu je do bazenskog područja i prošao je vrata svlačionice.
Neobična užad od tkanine njiše mu se kraj obraza.
Lawrence se zakašlje i požuri do velikog bazena za plivanje. Namjerava ući u njega, otrčati
do vanjskog dijela, odmaknuti tkaninu koja ga zatvara i uspeti se van.
Boli ga srce i mora se sporije kretati. Uhvati se za ogradu keramičkih stuba koje vode u bazen.
Ustajali zrak diže se iz vode koja je ostala u bazenu.
Dršćući se požuri niz strme stube, odgaca u bazen i pokuša trčati, ali preteško mu je.
Plijesan s tla uskovitla se u vodi koja mu doseže do bedara.
Teških koraka nastavlja dalje i osjeća smrad u trbuhu i plućima.
Flasteri, cipele za plivanje i dlake plutaju na uzburkanoj površini.
Prođe ispod plastičnih lamela koje vise i iziđe u vanjski bazen koji prekriva tkanina. Mora
nekako izići. Pokrov je samo gruba cerada koja je nategnuta preko neke vrste poprečnih greda.
Odgaca dalje i pokuša vidjeti ima li ikakvih ureza u tkanini.
Iza sebe začuje teško šljapkanje i okrene se.
DJ gaća do njega kroz vodu.
Lawrence shvati da će teško izići iz bazena prije no što ga DJ dohvati.
U vršcima prstiju ubada ga i svrbi.
Lawrence se zadihano okrene i počne gacati do najbližeg ruba, gotovo padne prema naprijed,
ali se uhvati za rub.
351
 Knjige.Club Books

Svom snagom pokuša podići tkaninu. Teški najlonski pokrivač toliko je nategnut da ga nije
moguće ni najmanje pomaknuti.
Pokuša izvući gredu i prevrnuti je, povlači je, ali nemoguće je.
DJ se krupnim koracima približava kroz vodu.
Stvara valove koji udaraju u rub i prelijevaju se preko Lawrencea.
Ne može gurnuti prste pod rub tkanine. Ponovno je pokuša podignuti, ali onda mora odustati.
Zadihano nastavi gacati po bazenu, srce mu prebrzo lupa, nema više snage, nema kamo poći,
zaustavi se i okrene.

352
 Knjige.Club Books

109.

LAWRENCE SE MIRNO ZAUSTAVI i brzo diše na usta. Pokuša nešto reći, ali još uvijek ne može
doći do zraka. Nije ništa drugo doli zec koji se trza u svojoj krvi na dnu bazena.
Lovac na zečeve sada se sporije približava i za sobom po površini vođe vuče sjekiru kratke
drške.
Bio je pripremio magnetofon i kasetu. Zamislio je da će ostali doći tražiti Lawrencea, ali da
će njegova ruka biti probodena nožem i pribijena za recepcijski pult.
Prljava je voda isprljala Lawrenceovu kariranu košulju, a mrlje od znoja proširile su mu se
pod pazusima.
„Znam o čemu je riječ“, kaže Lawrence još uvijek teško dišući.
Ispružio je obje ruke kao da ga želi spriječiti da mu se još približi. Lovac na zečeve napravi
samo još jedan koračić prema naprijed, uhvati ga za jednu ruku, ispruži je i svom snagom sjekirom
odsiječe iznad lakta. Lawrence zatetura nastranu i njegov bolni visak gromko odjekne među
zidovima bazena.
Tamna mu krv šiklja iz duboke rane.
Još uvijek drži Lawrenceovu ruku, okrene je i ponovno zareže.
Oštrica ovaj put prođe kroz nadlaktičnu kost.
Ispusti ruku i vidi kako Lawrence zatetura unatrag i kako mu se podlaktica njiše na posljednjim
tetivama, a onda i cijela oslobodi i pljusne u blatnu vodu.
„Bože, bože“, jauče i pokuša pritisnuti batrljak uz tijelo kako bi smanjio krvarenje. „Ne znam
što želiš da učinim. Molim te, reci što želiš, treba mi pomoć, razumiješ li?“
„Grace je moja majka i sada...“
„Prisilili su me, nisam htio, bilo mi je tek sedamnaest godina“ plače Lawrence.
Utihne i zadihano diše. Lice mu je problijedjelo kao da je već umro. Lovac na zečeve ga
promatra, kapljice na njegovim naočalama, balavu bradu i krv koja mu je zamrljala odjeću.
„Razumijem da se osvećuješ“, kaže Lawrence teško dišući. „Ali ja sam nedužan.“
„Svi su nedužni“, tiho odgovori Lovac na zečeve.
Pomisli na Ratjena koji je umro na kuhinjskom stolu u svom domu, pred svojom djecom.
Ratjen je umro jer je nabavio ključeve, otvorio vrata učeničkog doma i odveo njegovu majku u
Zečju rupu. Tako je sve počelo. Da je samo taj put odbio to učiniti, u miru bi jeo makarone i spavao
sa svojom ženom nakon što djeca zaspu. Ali otvorio je vrata. On je otvorio vrata, odveo je do rupe
i strpljivo čekao na svoj dio kolača.

353
 Knjige.Club Books

„Wille je odlučivao o svemu“, zadihano će Lawrence.

„Mama mi je pokazala tebe, rekla mi je što si radio“, kaže mirno.
„Prisilili su me, plače. Bio sam žrtva, i ja sam bio...“
Lawrenceov glas nestane jer Lovac na zečeve izgubi sluh. Dodiruje uši, ali još uvijek ništa ne
čuje. Sjeća se jednog ljetnog poslijepodneva, bilo je to dan prije no što mu se majka pokušala ubiti.
Salonskom je puškom lovio iza velikog puta, kraj tračnica i dolje prema silosu. Sjeo je u travu,
naslonio se unatrag, a kada se probudio, već je bila pala večer.
Bilo je to kao da se probudio u snu.
Mirno je ležao u visokoj travi i silos mu je izgledao kao veliki cilindar Ludog Klobučara.
U tom je trenutku on sam bio malen poput zeca.
Lawrence se još uvijek nada da će se izvući, ponovno je krenuo prema keramičkim stubama.
Tamna krv šiklja u vodu oko njega.
Lovac na zečeve pogleda na sat i slijedi ga.
Lawrence prođe ispod plastičnih lamela, tetura prema naprijed, napravi korak prema gore, ali
potom sjedne na jednu od nižih stuba.
Podigne batrljak i zajauče od boli. Zadihano otrgne košulju i omota tkaninu oko batrljka
najsnažnije što može povlačeći je jednom drhtavom rukom.
„Bože, bože“, šapće sam za sebe.
Krv mu curi niz karirani flanel i šiklja niz mokre stube.
„Nećeš iskrvariti“, kaže Lovac na zečeve i odmakne nekoliko zečjih ušiju s lica. „Jer prije
nego što izgubiš svijest, udarit ću te u potiljak sjekirom, a onda ćeš umrijeti sasvim brzo.“
Lawrence očajno gleda u njega.
„Jesmo li mi ubili Grace? Zašto bi nas ti ubio ako je ona živa...“ „Ne živi ona“, prekine ga.
„Nikada nije ni mogla živjeti.“
Uskoro će poći gore i objesiti Jamesa Gyllenborga. Ne zna zašto baš njega želi objesiti. Bila
je to samo misao koja mu je pala na pamet za vrijeme lova, da njega želi vidjeti kako visi.
Jedno mu sjećanje brzo poput munje zaiskri u glavi: zvuk kada je djed prerezao majčin konop
s grede u staji.
„Što ćeš učiniti sada?“ šapne Lawrence natečenih očiju. „Što ćeš nakon što si se osvetio? Što
se događa nakon toga?“
„Nakon toga?“ upita Lovac na zečeve i stavi sjekiru na rame.

354
 Knjige.Club Books

110.

KADA SE REX PROBUDI, SRCE MU POČNE lupati od straha. Leži na podu okrenut na trbuh, a
ruke su mu zavezane iza leđa. Lice ga steže i boli od udaraca koje je dobio drškom oružja.
Na podu se nalazi njegova ispražnjena torba, cijeli su sadržaj izgazili na podu.
Začuje glasove i polako se preokrene na stranu. Neprimjetno pokušava osloboditi ruke i
zamijeti da u prstima nema nikakav osjet.
Kroz poluzatvorene oči vidi da Sammy sjedi naslonjen na zid s rukama oko savinutih koljena.
Rex se oprezno okrene, pogleda sina u oči i vidi da je blago kimnuo glavom.
Rex brzo zatvori oči, pravi se da je bez svijesti i čuje sina kako prigušeno govori.
„Nemam nikakve veze s ovime... pretpostavljam da to shvaćaš, ne bih čak ni bio ovdje da tata
nije pokušao spriječiti da se nađem sa svojim dečkom.“
„Ti si peder?“ pita James znatiželjno.
„Nemoj reći tati“, našali se Sammy.
„Što može biti tako dobro s dečkima?“
„Hodam i s djevojkama, ali s dečkima je seks bolji.“
„U moje vrijeme“, kaže James, „nikada ne bih mogao reći tako nešto... toliko se toga
promijenilo... na bolje.“
Ledenih prstiju Rex pokuša osloboditi snažno zavezani čvor od tkanine.
„Ne mislim se sramiti onoga što jesam“, odgovori Sammy.
„Hodaš li i sa starijim muškarcima?“ pita James neobičnim glasom.
„Palim se na pojedine osobe, na situacije, nemam hrpu pravila“, kaže Sammy mimo.
Rex mirno leži i čuje kako James hoda. Oprezno otvori oči i vidi da je James ustao i stao iznad
Sammyja. U jednoj ruci mlohavo drži oružje, cijev mu visi uz desni bok i nogu. Na stoliću uz kauč
nalazi se uska staklena boca s vodom kraj boce vina koju hotel nudi gostima po apsurdnoj cijeni.
James se okrene, a Rex brzo zatvori oči i pokuša opustiti tijelo. Leži mirno i čuje kako mu se
James ponovno približava i zaustavi pred njime. Zbog mirisa metala shvati da je usmjerio cijev
oružja prema njemu.
„Većina ljudi koje poznajem smatraju se panseksualcima“, nastavi Sammy.
„Što je to?“
„Smatraju da je osobnost ono što odlučuje, a ne spol.“

355
 Knjige.Club Books

„To zvuči prilično razborito“, kaže James i vrati se sinu. „Žao mi je što te Lawrence porezao.
Boli li te?“
„Malo...“
„Ostat će ti ožiljak na tom slatkom licu“, kaže s neočekivanom intimnošću u glasu.
„Kvragu“, uzdahne Sammy.
„Zapravo bi trebao staviti flaster na ranu“, nastavi James.
„Možda ih ima u tatinom neseseru“, kaže Sammy.
U sobi zavlada tišina i Rex nastavi žmiriti. Gotovo je siguran u to da ga James promatra.
„Tamo je kod fotelje“, kaže Sammy.
Rex osjeti kako James napravi korak prema fotelji i nogom gurne neseser preko poda do
Sammyja.
„Hvala.“
Rex čuje kako Sammy otvori patentni zatvarač nesesera, čuje zvukove malenih predmeta koji
ispadaju na pod i šuštanje kada nađe flaster.
„Trebao bi prvo isprati ranu“, naglasi James.
Kada začuje da James uzima bocu vođe sa stolića i otvori je, Rex počne izokretati ruke i toliko
jako potegne da osjeti kako je oslobodio jednu ruku iz zavezane užadi. Prolaze mu trnci i osjeća
ubode u hladnim vršcima prstiju kada krv polako krene cirkulirati.
„Sjedi mirno“, promrmlja James. „Okreni lice malo...“
„Au“, šapne Sammy.
Rex otvori oči i vidi da je James odložio oružje na pod i nagnuo se nad Sammyjem s bocom
vode i svežnjem salveta.
Oprezno se uspravi. Noge su mu utrnule i teške su mu poput balvana. Dio užeta od tkanine
zapeo je u dugmadi manšete i nekoliko konaca košulje, ali oslobodi se i lagano padne na pod.
Rex se zaustavi i čeka.
James ništa nije čuo, okrenuo je grlo boce vode na salvete i nastavio brisati Sammyjev obraz.
Rex polako priđe stoliću kod kauča i brzo podigne bocu vina kako bi ublažio bilo kakve
zvukove.
„Još malo vođe“, kaže Sammy. „Uf... au...“
„Još malo pa sam gotov“, kaže James s neobičnim poletom u glasu.
Rex se približi Jamesu, ali slučajno se spotakne na košulju koja je izvađena iz njegove
ispražnjene torbe. Još uvijek je u plastičnoj ambalaži i zašušti mu pod stopalima. Požuri, produži
korak, podigne bocu i vidi kako James spusti svežanj salveta i okrene se prema njemu u
onom trenutku kada ga udari. James podigne ruku kao zaštitu, ali boca ga toliko snažno pogodi
posred obraza i sljepoočnice da se razbije. Zelene krhotine i tamnocrveno vino razliju se po Jamesu
i ziđu iza njega.
James glasno zastenje i padne postrance, dočeka se na ruke i pokuša otvoriti oči. Sammy
pobjegne, a Rex brzo podigne oružje i ustukne. James sjedne uza zid, masira sljepoočnicu i mutno
pogleda u Rexa točno u trenutku kada mu priđe jedan korak i udari drškom u korijen nosa tako da
potiljkom udari u zid.
„Hajmo“, kaže Rex Sammyju. „Moramo odavde.“

356
 Knjige.Club Books

Napuste sobu, zatvore vrata i zajedno požure kroz hladan hodnik do recepcije.
„Dobro obavljeno, tata“, nasmije se Sammy.
„Ti si sve učinio“, odgovori Rex.
Negdje iznutra začuju se snažni udarci. Rex se okrene i pogleda prema natrag, ali u mračnome
je hodniku sve mirno i vrata njegove sobe su zatvorena. Cijev oružja sastruže po zidu i Rex je malo
podigne. Istog ga trenutka toliko jako zaboli glava da se mora zaustaviti.
„Što je?“ šapne Sammy.
„Ništa, treba mi samo sekunda“, odgovori Rex.
„Što ćemo učiniti?“
„Moramo poći odavde... Daj da te vidim“, kaže i odvede sina na svjetlo pod zidnom lampom.
„Možda će ti ostati ožiljak...“
„Na tom slatkom licu“, našali se Sammy.
„Da.“
„A da tek vidiš sebe, tata.“
Rex ponovno pogleda straga u hodnik i vidi .da su jedna od vrata pored kojih su prošli
odškrinuta.

357
 Knjige.Club Books

111.

REX I SAMMY U TIŠINI HODAJU PREMA predsoblju. Debeli tepih prigušuje njihove korake.
Uzorak tapeta svjetliji je u elipsama do kojih dopiru zidne lampe. Rex provjeri osigurač i prebaci
oružje preko ramena.
„Razmišljao sam o onome što si bio rekao, o tome da zapravo smiješ biti slab“, kaže Rex.
„Slažem se, mislim... da sam ja to mogao red sam sebi, možda se ne bih cijeli život morao opijati,
možda te onda ne bih izgubio.“
Iziđu u predsoblje. Nema nikoga. Jedno od računala je na podu. Kiša luđački udara u crni
okvir prozora. Žljebovi su preplavljeni i vođa štrca na kameni ulaz.
„Ten little rabbits, all dressed in white“, odjednom se začuje neko dijete. „Tried to go to
Heaven on the end of a kite“
Rex i Sammy se okrenu i ugledaju stari kasetofon na izvučenom stolu.
„Kite string got broken“, nastavi dječji glas. „Down they all fell. Instead of going to Heaven,
they went to...“
„Što se događa?“ šapne Sammy.
Rex prepozna brojalicu s telefonskog razgovora u restoranu, približi se stolu i vidi da je
dugmad kasetofona zamrljana krvlju.
„Nine little rabbits, all dressed in white, tried to go to Heaven on the end of a kite...“
„Idi do vrata“, kaže Rex živčano.
„Tata“, kaže Sammy.
„Spusti se do velike ceste i slijedi je nadesno“, vikne Rex.
„Tata!“
Rex se okrene i vidi da se James Gyllenborg brzo približava kroz hodnik. U ruci ima lovački
nož, odjeća mu je zaprljana vinom i diše otvorenih usta kao da mu je nos slomljen.
„Eight little rabbits, all dressed in white“, nastavi glas s kasetofona.
James iziđe u predsoblje, pogleda u nož u svojoj ruci i nastavi prema Rexu. Slobodnom se
rukom brzo obriše oko usta i zaobiđe fotelju.
„Smiri se, Jamese?“ kaže Rex i podigne oružje.
James se zaustavi i pljune krvavu pljuvačku na pod. Rex ustukne i stavi prst na okidač.
„Ti si obični idiot“, prosikće James i ispruži nož.

358
 Knjige.Club Books

Jamesova noga kvrcne i slomi se kod koljena. Krv šikne na pod i on padne. Izvrne tijelo
unatrag, gotovo napravi most i zavrišti od boli.
Rexu je potrebno nekoliko sekundi da uopće shvati što se dogodilo.
DJ stoji na vratima stuba koje vođe do spa centra s pištoljem s prigušivačem u rukama.
Na kožnatu je vrpcu zavezao desetak zečjih ušiju i omotao ih oko glave.
Kada uđe u predsoblje, Rex vidi da ima krvi na hlačama sve do bedara. Na pod baci uže
presvučeno gumom i stavi pištolj u futrolu koja mu je pod jaknom pričvršćena kod ramena.
DJ se zaustavi, zatvori oči i pljesne samoga sebe preko obraza i jednog prerezanog zečjeg uha.
James zavrišti i pokuša otpuzati prema hodniku.
DJ ga gleda, a zatim priđe Rexu i od njega uzme oružje, provjeri koliko metaka ima u njemu
i odloži ga na stolić u predsoblju među ostalim lovačkim puškama.
„Six little rabbits, all dressed in white, tried to go to Heaven on the end of a kite“, kaže dječji
glas u kasetofonu.
James leži na podu i dahće. Bazen krvi stvara se kraj njegove upucane noge.
„Moramo zavezati ranu“, kaže Rex DJ-u. „Umrijet će ako ne...“
DJ uhvati Jamesa za nogu i povuče ga sa sobom u blagovaonicu. Rex i Sammy pođu za njim
među postavljene stolove. James udari u stol tako da se svijećnjak prevrne i svijeća otkotrlja na
pod.
DJ prevrne Jamesa na trbuh, pritisne ga jednim koljenom između lopatica, kabelskim mu
vezicama zaveže ruke iza leđa i gurne salvetu u usta. Pribranim pokretima izvuče stolac i povuče
crno uže kroz istu kukicu na stropu s koje visi veliki kristalni luster.
„Što to radiš?“ pita ga Rex.
DJ se ne obazre na njegovo pitanje, već samo zaveže omču i navuče je preko Jamesove glave.
Stisne je, omota uže oko stupa i počne ga podizati za vrat.
Luster se nakrivi od Jamesove težine i prizme se zatresu od njegovih trzaja. Kroz salvetu se
čuju panični jauci. Pojedine se prizme oslobode i padnu na pod.
„Dosta bi bilo“, kaže Rex, priđe i pokuša podignuti Jamesa.
DJ više puta omota uže oko stupa, napravi čvor i odgurne Rexa.
James se zanjiše sa strane i udara nogama.
Kristalići zveckaju nad njime.
DJ promatra Jamesa i polako kruži oko njega, a zatim mu pruži stolac i promatra kako se
popeo na njega zdravom nogom i kako se bori da održi ravnotežu.
U predsoblju se čuje kako je brojalica na kaseti došla do posljednjeg stiha o jedinom zecu koji
padne u pakao. DJ pogleda na sat, priđe i malo otpusti stisnutu omču. James kroz nos uvuče zrak,
suze mu teku niz obraze i trese se cijelim tijelom.
„Ako se prevrneš ili onesvijestiš, umrijet ćeš“, kaže DJ mirno.
„Jesi li ti poludio? Što to jebeno radiš?“ pita ga Rex.
„Još nisi shvatio“, kaže DJ napeto. „Svi su drugi shvatili, samo ti nisi.“
„Tata, idemo“, kaže Sammy i pokuša povući Rexa sa sobom.
„Što to nisam shvatio?“ pita Rex i proguta knedlu.

359
 Knjige.Club Books

„Da ću ubiti i tebe“, odgovori DJ. „Čim dovršim Jamesa ću... mislim da ću ti prerezati leđa i
izvaditi ti lopatice.“
Izvuče staru Graceinu sliku iz vremena kada je tek krenula u internat. Na fotografskom je
papiru ostala ravna bijela crta kraj njezina sretnog lica.
„Ovo je moja majka.“
„Grace?“
„Da.“
„Ako sam dobro shvatio, silovali su je“, kaže Rex. „James mi je to maloprije ispričao.“
„Tata, idemo“, ponovi Sammy tiho.
„I ti si je silovao“, nasmije se DJ i zatetura.
„Ne, ja nisam“, kaže Rex.
„To su zapravo svi rekli prije nego što sam...“
„Ja nisam nedužan“, prekine ga Rex. „Učinio sam hrpu stvari zbog kojih se kajem, ali nikoga
nisam silovao, ja sam bio...“
Prekine ga snažan tresak iz predsoblja. Svi utihnu, a onda se ponovno začuje kucanje na
vratima.

360
 Knjige.Club Books

112.

LOVAC NA ZEČEVE SASVIM SE MIRNO zaustavi u blagovaonici i gleda u vrata predsoblja

osjećajući kako mu se ledeni adrenalin širi tijelom.
S pojačanim pulsom javlja mu se i umor poput toplog povjetarca i shvati da je danas zaboravio
uzeti Modafinil.
Nije siguran treba li mu, ali snažan napadaj narkolepsije sada bi uništio sve.
Mora se samo pobrinuti da ostane miran.
Kao kroza zid čuje kako mu Rex govori da mora osloboditi uže oko Jamesova vrata.
Lovac na zečeve otvori oči i pogleda ga.
Otpočetka je odlučio da će on biti onaj koji će posljednji umrijeti. Rex će stajati pred
opustošenim bojištem, gledat će kako mu se osvetnik približava i past će na koljena pred svojom
sudbinom.
U blagovaonici je tiho.
Rex se sa Sammyjem pomakne prema natrag. Jamesa toliko boli da samo što nije izgubio
svijest.
Kada se vrata treći put zatresu, zatrese se sve i u glavi Lovca na zečeve. Vidi kako vjetar otvori
vrata staje i kako se snijeg uskovitla preko poda.
Njegova majka plače poput malene uplašene djevojčice i ustukne s nožem za klanje koji je
prislonila na svoj vrat.
Cijelu je noć bjesnila oluja i njegova je majka bila sve uplašenija i uplašenija, nije znala što bi
učinila, duge je sate sjedila rukama prekrivajući uši i žmirila, a onda je zapala u agresivno stanje,
podigla je ostatke kolinja pred sobom, izbacila ih kroz vrata i prijetila ma da će ga zagušiti ako
bude plakao.
Zna da mora spriječiti da ta jasna sjećanja ne zauzmu previše mjesta u njegovoj glavi kako se
ne bi pretvorio u svoju majku, kako ne bi otvorio vrata tom psihotičnom svijetu.
Kao dijete je dijelio njezinu bolest, ali on sam nije bio bolestan. Samo nije imao alternativa, a
to nije ništa psihotično, podsjeti se.
Silovanje joj se miješalo u sadašnju stvarnost, a strah od zečeva pretvorio se u fobiju pa su se
strah i sjećanja pomiješala na strašan način.
Ponovno netko snažno zakuca na vrata.

361
 Knjige.Club Books

Lovac na zečeve čuje samoga sebe kako govori i izdaje zapovijedi, ali osjeća se kao da se sve
to događa u nekom udaljenom svijetu, možda u nekom starom dokumentarnom filmu, u snimkama
ratne zone.
Nogom odgurne stolac pod Jamesom i vidi kako mu se tijelo počne tresti. Skine zečje uši sa
sebe, iziđe i zatvori vrata blagovaonice za sobom te odvuče tepih preko krvavih mrlja na podu.
Iziđu na recepciju i DJ sa sobom povuče Sammyja iza pulta, a Rex priđe ulaznim vratima kako
bi ih otvorio.
Kiša udara u crne okvire, curi niz staklo i s krova.
Pred vratima se nazire neka prilika koja stoji vani na nevremenu.
DJ spusti zečje uši u ladicu među olovke i spajalice. Izvadi pištolj, povuče zatvarač i sakrije
oružje iza pulta.
Rex otključa vrata i unutra pusti visokog muškarca koji u rukama drži kanistar za benzin. Kiša
krene padati u predsoblje dok Rex ne uspije zatvoriti vrata za muškarcem.
DJ promatra strančevo lice i umorne pokrete.
Plava mu se kosa zalijepila za mokre obraze. Odjeća mu je sasvim mokra, a cipele i hlače
blatnjave.
DJ ne čuje što govori Rexu, ali vidi kako je muškarac odložio rezervni kanistar na tepih i pošao
prema recepciji.
„Hotel je zatvoren“, objasni DJ i pogleda stranca u njegove neobične svijetlosive oči.
„Razumijem to, ali ostao sam bez benzina dolje na cesti E10 i vidio svjetlo“, objasni muškarac
s finskim naglaskom.
DJ stavi svoju lijevu ruku na Sammyjevo rame, a pištolj drži skrivenim iza pulta u drugoj ruci.
Jednako dobro puca objema rukama i ne mora ni razmišljati o tome kada pištolj prebaci iz ruke u
ruku.
DJ je svjestan da postoji mogućnost da je stranac policajac.
Može biti tako, iako nije baš vjerojatno.
Ne može si dopustiti da iracionalna sumnjičavost upravlja odlukom koju će donijeti u
sljedećim minutama.
Nitko ih nije mogao tako brzo pronaći ovdje i policajac nikada ne bi pošao sam za njime.
Stranac obriše vodu s obrva, a DJ pogledom slijedi kako mu se mokra odjeća napela preko
ruku i trupa i sasvim je siguran da ne nosi pancirku.
Ali još uvijek može imati pištolj pod svojom lijevom rukom ili oko kojeg zgloba.
Ali najvjerojatnije je da ovaj čovjek nema pojma u kakvoj se situaciji našao samo zato što mu
je nestalo benzina.
„Rado bismo ti pomogli, ali ovo je privatna zabava“, kaže DJ i pod pultom promijeni ruku
kojom drži oružje. „Nema nikakvog osoblja i svi su telefoni isključeni.“

362
 Knjige.Club Books

113.

JOONA STOJI PRED RECEPCIJSKIM PULTOM kao da će se prijaviti u hotel. Zna da ga je Rex
prepoznao, ali da se ponaša prema njemu kao prema strancu.
David Jordan ima krvave mrljice na čelu i pogled mu je neobično vlažan.
Vjerojatno pokušava ustanoviti je li Joona prijetnja njegovu planu ili hoće li brzo otići.
Joona odmakne mokru kosu lica, osjeti kako mu voda curi niz leđa i stavi obje ruke na pult.
Čim je došao u zračnu luku u Kirunu, nazvala ga je psihologinja za saslušanja Jeanette
Fleming. Nije imala točnu adresu, ali potvrdila je da su i Sammy i Rex otputovali u Kirunu i
ponovila mu što je Nico rekao o tome kako je Rex pokušao natjerati sina da postane
heteroseksualac time što ga prisiljava da pucaju na sobove u kavezu.
Joona je unajmio automobil i počeo voziti, a Anja je za to vrijeme našla jedini lovački kavez
s divljim sobovima u cijeloj Kiruni. Saznala je da je hotel u produžetku kaveza ovog vikenda bio
unajmljen za neki privatni događaj i zamolila ga da pričeka pojačanje iz policijskog
okruga sjeverne Laponije.
„Žao nam je što ti ne možemo pomoći“, dovrši David Jordan.
Joona zna da većina elitno obučenih vojnika u borbi prsa o prsa kreće od pretpostavke da je
protivnik mnogo slabije obučen od njega i da ima slabiju opremu.
Najčešće to tako i jest.
Njihove su tehnike iznimno učinkovite, ali istovremeno se u svemu što rade skriva i određena
arogancija.
„Pa imate valjda barem mobitel“, pristojno će Joona.
„Čovjek bi očekivao da imamo, ali dogodila mm se mala nesreća s tehnologijom, izolirani
smo dok ne dođu sutra po nas.“
„Razumijem“, kaže Joona „...a što mislite, gdje mogu nabaviti telefon? Je li Björkliden
najbliži?“
„Da“, odgovori DJ brzo.
Joona je vidio da se na stolu u predsoblju pred kaminom nalaze četiri lovačke puške, što
vjerojatno znači da barem jedna osoba nedostaje.
I na Rexovom i Sammyjevom licu vidi tragove udaraca, ali osim tih ozljeda izgledaju u redu.
Jedno je računalo palo na pod i tepih pred zatvorenim vratima blagovaonice je nakrivljen.
„Je li se ovdje netko svađao?“ pita Joona i nogom gurne računalo.

363
 Knjige.Club Books

„Odlazi sada“, kaže DJ prigušeno.

David Jordan lijevom je rukom obgrlio Sammyjevo rame kada je Joona ušao, a onda je desnom
rukom pomaknuo hotelski registrator.
Oba su pokreta zapravo nepotrebna.
Vjerojatno želi da Joona pomisli da nema pištolj pod pultom. Tako provjerava je li on samo
prvi policajac koji je stigao na mjesto zločina.
Ali Joona zna da je ubojica ambidekster i zna da se nalazi usred skrivene talačke situacije.
Ubojica bez sumnje ima vremena upucati i Rexa i Sammyja prije no što Joona stigne gurnuti
ruku pod mokri sako i izvući pištolj iz svoje futrole.
Zna da mora čekati čak i ako će to uključivati gubitke i odjednom se sjeti kako je poručnik
Rinus Advocaat citirao Weia Lao-Cea prije njegovog prvog treninga u nekonvencionalnoj borbi
prsa o prsa.
Taktička ravnoteža snage nalazi se u krajnostima taoa, rekao je na svoj uobičajen neveseo
način. Ako imaš nešto, pravi se da nemaš ništa; ako nemaš ništa, drži se kao da imaš nešto.
I ptice na grani već poznaju to načelo, ali potrebna je prilično snažna volja da ga se slijedi u
napetim situacijama kada je prirodni impuls svakog policajca da izvuče oružje.
Ali sada je ta ekstremna igra Joonina jedina prilika da spasi život taocima.
David Jordan pomahnitali je ubojica u nizu, što znači da ima razrađeni plan i da ga više od
ičega želi točno slijediti.
Da je zaključio da je Joona policajac ili da ima oružje, već bi ga upucao. To je jedino
racionalno, čak i ako bi utjecalo na plan. Ali ako je Joona samo neka nasumična osoba koja je
ostala bez benzina, bolje je pričekati i pustiti ga da ode svojim putem.
Počinitelj je više puta pokušao pokazati Jooni da nije naoružan kako bi ga naveo da reagira.
Vjerojatno je već odustao od pomisli da je Joona policajac i da je naoružan.
„Što uopće radite ovdje?“ pita Joona.
„Lovimo.“
Svake sekunde što se dulje zadržava, bliži su opasnoj situaciji, ali, dokle god se Joona pravi
da nema pištolj, postoji šansa da može odvojiti Rexa i Sammyja od počinitelja.
„Idem ja onda, ali... pala mi je na pamet jedna stvar“, kaže Joona i nasmiješi se. „Ovdje negdje
sigurno postoji garaža sa skuterima za snijeg.“
„Sigurno ima“, odgovori Rex i približi se pultu.
„Rado bih uzeo malo benzina iz njih... Naravno da ću platiti“, uvjerava ih Joona i otkopča
jedno dugme na sakou.
„Imamo samo ključeve od glavnog ulaza i ne možemo otključati ostale prostorije“, odgovori
David Jordan naživcirano.
„Razumijem“, kimne Joona. „Hvala svejedno.“
Okrene leđa Davidu Jordanu, otkopča posljednje dugme i krene prema ulaznim vratima.
„Zar nećeš pričekati da prođe najgora kiša?“ pita Rex za njime.
„Baš ste ljubazni.“
Ponovno se okrene i vidi da se Sammy počeo tresti i da je David Jordan neobično dugo
zatvorio oči.

364
 Knjige.Club Books

Čekaj, čekaj, pomisli Joona.

David Jordan pokrene se brzo poput munje, ali svejedno imaju osjećaj kao da povlači ruku
kroz vodu koja teče dok podigne pištolj i pritisne okidač.
Udarna igla pokrene kapsulu, zagrijani puščani prah gurne metak kroz cijev i zatvarač prasne.
Krv šikne iza Rexa kada metak prođe ravno kroz njegov trup.
David Jordan već je usmjerio oružje prema Jooni i zaobišao pult, a da ni na sekundu nije
izgubio liniju nišana.
Oba su mu oka otvorena i ima nadzor nad cijelom prostorijom dok se kreče. Rex izgleda
zbunjeno i posrne unatrag jednom rukom pridržavajući krvavi trbuh.
„Tata“, vikne Sammy.
Joona prisili samoga sebe da ne gurne ruku pod sako. David Jordan gleda u njegova prsa i drži
prst na okidaču.
Priđe Rexu, uhvati ga straga za kosu i udari u koljeno tako da padne s oba koljena na pod.
Cijelo to vrijeme nije izgubio nišan s Joone.
„Nemaš nikakve veze s ovim“, kaže Jooni. „Ako se držiš postrani, preživjet ćeš.“
Joona kimne i podigne obje ruke u zrak.
„Odvedi mog sina odavde“, vikne Rex Jooni. „Ovo je između nas dvojice, možemo to završiti
u miru.“
David Jordan udahne, pritisne otvor prigušivača na Rexovu sljepoočnicu i ponovno zatvori
vjeđe. Joona ispruži ruku i uhvati Sammyja za podlakticu. Oprezno i blago ga povlači do ulaznih
vrata. Prođu kraj stolića s oružjem i tamnog kamina. David Jordan gleda u njih. Izgleda kao da se
jedva održava budnim unatoč tome što su mu članci ruke kojom drži oružje problijedjeli,
Joona dođe do ulaznih vrata i oprezno pritisne kvaku. Počiniteljeve se oči drhtavo krenu
zatvarati.
„Sammy, volim te“, kaže Rex za svojim sinom.
David Jordan naglo otvori oči i podigne oružje prema njima. Joona povuče Sammyja za sobom
točno u trenutku kada metak udari u stakleni okvir kraj njih.
Oteturaju u kišu i snažni vjetar, Sammy padne na kameni prilaz i nalet vjetra toliko snažno
povuče staklena vrata da velika vratnica pukne.
Joona podigne Sammyja na noge i kroz krhotine stakla koje su poletjele vidi da David Jordan
trči po predsoblju podignuta oružja.
„Moramo se sakriti“, vikne Joona kroz snažne nalete vjetra i povuče dječaka na stranu.
Voda teče s krova, preplavljuje crepove i zapjenjeno izlazi iz šahta.
„Tata“, viče Sammy.
Joona ga povuče sa sobom uz okrugli kameni rub i gurne ga u grmlje. Zajedno padnu preko
ruba, udare u tlo i prokližu niz mokro blato. Kamenčići i zemlja otkotrljaju se s njima niz nizbrdicu.
Sammy zajauče kada se zabiju u razgranate mlade breze.
Joona je već na nogama i brzo povlači Sammyja sa sobom što dalje od hotela. Kiša pada preko
njih, a voda stvara nove potoke i odnosi zemlju i lišće.
Sakriju se iza jedne ispupčene stijene i čuju kako David Jordan viče za njima.
„Sammy“, viče David Jordan krećući se uz rub. „Tata će ti umrijeti, treba te.“

365
 Knjige.Club Books

Dječak prebrzo diše i pokuša se uspraviti. Joona ga povuče dolje i vidi da su mu oči
razrogačene od šoka.
„Moram razgovarati s tatom...“
„Tiho“, kaže Joona prigušeno.
„On misli da meni nije stalo, ali stalo mi je, mora znati to“, šapne.
„Zna on to već“, kaže Joona.
Svjetlo s prozora osvjetljuje kišu i jedna brza prilika projuri kraj jednog od okvira. Od DJ-
ejevih koraka kamenčići se otkotrljaju preko ruba i Sammy zadrhti kada padnu na do kraj njih.
Ali odjednom više ne čuju korake.
David Jordan se zaustavio, sasvim mirno stoji i osluškuje. Čeka da se sami otkriju i počnu
trčati, baš poput zečeva.

366
 Knjige.Club Books

114.

SAGA DAJE SVE OD SEBE, ALI NE USPIJE probuditi Grace prije no što liječnica u viziti dođe do
njezine sobe. Otvori vrata, okrene glavu na drugu stranu od liječničkog osoblja u bijelom i krene
prema dnevnom boravku gdje si naživcirano ulije kavu u šalicu.
Sredovječna žena lijepih zelenih očiju zuri u nju, a zatim odmahne glavom.
„Nije vrijeme posjeta“, promrmlja i krene mrviti pecivo na krilu.
Saga popije slabu kavu, odloži šalicu i prouči fotografiju Davida Jordana iz vojske. Oči i
obrazi malo podsjećaju na Rexa Müllera, ali inače nisu baš jako slični.
Ponovno uzme šalicu, popije još gutljaj, napravi krug oko dnevnog boravka, pogledava u
hodnik i napokon vidi kako osoblje napušta Graceinu sobu i kuca na sljedeća vrata.
Saga pričeka još nekoliko sekundi, a onda se požuri natrag, uđe i oprezno zatvori vrata za
sobom. Priđe Grace i pljesne je po obrazima.
„Probudi se“, šapne.
Vjeđe joj zadrhću, ali ih ne otvori. Saga čuje da joj je disanje sada mirnije i ponovno je pljesne
po obrazu.
„Grace?“
Polako otvori teške vjeđe, žmirka i zbunjeno se zagleda u Sagu.
„Zaspala sam“, šapne i navlaži usta.
„Opet ćeš moći spavati, ali moram znati zašto si rekla da si sigurna da je Rex otac jer on nije
bio...“
„Jer sam vidjela rezultate DNK testa“, prekine je Grace i pokuša se uspraviti u krevetu.
„Nije bilo istrage“, proturječi joj Saga. „Nisu uzeli tvoj uzorak, zar se ne sjećaš toga? Rekla si
da te kamion pregazio... nisi im ispričala ništa o silovanju.“
„Mislim na test očinstva“, odgovori.
Saga iznenađeno pogleda u Grace, sjedne na rub kreveta i odjednom shvati što se dogodilo
prije trideset godina.
„Bila si s Rexom prije silovanja, zar ne?“
„Bila sam glupa, bila sam zaljubljena...“
„Jeste li spavali skupa?“
„Samo smo se ljubili“, kaže Grace i izgubljeno pogleda Sagu. „Jeste li se stvarno samo
ljubili?“

367
 Knjige.Club Books

Grace cupka spavaćicu spuštena pogleda.

„Spavali smo skupa na livadi iza škole... Ali, mislim, prekinuli smo snošaj prije nego što je...
znaš, onako kako se može to učiniti.“
„Ali znaš vjerojatno da to nije uvijek dovoljno.“
„Ali...“
Grace privuče rukav spavaćice do lica i tkaninom se obriše po obrazima i ispod nosa.
„Slušaj“, kaže Saga. „Rex je bio zaključan u staji za vrijeme silovanja... ako je on otac tvog
djeteta, onda si već prije ostala trudna.“ Nešto zatreperi na Graceinom licu.
„Jesi li sigurna da je bio zaključan u staji?“ pita.
„Da, jesam... Ostali su ga pretukli i zaključali, nije znao što se događa.“
„Pobogu“, šapne i suze joj krenu teći niz obraze.
Grace legne na krevet, otvori usta, ali ne uspijeva ništa izgovoriti. „Imaš li telefon?“ pita Saga
i potapša je po raci.
Negdje u kući razbije se stakleni okvir prozora i alarm se oglasi u hodniku. Saga vidi da se
jednim od puteljaka približava stražar. “Grace“, ponovi. „Reci mi imaš li telefon.“
„Ne smijemo ih imati“, odgovori Grace.
Nešto tako snažno tresne o pod u susjednoj sobi da se slika na zidu zanjiše.
„Nije vrijeme posjeta“, vrišti žena napukla glasa kroz zidove. „Nije vrijeme posjeta.“
Saga napusti prostoriju i brzo prođe kroz hodnik prema izlazu kada onaj visoki stražar dotrči
iza ugla sa svežnjem ključeva. Zaustavi se kada je ugleda, teško udahne i izvadi električni šoker s
pojasa.
Ona mu priđe bez oklijevanja, sa zida uzme crveni aparat za gašenje požara i približi mu se
krupnim koracima.
Stražar bulji u nju, oslobodi osigurač na oružju i krene prema njoj.
Saga u naručju drži aparat za gašenje požara, zamahne njime po zraku i brzo se kreće prema
njemu.
„Trebam posuditi mobitel“, kaže ona i udari ga donjom stranom aparata ravno u prsa.
On zajauče kada mu se zrak istisne iz pluća, posrne unatrag od snage udarca i rukama zamaše
kako bi se oslonio na zid, ali ona ga ponovno aparatom udari u prsa.
Gotovo padne, ispadne mu električni pištolj, zamahne rukom i strgne sliku sa zidu koju je
naslikao netko od bivših pacijenata.
Saga ode do njega, udari ga nogom ispod pojasa i straga u list tako da mu stopalo poleti u zrak
i on tresne na pod, udari ramenom u zid i završi na stražnjici.
„Jebemu“, zakašlje se i zbunjeno pogleda u nju.
Saga baci aparat za gašenje požara na pod, stane između njegovih nogu, uhvati mu glavu
objema rukama, povuče je prema sebi i udari ga desnim koljenom u lice. Znoj štrcne u zrak, a glava
mu poleti unatrag i za sobom povuče krupno tijelo. Padne na pod koliko je dug i širok. Ostane
ležati na leđima raširenih ruku i krvavih usta.
„Koliko teško može biti posuditi mobitel od nekoga?“ pita Saga teško dišući.

368
 Knjige.Club Books

115.

DJ SE VRATI S KIŠE, UĐE RAVNO KROZ razbijena vrata, nešto zavrišti i baci pištolj u zid. Pištolj
prasne i raspadne se na dijelove koji se rasprše po podu i ispod namještaja.
Rex leži postrance i gotovo ne može disati. Peče ga od boli u trbuhu i svaki ga pokret dodatno
zaboli tako da se bori samo da ne izgubi svijest.
„Što si radio vani?“ pita između brzih udisaja.
Pokuša ustati, ali zatetura naprijed i noge mu se saviju pa padne na koljena. Rukom pritisne
prostrijelnu ranu. Vidno mu se polje suzi na nekoliko sekundi, a onda vidi kako DJ ponovno
omotava kožnato uže sa zečjim ušima oko glave i prilazi mu s crnim nožem u rukama. Odrezane
uši njišu se sa svakim korakom koji napravi.
„Sammy je tek dijete“, jauče Rex.
Od boli i šoka jedva razumije što se događa. DJ ga gume naprijed i on se dočeka na obje ruke.
Osjeti da ga je zarezao nožem po leđima.
Ruke mu se saviju i padne na pod.
„Ne smiješ“, zajauče kada ga DJ prisili da ustane na noge.
Rex nema pojma koliko je duboka porezotina na leđima. Strah da je Sammy mrtav veći je od
ičega drugog. DJ ga gurne pred sobom kroz razbijena vrata i van na kišu.
Rex prestrašenim pogledom traži Sammyjevo tijelo na putu koji vođi do crkve.
Kiša pada po njemu, odjeća mu promoči i hladna je, objema se rukama drži za trbuh i osjeća
kako mu topla krv curi među prste.
Kiša snažno udara u šljunčani puteljak.
DJ ga gurne dalje prema naprijed, napravi par koraka i osjeti vrtoglavi umor. Sve se oko njega
kreće u trzajima kao da netko pokušava poderati svijet.
„Sammy“, vikne DJ u kišu.
Rex počne plakati od olakšanja kada shvati da je Sammy pobjegao, da ga je DJ izgubio u
mraku.
„Sammy!“ vikne DJ i makne uši s lica. „Pogledaj svog oca sada.“
Rex zatetura naprijed i pokuša nešto reći, ali samo iskašlje krv.
„Pozovi Sammyja“, kaže DJ. „Vikni mu da priđe, da ga voliš, reci mu da će sve biti u redu
ako samo...“

369
 Knjige.Club Books

Rex se zadihano zaustavi na križanju. Ni ne pomišlja na to da sudjeluje. DJ ga zaobiđe i luđački

udari u lice drškom noža. Posrne, ali uspije održati ravnotežu i podigne bradu.
„Zovi Sammyja“, kaže DJ prijeteće.
„Nikad“, procijedi Rex.
Kiša udara kroz zrak kao kroz pokvareno jedro i posvuda se izlijevaju bazeni vođe. Stara je
drvena crkva u dolini obojena u tamno crvenu, izgleda poput krvavog komada drveta usred bijelog
križanja na groblju.
„Shvatio sam“, prosikće Rex. „Shvaćam što misliš...“
„Tišina“, vikne DJ.
„Nisam silovao...“
„Prerezat ću ti grlo“, vikne DJ.
Dolje na cesti E10 vidi se plavo, nestvarno svjetlo policijskih automobila koji se približavaju
izlazu prema hotelu.
„Sammy“, vikne DJ.
Rex pomisli kako će se Sammy izvući ako samo ostane skriven.
„Nastavi hodati“, kaže DJ.
Rex ga pogleda u oči i spusti se na koljena usred raskrižja. Bilo je dosta.
DJ ga želi natjerati da ustane, udara ga po obrazima i viče na njega da nastavi hodati. Rex
samo ostane dolje na koljenima. Više ga ni ne boli kao prije. DJ ga vuče i on posrne, ali ne ustane.
Zatvori oči, ponovno ih otvori i pomisli da je ovdje svemu kraj, ali onda ugleda priliku u daljini
na kiši. Netko hoda po šljunčanom putu u smjeru raskrižja.

Joona je krenuo prema njima šljunčanim putom. Hoda kroz kišu prema dvjema prilikama na
raskrižju. Tlo pod njegovim nogama izgleda kao da se trese. Zna da ima točno devetnaest minuta
da spasi Rexa, brojeći od trenutka kada ga je metak pogodio u trbuh.
Ubojica je uvijek slijedio isti obrazac.
Ostale su mu još dvije minute.
Joona je znao da će uspjeti izvući Sammyja i vratiti se prije no što David Jordan zaključi da je
vrijeme da na kraju smakne i Rexa.
Kiša mu curi niz obrve i teško mu je jasno vidjeti. Pištolj mu se sa svakim korakom njiše u
futroli pred namočenim sakoom. Još uvijek nije počinitelju otkrio da je naoružan.

Lovac na zečeve uhvati Rexa za mokru kosu i povuče mu glavu unazad, ali oštricu noža prisloni
mu tek na rame. Zuri u muškarca koji im se približava i nikako ne može shvatiti što želi. Zašto se
vraća? Pa mora shvaćati ozbiljnost situacije, trebao bi učiniti sve samo da se makne.
Policijska patrola stići će ovamo za pet minuta.
To je dobro.
Stigne učiniti ono što mora, ništa drugo nije važno, pomisli i pogleda na sat.
Redoslijed osvete je savršen.
Rex je silovanjem stvorio svog osvetnika; u jednom su se trenutku zločina dvije stanice spojile
i stvorile život koji je odrastao u Graceinoj maternici, zametak koji ju je otpratio u Chicago, dijete

370
 Knjige.Club Books

koje se rodilo u tajnosti i pretvorilo u lovca na zečeve koji se trideset godina kasnije vraća i
kažnjava silovatelja.
Stranac se približava krupnim koracima.
Kiša pada na njih i šiba grmlje tako da se savija prema tlu. Voda brzo teče preko ceste poput
opne od tamnog stakla.
Lovac na zečeve bez žurbe primakne oštricu Rexovu vratu. Učini mu se da je visoki muškarac
usporio usred koraka. Otkopčao je posljednje dugme sakoa, gurnuo ruku unutra, izvukao pištolj i
podignuo ga jednim jedinim, blagim i usredotočenim pokretom.
Lovac na zečeve ne stigne reagirati, kao da ne razumije i ne može prihvatiti to što se događa.

Joona krupnim koracima hoda kroz kišu. Nanišani i upuca Davida Jordana s tri hica ravno u prsa.
Oružje se trzne unazad i posljednji bijeli plamen zaiskri u sivom svjetlu poput malene
eksplozije. Puščani se prah vidi kroz kišu. Čahure zveckavo padnu na pješčani put.
David Jordan zatetura unatrag od snage hitaca i teško tresne na tlo. Praskovi triju hitaca
prigušeno odjekuju među planinama.
Joona napravi još nekoliko preostalih koraka s pištoljem usmjerenim prema počiniteljevu licu
i nogom odgurne nož. Kiša pada preko njih i udara u tlo. David Jordan leži na leđima i gleda gore
prema njemu.
„Cijelo si vrijeme imao pištolj“, kaže iznenađeno.
Joona vidi da ga je sva tri puta pogodio oko plućnih mišića i zna da Davidu Jordanu nije
preostalo više od još nekoliko minuta života.
Ne postoji mogućnost da ga se spasi.
Voda teče kraj njega i s puta ispire krv.
Joona drži otvor pištolja na čelu Davida Jordana i brzo mu pretraži odjeću, a onda ustane i
vrati oružje u futrolu.
David Jordan iskašljava krv preko brade i gleda prema crnom nebu. Kiša koja pada daje mu
vrtoglavi osjećaj da se velikom brzinom vozi prema gore.
Rex još uvijek stoji na koljenima nasred raskrižja. Ne želi leći ni kada mu Joona pokuša
pomoći.
„Sammy“, jauče.
„Ništa mu nije“, kaže Joona i polako položi Rexa na stranu.
Rex je problijedio oko usana i tijelo mu drhti kao kod jake vrućice. Joona mu strgne košulju i
vidi da mu krv šiklja iz prostrijelne rane u trupu. Vjerojatno mu je ozlijeđen bubreg. Pod ozbiljnim
je utjecajem boli i uskoro će zapasti u cirkulacijski šok.
Joonin telefon zvoni, vidi da je Saga, pa se javi ali kaže da mu je malo teško sada razgovarati.
„Ovo je važno“, kaže Saga. „Ponovno sam razgovarala s Grace i shvatila sam da Rex jest tata
Davida Jordanu.“
„Ali on je nije silovao“, kaže Joona.
David Jordan još uvijek leži na leđima otvorenih usta i trepće očima kako kapljice kiše padaju
u njih.

371
 Knjige.Club Books

Prvo vozilo hitne pomoći doveze se do crkvice. Plavo svjetlo probije se kroz kišu i
tamnocrvenu šumu.
Joona uključi opciju zvučnika i stavi telefon na jedan od okruglih kamena koji označavaju
vanjski rub puta.
„Čuješ li što govorim?“ nastavi Saga.
„Da“, odgovori Joona pomažući Rexu da podigne noge kako bi smanjio pritisak u trbuhu koji
se puni krvlju.
„Možda sada više nije ni važno“, kaže. „Ali David Jordan nije bio proizvod silovanja kao što
je mislio... zapravo je bio dijete ljubavi.“
Saga nastavi govoriti, ali telefon počne šuštati i zvuk se promijeni, a onda potpuno nestane
kada se zaslon ugasi.
Rex pokuša okrenuti glavu kako bi pogledao DJ-a, ali ne uspije. Krv šiklja među Jooninim
prstima i dolje niz šljunak.
Policija i osoblje hitne pomoći pretrče posljednji komad puca.
DJ je prestao disati. Lice mu je potpuno mirno. Možda je uspio čuti Sagine riječi prije no što
je umro, možda je shvatio što je rekla.
Joona Linna mirno se podigne i krene se spuštati niz nizbrdicu, a onda shvati da je Sammy
već došao za njim i da slijedi svog oca u ambulantu. Kiša boje kamena udara preko livade i velikog
jezera. Cijeli je krajolik oslikan u sivoj i srebrnoj boji.

372
 Knjige.Club Books

Epilog

REX PRIĐE RUBU BAZENA ZA PLIVANJE i promatra paru koja se diže nad svijetloplavom vodom.
Podigne pogled i vidi kako noćni leptiri kruže oko svjetiljki u šumovitom vrtu.
Mast mu iscuri u žar i maleni plamenovi zahvate debele odreske na roštilju,
Sammy je postavio dugački stol na terasi i upravo pokušava napuhati velikog ružičastog zeca.
Veronica u daljini sjedi u visećoj mreži za ležanje i pije crno vino s Umaruom kojega je upoznala
u Sijeri Leone. Njegova devetogodišnja kći iziđe kroz otvorena vrata verande sa zdjelom za salatu.
Rex je s tijelom Davida Jordana otišao u Chicago, sjedio kraj Grace na pogrebu i držao je za
ruku. Imala je toliko lijekova za smirenje u tijelu da se morala oslanjati na njega u crkvi. Kada su
nakon kratke ceremonije prolazili kraj klupa, čuo ju je kako stalno iznova šapuće: “Oprosti.“
Rex priđe roštilju i okrene odreske, vidi da su savršeno ispečeni i natoči malo mineralne vođe
prije no što Sammyju pripremi odreske od soje. Taman naumi otići po gratinirano jelo od čičoke i
krumpira u kuhinji kada mu odjednom zazvoni mobitel.
„Rex“, javi se i dugačkom vilicom opipava konzistenciju mesa.
„Bok, Rexe, Edith je“, kaže visoki glas.
„Bok“, kaže on iznenađeno.
„Upoznali smo se one večeri kada si dobio nagradu Kuhar nad kuharima.“
„Znam, mislio sam te nazvati, ali...“
„Trudna sam“, objasni ona. „Čestitam“, kaže ne razmišljajući. “Ti si otac.“

***

Već je pala večer kada Valerija u zemljanom podrumu ostavi košare ubranih jabuka i bobica. Popne
se u kuću i napuni kadu na gornjem katu, ulije malo ulja i nekoliko kapljica parfema.
Uzdahne i potone u toplu vodu, osjeti kako joj se napeti mišići opuštaju i sjeti se kako Joona
nikada nije nazvao nakon glasovne poruke koju mu je bila ostavila.
Naravno da je bila razumjela zašto. Bila ga je odgurnula ni zbog čega, zapravo, upravo zbog
onoga što on jest.
Uvijek će biti policajac.

373
 Knjige.Club Books

Valeria je bila pustila da prođu dva mjeseca, ali nije prestala razmišljati o njemu i prošlog je
tjedna skupila hrabrosti, podigla slušalicu i pokušala ga ponovno nazvati. Ispalo je da nikada nije
dobio njezinu prvu poruku.
Nasmije se sama sebi i zažmiri. Osluškuje svoje disanje i kapljice koje iz slavine padaju u
kadu, njihov mirni ritam i blago pljuskanje.
Nekako se više ne može sjetiti je li ranije te večeri zaključala podrumska vrata.
Nema to nikakve veze, ali ipak uvijek zaključava vrata.
Gotovo je zaspala, pa stavi jedno stopalo na rub kade, pogleda u strop na karirani uzorak koji
joj se njiše pa se uspravi kako joj se ne bi zavrtjelo u glavi. Oprezno iziđe iz kade i počne se brisati.
Koža joj je vruća, a zrcalo iznad umivaonika sivo od pare.
Iscijedi vlažnu kosu i ovjesi ručnik, otvori vrata kupaonice, pričeka nekoliko sekundi, pogleda
po hodniku i promotri mirne sjene na tapetama.
Posljednjih je dana ponekad imala neugodan osjećaj da je netko prisutan u kući. Inače se
nikada nije bojala mraka, ali još od vremena kada je bila u zatvoru, naučila je uvijek biti na oprezu.
Valeria iziđe iz kupaonice, naga prođe kroz hodnik i skine mokre flastere s ruku i podlaktica.
Prekjučer je čistila kupinovo grmlje na jednom velikom imanju u Saltsjöbadenu. Sve je bilo puno
kupina duž cijelog kamenog imanja i trnje s njihovih tankih grančica zabijalo joj se kroz rukavice.
Uđe u spavaću sobu, vidi da su krošnje iza staklenika još uvijek tamnije od neba. Priđe stolu,
otvori gornju ladicu, izvadi čiste gaćice i navuče ih. Ode do garderobe, izvadi žutu haljinu i stavi
je na krevet.
Nešto zazvecka na donjem katu i ona se naglo prestane kretati, zastane sasvim mirno i
osluškuje, ali sve je tiho.
Ne može zaključiti što se to čulo.
Možda je na pod pao čavao koji na zidu pridržava fotografiju njezine majke.
Možda su tanjuri u sudoperu skliznuli jer je kapalo iz slavine.
Valeria je večeras k sebi pozvala Joonu. Večerat će skupa. Namjeravala je pripremiti začinjeni
teleći file s korijanderom prema receptu koji je pronašla u Rexovoj novoj kuharici.
Nije rekla Jooni da smije prenoćiti, ali ipak je pripremila gostinjsku sobu.
Priđe prozoru i navuče žaluzine, ali odjednom joj se učini da je ugledala osobu kraj jednog od
staklenika.
Instinktivno ustukne i ispadne joj uže za žaluzine koje se otvore.
Valeria ugasi lampu na noćnom ormariću, prekrije grudi rukama i gleda prema van.
Nikoga nema tamo, ali gotovo je sigurna u to što je vidjela.
Mršavi je muškarac naborana lica stajao sasvim mirno među uskim deblima i gledao u nju.
Poput strašila u tamnoj šumi.
Bio je to kostur, odzvanja joj u glavi.
Kostur u zelenoj parki i sa starim škarama za vrt u ruci.
Sada vidi samo odsjaj rubova staklenika, debla, požutjelu travu i zahrđale tačke.
Živi sama u kući na selu, ne smije se bojati mraka.
Možda je to bio neki klijent ili dobavljač koji je nešto htio upitati, ali koji se povukao kada se
pojavila gola na prozoru.

374
 Knjige.Club Books

Uzme mobitel s noćnog ormarića, ali baterija je potpuno prazna.

Joona bi trebao stići najkasnije za sat vremena. Mora početi pripremati hranu, ali ipak prvo
želi izići i pregledati vrt.
Valeria na sebe navuče pohabani kućni ogrtač i siđe niz stube, ali zaustavi se prije no što je
stigla do kraja. Puše joj hladno oko nogu. Oprezno se spusti posljednjih nekoliko stuba i naježi
kada vidi da su vanjska vrata otvorena.
„Halo?“ vikne oprezno.
Vjetar je otpuhao nekoliko mokrih jesenskih listova na tepih hodnika i bijele pločice. Valeria
obuje gumene čizme na bosu nogu, uzme džepnu svjetiljku s police i iziđe iz kuće.
Spusti se do staklenika, provjeri da su vrata zatvorena, upali džepnu svjetiljku i osvijetli.
Kondenzirane kapljice svjetlucaju na svjetlu. Lišće se zalijepilo za okvire prozora, plamti na svjetlu
i baca svoje sjene u staklenik.
Valeria nastavi do najudaljenijeg staklenika i oprezno se približi šumi. Trava joj šušti pod
čizmama i grančica zapucketa kada pukne pod njezinom težinom.
„Mogu li vam pomoći s nečim?“ kaže glasno.
Blijeda kora vrbe na svjetlosti džepne svjetiljke nalikuje na geološke pukotine. Zbog toga što
su debla osvijetljena, mrak iza njih čini se još dubljim.
Valeria nastavi do tački, pogleda u smeđe mrlje od hrđe i rupe u šupljikavom metalu.
Odjednom se počne smrzavati i cvokotati.
Oprezno se pomakne sa strane i džepnom lampom dublje osvijetli šumu. Ugleda konce
paukove mreže kako zasvjetlucaju.
Nema nikoga, trava izgleda nedirnuto, ali u daljini među drvećem, ondje gdje počinje tama,
nalazi se sivi pokrivač ili stara deka. Nije ga nikad prije vidjela. Približi mu se iako joj je srce
počelo brže lupati.
Izgleda da prekrivač prekriva nešto što leži na podu i ima oblik malenog tijela, sklupčanog
čovjeka bez ruku.

375
 Knjige.Club Books

LARS KEPLER pseudonim je književnice Alexandre Coelho Ahndoril i njezina supruga

Alexandera Ahndorila. Pod tim pseudonimom 2009. objavljuju kriminalistički roman Hipnotizer,
a sljedeće godine jednako uspješan nastavak Paganinijev ugovor. Svjedok vatre iz 2011. treći
je, Noćna mora iz 2012. četvrti, Uhoda iz 2014. peti, a Lovac na zečeve iz 2016. šesti u nizu romana
o inspektoru Jooni Linni. Ovaj serijal objavljen je u 40 zemalja i prodan u milijunima primjeraka.
Film snimljen po romanu Hipnotizer svjetsku je premijeru imao na festivalu u San Sebastianu
2012. godine.
Alexandra Coelho Ahndoril rođena je 1966. u švedsko-portugalskoj obitelji. Odrasla je u
Helsingborgu. Njezin prvi roman Zvjezdani dvorac, objavljen 2003., nagrađen je nagradom
Catapult. U Švedskoj je prodan u više od deset tisuća primjeraka. Druga knjiga Brigitta i Katarina
objavljena je 2006., a treći roman Master 2009. godine. U svojim djelima bavi se istraživanjem
čovjekova sukoba sa znanosti, religijom i politikom. Redovito piše kolumne za glavne švedske
dnevne novine.
Alexander Ahndoril švedski je dramaturg i romanopisac. Rođenje 1967. u Stockholmu. Autor
je osam romana i petnaest kazališnih komada. Njegov je najpoznatiji roman Redatelj (2006.), priča
o redatelju Ingmaru Bergmanu.
Bračni par Ahndoril živi u Stockholmu s tri kćeri.

376
 Knjige.Club Books

Sandra Ljubas (1992.) diplomirala je njemački jezik i književnost te švedski jezik i kulturu
(prevoditeljski smjer) na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 2017. Trenutačno studira lingvistiku na
poslijediplomskom doktorskom studiju Humanističkih znanosti na Sveučilištu u Zadru. Bavi se
prevođenjem i istraživačkim radom, prvenstveno iz područja računalne lingvistike i strojnog
prevođenja. Suautorica je Švedsko-hrvatskog rječnika leksičkih inovacija (2018.).

377
 Knjige.Club Books

Nakladnik Fraktura, Zaprešić

Za nakladnika Sibila Serdarević

Glavni urednik Seid Serdarević

Urednica Iva Karabaić

Lektura i korektura Lidija Vešligaj

Prijelom Maja Glušić

Godina izdanja 2019., veljača

Tisak Znanje, Zagreb

Scan i obrada:
Knjige.Club Books

378