GAJ JULIJE CEZAR

GALSKI RAT
GRAĐANSKI RAT

Prevod s latinskog, predgovor i objašnjenja

Dr AHMED TUZLIĆ

Naslov originala
S. Iulii Caesaris
BELLUM GALLICUM
COMMENTARII RERUM GESTARUM
COMMENTARII BELLI CIVILIS
GAJ JULIJE CEZAR
Gaj Julije Cezar, prema opštem mišljenju najveća ličnost u istoriji rimskoga naroda, i jedan od
najgenijalnijih ljudi što ih je dao ljudski rod, potiče od plemena Julijevaca, koje, opet prema
rimskoj tradiciji, vodi porijeklo od Jula, sina trojanskoga junaka Eneje. Kako je Eneja bio sin
Anhiza i boginje Venere, to je kod Rimljana bila i ukorijenjena tradicija da u krvi roda
Julijeva, pa prema tome i u krvi Cezarevoj, ima neke božanske primjese. Takva okolnost i
tradicija je i rukovodila najvećeg rimskog epskog pjesnika Vergilija da pišući Eneidu, i
uzdižući do zvijezda svoga savremenika cara Augusta, indirektno ukaže i na njegova
prethodnika Cezara, koji je utro puteve Rimskoj imperiji. Nekoliko godina docnije, i drugi
veliki rimski pjesnik Ovidije počeo je svoje poznato djelo Metamorfoze stvaranjem svijeta,
odnosno haosom, a završio pretvaranjem Julija Cezara u zvijezdu te je na taj način carsku
kuću uzdigao do nebesa.
Cezar je rođen u Rimu godine 101, a prema nekim verzijama 100. god. stare ere. U 16. godini
izgubio je oca Julija Cezara. Prvo vaspitanje je stekao kod svoje umne i obrazovane majke
Aurelije, a zatim kod retora Marka Antonija.
Politikom se počeo baviti veoma rano. Kako mu je vođa narodne stranke Marije bio tetak, a
Cezar je pored toga bio prvi put oženjen Kornelijom, kćerkom narodnog prvaka Lucija
Kornelija Cine, to se i Cezar prikloni narodnoj stranci i na taj način dođe u sukob sa vođom
optimata Lucijem Kornelijem Sulom pa pobježe iz Rima. Sula ra je, doduše, docnije, na
zauzimanje prijatelja, pomilovao. Ali on je već tada uočio sve Cezareve političke kvalitete i
ambicije pa je pred istim prijateljima govorio da se u Cezaru krije više Marija.
Bojeći se ipak Suline osvete Cezar krenu uMalu Aziju i tu se pokaza kao odličan vojnik.
Prilikom opsade grada Mitilene on dobi i prvo odlikovanje — Građanski vijenac — (Corona
civica).
Da bi se usavršio u govorništvu, Cezar krene godine 76. na ostrvo Rod kod tada čuvenog
učitelja govorništva Apolonija Molona iz Alabande i tu se zadrža godinu dana. Tom prilikom
zarobe ga gusari, kojima je u šali prijetio da će ih jednoga dana prikovati na krst. To je
docnije, pošto je platio veliki otkup i bio oslobođen, uistinu i učinio. Poslije povratka u Rim
Cezareva je politička karijera naglo rasla. Najprije je izabran za vojnog tribuna, da bi već
godine 68. postao kvestor, a 65. edil. Tada je, dijeleći besplatnu hranu i priređujući sjajne igre,
stekao kod naroda velike simpatije. Zbog toga se bio toliko zadužio da je često govorio kako
bi mu trebalo više hiljada sestercija pa da nema ništa.
Godine 63. postao je pontifeks maksimus, 62. bio je pretor, a 61. nalazio se u svojstvu
propretora u Onostranoj provinciji Španiji gdje je vodio borbu sa Keltiberima i Luzitanima i
pobijedio ih. Tada je stekao i naziv — imperator.
On je godine 60. sa Pompejem i Krasom sklopio trojni savez, takozvani Prvi triumvirat, a već
slijedeće 59. god. Cezar je postao konzul. Kolega ukonzulatu mu je bio Marko Kalpurnije
Bibul. Tada je izdao i nekoliko značajnih zakona.
Po završenom konzulatu Cezar je dobio mandat da kao prokonzul krene u Cisalgošsku Galiju
i Ilirik, a naskoro zatim i u Transalpinsku Galiju. Tu se osvajajući Galiju, za račun rimskoga
naroda, zadržao više od osam godina.
Kada je senat, zajedno sa Pompejem, bojeći se Cezareve velike popularJGOsti, pokušao da
mu oduzme komandu i naredio da raspusti vojsku i da se vrati u Rim, Cezar otvoreno krenu
protiv senata i Pompeja i tako dođe do građanskog rata. Prešavši rijeku Rubikon, on brzo sredi
i prilike u Italiji,a zatim pređe u Španiju, gdje svlada Pompejevu vojsku. Zatim se prebaci na
Balkan i u odlučnoj bici kod Farsala, godine 48, ponovo pobijedi Pompeja. Vrativši se u Rim
Cezar bude imenovan 46. godine za diktatora. Ta čast mu je kasnije bila dodijeljena na
neograničeno vrijeme.
Kako se međutim u Rimu nalazio i veliki broj pristalica republikanske stranke, kojima se
Cezareva diktatura nije dopadala, skovana je zavjera i on je ubijen 15. marta 44. godine.
Među ubicama su bili i njegovi dobri prijatelji Decim Junije Brut i Gaj Kasije Longin.
Pored svoga državničkog i vojničkog dara Cezarse istakao i kao odličan književnik.
Najobimnije i stilski najdotjeranije mu je istorijsko djelo Zabilješke o galskom ratu
(Commentarii de bello Gallico) u osam knjiga. Od toga je sedam Cezarevih, a osmu je
napisao njegov oficir Aul Hircije.
U Zabilješkama o galskom ratu opisani su ratovi koje je Cezar vodio ne samo u Galiji, već i u
Germaniš i Britaniji, gdje je postigao ogroman uspjeh. Cezaru je stalo da ovim djelom
opravda i sebe i Rimljane zbog okupacije ovih zemalja i da ukaže na svoje ogromne zasluge
za Rim. Komentari su značajni kako u istorijskom, tako isto i u geografskom pogledu: u
istorijskom, jer nam služe kao prvoklasan izvor za galske ratove, a u geografskom, jer je u
njima dosta vjerno iznesena ne samo topografija tih krajeva, nego su tu opisani i narodi i
njihovi običaji, pa se, dakle, Komentarima ne koriste samo istoričari, već i geografi i etnolozi,
pa štaviše i vojni komandanti.
Drugo, takođe značajno Cezarevo istorijsko djelo je Zabilješke o građanskom ratu
(Commentarii debello civili) u tri knjige. Kako je Cezar ove Komentare pisao u teškim ratnim
prilikama, čini se da ih je pisao na brzinu pa nije čudo što su manji i po obimu i po vrednosti,
odnosno stilski slabiji od Komentara o galskom ratu. Djelo je imalo za cilj da se sva krivica za
rat svali na Cezareve protivnike i ukaže na njihovu političku i državničku nesposobnost.
Da bi izgledao što objektivniji, Cezar uvijek upotrebljava treće lice, a nikada prvo.
Zbog laka, jednostavna i pristupačna stila Cezarevi Komentari se i ranije, a i danas se
upotrebljavaju kao klasičan primer školske lektire.
Uz Cezarevo ime vezana su još tri istorijska spisa: O aleksandrijskom ratu (De bello
Alexandrino),O afričkom ratu (De bello Africano) i O španskom ratu (De bello Hispaniensi).
Međutim, sva tri ova djela po svoj prilici nisu Cezareva.
Pored spisa istorijskog karaktera Cezar se ogledao i u drugim književnim vrstama. Napisao je
filološko djelo De analogia, zatim tragediju Edip i nekoliko pjesama. Poznat mu je i politički
spis Anticato.
Cezar se bavio i astronomijom. Tako je u svrhu popravke postojećeg kalendara napisao djelo
O zvijvzdama (De astris). Na tome je poslu stekao znatne zasluge, jer je uz pomoć Sozigena
izvršio reformu kalendara.
Iza Cezara su ostala i mnogobrojna pisma koja imaju književnu vrijednost.
On je izdavao i prve novine u Rimu, koje su se zvale Acta diurna ili Acta publica, a sadržaj im
je itprilike odgovarao lokalnoj hronici naših današnjih novina.
Cezaru su kao diktatoru bile dostupne sve oznake jednoga monarha. Nosio je i šarenu togu, i
tuniku sa palmovim grančicama, i lovorov vijenac. Kovao je novac sa svojim likom, a mjesec
Quintilis, koji je ranije bio peti, a poslije sedmi, nazvan je njegovim imenom Iulius (juli).
A što se tiče Cezareva fizičkog izgleda i držanja njegov biograf Svetonije saopštava da je bio
visoka stasa, bijele puti, crnih i živahnih očiju, usta nešto punijih i ćelave glave. Ćelavost je
veoma teško podnosio, jer je zbog nje često bio izvrgnut podsmjehu svojih protivnika. Stoga
mu ni jedno od svih odlikovanja nije bilo tako drago, kao pravo da uvijek nosi lovorov
vijenac. Međutim, uvijek je bio gologlav, bilo po kiši ili sunčanu vremenu. Borbu je vodio ili
s konja ili pješke. U baratanju oružjem bio je neobično vješt, sve je napore Eeoma stoički
podnosio, a velike razdaljine vrlo brzo prelazio.
Što se tiče intelektualnih kvaliteta, svi ističu da je Cezar bio nadasve bistar i neobično
pametan, da je imao veliku memoriju, a naročito veliki govornički dar. Uz ovo svi priznaju da
nije bio osvetoljubiv i da je i ličnim protivnicima i pobijeđenim neprijateljima rado praštao.
Cezaru se pripisuju i mnoge izreke, koje su već postale poslovične. Takve su npr. „Alea iacta
est" (Kocka je bačena), „Veni, vidi, vici" (Dođoh, vidjeh, pobijedih), „Et tu, mi fili, Brute"
(Zar i ti, sine Brute). A u kolikoj je mjeri bio ambiciozan, svjedoči i njegova izjava da bi
„volio u selu biti prvi, nego u Rimu drugi". Sve se ove izreke i danas u mnogim prilikama vrlo
često i veoma praktično koriste.
Dr Ahmed Tuzlić

GALSKI RAT

PRVA KNjIGA

1. Cijela Galija je podijeljena na tri dijela. Jedan od njih nastanjuju Belgi, drugi Akvitani, a
treći oni koji se na svom jeziku zovu Kelti, a na našem Gali. Svi se oni među sobom razlikuju
jezikom, ustanovama i zakonima. Gale od Akvitana dijeli rijeka Garona, a od Belga Marna i
Sena. Od svih njih najjači su Belgi, jer su od kulturne i civilizovane provincije jako udaljeni
pa trgovci s njima sasvim rijetko saobraćaju i ne uvoze ono što godi ljudskim srcima, a i
najbliži su Germanima koji preko Rajne borave i s kojim neprestano rat vode. Stoga dakle
razloga Helvećani ostale Gale hrabrošću nadmašuju, što se gotovo u svakodnevnim borbama s
Germanima ogledaju, bilo da ih od svoje zemlje odbijaju, bilo da sami u njihovoj zemlji rat
vode. Jedan dio, za koji je rečeno da ga drže Gali, počinje od rijeke Rone, dopire do rijeke
Garone, okeana i zemlje Belga, a od strane Sekvana i Helvećana pruža se čak do rijeke Rajne
i prostire se prema sjeveru. Belgi od krajnjih granica Galije dopiru do donjeg dijela rijeke
Rajne i okrenuti su prema sjeveru i istoku. Akvitanija se pruža od rijeke Garone do planine
Pirineja i onoga dijela okeana koji dopire do Španije, a prostire se prema zapadu i sjeveru.
2. Kod Helvećana je Orgetorig bio daleko najpoznatiji i najbogatiji. On je za vrijeme
konzulske vlasti Marka Mesale i Marka Pizona, potaknut željom za vlašću, skovao zavjeru
plemstva i nagovorio građane da sa cjelokupnom imovinom izađu iz zemlje: jer, kako
hrabrošću sve nadmašuju, oni će lako zagospodariti cijelom Galijom. Na to ih je utoliko lakše
nagovorio, što su Helvećani imali veoma pogodan prirodni položaj: s jedne strane bili su
opasani rijekom Rajnom, veoma širokom i jako dubokom, koja zemlju Helvećana dijeli od
Germana, s druge strane vrlo visokom planinom Jurom, koja je između Sekvana i Helvećana,
a s treće jezerom Lemanom i rijekom Ronom, koja od Helvećana odvaja našu pokrajinu. To je
bio uzrok što su se i manje kretali i što su imali manje mogućnosti da sa susjedima ratuju.
Ljudi su se naime iz toga kraja, željni ratovanja, osjećali jako nelagodno, jer su smatrali da im
je zemlja i prema broju stanovnika i s obzirom na ratnu slavu tijesna, budući da se u dužinu
drostirala dvije stotine i četrdeset, a u širinu sto i osamdeset hiljada koraka.
3. Takvim okolnostima navedeni, a ugledom Orgetorigovim potaknuti, dogovore se o onome
što je potrebno za pohod: da pribave što veći broj tegleće marve i kola, da obave što veću
sjetvu, kako bi na putu imali dovoljno hrane, a da sa susjednim državama uglave mir i
prijateljstvo. Da bi te poslove obavili, smatrali su da su im dovoljne dvije godine, a zakonom
utvrde da treće godine krenu. Orgetorig bude izabran za vođu. On preuze na sebe poslanstvo
prema državama. Na tom putovanju nagovori Kastiga, Katamantaledova sina, Sekvana, čiji je
otac među Sekvanima vladao dugo godina, a rimski senat ga nazvao prijateljem naroda, da u
svojoj državi prisvoji kraljevsku vlast, koju mu je otac ranije držao. Isto tako nagovori
Dumnoriga, Heduanca, brata Divicijakova, koji je u ono vrijeme u državi prvo mjesto uživao i
u narodu jako omiljen bio, da to isto pokuša pa mu još dade i svoju kćerku za ženu. On ih
uvjeri da je vrlo lako takav cilj ostvariti zato što i sam ima namjeru da zauzme vlast u svojoj
državi, a nema sumnje da su Helvećani u čitavoj Galiji najmoćniji. Ubijedio ih je takođe da će
im i materijalnom pomoću i vojskom kraljevsku vlast obezbijediti. Takvom besjedom
potaknuti, oni mu zadaju riječ i zakletvom se međusobno obavežu, uzdajući se da će, pošto
uspostave kraljevsku vlast, kao tri najmoćnija i najjača naroda moći da zavladaju cijelom
Galijom.
4. Ta stvar je Helvećanima preko uhode bila dojavljena. Orgetoriga su prisilili da se iz okova
brani, kako je to bio njihov običaj. Trebalo je da osuđeni pretrpi kaznu tako da ka vatri bude
spaljen. Na dan, određen za odbranu, Orgetorig svu svoju familiju, a bilo je do deset hiljada
ljudi, sakupi sa svmh strana, a sve svoje klijente i dužnike, kojih je bio veliki broj, onamo
dovede, pa se uz njihovu pomoć izvuče da se uopšte ne brani. U međuvremenu, kada je
ozlojeđeno građanstvo zbog toga događaja pokušalo da svoje pravo ostvari i dok su vlasti sa
sela sakupljale mnoštvo ljudi, Orgetorig je umro. Postoji i sumnja, kao što Helvećani
smatraju, da je sam sebi zadao smrt.
5. Poslije njegove smrti Helvećani pokušaju da ostvare ono što su bili odlučšš, da krenu iz
svoje zemlje. Kada su došli do zaključka da su za takav podvig spremni, popale sve svoje
gradiće, njih dvanaest, oko četiri stotine sela i ostale privatne građevine, a spale i sve žito
osim onoga što su naumili da sa sobom ponesu, kako bi, izgubivši nadu na povratak kući, bili
spremni na sve opasnosti koje bi mogle da ih snađu, i narede da svaki sebi ponese brašna za
tri mjeseca. Nagovore susjede Raurike i Tulinge i Latobrige da, ugledavši se na istu odluku,
pošto svoja sela popale, zajedno s njima pođu, a Boje, koji su preko Rajne boravili i u zemlju
Norik prelazili i Noreju opsijedali, prime za saveznike i za sebe pridobiju.
6. Bila su u svemu dva puta kojim su mogli od kuće poći. Jedan preko Sekvanije, tijesan i
ružan, između brda Jure i rijeke Rone, kojim su se jedva jedna kola mogla provesti. Naime,
bilo se ispriječilo veoma visoko brdo tako da je vrlo malo ljudi moglo da zaustavi prolaz.
Drugi je bio preko naše pokrajine, mnogo lakši i prohodniji, stoga što između zemlje
Helvećana i Alobroga, koji su ranije bili pokoreni, teče Rona i ona je na nekoliko mjesta
preko plićaka prohodna. Najudaljeniji grad Alobroga, a najbliži zemlji Helvećana je Genava.
Od toga gradića pruža se most do Helvećana. Oni su mislili da će Alobroge nagovoriti, jer je
izgledalo da još nisu s rimskim narodom u dobru, ili će ih silom natjerati da ih puste da preko
njihove zemlje prelaze. Kada je za polazak sve bilo pripremljeno, ugovore dan kada će se svi
na obali Rone sakupiti. Taj dan je bio 28. mart za vrijeme konzula Lucija Pizona i Aula
Gabinija.
7. Kada je Cezaru bilo javljeno da oni pokušavaju da preko naše pokrajine putuju, požuri iz
grada pa što može bržim maršem krenu u onostranu Galiju i stiže u Genavu. Zatraži od čitave
pokrajine što veći broj vojnika — u onostranoj Galiji bila je u svemu jedna legija — i naredi
da se razori most koji je bio kod Genave. Kada su Helvećani o njegovu dolasku obaviješteni,
pošalju mu kao legate najuglednije građane, a njih su predvodili Namej i Veruklecije. Njihova
je dužnost bila da kažu kako im je cilj da bez ikakve rđave namjere putuju preko pokrajine, jer
nemaju nikakva drugog puta. Stoga mole da im to uz njegov pristanak bude dopušteno. Pošto
je Cezar imao na umu kako je konzul Lucije Kasije ubijen, a vojska mu od strane Helvećana
razbijena i pod jaram stavljena, smatrao je da to ne treba dopustiti. Držao je, naime, da se ljudi
neprijateljski raspoloženi, kada im se pruži prilika da preko pokrajine putuju, neće uzdržati od
nasilja i zločina. Ipak, da bi dobio na vremenu, dok se vojnici po koje je bio poručio sakupe,
odgovori legatima da će uzeti rok za razmišljanje. Ako što žele, neka navrate 13. aprila.
8. U međuvremenu, sa onom legijom koju je uza se imao i sa vojnicima koji su se iz pokrajine
bili sakupili, od jezera Lemana, koje u rijeku Ronu utiče, do planine Jure, koja dijeli zemlju
Sekvanaca od Helvećana, izvede zid od devetnaest hiljada koraka, a visok šesnaest stopa i
napravi šanac. Pošto je taj posao završio, rasporedi straže i utvrdi logor kako bi ih lakše,
ukoliko protiv njegove volje pokušaju preći, mogao spriječiti. Kada je došao onaj dan, koji je
s legatima utvrdio i kada su legati kod njega navratili, izjavi da prema običaju i praksi
rimskoga naroda ne može nikome prolaz dozvoliti i stavi do znanja da će ih, ukoliko pokušaju
silu upotrijebiti, spriječiti. Helvećani, prevareni u takvoj nadi, povezaše lađe i napraviše
mnoge splavove pa neki plićacima Rone, kuda je bila najmanja dubina rijeke, ponekada danju
a češće noću, pokušaju ako bi mogli da provale, ali zbog jakih utvrda i naleta vojnika, a uz to i
strijelama ometani, odustanu od takve namjere. 9. Bio je preostao preko Sekvanije jedan put
preko koga, pošto su se Sekvani protivili jer je bio tijesan, nisu mogli ići. Budući da ih sa
svoje strane nisu mogli skloniti, pošalju legate Heduancu Dumnorigu da im to on svojim
zauzimanjem isposluje. Dumnorigov ugled i darežljivost su kod Sekvana mnogo značili. On
je Helvećanima bio prijatelj, jer je iz te države uzeo za ženu Orgetorigovu kćerku, a potaknut i
željom za kraljevskom vlašću radio je oko prevrata i želio da mu što više država, zahvaljujući
mu za dobročinstva, bude naklonjeno. Stoga se lati posla i kod Sekvana postigne da
Helvećanima dozvole da preko njihove zemlje prelaze, a utvrdi i da taoce između sebe
razmijene, da Sekvani pri prolazu ne ometaju Helvećane i da Helvećani bez ikakve muke i
teškoće prelaze.
10. Cezaru je javljeno da Helvećani imaju namjeru da putuju preko zemlje Sekvana i
Heduanaca u zemlju Santona, koji nisu daleko od zemlje Tolosata, a ta je država u pokrajini.
Ako se to dogodi, smatrao je da će predstavljati veliku opasnost za pokrajinu, što će naime
ljude ratoborne, a uz to i neprijatelje rimskog naroda, na otvorenim i osobito plodnim
mjestima imati kao susjede. S toga razloga, onom utvrđenju koje je bio izgradio postavi za
starješinu legata Tita Labijena, a sam krenu u Italiju brzim maršem i tu popisa dvije legije, a
tri koje su oko Akvileje zimu provodile izvede iz zimovnika, pa kuda je najbliži put požuri
preko Alpa sa tih pet legija u onostranu Galiju. Tu Ceutroni i Grajoceli i Katurigi, zauzevši
uzvišenija mjesta, pokušaju da vojsci zaprijče put. Pošto su ovi u više bitaka bili razbijeni, on
iz Ocela, a to je najudaljeniji gradić u ovostranoj pokrajini, stigne sedmog dana u zemlju
Vokontija u onostranoj pokrajini, a odatle u zemlju Alobroga, a od Alobroga dovede vojsku u
Segusijave. Ovi su prvi izvan pokrajine s one strane Rone.
11. Helvećani su već bili preveli svoje čete kroz klance i preko zemlje Sekvana stigli u zemlju
Heduanaca pa su im polja pustošili. Kako Heduanci sebe i svoje nisu mogli od njih da brane,
pošalju Cezaru legate da mole za pomoć. Kažu da su za sve vrijeme prema rimskom narodu
toliko zasluga imali da nisu zaslužili da im vojska gotovo na dohvat njihova polja pustoši,
djecu u ropstvo odvlači, a gradove osvaja. U isto vrijeme Ambari, rođaci i srodnici
Heduanaca, obavijeste Cezara da ne mogu lako da spriječe nasilje neprijatelja od pusto šenja
polja. Isto tako Alobrogi, koji su preko Rone imali sela i posjede, bježeći dođu do Cezara i
dokažu da im nije preostalo ništa osim komadića zemlje. Takvim okolnostima naveden, Cezar
zaključi da ne smije očekivati da Helvećani stignu među Santone, pošto bi mogli uništiti svu
imovinu njegovih saveznika.
12. Postoji rijeka Arar, koja preko zemlje Heduanaca i Sekvana utiče u Ronu i teče tako i
toliko sporo da se očima ne može ocijeniti na koju stranu teče. Nju su Helvećani prelazili
povezanim čamcima i splavovima. Kada je Cezar preko uhoda bio obaviješten da su
Helvećani već preveli preko te rijeke tri dijela vojske, a da je pak četvrti dio ostao s ove strane
rijeke Arara, on sa tri legije krene iz logora oko treće straže i stigne do onih koji još nisu bili
prešli rijeku. On na njih navali pa pošto su bili nepripremljeni i iznenađeni, dobrim dijelom ih
pobije, a preostali se u bijeg dadoše i u obližnje šume skloniše. Ta se oblast zvala Tigurin.
Naime, cijela država Helvecija podijeljena je na četiri dijela ili oblasti. U ovoj oblasti Tigurini
su prema sjećanju naših predaka ubili konzula Lucija Kasija, kada je pošao iz domovine i
vojsku mu ispod jarma propustili. Tako je, bilo slučajno bilo voljom besmrtnih bogova, ta
oblast helvećanske države, koja je nanijela znatan poraz rimskom narodu, i prva kaznu
iskusila. Time je Cezar ne samo javne, već i privatne nepravde osvetio, jer su Tigurini u istom
boju u kome su ubili Kasija, ubili i legata Lucija Pizona, djeda njegova tasta Lucija Pizona.
13. Poslije ove bitke Cezar se pobrinu da na Araru sagradi most, kako bi mogao da nastavi
progon preostalih četa Helvećana pa tako i svoju vojsku prevede. Helvećani, uznemireni
njegovim iznenadnim dolaskom, saznavši da je on za jedan dan uradio ono što su oni učinili
jedva za dvadeset dana da bi prešli rijeku, pošalju mu legate, na čijem je čelu bio Divikon,
koji je u kasijanskom ratu bio vođa Helvećana. On sa Cezarem ovako ugovori: ako rimski
narod sa Hel
većanima bude mir zaključio, Helvećani će ići i ostati u onome kraju gdje Cezar bude odredio
i želio da ostanu, a ako bude istrajao da ih borbom progoni, neka ima na umu i negdašnji
poraz rimskoga naroda i nedavno junaštvo Helvećana. To što je jednu oblast iznenada napao,
kad oni koji su rijeku prešli nisu mogli svojim u pomoć priteći, neka sebi u hrabrost previše
ne pripisuje, a njih neka ne prezire. Oni su od otaca i predaka tako vaspitani da se više
hrabrošću bore nego da se varkom i lukavstvom služe. Stoga, neka ima na umu da ono mjesto
gdje su se zaustavili ne dobije ime po porazu rimskog naroda i propasti vojske i da ne ostane u
takvom sjećanju kod potomstva.
14. Njima Cezar ovako odgovori: njemu se time pruža manja prilika za sumnju što one
događaje, koje su spomenuli helvećanski legati, pamti i to tim teže podnosi što su se dogodili
manje krivicom rimskoga naroda. Da je bio svjestan kakve uvrede, ne bi se bilo teško druge
čuvati. On je međutim time prevaren pa nije ni smatrao da je učinio nešto zbog čega bi se
bojao, niti je držao da treba da bez razloga strahuje. A i kada bi želio da zaboravi staru
uvredu, zar baš može da pređe preko nove nepravde, što su bili preko njegove volje pokušali
da silom naprave put preko pokrajine, što su Heduance, što Ambare, što Alobroge
uznemirivali. Ovome treba dodati i to da se svojom pobjedom pretjerano razmeću i dive se što
su tako dugo nasilje nanosili. Običaj je, naime, besmrtnih bogova da ljudima koje žele zbog
njihovih zlodjela kazniti, još veću sreću i dugotrajniji zaborav pružaju, kako bi zbog promjene
situacije teže osjetili udarac koji su im pripremili. Pa, kada je to tako, onda ipak, ako mu oni
dadu taoce, i on se uvjeri da će učiniti ono što obećavaju, i ako Heduancima pruže
zadovoljštinu za uvrede, koje su njima i njihovim saveznicima nznijeli, a isto tako i
Alobrogima, on će s njima zaključiti mir. Divikon odgovori: Helvećani su od svojih predaka
tako vaspitani da taoce primaju a ne daju, i rimski narod je svjestan te činjenice. To rekavši
povuče se.
15. Sutradan pokrenuše logor s toga mjesta. To isto učini i Cezar i svu konjicu, koja je brojila
četiri hiljade momaka, a koja je bila sakupljena iz cijele pokrajine i od Heduanaca i njihovih
saveznika, posla naprijed da vidi kojim krajem neprirtelj putuje. Oni, prateći odvažno
zaštitnicu, zametnu boj sa konjicom Helvećana i manji broj naših pade. Helvećani, ohrabreni
tom bitkom, jer su sa pet stotina konjanika toliku silnu konjicu rastjerali, počeše smjelije
zaostajati pa ponekad i svojom zaštitnicom naše na borbu izazivati. Cezar je svoje od bitke
odvraćao i smatrao da mu je dodvoljno da u tom trenutku onemogući neprijatelja u pljački i
dobavljanju hrane. Tako su putovali oko petnaest dana, pa između neprijateljske zaštitnice i
naše prethodnice nije bilo većeg razmaka od pet do šest hiljada koraka.
16. Cezar je međutim svakog dana opominjao Heduance zbog žita što su ga bili u ime države
obećali. Naime, zbog hladnoće, žita ne samo da nisu bila zrela, nego čak ni stočne hrane nije
bilo u dovoljnoj mjeri. Onim pak žitom, što ga je rijekom Ararom na lađama bio dotjerao,
manje se mogao koristiti, jer su Helvećani put od Arara bili skrenuli, a on nije želio da se od
njih odvaja. Iz dana u dan Helvećani su odugovlačili i govorili da se sakuplja, da se dovozi i
da stiže. Kad je shvatio da ga podugo zavaravaju i da se približava dan kada je trebalo da se
vojnicima mjeri žito, sazva njihove prvake, kojih bijaše u logoru poveći broj, a među njima
Divicijaka i Liska, koji je bio na čelu vlasti koju Heduanci nazivaju — vergobret, — a bira se
nagodinu i ima vlast nad životom i smrću svojih, pa ih žestoko napade što ga, pošto žito ne
može ni kupiti, a ni s polja donijeti, u tako kritičnoj situaciji ne pomažu, a neprijatelji su tako
blizu, a pogotovo i stoga što je, naveden njihovom molbom, rat poveo. Još više se požali što je
tako ni na čemu ostavljen.
17. Tada napokon Lisk, naveden Cezarevom
besjedom, izloži ono što ranije bijaše skrivao: da ima nekih čiji ugled kod naroda mnogo
znači i koji lično više mogu nego sama vlast. Oni buntovnim i opakim govorom odvraćaju
većinu da ne donosi hranu koju duguje: bolje je, ako već u Galiji ne mogu biti prvi, da trpe
galsku nego rimsku vlast i da ne sumnjaju da će Rimljani, ako Helvećane savladaju, zajedno
sa ostalom Galijom Helvećanima slobodu oduzeti. Ti isti ljudi dostavljaju naše odluke
neprijateljima, što se u logoru događa, i on ih u tome ne može spriječiti. Štaviše, on shvata sa
kakvom je opasnošću to uradio, kada je, natjeran nevoljom, tu stvar Cezaru dostavio i zbog
čega je, što je duže mogao, ćutao.
18. Cezar je osjetio kako se ovim Liskovim govorom cilja na Dumnoriga, brata Divicijakova,
ali ne htijući da se takve stvari u prisustvu mnogih raspravljaju, sastanak brzo raspusti. Liska
zadrža. Nasamo ga raspita o onome što je na sastanku bio govorio. Ovaj je govorio slobodnije
i odvažnije. To isto i od drugih potajno zatraži i saznade da je istina da je baš taj Dumnorig
silno odvažan i zbog darežljivosti u narodu jako omiljen, da je željan prevrata, da mnogo
godina uz jevtin zakup drži carinu i sve ostale heduanske poreze, pa zbog toga, kada se on
nameće, niko se ne usuđuje da protiv njega nudi veću cijenu. Takvim postupkom je i svoj
imetak uvećao i velike mogućnosti za podmićivanje stvorio. On o svom trošku izdržava i uza
se ima veliki broj konjanika, pa ne samo da u svojoj zemlji, nego i kod susjednih država
mnogo znači i on je zbog takve moći majku u Biturige udao za ondašnjeg veoma poznata i
moćna čovjeka, pa se i sam oženio od Helvećana, a sestru po majci i svoje rođakinje udao u
druge države. On je veoma sklon Helvećanima i zbog ove bliskosti želi im dobro, a čak lično
mrzi Cezara i Rimljane, jer je njihovim dolaskom njegova moć okrnjena, a brat Divicijak je
na staro zaslužno i ugledno mjesto povraćen. Ako se štogod Rimljanima dogodi, on se u
velikoj mjeri nada da preko Helvećana stekne kraljevsku vlast, a da vlada rimskoga naroda
gubi nadu ne samo u takvu vlast, nego i u ono što ima — naklonost. Cezar raspitujući takođe
saznade da se nesrećna konjička bitka dogodila prije nekoliko dana, da su Dumnorig i njegovi
konjanici započeli taj bijeg — jer je Dumnorig bio na čelu konjice, koju su Helvećani bili
Cezaru poslali — i da je njihovim bjekstvom ostala konjica preplašena.
19. Saznavši za ovo, pošto su iza tih sumnji stajale najsigurnije činjenice, da je preko
sekvanske zemlje Helvećane preveo, da se pobrinuo da se između njih daju taoci, i da je sve
to bio učinio ne samo bez njegove i državne naredbe, nego čak i bez njihova znanja, zbog
čega ga i heduanske vlasti optužuju, smatrao je da ima dovoljno razloga da ga ili lično kazni
ili naredi da ga država kazni. Svemu ovome protivila se jedna okolnost, što je saznao da kod
Dumnorigova brata Divicijaka postoji veoma velika naklonost prema rimskom narodu, a da
prema njemu samom gaji najveću ljubav, osobitu odanost, pravičnost i umjerenost. Bojao se
pak da njegovim kažnjavanjem ne povrijedi srce Divicijakovo. Stoga, prije nego što je išta
preduzeo, naredi da mu se Divicijak pozove, pa pošto je svakodnevne tumače udaljio, preko
Trocila, prvaka galske pokrajine, svoga prijatelja, u koga je u svemu imao najveće povjerenje,
porazgovori s njim, a u isto vrijeme saopšti i ono što je o Dumnorigu u njegovu prisustvu na
sastanku Gala rečeno. Ukaza i na ono što je svaki o njemu posebno rekao. Ne vrijeđajući
njegova osjećanja moli i preklinje da poslije obavljene istrage o njemu odluči ili sam, ili
zapovijedi da to učini državna vlast.
20. Divicijak Cezara zagrli i uz mnogo suza poče da ga preklinje da mu protiv brata suviše
oštre mjere ne preduzima. Zna on da je sve to istina i niko nije od toga više boli pretrpio nego
on, jer se, dok je sam kod svojih, a i u ostaloj Galiji najveći ugled uživeao, a ovaj opet zbog
mladosti veoma malo značio, njegovom pomoću uzdigao. Tim ugledom i snagom koristio se
ne samo da mu umanji uticaj, nego mu je skoro i o glavi radio. Ipak se on rukovodio ljubavlju
prema bratu a i javnim mnijenjem. Ako bi mu se štogod od strane Cezara gore dogodilo, pošto
je sam to mjesto prijateljstva kod njega uživao, niko neće smatrati da se to nije dogodilo
njegovom voljom pa će se desiti da će čitava galska javnost od njega leđa okrenuti. Kada je to
plačući uz mnoge molbe od Cezara tražio, Cezar stisnu njegovu desnicu i utješivši ga zamoli
da prestane s moljakanjem. Ukaza i na to da je njegova ljubav prema ovome tolika da i uvredu
prema državi i svoj gnjev na njegovu želju i njegove molbe zaboravlja. Dumnoriga sebi
pozva, a dobavi i brata pa mu ukaza na ono zašto mu prigovara, a pored toga iznese da i sam
zna na što se građani tuže. Preporuči da i ubuduće izbjegava sva sumnjičenja i kaže da bratu
Divicijaku oprašta za ono što je bilo. Dumnorigu postavi čuvare kako bi mogao da sazna šta
radi i s kim razgovara.
21. Istog dana je od uhoda obaviješten da su se neprijatelji sakupili na podnožju brda, osam
hiljada koraka od njegova logora, pa posla ljude da se obavijeste kakav je izgled brda i kakav
je okolo uspon. Odgovor je stigao da je lak. Naredi da Tit Labijen, pretorov zastupnik, u
trećoj straži sa dvije legije i onim vodičima koji su put poznavali, najviši vrh brda zauzme i
pokaza šta mu je namjera. On lično u četvrtoj straži istim putem, kojim su neprijatelji išli,
krenu prema njima i svu konjicu posla naprijed. Publije Konsidije, koji se smatrao za
najiskusnijeg u vojnim poslovima, a bio je i u vojsci Lucija Sule, a docnije i kod Marka
Krasa, bude poslat pred uhodama.
22. U samu zoru, kada je (Lucije) Labijen zauzeo najviši vrh, a sam od neprijateljskog logora
nije bio udaljen više od hiljadu i pet stotina koraka, kako je docnije od zarobljenika doznao, a
niko nije znao ni za njegov ni za Labijenov dolazak, Konsidije pusti konja i dotrči k njemu pa
mu reče da brdo, koje je Labijen želio da osvoji, drže neprijatelji. To je on doznao po galskom
naoružanju i znakovima na šljemu. Cezar dovede svoje čete na obližnji brežuljak i postavi u
bojni poredak. Labijen, kako mu je Cezar bio naredio da ne zameće bitke dok njegove čete ne
budu viđene blizu neprijateljskog logora, da se sa svake strane može u isto vrijeme izvršiti
napad na neprijatelja, zauzme brdo očekujući naše i uzdržavajući se od borbe. Kada je dan
podobro odmakao, Cezar preko uhoda dozna da njegovi drže brdo, da su Helvećani pokrenuli
logor i da je Konsidije, obuzet strahom, ono što nije bio vidio, dojavio kao da je vidio. Toga
dana on na uobičajenom rastojanju rotjera neprijatelje i na tri hiljade koraka od njih postavi
logor.
23. Sutradan iza toga, pošto su ostala svega dva dana kada je trebalo vojsci mjeriti hranu, i
pošto od heduanskog utvrđenog grada Bibrakta, nadaleko najvećeg i najbogatijeg, bijaše
udaljen samo osamnaest hiljada koraka, računajući da se ne treba brinuti o ishrani, skrenu s
puta od Helvećana pa požuri i okrenu prema Bibraktu.
Ta namjera neprijateljima bude saopštena preko bjegunca Lucija Emilija, dekuriona galske
konjice. Helvećani, bilo stoga što su smatrali da se Rimljani od straha ispred njih povlače, tim
više što dan ranije, osvojivši više položaje, nisu bili zametnuli boj, bilo stoga što su se
pouzdali da mogu spriječiti dovoz hrane, promijeniše odluku i skrenuše s puta pa počeše naše
sa zaštitnice progoniti i uznemiravati
24. Kada je to Cezar doznao, dovede svoju vojsku na obližnji brežuljak, a konjicu pošalje
naprijed da bi zadržala navalu neprijatelja. Sam pak nasred brežuljka postavi trostruki bojni
red od četiri legije veterana i zapovjedi da se na najvišem vrhu smjeste dvije legije, koje je
nedavno bio u ovostranoj Galiji popisao, i sve pomoćne čete, i da se sav brijeg ljudima ispuni
i u međuvremenu cijeli prtljag na jedno mjesto sakupi pa da to mjesto utvrde oni što su se bili
smjestili u gornjem bojnom redu. Helvećani su sa svim svojim kolima prtljag pratili i na jedno
mjesto sakupili, a sami se, u veoma zbijenom bojnom redu, pošto su suzbili konjicu, načinivši
falangu, primakoše našem prvom bojnom redu.
25. Cezar je sklonio od pogleda prvo svoga konja a zatim i konje svih ostalih, pa pošto je,
izjednačivši opasnost svih, oduzeo nadu na bijeg, svoje ohrabri i boj zametnu. Vojnici, bacivši
koplja sa višeg položaja neprijateljsku falangu lako probiju. Pošto su je razbili, trgnuvši
mačeve izvrše napad na njih. Galima je u borbi predstavljalo veliku smetnju što je više
njihovih štitova jednim udarcem kopalja bilo probijeno i spojeno, a pošto se je željezo savijalo
pa ga nisu mogli istrgnuti, niti se sa onesposobljenom lijevom rukom dovoljno lako boriti, to
su mnogi, trzajući dugo rukom, uporno nastojali da štit iz ruke ispuste i da se nezaštićenim
tijelom bore. Napokon, ranama savladani, počeše i da uzmiču, a pošto je brdo bilo blizu, na
razdaljini od oko hiljadu koraka, i da se povlače. Pošto su se Boji i Tulingi, dok su ih naši
progonili, brda dohvatili, oni su sa oko petnaest hiljada ljudi neprijateljsku vojsku zatvarali,
pozadini kao zaštita služili i naše s puta sa otvorene strane napadali, a Helvećani, koji su se na
brdo bili povukli, primijete to, te opet počnu navaljivati i bitku ponovo uspostavljati.
Rimljani, promijenivši pravac svoga napada, sa dvije strane navale: prvi i drugi borbeni red da
se odupru pobijeđenim i potisnutim, a treći da zaustavi one što dolaze.
26. Tako se u dvostrukom sukobu vodila duga i žestoka borba. Pošto nisu mogli da odole
napadima naših, jedni se, kako su bili započeli povuku na brdo, a drugi se okrenu prema
komori i svojim kolima. Jer za sve vrijeme ove borbe koja se vodila od sedmog časa do
naveče, niko nije mogao vidjeti neprijatelja s leđa. Do kasno doba noći bitka je stigla i do
komore, jer su mjesto šanca bili ispriječili kola i sa višeg položaja gađali strijelama naše koji
su stizali, dok su opet neki između kola bacali đilite i koplja i naše ranjavali. Tu su zarobljeni
Orgetorigova kćerka i jedan sin. Iz te borbe preživjelo je oko sto trideset hiljada ljudi i oni su
neprestano putovali cijele noći i nisu na čitavom putu zastajali nijednog časa. Četvrtoga dana
stignu u zemlju Lingona. Kako su se naši i zbog ranjenih vojnika i zbog sahrane poginulih tri
dana zadržali, nisu mogli da ih gone. Cezar Lingonima uputi pismo i glasnike da ih ni hranom
niti ičim ne pomažu. Ako ih budu hranom pomagali, on će ih u isti red ubrajati kao i
Helvećane. Kada su prošla tri dana i sam poče da ih sa cjelokupnom vojskom goni.
27. Helvećani pritiješnjeni svakojakom oskudicom pošalju mu legate da ponude predaju.
Kada su ga ovi na putu sreli i pred noge mu pali, ponizno govorili i plačući mir molili, a on im
naredio da njegov dolazak iščekuju na onome mjestu na kome su se tada nalazili, oni mu se
pokore. Pošto je Cezar onamo stigao, zatražio je taoce, oružje i robove koji su njima bili
pribjegli. Dok se ovo istraživalo i prenosilo, i noć se spustila, oko šest hiljada ljudi onoga sela,
koje se zove Verbigen, bilo što su strahom obuzeti da ne budu na muke stavljani pošto predaju
oružje, bilo u nadi na spas jer su smatrali da se u tolikom mnoštvu predatih njihov bijeg može
sakriti, ili uopšte ne doznati, izađu uveče iz helvećanskog logora i krenu prema Rajni i
germanskoj zemlji.
28. Kada je to Cezar saznao, naredi onim preko čije su zemlje išli da ih traže i povrate ako
žele da se opravdaju, a vraćene ubroji među neprijatelje. Sve ostale, pošto su predali taoce,
oružje i bjegunce primi na predaju. Zapovijedi da se Helvećani, Tulingi i Latobrigi vrate u
zemlju iz koje su krenuli, a pošto im je potpuno nestalo hrane, da bi glad ublažili, naredi
Alobrogima da im spreme nešto žita i da sami gradiće i sela, koje su bili spalili, ponovo
izgrade. To je učinio najviše s razloga što nije želio da ono mjesto odakle su Helvećani otišli
ostane pusto, da ne bi Germani, koji preko Rajne stanuju, radi kvaliteta zemlje prelazili iz
svoje zemlje u zemlju Helvećana pa postali susjedi pokrajine Galije i Alobroga. Izađe u susret
i molbama Heduanaca da Boje, koji su bili poznati po svome junaštvu, nasele u svoju zemlju.
Ovi im zemlju dadoše i docnije ih prihvate pod istim pravnim uslovima kakve su i sami imali.
29. U logoru Helvećana pronađen je spisak,
sastavljen grčkom azbukom, u kome je poimenično navedeno koji bi broj, koji je sposoban da
nosi oružje krenuo od kuće, a isto tako posebno su navedeni dječaci, starci i žene. Broj svih
lica bio je: dvije stotine šezdeset tri hiljade Helvećana, trideset šest hiljada Tulinga, četrnaest
hiljada Latobriga, dvadeset tri hiljade Rauraka i trideset dvije hiljade Boja. Onih što su mogli
oružje nositi do devedeset i dvije hiljade. Cjelokupan broj je iznosio do tri stotine i šezdeset
osam hiljada, a onih što su se povratili u zavičaj, po izvršenoj procjeni, kako je Cezar bio
naredio, izašao je broj od stotinu i deset hiljada.
30. Pošto je završen rat s Helvećanima, legati gotovo cijele Galije, prvaci državica, dođoše
Cezaru na čestitanje. Iako ih je za davnašnje prestupe Helvećana prema rimskom narodu
kaznio, oni su bili uvjereni da se to dogodilo isto tako u korist zemlje Galije kao i rimskoga
naroda. Takvom odlukom Helvećani su, iako je situacija bila najbolja, napustili svoje domove
da bi cijeloj Galiji rat navijestili, vlast u ruke uzeli i mjesto za svoj boravak od velikog broja
pokrajina odabrali i to ono koje su smatrali da je najpogodnije i najplodnije pa da ostale
državice imaju kao platiše danka. Tražili su da im bude dozvoljeno da određenog dana sazovu
skupštinu cijele Galije i da to učine po Cezarevoj volji. Oni imaju neka pitanja, koja prema
zajedničkom pristanku žele da mu postave. Kada im je to dopušteno, odrede dan za sastanak
pa pošto su se zakleli da niko stvar ne iznosi na vidjelo, osim ako to nekome prema
zajedničkom pristanku bude povjereno, međusobno se obavežu zakletvom.
31. Kada se skupština razišla, isti prvaci državica koji su tu i prije bili navratiše kod Cezara i
zatražiše da im bude dopušteno da se nasamo s njim dogovore o onome što je korisno i za njih
i za sve ostale. Pošto su to postigli, svi se plačući Cezaru pred noge baciše, zaričući se da će
na tome istrajati i nastojati da ono što su rekli ne bude objavljeno, nego da ono što žele i
postignu, jer ako bude izašlo na vidjelo, znaju da će biti izvrgnuti najvećoj muci. U njihovo
ime je zborio Heduanac Divicijak: „U cijeloj Galiji imaju dvije stranke od kojih primat kod
jedne drže Heduanci, a kod druge Arverni. Budući da su se oni o vlast između sebe toliko
godina borili, slijedi da Arverni i Sekvani Germane nagradom primamljuju. Od ovih je prvo
oko petnaest hiljada prešlo Rajnu, a poslije su divljačni i neobrazovani ljudi zavoljeli zemlju,
način života i galsko blagostanje, pa pošto su privukli mnoge, sada ih u Galiji ima oko sto i
dvadeset hiljada. Sa ovim su se Heduanci i njihovi klijenti jedanput i dvaput oružjem sukobili
pa kada su otjerani, veliki su poraz podnijeli, a sve plemstvo, sav senat i svu konjicu izgubili.
Ovim borbama i porazima slomljeni, oni koji su svojom hrabrošću i gostoprimstvom i
prijateljstvom rimskoga naroda ranije u Galiji mnogs značili, natjeraii su da Sekvanima daju
taoce, najuglednije ljude u državi, a zakletvom državu obavežu da neće tražiti natrag taoce ni
pomoć od rimskog naroda moljakati, niti odbijati da stalno budu pod njihovom vlašću i
gospodstvom. On je jedini iz cijele države Heduanaca koga nisu mogli nagovoriti da se
zakune ili djecu svoju kao taoce dade. S toga razloga on je iz države izbjegao u Rim, došao u
senat da traži pomoć, jer sam nije obavezan ni na zakletvu, ni na taoce. Ali, gore se zlo
dogodilo pobjednicima Sekvanima nego Heduancima, jer je Ariovist, kralj germanski, zasjeo
na njihovu zemlju i treći dio sekvanske zemlje, koji je u cijeloj Galiji bio najbolji, osvojio, a
sada naredio da iz druge trećine Sekvani odlaze zato što je na nekoliko mjeseci ranije
dvadeset i četiri hiljade Haruda njemu bilo došlo, a za njih je trebalo pripremiti mjesto i
boravište. Za nekoliko godina dogodiće se da svi iz galske zemlje budu protjerani i da svi
Germani pređu Rajnu, a ne treba uspoređivati galsku zemlju sa germanskom. Kada je pak

Ariovist jedanput galsku vojsku u borbi savladao, a ta se borba dogodila kod Magetobrige,
oholo je i okrutno naredio i zahtijevao da se kao taoci daju djeca svih najuglednijih i da se na
njih primijene sve vrste mučenja, ako štogod ne bi bilo izvršeno na njegov mig i po njegovoj
želji. On je čovjek neobrazovan, naprasit, bezobziran i njegova se vlast ne može više
podnositi. Ako od Cezara i rimskog naroda nema kakve pomoći, svi Gali moraju činiti isto što
su učinili Helvećani, da se iz domovine isele i da drugo boravište i drugo mjesto udaljeno od
Germana potraže, pa kakva ih god sudbina zadesi, prihvate. Ako ovo Ariovistu bude
dojavljeno, ne treba sumnjati da će nad svim taocima, koji su kod njega, najstrašniju kaznu
izvršiti. Cezar ili ugledom svojim i svoje vojske, ili novom slavom, ili imenom rimskog
naroda može da spriječi da veći broj Germana ne pređe Rajnu, a može i da cijelu Galiju štiti
od Ariovistova nasilja."
32. Kada je Divicijak izrekao ovu besjedu, svi koji su bili prisutni počeše da uz veliko
naricanje od Cezara traže pomoć. Cezar primijeti da neki od Sekvana ne postupaju onako
kako to čine ostali, već da tužno, oborivši glavu, gledaju u zemlju. Začudivši se upita ostale
kakav je razlog takvom držanju. Sekvani ništa ne odgovoriše, već jednako ćuteći tužni
ostadoše. Kako je to od njih više put zahtijevao i uopšte nijednu riječ izvući nije mogao,
Heduanac Divicijak lično odgovori: da je to stoga što im je sudbina jadnija i mučnija nego
kod ostalih, što se sami čak ni potajno ne smiju žaliti ni pomoć moliti, da se boje okrutnosti
Ariovistove baš kao da je tu prisutan, a i zbog toga što se ostalim ipak pruža prilika za bijeg,
da Sekvani, koji su Ariovista primili u svoju zemlju, i čije su sve varošice u njegovoj vlasti,
treba uistinu da pretrpe sve kazne.

33. Saznavši za te razloge, Cezar riječima ohrabri srca Gala i obeća da će to biti njegova
briga, da on gaji veliku nadu da će Ariovist, potaknut njegovim dobročinstvom i ugledom,
učiniti kraj nasilju. Rekavši to, raspusti sastanak. Prema tome, mnoge su ga okolnosti hrabrile
pa je smatrao da o toj stvari treba razmisliti i da treba nešto preduzeti, a naročito što je
Heduance, kao braću i rođake, često od strane senata pozivane, gledao kako ih drže u ropstvu
i pod stegom Germana, a znao je i da su njihovi taoci kod Sekvana i Ariovista pa je bio
svjestan da to, uz toliku moć rimskoga naroda, njemu i državi služi na najveću sramotu.
Malopomalo, Germani se dakle navikavaju da Rajnu prelaze i da ih veliko mnoštvo u Galiju
dolazi, pa je na to gledao kao na opasnost za rimski narod i smatrao da se divljačni i
neobrazovani ljudi neće uzdržati da, kada cijelu Galiju budu zauzeli, kako su to Cimbri i
Teutoni učinili, u pokrajinu ne uđu, a odatle krenu u Italiju osobito stoga što Sekvane od naše
pokrajine dijeli Rona, te je smatrao da se tim mogućnostima treba što prije suprotstaviti. Sam
pak Ariovist toliko se ispunio ohološću i tolikom obiješću da je izgledao nepodnošljiv.
34. Stoga mu se učini pametno da Ariovistu pošalje legate i od njega zatraže da neko mjesto u
sredini između obojice izaberu za razgovor. On želi da s njima raspravi o državi i o
najvažnijim interesima i jedne i druge strane. Ariovist toj delegaciji odgovori: da njemu
štogod treba od Cezara, on bi kod njega došao, a ako on štogod od njega treba, valja da kod
njega i dođe. Osim toga, on se i ne usuđuje da dođe bez vojske u one krajeve Galije koje
Cezar drži, a ne može ni vojsku bez velikog prtljaga i napora da sakupi na jedno mjesto.
Njemu naime čudnovato izgleda šta Cezar, ili uopšte narod rimski, traže u njegovoj Galiji,
koju je u ratu pokorio.

35. Kada su ovi odgovori do Cezara stigli, Cezar mu po drugi put posla legate sa ovakvim
porukama: pošto on, obasut tolikim njegovim i rimskog naroda dobročinstvima, jer je za
vrijeme njegova konzulata nazvan od strane rimskoga naroda prijateljem i kraljem, njemu i
rimskom narodu na taj način zahvalnost iskazuje, ali da se pozvan na razgovor usteže da dođe,
i ne smatra da treba da o zajedničkoj stvari razgovara i razmišlja, on, eto, ovo od njega
zahtijeva: prvo, da više ne prevodi preko Rajne kakav povelik broj ljudstva u Galiju, a zatim
da taoce, koje je dobio od Heduanaca, vrati, a Sekvanima dopusti da uz njegovo odobrenje
vrate one koje su držali; da Heduance nasiljem ne uznemiruju i da njima i njihovim
saveznicima rat ne navještavaju. Ako to tako bude učinio, onda će s njim i s narodom rimskim
biti u postojanoj ljubavi i prijateljstvu; a ako to ne postigne, on će, pošto je za konzulovanja
Marka Mesale i Marka Pizona senat odlučio da, ko god dobije pokrajinu Galiju, koliko to
može, čineći to u korist države, brani Heduance i ostale prijatelje rimskoga naroda, ne
zaboravljajući uvrede nanesene Heduancima.
36. Ariovist na ovo odgovori: da prema ratnom pravu oni koji su pobijedili zapovijedaju onim
koje su pobijedili kako god žele. Tako je isto rimski narod navikao da pobijeđenim
zapovijeda, ne po tuđem nahođenju, već po svojoj volji. Ako on sam narodu rimskom ne
propisuje na koji će se način svojim pravom služiti, nije zgodno da ga rimski narod sprečava
da ostvari pravo koje mu pripada. Heduancima je nametnuo danak, jer su pokušali ratnu sreću
i digli se na oružje pa bili pobijeđeni. Cezar čini veliku nepravdu što mu svojim dolaskom
smanjuje poreze. On Heduancima neće vratiti taoce, niti će njima ni njihovim saveznicima
silom rat navještavati, ako na onome ostanu na čemu su se složili i svake godine budu danak
plaćali. A ako to ne budu učinili, daleko će od njih biti bratsko ime rimskog naroda. A to što
im Cezar poručuje da neće uvrede nanesene Heduancima zaboraviti, niko se s njim bez svoje
opasnosti nije borio. Kada bude želio, neka se upusti u borbu pa će saznati šta su u stanju
nepobijeđeni Germani, veoma iskusni u oružju, koji već četrnaest godina nisu ušli u zatvorene
prostorije. 37. Ovo je u isto vrijeme Cezaru dostavljeno
i legati su dolazili od Heduanaca i Trevera: Heduanci s namjerom da se bune što Herudi, koji
su nedavno u Galiju bili prebačeni, pustoše njihovu zemlju, a oni nisu mogli od Ariovista
osigurati mir, čak i kada su taoce dali. Treveri opet, što je stotinu svebskih sela zaposjelo
obale Rajne i pokušavaju da pređu Rajnu. Na njihovu čelu su braća Nasua i Cimberije. Cezar
je, žestoko uzbuđen takvim okolnostima smatrao da mora požuriti, jer se ne bi mogao
oduprijeti ako bi se kakva nova četa Sveba povezala sa starim Ariovistovim jedinicama.
Stoga, spremivši komoru, ubrzanim maršem, što je mogao brže, požuri prema Ariovistu.
38. Pošto je tri dana proveo na putovanju, javljeno mu je da Ariovist žuri sa svim svojim
jedinicama da osvoji Vesoncion, najveći sekvanski gradić i da je od svojih granica odmakao
tri dana hoda. Da se to ne bi dogodilo, Cezar je smatrao da treba biti osobito oprezan. Naime,
u toj varošici ukazala se vanredna prilika za sve što se odnosilo na ratne potrebe, a ona je i
prirodnim položajem bila tako utvrđena da je pružala naročitu pogodnost za vođenje rata, zato
što rijeka Dubis kao šestarom optočena, gotovo cijelu varošicu opasuje, a ostali prostor, koji
nije širi od šest stotina stopa, kuda rijeka zaobilazi, zauzima veoma visoko brdo tako da obale
rijeke sa obje strane dodiruju podnožje toga brda. Bedem, naokolo izgrađen, stvara od njega
tvrđavu i veže ga s varošicom. Cezar požuri brzim noćnim i dnevnim marševima i tu,
osvojivši varošicu, smjesti posadu.
39. Boraveći nekoliko dana u Vesoncionu ra di nabavke hrane i ostalih potreba, i doznavši za
pričanje Gala, a i trgovaca, koji su isticali kako su Germani ogromna stasa i nevjerovatne
hrabrosti i vješti u oružju, i govorili da su se često s njima susretali i da im čovjek čak ni iz
raz lica ni mrki pogled ne može da izdrži, na šu vojsku najedanput toliki strah spopade da
žestoko potrese i srca i osjećanje svih. On se prvo pojavi kod vojnih tribuna i ostalih
starješina, koji su prijateljstva radi Cezara iz grada pratili, a koji nisu veliko vojno iskustvo
imali. Oni su, navodeći ovaj jedan a onaj opet drugi razlog, koji mu je neophodan za odlazak,
molili Cezara da im po njegovu pristanku bude dozvoljeno da se vrate, a neki su opet,
nemajući kuda od stida, ostajali, kako bi otklonili sumnju u strah. Takvi nisu mogli ni izraz
lica sakrivati, a pokatkad se ni od suza uzdržati, pa povučeni u svoje šatore ili su se tužili na
svoju sudbinu, ili su sa svojim prijateljima kukali nad zajedničkom nevoljom. Po čitavom su
se logoru testamenti javno potvrđivali. Njihovim pričama i strahom počeli su se malopomalo
da uznemiruju čak i oni koji su veliko vojno iskustvo imali, vojnici, centurioni i oni što su bili
na čelu konjice. Oni koji su se među njima smatrali hrabrijim, govorili su da se ne boje
neprijatelja, već tijesna puta i velikih šuma koje su se ispriječile između njih i Ariovista, ili se
plaše da se hrana neće moći bez muke dostavljati. Neki su čak Cezaru javljali da, kada bude
naredio da se logor pokrene i zastave ponesu, vojnici neće htjeti da izvrše tu zapovijest, niti će
zbog straha nositi zastave.
40. Kada je to doznao, sazove zbor svih rodova vojske, sakupi na tom zboru centurione i
žestoko ih optuži što su smatrali da treba da se raspituju i rasuđuju o tome na koju će stranu ili
prema kakvoj odluci će on da ih vodi. Ariovist je, dok je Cezar bio konzul, odveć silno želio
da uspostavi prijateljstvo sa rimskim narodom. Zašto sada neko treba da smatra da će on tako
nepromišljeno odstupiti od obaveze. On je sklon da vjeruje da, pošto se saznaju njegovi
zahtjevi i razmotri pravičnost njegovih uslova, neće odbiti ni njegovu, niti rimskog naroda
naklonost. Ako on, naveden bijesom i ludošću navijesti rat, čega se dakle plaše, ili zašto se ne
uzdaju u svoje junaštvo ili njegovu opreznost? Ogledali su se s tim neprijateljem, prema
pamćenju naših predaka, sa Cimbrima i Teutonima, koje je Gaj Marije raspršio, kada se
očigledno činilo da vojska zaslužuje ne manju slavu od zapovjednika. Okušali su se takođe i
nedavno u Italiji, prilikom robovskog ustanka, kojima su pomogli u izvjesnoj mjeri iskustvo i
disciplina, koje su od nas prihvatili. Da se zaključiti koliki značaj ima upornost i po tome što
su neprijatelje, ranije slabo naoružane, a kojih su se bez razloga bojali, docnije dobro
naoružane, pobjeđivali i kao pobjednike. Napokon, ovo su oni isti Germani sa kojim su se
Helvećani, ne samo u svojoj nego čak i u njihovoj zemlji često sukobljavali i većinom ih
savladavali, a oni ipak nisu mogli da se mjere s našom vojskom. Ako ih uznemiruje nesrećan
rat ili bjekstvo Gala i ako za to raspituju, mogu saznati da ih je Ariovist, pošto su Gali bili
dugotrajnim ratom izmučeni, a on ih je više mjeseci u logoru okruženom barama držao i nije
im mogućnosti za borbu pružao, bez nade na borbu, raštrkane i iznemogle napao i pobijedio,
više razboritošću i lukavošću, nego hrabrošću. Takvoj razboritosti protiv varvara i neiskusnih
ljudi bilo je mjesta, te se čak ni on sam nije nadao da se naša vojska može prevariti. Oni svoj
strah kriju u simuliranju oko prehrane i napora koje nameće putovanje, drsko se ponašaju, bilo
da ne vjeruju u sposobnost zapovjednika, bilo da se usuđuju da mu i sami savjete daju. A to je
njegova briga. Sekvani, Leuci i Lingoni dobavljaju hranu, jer je već i po njivama žito sazrelo
pa će i sami za kratko vrijeme o putu moći da sude. A što kažu da neće naređenja slušati i da
neće zastave nositi, to njega, Cezara, nimalo ne uzbuđuje. On, naime, zna da oni kojima se
vojska nije pokoravala nisu imali sreće ili zbog rđava postupka, ili je zbog nekog nevaljala
čina otkriveno koristoljublje. Helvećanima su dobro poznate njegova čestitost kroz čitav život
i njegova sreća u ratu. Stoga će on pokazati ono što je naumio da ostavi na duže vrijeme i iste
noći oko četvrte straže pokrenuće logor da što prije mogne saznati da li kod njih više vrijedi
stid i dužnost ili strah. Ako, međutim, niko ne pođe za njim, on će ipak krenuti samo sa
desetom legijom u koju ne sumnja i ona će mu biti tjelesna straža. Cezar je ovoj legiji naročito
laskao i u nju se, zbog hrabrosti, najviše uzdao.
41. Pošto je Cezar održao ovakav govor, za divno čudo, sva se mišljenja promijeniše i nastade
veoma veliko ushićenje i želja da se vodi rat. Prvo mu se deseta legija preko vojnih tribuna
zahvali što je o njoj izrekao najbolji sud, uvjeravajući ga da je za vođenje rata potpuno
spremna. Zatim se dogovore i ostale legije sa vojnim tribunima i centurionima prvih redova
da se pred Cezarem opravdaju, da oni smatraju da nikada nisu ni sumnjali, niti se brinuli, niti
je njihovo, već zapovjednikovo, da donosi posljednju odluku o ratu. Pošto im je izvinjenje
prihvaćeno, i pošto je takav Divicijakov postupak odobren, jer je njemu od Gala najviše
vjerovao, da je više od pedeset milja unaokolo mogao povesti vojsku po otvorenim mjestima,
krenu sedmoga dana oko četvrte straže, kako je bio rekao. Kako putovanje nije prekidao,
uhode su ga obavijestile da su Ariovistove čete udaljene od naših na dvadeset i četiri hiljade
koraka.
42. Doznavši za Cezarev dolazak, Ariovist mu uputi legate: da ono što je ranije iz razgovora
zahtijevao može slobodno da se izvrši, jer je smatrao, pošto se blizu primakao, da on to može
bez opasnosti uraditi. Cezar ponudu ne odbaci, pošto je smatrao da se ovaj već vraća zdravom
razumu, jer ono što je ranije na njegovu molbu odbijao, itekako obećava, pa je tako gajio
veliku nadu da će se Ariovist urazumiti zbog mnogih usluga koje su mu učinili i on sam i
rimski narod. Utvrđen je i dan za pregovore, peti od toga roka. Međutim, pošto su često
izmjenjivali izaslanike i s jedne i s druge strane, Ariovist zatraži da Cezar ne dovodi na
razgovor nekog od pješaka. On se boji da ne bude putem zasjede opkoljen, pa neka i jedan i
drugi dođe s konjicom, inače pod drugim uslovima neće doći. Cezar nije htio da se zbog
navedenog razloga pregovor odlaže, a nije se usudio ni da svoju bezbjednost povjeri galskoj
konjici pa odluči da je najcjelishodnije da, pošto se galskim konjanicima oduzmu svi konji,
vojnici, legionari desete legite u koje se najviše uzdao, uzjašu na konje, da ih ima kao
najpouzdaniju zaštitu ako mu štogod bude zatrebalo. Kada se to desilo, nekakav vspnik
desete legije duhovito reče: da Cezar čini više nego što je obećao. Obećao je da će imati
desetu legiju mjesto pretorske kohorte, a on je ubraja u konjicu.
44. Na zahtjeve Cezareve Ariovist ukratko odgovori, a o svojim vrlinama mnogo napriča:
Rajnu je prešao ne svojom voljom, već zamoljen i pozvan od Gala; kuću je i rodbinu napustio
uz veliku nadu na veliku nagradu. On ima boravište u Galiji koje su mu sami ustupili, i taoce
koji su dati uz njihov pristanak, a danak prima prema ratnom pravu koje pobjednici praktikuju
i nameću pobijeđenim. Nije on Galima, već su Gali njemu rat navijestili. Sve su galske države
došle da ga napadnu i protiv njega okrenuli

43. Bila je velika ravnica i na njoj se uzdizao dosta visok brežuljak. Ovo mjesto je bilo
podjednako udaljeno od Ariovistova i Cezareva logora. Onamo su, kako je rečeno, došli na
pregovor. Cezar postavi legiju, koju je bio doveo, na dvije stotine koraka od onoga brežuljka.
Isto se tako i Ariovistovi konjanici zaustaviše na jednakom rastojanju. Ariovist zatraži da se
pregovori vode s konja i da pored njih po desetoro do logor i sve je te vojske u jednoj borbi
rastjerao i nadvladao. Ako ponovo žele da štogod pokušaju, on je spreman da se ponovo bori,
a ako hoće da u miru uživaJu, niJe pravo da odriču danak što su ga dosada po svojoj volji
plaćali. Prijateljstvo rimskoga naroda treba da mu služi na ponos i zaštitu, a ne na štetu, a on
je to s takvom nadom i tražio. Ako rimski narod oprosti danak i one što su se predali izruči,
isto će se tako rado odreći prijateljstva rimskoga naroda kako ga je bio prihvatio. To što dakle
mnoštvo Germana u Galiju prevodi, to čini stoga da sebe obezbijedi, a ne da Galiju osvaja. Za
takav čin dokaz mu je i to što nije došao nepozvan i što nije rat navijestio, nego se branio. On
je u Galiju došao prije nego rimski narod. Nikada prije ovih dana rimska vojska nije prešla
granice galske provincije. Šta on to hoće? Zašto je došao u njegove krajeve? Ova Galija je
njegova provincija, kao što je ona naša. Kao što njemu ne bi trebalo dopustiti da na našu
zemlju vrši napad, isto smo tako mi nepravični što se u njegovo pravo miješamo. Što kaže da
je Heduance nazvao braćom, nije on toliko prost i neuk da ne shvaća situaciju pa da u
najnovijem ratu s Alobrogima ne zna da Heduanci nisu pomagali Rimljanima, niti da su
Heduanci u borbama, koje su vodili sa Sekvanima, imali pomoć rimskog naroda. Trebalo bi
da sumnja da je Cezarevo prijateljstvo nesigurno stoga što drži vojsku u Galiji, da njega
onemogući. Ako se ne udalji i vojsku iz ovih krajeva ne povuče, neće ga držati za prijatelja,
već za neprijatelja. A ako ga ubije, on će mnogim plemićima i prvacima rimskoga naroda
postati drag, jer je to sam od njih doznao preko njihovih glasnika, čiju naklonost i prijateljstvo
može zadobiti njegovom smrću. A ako bude odstupio i Galiju mu u slobodni posjed predao,
on će mu se velikom nagradom odužiti i koje god ratove bude želio da vodi, on će ih bez
ikakve njegove muke i opasnosti izvesti.
45. I Cezar je u tom smislu opširno govorio zbog čega ne može da odustane od namjere.

Niti njegov niti običaj rimskoga naroda ne podnosi da napusti najzaslužnije saveznike i da ne
drži da je Galija više Ariovistova nego rimskog naroda. Arverne je i Rutene u ratu savladao
Kvint Fabije Maksim i njima je rimski narod oprostio i nije ih u provinciju pretvorio, niti im
je danak nametnuo. Kada bi se na kakvo najstarije vrijeme trebalo osvrnuti, najpravednije bi
bilo da u Galiji bude uprava rimskog naroda, a ako bi se trebalo na odluku senata obazirati,
Galija treba da bude slobodna, pa i kada bi bila u ratu savladana, želio je da se ona koristi
svojim zakonima.
46. Dok se tako na sastanku raspravljalo, Cezaru je javljeno da Ariovistovi konjanici prilaze
bliže brežuljku, jašu prema našim položajima pa kamenje i strijele na naše bacaju. Cezar
završi govor, vrati se svojim i naredi im da uopšte nijedne strijele ne bacaju na neprijatelje.
Naime, iako je vidio da će borba s konjicom biti bez ikakve opasnosti za izabranu legiju, ipak
je smatrao da ne treba pružiti mogućnost da se kaže za neprijatelje da ih je on na vjeru
sakupio, a zatim na prevaru uništio. Pošto se među vojskom raširio glas s kakvom je drskošću
Ariovist na sastanku cijelu Galiju Rimljanima odricao, kako su njegovi napali naše konjanike,
i kako je taj događaj odložio pregovore, vojsku obuze mnogo veći žar i volja za bitku.
47. Poslije dva dana Ariovist posla Cezaru legate. Želi da s njim raspravlja o onim stvarima
koje su između njih bile započete, a nisu dovršene: da, ili ponovo odredi dan za sastanak, ili,
ako mu se ovo ne sviđa, da mu nekog od svojih legata pošalje. Cezaru se razlog za razgovor
nije učinio neophodan, tim više što se dan ranije Germani nisu mogli uzdržati da nas ne
napadaju strijelama. Mislio je da će biti vrlo opasno da šalje svoga legata i da ga stavlja pred
divlje ljude. Kao najprihvatljivije činilo mu seda pošalje Gaja Valerija Procila, sina Gaja
Valerija Kabura, mladića veoma velike hrabrosti i ljudskih vrlina, čijem je ocu Gaj Valerije
Flak darovao građansko pravo, a takođe i zbog vjernosti i poznavanja galskog jezika, kojim se
i Ariovist zbog duge prakse dobro služio, a ni Germani nisu imali razloga da mu što nažao
učine. S njima zajedno pošalje mu i Marka Metija, koji je uživao Ariovistovo gostoprimstvo.
Naredi im da ono što Ariovist bude rekao zapamte i da mu dostave. Kada ih je Ariovist kod
sebe u logoru opazio, povika u prisustvu svoje vojske: zašto su k njemu došli? da li da ga
uhode? A kada pokušaše da govore, zabrani im i baci ih u okove.
48. Istoga dana on digne logor i na šest hiljada koraka od Cezareva logora postavi novi pod
brdom. Sutradan provede vojsku pokraj Cezareva logora i na dvije hiljade koraka iznad njega
postavi svoj, s ciljem da Cezaru spriječi dovoz hrane od Sekvana i Heduanaca. Od toga časa
Cezar je svih pet dana svoju vojsku pred logor izvodio i u bojni red postavljao da bi Ariovistu,
ukoliko bi želio da se u borbi ogleda, pružio takvu mogućnost. Sve ove dane Ariovist zadrža
vojsku u logoru i svaki dan bi se ogledao u konjičkoj borbi. Ovakav je bio način borbe u kojoj
su se Germani vježbali: bilo je šest hiljada konjanika, a u istom broju i veoma hitrih i hrabrih
pješaka, koje su iz cijele vojske svaki po jednog birali radi svoje sigurnosti. Sa ovim su se u
bitkama sukobljavali i ovim bi konjanici, ako situacija bude teža, prilazili i u pomoć
pritrčavali, a ako bi ko uslijed teške rane s konja pao, njega bi opkolili. Ako bi trebalo da se
podalje krene, ili brže odstupi, kod njih je brzina zahvaljujući vježbanju bila tolika da su se,
uhvativši se za grivu, u trci s konjima izjednačavali.

49. Kada je Cezar doznao da se Ariovist drži logora, onda on, da ne bi za duže vrijeme bio
onemogućen u dovozu hrane, iznad onoga položaja na kome su Germani bili zasjeli, izabra
pogodno mjesto za logor, udaljen od njih oko šest stotina koraka, pa pošto postavi trostruki
bojni red, dođe do toga mjesta. Naredi da prvi i drugi bojni red ostane pod oružjem, a da treći
utvrđuje logor. Ovo mjesto je, kako je rečeno, bilo udaljeno od neprijatelja šest stotina koraka.
Ariovist posla onamo oko šesnaest hiljada lako naoružanih ljudi, da ta vojska naše plaši i u
izvođenju utvrda ometa. Ali, i Cezar isto tako naredi, kao što je ranije bio odlučio, da dva
bojna reda potiskuju neprijatelja, a da treći dovrši posao. Pošto je logor utvrđen, ostavi tu
dvije legije i dio pomoćnih četa, a ostale četiri povuče u veći logor.
50. Idućeg dana Cezar prema svojoj navici izvede svoju vojsku iz oba logora pa od većeg
logora samo malo krenu, postavi bojni red i pruži neprijatelju mogućnost za borbu. Kada
saznade da oni čak ni tada ne polaze naprijed, oko podne vrati vojsku u logor. Tada napokon
Ariovist posla dio vojske da osvoji manji logor. Borba se s obje strane žestoko vodila, sve do
naveče. Pri zalasku sunca Ariovist povuče u logor svoju vojsku pošto je mnoge rane i zadao i
zadobio. Kada je Cezar zarobljenike raspitivao s kog razloga Ariovist nije bio odlučan u
borbi, saznade da je za ovo uzrok taj što kod Germana postoji običaj da njihove domaćice
gatanjem i vračanjem odlučuju da li treba bitku zametnuti ili ne. I one ovako rekoše: Germani
pobjedu neće moći da izvojuju, ako prije mlađaka budu borbu zametnuli.
51. Iza toga sutradan Cezar ostavi posade i jednom i drugom logoru, koliko mu se učinilo da
je dovoljno, a sve krilne odrede postavi na vidik neprijatelju ispred manjeg logora, jer je
prema broju legijskih vojnika bio slabiji od neprijatelja, a da bi se naoko krilnim odredima
koristio, pošto sam ustroji trostruki bojni red, priđe čak do neprijateljskog logora. Tek tada su
Germani bili prinuđeni da iz logora izvedu svoju vojsku. Rasporede je prema plemenima u
jednakim razmacima: Harude, Markomane, Triboke, Vangione, Nemete, Sedusije i Svebe. A
zatim sav taj bojni red opasaše kolima i taljigama da nikome ne bi ostavili nikakvu nadu u
bijeg. Tamo postaviše žene koje su raširenih ruku i kukajući molile one što su polazili u boj,
da ih ne predaju Rimljanima u ropstvo.
52. Cezar pojedinim legijama stavi na čelo po jednog legata i kvestora da budu svjedoci
njegova junaštva, a sam s desnog krila zametnu boj, jer je doznao da je ta strana najslabija
tačka neprijatelja. I tako naši, na dati znak, na neprijatelja navale, a i neprijatelji su isto tako
iznenada i brzo udarili da nije bilo prilike da se koplja na neprijatelje bace. Pošto su odbacili
koplja, počela je izbliza borba mačevima. Ali Germani, kako im je bio običaj, stvore na brzinu
svoju falangu i odbiju udarce mačeva. Miogi naši vojnici u falangu su upadali, štitove rukama
otimali i povrh toga rane zadavali. Kada je neprijateljski bojni red sa lijevog krila razbijen, i u
bijeg natjeran, Germani su sa desnog krila, zahvaljujući velikoj i brojnoj nadmoćnosti,
žestoko pritiskivali naš bojni red. Publije Kras, koji je, kao mladić bio na čelu konjice, posla u
pomoć našima koji su bili u nevolji treći bojni red, jer je bio lakše naoružan od onih koji su se
po bojištu kretali.
53. Tako je borba izjednačena, pa svi neprijatelji okrenu leđa ne misleći da bježe prije nego
što stignu do rijeke Rajne. Tu vrlo mali broj, ili pouzdavši se u snagu požuri da prepliva, ili
pronašavši splavove, nađe sebi spas. Među ovima je bio i Ariovist, koji dočepavši se čamca
privezana za obalu pobježe na njemu, dok su sve ostale naši konjanici nastavili da progone i
ubijaju. Ariovist je imao dvije žene, jednu po narodnosti Svebu, koju je od kuće poveo, a
DRUgu Noriku, sestru kralja Vokciona, kojom se u Galiji oženio i koju mu je brat poslao.
Obje su u tom bijegu stradale. Imao je i dvije kćeri, od kojih je jedna ubijena a druga
zarobljena. Gaj Valerije Procil, dok su ga u bijegu čuvari okovana sa tri lanca vodili, naiđe na
Cezara, koji je konjicom gonio neprijatelje. Baš taj momenat je Cezara toliko oduševio koliko
i sama pobjeda, jer je vidio da je njegov intimni prijatelj i gost, veoma čestit čovjek, iz
pokrajine Galije, otrgnut iz neprijateljskih ruku i njemu upućen. Taj dakle slučaj, uslijed
Procilove nesreće, ništa nije umanjio Cezarevo uživanje i radost. Procil je ispričao kako su u
njegovu prisustvu tri puta kocku bacali da li da ga odmah u ognju spale, ili da ga sačuvaju za
drugu priliku. Zahvaljujući kocki, on je, eto, ostao živ i zdrav. Isto je tako nađen i Cezaru
doveden i Marko Metije.
54. Kada je glas o ovoj borbi stigao na onu stranu Rajne, Svebi, koji su bili stigli do obale
Rajne, počeše da se kući vraćaju. Njih Ubi, koji su najbliži Rajni, tjerajući preplaše i mnoge
od njih pobiju. Cezar, završivši za jedno ljeto dva najveća rata nešto ranije nego što je
godišnje doba iziskivalo, dovede vojsku u Sekvaniju na zimovanje. Za starješinu zimovnika
postavi Labijena, a sam krenu u ovostranu Galiju da održi zborove.i otprilike za petnaest dana
stiže do zemlje Belga.
3. Kada je tamo iznenada i brže nego što je iko mogao zamisliti stigao, Remi, koji su od

DRUGA KNjIGA

1. Dok je Cezar boravio u ovostranoj Galiji,često su, kao što smo gore istakli, do njega stizala
došaptavanja, a isto je tako bio obaviješten Labijenovim pismom da su svi Belgi, za koje smo
rekli da čine treći dio Galije, protiv naroda rimskog zavjeru skovali i između sebe taoce
izmijenili. A evo koji su uzroci zavjere: prvo, što su se bojali da naša vojska, pošto cijela
Galija bude pokorena, ne produži osvajanje i njihove zemlje, a zatim, što su od nekih Gala bili
uznemirivani, s jedne strane od onih koji nisu htjeli da Germani u Galiji duže borave, pa su
teško podnosili što vojska rimskog naroda u Galiji zimuje i tu se odomaćuje, a s druge od onih
koji su zbog prevrtljivosti i lakoumnosti težili za promjenom poretka, a najposlije i od nekih
koji su u Galiji bili moćni i imali sredstva da pridobiju ljude, pa su se kraljevstva svuda
prisvajala, a oni su to teže mogli postići pod našom vlašću.
2. Uznemiren ovakvim glasinama i pismima,Cezar sakupi u ovostranoj Galiji dvije nove
legije pa početkom ljeta posla legata Kvinta Pedija da ih odvede u unutrašnju Galiju. On
lično, čim je počela pristizati stočna hrana, i sam dođe vojsci. Senonima i ostalim Galima, koji
su bili susjedi Belga, stavi u zadatak da ono što se zbiva saznaju i da ga o tome obavijeste.
Oni su ga svi neprestano obavještavali da se čete kupe i vojska na jedno mjesto dovodi. Tada
je tek shvatio da ne treba da odgađa, već da na njih krene. Pošto je hrana osigurana on
pokrenu logor

Belga Galiji najbliži, pošalju mu legate Ikcija i Andekumborija, prvake države, da mu saopšte
da oni sebe i sav svoj imetak predaju na milost i nemilost narodu rimskom, da se nisu složili
sa ostalim Belgima i da nisu kovali zavjere protiv rimskog naroda, a da su spremni i da taoce
daju, da zapovijesti izvršavaju, da ih u gradove primaju i da ih hranom i ostalim potrebama
pomažu. Svi su drugi Gali pod oružjem, a Germani, koji s ove strane Rajne borave, s njima su
se sjedinili, a toliko je kod svih njih ogorčenje da čak ni Svesione, braću svoju i rođake, koji
se istim pravom i istim zakonima služe i s njima istu vlast i upravu dijele, nisu mogli odvratiti
da uz ove ne pristanu.
4. Kada ih je ispitao koje su to i kakve države, i kolika im je vojna snaga, ovo je otkrio: većina
Belga potiče od Germana, oni su odavno prešli Rajnu i zbog plodnosti zemlje tu su se i
zaustavili. A Gale, koji su ta mjesta naseljavali, oni su otjerali i samo su oni, prema pamćenju
naših predaka, dok je cijela Galija pustošena, spriječili Teutone i Cimbre da upadaju u našu
zemlju. To je razlog što su oni zbog sjećanja na te događaje stekli veliki ugled i veliku vojnu
snagu. Remi su govorili kako su sve ispitali što se tiče njihova brojnog stanja, stoga što su kao
srodnici i rođaci bili u vezi, pa su doznali koliku je pomoć na zajedničkom sastanku Belga
svaki obećao za vođenje tog rata. S obzirom na junaštvo, na ugled i na brojno stanje, među
njima najviše vrijede Belovaci, koji mogu da sakupe sto hiljada naoružanih vojnika, a od toga
broja obećali su šezdeset hiljada odabranih. Za sebe traže komandu u cijelom ratu. Svesioni su
njihovi susjedi i oni imaju veoma prostrana i veoma plodna polja. Kod njih je bio kralj, koliko
se još mi sjećamo, Divicijak, najmoćniji u čitavoj Galiji, koji je držao u rukama kako veliki
dio naše zemlje, tako isto i Britanije. Sada je kralj Galba i na njega je, zbog pravičnosti i
mudrosti, a po želji svih, prenesena cjelokupna ratna komanda. Imaju dvanaest gradova i
obećavaju pedeset hiljada naoružanih vojnika, koliko upravo i Nervi, koji se među njima
smatraju kao najdivljačniji, a najviše su i udaljeni. Petnaest hiljada obećavaju Atrebati, deset
hiljada Ambijani, dvadeset i pet hiljada Morini, devet hiljada Menapi, deset hiljada Kaleti, a
isto toliko Velio kasi i Viromandi, devetnaest hiljada Atuatuci. A Kondrusi, Eburoni, Cerosi i
Cemani, koji se jednim imenom nazivaju Germani, računaju sa četrdeset hiljada.
5. Pošto Cezar Reme ohrabri i uz prijazne riječi isprati, naredi da cijeli senat pred njega doće i
da mu se kao taoci dovedu djeca prvaka. Sve je to s njihove strane do određenog dana
savjesno izvršeno. On sam pruži Heduancu Divmcijaku najveću podršku i uvjeri ga koliko je
državi stalo da se radi opšteg interesa vojska rascjepka, kako se ne bi morali s tolikom silom u
isto vrijeme sukobiti. To se može postići ako Heduanci dovedu svoje čete na granice
Belovaka i počnu njihova polja pustošiti. Uz ovakve naloge on ga od sebe otpusti. Pošto je
vidio da mu sve čete, zbijene na jedno mjesto, prilaze, i doznao od uhoda koje je bio poslao,
kao i od Rema da nisu daleko, požuri da preko rijeke Aksone, koja je na krajnjim granicama
remskim, prevede vojsku i tu postavi logor. Taj položaj i obale rijeke osiguravali su jedno
krilo logora, čuvali ono što je bilo iza njega u pozadini i postigli to da se hrana od Rema i iz
ostalih država mogla do njega bez opasnosti dostaviti. Na toj rijeci bijaše most. Tu on postavi
stražu, a na drugoj strani rijeke ostavi legata Kvinta Titurija Sabina sa šest kohorata i naredi
da se logor osigura bedemom visokim dvanaest stopa kao i jarkom dubokim osamnaest stopa.
6. Od ovoga logora na osamnaest hiljada koraka bio je remski gradić po imenu Bibrakt. Njega
su Belgi uz veliki pritisak počeli s puta da napadaju pa se toga dana jedva održao. A evo na
koji način napadaju Gali i Belgi: pošto se mnoštvo ljudi po svim bedemima rasturi, sa svih
strana se počne bacati kamenje, zid se isprazni od branilaca pa kada naprave kornjaču, prilaze
kapiji i bedem potkopavaju, a onda ostalo ide lako. Jer, kada toliko mnoštvo počne da baca
kamenje i koplja, niko ne može da se na bedemu održi. A kada je noć donijela kraj opsadi,
Ikcije Rem, koji je među svojim uživao veliki ugled i ljubav, a tada je bio na čelu grada i bio
jedan od onih koji su kao legati bili došli kod Cezara poradi mira, uputi glasnike da kažu da
on, ako mu se ne ukaže pomoć, ne može više izdržati.
7. Cezar oko pola noći, posluživši se istim vođama koji su kao glasnici od Ikcija bili došli,
posla građanima u pomoć strijelce Numide i Krićane i praćkaše Balearce. Njihovim dolaskom
kod Rema se uz nadu na odbranu pojavi i želja za napadom, a neprijateljima s istog razloga
iščeznu nada da zagospodare gradićem. Stoga su se nešto malo pokraj grada zadržali, njive
remske opustošili i pošto su sva sela i građevine, dokle su mogli doprijeti spalili, krenu sa
svim četama prema Cezarevu logoru i na nepune dvije hiljade koraka postave logor. Ovaj se
logor, kako se moglo raspoznati prema dimu i vatrama, pružao u širinu na više od osam
hiljada koraka. 8. Cezar odluči da se od borbe uzdrži prvo zbog mnoštva neprijatelja, a drugo
zbog osobitog uvjerenja u njihovu hrabrost. Ipak je u konjičkim okršajima svakodnevno
ispitivao koliko neprijatelj ima hrabrosti i u šta se naši smiju pouzdati. A kada se osvjedočio
da naši nisu slabiji, jer je mjesto ispred logora za postrojenje bojnog reda po prirodi zgodno i
prikladno, pošto je ovaj brežuljak, gdje je logor bio postavljen, izdignut nešto malo iznad
ravnice i toliko se na suprotnu stranu u širinu pružao koliko je mjesta mogao da zauzme
postavljeni bojni red, a s obje strane je bio strm i sa lica blago nagnut pa malopomalo prelazio
u ravnicu, on s obje strane tog brežuljka izvede poprečni šanac na oko četiri stotine koraka, a
na krajnjim šančevima podigne tvrđavice i tu smjesti katapulte da ne bi neprijatelji, kada budu
postavili bojni red, bili brojno nadmoćniji i boreći se sa strana mogli da ih opkole. Učinivši to,
ostavi u logoru dvije legije, koje je nedavno bio popisao, da može ako bi se ukazala potreba
priteći u pomoć, a ostalih šest legija postavi u bojni red pred samim logorom. Isto tako i
neprijatelji svoje čete iz logora izvedoše i postrojiše.
9. Između naše i neprijateljske vojske nalazilo se veliko močvarno zemljište. Neprijatelji su
iščekivali ne bi li ga naši prešli, a naši su opet dobro naoružani namjeravali, ako bi ovi počeli
da ga prelaze, da ih u tome spriječe i da ih napadnu. U međuvremenu, između dva bojna reda
vođena je konjička borba. Kako ni jedni ni drugi nisu počeli da prelaze močvaru, a konjička
bitka je za naše bila povoljnija, Cezar svoje povuče u logor. Neprijatelji odmah s toga mjesta
požure rijeci Aksonu, koja je, kako je istaknuto, tekla iza našeg logora. Tu su oni, pronašavši
plićake, pokušali da prebace dio svojih četa s namjerom da, ako mognu, osvoje tu tvrđavu,
kojom je zapovijedao Kvint Titurije, i da razore most, a ako ne budu mogli, da opustoše
remska polja koja su našim za vođenje rata bila od velike koristi pa da našim spriječe
dobavljanje hrane.

10. Obaviješten od Titurija, Cezar prevede preko rijeke cjelokupnu konjicu, lako naoružane
Numiđane, praćkaše i strijelce pa navali na neprijatelje. Na tom se mjestu zametne žestoka
bitka. Naši napadnu nespremne neprijatelje pored rijeke i od njih veliki broj pobiju, a ostale,
koji su vrlo odvažno preko njihovih tijela pokušali da pređu, pomoću mnogih strijela odbiju i
prve koji su bili prešli, opkolivši ih konjicom poubijaju. Kada su neprijatelji doznali da ih je
nada u osvajanje grada i prelazak rijeke iznevjerila, kada su vidjeli da naši radi borbe ne
istupaju na nezgodno mjesto i kada ih poče da muči glad i oskudica, sazvaše zbor pa odluče
da je najbolje da se svaki svojoj kući vrati i da se odasvud sakupe da brane one u čiju zemlju
Rimljani najprije budu vojsku doveli. Bolje je, naime, boriti se u svojoj nego u tuđoj zemlji i
koristiti se obiljem domaće hrane. Na takav ih je zaključak uz ostale razloge navela i činjenica
što su bili doznali da se Divicijak i Heduanci približuju zemlji Belovaka. Niko nije mogao da
ih nagovori da se duže zadržavaju, niti da svojima pomoć pružaju.
11. Pošto je takav zaključak donesen, oko druge straže, uz veliku buku i galamu izađoše iz
logora bez ikakvog određenog reda i komande, jer se svako na putu gurao za prvo mjesto i
žurio da kući stigne pa se tako dogodilo da je pokret izgledao veoma sličan bijegu. Saznavši
odmah preko uhoda za ovaj događaj, a bojeći se i zasjede, jer još nije bio otkrio zbog čega su
odstupili, Cezar zadrži vojsku i konjicu u logoru. U ranu zoru, pošto su uhode događaj
razjasnile, posla cijelu konjicu da zadržava prednju četu, a kao zapovjednike postavi im
Kvinta Pedija i Lucija Aurunkuleja Kotu i naredi da ih slijedi legat Tit Labijen sa tri legije.
Oni napadnu prednje čete i goneći ih više hiljada koraka poubijaju veliki broj onih što su bili
u bijegu. Dok se i posljednja četa do koje su bili stigli zaustavljala i napad naših vojnika
hrabro zadržavala, prvi, čuvši viku, i videći rasturene bojne redove, potraže spas u bijegu,
pošto je izgledalo da su daleko od opasnosti i da ih nikakva nevolja a ni komanda ne
zadržava. Tako naši bez ikakve opasnosti u toku cijeloga dana pobiju mnoštvo njihovih, a
pred zalazak sunca prestanu i, kako je bilo naređeno, u logor se povuku.
12. Sutradan, prije nego su se neprijatelji od straha pribrali, Cezar odvede vojsku u zemlju
Svesiona, koji su bili susjedi Remima, pa prevalivši dug put požuri prema gradiću Noviodunu.
Tu pokuša da ga s puta osvoji, jer je čuo da je bez branilaca, ali zbog širine šanca i visine
bedema, iako ga je malo ljudi branilo, nije ga mogao osvojiti. Utvrdivši logor, podigne
zaštitne krovove i počne da priprema sve što je bilo potrebno za opsadu. U međuvremenu,
veliko mnoštvo Svesiona, koji su bili u bjekstvu, nagrne te noći u grad. Postavivši na brzinu
zaštitne krovove kraj grada, podigavši nasip i izgradivši kule Gali, uplašeni veličinom
građevina, koje niti su ranije vidjeli niti su za njih čuli, a i hitrinom rimskih vojnika
uznemireni, pošalju Cezaru legate radi predaje, a pošto su Remi zamolili da ih poštede, oni u
tome i uspiju.
13. Pošto Cezar prmmi prvake grada kao taoce i dva sina samoga kralja Galbe, i pošto mu je
cijelo oružje iz grada predato, primi Svesione na predaju i vojsku povede protiv Belovaka.
Kako su se s cijelom imovinom bili sklonili u grad Bratuspancij, a Cezar je s vojskom od toga
grada bio daleko oko pet hiljada koraka, svi stariji, izašavši iz grada, počeše širiti ruke prema
Cezaru i glasno stavljati do znanja da mu dolaze na vjeru i pod vlast i da se ne bore protiv
rimskoga naroda. Na isti način, pošto je prišao gradu i tu logor postavio, dječaci i žene prema
svome običaju raširenih ruku sa bedema zamole od Rimljana mir.
14. Divicijak, u ime ovih — jer se poslije odlaska Belga, pošto je raspuštena i vojska
Heduanaca, bijaše njemu priklonio — uze riječ: Belovaci su za čitavo vrijeme bili u dobrim i
prijateljskim odnosima prema državi Heduanaca, ELI, natjerani od svojih prvaka, koji su
govorili da je Cezar Heduance u roblje pretvorio, podnose sve sramote i uvrede, pa su se od
Heduanaca odmetnuli i narodu rimskom rat navijestili. A oni, koji su bili pristalice takve
odluke, pošto su shvatili kakvu su nesreću zemlji nanijeli, pobjegli su u Britaniju. Ne samo
Belovaci, nego i Heduanci, mole da se prema njima pokaže blag i milostiv. Ako to bude
učinio, on će ojačati ugled Heduanaca kod svih Belga, a na njihovu su pomoć i materijalna
sredstva navikli prilikom preduzimanja ratova, ukoliko ih bude.
15. Cezar reče da će ih zbog ugleda Divicijakova i ugleda Heduanaca primiti pod okrilje i da
će ih zaštititi, a kako je država među Belgima uživala veliki ugled i isticala se mnoštvom
stanovnika, zatraži šest stotina talaca. Pošto su mu ovi predati i pošto je cjelokupno oružje iz
grada pokupljeno, on krene iz toga mjesta i dođe u zemlju Ambijana, koji sebe i sve svoje bez
oklijevanja predadoše. Do njihove su zemlje dopirali Nervi. Pošto se Cezar o njihovu
karakteru i njihovim običajima raspitao, doznao je ovo: trgovci nemaju do njih nikakva
pristupa, ne dopuštaju da se uvozi ništa od vina i ostalih stvari koje se odnose na raskoš, jer
smatraju da od takvih predmeta duh slabi a snaga popušta. To su ljudi divljačni i velike
hrabrosti, koji grde i optužuju ostale Belge što su se rimskom narodu predali, a otadžbinu i
čast pod noge bacili. Tvrde da neće ni legate slati, niti će ikakav mirovni ugavor prihva čak ni
pogled nije mogao prodrijeti. Kako je ovaj način odbrane našoj vojsci ometao put, Nervi
TITI.su smatrali da se ne treba oglušiti o savjet koji im je dat.
16. Pošto je tri dana preko njihove zemlje putovao, saznao je od zarobljenika da rijeka Sabis
nije od logora udaljena više od deset hiljada koraka. Preko te rijeke svi su Nervi zasjeli i tu
očekuju dolazak Rimljana zajedno sa svojim susjedima Atrebatima i Viromanduima— jer su i
jedne i druge nagovarali da istu ratnu sre
17. Kada je za te događaje saznao, posla naprijed uhode i centurione da izaberu zgodno
mjesto za logor. Mnogi od Belga koji su se predali, i ostalih Gala koji su idući za Cezarem
zajedno putovali, a neki od njih, kako se docnije od zarobljenika saznalo, posmatrali tih dana
način putovanja naše vojske, stignu noću do Nerva. Ovi im saopšte da se između pojedinih
legija nalazi veliki broj tovarnih kola i da neće biti nikakve teškoće, pošto prva legija u logor
dođe, a između ostalih legija ostane velika praznina, da se ona pod teretom napadne. Zatim bi
dvije legije, koje su posljednje bile popisane, zaklanjale cijelu vojsku i služile kao zaštita
komore. Kada bude razbijena i pošto im komora bude oduzeta, dogodiće se da se ostale neće
usuditi da daju otpor.
18. Ovakva je bila priroda mjesta koje su naši izabrali za logor: brežuljak od vrha jednako
strm naginjao se prema rijeci Sabisu, koju smo gore spomenuli. Od te rijeke na jednakom
usponu, na drugoj strani i nasuprot ovome, izdiže se brežuljak, čiji je donji kraj na dvije
stotine koraka brisan, a gornji dio šumovit tako da se nije moglo lako vidjeti šta se tamo
nalazi. Između tih šuma neprijatelji su se potajno sakrivali, a na otvorenom mjestu, duž rijeke,
vidjele su se malobrojne konjičke straže. Dubina rijeke je bila oko tri stope.

atuka, a ona je već na putu. Izgleda da su i žene, i one koji su prema godinama za borbu
nekorisni, prebacili u onaj prostor u kome zbog bara vojsci prilaza nije bilo.
19. Pošto je Cezar konjicu naprijed poslao, slijedio ju je s cjelokupnom vojskom, ali način i
poredak vojske drukčije se ponašao nego što su Belgi Nervima dostavili. Naime, kako se
neprijateljima približavao, Cezar je prema svojoj navici vodio šest legija bez prtljage, a iza
njih je ostavljao prtljagu cijele vojske.

Naši konjanici sa praćkašima i strijelcima, prešavši rijeku, zametnuše boj. Dok su se oni
vraćali svojim u šumu, i iz šume ponovo na naše navaljivali, naši se nisu usuđivali da ih u
odstupanju tjeraju dalje od granice do koje su se pružala otvorena mjesta. U međuvremenu,
šest legija koje su bile prve stigle rasporediše rad i počeše da utvrđuju logor. Kada opaze prvu
komoru naše vojske, oni koji su bili u šumi skriveni, a to im je vrijeme odgovaralo da
zametnu boj, pošto u šumi vojsku i pomoću kupina i trnja, koje je raslo između njih postigli
da ova živa ograda poput zida pruži zaštitu. Tuda se ne samo nije moglo proći, nego

U prilog tome je išla takođe i odluka onih što su stvar dostavljali, a to je stoga što Nervi od
davnina kao konjanici nisu ništa predstavljali niti se do dana današnjega u tom pravcu
osposobljavaju, nego sve što mogu to je da kao pješaci nešto vrijede, da bi lakše konjicu
susjeda, kada bi njima pljačke radi dolazila, onemogućili, posjekli nježna stabla i stavili gusto
granje, koje raste u širinu, pa bi još i bojne redove postave, a i sami se ohrabre, iznenada u
trenutku koji im je odgovarao da otpočnu borbu sa svom vojskom naprijed izlete i napadnu na
naše konjanike. Pošto su ih naši rastjerali i nevjerovatnom brzinom potisnuli, dotrče do rijeke
tako da se činilo da su skoro istovremeno i kraj šume, i na rijeci, i već u našim rukama.
Takođe istom brzinom pojure suprotnim brežuljkom na naš logor i na one što su bili zauzeti
poslom.
20. Cezar je morao da u isto vrijeme sve uradi: da zastavu naprijed istakne, a to je bio znak
kada treba potrčati na oružje, da trubom da znak, da s posla pozove vojnike koji su bili malo
podalje otišli radi traženja građe za nasip, da postroji bojni red, da ohrabri vojnike, da dade
znak za napad. Veliki dio tih poslova ometali su kratkoća vremena i napad neprijatelja. Tim
nevoljama su dvije okolnosti išle u prilog, znanje i vojničko iskustvo, jer su se, poučeni u
ranijim bitkama, mogli i sami isto tako valjano odlučivati šta treba raditi, a da od drugih
pouku ne uzimaju. A i Cezar je bio zabranio pojedinim legatima da se od svojih legija
udaljuju, dok se logor ne utvrdi. Oni zbog blizine i brzine neprijatelja nisu od Cezara
očekivali nikakve zapovjesti, već su lično upravljali kako im se svidjelo.
21. Pošto je naredio da se uradi ono što je trebalo, Cezar krene, kuda ga put nanese, da hrabri
vojnike i stigne do desete legije. Pošto kraćom besjedom ohrabri vojnike toliko da zadrže u
sjećanju svoje prijašnje junaštvo, da se duhom ne pokolebaju i da napad neprijatelja hrabro
izdrže, a budući da neprijatelji ne bijahu dalje, već koliko se moglo kopljem dobaciti, dade
znak da se bitka zametne. Isto tako, u cilju hrabrenja, krenu i na drugu stranu i susretne se sa
borcima. Vrijeme je bilo toliko oskudno, a duh neprijatelja za borbu toliko odvažan, da nije
bilo prilike ne samo da se stave odlikovanja, nego čak ni da se navuku šljemovi i da se sa
štitova skinu navlake. Svako se zaustavi na onom mjestu na koje ga je slučaj nanio pa čim bi
prve zastave opazio, uz njih bi se i priključio da ne bi, tražeći svoje, gubio na vremenu.
22. Postrojivši vojsku više onako kako su to iziskivali priroda mjesta, nagib brda i vremenske
potrebe, a ne vojno pravilo i red, jer su se razdvojene legije, jedna s jedne a druga s druge
strane, neprijateljima suprotstavljale pa je zbog gustih ograda, koje su bile kako smo ranije
naveli po sredini razmetnute, pogled bio onemogućen, te se ni izvjesne pomoćne čete nisu
mogle razmjestiti ni predvidjeti šta je kojoj strani bilo potrebno, a nisu se mogla ni sva
naređenja izvršavati. Stoga su u tako neujednačenoj situaciji i posljedice takođe različite.
23. Vojnici devete i desete legije, kako su se na lijevoj strani bojnog reda bili postrojili, bace
koplja na Atrebate — jer je njima pripadala ona strana — od trke i umora iscrpljene, a od raka
izmučene pa ih sa višeg položaja u rijeku brzo natjeraju. I, dok su oni pokušavali da rijeku
preplivaju, ovi ih počnu progoniti i veliki broj pobiju mačevima. Ni sami se nisu ustručavali
da pređu rijeku i da prelazeći ponovo na nepogodnu mjestu i nastavljajući bitku natjeraju u
bijeg neprijatelje, koji su se odupirali. Isto tako na drugoj strani dvije razdvojene legije,
jedanaesta i osma, pošto su porazile Viromanduje, sa kojim su došle u sukob, vodile su bitku
sa višeg položaja na samim obalama rijeke. A skoro po čitavu logoru, koji je bio opustio i s
čela i s lijeve strane, pošto se na desnom krilu zaustavila dvanaesta, a nedaleko od nje sedma
legija, svi Nervi, pod vođom Boduognatom, koji je imao glavnu komandu, pojuriše u veoma
stisnutom redu prema onoj strani čiji jedan dio poče s otvorenog boka legije opkoljavati, a
drugi najviše mjesto logora napadati.
24. U to isto vrijeme su naši konjanici i lako naoružani pješaci, koji su s njima zajedno bili, a
za koje sam rekao da su pri prvom neprijateljskom napadu bili rastjerani, pošto su se u logor
povukli, pošli su u susret neprijateljima, ali su se ponovo povukli na drugu stranu. U
međuvremenu komordžije, koje su sa zadnjih kapija i najvišeg vrha brda opazile da naši kao
pobjednici prelaze rijeku, krenu u pljačku. Ali kada se obazriješe i vidješe da se neprijatelj po
našem logoru kreće, strmoglavo se dadoše u bijeg. Istovremeno se zaori jauk i lelek onih što
su sa prtljagom stizali pa su prestrašeni jedni na jednu, a drugi na drugu stranu srljali.
Treverski konjanici, o čijem junaštvu među Galima vlada jedinstveno mišljenje, uzbuđeni
svim ovim događajima, a ove su njihove vlasti poslale u pomoć, stigli su do Cezara. Ali, kada
vidješe da je logor ispunjen mnoštvom neprijatelja, da su naše legije potisnute i da se nalaze
skoro opkoljene, da su numiđanski kočijaši, konjanici i praćkaši raštrkani i rastjerani i da
bježe na sve strane, krenuše kući, izgubivši nadu na spas. Svojoj upravi jave da su Rimljani
rastjerani i savladani, a da je neprijatelj postao gospodar njihova logora i komore.
25. Pošto je ohrabrio desetu legiju Cezar se uputi ka desnom krilu svoje vojske. Tu je
primijetio kako su njegovi pritiješnjeni, kako vojnici dvanaeste legije, pošto su bojne znakove
na jedno mjesto zbili, sami sebi predstavljaju teret u borbi. Utvrdio je da su svi centurioni
četvrte legije poubijani, a ubijen je i zastavnik, a zastava izgubljena, a zatim da su skoro svi
centurioni ostalih kohorata bili ili ranjeni ili poubijani, a među njima i primipil Publije
Sekstije Bakul, veoma hrabar muž, mnogim i teškim ranama izmučen tako da se već nije
mogao ni na nogama držati. On je vidio da su ostali bili u zakašnjenju, da neki iz pozadine
izmoreni izmiču iz boja i izbjegavaju oružje, dok neprijatelji, nailazeći sa čela, sa nižeg
položaja, borbe ne prekidaju, nego s obje strane navaljuju, da je situacija kritična i da nema
nikakve pomoći koja bi se mogla poslati. Tada nekom vojniku iz pozadine istrgne štit, jer je i
sam tamo bez štita bio došao, pa stupi u prvi bojni red i pozivajući centurione, a hrabreći
ostale vojnike, naredi da se zastave ponesu, a manipuli razrijede, kako bi se mogli mačevima
poslužiti. Njegovim dolaskom vojnicima je vraćena nada i okrijepljen duh, a pošto je svaki
želio da pred očima vojskovođe pokaže kako u krajnjoj opasnosti po sebe izvršava zadatak, to
je i napad neprijatelja nešto zaustavljen.
26. Kada je Cezar vidio da je neprijatelj i sedmu legiju stavio na iskušenje, upozori vojne
tribune da legije malo zbiju i da, okrenuvši zastave, navale na neprijatelja. Oni to učine i kako
su jedni drugim u pomoć priticali, a nisu se ni bojali da ih neprijatelji s leđa opkole, počeše se
odlučnije odupirati i hrabrije boriti. U međuvremenu, vojnici dviju legija koje su u pozadini
služile kao zaštita komori, pošto je borba naviještena, brzo krenu i neprijatelj ih opazi s vrha
brda. A Tit Labijen, dočepavši se neprijateljskog logora pa posmatrajući sa višeg položaja
kako se situacija u našem logoru razvija, posla našim u pomoć desetu legiju. Kada su oni po
bijegu konjanika i kočijaša doznali kako stvar stoji, i u kolikoj se opasnosti nalazi i naš logor i
legija i vrhovni komandant, ništa im ne preostade nego da što brže udare po neprijatelju.
27. Njihovim dolaskom situacija se toliko izmijenila da naši, pa čak i oni što su bili iscrpljeni
ranama i popadali, oslonivši se na štitove, ponovo uspostave borbu, a kočijaši, posmatrajući
preplašene neprijatelje, čak i nenaoružani polete na naoružane. Konjanici opet, da bi sramotu
zbog bijega hrabrošću iskupili, isticali su se na svim mjestima u želji da se pokažu pred
vojnicima legionarima. No, i ne preostao blago uzdignut prilaz, najviše dvije
prijatelji su isto tako, u posljednjoj nadi u stotine stopa u širinu. Ovo su mjesto bili osi
spas, pokazali toliku hrabrost da su, kad su im gurali dvostrukim i vrlo visokim zidom, a za
prvi popadali, najbliži do njih nastupali na tim su stijene ogromne težine i odveć oštre
mjesto palih pa preko njihovih tijela vodili kolce na bedem naslagali. Oni su i sami postali
borbu. Kada su i ovi popadali i kada su im lje od Cimbra i Teutona koji su, kada su u našu
ševi složeni na gomilu, oni što su preostali provinciju i Italiju putovali, ostavili s one
na naše su kao na gomile bacali strijele, a strane rijeke onaj prtljag koji sa sobom nisu
koplja u međuvremenu dočekivali i odbacivali mogli vući ni nositi. Uz njega su postavili svo
te se moglo zaključiti da nije uzalud što se ju stražu i zaštitu od šest hiljada ljudi. Po
ljudi tolike hrabrosti usuđuju da pređu najši slije njihove propasti, mnogo godina su ih uzne
ru rijeku, da se popnu na najviše obale, da sa miravali susjedi, tako da su im sada rat name
vladaju najteži položaj, jer je tako veliko odu tali, a sada se opet od rata branili. Na kraju
ševljenje učinilo lakim ono što je bilo naj su uz pristanak svih ugovorili mir i ovo mjesto
teže. sebi kao boravište izabrali.
28. Pošto je ova bitka završena pa je pleme 30. U prvi mah, kada je stigla naša vojska,
i ime Nerva dovedeno gotovo do istrebljenja, oni oni su iz grada često napadali i u manjim
okr
stariji, za koje smo bili rekli da su zajedno sa šajima se s našim sukobljavali, a zatim, kada
djecom i ženama prebačeni u bare i močvare, su se opasali šancem od dvanaest stopa, a u op
smatrali su, kada je ova bitka objavljena, da po segu od petnaest hiljada koraka, i obezbijedili
bjednicima ne predstoji nikakva smetnja, a pobi gustim tvrđavicama, nisu više napuštali grad.
jeđenima nikakva bezbjednost. Oni što su pre Kada su vidjeli da su zaštitni krovovi izvede
živjeli, uz zajednički pristanak pošalju Ce ni, nasip izgrađen, a podaleko i kula postavlje
zaru legate, predaju mu se i spominjući poraz na, prvo su se sa zida ismijavali, a zatim i gla
države rekoše da su spali od šest stotina na sno izrugivali stoga što se takva zgrada na to
tri senatora, a od šezdeset hiljada ljudi jedva likom razmaku podiže: zar da se u takve ruke
na pet stotina koji se mogu oružja prihvatiti. ili u takve snage pouzdaju ljudi da mogu na be
Njih je Cezar, izgleda dirnut milosrđem, kao dem postaviti takvu grdosiju od kule, naravno s
bijednike i pokajnike veoma brižno zaštitio i obzirom na ljude tako sitna rasta — jer je veći
dozvolio da se koriste svojom zemljom i grado nom svima Galima zbog njihovih krupnih
tijela
vima, a susjedima je naredio da se i oni i njiho naš mali rast služio na podsmjeh. — ?
vi uzdržavaju od nepravde prema njima. 31. Međutim, kada su vidjeli da se ova spra
29. Atuatuci, o kojima smo ranije govorili, va uistinu pokreće i bedemima približava, uz
krenu Nervima u pomoć sa svim jedinicama. Me nemireni novom i neuobičajenom grdosijom,
po
đutim, kada su saznali za ishod ove bitke, s pu slaše Cezaru legate za mir i oni mu ovako re
ta se kući vrate. Pošto su sve svoje gradove i koše: oni ne smatraju da Rimljani bez božanske
tvrđave napustili, prevedu sve svoje građane u pomoći rat vode, pošto mogu takvom brzinom
da
jedan grad koji je priroda vanredno osigurala. pokreću tako visoke sprave i da se iz blizine
Iako je on sa svih strana imao vrlo visoke sti bore. Oni su govorili da sebe i svu svoju imovinu
jene i strme strane, samo je s jedne strane bio stavljaju pod njihovu vlast. Jedino mole i pre

klinju da ih ne lišava oružja, ako slučajno zbog

svoje blagosti i pitomosti, o kojoj su i sami od drugih čuli, odluči da Atuatuci budu
pomilovani. Njima su skoro svi susjedi neprijatelji i zavide njihovoj hrabrosti, i od njih se,
ako bi predali oružje, ne bi mogli da brane. Bolje im je da im se sve drugo desi, da pretrpe ma
kakvu nezgodu od rimskog naroda nego da ih oni muče i ubiju, a bili su navikli da njima
gospodare.
32. Cezar im na to odgovori: on će više po
navici nego po zasluzi poštediti građanstvo ako se bude predalo prije nego što bojni ovan
dodirne bedem, a za predaju nema nikakva uslova osim da se oružje položi. On će im učiniti
ono što je i Nervijima učinio i susjedima će narediti da podanicima rimskog naroda ne nanose
nikakve nepravde. Kada im je ova odluka saopštena, rekoše da će učiniti sve što je
zapovijeđeno. Pošto je velika količina oružja bačena sa zida u šanac, koji se nalazio ispred
grada, tako da su gomile oružja bile gotovo izjednačene sa najvećom visinom zida i nasipa,
ipak je oko jedne trećine, kako se docnije saznalo, u gradu sakriveno i zadržano. Oni su taj
dan otvorili kapije i iskoristili mir.
33. Cezar naredi da se pred veče kapije zat
vore pa da vojnici izađu iz grada kako građani ne bi pretrpjeli kakvo nasilje. Oni su, kako se
doznalo, prema ranije donesenom zaključku vje rovali da će naši, pošto se izvrši predaja,
straže odvesti i one neće tako savjesno dužnost vršiti pa su djelimično s onim oružjem što su
ga zadržali i posakrivali izvršili napad na naše, a djelimično sa štitovima napravljenim od kore
ili ispletenim od šiblja, a njih su često, kako je to oskudica u vremenu iziskivala, opšivali
krznima. Za vrijeme treće straže, a tgzgleda da je to predstavljalo najpogodniji trenutak za
napad na naša utvrđenja, oni iznenada izvrše iz grada juriš sa svim četama. Kada se

na brzinu, kako je Cezar ranije bio zapovijedio,

vatrom dao znak za slučaj opasnosti, iz prvih redova onamo potrčaše, a neprijatelji prihvate
takvu borbu kao hrabri ljudi koji su morali da se u posljednjoj nadi na spas bore na nezgodnu
mjestu protiv onih koji sa nasipa i kula bacahu strijele, kada se sva nada u spas sastojala
jedino u hrabrosti. Pošto je pobijeno oko četiri hiljade ljudi, ostali su u grad otjerani. Sutradan
poslije toga, razvalivši kapije koje već niko nije branio i ubacivši naše vojnike, Cezar prodade
cjelokupni plijen ovoga grada. Obaviješten je od onih koji su kupovali da je broj zarobljenika
iznosio pedeset i tri hiljade.
34. U isto vrijeme obavijestio ga je Publije Kras, koga je sa jednom legijom bio poslao protiv
Veneta, Venela, Osisma, Koriosolita, Esuvija, Aulerka i Redona, primorskih država, koje leže
uz okean, da su se sve te države predale rimskom narodu i da su podvrgnute pod njegovu
vlast.
35. Pošto je to izvršeno i pošto je cijela Galija pokorena pa je takav glas o tome ratu dopro i
do varvara, ona plemena koja stanuju preko Rajne uputila su rimskom narodu poslanstva da
obećaju da će taoce dati, a naređenja izvršavati. Kako je Cezar žurio u Italiju i Ilirik, naredi da
mu ponovo dođu idućeg ljeta. On lično krenu među Karnute, Ande i Turone i u one države
koje su bile blizu onih mjesta gdje je rat vodio, pa pošto je iz zimovnika izveo legije, krenu u
Italiju. Zbog tih uspjeha određeno je prema Cezarevu pismu petnaestodnevno slavlje, a to
prije ovoga vremena nije nikome uspjelo.
5 Gaj Julije Cemr 65

ona je i sama bila malobrojna, a i mnogi su se opet vojnici bili udaljili, a zatim i to što su
smatrali da se zbog neravna terena, kada sami u dolinu navale i strijele izbace, čak ni prvi

TREĆA KNjIGA

1. Kada je krenuo u Italiju, Cezar uputi

Servija Galbu sa dvanaestom legijom i dijelom konjice u zemlje Nantuata, Venagra i Seduna,
koje se prostiru od zemlje Alobroga, jezera Lemana i rijeke Rone do vrhova Alpa. Uzrok
upućivanja je bio što je želio da osigura put preko Alpa, kojim su trgovci običavali da putuju
uz veliku opasnost i velike carine. Dozvolio mu je da na tim mjestima smjesti legiju radi
zimovanja, ukoliko ocijeni da za to postoji potreba. Pošto je Galba nekoliko bitaka srećno
okončao i mnoge njihove države osvojio, i kada su mu sa svih strana legati poslati a taoci dati,
zaključi mir i odluči da dvije legije smjesti u Nantuate, a da sam zimuje sa ostalim kohortama
one legije u zaseoku Veragra, koji se zove Oktodur. Taj zaselak je smješten u dolini, a uz
njega se stere omanja ravnica i odasvud je opasan veoma visokim brdima. Budući je on
podijeljen na dva dijela, jedan dio toga zaseoka ustupi Galima, a drugi prazan, koji su oni
napustili, dade kohortama. To mjesto utvrdi bedemom i jarkom.
2. Pošto su u zimovniku proveli više dana
i pošto je naredio da se žito onamo prenese, iznenada je obaviješten preko uhoda da su se iz
onog dijela zaseoka, koji je Galima bio ustupio, svi noću razišli, a da je brda iznad njih
zaposjeo veliki broj Seduna i Veragra. Dogodilo se iz nekoliko razloga da su Gali iznenada
donijeli odluku da rat obnove i legiju potisnu: prvo što su prezirali tu legiju koja nije bila ni
potpuna, pošto su joj dvije kohorte, koje su bile poslate radi traženja hrane, bile odsječene, a

njihov napad ne može izdržati. Uz to su još ža

lili što su im Rimljani djecu kao taoce odveli,
a bili su uvjereni da Rimljani pokušavaju da
zauzmu vrhove Alpa ne samo radi putovanja, već da ih u vječitu svojinu uzmu i takva mjesta
provinciji pripoje.
3. Primivši takve vijesti, Galba na brzu ruku sazove sastanak vojnih starješina i zatraži
njihovo mišljenje. Kako, naime, ni izgradnja zimovnika ni utvrđenja nije bila potpuno
dovršena, niti se za nabavku žita i ostale hrane pokazalo dovoljno brige, pošto su smatrali da
se, zbog predaje primljenih talaca ne treba plašiti rata, a tolika je opasnost izbila mimo
očekivanja, pa kad su još vidjeli da su skoro sve više položaje zauzeli naoružani vojnici, a oni
nisu mogli ni u pomoć priskočiti ni zatvorenim putevima hranu dostaviti, skoro u očajnoj
situaciji čula su se na tom sastanku mišljenja kako treba da se, napustivši komoru i izvršivši
juriš, istim putevima kojima su onamo stigli potraži spas. Međutim, većini se dopade da se
takav zaključak ostavi za krajnju nuždu, a da se u međuvremenu pokuša sreća i brani logor.
4. Poslije kraćeg vremena jedva da se pružila prilika da se naredi i izvrši ono što je bilo
odlučeno, kad ono neprijatelji na dati znak sa svih strana dotrčaše pa počeše bacati kamenje i
koplja na bedem. Naši su se prvo zajedničkim snagama žestoko suprotstavili i nijednu strijelu
sa višeg položaja nisu uzalud bacili, pa kad bi se učinilo da je koji dio logora ostao bez ljudi i
da je napadnut, tamo se žurilo i pomoć pružala. Ali se njihova nadmoćnost ogledala u tome
što su uslijed dugotrajne bitke izmoreni
neprijatelji iz borbe izmicali, a drugi im sa

svježim snagama prilazili. To se našim zbog

malog broja ljudi nije moglo dogoditi pa ne samo da se premorenom da odstupi od borbe,
nego čak ni ranjenom, nije pružala mogućnost da napusti ono mjesto gdje se zaustavio i da se
svojim po
Vrati.
5. Pošto se borba već više od šest sati ne
prestano vodila, pa su našim ne samo snage, nego čak i strijele nedostajale, a neprijatelji češće
navaljivali, a uz to su naši oslabili te oni počeše nasip razvaljivati i šančeve ispunjavati,
situacija postade krajnje kritična. Publije Sekstije Bakul, centurion primipila, za koga smo
rekli da je u boju s Nervima bio dopao mnogih rana, a isto tako Gaj Volusen, vojni tribun,
čovjek i velikog iskustva i hrabrosti, dotrčaše Galbi i uvjeriše ga da je jedna jedina nada da
izvrši juriš i u tome potraži posljednji spas. Stoga on sazove centurione i na brzinu obavijesti
vojnike da malo u borbi predahnu, a da samo strijele, koje neprijatelj odapinje, dočekuju i da
se od umora oporave, a poslije neka na dati znak iz logora provale i svu nadu na spas u
hrabrost polože.
6. Ono što im je naređeno učine i, izvr
šivši iznenada juriš sa svih kapija, ne pruže neprijatelju priliku da sazna šta se zbiva niti da se
pribere. A kada se situacija tako okrenula, one koji su bili došli u nadi da zagospodare
logorom, opkoljene sa svih strana, pohvataju pa od trideset hiljada i više, a poznato je da je
toliki broj varvara u logor bio došao, trećinu pobiju, a ostale preplašene natje
raju u bijeg i ne dopuste im da se čak ni na
višim položajima zadrže. Kada su tako sve neprijateljske čete rastjerane i oružja lišene,
povuku se među svoja utvrđenja. Kako poslije završene bitke Galba nije želio da sreću češće
kuša, a imao je na umu da je u zimovnik s drugim ciljem došao, i vidio da je na drukčiju si

tuaciju naišao, rukovođen najviše oskudicom

u žitu i hrani, idućeg dana, popalivši sve zgrade onog zaseoka, krenu natrag u provinciju pa ne
udarivši ni na kakva neprijatelja, i ne zaustavljajući se na putu, privede legiju zdravu i čitavu
u Nantuate, a odatle u Alobroge i tu
zazimi.
7. Poslije tih događaja Cezar je smatrao da je Galija u stvari već pokorena, jer su Belgi
savladani, Germani istjerani, a Seduni u Alpama pobijeđeni. Stoga on početkom zime krene u
Ilirik, pošto je želio da i te narode pohodi i upozna njihove oblasti, kad najedamput buknu rat.
A uzrok toga rata bio je ovo: mladić Publije Kras zimovao je sa sedmom legijom sasvim blizu
mora, u zemlji plemena Anda. On je, pošto je u ovim krajevima vladala velika oskudica u
žitu, mnoge prefekte i vojne tribune radi žita poslao u susjedne države, a iz te grupe je Tit
Terasidije poslat među Unele i Esuvije, Marko Trebije Gal u Koriosolite, a Kvint Velanije sa
Titom Silijem u Venete.
8. Ugled ove države je nadaleko najveći među svim pokrajinama morske obale, jer Veneti
imaju i najveći broj lađa s kojim imaju običaj da plove u Britaniju, a znanjem i praksom u
pomorskim poslovima ostale nadmašuju pa zbog velike bure na moru i otvorena okeana,
pošto ima razasutih luka koje drže u rukama, oni, što su naučili da morem gospodare, gotovo
jedini uzimaju carine. Ovi su počeli da zadržavaju Silija i Velana, jer su smatrali da će preko
njih zadobiti taoce koje su Krasu bili predali. Susjedi, navedeni njihovim ugledom, pošto su
galske odluke brze i neočekivane, s istoga razloga zadrže Trebija i Terasidija, pa poslavši na
brzinu legate preko svojih se prvaka međusobno zakunu da neće ništa raditi osim uz
zajednički zaključak i da će svi snositi isti ishod sudbine. Osta

le države potaknu da istraju u borbi za slobodu,

koju su od predaka primili i da ne dozvole da padnu u rimsko ropstvo. Pošto je cijela morska
obala za njihov prijedlog pridobivena, pošalju Publiju Krasu zajedničku delegaciju tražeći da
im vrati taoce, ako želi da dođe do svojih.
9. Kada je Cezar o tim događajima od strane
Krasa bio obaviješten, pošto je i sam bio poviše udaljen od njega, naredi da se u
međuvremenu na rijeci Ligeru, koja utiče u okean, sagrade lađe, da se iz provincije dobave
veslači, a mornari i kormilari pripreme. Pošto su ti poslovi brzo obavljeni, sam, kako je
mogao, s obzirom na godišnje doba, požuri vojsci. Veneti, a isto tako i ostale države, saznavši
za Cezarev dolazak, i shvativši u isti čas koliko su zlo na se natovarili time što su legate, čije
je ime kod svih naroda uvijek bilo sveto i nepovredivo, kod sebe zadržali i u okove bacili
odluče da prema obimu opasnosti izvrše pripreme za rat i da pribave najviše onoga što se
odnosi na brodove, i to uz veliku nadu, jer su se uzdali u prirodu mjesta. Oni su znali da su
kopneni putevi isprisijecani močvarama, da je plovidba otežana zbog nepoznavanja mjesta i
malobrojnih luka, ali su vjerovali da naše vojske zbog nedostatka hrane ne mogu kod njih
duže ostati. Pa da se čak sve protiv očekivanja dogodi, oni su itekako u lađama moćni.
Zapazili su da Rimljani nemaju u lađe nikakva pouzdanja, niti poznaju plićake, luke i ostrva
onih mjesta gdje su namjeravali da vode rat, a plovidba na zatvorenom moru je sasvim
drugačija nego na pustom i otvorenom okeanu. Kada su donijeli ovakve odluke, utvrde
gradove, žito sa polja u gradove prenesu, a lađe u najvećem mogućem broju dovezu u zemlju
Veneta, gdje je, kako je poznato, Cezar namjeravao da otpočne rat. Kao saveznike za taj rat
pozovu sebi Osisme, Leksovije, Namnete, Ambiliate, Morine, Diablinte i Menapije, a pozovu
i pomoćne čete

iz Britanije, koja se nalazi nasuprot tim kra

jevima.
10. Za vođenje rata postojale su one poteškoće koje smo upravo naveli, ali ima mnogo razloga
koji su Cezara na ovaj rat poticali: poniženje zbog zadržanih konjanika, pobuna poslije
predaje, odmetanje poslije davanja talaca, zavjera tolikih država, a osobito i to da ne bi ostali
narodi smatrali, ako se ovaj slučaj zanemari, da se to i njima može dopustiti. Stoga, kada je
shvatio da skoro svi Gali rade oko prevrata i da se za rat svojski i brzo pripremaju, da svi ljudi
po prirodi teže za slobodom, a uslove ropstva mrze, prije nego što je većina država sklopila
zavjeru, smatrao je da treba vojsku raspodijeliti i na široko razdvojiti.
11. Zato posla legata Tita Labijena sa konjicom Treverima, koji su najbliži rijeci Rajni.
Naredi mu da ode do Rema i ostalih Belga i da ih drži u pokornosti, a da suzbije Germane, za
koje se govorilo da su ih Belgi u pomoć pozivali, ako pokušaju da silom pređu rijeku. Naredi
Publiju Krasu da sa dvanaest legijskih kohorata i velikim brojem konjice krene u Akvitaniju,
da ti narodi ne bi slali pomoćne čete u Galiju i da se toliki narodi ne bi povezali. Legata
Kvinta Titurija Sabina posla sa tri legije među Unele, Koriosolite i Leksovije da se pobrine da
njihovu vojsku drži na odstojanju. Mladoga Decima Bruta stavi na čelo floti i galskim lađama
za koje je bio naredio da se iz Piktona i Santona, a i iz ostalih pokorenih oblasti sakupe pa
naredi da što može prije krene do Veneta, a on lično sa pješačkim jedinicama krene u istom
pravcu.
12. Položaji gradova imali su uglavnom takav izgled da, smješteni na krajnjim kosama i
obroncima, ni pješacima nisu dozvoljavali pristup u vrijeme kada plima s mora nadođe, a to se

uvijek događa u razmaku od dvanaest časova, a

ni lađama, jer opet kada se plima povuče, lađe na plićacima stradaju. Tako je i u jednom i u
drugom slučaju spriječeno osvajanje gradova. I ako bi kadgod počeli da očajavaju zbog
sudbine, obuzeti slučajnom veličinom posla, kada bi more bilo potisnuto bedemom i velikim
nasipima i kada bi bili izjednačeni sa ovim gradskim bedemima, tada bi, pritjeravši veliki broj
lađa, a za to su imali najveću mogućnost, sve svoje odvozili i u obližnje gradove povlačili pa
bi se tu istim pogodnostima položaja branili. Ovo su tim lakše najvećim dijelom ljeta radili,
što su naše lađe burama bile zadržavane i što je postojala velika teškoća za plovidbu po
pustom i otvorenom moru, za vrijeme velikih plima, a i zbog rijetkih i gotovo nikakvih luka.
13. Njihove su dakle lađe bile ovako sagra
đene i opremljene: donji dio lađe je nešto prostraniji nego u naših, kako bi lakše mogle da
podnesu plićake i osjeku, prednji dijelovi su sasvim uspravni, a isto tako i krme prilagođene
za velike talase i bure. Sve su lađe sagrađene od hrastovine, kako bi izdržale ma kakvu silu ili
udarac. Poprečne klupe od greda, visine jedne stope, prikovane su željeznim ekserima
debljine palca. Sidra su utvrđena željeznim lancima, a kože i fino učinjena krzna služe mjesto
jedara, bilo zbog nedostatka lana ili nepoznavanja njegove upotrebe, ili vjerovatno zbog toga
što su smatrali da se ne mogu lako podnijeti tolike bure okeana, toliki udarci vjetra i da se
pomoću jedara ne može lađama s tolikim teretom upravljati. Sudar sa ovim lađama je za našu
flotu bio takav da je prednost bila samo u jednom: u brzini i pokretu vesala, a što se tiče
ostalog, prema prirodi mjesta i snazi bure, za njih je to bilo prikladnije i povoljnije. Naše lađe
naime, nisu mogle oštetiti njihove ni kljunom — toliko su bile čvrste — niti se zbog vi

sine koplje moglo lako dobaciti tako da su se s

istoga razloga teže održavale pomoću veza. Uz to još, kada bi vjetar počeo bjesniti, njegovoj
su se sili lakše predavale i na plićacima se sigurnije držale, a plimom odbačene nisu se plašile
stijena ni litica pa su zbog svega toga naše lađe imale razloga da se boje.
14. Kada je Cezar, osvojivši podosta gradova, saznao da je toliki trud uzalud preduzet i da se
poslije zauzimanja gradova bjekstvo neprijatelja ne može spriječiti, niti im se može naškoditi,
odluči da treba flotu sačekati. Pošto je ona stigla, i pošto su je neprijatelji ugledali, oko dvije
stotine i dvadeset najspremnijih i svim vrstama naoružanja najpripravnijih lađa krenu iz luke i
prema našim se zaustave; ali ni Brutu, koji je bio na čelu vojske, niti vojnim tribunima ni
centurionima, kojima su pojedine lađe bile povjerene, nije bilo dovoljno jasno šta da rade ili
kakav način borbe da preduzmu. Znali su, naime, da se kljunom ne može šteta nanositi pa i
kad bi kule podigli, ipak bi ih visina krmi sa neprijateljskih lađa nadvisivala te ne bi mogli da
sa nižeg položaja strijele lako dobacuju, a one što ih Gali bacaju teško bi padale. Jedna je
stvar koju su naši pripremili bila od velike koristi: to su bili veoma oštri srpovi, nasađeni i
prikovani za motke, rio obliku slični zidnim srpovima. Njima su, pošto bi brod bio pokrenut
veslima, prekidali konopce koji su privezani i pritegnuti i koji su vezali motke uz jarbole.
Pošto se oni prerežu, motke same od sebe padaju, te stoga, kako se kod svih galskih lađa nada
sastojala u jedrima i brodskim spravama, kad se one onesposobe, prestaje i korist od lađa.
Ostatak borbe sastojao se u hrabrosti kojom su se naši vojnici lako isticali, tim više što se
borba vodila pred Cezarevim očima i očima cijele vojske, tako da nikakav nimalo značajniji
podvig nije mogao biti skri

ven: naime sve brežuljke i viša mjesta, odakle

se otvarao pogled prema obližnjem moru, držala je vojska.
15. Kada su, kao što smo rekli, motke uklo
njene i kada po dvije i po tri lađe jednu opkoliše, vojnici se natjecahu da se uz ogroman napor
prebace na neprijateljske lađe. Pošto varvari vidješe šta se zbiva, jer su mnoge lađe bile
zauzete pa u takvoj situaciji nije bilo nikakva izlaza, požuriše da u bijegu pokušaju sreću. I
kada su već okrenuli lađe na onu stranu kuda je duvao vjetar, iznenada zavlada takva tišina i
mir da nisu mogli da se s mjesta maknu. Eto, baš taj događaj veoma mnogo doprinese da se
posao do kraja privede. Naši su ih ljudi naime progonili, pa su jednu po jednu lađu zauzimali,
tako da je vrlo mali broj od čitava niza, zahvaljujući noći, stigao do kopna, jer se borba vodila
skoro od četvrtog časa pa do zalaska sunca.
16. Tom bitkom je dokrajčen rat Veneta i či
tave primorske obale. I kada se omladina i svi, čak i oni ozbiljnije dobi koji su nešto značili i
nekog ugleda imali, onamo sakupe, tada na jedno mjesto sabiju ostatak lađa, što god ih je bilo.
Pošto su ih izgubili, ostali nisu mogli ni da se nekuda povuku, niti na ksgji način da gradove
brane. Stoga sebe i svoja dobra predaju Cezaru. Cezar odluči da na njih primijeni oštriju
kaznu, kako bi se varvari ubuduće ozbiljnije odnosili prema pravu legata. Zato sav senat pobi,
a ostale odvede u roblje.
17. Dok se ovo s Venetima odigravalo, Kvint
Titurije Sabin stiže u zemlju Veneta sa onim četama koje je od Cezara bio dobio. Njima je
kao zapovjednik bio Viridovig i imao vrhovnu komandu nad svim onim državama koje su se
bile •otcijepile. Od njih je bio sakupio vojsku i mnogobrojne čete, te su kroz to nekoliko dana
Aulerci, Eburoici i Leksoviji, pošto su pobili

svoj senat, jer nisu htjeli da budu začetnici ra

ta, zatvorili kapije i sa Viridovigom se udružili. Uz to se sa svih strana iz Galije bješe sakupilo
mnoštvo propalih ljudi i razbojnika, a njih je nada u pljačku i želja za ratovanjem odvlačila od
zemljoradnje i svakodnevnog posla. Sabin se nalazio u logoru na zgodnom mjestu u svakom
pogledu, dok je Viridovig zasjeo prema njemu na razmaku od dvije hiljade koraka i svakoga
dana, pošto bi izveo čete, pružao bi priliku za borbu, tako da je Sabin ne samo neprijateljima
služio na prezir, nego su ga čak i naši vojnici u razgovoru izlagali podsmjehu, a toliki je opet
strah pokazivao, da su se već i njegovi neprijatelji usuđivali da priđu logorskom šancu. To je
činio s tog razloga što je smatrao da uz toliko mnoštvo neprijatelja, osobito ako je on odsutan,
a on je imao vrhovnu komandu, ne treba boj zametati osim na ravnom polju, ili ako se
zapovjedniku ukaže kakva pri
lika.
18. Kada se to mišljenje o njegovu strahu potvrdilo, on izabere između onih koji su uz njega
bili radi pomoći nekakva Gala, čovjeka pogodna i lukava. Nagovori ga uz veliku nagradu i
obećanje da pređe neprijateljima i pouči ga šta treba da učini. Kada se ovaj kao bjegunac
prebaci neprijatelju, izloži strah Rimljana i obavijesti ih u kakvoj se nevolji Cezar zbog
Veneta nalazi, a da će najkasnije, već iduće noći Sabin potajno iz logora vojsku izvesti i
krenuti da bi Cezaru pružio pomoć. Kada su to čuli, svi poviču da ne treba propustiti priliku
da se posao dobro izvede, i da treba krenuti prema logoru. Na ovakvu odluku je mnogo štošta
Gale navodilo: oklijevanje Sabinovo prošlih dana, uvjeravanje bjegunca, oskudica u hrani, o
čemu su vodili vrlo malo računa, nada u rat s Venetima, kao i to što ljudi obično rado vjeruju
u ono što žele. Takvim okolnostima navedeni

Viridoviga i ostale vođe ne puste sa sastanka

prije nego što iznude pristanak da će se oružja latiti i logoru požuriti. Pošto je pristanak
iznuđen, veselo, kao da je pobjeda zadobivena, sakupe granje i pruće pa njima ispune rimske
rovove i krenu prema logoru.
19. Logorsko mjesto bijaše izdignuto, pro
stirući se na blagoj padini na oko hiljadu koraka. Ovamo krenu brzim maršem, kako bi se
Rimljanima dalo što manje vremena da se sakupe i naoružaju pa stigoše kao bez duše. Sabin
ohrabri svoje ljude i onim što su borbu iščekivali dade znak. Pošto je neprijateljima smetao
teret koji su nosili, naredi da se iznenada izvrši napad kroz dvije kapije. Dogodi se i zbog
pogodna mjesta, i zbog neznanja i umora neprijatelja, hrabrosti i iskustva vojnika u ranijim
bitkama, da baš ni prvi naš napad ne izdržaše, već smjesta lađe okrenuše. Naši ih vojnici,
pribravši snage, potjeraše i veliku ih silu pobiše, a konjanici goneći ostali manji broj, koji je u
bijegu bio umakao, puste. Tako je u jedan dan i o pomorskoj bici Sabin, i o Sabinovoj pobjedi
Cezar bio obaviješten i svi se gradovi odmah Tituriju predadoše. Naime, kao što je galsko srce
odvažno i spremno da primi borbu, tako im je duh mekan i veoma malo otporan u primanju
poraza.
20. Skoro u to isto doba stigao je Publije
Kras u Akvitaniju, koja je kako je rečeno, i po prostranstvu pokrajina i po broju ljudstva
smatrana za treći dio Galije. On je shvatio da treba da vodi rat na onim mjestima gdje je prije
nekoliko godina legat Lucije Valerije Prekonin, pošto mu je vojska rastjerana, bio ubijen i
odakle je prokonzul Lucije Manlije, kada je izgubio komoru, bio pobjegao pa je zato smatrao
da mu je itekako potrebno da bude oprezan. Stoga, pošto je sakupio hranu i sabrao pomoćne
čete i konjicu, a osim toga poimenično pozvao mnoge hra

bre ljude iz Tolose, Karkasona i Narbone — a to

su varoši pokrajine Galije, susjetke ovih krajeva — uvede vojsku u zemlju Sotijata. Saznavši
za njegov dolazak, Sotijati sakupe mnoge čete i konjicu, u čemu su bili najjači pa, udarivši
putem na našu vojsku, zametnu prvi konjički boj, a zatim, pošto im je konjica bila razbijena, a
kako su ih i naši progonili, iznenada se pojave pješadijske jedinice koje su bile u dolinu
smjestili kao zasjedu. Oni napadnu naše vojnike koji su bili raštrkani, i obnove borbu.
21. Bitka je vođena dugo i žestoko, i dok su Sotijati, uzdajući se u svoje pobjede u prethodnim
bitkama, smatrali da spas cijele Akvitanije zavisi od njihove hrabrosti, naši su opet htjeli da
sagledaju šta mogu da postignu bez vojskovođe i bez ostalih legija, a pod vođom, mladićem.
Neprijatelji, najposlije iznureni ranama, okrenuše leđa. Pošto ih je ubijen poveći broj, Kras
poče uz put da osvaja grad Sotijata. Kako su se oni hrabro odupirali, napravi zaštitne krovove
i kule. A kada oni s jedne strane pokušaše napad, a s druge kopajući podzemne rovove i
dovodeći pod nasip zaštitne krovove — a u tom su poslu Akvitani daleko najiskusniji stoga
što kod njih na mnogim mjestima postoje majdani bakra — shvatiše da se zbog opreznosti
naših u tom pogledu ništa ne može postići, pošalju Krasu legate i zamole da ih primi na
predaju. Kada su u tome uspjeli, zapovijeđeno im je da polože oružje, što oni i učine.
22. I dok je pažnja svih naših bila usmjererena na to što se zbivalo, Adiatun, koji je imao
vrhovnu komandu, sakupi šest stotina odanmh momaka, koje Gali soldurijima nazivaju — a
njihov je zadatak da se srode u svim životnim prilikama zajedno sa onim na čije su se
prijateljstvo oslonili, ali, ako im se putem sile kakva nevolja dogodi, da zajednički ili istu
nedaću podnesu ili sebi smrt zadaju. Međutim, ot

kako ljudi pamte još se niko nije našao ko bi

se suprotstavio da umre, ako bi neko s kim je prijateljstvo zasnovao bio ubijen. Kada Adiatun
pokuša da s njima izvrši napad, digavši s one strane tvrđave viku, i kad vojnici potrčaše na
oružje pa se tu otvori žestoka bitka, on, satjeran u grad, ipak isposlova kod Krasa da se koristi
istim uslovima predaje.
23. Pošto je oružje i taoce primio, Kras
krenu u zemlju Vokatija i Tarusatija. Tada tek varvari uznemireni, jer su bili doznali da je
grad, koji je i prirodnim položajem i ljudskom rukom utvrđen, ipak osvojen za nekoliko dana,
koliko je trebalo da se do njega stigne, počeše na sve strane legate upućivati, zavjere kovati,
taoce između se davati i vojsku pripremati. Čak su legati upućivani i u one državice koje su u
ovostranoj Španiji, a susjedi su Akvitanije, pa su otuda pozivane pomoćne čete i vođe. Kada
su ovi uz veliki sjaj i uz veliko mnoštvo ljudi stigli, pokušaju da povedu rat. I zaista su
izabrali one vođe koje su se zajedno sa Kvintom Sertorijem više godina družile i za koje se
smatralo da u vojnom poslu imaju ogromno znanje. Oni prema navici rimskog naroda odluče
da izaberu mjesta, osiguraju logor i našim spriječe dovoz hrane. Kada Kras sazna da se
njegove čete zbog malog broja ne mogu lako rasporediti, da se neprijatelj i kreće i putove
zauzima i logoru dovoljno zaštite ostavlja, a da se broj neprijatelja iz dana u dan povećava,
smatrao je da ne treba oklijevati da stupi u borbu. Kada je ova odluka stigla pred ratni savjet, i
kada je doznao da svi imaju jednako mišljenje, odredi dan za
borbu.
24. u ranu zoru, pošto su sve čete izvedene
i dvostruki bojni red uspostavljen, a pomoćne čete u sredini bojnog reda razmještene,
iščekivao je kakvu će odluku neprijatelji donijeti. Iako su smatrali da će se zbog mnoštva
svojih

ljudi i stare ratne slave, a protiv malo naših

bezbjedno boriti, ipak su držali da će, pošto zaposjednu puteve i odsijeku dovoz hrane,
sigurnije i bez ikakva gubitka pobjedu zadobiti. Ali ako se Rimljani zbog oskudice u hrani
počnu da povlače, odlučili su da će ih nepripremljene i pod teretom na putu napadati. Kada su
vođe ovakav zaključak odobrile, držale su se logora, iako su rimske čete bile izvedene.
Uočivši ovakvu zgodu, pošto su neprijatelji, koji su bili plašljiviji, svojim oklijevanjem i
premišljanjem" učinili da su naši vojnici postali odlučniji za borbu, i kada su se začuli glasovi
svih da ne treba više čekati da bi se na logor pošlo, Kras sve ohrabri i prema želji svih krenu
pug
logora.
25. Dok su tu jedni rovove ispunjavali, drugi su, bacajući mnoštvo strijela, odbijali branioce
sa bedema i utvrđenja, a vojnici koji su pomagali i u koje se Kras nije mnogo uzdao,
dohvatajući kamenje i strijele za borbu i busenje koje je naslagano uz rovove, pružali su
izgled i sliku boraca. Međutim, isto tako i neprijatelji primiše borbu čvrsto i tako smiono, da
strijele, bacane sa višeg položaja, nisu uzalud padale. A konjanici, obišavši neprijateljski
logor, javiše Krasu da logor sa glavne kapije nije baš brižljivo utvrđen pa mu je lak pristup.
26. Kras podstakne komandire konjice da, uz veliku nagradu i obećanja, svoje raspale i iznese
im šta želi da se uradi. Oni, kako je bilo naređeno, izvedoše one kohorte koje su bile
ostavljene da štite logor i radom neoslabljene pa ih dužim putem naokolo provedoše, kako se
ne bi mogle primijetiti. Dok su oči i pažnja svih bile uperene na borbu, stigoše hitro do onih
utvrđenja koja smo spomenuli, pa pošto ih poruše, nađoše se u logoru neprijatelja prije nego
su ih ovi mogli vidjeti ili saznati šta se to događa. Tek onda kada se sa one strane začula

vika, naši udvostručenim snagama počeše že

šće napadati, a to se većinom događa kada postoji nada u pobjedu. Opkoljeni sa svih strana i
izgubivši nadu u sve, neprijatelji požure da sa utvrđenja skaču i da u bijegu spas traže.
Konjica ih je na potpuno otvorenim poljima uporno progonila i od pedeset hiljada, koliko je
poznato da se iz Akvitanije i Kantabrije tu bilo sakupilo, jedva da je ostao četvrti dio, koji se
kasno u noć povuče u logor.
27. Čuvši za ovu bitku, najveći dio Akvi
tanije predade se Krasu, a pored toga posla i taoce. U toj masi su bili: Tarbeli, Bigerioni,
Ptijani, Vokati, Tarusati, Elusati, Gati, Auski, Garumni, Sibulati i Kokosati. Manji broj
udaljenijih naroda, pouzdavši se u godišnje doba, pošto je zima nailazila, propusti da to uradi.
28. Gotovo u isto vrijeme Cezar, iako je lje
to bilo skoro na izmaku, ipak stoga što je čitava Galija bila pokorena, a Morini i Menapiji su
još bili ostali pod oružjem, i nikada mu nisu poslali legate za mir, računajući da se taj rat
može brzo okončati, povede onamo vojsku. Međutim, oni na sasvim drugi način nego ostali
Gali počeše rat voditi. Pošto dakle shvatiše da su veliki narodi, koji su se u borbi sukobili,
rastjerani i nadvladani, a oni su imali nepregledne šume i močvare, preseliše onamo sebe i sve
svoje. Kada je Cezar stigao do ulaza u ove šume i odlučio da postavi logor, a u međuvremenu
još nije bio primijetio neprijatelja, najedamput, dok su se naši bili raštrkali na poslu, oni sa
svih strana iz šume iskočiše pa na naše napadoše. Naši brzo pograbe oružje pa ih u šume
potjeraše i pošto su ih mnogo pobili, gonili su ih dalje na nepodesna mjesta, ali su i izvjestan
broj svojih izgubili.
29. Za ono nekoliko dana što je još pre
ostalo Cezar odredi da se šume sijeku, ali da

neko na nenaoružane i neiskusne vojnike ne bi

mogao da izvrši napad, svu onu građu što je bila posječena naslaga i okrenu prema
neprijatelju pa umjesto nasipa postavi sa obje strane. Prevalivši za nekoliko dana
nevjerovatnom brzinom ogroman prostor, naši su se dokopali neprijateljske stoke i zadnjih
dijelova komore. Dok su neprijatelji žurili gušćim šumama, nastalo je takvo nevrijeme da je
rad za nevolju prekinut, a uslijed neprekidnih kiša naši vojnici nisu mogli pod šatorima duže
izdržati. Stoga, opustošivši im sva polja i popalivši zaseoke i zgrade, Cezar povuče vojsku na
zimovanje kod Aulerka i Leskovija, a takođe i u ostale gradove koji su nedavno ratovali.

6 GcJ Julcje Cezar 81

uživaju i za koje plaćaju veoma visoku cijenu, već one što su se kod njih oždrijebili, malene i
kržljave, svakodnevnom vježbom tako osposobe, da im služe i za najveći teret. U konjičkim
okr

ČETVRTA KNjIGA

1. One zime koja je nastala, a to je bilo go

dine konzulovanja Gneja Pompeja i Marka Krasa, Usipeti Germani, a isto tako i Tenkteri
prešli su sa velikom masom ljudi rijeku Rajnu, nedaleko od mora u koje Rajna utiče. Razlog
za prelaženje je bio taj što su ih Svebi u toku više godina uznemirivali, ratom mučili i u
zemljoradnji ometali. Pleme Sveba je nadaleko najveće i najratobornije od svih Germana.
Kaže se da imaju stotinu opština iz kojih svake godine, ratovanja radi, izvedu iz zemlje po
hiljadu naoružanih vojnika. Ostali, koji kod kuće ostanu, hrane i sebe i njih. A ovi opet
naizmjenično, pošto prođe godina, nađu se pod oružjem, dok oni drugi ostaju kod kuće. I
tako se ni posao oko zemlje a ni ratna obaveza ne prekida. Kod njih nema nikakve privatne ni
posebne zemlje i nije dozvoljeno ostati duže od godine dana radi obrađivanja. Ne žive mnogo
od žita, već najvećim dijelom od mlijeka i stoke, a mnogo vremena provode i u lovu pa im ta
okolnost i vrsta hrane i svakodnevno vježbanje i slobodan život, budući da od malih nogu
nisu navikli ni na kakvu obavezu ni stegu, snagu jača i stvara ljude ogromne tjelesne veličine.
Navikli su se takođe i na to da ni na najhladnijim mjestima nemaju nikakve odjeće osim
krzna, zbog čije oskudice im je veliki dio tijela go, a kupaju se u rije
kama.
2. Trgovce primaju više zato da mogu ono
što su u ratu zadobili prodati, nego što žele da im se ikakva stvar uveze. Štaviše, ne služe se
uvezenim konjima, u kojima Gali naročito

šajima često s konja skaču pa s nogu borbu vode,

a i konje su naučili da na istom mjestu ostanu pa im se, ako dođe do nevolje, brzo vraćaju, a
sa njihova gledišta ništa nije sramnije ni kukavičkije nego se služiti sedlima. Stoga se, makar
bili i malobrojni, usuđuju da udare na ma koju masu konjanika na sedlima. Ne trpe uopšte da
im se vino uvozi, jer smatraju da njegovom upotrebom ljudi postaju mlitavi i nježni za
podnošenje napora.
3. Oni smatraju da je najveća dika za državu ako su joj polja od granica što udaljenija, s čime
se dokazuje da se veliki broj država ne može suprotstaviti njenoj sili. Stoga se kaže da s jedne
strane od Sveba ima oko šest stotina hiljada koraka prazna prostora. Na drugoj strani su im
susjedi Ubiji čija je država, kako Germani drže, bila prostrana i napredna i oni su, iako
pripadaju istom plemenu, od ostalih malo uglađeniji, stoga što do Rajne dopiru i što trgovci
do njih mnogo dolaze, pa su i sami zbog blizine navikli na galske običaje. Iako ih Svebi,
stavljajući ih u čestim ratovima na iskušenje, nisu mogli zbog prostranstva i ugleda države iz
zemlje istjerati, ipak im danak nametnu i učine ih mnogo poniznijim i slabijim.
4. U istom položaju bili su i Usipeti i Tenkteri, koje smo gore spomenuli, i koji su godinama i
godinama nasilje Sveba podnosili pa su ipak sa zemlje najposlije otjerani, te pošto su tri
godine lutali po mnogim germanskim krajevima, stignu do Rajne. Te oblasti su Menapiji
naseljavali i na obje rječne obale imali njive, zgrade i zaseoke. Ali, preplašeni dolaskom
tolikog mnoštva, iseliše iz onih zgrada koje su preko rijeke imali te su, rasporedivši straže,
ometa

li Germane da prelaze Rajnu. A ovi sve pokuša

še, pa kada se ni silom, zbog oskudice u lađama nisu mogli boriti, niti potajno zbog
menapijskih lađa preći, naprave se da se tobože povlače na svoje položaje i u svoja mjesta.
Kada su na putu proveli tri dana, ponovo se vrate, pa, prešavši s konjicom čitav taj put za
jednu noć, napadnu neobavještene i iznenađene Menapije, koji su preko uhoda o dolasku
Germana obaviješteni pa su se u svoje zaseoke preko Rajne ponovo vratili. Pošto su ih pobili i
njihove lađe zauzeli, onaj dio Menapije, koji je bio preko Rajne, prije nego što je bio
obaviješten, pređe rijeku pa pošto im sve zgrade zauzmu, preostali dio zime provedu hraneći
se njihovim zalihama.
5. Obaviješten o ovim događajima, a bojeći
se prevrtljivosti Gala, pošto su u preuzimanju obaveza nepouzdani i većinom sanjaju o
prevratu, Cezar zaključi da im ništa ne treba povjeravati. U krvi je naime galskoj da i putnike,
čak i kad se protive, natjeraju da stanu pa što god je koji od njih o ma čemu čuo ili doznao
ispituju, a trgovce u gradovima masa opkoli pa ih nagoni da kažu iz kojih krajeva dolaze i
kakve su vijesti tamo čuli. Tim vijestima i pričama navedeni, često donose veoma važne
zaključke za koje treba da se odmah pokaju budući da se ovi služe neistinitim šaputanjima i
većinom im pružaju izmišljene odgovore, prema njihovoj želji.
6. Znajući za takvu njihovu naviku, a da se
ne bi izložio težem ratu, Cezar krenu prema vojsci ranije nego što je imao običaj. Došavši
tamo, doznao je da se dogodilo ono od čega je strahovao: da su neke države Germanima bile
uputile delegacije, da su oni pozvani da odstupe od Rajne i da će im oni pripremiti sve što
budu tražili. Takvom nadom potaknuti, Germani su se već po širem prostoru kretali i stigli u
zemlju Eburona i Kondrusa, koji su bili šti

ćenici Gala. Pozvavši galske prvake, Cezar je

smatraoda treba da se pravi kako ne zna za ono o čemu je obaviješten, pa pošto im je srca
umirio i ohrabrio, poruči da se spremi konjica i odluči da sa Germanima zametne boj.
7. Pošto su namirnice pripremljene i konjanici odabrani, preduze put u ona mjesta za koja je
slušao da u njima ima Germana. Kada je put od njih bio udaljen nekoliko dana, legati im
stigoše i ovo rekoše: Germani nisu ranije rimskom narodu rat navještavali niti su pak, ako bi
bili uznemirivani, od oružja odustajali niti ga odbijali. Takva je navika Germana naslijeđena
od predaka da se, ko god im rat nametne, odupru, a ne da mole. Ipak ovo ističu: došli su
nepozvani, iz kuća istjerani, pa ako Rimljani žele njihovo prijateljstvo, mogu im biti korisni
prijatelji, bilo da im daju polja ili da zadrže ona što su ih oružjem zadobili. Crednost daju
jedino Svebima, kojima čak ni besmrtni bogovi ne mogu biti ravni. Uostalom, nema nikoga na
zemlji koga ne bi mogli pobijediti.
8. Na ovo Cezar, kako mu se učinilo da je pametno, odgovori, a ovakav je bio završetak
govora: da s njima, ukoliko u Galiji budu ostali, ne može biti nikakva prijateljstva i da nije
pravo da oni koji nisu u stanju da svoju zemlju očuvaju tuđu osvajaju, i da u Galiji nema
nikakvih pustih polja koja bi se osobito tolikoj masi bez povrede zakona mogla dati. Ali im je
slobodno ako žele da se nastane u zemlji Ubiji čiji su legati kod njega i koji se žale na
nepravde Sveba i od njega pomoć traže, pa će on to od Ubija i zahtijevati.
9. Legati rekoše da će to oni svojim dostaviti pa pošto se o svemu razmisli, da će se poslije tri
dana Cezaru vratiti. U međuvremenu zatražiše da on logor bliže ne primiče. Cezar reče da im
čak ni to ne može isposlovati.

On je naime saznao da je veliki broj konjanika

s njihove strane poslat preko Mosela Ambivaritima radi pljačkanja i nabavke hrane. Računao
je da se ovi konjanici očekuju i da se zbog toga cijela stvar odugovlači.
10. Mosel ističe iz brda Vosega, koje je u
zemlji Lingona i pošto primi neki rukav od Rajne, koji se zove Vakal, stvara Batavsko ostrvo
pa nedaleko od toga mjesta, na osamdeset hiljada koraka, utiče u okean. Rajna pak izvire u
Lepontima, koji Alpe naseljavaju i na dugačkom prostoru brzo protiče kroz zemlju Nantuata,
Helvećana, Sekvana, Mediomatrika, Triboka i Trevera pa kada se približi okeanu, razlijeva se
na više strana, stavrajući mnoga ogromna ostrva, čiji je znatan dio naseljen divljačnim i
varvarskim narodima. Među njima su i takvi za koje se drži da se hrane ribom i ptičijim
jajima. Ona utiče u okean mnogim ušćima.
11. Kada je Cezar od neprijatelja bio udaljen
najviše dvanaest hiljada koraka, njemu se, kako je ugovoreno, povrate legati i, pošto ga na
putu dostignu, skrušeno ga zamole da dublje ne prodire. Pošto u tome nisu uspjeli, molili su
ga da onim konjanicima, što su pred vojskom išli, naredi da se uzdrže od borbe, a da njima
pruži mogućnost da Ubijima legate pošalju. Ako im njihovi prvaci i senat uz zakletvu vjeru
zadaju, oni izjave da će na onaj način postupati kako to Cezar bude zahtijevao, a da bi te
poslove obavili, neka im da trodnevni rok. Cezar je mislio da je sve ovo upereno na to da bi se
u roku od tri dana njihovi konjanici, koji su bili udaljeni, mogli povratiti. Ipak reče da toga
dana neće ići naprijed više od četiri hiljade koraka i to radi dobavljanja vode, a oni neka se
sutradan u što većem broju ovamo sakupe, kako bi o njihovim zahtjevima mogao nešto
doznati. U međuvremenu prefektima, koji su sa cijelom vojskom išli naprijed, stavi do znanja
da jave vojsci da nepri

jatelje borbom ne uznemiruju, a ako sami budu

uznemirivani, neka se uzdrže dok i sam s vojskom ne stigne bliže.
12. Međutim, čim su neprijatelji naše konjanike opazili, a bilo ih je pet hiljada, iako sami nisu
imali više od osam stotina konjanika, jer se oni koji su bili krenuli preko Mosela radi
dobavljanja hrane još nisu bili vratili, a naši se nisu ničega bojali, pošto su njihovi legati malo
prije od Cezara bili otišli, a tog dana su molili i za primirje, izvrše napad na naše i brzo ih
preplaše. A kada su se naši ponovo oduprli, oni prema svojoj navici skoče na noge pa
probadajući odozdo konje, mnoge naše obore, a ostale u bijeg natjeraju i toliko ih prestraše,
da od bijega nisu prije odustali nego su se našoj vojsci na vidiku pojavili. U tom boju je od
naših konjanika ubijeno sedamdeset i četvoro, a među njima i veoma hrabri junak, Piso
Akvitan, od vrlo visoka roda, čiji je djed u svojoj državi uživao kraljevsku vlast i naš ga je
senat nazvao prijateljem. Kada je ovaj bratu, koji je od neprijatelja bio opkoljen, prišao u
pomoć, istrgne ga iz opasnosti, a i sam je oboren sa ranjenog konja vrlo hrabro odolijevao, što
je više mogao. Ali kada je, pošto je mnoge rane zadobio, opkoljen pao i kada je to brat, koji je
već iz borbe bio istupio, izdaleka primijetio, podbode konja pa krenu u susret neprijateljima i
bude ubijen.
13. Po završetku bitke Cezar je smatrao da od onih koji su varkom i lukavošću, tobože moleći
mir, sa svoje strane rat nametnuli, ne treba da prima legate u audijenciju niti da prihvata
njihove predloge. Držao je da nije nimalo pametno da iščekuje dok se neprijateljske čete
povećaju i konjica povrati. Saznavši za galsku prevrtljivost, osjećao je kakav su ugled
neprijatelji kod njih u jednoj borbi bili stekli pa je mislio da im ne treba dati vremena da
donose odluke. Pošto je te stvari raspravio i s legatima i kve

storom se o planu posavjetovao, kako ne bi koji

dan za borbu propustio, dogodi se nešto što mu je mnogo išlo u prilog. Naime Germani su
sutradan izjutra, služeći se istom nevjerom i pretvaranjem, a dobavivši prvake i starije ljude, u
velikom broju došli kod njega u logor da, kako se pogovaralo, sebe opravdaju što su protivno
ugovoru, za koji su se i sami zalagali, zametli borbu ranije, a da u isto vrijeme, ako štogod
mogu, i prevarom za primirje postignu. Cezar radostan, što su ovi došli na metu naredi da ih
zadrže, a on lično izvede iz logora sve čete, a isto tako i konjicu, jer je smatrao da je u
nedavnom ratu prestrašena, pa zato naredi da i ona ide za voj
skom.
14. Kada je trostruki bojni red uspostavljen
i pošto je put od osam hiljada koraka prevaljen, stiže ranije do neprijateljskog logora nego što
su Germani mogli osjetiti šta se zbiva. Takvim okolnostima iznenada preplašeni, kao i
brzinom našeg dolaska i njihova odlaska, pošto im se nije dalo vremena da održe sastanak i da
se late oružja, nisu bili načisto da li je bolje da protiv neprijatelja vojsku povedu, ili da logor
brane, ili pak da u bijegu spas traže. Njihov strah se ispoljavao u graji i zbrci, pa naši vojnici
pod utiskom nedavne prevare provale u logor. Oni što su na licu mjesta mogli oružje dohvatiti
malo se našim odupru pa između kola i komore započnu bitku, dok preostala masa djece i
žena — jer su sa cijelim porodicama od kuća bili pošli i Rajnu prešli — na sve strane poče da
bježi. Cezar posla konjicu da ih goni.
15. Kada Germani, začuvši iza leđa viku,
vidješe da im njihove ubijaju, odbace oružje i napuste ratne zastave pa iz logora izlete, a kada
su stigli do Mosela i Rajne, izgube nadu u dalji bijeg, i kako ih je veliki broj poubijan, ostali
se u rijeku strmoglaviše i tu od straha i umora, a uz to još i rječnom maticom tjerani, glavom

platiše. Naši se svi do jednoga, i pored straha

od tolikog rata, povuku u logor zdravi i čitavi, uz vrlo malo ranjenih, jer je broj neprijateljskih
glava iznosio tri stotine i trideset hiljada. Cezar onim koje je u logoru bio zadržao pruži
mogućnost da ga napuste. Oni, bojeći se galskih kazni i mučenja, jer su im pustošili njihova
polja, izjaviše da žele da kod njega ostanu. Njima Cezar pokloni slobodu.
16. Pošto je završen germanski rat, Cezar s mnogih razloga odluči da mu treba preći Rajnu.
Najopravdaniji je od njih bio taj što ih je, kada je vidio da se Germani tako lako povode i u
Galiju dolaze, želio da ih zastraši zbog njihovog postupka, kada budu shvatili da rimska
vojska i može i da se usuđuje da pređe Rajnu. Treba dodati još i to da je onaj dio konjice
Usipeta i Tenktera, koji sam gore spomenuo, prešao Rajnu i u borbi nije učestvovao, već se
poslije bjekstva svojih povukao preko Rajne u zemlju Sugambra i s njima se povezao. Kada
im je Cezar uputio izaslanike da zatraže da mu se predaju oni koji su i njemu i Galiji rat
navijestili, oni odgovore: da rimska vlast graniči Rajnom pa ako smatra da nije pravo što su
Germani preko njegove volje prešli u Galiju, zašto zahtijeva da nešto u svojoj vlasti i moći
ima i preko Rajne? Ubiji pak, koji su jedini od stanovnika koji su živjeli s one strane Rajne
Cezaru legate poslali, prijateljstvo sklopili i taoce predali, skrušeno su molili da im pomoć
pošalje, pošto ih Svebi silno progone, a ako je spriječen državnim poslom da to učini, neka
bar prebaci vojsku preko Rajne. To će im biti dovoljna pomoć i nada za budućnost. Takvo
ime i mišljenje uživa kod njih rimska vojska, pa čak i kod najudaljenijih naroda, da poslije
Ariovistova poraza, i pošto se odigrao ovaj najnoviji boj, mogu biti sigurni uz dobar glas i
prijateljstvo rimskog naroda. Oni obećaju i veliki broj brodova za prevoz vojske.
17. S ovih razloga što sam ih spomenuo, Ce
zar je odlučio da pređe Rajnu. On je međutim smatrao da lađama nije sasvim sigurno prelaziti
pa je zaključio da to ne dolikuje ni njegovu ugledu, niti ugledu rimskog naroda. Stoga, iako se
najveća teškoća za građenje mosta bila ispriječila zbog širine, brzine i dubine rijeke, ipak je
držao da to mora izvršiti, inače da vojsku na drugi način uopšte ne može prevesti. Plan mosta
je ovako zasnovan: po dvije grede, stopu i po debele, s donje strane malo zašiljene srazmjerno
s dubinom rijeke, na razmaku od dvije stope međuosobno je vezao. Njih je spuštene pomoću
sprava u rijeku zabadao i maljevima zabijao, ne okomito kao kolce, već strmo i poput krova,
da lrema prirodi rijeke budu nagnute. Uz njih je isto tako postavio dvije suprotne grede, na isti
način spojene na razmaku od četrdeset stopa, s donje strane okrenute prema snazi i navali
rijeke. Dva koca spuštena odozgo sa gredama od dvije stope i koliko je veza ovih greda bila
razmaknuta podupirala su se s oba kraja dvjema spojnicama s krajnje strane. Kada bi se oni
odvojili i na suprotnoj strani spojili, građevina je bila tako solidna i takve vrste izrade da su
se, tim što je snaga vode više nadirala, veze čvršće održavale. Ove su se grede povezivale
postavljenom građom ravno po dužini mosta, a bile su pokrivene motkama i pleterima. Na isti
način koci su na donjoj strani bili ukoso zabijeni pa su služili mjesto ovna i povezani sa
čitavom građevinom izdržavali su rječnu snagu, a drugi stubovi su, isto tako iznad mosta, bili
postavljeni na osrednjem razmaku da bi se, ako varvari puste panjeve stabala ili lađe, snaga
tih predmeta ovom odbranom smanjila pa tako ne bi škodili ni
mostu.
18. Nakon deset dana otkako se građa počela
dovoziti, sav posao je bio dovršen i vojska je prevedena. Cezar, ostavivši s obje strane mosta

jaku stražu, krene u zemlju Sugambra. Na putu

mu u međuvremenu stignu legati iz mnogobrojnih država pa im on, kada su ga molili za mir i
prijateljstvo, ljubazno odgovori i naredi da mu se taoci dovedu. A Sugambri, od onoga
vremena kada se most počeo graditi, spremni za bijeg po nagovoru onih koji su se od
Tenktera i Usipeta među njima nalazili, izađu iz svoje zemlje pa se sklone u puste krajeve i u
šume.
19. Cezar je u njihovoj zemlji proveo nekoliko dana pa pošto je sve zaseoke i zgrade popalio,
a žita pokosio, povuče se u zemlju Ubija i obećavši im svoju pomoć, ako ih Svebi budu
progonili, saznade od njih ovo: kada su Svebi preko uhoda saznali da se most gradi, održali su
po svojoj navici sastanak i poslali glasnike na sve strane da se narod iz gradova iseli, da djecu,
žene i imetak u šumama ostave i da se svi, koji su u stanju da se late oružja, na jednom mjestu
sakupe, a to izabrano mjesto predstavlja skoro središnji položaj onih oblasti koje Svebi drže.
Odlučeno je da tu sačekaju dolazak Rimljana i da se tu bore. Kada to Cezar dozna, završi sve
one poslove zbog kojih je bio odlučio da vojsku prevede, da Germanima ulije strah, da
Sugambre osveti i da Ubije oslobodi opsade, pa poslije svega osamnaest dana, koliko je
proveo preko Rajne, smatrajući da je dovoljno učinjeno i za slavu i za dobrobit rimskog
naroda, povuče se u Galiju i razori most.
20. Za onaj mali dio ljeta koji je preostao, iako u ovim krajevima pošto je sva Galija okrenuta
sjeveru, zime dolaze ranije, Cezar naumi da ipak krene u Britaniju, jer je doznao da je skoro u
svim galskim ratovima našim neprijateljima s te strane upućivana pomoć. Pa iako je
nedostajalo vremena za vođenje rata, ipak je smatrao da će mu biti od velike koristi ako makar
stupi na ostrvo, razmotri osobine ljudi i upozna mjesta, luke i prilaze, a sve je to Galima bilo
sko

ro nepoznato. Naime, tamo ne ide olako niko

osim trgovaca, niti je njima samim išta poznato osim primorskih obala i onih krajeva koji se
nalaze prema Galiji. I tako, pošto je sazvao trgovce sa svih strana, nije mogao doznati ni
kolika je veličina ostrva, ni koji i kakvi narodi tu stanuju, ni kakav im je način ratovanja, ni
kakvim se uredbama služe, niti koja su pristaništa pogodna za više većih lađa.
21. Da bi to saznao prije nego izvrši poku
šaj, a držeći da je Gaj Volusen za to pogodan, on ga uputi s ratnom lađom. Stavi mu u zadatak
da se, pošto sve sazna, što prije vrati. On lično krenu u Morine sa svim jedinicama, jer je
odatle prelaz u Britaniju bio najkraći. Naredi da se ovamo sakupe lađe odasvud iz susjednih
krajeva, kao i flota koju je prošloga ljeta bio izgradio za venetski rat. Kada su međutim
saznali za njegovu odluku, koja je preko trgovaca stigla u Britaniju, legati mnogih država sa
ostrva dođoše da mu obećaju da će taoce dati i da će se zapovijesti rimskoga naroda
pokoravati. Saslušavši ih, on im ljubazno obeća, ohrabri ih i nagovori da pri takvoj odluci
ostanu pa ih povrati kući, a s njima zajedno i Komija, koga je lično, pošto je Atrebate
savladao, postavio ondje za kralja i čiju je hrabrost i oštroumnost provjeravao, za koga je
držao da mu je vjeran i za koga se smatralo da mu ugled u ovim krajevima mnogo znači.
Naredi mu da obiđe države, koje god može, da ih pridobije da se stave pod rimsko okrilje i da
oglasi da će i on tamo brzo doći. Kada je Volusen sve te krajeve izvidio, koliko mu se za to
pružila prilika, nije se usudio da iz lađe izađe i da se varvarima povjeri, te se peti dan vrati
Cezaru i saopšti mu šta je tamo zapazio.
22. Dok je Cezar boravio u ovim krajevima
radi pripremanja lađa, iz većeg dijela Morina dođu mu legati da se opravdaju za ranije
donesenu odluku, što su se kao ljudi neotesani i nena

vikli na naš način života upustili u rat s

rimskim narodom, pa obećaju da će izvršiti ono što im bude zapovijedio. Cezar, računajući da
mu je ovo dosta dobro došlo, jer nije želio da iza sebe ostavi neprijatelja, niti je zbog
godišnjeg doba imao mogućnosti za vođenje rata, a smatrajući da tako beznačajne stvari nisu
preče od Britanije, zatraži od njih veliki broj talaca. Pošto su mu ovi dovedeni, on ih primi
pod okrilje. Kada je sakupio i prevukao oko osamdeset teretnih brodova, što je smatrao da je
dovoljno za prebacivanje dviju legija, sve ratne lađe koje je pored toga imao razdijeli
kvestoru, legatima i prefektima. Uz ovo je bilo osamnaest teretnih lađa, koje je od toga mjesta
zadržavao vjetar na osam hiljada koraka pa nisu mogle da stignu u istu luku. Njih je razdijelio
konjanicima. Ostalu vojsku predao je legatima Kvintu Tituriju Sabinu i Luciju Aurunkuleju
Koti da je odvedu u Menapije i u ona morinska sela iz kojih mu legati nisu bili stigli. Publiju
Sulpiciju Rufu naredi da čuva luku sa onom posadom, za koju je držao da je dovoljna.
23. Sredivši te poslove ugrabi zgodno vrijeme za plovidbu pa nekako oko treće straže pusti
konjanike da izađu do kraja pristaništa i naredi da se u lađe ukrcaju i da ga slijede. Dok su se
oni nešto malo sporije odlučivali, on lično, oko četvrtog časa dana, sa prvim lađama stigne do
Britanije i tu opazi po svim brežuljcima raspoređene i naoružane neprijateljske jedinice.
Položaj ovoga brda je bio takav da su se strmi bregovi doticali mora i da su se sa viših mjesta
mogle odapinjati strijele. Smatrajući da ovo mjesto nije nikako pogodno za iskrcavanje, čekao
je usidren do devet časova dok su se ostale lađe onamo sakupljale. Pozvavši dakle legate i
vojne tribune, iznese ono što je od Volusena doznao, kao i ono što bi želio da se radi, pa
upozori da sve te poslove treba da na jedan mig

i u jednom trenutku izvršavaJu, kako to vojnički

propisi i pomorske prilike zahtijevaju, jer one imaju brzu i nestalnu mijenu. Pošto ih otpusti,
iskoristi u isto vrijeme povoljnu plimu pa davši znak i podigavši sidra, krenu od toga mjesta
na oko sedam hiljada koraka i zaustavi lađe na otvorenoj i ravnoj obali.
24. A varvari, saznavši za namjeru Rimljana
i poslavši konjicu i borce na kolima na onaj način kako su se većinom u borbi naučili koristiti,
idući za preostalom vojskom, sprečavahu naše da izađu iz lađa. Najveća nevolja je bila što
lađe zbog veličine nisu mogle da se zaustave osim na dubini, a vojnicima pak, na nepoznatim
mjestima, s nemoćnim rukama, pritisnutim velikim i teškim teretom oružja, u isti čas je
trebalo i s lađa skakati i na talasima se držati i s neprijateljima se boriti. A neprijatelji
naprotiv, krećući se ili po suhu ili po plitkoj vodi, slobodnih udova, a po dobro poznatim
mjestima, smjelo su odapinjali strijele i uznemirivali nenavikle konje. Naši, preplašeni takvim
okolnostima i uopšte nenavikli na takav način borbe, nisu se isticali istom živahnošću i
trudom kako su to naučili da se koriste u pješačkoj borbi.
25. Kada je to Cezar opazio, naredi da se
ratne lađe, čiji je i izgled bio neobičniji od varvarskih, i pokret pri upotrebi slobodniji, malo
odmaknu od teretnih lađa, veslima pokrenu, i otvoreno prema neprijateljskoj strani postave pa
zatim praćkama, strijelama i bacačima neprijatelje potjeraju i uznemire, a takav je postupak
išao našim jako na ruku. Naime, i zbog izgleda lađa, i pokreta vesala, i neuobičajene vrste
bacača, varvari zastadoše i samo malo ustuknuše. I dok su naši vojnici oklijevali, a najviše
zbog dubine mora, onaj što je nosio orla desete legije, preklinjući bogove da taj poduhvat
legiji na dobro ispadne reče: „Skačite, vojnici, ako ne

želite da se orao neprijatelju prepusti, a ja ću

zaista svoju obavezu prema državi i vrhovnom zapovjedniku ispuniti." Kada je to gromkim
glasom izrekao, skoči s lađe i poče da nosi orla prema neprijatelju. Tada naši, hrabreći se
međusobno, kako im se ne bi toliki kukavičluk pripisao, svi sa lađa poskaču. Kada su ih sa
obližnjih lađa opazili, na isti način se u njih ugledaše pa se neprijateljima približiše.
26. Borba se s obje strane žestoko vodila. Naši su se ipak borili bez reda, jer nisu mogli ni
borbene redove održati, niti se odlučno suprotstaviti, a ni zastave slijediti, već bi se jedan s
jedne, a drugi s druge strane, s kojom god bi se zastavom susreli, pridruživali. Neprijatelji
naprotiv, pošto su im svi plićaci bili poznati, kada bi sa obale neke pojedince, koji su s lađa
silazili, opazili, konje bi podbadali pa bi ih nespremne napadali te bi većina opkolila manjinu.
Drugi su opet sa otvorene strane strijele na sve bacali. Kada je to Cezar opazio, naredi da se
čamci ratnih lađa, a isto tako i izviđački brodovi napune vojnicima pa je onim, koje je
primijetio da su u nevolji, priticao u pomoć. Čim naši na suho kročiše, uz pomoć onih koji su
ih pratili, izvedoše juriš na neprijatelje pa ih u bijeg natjeraše. Nisu ih mogli daleko goniti, jer
konjanici nisu bili u stanju da se drže pravca i da stignu do ostrva. Cezaru je od negdašnje
sreće jedino to nedostajalo.
27. Čim se neprijatelji savladani u borbi od bijega oporaviše, odmah pošalju Cezaru legate
radi mira, obećavajući da će taoce dati i što bude naredio da će izvršiti. Sa ovim legatima je
došao zajedno Komije Atrebat, a ranije sam bio spomenuo kako ga je Cezar u Britaniju slao.
Oni ga, kada je iz lađe izašao i poput govornika Cezareve naredbe izložio, uhvate i bace u
okove, a zatim, pošto se borba završila, puste pa u molbi za mir optuže masu za ovaj događaj i
za

mole da im se oprosti zbog rđava postupka. Cezar

se žalio što su sami od sebe, poslavši legate, tražili mir, a bez ikakva razloga izazvali rat, ali
reče da im tu nepromišljenost oprašta pa zatraži taoce. Neki od njih odmah dadoše jedan dio,
a drugi rekoše da će dati dok za nekoliko dana poruče po njih iz udaljenijih krajeva. U
međuvremenu narede da im se njihovi ljudi u zemlju povrate te se prvaci sa svih strana počeše
sakupljati pa sebe i svoje države stavljati pod Cezarevu zaštitu.
28. Kada se na takav način zaključio mir,
četvrti dan, pošto se iz Britanije došlo, osamnaest lađa, za koje je ranije rečeno da su uzele
konjanike, otplove iz gornje luke uz blagi vjetar. Kada su se Britaniji približavale i iz logora
se vidjele, iznenada se digla takva bura da nijedna od njih nije mogla držati pravac, već su se
jedne onamo odakle su krenule vraćale, a druge su prema donjoj strani ostrva, koja je bliža
zapadu, uz veliku opasnost za se bile odbacivane. Ipak su one, bacivši sidra, dok su ih talasi u
strašnoj noći zapljuskivali, iz nužde na pu činu izvedene i prema kopnu upućene.
29. Dogodi se da je te noći bio pun mjesec
i taj dan obično izaziva na okeanu najveće morske plime, a to je našim bilo nepoznato. Tako
je u isto doba i ratne lađe, koje je Cezar na suho bio izvukao, zahvatila plima, a teretne, koje
su bile privezane za sidra, oštećivalo je nevrijeme pa naši nisu imali nikakve prilike ni da se u
poslu nađu, niti da u pomoć priteknu. Kako su mnoge lađe razbijene, a ostale, pošto su im se
užeta, sidra i ostala oprema otkinuli, postale su nekorisne, pa kao što se moglo i očekivati,
nastao je veliki nemir u cijeloj vojsci. Uostalom, nije bilo ni drugih lađa s kojima bi se mogli
vratiti, a nije bilo ničega što je bilo potrebno za popravak lađa. A kako je svima bilo

poznato da u Galiji treba zimovati, hrana u ovim

mjestima nije bila za zimu pripremljena. 30. Kada se za to dozialo, prvaci Britanije, koji su se
poslije bitke kod Cezara bili sastali i međusobno razgovarali, razaberu da Rimljani nemaju
konjice, lađa i hrane i saznaju da je logor siromašan i da stoga ima i malo vojnika, a to i zbog
toga što je Cezar prebacio legije bez komore. Zato su smatrali da će biti najbolje ako izazovu
ustanak, pa na taj način ometu dovoz hrane i ostalih vojnih potreba, i tako stvar odlože do
zime. A kada oni budu savladani, ili im povratak spriječen, uzdali su se da niko docnije neće
preći u Britaniju da vodi rat. Stoga ponovo stvore zavjeru pa počnu malopomalo iz logora
izlaziti i svoje potajno sa polja dozivati.
31. A Cezar, iako još nije bio upoznao njihove namjere, ipak je, i po sudbini svojih lađa i po
tome što su propustili da daju taoce, nazirao da će se dogoditi ono što se i dogodilo. Stoga se
za svaki slučaj počeo pripremati. On je naime i žita s polja svakoga dana u logor prikupljao, a
građu i željezni materijal sa lađa koje su najteže bile oštećene koristio za popravak ostalih.
Naredio je da se sa kopna dobavi i ono što je za taj posao bilo potrebno. Kako su to vojnici
radili s najvećom marljivošću, iako je bio izgubio dvanaest lađa, postigao je da se sa ostalim
moglo ugodno putovati.
32. Dok se to događalo, pošalje po običaju jednu legiju da traži hranu, a ta se legija zvala
sedma i do toga časa ne bijaše nikakve sumnje u rat, jer je jedan dio ljudi ostao na poljima, a
ostali pak boravio u logoru. Oni koji su pred vratima logora bili na dužnosti javiše Cezaru da
se na onoj strani, na kojoj je legija putovala, vidi veća prašina nego što bi inače bila. Cezar
posumnja na to da su varvari donijeli nekakvu novu odluku pa naredi da kohorte koje su
stajale

7 Gaj Julije Cezar 97

na straži na onu stranu s njim krenu, a da dvije

od preostalih na stražu nastupe, da se ostale naoružaju i da odmah za njim pođu. Pošto su se
malo podalje od logora udaljili, opazi da neprijatelji njegove potiskuju, da ovi teško
odolijevaju i da se, pošto je legija bila zgusnuta sa svih strana, strijele bacaju. Kako je u
ostalim krajevima sve žito bilo požnjeveno, a jedan dio još bio preostao, neprijatelji su se,
nagađajući da će tamo naši doći, noću u šumama pritajili pa su zatim naše vojnike, razasute m
pri žetvi zatečene, jer su bili odložili oružje, iznenada napali, manji broj poubijali, a ostale,
koji su nesigurne redove pomeli, preplašili i u isto vrijeme konjicom i kolima opkolili.
33. Ovakav je način borbe s kola: prvo se na
sve strane provozaju i strijele odapnu pa zbog same panike konja i škripe točkova obično
redove uskomešaju, a kada se među konjičke eskadrone uvuku, sa kola iskaču i s nogu se
bore. Kočijaši se međutim iz borbe pomalo povlače i tako kola postave da, ako ih masa
neprijatelja potisne, imaju prema svojim olakšan povratak. Tako u borbama pokazuju
pokretljivost konjanika i čvrstinu pješaka i tako svakodnevnom praksom i vježbom postižu da
su navikli da na neravnu i strmu mjestu podbodene konje zaustave, za kratko vrijeme
obuzdaju i okrenu, preko rude pretrče, na jarmu se zaustave, a odatle veoma brzo na kola
uskaču.
34. Cezar je našim, koji su ovakvim okolno
stima (zbog novog načina borbe) bili zbunjeni, u najzgodniji čas pružio pomoć, pošto se
njegovim dolaskom neprijatelji zaustaviše, a naši od straha pribraše. Kada se to dogodilo,
smatrao je da je nepogodno vrijeme da se neprijatelj izaziva i borba zameće pa se zadrža na
svom mjestu i kada je prošlo malo vremena, legije u logor povuče. Dok se ovo događalo i dok
su svi naši bili zauzeti, oni koji su bili po poljima razi

đoše se. Bure su se više dana neprekidno smje

njivale pa su i naše u logoru zadržavale i neprijatelje od borbe sprječavale. Varvari su
međutim uputili glasnike na sve strane, obavijestili svoje o malom broju naših vojnika i
ukazali na to kolika im se prilika pruža da se, ukoliko bi Rimljane iz logora istjerali, dokopaju
plijena i da se zauvijek oslobode. Pošto su tako na brzinu sakupili veliku masu pješadije i
konjice, stigoše u logor.
35. Iako je Cezar vidio da će se dogoditi isto ono što se posljednih dana zbivalo, da će
neprijatelji, ako budu razbijeni, opasnost izbjeći pomoću brzine, ipak naiđe na oko trideset
konjanika koje je predvodio Komije Atrebat, o kome je ranije bilo govora, pa postroji bojni
red ispred logora. Pošto je bitka zametnuta, neprijatelji ne mogavši više da odolijevaju napadu
naših, okrenuše leđa. Naši su ih na tolikom razmaku slijedili, koliko su trkom i snagom mogli
postići pa mnoge od njih poubijaju, a zatim se, popalivši sela duž i poprijeko, povukoše u
logor.
36. Istoga dana legati koje je neprijatelj poslao dođoše Cezaru radi mirovnog pregovora.
Cezar im broj talaca, koje je ranije bio odredio, udvostruči i zapovijedi da ih izvedu na kopno,
pošto je smatrao da zbog skore ravnodnevnice ne treba po rđavom vremenu preduzimati
plovidbu sa slabim lađama. Ipak se dočepa povoljna vremena pa malo poslije pola noći pusti
lađe i one sve neoštećene stigoše do kopna. Samo dvije od njih, i to teretne, nisu mogle da
stignu u istu luku u koju su došle ostale, pa su se nešto niže
udaljile.
37. Kada se oko tri stotine vojnika sa tih lađa bilo iskrcalo i kada su prema logoru krenuli,
Morini, koje je Cezar polazeći u Britaniju kao podanike ostavio, navedeni nadom na pli

jen, s početka se sa ne baš tako velikim brojem naokolo postaviše i narediše da naši, ako ne
žele da budu poubijani, odlože oružje. Kada su se ovi načinivši krug počeli braniti, na viku

ljudi brzo se sakupi oko šest hiljada vojnika.

Kada je taj slučaj dostavljen, Cezar posla svojim u pomoć cjelokupnu konjicu iz logora. Naši
vojnici zaustaviše međutim napad neprijatelja i više se od četiri časa hrabro boriše, pa,
zadobivši i malo rana, veliki broj neprijatelja poubijaše. Pošto se naša konjica na vidiku
ukazala, neprijatelji odbacivši oružje okrenu lađe, ali ih je veliki broj i pobijen.
38. Idućeg dana Cezar posla legata Tita La
bijena protiv Morina, koji su bili digli bunu, sa legijama koje je iz Galije bio povratio. Kada
ovi zbog presahlih močvara nisu imali kuda da se povuku, a tim su se skloništem lanjske
godine bili koristili, svi gotovo padoše pod Labijenovu vlast. A legati Kvint Titurije i Lucije
Kota, koji su doveli legije u oblast Menapija, pošto im sva polja opustoše, žita pokose, a
zgrade popale, jer su se svi Menapiji bili povukli u najgušće šume, vrate se Cezaru. Cezar
odredi da sve legije zimuju među Belgima. Svega dvije države pošalju onamo taoce, a ostale
to zanemare. Poslije ovih događaja senat je prema Cezarevu pismu odredio dvadesetodnevno
slavlje.
PETA KNjIGA

1. Za vlade konzula Lucija Domicija i Apija Klaudija, Cezar odlazeći iz zimovnika u Italiju,
kako je to svake godine običavao da čini, zapovijedi legatima koje je bio postavio na čelo
legija da preko zime izgrade što mogu više lađa i da se postaraju da stare poprave. Ukaza im i
na njihovu veličinu i oblik. Za brzo utovarivanje i izvlačenje sagradi ih nešto pliće od onih s
kojima smo navikli da se služimo po našem moru, a naročito što je saznao da tu zbog čestih
promjena plime i osjeke nastaju manji talasi, a za teret i prevoženje velikog broja tegleće
marve trebalo je da budu nešto šire od onih koje koristimo u ostalim morima. Naredio je da
sve one budu brzoplovke, a u tom slučaju nizina mnogo znači. Zapovijedi da se dobavi iz
Španije i ono što je potrebno za opremu lađa. Pošto je lično u ovostranoj Galiji završio
skupštinu, krenuo je u Ilirik jer je čuo da Pirusti provaljuju i pustoše krajnje dijelove
provincije. Kada je onamo stigao, zatraži od država vojnike pa naredi da se sakupe na
određenom mjestu. Pošto se to razglasilo, Pirusti mu pošalju legate da ga obavijeste kako
ništa od tih napada nije učinjeno prema zvaničnom odobrenju, i istaknu kako su spremni da
zbog ispada na sve moguće načine pruže zadovoljštinu. Saslušavši njihova izlaganja, Cezar
zatraži taoce i zapovijedi da se određenoga dana dovedu, a ako tako ne budu učinili, stavi im
do znanja da će državu ratom prisiliti. Kada su oni toga dana dovedeni, kako je bio naredio,
postavi po gradovima sudije da vode parnice i izriču kazne.

2. Pošto je to uradio i skupštinu održao,

vrati se u ovostranu Galiju, a zatim se opet uputi vojsci. Kada je tamo stigao, obišao je sve
zimovnike i našao da su vojnici uz primjerno nastojanje i pri potpunoj oskudici svega
pripremili oko šest stotina lađa one vrste koju smo ranije opisali, kao i dvadeset i osam ratnih,
i malo je nedostajalo pa da se za nekoliko dana mognu porinuti u more. Pohvalivši vojnike i
one što su rukovodili poslom, ukaza na ono što želi i naredi da se sve sakupe u luci Itiju.
Saznao je da je najpogodniji prelaz u Britaniju odatle udaljen oko trideset hiljada koraka od
kopna. Za taj posao ostavi vojnika koliko mu se učinilo dovoljno. On sam krenu sa četiri
legije bez komore i sa osam stotina konjanika u zemlju Trevera, jer oni niti su na sastanke
dolazili, niti su se naredbi pokoravali, a govorilo se da i Germane preko Rajne uznemiruju.
3. Ova država je po konjici najjača u cijeloj
Galiji i, kako smo ranije istakli, dopire do Rajne. U toj su se državi dvojica između sebe borila
za prevlast, Indutiomar i Cingetorig. Čim se doznalo za dolazak Cezarevih legija, jedan od
njih dođe kod njega i uvjeri ga da će mu on i svi njegovi biti na usluzi, da neće napustiti
prijateljstvo rimskog naroda i izloži šta se u Treverima događa. A Indutiomar odluči da sakupi
konjicu i pješadiju pa skloni u šumu Arduenu one, koji zbog godina nisu mogli biti pod
oružjem. Ta šuma je ogromne veličine i usred zemlje Trevera a pruža se od rijeke Rajne do
granice Rema. Tada poče da priprema rat. Ali, pošto su neki prvaci iz ove države, i ugledom
Cingetorigovim privučeni, i dolaskom naše vojske prestrašeni, Cezaru došli i svaki posebno
počeli da mole za svoje stvari, jer državi ne mogu da pomognu, Indutiomar, bojeći se da ga
svi ne napuste, posla Cezaru legate: da on stoga nije htio da se od svojih udaljava i da njemu
dolazi da bi

građanstvo lakše u poslušnosti držao i kako

neuk narod ne bi, odlaskom cjeloku^šog plemstva, u neku zabludu zapao. Eto zato je država u
njegovoj vlasti, pa ako Cezar dopušta, on će u logor doći pa će njegovoj pažnji prepustiti
svoju sudbinu i sudbinu građana.
4. Iako je Cezar shvatao s kakva se je razloga tako govorilo i koja ga je okolnost od zasnovane
odluke odvraćala, ipak, da ne bi bio prisiljen da ljeto provede u Treverima, pripremi sve za rat
u Britaniji i naredi da mu Indutiomar dođe sa dvije stotine talaca. Pošto su ovi, a među njima i
njegov sin i svi rođaci dovedeni, on ih je poimenično pozivao. Tješio je Indutiomara i
savjetovao da ostane pokoran. No isto tako pozivao je sebi i treverske prvake pa je jednoga po
jednoga pridobio za Cingetoriga, jer je znao da on to s jedne strane zaslužuje, s druge strane je
smatrao da mu je od velike koristi što mu ugled među njegovim naročito vrijedi, a i njegovu
je osobitu naklonost prema sebi zapazio. Činjenicu da mu ugled kod njegovih slabi,
Indutiomar je teško podnio, a pošto je već otprije prema nama bio neprijateljski raspoložen,
ovom uvredom se još više razbjesnio.
5. Sredivši te stvari Cezar stiže s legijama u luku Itij. Tu saznade da šezdeset lađa, koje su u
Meldima bile sagrađene, pošto su bile burom odbačene, nisu mogle da drže pravca i da su se
vratile onamo odakle su krenule, dok ostale nađe spremne za plovidbu i snabdjevene svim
potrepštinama. Na istom mjestu se sakupi konjica iijele Galije, njih četiri hiljade i prvaci svih
država, a među njima vrlo malo onih čiju je vjernost prema sebi zapažao pa odluči da ih u
Galiji ostavi, a da ostale umjesto talaca sa sobom povede, jer se, pošto i sam bude odsutan,
bojao pobune u Galiji.

6. Sa ostalim je zajedno bio i Heduanac Dum

norig, o kome je ranije bilo govora s naše strane. On se odlučio da ga u prvom redu ima uza
se, pošto je znao da je željan prevrata, željan vlasti, da je velike hrabrosti i da među Galima
uživa veliki ugled. Uz to treba dodati i ono što je rekao Dumnorig na skupštini Heduanaca, da
vlast nad građanima prelazi sa Cezara na njega, a tu su izjavu Heduanci teško progutali pa se
nisu ni usudili da Cezaru šalju legate radi kakva prigovaranja ili moljakanja. Za tu činjenicu je
Cezar doznao od svojih gostiju. On prvo pokuša da svakojakim molbama postigne da bi ra u
Galiji ostavio, a to s jedne strane što se nenavikao na plovidbu bojao mora, a s druge što je
govorio da ga vjerski razlozi sprečavaju. Pošto je vidio da mu se to onemogućava i ne
dozvoljava, izgubi svu nadu u uspjeh pa poče da buni prvake Galije, da pojedince posebno
zove i nagovara ih da ostanu jedinstveni, da ih plaši i zastrašuje: ne događa se bez razloga da
se Galija lišava cjelokupnog plemstva, jer to je Cezareva taktika da one za koje se ustručava
da ih na očigled Galije uništi, sve u Britaniju sprovodi i ubija, a ostalim vjeru zadaje i
zakletvu nameće da sve ono što budu saznali da je Galima od koristi, zajedničkom odlukom
prihvate. To je Cezaru sa više strana dostavljeno.
7. Čuvši za to, Cezar, koji je ugledu hedu
anske države toliko doprinio, odluči da Dumnoriga na sve moguće načine ukroti i onemogući,
a kada je vidio da njegova nepromišljenost sve više uzima maha, smatrao je da se treba
pobrinuti kako ni njemu ni državi ne bi mogao nanijeti kakve štete. Stoga se oko dvadeset i
pet dana zadržao na onom mjestu, pošto je sjeverozapadni vjetar kor ometao plovidbu, a on
obično dobar dio godine duva po ovim krajevima. On se trudio da na svaki način drži
Dumnoriga u pokornosti, jer je doznao za sve njegove odluke. Napokon se

dočepa povoljna vremena pa naredi da se vojnici

i konjanici na lađe ukrcaju. I dok su srca svih bila razdragana, Dumnorig se, bez Cezareva
znanja, poče da povlači kući sa heduanskim konjanicima. Kada je to javljeno, Cezar prekide
putovanje i sve poslove ostavi za docnije, a veliki dio konjice posla da ga progoni i naredi da
se vrati, a ako bude pružio otpor, ili se ne bude pokorio, zapovijedi da ga ubiju, računajući da
ovaj u njegovu odsustvu neće ništa pametno učiniti, ako se već u njegovu prisustvu oglušio o
njegovo naređenje. Ovaj, pozvan da se vrati, poče međutim da se odupire i oružjem brani i da
svoje na vjeru zaklinje, često vičući kako je on slobodan i iz slobodne države. A oni, kako je
to bilo zapovijeđeno, čovjeka opkole i ubiju, a heduanski se konjanici svi Cezaru povrate.
8. Pošto je to izvršeno, poruči Labijenu, koji je na kopnu sa tri legkje i dvije hiljade konjanika
ostao da čuva luku, da se brine za prehranu i da sazna šta se u Galiji događa pa da prema
vremenu i prilici donosi odluku. On pak sa pet legija i istim brojem konjanika, koje je na
kopnu bio ostavio, uz smiraj sunca odriješi lađe i uz blagi afrik se izveze, pa oko pola noći,
kada je vjetar bio prestao, ne održa pravca. već strujom podalje odbačen, kada se zora
pojavila, opazi kako mu je Britanija ostala s lijeve strane. Tada, koristeći ponovo promjenu
struje, potrudi se da se pomoću vesala dokopa onoga kraja ostrva na kome je, kako je prošloga
ljeta doznao, najbolje pristanište. Pri tome je trebalo osobito pohvaliti hrabrost vojnika, jer su
oni na teškim prevoznim lađama, ne prekidajući posao oko veslanja, izjednačili pravac sa
ratnim lađama. Do Britanije se sa svim lađama stiglo nekako oko podne i na tom kraju se
neprijatelj nije opazio, nego su se, kako je Cezar docnije od zarobljenika doznao, mnoge čete,
kada su onamo preplašene od mnogobrojnih lađa stigle,

vidjele u jedno vrijeme sa lanjskim i privatnim

lađama, koje je svako sebi radi sopstvenog zadovoljstva pravio. Bilo ih je više od osam stotina
i one su se sa obale udaljile i ,na gornje položaje sklonile.
9. Cezar je vojsku iskrcao i zauzeo zgodno
mjesto za logor, pa kada je od zarobljenika doznao koje su mjesto posjele neprijateljske čete,
ostavi na moru deset kohorata i tri stotine konjanika, da budu lađama kao zaštita, pa oko treće
straže krenu prema neprijatelju, vodeći tim manju brigu za lađe, što ih je privezane za sidra
ostavio na niskoj i otvorenoj obali. Toj straži i lađama postavi za komandanta Kvinta Atrija.
Sam noću izađe, pa prevalivši dvanaest hiljada koraka opazi neprijateljske čete. Oni su se s
konjicom i kolima kretali prema rijeci i počeli da sa višeg položaja naše ometaju i bitku
zameću. Odbijeni od konjice, povukoše se u šume i dočepaše se mjesta koje je bilo i
prirodnim položajem i građevinom osobito utvrđeno, a to su, kako re činilo, za domaći rat još
ranije bili pripremili. Pošto su gusta stabla posjekli, svi su prilazi bili zakrčeni. Oni su sami
rijetko vodili borbu iz šume, a naše su sprečavali da provale u tvrđavu. Ali vojnici sedme
legije naprave kornjaču i do utvrđenja načine nasip pa osvoje položaj i iz šuma ih istjeraju, pri
čemu zadobiju i nešto rana. Ali Cezar zabrani da ih, dok su bježali, dalje progone, jer nije bio
vješt položaju mjesta, a želio je, pošto je veći dio dana prošao, da ostane vremena i za
izgradnju
logora.
10. Sutradan izjutra rasporedi vojnike i ko
njanike i u tri pravca posla ekspediciju da progone one što bježe. Pošto su oni prevalili
podosta puta i bili sa vidika jako udaljeni, konjanici Kvinta Atrija dođoše da jave Cezaru kako
se progale noći digla velika oluja i kako su skoro sve lađe oštećene i na obalu bačene, pošto

ih ni sidra, ni užeta nisu mogla zadržati, a ni

mornari ni kormilari nisu mogli silnoj buri odolijevati pa je tako uslijed sudara lađa
pretrpljena velika šteta.
11. Kada je za to Cezar doznao, naredi da se legije i konjica povrate i otpor daju, a i sam se
vrati lađama i vidje pred svojim očima skoro isto što je od glasnika i iz pisama doznao. Ipak
se činilo da se, pošto je izgubio oko četrdeset lađa, ostale uz veliki trud mogu popraviti. Stoga
odabere majstore iz legije i naredi da se ostali pozovu sa kopna. Labijenu je pisao da sa onim
legijama koje su s njim, što može više lađa sagradi. On sam, iako je slučaj zahtijevao mnogo
truda i napora, odluči da je ipak najzgodnije da se sve lađe povuku i jednim utvrđenjem
povežu s logorom. Na tim poslovima provede deset dana tako da vojnici čak ni noću nisu
prekidali posla. Kada je lađe povukao i logor naročito osigurao, ostavio je iste čete koje su
ranije služile lađama kao zaštita, a sam je krenuo onamo odakle se bio vratio. Pošto je tamo
stigao i pošto su se već sa svih strana britanske čete na tom mjestu bile sakupile, vrhovna
komanda i rukovođenje ratom prema zajedničkoj odluci povjerena je Kasivelaunu, čiju zemlju
od primorskih država dijeli rijeka koja se zove Tamesis, udaljena od mora oko osamdeset
hiljada koraka. Njemu su i u ranije vrijeme, kada su sa ostalim državama stupali u neprestane
ratove, a sada uznemireni našim dolaskom, Britanci predali komandu u svim ratnim
operacijama.
12. Unutrašnji dio Britanije je naseljen onim koji kažu da su prema usmenoj predaji rođeni na
samom ostrvu, a primorski onim koji su radi pljačke i nametanja rata iz Belgije prešli — i oni
se skoro svi nazivaju po imenima onih država u kojima su rođeni pa su ovamo stigli — a
poslije rata su tu ostali i počeli zemlju obrađivati. Postoji nebrojeno mnoštvo ljudi, a zgrade

su im veoma česte i skoro sasvim slične galskim,

a i stoke ima ogroman broj. Služe se ili zlatnim novcem ili željeznim štapićima, izmjerenim
prema odgovarajućoj težini, umjesto novca. Tu se u sredini zemlje javlja i kalaj, a u
primorskim krajevima i željezo, ali u neznatnoj količini. Upotrebljavaju i tuč, koji uvoze.
Drveta ima svake vrste, kao i u Galiji, osim bukve i jele. Smatraju da je grijeh jesti zeca,
kokošku i gusku, ali ih ipak gaje radi zabave i uveseljavanja. Krajevi su im topliji nego u
Galiji i sa manjim hladnoćama.
13. Ostrvo ima oblik trougla čija je jedna
strana okrenuta prema Galiji. Jedan ugao ove strane, koji je okrenut prema Kantiju, kuda
pristaju skoro sve lađe iz Galije, gleda prema istoku, a donji prema jugu. Ta se strana prostire
na oko petsto hiljada koraka. Druga je okrenuta prema Španiji i zapadu, a na toj strani je
Hibernija, dva puta manja, kako se misli, nego Britanija, ali se nalazi na istom razmaku koliko
je iz Galije u Britaniju. Na polovici ovoga puta je ostrvo koje se zove Mona. Smatra se da
osim toga tamo ima sa suprotne strane još dosta manjih ostrva o kojima su neki pisali da im
noć traje neprekidno trideset dana. Mi ispitujući nismo o tome ništa saznali, osim što smo na
izvjesnim vodenim časovnicima vidjeli da su noći kraće nego na kopnu. Dužina ove strane je,
prema njihovu mišljenju, sedamsto hiljada koraka. Treća je strana prema sjeveru i prema njoj
nema nikakve zemlje, već ugao te zemlje gleda prema Germaniji. Smatra se da ona u dužinu
iznosi osamsto hiljada koraka. Tako cijelo ostrvo iznosi u opsegu dva miliona koraka.
14. Od svih ovih nadaleko su najuljudniji oni
što naseljavaju Kantij, a to je primorska oblast, i njihov način života se ne razlikuje mnogo od
galskog. Oni u unutrašnjosti većinom ne siju žita, nego žive od mlijeka i mesa, a odjeveni su

u krzna. Svi se pak Britanci mažu sačem, a to

daje plavičastu boju, te stoGa pri susretu u borbi imaju strašniji izgled. Kosa im je spuštena i
čitav im je dio tijela obrijan osim glave i gornje usne. Imaju po deset i po dvanaest
zajedničkih žena, a najviše braća s braćom, a roditelji s djecom, i djeca koja se rode smatraju
se djecom onih kojima je neka djevojka prije dovedena.
15. Neprijateljski su se konjanici i borci s kola u borbi s našom konjicom žestoko sukobili, ali
ipak tako da su naši na svim poljima bili nadmoćniji pa su ih u šume i brda otjerali i, pošto su
ih podosta pobili, još su ih revnosnije progonili, ali su i neke svoje izgubili. Ali oni, dok su
naši za neko vrijeme bili neoprezni i utvrđivanjem logora zauzeti, iznenada iz šume iskoče pa
izvršivši juriš na one, koji su pred logorom bili na stražu postavljeni, zametnu žestoku borbu.
No, kada je Cezar poslao u pomoć dvije kohorte, i to prve od dvije legije, i kada su se one
postrojile na veoma malom razmaku, naši su vojnici zbog novog načina borbe bili prestrašeni.
Stoga oni provale veoma smjelo kroz sredinu pa se odatle zdravi i čitavi povuku. Toga dana je
poginuo vojni tribun Kvint Laberije Dur. A oni, pošto je više kohorata priteklo u pomoć, budu
odbijeni.
16. U čitavom ovom načinu ratovanja, kada se pred očima svih i pred logorom vodi bitka,
razumljivo je što su naši zbog teškog naoružanja bili manje sposobni za takvu vrstu
neprijateljske borbe, pošto nisu mogli da progone one koji su se povlačili, niti su se usuđivali
da se udalje od bojnih znakova. Konjica se dakle borila uz veliku opasnost zbog toga što su se
oni čak i hotimice većinom povlačili, a kada bi naše od legija malo odmamili, sa kola bi
skakali pa bi se s nogu u neravnopravnu položaju borili. Način konjičke borbe je naime
jednak i za one koji odstupaju i za one koji napadaju, te je

stoga donosio istu opasnost. Tome treba dodati

da se nikada ne bore zbijeni, nego na velikim razmacima razbijeni, a imaju i raspoređene
straže pa jedni druge neprestano izmjenjuju, a zdravi i svježi umorne na dužnosti smjenjuju.
17. Idućeg dana neprijatelji se daleko od
logora po brežuljcima zaustaviše pa počeše da se porijetko pokazuju i naše konjanike, nešto
manje nego dan ranije, na borbu izazivaju. Ali u podne, kada je Cezar poslao radi nabavke
stočne hrane tri legije i cjelokupnu konjicu sa legatom Gajem Tribonijem, kad ono iznenada
neprijatelji navale sa svih strana na sakupljače hrane, ali tako da ne ostadoše udaljeni od
zastava i legija. Pošto su naši izvršili žestok juriš, otjeraše ih i ne prestadoše da ih proganjaju
dok, pouzdavši se u pomoć, jer iza sebe ugledaše legije, ne natjeraše neprijatelje u paničan
bijeg. A kada pobiše veliku masu, ne dadoše im prilike ni da se priberu, niti da s kola
poskaču. Poslije toga bijega raziđoše se pomoćne čete, koje su se sa svih strana bile sakupile,
pa se nakon toga neprijatelji nisu nikada borili protiv naših sa svim četama.
18. Kada je Cezar doznao za njihovu odluku,
dovede vojsku na rijeku Temesis u zemlju Kasivelaunovu. Ta rijeka se jedino na jednom
mjestu, i to teško, može pregaziti. Kada je tamo došao, opazi da su na drugoj obali rijeke
smještene velike čete neprijatelja. Obala je pak bila utvrđena oštrim zabijenim kolcima, a
kolci iste vrste bili su zabijeni i rijekom pokriveni. Saznavši za to od zarobljenika i izbjeglica,
Cezar pošalje konjicu naprijed i zapovijedi da legije odmah uzastopce krenu. A vojnici su
takvom brzinom i takvom silom krenuli, da, iako su im se samo glave iz vode pomaljale,
neprijatelji nisu mogli da zaustave napad legija i konjanika, već su obale napustili i u bijeg se
dali.

19. Kasivelaun je, kako smo gore naveli, izgu

bivši svaku nadu na borbu, otpustivši veći dio četa, i zadržavši oko četiri hiljade boraca,
posmatrao naše kretanje s bornih kola, pomalo bi s puta skretao, pa bi se po neprohodnim i
šumovitim mjestima sklanjao i sa onih predjela, za koje je saznao da ćemo mi preko njih
putovati, stoku i ljude s polja u šumu tjerao. Kada bi se naša konjica uputila radi plijena i
pljačke nešto slobodnije na polja, on bi po svim putevima i stazama borce iz šuma upućivao
pa bi se uz veliku pogibelj po našu konjicu sukobljavao s njima i tako ih onemogućavao da se
kreću. Ostalo je na tome da Cezar nije trpio da se udaljuje podaleko od legije i da se
neprijatelju, pustošeći polja i izazivajući požare, samo toliko štete nanosi, koliko napora
vojnici legionari mogu na putu da podnesu.
20. Međutim Trinovantidržava gotovo najjača u tim krajevima, odakle je Mandubracije kao
mladić Cezaru vjernost iskazao i na kopno mu došao, a otac mu je u toj državi bio zadobio
kraljevstvo pa ga je Kasivelaun ubio, a on lično u bijegu smrt izbjegao — pošalju Cezaru
legate
i obećaju da će mu se predati i naredbe izvršavati. Oni mole da Mandubracija zaštiti od
Kasivelaunova nasilja, da ga pošalje u državu da joj bude na čelu i zadobije vlast. Cezar
zatraži četrdeset talaca i hranu za vojsku, a posla im Mandubracija. Oni naređenja brzo izvrše
i taoce, u određenom broju, i hranu pošalju.
21. Dok je Trinovante u zaštitu uzimao i od svakog vojničkog nasilja branio, Cenimagni,
Segontiaci, Ankaliti, Bibroci i Kasi pošalju delegaciju i predaju se Cezaru. On je od njih
doznao da Kasivelaunov grad nije daleko od toga mjesta, a osiguran je šumama i močvarama,
gdje se sklonio dosta veliki broj ljudi i stoke. Britanci ga naime zovu gradom, pošto su
neprohodne šume osigurali nasipom i jarkom i navikli da
idu tamo kako bi izbjegli neprijateljski napad.
U tom pravcu krenu s legijama. Tu nađe mjesto koje je izvanredno utvrđeno i prirodnim
položajem i ljudskim radom. Ipak pokuša da ga napadne sa dvije strane. Neprijatelji malo
zastadoše, ali jurišu naših vojnika ne mogoše odoljeti pa se s druge strane grada izvukoše. Tu
je zatečen i veliki broj stoke, a mnogi su pohvatani i poubijani u bijegu.
22. Dok su se događaji u tim krajevima tako odigravali, Kasivelaun posla glasnike u Kantij,
za koji smo gore spomenuli kako je na moru i kako su na čelu tih pokrajina bila četiri kralja:
Cingetorig, Karvilije, Taksimagul i Segovaks pa im naredi da, pošto saberu sve čete,
primorski logor iznenada napadnu i da ga opsjednu. Kada su ovi do logora stigli, naši izvrše
juriš, pa pošto mnoge od njih poubiju, a štaviše i poznatog vojvodu Lugotoriga zarobe, svoje
zdrave i čitave natrag dovedu. Pošto je ovaj rat objavljen i pošto je zemlja bmla opustošena,
prisiljen najviše time što su se države odmetle, Kasivelaun uputi Cezaru legate sa Atrebatom
Komijem radi predaje. Kako je Cezar bio odlučio da zbog čestih pobuna zimuje u Galiji i nije
preostalo mnogo ljeta, a znao je da će se i to brzo provući, zatraži taoce i odredi šta će
Britanija rimskom narodu svake godine od poreza plaćati. Kasivelaunu priprijeti i upozori ga
da Mandubraciju i Trinovantima ne čini štete.
23. Primivši taoce povuče vojsku prema moru i nađe osposobljene lađe. Pošto ih je spustio u
more, imajući veliki broj zarobljenika, a uz to su neke uslijed bure bile i stradale, odluči da
vojsku na dvaput prebaci. Tako se dogodi da se od tolikog broja lađa, pri tolikim plovidbama,
ni ove, a ni lanjske godine, uopšte nijedna lađa koja je vojnike prevozila ne izgubi, a od onih
koje su se prazne sa kopna vraćale — pošto su se vojnici iz prvog prevoza iskrcali, i onih za

koje se Labijen docnije pobrinuo da se izgrade, a

bilo ih je šezdeset — veoma mali broj je stigao na mjesto, dok su ostale gotovo sve bile
odbačene. Kako ih je Cezar neko vrijeme uzalud očekivao, da ne bi zbog godišnjeg doba,
pošto je nastupila ravnodnevica, u plovidbi bio spriječen, natjeran nevoljom vojnike gusto
zbije, pa kada je nastala najveća tišina i kada je nastupila druga straža, ranom zorom ih
otkopča, dočepa se kopna i sve lađe neoštećene prevede.
24. Pošto su lađe sklonjene, i pošto je skupština Gala u Samarobrivi održana, a kako je opet te
godine zbog suše žito u Galiju dosta rijetko stizalo, prisiljen je bio da vojsku drukčije nego
ranijih godina u zimovnik smjesti i legije u više država rasporedi. Od njih je jednu dao legatu
Gaju Fabiju da je vodi u Morine, drugu Kvintu Ciceronu u Nervije, treću Luciju Rosciju u
Esuvije, a četvrtoj naredi da sa Titom Labijenom zimuje u susjedstvu Trevera, u Remima. Tri
je smjestio u Belgiju i stavio im za komandante kvestora Marka Krasa i legate Lucija
Munacija Planka i Gaja Trebonija. Jednu legiju, koju je u posljednji čas s one strane Pada bio
popisao, i pet kohorata, posla u Eburone, čiji je najveći dio između Mosela i Rajne, a oni su
bili pod vlašću Ambioriga i Katuvolka. Naredio je da ovim vojnicima budu komandanti Kvint
Titurije Sabin i Lucije Aurunkulej Kota. Kada je na takav način legije rasporedio, mislio je da
će moći veoma lako da ublaži oskudicu u životnim namirnicama. A zimovnici svih ovih
legija, osim one koju je bio predao Luciju Rosciju da je vodi u najpokoreniju i najsmireniju
oblast, dopirali su na sto hiljada koraka. On lično međutim, dok ne bude saznao da su legije
smještene i zimovnici obezbijeđeni, odluči da ostane u Galiji.
25. U Karnutima je bio Tasgecije od jako ugledne kuće, čiji su preci u svojoj državi do
8 Gaj Julije Cezar 113

bili vlast. Njemu je Cezar, zbog njegove vrline

i odanosti, pošto se u svim ratovima koristio njegovim vanrednim poduhvatom, vratio položaj
predaka. Njega, koji je već treću godinu vladao, neprijatelji su javno ubili po nagovoru
mnogih državnih organa. Taj je događaj Cezaru saopšten. Bojeći se, pošto se to ticalo mnogih,
da se država zbog njihova uticaja ne odmetne, zapovijedi da Lucije Plank sa legijom krene
brzo iz Belgije u Karnute da tu zimuje, i da one za koje dozna da je na njihov poticaj
Tasgecije smaknut uhvati i njemu pošalje. Međutim, svi legati i kvestori kojima je legije bio
predao obavijestili su ga da su u zimovnike stigli i da je mjesto za zimovnik osigurano.
26. Za petnaest dana otprilike, otkako se
stiglo u zimovnik, počela je iznenadna buna i odmetanje od strane Ambioriga i Katuvolka.
Kada su ovi izašli na granice svoje zemlje da Sabinu i Koti budu pri ruci, i kada su žito u
zimovnik dotjerali, Indutiomarovi Treveri potaknuti glasinama nahuškaju svoje, pa iznenada,
oborivši se na drvosječe, stignu s velikom četom da opsijedaju logor. Kada su se naši na
brzinu latili oružja pa se popeli na šanac i s jedne strane bili nadmoćniji od španskih
konjanika koji su bili istrčali, neprijatelji, izgubivši nadu, povukoše svoje od opsade. Tada po
svome običaju poviču da neko od naših izađe na razgovor: oni žele da nešto kažu od
zajedničkog interesa i nadaju se da se na taj način nesporazumi mogu izgladiti.
27. Njima je radi pregovaranja poslat rimski
vitez Gaj Arpinije, rođak Kvinta Titurija i neki Španac Kvint Junije, koji je i ranije imao
običat da po nalogu Cezarevu više puta dolazi Ambiorigu. Pred njima je Ambiorig govorio u
ovom smislu: on priznaje da Cezaru veoma mnogo duguje za usluge koje mu je činio, jer je
njegovim zauzimanjem bio oslobođen danka, što je bio pri

moran da ga plaća svojim susjedima Atuatucima,

i što mu je Cezar povratio i sina i bratića, koje su Atuatuci, kada su ovi poslati među taocima,
u ropstvu i okovima kod sebe držali. Ono što je činio pri opsadi logora nije činio prema
sopstvenom nahođenju ili volji, već pod pritiskom građana, i njegova je vlast takva da većina
ima isto toliko prava prema njemu koliko on prema većini. S druge opet strane, za državu je
bio uzrok rata to što se nije mogao suprotstaviti iznenadnoj zavjeri Gala. To on može lako da
dokaže, jer u praksi nije toliko naivan da bi se uz svoju slabu snagu mogao pouzdati, da se
njegovom vojskom može savladati rimski narod. Ali, u Galiji postoji zajednička odluka: ovaj
dan je određen da se napadnu Cezarevi zimovnici da kakva legija ne bi mogla da drugoj legiji
pritekne u pomoć. On nije mogao da Gali Galima odbiju zahtjeve, a osobito kada se čini da je
donesen zaključak da se povrati zajednička sloboda. Pošto je tome, koliko zahtijeva ljubav
prema otadžbini, udovoljio, sada ima na umu zahvalnost za Cezareva dobročinstva: on poziva
i preklinje Titurija da se uime gostoprimstva pobrine za svoj spas i spas vojske. Velika četa
najmljenih Germana prešla je Rajnu i ona će za dva dana stići. Do njih stoji odluka da li žele
da vojnike, prije nego to susjedi osjete, izvedu iz zimovnika i odvedu Ciceronu ili Labijenu,
od kojih je jedan oko pedeset hiljada koraka, a drugi nešto više od njih udaljen. On to obećava
i zaklinjući se tvrdi da će dozvoliti slobodan prolaz preko zemlje. Dok to čini, on se i za
državu brine, jer se i zimovnika oslobađa, a i Cezaru iskazuje zahvalnost za njegove zasluge.
Rekavši to, Ambiorig se udalji.
28. Arpinije i Junije dostave legatima ono što su čuli. A oni su, zbunjeni iznenadnim
događajima, iako se to s neprijateljske strane pričalo, smatrali da se ta stvar ipak ne smije za

nemariti. Na to ih je osobito upućivala okol

nost što se je nepoznata i neznatna država Eburona usudila da rimskom narodu na svoju ruku
nametne rat, a to je bilo teško vjerovati. Stoga iznesu stvar pred vijeće, a onda se među njima
pojavi velika nesloga. Lucije Aurunkulej, i mnogi vojni tribuni i centurioni prvih redova,
smatrali su da se ništa neoprezno ne smije činiti, niti bez Cezareve zapovijedi iz zimovnika
izlaziti. Uz to su vjerovali da se kako mu drago jake čete, pa makar i germanske, od utvrđena
zimovnika mogu zadržati, a kao dokaz svjedoči to što su prvi napad neprijatelja veoma hrabro
izdržali i uz to im još i poraze nanosili. Njih ne muči prehrambena situacija, a pomoć će i iz
obližnjeg zimovnika od Cezara stići. Napokon, zar ima išta niže ili sramnije nego po
neprijateljskom diktatu odlučivati o najkrupnijim stvarima.
29. Nasuprot tome, Titurije je vikao da će
oni to kasno učiniti, kada se sastanu veće čete neprijatelja, udružene s Germanima, ili ako
susjedni zimovnik pretrpi kakvu nesreću, a i rok za donošenje odluke je kratak. On smatra da
je Cezar krenuo u Italiju, inače Karnuti ne bi donijeli zaključak da ubiju Tasgecija, niti bi
Eburni, da je on ovdje, zbog tolikog prezira prema nama napali na logor. On ne gleda na
odluku neprijatelja, nego na stvarnost, on je nadomak Rajne, a smrt Ariovistova predstavlja za
Germane veliki udarac kao i naše ranije pobjede. Galija, koja je rimskoj vlasti podvrgnuta,
bjesni zbog toliko pretrpljenih nepravdi, a ugasila joj se i negdašnja ratna slava. Napokon, ko
bi to mogao zamisliti da se Ambiorig bez izvjesne nade odlučio na odluku takve vrste.
Njegovo je mišljenje u oba slučaja određeno, pa ako ne dođe do gusta, mi ćemo bez ikakve
opasnosti stići do najbliže legije. Ako cijela Galija pristane uz Germane, jedini spas se sastoji
u brzini. A kakav bi pak

ishod imala odluka Kote i onih koji se nisu

složili? Ako u njoj i nema privremene opasnosti, ono bi se sigurno trebalo bojati gladi zbog
dugotrajne opsade.
30. Pošto je takva rasprava s obje strane vođena i pošto su se Kota i prvi redovi žestoko
usprotivili: „Pa neka vam bude, kada tako želite", reče Sabin, a zatim još jačim glasom, tako
da ga je sva vojska čula, dodade: „Nisam ja među vama takav da se strašno bojim smrtne
opasnosti. Ako se nešto ozbiljnije dogodi, oni će znati da od tebe traže odgovornost i oni bi,
se ako ti budeš dozvolio, prekosutra povezali sa najbližim zimovnikom pa bi sa ostalim
podnosili ratnu nevolju i ne bi odbačeni, i od ostalih daleko odvojeni, ginuli od oružja ili
gladi."
31. Sa sastanka se podigoše pa i jedni i drugi pružiše ruke i zamoliše da ne bi svojim
neslaganjem ili prkosom doveli stvar do najveće opasnosti, a stvar je jednostavna: bilo da
ostanu ili da odu, ako svi samo jedno osjećaju i odobravaju. Naprotiv, on u neslozi ne nazire
nikakva spasa. Stvar se raspravljajući protegnu do pola noći. Kota, napokon ubijeđen, pruži
ruku i Sabinovo mišljenje pobijedi. Objavljeno bude da će se krenuti u ranu zoru. Ostali dio
noći provedoše ne spavajući, a za to je vrijeme svaki vojnik odabirao šta može sa sobom
ponijeti, a šta je opet prisiljen da od oruđa u zimovniku ostavi. Svi razlozi budu razmotreni,
jer oklijevanje ne bi prošlo bez opasnosti, a umor vojnika i nesanica bi opasnost čak i
povećali. Tako u ranu zoru krenu iz logora, kao da su uvjereni da im je savjet dat ne od
neprijatelja, već od najvećeg prijatelja Ambioriga, a išli su u veoma dugoj koloni i sa veoma
mnogo prtljage.
32. A pošto su neprijatelji po noćnoj buci i pokretu straža osjetili njihov dolazak, postave u
šumama straže na tri strane, na zgodnu i

skrovitu mjestu, pa na oko dvije hiljade koraka

iščekivahu dolazak Rimljana. Kada se veći dio vojske spustio u veliku dolinu, iznenada se sa
obje strane te doline pokazaše neprijatelji pa iočeše pozadinu stješnjavati, a prve redove pri
penjanju ometati, te tako na najnepovoljnijem mjestu po naše zametnuše bitku.
33. Tek tada Titurije, koji nije ništa rani
je predvidio, postade uznemiren pa poče trčkarati i kohorte raspoređivati, ali je sve to ipak
izgledalo da radi sa strahom i kao da su ga svi napustili, jer se to većinom događa onim koji
su prisiljeni da u toku rada donose odluku. A Koti, koji je pomišljao da ga to može na putu
zadesiti pa s toga razloga nije bio pristalica odlaska, ništa nije nedostajalo s obzirom na
zajednički interes, te je i u pozivanju i u hrabrenju vojnika ispunjavao dužnost zapovjednika, a
u borbi dužnost vojnika. Kako su zbog dužine kolone teško mogli da sve samo po sebi
obavljaju, i da predvide šta sve i na kome mjestu treba da urade, narediše da se oglasi da
prtljagu odlože i u krug se postave. Iako tu odluku nije trebalo u takvom slučaju odbiti, ona
ipak ispade nezgodna. Naime, i našim vojnicima splasnu nada i neprijatelje učini odvažnijim
za borbu, pošto je izgledalo da je to učinjeno samo uz najveći strah i očajanje. Osim toga
dogodi se — što je i trebalo da se dogodi da su se vojnici svuda od zastava osipali i da je
svako žurio da ono što je smatrao za najdragocjenije po prtljazi traži i pljačka, te je sve bilo
ispunjeno vikom i jaukom.
34. Ali i varvari su imali plan. Naime, nji
hove vođe razglasiše po čitavom krugu da se niko s mjesta ne udaljuje. Plijen je njihov i njima
pripada sve što Rimljani budu ostavili, a uostalom smatraju da je sve uloženo u pobjedu.
Jednaki su bili i po hrabrosti i po želji za borbu. Premda su i vojskovođa i sreća naše bili
napustili, ipak su nadu za spas ulagali u hrabrost,

i koliko god bi puta koja kohorta protrčala, s te

strane bi padao veliki broj neprijatelja. Primijetivši to, Ambiorig naredi da se objavi da strijele
izdaleka ne bacaju, da bliže ne prilaze, već na koju stranu Rimljani budu izvršili napad, neka
se otuda povlače, jer im se ne može zbog lakog naoružanja, a i zbog svakodnevnog vježbanja,
ništa nauditi pošto će one koji se budu bojnim znakovima povlačili ponovo napadati.
35. Pošto su zapovijed svi veoma savjesno izvršavali, koja god bi kohorta iz kruga izašla i
napad izvršila, neprijatelji bi veoma hitro uzmicali. Trebalo je međutim da se taj kraj ogoli pa
da sa otvorene strane strijele dočekuju. Kada su se ponovo na ono mjesto odakle su bili
krenuli počeli vraćati, i kada su ih oni koji su odstupali, kao i oni koji su veoma blizu stajali,
opkolili, a htjeli bi pak da drže položaj, niti je položaj davao priliku za junaštvo, niti su
stiješnjeni mogli da izbjegnu strijele koje su bacane od tolike mase. Ipak su, i pogođeni
mnogim nevoljama, i pretrpjevši mnoge udarce, odolijevali, a kada je prošao veći dio dana,
iako su se od rane zore do osmoga časa borili, ništa nisu učinili što bi za njih bilo
nedostojno. Tada Titu Balvenciju, koji je prošle godine bio primipil, čovjeku hrabru i velika
ugleda, kop lje probode oba stegna, a Kvint Lukanije od isto ga staleža, boreći se vrlo hrabro,
dok je opko ljenom sinu priticao u pomoć, bude ubijen. Le gata Lucija Kotu, dok je bodrio
sve kohorte i bojne redove, pogodi praćka posred usta.
36. Kada je uzbuđen takvim događajima Kvint Titurije izdaleka opazio Ambioriga kako svoje
bodri, posla mu svoga tumača Gneja Pompeja da moli da njega i vojnike poštedi. Ovaj
zamoljen odgovori: ako želi da s njim razgovara, dopušteno mu je, a on se nada da se od
većine može postići ono što se odnosi na dobrobit vojnika, i njemu uistinu ništa neće biti
nažao učinjeno

i za to mu zadaje riječ. On se sa ranjenim Kotom

posavjetovao da se, ako mu se sviđa, povuku iz borbe pa sa Ambiorigom zajedno
porazgovaraju, a nada se da za svoju dobrobit i za dobrobit vojnika može nešto isposlovati.
Kota odbi da ide kod naoružana neprijatelja i na tome čvrsto
ostade.
37. Sabin naredi da ga u taj čas prate vojni
tribuni koje je oko sebe imao, i centurioni prvih redova, pa kako Ambiorigu bliže priđe,
pozvan da odloži oružje, posluša naređenje, a zapovijedi i svojim vojnicima da to isto učine.
Dok su dakle između sebe o uslovima raspravljali i dok je govor s Ambiorigove strane bio
hotimično poduži, Titurije polako zavaravan bude ubijen. Tada pak po svome običaju najave
pobjedu, dignu graju pa izvrše juriš i naše vojnike dovedu u zabunu. Tu bude ubijen i Lucije
Kota boreći se sa dosta velikim brojem vojnika. Ostali se u logor, odakle su bili izašli,
povuku. Među njima zastavnik Lucije Petrosidije, iako je bio pritiješnjen velikim brojem
neprijatelja, pronese orla preko nasipa pa i sam boreći se veoma hrabro poginu pred logorom.
Oni do noći jedva izdrže opsadu, a u toku noći se svi do jednog, izgubivši nadu na spas,
poubijaju. Mali broj, izvukavši se iz borbe, po nesigurnim putevima kroz šume stigne u
zimovnik kod legata Tita Labijena i obavijesti ga o onome što je
učinjeno.
38. Ohrabren ovom pobjedom Ambiorig krenu
odmah s konjicom u Atuatuke, a oni su bili susjedi njegova kraljevstva, ne zaustavljajući se ni
preko noći ni preko dana i naredi da ga konjica prati. Kada je situaciju izložio i Atuatuke
osokolio, stiže sutradan u Nervije i upozori ih da ne ispuste priliku da se zauvijek oslobode i
kazne Rimljane zbog nasilja koja su podnosili. On saopšti kako su dva legata ubijena i kako je
velika masa vojske stradala. Nikako nije teš

ko da legija, koja sa Ciceronom zimuje, bude iz

nenada napadnuta i potučena. Obećava da će u tom poslu biti pomagač. Ovom besjedom lako
pridobi Nervije.
39. Stoga smjesta posla glasnike do Ceutrona, Grudija, Levaka, Pleumoksija i Gejdumna, a
svi su oni pod njihovom vlašću, da sakupe što mognu više četa i neočekivano dojure do
Ciceronova zimovnika, dok još nije do njega stigao glas o Titurijevoj smrti. Uz ovo se još
dogodi — a to je moralo da bude — da su neki vojnici, koji su se u šume radi drva i
građevnog materijala bili udaljili, iznenada bili pohvatani. Pošto su ih s velikom vojskom
opkolili, Eburoni, Nerviji, Atuatuci i svi njihovi saveznici i štićenici počeše napadati na legiju.
Naši se brzo late oružja pa se popnu na nasip. Taj dan se je teško izdržao, jer su neprijatelji
svu nadu polagali u brzinu pa kada su se te pobjede dočepali, pouzdali su se da će zauvijek
ostati pobjednici.
40. Ciceron je odmah poslao Cezaru pismo i. obećao velike nagrade onim koji mu ga predaju.
Kako su svi putevi bili opsjednuti, izaslanici budu pohvatani. Noću je od građe, koju su radp
utvrđenja bili priredili, nevjerovatnom brzinom bilo podignuto najmanje stotinu i dvadeset
kula, a ono, što je izgledalo da utvrdi nedostaje, bude dovršeno. Sutradan neprijatelji sakupe
daleko više četa, opsjednu logor i ispune jarak. Naši na isti način, kao i dan ranije, pruže
otpor. Isto se to uzastopce dogodi i slijedećih dana. Rad preko noći nije prekidan nijednog
časa. Ni bolesnim, ni ranjenim nije se pružila prilika da se smire. Što god je bilo potrebno za
opsadu idućeg dana, preko noći bi se pripremilo. Tako bude izrađeno mnogo nagorjelih
kolaca i velika količina zidnih kopalja. Kule se popode, a prsobrani od ljese ispletu. I sam
Ciceron, iako je bio nježna zdravlja, čak ni noćno vrijeme nije sebi za počinak ostavljao pa su
šta

i za to mu zadaje riječ. On se sa ranjenim Kotom

posavjetovao da se, ako mu se sviđa, povuku iz borbe pa sa Ambiorigom zajedno
porazgovaraju, a nada se da za svoju dobrobit i za dobrobit vojnika može nešto isposlovati.
Kota odbi da ide kod naoružana neprijatelja i na tome čvrsto
sstade.
37. Sabin naredi da ga u taj čas prate vojni
tribuni koje je oko sebe imao, i centurioni prvih redova, pa kako Ambiorigu bliže priđe,
pozvan da odloži oružje, posluša naređenje, a zapovijedi i svojim vojnicima da to isto učine.
Dok su dakle između sebe o uslovima raspravljali i dok je govor s Ambiorigove strane bio
hotimično poduži, Titurije polako zavaravan bude ubijen. Tada pak po svome običaju najave
pobjedu, dignu graju pa izvrše juriš i naše vojnike dovedu u zabunu. Tu bude ubijen i Lucije
Kota boreći se sa dosta velikim brojem vojnika. Ostali se u logor, odakle su bili izašli,
povuku. Među njima zastavnik Lucije Petrosidije, iako je bio pritiješnjen velikim brojem
neprijatelja, pronese orla preko nasipa pa i sam boreći se veoma hrabro poginu pred logorom.
Oni do noći jedva izdrže opsadu, a u toku noći se svi do jednog, izgubivši nadu na spas,
poubijaju. Mali broj, izvukavši se iz borbe, po nesigurnim putevima kroz šume stigne u
zimovnik kod legata Tita Labijena i obavijesti ga o onome što je
učinjeno.
38. Ohrabren ovom pobjedom Ambiorig krenu
odmah s konjicom u Atuatuke, a oni su bili susjedi njegova kraljevstva, ne zaustavljajući se ni
preko noći ni preko dana i naredi da ga konjica prati. Kada je situaciju izložio i Atuatuke
osokolio, stiže sutradan u Nervije i upozori ih da ne ispuste priliku da se zauvijek oslobode i
kazne Rimljane zbog nasilja koja su podnosili. On saopšti kako su dva legata ubijena i kako je
velika masa vojske stradala. Nikako nije teš
ko da legija, koja sa Ciceronom zimuje, bude iz
nenada napadnuta i potučena. Obećava da će u tom poslu biti pomagač. Ovom besjedom lako
pridobi Nervije.
39. Stoga smjesta posla glasnike do Ceutrona, Grudija, Levaka, Pleumoksija i Gejdumna, a
svi su oni pod njihovom vlašću, da sakupe što mognu više četa i neočekivano dojure do
Ciceronova zimovnika, dok još nije do njega stigao glas o Titurijevoj smrti. Uz ovo se još
dogodi — a to je moralo da bude — da su neki vojnici, koji su se u šume radi drva i
građevnog materijala bili udaljili, iznenada bili pohvatani. Pošto su ih s velikom vojskom
opkolili, Eburoni, Nerviji, Atuatuci i svi njihovi saveznici i štićenici počeše napadati na legiju.
Naši se brzo late oružja pa se popnu na nasip. Taj dan se je teško izdržao, jer su neprijatelji
svu nadu polagali u brzinu pa kada su se te pobjede dočepali, pouzdali su se da će zauvijek
ostati pobjednici.
40. Ciceron je odmah poslao Cezaru pismo i obećao velike nagrade onim koji mu ga predaju.
Kako su svi putevi bili opsjednuti, izaslanici budu pohvatani. Noću je od građe, koju su radi
utvrđenja bili priredili, nevjerovatnom brzinom bilo podignuto najmanje stotinu i dvadeset
kula, a ono, što je izgledalo da utvrdi nedostaje, bude dovršeno. Sutradan neprijatelji sakupe
daleko više četa, opsjednu logor i ispune jarak. Naši na isti način, kao i dan ranije, pruže
otpor. Isto se to uzastopce dogodi i slijedećih dana. Rad preko noći nije prekidan nijednog
časa. Ni bolesnim, ni ranjenim nije se pružila prilika da se smire. Što god je bilo potrebno za
opsadu idućeg dana, preko noći bi se pripremilo. Tako bude izrađeno mnogo iagorjelih kolaca
i velika količina zidnih kopalja. Kule se popode, a prsobrani od ljese ispletu. I sam Ciceron,
iako je bio nježna zdravlja, čak ni noćno vrijeme nije sebi za počinak ostavljao pa su šta

više i vojnici dolazili i nagovarali ga da se

pripazi.
41. Tada vođe i prvaci Nervija, koji su kod
Cicerona imali nekakav pristup za razgovor i razlog za prijateljstvo, rekoše da žele da
razgovaraju. Kada im se pružila prilika, spomenuše ono isto što je Ambiorig sa Titurijem
raspravio: da je sva Galija pod oružjem, da su Germani prešli Rajnu, da se Cezarev zimovnik,
a i ostali zimovnici napadaju. Štaviše, napomenuše i Sabinovu smrt, a kao dokaz da je istina
navedu Ambioriga. Rekoše da griješe oni koji se nekakvoj pomoći nadaju od onih koji u sebe
nemaju pouzdanja. Ipak su Ciceronu i rimskom narodu tako skloni, da ne prigovaraju ni zbog
čega osim zimovnika i ne žele da ova navika zastari, a dopušteno im je da iz zimovnika bez
bjedno odu i da bez straha, u koje god krajeve žele, krenu. Ciceron na to samo jednu
odgovori: nije običaj rimskoga naroda da od naoružana ne prijatelja prima ikakav uslov, a
ako žele da od lože oružje, neka ga uzmu kao pomoćnmka i neka Cezaru pošalju legate. On
se nada da će, s obzi rom na njegovu pravednost, postići ono što budu tražili.
42. Prevareni u toj nadi Nerviji opašu zi
movnik šancem od deset i rovom od petnaest stopa. Ovako su oni od nas naučili i prema
praksi iz ranijih godina, a poučili su ih i neki zarobljenici iz vojske na koje su naišli, Ali nije
bilo pri ruci nikakva željeznog oruđa, koje bi bilo od koristi za tu vrstu posla, pa su bili
prisiljeni da mačevima busenje sasijecaju, a da rukama i kabanicama zemlju crpaju. Po tome
se poslu moglo saznati i za veliki broj ljudi, jer su za manje od tri časa izveli utvrđenje od tri
hiljade koraka u opsegu, a za ostale dane kule u visini nasipa, pa su počeli da pripremaju i
prave srpove i kornjače, a u to su ih isti zarobljenici
uputili.

43. Kada se sedmi dan opsade digao veliki

vjetar, počeli su da iz praćki bacaju užarene kugle od meke ilovače i usijane strijele na ku
ćice, koje su na galski način bile slamom pokri vene. One su se začas upalile i zbog velikog
vjetra po svakom logorskom mjestu vatru raznije le. Neprijatelji su uz veliki poklič, kao da je
pobjeda već zadobivena i osigurana, počeli da vuku kule i kornjače i da se stepenicama penju
na nasip. Ali je kod vojnika bila tolika hrabrost i tolika prisebnost duha da se, iako su opa zili
da plamen sa svih strana liže i da ih velika masa strijela gađa, da sva njihova prtljaga i sav
imetak gori, niko nije ne samo sa nasipa sklonio da bi se udaljio, nego se štaviše nije gotovo
ni okrenuo i svi su se žestoko i veoma junački borili. Taj dan je za naše bio najmučniji, ali je
ipak imao takav ishod da je baš toga dana najveći broj neprijatelja bio ranjen i ubijen, tako da
su se pod samim iasipom zbili i da posljednji prvim nisu odstupa omogućavali. Kada je
međutim plamen malo popustio i primaknuta kula na jednom mjestu nasip doticala, centurioni
treće kohorte, sa onoga mjesta gdje su stajali, odstupiše i sve svoje pokrenuše pa mašući i
vičući počeše zvati neprijatelje da uđu ako žele, ali se niko od njih ne usudi da se pojavi. Tada
su bili sa svih strana uznemirivani kamenjem koje je bacano, a i kula je zapaljena.
44. U legiji su bili veoma hrabri ljudi centurioni Tit Pulon i Lucije Voren koji su se već
približavali prvim redovima. Oni su se između sebe stalno prepirali koji je od kojeg bolji i za
sve se vrijeme vrlo ljubomorno otimali o položaj. I dok se od njih Pulon veoma odvažno kraj
utvrđenja borio, reče: „Zašto se,
Vorene, ustručavaš, ili kakvu to možda priliku očekuješ da iskušaš svoje junaštvo? Ovaj će
dan pokazati ko je vjera, a ko je nevjera." Kako to reče istupi ispred tvrđave pa prema onoj ne

prijateljskoj strani, koja je izgledala da je naj

gušća, pojuri. Ali, ni Voren se međutim ne zadrža na šancu, već, bojeći se svakojaka
ogovaranja, pođe za njim. Kada se našao na osrednjem razmaku, Pulon pusti koplje na
neprijatelja i jednoga, koji je iz mase bio istrčao, pogodi. Dok je onaj pogođen izdisao,
neprijatelji ga štitovima zaklone, a na ovog svi strijele odapnu i ne dadoše mu prilike da se
izvuče. Pulonov štit bude probijen i koplje se zabode u remen. Taj udarac mu odbije korice pa
kada je pokušao da izvuče mač, zaustavi mu desnu ruku i tako ga onesposobljena neprijatelji
opkole. Njemu pritrča suparnik Voren pa mu se u nevolji nađe na pomoći. Sada najedanput
sva rulja sa Pulona navali na ovoga te se mislilo da je pogođen kopljem. Voren se s mačem
prihvati borbe izbliza, pa pošto je jednog ubio, ostale malo potisnuo i dok je sve revnosnije
navaljivao, okliznu se u jamu. Ponovo mu Pulon, dok je bio opkoljen, priđe u pomoć pa se
obojica zdravi i čitavi, pošto su mnoge pobili, uz najveći trijumf vrate u tvrđavu. Tako je
slučaj kroz natjecanje i borbu obojicu izmijenio da jedan drugome kao suparnik posluži na
pomoć i spas i nemoguće je ocijeniti koji je koga u hrabrosti više nadmašio.
45. Koliko je iz dana u dan opsada bila žeš
ća i ljuća, a naročito otkako je veliki broj vojnika bio ranama iscrpljen, pa je borba svedena na
malo branilaca, toliko su češće pisma i glasnici Cezaru slati. Od njih je jedan broj uhvaćen pa
je naočigled naših vojnika mučen i ubijan. Unutra u logoru nalazio se jedan Nervije, po imenu
Vertikon, od vrlo ugledna roda, koji je od početka opsade bio pobjegao Cezaru i iskazao mu
svoju odanost. On nagovori roba da uz veliku nagradu i s nadom na oslobođenje odnese
Cezaru pismo. Ovaj ga pronese umotano u koplje, i Gal šetajući između Gala bez ičijeg
sumnjičenja do

đe do Cezara. Od ovoga je doznao o opasnosti u

kojoj je Ciceron i legija.
46. Primivši pismo, Cezar odmah oko jedanaestog časa dana posla glasnike u Belovace
kvestoru Marku Krasu, čiji je zimovnik bio udaljen od njega na dvadeset i pet hiljada koraka,
i naredi da legija u pola noći krene i da brzo do njega dođe. Kras krenu sa glasnikom.
Drugoga po
šalje legatu Gaju Fabiju da dovede legiju u zem
lju Atrebata, pošto je znao da mu tim pravcem treba putovati. Labijenu je pisao da, ako ima
mogućnosti, priteče državi u pomoć i neka s legijom dođe u zemlju Nervija. On je smatrao da
ostali dio vojske, pošto je nešto više bio udaljen, ne treba očekivati. Iz obližnjeg zimovnika
sakupi oko četiri stotine konjanika.
47. Oko trećeg časa obavijesti ga prethodnica o Krasovu dolasku pa toga dana prevali
dvadeset hiljada koraka. On postavi Krasa za komandanta u Samarobrivi i dade mu legiju, jer
je tu bio ostavio vojnu prtljagu, državne taoce, zvanična akta i svu hranu koju je tamo bio
dopremio, kako bi zimu preživeo. Fabije se, kako je bilo naređeno, ne zadrža mnogo i sa
legijom se susrete na putu. A Labijen, pošto se saznalo za smrt Sabinovu i za pokolj kohorata,
kada su sve jedinice Trevera kod njega stigle, bojeći se, ako krene iz zimovnika, da ne bude
izgledalo kao da bježi i da neće moći odoljeti napadu neprijatelja, osobito što je bio svjestan
da su se oni novom pobjedom uzoholili, odgovori Cezaru pismom uz kakav rizik želi da legiju
izvede iz zimovnika pa opisa i događaj u Eburonima. Obavijesti ga da su se sve treverske
pješadijske i konjičke jedinice smjestile na tri hiljade koraka od njegova logora.
48. Cezar je njegovu odluku odobrio pa iako se pomisao na tri legije bila smanjila na dvije,
ipak je jedinu mogućnost u zajednički spas nala

zio u brzini. Ubrzanim maršem stiže u zemlju

NerviJa. Tu od zarobljenika doznade ono što se kod Cicerona zbivalo, i koliko je situacija
kritična. Tada nekog od galskih konjanika nagovori da uz veliku nagradu odnese Ciceronu
pismo. Ono je bilo napisano grčkom azbukom i poslato da ne bi, ukoliko bi bilo otkriveno,
neprijatelji saznali naše namjere. Ako ne bi mogao cilju stići, posavjetova ga da koplje, pošto
pismo bude privezano uz remen, zavitla posred logorskih utvrda. U pismu piše da on sa
legijama kreće i brzo će stići pa ga sokoli da se drži negdašnjeg junaštva. Gal, bojeći se
opasnosti, baci koplje onako kako mu je bilo savjetovano. Ono se slučajno zaustavi na kuli i
naši ga dva dana nisu primijetili, a treći dan ga opazi nekakav vojnik, pa pošto ga skinu, posla
ga Ciceronu. On ga pročita i na zboru vojnika objavi pa sve obuze ogromno veselje. Tada su
se izdaleka vidjeli dimovi požara i ta pojava razbi svaku sumnju u dolazak legije.
49. Saznavši preko uhoda za situaciju, Gali
napuste opsadu pa sa svim četama krenu prema Cezaru. Bilo ih je oko šezdeset hiljada
naoružanih. Kada mu se ukazala prilika, Ciceron od istoga Vertikona, koga smo gore
spomenuli, zatraži Gala da pismo dostavi Cezaru i upozori ga da oprezno i pažljivo putuje, a u
pismu napisa kako su se neprijatelji od njega bili udaljili, a da sada čitava masa kreće prema
njemu. Kada je to pismo oko pola noći doneseno, Cezar svoje obavijesti i podiže im borbeni
duh. Sutradan u ranu zoru pokrenu logor, pa pošto je prešao četiri hiljade koraka, opazi preko
doline i potoka mnoštvo neprijatelja. Veliku je opasnost predstavljala borba sa tako malim
četama, na tako nepovoljnom mjestu. Pošto je tada znao da je Ciceron oslobođen opsade,
spokojno je razmišljao o popuštanju u brzini. On se zaustavi i što je mogao na ravnijem
mjestu podiže logor, koji, iako

je po sebi bio neznatan, jedva sedam hiljada lju

di, osim toga bez ikakve prtljage, ipak, pomoću uskih staza, što je mogao više stijesni, a to s
namjerom da ga neprijatelj potpuno zanemari. U međuvremenu, pošto je poslao uhode na sve
strane, dozna i kojim putem može najlakše preći do

linu.
50. Istoga dana, nakon što se kraj vode odigralo nekoliko neznatnih konjičkih bitaka, i jedni i
drugi se povuku na svoj položaj: Gali, jer su očekivali obilnije čete koje još nisu bile stigle, a
Cezar, ako, pokazujući tobože strah, slučajno mogne neprijatelja na svoju stranu primamiti, pa
s ove strane doline pred logorom bitku zametnuti, a ako mu to ne pođe za rukom, da onda
ispita puteve pa da uz malu opasnost dolinu i rijeku pređe. U ranu zoru neprijateljska se
konjica približi logoru pa s našim konjanicima započe bitku. Cezar zapovijedi da se konjanici
hotimično povuku i u logor sklone, a da se u isti čas logor sa svih strana višim nasipom
osigura, kapije zatvore i da se, obavljajući taj posao, što više trči i kao u strahu posluje.
51. Neprijatelji, namamljeni svim tim postupcima, prevedu čete i na nepovoljnom mjestu
započnu borbu pa štaviše, pošto su se bili odvojili od nasipa, priđu bliže, a strijele sa svih
strana unutar tvrđave bace. Glasnicima, koje su unaokolo bili razaslali, narede da oglase da,
ako neki Gal ili Rimljanin želi da prije trećeg časa kod njih dođe, to će mu biti dozvoljeno i
bez opasnosti, a poslije toga neće biti moguće. No, oni naše potcijene i na taj način što su
zazidali kapije sa po jednim redom busenja pa je izgledalo da se onamo ne može provaliti, te
jedni počnu nasip rukom razvaljivati, a drugi jarkove ispunjavati. Tada Cezar izvrši juriš
kroza sve kapije pa pustivši konjicu, natjera tako brzo neprijatelje u bijeg, da se uopšte niko
bor

be radi ne zaustavi te ih veliki broj poubija,

a sve vojnike liši oružja.
52. Bojeći se da dalje istupa, jer su se šume
i močvare bile ispriječile — a videći da se na tome mjestu čak ni malena šteta ne može
nanijeti — istoga dana stiže do Cicerona sa svim
svojim očuvanim jedinicama. On se čudio podignutim neprij ateljskim kulama, kornjačama i
utvrdama, a kada je izveo legiju, saznade da čak ni svaki deseti vojnik nije ostao bez rane. Iz
svega toga zaključi uz kakvu su se opasnost i uz kakvu su se hrabrost ti događaji odigravali.
Cicerona zbog njegove zasluge, a i legiju pohvali, a centurione, jednog po jednog i vojne
tribune pozva pa prema Ciceronovu svjedočenju dozna da su bili osobito hrabri. O Sabinovu i
Kotinu slučaju bude obaviješten od zarobljenika. Sutradan održa skupštinu, ukaza na junačko
držanje, a vojnike utješi i ohrabri: to što su legatovom krivicom i neopreznošću pretrpjeli
poraz, treba tim ravnodušnije podnijeti što su uz naklonost besmrtnih bogova i uz hrabrost
osvetili poraz, a ni neprijateljsko radovanje nije dugotrajno, niti će naša žalost trajati duže
vremena.
53. Labijenu je u međuvremenu preko Rema
nevjerovatnom brzinom dopro glas o Cezarevoj pobjedi pa iako je od Ciceronova zimovnika
bilo daleko šezdeset hiljada koraka, Cezar je onamo stigao poslije devetog dnevnog časa. Prije
pola noći nastade vika na kapiji logora, koja je od strane Rema bila znak za Labijena da se
pobjeda proglašava i da mu upućuju čestitke. A kada je ova vijest stigla do Trevera,
Indutiomar, koji je bio odlučio da idućeg dana napadne Labijenov logor, odbježe noću i sve
čete povrati u Trevere. Cezar povrati Fabija sa legijom u zimovnik, a sam odluči da oko
Samarobrive provede zimu sa tri legije u tri zimovnika. Kako su se u Galiji pojavili toliki
neredi, odluči da sam preko cijele zime ostane kod vojske. Kada se naime ta

nemila vijest o Sabinovoj smrti pronijela, sve

su galske države o ratu vijećale, glasnike i delegacije na sve strane slale i ispitivale kakvu
odsudnu odluku da donesu i odakle da rat započnu pa su se na usamljenim mjestima održavali
i noćni sastanci. Cezaru gotovo nijedan časak u cijelom zimskom periodu nije prošao bez
brige i da nije kakvu vijest o namjerama ili pokretu Gala primio. Između ostalog bio je
obaviješten i od kvestora Lucija Roscija, koga je bio postavio za komandanta trinaeste legije,
kako su mnoge čete Gala, iz onih država koje se zovu Aremorike, došle da ga napadnu i od
njegova su zimovnika udaljene najviše osam hiljada koraka, ali, kada je stigla vijest o
Cezarevoj pobjedi, one su se razišle, tako da je povlačenje bilo poput bijega.
54. A Cezar je, pozivajući sebi prvake svake države, pa jedne plašeći time što je dokazivao da
zna šta se događa, a druge hrabreći, veliki dio Galije držao u pokornosti. Ipak su Senoni, a ta
je država među Galima osobito jaka i uživa veliki ugled, pokušali da prema javnoj osudi ubiju
Kavarina, koga je Cezar kod njih bio postavio za kralja, a njegov brat Moritasg i njegovi preci
su, po dolasku Cezarevu u Galiju, bili zadobili kraljevinu. Kada je to predosjetio i bio
pobjegao, progonili su ga sve do granice pa su ga i iz kraljevine i iz kuće istjerali i Cezaru
poslali legate da se opravdaju. Kada je naredio da cijeli senat kod njega dođe, nisu se naredbi
pokorili. A toliko je kod ljudi varvara značilo to što su se našli neki ljudi koji su bili kolovođe
u nametanju rata i takva je promjena raspoloženja izazvana kod svih da je osim Heduanaca i
Rema — kojima je Cezar uvijek osobitu čast iskazivao, jednim zbog stare i vječite vjernosti
prema rimskom narodu, a drugim zbog najnovijih usluga u galskom ratu — gotovo svaka
država
nama bila sumnjiva. I ne znam da li se tome

treba čuditi kako s mnogih drugih razloga, tako

najviše i stoga što su oni koji su se u ratnom junaštvu nad svim plemenima isticali, toliko
izgubili na njegovu lijepu mišljenju i veoma teško patili što su morali da podnose rimsko
gospodstvo.
55. Treveri pak i Indutiomar nisu kroz ci
jelu zimu propustili nijedan časak a da preko Rajne ne pošalju legate, ne uznemire države, ne
obećaju novac i pošto je velika masa naše vojske ubijena, ne govore da je preostao mnogo
manji dio. Ipak nijednu germansku državu nije mogao skloniti da pređe Rajnu, iako kažu da
su oni dva puta pokušavali, u Ariovistovu ratu i prilikom prelaska Tenktera, ali da sreće neće
više kušati. Prevaren u toj nadi, Indutiomar loče da isto tako sakuplja čete, da vježba, da od
susjeda konje nabavlja, a uskoke i kažnjenike po cijeloj Galiji uz velike nagrade sebi
primamljuje. I toliki je već ugled takvim postupcima u Galiji stekao, da su mu sa svih strana
izaslanstva stizala pa su naklonost i prijateljstvo i zvanično i u svoje ime molila.
56. Kada je shvatio da mu sami od sebe do
laze, s jedne strane Senoni i Karnuti i da ih proganja savjest zbog zločina, a s druge da Nerviji
i Atuatuci Rimljanima rat pripremaju i da će mu nedostajati čete dobrovoljaca, ako iz svoje
zemlje bude krenuo, navijesti skupštinu pod oružjem. Ovakav je prema galskom običaju
početak rata. Ko od svih naoružanih mladića onamo, kuda se prema opštem zakonu moraju
sakupiti, posljednji između njih stigne, taj na očigled mase bude na svakojake muke stavljan i
ubijen. Na toj skupštini svoga zeta Cingetoriga, prvaka druge stranke, koga smo ranije
pomenuli, a koji je Cezaru iskazao vjernost i od njega se nije odvajao, oglasi za neprijatelja i
imetak mu zaplijeni. Pošto je to izvršio, izjavi pred skupštinom da su ga pozvali Senoni i
Karnuti

i mnoge druge galske države. On namjerava da

tamo ide preko zemlje Rema i da pustoši njihova polja, a da prije nego što to učini napadne
Labijenov logor. Ono što je želio da učini, to i preduze.
57. Pošto se Labijen nalazio u veoma utvrđenom logoru, kako po prirodi mjesta tako i po
građevini, nikakve se opasnosti nije bojao ni za sebe ni za legiju, a premišljao je da u ratnim
operacijama ne propusti nikakvu priliku. Stoga, doznavši preko Cingetoriga i njegovih rođaka
za Indutiomarov govor, koji je u skupštini držao, posla glasnike u susjedne zemlje, a odasvud
pozva i konjanike pa im zakaza i određeni dan za sastanak. Indutiomar se međutim gotovo
svakoga dana sa cjelokupnom konjicom šetao ispred njegova logora, s jedne strane da upozna
položaj logora, a s druge da vodi razgovor ili da izaziva strah. Konjanici su većinom izdaleka
bacali strijele preko nasipa. Labijen je svoje ljude u tvrđavi zadržavao pa je svim sredstvima
kojima je mogao strah uvećavao.
58. Indutiomar je iz dana u dan s većim prezirom logoru prilazio pa je ovaj jedne noći, pošto
je upustio konjanike svih susjednih država, za koje se pobrinuo da se pozovu, uz toliku
razboritost pomoću straža sve svoje u logoru zadržao da se taj postupak ni na koji način
Treverima nije mogao ni dojaviti ni prenijeti. Međutim Indutiomar, prema svakodnevnoj
navici, pristupi logoru i tu provede dobar dio dana. Konjanici odapnu strijele i uz mnogo
pogrdnih riječi pozovu naše na borbu. Kako naši nisu davali nikakva odgovora, oni su se,
kada se ukazala prilika, raštrkani i razasuti razišli. Labijen iznenada ispusti cijelu konjicu kroz
dvije kapije, posavjetova ih i strogo upozori da, dok su neprijatelji prestrašeni i u bijeg
natjerani —
jer je vidio da će se dogoditi ono što se i dogodilo — svi do jednog napadnu Indutiomara i

da niko nikoga drugoga ne ranjava prije nego njega ubijena vidi, pošto nije želio da se on, dok
drugi oklijevaju, dočepa prilike da pobjegne. Onim ksji ga budu ubili obeća velike nagrade,

a konjanicima posla u pomoć kohorte. Sreća se

osmjehnu odluci čovjeka pa kada svi napadoše na jednoga, Indutiomar, uhvaćen na samom
plićaku rijeke, bude ubijen, a glava mu odnesena u logor. Vraćajući se, konjanici pobiju one
koje su mogli da stignu. Doznavši za ovaj slučaj, čete Eburona i Nervija, koje su se bile
sakupile, raziđu se, a malo poslije toga događaja Cezar je imao mirniju Galiju.

ŠESTA KNjIGA

1. Cezar očekujući s mnogo razloga veće komešanje u Galiji odluči da preko legata Marka
Silana, Gaja Antistija Regina i Tita Sekstija pokupi vojsku, a u isti čas zatraži od prokonzula
Gneja Pompeja, koji je s državnih razloga, iako sa zapovjedničkom vlašću, ostao pored grada,
da naredi da oni koje je iz Cisalpinske Galije kao konzul na zakletvu pridobio, pod zastave
dođu i k njemu krenu. Mnogo mu je bilo stalo do toga da Gali i dalje misle i da se čini kako su
snage Italije takve da se, iako je nešto poraza u ratu bilo, mogu ne samo kroz kratko vrijeme
obnoviti, već da se čak mogu i većim četama ojačati. Pošto je to Pompej i za ljubav države i
prijateljstva učinio, a i preko svojih ljudi popis vojske brzo obavio, prije nego se zima završila
pokupi i dovede tri legije. Podvostručivši broj onih kohorata koje je sa Kvantom Titurijem bio
izgubio, on dokaza i brzinom i vojskom šta su u stanju učiniti disciplina i snaga rimskog
naroda.
2. Kada je Indutiomar, kao što smo saopštili, bio ubijen, Treveri prenesu vlast na njegove
rođake. Oni su susjedne Germane uznemirivali i nisu prestajali da obećavaju novac. Kada to
od najbližih ne mognu postići, pokušaju od onih udaljenijih. Pridobivši neke države, oni se
između sebe zakunu i taocima se za novac pobrinu. Ambioriga i drugarstvom i savezom uza
se privežu. Kada je Cezar za to doznao, i kada je vidio da se rat odasvuda priprema, da se
Nerviji, Atuatuci i Menapiji, pošto su se povezali sa svim Germanima s ove strane Rajne,
nalaze pod

oružjem, da Senoni na naređenje nisu odgovorili

i da sa Karnutima i susjednim državama zajednički vijećaju, da Treveri Germane čestim
delegacijama uznemiruju, smatrao je da mu na rat treba ranije pomišljati.
3. Stoga, iako zima još nije bila prestala,
sakupivši četiri najbliže legije, iznenada krenu u zemlju Nervija pa prije nego što su se mogli
ili sakupiti ili skloniti, zarobi veliki broj stoke i ljudi. A kada taj plijen vojnicima ustupi i
polja opustoši, natjera ih da na predaju dođu i da mu taoce daju. Pošto taj posao brzo obavi,
legije opet u zimovnik vrati. Početkom ljeta sazva skupštinu Galije, kako je to običavao, pa
kada su ostali, osim Senona, Karnuta i Trevera, stigli, smatrajući to kao početak rata i
odmetništva, a da bi izgledalo da sve drugo zapostavlja, prenese skupštinu u grad Parižana
Luteciju. Ovi su graničili sa Senonima i prema sjećanju predaka u jednu su se državu spojili,
ali se smatra da u to odmetništvo nisu upleteni. Pošto je takva odluka sa govornice saopštena,
on istoga dana krenu u Senone i brzim maršem onamo stiže.
4. Kada je saznao za njegov dolazak, Akon, ko
ji je bio začetnik toga plana, naredi da se većina sakupi u gradove. Onima koji su pokušali da
to prije učine jave da su Rimljani već stigli. Oni u nevolji odustanu od najmere i pošalju
Cezaru legate da mole za oprost. Uz pomoć Heduanaca, s čijom su državom od davnina bili u
prijateljskom odnosu, pristupe Cezaru. Cezar im, na molbu Heduanaca, rado oprosti i primi
izvinjenje, jer je smatrao da je ljetnje doba za ratovanje a ne za vođenje istrage. Pošto je
zatražio taoce, stotinu ih predade Heduancima na čuvanje. Na isto mjesto Karnuti pošalju
legate i taoce i iskoriste Reme kao posrednike, pod čijom su zaštitom bili, pa dobiju isti
odgovor. Cezar

završi skupštinu pa zatraži od država konja

nike.
5. Pokorivši ovaj dio Galije, sav se i srcem i dušom prihvati rata sa Treverima i Ambiorigom.
Naredi da Kavarin sa senonskom konjicom kreie s njim, da se kakva buna ne bi izrodila, bilo
zbog ogorčenja ovoga čovjeka, bilo što je sam na se navukao gnjev države. Pošto je te stvari
sredio, kao sigurno je smatrao da se Ambiorig u borbi neće ogledati pa je o njegovim
namjerama počeo u sebi razmišljati. Menapiji su bili susjedi eburonske zemlje, zaštićeni
nepreglednim močvarama i šumama, i oni jedini iz Galije nikada nisu Cezaru slali legate radi
mira. Znao je da oni i Ambiorig gaje prijateljske odnose, a isto tako doznao je da je preko
Trevera postao prijatelj s Germanima. Smatrao je da mu treba tu pomoć odbiti prije nego što
ga izazove na rat, da se ne bi u bezizlaznom položaju ili Menapijima odmetnuo ili bio prisiljen
da se udruži s Germanima s one strane Rajne. Kada je ovakvu odluku donio, poslao je
Labijenu u Trevere prtljagu cijele vojske pa je naredio da dvije legije krenu prema njemu. On
lično sa pet lako naoružanih legija pođe u Menapije. Ovi nisu stvorili nikakvu jedinicu kao
obezbjeđenje mjestu, nego su pouzdavši se u šume odbjegli i sve svoje onamo prenijeli.
6. Pošto je Cezar sa legatom Gajem Fabijem i kvestorom Markom Krasom razdijelio čete i na
brzinu izgradio mostove, krenu u tri pravca pa zapali zgrade i zaseoke, a zadobi i veliki broj
stoke i ljudi. Prisiljeni takvim okolnostima, Menapiji mu pošalju legate da mole za mir. A on,
dobivši taoce, odlučno izjavi da će ih smatrati neprijateljima ako kogod Ambioriga ili njegove
legate bude primio u svoju zemlju. Pošto je to osigurao, ostavi na mjesto straže Komija
Atrebata s konjicom, a sam krenu u Trevere.

7. Dok je Cezar tako radio, Treveri su se, pustiti ni da im ugled trpi, pa da se uz toliku
sakupivši velike čete pješadije i konjice, pri vojsku ne usude da napadnu tako malu četu, a oso
premali da Labijena sa jednom legijom, koja je u bito onu koja bježi i koja je nenaoružana —
ne
njihovoj zemlji zimovala, napadnu. I već su od htjedoše da se predomišljaju da rijeku pređu i
njega bili udaljeni samo dva dana hoda, kad ono da na nezgodnu mjestu boj zametnu. Labijen,
pre
saznaju da su stigle dvije legije koje je Cezar dosjećajući da će se to dogoditi, a da bi sve s
ove
poslao. Kada su postavili logor na petnaest hi strane rijeke primamio, posluživši se istom
ljada koraka, odluče da sačekaju pomoć Germana. varkom kao da ide, polako je odmicao.
Tada po
Saznavši za namjeru neprijatelja, a uzdajući se šalje komoru malo naprijed pa pošto je smjesti
da će mu se zbog njihove neopreznosti ukazati ne na nekakvu brežuljku, reče: „Eto, vojnici,
pru
kakva prilika za borbu, Labijen ostavi pet ko žila vam se prilika koju ste očekivali. Stoga,,
horata kao zaštitu komori, a on sa dvadeset i držite neprijatelja na nepovoljnu i neravnoprav
pet kohorata i velikom konjicom krenu na nepri nu položaju i pokažite istu hrabrost pred na
jatelja pa na razmaku od hiljadu koraka postavi ma vojvodama, koju ste često pokazivali pred
voj
logor. Između Labijena i neprijatelja nalazila skovođom i smatrajte kao da je i on tu i da svo
se rijeka sa teškim prelazom i strmim obalama. jim očima posmatra." U isti čas okrenu
zastavu
Njemu ni samu nije napamet padalo da je prelazi, prema neprijatelju i naredi da se vojska
postavi
niti je mislio da će je neprijatelj prelaziti. u stroj pa, poslavši nekoliko eskadrona kao
Nada na pomoć je iz dana u dan bila sve veća. pomoć komori, ostale konjanike rasporedi po
kri
Pošto se pričalo da se Germani približuju, ho lima. Naši odjedamput digoše graju pa upute
timično se i javno govorilo da on neće sebe i koplja prema neprijateljima. Kada vidješe da
svoju vojsku izvrgavati nesigurnoj sudbini, nego oni za koje su vjerovali da isključivo bježe,
mi
će sutradan u ranu zoru pokrenuti logor. Ovakav mo očekivanja i neprijateljski raspoloženi
pre
podatak brzo stiže do neprijatelja, jer je u ve ma njima sa bojnim znakovima nastupaju, ne
mogo
likom broju galskih konjanika bilo nekih koje še napad izdržati, već se pri prvom naletu, na
je priroda gonila da budu naklonjeni galskoj tjerani u bijeg dohvatiše obližnjih šuma. La
stvari. Labijen sakupi noću vojne tribune i prve bijen ih je u stopu pratio pa pošto je veliki
redove pa im saopšti kakva mu je namjera, a da broj pobio, a mnoge zarobio, poslije nekoliko
bi kod neprijatelja na lakši način stvorio uvje dana opet zadobi državu. Naime, Germani koji
renje da ga je strah, naredi da se uz veću graju su u pomoć priskakali, doznavši za bijeg Tre
i galamu, nego je to u običaju kod rimskoga na vera, povukoše se kući. S njima su bili i njih
roda, pokrene logor. On takvim postupkom pred su pratili Indutiomarovi rođaci, koji su bili
stavi pokret kao bijeg. Ovo je takođe, uslijed vođe pobune, pa su se iz države udaljili. Cin
tolike blizine logora, dostavljeno neprijateljima getorigu, za koga smo naveli da je od početka
prije zore. ostao vjeran, predato je prvo mjesto i vlast.
8. Tek što je zadnja četa bila izašla izvan 9. Pošto je Cezar iz Menapija došao u Tre
utvrda, kad ono Gali, međusobno ohrabreni, da ne vere, odlučio je da s dva razloga pređe
Rajnu.
bi očekivani plijen iz ruku ispustili — pošto Jedan od njih je bio što je Treverima poslata
bi dugo bilo očekivati pomoć Germana, dok su pomoć protiv njega, a drugi da Ambiorig ne bi
Rimljani bili prestrašeni, a ne bi smjeli do mogao da kod njih ima utočište. Kada je ovo uči

136 137

nio, odlučio je da malo poviše od onoga mjesta,

kuda je ranije vojsku proveo, sagradi most. Prema poznatom i proračunatom načinu, a uz
veliki napor vojnika, djelo bude izvedeno za nekoliko dana. Pošto je u Treverima ostavio kraj
mosta jaku stražu da se ne bi s njihove strane iznenada pojavila kakva buna, ostale čete i
konjicu prebaci. Ubiji, koji su ranije taoce bili dali i na predaju došli, pošalju mu legate, da bi
se opravdali, i oni saopšte kako iz njihove države pomoć u Trevere nije upućivana, niti su oni
prekršili zadanu riječ. Oni ga mole i preklinju da ih poštedi da ne bi, zbog opšte mržnje prema
Germanima, kaznu platili pravedni mjesto krivih, a ako želi, oni obećaju da će dati više talaca.
Pošto je Cezar stvar ispitao, doznao je da je pomoć od Sveba bila slata. On prihvati
zadovoljštinu od Ubija, a prema Svebima pretraži prilaze i puteve.
10. Međutim, poslije nekoliko dana Ubijm su
ga obavijestili da Svebi sve čete sakupljaju na jedno mjesto i da onim narodima, koji su pod
njihovom vlašću, šalju poruke da im pošalju pomoćne čete za pješadiju i konjicu. Doznavši za
ovo, pobrinu se za hranu, a izabere i podesno mjesto za logor. Ubijima naredi da dovedu stoku
i da sav svoj imetak sa polja sakupe u gradove, nadajući se da se varvari i neiskusni ljudi,
natjerani oskudicom hrane, mogu privoljeti na neravnopravan uslov ratovanja. Uz to
zapovijedi da među Svebe često šalju uhode i doznaju šta se kod njih događa. Ovi izvrše
zapovijed pa pošto je prošlo nekoliko dana, pošalju izvještaj: svi su se Svebi, pošto su o
rimskoj vojsci si gurni podaci stigli, sa svim svojim četama i četama saveznika, koje su bili
sakupili, duboko na krajnje granice povukli. Tu ima šuma Vacenis, u koju su duboko prodrli,
a ona se ispriječila kao prirodni zid pa štiti Heruske od Sve

ba, a Svebe od Heruska. Svebi su odlučili da če

kaju dolazak Rimljana na početku te šume.
11. Pošto se stiglo do ovoga mjesta, čini se da nije naodmet iznijeti nešto i o običajima
galskim i germanskim i izložiti u čemu se ovi narodi između sebe razlikuju. U Galiji, ne samo
u svim državama, okruzima i • srezovima, nego skoro i u pojedinim kućama, postoje stranke,
a te stranke imaju prvake za koje se smatra da prema njihovu mišljenju imaju najveći ugled, a
od mišljenja i suda ovih zavisi posljednja odluka u svim poslovima i namjerama. Zbog toga je
to, kako izgleda, od starine ustanovljeno da ne bi kogod u narodu od nekog moćnijeg bio
prikraćen. Niko pak ne podnosi da se njegovi napadaju i u nepriliku stavljaju, a ako kogod
drukčije radi, taj nikakva ugleda među svojim ne uživa. Isto ovako uređenje je uglavnom u
cijeloj Galiji, jer su naime sve države podijeljene u dvije stranke.
12. Kada je Cezar u Galiju došao, prvaci jedne stranke su bili Heduanci, a druge Sekvani. Ovi
drugi, pošto su sami malo značili, jer je najveći ugled od starine bio kod Heduanaca, a uz to su
imali i mnogo pristalica, pridobiju Germane i Ariovista te ih uz velike žrtve i obećanja sebi
primame. Međutim, poslije mnogih srećno završenih borbi, pošto su Sekvani cjelokupno
plemstvo Heduanaca pobili, oni su tako silno uznapredovali da su veliku masu heduanskih
pristalica sebi privukli. Od njih su kao taoce dobili sinove prvaka pa su ih natjerali da se i
zvanično zakunu da protiv Sekvanaca neće kovati nikakva plana, te su jedan dio silom
osvojene zemlje zaposjeli i vlast u cijeloj Galiji zadobili. Takvom nevoljom pritiješnjen,
Divicijak krenu u Rim da od senata traži pomoć, ali se povrati neobavljena posla. Dolaskom
Cezarevim situacija se izmijenila, pa su taoci Heduancima vraćeni, stara klijentela je ponovo
stvorena, a nova preko Cezara stečena, a to s razloga što su

oni koji su pristali uz prijateljstvo Heduanaca

uvidjeli da se koriste boljim uslovima i pravičnijom vlašću, a uostalom da su im ugled i
dostojanstvo porasli pa su tako Sekvani izgubili preimućstvo. Na njihovo mjesto nastupili su
Remi, za koje se znalo da kod Cezara uživaju podjednaku naklonost. Oni koji zbog starih
neprijateljstava ne mogoše da se ni na koji način priključe Heduancima, predadoše se Remima
kao štićenici. Ovi su ih vrlo savjesno pazili, pa su tako i novi i iznenada stečeni ugled čuvali.
Situacija se tako razvila da su se Heduanci smatrali za kudikamo veću gospodu, a drugo
mjesto po ugledu zauzeli su Remi.
13. U cijeloj Galiji postoje dva staleža onih
ljudi koji nešto znače i neki ugled uživaju. Narod se naime smatra skoro kao roblje, koji se po
sebi ništa ne usuđuje i ne pušta se ni na kakav zbor. Mnogi se, bilo što su dugom ili velikim
porezima ili nasiljem moćnih ugnjetavani, predaju u ropstvo plemićima pa ovi prema njima
imaju sva ona prava koja imaju gospodari prema robovima. A od ova dva staleža jedno su
druidi, a drugo vitezovi. Ovi prvi rukovode vjerskim ritualom, brinu se o javnim i privatnim
žrtvama i tumače svete obrede pa im veliki broj mladića dolazi radi nauke i oni kod njih
uživaju veliki ugled. Oni dakle gotovo o svim javnim i privatnim razmiricama donose
rješenja, pa ako se dogodi kakav zločin, ako je izvršeno ubistvo, ako postoji svađa oko
nasljedstva ili međa, oni o svemu tome odlučuju pa nagrade i kazne određuju. Ako se kogod,
bilo kao privatno lice ili u zvaničnom poslu njihovoj odluci ne pokori, oni ga liše vjerskih
obaveza, a takva je kazna kod njih najteža. One koji su na takav način izopšteni, stavljaju u
red prokletnika i zlikovaca pa svi od njih zaziru, a doticaj i razgovor s njima izbjegavaju, kako
ne bi zbog dodira neko zlo doživjeli, a ako štogod zahtijevaju, nikakvo im

se pravo ne omogućava, niti im je ikakva čast

dostupna. Dakle, na čelu svih ovih druida nalazi se jedan koji među njima uživa najveći
ugled. Kada ovaj umre, ako se neki od preostalih ističe dostojanstvom, nasljeđuje ga, a ako ih
je više jednakih, onda se na izborima druida glasa, a ponekada se čak i oružjem o prevlasti
obračunavaju. Oni se u određeno doba godine sastanu u zemlji Karnuta, a ta se oblast smatra
sredinom cijele Galije, i to na posvećenom mjestu. Ovamo se svi odasvud, koji imaju kakvih
nesuglasica, sakupe, pa se njihovim odlukama i presudama povinjavaju. Smatra se da je nauka
u Britaniji pronađena, a odatle u Galiju prenesena pa i danas oni koji žele da se s njom pobliže
upoznaju većinom odlaze onamo radi učenja.
14. Druidi su navikli da ne idu u rat i ne plaćaju sa ostalim ni zajedničkog poreza, a
oslobođeni su vojske i oprošteni svih obaveza. Primamljeni takvim nagradama, a i sami od
sebe, mnogi se nauci posvećuju pa ih roditelji i rođaci tamo šalju. Priča se da tamo izučavaju
veliki broj stihova. Stoga neki i po dvadeset godina na nauci ostanu. Oni smatraju da nauku
nije dozvoljeno pismenim putem prenositi, premda se u javnim i privatnim poslovima služe
obično grčkom azbukom. Čini se da su to zaveli s dva razloga, što ne žele da se nauka po
narodu širi i što smatraju da se oni koji se učeći u knjigu pouzdavaju, manje trude da pamte.
Tako se većinom događa da se zahvaljujući knjizi marljivost u učenju i pamćenje zapostavlja.
Osobito žele da i to istaknu da duše ne umiru, već poslije smrti prelaze s jednih na druge, a to,
kako oni misle, potiče na hrabrost, pošto se zanemaruje strah od smrti. Osim toga mnogo
raspravljaju i o zvijezdama i njihovu kretanju, o veličini zemlje i planeta, o prirodnim
pojavama, o snazi i moći besmrtnih bogova pa i to na omladinu prenose.

15. Drugi stalež je viteški. Oni, ako je kak

va potreba ili iskrsne kakav rat — a to je prije Cezareva dolaska bilo u običaju da se skoro
svake godine dogodi, da su ili sami nasilja provodili, ili su ih, ako ih je neko nametao, odbijali
— svi provode u borbi i što je ko od njih po rodu ili vojnoj snazi ugledniji, to ima uza se više
pristalica i klijenata. Oni znaju samo za takav ugled i moć.
16. Sav je galski narod odveć odan religiji
pa s toga razloga oni koji su napadnuti teškim bolestima, kao i oni koji se u borbama i
opasnostima nalaze, ili prinose ljude kao žrtve, ili
se zavjetuju da će se oni žrtvovati pa se za tak
ve žrtvene obrede koriste druidima kao izvršiocima. Oni drže da se božanskoj volji ne može
udovoljiti ukoliko se život čovjeka ne otkupi životom čovjeka, a imaju i na javnim mjestima
za tu svrhu postavljene žrtvenike. Drugi opet imaju ogromne kipove, čiju utrobu, ispletenu
šibljem, ispune ŽIEIM ljudima pa, pošto ih potpale, ljudi obuzeti vatrom izdišu. Smatraju da
su kazne onih koji su uhvaćeni u krađi ili razbojništvu, ili kakvom prestupu, draže besmrtnim
bogovima, ali ako ih nema dovoljno te vrste, oni pristupaju čak i kažnjavanju nevinih.
17. Od bogova najviše štuju Merkura. Njego
vih svetilišta ima najviše. Kažu da je on pronalazač svih vještina, da je vodič na putevima i
putovanjima, a smatraju da ima najveću moć i kod sticanja novca i u trgovini. Poslije njega
Apolona i Marta i Jupitra i Minervu. O njima imaju skoro isto mišljenje kao i ostali narodi: da
Apolon tjera bolesti, da je Minerva dala početke zanata i umjetnosti, da Jupiter drži nebesko
carstvo, da Mart vodi ratove. Kada odluče da se u borbi ogledaju, njemu zavjetuju većinom
ono što u ratu zadobiju, a pošto pobijede, zaplijenjene životinje žrtvuju, a ostale stvari na

jedno mjesto sakupe. U mnogim državama moguće

je vidjeti podignute gomile ovih predmeta na posvećenim mjestima. A porijetko se dogodi da
poneko zanemari svetu obavezu pa ili ono što je zaplijenjeno kod sebe krije, ili ono što je
izloženo odnese, a za prestup takve vrste određena je najteža kazna sa stavljanjem na muke.
18. Svi Gali ističu da su postali od oca Dita i kažu da im je ta predaja od druida. Zato, razmak
svakog vremena ne završavaju brojem dana, nego noći. Rođendane i početke mjeseci i godina
tako gledaju da dan slijedi iza noći. U ostalim pravilima života u tome se otprilike od ostalih
razlikuju što svojoj djeci, dok još nisu odrasla da mogu da odgovore na vojnu obavezu, ne
dopuštaju da im na javnom mjestu prilaze i što smatraju da je sramota da sin dječijeg uzrasta
javno sjedi u prisustvu oca.
19. Koliko novca muževi od žena na ime miraza dobiju, toliko od svoga imetka, po izvršenoj
procjeni, sa mirazom sastave. O ovom cjelokupnom novcu vodi se zajednički račun i kamate
se čuvaju pa ko od njih dvoje nadživi, njemu pripadnu oba dijela sa kamatama iz prošlih
godina. Muževi prema ženama, a isto tako i prema djeci, imaju vlast nad životom i smrću. A
kada domaćin iz odličnijeg roda umre, njegovi se rođaci sastanu pa ako im je smrt postala
sumnjiva, tada vrše istragu nad ženama kao nad robljem i ako štogod otkriju, tada ih ognju i
svim mučilima izvrgavaju i ubijaju. Pogrebi su prema galskom običaju sjajni i skupi, zato sve
što drže da je živim srcu bilo priraslo, štaviše i životinje, na vatru prinose, a malo prije ovoga
vremena robove i klijente, za koje se znalo da su ih ovi voljeli, zajedno su, priredivši im
dostojan pogreb, spaljivali.
20. Državama koje se smatraju da svoju politiku valjano vode zakonom je propisano da, ako

kogod nešto o državnoj stvari, bilo šaputanjem

ili pričanjem, od susjeda dozna, vlastima dostavi i da o tome ni s kim drugim ne raspravlja, jer
je poznato da se često neoprezni i neuki ljudi lažnih glasina plaše i na zlo navode, a zatim o
najvažnijim stvarima zaključke donose. Vlasti kriju ono što smatraju da je potrebno, a što
smatraju da je od koristi saopštavaju masi. Govoriti o državnom poretku dozvoljeno je samo
na zboru.
21. Germani se od ovakvog načina života mno
go razlikuju, jer niti imaju druida koji vjerskim ritualom rukovode, niti mare za žrtvene
obrede. Oni drže samo do onih bogova koje vide i čijom se pomoću očigledno koriste: do
Sunca, Vulkana i Mjeseca, a za ostale nisu čuli čak ni po pričanju. Sav im se život sastoji u
lovu i u djelatnostima vojne prirode, a od malih se nogu privikavaju na napor i izdržljivost.
Oni koji među njima ostanu najduže kao neženje, uživaju najveću pohvalu, pošto smatraju da
to učvršćuje stas, pothranjuje snagu, a jača živce. Doći do predstave o ženi prije dvadesete
godine smatraju za najsramniji čin, no ipak se to tako ne skriva, jer se i izmiješani u rijekama
kupaju i kao pokrivače upotrebljavaju kože i male komade krzna, dok im je veliki dio tijela
go.
22. Zemljoradnjom se ne bave, a dobar dio nji
hove ishrane sastoji se od mlijeka, sira i mesa. Niko nema određene međe ili sopstvene
zemlje, nego vlast i prvaci iz godine u godinu plemenima i rođacima, kada se zajedno sastanu,
koliko im se zemlje i na kome mjestu svidi, dodjeljuju, a poslije godinu dana prisiljavaju ih da
na drugu stranu odlaze. Za takav postupak navode mnogo razloga: da ne bi, obuzeti stalnom
navikom, ljubav prema vođenju rata zamijenili zemljoradnjom, da se ne bi trudili da steknu
veće površine pa da jači sa posjeda tjeraju slabije, da ne prave masivnijih zgrada za zimu i
izbjegavanje vrućine,

da se ne pojavi kakva pohlepa za novcem, a usli

jed toga se stvaraju i stranačka udruženja i razmimoilaženja i da napokon u narodu održavaju
raspoloženje, kada svako vidi da mu je imetak izjednačen sa onim najmoćnijim.
23. Za države predstavlja najveći ponos ako imaju oko sebe, pošto opustoše zemlju, što šire
nenaseljene prostore. Oni to smatraju kao znak hrabrosti, što istjerani neprijatelji odstupaju sa
zemlje, i što se niko ne usuđuje da se kraj njih zadržava. Istovremeno smatraju da će na taj
način biti bezbjedniji što će nestati straha od iznenadna upada. Kada se država ili od
nametnutog rata brani, ili ga sama nameće, izaberu se starješine koje će rukovoditi tim ratom i
imati vlast nad životom i smrću. U miru nema kikakve zajedničke uprave, nego prvaci
pokrajina i sela među svojim pravdu kroje i razmirice stišavaju. Razbojništva, koja se
događaju izvan granica svake države, ne predstavljaju nikakav porok, već se to čini, kako oni
ističu, radi vježbanja omladine i razbijanja dosade. A kada neki od prvaka na zboru izjavi da
želi biti vođ, oni što žele da ga slijede skoče, namjeru čovjeka odobre pa mu i svoju pomoć
obećaju, a njih pohvali i veliki broj ljudi. Oni pak, za kojim ne budu pošli, smatraju se kao
otpadnici i izdajice pa im se docnije ni u čemu ne vjeruje. Gosta uvrijediti smatraju kao grijeh
i koji god im iz bilo koga razloga dođu, štite ih od nepravde i smatraju ih nepovredivim.
Ovima su svačija Erata otvorena, a obezbijeđena im je i
hrana.
24. Bilo je to u ranije vrijeme kada su Gali Germane hrabrošću nadvisivali pa su im štaviše i
ratove nametali, a zbog velikog broja ljudi i oskudice u zemlji oni su i kolonije preko Rajne
osnivali. Stoga su ona mjesta u Germaniji koja su najplodnija, oko šume Hercinije, a za koju
znam po pričanju da je bila poznata Erato

10 Gaj Julije Cezar 145

stenu i nekim Grcima, a koju oni zovu Orcini

jom da su je osvojili Volke Tektosagi i tu se naselili. To pleme se do dana današnjega u tome
kraju zadržalo i slovi kao osobito pravedno, a uživa i ratnu slavu. Kako su Germani i danas
ostali pri istoj oskudici, siromaštvu i strpljivosti kao i ranije, a upotrebljavaju i istu hranu i
vrstu odjeće, a Gale međutim blizina provincija i dobro poznavanje prekomorske robe navodi
na blagostanje i uživanje, navikli su da ih polako nadjačaju i u mnogim borbama savladaju pa
se čak ni u hrabrosti nisu mogli s njima pore
diti.
25. Širina ove šume Hercinije, koja je gore
spomenuta, iznosi za lako naoružane pješake devet dana hoda i nije se mogla drukčije označiti
pošto nisu znali mjere za puteve. Ona počinje od zemlje Helvećana i Nemeta i Rauraka pa u
ravnom pravcu s rijekom Dunavom dopire do zemlje Daka i Anartija. Odavde skreće od rijeke
na lijevu stranu u raznim pravcima. Zbog veličine, ona dotiče granice mnogih naroda pa tako
nema nikoga u ovoj Germaniji koji bi rekao da je ili stigao do kraja te šume, čak kada bi i
šezdeset dana putovao, ili doznao od koga mjesta počinje, a poznato je da se u njoj i mnoge
vrste zvijeri kote, koje se ne viđaju po drugim mjestima. Ovo su njihove vrste koje se od
ostalih najviše razlikuju, a zaslužuju da se spomenu.
26. Postoji goveče, naizgled jelen, kod koga
se iz sredine čela između ušiju pomalja rog, poviši i uspravniji od onih rogova koji su nama
poznati. S njegova vrha, poput dlana ruke, grane se široko razilaze. Isti je izgled ženke i
mužjaka, a isti im je i oblik i veličina rogova.
27. Postoje isto tako i one životinje što se
zovu alke. Njihovo je tijelo, kao i šarenilo krzna posve slično kozama, ali se veličinom nešto
ističu. One su šukave i imaju cjevanice bez ko

ljena i zglobova, ne liježu radi spavanja i ne

mogu se, ako kojim slučajem pogođene padnu, uspraviti ni podignuti. Njima služe mjesto
postelja stabla uz koja se pribiju, pa se tako samo malo naslonjene dograbe i sna. Kada lovci
po njihovim tragovima poznaju gdje se obično skrivaju, oni na tom mjestu sve drveće ili iz
korjena potkopaju, ili stabla samo posijeku da upravo izgleda tako kao da stoje. Pošto se tu po
običaju naslone, one svojom težinom stabla pritisnu pa same zajedno padaju.
28. Treća vrsta su oni što se zovu uri. Oni su veličinom nešto manji od slona, a izgled, boja i
oblik im je kao u bika. Njihova snaga je velika, a velika je i brzina pa ni čovjeka a ni zvijeri
koje ugledaju ne štede. Njih oprezno u jame hva
taju i ubijaju. Na tom se poslu mladići uče iz
držljivosti i u toj se vrsti lova vježbaju, pa oni koji ih najviše ubiju i pred svijet rogove
donesu, a oni služe kao dokaz, stiču i najveću slavu. Ali, ne mogu da se na ljude naviknu i da
se pripitome pa makar bili i maleni uhvaćeni. Širina rogova, kao i oblik i izgled, mnogo se
razlikuje od rogova naših volova. Njih pažljivo obrade, srebrom po rubovima optoče pa na
najotmenijim gozbama upotrebljavaju mjesto čaša. 29. Pošto je Cezar od uhoda Ubija doznao
da su se Svebi u šume povukli, bojeći se oskudice u hrani, jer se, kako smo gore istakli,
Germani veoma malo zanimaju zemljoradnjom, odluči da krene ne tako daleko, kako kod
varvara strah zbog njegova povratka ne bi sasvim iščezao, a da bi i njihove pomoćne čete
zaustavio, pa vrativši vojsku, zadnji kraj mosta, koji je dodirivao obale Ubija, u dužini od
dvije stotine stopa razori. Na kraju mosta podiže kulu od četiri sprata, a radi čuvanja mosta
postavi stražu od dvanaest kohorata pa to mjesto i velikim utvrdama osigura. Kao osiguranje
tome mjestu i posadi stavi za komandanta mladog Gaja Volkacija

Tula. A kada je žito počelo da zrije, on lično

krenu u rat protiv Ambioriga preko šume Arduene, a ona je u cijeloj Galiji najveća i ona od
obala Rajne i zemlje Trevera dopire do Nervija, a u dužinu se prostire više od pet stotina
hiljada koraka. Naprijed posla sa cjelokupnom konjicom Lucija Minucija Basila, ako bi
mogao da štogod iskoristi od brzog putovanja ili vremenskih prilika. Opomenu ga da zabrani
da se vatre u logoru lože, da ni izdaleka ne bi bilo kakva znaka o njegovu dolasku, a uz to mu
kaza da i on odmah dolazi za njim.
30. Basil uradi kako mu je zapovijeđeno. Na
brzinu, mimo svakog očekivanja, pređe put pa mnoge zateče iznenađene na poljima. Prema
njihovu uputstvu požuri prema Ambiorigu, za koga se govorilo da se nalazi na tom mjestu sa
malo konjanika. Ali sreća, kako u mnogim stvarima tako i u vojnom pogledu, mnogo znači.
Tako se je, naime, uz neobičnu okolnost dogodilo da baš na njega neoprezna i nespremna
naiđe i svi njegov dolazak opaze prije nego što su stigli glas i vijest, a imao je tako veliku
sreću da je, iako mu je otet sav vojni pribor koji je oko sebe imao, a kola mu i konji bili
zaplijenjeni, ipak izbjegao smrt. Ali, to se dogodilo i stoga što su i šume, kojima je bila
okružena zgrada — a takva su obično prebivališta Gala, koji radi izbjegavanja vrućina
većinom traže blizine šuma i rijeka — a i njegovi pratioci i rođaci na tijesnu mjestu malo
zaustavili nadiranje naših konjanika. Dok su se ovi borili, neko ga je od njegovih popeo na
konja pa su šume sakrile bjegunca. Tako je i kod zapadanja u opasnost i kod njena
izbjegavanja sreća mnogo značila.
31. Nije jasno da li Ambiorig po svom naho
đenju nije sakupio vojsku, pošto je smatrao, da se u borbu ne treba upuštati, ili što je bio
vremenski ograničen i iznenadnim dolaskom naših vojnika spriječen, a s obzirom što je vjero

vao da ga prati ostala vojska. Ali, sigurno je da

je, poslavši po zemlji glasnike, naredio da se svako pobrine za se. Jedan dio ih pobježe u
šumu Arduenu, drugi u nepregledne močvare. Oni koji su okeanu bili najbliži, sakrili su se po
ostrvima koje obično stvara ljetna suša. Mnogi su krenuli iz svoje zemlje pa su sebe i svoja
dobra povjerili onim najudaljenijim. Katuvolk, kralj polovine zemlje Eburona, koji je zajedno
sa Ambiorigom savez sklopio, godinama već ophrvan, pošto napor u ratu ili pri bijegu nije
mogao da podnosi, proklinjao je Ambioriga svakojakim kletvama, pošto je on bio tvorac
takvoga plana, pa se zatim sokom od tisovine, koje u Galiji i Germaniji ima u izobilju,
otrovao.
32. Segni i Kondursi od plemena i mase Germana, koji se nalaze između Eburona i Trevera,
poslali su Cezaru legate s molbom da ih ne vodi na spisku neprijatelja i da ne smatra da je kod
svih Germana, koji se nalaze s ove strane Rajne, jednaka krivica, jer oni nisu nikako na rat
pomišljali i nisu Ambiorigu nikakvu pomoć slali. Pošto je Cezar kod ispitivanja zarobljenika
shvatio slučaj, naredio je da mu Eburone, ako koji iz bijega budu stigli, dovedu, pa ako tako
budu učinili, on im neće napadati zemlje. Rasporedivši zatim čete u tri dijela, prenese komoru
svih legija u Atuatuku. Tu je ime tvrđave. Ona je skoro nasred zemlje Eburona, gdje su se
Titurije i Aurunkulej bili smjestili radi zimovanja. To je mjesto uz ostale razloge smatrao da
je pogodno i stoga što su utvrđenja lanjske godine ostala neoštećena pa je olakšan i napor
vojnika. Kao zaštitu komori ostavi četrnaestu legiju, jednu od one tri, koje je nedavno popisao
i iz Italije bio doveo. Na čelo toj legiji i logoru postavi Kvinta Tulija Cicerona i dodijeli mu
dvije stotine konjanika.
33. Rasporedivši vojsku naredi da Tit Labijen krene prema okeanu i one krajeve koji

dopiru do Menapija. Gaja Trebonija sa istim bro

jem legija posla da pljačka u onom kraju koji leži uz Atuatuke. Odluči da sa ostale tri legije
lično ide prema rijeci Skaldi, koja utiče u Moselu, i prema krajnjim dijelovima Arduene, pošto
je bio čuo da je Ambiorig u tom pravcu sa malo konjanika krenuo. Na odlasku izjavi da će se
vratiti poslije sedam dana, jer je znao da toga dana duguje žito onoj legiji koja je bila
ostavljena kao posada. Labijena i Trebonija je savjetovao da toga dana navrate, ako bi državi
mogli biti od koristi pa da, pošto ponovo skuju plan i prouče neprijateljske namjere, mognu na
neki drugi način rat započeti.
34. Nije bilo, kako smo gore istakli, nikak
ve određene čete, niti gradića, niti posade, koja bi se oružjem branila, već na sve strane
raspršena masa. Gdje god bi kome skrivena dolina ili šumovito mjesto i neprohodna močvara
nekakvu nadu u zaštitu ili spas pružala, tu bi zasjeo. Ova su mjesta susjedstvu bila poznata pa
je bila potrebna velika opreznost, ne za sigurnost cijele vojske — jer se nikakva opasnost nije
mogla dogoditi, pošto su svi bili prestrašeni i razasuti — nego da se pojedini vojnici sačuvaju,
a to se ipak s jedne strane ticalo spasa vojske. Naime, i želja za plijenom mnoge je poviše
udaljavala, a šume zbog nesigurnih i skrivenih puteva sprečavale su ih da se u zbijenim
redovima kreću. Ako su željeli da se posao obavi i da se klica razbojnička u korijenu uništi,
trebalo je poslati više četa i dovesti vojnike. Ako je htio da se manipuli uz zastave zadrže,
kako to zahtijeva utvrđeno pravilo i navika rimske vojske, onda je samo mjesto varvarima
služilo kao zaštita pa pojedincima nije nedostajala smjelost da iz prikrajka vrebaju i one što su
se raštrkali, napadaju. U takvim teškoćama pazilo se, koliko je to razboritost mogla da ocijeni,
da se radije kod nanošenja štete nešto

i propusti, iako su srca svih plamtJela za osve

tom, nego da im se šteta, uz izvjesnu opasnost po vojsku, nanosi. Cezar razasla glasnike u
susjedne države i sve ih pozva da u nadi na plijen pljačkaju Eburone, da se radije u šumama
život Gala negoli vojnik legionar izvrgne oopasnosti, a da se u isto vrijeme, kada se razaspe
tolika masa, zatare i korijen i ime države zbog takvog nedjela. Sa svih strana se veliki broj
brzo sa
kupi,
35. Ovo se događalo u svim eburonskim krajevima i očekivao se sedmi dan do kojega je
Cezar bio odlučio da se legija vrati komori. Ovdje se moglo vidjeti koliko u ratu znači sreća i
kakve sve slučajeve donosi. Kada su, kako smo naveli, neprijatelji bili raspršeni i prestrašeni,
nije bilo nijedne čete koja bi dala makar malo povoda za strah. Preko Rajne je do Germana
dopro glas da Eburone pljačkaju i da se štaviše svi pozivaju na pljačkanje. Sugambri sakupe
dvije hiljade konjanika, koji su najbliži Rajni, a gore smo istakli kako su oni iz bijega
prihvatili Tenktere i Usipete. Na trideset hiljada koraka ispod onoga mjesta na lađama i
splavovima pređoše Rajnu ondje gdje je most bio dovršen, i gdje je Cezar bio ostavio posadu.
Prvo priđoše granici Eburona i pohvataju mnoge koji su se u bijegu bili razasuli, a dočepaju se
i velikog broja stoke, za kojom su varvari veoma pohlepni. Namamljeni plijenom krenu dalje.
Nisu ih ni močvare — jer su bili rođeni u ratu i razboju — ni šume zaustavile. Kod
zarobljenika se raspitaju na kojim mjestima boravi Cezar pa otkriju da je krenuo dalje i
saznaju da se sva vojska razišla. Tu jedan od zarobljenika reče: „Zašto idete za ovim jadnim i
tankim plijenom, a vama dolikuje da budete tako srećni? Za tri časa vi možete stići u
Atuatuku, a tamo je rimska vojska prenijela svu svoju imovinu. Po sada je tako neznatna da
se čak ni zid ne može
štititi niti se iko usuđuje da krene izvan
utvrđenja". Germani, kada im se ukaza prilika, plijen koga su se dočepali ostave na sigurno
mjesto, a sami krenu u Atuatuku i posluže se istim vodičem po čijem su kazivanju ovo i
saznali.
36. Ciceron, koji je za sve ranije dane prema
Cezarevoj naredbi vojnike u logoru uz najveću opreznost zadržavao pa čak nije dozvoljavao
nijedan sluga da izađe izvan utvrđenja, sedmoga dana izgubi nadu da će Cezar u pogledu
broja dana održati riječ, jer je čuo da je podalje krenuo, a nije kružila nikakva vijest o njegovu
povratku. U isto vrijeme uznemiren je bio i pričama onih koji su njegovo strpljenje nazivali
skoro zatočenjem, pošto nije bilo preporučljivo izlaziti iz logora. Ne očekujući da mu se može
na tri hiljade koraka dogoditi nezgoda, jer je pred njim stajalo devet legija i veoma jaka
konjica, a neprijatelji bili rastureni i gotovo uništeni, posla pet kohorata po žito u obližnja
polja, a između njih i logora bio je u svemu jedan brežuljak. Iz legija su ostali u logoru mnogi
bolesni vojnici od kojih je u ovom vremenskom periodu ozdravilo oko tri stotine pa su pod
zastavom zajedno poslati. Osim toga, veliko mnoštvo slugu i velika masa tegleće marve, a to
je u logoru bilo zaostalo, krenu kada im se pruži prilika.
37. U to isto vrijeme Germani slučajno po
krenu konjanike pa odmah onim istim pravcem, kuda su bili došli, pokušaju da na zadnju
kapiju u logor provale. No, kako su se šume s te strane bile ispriječile, naši ih ne opaziše dok
se logoru ne približiše, tako da oni trgovci koji su pod šancem bili šatore razapeli, nisu imali
prilike da se povuku. Naši se, iznenađeni novom situacijom, izbezume i kohorta na straži
jedva izdrža prvi napad. Neprijatelji bi odasvud nagrnuli, da su imali kakav prolaz. Naši su
kapiju teško čuvali, a ostale prilaze

je i samo mjesto u vidu tvrđave branilo. Po či

tavom logoru je vladao nemir i jedan je drugoga pitao za razlog nereda. Nisu vodili brige ni
kuda da ponesu zastave, niti gdje svaki treba da drži položaj. Jedan je već javljao da je logor
osvojen, a drugi je tvrdio da su vojska i vojskovođa uništeni i da su varvari stigli kao
pobjednici. Najviše ih je sebi utuvilo praznovjerne misli zbog mjesta pa su nesreću Kote i
Titurija, koji su u istoj tvrđavi pali, imali pred očima. Dok su tako svi bili preplašeni i
prestravljeni, kod varvara je zavladalo mišljenje da unutra, kako su od zarobljenika saznali,
nema nikakve straže. Oni pokušaše da provale pa sami sebe osokoliše da takvu priliku iz ruku
ne ispuste. 38. U posadi je bio ostavljen bolesni Publije Sekstije Bakul, koji je kod Cezara
vodio primipil, a njega smo spomenuli opisujući ranije bitke, i već peti dan nije imao hrane.
On, izgubivši nadu na svoj spas i spas sviju, nenaoružan iz šatora istupi, opazi kako
neprijatelji prijete i kako je situacija sasvim kritična, pa pograbi oružje od najbližih i stade na
kapiju. Za njim pođu centurioni one kohorte koja je bila na straži, pa zajednički borbu malo
zaustave. Sekstije se onesvijesti, jer dopade teških rana, pa je jedva s ruke na ruku prenesen i
spasen. Za to vrijeme ostali se toliko oslobode da se usude da u logoru ostanu i da se kao
branioci
istaknu.
39. Pošto se međutim hrana potrošila, naši vojnici očuju viku, a konjanici istrče naprijed i
saznaju kako je situacija opasna. Ovdje dakle nema nikakve utvrde koja bi preplašene
prihvatila, već samo tek prikupljeni vojnici i vojničkom poslu nevješti, koji su iskolačili oči
prema vojnim tribunima i ceiturionima pa iščekuju šta će ovi preduzeti. Niko nije tako hrabar
da ga ne bi nova okolnost zbunila: varvari, opazivši izdaleka zastave, odustanu od op

sade. Prvo povjerovaše da su se vratile legije

za koje su od zarobljenika saznali da su podalje odmakle, a docnije, potcijenivši mali broj
ljudi, sa svih strana izvrše napad.
40. Sluge istrče na obližnji brežuljak.
Odavde brzo odbijene, prebace se među zastave i manipule. Tim više prepadnu plašljive
vojnike. Jedni su pomišljali da naprave klin i da brzo provale — pa pošto je logor tako blizu,
ako bi neki dio bio opkoljen i pao, pouzdaju se da se neki mogu spasti — a drugi opet da se na
obronku zaustave, pa da svi dožive istu sudbinu. To stari vojnici ne prihvate, a oni su, kako
smo to napomenuli, zajedno pod zastavom krenuli. I tako hrabreći jedan drugog, pod
vođstvom rimskoga viteza Gaja Trebonija, koji im je bio postavljen za komandanta, provale
posred neprijatelja pa svi zdravi i živi stignu u logor. Njih su u istom pohodu slijedili
konjanici i kočijaši pa zahvaljujući vojničkoj hrabrosti budu spaseni. A oni što su se na
obronku bili zaustavili ne posluže se ni tada nikakvim vojničkim iskustvom, niti ostanu na
onom planu koji su bili izabrali, da se sa višeg položaja brane, a nisu mogli da oponašaju ni
onu snagu i brzinu koja je očigledno drugim bila od pomoći, već, pokušavši da se povuku u
logor, spuste se na vrlo nepogodno mjesto. Centurioni, od kojih neki iz nižih redova ostalih
legija bijahu zbog hra brosti unaprijeđeni u više redove, a da ne bi izgubili ranije stečenu
vojničku slavu, poginu še boreći se veoma hrabro. Jedan dio ovih voj nika, pošto su
neprijatelji otjerani, spasio se iznad očekivanja pa je zdrav i čitav stigao u logor, dok je
drugi, okružen varvarima, iastra dao.
41. Germani se, izgubivši nadu u opsadu lo
gora, pošto su vidjeli da su se naši sklonili u utvrđenja, povukoše preko Rajne sa onim
plijenom koji su bili u šumama ostavili. A kod

neprijatelja je čak i poslije odstupanja takav

strah vladao da Gaj Volusen, kada je te noći poslat s konjicom stigao u logor, nije mogao
vjerovati da Cezar dolazi sa neoštećenom vojskom. Takav je strah obuzeo srca svih da su,
pošto su sve čete bile uništene, odsutna duha govorili kako se sva konjica povratila i kako
Germani ne bi napadali na logor da je vojska nepovrijeđena. Cezarev dolazak ukloni taj strah.
42. Pošto se povratio, a ratne prilike je dobro poznavao, potužio se što su kohorte bile
uklonjene sa stražarskog mjesta i posade — da čak ni najmanju priliku za nesreću nije trebalo
pružiti — a smatrao je da je i sreća u iznenadnom neprijateljskom napadu mnogo pomogla,
štaviše i zbog toga što je od istoga šanca i logorske kapije odvratila varvare. Izgleda da se u
svemu ovome treba najviše čuditi što su Germani, koji su prešli Rajnu s namerom da
Ambiorigovu zemlju pustoše, doprli do rimskoga logora. Time su Ambriorigu učinili
najprijatniju
uslugu.
43. Cezar krenu da ponovo uznemiruje neprijatelje pa sakupivši iz susjednih zemalja veliki
broj konjanika, razasla ih na sve strane. Koje god bi zaseoke i zgrade opazili, oni bi palili,
stoku uništavali, a plijen se dogonio iz svih krajeva. Žito se trošilo ne samo zbog tolike mase
ljudi i stoke, nego je i zbog godišnjeg doba i kiše poleglo, tako da, ako bi se koji na časak bili
sakrili, izgledalo je da im poslije dolaska vojske, zbog oskudice u hrani, predstoji propast. A
često su dolazili u takvu situaciju, pošto se tolika konjica na sve strane razdijelila, da su
zarobljenici uvjeravali kako su Ambioriga gotovo u bijegu vidjeli i štaviše, kako im još nije
sasvim ispred očiju iščeznuo. Mislili su da će, pošto ulože nadu i preduzmu beskrajni napor,
kod Cezara moći da steknu najveću naklonost i da će trudom gotovo prirodu pobijediti

pa je uvijek izgledalo da je do vrhunske sreće malo nedostajalo, a on se sklonjen po pećinama

ili šumama ili gajevima izvlačio, a noću skriven uz pratnju od najviše četiri konjanika potražio
bi druge krajeve i oblasti i usuđivao bi
se da jedino njima povjeri svoj život. SEDMA KNjIGA
44. Opustošivši na takav način zemlje, Ce
zar zbog gubitka dviju kohorata povuče vojsku u 1. Pošto je Galija pokorena, Cezar, kako je
zemlju Durokorta Rema pa sazvavši zbor u tom bio odlučio, krenu u Italiju da održi skup
kraju Galije, odluči da povede istragu o zavjeri štinu. Tu dozna o ubistvu Publija Klodija i
Senona i Karnuta, a takođe i protiv Akona, koji bude obaviješten o zaključku senata da svi
mla
je bio tvorac takve odluke. Pošto je tešku op dići Italije polože vojničku zakletvu, pa od
tužbu iznio, ovaj je prema običaju predaka pre luči da po cijeloj Italiji izvrši regrutaciju.
trpio najtežu kaznu. Neki bojeći se suda pobje Ta se vijest brzo razglasi po onostranoj Gali
goše. A kada je i njih osudio na progonstvo, smje ji. Sami Gali dodaju i šaputanjem pronesu, a
sti u zimovnik dvije legije u zemlju Trevera, izgledalo je da to situacija zahtijeva, da se Ce
dvije u Lingone, a šest ostalih u Agedink, u zar zbog građanskog ustanka zadržao i da zbog
zemlju Senona, pa spremivši hranu za vojsku, tolikih razmirica ne može vojsci da dođe. Pri
onako kako je bio odlučio, krenu u Italiju da nuđeni ovim događajem, a već su se i ranije ža
održi skupštinu. lili kako su podvrgnuti vlasti rimskoga naroda,
počnu da slobodnije i odvažnije donose odluku o ratu. Prvaci Galije zakazaše sastanke po
šumovitim i zabačenim predjelima pa se potuže na Akonovu smrt i izjave da takav slučaj
može i njih zadesiti. Oni se požale i na sudbinu cijele Galije pa svakojakim nagradama i
obećanjima potraže takve koji bi započeli rat, pa i uz opasnost po sopstveni život, vratili Galiji
slobodu. Rekoše da treba naročito voditi računa da se Cezar od vojske odvoji prije nego što
njihove tajne odluke izađu na vidjelo. To je lako, pošto se ni legije ne usuđuju da u odsustvu
vojskovođe izađu iz zimovnika, a niti vojskovođa može da bez zaštite dođe do legije.
Najposlije, bolje je biti i ubijen na bojnom polju, nego ne zadobiti staru ratnu slavu i slobodu,
koju su od predaka
prihvatili.
2. Dok se o ovome raspravljalo, Karnuti obećaju da radi zajedničkog dobra neće prezati ni
od kakve opasnosti i da će između svih pet, prvi

156 157
rat povesti. Pošto u sadašnjoj situaciji ne mogu
između sebe da budu bez talaca, a da stvar ne bi izašla na vidjelo, donesu vojne embleme pa
zatraže da se zakunu i vjeru zadaju. Na taj način se održava njihova najsvečanija ceremonija
da ih, kada se objavi početak rata, ostali neće ostaviti. Pošto su pohvalili Karnute, i pošto su
svi koji su bili prisutni položili zakletvu, odrede rok za taj čin i raziđu se sa skupštine.
3. Kada taj dan osvanu, Karnuti pod vođ
stvom dvojice očajnih ljudi, Kotuata i Konkonetodumna, na dati znak na Cenab jurnu na
rimske građane, koji su se tu s trgovačkih razloga bili smjestili, a među njima i poštovanog
viteza Gaja Fufija Citu, koji je prema Cezarevu naređenju bio na čelu prehrane, ubiju, a
njihov imetak razgrabe. Vijest se o tome brzo raznese po svim galskim državama. Jer, gdje
god se koji krupniji i značajniji događaj zbije, oni ga objave vikom po poljima i raznim
dijelovima. Odatle ga ostali odmah prihvate i susjedima ga prenesu, kao što se i tada
dogodilo. Naime, ono što se u Cenabu pri rađanju sunca dogodilo, pročulo se u zemlji
Arverna prije nego je istekla prva straža, a to je razdaljina od sto šezdeset hiljada koraka.
4. Na sličan način i Vercingetorig, sin
Celtilov, podanik Arverna, mladić silno moćan, čiji je otac u cijeloj Galiji imao prevlast, a s
toga razloga što je želio kraljevinu, građani su ga ubili, sazva svoje klijente pa ih lako raspali.
Kada se saznalo za njegovu odluku, ustalo se na oružje. On je onemogućen od svoga strica
Gobaniciona i ostalih prvaka koji su smatrali da se u takvu avanturu ne treba upuštati. Istjeran
je iz grada Gergovije. Ipak ne odustade od namjere, nego po poljima izvrši regrutaciju
beskućnika i propalica. Pošto je takav odred sakupio, koga god bi iz grada susreo, navratio bi
ga na svoju ideju i nagovorio da se radi zajedničke slobode lati oružja. Pošto je sakupio velike
čete, on je svoje protivnike, koji su ga malo
ranije izagnali, istjerao iz države. Njegovi ga prozvaše kraljem. Uz to posla i delegacije na sve
strane pa moli i kumi da ostanu na riječi. Zatim brzo pridobi uza se: Senone, Parisije, Piktone,
Kadurke, Turone, Aulerke, Lemovike, Ande i sve ostale koji dopiru do okeana. Uz pristanak
svih, vrhovna komanda pređe na njega. A kada je takvu vlast stekao, zatraži od svih ovih
država taoce i naredi da mu se dovede i izvjestan broj vojnika. Odredi i koliku količinu oružja
koja država i do kojeg vremena ima da pripremi, a naročito se pobrinu i za konjicu. U upravi
uz najveću ozbiljnost dodade i najveću strogost, a one koji bi bmli kolebljivi uz najveću kaznu
otrijezni. Kada bi se naime dogodio veći prestup, kažnjavao bi vatrom i svim mučilima, a ako
bi slučaj bio lakši, slao bi ih kući, pošto bi im odsjekao uši ili iskopao po jedno oko da tako
služe za primjer drugima, pa da i veličinom kazne prestraše i ostale.
5. Pored ovakvih kazni brzo sakupi vojsku pa sa nekoliko četa posla u Rutene Lukterija
Kadurka, čovjeka silne hrabrosti, a sam krenu u Biturige. Po njegovu dolasku Biturigi pošalju
Heduancima legate, a s njima su bili u dobru, da traže pomoć, kako bi lakše mogli odoljeti
neprijateljskim četama. Heduanci po savjetu legata pošalju u Biturige kao pomoć čete konjice
i gpešadije, koje je Cezar kod vojske bio ostavio. Kada su stigli do rijeke Ligera, koja dijeli
Biturige od Heduanaca, zaprže se tu nekoliko dana i ne usudivši se da pređu rijeku, vrate se
kući, a našim legatima jave da su se vratili, bojeći se nevjere Bituriga. Doznali su, naime, da
je Biturigima bilo u planu da ih ako bi prešli rijeku, s jedne strane oni sami a s druge Arverni,
opkole. Da li je to zbog toga što su ga legatima iznijeli, ili su to učinili potaknuti nevjerstvom,
nama nije ništa poznato i

izgleda da se kao sigurno ne može tvrditi.

Poslije njihova odlaska Biturigi se odmah sa Arvernima povežu.
6. Pošto je o tim događajima Cezaru u Ita
liju javljeno i kada je već doznao da su gradske prilike, zahvaljujući hrabrosti Gneja Pompeja,
došle u normalnije stanje, krenu u Transalpinsku Galiju. Kada je onamo stigao, pojavio se
veliki problem, na koji bi način mogao da stigne do vojske. Naime, ako bi legije poslao u
provinciju, držao je da će se one u njegovu odsustvu na putu sukobiti, a ako pak lično krene
vojsci, vidio je da čak ni onim koji su u to vrijeme izgledali mirni ne može svoju sudbinu u
potpunosti povjeriti.
7. U međuvremenu je u Rutene poslat Lukte
rije Kadurk, koji je tu državu sprijateljio s Arvernima. On je zatim krenuo u Nitiobroge i
Gabale pa je s obje strane taoce primio, i sakupivši veliku četu požuri u Narbonsku provinciju
da napadne s protivne strane. Kada se to pročulo, Cezar je smatrao da je od svega najpreče da
krene u Narbon. Pošto je tamo stigao, ohrabri prestrašene, a posade odredi u Rutenima, koji su
u provinciji, u Volcima, Areokomicima, Tolosatima i oko Narbona, a ta su mjesta graničila s
neprijateljima. Odredi da se dio vojske iz ggoovincije, kao i dopuna koju je bio doveo iz
Italije, sastanu u Helvima, koji opet dopiru do Arverna.
8. Poslije takvih priprema, pošto je već
Lukterije bio potisnut i uklonjen, jer je smatrao opasnim da uđe među zaštićena mjesta,
krenuo je u Helvije. Iako je brdo Cebena, koje razdvaja Arverne od Helvija, u najnezgodnije
godišnje doba, zbog vrlo visokog snijega ometalo saobraćaj, ipak, razgazivši snijeg od pet
stopa u visinu i na taj način otvorivši prolaz, uz najveći napor vojnika stiže u zemlju Arverna.
Kada ih je izne

nada napao, jer su smatrali da su Cebenom kao

bedemom osigurani, pošto u to godišnje doba čak ni čovjeku pojedincu staze nisu bile
prohodne, on naredi konjanicima da se što je moguće dalje raziđu i da neprijateljima što više
straha zadaju. Ovo se brzo i pričanjem i preko glasnika prenese do Vercingetoriga. Njega
prestrašeni Arverni opkole pa ga stanu preklinjati da im se pobrine za imetak i da ne dopusti
da ih neprijatelji opljačkaju, a osobito kada vidi da se sav rat na njih svalio. Ganut njihovim
molbama, pokrenu logor iz Bituriga prema Arvernima.
9. A Cezar se u ovim mjestima zadrža dva dana, pošto je unaprijed naslućivao da će se to
dogoditi sa Vercingetorigom pa se, pod izgovorom da želi da dopuni i sakupi konjicu, udalji
od vojske. Na čelo tih četa stavi mladoga Bruta i preporuči mu da se konjanici na što širem
prostoru raziđu, a on će nastojati da se od logora ne udaljava više od tri dana. Kada je te stvari
uredio, na iznenađenje svih svojih, što je mogao bržim maršem stiže u Vijenu. Tu zateče čilu
konjicu, koju je prije više dana bio poslao, pa ne prekidajući ni dnevnog ni noćnog marša,
krenu preko zemlje Heduanaca u Lingone, gdje su zimovale dvije legije, da bi, ako bi. mu
Heduanci radili o glavi, to na brzinu predusreo. Kada je tamo stigao, uputi poruku ostalim
legijama pa je sve na jedno mjesto pre sakupio nego što se Arvernima moglo javiti o njegovu
dolasku. Doznavši za to, Vercingetorig ponovo povuče vojsku u Biturige, a odatle krenu i
poče da opsijeda Gorgobinu, gradić Boja, koje je tu, potučene u ratu s Helvećanima, Cezar bio
smjestio a zatim ih Heduancima predao.
10. Ta je okolnost kod donošenja odluke predstavljala za Cezara veliku nepriliku: da se ne bi,
ako u preostalom dijelu zime zadrži legije na jednom mjestu, kada heduanski plaćenici budu

U Gaj Julije Cezar 161

savladani, cijela Galija odmetla, jer je vidio

da prijatelji od njega ne mogu očekivati nikakve pomoći. A ako ih ranije iz zimovnika izvede,
mučila ga je briga hoće li patiti od otežanog dovoza hrane. Činilo se da je ipak bolje sve
nevolje podnositi, nego pretrpjevši toliku sramotu svim svojim iz volje izaći. Stoga je
nagovorio Heduance da dostavljaju namirnice, a Bojima je poslao ljude da ih obavijeste o
njegovu dolasku i da im napomenu da na zadatoj riječi ostanu i da napad neprijatelja junački
izdrže. Pošto je u Agedinku ostavio dvije legije i komoru cijele vojske, krenu u Boje.
11. Kada je drugoga dana stigao pred senonski
grad Velaunodun, da ne bi iza sebe ostavio kakva neprijatelja i da bi na što jednostavniji način
došao do hrane, odluči da ga opsjedne, pa ga za dva dana opasa nasipom. Treći dan, pošto su
iz grada poslati legati radi predaje, naredi da se oružje pokupi, stoka na sredinu izvede i da se
dade šest stotina talaca. Legata Gaja Trebonija ostavi da to izvrši, a da bi što prije završio
putovanje, sam krenu u karnutski grad Cenab. Tek što je stigla vijest o opsadi Velaunoduna,
oni su se, pošto su računali da će se taj posao poduže otezati, pripremali za pomoć koju bi
onamo poslali radi zaštite Cenaba. Ovamo je stigao za dva dana. Postavivši logor ispred
grada, a ometen dnevnim vremenom, odloži opsadu za drugi dan i naredi vojnicima sve ono
što je za takav posao potrebno. Pošto je most na rijeci Ligeru dopirao do grada Cenaba, a
bojeći se da ne bi noću pobjegli, zapovijedi da dvije legije pod oružjem ostanu budne. Građani
Cenaba, nešto prije pola noći izašavši u tišini iz grada, počeše prelaziti rijeku. Kada je to
preko uhoda saopšteno, Cezar, zapalivši kapije, pusti unutra legije kojima je naredio da budu
spremne. On gradom tako zagospodari, da je vrlo mali broj neprijatelja izmakao, i svi su
gotovo bili pohvatani,

pošto su tjeskobe mosta i puteva velikom broju

ljudi onemogućavale bijeg. On grad opljačka i spali, vojnicima plijen pokloni, vojsku prevede
preko Ligera i stiže u zemlju Bituriga.
12. Kad je Vercingetorig saznao za Cezarev dolazak, odustade od opsade i krenu Cezaru u
susret. Bio je odlučio da opsjedne grad Bituriga Noviodun, koji se nalazio na putu. Kada su
mu iz toga grada legati bili došli da mole da im oprosti i život pokloni, da bi ostale poslove na
brzinu završio, a time se u većini slučajeva koristio, zapovijedi da se oružje pokupi, konji
izvedu i taoci predaju. Pošto je dio talaca već predat, dok se ostalo popisivalo i pošto su
centurioni i nešto malo vojnika bili pušteni unutra da oduzimaju oružje i tegleću marvu,
izdaleka je opažena neprijateljska konjica koja je išla ispred Vercingetorigove vojske. Čim su
je građani opazili i pouzdali se u pomoć, digoše viku pa se počeše oružja laćati, kapije
zatvarati i bedem ispunjavati. A kada su centurioni u gradu po davanju galskih signala opazili
da oni nešto novo namjeravaju, sa isukanim mačevima napadnu na kapije pa sve svoje zdrave
i čitave
povrate.
13. Cezar naredi da se konjica izvede iz loropa pa zametnu konjičku bitku, a svojim, koji su
već bili u škripcu, posla u pomoć oko četiri stotine germanskih konjanika, za koje se odlučio
da ih od početka ima uza se. Njihov juriš Gali nisu mogli zaustaviti, pa pošto su mnoge
izgubili i u bijeg natjerani bili, povukoše se u jedinicu. Kada su ovi potučeni, građani Cenaba
ponovo preplašeni uhvate one za koje su smatrali da su oni uzrok pobune građana pa ih
Cezaru dovedu, a i oni mu se predaju. Završivši te poslove, Cezar krenu na grad Bituriga
Avarik, koji je u toj zemlji bio najveći i najutvrđeniji, a okolina mu je imala veoma plodnu
zemlju. On se

nadao da će, kada taj grad osvoji, državu Bitu

riga podvrgnuti pod svoju vlast.
14. Vercingetorig, pretrpjevši tolike stal
ne poraze u Velaunodunu, Cenabu i Noviodunu, pozva svoje na sastanak. Tu izloži da rat
treba voditi na sasvim drugi način nego što je vođen. Na sve načine treba nastojati na tome da
se Rimljanima onemogući dobavljanje stočne i ljudske hrane. To je lako, pošto sami imaju
dovoljno konjice i što im godišnje doba ide u prilog. Trava se ne može kositi, a neprijatelji,
koji su se za nevolju iz grada razišli, mogu se napadati i konjanici ih mogu sve svakoga dana
uništavati. Osim toga, treba radi zajedničkog interesa zaboraviti na ugodnosti familijarnog
života pa spaliti zaseoke i zgrade na čitavom prostoru, dokle se čini da bi mogli da dođu radi
stočne hrane. A takvih sredstava ima u izobilju, jer na čijoj se zemlji rat vodi, njenim se
sredstvima i snabdijeva. Rimljani ili neće oskudice podnositi ili će uz veliku opasnost od
logora dalje odlaziti pa nije važno da li će ih same ubijati ili će ih komore lišavati, pošto, kada
se ona izgubi, rat je nemoguće voditi. Osim toga, gradovi, koji nisu utvrđeni i prirodnim
položajem od svake opasnosti obezbijeđeni treba da se spale, kako ne bi bili sklonište za
domaće kod izbjegavanja vojske, a ni Rimljanima išli na ruku za obilno snabdijevanje i
odvlačenje plijena. Ako to izgleda teško i mučno, treba pomišljati da je mnogo teže ako se
djeca i žene u ropstvo odvode, a njih same ubijaju, što je i prirodno da se pobijeđenim događa.
15. Ovaj je prijedlog odobren uz pristanak
svih pa je za jedan dan spaljeno više od dvadeset bituriških gradova. Isto se to dogodi i u
ostalim državama. Na sve su se strane opažali požari. Iako su ovo svi uz veliku žalost
podnosili, ipak su to sebi predstavljali kao utjehu, jer su se uzdali da će, pošto se izvojuje
pobjeda,

ono što su brzo izgubili ponovo steći. Na zajed

ničkom se sastanku raspravljalo o Avariku, da li da se spali ili da se brani. Biturigi padnu na
koljena pred sve Gale da ih ne prisiljavaju da gotovo najljepši grad cijele Galije spale svojim
rukama, koji služi državi na ponos i diku. Rekoše da će ga lako braniti i zbog. prirodnog
položaja, a on je i sa svih strana rijekom i močvarom okružen, i ima jedan, i to vrlo tijesan
prolaz. Moliocima bude učinjeno na volju, s time što se Vercingetorig s početka nije složio, a
docnije je pristao popustivši i molbama njih samih i iz samilosti prema narodu. U gradu se
izaberu sposobni branioci.
16. Vercingetorig pođe za Cezarem laganijim maršem pa izabere mjesto za logor, osiguraio
močvarama i šumama, a od Avarika daleko šesnaest hiljada koraka. Tu je preko izvjesnih
uhoda u pojedinim dnevnim periodima doznavao šta se u Avariku događalo i naređivao šta
treba da se radi. Svu je našu stočnu i ljudsku hranu nadzirao, a one koji su se bili iz nužde
podalje razišli, napadao je i zadavao im teške muke, iako su se naši, koliko se moglo ocijeniti
i predvidjeti, suprotstavljali i po neodređenu vremenu i u raznim pravcima išli.
17. Pošto je postavio logor na onom dijelu grada koji je, kako smo gore spomenuli, prekinut
rijekom i močvarom imao tijesan pristup, poče da pravi nasip, da primiče bojne kolibe i da
gradi dvije kule, budući da je prirodni položaj sprječavao da grad bude opkoljen bedemom.
Iije prestajao da za hranu opominje Boje i Heduance od kojih jedni, pošto se nisu ničim
zanimali, nisu mnogo ni od koristi bili, a drugi sa ne tako velikim mogućnostima, jer je država
bila mala i nejaka pa ono što su imali brzo su potrošili. Pošto je vojska bila pogođena
oskudicom u hrani, a i zbog siromaštva Boja i nebrige

Heduanaca, zatim i zbog paljenja zgrada, dotle se

došlo da su vojnici po više dana bili bez hrane, pa bi, dobavivši stoku iz udaljenih zaselaka,
glad ublažavali, a ipak se nijedan glas od njih nije čuo koji bi bio nedostojan veličine
rimskoga naroda i pređašnjih pobjeda. Štaviše, kada bi Cezar pri zanimanju pojedine legije
pozivao i govorio da će, ako bi oskudicu duže podnosili, napustiti opsadu, svi su od njega
zahtijevali da to ne čini: oni su tako kroz više godina pod njegovom komandom uspjeli da ne
dožive nikakvu sramotu i da nikad ne pokleknu ne svršivši posla: oni će držati za sramotu ako
bi započetu opsadu napustili. Bolje je da svi iskuse gorčinu, nego da ne osvete rimske građane
koji su u Cenabu zbog nevjere Gala nastradali. Ovo su isto poručivali centurionima i vojnim
tribunima da se preko njih dostavi Cezaru.
18. Kada su već kule bili bedemu primakli,
Cezar dozna od zarobljenika da je Vercingetorig, pošto je potrošio stočnu hranu, pomaknuo
logor bliže Avariku i da je sam, radi zasjede sa konjicom i lako naoružanim jedinicama
krenuo onamo gdje je smatrao da će naši idućeg dana doći po stočnu hranu. Saznavši za to
krenuo je u tišini oko pola noći prema neprijateljskom logoru i stigao izjutra. Oni brzo preko
uhoda saznadoše za Cezarev dolazak, pa kola i svoju komoru sklone u guste šume, a sve čete
postroje na istaknutu i otvorenu mjestu. Kada se to doznalo, Cezar naredi da se svežnjevi
sakupe, a oružje pri
premi.
19. Brežuljak je bio s donje strane blago
nagnut. Njega je skoro sa svih strana okruživala nepristupačna i neprohodna bara, široka
najviše pedeset stopa. Na tom su se brežuljku Gali, pošto su porušili mostove, a pouzdavši se
u prirodan položaj, zadržavali, pa su, podijeljeni na plemena, sve plićake one bare uz pomoć
sigurnih straža držali. Bili su tako
spremni da, ako bi Rimljani pokušali da tu baru
silom pređu, oni bi ih, pošto se u vodu zaglave, sa višeg mjesta potiskivali pa bi onaj ko je
izbliza vidio mjesto mislio da su gotovo ravnopravni za borbu, a onaj ko bi opazio nejednake
uslove, znao da se ističu uz pusto simuliranje. Cezar je ozlijeđene vojnike, zbog toga što su
neprijatelji na tako malom razmaku njegovo prisustvo mogli da podnesu, i očekivali znak za
borbu, upozorio uz kakav bi se gubitak i uz smrt koliko hrabrih ljudi morala platiti pobjeda,
pa kada je vidio da ih je tako ohrabrio, da radi svoje slave ne prezaju ni od kakve opasnosti,
morao bi sebe optužiti ako ne smatra da je njihov život skupocjeniji od njegove slave. Pošto je
vojnike tako utješio, istoga dana ih povrati u logor, a ostalo što je bilo potrebno, za opsadu
grada odluči da izvrši.
20. Kada se Vercingetorig do svojih vratio, optužen je za izdaju jer je logor pokrenuo bliže
Rimljanima, jer je s cijelom konjicom bio odstupio, jer je bez naređenja tolike čete napustio,
jer su zbog njegova odlaska Rimljani tako lako i brzo došli, a sve se to nije moglo dogoditi
slučajno ili bez dogovora i on želi da ima ovo kraljevstvo Galije vmše po Cezarevu pristaiku,
nego po njihovoj naklonosti — pa na takav način optužen, odgovori na to: to što je logor
pokrenuo, učinio je zbog oskudice u stočnoj hrani i na njihov nagovor, a što je prišao bliže
Rimljanima, primamljen je bio položajem mjesta koje se samo bez utvrđenja brani, a na
močvarnom mjestu nisu se mogli nadati pomoći konjanika, a i onamo kuda su krenuli bili su
od koristi. Vrhovnu vlast nikome nije hotimično predao, da ne bi prema želji većine bio
natjeran na borbu, a vidio je da zbog meka srca svi tome naginju, jer ne mogu da napor duže
podnesu. Ako su Rimljaii slučajio došli, ako su na mig nekakve sudbine pozvani, treba
zahvaliti tome što su

mogli da sa višeg mjesta primiJete i njihov

mali broj i da prezru hrabrost, a oni što se nisu usudili boriti, sramno su se povukli u logor. On
od Cezara ne želi putem izdaje nikakve vlasti, pošto se to može kroz pobjedu zadobiti i ona je
njemu i svima Galima osigurana. Štaviše, on im je vraća ako misle da mu time veću čast
ukazuju, nego što izgleda da od njega pomoć primaju. „A da bi shvatili", reče „da ja to
iskreno govorim, čujte rimske vojnike." Tada na sredinu izvede robove koje je kod
prikupljanja hrane prije nekoliko dana bio pohvatao, pa ih glađu i okovima bio izmučio. Ovi,
već ranije poučeni šta će izjaviti ako ih budu pitali, rekoše da su vojnici legionari koji su
natjerani glađu i nemaštinom iz logora izašli, ako bi mogli da štogod žita ili stoke na njivama
nađu. Sličnu oskudicu trpi sva vojska, pa niti je pak ičija snaga dovoljna, niti može podnositi
vojnički napor. Stoga je vojskovođa odlučio da će, ako kod opsade grada ne bude imao
kikakva uspjeha, za tri dana vojsku povratiti. „Ove povlastice, vojnici", reče Vercingetorig
„imaćete od mene, koga potvarate za izdaju, a vidite da je mojim nastojanjima, a bez vaše
krvi, pobjednička vojska glađu gotovo uništena i ja sam se pobrinuo da je nijedna država,
kada se iz sramnog bijega bude vraćala, ne primi u svoju zemlju."
21. Cjelokupna masa uskliknu i po običaju
oružjem zazveketa, a takvog se postupka drže prema onim čiji govor odobravaju.
Vercingetorig je veoma veliki vođa i u njegovu poštenu namjeru ne treba sumnjati, niti se s
više mudrosti rat može voditi. Odluče da se deset hiljada odabranih momaka iz svih četa
pošalje gradu u pomoć i smatraju da zajednički spas ne treba povjeriti samo Biturigima, pošto
su držali da se gotovo sav spas sastoji u tome što bi taj grad zadržali.

22. Jedinstvenom junaštvu naših vojnika

suprotstavljale su se svakojake smicalice Gala, jer je to pleme vrlo vješto da sve oponaša i
radi ono što od drugih primi. Oni su naime konopima i srpove odbijali, a kad bi ih zahvatili,
spravama su ih unutra uvlačili. Nasip su rušili podzemnim prokopima, i to tim vještije što kod
njih postoje mnogi željezni rudnici pa je svaka vrsta rovova poznata i njome se koriste. Sav
pak bedem sa svake strane kulama prekriju, a ove kožama prevuku. Tada bi uz česte dnevne i
noćne juriše ili na nasip vatru bacali, ili vojnike, poslom zauzete, napadali, ili bi visinu naših
kula, koliko bi ih nasip. izgrađen preko dana izdigao, na taj način izjenačavali što bi uz svoje
kule stubove dogradili pa kada bi rovove otvorili, branili bi se zašiljenom gredom i užarenom
smolom kao i kamenjem veoma velike težine, te su tako sprječavali približavanje
bedemu.
23. Svi su dakle galski zidovi otprilike ovakvog oblika. Grede uspravne bez prekida, koje su
po dužini na jednakim razmacima rastavljene po dvije stope, zabadaju se u zemlju. One se
iznutra povežu i s mnogo zemlje ispune, a oni razmaci koje smo spomenuli, velikim stijenama
se s prednje strane podupru. Kada se one postave i povežu, drugi red se preko toga doda da
onaj isti razmak zadrži, a grede se međusobno ne dodiruju, već jedna drugu na istim
razmacima, pošto se između njih postave stijene, čvrsto drže. Tako se čitav posao neprestano
odvija dok se odgovarajuća visina zida ne ispuni. Ovakav objekat nije neizgledan kako po
svome obliku i raznolikoeti, pošto se izmenjuju grede i stijene koje se u ravnoj liniji drže
svoga pravca, tako on ima i ogroman značaj i uspjeh u odbrani gradova, jer kamen čuva od
požara, a drveni materijal od ovna i on pomoću povezanih greda od četrdeset stopa ne

dozvoljava da se ono što je unutra spojeno može

da probije ili razruši.
24. Uz ove tolike nevolje i uz onemogućenu
opsadu, iako su vojnici za sve vrijeme zbog blata — studeni i neprekidnih kiša — bili
zaustavljani, ipak su uz neprekidan napor sve to savladali i za dvadeset i pet dana šanac, tri
stotine i trideset stopa širok, a osamdeset stopa visok, izgradili. Kada je on neprijateljski zid
skoro doticao, a Cezar prema navici rad nadgledao i vojnike sokolio da se ni časak vremena
pri poslu ne bi propustio, nešto malo prije treće straže opazili su kako se šanac, koji su
neprijatelji iz prokopa zapalili dimi, a u isto se vrijeme po cijelom zidu diže galama i s obje
strane kula na dvije kapije napada. Jedni su baklje i suho drvo sa zida izdaleka na šanac
bacali, a smolu i ostale predmete, kojima se šože vatra izazvati, zavitlavali da se teško moglo
razabrati kuda bi trebalo najprije trčati ili kome u pomoć priskočiti. Ipak, pošto su prema
Cezarevoj zamisli dvije legije uvijek ispod logora dežurale, a više ih se, rasporedivši vrijeme
nalazilo na poslu, brzo se dogodi da su jedni odustali od provale, a drugi povukli kule i
razorili šanac pa tako sva sila pojuri iz logora da gasi vatru.
25. Kada se na svim mjestima vodila borba, a
ostali dio noći već bio prošao i neprijateljima se nada na pobjedu stalno povraćala, tim više
što su vidjeli spaljene krovove kula i smatrali da naši na otvorenom prostoru ne mogu lako
priticati u pomoć, a uz to su sami osvježeni zamjenjivali umorne i smatrali da sav spas Galije
treba da se uloži u taj vremenski prostor, dogodi se pred našim očima nešto što izgleda da
zaslužuje pomen i što smo smatrali da se ne smije mimoići. Nekakav Gal ispred kapi je grada
bacao je u vatru iz pravca kule s ruke na ruku dodate kuglice od loja i

smole. Pogođen strijelom sa desne strane izdi

šući pade. Dok je ležao, jedan od najbližih priđe i nastavi isti posao. A kada je i drugi na isti
način pogođen strijelom izdisao, priđe mu treći, a trećem četvrti. To mjesto branioci nisu
ostavili prazno prije nego je nasip ugašen i dok nije, pošto su se neprijatelji sa svake strane
povukli, dočekan kraj borbe.
26. Gali su sve pokušali, ali im ništa nije polazilo za rukom pa sutradan donesu odluku da po
nagovoru i naređenju Vercingetorigovu pobjegnu iz grada. Pokušavši da to učine u gluho
doba noći, nadali su se da će u tome uspjeti bez velikog gubitka svojih, zato što
Vercingetorivog logor nije bio daleko od grada, a nepregledna močvara, koja se bila
ispriječila, usporavala je Rimljane u proganjanju. I već su se pripremali da to noću učine, kad
ono domaćice na sredinu istrče pa kukajući i bacajući se na koljena ispred svojih svakojakim
molbama zatraže da njih i djecu, koja su im zajednička, a prirodna nemoć i slabašne snage ih
onemogućuju da bježe, neprijateljima ne predaju da ih muče. Kada su vidjele da oni pri svojoj
odluci ostaju, a kako pri velikoj opasnosti strah većinom ne priznaje milosrđa, počeše vikati i
Rimljanima ukazivati na bijeg. Tim strahom obuzeti Gali, odustanu od namjere, da im rimska
vojska i puteve ne bi za
krčila.
27. Idućeg dana, pošto Cezar pomaknu kulu i uradi poslove koje je imao u planu, udari velika
kiša. On je smatrao da je tavo nevrijeme korisno za ostvarenje namjere, pošto je vidio da su i
straže po bedemu malo neoprezno raspoređene, pa stoga naredi da se njegovi pri poslu malo
sporije kreću i pokaza im šta želi. Nagovori legije, koje su spremne između zaštitnih krovova
bile postojano sakrivene, da jedanput za tolike svoje napore iskoriste plod pobjede, a onim što
se prvi budu popeli na bedem obeća

nagrade pa vojnicima dade znak za napad. Ovi

iznenada sa svih strana doletješe pa bedem brzo
ispuniše.
28. Neprijatelji, zaprepašteni novom situa
cijom, sa bedema i kula odbačeni, po trgu se i po otvorenijim mjestima poput klina
rasporediše s tim ciljem da se, ako idž se s koje strane bude u susret došlo postroje u bojni red
i odupru. Kada su vidjeli da niko na ravno mjesto ne silazi, nego da su sa svih strana na
cijelom bedemu opkoljeni, a bojeći se da im se nada u bijeg potpuno ne izjalovi, odbace
oružje pa periferne dijelove grada u paničnom jurišu potraže. Tu jedan dio zbog tijesnog
izlaza na kapijama prignječe vojnici, a drugi, koji je već izašao iz kapije, pobiju konjanici. Tu
nije bilo nikoga kome je plijen na um padao. Tako ozlojeđeni i zbog pokolja u Cenabu i
naporne borbe, ne poštediše ni starce, ni žene, ni djecu. Najposlije, od čitava onog broja koji
je iznosio oko četrdeset hiljada, jedva ih je osam stotina, čuvši prvi poklič, iz grada istrčalo pa
zdravo i živo do Vercingetoriga stiglo. On ih kasno, već u dubokoj noći i tišini iz bijega
prihvati. Bojao se da se u logoru zbog njihove trke i sažaljenja prema njima ne pojavi među
svijetom kakva buna, pa je daleko po putu rasporedio svoje rođake i prvake države i pobrinuo
se da budu razmješteni i do svojih dovedeni, prema tome koji je dio logora od početka
pripadao kojoj skupini.
29. Slijedećeg dana sazove zbor pa ih utješi
i ohrabri da previše ne klonu duhom i da se ne preplaše zbog nesreće. Rimljani nisu pobijedili
hrabrošću niti u borbi, već nekakvom vještinom i znanjem pri opsadi, a u tome su oni sami
bili nevješti. Varaju se oni koji u ratu očekuju samo povoljan ishod. Njemu se nikada nije
sviđalo da se Avarik brani, a u tome su mu oni sami svjedoci, ali to se dogodilo zbog
nerazboristosti Bituriga, a i zbog prevelike poniznosti ostalih,

pa su tu nesreću pretrpjeli. On će ipak to većim

uspjesima brzo nadoknaditi. Jer one države koje se sa ostalim Galima razilaze, on će svojim
zauzimanjem povezati i jedan će poredak u cijeloj Galiji zavesti, a takvom se savezu čak ni
cijeli svijet ne može oduprijeti. On smatra da je to gotovo izvedeno. Međutim, pravo. je od
njih zahtijevati da radi zajedničkog spasa odluče da logor utvrde da bi tako iznenadne napade
neprijatelja lakše mogli podnositi.
30. Ova je besjeda Galima bila draga, a najviše stoga što nije bio klonuo duhom, pošto je
pretrpio toliki poraz i nije se potajno skrivao i pogled mase izbjegavao. Smatralo se da on u
mislima više predviđa i predosjeća, jer je, dok je još situacija bila povoljna, pomišljao da
Avarik treba prvo spaliti, a zatim napustiti. Dakle, iako u ostalih vojskovođa nesreće ugled
umanjuju, kod ovoga se naprotiv, poslije pretrpljenog poraza, dostojanstvo iz dana u dan
povećavalo. U isti čas, prema njegovom uvjeravanju, nadali su se i u pripajanje ostalih država,
a u to su vrijeme Gali prvo odlučili da utvrde logor, pa su ljudi, nenavikli na posao, tako bili u
duši zbunjeni, ali su sve što im se naređivalo smatrali da treba da trpe i podnose.
31. Isto onako kako je obećao, Vercingetorig je u glavi i premišljao da njihove države pripoji,
pa im je prvake poklonima i obećanjima primamljivao. Za ovaj posao izabrao je odgovarajuće
ljude, od kojih bi se svaki mogao vrlo lako pridobiti, ili varljivim riječima ili prijateljstvom.
Za one što su, kada je Avarik bio zauzet bili pobjegli, pobrinu se da ih naoruža i opremi, a u
isti čas da se smanjene jedinice nadopune. Od države zatraži izvjestan broj vojnika da ih
toliko i toga dana bude dovedeno u logor, i naredi da se svi strijelci, kojih je u Galiji bio
prevelik broj, sakupe i njemu dovedu. Takvim se postupcima brzo nadoknadilo ono što

je u Avariku bilo izgubljeno. U međuvremenu,

kralj Nitiobroga Teutomat, Olovikonov sin, čijeg je oca naš senat nazvao prijateljem, sa
velikim brojem svojih konjanika i s onim koje je iz Akvitanije bio doveo dođe k njemu.
32. Cezar je u Avariku proveo više dana pa
je tu, pošto se dočepao veoma velike količine žita i ostalih potreba, oporavio vojsku od napora
i oskudice. Već se zima bila skoro završila, kada je i samo godišnje doba pozivalo na vođenje
rata, pa je odlučio da krene na neprijatelja, bilo da ga mogne iz močvara i šuma primamiti,
bilo opsadom pritisnuti. Legati heduanskih prvaka dođoše kod njega da mole da u času
najveće nužde državi pritekne u pomoć, jer je stvar krajnje kritična. Oni su navikli da se od
davnih vremena bira po jedan starješina i da kroz godinu dana uživa kraljevsku vlast, a sada
vlast drže dvojica, i svaki kaže da je izabran po njihovim zakonima. Od njih je jedan
Konviktolitav, napredan i sjajan momak, a drugi Kot, od veoma stare kuće, a inače čovjek
jako silan i moćan i s velikim rodbinskim vezama, čiji je brat Valetijak prošle godine istu
upravu držao. Sva je država pod oružjem, odvojen senat, odvojen narod, i svaki ima svoje
klijente. Ako se nesloga bude i dalje zadržala, dogodiće se pa će se jedna stranka s drugom
sukobiti. A da se to ne dogodi, stoji do njegove preduzimljivosti i ugleda.
33. Iako je Cezar smatrao da je odustajanje od
rata i neprijatelja opasno, ipak je znajući dobro kakve se nesreće iz nesloge mogu izroditi, a
da ne bi takva, i rimskom narodu tako privržena država, koju je i sam cijenio i svim mogućim
odlikovao, ubrusila u nasilje i oružje, i da ne bi ona stranka koja se u se manje uzda od
Vercigetoriga pomoć zatražila, držao je da takvu mogućnost treba predusresti. Kako prema
heduanskim zakonima, onim koji vrše vrhovnu vlast, nije dopušteno iz zemlje otići, da ne bi
izgle

dalo da je štogod od njihova prava i zakona okr

njio, odluči da sam krene među Heduance pa sav senat, i one među kojima je bilo nesuglasica,
pozva sebi u Decetiju. Kada se tamo skoro cjelokupno građanstvo sakupilo, dobili su
obavještenje kako je potajno i uz malo pozvanih, na drugom mjestu i u drugo vrijeme nego što
je trebalo da bude, brat brata za vladara proglasio, iako zakoni zabranjuju da se dvojica iz iste
porodice, dok su obojica u životu, ne samo na vrhovno mjesto biraju, nego im se čak ne
dopušta da budu u senatu. Natjerao je Kota da napusti vlast, a naredio da vlast preuzme
Konviktolitav, koga su sveštenici prema državnom običaju, dok nije bio ka vlasti, izabrali.
34. Pošto je donio ovaku odluku, opomenuo je Heduance da zaborave na nesuglasice i
razmimoilaženja i pošto se svega okanu, u tome ratu učestvuju pa da, kada Galija bude
savladana, od njega očekuju one nagrade koje su zaslužili. Neka mu svu konjicu i deset
hiljada pješaka brzo pošalju, a on će ih radi osiguranja hrane rasporediti po posadama. Vojsku
razdijeli na dvije strane: četiri legije dade Labijenu da ih u Senone i Parisije odvede, a šest
lično povede duž rijeke Elavera u Arverne do grada Gergovije. Dio konjice njemu dodijeli, a
dio sebi ostavi. Doznavši za to, Vercingetorig razori sve mostove te rijeke, pa s druge strane
rijeke krenu na put.
35. Kada su obje vojske jedna drugoj bile na vidiku i gotovo jedna prema drugoj podigle
logor, razmjeste uhode, kako Rimljani ne bi gdjegod, pošto sagrade most, čete preveli. Cezar
je bio u velikoj neprilici i stoga što bi ga rijeka velikim dijelom ljeta ometala, i što se prije
jeseni Elaver gotovo ne može plićakom preći. Stoga, da se to ne bi dogodilo, postavi logor u
šumovitu kraju, u pravcu jednoga od onih mostova za koje se Vercingetorig pobrinuo da se
poruše, pa se sutradan zaustavi sa dvije legije na

skrovitu mjestu, a ostale sa čitavom komorom,

kao što je bio uobičajio posla, i tako razmače neke kohorte da je izgledalo kako je broj legija
potpun. Pošto im je naredio da što je više moguće krenu naprijed, jer je već prema dobu dana
nagađao da su stigli u logor, na istim stubovima, čiji je donji dio bio zdrav, poče da popravlja
most. Kada je to sasvim brzo završio i legije preveo, a za logor zgodno mjesto izabrao, ostale
čete povuče. Vercingetorig, saznavši za to, da ne bi bio prisiljen da se bori protiv svoje volje,
brzim maršem krenu naprijed.
36. Cezar je sa toga mjesta peti dan hoda sti
gao u Gergoviju, pa vodeći istoga dana laku konjičku bitku i posmatrajući položaj grada, koji
je sagrađen na veoma visokom brdu i koji je imao teške prilaze, izgubi nadu u njegovo
osvajanje te odluči da ne treba misliti na opsadu prije nego se pobrine za hranu. A
Vercingetorig postavi logor na brdu blizu grada pa razmjesti oko sebe čete pojedinih država
na osrednjim razmacima, posebno odvojene, a zatim zauze sve brežuljke na onoj kosi, kuda se
moglo sagledati, a to je predstavljalo strašnu sliku. Naredi da mu prvaci onih država, koje je
sebi za savjet bio izabrao, svakoga dana ranom zorom navrate bilo da im štogod saopšti ili da
kakav spis riješi. On gotovo nijedan dan nije propustio, a da u konjičku bitku ne ubaci
strijelce pa tako iskušava kakve i u koga od njegovih ima odvažnosti i hrabrosti. Upravo
prema gradu bio je brežuljak, pod samim podnožjem, osobito utvrđen i sa svake strane
odsječen, pa ako bi ga naši držali, činilo se da bi većim dijelom spriječili neprijatelje i od vode
i od slobodne paše. Ali, oni su to mjesto držali uz jaku opsadu. Ipak, u gluho doba noći, Cezar
izađe iz logora i prije nego se iz grada moglo priteći u pomoć, rastjera posadu, dočepa se
mjesta i tu smjesti dvije legije. Zatim izvede jarak od dvanaest stopa, i to od gor

njeg logora prema donjem, kako bi pojedinci mogli

da se bezbjedno kreću od iznenadna neprijateljskog napada.
37. Dok se to oko Gergovije događalo, Heduanac Konviktolitav, za koga smo spomenuli kako
mu je Cezar povjerio upravu, primamljen novcem koji su Arverni nudili, dođe na razgovor sa
nekim omladincima čiji je prvak bio Litavik, a dođoše i njegova braća, mladići iz veoma
ugledne familije. S njima podijeli nagradu i upozori ih da imaju na umu da su rođeni u slobodi
i na vlasti. Jedino je heduanska država ta koja veoma sigurnu galsku pobjedu ometa i zbog
čijeg se ugleda ostale drže, pa ako se ona pridobije, Rimljanima u Galiji neće biti mjesta za
opstanak. Cezar mu je učinio izvjesnu uslugu, ali ipak tako da je od njega dobio ono na što
ima najveće pravo, ali on polaže više na zajedničku slobodu. Zašto dakle Heduanci Cezaru
kao sudiji za svoja prava i zakone radije dolaze nego Rimljani Heduancima. Mladići su brzo i
nagovorom vlasti i nagradom zavedeni. A kada su obećali da će biti prvi u tom podvigu,
istraživali su način kako da to ostvare, pošto se nisu uzdali da se država može navesti da
neoprezno preduzme rat. Odlučeno je da Litavik bude na čelu onih deset hiljada koje su
Cezaru poslate u svrhu rata, a da se isti pobrine da se one dovedu i da njegova braća Cezaru
požure. Odluče i na koji način treba da se ostalo uradi.
38. Kada je Litavik, primivši vojsku, od Gergovije bio daleko oko trideset hiljada koraka,
sazva iznenada vojnike pa će u suzama: „Vojnici". reče, „kuda idemo? Sva je naša konjica,
sve je plemstvo izginulo, a prvaci države Eporedorig i Viridomar su od strane Rimljana za
izdaju nabijeđeni i bez saslušanja suda ubijeni. Ovo upitajte one koji su istom pokolju
izmakli, jer mene, pošto su mi braća i svi rođaci pobijeni, bol sprečava da iskažem šta se to
događalo."
Izvedeni su oni koje je bio poučio da kažu što
je želio, a isto tako da izlože pred masom i ono što je Litavik izjavio: da su svi heduanski
konjanici poubijani, jer se pričalo da su se s Arvernima dogovarali, a oni su se sami krili
između mase vojnika i pobjegli ispred pokolja. Heduanci poviču i Litavika preklinju da im da
savjet. „Kao da je baš sada", reče, „vrijeme za
savjetovanje, i kao da ne treba da krenemo prema Gergoviji i da se baš mi s Arvernima
udružimo, ili da oklijevamo pa da Rimljani dojure i da nas poslije pripremljenog zločina
pobiju. A zatim, ako u nama ima kakva junaštva, osvetimo smrt onih koji su potpuno nevino
poginuli i pobijmo ove razbojnike." Pokaza im i na rikske građane, koji su, uzdajući se u
njegovu zaštitu, zajedno išli. On je neprestano otimao veliku količinu žita i hrane, a njih je
okrutno mučio i ubijao. Po čitavoj heduanskoj državi razasla glasnike pa osta pri istoj laži o
ubistvu vitezova i prvaka. Nagovori ih da na isti način, kao što je i sam učinio, svoje nepravde
osvete.
39 Heduanac Eporedorig, mladić iz vrlo vi
soka roda, a po familiji jako moćan i s njim zajedno Viridomar, iste dobi i ugleda, ali neravan
u soju, koga je Cezar od Divicijaka dobio pa ga sa niska položaja do najvećeg dostojanstva
uzdigao, poimenično pozvani dođoše kod njega s izvjesnim brojem konjanika. Između njih je
postojala borba oko prevlasti pa se u tom suparništvu jedan borio za Konviktolitava, a drugi
svim silama za Kota. Saznavši od njih za Litavikovu odluku, Eporedorig, nekako oko pola
noći dostavi stvar Cezaru. Moli ga da ne dopusti da država zbog rđava stava mladića izgubi
prij ateljstvo rimskog naroda. On predviđa da će se to dogoditi ako se toliko hiljada ljudi sa
neprijateljima poveže, a njihovu sudbinu niti mogu rođaci zanemariti, niti država olako
shvatiti.

40. Na ovu vijest Cezar obuzet silnom bri

gom, jer je uvijek državi Heduanaca osobito naklonjen bio, bez ikakva oklijevanja izvede iz
logora četiri lako naoružane legije i cijelu konjicu, a u tom razdoblju ne ostade mu vremena
da sjedini logor, jer je izgledalo da sve stoji do brzine. Legata Gaja Fabija ostavi u logoru sa
dvije legije kao zaštitu. Kada je naredio da se Litavikova braća uhvate, doznade da su malo
ranije odbjegli neprijateljima. Vojnike ohrabri da im u teškoj vremenskoj situaciji ne dodije
naporno putovanje, a kako su svi plamtjeli od želje za borbom, krenu naprijed dvadeset i pet
hiljada koraka i opazi heduansku vojsku pa joj ubacivši konjicu uspori i spriječi kretanje, a
svima priprijeti da ne bi koga ubili. Tada zapovijedi da se Eporedorig i Viridiomar, za koje se
držalo da su ubijeni, prošetaju između konjanika i svoje pozovu. Doznavši za to, a otkrivši i
Litavikovu prevaru, Heduanci počnu ruke dizati i predaju isticati pa odbacivši oružje počnu
ponizno moliti da im pokloni život. Litavik sa svojim klijentima, kojima prema običaju Gala
nije dopušteno da čak ni u krajnjoj nuždi gospodare napuste, pobježe u Gergoviju. 41. Pošto
je Cezar u heduansku državu poslao glasnike da saopšte kako su njegovom dobrotom ostali
živi, a mogao ih je prema ratnom pravu da ubije, dade vojsci tri noćna časa za počinak pa
pokrenu logor prema Gergoviji. Nekako na polovini puta konjanici, koje je Fabije poslao,
izlože u kojoj je mjeri situacija opasna. Oni istaknu kako je logor opsjednut silnom vojskom, i
kako su zdravi često izmorene smjenjivali, a naše neprekidnim dejstvom u napetosti držali, i
kako im je često zbog prostranstva logora trebalo neprestano ostati na nasipu. Zbog mnogih
strijela i svih vrsta kopalja mnogi su ranjeni. Da bi se tome odoljelo, od velike su koristi bili
bacači. Poslije njihova odlaska Fa

bije je ostavio samo dvije kapije, a ostale je za

zidao, zaklone je na nasipu dodavao pa se tako za idući dan za sličan slučaj pripremao.
Saznavši za to, Cezar, uz osobiti napor vojnika, stiže u logor prije sunčeva izlaska.
42. Dok se situacija oko Gergovije tako razvijala, Heduanci, primivši od Litavika prve vijesti,
ne ostave sebi ni časa za razmišljanje. Jedne tjera lakomost, druge gnjev i nepromišljenost —
a ona je najviše urođena kod one vrste ljudi — koji i beznačajnu vijest smatraju za gotovu
stvar. Oni imovinu rimskih građana opljačkaju, pokolje izvrše i ljude u ropstvo odvedu.
Konviktalitav potaknu narod na obijest da bi se, kada dođe do sebe, stidio poslije izvršenog
zločina. Marka Aristija, vojnog tribuna, koji je putovao do legije, davši časnu riječ, odvedu iz
grada Kavilona. I one koji su se tu zadesili radi trgovine natjeraju da to isto učine. Njih su
odmah na putu napadali pa su im svu robu oduzimali, a one koji su se protivili, i danju i noću
su gnjavili. Kako su mnogi s obje strane bili poubijani, veliko mnoštvo ljudi potaknu
na oružje.
43. Kada se međutim pronijela vijest da sve
njihove vojnike Cezar ima u rukama, oni požure Aristiju i istaknu kako to nije učinjeno prema
javnom mnijenju, pa otvore istragu o opljačkanim imanjima. Imanje Litavikovo i njegove
braće konfiskuju, a zatim pošalju Cezaru legate da se opravdaju. To učine zato da bi svoje
opet natrag povratili, ali okaljani zločinom i zaslijepljeni dobitkom od imetka koji su
opljačkali, a ta se stvar ticala mnogih, zatim zabrinuti i strahom od kazne, počnu potajno
donositi odluke o ulasku u rat, a ostalim državama dosađivati sa delegacijama. Iako je to
Cezar doznao, ipak oslovi legate što je mogao prijaznije. Ništa on zbog neukosti i
prostodušnosti državu teže ne osuđuje, niti je njegova dobra volja prema Heduancima

manja. Očekujući i sam veću pobunu u Galiji, a

da ga sve države ne bi pritijesnile, donese odluku na koji će način iz Gergovije odstupiti i
ponovo cijelu vojsku sakupiti da se ne bi činilo da odlazak, izazvan strahom od rasula, izgleda
poput bijega.
44. Dok je o ovome razmišljao, ukazala se izgleda prilika da se situacija dobro odvije. Kada je
naime bio došao u manji logor da razgleda posao, opazi brijeg koji su neprijatelji držali, ali
bez ljudi, a on se ranijih dana zbog mase jedva mogao nazirati. Začudivši se upita izbjeglice
za razlog, a oni su njemu svakoga dana u velikom broju pridolazili. Svi su se slagali, a to je
već i sam Cezar preko uhoda bio doznao, da je sljeme onoga brda gotovo ravno, ali šumovito i
usko, i da je tuda prolaz na drugu stranu grada. Oni se za ovo mjesto žestoko boje, i već
drukčije i ne misle nego kada bi Rimljani zauzeli jedan brežuljak, da bi izgubili i drugi, pa je
izgledalo da bi bili skoro opkoljeni i od svakoga izlaza i nabavke hrane odsječeni.
Vercingetorig je sve pozvao da to mjesto osiguraju. 45. Kada je to doznao, Cezar posla
onamo oko pola noći mnoge eskadrone konjice i zapovijedi da se nešto bučnije po svim
mjestima kreću. Naredi da se velika količina prtljage i mazgi iz logora izvede, da se sa njih
skinu samari, a da goniči sa šljemovima, tobože kao u konjanika, jašu oko bregova. Dodade
im i manji broj konjanika da se isticanja radi na širem prostoru pokazuju. Naredi da se svi na
dugačkom opsegu drže istih pravaca. Ovo je iz grada, kakav je bio vidik iz Gergovije na
logor, izgledalo daleko, pa se na tako velikom prostoru nije ni moglo razabrati šta je u stvari.
Jednu legiju posla prema istoj kosi, pa pošto je malo krenula, zaustavi je na nižem mjestu i
sakri u šumama. Gali ozbiljno posumnjaju i sve čete prebace onamo prema tvrđavi. Cezar je
opazio da je neprijateljski lo

gor prazan, pa pošto je uklonio obilježja svo

jih vojnika, i sakrio bojne znakove, prevede nešto vojske iz velikog logora u mali, kako ne bi
bili iz grada opaženi, pa legatima, koje je bio stavio na čelo pojedinih legija, otkri šta želi.
Naročito ih upozori da vojnike drže na okupu, da se ne bi u želji za borbom i u nadi za
plijenom poviše udaljavali, a izloži im i kakvu nezgodu predstavlja nepovoljan položaj
mjesta. Sve se to može jedino brzinom izbjeći, i sve zavisi od okolnosti, a ne od borbe. Pošto
je to izložio, dade znak pa sa desne strane u isto vrijeme drugim pravcem posla Heduance.
46. Gradski je bedem od ravnice i početka
uspona u ravnom pravcu, a bez ikakva zavoja, bio udaljen hiljadu i dvije stotine koraka, i što
god se ovdje obilaženjem postiglo da bi se izbjegla strmina, za toliko bi se povećala dužina
puta. Gali su, da bi usporili naš napad, od velikih stijena podigli zid od šest stopa, a s donje su
strane, napustivši sav prazan prostor, gornji dio brda sve do gradskog bedema ispunili veoma
čestim utvrdama. Na dati znak vojnici brzo stigoše do tvrđave, pa prešavši je zagospodare sa
tri utvrde. A kod osvajanja logora takva je bila brzina da je kralj Nitiobroga Teutomat,
iznenada zatečen u šatoru kako se preko podne odmara, sa otkrivenim donjim dijelom tijela,
na ranjenom konju jedva izmakao iz ruku vojnika koji su pljačkali.
47. Provodeći ono što je u glavi zamislio,
Cezar naredi da se zasvira odstupanje i zaustave odredi desete legije sa kojom se nalazio. Ali
vojnici ostalih legija ne čuše glasa trube, pošto se dosta velika dolina bila ispriječila, no ipak
ih vojni tribuni i legati, kako je Cezar bio naredio, zaustaviše. Međutim, poneseni nadom u
brzu pobjedu i bijeg neprijatelja, i srećnim bitkama iz ranijih vremena, smatrali su da im ništa
nije toliko mučno da to ne bi mogli hrab

rošću postići, pa stoga i ne odustadoše od pro

gona neprijatelja, prije nego se približiše gradskom bedemu i kapijama. Tada pak, pošto sa
svih strana grada nastade vika, oni što su bili više udaljeni, prestrašeni iznenadnom galamom,
a smatrajući da je neprijatelj među zidovima, izvukoše se iz grada. Domaćice su sa bedema
odjeću i srebro bacale, pa razgolićenih prsa i sa ispruženim rukama, isturajući se naprijed,
Rimljane preklinjale da ih poštede, a ne kao što su učinili u Avariku, da se čak ni od žena i
djece nisu uzdržali. Neke opet, sa zida spuštene za ruke, predavahu se vojnicima. Lucije
Fabije, centurion osme legije, za koga je poznato da je toga dana među svojim govorio kako
je primamljen avaricenskim nagradama pa da neće dopustiti da se iko prije njega popne na
zid, naiđe na trojicu svojih manipulara pa podignut od njih pope se na bedem, a sam opet
prihvatajući njih, jednog po jednog izvuče na zid.
48. Međutim, oni koji su se na drugoj strani grada, kao što smo ranije istakli, radi
obezbjeđenja bili sakupili, čuvši prvo viku, a zatim još i čestim glasinama uznemireni kako
grad drže Rimljani, poslaše naprijed konjanike pa brzim trkom onamo pojure. Kako je koji od
njih prvi dolazio, pod bedemom bi se zaustavljao pa je tako broj svojih boraca povećavao. A
kada ih je velika masa stigla, domaćice, koje su malo prije prema Rimljanima sa bedema ruke
pružale, počeše da svoje preklinju i da prema galskom običaju raspletenu kosu pokazuju i
djecu preda se iznose. Rimljani nisu imali ravnopravnu borbu, ni s obzirom na položaj, ni broj
vojnika, pa u isti čas, izmoreni i trčanjem i širinom bojnog polja, ne mogoše da svježim i
zdravim odole.
49. Kada Cezar vidje da se čete na nezgodnu mjestu bore, a neprijateljske jedinice
povećavaju, bojeći se za svoje, poruči legatu Titu Sekstiju, kojega je kao starješinu bio ostavio
u ma

njem logoru, da kohorte iz logora brzo izvede pa

da ih ispod najnižeg brežuljka s desne strane od neprijatelja postroji. Ako bude vidio da su
naši potisnuti sa položaja, neka prestraši neprijatelje, kako se ne bi mogli slobodno kretati. I
on lično, sa onoga mjesta gdje se bio zaustavio, krenu naprijed sa legijom pa očekivaše ishod
bitke.
50. Kada se borba veoma žestoko prsa o prsa
rasplamsala, i kada su se neprijatelji u položaj i brojno stanje, a naši u hrabrost pouzdali, naši
su iznenada ugledali Heduance s otvorene strane, a njih je Cezar bio poslao drugim putom s
desne strane, da razdvoje jedinicu. Ovi, zbog sličnosti u oružju, naše žestoko preplaše pa iako
su ih opazili sa desnim otkrivenim ramenima, a to je bio znak miroljubivosti, ipak su vojnici
smatrali da su to neprijatelji namjerno učinili da ih prevare. U isto vrijeme centurion ' Lucije
Fabije, i oni koji su se zajedno popeli na bedem, opkoljeni i pobijeni bacani su sa zida. Kada
je Marko Petronije, centurion iste legije, pokušao da razvali kapiju, masa ga je pritijesnila pa,
izgubivši vjeru u se, pošto je dopao mnogih rana, svojim manipularima koji su ga pratili reče:
„Zašto ja sebe zajedno s vama
ne mogu spasiti, ja ću se uistinu za vaš život pobrinuti, jer sam vas u želji za slavom povukao
u opasnost. Vi iskoristite priliku i vodite računa o sebi." U isti čas jurnu posred neprijatelja pa
dvojicu ubi, a ostale malo odgurnu od kagšje. Dok su njegovi pokušavali da mu priteknu u
pomoć, reče: „Uzalud se trudite da mi život
spasite, jer meni nedostaje i krv i snaga. Stoga odstupite dok je još prilike i povucite se u
legiju." I tako boreći se, poslije kraćeg vremena pade i postade spasilac svojih.
51. Kako su naši sa svih strana bili pri
tiješnjeni i izgubili četrdeset i šest centuriona, odbačeni su s položaja. Ali je deseta lešja
Gale, koji su odveć smjelo išli naprijed, uspo
rila pa se kao zaštitnica na nešto ravnijem mjestu zaustavila. Nju zatim izmijene kohorte
trinaeste legije, koje izvedene iz malog logora sa legatom Titom Sekstijem zauzmu viši
položaj. Čim se legije dograbiše ravnice, okrenuše bojni red protiv neprijatelja.. Vercingetorig
s podnožja brda vrati svoje u tvrđavu. Toga dana je izgubljeno nešto manje od sedam stotina
voj
nika.
52. Idućeg dana Cezar sazove skupštinu pa nepromišljenost i lakomost vojnika pokudi, jer su
sami po sebi donosili odluke da krenu kuda im se sviđalo ili da rade šta hoće, a na dati znak za
odstupanje nisu stali, niti su ih vojni tribuni i legati mogli zaustaviti. On izloži: šta znači
nepovoljan položaj mjesta i šta je lično kod Avarika osjećao kada je, zatekavši neprijatelje bez
vođe i bez konjice, sigurnu pobjedu ispustio, da ne bi čak ni mali poraz u borbi zbog
neravnopravna položaja doživio. Koliko se njihovoj velikoj odvažnosti divio, koju ni logorska
utvrđenja, ni visina brda, niti gradski bedemi nisu mogli zaustaviti, toliko je kudio slobodno
ponašanje i tvrdoglavost, budući. da su smatrali da se bolje razumiju u pobjedu i ishod rata
nego vojskovođa. On isto toliko od vojnika očekuje skromnosti i uzdržljivosti koliko hrabrosti
i smjelosti.
53. Pošto je održan ovaj sastanak i pošto je na kraju govora ohrabrio vojnike da ne bi zbog
toga klonuli duhom i da ne bi to, što je neravnopravan položaj prouzrokovao, pripisali
hrabrosti neprijatelja, a zatim, sudeći o istom pohodu ono što je i ranije mislio, izvede legije iz
logora pa na zgodnu mjestu postroji bojni red. Pošto Vercingetorig isto tako osta u tvrđavi i ne
spusti se na ravno mjesto, ovaj, poslije lagane konjičke borbe i to uspješne, vrati vojsku u
logor. Kada je to isto i slijedećeg dana ura

dio, smatrao je da je dovoljno učinio da oslabi

galsko hvalisanje i da ohrabri srca vojnika. Tada pokrenu logor prema Heduancima. Pošto čak
ni tada neprijatelji nisu pošli za njim, on trećega dana popravi mostove na rijeci Elaveru pa
tim putem prevede vojsku.
54. Tu, pozdravljen od strane Heduanaca Vi
ridomara i Eporedoriga, doznade da je Litavik krenuo sa cjelokupnom konjicom da buni
Heduance pa ih je trebalo preteći da se obezbijedi država. Iako je već u mnogo čemu Cezar
prozreo heduansku nevjeru i smatrao da se njihovim odlaskom rasulo države ubrzava, ipak je
mislio da ih ne treba zadržavati, da ne bi izgledalo ili da im nepravdu nanosi, ili da pruža
nekakvu sumnju u strah. Kada su ovi polazili, izloži ukratko svoje zasluge prema
Heduancima, kakve ih je i kako ponizne primio, satjerane u gradove, kažnjene oduzimanjem
zemlje, otimanjem svih saveznika, nametanjem danka i davanjem talaca, a u kakvu ih je sreću
i u kakvo blagostanje doveo. On ih je na samo u prijašnje stanje povratio, već je izgledalo da
su premašili dostojanstvo i ugled svih vremena. Pošto je dao takve poruke, otpusti ih od sebe.
55. Noviodun je bio heduanski grad, izgrađen
na zgodnu mjestu uz obale Ligera. Cezar ovamo sakupi sve galske taoce, hranu, državni
novac i veliku količinu svoje i vojničke prtljage. Ovamo uputi i veliki broj konja, kupljen za
ovaj rat u Italiji i Španiji. Kada su Eporedorig i Viridomar tamo stigli i bili obaviješteni o
državnim prilikama, da su Heduanci primili Litavika u Bibraktu — a taj grad kod svih uživa
veliki ugled — da su se kod njega sastali poglavar Konviktolitav i veliki dio senata, a
Vercingetorigu su legati javno poslati da zaključe mir i prijateljstvo, smatrali su da takvu
priliku ne treba propustiti. Stoga, pošto su u Noviodunu pobili čuvare i one koji su ovamo
došli radi

trgovine, a novac i konje između sebe podijelili,

pobrinuli su se i da se državni taoci dovedu u Bibrakt kod poglavara. Grad, za koji su držali
da se sam po sebi ne može održati, spale, da ne bi Rimljanima bio od kakve koristi, hranu
koju su u taj momenat mogli odnijeti lađama odvuku, a ostalo u vodi i vatri unište. Sami
počeše da od susjednih pokrajina traže vojsku, da na obalama Ligera raspoređuju posade i da
na svim mjestima pokazuju konjicu radi utjerivanja straha, a uz to da bi Rimljane u
dobavljanju životnih namirnica onemogućili, ili ih natjerane glađu iz provincije protjerali. Na
takvu ih je nadu navodilo to što je Liger zbog snijega nadošao pa je izgledalo da se uopšte ne
može plićakom
preći.
56. Saznavši za to, Cezar je smatrao da ako se kod izgradnje mostova bude izvrgao opasnosti,
mora požuriti da zametne borbu prije nego se onamo sakupi više četa. Da ne bi naime,
promijenivši odluku, putovanje usmjerio prema provinciji, kako su neki iz straha smatrali da
je to neophodno učiniti, a pošto su ga sprječavali ruglo i sramota, zatim ispriječeno brdo
Cebena, a onda i neprohodni putevi, a najviše što se strašno bojao za odvojenog Labijena, i za
one legije koje je zajedno bio poslao, on odveć usiljenim maršem uz dnevno i noćno
putovanje, a mimo svakog očekivanja stiže do Ligera pa uz pomoć konjanika nađe plićak, za
nuždu prihvatljiv, tako da su samo mišice i ramena mogla biti slobodna od vode da drže
oružje. Rasporedivši konjicu, koja je snagu vode zadržavala i na iznenađenje neprijatelja, koji
su na prvi pogled bili zbunjeni, prevede vojsku zdravu i čitavu pa dočepavši se na poljima žita
i obilja stoke i snabdjevši vojsku svim potrepštinama, odluči da putuje u Senone.
57. Dok se to kod Cezara događalo, Labijen onu dopunu koja je ranije iz Italije bila došla

ostavi u Agedinku da služi kao zaštita komori,

pa sa četiri legije krenu u Luteciju. To je grad Parizija, a smješten je na ostrvu rijeke Sene.
Saznavši od neprijatelja za njegov dolazak, iz susjednih se država sakupiše mnoge čete.
Vrhovna vlast predata je Kamulogenu Aulerku, koji je, gotovo klonuo od starosti, ipak, zbog
izvanrednog poznavanja vojne taktike, mzabran na taj položaj. Kada je on opazio da se bara,
koja utiče u Senu, u nedogled stere, pa sav onaj kraj čini jako nepristupačnim tu se, zaustavi
pa odluči da našim ometa prelaz.
58. Labijen je prvo pokušavao da načini za
štitne krovove, da pleterima i nasipom ispuni baru i da osigura put. Pošto je shvatio da bi to
teško išlo, izađe iz logora u tišini oko treće straže, pa istim putem kuda je bio došao stiže u
Metlosed. To je grad Senona, smješten na ostrvu Sene, kao što smo malo prije rekli za
Luteciju. Zaplijenivši oko pedeset lađa, brzo ih poveza pa u njih ubaci vojnike, i dok su
građani, od kojih je veliki broj bio pozvan u rat, novom situacijom bili preplašeni, on bez
borbe zavlada gradom. Popravivši most, koji su neprijatelji ranijih dana bili razorili, prevede
vojsku pa niz rijeku nastavi put prema Luteciji. Neprijatelji, saznavši za to od onih koji su iz
Metloseda bili izbjegli, narede da se Lutecija spali i mostovi toga grada razore, a sami krenu
sa bare pa se na obali Sene prema Luteciji nasuprot Labijenovu logoru zaustave.
59. Već se čulo da je Cezar iz Gergovije oti
šao, već su se pronosili glasovi o odmetništvu Heduanaca i drugom ustanku u Galiji, pa su
Gali u razgovorima tvrdili kako je Cezaru onemogućeno putovanje preko Ligera i kako je,
pogođen oskudicom u hrani, krenuo za provinciju. Belovaci, doznavši dakle za odmetništvo
Heduanaca, koji su već otprije bili nepouzdani, počeše čete sakupljati i rat javno pripremati.
Tada je La
bijen, u tako mutnoj situaciji zaključio da mu
treba donijeti sasvim drukčiju odluku nego je ranije mislio i da s ciljem da štogod zadobije
neprijatelja ne uznemiruje, već da vojsku zdravu i čitavu u Agedink povrati. Naime, s jedne
strane su prijetili Belovaci, a za tu se državu smatra da je u Galiji najhrabrija, a drugu je
Kamulgen, pošto je pripremio i uredio vojsku, držao pod rukom: a zatim i što je legije,
razdvojene od posade i komore, veoma velika rijeka rastavljala. Kada su se iznenada tolike
nevolje ispriječile, uvidio je da spas treba tražiti u odvažnosti i hrabrosti.
60. Stoga je pred veče sazvao zbor i upozorio ih da ono što je naredio marljivo i savjesno
izvršavaju, a onda je po jednu lađu, koje je iz Metloseda dovezao, dao rimskim konjanicima
pa kada se završila prva straža, naredi da četiri hiljade koraka niz rijeku u tišini krenu i da ga
tu očekuju. Pet kohorata, koje je smatrao da su za borbu najslabije, ostavi logoru kao zaštitu, a
naredi da pet ostalih iz iste legije pođu u pola noći uz rijeku sa cijelom komorom i uz
zaglušnu buku. Naiđe takođe i na splavove pa i njih uz veliki klepet vesala pokrenu i na istu
stranu uputi. Nešto malo kasnije i sam sa tri legije tiho izađe pa krenu prema onom mjestu
gdje je naredio da se lađe pritjeraju. 61. Kada su tamo stigli, neprijateljske uhode, koje su bile
svuda uz rijeku raspoređene, iznenađene su, jer se najedamput diglo veliko nevrijeme a i naši
su ih napali. Vojska i konjica pod komandom rimskih konjanika, kojima je ta dužnost
povjerena, brzo budu prebačene. Skoro u jedno vrijeme neprijateljima je pred zoru javljeno da
je u rimskom logoru mimo običaja dignuta galama, da uz rijeku ide velika vojska, da se na
istoj strani čuje klepet vesala i da se malo niže vojnici brodovima prevoze. Čuvši takve vijesti,
a smatrajući da legije na tri mjesta

rijeku prelaze i da svi, uznemireni zbog hedu

anskog ustanka, bijeg pripremaju, oni i svoje čete takođe na tri strane raspodijele. Ostavivši
posadu nasuprot logoru i poslavši malu četu prema Metlosedu da ide toliko naprijed koliko
lađe budu napredovale, ostale čete odvedu protiv Labijena.
62. U ranu zoru su i svi naši bili prebače
ni i neprijateljska se vojska nazirala. Labijen je podsjetio vojnike da zadrže u sjećanju i
negdašnje junaštvo i veoma uspješne borbe i da zamišljaju da je tu Cezar lično prisutan, pod
čijom su komandom neprijatelje često savladavali pa dade znak za boj. Pri prvom naletu sa
desnog krila, gdje se sedma legija bila zaustavila, neprijatelji budu potisnuti i u bijeg
natjerani. Na lijevom opet, a taj položaj je držala dvanaesta legija, iako su prvi redovi
neprijatelja strijelama pogođeni popadali, ipak su se ostali veoma odlučno oduprli i nijedan
nije davao sumnje u bijeg. Vođa neprijatelja Kamulogen lično je prilazio svojim i hrabrio ih. I
dok je tada ishod pobjede bio još neizvjestan, kad ono javiše tribunima sedme legije šta se na
lijevom krilu događa te oni iza neprijateljskih leđa legiju pokazaše i bojne znakove isturiše. Pa
čak ni u tom momentu niko nije sa položaja ustuknuo, nego su svi opkoljeni i poubijani. Ta
ista sudbina je zadesila i Kamulogena. A oni koji su u zaštitnici prema Labijenovu logoru bili
ostavljeni, kada su čuli da je borba započela, krenu svojim u pomoć i osvoje brijeg, ali ne
mognu izdržati napad naših pobjedonosnih vojnika. Tako ih izmiješane sa svojim bjeguncima,
pošto ih ni šume ni brda nisu sakrivala, pobije konjica. Kada je ova borba završena, Labijen se
povrati u Agedink, gdje je bila ostavljena prtljaga cijele vojske, a odatle sa svim jedinicama
stiže do
Cezara.

63. Pošto su saznali za izdaju Heduanaca,

rat se rasplamsa. Delegacije su razaslane na sve strane. One su se trudile da, koliko god su
mogle, prijaznošću, ugledom i novcem pobune države, a prihvativši taoce, koje je Cezar kod
njih bio ostavio, smrću su plašili one koji su oklijevali. Heduanci zatraže od Vercingetoriga da
kod njih dođe i ponese plan o vođenju rata. Kada im je to pošlo za rukom, navale da im se
preda vrhovna komanda, a kada je stvar krenula naopako, zakažu skupštinu cijele Galije u
Bibraktu. Sa svih strana se sakupe u velikom broju. Stvar bude pripuštena glasanju većine i
svi do jednog priznaju Vercingetoriga za vojskovođu. Na ovoj skupštini su bili odsutni Remi,
Lingoni i Treveri, ovi što su se držali rimskog prijateljstva, a Treveri, što su bili poviše
udaljeni i što su ih Germani progonili, a i zbog toga što su za vrijeme cijeloga rata bili odsutni
i što ni jednim ni drugim pomoć nisu slali. Heduanci su vrlo teško podnosili što su lišeni
starješinstva, tužili su se na promjenljivu sreću i priželjkivali Cezarevu naklonost, a ipak se
nisu usuđivali da svoju odluku, pošto je rat preduzet, prema drugim mijenjaju. Mladići
Eporedorig i Viridomar pokore se Vercingetorigu sasvim preko volje.

64. On ostalim državama nametnu taoce te najposlije odredi i dan za izvršenje te odluke i
zapovijedi da se ovamo svi konjanici, njih petnaest hiljada, sakupe. Tada izjavi da će
pješadijom koju je ranije imao biti zadovoljan i da neće okušati sreću ili se u borbi ogledati,
nego će, pošto obiluje konjicom, a to je veoma lako, Rimljane u dobavljanju hrane i paše
sprječavati. Neka oni samo mirne duše svoju hranu uništavaju i zgrade pale, i neka gledaju da
uz takvo žrtvovanje imetka vječnu vlast i slobodu postignu. Pošto je to zaključio, zatraži od
Heduanaca i Segusiava, a oni su susjedi provincije, deset hi

ljada pješaka i uz to dodade i osam stotina ko na sastanak komandante konjice, istaknu kako
je
njanika. Za komandanta im postavi brata Epore došlo vrijeme pobjede, kako Rimljani bježe iz
dorigova i naredi da se Alobrogima navijesti rat. provincije i odlaze iz Galije, a to im je
zasada
S druge strane posla Gabale i susjedne zaseoke dovoljno za sticanje slobode. Od toga za
budući
Arverna u Helvije, a isto tako i Rutene i Ka mir i spokojstvo ima malo koristi, jer kada sa
durke u zemlju Volka i Arekomika da ih pljač kupe veći broj četa, oni će se povratiti i neće
kaju. Na sličan način je potajnim glasinama i biti ratu kraja. Neka ih stoga pod teretom na
delegacijama bunio Alobroge, pošto se nadao da putu napadnu. Ako pješaci budu svojim
prisko
im sjećanje na prošli rat još nije iščezlo. Nji čili u pomoć i na tome se zadržali, putovanje
hovim prvacima obeća novac, a državi opet vlast se neće moći odvijati, a ako — ono u što se
više
nad čitavom provincijom. uzda da će se dogoditi — ostavivši prtljagu,
65. Za sve ove slučajeve bila su predviđena povedu brigu o svojoj glavi, biće lišeni i do
obezbjeđenja od dvadeset i dvije kohorte, koje je stojanstva i onoga što im je najpotrebnije.
Od
iz same provincije bio sakupio legat Lucije neprijateljskih se konjanika niko naime ne usu
Cezar i na sve strane uputio. Helviji su svoje đuje da izađe iz stroja, u što dakle ni sami ne
voljno sa susjedima došli u sukob pa su potisnu treba da sumnjaju. A da bi to što odvažnije iz
ti, a kada su Gaj Valerije Domnotaur, Kaburov vršili, on će sve čete pred logorom držati i
sin, prvak države i mnogi drugi izginuli, natje to će neprijateljima služiti na strah. Konja'
rani su među gradske zidove. Alobrogi su, raspo nici poviču da to treba ozvaničiti najsvečani
redivši na Roni guste straže, uz veliku brigu jom zakletvom, da se onaj koji ne projaše dvaput
i pažnju čuvali svoju zemlju. Pošto je Cezar kroz neprijateljsku vojsku ne prima pod krov i
doznao da su neprijatelji u konjici nadmoćniji, da mu se ne dopušta prilaz djeci, roditeljima
i pošto su svi putevi bili zatvoreni, pa se ni i ženi.
čim iz provincije i Italije nije mogao koristi 67. Pošto je predlog prihvaćen i pošto su
ti, posla ljude preko Rajne u Germaniju, u one svi položili zakletvu, idućega dana, podijeliv
države koje je ranijih godina pokorio. Od njih ši konjicu na tri dijela, dvije se čete sa dvije
zatraži konjanike i lako naoružane pješake strane pokazaše pa jedna poče da s prednje stra
koji su navikli da među njima zameću bitke. Ka ne stvara smetnju. Kada je to javljeno, Cezar
za
da su ovi došli, a imali su rđave konje, on povijedi da isto tako i njegova konjica, na troje
oduze konje od vojnih tribuna i ostalih rimskih razdijeljena, krene protiv neprijatelja. Na sve
konjanika pa čak i od dobrovoljaca te ih razdi strane je vođena jednaka borba. Vojska se
zaustavi
jeli Germanima. pa se prtljaga između legija prihvati. Ako bi se
66. Dok se to međutim događalo, neprijatelj opazilo da je našim na nekoj strani teško, ili
ske čete iz Arverna i konjanici, koji su iz či da su više pritiješnjeni, Cezar bi naredio da
tave Germanije bili zatraženi, stigoše. Pošto se onamo bojni znakovi ponesu i borba usmjeri.
ih se sakupila velika masa, a Cezar je putovao Takav postupak je i neprijatelje u napadu uspo
u Sekvane, preko daleke zemlje Lingona, da bi ravao i naše u nadi na pomoć hrabrio.
Germani,
lakše mogao provinciji pružiti pomoć, Ver dočepavši se napokon sa desne strane najvi
cingetorig se smjesti sa tri logora, udaljen od šeg vrha, potisnu s položaja neprijatelje, a one
Rimljana na oko deset hiljada koraka. Pozvavši što su bježali zajure sve do rijeke, gdje se Ver

192 13 Gaj Julije Cezar 193

cingetorig sa pješadijskim jedinicama bio zau
stavio, pa mnoge poubijaju. Opazivši to, ostali, bojeći se da ne budu opkoljeni, dadoše se u
bijeg. Na sve strane nastade pokolj. Tri su najodličnija Heduanca zarobljena i Cezaru
predvedena: Kot, zapovjednik konjice, koji je prošlih izbora bio u neslozi sa Konviktolitavom
i Kavaril, koji je poslije Litavikova odmetanja bio starješina pješadijskih jedinica, a zatim i
Eporedorig, pod čijim su se vođstvom prije dolaska Cezareva Heduanci borili sa Sekvanima.
68. Kada je sva konjica u bijeg natjerana,
Vercingetorig je svoje čete, onako kako ih je pred logorom bio postavio, povukao, pa odmah
preduze put u Aleziju, grad Mandubija i naredi da se prtljaga iz logora iznese i da ga slijedi.
Pošto je Cezar prtljagu na obližnje brdo odvezao i dvije legije kao zaštitu ostalim ostavio,
nastavio je put, koliko je to doba dana dopuštalo, pa kada je oko tri hiljade sa začelja
pobijeno, drugoga dana podiže logor kod Alezije. Razmotrivši položaj grada i preplašivši
neprijatelje, pošto im je konjica, u čiji su se rod vojske najviše uzdali, bila razbijena, ohrabri
vojnike za posao pa poče da opseda grad.
69. Sam grad Alezija bio je na vrhu bre
žuljka, na odveć istaknutu položaju, pa je izgledalo da ga je moguće samo opsadom osvojiti.
Dva podnožja ovoga brežuljka zapljuskivale su rijeke sa dvije strane. Ispred grada se širila
ravnica oko tri hiljade koraka u dužinu, a sa svih ostalih strana brežuljci jednakih vrhova i na
istom razmaku opkoljavali su grad. Podbedemom, a ta strana brežuljka gleda prema istoku,
galske su čete bile ispunile sav taj prostor, pa izvele od blata jarak i zid od šest stopa u visinu.
Opseg te tvrđave, koju su Rimljani gradili, iznosio je deset hiljada koraka. Logor je bio
postavljen na zgodnu mjestu, a uz to su izgrađene i dvadeset i tri tvrđavice na kojima bi se
preko

dana postavljale straže, da se kakav napad iz

nenada ne dogodi. Njih su noću isto tako čuvali stražari i jako obezbjeđenje.
70. Kada je posao bio završen, zametnu se konjička bitka na onoj ravnici za koju smo gore
spomenuli da je smještena između brežuljaka u dužini od tri hiljade koraka. Borba je s obje
strane vođena velikom žestinom. Cezar je našim koji su bili u neprilici slao Germane, a legije
je postavio pred logor da ne bi neprijteljska pješadija iznenada napala. Pošto je legijama
zaštita osigurana, našim duh poraste, a neprijatelji natjerani u bijeg sami su sebi zbog mase
ljudstva pravili smetnje, i kako su kapije ostale potijesne, oni su se sabijali. Germani krenu
nešto odlučnije sve do utvrda. Nastade veliko krvoproliće. Neki, ostavivši konje, pokušaše da
šanac pređu i zidove od ilovače preskoče. Cezar naredi da se legije, koje je pred šancem bio
postrojio, pomaknu malo naprijed. Na isti način se uskomešaju i oni što su bili u tvrđavama.
Gali, misleći da upravo kreću na njih, poviču na oružje. Neki preplašeni provale u grad.
Vercingetorig naredi da se kapije zaključaju, da logor ne ostane prazan. Pošto su mnogi
pobijeni, a podosta konja pohvatano, Germani se povuku.
71. Vercingetorig, prije nego su Rimljani dovršili tvrđave, donese odluku da svu konjicu noću
otpremi. Onima koji su odlazili naredi da svaki ide u svoju državu pa da sve one koji prema
dobu starosti mogu ponijeti oružje, dignu na vojsku. On izloži svoje zasluge prema njima i
zakle ih da vode računa o njegovoj glavi, i da njega, koji je veoma zaslužan za zajedničku
slobodu, ne izruče neprijateljima da ga muče. Ukoliko ne budu dovoljno oprezni, on izjavi da
će osamdeset hiljada izabranih momaka zajedno s njim izginuti. Kada je proračunao, izašlo je
da hrane ima jedva za trideset dana, ali se uz štednju može izdržati čak i nešto duže. Po

što je ova naređenja izdao, oko druge straže upu

ti u tišini konjicu onamo gdje je naš posao bio prekinut. Naredi da mu se sva hrana dostavi, a
odredi i smrtnu kaznu za one koji se ne budu pokoravali. Stoku, koja je bila sva sila, a koja je
bila dotjerana od Mandubija, razdijeli na svakoga pojedinca, a za žito odredi da se štedljivo i
pomalo dijeli. Sve čete, koje je pred gradom bio smjestio, povuče u grad. Na taj se način
pripremao da dočeka galske pomoćne čete i da pripremi rat.
72. Saznavši za to od bjegunaca i zarobljeni
ka, Cezar odredi ovakav način utvrđenja. Izvede jarak od dvadeset stopa sa okomitim
stranama, tako da je tlo toga jarka išlo u širinu, koliko su gornji dijelovi bili razmaknuti. Sva
ostala utvrđenja podiže na četiri stotine stopa iza toga jarka. To je učinio s razloga i iz nužde
pa je obuhvatio veliki prostor, kako vojnici ne bi mogli cijelu građevinu lako opkoliti, ili masa
neprijatelja iznenada ili noću do tvrđave dotrkivati, ili pak na naše, koji su preko dana bili
zauzeti poslom, strijele bacati. Ostavivši taj prostor, izgradi dva jarka, petnaest stopa široka a
isto toliko duboka, čiju unutrašnjost na mjestima ravnim i niskim ispuni voda, dovedena sa
rijeke. Poslije toga izgradi šanac i nasip od dvanaest stopa. Ovome dodade prsobran i krila
poput jelenskih rogova da sastave zaklone i bedem i da uspore penjanje neprijatelja, a oko
cijelog prostora podiže i kule među kojima je bio razmak od osamdeset stopa.
73. Potrebno je bilo u isto vrijeme i građu
dobavljati i po hranu ići i utvrđenja izgrađivati, pa su se stoga naše čete, koje su se podalje od
logora kretale, smanjivale. Ponekada bi Gali pokušali da naše poslove ometaju pa da iz grada
kroz mnoge kapije s najvećom silom napadnu. Zato je Cezar smatrao da uz ove poslove treba
još toga dodati, kako bl se uz manji broj vojnika

tvrđave mogle braniti. Stoga su, posjekavši stab

la, ili sasvim jake grane, pa ogulivši ih i zaoštrivši im vrhove, podigli neprekidne jarkove pet
stopa visoke. Tu su oni kolci ukopani i odozdo povezani, da se ne bi mogli iščupati, stršili iz
granja. Po pet redova je bilo međusobno spojeno i isprepleteno pa oni koji bi tamo unišli,
sami bi zapinjali o veoma oštre kolce. Njih su zvali vučjim jamama. Ispred ovih, u kosim
redovima unakrst raspoređenih jama, iskopali su rupe tri stope u dubinu, koje su prema dnu
bile nešto uže. Ovamo su okruglo kolje, debljine stegna, na vrhu zašiljeno i opaljeno, zabijali
tako da se nije više od četiri prsta pomaljalo iz zemlje. Istovremeno, radi pojačanja i
učvršćenja, po jednu su stopu na krajnjem dnu zemljom nabijali, a ostali se dio jame pokrivao
šibljem i prućem da se zamka sakrije. Po osam redova ove vrste bilo je napravljeno i
međusobno po tri stope rastavljeno. To su zbog sličnosti s cvijećem nazivali ljiljanom. Ispred
ovoga kolčići, stopu dugački, sa nasađenim željeznim kukama, čitavi su se u zemlju zabadali i
svuda su na osrednjim razmacima bili razbacani, a zvali su ih šiljcima.
74. Završivši te poslove, odabrao je krajeve što je mogao ravnije prema prirodnom položaju
pa, obuhvativši četrnaest hiljada koraka, izgradi sa suprotne strane utvrđenja istoga oblika,
protiv vanjskog neprijatelja, tako da čak ni velika masa, ako se to dogodi pa konjica odstupi,
ne bi mogla da opkoli posade u tvrđavama. A da ne bi bio prisiljen da uz izvrgavanje
opasnosti izlazi iz logora, naredi da svi imaju pribavljenu stočnu i ljudsku hranu za trideset
dana.
75. Dok se to kod Alezije događalo, Gali, sazvavši zbor prvaka, odluče da se ne pozovu svi
koji mogu oružje nositi — kako je to Vercingetorig mislio — nego da treba svakoj državi
odrediti izvjestan broj kako bi se mogao, kada zbog

tolike mase nastane zbrka, i red očuvati i svoje

raspoznavati i opskrbu na umu držati. Zatražili su od Heduanaca i njihovih klijenata
Segusijava, Ambivareta, Aulerka, Branovika (Blano
vija) trideset i pet hiljada ljudi, isto toliki broj od Arverna, pridodavši Eleutete, Kadurke,
Gabale i Velavije, koji su navikli da budu pod vlašću Arverna. Od Sekvana, Senona, Bituriga,
Santona, Rutena i Karnuta dvanaest hiljada, od Belovaka deset, a isto toliko od Lemovika. Po
osam od Piktona i Turona, i Parizija i Helvetija, po šest od Svesiona, Ambijana,
Mediomatrika, Petrokorija, Nervija, Morina i Nitiobroga, po pet od Aulerka i Cenomana, a
isto toliko od Atrebata, po četiri od Veliokasa, Leskovija i Aulerka. Od Eburovika po tri, od
Rauraka i Boja po dvije, a po deset hiljada od svih država koje dopiru do okeana i zovu ih,
kako su navikli, Aremoricima, a u tom kolu su Koriosoliti, Redoni, Ambibariji, Koleti,
Osismi, Veneti, Lemovici i Uneli. Od ovih Belovaci nisu poslali svoju kvotu, jer su u svoje
ime i po svojoj ocjeni govorili da će s Rimljanima voditi rat i da se neće ničijoj vlasti
pokoravati. Ipak, na molbu Komija, pošalju za njegovu ljubav, u svemu dvi
je hiljade.
76. Pouzdanom i korisnom uslugom ovoga Ko
mija, Cezar se, kako smo ranije naveli, u Britaniji koristio i zbog njegovih zasluga je naredio
da mu država bude oslobođena poreza, a povratio mu je prava i zakone pa mu je čak ustupio i
Morine. Ipak je mišljenje cijele Galije oko vraćanja slobode i ponovnog sticanja negdašnje
ratne slave bilo takvo da ih nisu ganula ni dobročinstva ni sjećanje na prijateljstvo, već su svi i
moralno i materijalno prigrlili taj rat. Sakupili su osam hiljada konjanika i oko dvije stotine i
pedeset hiljada pješaka, a to se u heduanskoj zemlji prokontrolisalo, prebrojalo i starješine
odredile. Vrhovna komanda je povjerena

Komiju Atrebatu, Heduancima Viridomaru i Epo

redorigu i Arvernjaninu Verkasivelaunu, Vercingetorigovu rođaku. Ovima su pridodati i oni
koji su iz država izabrani, a prema čijem bi se nahođenju rat vodio. Svi oduševljeni i puni
pouzdanja krenu u Aleziju i od svih ne bijaše ni jednog jedinog koji bi smatrao da se i sam
pogled na toliko mnoštvo može izdržati, a osobito u neizvjesnoj borbi, kada se bitka iz grada
vodila na juriš, a na polju se tolike čete konjice i pješadije opažale.
77. A oni što su u Aleziji bili opsjednuti, pošto je prošao dan na koji su od svojih očekivali
pomoć, potrošivši svu hranu, a ne znajući šta se u Heduanaca događa, sazovu zbor pa
odlučivahu o svojoj konačnoj sudbini. Kada su izrečena razna mišljenja, od kojih je jedan dio
računao na predaju, a drugi na borbu, dokle god snage mognu izdržati, čini se da ne bi trebalo
mimoići Kritognatov govor zbog njegove jedinstvene i opake okrutnosti. On je rođen u
Arvernima, u odličnoj kući, pa je uživao i veliki ugled. „Ništa", reče, „neću da govorim o
mišljenju
onih koji najsramnije ropstvo nazivaju imenom predaje i smatram da njih ne treba ubrajati u
građane, niti pripuštati na sastanke. Htio bih da se složim s onim koji odobravaju napad i
prema čijem savjetu, a uz pristanak svih vas, izgleda da tinja uspomena na negdašnje
junaštvo. Srcu je svojstvena nježnost, a ne hrabrost, pa ni malu nevolju ne može da podnese.
Lakše se nađu oni koji od svoje nevolje pođu u smrt, negoli oni koji bol strpljivo podnose. A
ja bih takvo mišljenje odobrio — toliko kod mene dostojanstvo
znači — kada bih vidio da se ništa osim našega života neće žrtvovati, ali, u donošenju odluke
obazrimo se na cijelu Galiju koju pozivamo da nam pomogne. Šta mislite, kako bi se osjećali
naši rođaci i srodnici kada bi na jednom mje

stu bilo ubijeno osamdeset hiljada ljudi, a oni

bili prisiljeni da, tako reći, na istim lješevima vode borbu? Nemojte da ih lišite vaše pomoći,
jer su oni radi vašega dobra svoju stvar zanemarili, i nemojte ludošću ili svojom
neopreznošću, ili slabošću duha cijelu Galiju na pleća položiti i vječitom ropstvu izvrgnuti. A
zar vi zato što na određeni dan nisu došli sumnjate u njihovu vjernost i postojanost? Pa šta
onda? Da li smatrate da se Rimljani u onim udaljenim utvrđenjima svakoga dana vježbaju radi
zabave? Ako vas njihovi glasnici ne mogu uvjeriti da je svaki prilaz opkoljen, neka vam onda
posluže kao svjedoci da se približava njihov dolazak. S toga razloga, obuzeti strahom, i dan i
noć se nalaze na poslu. Kakav je dakle moj savjet? Da se učini ono što su naši preci učinili u
borbi sa Cimbrima i Teutonima, koja nikako nije bila ravnopravna: oni su u gradove natjerani
i sličnoj nevolji izloženi, tijelima onih, koji su s obzirom na starost izgledali nekorisni, život
održavali i nisu se neprijatelju predavali. Kada za takav slučaj ne bi imali primjera, smatram
da bi ga ipak, slobode radi, trebalo stvoriti i kao najljepši primjer potomstvu predati. Jer šta je
tome ratu bilo slično? Pošto je opustošena Galija i nanesen joj veliki poraz, pa štaviše i našoj
zemlji, Cimbri su se jednoga dana iselili i druge zemlje potražili, a prava, zakone, zemlje i
slobodu nama ostavili. Šta napokon Rimljani drugo traže ili šta žele osim da, rukovođeni
zavišću, onima za koje su saznali da su u ratu plemeniti i hrabri, zemlju i državu zauzmu i
vječno im ropstvo nametnu? Ni oni nisu nikada pod drugim uslovima rat vodili. Ako to što se
kod udaljenijih naroda događa ne znate, obazrite se na susjednu Galiju, koja je pretvorena u
provinciju, a pošto su se prava i zakoni izmijenili, podvrgnuta je sjekirama i pritisnuta
vječitim ropstvom."

78. Pošto je ovo mišljenje izloženo, odluče

da oni koji su zbog zdravlja ili starosti nekorisni za rat izađu iz grada, a da sve ranije nego se
odluče za Kritognatov predlog ispitaju. Takvim se predlogom ipak treba radije koristiti, ako ih
nužda natjera ili pomoć zakasni, nego se predavati ili mirovni ugovor prihvatiti. Mandubiji,
koji su ih u grad primili, natjeraju ih da sa djecom i ženama izađu. Kada su pristupili rimskim
utvrđenjima, kukajući su uza sve molbe preklinjali da ih, pošto ih u ropstvo prime, hranom
pomognu. A Cezar, pošto po bedemu postavi straže, zabrani da ih prihvate.
79. Međutim Komije i ostale vođe, kojima je pripuštena vrhovna vlast, sa svim četama stignu
u Aleziju pa zauzevši brijeg sa vanjske strane zaustave se, udaljeni od naših utvrda najviše
hiljadu koraka. Idućeg dana, pošto izvedu konjicu iz logora, ispune čitavu onu ravnicu za koju
smo kazali da se pruža u dužini od tri hiljade koraka, a pješadijske jedinice postroje na više
položaje, povučene malo od onoga mjesta. Sa grada Alezije pružao se pogled na polje. Kada
su primijetili ovu pomoć, među njima nastade čestitanje i srca svih razigraju se od radosti.
Stoga se, izvedavši čete, zaustave pred gradom, pa najbliži jarak pleterima pokriju i nasipom
ispune, a sebe za napad i svaku slučajnost pri
preme.
80. Pošto je Cezar rasporedio vojsku na obje strane tvrđave, kako bi svako, ako bude trebalog
svoje mjesto držao i poznavao, naredi da se konjica iz logora izvede i bitka zametne. Iz
svakog logora, koji je svagdje zauzimao najviši vrh, pružao se pogled i svi su vojnici s
napregnutom pažnjom iščekivali ishod borbe. Gali ubace među konjanike rijetke strijelce i
lako naoružane borce, koji su svojima prilikom odstupanja u pomoć priticali, i navalu naših
konjanika zadr

žavali. Mnogi od ovih, iznenada ranjeni, istu

pahu iz borbe. Pošto su Gali smatrali da su njihovi u borbi nadmoćniji, a vidjeli da su naši
uslijed njihova mnoštva sa svih strana pritiješnjeni, i oni što su se u tvrđavama zadržavali, i
oni što su u pomoć priskakali, vikom i kliktanjem bodrili su srca svojih. A zbog toga što se
borba vodila naočigled svih, pa se nije moglo sakriti da li se borac drži istinski ili kukavički, i
jedne i druge su poticali na hrabrost i želja za slavom i strah od sramote. Kako se od podne pa
skoro do zapada sunca borba vodila uz neizvjestan ishod, Germani na jednoj strani zbiju
eskadrone, jurišaju na neprijatelje pa ih protjeraju, a kada su ovi u bijeg natjerani, pobiju
opkoljene strijelce. Na isti su način i naši sa drugih strana progonili neprijatelje, koji su se
povlačili, pa ih sve do logora tjerali, i nisu im pružali prilike da se priberu. A oni koji su od
Alezije krenuli, žalosni što im se pobjeda izjalovila, povukoše se u grad.
81. Kada je prošao jedan dan, Gali su i za
tako kratko vrijeme prikupili veliku količinu pletera, ljestvi i kuka pa usred noći, izašavši u
tišini iz logora, priđu utvrdama u ravnici. Oni iznenada digoše viku, kako bi tim znakom oni
što su bili u gradu opsjednuti mogli biti obaviješteni o njihovu dolasku. Zatim se spreme da
pletere naprijed isture, da praćkama, strijelama i kamenjem naše uznemiruju i da ostalo, što se
odnosi za opsadu, pripremaju. U isto vrijeme, pošto se začula vika, Vercingetorig svojim
vojnicima dade znak trubom, pa ih iz grada izvede. Naši, kako im je ranijih dana svakome
svoje mjesto bilo određeno, priđu utvrđenjima, pa praćkama težine jedne funte, i kočićima
koje su na poslu bili razdijelili, i olovnim zrnima potjeraju Gale. Kako se zbog sumraka nije
vidjelo, obje strane dopale su mnogih rana. Mnoge strije

le su iz bacača odapete. A legati Marko Anto

nije i Gaj Trebonije, kojima su te strane bile pripale za odbranu, s koje strane bi doznali da su
naši pritiješnjeni, njima bi iz udaljenijih tvrđavica ljude dovodili i u pomoć slali.
82. Dok su Gali od utvrda bili poviše udaljeni, uspijevali su više zbog obilja strijela, a kada su
bliže pristupili, ili su ne očekujući za kolce zapinjali, ili su naišavši na jame propadali, ili su,
pogađani zidnim kopljima sa nasipa i kula, ginuli. Pošto su odasvuda dopali mnogih rana i
nisu provalili ni u jednu tvrđavu, a zora se približavala, bojeći se da sa otvorene strane od
gornjeg logora na juriš ne budu opkoljeni, povukoše se svojim. A oni unutra, dok su iznosili
ono što je Vercingetorig za napad bio pripremio, prvo jarak ispune i zadržavši se poduže na
tome poslu doznaju da su njihovi prije odstupili nego što su se utvrdama približili. Tako se
neobavljena posla povrate u grad.
83. Dvaput uz veliki gubitak odbijeni Gali posavjetovaše se šta da rade. Dobave one što su
vješti kraju, pa od njih doznaju položaj i utvrde gornjeg logora. Sa sjevera je bio brežuljak
koji naši, zbog veličine opsega, nisu mogli da obuhvate opkopom. U nuždi, i gotovo na
nepovoljnu i malo nagetu mjestu, postavili su logor. Šega su držali Gaj Antistije Regin i Gaj
Kaninije Rebil sa dvije legije. Kada su uz pomoć uhoda upoznali krajeve, vođe neprijatelja
izaberu iz čitave mase šezdeset hiljada ljudi iz onih država za koje vlada mišljenje da su
najhrabrije. Oni zajedno potajno zaključe šta i pod kakvim uslovima treba da se radi, a odrede
i dan za napad, kada bude izgledalo da je podne. Ovim četama postave za starješinu Arverna
Verkasivelauna, jednog od četiri vojvode, rođaka Vercingetorigova. On, za prve straže,
izašavši iz logora i prešavši put skoro za vida, sakri se iza brda

i naredi da se vojnici od noćnoga rada oporave.

Kada se već činilo da se podne približava, on krenu prema onom logoru koji smo ranije
spomenuli, a u isto vrijeme konjica poče da prilazi utvrdama u ravnici, a i ostale se čete
počeše pred logorom pojavljivati.
84. Vercingetorig je s kule u Aleziji po
smatrao svoje pa izađe iz grada i iznese motke, bojne sprave, srpove i ostalo što je radi napada
bio pripremio. Borba je vođena u isto vrijeme na svim mjestima i sve je pokušano, pa koja je
tačka izgledala najslabija, u tom se pravcu trčalo. Rimska vojska je zbog ovolikih utvrda bila
razjedinjena pa nije mogla da lako prispije na sve strane. Za zastrašivanje naših mnogo je
značila i vika, koja se našim borcima pojavila iza leđa, pošto su vidjeli da se njihova opasnost
sastoji u tuđoj hrabrosti. Većinom naime, sve što je odsutno ljudska srca sve žešće potresa.
85. Cezar se dočepa zgodna mjesta i dozna šta
se na kom kraju događa, pa ugroženim priteče u pomoć. I jedni i drugi su imali na umu da je
to vrijeme jedino koje najviše odgovara za borbu: Gali, ako ne budu porušili utvrde, izgubiće
svaku nadu na spas, a Rimljani, ako rat dobiju, očekuju kraj svih muka. Najviše je pritiska
bilo kod gornjih utvrđenja, kuda je, kako smo istakli, Verkasivelaun upućen. Neravan položaj
i strm brežuljak igrali su značajnu ulogu. Jedni odapnu strijele, a drugi napravivši kornjaču
priđu, a onima što su bili umorni, zdravi dođu jna zamjenu. Zemlja, koju su svi bacali na
tvrđavu, otvori put Galima i ono što su Rimljani pod zemljom krili zatvori. Našim je već
nedostajalo i oružja i snage.
86. Kada je saznao za to, Cezar posla Labije
na sa šest kohorata u pomoć onim što su bili u nevolji, i naredi mu da, ako ne mogne izdrža
ti, pošto odvode kohorte, provali i borbu po
vede, ali neka to čini samo u slučaju nužde. Lično posjeti ostale i ohrabri ih da ne klonu pred
teškoćom. On im izloži kako se srž svih ranijih borbi sastoji u tome danu i času. A oni što su
unutra, izgube nadu na položaje u polju zbog velikih utvrda pa se pokušaju uspeti na strma
mjesta, pa ovamo donesu ono što su bili pripremili. Mnoštvom strijela uznemire one koji su se
s kula borili, pa nasipom i pleterima jame ispune, a srpovima bedem i prsobran razvale.
87. Cezar prvo posla sa kohortama mladog Bruta, zatim sa ostalim legata Gaja Fabija, a
najposlije i sam, pošto se borba žešće razvijala, dovede zdrave u pomoć. Kada je borba
obnovljena i kada su neprijatelji odbijeni, požuri onamo kuda je bio poslao Labijena pa iz
obližnjeg logora odvede četiri kohorte i naredi da ga dio konjanika prati, a da drugi obilazi
vanjska utvrđenja i sa leđa napada neprijatelja. Budući da ni nasipi, a ni jame navalu
neprijatelja nisu mogle zaustaviti, Labijen sakupi jedanaest kohorata, koje je dovedene iz
obližnjih posada slučaj nanio, pa preko glasnika obavijesti Cezara šta smatra da treba činiti.
Cezar požuri da učestvuje u borbi.
88. Saznavši za njegov dolazak po boji odjeće, a takvo je obilježje običavao da u borbi nosi, i
videći eskadrone konjanika i kohorte, kojima je bio zapovijedio da ga prate, a uz to su se sa
viših položaja opažali ovi obronci i doline, neprijatelji zametnu bitku. Pošto se sa obje strane
začula vika, nju ponovo sa bedema i sa svih tvrđava vika prihvati. Naši se, ostavivši koplja,
prihvate borbe mačevima. Najedamput se primijeti konjica iza leđa pa se i ostale kohorte
približe. Neprijatelji okrenu leđa, a onim što su bježali konjanici krenu u susret. Nastade

strašan pokolj. Vojvoda i prvak Lemovika Se rete, Tita Sekstija u Biturige, Gaja Kaninija
dul bude ubijen, a Arvern Verkasivelaun je živ Rebila u Rutene sa po jednom legijom. Kvinta
Tu
pri bijegu uhvaćen. Cezaru su dostavljena sedam lija Cicerona i Publija Sulpicija ostavi u
deset i četiri bojna znaka. Malo ih se nepovri Kavilonu i Metiskonu kod Heduanaca na rijeci
jeđenih od tolikog broja u logor vrati. Posma Araru radi hrane. Sam odluči da zimuje u Bib
trajući iz grada pokolj i bijeg svojih, i izgu raktu. Kada se saznalo za ovogodišnje podvige,
bivši nadu na spas, oni povuku čete iz tvrđava. određeno je da se u Rimu dvadeset dana drži
Kada se to čulo, najedamput iz galskog logora na zahvalna služba.
stade bijeg. Da nisu zbog čestih priticanja u pomoć i napora preko cijelog dana vojnici bili
izmoreni, sve bi neprijateljske jedinice mogli uništiti. Oko pola noći poslata konjica pođe sa
zadnjom četom. Velika masa bude zarobljena i ubijena. Ostali se u bijegu raziđu po državama.
89. Idućeg dana Vercingetorig sazva zbor pa saopšti da je taj rat preduzeo ne radi svojih
potreba, već radi zajedničke slobode, a budući se sudbini treba predati, on im se na dva načina
nudi, bilo da njegovom smrću Rimljanima zadovoljštinu pruže, bilo da žele da ga živa
predaju. Cezaru se u svrhu ovoga pošalju legati. On naredi da se oružje preda i da se prvaci
predvedu. Sam pak u tvrđavi pred logorom zauze mjesto i tamo vojvode budu predvedene.
Vercingetorig se predade, a oružje se baci. Zadržavši Heduance i Arverne, ne bi li preko njih
mogao države pridobiti, od ostalih zarobljenika cijeloj vojsci uime plijena predade po jedno
lice.
90. Kada je to izvršio, krenu na Heduance i državu opet dobi u ruke. Legati, koje su Arverni
onamo poslali obećaju da će izvršiti što bude naredio. On zatraži veliki broj talaca. Legije
posla u zimovnike. Heduancima i Arvernima vrati oko dvadeset hiljada zarobljenika.
Zapovijedi da Tit Labijen sa dvije legije i s konjicom krene među Sekvane i dodijeli mu
Marka Sempronija Rutila. Legata Gaja Fabrija i Lucija Minucija Basila sa dvije legije smjesti
u Reme da ih od susjednih Belovaka kakva nevolja ne zadesi. Gaja Antistija Regina posla u
Ambiva

206 207

ono što ćemo prema osvjedočenju govoriti. Ali, dok ja očigledno sakupljam sve razloge za
izvinjenje, kako se ne bih s Cezarem poredio, a smatram da bi me neki prema svom mišljenju
mogli s Cezarem porediti, preuzimam na se odgovornost

OSMA KNjIGA

Pritiješnjen tvojim neprekidnim navaljivanjem, Balbe, prihvatio sam se veoma teške obaveze
da se ne bi ovo moje svakodnevno izvlačenje činilo ne kao ispričavanje zbog teškoće, već kao
odbijanje zbog lijenosti. Komentare našeg Cezara o junačkim podvizima u Galiji ja sam
dotjerao, pošto se njegovi raniji spisi ne mogu mjeriti sa onim kasnijim. Ono najnovije
nedovršeno, od aleksandrijskih događaja do njihova završetka, ja sam završio, ali ne do kraja
građanskog rata, čiji konac nikako ne vidimo, već do kraja Cezareva života. Kamo sreće da
oni koji ih budu čitali mognu doznati kako sam se bez volje prihvatio da ih pišem, kako bih
lakše bio oslobođen prigovora zbog naivnosti i tvrdoglavosti što sam upao među Cezareve
spise. Poznato je naime među svima da drugi nisu ništa tako majstorski sastavili što bi
ljepotom nadmašilo ove komentare. Oni su izdati kako bi istoričari imali pojma o tome
događaju i svi ih do te mjere odobravaju, da izgleda da je istoričarima materijal oduzet, a ne
ustupljen. Za taj posao je naše udivljenje ipak veće nego udivljenje drugih, jer drugi znaju
kako ih je lijepo i kritički sastavio, a mi opet kako je to lako i brzo učinio. Pri Cezaru je bila
kako najveća sposobnost i ljepota u pisanju, tako i najdublje ubjeđivanje u izlaganju svojih
odluka. Mene nije zapalo ni to da budem prisutan ni u aleksandrijskom ni u afričkom ratu, i
premda su nam ti ratovi djelimično iz razgovora s Cezarem poznati, ipak drukčije slušamo
ono što nas novim i čudnim utiskom oduševljava, a drugo je opet

zbog bezobzirnosti. U zdravlju!

1. Pošto je cijela Galija savladana, a Cezar od prošloga ljeta nije propustio ni časa u ratovanju,
želio je da vojnike u tišini zimovnika od tolikih napora odmori. U isto vrijeme javljeno je
kako mnoge države ponovo kuju plan o ratu i stvaraju zavjere. Za tu mogućnost se kao
najvjerovatniji razlog navodilo to što je svima Galima bilo poznato da se, ni s kakvom masom
sakupljenom na jedno mjesto, Rimljanima ne mogu suprotstaviti, osim ako u isto vrijeme više
država na raznim stranama bude navijestilo rat, a tada rimska vojska neće imati ni pomoći ni
vremena da na sve dopre. Ne bi trebalo da neka država odbije nešto što je neprijatno, ako bi se
ostale time mogle dočepati slobode.
2. Da se takav stav Gala ne bi učvrstio, Cezar postavi za zapovjednika svoga zimovnika
kvestora Marka Antonija. On lično, uoči prvoga januara uz zaštitu konjice krenu iz grada
Bibrakta prema trinaestoj legiji, koju je bio smjestio nedaleko od zemlje Heduanaca, u zemlji
Bituriga i pripoji joj jedanaestu legiju, koja je bila najbliža. Ostavivši dvije legije da čuvaju
prtljagu, ostalu vojsku je odveo u najbogatije krajeve Bituriga koji, pošto su prostranu zemlju
i mnoge gradove imali, nisu mogli jednom legijom iz zimovnika biti spriječeni da rat
pripremaju i zavjere kuju.
3. Uslijed iznenadna Cezareva dolaska dogodi se nešto što je i razumljivo da se dogodi onim
koji su bili nepripravni i odsječeni. Dok su naime bez ikakva straha njive obrađivali, rimska
konjica ih je napala prije nego su mogli

14 Gaj Julije Cezar 209

u gradove pobjeći. Čak je i onaj obični znak ne

prijateljskog napada, koji se redovno po zapaljenim kućama raspoznaje, izostavljen prema
Cezarevoj naredbi, da mu ne bi, ako podalje krene, nedostajala dovoljna količina stočne hrane
i žita, a da se i neprijatelji ne bi zbog požara prepali. Kada je više hiljada vojnika zarobljeno,
preplašeni Biturigi, koji su prvu navalu Rimljana uspjeli izbjeći, pobjegoše u susjedne države,
bilo šta su se pouzdali u gostoljubivost pojedinaca ili u zajedničke odluke. No uzalud: Cezar
ubrzanim maršem u sva mjesta stiže i nijednoj državi ne dade prilike da razmišlja prije o
tuđoj, nego o svojoj glavi. Takvom brzinom je i vjerne prijatelje zadržavao, i one što su
oklijevali, na mirovne ugovore prisiljavao. Kada su Biturigi vidjeli da im je uz Cezarevo
milosrđe povratak otvoren, i da su mu ostale države u znak prijateljstva predale taoce bez
ikakve kazne, i da su na vjeru primljene, to isto i oni učine.
4. Zbog tolikog napora i strpljivosti, pošto
su za zimskih dana, pri veoma teškim putovanjima i nepodnošljivoj studeni, vrlo uporno na
zadatku istrajali, Cezar je vojnicima obećao po dvije stotine sestercija, a centurionima po
toliko hiljada, kao poklon na ime plijena, pa pošto legije povrati u zimovnik, sam se poslije
četrdeset dana povuče u Bibrakt. Dok se tu bavio sudskim poslovima, Biturigi mu pošalju
legate da traže pomoć protiv Karnuta, na koje su se tužili da su im rat navijestili. Saznavši za
to, mada je u zimovniku proveo najviše osamnaest dana, četrnaestu i šestu legiju odvede sa
rijeke Arara. Tu ih je smjestio, kako i sam u ranijem komentaru ističe, da bi olakšao dovoz
hrane. Zatim krenu sa dvije legije da progoni Kar
nute.
5. Kada je glas o vojsci dopro doneprijatelja,
Karnuti, poučeni nevoljom drugih, napustivši

zaseoke i gradove koje su bili na brzinu izgra

dili kako bi mogli hladnoći odolijevati pa su za nuždu i u malim kućama stanovali — pošto su
naime ranije bili savladani, pa su mnoge gradove napustili — rasprše se i pobjegnu. A pošto
Cezar nije želio da vojnike izvrgne strašnim burama, koje u to vrijeme najviše bjesne, postavi
logor u karnutskom gradu Cenabu pa smjesti vojnike djelimično u galske kuće, a opet jednim
dijelom pod šatore, koji su bili na brzinu sagrađeni i sakupljenom slamom prekriveni. Ipak
posla konjanike i pomoćne pješadijske jedinice na sve strane, za koje god se govorilo da ih
neprijatelj napada, i to ne bijaše uzalud: naši su se naime vojnici vraćali, pošto bi se u većini
slučajeva dočepali velikog plijena. Pošto se Karnuti pritisnuti zimskim nevoljama i strahom
od opasnosti, a istjerani iz kuća ne usudiše da se ni u jednom mjestu zaustave, niti da se za
najljućih bura pod zaštitom šuma sklone, oni se, izgubivši veliki broj svojih, raštrkani raziđu
po susjednim drža
vama.
6. Cezar je smatrao da je dovoljno ako u najteže godišnje doba rastjera čete koje su se
sakupile, da se ne bi izrodio početak kakva rata a, koliko je mogao procijeniti, zaključio je da
u ljetnjem periodu nikakav veliki rat ne može buknuti. Gaja Trebonija sa dvije legije, koje je
sa sobom imao, smjesti u Cenabu u zimovnik. On je lično od mnogih remskih delegacija
obaviješten da Belovaci, koji ratnom slavom sve Gale i Belge nadmašuju, a uz njih i susjedne
države pod vođstvom Koreja Belovaka i Komija Atrebata, vojske spremaju i na jedno mjesto
sakupljaju da sa svom silom izvrše pritisak na zemlju Svesiona, koji su bili Remima
podređeni. Smatrao je da se to tiče ne samo njegova dostojanstva, nego i spasa, a da saveznici
ne bi doživjeli kakvu nezgodu, a oni su veoma zaslužni za državu, po

novo pozva iz zimovnika jedanaestu legiju, a Gaju

Fabiju posla pismo da dvije legije, koje su s njim bile, dovede, a jednu od dvije zatraži od Tita
Labijena. I tako, kako su prilike u zimovniku i ratne potrebe iziskivale, on je uz neprekidan
napor legijama naizmjenično nametao obavezu da budu u pokretu.
7. Kada je sakupio ove čete, krenu na Be
lovake, pa, postavivši logor u njihovoj zemlji, posla na sve strane eskadrone konjanika da
pohvataju neke od kojih bi mogao da sazna namjere neprijatelja. Konjanici, izvršavajući
naređenje, jave da je u zgradama nađen mali broj i uz to ni oni nisu bili ostali da obrađuju
polja — pošto su se sa svih strana bili vrlo oprezno odselili — nego su radi uhođenja bili
vraćeni. Kada ih je Cezar pitao na kome je mjestu najviše Belovaka i kakva je njihova
namjera, saznao je da su se svi Belovaci koji se mogu oružja latiti na jednom mjestu sakupili.
Isto su tako Ambijani, Aulerci, Kaleti, Veliokasi i Atrebati izabrali mjesto za logor u šumi
opkoljenoj močvarom, pa su svu prtljagu u udaljenije šume donijeli. Ima mnogo prvaka koji
se zauzimaju za rat, ali se većina najviše pokorava Koreju, pošto su doznali da je njemu ime
rimskoga naroda najmrže. Prije nekoliko dana Komije je iz ovoga logora otišao da dovede
Germane u pomoć, a oni su u neposrednoj blizini, i ima ih nevjerovatno mnogo. Belovaci su,
naime, uz pristanak svih vođa i uz najveću želju naroda odlučili da se, ako Cezar, kako se
govori, stigne sa tri legije, ponude za borbu, kako ne bi bili prisiljeni da se docnije uz bijedne i
mučne uslove sa cijelom vojskom bore. Ako bi doveo više četa, odlučili su da ostanu na onom
mjestu, koje su bili izabrali da Rimljanima onemogućavaju da dođu do stočne hrane, koja je
zbog godišnjeg doba kako oskudna tako i rasturena, a uz to da im

iz zasjeda ometaju dobavljanje hrane i ostalih

potreba.
8. Pošto je to Cezar saznao, a većina se s tim slagala, i držao da su odluke koje su predlagane
pune mudrosti i daleko od varvarske neopreznosti, odlučio je da svim sredstvima treba
nastojati da neprijatelji što prije, potcijenivši malen broj njegovih ljudi, krenu u borbu. Imao
je sedmu, osmu i devetu legiju, koje su bile osobito hrabre, a u jedanaestu se polagala najveća
nada i ona je predstavljala odabranu mladež koja, iako sa osam godina službe, u poređenju sa
ostalim još nije bila stekla ugled drevnoga junaštva. Stoga, sazvavši zbor, izloži sve ono što
mu je bilo dostavljeno pa ohrabri srca velikog broja vojnika. Ako slučajno sa tri legije, koliko
ih je bilo na broju, mogne namamiti neprijatelje na borbu, on bi bojni red tako postrojio da
sedma, osma i deveta legija idu ispred cjelokupne prtljage, a da zatim sva ta prtljaga, koja je
ipak bila osrednja, kako je to na pohodima uobičajio, ide uz jedanaestu. Tako neprijatelji ne bi
mogli steći predstavu o nekoj većoj masi, kako su sami željeli. S toga razloga je vojsku
gotovo u četvorouglu postrojio i doveo je na vidik neprijateljima brže nego su to oni
očekivali.
9. Kada su Gali vidjeli da se legije iznenada sigurnim korakom u borbenom redu približavaju,
a njihove su odluke, pune samopouzdanja stigle i do Cezara, oni, bilo zbog opasnosti od
borbe, bilo zbog iznenadna dolaska, bilo zbog iščekivanja naše odluke, postroje čete pred
logorom pa odstupe sa gornjeg položaja. Premda je Cezar želio da stupi u borbu, ipak, čudeći
se tolikoj neprijateljskoj sili, postavi logor u dolini, više u dubinu zasječenoj, nego u širinu
otvorenoj, nasuprot neprijateljskom logoru. Zatim naredi da se isti osigura nasipom od
dvanaest stopa, da se mala ograda prema omjeru njegove visine izgra

di, da se iskopa dvostruki Jarak od petnaest sto

pa, da se na malim razmacima podignu kule visine tri sprata, pa da se povežu popođenim
mostovima, čiji su čeoni dijelovi osigurani ogradicom od šiblja. Tako bi se branili od
neprijatelja dvostrukim jarkom i dvostrukim redom boraca od kojih bi jedan bio na
mostovima da sa visine bude sigurniji, pa da strijele smjelije i podalje odapinje, a drugi, koji
bi bio postavljen bliže neprijatelju, na samom nasipu, da bude mostom zaštićen od strijela
koje su padale. Na izlazima je postavio kapije i visoke kule.
10. Razlog za ovakvo utvrđenje bio je dvo
struk. Nadao se, naime, da će i veličina građevine i njegov tobože strah varvarima pouzdanje
uliti, a pošto je trebalo podalje krenuti da se nabavlja stočna hrana i žito, vidio je da se logor
sa malo vojske samim utvrđenjem može braniti. Međutim, manji broj bi s obje strane
neprestano pretrčavao između dva logora pa bi oko močvare marširali, a tu močvaru bi
ponekada naše i galske i germanske čete prelazile i uporno neprijatelje progonile, ili su opet
neprijatelji, prelazeći istu, naše podalje potiskivali. Događalo se da pri svakodnevnoj nabavci
stočne hrane — a to se moralo dogoditi, pošto se do takve hrane dolazilo iza rijetkih i
raštrkanih zgrada — sakupljači budu opkoljeni jer bi po
neprohodnim mjestima bili razdvojeni. Iako je ta okolnost osrednju štetu u teglećoj marvi i
robovima našim nanosila, ipak je varvare na nepromišljene zaključke navodila, tim više što je
Komije, za koga sam rekao da je otišao da sakupi čete Germana, bio došao sa konjanicima, s
čijim su dolaskom varvari ipak bili oduševljeni, mada ih na licu mjesta nije bilo više od pet
stotina.
11. Kada je Cezar opazio da se neprijatelj,
zaštićen močvarom i prirodom mjesta, u utvrđe214
nom logoru više dana zadržava, i da se bez pogi
beljne borbe, ako ne bi imao više vojske, njihov logor ne može napadati, niti mjesto utvrdama
zatvoriti, posla pismo Treboniju da što može brže pozove trinaestu legiju, koja je sa legatom
Titom Sekstijem u Biturigima zimovala, pa da onda brzim maršem sa tri legije kod njega
dođe. Sam je pak naizmjenično slao konjanike Rema i Lingona i ostalih država kao zaštitu
kod sakupljanja stočne hrane, a pozvao ih je u velikom broju da zadrže iznenadni napad
neprija
telja.
12. Kako se to svakodnevno događalo, pa je već uslijed navike i opreznost oslabila — a to se
većinom događa kod dužeg vremena — Belovaci, saznavši za svakodnevni boravak naših
konjanika, izaberu četu pješaka pa po šumovitim predjelima rasporede zasjede i sutradan
pošalju onamo konjanike da najprije naše namame pa da ih zatim opkole i iz zasjede napadnu.
Takvoj nesreći Rema uzrok je i slučaj što su oni toga dana obavljali službu. Kada su naime
iznenada opazili neprijateljske konjanike, pa kao brojčano nadmoćniji potcijenili manji broj
neprijatelja i žestoko ih napali, pješaci su ih sa svih strana opkolili. Oni su takvim napadom
bili iznenađeni pa su se brže nego što je praksa u konjičkoj bici, povukli, izgubivši Vertiksa,
prvaka države i zapovjednika konjice. On se zbog starosti jedva mogao služiti konjem, ali ga
ipak prema galskom običaju godine nisu sprečavale da se prihvati dužnosti zapovjednika,
pošto nije želio da se bez njega borba vodi. Kako se rat po neprijatelje povoljno razvijao, a
pošto je i prvak i zapovjednik Rema ubijen, to su neprijateljske snage porasle i ojačale. Taj
slučaj je našim poslužio kao opomena da svoja boravišta raspoređuju, pošto okolinu savjesno
ispitaju i da neprijatelja, koji se povlači, opreznije
progone.

13. U međuvremenu, svakodnevne borbe naoči

gled i jednoga i drugoga logora nisu se prekidale po plitkim i prohodnim močvarnim
mjestima. U takvoj borbi Germani, koje je Cezar na Rajnu zato bio doveo da se među
konjanicima bore, pošto su svi nepokolebljivo prešli močvaru, i pošto su pri otporu manji broj
pobili, preostalu su masu neprekidno progonili. Zbog toga su se prepali ne samo oni što su
izbliza bili pritiješnjeni, ili izdaleka ranjavani, nego čak i oni što su imali običaj da se drže
malo podalje kao rezerva. Oni su sramno pobjegli i nisu se, često i uz gubitak viših položaja,
okanili bijega prije nego što su se ili u svoj logor povukli, ili poneki, strahom obuzeti, još i
dalje bježali. Sva je vojska njihovim porazom bila dotle uznemirena da se jedva moglo
procijeniti da li su bili obijesniji pri malo srećnijim okolnostima, ili plašljiviji pri osrednjim ne
srećama.
14. Pošto su više dana u istom logoru pro
veli, i pošto su doznali da su legije i legat Gaj Trebonije bliže pristupili, vođe Belovaka,
bojeći se slične opsade kao kod Alezije, noću otpuste one za koje su držali da su ili zbog
godina ili nemoći bili slabiji ili nesposobni za oružje. Zajedno s njima pošalju i ostalu
prtljagu, i dok su njihovu nesređenu i raštrkanu gomilu raspoređivali — jer je bilo uobičajeno
da Gale prati veliko mnoštvo kola pa čak i lako naoružane čete — zatekla ih je zora. Tada su
čete naoružanih vojnika postrojili pred svojim logorom da Rimljani ne bi počeli da ih progone
prije nego povorka njihove prtljage podalje odmakne. A Cezar je smatrao da na njih, dok se
mogu na tako strmom brežuljku odupirati, ne treba napadati, niti treba legije sve dotle
približavati dok varvari sa toga mjesta ne mognu bez opasnosti odstupati, jer će vojnici biti u
neposrednoj blizini. Stoga, kada je vidio da je

zbog močvare koja se ispriječila logor od logora

razdvojen, a takva smetnja može kod prelaza da uspori brzinu napada, i kada je opazio da je
onaj brežuljak što se preko močvare pruža gotovo do neprijateljskog logora, sredinom doline
odijeljen od njihova logora, prekrije mostovima močvaru, prebaci legije, pa na brzinu stiže do
najviše ravni brežuljka, koja je sa dva kraja bila osigurana strmim stranama. Pošto smjesti
legije, stiže na vrh brežuljka pa na tom mjestu postroji vojsku, odakle odapete strijele iz
bacača mogu da dopru do neprijateljskog bojnog reda.
15. Budući da varvari, uzdajući se u prirodni položaj, nisu odbijali da se bore, ako bi Rimljani
slučajno pokušali da se spuste pod brijeg, a nisu se usuđivali da malopomalo raspuste
raspoređene čete, da ne bi raštrkani lutali, ostadoše u bojnom redu. Saznavši za njihovu
tvrdoglavost, Cezar postroji dvadeset kohorata, pa razmjerivši na tome mjestu prostor za
logor, naredi da se logor utvrdi. Pošto su radovi dovršeni, postavi postrojene legije ispred
nasipa, a konjanike sa zauzdanim konjima rasporedi po stražarskim mjestima. Kada su
Belovaci vidjeli Rimljane spremne za potjeru, a da na istom mjestu ne mogu prenoćiti niti
duže vremena bez opsanosti ostati, donesoše o svome povlačenju ovakvu odluku. Ondje, gdje
su se zaustavili, snoplje od slame i šiblja, a toga je u logoru bila velika količina, — jer je u
ranijim Cezarevim komentarima bilo istaknuto da Gali imaju običaj da se u bojnom redu
zaustavljaju — prebacujući s ruke na ruku ispred bojnog reda poredaju pa sasvim pri kraju
dana, na objavljeni znak u isti čas zapale. Tako gust plamen cijelu vojsku sakri od pogleda
Rimljana. Kada se to dogodi, varvari se u žestokom trku dadoše u bijeg.
16. Iako Cezar zbog požara sa suprotne strane nije mogao opaziti povlačenje neprijatelja, ipak
je posumnjao da je takva odluka donesena

zbog bijega, pa legije u pokret stavi a eskadrone

posla u potjeru. On lično, bojeći se zasjede, da se neprijatelj ne bi na jednom mjestu zaustavio
i pokušao da naše na nezgodno mjesto namami, krenu nešto docnije. Pošto su se konjanici
bojali da uđu u dim i veoma gust plamen, a ako su neki uz više hrabrosti bili i ušli, jedva su i
sami prednje dijelove svojih konja opažali, a bojeći se uz to i zasjede, Belovacima su pružili
priliku da se slobodno povuku. U takvom bijegu punom straha a istovremeno i lukavosti,
neprijatelji su bili bez ikakva gubitka i krenuli naprijed, natviše deset hiljada koraka, pa su na
veoma obezbijeđenom mjestu postavili logor. Odatle su, pošto bi često konjanike i pješake
rasporedili u zasjede, Rimljanima kod dobavljanja stočne hrane stvarali velike neprilike.
17. Kako se to češće događalo, Cezar je od
nekog zarobljenika doznao da je Korej, vođa Belovaka, izabrao šest hiljada veoma hrabrih
pješaka, a od cijelog broja hiljadu konjanika, pa ih je po zasjedama rasporedio na onom
mjestu za koje se pretpostavljalo da će Rimljani u njega zbog obilja žita i stočne hrane slati
ljude radi opskrbe. Pošto je doznao za tu odluku, Cezar izvede više legija nego što je imao
običaj, a i konjicu, kojoj je kao zadatak nametnuo da dobavljačima hrane služi kao zaštita,
posla naprijed. Uz nju je dodao lako naoružane pomoćne čete, a sam sa legijama požuri što
može više.
18. Kada su neprijatelji, raspoređeni po za
sjedama, odabrali sebi polje za vođenje borbe, a ono se na sve strane širilo najviše hiljadu
koraka, osigurano sa svih strana vrlo nepristupačnim šumama ili jako dubokom rijekom, oni
su ga poput obora zasjedama opasali. Doznavši za neprijateljski plan, naši i srcem i oružjem
spremni za okršaj, a budući su ih i legije pratile, nisu odbijali nikakve borbe, već je eskadron
po eskadron stizao na ono mjesto. Kada je

Korej smatrao da mu se njihovim dolaskom pru

žila prilika da vodi borbu, prvo se pokaza sa malim brojem vojnika, a zatim izvrši napad na
najbliže eskadrone. Naši uporno izdrže napad onih iz zasjede, ali se većina ne sakupi na
jednom mjestu, a to se većinom događa u konjičkim bitkama, kako zbog izvjesnog straha,
tako što se i zbog njihova mnoštva pretrpi poraz.
19. Pošto su se sa naizmjenično raspoređenim eskadronima razrijeđeni borili, i nisu
dozvoljavali da im njihovi sa strana budu opkoljeni, dok se Korej borio, ostali provale iz
šuma. Uz veliki okršaj izrodi se borba na razne strane. I dok se bitka duže vremena sa
jednakim izgledima vodila, malopomalo izađe iz šuma postrojena velika masa pješaka koja
naše konjanike natjera na povlačenje. Ovim priteknu u pomoć lako naoružani pješaci, za koje
sam saopštio kako su poslati ispred legija, pa umiješani međunaše eskadrone odvažno
zametnu boj. Neko vrijeme je borba vođena jednakom upornošću, a zatim kako to iz ratne
taktike proizlazi, oni što su izdržali prve napade iz zasjede samim tim postali su nadmoćniji,
jer iako neiskusni, nisu pretrpjeli nikakve štete od onih iz zasjede. U međuvremenu legije
pristupe bliže, a istovremeno su česti glasnici i našim i neprijateljima dojavljivali da dolazi
vojskovođa sa postrojenim jedinicama. Saznavši za to, naši se pouzdaju u pomoć kohorata, pa
se žestoko pobiju da ne bi izgledalo, ako bi se borba docnije povela, da pobjedničku slavu
dijele sa legijama. Neprijatelji popuste u oduševljenju, pa se u raznim pravcima dadoše u
bijeg. Ali uzalud: kakvim su naime teškim položajem mjesta željeli da Rimljane onemoguće,
tim istim su lično bili onemogućeni. Najposlije, pobijeđeni i razbijeni, izgubivši veći dio
ljudstva, razbježe se bez cilja kuda ih je slučaj nosio, jedni držeći se šuma, a drugi rijeke. Ipak
su ih naši, progoneći ih

uporno, uništavali pri bijegu. Međutim, poraz

nikako nije natjerao pobijeđenog Koreja da se povuče iz borbe i da se dohvati šume ili da se
na poziv naših prisili na predaju, već naprotiv, veoma se hrabro boreći i mnoge ranjavajući,
prisilio je gnjevom izazvane pobjednike da ga obaspu strijelama.
20. Dok se situacija tako razvijala, Cezar
upade u svježe tragove rata, pa smatrajući da će pobijeđeni neprijatelji, kada prime vijest o
tolikom porazu, napustiti logorski položaj, za koji se govorilo da od toga okršaja nije udaljen
tamo i ovamo više od osam hiljada koraka pa premda je vidio da je prelaz preko rijeke težak,
ipak prevede vojsku i krenu naprijed. A Belovaci i ostale države, pošto se mali broj, i to
ranjenih, povukao i zahvaljujući šumama nesreću izbjegao, uza sve nevolje, saznavši za
poraz, za pogibiju Korejevu, za gubitak konjice i najhrabrijih pješaka, zaključe da Rimljani
dolaze, pa iznenada uz zvuk trube sazovu skupštinu i javno zatraže da se legati i taoci Cezaru
po
šalju.
21. Pošto su takav zaključak svi odobrili,
Komije Atrebat pribježe onim Germanima od kojih je za taj rat čete u najam uzeo. Ostali su iz
prvih stopa poslali Cezaru legate i zamolili da se takvom kaznom prema neprijatelju
zadovolji, koju ako bi bez borbe mogao nepokorenim iametnuti, zbog svoje blagosti i
čovjekoljubivosti nikada ne bi uistinu nametnuo. Konjičke snage Belovaka su uništene,
mnoge hiljade izabranih pješaka su poginule i jedva su glasnici pokolj izbjegli, a Belovaci su
ipak, i uz toliku nesreću, od toga rata imali velike koristi, jer je Korej, tvorac rata i huškač
mase, bio ubijen. Nikada, naime, senat za njegova života nije imao u državi toliko moći,
koliko je to imao neuki
narsd.

22. Dok su legati tako molili, Cezar im je

ovo spomenuo: prošle godine u isto doba Belovaci, su a i ostale galske države, preduzeli rat i
oni su od svih pri zaključku čvrsto ostali, a nije ih predaja drugih uputila na zdrav razum. On
zna i razumije da se krivica za grešku najlakše pripisuje umrlim. Niko pak nema toliko snage
da, i protiv volje prvaka i uz otpor senata i dok to svi dobri odbijaju, uz ;slabu snagu naroda,
potiče na rat i da je u stanju da ga vodi. On će ipak biti zadovoljan onakvom kaznom kakvu su
sami na se navukli.
23. Slijedeće noći legati donesu svojim odgovore i pobrinu se za taoce. Legati i ostalih
država, koje su iščekivale rasplet kod Belovaka, dignu se na noge. Oni predaju taoce i izvrše
naređenje osim Komija, koga je strah sprečavao da svoju sudbinu povjeri bilo čijoj zaštiti. Jer
još prošle godine, dok je Cezar u Ovostranoj Galiji pravdu dijelio, Tit Labijen je saznao da
Komije buni države i kuje zavjeru protiv Cezara, ali je držao da se njegovo vjerolomstvo
može suzbiti, a da to nikako ne bude na nepošten način, pošto je smatrao da on, pozvan u
logor, neće doći, a da ga pri takvom pokušaju ne bi učinio opreznijim, poslao je Gaja
Volusena Kvadrata da pokuša da ga pri tobožnjoj audijenciji ubije. Za takav podvig predao
mu je izabrane i povjerene centurione. Kada je došao na razgovor i kada je Volusen Komija,
kako je to dolikovalo, za ruku prihvatio, centurion, bilo što je bio uzbuđen i na zadatak
nenavikao, bilo što su ga oni koji su Komiju bili bliski spriječili, nije uspio da ovoga ubije, ali
mu je ipak prvim udarcem mača glavu unakazio. A kada su sa svih strana trgli mačeve,
namjera je bila i jednih i drugih ne toliko da se bore, koliko da se razbježe: naših što su
vjerovali da je Komiju zadata smrtonosna rana, a namjera Gala što su se saznavši za zavjeru
više prepali, nego što

su vidjeli. Kada se to dogodilo, govorilo se kako

je Komije donio odluku da se nikada ne nađe u blizini nijednog Rimljanina.
24. Kada je Cezar, pošto su najratobornija
plemena savladana, vidio da nema više nijedne države koja bi pripremala rat u kome bi mu se
suprotstavila, već da su se neki iz gradova iselili i sa polja razbježali, kako bi postojeći
poredak izbjegli, odlučio je da vojsku raspusti na sve strane. Uza se zadrža kvestora Marka
Antonija sa dvanaestom legijom. Legata Gaja Fabija sa dvadeset i pet kohorata posla u
najudaljeniji kraj Galije, pošto je čuo da tu ima nekih država pod oružjem, a smatrao da dvije
legije, koje drži Gaj Kaninije Rebil, koji se opet nalazio u tim krajevima, nisu dovoljno jake.
On sebi pozva Tita Labijena, a petnaestu legiju, koja je s njim bila u zimovniku, uputi u
gornju Italiju da štiti kolonije rimskih građana, da se ne dogodi kakva nesreća slična onoj koja
je prošlog ljeta, provalom varvara, zadesila Tergestine, koje su Iliri iznenadnom pljačkom i
napadom uništili. Sam krenu da pljačka i pustoši Ambiorigovu zemlju, ali kako se nije nadao
da njega prestrašena i na bijeg spremna pod svoju vlast može podvrgnuti, smatrao je da će
njegovu dostojanstvu najbolje odgovarati da mu zemlju pustoši, a stanovnike, zgrade i stoku
uništava. Tako će Ambiorig, zbog pretrpljenih poraza, navući na se mržnju, pa ukoliko neke
od njegovih sudbina poštedi, uopšte neće imati povratka u
državu.
25. Pošto je na sve strane Ambiorigove dr
žave razaslao legije ili pomoćne čete i sve ubistvima, pažarima i pljačkom opustošio, i pošto
je pobio i zarobio veliki broj ljudi, posla Labijena sa dvije legije u Trevere, a ta se država
zbog blizine Germanije bila navikla na svakodnevne borbe, pa se s obzirom na način života i
divljinu nije mnogo od Germana razlikovala, ni

ti je ikada izvršavala zapovijesti, osim kada

bi je vojska natjerala.
26. Međutim, kada je legat Gaj Kaninije preko Duratijeva pisma i obavještenja doznao da je
veliko mnoštvo neprijatelja stiglo u zemlju Piktona, a on je, premda se jedan dio njegove
države bio odmetnuo, sa Rimljanima zauvijek u prijateljstvu ostao, požuri u grad Lemon.
Pošto je tamo stigao i od zarobljenika podrobnije saznao da je Dumnak, vođa Anda, opkolio
Duratija sa više hiljada vojnika i da ga u Lemonu opsi
jeda, a budući se ne usuđuje da slabe legije pred
neprijatelje izloži, postavio je logor na utvrđenu mjestu. Kada je Dumnak čuo da se Kaninije
približava, okrenu sve čete prema legijama pa odluči da opsijeda rimski logor. Pošto je više
dana u opsadi proveo, pa i pored velikog gubitka svojih nijedan dio tvrđave nije mogao da
razori, ponovo se vrati da opsijeda Lemon.
27. U isto vrijeme legat Gaj Fabije primi na vjeru mnoge države, taocima se osigura, a
Kaninije ga pismom obavijesti šta se u Piktonima događa. Saznavši za te događaje, krenu da
Duratiju pruži pomoć. A Dumnak se, čuvši za dolazak Fabijev, i izgubivši nadu ako u isto
doba bude primoran da trpi vanjskog neprijatelja, i da se obazire na građane, i da ih se plaši,
povuče s vojskom iz toga mjesta. Smatrao je da neće biti dovoljno bezbjedan ukoliko preko
rijeke Ligera, koju je trebalo zbog veličine mostom preći, ne prevede čete. Premda Fabije još
nije bio došao na vidik neprijatelju, niti se sa Kaninitem povezao, ipak je poučen od onih koji
su poznavali prirodu mjesta kao sigurno smatrao da će zastrašeni neprijatelji krenuti prema
onom mjestu kuda su imali namjeru. Stoga krenu s vojskom prema istom mostu i naredi da
konjica toliko ide naprijed ispred legija, koliko bi joj trebalo, kada bude krenula, da se u isti
logor vrati, a da konje ne zamori. Naši su konjanici,
kako je bilo zapovijeđeno, slijedili i napadali
Dumnakovu vojsku pa su je, dok je preplašena bježala i pod teretom bila, na putu napadali, a
kada su mnoge pobili, velikog su se plijena dočepali. Pošto su zadatak tako dobro izveli,
vratili su se u logor.
28. Iduće noći posla naprijed konjanike tako pripremljene da se i u borbu upuste, i vojsku
zadrže dok i sam ne stigne. Prema njegovu naređenju, a tako je situacija zahtijevala,
zapovjednik konjice, Kvint Atije Var, čovjek i osobito odvažan i razborit, ohrabri svoje, pa
idući za neprijateljskom vojskom, eskadrone djelimično na pogodnim mjestima rasporedi, a
djelimično s konjicom borbu zametnu. Neprijateljska se konjica odlučnije oduprije, pošto im
pješadija pomože konjanicima, nastupajući protiv naših s čitavom jedinicom. Uz žestok okršaj
razvi se borba. Naši, naime, potcijenivši ranije savladane neprijatelje i misleći da ih prate
legije, nešto od stida zbog odstupanja, a nešto i od želje da sami dokrajče rat, veoma se hrabro
sukobe s pješacima. A neprijateljima, koji su vjerovali da neće stići veći broj četa, kako su to
dan ranije saznali, izgledalo je da se ukazala prilika da unište našu konjicu.
29. Pošto se neko vrijeme borba najvećom
žestinom odvijala, Dumnak postroji bojni red, kako bi povremeno bio od pomoći svojim, kad
ono najedamput stigoše zgusnute legije na vidik neprijatelju. Kada su ih zaprgpašteni
varvarski eskadroni i preplašena neprijateljska vojska, s povorkom komore, koja se bila
prepala, ugledali, uz viku i paniku razasuti na sve strane dadoše se u bijeg. A naši konjanici,
koji su se malo prije sukobili sa onim što su pružali otpor, oduševljeni i radosni zbog pobjede,
digoše sa svih strana veliku graju pa opkoljeni onim što su se povlačili, koliko su konjske
snage bile sposobne za proganjanje, a desnice za ubijanje,

.224

toliko ih u toj borbi pobiju. I tako je više od

dvanaest hiljada boraca, ili onih što su od straha bacili oružje, poginulo, a zaplijenjena je i
velika količina prtljage.
30. Iz toga je bijega, kako je poznato, Drapet iz plemena Senona, čim se Galija odmetnula,
sakupio sa svih strana propale ljude, pozvao na oslobođenje robove, privukao iz svih država
izbjeglice, a primivši i razbojnike, ometao Rimljane u komori i dovozu hrane i sa najviše dvije
hiljade ljudi krenuo prema provinciji, a istovremeno uz njegovu odluku pristao je i Lukterije
od roda Kadurka. Za njega je iz ranijeg komentara poznato da je pri prvom ustanku u Galiji
želio da izvrši napad na provinciju. Legat Kaninije požurio je sa dvije legije da ih progoni, da
se ne bi, zbog štete ili straha provincije, od pustošenja propalih ljudi, pretrpjela velika
sramota.
31. Gaj Fabije sa ostalom vojskom krenu u Karnute i ostale države za koje je znao da su im
čete u onoj borbi, koju je sa Dumnakom vodio, stradale. Nije dakle pomišljao da će oni poslije
najnovijeg poraza biti smireniji, ali ako im se dade prostora i vremena, po nagovoru istoga
Dumnoriga, mogli bi da se pobune. U tom slučaju će, kod preuzimanja država, Fabija pratiti
najveća sreća i brzina. Jer Karnuti, iako često uznemirivani, nikada nisu pomišljali na mir, ali
pošto predadoše taoce, dođoše na predaju. A ostale države koje se nalaze na krajnjim
granicama Galije, i vezane su s okeanom, a zovu se Aremorike, potaknute ugledom Karnuta i
dolaskom Fabijevih legija, bez oklijevanja izvrše zapovijedi. Dumnak, istjeran iz svoje
zemlje, lutajući i skrivajući se, i sam je bio prisiljen da pođe do krajnjih granica Galije.
32. A kada su Drapet i s njim zajedno Lukterije saznali da legije i Kaninije dolaze i

15 Gaj Julije Cezar 225

smatrali da bez velike opasnosti, pošto ih voj

ska progoni, ne mogu preći granice provincije, a takođe da nemaju prilike da se slobodno
skitaju i razbojnička djela vrše, zadržaše se u zemlji Kadurka. Tu Lukterije koji je kod svojih
građana, za boljih vremena mnogo značio i uvijek kao vođa u donošenju odluka oko prevrata
veliki ugled kod varvara uživao, uz pomoć svojih i Drapetovih jedinica zauze grad
Ukselodun, koji je bio pod zaštitom, a prirodnim položajem osobito utvrđen pa i građane uza
se pridobi.
33. Čim je Gaj Kaninije onamo stigao i shva
tio da su sve strane grada veoma strmim klisurama osigurane, koji je, i kada ga niko ne bi
branio, ipak bio teško pristupačan za borce koji bi se penjali, i kada je vidio veliku prtljagu
građana, koju ako bi pokušali u potajnom bijegu da iznesu, ne bi mogli izbjeći ne samo
konjicu, nego čak ni legije, razdijeli kohorte na troje, postavi tri logora na najistaknutijem
položaju, a od njih malopomalo, koliko je vojska mogla da podnese, poče podizati nasip oko
grada.
34. Kada to građani opaziše, imajući u vidu
veoma žalosnu uspomenu na Aleziju, pobojaše se slične mogućnosti za opsadu, a od svih
najviše Lukterije, koji je iskusio nevolju one sudbine, pa upozori da treba voditi računa o žitu.
Uz pristanak svih odluče da, pošto tu ostave jedan dio vojske, sami sa lako opremljenim
ljudima krenu da dobave hranu. Pošto je takav zaključak odobren, iste noći i Drapet i
Lukterije, ostavivši dvije hiljade boraca, izvedu ostale iz grada. Ovi se zadrže nekoliko dana
pa iz zemlje Kadurka, od kojih su jedni željeli da ih pomognu u dobavljanju hrane, a drugi
nisu mogli spriječiti da je ne uzmu, nabave veliku količinu žita. Ponekad bi pak u noćnim
pohodima i logor naših napadali. S toga razloga je Kaninije oklijevao da cio grad opaše
utvrdom, pošto

ne bi mogao podignutu građevinu Jštititi, ili

bi na mnogo mjesta morao slabu zaštitu posta
viti.
35. Pošto je sakupljena velika količina ži ta, Drapet i Lukterije se zaustave na svega deset
hiljada koraka od grada i odatle malopomalo dovezu žito u grad. Sami međusobno podijele
provincije: Drapet se zaustavi da sa dijelom vojske služi kao zaštita logoru, a Lukterije dotjera
u grad krdo tegleće marve. Rasporedivši na tom mjestu straže, oko desetog sata noći odluči da
šumskim i tijesnim putovima dobavi žito u grad. Kada su logorske straže osjetile njihov topot
i kada su uhode, poslate da ispitaju šta se to događa, dostavile izvještaj, Kaninije sa
naoružanim kohortama iz najbližeg logora pred samu zoru napadne na dobavljače žita. Ovi se
prestrašeni iznenadnom nevoljom razbježe do svojih straža. Kada su to naši vidjeli, još žešće
iapadnu na naoružane ljude i ne dopuste da iko od toga broja bude živ zarobljen. Odatle
pobježe i Lukterije sa malim brojem vojnika i ne vrati se u logor.
36. Kaninije je, pošto je borba srećno okončana, doznao od zarobljenika da se sa Drapetom
nalazi dio vojske u logoru udaljenom najviše dvanaest hiljada koraka. Kako je to od mnogih
saznao, zaključio je da može lako, pošto je jedan vođa pobjegao, ostale prestrašiti i savladati,
a smatrao je za veliku sreću što nema nikoga ko je iz pokolja u logor pobjegao da bi Drapetu
donio vijest o pretrpljenom porazu. No, kako u pokušaju ne vidje nikakve opasnosti, cijelu
konjicu i germanske pješake, momke silne brzine, posla prema neprijateljskom logoru, a sam
jednu legiju razdijeli na tri logora, a drugu, lako opremljenu, povede sa sobom. Kada je
neprijateljima bliže pristupio, saznade od uhoda, koje je bio naprijed poslao, kako je njihov
logor — a to je tako reći praksa varvara — napustio više po

ložaje i spustio se na obale rijeke, a da su Ger

mani i konjanici, dok su to svi za neozbiljno držali, iznenada dotrčali i bitku zametnuli. Čuvši
za to dovede naoružanu i postrojenu legiju. Tako iznenada, na dati znak, sa svih strana svi
položaji budu zauzeti. Kada se to dogodilo, Germani i konjanici, vidjevši znakove legije,
zametnu žestoku borbu. Kohorte odmah odasvuda iznenada napadnu pa sve pobivši i
zarobivši dočepaju se velikog plijena. U toj borbi je i sami Drapet bio zarobljen.
37. Pošto je Kaninije bitku veoma srećno
izveo, a da skoro nijedan vojnik nije rane dopao, vrati se da opsijeda građane, pa pošto je
spoljnjeg neprijatelja uništio, pred kojim je od straha bio spriječen da straže ranije raspodijeli i
građane utvrđenjem opkoli, naredi da se sa svih strana izvedu radovi. Idućega dana stiže
onamo sa svojim četama Gaj Fabije i pripremi se da opsjedne dio grada.
38. U međuvremenu Cezar ostavi kod Belova
ka Marka Antonija sa petnaest kohorata, kako se Belgima ne bi ponovo pružila prilika da
donose odluku o prevratu. Sam pak obiđe ostale države i zatraži mnoge taoce, a srca svih, koji
su bili u strahu, utješi i smiri. Kada je stigao u Karnute, za koje je Cezar u ranijem komentaru
rekao da se u njihovoj državi začeo početak rata, zapazivši da se oni naročito boje, pošto su
svjesni čina, a da bi državu što prije oslobodio, zatraži da se Kotuat, začetnik toga nedjela i
huškač na rat, kazni. Iako se ovaj čak ni svojim građanima nije povjeravao, ipak je brzo, uz
napor svih, pronađen i u logor predveden. Cezar je uz najveće navaljivanje vojnika i protiv
svoje volje bio prisiljen da ga kazni, pošto su mu iznijeli sve nevolje i štete koje su u ratu
pretrpjeli. Tako je on šibanjem onesviješten i tijelo mu je sjekirom raskomadano.

39. Tu ga je Kaninije često pismima obavje

štavao šta se događalo sa Drapetom i Lukterijem i pri kakvoj su odluci građani ostali. Premda
je njihov mali broj potcjenjivao, ipak je smatrao da njihovu tvrdoglavost treba oštro kazniti
kako cijela Galija ne bi držala da joj nedostaje ne snage, nego odlučnosti da se odupre
Rimljanima i da ne bi ostale države, ugledajući se u taj primjer, a uzdajući se u prirodni
položaj, izvojevale sebi slobodu. On zna da je svima Galima jasno da mu je preostalo jedno
ljeto u njegovoj provinciji, pa ako ga budu mogli izdržati, izgledalo je da se ne treba više
bojati nikakve opasnosti. Zato ostavi legata Kvinta Kalena sa dvije legije, koji će ga slijediti
običnim maršem, a sam sa cijelom konjicom požuri prema Kaniniju, što može brže.
40. Kada je Cezar, suprotno onome što su svi očekivali, stigao u Ukselodun i primijetio da je
grad građevinama opkoljen, a da se od opsade ni na koji način ne može odustati i uz to doznao
od bjegunaca da građani obiluju velikom količinom žita, odluči da pokuša da neprijatelju
odsiječe vodu. Rijeka je dijelila veoma duboku dolinu, koja je opkoljavala gotovo cijelo brdo
na kome je bio izgrađen grad Ukselodun, okomit sa svih strana. Priroda mjesta nije dopuštala
da se rijeka odvrati, jer je tekla jako dubokim podnožjem pa se ni na koju stranu nije mogla
skrenuti dubokim jarkovima. Građanima je dakle i silazak u onom pravcu bio previše strm, pa
ako bi ih naši ometali, niti bi mogli bez rana i opasnosti rijeci prilaziti, niti se uz strmi uspon
vraćati. Saznavši za tu njihovu teškoću, Cezar rasporedi strijelce i praćkare, a uz to razmjesti
po nekim mjestima i bacače prema najlakšim silazima pa tako onemogući građanima vodu s
rijeke.
41. Kasnije ih se sakupila sva sila na jedno mjesto da idu po vodu. Pod samim dakle gradskim

zidom izbijao je veliki izvor vode, na onoj stra

ni koja je bila odvojena od riječnog toka na razmaku od skoro tri stotine stopa. Dok su ostali
priželjkivali mogućnost da se građani od ovog izvora odbiju, Cezar je jedini to uočio, pa poče
da s one strane prema brdu zaštitne krovove primiče i šanac gradi, i to uz najveći napor i
neprekidnu borbu. Tada građani dotrče sa višeg položaja, te izdaleka započnu bitku bez
opasnosti, pa mnoge koji su prkosno nastupili izranjavaju. Naši se vojnici ipak nisu plašili da
krovove dovuku pa da pomoću napora i truda savladaju poteškoće. U isto vrijeme izgrade
pokrivene podzemne prokope do vodenih žila i izvora, a takva se vrsta posla mogla uraditi
bez ikakve opasnosti i neprijateljske podozrivosti. Nasip je podignut šezdeset stopa u visinu i
u njemu se smjesti kula od deset spratova, ne baš da bude izjednačena s bedemom — to se
naime
nikakvom gradnjom nije moglo postići — nego da nadmaši visinu izvora. Kada su sa nje
strijele pomoću bacača odapinjali, građani nisu mogli da bez opasnosti idu na izvor po vodu
pa je stoga ne samo sitna i krupna marva, nego je čak i velika masa ljudi patila od žeđi.
42. Uplašeni takvom nevoljom, građani na
pune posude lojem, smolom i iverjem pa ih zapaljene na naše naprave zavitlaju, a u isto
vrijeme zametnu veoma žestoku borbu, kako bi odvratili Rimljane da, s obzirom na opasnost
od borbe, ne gase požar. Iznenada izbi veliki plamen na samim građevinama. Što god bi preko
strma mjesta bilo bačeno, to bi bilo zadržavano krovovima i nasipom i zahvatalo bi baš ono
što mu je smetalo. Naši vojnici, naprotiv, iako su bili pritiješnjeni i opasnim načinom borbe i
neravnopravnim položajem, ipak su sve vrlo hrabro podnosili. Bitka se dakle vodila i na
visoku mjestu i naočigled naše vojske, a sa svih strana se orila silna vika. Stoga se svako, ko
se

je naročito isticao, što je više mogao izlagao

strijelama i vatri neprijatelja da bi na taj način njegovo junaštvo bilo očiglednije i uvjerljivije.
43. Kada je Cezar vidio da je veći broj njegovih ranjen, naredi da se sa svih strana grada
kohorte popnu na brijeg pa, praveći se da žele zauzeti bedem, sa svih strana dignu graju. Pošto
je to učinjeno, prestrašeni građani, kako nisu bili upoznati šta se na ostalim mjestima zbiva,
pozovu natrag borce koji su opsijedali zgrade, pa ih po zidovima rasporede. Eto tako naši,
kada je borbi došao kraj, zgrade koje su bile plamenom obuzete djelimično pogase a
djelimično razvale. Kako su se građani čvrsto odupirali, oni su u svojoj namjeri i istrajali, iako
je jedan dio stradao od žeđi, a najposlije su žile izvorske vode prokopima presiječene i
odvraćene. Pošto je to učinjeno, izvor iznenada potpuno presuši i do tolikog očajanja dovede
građane da su pomišljali kako se to dogodilo ne ljudskim činom, već voljom bogova. Stoga se
prisiljeni nuždom
predadoše.
44. Iako je Cezar znao da je njegovo milosrđe svima poznato, pa se nije bojao da bi moglo
izgledati kako je nešto zbog okrutne prirode svirepo činio, a nije vidio izlaza svojim
planovima ukoliko bi više ljudi na takav način plan donijelo, smatrao je da ostale treba
zastrašiti primjernom kaznom. Zato svima koji su nosili oružje odsiječe ruke i život pokloni
da bi time kazna zlikovaca bila ubjedljivija. Drapet, za koga sam rekao da ga je Kaninije
zarobio, bilo zbog uvrede ili bola od okova, bilo zbog straha od teže kazne, nekoliko se dana
od jela uzdržavao pa je na taj način i skončao. U isto vrijeme Lukterije, o kome sam pisao da
je iz bitke pobjegao, kada je dospio u ruke Espanakta iz Arverna — često se, mijenjajući
mjesta, mnogima na vjeru predavao, jer se činilo da nigdje

neće bez opasnosti boraviti, a bio je svjestan

kakva neprijatelja treba da ima u Cezaru — njega je Espanakt Arvern, najveći prijatelj
rimskoga naroda, bez ikakva oklijevanja vezana pred Cezara doveo.
45. U međuvremenu je Labijen u Treverima
konjički rat s uspjehom vodio pa pošto ih je mnogo pobio, a pobio je i Germane, koji nikome
nisu protiv Rimljana pomoć uskraćivali i njihove je žive vođe podvrgao pod svoju vlast, a
među njima Sura Heduanca, koji je i po junaštvu i po soju uživao veliki ugled, a sam od
Heduanaca u to doba ostao pri oružju.
46. Saznavši za taj događaj, a videći da su
se na sve strane Galije borbe povoljno odvijale i sudeći da će Galija ovoga ljeta biti
pobijeđena i savladana, a pošto u Akvitaniju nikada nije sam ulazio, već ju je preko Publija
Krasa nekim dijelom pokorio, krenuo je sa dvije legije u onaj kraj Galije da tu provede
posljednje dane ljeta. Taj posao je između ostaloga brzo i srećno završio. Sve su mu, naime,
akvitanske države poslale legate i predale taoce. Kada je te poslove obavio, sam je uz zaštitu
konjanika krenuo u Narbonu, a vojsku je doveo u zimovnik: četiri legije smjestio je u Belgiju,
sa legatima Markom Antonijem, Gajem Trebonijem i Publijem Vatinijem, a dvije je legije
odveo među Heduance za koje je znao da u cijeloj Galiji uživaju najveći ugled. Dvije je
postavio među Turone prema granici Karnuta da drže čitavu onu oblast koja je vezana za
okean, a preostale dvije u zemlju Lemovika, nedaleko od Arverna, da ne bi koji dio Galije
ostao prazan i bez vojske. Nekoliko je dana lično proveo u provinciji pa je na brzinu sve
skupštine posjetio, za javne razmirice saznao, onim što su imali lijepih zasluga nagrade
podijelio. — Tu je stekao i najveći uvid kakvo je ko držanje imao prilikom pobune u cijeloj
Galiji, koju je on onemogućio uz vjernost

i pomoć one provincije — a kad je sve to zavr

šio, povuče se sa legijama u Belgiju pa u Nemetoceni provede zimu.
47. Tu doznade da se Komije Atrebat sa njegovom konjicom sukobio. Kada je naime Antonije
došao u zimovnik i država Atrebata bila pokorena, Komije je poslije onoga ranjavanja, koje
saž gore spomenuo, bio navikao da svojim građanima kod svih ustanaka bude pri ruci. A da
ne bi nedostajao savjetnik i vođa onim koji traže borbu, dok se država Rimljanima
pokoravala, on je sa svojim konjanicima hranio i sebe i svoje od otimačine, a kako su putevi
bili nesigurni, presretao je svu hranu koja se dovozila u rimskgg
zimovnik.
48. Antoniju je bio dodijeljen komandant konjice Gaj Volusen Kvadrat, koji je s njim
zimovao. Njega je Antonije poslao da progoni neprijateljsku konjicu. Volusen je uz onu
hrabrost,. koja je kod njega bila izuzetna, dodao još i veliku mržnju prema Komiju pa je tim
više činio ono što mu se zapovijedalo. Stoga, rasporedivši zasjede, češće je njegove konjanike
napadao i borbe uspješno vodio. Kada je posljednji put došlo do žešćeg okršaja, Volusen u
želji da uhvati samoga Komija poče ga uz malo ljudi uporno progoniti, a ovaj u paničnom
bijegu Volusena podaleko odvuče pa iznenada pozva svoje u zaštitu i pomoć, kako njegove
rane, na prevaru zadobiiene, ne bi ostale neosvećene i okrenuvši konja smjelije od ostalih
krenu na komandanta. To isto učine svi njegovi konjanici pa manji broj naših potisnuše i
napadoše. Komije mamuzama podbode konja i sastavi sa Kvadratovim konjem pa ga
dušmanskim kopljem i uz silnu snagu pogodi posred butine. Pošto je komandant ranjen, naši
se nisu predomišljali da se zaustave i da, okrenuvši konje, počnu goniti neprijatelja. Kada se
to dogodilo, mnogi neprijatelji, uz odlučan napad naših budu oboreni i ranjeni pa je tako

jedan dio u bijeg natjeran, a drugi pohvatan. Tu

je nesreću vojvoda izbjegao zahvaljujući brzini konja. I pored tako uspješne borbe,
komandant se, tako teško ranjen da je mzgledalo da će mu život biti u opasnosti, vrati u logor.
Komije dakle, bilo što je iskalio svoj gnev, bilo što je veliki broj svoje vojske izgubio, posla
Antoniju legate, pa davši taoce uvjeri ra da će se naći ondje gdje mu bude naredio i izvršiti
ono što bude zapovijedio, ali jedino to moli da mu se uzme u obzir strah pa da se ne suočava
ni s jednim Rimljaninom. Kada je Antonije ocijenio da njegova molba potiče od istinskoga
straha, ukaza mu milost i primi taoce.
Ja znam da je Cezar svake godine sastavio po
jedan komentar, ali ne smatram da i ja to moram učiniti, pošto slijedeća godina konzulske
vlasti Lucija Paula i Gaja Marcela nije donijela nikakvih osobitih događaja. Ipak, da ne bi
kogod ostao neobaviješten u kojim su mjestima Cezar i vojska u to vrijeme bili, odlučio sam
da se nešto malo napiše i uz ovaj komentar priloži.
49. Kada je Cezar u Belgiji zimovao, jedan
jedini cilj je imao da države veže na prijateljstvo i da nikome ne pruža ni nade ni razloga za
rat. Isto tako nije želio da mu pred odlazak iskrsne prilika da vodi rat da ne bi, kada bude
namjeravao da vojsku povuče, nekakav sukob preostao koji bi sva Galija rado i bez postojeće
opasnosti prihvatila. Stoga, pozivajući ljubazno države, obdarujući prvake najvećim
poklonima i ne namećući nikakve nove terete, Galiju, tolikim nesrećnim ratovima izmučenu,
uz bolji uslov za pokorenog, lako održa na miru.
50. Pošto je proveo vrijeme u zimovniku,
uprkos navici krenu u Italiju, što je mogao bržim maršem da pozove municipije i kolonije i
preporuči im za svešteničku službu svoga kvestora Marka Antonija. Tada se je sukobljavala

želja koliko strasno za čovjeka koji mu je bio

srcu prirastao i koga je malo ranije bio uputio da se bori za svešteničku čast, toliko i oštro
protiv vlasti manjine, koja je, pošto bi Marko Antonije bio odbijen, željela da umanji Cezarev
ugled pri odlasku. Iako je na putu bio čuo, prije nego što je došao do Italije, da je ovaj postao
augur, smatrao je ipak kao obaveznu dužnost da obiđe municipije i kolonije, da im se zahvali
što su u velikom broju Antoniju poklonili povjerenje. Istovremeno je i sebe i svoj ugled kod
natjecanja za iduću godinu preporučio, pošto su protivnici bez mjere hvalili izabrane konzule
Lucija Lentula i Gaja Marcela, koji su svu čast i ugled od Cezara oduzeli, a Serviju Galbi oteli
konzulat iako je prema rezultatu izbora bolje prošao, jer je s njim bio povezan i kao prisni
prijatelj i kao legat po dužnosti.
51. Cezarev doček od strane svih municipija i kolonija bio je izuzetan i s obzirom na počast i s
obzirom na ljubav. Naime, tada je prvi put dolazio poslije onoga sveopšteg rata u Galiji. Ništa
nije zaboravljeno što se moglo zamisliti za ukras kapija, puteva i svih mjesta kuda je Cezar
trebalo da prođe. Silna svjetina je sa djecom kretala u susret i na svim mjestima su prinošene
žrtve, a trgovi i hramovi su bili zauzeti prostrtim stolovima pa se mogla pretpostavljati radost
najsjajnijeg trijumfa. Toliko je eto bilo raskoši kod bogatih, a zadovoljstva kod siromašnih.
52. Kada je Cezar sve pokrajine rimske Galije najvećom brzinom prokrstario, vratio se vojsci
u Nemetocenu, pa pošto je pozvao legije iz svih zimovnika, koje su bile pokraj zemlje
Trevera, krenu onamo i tu izvrši smotru vojske. Na čelo rimske Galije postavi Tita Labijena,
kako bi je kod natjecanja za konzulat s većim povjerenjem pridobio. On je lično toliko
putovanja preduzimao, koliko je smatrao da je dovoljno da

se promijene mjesta radi zdravlja. Premda je tu

često slušao da Labijena uznemiruju njegovi neprijatelji, i bio obaviješten da se na tome radi
da mu se po odluci manjina, a uz to i prema zaključku senata oduzme neki dio vojske, ipak o
Labijenu nije ništa vjerovao, a nije se mogao ni odlučiti da štogod preduzme protiv senatske
odluke. Smatrao je, naime, da će uz slobodno odlučivanje otaca senatora njegovo gledište
lako biti prihvaćeno. Jer, kada se narodni tribun Gaj Kurion prihvatio da brani stav i ugled
Cezarev, a često je senatu ukazivao na to da, ako koga muči strah od Cezareva oružja, onda i
Pompejeva vlast i oružje isti takav strah državi zadaju, pa neka zato i jedan i drugi ostave
oružje i raspuste vojsku. Na taj će način i država biti slobodna i imaće svoje pravo. On nije
samo na to ukazivao, nego je štaviše i sam počeo da iznosi svoje gledište. Da se to ne bi
dogodilo, konzuli i Pompejevi prijatelji u protivnom uspješe i tako otežući Cezarev plan
onemogu
ćiše.
53. Ovo je bila velika potvrda senata i od
govarala je ranijem gledištu. Jer, kada je prošle godine Marko Marcel napao na Cezarevo
dostojanstvo, pa je protiv zakona Pompejeva i Krasova prije vremena iznio pred senat stvar o
Cezarevim provincij ama, data su mišljenja, ali je Marcel, iz mržnje prema Cezaru, ispoljio
neslaganje i tražio za sebe sve počasti, no senat je u većini preko svega toga prešao. Time se
nisu pokolebala mišljenja Cezarevih neprijatelja, nego su bili potaknuti da stvore što više
mogućnosti kojim bi se senat mogao prisiliti da odobrava ono što sami budu odlučivali.
54. Zatim je donesen senatski zaključak da u
rat s Partima jednu legiju pošalju Gnej Pompej, a drugu Gaj Cezar i da se ove dvije legije
očigledno jednom oduzmu. Naime, Pompej je prvu legiju, koju je Cezaru bio poslao, a bila je
sastav

ljena od regrutacije iz Cezareve provincije, ta

ko reći od svojih dao. Cezar je ipak, iako nije postojala ni najmanja sumnja u namjeru
njegovih protivnika, legiju povratio Pompeju i u svoje ime naredio da se petnaesta, koju je u
Ovostranoj Galiji držao, prema senatskoj odluci preda. Na njeno mjesto posla u Italiju
trinaestu legiju da služi kao obezbjeđenje posadi, odakle je odvedena petnaesta. On je lično
vojsci rasporedio zimovnike: Gaja Trebonija sa četiri legije smjesti u Belgiju, Gaja Fabija sa
istim brojem odvede među Heduance. Tako je dakle smatrao da će Galija biti najsigurnija ako
Belgi, čija je hrabrost vrlo velika, i Heduanci, čiji je ugled na najvišem stepenu, vojskama
budu opkoljeni. On sam krenu u Italiju.
55. Kada je tamo došao, doznade preko konzula Marka Marcela da su dvije legije koje je
poslao, a trebalo ih je prema senatskoj odluci odvesti u rat s Partima, Gneju Pompeju predate i
u Italiji zadržane. Zbog te okolnosti, iako niko nije sumnjao šta se protiv Cezara priprema,
Cezar ipak zaključi da se sve mora podnositi dok postoji neka nada da je bolje o miru
raspravljati nego rat voditi. I on tako otputova.

GRABANSKI RAT

PRVA KNjIGA

1. Pošto je (od Fabija) konzulima predato pismo Gaja Cezara, oni su jedva dopustili, uz
najveće zalaganje narodnih tribuna, da se u senatu pročita. I zaista, nije se moglo postići da se
ono što je u pismu iznese pred sam senat. Konzuli su podnijeli izvještaj o državi. Konzul
Lucije Lentul obećao je senatu i državi da se neće o njih oglušiti ako žele da smjelo i hrabro
kažu svoje mišljenje. Ako se pak na Cezara budu obazirali i u njegovu se milost uzdali, kao
što su to u ranije vrijeme činili, on će se sam svoje odluke držati i neće se ugledu senata
pokoravati, a uz to može steći Cezarevu naklonost i prijateljstvo. U istom smislu je govorio i
Scipion: da Pompeju ne pada na um da napusti državu ako ga senat bude slijedio. Ako
međutim bude oklijevao i sporije djelovao, uzalud je njegova pomoć ako senat bude želio da
ga preklinje.
2. Izgledalo je da ova Scipionova besjeda potiče iz Pompejevih usta, jer je senat održavao
sjednicu u gradu, a Pompej je bio odsutan. Neko bi držao i ponešto umjereniji govor, kao što
se u takav govor s početka upustio Marko Marcel, kako nije potrebno da se o tome podnosi
izvještaj senatu prije nego što se po cijeloj Italiji izvrši regrutacija i vojske budu popisane. Uz
takvu bi se garanciju senat sigurno i slobodno odlučivao da ono što želi i odlučuje, a opet je
Marko Kalidije smatrao kako je potrebno da Pompej krene u svoje provincije da ne bi bilo
kakva razloga za rat, jer se Cezar boji, pošto su mu oduzete dvije legije, da ne bi izgledalo
kako ih Pompej na njegovu štetu čuva i

16 Gaj Julije Cezar 241

pred gradom zadržava, a i Marko Ruf je gotovo

bio pristao uz Kalidijevo mišljenje, izmijenivši nešto malo sadržaj. Ših je sve ukorio, napao i
izgrdio konzul Lucije Lentul. On je izjavio da uopšte neće iznositi Kalidijev predlog, a
Marcel, preplašen prijetnjama, odustade od svoga predloga. Tako je i zbog konzulovih riječi, i
straha od prisutne vojske, i prijetnji Pompejevih prijatelja većina natjerana i protiv volje
prisiljena da pristane uz Scipionovo mišljenje: da Cezar određenoga dana raspusti vojsku, a
ako to ne bude učinio, izgleda da bi nešto radio protiv države. Suprotstavili su se narodni
tribuni Marko Antonije i Gaj Kasije. Odmah je povedena rasprava o prigovoru tribuna.
Padoše i teške riječi, i što je ko žešće i bezobzirnije govorio, to su ga Cezarevi neprijatelji u
sve većoj mjeri hvalili.
3. Kada se pred veče razišao senat, Pompej
je sve, koji pripadaju njegovu staležu, sebi pozvao. On spremne pohvali i unaprijed ohrabri, a
slabiće prekori i otrijezni. Mnogi su se odasvud, iz starih Pompejevih vojski, u nadi na
nagradu i dobivanje staleške časti sakupili, a mnogi su iz dvije legije, koje je Cezar bio
predao, ppzvani. Grad i samo zborno mjesto ispunili su tribuni, centurioni i dobrovoljci. U
senat se sakupe svi prijatelji konzula, Pompejevi rođaci i oni što su s Cezarem bili u starom
neprijateljstvu. Njihovim riječima i prisustvom slabići se poplaše, a oni što su oklijevali
ohrabre, ali je većini bila oduzeta mogućnost da slobodno odlučuje. Cenzor Lucije Pizon
obeća da će ići Cezaru, a isto tako i pretor Lucije Roscije, da ga o tim stvarima obavijeste. Da
bi taj posao obavili, zatraže rok od šest dana. Neki su čak podnijeli predlog da se legati
Cezaru pošalju pa da mu volju senata izlože.
4. Protiv svega ovoga iskrsnu otpor, i svima
se suprotstavi govor konzula Scipiona i Katona.

Katona podstaknu staro Cezarevo neprijateljstvo

kao i gnjev što je na izborima odbijen. Lentula je opet uzbuđivao veliki dug, nada u vojsku i
provincije, kao i primamljivost kraljevskog zvanja, pa se među svojim hvalio kako će on biti
drugi Sula, kome će pripasti vrhovna vlast. Scipiona je obuzimala ista nada u provinciju i u
vojske, a njih će, tako je mislio, dijeliti s Pompejem prema srodstvu, ali u isto vrijeme hvatao
ga je strah od suda, a uzdizalo ga hvalisanje njegovih i laskanje moćnih, koji su tada u
državnoj hijerarhiji i sudovima veoma mnogo značili. Sam Pompej, podstaknut od Cezarevih
neprijatelja, pošto nije želio da iko s njim u dostojanstvu bude izjednačen, sav se od njegova
prijateljstva bio udaljio i sa zajedničkim neprijateljima prijateljstvo sklopio, a sam se uz
njihov najveći dio, u ono vrijeme rodbinskih veza, bio povezao s Cezarem. Istovremeno, bio
je ozlojeđen i zbog sramote dviju legija, koje je s puta po Aziji i Siriji pod svoju vlast i
gospodstvo podvrgao, a zatim je nastojao da se situacija okrene i ka oružanoj borbi.
5. S ovih razloga sve se radilo na brzinu i nesređeno. Niti su Cezarevi rođaci imali vremena da
ga obavijeste, niti se narodnim tribunima pružila prilika da otklone od sebe opasnost, a ni da
prigovorom zadrže najnužnije pravo, koje je Lucije Sula bio ostavio, nego su već sedmoga
dana bili prisiljeni da razmišljaju o svome spasu, dok su se u ranijim vremenima veoma
nemirni narodni tribuni bili navikli da se napokon, poslije osam mjeseci raznolikog
poslovanja, obaziru i pribojavaju. Brzo je došlo do one krajnje i posljednje senatske odluke
kojoj se ranije gotovo nikada nije pristupalo, osim kod same opasnosti za grad ili kada se
gubila nada u spas svih zbog smjelosti manjine. Neka konzuli, pretori, narodni tribuni i oni što
su kao prokonzuli u gradu pripaze da država ne pretrpi kakvu šte

tu. Ovo je prema senatskoj odluci bilo propisano

sedmoga januara. I tako za prvih pet dana, kada je senat mogao održavati skupštinu, a od toga
dana Lentul je stupio na konzulsku dužnost, izuzev dva skupštinska dana, veoma se ozbiljno i
oštro raspravljalo i o Cezarevoj vlasti i o veoma uvaženim ljudima, narodnim tribunima.
Narodni tribuni pobjegnu smjesta iz grada i priključe se Cezaru. On je u to vrijeme bio u
Raveni i očekivao odgovor na svoje veoma skromne
zahtjeve, ne bi li se, ako se ljudi poravnaju,
stvar mogla mirno privesti kraju.
6. Idućih dana seiat je zasijedao izvan gra
da. Pompej učini isto ono na što je preko Scipiona ukazivao, pohvali hrabrost i čvrstinu senata
i istaknu svoje čete: kako ima deset spremnih legija, a pored toga kako je saznao i otkrio da
vojnici prema Cezaru imaju drugačiji odnos pa ih ne može nagovoriti da ga brane ili slijede. O
ostalim stvarima dostavljen je izvještaj senatu: da se po cijeloj Italiji vrši regrutacija, da se
Faust Sula pošalje u Mauritaniju kao propretor, da se Pompeju iz državne blagajne dade
novac, a podnesen je isto tako i predlog da kralj Juba postane saveznik i prijatelj. Marcel reče
da to zasad neće dozvoliti, a narodni tribun Filip se usprotivi za Fausta. O ostalim stvarima su
napisane senatske odluke. Provincije se privatnicima ustupaju, dvije konzulske, a ostale
pretorske. Scipionu zapade Sirija, a Luciju Domiciju Galija. Filip i Kota su prema posebnoj
odluci zaobiđeni i njihove kocke nisu ni bačene. U ostale provincije poslati su pretori. Nisu
čekali — kako se to ranijih godina radilo — da o njihovoj vlasti narod bude obaviješten, već
ogrnuti kabanicom, pošto su izgovorili zakletvu, izađoše. Konzuli a to se prije toga vremena
nije nikada dogodilo — krenu iz grada, a privatni ljudi dobiju u gradu i na Kapitolu liktore,
protivno svim drevnim običaji

ma. Po cijeloj se Italiji obavi regrutacija i na

redi naoružanje, a od municipija je zatražen novac, koji opljačkaju iz hramova, pa se sva
božanska i ljudska prava izmiješaju.
7. Saznavši za te događaje, Cezar održa besjedu pred vojnicima. On spomenu sve
neprijateljske nepravde koje su učinjvne prema njemu kroz čitavu prošlost. Požali se kako je
Pompej od njih zaveden i na krivi put odveden, kako zavidi i kapada na njegovu slavu, a on je
sam uvijek bio naklonjen njegovoj časti i dostojanstvu i pomagao ga. Potuži se i na novinu
koja je zavedeia u državi, da se tribunski prigovor oružjem zabranjuje i suzbija, a to je ranijih
godina bez oružja bilo uspostavljeno. Sula je, iako je tribunska vlast bila lišena svih
mogućnosti, ipak ostavio slobodan prigovor, a Pompej je, čini se, povratio izgubljena prava,
ali je čak i ono što su ranije imali oduzeo. Koliko god je puta odlučeno da vlasti pripaze da
država ne pretrpi kakvu štetu, a tim je pozivom i tom senatskom odlukom rimski narod
pozvan na oružje, to se je opet događalo pri donošenju opasnih zakona, pod tribunskom silom,
prilikom narodnog ustanka, ili kada su zauzimani hramovi i uzvišenija mjesta, pa ovi primjeri
iz ranijeg vremena poučavaju kako su Saturnin i Grasi iskusili kaznu. Ništa se od ovoga u ono
vrijeme nije dogodilo pa čak na to ni pomišljalo. Nije proglašen nijedan zakon, nije se
preduzimalo da se sa narodom sarađuje, niti se je dogodila nikakva seoba. Oni su ohrabreni
što su pod vođstvom toga zapovijednika veoma srećno državi služili, mnoge povoljne borbe
vodili i cijelu Galiju i Germaniju pokorili, pa neka njegov ugled i dostojanstvo brane od
neprijatelja. Vojnici trinaeste legije, koja je bila prisutna, poviču — nju je naime početkom
ustanka bio pozvao, a ostale još nisu bile stigle — kako su

spremni da brane od nepravdi svoga zapovjednika

i narodne tribune.
8. Saznavši želju vojnika krenu sa onom
legijom u Arimin i tu susrete narodne tribune, koji su kod njega bili pribjegli. Preostale legije
pozva iz zimovnika i naredi da ga prate. Onamo dođe mladi Lucije Cezar, čiji je otac bio
Cezarev legat. Pošto je završio dio govora, zbog čega je bio došao, stavi do znanja da od
Pompeja ima za njega poruke privatnog sadržaja i da Pompej želi da se Cezaru opravda, kako
se ne bi ono što je u interesu države učinio na njegovu sramotu okrenulo. Njemu su uvijek
državni interesi bili preči od privatne koristi. Cezar bi pak morao, i zbog svog dostojanstva i
države radi, napustiti svoje držanje i gnjev i ne bi trebalo da se dotle ljuti na protivnike, jer
kada se uzda da njima nanosi štetu, on je nanosi državi. Nešto je malo dodao u tom smislu uz
priloženo Pompejevo izvinjenje. Gotovo to isto, i tim istim riječima govorio je i pretor
Roscije i istakao kako mu je to Pompej spomenuo.
9. Iako je izgledalo da se ta stvar nikako
ne odnosi na otklanjanje uvreda, ipak je našao pogodne ljude preko kojih bi mu se dostavljalo
ono što je želio, pa zatraži od obojice da im, pošto mu poruke Pompejeve budu donijeli, ne
bude teško da mu i njegove zahtjeve dostave, pa ako mognu da uz malo truda velike razmirice
uklone i cijelu Italiju straha oslobode. Njemu je dostojanstvo uvijek bilo prvo i od života
preče. On se žalio što mu je naklonost rimskog naroda na uvredljiv način od strane
neprijatelja oduzeta, pa kada mu je uskraćeno šestomjesečno zapovjedništvo, zadržan je u
gradu, a narod je bio odlučio da se prilikom idućih izbora i o njemu, makar i odsutnu, vodi
računa. Ipak je taj gubitak svoga ugleda u interesu države ravnodušno podnosio, pa je i senatu
poslao pismo da svi napuste vojsku, ali čak ni u tome nije uspio.
Po čitavoj se Italiji vrši regrutacija, zadrža
vaju se dvije legije koje su od njega bile oduzete pod izgovorom rata s Partima, a država je
pod oružjem. Da li se sve to odnosi samo na njegovu propast? Ali on je spreman da na sve
prigne i da u interesu države sve podnese. Neka Pompej krene u svoje provincije, a oni sami
neka raspuste vojske, neka svi u Italiji ostave oružje, neka se građanstvo oslobodi straha i
neka se slobodni izbori i cijela država senatu i narodu rimskom prepusti. A da bi se ovo što
lakše i pod određenim uslovima izvelo, i da bi se zakletvom ozvaničilo, neka ili sam bliže
pristupi, ili dopusti da mu se pristupi. Tako će se postići da se dogovorom sve nesuglasice
izglade.
10. Primivši upute, Roscije s Cezarem stiže u Kapuu pa tu zateče konzule i Pompeja i iznese
Cezareve poruke. Oni, razmotrivši situaciju odgovore, pa mu pismene poruke preko tih istih
natrag pošalju, a ovo im je bio glavni smisao: neka se Cezar u Galiju vrati, neka iz Arimina
izađe i vojsku raspusti, pa ako to bude učinio, Pompej će otići u Španiju. U međuvremenu,
dokle god garancija ne bude data da će Cezar izvršiti ono što je obećao, konzuli i Pompej neće
prekinuti regrutaciju.
11. Bilo je nepravično zahtijevati da Cezar napusti Arimin i da se vrati u provinciju, a da on
sam drži provinciju i tuđe legije. On želi da se Cezareva vojska raspusti i da obavi regrutaciju,
obećava da će krenuti u provinciju, ali ne određuje prije toga koji će dan poći da se ne bi
činilo, ako poslije završetka Cezareva konzulata ne bude krenuo, kako je lažnom obavezom
okaljao obraz. I zaista, nije odredio vrijeme za razgovor, niti obećao da će doći, a to je
izazvalo veliko razočarenje u pogledu mira. Stoga je iz Arimina Marka Antonija sa pet
kohorata poslao u Aretij, a sam je u Ariminu ostao sa

dvije legije i odlučio da tu izvrši regrutaci

ju, a sa po jednom kohortom zauzeo je Pizaur, Fan i Ankonu.
12. U međuvremenu obaviješten je da pretor
Term sa pet kohorata drži Iguvij, da utvrđuje grad i da su Iguvljani prema njemu veoma dobre
volje pa posla Kuriona sa tri kohorte koje je u Pizauru i Ariminu imao. Saznavši za njegov
dolazak, a ne uzdajući se u naklonost građanstva, Term povuče kohorte iz grada i pobježe.
Vojnici se na putu od njega odvoje i vrate kući. Kurion, uz veoma veliku radost građana,
osvoji Iguvij. Kada je za te događaje saznao, uzdajući se u privrženost stanovnika municipija,
Cezar odvede kohorte trinaeste legije iz posade i krenu u Auksim. Taj gradić je Atije, pošto su
kohorte dovedene, držao, i po čitavoj Piceni, poslavši naokolo senatore, regrutaciju provodio.
13. Kada se saznalo za Cezarev dolazak, de
kurioni Auksima dođoše kod Atija Vara u velikom broju i obavijestiše ga da situacija ne
zavisi od njihove procjene, ali da ni oni, ni ostali stanovnici municipija, ne mogu dopustiti da
se vojskovođi Gaju Cezaru, mnogo zaslužnom za državu, koji je tolika junačka djela izveo,
spriječi prilaz gradu i bedemima: pa neka stoga vodi računa o budućnosti, a i svojoj opasnosti.
Var, potaknut njihovim govorom, posadu, koju je bio uveo, iz grada izvede i pobježe. Njega
je mali broj Cezarevih vojnika iz prvoga reda progonio i prisilio da se zaustavi. Pošto je boj
zametnut, Vara su njegovi napustili, a neki dio vojnika se razišao kućama, dok su ostali prišli
Cezaru, a s njima zajedno uhvaćen je i priveden Lucije Pupije, centurion primipila, a on je baš
taj isti red u vojsci Gneja Pompeja ranije vodio. Ali Cezar Atijeve vojnike pohvali, Pupija
pusti, građanima Auksima zahvalnost iskaza i obeća da će imati na umu njihovo djelo.

14. Pošto je o tim događajima do Rima dopro

glas, toliki je iznenada strah zavladao da je konzul Lentul, kada je došao da otvori blagajnu i
uzme novac koji je prema senatskoj odluci Pompeju bio doznačen, odmah pobjegao iz grada,
ostavivši otvorenu svetu blagajnu. Pronio se lažan glas da Cezar eto stiže, i da su njegovi
konjanici već prisutni. Za ovim su pošli drug mu Marcel i veći broj državnih službenika. Uoči
toga dana iz grada je krenuo Gnej Pompej i otputovao prema legijama, koje je od Cezara
primio i radi zimovanja po Apuliji rasporedio. Oko grada je prekinuto regrutovanje i svima se
činilo da ništa oko Kapue nije sigurno. U Kapui se prvo osiguraju i sakupe regrutovane
kolone, koji su prema Julijevu zakonu bili dovedeni, pa odluče da ih drže, a gladijatore, koje
je tu Cezar radi predstave držao, Lentul izvede na trg, uvjeri ih u nadu na slobodu, dade im
konje i naredi da ga prate. Njih je docnije, pošto su ga njegovi opomenuli, jer je takav
postupak od svih bio osuđen, po kampanskim naseljima i porodicama razdijelio radi čuvanja.
15. Cezar je iz Auksima krenuo i cijelo Picensko polje prešao. Sve su ga prefekture tih
pokrajina najljubaznije primile, a vojsku mu svim i svačim potpomogle. Čak su mu iz
Cingula, a taj je gradić Labijen osnovao i svojim ga novcem izgradio, stigli legati i obećali da
će veoma rado izvršiti sve što bude zapovijedio. On zatraži vojnike i oni ih pošalju. U
međuvremenu dvanaesta legija je stigla do Cezara. Sa ovim dvjema krenu u picenski grad
Askul. Taj grad je držao Lentul Spinter sa deset kohorata i kada je saznao za Cezarev dolazak,
pobjegao je iz grada, a kada je pokušao da kohorte sa sobom povede, veći broj vojnika ga je
napustio. Ostavljen na putu sa malim brojem ljudi, susreo se sa Vibulijem Rufom, koga je
Pompej poslao u picensku oblast da obezbijedi ljude. Obaviješten

od istog kakva je situacija u Picenu, Vibulije

lrimi od njega vojnike, a njega otpusti. Isto je tako iz obližnjih pokrajina sakupio kohorata
koliko je mogao, a njih su regrutovali Pompejevci, među njima i Lucilija Hiru koji je bježao
iz Kamerina sa šest kohorata, koje je tu držao kao posadu, pa kada je i ove sakupio, dobio ih
je trinaest. S njima je ubrzanim maršem stigao do Domicija Ahenobarba u Korfinij i javio da
Cezar dolazi sa dvije legije. Domicije je sa svoje strane sakupio iz Albe oko dvadeset
kohorata između susjednih oblasti Marsa i Peligna.
16. Zauzevši Firm i istjeravši Lentula,
Cezar je naredio da se sakupe vojnici koji su se od ovoga bili odmetli i da se izvrši regrutacija.
Sam se tu zadrža jedan dan radi dobavljanja hrane, a zatim krenu u Korfinij. Kada je onamo
stigao, pet kohorata, koje je Domicije iz grada bio poslao, razvaljivalo je na rijeci most, koji je
bio oko tri hiljade koraka daleko od grada. Pošto se tu s Cezarevim prednjim četama
zametnula bitka, Domicijevi vojnici, potisnuti s mosta, brzo se povukoše u grad. Pošto je
Cezar preveo legije, zaustavi se pokraj grada i ispred bedema postavi logor.
17. Saznavši za događaj, Domicije uputi s
pismom Pompeju u Apuliju ljude vične kraju, obećavši veliku nagradu, da traže i mole da mu
priteče u pomoć. Cezar se sa dvije vojske, a i zbog tijesna položaja može lako opkoliti i
dobavljanje mu hrane onemogućiti. Ako to ne bude učinio, on će sa više od trideset kohorata,
velikim brojem senatora i rimskih vitezova zapasti u veliku nepriliku. Tada je svoje ohrabrio i
bacače po bedemima rasporedio, a ostale je dijelove svakome za čuvanje grada odredio pa je
vojnicima na skupštini zemlju iz svojih posjeda obećao, po četiri jugera na svakog pojedinca,
a prema tome proračunu i centurionima i isluženim vojnicima.

18. Cezaru je u međuvremenu javljeno da sta

novnici Sulmona, a taj grad se nalazi od Korfinija na razmaku od sedam hiljada koraka, žele
da izvrše ono što on hoće, ali da ih ometa senator Kvint Lukrecije i Atije Peligno, koji su taj
grad držali s posadom od sedam kohorata. On posla onamo Marka Antonija sa pet kohorata
trinaeste legije. Čim su Sulmonjani vidjeli naše bojne znakove, otvorili su kapije, pa su i svi
građani i vojnici izašli u susret Antoniju da mu čestitaju. Lukrecije i Atije se bace s bedema.
Doveden pred Antonija, Atije zamoli da ga upute Cezaru. Antonije se istoga dana kada je bio
krenuo povrati s kohortama i s Atijem. Cezar te kohorte združi sa svojom vojskom, a Atija
otpusti zdrava i čitava. Prvih dana Cezar odluči da uz velike radove utvrdi logor, da iz
obližnjih municipija dobavi žito i da očekuje ostale čete. Kroz tri dana mu je onamo došla
osma legija i dvadeset i dvije kohorte od nove regrutacije iz Galije, zatim oko tri stotine
konjanika od kralja iz Norika. Kada su ovi stigli, postavio je drugi logor na drugoj strani
grada, a tome logoru postavio je na čelo Kuriona. Za preostale dane odlučio je da grad opaše
nasipom i utvrdama. Kada je obavljen najveći dio toga posla, gotovo u isto vrijeme su se
vratili onm što su poslati kod Pompeja.
19. Pošto je pročitano pismo, Domicije, praveći se nevješt, izjavi na sastanku da će Pompej
brzo stići u pomoć i uz to ih osokoli da ne klonu duhom i da sve što je potrebno za odbranu
grada spreme. Sam je potajno s nekolicinom svojih rođaka razgovarao i donio odluku za
bijeg. Kako se lice Domicijevo nije slagalo s njegovim govorom i kako je sve plašljivije i
bojažljivije postupao nego što je to običavao ranijih dana, i mimo običaj sa svojim razgovarao
i dogovarao se, a sastanak s ljudima izbjegavao, to više nije mogao da stvar sakriva i da se pre

tvara. Pompej mu je pismom odgovorio da neće

situaciju dovoditi u krajnju opasnost, a da se ni Domicije nije uz njegov savjet i volju zaputio
u Korfinij: pa ako dakle postoji kakva mogućnost, neka sa svim četama dođe kod njega. To se
nije moglo učiniti, pošto je grad bio opsjednut i naokolo utvrđen.
20. Kada se Domicijeva odluka razglasila,
vojnici koji bijahu u Korfiniju u prve večernje sate povuku se pa preko vojničkih tribuna
centuriona i onih najpoštovanijih iz svoje okoline ovako se između sebe dogovore: njih Cezar
opsijeda i gotovo je završen posao oko utvrda, a vojskovođa im Domicije, u koga su se čvrsto
nadali i uzdali, pošto ih je sve odbacio, donosi odluku o bijegu pa treba da vode računa o
svome spasu. S njima se prvo ne slože Marsi pa onaj dio grada, koji je izgledao da je najbolje
utvrđen, zauzmu i među njima se pojavi tolika nesloga da su pokušali da se u koštac uhvate i
u oružje zagaze. Malo poslije toga, pošto su tu i tamo uputili poslanike, ono što nisu znali o
bijegu Lucija Domicija doznaju. Stoga svi prema opštoj odluci Domicija izvedu, opkole ga i
pod stražu stave, a poslanike iz svoje sredine upute Cezaru: da su spremni kapije otvoriti, sve
što bude naredio izvršiti i Lucija Domicija živa u njegove ruke predati.
21. Pošto je Cezar za to doznao, iako je sma
trao da je veoma važno da što prije gradom zagospodari i da kohorte kod sebe u logor
prevede, da ne bi ili zbog podmićivanja, ili podizanja duha, ili lažnih vijesti, nastala promjena
u njihovoj težnji, jer često u ratu zbog malih uzroka nastupe velike posljedice. Ipak se bojao
da vojnici, pošto uđu i pošto im se pruži prilika, preko noći ne opljačkaju grad pa je one KOJI
su bili došli pohvalio i u grad uputio, a naredio da čuvaju kapije i bedeme. Lično je rasporedio
vojnike na one poslove koje je odlučio

da izvrši, ali ne u određenim vremenskim raz

macima kako je imao običaj ranijih dana, već uz neprekidne straže i odrede, da međusobno u
dodiru budu i cijelu tvrđavu ispune, a vojničke tribune i prefekte posla naokolo i opomenu ih
da se ne samo čuvaju od provala, već da čak pripaze i na potajne izlaske pojedinih ljudi. I
zaista od svih njih nije bilo nikoga koji je bio tako malaksao ili umoran da bi mogao te noći
počivati. Tako je bilo iščekivanje cjelokupne situacije, pa je jedan s jedne a drugi s druge
strane i srcem i dušom bio obuzet šta će same Korfinjane, šta Domicija, šta Lentula, a šta
ostale zadesiti i kakve će posljedice svaki pojedinac iskusiti.
22. Oko četvrte straže Lentul Spinter poče s bedema da vodi razgovor sa našim stražama i
čuvarima: on želi, ako mu se ukaže mogućnost, da se susretne s Cezarem. Kada mu se
mogućnost pružila, otišao je iz grada i Domicijanovi vojnici se od njega sve dotle nisu
udaljavali dok nije doveden do suočenja s Cezarem. S njim je razgovarao o svojoj situaciji,
molio ga i preklinjao da ga poštedi, spomenuo staro prijateljstvo i izložio usluge koje mu je
Cezar učinio, a one su bile veoma velike: jer je preko njega bio dospio u zbor pontifika, jer je
poslije preture dobio provinciju Španiju i što je kod natjecanja za konzulat bio potpomognut.
Njegovu besjedu Cezar prekide: da on nije izašao iz provincije da čini zlo, već da se brani od
uvreda neprijateljskih, da narodnim tribunima koji su po toj stvari istjerani iz grada vrati
njihovo dostojanstvo, pa da za se i rimski narod, koji je pritijesnila stranka malog broja ljudi,
osigura slobodu. Lentul, ohrabren njegovom besjedom, zatraži da mu bude dopušteno da se
vrati u grad: jer ono što je postigao za svoj spas čak će i ostalim biti utjeha u njihovoj nadi,
pošto su neki dotle prestrašeni, da su u pogledu svoga života pri

siljeni da pomišljaju na najgore. Pošto mu je

pružena mogućnost, on se udalji.
23. Kada je svanulo, Cezar zapovijedi da se
pred njega izvedu svi senatori, djeca senatora, vojnički tribuni i rimski vitezovi. Bijaše ih pet
od (senatskog) staleža, Lucije Domicije, Publije Lentul Spinter, Lucije Cecilije (Spinter) Ruf,
kvestor Sekst Kvintilije Var i Lucije Rubrije, a pored toga Domicijev sin i mnogi drugi
mladići i veliki broj rimskih vitezova i dekuriona, koje je Domicije iz municipija bio pozvao.
Sve ove, koji su izvedeni, zaštiti od pogrda i vojničkih psovki. Malo im je govorio kako mu s
njihove strane nije uzvraćena zahvalnost za njegove veoma velike zasluge prema njima. Sve
ih je pustio zdrave i čitave. Šest miliona sestercija, koje je Domicije bio donio i u državnoj
blagajni ostavio, a koje su mu priložile četvorica starješina iz Korfinija, vratio je Domiciju, da
se ne bi činilo da mu je više stalo do novca nego do ljudskog života, iako je bilo poznato da je
taj novac državni, a Pompej ga je dao za vojničku platu. On naredi da Domicijevi vojnici pred
njim polože zakletvu i toga dana pokrenu logor te u običnom maršu završi putovanje,
zadržavši se kod Korfinija u svemu sedam dana, pa preko zemlje Marucina, Frentana i
Larinata stiže u Apuliju.
24. Upoznavši se sa ovim događajima, koji su
se kod Korfinija odigrali, Pompej krenu iz Lucerije u Kanuzij, a odatle Brundizij. Naredi da
se čete od novog regrutovanja sa svih strana sakupe kod njega, pa robove i pastire naoruža i
dodijeli im konje. Od njih dobi oko tri stotine konjanika. Pretor Lucije Manlije pobježe iz
Albe sa šest kohorata, a pretor Rutilije Lup iz Taracine sa tri. Kada su one izdaleka opazile
Cezarevu konjicu, na čijem se čelu nalazio Vibije Kurije, napustivši pretora, okrenu bojne
znakove prema Kuriju i njemu pristupe. Na isti

način su na ostalim putevima neke kohorte na

išle na Cezarevu pješadiju, a druge opet na konjanike. Doveden mu je, uhvaćen na maršu,
Numerije Magije Kremona, nadzornik zanatlija Gneja Pompeja. Cezar ga uputi njemu s
porukama: pošto do toga vremena nije bilo prilike za razgovor, a kako i sam namjerava da
dođe u Brundizij, od koristi je i za državu i za opšte dobra da on s Pompejem razgovara, a ne
može se zbog velike razdaljine isti učinak postići, ako se o uslovima preko drugih vode
razgovori, kao kad bi jedan pred drugim javno o svim mogućnostima raspravljali.
25. Kada je ove poruke uputio, sa šest legija stiže u Brundizij, od kojih su tri veteranske, a
ostale one što ih je od nove regrutacije ustrojio i na putu popunio. Domicijeve kohorte odmah
je dakle iz Korfinija u Siciliju poslao. Saznao je da su konzuli sa velikim dijelom vojske
krenuli u Dirahij, a da se Pompej sa dvadeset kohorata zadržava u Brundiziju. On nije mogao
sigurno doznati da li se onaj tu zadržao da očuva Brundizij, kako bi lakše cijelo Jadransko
more od najudaljenijih dijelova Italije i krajeva Grčke mogao da ima u svojoj vlasti i da s obje
straie može da rukovodi ratom. On se tu zadržao šga zbog nedostatka lađa, ili bojeći se da on
ne pomišlja da napusti Italiju pa je odlučio da mu spriječi izlaz i saobraćaj iz brundizijske
luke. Plan za te poslove je bio ovakav: gdje je otvor luke bio najtješnji, s obje strane obale je
nabacao hrpe kamenja i tereta, jer je na tim mjestima more bilo veoma plitko. Kada je rad
podosta uznapredovao, a nasip se zbog duboke vode nije mogao održati, postavljao je od
pravca nasipa na svaku stranu dvostruke splavove od trideset stopa. Njih su vezala po četiri
sidra iz četiri ugla da ih talasi ne pokreću. Pošto je to napravio i postavio, povezao je onda
druge splavove iste veličine. Njih je zemljom i nasipom pokrio kako

prilaz i nastup za odbranu ne bi bio onemogućen,

pa ih je s prednje strane i s oba kraja zaštitio pleterima i zaklonima, a na svakoj četvrtoj od
njih podigao je kule od dva sprata da bi se što spretnije branio od napada brodova i požara.
26. Nasuprot ovome, Pompej je pripremao ve
like teretne lađe, koje je u brundiziskoj luci bio zatekao. Tu je podigao kule na tri sprata i
ispunivši ih bacačima i svakom vrstom oružja dotjerao ih do Cezarevih građevina, da
splavove probije i uništi radove. Tako se svakoga dana s obje strane i iz daljine vodila borba
praćkama, strijelama i ostalim oružjem. A Cezar je u tome tako postupao da je smatrao da ne
treba propustiti uslove mira, pa iako se jako čudio što mu se Magije, koga je s porukama
poslao do Pompeja, ne vraća, i premda mu je taj događaj, koji je više put iskusio, brzo
napredovanje i namjere zaustavljao, ipak je smatrao da na sve načine treba na tome da istraje.
Stoga mu posla legata Kaninija Rebila, prijatelja i rođaka Skribonija Libona, radi dogovora, i
naredi mu da Libona nagovori na sklapanje mira, i da naročito zatraži da on lično sa
Pompejem vodi razgovor, a ukaza i na to da se on mnogo nada da će se, ako se na tom putu
pruži prilika, pod istim uslovima okaniti oružja. U tome bi veliki dio slave i ugleda pripao
Libonu, ako bi se uz njegov nagovor i trud odustalo od oružja. Libon se poslije razgovora
rastade od Kaninija i krenu Pompeju. Malo docnije javi da su konzuli odsutni i da se bez njih
ne može raspravljati o miru. Tako je Cezar smatrao da stvar, koju je često uzalud pokušavao,
treba napustiti i za rat se pripremati.
27. Pošto je Cezar nekako polovinu posla za
vršio i na tome devet dana proveo, lađe, koje su konzuli iz Dirahija poslali, a one su onamo
bile prevezle prvi dio vojske, vratile su se u Brundizij. Pompej se, bilo što je Cezarevim
pripremama bio uznemiren, ili možda što je već od

početka bio odlučio da napusti Italiju, po do

lasku lađa poče pripremati na put, a da bi što lakše usporio Cezarev napad, i da ne bi za
vrijeme samog putovanja vojnici provalili u grad, kapije zagradi, ceste i puteve zakrči, preko
puteva iskopa unakrst jarkove pa tu zabode veoma oštre kolce i panjeve. To je lakim
pleterima sa zemljom izjednačio, a prilaz i dva puta, koji su izvan bedema vodili prema luci,
zabivši vrlo velike i veoma oštre grede, zatvorio. Kada je to pripremio, naredio je da se
vojnici u tišini ukrcaju na lađe, a lako naoružane vojnike, između tek pozvanih na oružje sa
strijelcima i praćkarima, po bedemu i kulama porijetko razmjesti. Odlučio je da ih na određeni
znak pozove, kada se svi vojnici budu ukrcali na lađe, a na zgodnu mjestu ostavio im je brze
lađe.
28. Stanovnici Brundizija uznemireni nasiljem Pompejevih vojnika, a i uvredama samoga
Pompeja, voljeli su da pristanu uz Cezara. Stoga, kada su saznali za Pompejev polazak, i kada
su potrčali i tom stvarju zaokupljeni bili, javno su sa krovova davali znakove. Kada je Cezar
preko ovih doznao za situaciju, naredi da se pripreme ljestve i naoružaju vojnici, kako se ne bi
propustila prilika da se stvar izvede. Pompej navečer odveza lađe. Oni, što su bili na bedemu
kao straža razmješteni tim znakom su bili pozvani da se sakupe pa su poznatim putevima
potrčali prema lađama. Pošto postave ljestve, vojnici se popnu na bedeme, ali opomenuti od
Brundižana da se čuvaju nevidljivog kolca i jame, zaustave se, te od ovih provedeni udaljenim
putem stignu u luku pa tu dvkje lađe sa vojnicima, koje su se uz Cezarev nasip bile nasukale,
s čamcima i lađicama zaustave i zaustavivši ih za
robe.
29. Iako je Cezar za dovršavanje svoga posla kao najopravdanije smatrao da treba da, sakupiv

17 Gaj Julije Cezar 257

ši lađe, more pređe i Pompeja progoni, prije
nego se ovaj putem prekomorskih četa ojača, ipak se bojao da će se to otezati i odugovlačiti,
jer je Pompej bio sakupio sve lađe i oduzeo mu mogućnost da ga u tom času progoni.
Preostalo mu je da iz udaljenijih krajeva Galije i Picena i mz moreuza iščekuje lađe. Izgledalo
je da je to zbog godišnjeg doba dugačko i neostvarivo. Međutim, nije želio da se u njegovu
odsustvu stara vojska m dvije Španije, od kojih je jedna, zbog velikih dobroičnstava, Pompeju
bila odana, jačaju, da se pomoćne čete i konjica priprema, a Galija i Italija na iskušenje
stavljaju.
30. Stoga zasad napusti plan da progoni Pom
peja i odluči da krene u Španiju, a duumvirima svih municipija zapovijedi da sakupe lađe i
pobrinu se da se u Brundizij dovedu. Na Sardiniju posla sa jednom legijom legata Valerija, na
Siciliju propretora Kuriona sa četiri legije i naredi da isti, pošto zauzme Siciliju, odmah u
Afriku prevede vojsku. Sardiniju je držao Marko Kota, Siciliju Marko Katon, a Afrika je
trebalo da kockom pripadne Tuberonu. Čim su Karalitani čuli da im šalju Valerija, oni su, još
dok nije krenuo iz Italije, po svojoj volji Kotu iz grada izbacili. Ovaj preplašen, jer je shvatio
da se sva provincija slaže, pobježe iz Sardinije u Afriku. Katon je na Siciliji stare ratne
brodove popravljao, a nove je gradovima nametnuo. To je činio uz veliku revnost. Među
Lukanima i Brutijima, preko svojih legata, obavio je regrutaciju rimskih građana, a od
sicilijanskih gradova zahtijevao je izvjestan broj konjice i pješadije. Kada je te poslove skoro
završio i za dolazak Kurionov čuo, potuži se u skupštini da ga je Gnej Pompej napustio i
izdao, i da je pod najnespremnijim okolnostima preduzeo nepotreban rat. Kada su ga on i
ostali u senatu za to upitali, tvrdio je da je za rat sve priređeno i pripremlje

no. Na ovo se u skupštini potuži i iz provinci

je pobježe.
31. Kada je provincija Sardinija ostala bez uprave, Valerije se dočepao prilike, a to je učinio i
Kurion u slučaju sa Sicilijom pa su s vojskama tamo stigli. T. Tuberon, došavši u Afriku,
našao je u provinciji na vlasti Atija Vara, koji je kod Auksima, kako smo gore istakli,
izgubivši kohorte, odmah iz bijega došao u Afriku i nju, koja je bila bez vlasti, svojevoljno
zauzeo. Pošto je izvršio regrutaciju, stvorio je dvije legije, a za takav poduhvat mu se pružila
prilika jer je poznavao ljude, mjesta i običaje te provincije, budući je prije nekoliko godina,
poslije pretorske službe, tom provincijom upravljao. Tu je spriječio Tuberona, koji je s
lađama došao pred Utiku, da uđe u luku i grad, a nije dozvolio ni da sina, koji je bolestan,
iznese na kopno, već ga je prisilio da digne sidra i da se udalji iz mjesta.
32. Pošto je te poslove obavio, Cezar je odveo vojnike u obližnje municipije, kako bi u ono
preostala vremena prekinuo posao, a sam je krenuo u grad. Sazvavši senat, spomenuo je
nepravde neprijatelja. On je istakao kako nikakvu osobitu čast nije zahtijevao, već je,
iščekujući zakonito vrijeme za konzulat, bio zadovoljan onim što je dostupno svima
građanima. Potpomognut je od deset narodnih tribuna da se o njemu, čak i kao odsutnu, vodi
računa, ali su se tome suprotstavili protivnici, a naročito Katon, koji se veoma žestoko opirao
i prema staroj navici, odugovlačeći besjedu, vrijeme gubio, a i sami konzul Pompej, koji ako
nije odobravao, zašto je dopuštao da se to raznosi, a ako je odobravao, zašto je sprječavao da
se čovjek koristi naklonošću naroda? Oi je istakao svoju strpljivost kada je sa svoje strane
zahtijevao da se vojske raspuste, u čemu bi sam pretrpio gubitak dostojanstva i časti. On
ukaza na ogorčenost neprijatelja koji ono

što od drugog traže, sa svoje strane odbijaju i

vole da se sve poremeti, a da oni vlast i vojsku ne ispuste. Iznio je i nepravdu u preotetim
legijama, a okrutnost i bezobzirnost u ograničavanju prava narodnih tribuna. Napomenuo je i
uslove koje je nudio, a i odgovore koje je očekivao, a koji su odbijeni. On ih je na ove
okolnosti upozorio i zahtijevao da državu pripaze i da zajedno s njim njome upravljaju. Ako
to od straha izbjegavaju, on im neće biti na teret, nego će sam upravljati državom. Pompeju
treba poslati legate na pregovore i ne bojati se onoga što je Pompej malo prije u senatu
izgovorio, da se onima kojima se šalju legati čast ukazuje, a da se strah pokazuje kod onih
koji ih šalju. Čini se da je to svojstvo slabašna i neotporna duha. On pak, kao što je nastojao
da se ističe ratnim poduhvatima, tako želi da prednjači i u pravdi i jednakosti.
33. Senat je odobrio postupak oko slanja le
gata, ali se nisu našli oni koji će biti poslati, najviše zbog straha, pa je svako od sebe odbijao
tu legatsku dužnost. Naime, Pompej je odlazeći iz grada rekao u senatu da će na istoj cijeni
držati one koji budu ostali u Rimu, kao i one koji budu u Cezarevu logoru. Tako su prošla tri
dana u raspravama i isprikama. Pojavio se čak od strane Cezarevih neprijatelja narodni tribun
Lucije Metel da tu stvar razvlači i da ostale odluke, koje god bude naumio da donese, ometa.
Saznavši za njegovu namjeru, pošto je uzalud izgubio nekoliko dana, Cezar, da ne bi ostalo
vrijeme gubio, ne uradivši ono što je bio naumio, krenu iz grada i u onostranu Galiju stiže.
34. Kada je onamo stigao, doznao je da je Pom
pej u Španiju poslao Vibulija Rufa, koga je prije nekoliko dana u Korfiniju uhvatio, a zatim
pustio, a isto tako da je Domicije sa sedam brzih lađa krenuo da osvaja Masiliju, a on ih je u
Igiliju i u Kosanu od privatnika sakupio pa ih je kapunio svojim robovima, slobodnjacima i
koloni

ma. Šaljući pak kući plemenite mladiće, kao le

gate iz Masilije, Pompej ih je na polasku iz grada opomenuo da ne bi nove Cezareve usluge
potisnule sjećanje na njegova stara dobročinstva prema njima. Kada su stanovnici Masilije
saznali za te poruke, zatvorili su Cezaru kapije, a Albike, ljude divljačne, koji su od starine
bili pod njihovom zaštitom i naseljavali brda iznad Masilije, sebi su bili pozvali, žito iz
obližnjih pokrajina i iz svih tvrđava dovukli i kovačnice za oružje u gradu izgradili pa su
zidove, kapije i flotu popravljali.
35. Cezar pozva sebi petnaest prvaka iz Masilije. S njima ugovori da Masiljani ne počinju prvi
rata. Treba da radije slijede ugled cijele Italije, nego da se pokoravaju volji jednog jedinog
čovjeka. Spomenuo je i druge stvarm za koje je smatrao da bi im mogle očuvati zdravu pamet.
Njegovu besjedu legati prenesu kućama i prema senatskoj odluci ovo jave Cezaru: oni znaju
da je rimski narod podjeljen na dva dijela. Ali, ni prema svome sudu ni prema svojim
snagama ne mogu odlučiti koja strana ima veće pravo. Prvaci tih stranaka su Gnej Pompej i
Gaj Cezar, zaštitnici grada, od kojih im je jedan zemlje Volka Arekomika i Helvija javno
predao u posjed, a drugi u ratu savladane Salije izručio i prihode uvećao. Stoga su dužni da
prema njihovim jednakim uslugama i jednakom pažnjom odgovore pa da jednog od njih
protiv drugog ne pomažu, a niti da ih u grad ili luku primaju.
36. Dok se je o ovome između njih raspravljalo, Domicije stiže s lađama u Masiliju pa pošto
su ga primili, postavljen je na čelo grada, a prepuštena mu je i vrhovna uprava u ratu. Prema
njegovoj zapovijesti pošalju flotu na sve strane, a gdje god su mogli, teretne lađe zaustave i u
luku dovedu, na iskoristivši nešto eksera ili građe i sprava, upotrijebe ih za opremu i popra

vak ostalih, a žito, koje se našlo, donesu na jav

no mjesto. Ostala sredstva i opsrkbu zadrže za slučaj opsade grada, ako do toga dođe.
Uvrijeđen ovim nepravdama, Cezar pred Masiliju dovede tri legije pa odluči da za opsadu
grada sagradi kule i zaštitne krovove, a da u Arelatu izgradi dvanaest ratnih lađa. Pošto su one
za trideset dana, od kako se građa počela sjeći, izgrađene i opremljene, a zatim u Masiliju
dopremljene, postavio im je za zapovjednika Decima Bruta, a legata Gaja Trebonija ostavi da
opsijeda Masilijju.
37. Dok je to pripremao i tim rukovodio, po
slao je legata Gaja Fabija sa tri legije, koje je u Narbonu i okolnim mjestima radi zimovanja
bio rasporedio i naredio da se pirinejske šume brzo zauzmu, a njih je u to vrijeme sa svojim
stražama držao legat Lucije Afranije. Ostalim legijama, koje su podalje zimovale, naredi da
idu za njim. Fabije, kao što je bilo zapovijeđeno, iz šume požuri, pa četu, koja je služila kao
zaštita, odbi i ubrzanim maršem prema Afranijevoj vojsci krenu.
38. Poslije dolaska Lucija Vibula Rufa, za
koga je rečeno da ga je Pompej poslao u Španiju, Pompejevi legati Afranije i Petrej i Varon,
od kojih je jedan ovostranu Španiju (sa tri legije, drugi onostranu) od kastulonske šume do
Ane sa dvije legije, a treći od Ane Vetonsko polje i Luzitaniju sa istim brojem legija držao,
između sebe razdijele dužnosti, tako da Petrej iz Luzitanije preko Vetona sa svim četama
prema Afraniju krene, a da Varon sa onim legijama koje je imao cijelu onostranu Španiju
čuva. Pošto su te poslove udesili, Petrej je zatražio konjanike i pomoćne čete iz cijele
Luzitanije, a Afranije od Keltiberije, Kantabra i svih varvara, koji dopiru do okeana. Kada su
ih sakupili, Petrej je brzo preko Vetona stigao u Afriku pa su na zajedničkom sastanku
odlučili da rat vode kod

Ilerde, zbog toga što joj je sami položaj po

godan.
39. Afranije je, kao što je gore spomenuto, imao tri legije, a Petrej dvije, a osim toga oko
osamdeset koharata naoružanih dugačkim štitom iz ovostrane provincije, i lakim štitom iz
onostrane Španije, i oko pet hiljada konjanika iz obadvije provincije. Cezar je poslao šest
legija u Španiju i to pomoćne čete pješaka, kao i tri hiljade konjanika koje je imao u svim
ranijim ratovima, a uz to i iz Galije isti toliki broj, koju je sam bio pokorio, i to poimenično
najodličnije i najhrabrije iz svih država. Tu su bili i iz najuglednijih porodica Akvitani i
brđani, koji dopiru do provincije Galije. Bio je čuo kako Pompej sa legijama preko
Mauretanije putuje za Španiju i kako će naskoro stići. U isto vrijeme od vojničkih tribuna i
centuriona uzajmio je novaca pa ih je vojsci podijelio. Učinivši tako postigao je dvije stvari,
jer je zalogom privezao srca centuriona, a obilnim darivanjem povratio naklonost vojnika.
40. Fabije je preko pisama i glasnika nastojao da pridobije naklonost susjednih država. Na
rijeci Sikoru sagradio je dva mosta, koji su bili udaljeni četiri hiljade koraka. Preko tih
mostova slao je stočnu hranu, jer je ono što je preko rijeke bilo bio potrošio. Skoro to isto, i s
istoga razloga, činile su i vođe Pompejeve vojske pa su se često između sebe ogledali u
konjičkim bitkama. Kada su ovamo, prema svakodnevnoj navici, sakupljačima stočne hrane
kao zaštita došle preko bližeg mosta dvije Fabijeve legije i prešle rijeku, a komora ih i cijela
konjica pratila, iznenada se uslijed sile vjetra i velike vode most provalio pa je preostala sila
konjanika ostala odsječena. Kada su to Petrej i Afranije opazili, prema nanosu i pleteru što ih
je rijeka nosila, Afranije je brzo preko svoga mosta, koji je mmao vezu sa gradom i logo

rom, četiri legije i cijelu konjicu prebacio i

pošao u susret dvjema Fabijevim legijama. Kada je javljeno za njegov dolazak, Lucije Plank,
koji je komandovao legijama, natjeran nevoljom zauze gornji položaj pa postroji bojni red na
dvije suprotne strane da ga konjica ne bi mogla opkoliti. Takav sukob, koji je brojčano bio
neravan, odolio je velikim naletima legija i konjice. Kada su konjanici započeli bitku,
znakove dviju legija su i jedni i drugi izdaleka opazili, a njih je Gaj Fabije preko udaljenog
mosta bio poslao našim u pomoć, pošto je nagađao da će se dogoditi ono što se i dogodilo,
naime da će se vođe protivnika koristiti prilikom i srećom sudbine da naše prikliješte.
Njihovim dolaskom borba prestade, pa obojica povukoše svoje legije u logor.
41. Za ta dva dana Cezar sa devet stotina ko
njanika, koje je sebi kao zaštitu bio ostavio, stiže u logor. Most, koji je nevrijeme bilo
razorilo, bijaše skoro popravljen, pa naredi da se preko noći dovrši. Upoznavši se lično sa
položajem mjesta, ostavi šest kohorata kao zaštitu mostu i logoru, a takođe i svu komoru, pa
sutradan ustrojivši trostruki bojni red, sa svim četama krenu u Ilerdu te se pod Afranijevim
logorom zaustavi i tu malo pod oružjem počeka, pa na ravnom mjestu pruži mogućnost za
borbu. Kada se prilika ukazala, Afranije izvede čete pa ih nasred brežuljka ispod logora
postroji. Pošto je Cezar uvidio da do Afranija stoji da li će se bitka zametnuti, odlučio je da na
razmaku od oko četiri stotine koraka od podnožja brda postavi logor, a da se ne bi vojnici,
obavljajući posao, u slučaju iznenadna napada neprijatelja prepali, i posao im bio ometen,
zabranio je da se utvrdi nasipom, jer bi se tako isticao pa bi se izdaleka mogao vidjeti. Ali je
zato naredio da se s prednje strane prema neprijatelju izvede jarak od petnaest stopa. Prvi i
drugi

bojni red ostao je pod oružjem, kao što je s po

četka bilo određeno, a poslije njih treći bojni red je potajno preuzeo posao. Tako je sav posao
završen ranije nego što je Afranije shvatio da se logor utvrđuje. Cezar je pred veče povukao
legije iza ovog jarka i tu je pod oružjem dotičnu noć proveo.
42. Slijedećeg dana zadrža cijelu vojsku iza nasipa i pošto se građa izdaleka morala tražiti,
ostane zasad na istom načinu gradnje pa je pojedine strane logora dao pojedinim legijama da
ih osiguraju i naredio da se iskopaju jarci iste veličine, a ostale legije pod oružjem, ali bez
prtljage postrojio je prema neprijatelju. Afranije i Petrej i radi zastrašivanja, a i radi ometanja
posla, izveli su svoje čete na najniže dijelove brda i izazivali na borbu. Ni zbog toga Cezar
nije prekidao posla, uzdajući se u zaštitu triju legija i utvrđeni jarak. Oni se nisu dugo
zadržali, a nisu podalje ni od podnožja krenuli, već su čete u logor povratili. Trećeg dana
Cezar logor nasipom utvrdi, a ostale kohorte, koje je bio ostavio u ranijem logoru, kao i
prtljaga, naredi da se prebace do njega.
43. Između grada Ilerde i obližnjeg brežuljka, gdje su Petrej i Afranije imali logor bila je
ravnica od oko tri stotine koraka, i na njemu, gotovo na sredini, malo izdignutiji brežuljak.
Ako bi ga Cezar zauzeo i utvrdio, nadao se da će neprijatelje odsjeći od grada i mosta i
dobavljanja sve hrane, koju su dovozili u grad. Uzdajući se u to, izvede iz logora tri legije pa
ih na pogodnim mjestima postavi u bojni red i zapovjedi izabranim momcima jedne legije da
potrče i onaj brežuljak zauzmu. Doznavši za to, Afranijeve kohorte, koje su bile na straži pred
logorom, brzo su kraćim putem poslate da isto mjesto zauzmu. Otvori se borba, i pošto su
Afranijevi vojnici ranije na brežuljak stigli, naši budu odbijeni, a kada su drugi pritekli u

pomoć, natjerani su da okrenu leđa i da se po

vuku prema bojnim znakovima legije.
44. Kod tih vojnika je bio takav način borbe
da su uz silan juriš prvo potrčali i mjesto odvažno zauzeli, ali svoje bojne redove nisu naročito
držali, već su se razrijeđeno i raštrkano borili, pa ako bi bili potisnuti, smatrali su da nije
sramota leđa okrenuti i s mjesta se povući. Ratujući neprestano sa Luzitancima i ostalim
varvarima, navikli su na nekakav varvarski način borbe pa se tako događalo da vojnik, koji u
nekim mjestima duže proboravi, poprimi i naviku te okoline. Takav način borbe je naše, koji
na to nisu bili navikli, zbunio, pa su mislili da će ih pojedinci, koji budu sa strane istrčavali,
opkoliti i da treba da sami svoje bojne redove sačuvaju, da od bojnih znakova ne odstupaju i
da bez teške muke ono mjesto, koje su bili zauzeli, ne napuštaju. Stoga, kada su se odabrani
momci zbunili, legija, koja se na onom mjestu bila zaustavila, nije se održala nego se na
obližnji brežuljak povukla.
45. Cezar je, pošto se gotovo cijela legija
preplašila, a to se dogodilo mimo očekivanja i običaja, svoje ohrabrio i devetu legaju u pomoć
doveo, a neprijatelja, koji je neuobičajeno i žestoko naše progonio, suzbio, pa ga natjerao i da
leđa okrene i da se prema gradu Ilerdi povuče i pod bedemom zaustavi. Ali vojnici devete
legije, nošeni oduševljenjem, u nastojanju da poprave sramotu, neoprezno su progonili
neprijatelja koji je bježao i podaleko ušli u neravno mjesto pod brdom, na kome je smješten
grad Ilerda i tu se zaustavili. Kada su htjeli da se odatle povuku, oni su ponovo sa povišeg
mjesta naše potiskivali. Mjesto je bilo previše strmo i sa obje strane okomito i toliko se u
širinu pružalo, da su ga ispunile tri postrojene kohorte pa se sa strana nije mogla uputiti
pomoć, a ni konjanicima, koji su bili u nevolji, biti od ko
risti. Od grada se naime pružao strm teren s
neznatnim uzvišenjem u dužinu od oko četiri stotine koraka. Ovuda je trebalo da se naši
povuku, pošto su, nošeni oduševljenjem, neoprezno ovamo bili krenuli. Na tom se mjestu,
zbog tijesna prostora neprikladna vodila borba, a opet stoga što su se pod samim podnožjem
zaustavili, nijedna strijela nije uzalud na njih bačena. Ipak su se hrabrošću i strpljivošću
odupirali i sve udarce podnosili. Onima su se čete pojačavale i kohorte iz logora kroz grad
često u pomoć slale, kako bi zdravi nastupili umjesto iznurenih. Cezar je bio prisiljen da to
isto učini pa da, uputivši kohorte na isto mjesto, iznemogle povuče.
46. Kada se na taj način pet časova nepre kidno vodila borba i naši od velikog broja žestoko
bili potisnuti, potrošivši sva koplja, trgnu mačeve pa izvrše juriš na kohorte u pravcu brda i
pošto su manji broj oborili, ostale prisile da se okrenu. Pošto su kohorte pomakli pod bedem,
a na ponekom mjestu zbog straha potjerali i u grad, našim je data prilika da se lako povuku.
Naša pak konjica, sa obje strane, iako se zaustavila na obroncima i slabijim položajima, ipak
se popela hrabro na vrh brežuljka pa je projahavši između dva bojna reda pružila našim
priliku za pogodnije i bezbjednije povlačenje. Tako se borba vodila uz prsmjenljivu sreću. Pri
prvom sukobu palo je oko sedamdeset naših, a među njima Kvint Fulginije, centurion prvog
reda kopljanika četrnaeste legije, koji je zbog vanredne hrabrosti od najnižih redova dospio do
ovoga položaja. Ranjeno je više od šest stotina vojnika. Od Afranijevih ljudi poginuo je Tit
Cecilije, centurion primipila, a ,j, osim njega četiri centuriona i više od dvije stotine vojnika.
47. Ali o borbi toga dana vladalo je takvo mišljenje da su i jedni i drugi izašli kao jači:

Afranijevi vojnici što su se, prema ocjeni svih,

slabiji, izbliza tako dugo držali i navalu naših zadržali, a zatim i što su u početku zauzeli
mjesto i brežuljak, koji je bio i uzrok borbe pa su naše prisilili da kod prvog sukoba okrenu
leđa; a naši opet što su se na neravnu i neravnopravnu položaju sukobili pa su ipak pet časova
borbe izdržali i što su se sa isukanim mačevima na brdo popeli, što su protivnike natjerali da
sa višeg položaja leđa okrenu, a onda su ih satjerali u grad. Oni su onaj brežuljak, za koji se
borba vodila, jakim utvrđenjima osigurali i tu stražu postavili.
48. Dva dana docnije, otkako se to zbilo, do
godila se velika nesreća. Desilo se naime toliko nevrijeme da nije poznato da su u tim
krajevima bile veće vode. Tada je dakle sa svih brda snijeg provalio pa se preko najviših obala
rijeke voda razlila i oba mosta, koje je Gaj Fabije bio napravio, za jedan dan srušila. Taj udes
je Cezarevoj vojsci donio velike nevolje. Pošto se logor, kako je ranije navedeno, nalazio
između dvije rijeke, Sikora i Cinge, na prostoru od trideset hiljada koraka a ni preko jedne se
nije moglo preći, svi su za nevolju bili zadržani na ovom uskom prostoru. Ni države koje su s
Cezarem bile sklopile prijateljstvo nisu mogle dostaviti žito, niti su se oni koji su radi
dobavljanja stočne hrane bili podalje odmakli, opkoljeni rijekama, mogli povratiti, a ni veliko
mnoštvo namirnica koje je stizalo iz Italije i Galije nije moglo prispjeti u logor. Situacija je
bila veoma teška, jer niti je žita bilo u magacinima, niti je drugo još bilo sazrelo, a države su
bile iscrpljene, pošto je Afranije gotovo sve žito prije Cezareva dolaska u Ilerdu bio dovezao,
a ako je štogod i preostalo, Cezar je ranijih dana bio potrošio. Stoku, koja je u toj oskudici
mogla biti od pomoći, susjedne su države zbog rata podaleko uklonile. One što su radi stočne

hrane ili žita bili krenuli progonili su

lako naoružani Luzitani i vješti ovim predjelima iz ovostrane Španije lako naoružani
kopljanici. Njima je bilo lako preplivati rijeku, jer je kod svih njih običaj da bez mješina ne
idu u vojsku.
49. A Afranijeva vojska je imala svega u izobilju. Ranijih dana su se pobrinuli i dobavili
mnogo žita, mnogo ga je dovezeno i iz cijele provincije, a i stočne hrane je bilo u velikom
izobilju. Most preko Ilerde je pružao mogućnost za sve ove nabavke i to bez ikakve opasnosti,
a mjesta preko rijeke, kuda Cezar uopšte nije mogao prići, bila su sigurna.
50. Ove vode su se zadržale više dana. Cezar je pokušao da mostove iznova načini, ali niti mu
je to dopuštala veličina rijeke, niti su dozvoljavale neprijateljske kohorte raspoređene uz
obalu. To im je bilo lako sprječavati kako zbog prirode same rijeke i veličine vode, tako i
stoga što su se strijele bacale sa svih obala na jedno mjesto, i to usko, pa je bilo teško u isto
vrijeme na veoma brzoj rijeci i posao obavljati i strijele izbjegavati.
51. Afraniju je javljeno da se mnogi transport, koji se kretao prema Cezaru, na rijeci
zaustavio. Tamo su bili stigli strijelci iz Rutena, konjanici iz Galije sa mnogo kola i velikom
prtljagom, kao što je to galski običaj. Pored toga, bilo je oko šest hiljada ljudi svake vrste sa
robovima i slobodnjacima, ali bez ikakva reda i bez ikakve određene komande, gdje je svako
radio po svojoj pameti i svi su putovali bez straha, kao da je mirno doba i putovanje
dozvoljeno. Tu je bilo dosta časnih momaka, sinova senatora i onih viteškog staleža, bilo je
državnih poslanstava, a bilo je i Cezarevih legata. Sve su njih rijeke zadržale. Afranije je, da
bi ih savladao, krenuo noću sa cijelom ko

njicom i tri legije pa poslavši naprijed konja

nike, napao je na njih kada se nisu nadali. Gali ipak konjanike brzo spreme i bitku zametnu.
Oni su, dok se borba mogla voditi na ravnoj nozi, iako malobrojni, zaustavili veliki broj
neprijatelja, ali, kada su se bojni znakovi legija počeli približavati, izgubivši manji broj
vojnika, povukoše se na obližnja brda. Ovo vrijeme bitke imalo je veliki značaj za spas naših.
Dočepavši se naime prilike, povukoše se na više položaje. Toga dana je poginulo oko dvije
stotine strijelaca, malo konjanika i nešto manji broj sluga i prtljage.
52. Zbog svih ovih okolnosti cijena namir
nica je dakle rasla. A ta pojava otežava situaciju ne samo u danom momentu zbog oskudice,
već i zbog straha za budućnost. I već je cijena žita po jednom modiju bila dostigla cijenu od
pedeset dinara, a oskudica u hrani smanjila i snagu vojnika. Nevolje su se iz dana u dan
povećavale i za nekoliko dana došlo je do velike promjene, sreća se okrenula, pa su naši bili
pogođeni oskudicom u osnovnim stvarima, a oni su obilovali svim i svačim pa su se i jačim
smatrali. Cezar je od onih država s kojima je bio ugovorio prijateljstvo, pošto je količina žita
bila mala, zahtijevao stoku pa je u udaljenije države slao sluge, a sam je postojeću oskudicu
podnosio na način kako je mogao.
53. O ovome su Afranije, Petrej i njihovi
prijatelji, ali obimnije i kićenije svojim u Rim pisali. Uz to su se i mnoge glasine dodavale pa
je gotovo izgledalo da je rat završen. Uslijed takvih pisama i glasina, koje su u Rim doprle,
nastala je velika trka prema Afranijevoj kući i počela su velika čestitanja, a mnogi su iz Italije
krenuli Gneju Pompeju, neki da bi mu prvi takvu vijest donijeli, a drugi da ne bi izgledalo da
su iščekivali kraj rata, ili da su između svih najposljednji došli.

54. Kada je situacija postala kritična i ka

da su sve puteve zaposjeli Afranijevi pješaci i konjanici, a mostovi se nisu mogli dovršiti,
Cezar naredi vojnicima da grade lađe, a na tak vu vrstu ga je naučilo iskustvo ranijih godina u
Britaniji. Donji dijelovi i prva rebra pravljeni su od lake građe, a ostali trup lađa, koji je od
pruća ispleten, prevlačili su kožom. Kada su bile završene, spojivši kola, noću ih je odvozio
dvadeset i dvije hiljade koraka daleko od logora pa tim lađama preveze preko rijeke vojnike i
iznenada zauze brežuljak koji je dopirao do obale. On ga brzo, prije nego što su se protivnici
dosjetili, utvrdi. Docnije ovamo prebaci legiju pa sa obje strane most, koji je bio započeo, za
dva dana završi. Tako osigura sebi bezbjedno hranu i one koji su bili radi hrane krenuli, a
poče i da rješava prehrambene
probleme.
55. Istoga dana prebaci preko rijeke veliki broj vojnika. Oni su iznenada napali na nabav ljače
stočne hrane pa su bez ikakva straha navalili na njih, koji su se raštrkali. Tu su zarobili veliki
broj tegleće marve i ljudi, a kada su kohorte, naoružane lakim štitovima, došle u pomoć, one
su se znalački podijelile na dvije strane, jedni da budu zaštita plijenu, a drugi da se
suprotstave onim koji su dolazili, i da ih protjeraju. Jednu kohortu, koja je neoprezno prije
ostalih ispred bojnog reda bila istrčala, odvojenu od ostalih opkole i pobiju pa se zdravi i
čitavi sa velikim plijenom preko istog mosta u logor povrate.
56. Dok se to kod Ilerde događalo, Masiljani, koristeći savjet Lucija Domicija, spreme
sedamnaest ratnih lađa, od kojih je jedanaest bilo pokriveno. Uz ovo dodaju mnogo manjih
lađa, kako bi se samim mnoštvom naša flota prestrašila. Tu ukrcaju veliki broj strijelaca, a
isto tako i Albika, na koje je ranije ukazano, pa ih veli

kim nagradama i obećanjima oduševe. Domicije

neke lađe zatraži za sebe pa ih ispuni kolonima i pastirima koje je sa sobom bio doveo. Pošto
je flota bila sasvim opremljena, uz veliko pouzdanje krenu prema našim lađama, kojima je
komandovao Decim Brut. One se zaustaviše pred ostrvom koje se nalazi prema Masiliji.
57. Brut je bio prema broju brodova daleko
slabiji. Ali je Cezar toj floti dodijelio veoma hrabre momke, odabrane iz svih legija, borce
prvih redova i centurione, koji su za se takvu službu tražili. Oni su bili pripremili željezne
kuke i motke, i oboružali se velikim brojem kopalja, kuka i ostalih vrsta oružja. Stoga, kada
su doznali za dolazak neprijatelja, svoje lađe iz luke izvedu i s Masiljanima se sukobe. Borba
je vođena s obje strane ljuto i krvavo. Albici, kao surovi ljudi i gorštaci i u oružju izvježbani,
nisu u hrabrosti našim mnogo ustupali i tek što su se odlučili za borbu, palo im je na um
nedavno obećanje Masiljana, a Domicijevi pastiri, potaknuti nadom na slobodu, nastojali su
da pred očima gospodara pokažu svoje
junaštvo.
58. Sami Masiljani, pouzdavši se i u brzinu
lađa i u sposobnost kormilara, poigravali su se s našim i nisu prihvatali njihov napad, i dokle
god im je bilo omogućeno da se koriste širokim prostorom, isturivši bojni red u dužinu, trudili
su se da naše opkole ili da sa više lađa napadnu na jednu, ili ako budu mogli da našim hitro
ploveći polome vesla. Kada su bliže prišli, okanili su se sposobnih kormilara i izvođenja šala i
pribjegli su junaštvu brđana. Naši su se koristili i manje izvježbanim veslačima i manje
vještim kormilarima, koji su iznenada sa teretnih lađa prebačeni, pa štaviše nisu znali ni
nazive opreme, a uz to im je smetala i sporost i težina lađa. One su naime pravljene na brzinu
od sirove građe pa nisu ima

le iste koristi od brzine. Stoga, kada se uka

zala prilika da se iz blizine bore, ravnodušno su po jednu lađu suprotstavljali dvjema, pa bi se,
bacivši željeznu kuku i dohvativši obje lađe, na dvije strane borili i na neprijateljske lađe
prelazili. A kada je veliki broj Albika i pastira poubijan, jedan dio *lađa potope i neke sa
ljudstvom zarobe, a ostale u luku natjeraju. Toga dana propalo je devet masilijanskih lađa sa
onim koje su bile zarobljene.
59. Kada se to Cezaru u Ilerdu javilo, istovremeno se i sreća, pošto je izgrađen most, brzo
izmijenila. Oni, prestrašeni hrabrošću konjanika, nisu se tako slobodno i odvažno kretali, a i
inače se od logora nisu mnogo udaljavali, kako bi se mogli przo povući. Na uskom prostoru
su nabavljali stočnu hranu, a inače su na dužem prostoru izbjegavali straže i konjičke jedinice,
pa ako bi pretrpjeli kakvu štetu ili izdaleka vidjeli konjicu, sa sred puta bi, odbacivši tovare,
odbjegli. Na kraju bi i po više dana propustili pa bi mimo svake navike odlučili da noću idu
po stočnu hranu.
60. U međuvremenu mu Oscensi i Kalaguritani, koji su Oscensima bili dodijeljeni, pošalju
legate i obećaju da će izvršiti ono što je naređeno. Njih su slijedili Tarakoni i Jacetani i
Ausetani, a poslije nekoliko dana Ilurgavoni, koji dopiru do rijeke Hibera. On od svih zatraži
da ga u žitu pomognu. Ovi obećaju, pa svu tegleću marvu, sakupivši je sa svih strana,
dopreme u logor. Njemu priđe i kohorta Ilurgavona, pošto je doznala za državnu odluku, pa
prenese s položaja bojne znakove. Ubrzo se situacija jako izmijeni. Pošto je most izgrađen,
sklopljeno je prijateljstvo sa pet velikih država i riješene prehrambene brige, a ugasile su se i
glasine o pomoći legija za koje se govorilo da preko Mauritanije dolaze s Pompejem. Mnoge

udaljenije države su se od Afranija odmetnule

i Cezarevo prijateljstvo prihvatile.
61. Takvim događajima protivnici su bili
veoma prestrašeni, a Cezar, da ne bi uvijek morao da uz veliko obilaženje šalje konjicu preko
mosta, dočepao se zgodna mjesta pa je odlučio da iskopa više jaraka, trideset stopa u širinu,
pomoću kojih bi odvratio jedan dio Sikora i na toj rijeci stvorio plićak. Kada je to bilo skoro
gotovo, Afranije i Petrej se jako poboje da ne budu potpuno odsječeni od nabavke žita i stočne
hrane, pošto je Cezar u konjici bio mnogo jači. Stoga odluče da se sami udalje iz mjesta i u
Keltiberiju rat prenesu. Toj odluci je išla u prilog čak i ta okolnost što su se dvije suprotne
stranke, koje su u ranijem ratu kao države stajale uz Lucija Sertorija, pošto su pobijeđene,
bojale imena i vlasti odsutnog Pompeja, pa su s njim ostale u prijateljstvu i, obasute
dobročinstvima, cijenile ga. Cezarevo ime je kod varvara bilo manje poznato. Ovdje su veliku
konjicu i velike pomoćne čete iščekivali i mislili da će u svojim mjestima preko zime rat
voditi. Kada je taj zaključak donesen, narede da se na čitavoj rijeci Hiberu lađe sakupe i u
Oktogesu dotjeraju. To je bio grad podignut na Hiberu i udaljen od logora trideset hiljada
koraka. Narede da se na ovom mjestu napravi na rijeci most od povezanih lađa, da se preko
rijeke Sikora prevedu dvije legije i da utvrde logor nasipom od dvanaest stopa.
R2. Kada je to Cezar preko uhoda saznao, uz
najveći napor vojnika nastavio je i danju i noću započeti posao u odvraćanju rijeke i dotle je
stvatz bio doveo da su se konjanici, iako se to teško i mučno izvodilo, ipak mogli i usuđivali
se da prelaze rijeku, a pješaci su zaista samo ramenima i vrhovima prsa izvirivali, pa su kako
zbog dubine vode, tako i zbog brzine rijeke bili spriječeni da prelaze. Ali ipak, gotovo u

isto vrijeme javljeno je da je most na Hiberu sko

ro sagrađen, a otkriven je i plićak na Sikoru.
63. Oni su dakle smatrali da im na putu treba više požuriti. Stoga, ostavivši u Ilerdi dvije
pomoćne kohorte kao posadu, pređu Sikor sa svim četama i spoje s logorom dvije legije, koje
su ranijih dana bili preveli. Cezaru nije preostalo ništa drugo već da protivničku vojsku
konjicom uznemiruje i da je nagriza. Njegov je naime most imao dugačak zaobilazni put, pa
su oni mnogo kraćim putem mogli da stignu do Hibera. Konjanici, koje je on poslao, pređu
rijeku, i kada su oko treće straže pokrenuli logor, iznenada se pokažu nadomak zadnje čete, pa
započnu da je velikom masom opkoljavaju i da joj put onemogućavaju.
64. U ranu zoru opaženo je sa gornjih položaja, koji su bili vezani uz Cezarev logor, kako
naša konjica u borbi žestoko potiskuje njihove zadnje redove i pokatkada i zadnju četu
sustiže, a onda je prekida, pa se zatim bojni znakovi nose i uz napad svih kohorata naše
tjeraju, da bi naši neprijatelja, kada se okrene, ponovo progonili. Po cijelom dakle logoru
vojnici su naokolo stajali i žalili se što im neprijtelj iz ruku izmiče, i što se rat za nevolju duže
vodi, pa su centurionima i vojnim tribunima prilazili i preklinjali ih da Cezaru stave do znanja
da ih ne štedi od truda i opasnosti, pošto su spremni, mogu i smiju da pređu rijeku onuda kuda
je konjica prevedena. Cezar ganut njihovim molbama i riječima, mada se bojao da vojsku
izvrgne tolikoj sili rijeke, ipak je smatrao da treba pokušati i steći iskustvo. Stoga naredi da se
iz svih centurija izaberu slabiji vojnici koji su izgledali da im duh i snaga ne mogu izdržati.
On ih sa jednom legijom ostavi u logoru kao zaštitu. Ostale legije izvede bez prtljage, pa
postavivši i gore i dolje na rijeci veliki broj tegleće marve, prevede

vojsku. Manjem broju ovih vojnika voda je istrgla

oružje, te su oni sami od strane konjice prihva

ćeni i izvlačeni, tako da niko nije nastradao. Prebacivši vojsku zdravu i čitavu, ustroji čete i
poče da stvara trostruki bojni red. A kod vojnika je vladala takva želja, da su, prevalivši put u
opsegu od šest hiljada koraka, a zadržao ih je i prelaz na rijeci, prije devetog časa sustigli one
koji su bili krenuli oko treće straže.
65. Kada ih je Afranije sa Petrejem izda
leka opazio, prestrašio se od nove pojave pa se na višim položajima zaustavio i bojni red
postrojio. Cezar je na poljima oporavio vojsku da ne bi umorna stupila u borbu, a one koji su
pokušali da idu naprijed, progonio je i zaustavljao. Oni u nevolji postave logor prije nego su
bili odlučili. Nadomak njih bila su brda, a pet hiljada koraka odatle pružali su se teški i tijesni
putevi. Oni su željeli da uđu u ta brda i da izbjegnu Cezarevu konjicu pa su, smjestivši posade
u klancima, ometali vojsci prolaz, a sami su bez opasnosti i straha preveli svoje čete preko
Hibera. Oni su to morali pokušati i na svaki način ostvariti, ali umorni od borbe cijeloga dana,
i naporna putovanja, odgode stvar za idući dan. Cezar je takođe postavio logor na obližnjem
brežuljku.
66. Oko pola noći, pošto su konjanici pohva
tali one koji su radi nabavljanja vode od logora bili podalje odmakli, Cezar je obaviješten da
vođe protivnika u tišini izvode čete iz logora. Kada je to saznao, naredi da se dade znak i da se
po vojničkom običaju pozove da se stvari kupe. Oni, čuvši viku, a bojeći se da ne bi pod
teretom noću bili prisiljeni da se sukobe ili da ih Cezareva konjica u klancu ne zaustavi,
odustanu od putovanja i čete u logoru zadrže. Idućeg dana Petrej sa malim brojem konjanika
krenu potajno da ispita mjesta. To se isto dogodi sa

strane Cezareva logora. Poslat je Lucije Deci

dije Saksa sa malim brojem ljudi da ispitaju prirodu mjesta. I jedan i drugi su svojim isto
javili: da najprije predstoji pet hiljada koraka poljskog puta, a zatim se nadovezuju strma i
brdovita mjesta pa ko bude prvi zauzeo taj klanac, taj neće imati nikakve muke da onemogući
neprija
telja.
67. Petrej i Afranije su raspravljali u skupštini i proučavali vrijeme za pokret. Većina je
smatrala da se noću putuje i da se može do klanca stići prije nego se misli. Drugi su tvrdili da
se prošle noći u Cezarevu logoru čula vika pa su izveli zaključak da se odatle potajno ne može
krenuti. Cezareva konjica noću opkoljava pa sva mjesta i puteve zaposijeda. Noćne borbe
treba izbjegavati, jer je prestrašen vojnik u građanskom ratu navikao da više razmišlja o
strahu, nego o obavezi. Po danu, pred očima svih, pojavi se stid, a tome mnogo doprinosi i
prisutnost vojnih tribuna i centuriona pa ta okolnost vojnike obuzdava i na dužnost obavezuje.
Stoga treba da se na svaki način preko dana povede borba, pa iako se pretrpi nekakav poraz,
ipak veći dio vojske, sačuvan, može da zauzme mjesto koje želi. Ovakvo mišljenje je u
skupštini pobijedilo pa odluče da idućeg dana u ranu zoru krenu.
68. Pošto je Cezar ispitao krajeve, a zora na nebu zabijelila, izvede sve čete iz logora pa
povede vojsku dalekim zaobilaznim krajem, jer nije bilo nikakva određenog puta. Naime oni
putevi koji su se pružali do Hibera i Oktogese, bili su zaposjednuti nasuprot postavljenom
neprijateljskom logoru. Trebalo mu je da pređe kroz veoma velike i teške doline, a stijene,
koje su se na mnogim mjestima strmo ispriječile, otežavale su putovanje pa se oružjem za
nevolju preko ruku predavalo, a vojnici bez oružja, pomognuti jedni od drugih, prevalili su
dobar dio puta,
ali taj napor niko nije odbijao, pošto su sma
trali da će svim tim naporima doći kraj ako uspiju neprijatelja od Hibera odvojiti i
onemogućiti mu dobavljanje žita.
69. S početka su Afranijevi vojnici veselo
istrčavali iz logora da bi ih vidjeli, pa su našim upućivali pogrdne riječi: kako su zbog
nedostatka najnužnije hrane prisiljeni da bježe i da se u Ilerdu vraćaju. Put je naime bio
drukčiji od predviđenog pa je izgledalo da idu u suprotnom pravcu. Njihove vojskovođe su
svoju odluku da se u logoru zadrže hvalama uznosili, a tome njihovu mišljenju je mnogo išlo
u prilog što su vidjeli da su na put krenuli bez tegleće marve i prtljage i što su se uzdali da se
oskudica ne može više podnositi. Ali kada su opazili da vojni odred skreće malo nadesno i
shvatili da su prvi došli iznad položaja logora, niko nije bio tako spor ili se izvlačio da ne bi
smatrao da odmah mora izaći iz logora i potrčati u susret. Dat je poziv na oružje i sve čete,
osim maloga broja kohorata, koje su ostavljene kao zaštita izađu, i pravo prema Hiberu
putovanje usmjere.
70. Sva je borba bila skoncentrisana na br
zinu i ko će od njih dvojice prije osvojiti klance i brda. Cezarevu vojsku su zadržavali teški
putevi, a Cezareva konjica je u progonu zaustavljala Afranijeve odrede. Afranijevi su vojnici
ipak dospjeli u nezgodnu situaciju, jer ako bi se prvi dočepali brda prema kojim su nastupali,
oni bi lično opasnost izbjegli, ali ne bi mogli sačuvati prtljage cijele vojske, kao ni kohorte
koje su ostale u logoru, pošto ih je Cezareva vojska opkolila, pa im se ni na koji način pomoć
nije mogla pružiti. Cezar je put prije prešao, pa se sa velikih litica dograbio ravnice na KOI'OJ
je, nasuprot neprijatelju, postavio bojni red. Kada je Afranije vidio da je konjica potisnula
zadnji bojni red i da je neprijatelj pred

aim, dohvatio se nekakva brežuljka i tu se za

ustavio. S toga mjesta je poslao četiri kohorte vojnika naoružanih lakim štitovima u planinu,
koja je bila svima na vidiku, i najviša. Natjeravši vojnike, naredio je da je brzim trkom
zauzmu s tom namjerom da i sam u onom pravcu sa svim četama požuri pa da, promijenivši
put, preko grebena u Oktogesu stigne. Kada su vojnici, naoružani lakim štitovima, krenuli
prema njoj krivudavim putem, opazila ih je Cezareva konjica pa je napala kohorte. Lako
naoružani, nijedan časak nisu mogli da odole sili konjanika, već su svi, opkoljeni, naočigled i
jedne i druge vojske poubijani.
71. Pružila se prilika da se stvar dobro izvede. I zaista, Cezaru nije promaklo to da se vojska
prestrašena, pošto je pred očima doživjela tolike poraze, može zadržati, osobito kada se,
odasvud opkoljena konjicom, sukobila na neravnu i otvorenu mjestu pa je to sa svih strana od
njega živo zahtijevala. Dotrčali su legati, centurioni i vojni tribuni: da ne oklijeva da bitku
zametne. Duh svih vojnika je potpuno na visini. A Afranijevi su vojnici, naprotiv, u mnogo
čemu pokazali znakove najvećeg straha: što svojim nisu pritekli u pomoć, što se nisu spustili s
brijega, što su jedva izdržali napad konjanika pa su se, sakupivši na jedno mjesto bojne
znakove, zbili te nisu ni bojne redove ni znakove čuvali. Ako se boji neravnopravna položaja,
Afraniju će se ipak pružiti prilika da se na nekom mjestu bori, pa će morati da se odatle
pomakne, a ne može ni bez vode izdržati.
72. Cezar se nadao i u to da može bez borbe i stradanja svojih vojnika stvar okončati, jer je
protivnicima onemogućio dovoz hrane. Zašto dakle, makar i uz povoljan razvoj borbe, da
neke od svojih izgubi? Zašto da dopusti da budu ranjeni vojnici koji su veoma mnogo
zaslužni? Zašto napokon da iskušava sreću? Osobito kada

za vojskovođu nije ništa manje ako razumom, a

ne mačem pobijedi. Obuzimala ga je i samilost prema građanima kada je vidio da treba da
ginu, a on je želio da uz njih zdrave i čitave cilj postigne. Većina takvu Cezarevu odluku nije
odobravala i vojnici su javno između sebe govorili da, ako se takva prilika za pobjedu
propušta, oni se neće boriti čak i kada Cezar bude htio. On na svojoj zamisli istraja pa se malo
sa onoga mjesta pomače da umanji strah protivnika. Kada se pružila prilika, Petrej i Afranije
se povuku u logor. Pošto je Cezar po brdima rasporedio straže i spriječio svaki put prema
Hiberu, postavi logor što je mogao bliže neprijateljskom logoru.
73. Idućeg dana vođe protivnika su se usko
mešale jer su izgubile svaku nadu na opskrbu hranom i prilazak Hiberu pa raspravljahu o
drugim stvarima. Jedan put je bio ako bi htjeli da se vrate u Ilerdu, a drugi, ako bi išli prema
Tarakonu. Dok su o tome raspravljali, javljeno im je da im naša konjica napada vodonoše.
Saznavši za to, rasporede česte straže konjanika i kohorte krilnih četa, a legionarske kohorte
razmjeste između njih, pa počnu da grade nasip od logora do vode, kako bi se mogli u tvrđavi
i bez straha i bez straže snabdijevati vodom. Taj posao Petrej i Afranije podijele između sebe,
a sami radi završetka posla podalje krenu.
74. Poslije njihova odlaska vojnici su ugra
bili zgodnu priliku za dogovor pa su javno krenuli i ko god je kakva poznanika ili sugrađanina
u Cezarevu logoru imao, tražio ga je i pozivao. Prvo su svi iskazali zahvalnost svima što su ih
jučer od straha poštedjeli, pa su dakle zahvaljujući njima živi. Zatim su pitali može li se u
zapovjednika pouzdati i da li mu se uistinu mogu povjeriti, a požalili su se što to s početka
nisu učinili i što su oružje okrenuli na srodnike i rođake. Takvim razgovorima

potaknuti, tražili su od vojskovođe garanciju

za Petrejev i Afranijev život, kako se ne bi činilo da su kakav zločin zasnovali, a i svoje izdali.
Pošto su to utvrdili, riješe da odmah prenesu bojne znakove i kao legate pošalju Cezaru
centurione prvih redova u cilju mira. U međuvremenu neki dovedu svoje u logor da ih
počaste, a drugi opet odvedu svoje, pa je tako izgledalo da je od dva logora postao jedan.
Mnogi opet vojni tribuni i centurioni dođoše Cezaru pa mu se preporučiše. Isto su to učinili i
prvaci Španije, koje su oni pozvali i na mjestu talaca u svom logoru držali. Ovi su svoje
poznanike i goste pitali na kakav način svaki od njih može dobiti preporuku kod Cezara. Čak
je i mladi Afranijev sin preko legata Sulpicija nastojao da s Cezarem poradi o svom spasu i
spasu svoga oca. Sve je bilo ispunjeno veseljem i radošću, i onih koji su izbjegli tolike
opasnosti, a čini se i onih koji su bez gubitka tolike zadatke izvršili, pa je prema ocjeni svih
Cezar ubrao veliki plod svoje jučerašnje milosti i njegovu su odluku svi odobrili.
75. Pošto su se ti događaji razglasili, Afranije je od preduzetog posla odustao i u logor se
povratio, ali tako spreman da je izgledalo da, kakav god se slučaj dogodi, on će ga mirno i
ravnodušno podnijeti. Petrej ne zaboravi na se, već naoruža sluge, pa je s njima i s pretorskom
kohortom, naoružanom lakim štitovima i sa nešto varvarskih konjanika, svojih štićenika, koje
je običavao da drži uza se radi zaštite, iznenada doletio na nasip, prekinuo vojničke dogovore,
naše od logora otjerao, i one koje je uhvatio, ubio. Ostali su se združili i prestrašeni zbog
iznenadne opasnosti, lijeve su ruke kabanicama omotali, mačeve trgli i tako se od naoružanih
lakim štitovima branili, a pouzdavši se i u blizinu logora, povukli su se u

logor, pa su ih odbranile one kohorte koje su se

nalazile na straži pred kapijom.
76. Kada je to bilo završeno, Petrej pla
čući obiđe manipule i pozva vojnike pa stade preklinjati da ni njega ni njegova odsutnog
zapovjednika Pompeja ne predaju protivnicima na kaznu. Nastade nagla trka prema pretorovu
šatoru. On zatraži da se svi zakunu da neće vojsku ni vojskovođu napustiti niti izdati i da neće
posebno od drugih savjeta primati. Na te se riječi on prvi zakle, a na istu zakletvu natjera
Afranija, pa to nastaviše i vojni tribuni i centurioni, a na isto se zakleše i vojnici, dovedeni po
centurijama. Izdadoše naređenje da se svaki Cezarev vojnik, koji se kod nekog nalazi, preda:
tada ih, pošto su predati, javno u pretorovu štabu ubiju, ali su većinu, oni što su ih primili,
sakrili, pa ih noću preko nasipa pustili. Tako su strah, zadat od vojskovođa, svirepost u
kažnjavanju, i nova obaveza na zakletvu uklonili pomisao na momentanu predaju, izmijenili
duh vojnika i povratili im negdašnji osjećaj za ratovanje.
77. Cezar je naredio da se vojnici protivni
ka, koji su u to vrijeme bili stigli na dogovor, veoma oprezno pronađu i nazad povrate. Ali su
iz sastava vojnih tribuna i centuriona neki svojevoljno kod njega ostali. Njima je on docnije
veliku čast ukazao, pa je centurione u više činove, a rimske vitezove u tribunski čin
unaprijedio.
78. Afranijevi vojnici bili su ometani u
dobavljanju stočne hrane, i do vode su mučno dolazili. Vojnici legionari imali su neku
količinu žita, a bilo im je naređeno da to žito ponesu iz Ilerde za dvadeset i dva dana, dok
vojnici, lako naoružani štitovima, i pomoćne čete nisu imali ništa, jer su im i mogućnosti

za nabavku bile skromne, a tijela nenaviknuta

da nose teret. Stoga ih je svakoga dana veliki broj Cezaru pribjegavao. U takvim teškoćama
situacija se odvijala. Ali, od dvije predložene mogućnosti činilo se da je prihvatljivija ona da
se vrate u Ilerdu, jer su tu bili ostavili malo žita. Nadali su se da će drugu odluku tu razmotriti.
Tarakon je bio poviše udaljen, pa su mislili da se na tom prostoru mogu zbiti mnogi događaji.
Pošto je ova odluka prihvaćena, krenu iz logora. Cezar posla konjicu da napada i ometa
zadnju četu, a sam sa legijama krenu za njom. Nije bilo nijednog momenta, a da se oni
posljednji nisu sa konjanicima sukobljavali.
79. Ovakav je bio način borbe. Lako naoružane kohorte zaokružile bi zadnju četu, a više bi ih
se zaustavilo u ravnici. Ako se trebalo penjati uz brdo, sam prirodni položaj je lako sprječavao
opasnost, jer su sa viših mjesta oni što su bili naprijed otišli, odozgo štitili one koji su se
penjali, a ako bi se kakva dolina ili brežuljak pojavio, pa oni što su bili naprijed otišli, onima
što su zaostali nisu mogli da pruže pomoć, tada bi konjanici sa višeg položaja na protivnike
bacali strijele s leđa, te bi situacija bila jako kritična. Preostalo je bilo da, kada su se na taj
način približili mjestima, narede da se bojni znakovi legija zaustave i da uz veliki nalet odbiju
konjicu, a kada nju potjeraju, da se iznenada trkom spuste u dolinu, pa pošto je tako pređu, da
se ponovo na višim položajima zaustave. Toliko im je dakle bila daleko pomoć njihovih
konjanika, a njihov broj je bio velik, da su ih, pošto su se u ranijim borbama prestrašili,
postavili u srednji red pa ih još i branili, i nikome nije bilo dopušteno da se odvoji s puta da ga
ne bi Cezareva konjica uhvatila.
80. Dok se na takav način vodila borba, polako su i pomalo naprijed stupali, a često bi se

čete na vodu, ali po stočnu hranu niko ne bude

zaustavljali da svojim, kad se ukaže potreba, bu

du na pomoći. Naime, pošto su bili prešli četiri hiljade koraka, a konjica ih žestoko
uznemirivala, prihvate se visoka brda i tu jednim dijelom utvrde logor prema neprijatelju, a
tovar s tegleće marve i ne skinu. Kada su opazili da je Cezarev logor postavljen i šator
namješten, a konjanici poslati radi nabavljanja stočne hrane, brzo se izvuku i oko šestoga časa
istoga dana, nadajući se da će biti zadržavanja, pošto su naši konjanici otišli, krenu na put.
Kada je to Cezar primijetio, ostavivši prtljag krenuo je s legijama za njima, a kao zaštitu
prtljagu ostavio je nekoliko kohorata i naredio da ga oko desetog časa prate nabavljači stočne
hrane i da se konjanici povrate. Konjica se brzo povratila na svakodnevnu dužnost, na putu.
Borba se žestoko vodila kod posljednje čete, tako da su ovi gotovo leđa okrenuli i veliko
mnoštvo vojnika, pa čak i neki centurioni budu ubijeni. Cezareva je vojska napredovala i nada
sve se isticala.
81. Tada dakle, kada im se nije pružila pri
lika ni da pronađu zgodno mjesto za logor, niti da naprijed idu, za nevolju se zaustave, pa
daleko od vode, na mjestu koje je po prirodi bilo nezgodno, logor postave. Ali Cezar, s istih
razloga koji su već gore navedeni, ne upusti se u borbu. I toga dana nije dozvolio da se
postave šatori, kako bi svi za potjeru bili spremniji, bilo da protivnici noću ili danju navale.
Opazivši nedostatak logora, oni su cijele noći šančeve naprijed pomicali i logor logoru
okrenuli. To isto učine idućeg dana u ranu zoru i cijeli dan na taj posao utroše. Ali, koliko su
u poslu napredovali i logor naprijed pomicali, toliko su se više od vode udaljavali pa su
postojećoj nevolji kao lijek dodavali druge nevolje. Prve noći niko iz logora ne izađe da ide
po vodu, a sutradan ostavivši stražu u logoru, izvedu sve

poslat. Cezar je volio da im takvim pakostima

zada udarac pa da se za nevolju odluče na predaju, nego da se upušta u borbu. Ipak je pokušao
da ih nasipom i šancem opkoli i tako što više njihove iznenadne napade zaustavi, misleći da
će se oni u nevolji na taj način pokoriti. A oni, natjerani i oskudicom u stočnoj hrani, a da bi
bili i na putovanju manje opterećeni, narede da se sva tegleća marva pobije.
82. U te poslove i odlučivanja utroše dva dana. Trećeg dana je već dobar dio Cezareva posla
bio uznapredovao. Oni, da bi spriječili dalji rad na utvrđivanju, oko devet časova legije izvedu
i ispod logora bojni red postroje. Cezar povuče s rada legije i naredi da se cijela konjica
sakupi, pa postavi bojni red. Suprotno mišljenju i pričanju svih vojnika, čini se da je borbu
izbjegao pa je veliku štetu pretrpio. A s istih razloga, koji su poznati, ustezao se da povede
borbu, a to tim više što mu kratak prostor, čak kada bi protivnici bili i u bijeg natjerani, ne bi
mogao pomoći za najveću pobjedu. Naime, logor od logora nije bio udaljen više od dvije
hiljade stopa. Od toga su dva dijela zauzela dva bojna reda, a treći je bio otvoren i ostavljen za
pohod i napad vojnika. Ako bi se boj zametnuo, blizina logora pružala bi pobijeđenim brzo
povlačenje u bijegu. S toga razloga je bio odlučio da se odupre onim što nose bojne znakove i
da prvi ne zameće kavge.
83. Afranijev bojni red od pet legija bio je dvostruk, a treće mjesto su držale krilne kohorte u
rezervi, dok je Cezarev bio trostruk, ali su prvi bojni red po četiri kohorte od pet legija držale,
a njih su slijedile po tri rezervne i opet isto toliko drugih iz svake legije. Strijelci i praćkari su
se držali srednjeg reda, a konjica je opkolila bočne strane. Sa tako ustroje

nim bojnim redom izgledalo je da je i jedan i

drugi ostao pri svojoj namjeri: Cezar da ne zameće bitke, ukoliko ne bude prisiljen, a onaj da
Cezara sprječava od posla. Stvar se ipak produžila i bojni redovi su do sunčeva zalaska
zadržani, a zatim su se i jedan i drugi dovukli u logor. Idućeg dana Cezar se spremi da završi
započeta utvrđenja, a oni, ako budu mogli, da pokušaju preći plićak rijeke Sikora. Opazivši to,
Cezar lako naoružane Germane i dio konjanika prevede preko rijeke i na obalama gusto
rasporedi straže.
84. Pritisnuti napokon svim nevoljama, po
što su već četvrti dan držali tegleću marvu bez hrane, a oskudijevali u vodi, drvima i hrani,
zatraže pregovore i to, ako je moguće, na mjestu odvojenom od vojnika. Kada to Cezar nije
usvojio, nego je pristao da, ako žele, javno razgovaraju, Cezaru je predat Afranijev sin kao
talac. Došli su na ono mjesto koje je Cezar izabrao. Dok je i jedna i druga vojska slušala,
Afranije reče: da ne treba da se ljute ni oni sami, a ni vojnici što su htjeli da očuvaju zadanu
riječ prema svome vojskovođi Gneju Pompeju. Oni su već dovoljno odgovorili obavezi i
dosta su muke podnijeli pretrpjevši oskudicu u svemu i svačemu. Sada pak gotovo kao
opkoljenim zvijerima onemogućavaju nam vodu, onemogućavaju kretanje, pa niti tijelo može
podnositi bol, a ni duša sramotu. Stoga priznaju da su pobijeđeni, pa mole i preklinju, ako je
ostalo kakva mjesta za milosrđe, da ne dolaze u situaciju da se laćaju krajnjeg sredstva. To je
izložio što je mogao poniznije i pokornije.
85. Cezar na to odgovori: nikome od svih njih
nije dolikovala ni svađa ni sažaljenje. Svi su pak ostali izvršili svoju dužnost: on dakle na taj
način što se uz dobar izgled, a na zgodnu mjestu i u zgodno vrijeme nije htio u borbu upu

stiti, kako bi za mir sve bilo u redu, a njegova

vojska, koja je podnosila nasilje i čiji su ljudi pobijeni, time što je one koje je držala u vlasti
sačuvala i sakrivala, a vojnici one vojske, koji su lično radili na uspostavljanju mira, što su
smatrali da se treba pobrinuti i oko čuvanja svih života. Na taj način su svi redovi vojske bili
skloni milosrđu, a samo su vojskovođe zazirale od mira i nisu se obazirale na zakon dogovora
i primirja, već su naivne, i u dogovoru prevarene ljude, veoma okrutno poubijali. Ovima se
dakle dogodilo ono što se obično događa ljudima previše naprasitim i bezobzirnim, da se
vraćaju na ono i da silno žele ono što su malo ranije prezirali. On ne zahtijeva da se zbog
njihove poniznosti ili neke vremenske zgode njegova moć podigne, ali želi da se raspuste one
vojske koje su već mnogo godina protiv njega izdržavali. Nije dakle šest legija zbog nekakva
drugog razloga poslato u Španiju, a sedma tu regrutovana, ni tolika i takva flota opremljena, i
poslate vojskovođe iskusne u vojničkom zanatu. Ovi nisu predvidjeli da se Španije pokore, ni
da se okoristi provincija, koja zbog dugotrajnog mira nikakvu pomoć nije tražila. Sve se ovo
već od ranije protiv njega sprema, i protiv njega se stvara nova vrsta vlasti, dok oiaj isti pred
kapijama grada gospodari i toliko godina, kao odsutan, drži dvije najratobornije provinicje.
Protiv njega se mijenjaju i prava magistrata pa se ne šalju u provincije kao uvijek ljudi iz
preture i konzulata, već oni koji su preko manjine hvaljeni i odabrani. Protiv njega je i izgovor
zbog godina, a on ništa ne znači. U ranijim su ratovima prokušane ljude pozivali da preuzmu
vojske, a samo se prema njemu jedinom tako ne postupa, kao što je to svim vojskovođama
uvijek dopušteno da se poslije srećno završena rata ili uz nekakvu počast ili bar bez sramote
kući vraćaju i vojsku raspuste. Ipak je on sve to strpljivo i

podnosio i podnosiće, a i sada ne radi na tome

da od njih preotme i zadrži vojsku, što mu ipak ne bi bilo teško, nego želi da oni nemaju nešto
što bi protiv njega mogli koristiti. Stoga neka izađu iz provincija, kako je bilo rečeno, i neka
vojsku raspuste, pa ako to bude učinjeno, on neće nikome štete nanositi. To je jedini i
isključivi uslov za mir.
86. To je dakle vojnicima bilo odveć drago
i ugodno, a to se moglo i prema odobravanju zaključiti što su oni, koji su s pravom očekivali
nekakvu nevolju, čak kao nagradu ponijeli otpusnicu iz vojske. Jer kada je za taj momenat
iskrsla rasprava o mjestu i vremenu, svi su iz šanca, gdje su se bili ulogorili, i riječima i
rukama počeli davati znakove da ih odmah otpuste, jer ako se to za drugu priliku odloži, uza
svu zadanu garanciju, neće biti sigurno da će se ostvariti. Kada se i na jednoj i na drugoj strani
pomalo raspravljalo, stvar se je svela na to da se oni koji imaju boravište ili posjed u Španiji
odmah otpuste, a ostali kada dođu do rijeke Vara; da im se ne čini kakva šteta, niti da se
kogod prisiljava da protiv volje položi zakletvu. To je s Cezareve strane obezbijeđeno.
87. Cezar je obećao da će za ono vrijeme, dok
se ne dođe do rijeke Vara, davati hranu. Dodade još i to da se, ako je ko štogod od njihovih
vojnika u ratu izgubio, a to se nalazi kod njegovih vojnika, ima vratiti onima koji su bili
izgubili, a vojnicima, pošto se izvrši pravična procjena, umjesto tih predmeta novac doznači.
Poslije toga, kakve god su vojnici između se rasprave imali, svojevoljno su kod Cezara na
nagodbu išli. Kada su legije, digavši gotovo bunu, od Petreja i Afranija platu zahtijevale, a oni
govorili da još nije za nju rok došao, zatražili su da se Cezar s tim upozna pa je njegovom
presudom i jedna i druga strana bila zadovoljena. Za

ta dva dana otpuštena je skoro trećina vojske.

Naredi da dvije njegove legije idu naprijed, a da ih ostale slijede i da između sebe ne podižu
logora na velikom razmaku. Na čelo toga posla postavi legata Kvinta Fufija Kalena. Prema
tom njegovu planu putovalo se iz Španije do rijeke Vara pa je tu i ostali dio vojske otpušten.
kih sprava usporavalo potpuno izvođenje posla. Iz grada su Albici napadali još i češće pa su
bacali vatre na nasip i kule. Naši su vojnici to lako odbijali pa su štaviše, onima koji su
napadali, velike štete nanijeli i u grad ih

DRUGA KNjIGA

1. Dok se to u Španiji događalo, legat Gaj

Trebonije, koji je bio ostavljen da opsijeda Masiliju, odluči da sa dvije strane primakne gradu
nasip. zaštitne krovove i kule. Jedna je bila sasvim blizu luke i pomorskih zgrada, a druga uz
kapiju, koja čini prilaz iz Galije i Španije i to uz more koje dotiče ušće Rone. Masiliju skoro
sa tri strane grada zapljuskuje more, a četvrta ima prilaz od kopna. Taj dakle dio ovoga
prostora, koji dopire do kule, osiguran je i prirodnim položajem i dubokom dolinom pa je za
osvajanje i dugačak i težak. Da bi te poslove izvršio, Gaj Trebonije dobavi iz cijele provincije
veliki broj tegleće marve i pozva mnogo ljudi, a naredi da se šiblje i građa dotjera. Pošto je to
pripremio, podiže nasip osamdeset stopa u visinu.
2. Ali je od starine u gradu bilo za rat to
liko svakakvih predmeta i toliko mnoštvo bacača da se njihovoj sili nikakvi zaštitni krovovi,
šibljem ispleteni, nisu mogli oduprijeti. Kolci pak od dvanaest stopa, nakovani željeznim
šiljcima, a bačeni iz veoma velikih balista zabadili bi se u zemlju kroz četiri reda pletera.
Stoga su, spojivši međusobno grede od jedne stope, hodnike pravili i kroz njega je nasip preko
ruku napredovao. Naprijed se nalazio svod od šezdeset stopa, koji je načinjen da bi se
izravnalo tlo, isto tako od veoma čvrstih greda, a obložen svim i svačim, čime bi se od bačene
vatre i kamenja moglo braniti. Ali je veličina građevine, visina zida i kula kao i mnoštvo
bacač

otjerali.
3. U međuvremenu je Lucije Nasidije, koga je Gnej Pompej sa flotom od četrnaest lađa, među
kojima je bilo nešto i okovanih, poslao Luciju Domiciju i Masiljanima u pomoć, prešao
moreuz Sicilije, a to je za Kuriona bilo iznenada i neočekivano, pa je, pošto je pritjerao lađe
uz Mesanu, a zatim, kada je najedamput strah obuzeo prvake, i senat se dao u bijeg, iz njihova
brodogradilišta jednu lađu odveo. Pošto ju je priključio uz ostale lađe, uzeo je pravac prema
Masiliji, pa poslavši potajno brodić, obavijestio je Domicija i Masiljane o svome dolasku i
žestoko ih nagovarao da ponovo uz njegovu pomoć zametnu borbu sa Brutovom flotom.
4. Masiljani su poslije prvog poraza stare lađe iz brodogradilišta u istom broju pripremili i
veoma brižljivo naoružali <— a imali su veliko mnoštvo veslača i kormilara — pa su im
dodali ribarske lađe i pokrili ih, da veslači budu zaštićeni od udara strijela, a zatim ih ispunili
strijelcima i bacačima. Pošto je flota na ovakav način opremljena, ukrcali su se na lađe, dok su
ih starci, domaćice i djevojke uz preklinjanje i kukanje molili da u posljednjem času državi
priteku u pomoć, sa istom hrabrošću i pouzdanjem kao što su se i ranije borili. Činjenica je da
je zajednička mana ljudske prirode da se u neobičnim i nepoznatim okolnostima više uzdamo
i žešće plašimo, kao što se i tada dogodilo, da je dolazak Lucija Nasidija ispunio građanstvo
nadom i voljom. Dočepavši se povoljna vjetra iz luke izađu i u Tauroent — a to je tvrđava
masilijanska — kod Nasidija
Dođu, pa tu brodove razmjeste i ponovo duh za

borbu ojačaju i odluke donesu. Desna strana bude

dodijeljena Masiljanima, a lijeva Nasidiju.
5. Brut je onamo krenuo, pošto se broj lađa
povećao jer je onim koje je Cezar u Arelati bio izgradio, pristupilo još šest zarobljenih
masilijskih lađa. Njih je ranijih dana bio popravio pa ih je svim i svačim snabdio. Zatim je
svoje nagovarao da one koje su kao jake savladali, kao pobijeđene preziru, pa pun velike nade
i radosti krenu protiv njih. Iz logora Gaja Trebonija i svih viših položaja lako se mogao baciti
pogled na grad i vidjeti kako sva omladina, koja je bila u gradu, i svi stariji ljudi sa djecom i
ženama na javnim mjestima, stražarnicama ili na bedemu prema nebu ruke pružaju ili prilaze
hramovima besmrtnih bogova pa bacajući se pred kipove, pobjedu od bogova mole. Od svih
njih nije bilo nikoga koji ne bi smatrao da ishod sve njihove sreće zavisi od događaja toga
dana. Jer i odlični između omladine, i veoma ugledni svih dobi života, poimenično pozvani i
zamoljeni, ukrcali su se na lađe i vidjeli da im ako im se dogodi kakva neprijatnost, neće
preostati da išta više kušaju, a ako budu pobijedili, ili će se u domaće snage ili u stranu pomoć
pouzdati da spase grad.
6. Pošto je bitka zametnuta, Masiljanima ni
šta nije nedostajalo u pogledu hrabrosti, već su se, imajući na umu one preporuke koje su
malo ranije od svojih dobili, takvom hrabrošću borili, da je izgledalo da im se ni u jedno
drugo vrijeme takva prilika neće pružiti, a ako ih u borbi zadesi smrtna opasnost, smatrali su
da ih takva sudbina neće mnogo ranije zadesiti nego ostale građane, koji bi morali da poslije
zauzimanja grada pretrpe istu ratnu sudbinu. Pošto su se naše lađe malo razmakle, otvoren je
prostor kako zbog vještine kormilara, tako i zbog pokretljivosti lađa, pa ako bi naši i ugrabili
priliku da bacivši željezne kuke lađu

zahvate, oni bi svojim, koji su bili u nevolji, sa

svih strana priskakali u pomoć. Združeni s Albicima i boreći se izbliza nisu bili slabiji, a i u
hrabrosti nisu našim mnogo ustupali. U isto vrijeme sva sila strijela, bačena izbliza sa manjih
lađa, iznenada je nanosila udarce našim, koji su bili nevješti i nespremni. Dvije lađe
troveslarke opazile su lađu Decima Bruta, koja se prema zastavi mogla lako prepoznati, pa se
sa dvije strane sruče na nju. A Brut, opazivši, to zahvaljujući brzini lađe, toliko se potrudi da
im za jedan časak izmakne. One se međutim u pokretu između se tako žestoko sudare, da su i
jedna i druga zbog sudara pretrpjele veliku štetu, a jedna je, pošto joj je prednji dio skršen,
upropaštena. Opozivši to, lađe Brutove flote, koje su tome mjestu bile najbliže, napadnu na
one koje su bile nespremne pa ih obje brzo potope.
7. Ali Nasidijeve lađe nisu bile ni za kakvu upotrebu pa su se brzo povukle iz borbe. Njih nije
silio ni obzir prema otadžbini, ni nagovaranje rođaka da se izvrgnu krajnjoj opasnosti života.
Stoga od toga broja lađa nijedna nije izgubljena, a od masiljske flote pet je potopljenih, četiri
zarobljene, a jedna je sa Nasidijevim pobjegla. Sve su one krenule prema ovostranoj Španiji.
A jednoj, koja je između ostalih upućena u Masiliju da o tome donese vijest, kada se već
približavala gradu, cjelokupno građanstvo je izašlo u susret da ju razmotri i kada se saznalo
kako stoji situacija, tolika je kuknjava nastala da se činilo da su u isti čas neprijatelji grad
zauzeli. Ipak su se Masiljani počeli jednako pripremati za odbranu grada.
8. Legionari, koji su s desne strane vodili brigu o građevini, opazili su da bi im prema čestim
neprij ateljskim provalama moglo biti od velike koristi ako bi tu ispred utvrde i skrovišta
sagradili ispod zida kulu od cigle. Nju su prvo za iznenadne napade napravili nisku i

malenu. Ovamo su se povlačili, odavde bi se, ako

bi kakva veća sila navalila, branili, a odavde bi i u pohod kretali da odbijaju i progone
neprijatelja. Ona je u širinu iznosila na svaku stranu po trideset stopa, a debljina zida bila je
pet stopa. Docnije pak, kako je iskustvo, kada mu se doda i vještina ljudska, učitelj svega,
zaključili su da im može biti od velike koristi ako bude izvedena u visinu. To je učinjeno na
ovakav
način.
9. Pošto je visina kule do prvog kata bila
izvedena, nju su u zidove obložili tako da kraj nji vrhovi greda izgrađenim zidovima budu po
kriveni, kako ne bi štogod stršilo, do čega bi mogla da dopre neprijateljska vatra. Iznad ovoga
kata, koliko se širi krov zaklona i bojnih koli ba dogradili su ciglom, a iznad toga mjesta,
nedaleko od krajnjih zidova, ubacili su dvije poprečne grede da drže direke, koji će kuli služiti
kao krov, a preko tih greda su u jednom pravcu postavili poprečne letve pa su ih daskama
povezali. Ove letve su napravili nešto duže i istaknutije nego što su krajevi zidova, da bi na taj
način mogli da postave zaštitne krovove da ih brane i udarce odbijaju dok se ispod toga kata
budu zidovi gradili. Najviši dio toga kata prekrili su ciglom i ilovačom da im neprijateljska
vatra ne bi mogla štogod nauditi pa su preko toga nabacali krpe da ne bi strijele, odapete iz
balista mogle krov razlupati ili kamenje iz katapulta cigle poremetiti. Od užeta za sidra
napravili su tri zastirača u dužini zidova kule, četiri stope široka, pa su ih sa tri strane, koje su
bile okrenute prema neprijateljima, obješene na visokim letvama, oko kule privezali. Oni su
već na drugim mjestima iskusili da ih jedino uz takvu vrstu zaklona nikakva strijela niti bacač
ne može poremetiti. Kada je dakle onaj dio kule, koji je bio gotov, pokriven i obezbijeđen od
svakog neprijateljskog uda

ra, odvezli su zaklone na druga gradilišta pa

su krov kule s prvoga kata počeli polugama da pomiču i podižu. Kada su ga toliko podigli
koliko je spuštanje zastirača dozvoljavalo, pod takvom zaštitom sklonjeni i bezbjedni,
podizali su zidove od cigle pa su ponovo drugom polugom osiguravali sebi mjesto za gradnju.
Kada je izgledalo da je došlo vrijeme za gradnju drugoga kata, na isti način kao i prvi put,
uzidali su grede kao zaklon spoljnim ciglama pa su s toga kata ponovo podizali krov i
zastirače. Tako su bezbjedno i bez ikakve štete i pogibli podigli šest katova, a na mjestima
gdje im se učinilo zgodno, ostavili su kod zidanja prozore za odapinjanje strijela.
10. Kada su se pouzdali da se sa te kule mogu štititi sve građevine koje su se okolo nalazile,
odluče da izgrade rov dugačak šezdeset stopa od greda debelih dvije stope pa ga produže od
kule sagrađene od cigle do neprijateljske kule i bedema. Ovakav je bio izgled toga rova. Prvo
su na zemlju postavili dva direka na jednakoj međusobnoj udaljenosti od četiri stope i u njih
zabili stupove visoke pet stopa. Ove međusobno povežu podupiračima, ali s blagim nagibom
pa tu namjeste i postave grede radi zaštite rova. Tu su iznad podupirača ubacili grede od dvije
stope pa ih kopčama i ekserima pritegli. Na kraju krova toga rova i na zadnjem dijelu greda
prikovali su četvorouglaste letve od četiri palca da drže cigle, koje će se postaviti iznad rova.
Tako je rov uz pomoć greda koje su koso i na jednakom razmaku bile poredane i na
podupirače naslonjene, a ciglama i ilovačom obavijene, bio zaštićen i obezbijeđen od vatre
koja se sa bedema bacala. Preko cigle su presvlačili kože, da voda puštena kroz kanale ne bi
mogla raskvasiti ciglu. A da kože opet vatrom i kamenjem ne bi bile oštećene, pokrivali su ih
krpama. Sav taj rad, zaštićen bojnim kolibama, završili su kod

same kule i iznenada, dok se nepriJatelji nisu

ni nadali, podmetnuli valjke kao pod lađu i približili se neprijateljskoj kuli da bi se rov
dotakao bedema.
11. Takvom nevoljom iznenada preplašeni,
stanovnici grada stijene, što su veće mogli, polugama doguraju pa ih sa bedema na rov
strovale i zavaljaju. Čvrstina građevine udarac izdrži i što god pade okliznu se niz kosinu
rova. Kada to vide, promijene odluku pa posude napunjene lučem i smolom zapale te ih sa
bedema na rov zakotrljaju. Tako zakotrljane odbiju se, pa kako su padale sa strana, budu
motkama i vilama od rova odbačene. Tada vojnici ispod rova počnu da odvaljuju najdonje
stijene neprijateljske kule, koje su sačinjavale temelj. Naši su rov branili sa kule od cigle
strijelama iz katapulte pa su neprijatelji sa bedema i kula bili uklonjeni i nije im se dala prilika
da slobodno brane bedem. Pošto je mnogo kamenje iz one kule, koja se nalazila nadomak,
uklonjeno, uz naglo rušenje jedan dio te kule se obori, a ostali se odmah zatim nakrivi pa kada
neprijatelji, bojeći se pljačkanja grada, svi bez oružja sa vrpcama oko glave, kroz kapiju
napolje provale, prema legatima i vojsci ponizno ruke rašire.
12. Pošto se ta nova okolnost pojavila, cje
lokupni ratni plan zastade pa vojnike odvraćene od borbe povuče želja da osluškuju i štogod
doznaju. A kada neprijatelji do legata i vojske stigoše, svi se na koljena baciše pa zamoliše da
se pričeka Cezarev dolazak. Oni vide da im je grad zauzet, utvrde uništene, a kula
podrovljena, pa stoga odustaju od odbrane. Kada on bude stigao, ako naređenja na mig ne
izvrše, smjesta bi bez ikakva oklijevanja bili opljačkani. Uz to stave do znanja da, ako kula
bude potpuno porušena, vojnike je nemoguće zadržati da u nadi na plijen u grad ne provale i
grad ne razore. Sve

su ovo i u ovom smislu kao iskusni ljudi uz ža

lost i suze isticali.
13. Takvim okolnostima ganuti, legati su vojnike sa tvrđave odveli i od opsade odustali, a kod
tvrđava su straže ostavili. Zaključivši uz samilost neku vrstu primirja, očekivan je Cezarev
dolazak. Nijedna strijela nije odapeta sa bedema, niko je od naših nije odapeo, pa kao da je
borba završena, svi su zaboravili na brigu i opreznost. Cezar je međutim preko pisma veoma
oštro stavio Treboniju do znanja da ne dopusti da grad bude silom osvojen, da ne bi vojnici
odveć ljuti, mrzeći i prezirući odmetništvo, a i zbog dugotrajne patnje, sve odrasle pobili, što
su uostalom i prijetili da će učiniti, pa su tada teškom mukom zadržani da ne provale u grad.
To su teško podnijeli, jer je izgledalo da ih je Trebonije zaustavio da ne zagospodare gradom.
14 A neprijatelji su nepošteno očekivali vrijeme i zgodu za varku i lukavstvo, pa pošto je
prošlo nekoliko dana, a naši se zbog umora bili opustili, iznenada oko pola dana, kada se
poneki bio udaljio, a drugi se zbog dugotrajnog napora na samoj utvrdi snu predao, a uz to je i
oružje bilo odloženo i sklonjeno, kroz kapije su napolje provalili, pa su zahvaljujući velikom i
povoljnom vjetru vatru pod tvrđazu podmetli. Nju je vjetar tako raznio da su u isto vrijeme i
nasip, krovovi za odbranu, rov, kula i balista plamenom bili obuzeti pa je sve to ranije bilo
uništeno nego što se je moglo opaziti kako se to dogodilo. Naši se, zapanjeni iznenadnim
događajem, dograbe oružja kako su umjeli, a drugi iz logora poskoče. Na neprijatelje bude
izvršen juriš, ali su zbog strijela i bacača sa bedema bili spriječeni da progone bjegunce. Oni
se pod bedem povuku pa tu rov i kulu od cigle slobodno zapale. Tako je višemjesečni trud
zbog neprijateljske nevjere i silne bure za jedan ča

sak propao. To su isto Masiljani pokušali idu

ćeg dana. Dočepavši se istoga nevremena, uz veće samopouzdanje izvrše provalu pa kod
druge kule i nasipa povedu borbu i bace mnogu vatru. Ali, kako su naši ranije bili popustili u
borbi, to su, poučeni nesrećom jučerašnjeg dana, sve za borbu pripremili. I tako, pošto su
mnoge pobili, ostale su neobavljena posla u grad potjerali.
15. Trebonije odluči da ono što je izgubio
uz mnogo veću revnost vojnika uradi i popravi. Jer, kada su vidjeli da su im toliki napori i
pripreme kukavno propale, jako im je bilo žao što će im, pošto su pregovori na naopak način
prekinuti, njihova hrabrost služiti na ruglo. Budući da nije ništa preostalo odakle bi se
materijal mogao dobaviti, jer su sva stabla u masiljanskoj oblasti na dugu i široku prostoru
bila posječena i odvezena, zaključili su da naprave nasip nove vrste od cigle i dosada neviđen,
sa dva zida, debljine šest stopa, koji su se međusobno spajali. Nasip je bio skoro iste visine i
napravljen je, kao i onaj od drveta. Tamo gdje je izgledalo da to zahtijeva razmak između
zidova ili slabo drvo, podmetani su stubovi i ubacivane poprečne grede da služe kao
učvršćenje, pa sve što se pokrivalo pleterom su pokrili, a pleter ilovačom začepili. Pod
krovom je vojnik i zdesna i slijeva bio zaštićen zidom i sprijeda postavljenim zaklonom pa je
bez opasnosti donosio sve što je bilo potrebno za građevinu. Posao se brzo odvijao, a vještina
i hrabrost vojnika je za kratko vrijeme popravila štetu dugotrajnog napora. Tdje je izgledalo
da su potrebne kapije radi proboja, one su na zidu ostavljane.
16. Kada su neprijatelji vidjeli da se ono u
što su se nadali da se za duže vremena ne može popraviti, trudom i naoprom za nekoliko dana
tako popravilo da nije bilo mjesta ni za kakvu lukavost ili provalu, niti je uopšte išta
ostavljeno kuda bi se moglo ili strijelom vojnici

ma, ili vatrom građevinama naškoditi, a prema

istom primjeru osjetili da se cijeli grad, gdje mu je prilaz s kopna, može zidom i kulama tako
opkoliti da samim njima nije bilo moguće da se zaustave u svojim utvrđenjima, jer se činilo
da je naša vojska dozidala bedem uz zidove, pa se strijela mogla baciti rukom, zaključe da je
upotreba njihovih bacača, u koje su se mnogo uzdali, zbog blizine nekorisna, i da se pod
jednakim uslovima sa bedema i kula, kada otpočne borba, sa našim u hrabrosti ne mogu
mjeriti, te se stoga povrate na iste uslove predaje.
17. Marko Varon je u ovostranoj Španiji, saznavši za događaje koji su se odigrali u Italiji, a
ne uzdajući se u Pompejev uspjeh, s početka veoma prijateljski govorio o Cezaru: da ga je
Pompej unaprijed pridobio legatskim položajem pa je obavezan na vjernost, ali isto tako
postoji prijateljstvo između njega i Cezara, a on zna da je dužnost legata da se savjesno drži
povjerenog posla, zna za svoje mogućnosti i kolika je ljubav cijele provincije prema Cezaru.
Ovako se držao u svim govorima i nije se nijednoj strani priklanjao. Docnije pak, kada je
saznao da je Cezar kod Masilije zadržan, da su se Petrejeve čete s Afranijevom vojskom
povezale, da su se sakupile mnoge pomoćne čete i da ih još s velikom nadom iščekuju, a uz to
je pristala i cijela ovostrana provincija, pa kada je čuo za ono što se kasnije dogodilo s
prehrambenim nevoljama kod Ilerde, a to mu je nadugo i naširoko Afranije opisao, poče i on
da se prema povoljnijem vjetru okreće.
18. Regrutaciju je obavio po cijeloj provinciji i dvjema punim legijama dodao je oko trideset
krilnih kohorata. Sakupio je veliku količinu žita, koju je Masiljanima, a isto tako i Afraniju i
Petreju poslao. Stanovnicima Gada naredio je da sagrade deset ratnih lađa, a pored toga se
pobrinuo da ih veći broj i u Hispalu izgrade. Sav novac i sav nakit prenio je iz Her

kulova hrama u grad Gade pa je onamo šest koho

rata u cilju zaštite iz provincije poslao, a Gaja Galonija, rimskoga viteza, Domicijeva
prijatelja, koji je ovamo bio došao, a poslao ga je Domicije da se pobrine o nasljedstvu, stavi
na čelu gradu Gadima pa sve privatno i državno oružje prenese u Galonijevu kuću. Sam je
protiv Cezara držao žestoke govore. Često je sa govornice isticao da je Cezar vodio nesrećne
bitke i da je veliki broj vojnika od njega prebjegao Afraniju, a on je to doznao preko sigurnih
vijesti i s pouzdanih izvora. Na taj je način preplašene rimske građane te provincije natjerao
da mu obećaju za državnu upravu dvije stotine hiljada sestercija, dvadeset hiljada funti srebra
i stotinu i dvadeset hiljada modija pšenice. Onim državama koje je smatrao da su prijateljski
naklonjene Cezaru, nametao je teže terete i tamo slao posade, a i prema privatnim pokretao
sudske postupke, koji bi manje ili više govorili protiv države, pa im imanja za javno dobro
konfiskovao. Svu je provinciju natjerao da se njemu i Pompeju zakune na vjernost. Saznavši
za one događaje koji su se odigrali u ovostranoj Španiji, pripremao je rat. Plan rata bio je
dakle takav da se on sa dvije legije prebaci u Gade i da tu lađe i sve žito zadrži, ali je međutim
saznao da je cijela provincija naklonjena Cezarevoj strani. Pošto je na ostrvu sakupio žito i
lađe, smatrao je da nije teško rat voditi.
Iako su Cezara mnogi i neodgodivi poslovi
u Italiju zvali, odlučio je da nijedan djelić rata u Španijama ne napusti, jer je znao da Pompej
u ovostranoj provinciji uživa veliku naklonost i da ima veliki broj klijenata.
19. I kada je tako u onostranu Španiju po
slao dvije legije sa narodnim tribunom Kvintom Kasijem, sam je u brzom maršu sa šest
stotina konjanika krenuo naprijed i izdao naredbu koga dana želi da se vlasti i prvaci svih drža

va u Kordubi pred njim pojave. Kada je ta naredba

po cijeloj provinciji objavljena, nije bilo nijednoga grada koji jedan dio senata nije u Kordubu
na vrijeme poslao, a nije bilo ni malo poznatijeg rimskoga građanina koji nije na vrijeme
stigao. U isto vrijeme je sama opština Kordube sama od sebe kapije Varonu zatvorila pa je
straže i čuvare po kulama i bedemu razmjestila, a dvije kohorte, koje su se kolonijske zvale, a
koje su tu slučajno došle, zadržala je kod sebe radi zaštite grada. Istih dana građani Karmone,
a to je nadaleko najjači grad u cijeloj provinciji, izbacili su sami od sebe tri kohorte, koje je
Varon u cilju zaštite bio doveo u gradsku tvrđavu, i zatvorili kapije.
20. Zbog ovoga se Varon još više žurio da sa legijama što prije stigne u Gade kako mu ne bi
bio spriječen put i prelaz, jer se saznalo da je u provinciji prema Cezaru postojala tolika i
takva prijateljska naklonost. Pošto je malo dalje odmakao, iz Gada mu je upućeno pismo
prema kome su, čim se saznalo za Cezarevu naredbu, prvaci Gada sa tribunima kohorata, koje
su tu bile u posadi, pristali da Galonija iz grada protjeraju, a grad i ostrvo za Cezara sačuvaju.
Kada je ovaj zaključak donesen, Galonije je obaviješten da svojevoljno, dok mu se pruža
prilika, ode iz Gada, a ako to ne bi učinio, da će oni donijeti odluku. Natjeran na takav strah,
Galonije je iz Gada otišao. Saznavši za to, jedna od dvije legije, koja se zvala domaća, iz
Varonova logora, u njegovu prisustvu i pred njegovim očima, digla je bojne znakove i
povukla se u Hispal pa je na trgu i pod svodovima bez nasilja zasjela. Taj čin su rimski
građani one opštine toliko odobrili, da ih je svaki sebi kao gosta veoma rado primio u kuću.
Tim okolnostima preplašen, Varon je skrenuvši s puta poslao poruku da će doći u Italiju, ali
su ga njegovi obavijestili da su kapije zatvorene. Tada dakle, po

što mu je put bio potpuno odsiječen, obavijesti

Cezara da je spreman da preda legiju onome kome on bude naredio. Ovaj mu posla Seksta
Cezara i naredi da se njemu preda. Pošto je legija predata, Varon dođe Cezaru u Kordubu pa
pošto mu je savjesno podnio račun o javnom radu, predade mu novac koji se kod njega
nalazio, a pokaza mu i koliko i gdje ima žita i brodova.
21. Održavši u Kordubi skupštinu, Cezar
je svima redom iskazao zahvalnost: rimskim građanima što su nastojali da grad zadrže u
svojoj vlasti, Špancima što su istjerali posade, stanovnicima Gada što su pokušaje protivnika
slomili i što su se oslobodili, a vojnim tribunima i centurionima, koji su onamo došli radi
posade, što su svojom hrabrošću učvrstili njihove odluke. Novac, što su ga rimski građani za
javno dobro bili obećali Varonu, odbi, a imanja povrati onim za koje je saznao da su takvu
kaznu pretrpjeli stoga što su slobodnije govorili. Nekim je dao javne i privatne nagrade, a
ostale zadovolji lijepom nadom u budućnost pa pošto je dva dana proveo u Kordubi, krenu u
Gade, a novac i zavjetne darove, koji su iz Herkulova hrama bili preneseni u privatnu kuću,
naredi da se u hram povrate. Na čelo provincije postavi Kvinta Kasija i dodijeli mu četiri
legije. Sam sa onim lađama, koje je Marko Varon i koje su stanovnici Gada po zapovijedi
Varonovoj bili izgradili, za nekoliko dana stiže u Tarakon. Tu su izaslanstva gotovo cijele
ovostrane provincije iščekivala Cezarev dolazak. Na isti način je privatno i javno nekim
gradovima iskazao časti pa je Tarakon napustio i pješke u Narbon, a odatle u Masiliju stigao.
Tu je doznao da je podnesen zakon o diktatoru i da ga je pretor Marko Lepid imenovao za
diktatora.
22. Masiljani su svakojakim nevoljama izmu
čeni, do krajnje oskudice u hrani dovedeni, dvaput u pomorskoj bici savladani, u čestim pro

valama razbijeni pa još i od kuge napadnuti,

kako zbog dugotrajne opsade, tako i zbog promjene u hrani — hranili su se naime svi starim
prosom i pokvarenim ječmom što su ga za ovakav slučaj odavno pripremili i u javno skladište
dopremili — a zatim im se i kula bila srušila i veliki dio bedema popustio. Uz to su izgubili i
nadu u pomoćne čete i vojsku iz provincija, za koje su saznali da su dospjele pod Cezarevu
vlast pa odluče da se bez daljega predaju. Ali nekoliko dana ranije, Lucije Domicije, saznavši
za namjeru Masiljana, spremi tri lađe, od kojih dvije predade svojim prijateljima, a on se na
jednu ukrca i iskoristivši nemirno vrijeme otputova. Njega su opazile lađe, koje su po
naređenju Brutovu prema svakodnevnoj praksi kraj luke stražu držale, pa digavši sidra počeše
da ga progone. Od ovih je jedna lađa, i to baš njegova žurila i na bijegu uporna bila pa je,
zahvaljujući buri iz vidika izmakla, a dvije preplašene kretanjem naših lađa povukoše se u
luku. Masiljani oružje i bacače, kao što je bilo naređeno, napolje iznesu, lađe iz luke i
brodogradilišta izvuku, a novac iz državne blagajne predaju. Pošto je te poslove završio,
Cezar ih je štitio više zbog imena i starine, nego zbog zasluga grada prema njemu pa tu ostavi
dvije legije kao posadu, ostale posla u Italiju, a sam pak krenu u grad.
23. U isto je vrijeme Gaj Kurion krenuo sa Sicilije u Afriku i već od početka prezirući čete
Publija Atija Vara, od četiri legije, koje je od Cezara primio, dvije je sa pet stotina konjanika
prebacio pa pošto je dva dana i tri noći u plovidbi proveo, pristao je uz ono mjesto koje se
zove Ankvilarija. To mjesto je udaljeno od Klupeja dvadeset i dvije hiljade koraka, a ljeti ima
zgodno pristanište i opkoljeno je sa dva istaknuta proplanka. Njegov dolazak iščekivao je sin
Lucija Cezara stojeći kod Klupeja sa

deset ratnih brodova, a za te se brodove, nasukane

u Utici još od gusarskog rata, Publije Atije pobrinuo da se u svrhu ovoga rata poprave. Ali,
kada se prepao od mnoštva lađa, pobjegao je s mora i pošto je pokrivenu troveslarku priveo
najbližoj obali i na obali je ostavio, kopnom je pobjegao u Hadrumet. Taj grad je Gaj
Konsidije Longo čuvao s posadom od jedne legije. Ostale Cezareve lađe, saznavši za njegov
bijeg, povukoše se u Hadrumet. Njega je progonio kvestor Marcije Ruf s dvanaest lađa koje je
Kurion bio doveo sa Sicilije kao zaštitu teretnim lađama pa kada je na obali napuštenu lađu
opazio, nju je s užetom odvukao, a sam se Gaju Kurionu s flotom
povratio.
24. Kurion je poslao Marcija s lađama u
Utiku, a sam je s istom vojskom krenuo i za dva dana putovanja do rijeke Bagrade stigao. Tu
je sa legijama ostavio legata Gaja Kaninija Rebila, a on je sa konjicom krenuo naprijed da
ispita Kornelijev logor, jer se smatralo da je to mjesto za logor veoma povoljno. To je naime
greben koji strši pravo prema moru, s obje strane veoma strm i neravan, ali ipak sa nešto
blažim nagibom od one strane koja gleda prema Utici. Od Utike je daleko u pravoj liniji malo
više od hiljadu koraka. A na tom putu ima izvor do kojeg more duboko prodire pa je to mjesto
na širokom prostoru pod vodom i ako bi ga ko želio izbjeći, u grad bi stigao obilaženjem od
šest hiljada ko
raka.
25. Pošto je to mjesto ispitao, Kurion je opa
zio Varov logor, koji je bedemom i gradom bio vezan za kapiju koja se zove Ratna, a bila je
sasvim obezbijeđena prirodnim položajem, s jedne strane samim gradom Utikom, a s druge
pozorištem ispred grada pa veoma visoki zidovi te građevine čine prilaz logoru teškim i
tijesnim. U isti čas je primijetio da se svuda po potpuno zakrčenim putevima nešto radi i
posluje, a to

se iz straha zbog iznenadna rata roba s polja pre

nosila u grad. Tamo je poslao konjicu da to rasprši i kao ratni plijen zadobije, dok je u isto
vrijeme u tu svrhu Var poslao kao pomoć iz grada šest stotina numidskih konjanika i četiri
stotine pješaka, koje je pomoći radi, nekoliko dana ranije, kralj Juba bio poslao pred Utiku. Tu
se preko oca osjećalo prijateljstvo s Pompejem, a i surevnjivost prema Kurionu, što je kao
narodni tribun predložio zakon prema kome zakonu je Jubino kraljevstvo bilo konfiskovano.
Konjanici su se sukobili i zaista prvi napad naših Numiđani nisu mogli da podnesu, već, pošto
ih je bilo ubijeno oko stotinu i dvadeset, ostali su se povukli u grad. Međutim, po dolasku
ratnih lađa Kurion je naredio da se javi teretnim lađama, koje su stajale kod Utike, a bilo ih je
oko dvije stotine, da će ih smatrati neprijateljima ako odmah ne prevezu lađe do Kornelijeva
logora. Kada je ta vijest objavljena, smjesta su podigli sidra pa su svi Utiku napustili i prešli
onamo kuda je bilo zapovijeđeno. Takvim postupkom je vojska imala u izobilju svega i
svačega.
26. Kada se to dogodilo, Kurion se povukao u logor u Bagradu pa je uz klicanje cjelokupne
vojske nazvan vojskovođom, a idućeg dana je doveo vojsku pred Utiku i blizu grada postavio
logor. Još nije bio završio posao oko logora, a konjanici sa položaja javiše da velika pomoć
konjanika i pješaka, poslata od kralja, dolazi u Utiku, a u isto vrijeme opažala se sva sila
prašine pa se naskoro nazirala na vidiku i prva četa. Ovim novim događajem iznenađen,
Kurion posla naprijed konjanike da zaustave i zadrže prvu navalu, a sam brzo povuče legije s
posla pa postroji bojni red. Konjanici zametnu borbu i prije nego su se legije mogle razviti i
na čvrste noge stati, sve su kraljeve pomoćne čete smetene i preplašene, jer su bez ikakva reda
i straha putovale, natjerali u bijeg, dok je konjica osta

20 Gaj Julije Cezar 305

la skoro zdrava i čitava, pošto se brzo preko

obale povukla u grad, ali je pobijen veliki broj pješaka.
27. Iduće noći dva centuriona plemena Marsa
iz Kurionova logora sa dvadeset i dva svoja vojnika prebjegnu kod Atija Vara. Oni mu iznesu
mišljenje, koje su ili istinski osjećali ili pak da ugode Varovim ušima — jer ono što želimo, to
rado vjerujemo, a što sami osjećamo, nadamo se
da to i drugi osjećaju — pa ga uvjeravahu da je
uistinu raspoloženje cijele vojske protiv Kuriona i od velikog bi značaja bilo da se dođe u
dodir s vojskom i da se pruži prilika za dogovor. Potaknut takvim mišljenjem, Var idućeg
dana izjutra izvede legije iz logora. To isto učini i Kurion pa i jedan i drugi postrojiše svoje
čete u dolini koja nije bila tako prostrana.
28. U Varovoj vojsci bio je Sekst Kvintilije
Var za koga je ranije navedeno da je bio u Korfiniju. On je, pošto ga je Cezar otpustio, došao
u Afriku, a Kurion je prebacio one legije koje je Cezar ranije primio iz Korfinija tako da su se
centurioni malo izmijenjali, a isti redovi i manipuli ostali. Tu priliku je iskoristio Kvintilije da
se obrati vojsci pa poče da obilazi Kurionov bojni red i da preklinje vojnike da ne zaborave na
prvu zakletvu, koju su kod Domicija i kod njega kao kvestora izgovorili i da ne dižu oružje na
one sa kojima su istu sreću dijelili i iste nevolje pri opsadi podnosili, a da se ne bore ni za one
koji ih prezrivo nazivaju prebjezima. Uz ovo je pružio i malst nade za nagradu, koju bi s
obzirom na njegovu darežljivost, ako bi pošli za njim i za Atijem, mogli očekivati. Pošto je
održao ovaj govor, od Kurionove se vojske ni s jedne strane ne dade znak odobravanja pa tako
obojica povukoše svoje
čete.

29. A u Kurionovu logoru veliki strah obuze

sve duhove pa se svakojakim govorkanjima ljudi brzo poveća. Svaki je pojedinac ponešto
izmišljao pa je uz to, što je od drugoga čuo, nešto i od svoga straha dodavao. Kada je to od
jednog tvorca na mnoge prelazilo pa opet jedan na drugog prenosio, izgledalo je da za tu priču
postoje mnogi autori. Bio je građanski rat, a ljudski rod smatra da mu je dopušteno da
slobodno radi i pristaje uz ono što voli. One legije koje su malo ranije bile na strani
protivnika, zaboravile su vremenom na Cezareva dobročinstva koja su im se nudila, a
municipiji su se pridružili protivničkoj stranci — na isti su pak način od Marsa i Peligna
dolazili — kao i oni vojnici prošle noći u šatorima. Neki govori vojnika su primani vrlo
ozbiljno, a ono što je sumnjivo, malo teže. Ponešto su izmišljali i oni koji su htjeli da
izgledaju da su oprezniji.
30. S tih razloga sazove sastanak i poče raspravljati o najvažnijim stvarima. Bilo je mišljenja
koja su išla za tim da se na sve moguće načine pokuša da se Varov logor napadne, jer su
smatrali da je nerad veoma štetan kada vojnici donose odluke u tom smislu. Najposlije su
govorili kako je bolje u borbi kroz hrabrost iskušati ratnu sreću, nego da nas naši napuštene
opkole i da se pretrpi veoma teška kazna. Bilo je i takvih koji su mislili da se oko treće straže
treba povući u Kornelijev logor da se, pošto se dobije više na vremenu, povrati duh vojnika, a
u isti čas, ako bi se štogod ozbiljnije dogodilo, da bi se uz veći broj lađa sigurnije i lakše
vratili na Siciliju.
31. Kurion nije odobravao ni jedan ni drugi predlog pa je govorio da koliko jednom predlogu
nedostaje odvažnosti, toliko je drugi ima previše i dok ovi računaju na veoma sramotan bijeg,
oni drže da makar i na nezgodnu mjestu treba zametnuti borbu. „U što se", reče, „možemo po
uzdati da bi osvojili logor koji je veoma utvrđen
i ljudskom rukom i prirodnim položajem?" Ili pak, kakve ćemo koristi imati ako poslije
pretrpljena velikog poraza od opsade logora odstupimo? Kao da ratni uspjeh ne pribavlja
vojskvovođama naklonost vojske, a neuspjeh mržnju! Šta promjena logora znači drugo nego
sramotan bijeg i gubljenje nade i napuštanje vojske? Ne treba pošteni da posumnjaju da im se
malo vjeruje, niti nepošteni znaju da ih s neko boji, jer bi im naš strah povećao oholost, a
drugim bi oslabio volju. „Ako bismo", reče, „bili sigurni u ono što se o odmetanju vojske
govori, u što ja doduše vjerujem da je ili savršena laž ili da je takvo uvjerenje zaista neznatno,
koliko bi bolje bilo da se to taji i prikriva, nego da se to s naše strane potvrđuje? Ili zar ne
treba da se neuspjesi vojske kao rane na tijelu kriju, kako ne bismo povećali nadu protivnika?
Pa čak neki dodaju da treba da krenemo oko pola noći kako bi, u što vjerujem, veću slobodu
imali oni koji bi pokušali naopako raditi. Jer poslovima koje stid ili strah obuzdava, noć je
najveći protivnik. Ja, naime, nemam tolike hrabrosti da bez nade smatram da treba napasti
logor, a nisam ni tako plašljiv da gubim nadu i držim da sve treba ranije pokušati, jer se
uzdam da ću najvećim dijelom zajedno s vama stvoriti o tome neki sud."
32. Pošto je raspustio skupštinu, pozva voj
nike na sastanak. Tu spomeiu kako se Cezar kod Korfinija koristio njihovom naklonošću pa je
veliki dio Italije uz njihovu dobrotu i ugled za se pridobio. „Vas — reče — i vaše djelo svi su
municipiji neprestano slijedili i nije bez razloga Cezar o vama sudio veoma lijepo, a oni
veoma strogo. Pompej pak, koji nije ni u jednoj bici razbijen, ganut vašim slučajem, koji je
primjer i za druge, otišao je iz Italije, a Cezar je mene, a ja sam mu bio najdraži, zatim
provinciju Siciliju i Afriku, bez kojih se grad i

Italija ne mogu štititi, povjerio vašoj pažnji.

A ima ih koji vas nagovaraju da se od nas odmetnete. Šta je za njih poželjnije već da u isto
vrijeme i nas opkole i vas opakim postupkom pridobiju? Ili šta oni mogu u gnjevu o vama
gore misliti nego da ćete izdati one koji smatraju da vama sve duguju i da. ćete pasti pod vlast
onih koji smatraju da su zbog vas propali? Zar niste dakle čuli za Cezareve junačke podvige u
Španiji? Dvije je vojske razbio, dvojicu vojskovođa savladao i dvije provincije zadobio? Ta
djela je Cezar izvršio za četrdeset dana, za koje je vrijeme neprijateljima na vidik došao? A
zar da se oni, koji se kao snažni nisu mogli oduprijeti, odupru sada kada su propali? Vi, koji
ste slijedili Cezara pod sumnjivim ratnim ishodom, zar da pristanete uz pobijeđenoga pošto je
jasna ratna situacija, i to kada treba da primite nagradu za vaše zauzimanje? Kažu da ste ih
napustili i izdali, a spominju i raniju zakletvu. Jeste li vi Lucija Domicija, ili je Domicije vas
napustio? Zar vas on nije odbacio kada ste bili spremni da podnesete krajnju nuždu? Zar nije
potajno od vas tražio spas u bijegu? Zar vas on nije izdao, a Cezar svojim dobročinstvom
spasio? Ko vas je dakle mogao obavezati na zakletvu, kada je on, pošto je odbacio državne
časti i napustio vlast, kao običan čovjek i zarobljenik i sam došao pod tuđu vlast? Pred vama
je nova obaveza, pa pošto pogazite onu zakletvu koja vas obavezuje, obazrite se na ono što je
uklonjeno izdajom vojskovođe i gubitkom građanskih prava. I ja vjerujem da vi, dok cijenite
Cezara, mrzite na me. Neću da ističem svoje zasluge prema vama, koje su još i s obzirom na
moju želju i vaše iščekivanje neznatne, ali su vojnipi uvijek po završetku rata tražili nagradu
za svoj trud, a kakva će ona biti, ni vi čak ne sumnjate. Zašto da ne spomenem i svoju brigu, a
zašto kada je stvar u toj mjeri uspjela, i szoju sreću? Zar vam nije stalo što sam cijelu voj

sku, zdravu i čitavu preveo, ne izgubivši uop

šte nijedne lađe? Što sam neprijateljsku flotu odmah po dolasku u prvom napadu uništio? Što
sam dvaput za dva dana u konjičkoj bici pobijedio? Što sam iz protivničke luke i zaliva dvije
stotine teretnih lađa odveo pa sam ih tako onemoućio da se ne mogu koristiti ni kopnenim
putom ni lađama da dobave hranu? Takav uspjeh i takve vojskovođe vi odbijate, a povodite se
za sramotom kod Korfinija, bijegom iz Italije, predajom Španija — a to su predskazanja za
afrički rat! Ja sam baš želio da se nazivam Cezarevim vojnikom, a vi ste me nazvali imenom
vojskovođe. Ako se za to kajete, ja vam vraćam vaše odlikovanje, a vi meni vratite moje
poštovano ime, kako ne bi izgledalo da ste mi počast iz prezira dali".
33. Takvom besjedom vojnici ganuti, često su
ga dok je govorio prekidali da bi se vidjelo kako s velikim bolom podnose sumnju u njihovu
vjernost, a kada je pošao sa skupštine, svi su ga hrabrili da bude odvažan i da se nigdje ne
ustručava boj zametnuti i njihovu vjernost i hrabrost iskušati. Kada je to učinjeno, promijenila
se i njihova želja i mišljenje, pa je uz pristanak svih Kurion odlučio da zametne bitku čim mu
se ukaže prilika, a sutradan je izveo vojnike na isto mjesto gdje se je ranijih dana bio
zaustavio pa ih je postrojio u bojni red. Ni Atije Var se, međutim, nije ustručavao da čete
naprijed izvede, kako ne bi propustio priliku, bilo da uznemiruje vojnike, bilo da se bori na
povoljnu mjestu.
34. Između dva bojna reda nalazila se dolina,
kako je to prije napomenuto, ne tako velika, ali s teškim i strmim usponom. I jedan i drugi je
iščekivao neće li protivničke čete pokušati da pređu, pa bi tako na zgodnijem mjestu
zametnuo borbu. U isto vrijeme opazilo se kako se sa lijevog krila cjelokupna konjica Publija
Atija,

a s njom zaJedno i mnogi lako naoružani vojnici

u dolinu spuštaju. Kurion posla na njih konjicu i dvije kohorte Marucina, čiji prvi napad
neprijateljski vojnici ne mogoše izdržati, nego pustivši konjima uzde, pobjegnu svojim, a
pošto su ih napustili lako naoružani vojnici, koji su s njima zajedno trčali, naši su ih
opkoljavali i ubijali. Sav Varov bojni red, koji je bio okrenut na ovu stranu, vidio je kako
njihovi bježe i kako ih ubijaju. Tada Rebil, Cezarev legat, koga je Kurion sa sobom sa Sicilije
bio doveo, a znao je da u vojničkom poslu ima veliko iskustvo, reče: „Vidiš, Kurione, kako je
neprijatelj pre
plašen pa zašto oklijevaš da iskoristiš priliku?" On je izgovorio samo to jedno da bi se vojnici
sjetili onoga što su mu dan ranije obećali, pa naredi da ga prate i potrča ispred svih. Dolina je
bila dosta strma, pa je prilikom uspinjanja vojnici ne bi lako savladali da ih njihovi nisu
pomagali. Ali duh Atijevih vojnika, obuzet strahom i bijegom i ubistvom, nije uopšte
pomišljao na otpor i svi su mislili da ih konjica već opkoljava. Stoga, prije nego se strijela
mogla odapeti, ili se naši više približiti, cjelokupna Varijeva vojska okrenu leđa i povuče se u
logor.
35. Na tom bijegu je nekakav Fabije Peligno, jedan iz posljednjih redova Kurionove vojske,
pratio prvu četu bjegunaca pa je iz svega glasa vičući zvao Vara po imenu i tražio ga, tako da
je izgledalo da je to jedan od njegovih vojnika, da ga na nešto podsjeća i želi da mu nešto
kaže. A kada to ovaj češće pozivan opazi i zastade, pa upita ko je to, ili šta želi, onaj zamahnu
mačem prema otkrivenu ramenu i malo je nedostajalo da ubije Vara, ali on taj njegov pokušaj
i opasnost, podigavši štit, izbježe. Fabije opkoljen najbližim vojnicima bude ubijen. Zbog
mnoštva i meteža bjegunaca kapije logora su bile zakrčene, i put zapriječen, pa ih je na tome
mjestu više poginulo bez borbe, nego u borbi ili

bijegu. Nije mnogo nedostajalo pa da ih čak i iz

logora istjeraju. Neki odmah iz istih stopa požure prema gradu. Ali, kako su tada prirodni
položaj i utvrđenje logora sprječavali prilaz gradu, a Kurionovi vojnici, koji su krenuli u
borbu, oskudijevali u onome što je bilo potrebno za osvajanje logora, Kurion povuče vojsku u
logor, pri čemu su mu svi osim Fabija ostali nepovrijeđeni, dok je oko šest stotina protivnika
bilo pobijeno, a hiljadu ranjeno. Svi su se oni, poslije odlaska Kuriona, mnogi pretvarajući se
da su ranjeni, a mnogi zbog straha, povukli iz logora u grad. Opazivši to Var, a saznavši i za
strah vojske, ostavi u logoru trubača i tobože nekoliko šatora, pa oko treće straže povuče u
tišini vojsku u grad.
36. Idućeg dana Kurion odluči da opsijeda
Utiku i da je opaše nasipom. U gradu je bilo mnoštvo stanovnika Utike, nenaviklo na rat zbog
dugotrajna mira. Oni su s Cezarem bili veoma veliki prijatelji zbog izvjesnih usluga koje im je
činio, a skupštinu, koja se sastojala od različitih rodova, obuze strah zbog ranijih bitaka. Stoga
su svi već javno govorili o predaji, a Publija Atija nagovarali da im svojom tvrdoglavošću ne
pokvari situaciju. Dok se o tome raspravljalo, stigoše i poslanici kralja Jube i rekoše da on
dolazi s velikom vojskom pa upozoriše na čuvanje i odbranu grada. Taj im događaj utiša
uznemirena srca.
37. To isto bilo je javljeno Kurionu, ali se
tome izvjesno vrijeme nije morala vjera pokloniti, pošto je imao toliko pouzdanja u svoju
sreću. Već su u Afriku stizale vijesti i pisma o Cezarevim uspjesima u Španiji. Svim tim
okolnostima ohrabren, smatrao je da kralj neće ništa protiv njega preduzimati. Ali, kada je
pre_ ko izvjesnih izvjestilaca saznao da njegove čete od Utike nisu daleko ni dvadeset hiljada
koraka, napustivši utvrde povuče se u Kornelijev
logor. Tu poče da doprema žito, utvrđuje logor
i sakuplja građu i odmah poruči na Siciliju da mu se pošalju dvije legije i preostala konjica.
Logor je bio veoma prikladan za vođenje rata, kako prirodnim položajem, tako i utvrđenim
mjestom, blizinom mora i vode, i obiljem soli, čija je velika količina bila već iz obližnjih
solana onamo sakupljena. Nije se moglo oskudijevati u drvenoj građi zbog mnoštva stabala, a
ni u žitu, jer su polja bila veoma rodna. Stoga, uz sporazum svih svojih, Kurion se spremao da
ostale čete očekuje i rat vodi.
38. Pošto je tako odlučeno i odluke odobrene, čuo je od nekih prebjega iz grada da je Juba od
rata sa susjedom odustao, da je zbog nesporazuma sa Lepitanima u kraljevini ostao, a da je
svoga vojvodu Saburu poslao i on se sa nekoliko četa približava Utici. Takvim vijestima je
neoprezno povjerovao, odluku promijenio i naumio da se upusti u borbu. Da bi donio takvu
odluku, mnogo mu je doprinijela mladost, jak duh, uspjeh iz ranijeg vremena i uvjerenje da će
stvar dobro voditi. Potaknut takvim okolnostima, posla cjelokupnu konjicu početkom noći
prema neprijateljskom logoru na rijeku Bagradu. Na čelu logora bio je Sabura, o kome se
ranije čulo, a kralj je išao za njim sa svim četama i smjestio se udaljen od Sabure na šest
hiljada koraka. Upućeni konjanici noću prevale put pa napadnu neprijatelje, koji su bili naivni
i koji se nisu nadali. A Numiđani, prema nekakvoj varvarskoj navici, raštrkani bez ikakva
reda, zauzmu mjesta. Pošto su iza sna probuđene napali, pobiju ih veliki broj, dok mnogi u
velikom strahu pobjegnu. Kada se to dogodilo, konjanici se Kurionu vrate i zarobljenike mu
dovedu.
39. Oko četvrte straže Kurion sa svim četama bijaše izašao, a kao zaštitu logoru ostavio je pet
kohorata. Pošto je izašao naprijed na šest hiljada koraka, susrete konjanike i sazna

za događaj pa upita zarobljenike ko je zapovjed

nik logora kod Bagrade, a oni odgovoriše: Sabura. U nastojanju da okonča putovanje, propusti
da upita i za ostalo pa opazivši u blizini bojne znakove, reče: „Da li vidite, vojnici, kako
se besjeda zarobljenika slaže sa prebjezima? Kralja nema, a neznatne čete, koje su poslate,
nisu ravne ni malom broju konjanika? Zato krenite prema plijenu i prema slavi, kako bi već
mogli da počnemo misliti o vašim nagradama i o iskazivanju zahvalnosti". Veliko je bilo
samo po sebi ono što su izveli konjanici, osobito kada se njihov mali broj uporedi sa
mnoštvom Numiđana. Ipak su oni to i suviše spominjali, kao što ljudi rado ističu svoju slavu.
Pored toga, oni su pred sobom nosili mnogi plijen, a vodili zarobljene ljude i konjanike, pa je
izgledalo da sve što se propusti u vremenu, odugovlači pobjedu. Tako je za želje Kurionovih
vojnika postojala nada. On naredi da ga konjanici prate i ubrza marš da što žešće mogne
napasti one koji su prestrašeni od bijega. A ovi, izmoreni putovanjem preko cijele noći, nisu
ga mogli u stopu pratiti, već su jedni tu, a drugi tamo zaostajali. Pa čak ni ta okolnost nije
pokolebala Kuriona U nadi.
40. Sabura je obavijestio Jubu o noćnoj bici
pa je on Saburi uputio dvije hiljade španskih i galskih konjanika, koje je običavao da ima uza
se kao zaštitu, a i onaj dio pješaka u koje je imao najveće pouzdanje, a sam je sa ostalim
četama i šezdeset slonova polako krenuo za njim. Sabura je naslućivao da će doći i sam
Kurion, pošto naprijed pošalje konjanike pa postroji čete konjanika i pješaka te im naredi da,
pretvarajući se da se boje, malo zaostanu i korak uspore, a da će on kada bude trebalo dati
znak za borbu i narediti ono što situacija bude zahtijevala. Kurion je uz raniju nadu spojio
postojeću

situaciju pa misleći da neprijatelji bježe, od

vede čete sa višeg položaja u ravnicu.
41. Kada je s toga mjesta podalje krenuo, a vojska mu već zbog napora bila premorena,
zaustavi se pošto je prevalio šesnaest hiljada koraka. Sabura svojim dade znak, postroji bojni
red pa poče da jedinice obilazi i da ih hrabri. Ali se pješadijom tobože izdaleka koristio, a
konjiCu je u borbu uputio. Ni Kurion nije ostao besposlen pa je svoje sokolio da svu nadu
ulože u hrabrost. Čak ni pješacima koji su bili premoreni, ni konjanicima kojih je bilo malo, a
od napora bili istrošeni, nije nedostajalo želje ni hrabrosti za borbu, ali ovih je bilo na broju
dvije stotine, a ostali su na putu bili zaostali. Na koju god bi stranu napad izvršili, natjerali bi
neprijatelja da se povlači s mjesta, ali niti su one koji su bježali mogli podaleko progoniti, a ni
svoje konje jače podbadati. A neprijateljska konjica poče s oba krila naš bojni red obilaziti i
leđima okrenute vojnike gaziti. Kad god bi kohorte istrčale naprijed iz bojnog reda, Numiđani
bi odvažno i brzo napad naših izbjegavali pa bi ponovo, povlačeći se do svojih bojnih redova,
naše obilazili i od bojnog reda odvajali. Tako se činilo da nije sigurno na mjestu ostati i bojne
redove čuvati, a ni istrčavati, pa se opasnosti izvrgavati. Neprijateljske čete, pošto je kralj slao
pomoć, često su se povećavale, a naše su vojnike zbog umora snage napuštale pa u isto
vrijeme oni koji su dopali rana niti su mogli iz bojnog reda izaći, niti su mogli biti preneseni
na sigurno mjesto, jer je sav bojni red bio opkoljen neprijateljskom konjicom. Ovi, izgubivši
nadu na svoj spas, kao što imaju običaj da čine ljudi u zadnjim časovima života, ili su
jadikovali nad svojom smrću, ili svoje roditelje preporučivali nekome koji bi se slučajno
mogao spasiti od te opasnosti. Sve je bilo ispunjeno strahom i kukanjem.

42. Kada je Kurion, pošto su svi bili pre

stravljeni, shvatio da se ni njegovo nagovaranje ni molbe ne slušaju, smatrao je da je u ovoj
žalosnoj situaciji preostala jedina nada na spas da svi zauzmu najbliže brežuljke pa naredi da
se onamo ponesu bojni znakovi. Ali njih je konjica, koju je Sabura poslao, prije zauzela. Tada
dakle naši zapadnu u najveće očajanje pa jedan dio bude na bijegu ubijen od konjice, a drugi
neozlijeđeni umru. Zapovijednik konjice Gnej Domicije, okružen malim brojem konjanika,
nagovori Kuriona da u bijegu potraži spas i požuri u logor, a on mu obećava da ga neće
napustiti. A Kurion, pošto je izgubio vojsku koju je od Cezara na povjerenje dobio, čvrsto
izjavi da mu se na vidiku nikada neće pokazati i tako boreći se bude ubijen. Veoma mali broj
konjanika povuče se iz borbe, a oni za koje je rečeno da su uz zadnju četu zaostali da bi konje
odmorili, opazivši bijeg cijele vojske, zdravi i čitavi se u logor povuku. Pješaci svi do jednog
izginu.
43. Pošto je za to doznao kvestor Marcije
Ruf, koga je Kurion ostavio, hrabrio je svoje da ne klonu duhom. Oni su ga molili i preklinjali
da ih lađama vrati na Siciliju. On obeća i naredi zapovjednicima brodova da početkom večeri
sve čamce uz obalu pritjeraju. Ali je kod svih vladao toliki strah, da su jedni govorili da
Jubine čete dolaze, a drugi da Var navaljuje s legijama pa čak da vide i prašinu od onih koji
dolaze, ali se od toga uopšte ništa nije dogodilo. Neki su opet naslućivali da će neprijateljska
flota brzo doploviti. I tako, pošto su svi bili prestrašeni, svako je sebi tražio utjehu. Oni što su
bili na brodovima žurili su da krenu. Njihov je bijeg zapovjednike teretnih lađa uznemiravao,
a mali ih je broj došao na službu i pod komandu. A po krcatim obalama bila je tolika navala,
ko će se od velikog broja najprije ukrcati, da su neke zbog mnoštva i tereta poto

nule, a drugi su zbog straha od toga oklijevali

da bliže priđu.
44. Tako se dogodilo da je mali broj vojnika i domaćina, koji je uživao ili milost i sažaljenje,
ili je mogao do lađa doplivati, prihvaćen pa je zdrav i čitav stigao do Sicilije. Ostale čete,
pošto su preko noći poslale Varu centurione u vidu legata, predale su mu se. Sutradan je Juba
opazio pred gradom kohorte tih vojnika pa ističući kako je to njegov plijen, naredio je da ih
veliki broj pobiju, a mali broj odabranih vrati u kraljevinu. Var se žalio da je onaj pogazio
zadanu riječ, ali se nije usudio da mu se suprotstavi. Sam jašući na konju dođe u grad, uz
pratnju mnogih senatora, među kojim je bio Servije Sulpicije i Licinije Damasip, pa odluči i
naredi da se u Utici za nekoliko dana uradi ono što je želio, te se poslije nekog vremena sa
svim četama vrati u kraljevinu.
da tamo dođe dvanaest legija i cjelokupna konjica. Ali je samo toliko lađa pronašao da se
jedva moglo prevesti petnaest hiljada vojnika legionara i šest stotina konjanika. Jedino je ovo
(osku

TREĆA KNjIGA

1. Za Cezareve diktature održani su izbori

pa su za konzule izabrani Julije Cezar i Publije Servilije, a to je pak bila godina kada mu je
prema zakonima bilo dozvoljeno da postane konzul. Pošto je te poslove obavio, kako je u
cijeloj Italiji bilo mučno doći do zajma, a pozajmljeni novac se nije vraćao, odluči da se
izaberu posrednici i preko njih izvrši procjena zemlje i pokretnog imetka, koliko je šta od toga
prije rata vrijedilo pa da se to vjerovnicima preda. Smatrao je da je to najprikladnije da se
ukloni i umanji strah od novih zaduženja, pošto se to obično javlja poslije ratova i građanskih
nereda, pa da se sačuva povjerenje u dužnike. Isto je tako na predlog pretora i narodnih
tribuna pred narodom oprostio od kazni neke građane osuđene prema Pompejevu zakonu zbog
pretjerane pohlepe, u ono vrijeme kada je Pompej imao u gradu pomoć legija. Tada se sudski
postupak obavljao za jedan dan, i to tako što su jedni preslušavali, a drugi presudu donosili pa
su mu se neki u početku građanskog rata ponudili da mu, ako želi, ponude svoju pomoć u ratu
i on je smatrao kao da se koristio njihovom uslugom koju su mu ponudili. Odlučio je da im
prema narodnom sudu treba ranije vratiti prava, nego da se čini da su njegovom naklonošću
prihvaćeni i da ne izgleda da je nezahvalan u uzvraćanju ljubavi ili drzak u oduzimanju
narodu prava na pomilo
vanje.
2. Za ove poslove za latinske praznike i sve
izbore uze jedanaest dana, odreče se diktature i krenu iz grada pa stiže u Brundizij. Naredi

dica u lađama) Cezaru nedostajalo da rat brzo

završi. Pa i same ove čete su stoga u manjem broju ukrcane što su mnogi (Gali) zbog tolikih
ratova nedostajali, a i dugačak put po Španiji umanjio ih je u velikom broju i na kraju teška
jesen u Apuliji i oko Brundizija narušila je zdravlje cijele vojske, koja je bila iz najzdravijih
krajeva Galije i Španije.
3. Pompej je iskoristio godinu dana roka da sakupi čete, jer je bio slobodan od rata, a miran od
neprijatelja pa je sakupio veliku flotu iz Azije, Kikladskih ostrva, Korkire, Atene, Ponta,
Bitinije, Sirije, Kilikije, Fenikije i Egipta, a pobrinuo se i da po svim mjestima izgradi golemu
flotu i naredio svim kraljevima Azije i Sirije i dinastima i tetrarsima i slobodnim narodima
Ahaje da mu dostave veliku količinu novca. Natjerao je i zakupnička društva provincija koje
su bile njegove da mu izbroje novac.
4. Od rimskih građana stvorio je devet legija: pet iz Italije, koje je bio preveo, jednu staru iz
Kilikije, koju je, pošto je formirana iz dvije, zvao bliznicom, jednu od starih vojnika sa Krete i
iz Makedonije, koje su ranije vojskovođe bile otpustile pa su se zaustavili u ovim
provincijama, a dvije iz Azije za koje se pobrinuo konzul Lentul da se popišu. Osim toga,
veliki broj je iz Tesalije, Beotije, Ahaje i Epira razdijelio na legije pod imenom dopune, pa ih
je pomiješao s Antonijevim vojnicima. A zatim očekivao je dvije legije iz Sirije sa
Scipionom, a imao je i tri hiljade strijelaca sa Krete, iz Lakedemona, sa Ponta, Sirije i ostalih
država, kao i dvije kohorte praćkara sa po šest stotina ljudi, a bilo je i sedam hiljadakonjanika.
Od ovih je Dejotar doveo šest stotina Gala, Ariobazan iz

Kapadokije pet stotina, a isti broj je predao i

Kot iz Trakije i poslao sina Sadalu. Iz Makedonije ih je bilo dvije stotine, a na čelu im je bio
Rascipol, koji se isticao hrabrošću. Iz Aleksandrije je bilo pet stotina Gabinijevih Gala i
Germana, koje je tu Aul Gabinije kod kra lja Ptolomeja radi zaštite bio ostavio, a Pom pejev
sin ih je s flotom bio doveo. Osam stotina je sakupio između svojih robova i pastira, a tri
stotine su dali Tarkondarije Kastor i Domi laus iz Galogrecije — od kojih je jedan zajedno
došao, a drugi sina poslao. Dvije stotine su iz Sirije od Komagena Antioha, kome je Pompej
ve like nagrade dodijelio, a s tom jedinicom su bi li poslati mnogi strijelci. Ovamo je dodao
Dardane i Bese, djelimično plaćenike, a djelimično 'sakupljene~ili po naređenju ili zbog
naklonosti, a isto tako Makedonce, Tesalce i druge iz osta lih naroda i država pa je ispunio
onaj broj koji smo ranije spomenuli.
5. On je sakupio jako veliku količinu žita
iz Tesalije, Azije, Egipta, Krete, Kirene i drugih pokrajina. Odlučio je da zimuje u Dirahiju,
Apoloniji i svim primorskim gradovima, da Cezaru spriječi prelaz preko mora, pa je s toga
razloga po čitavoj morskoj obali rasporedio flotu. Na čelu egipatskih lađa bio je Pompejev
sin, azijskim je komandovao Decim Lelije i Gaj Tribonije, sirijskim Gaj Kasije, rodskim Gaj
Marcel sa Gajem Kaponijem, a liburnijskim lađama i ahajskom flotom zapovijedao je
Skribonije Libon i Marko Oktavije. Ipak je čitavoj pomorskoj službi bio pretpostavljen Marko
Bibul i vrhovna komanda pripadala je njemu.
6. Kada Cezar dođe u Brundizij, održa skup
štinu pred vojnicima, a pošto je kraj naporima i opasnostima bio skoro došao, rekao je neka
mirne duše robove i prtljagu ostave u Italiji, a da se sami bez tereta ukrcaju u lađe kako bi se
što veći broj vojnika mogao smjestiti, a neka

se oni zbog pobjede, a i njegove darežljivosti

mnogo čemu nadaju. Kada su svi povikali neka zapovijeda što želi i da će drage volje izvršiti
sve što bude naredio, četvrtoga januara odriješi lađe. Na njima je bilo ukrcano, kao što je gore
navedeno, sedam legija. Idućeg dana pristade uz kopno. Između Keraunijskih stijena i drugih
opasnih mjesta zauzeo je mirno sjedište, bojeći se da sve luke, kako se mislilo, drže protivnici
pa je na onom mjestu koje se zove Paleste, sa svih lađa, koje su bile sve do jedne neoštećene,
iskrcao vojnike.
7. U Oriku su bili Lukrecije Vespilon i Minucije Ruf sa osamnaest azijskih lađa i oni su im
bili komandanti po naređenju Decima Lelija, dok se na Korkiri nalazio Marko Bibul sa stotinu
i deset lađa. Ali se ni ovi nisu u se pouzdali niti se usudili da iz luke krenu, iako je Cezar za
osiguranje vodio svega dvanaest ratnih lađa, među kojima su četiri bile pokrivene. Ni Bibul,
čije su lađe bile slabo opremljene, a mornari se razišli, nije mogao dovoljno rano izaći u
susret, jer je Cezar na kopnu ugledan prije nego je uopšte glas o njegovu dolasku dopro u te
krajeve.
8. Pošto je iskrcao vojnike, Cezar je iste noći vratio lađe u Brundizij, kako bi mogle prevesti
ostale legije i konjicu. Za taj posao bio je određen legat Fufije Kalen, da u prevozu lađa
upotrijebi brzinu. Ali kako su lađe sa kopna docnije isplovile, a nisu koristile noćni vjetar,
nastradaju pri povratku. Bibul je već u Korkiri obaviješten o Cezarevu dolasku pa je nadajući
se da će naići na neki dio natovarenih lađa, naišao na prazne, te je, osvojivši ih oko trideset,
iskalio na njih bijes zbog svoje nemarnosti i tuge. Sve ih je spalio i u istom ognju mornare i
zapovjednike lađa uništio, nadajući se da će se drugi zbog velike kazne prepasti. Pošto je
završio taj posao, od Sasona do luke

21 Gaj Julije Cezar 321

Orika zauzeo je položaje i sve obale duž i po

prijeko pomoću flote, pa pošto je straže pažljivije razmjestio, sam je po najžešćoj buri bdio na
lađama ne izbjegavajući nikakav napor ili trud i ne očekujući pomoć, ako bude mogao doći do
Cezareve veze
9. Poslije odlaska brzih lađa iz Ilirika,
Marko Oktavije sa onim lađama koje je imao sti že u Salonu. Pobunivši tu Dalmate i ostale
varvare, odvrati Isu od Cezareva prijateljstva.
Kada se opština u Saloni ni obećanjima, a ni ukazivanjem na opasnost nije mogla skloniti,
odluči da opsijeda grad. Taj grad je osiguran i
prirodnim položajem i brežuljkom. Ali se rimski građani, izgradivši drvene kule, brzo
obezbijediše, a pošto su za otpor bili slabi, jer su
bili malobrojni, a uz to su često i rana dopadali, latiše se posljednjeg sredstva pa sve odrasle
robove oslobodiše i odsjekavši kose svim že
nama. napraviše bacače. Kada je saznao za njihovu odluku, Oktavije opasa grad sa pet logora
pa ih u isto vrijeme opsadom i napadom poče da po
tiskuje. Oni, spremni da sve podnose, najviše su se mučili zbog oskudice u hrani. Zbog toga
su poslali Cezaru legate i od njega tražili
pomoć, a ostale nevolje kako su mogli sami su podnosili. I pošto je prošlo dugo vremena, a
dugotrajna opsada učinila Oktavijeve vojnike ne
opreznim, kada su se oni udaljili, ugrabili su priliku oko podne pa su žene i djecu po bedemu
rasporedili da štogod od svakodnevne slike ne
bi nedostajalo te su sami, stvorivši četu od onih koje su ranije u velikom broju oslobodili, na
najbliži Oktavijev logor navalili. Pošto su ga
osvojili, istim su jurišem napali drugi, zatim treći i četvrti i na kraju posljednji pa su ih iz svih
logora istjerali, a kada su veliki broj po
bili, ostale su, pa štaviše i Oktavija prisilili da pobjegnu na lađe. To je bio ishod opsade. Već
se i zima približavala, pa se Oktavije,

pošto je pretrpio tolike neuspjehe, izgubivši

nadu na zauzimanje grada, povrati Pompeju u Dirahij.
10. Istakli smo kako je Pompejev prefekt Lucije Vibulije Ruf dvaput bio dopao Cezareva
zarobljeništva, i kako ga je on pustio, jedanput kod Korfinija, a drugi put u Španiji. Njega je
Cezar, zbog dobročinstava koja mu je činio, smatrao dostojnim povjerenja pa ga je s
porukama poslao Gneju Pompeju jer je znao da baš on kod Pompeja uživa ugled. Ovo je dakle
bio sadržaj poruka: treba da i jedan i drugi okončaju tvrdoglavost i odstupe od oružja, a da se
više ne igraju sudbinom. Dovoljno je s obje strane pretrpljenih nevolja, koje bi mogli imati
kao pouku i pravilo da se ustegnu u budućim slučajevima: jedan je istjeran iz Italije, izgubio
je Siciliju i Sardiniju i dvije Španije, a u Italiji i Španiji sto i trideset kohorata rimskih
građana, a za drugoga je dovoljan razlog smrt Kurionova, poraz vojske u Africi i predaja
Antonijevih vojnika kod Kurikte, pa neka poštede i sebe i državu, jer šta u ratu znači sreća,
dovoljan su mu dokaz njegovi porazi. Ovo je jedini momenat da se o miru povede računa, dok
i jedan i drugi imaju u se pouzdanja i dok se čini da su obojica jednaki, jer ako sreća samo
malo bude jednom naklonjena, onaj koji bude izgledao jači neće se pridržavati mirovnih
ugovora, niti će biti zadovoljan pravičnim ishodom ako se pouzda da će sve dobiti. Budući se
mirovni ugovori nisu mogli ranije sklopiti, treba ih tražiti u Rimu od senata i rimskog naroda.
To je u interesu države, a i njima samim treba da se svidi ako se obojica u skupštini odmah
zakunu da će u tri iduća dana raspustiti vojsku. Pošto se raspusti vojska i pomoćne čete, onda
će, htjeli ne htjeli, prema odluci naroda i senata i jedan i drugi biti zadovoljan. Da bi se to što
lakše moglo

Pompeju odobriti, on će sve svoje kopnene i grad ru legate, obećaju da će izvršiti sve što bude
ske čete raspustiti. naredio.
11. Pošto je to Vibulije (u Korkiri) izlo 13. A Pompej, pošto je čuo za događaje koji
žio, smatrao je da je isto tako potrebno da Pom su se odigrali u Oriku i Apoloniji, poboja se za
pej bude obaviješten o iznenadnom Cezarevu do Dirahij pa putujući danju i noću požuri
onamo.
lasku, a da bi mogao donijeti takvu odluku, prije U isto vrijeme se govorilo da se Cezar pribli
nego se počne raspravljati o ponudama, neprestano žava, pa pošto je žureći sastavio noć i dan
i
je noću i danju putovao i po svim gradovima konje putovanja nije prekidao toliki strah obuze
nje
mijenjao, kako bi brzinu povećao, da stigne do govu vojsku da su gotovo svi iz Epira i
susjednih
Pompeja i javi da Cezar dolazi. U to vrijeme pokrajina napustili bojne znakove, a većina je
Pompej je bio u Kandaviji i putovao iz Makedo odbacila oružje tako da je taj marš bio sličan
nije u zimovnike u Apoloniju i Dirahij. Ali bijegu. Ali kada se Pompej zaustavio blizu Dira
uznemiren novim događajem, krenu u Apoloniju hija i naredio da se razmjeri logor, a vojsku
bržim maršem, da Cezar ne bi osvojio gradove strah već tada bio obuzeo, prvi Labijen istupi
primorske obale. Međutim, onaj istoga dana, is naprijed pa se zakle da ga neće napustiti i da
će
krcavši vojnike, krenu u Orik. Kada je tamo istu sreću s njim dijeliti kakvu god mu sudbina
došao, Lucije Torkvat, koji je po naređenju Pom bude donijela. Na to se isto zakunu i ostali
pejevu bio zapovjednik grada i tu držao posadu legati, a za njima se povedu vojni tribuni i cen
Partina, pokuša da zatvorivši kapije brani turioni, pa se na isto zakune i cijela vojska.
grad. Pošto je naredio da se Grci popnu na be Cezar ubrza putovanje prema Dirahiju pa se ko
dem i da se late oružja, oni izjave da se neće načno zaustavi te na rijeci Apsu u zemlji Apolo
boriti protiv države rimskoga naroda, a kada nijata podiže logor, da bi države, koje su to
građani međutim čak na svoju ruku pokušaše da dobro zaslužile, uz pomoć utvrda i straža bile
Cezara prime, zapovjednik, izgubivši nadu na sigurne pa odluči da tu očekuje dolazak ostalih
svaku pomoć, otvori kapije pa i sebe i grad Ce legija iz Italije i da pod šatorima zimuje. To
zaru predade, a ovaj ga zato zdrava i čitava isto učini i Pompej pa podigavši logor preko
ostavi. rijeke Apsa, cijelu vojsku i pomoćne čete onamo
12. Zauzevši Orik, Cezar bez ikakva oklije prevede.
vanja krenu u Apoloniju. Čuvši za njegov dola 14. Kada je Kalen u Brundiziju legije i ko
zak, Lucije Staberije, koji je tu bio zapovjednik, njicu, kako mu je Cezar naredio, na onoliko
lađa
poče da vodu doprema u tvrđavu i da je osigurava, ukrcao koliko mu je to prilika dopuštala,
on
a od stanovnika Apolonije zatraži taoce. Oni odriješi lađe pa pošto se malo od luke odmaknu,
međutim rekoše da ih neće dati, niti će kapije od Cezara primi pismo u kome ga obavještava
da
pred konzulom zatvoriti i neće donositi druk protivnička flota drži luku i sve obale. Čuv
čiju odluku, nego što bi to željela cijela Ita ši za to, povuče se u luku i sve lađe povrati.
lija (rimski narod). Kada je saznao za njihovu Jedna od njih, koja je bila uporna i nije se na
želju, Staberije pobježe iz Apolonije. Oni Ce redbi Kalenovoj pokoravala, jer je bila bez voj
zaru legate pošalju i prime ga u grad. Za njima nika, a privatno je lice njom upravljalo, doplo
se povedu Bilidenzi Amantini i ostale susjedne vila je do Orika pa ju je Bibul zarobio. On je
države, a i cijeli Epir, pa pošto pošalju Ceza od robova i slobodnih ljudi pa do nedoraslih

324 325

dječaka sve kaznio i do jednog ih poubijao. Tako

je od malo vremena, a velika slučaja zavisio spas čitave vojske.
15. Bibul se, kako je gore istaknuto, nalazio
s flotom kod Orika pa kao što je on Cezara onemogućavao na moru i lukama, tako je ovaj
njega sprječavao na čitavom kopnu one pokrajine. Pošto je rasporedio straže, Cezar je dakle
držao sve obale i nije bilo mogućnosti ni da se ide u drva, ni po vodu, niti da se lađe privežu
za kopno. Situacija je dakle bila veoma teška pa su bili izvrgnuti oskudici u nužnim stvarima
dotle, da su bili prisiljeni kako ostale životne namirnice, tako i drva i vodu na teretnim lađama
da prevoze sa Korkire. Još se desi u isto vrijeme da su se mučili težim neprilikama i bili
prisiljeni da sa koža, kojim su lađe bile pokrivene, hvataju noćnu rosu. Te neprilike su ipak
strpljivo i ravnodušno podnosili i smatrali su da ne smiju obale prazne ostaviti i luke napustiti.
Ali dok su bili u neprilikama koje sam naveo, a Libon se udružio s Bibulom, obojica su
razgovarali sa lađa sa legatima Manijem Acilijem i Stacijem Murkom, od kojih je jedan bio
zapovjednik gradskih bedema, a drugi bio na čelu kopnene zaštite: oni žele da s Cezarem o
veoma važnim stvarima razgovaraju, ako im se za to pruži prilika. Da bi stvar bila sigurna,
ovome su malo dodali, kako bi izgledalo da žele pregovarati o miru. Oni međutim zatraže da
se zavede primirje i to od njih isposluju. Izgledalo je da je ono što su iznosili velika stvar, a
znali su da to Cezar silno želi pa su smatrali da su Vibulijeve poruke nešto uznapredovale.
16. Cezar je u to vrijeme krenuo sa jednom
legijom da pridobije ostale gradove i da se opskrbi hranom, u čemu je dosta oskudijevao, pa je
došao do grada Butrota (a on je nasuprot Korkiri). Tu su ga Acilije i Murko pismom
obavijestili o Libonovim i Bibulovim zahtjevima pa

je ostavio legiju i sam se u Orik vratio. Kada

je onamo stigao oni su pozvani na razgovor. Libon se pojavi i ispriča Bibula, pošto je on bio
veoma ljutit, a s Cezarem je bio u ličnom neprijateljstvu koje potiče od edilske i pretorske
službe, pa je izbjegao razgovor da ne bi stvar od velike nade i veoma velike koristi uslijed
njegove naprasitosti bila pokvarena. Njegova je najveća želja bila da se sporazumiju i da se
uzdrže od oruž.ja, ali on za to nema nikakve mogućnosti, jer prema odluci vijeća Pompeju su
dali najveću vlast u ratnim i svim poslovima. A pošto saznaju Cezareve zahtjeve, oni će
Pompeju uputiti poslanike, a on će na njihov poticaj sve ostalo lično obaviti. Neka u
međuvremenu traje primirje, dok se od njega mognu vratiti, i neka jedan drugome ne čini
štete. Uz ovo je nešto malo dodao i o drugom poslu i o svojoj vojsci i pomoćnim četama.
17. Cezar je smatrao da mu tada ie treba na to odgovarati, a ni mi ne mislimo da sada ima
dovoljno razloga da to ostane u sjećanju. Cezar je zahtijevao da mu bude slobodno da bez
opasnosti pošalje legate Pompeju, pa da se oni sami obavežu da će to učiniti, ili da ih lično
prime i njemu odvedu. A što se tiče primirja, ratna situacija je tako podijeljena da oni flotom
zaustavljaju lađe i pomoćne čete, a on njih opet ometa u dobavljanju vode i prilaženju na
kopno. Ako žele da im se to dozvoli, neka sami povuku straže s primorskih mjesta, pa ako se
budu toga držali, i on će takođe pri tome ostati. Ipak se može s uspjehom raditi na
pregovaranju, ako tome i ne bude udovoljeno, jer to njemu ne služi kao zapreka. Libon niti
primi Cezareve legate, niti htjede da ih zaštiti od opasnosti, nego svu stvar prebaci na
Pompeja i jedino je radio oko primirja i na tome veoma čvrsto stajao. Kada je Cezar shvatio
da je on svu besjedu usmjerio na to da izbjegne momentanu opasnost i bijedu,

i da nema nikakve nade za mirovni pregovor, po

vuče se da i dalje razmišlja o ratu.
18. Bibul je više dana ometan da stupi na
kopno, a od hladnoće i napora teška ga je bolest savladala, jer se nije mogao ni liječiti, a nije
htio ni preduzetu obavezu napustiti, pa tako nije mogao ni teškoj bolesti odoljeti. Pošto je
umro, ni na jednog pojedinca nije prešla vrhovna vlast, nego je svaki pojedinačno upravljao
svojom flotom prema sopstvenom nahođenju. Kada se smirio ustanak što ga je izazvao
iznenadni Cezarev dolazak, Vibulije je, čim se ukazala prilika, pozvavši Libona i Lucija
Lukeja i Teofana, s kojima je Pompej imao običaj da se dogovara o najvažnijim stvarima,
odlučio da raspravlja o Cezarevim porukama. Tek što je započeo besjedu, Pompej ga je
prekinuo i zabranio mu da dalje govori. „Što meni", reče, „treba život ili građansko pravo, što
bih ga, čini se, uživao prema Cezarevoj milosti? Takvo mišljenje neće se moći opovrgnuti
kada se bude smatralo da sam se vratio iz Italije, iz koje sam krenuo, pošto se rat završio."
Cezar je ovo saznao od onih koji su bili prisutni razgovoru. Ipak je na drugi način putem
pregovora pokušao da radi oko
mira.
19. Između dva logora, Pompejeva i Cezareva,
nalazila se samo jedna rijeka Apso pa su vojnici često između sebe vodili razgovore i prema
sporazumu onih koji su razgovarali nije, dakle, odapeta nijedna strijela. Poslao je legata
Publija Vatinija na samu obalu rijeke da govori o onome što se najviše odnosi na mir i da
često jakim glasom upita, da li je dozvoljeno da građani građanima legate šalju, kada je to bilo
dozvoljeno bjeguncima sa pirinejskih planina i razbojnicima, a osobito onda kada rade na
tome da se građani s građanima ne tuku oružjem. Mnogo je toga izrekao dosta blago, kako je
to dolikovalo i njegovu spasu i spasu drugih, pa su ga i

jedni i drugi vojnici ćutke saslušali. Odgovor

je s druge strane stigao da Aul Varon obećava da će drugoga dana na razgovor doći i zajedno
razmotriti na koji način legati mogu bezbjedno doći, i ono što žele izložiti, pa se za takav
razgovor uglavi i određeni rok. Kada su tamo slijedeći dan došli, veliko se mnoštvo sa svih
strana sakupilo i mnogo se od toga očekivalo pa je izgledalo da je pažnja svih usredsređena na
mir. Iz te mase istupi Tit Labijen pa spustivši glas poče da govori o miru i da se prepire s
Vatinijem. Njih usred govora prekidoše iznenada sa svih strana odapete strijele, koje on
zaštićen oružjem vojnika izbježe, ali je ipak veći broj ranjen, a među njima Kornelije Balb,
Marko Plocije, Lucije Tiburcije i neki centurioni i vojnici. Tada će Labijen: „Prestanite, dakle,
da razgovarate o miru, jer među nama ne može biti nikakva mira ukoliko se ne donese
Cezareva glava."
20. U isto vrijeme Pretor Marko Celije Ruf preduzeo je odbranu dužnika pa je početkom
magistrata smjestio svoju kancelariju pokraj sjedišta gradskoga pretora Gaja Trebonija i
obećavao da će biti na usluzi, ako bi kogod pravio priziv na procjenu i isplatu, što se putem
suda obavljalo, a to je Cezar lično bio odredio. Ali se dogodilo i zbog pravedne odluke i
Trebonijeve čovječnosti, koji je smatrao da u to vrijeme pravdu treba blago i mirno krojiti, da
se nisu mogli naći oni koji bi izvršili priziv. Jer ispričavati se možda siromaštvom, ili se tužiti
na sopstvenu nesreću, ili na vremena, i iznositi teškoće prilikom licitacije, osobina je
osrednjeg karaktera. A kakvi su to besramni karakteri koji priznaju da su dužni, a ipak su
sačuvali neokrnjene imetke? Stoga, niko se nije našao ko bi to zahtijevao. Celije se zato
pokazao okrutniji čak od onih do kojih je korist dopirala. Pa kako je s početka pošao, da ne bi
izgledalo da se

u nečastan posao bez potrebe, upustio, podnio je

zakon da se u roku od šest godina pozajmljeni novac bez kamata isplati.
21. Pošto su se konzul Servilije i ostali
magistrati oduprli, i ugled mu dobivao manji značaj, da bi izazvao ljude, povukao je prvi
zakon a predložio druga dva. Jedan, prema kome je zakupnicima stanova oprostio godišnju
kiriju, a drugi, da se ustroje nove knjige pa je mnogo ljudi izvršilo napad na Gaja Trebonija i
pošto su neki ranjeni, otjerali su ga sa suda. O tim događajima je konzul Servilije obavijestio
senat i senat je smatrao da treba Celija ukloniti iz državne službe. Prema toj odluci, konzul ga
je uklonio iz senata, a kada je pokušao da sa govor nice održi besjedu, on ga je sklonio u
stranu. Ovaj razjaren zbog sramote i bola pravio se da će javno otići Cezaru, ali je potajno
poslao glas nike Milonu, koji je, pošto je Klodije bio ubijen, u to ime bio i osuđen i on ga je
pozvao u Italiju, jer je ovaj davao velike predstave, pa je imao ostatke gladijatorske ekipe.
On ga je uza se pridobio pa ga je poslao u Turin da diže pasti re na bunu. Kada je lično došao
u Kasilin, u isto doba su u Kapui njegovi bojni znakovi i oružje bili zaplijenjeni, a družina,
koja je pri premala predaju grada, viđena je u Neapolisu, pa pošto su mu namjere otkrivene,
nije pušten u Kapuu, i on je, bojeći se opasnosti, jer se op ština prihvatila oružja i smatrala ga
za ne prijatelja, odustao od namjere i skrenuo s toga
puta
22. Milon je međutim razaslao po municipi
jima pisma da je sve što je radio prema zapovijedi i naređenju Pompejevu radio, a te su mu
poruke dostavljane preko Vibulija pa je bunio one za koje je smatrao da ih muče dugovi.
Pošto kod njih nije imao nikakva uspjeha, otvorivši neke tavdnice, počeo je da opsijeda
Kompsu na Hirpinskom polju. Kada je tamo pretor Kvint Pedije

došao s legijom, ovaj je pogođen kamenom sa be

dema poginuo. A Celije je, kako je izjavljivao da je krenuo do Cezara, stigao u Turije. Pošto
je neke iz toga municipija bunio, a konjanicima Cezarevim, Galima i Špancima, koji su radi
zaštite onamo bili poslati, novac obećavao, ovi su ga ubili. Tako su počeci nekih poduhvata,
koji su zbog zauzetosti zakonskih magistrata uznemirivali Italiju, brz i lak završetak imali.
23. Libon krenu sa flotom od pedeset lađa, a bio im je zapovjednik, pa dođe u Brundizij i
zauze ostrvo koje se nalazi prema brundizijskoj luci. Mislio je da je bolje da na jednom
mjestu, kuda je našim prolaz neminovan, postavi stražu, nego da to učini na svima obalama i
zatvorenim lukama. Došavši ovamo, iznenada naiđe na neke teretne lađe pa ih spali, a jednu,
žitom natovarenu, odvuče i našim veliki strah zadade. Pošto je noću vojnike i strijelce na
kopno iskrcao, otjera konjičku stražu pa iskoristi zgodan položaj mjesta i posla Pompeju
pismo da, ako želi, naredi da se ostale lađe izvuku i poprave, a on će sa svojom flotom
sprječavati Cezareve pomoćne čete.
24. U to vrijeme je Antonije bio u Brundiziju. Pouzdavši se u hrabrost vojnika, obložio je
čamce od šezdeset velikih lađa pleterima i zaklonima pa je u njih ukrcao izabrane vojnike, a
zatim je čamce na obali po mnogim mjestima odvojeno rasporedio, a dvjema lađama
troveslarkama, za koje se pobrinuo da se u Brundiziju izgrade, naredio da izađu do izlaza luke
kao da veslači tobože vježbaju. Kada je Libon vidio da su one nešto smjelije naprijed krenule,
u nadi da ih može zarobiti, posla na njih pet četvoroveslarki. Kada su se one našim lađama
približile, naši kao veterani pobjegoše u luku, a oni, tjerani željom, neoprezno pođu za njima.
Već su na dati znak Antonijevi čamci iznenada sa svih strana navalili na neprijatelja, pa su u

prvom naletu jednu od ovih četvoroveslarki sa

veslačima i njenim braniocima zarobili, a ostale su prisilili da sramno pobjegnu. Na to se
nadovezala i druga nevolja, što im je bio onemogućen prilaz na vodu, jer je Antonije po obali
mora bio rasporedio konjanike. Zbog ove nevolje i sramote Libon je odlučio da odstupi od
Brundizija i da se okani opsijedanja naših.
25. Već je prošlo mnogo mjeseci i zima bila
odmakla, a iz Brundizija lađe ni legije nisu Cezaru stizale. Cezaru se činilo da su u tom
slučaju neke prilike propuštene, jer su često duvali određeni vjetrovi kojima su se mogli u
nevolji povjeriti. I što je više vremena prolazilo, to su oni što su zapovijedali lađama bili
odvažniji na stražarskim mjestima i imali veće povjerenje u odbranu, a Pompej ih je često
pismima prekoravao da makar spriječe ostalu njegovu vojsku, kada Cezara nisu spriječili u
početku, kada je dolazio, a vrijeme za prevoz je svakoga dana bilo teže zbog slabijih vjetrova.
Tim okolnostima naveden, Cezar je svojima u Brundizij napisao oštro pismo da, kada se
dočepaju povoljna vjetra, ne propuste priliku za plovidbu pa bilo da prema obali Apolonijata
(ili Labeata) okrenu pravac i tamo lađe dopreme. Ta mjesta su bila najmanje zauzeta brodskim
stražama, pošto se nisu usuđivali podaleko od luka
odmicati.
26. A oni, stekavši odvažnost i hrabrost, pod
komandom Marka Antonija i Fufija Kalena, a uz to mnogo uvjeravani i od samih vojnika da
za zdravlje Cezarevo neće prezati ni od kakve opasnosti, iskoriste južni vjetar pa lađe odriješe
i drugoga dana prevezu ih u Aroloniju i Dirahij. Kada su ih sa kopna opazili, Koponije, koji je
u Dirahiju bio komandant rodske flote, izvede lađe iz luke pa kada se našim uz već oslabljen
vjetar približio, taj isti južnjak oživje i našim bude od koristi. On dakle zbog toga ne

odustade od namjere, već se pouzda da će uz napor

i ustrajnost mornara i snažnu buru moći izdržati pa kada su se provezli mimo Dirahij, on ih je
jednako progonio zahvaljujući velikoj snazi vjetra. Naši su se koristili srećnim slučajem, ali su
se ipak bojali napada flote ako bi vjetar slučajno popustio. Dočepali su se luke koja se zove
Nimfej, na tri hiljade koraka od Lisa i tamo uveli lađe a ta luka je zaštićena od jugozapadnog,
ali ne i od južnog vjetra — pa su smatrali da je manja opasnost od bure nego od flote. A čim
su onamo pristali, južni vjetar, koji je dva dana duvao, pretvori se uz nevjerovatnu sreću u
jugozapadni.
27. Ovdje se mogla primijetiti nagla promjena sreće. One koji su se za se bojali, prihvatila je
veoma sigurna luka, a oni koji su našim lađama pripremali opasnost, bili su prisiljeni da za se
strahuju. Kada se dakle vrijeme izmijenilo, bura je i naše lađe zaštitila, a na rodske lađe
navalila tako da su sve do jedne, a bilo ih je šesnaest natkrivenih, bile razbijene i u brodolomu
propale. Od velikog broja veslača i braniča jedan dio je razbijen o litice pa je stradao, a jedan
su naši odveli te ih je Cezar sve sačuvao i kući poslao.
28. Dvije naše lađe, čije je kretanje bilo sporije, zašle su u noć, jer nisu znale prema kome su
mjestu ostale krenule pa su se bacivši sidra zaustavile prema Lisu. Otacilije Kras, koji je bio
na čelu Lisa, poslao je mnoge čamce i manje brodiće i pripremao se da ih zarobi, a u isto
vrijeme radio je i na njihovoj predaji, a onima, koji se budu predali, obećavao je sigurnost. Od
ovih lađa jedna je vozila dvije stotine i dvadeset vojnika nove legije, dok je druga od stare
legije imala nešto manje od dvije stotine. Ovdje se moglo saznati koliku zaštitu pruža ljudima
hrabro srce. Novi vojnici, prestrašeni mnoštvom lađa, a izmučeni morem i morskom bo

lešću, dobivši zakletvu da im protivnici neće

učiniti nikakva zla, predadoše se Otaciliju, a oni, pošto su svi pred njega dovedeni, ne
obazirući se na svetinju zakletve, u njegovu prisustvu veoma okrutno budu pobijeni. I vojnici
stare legije, takođe nevremenom i smrdljivom brodskom vodom iznureni, nisu pomišljali da
treba u nečemu od stare hrabrosti popustiti, već su zaključujući pregovore i simulirajući
predaju, pošto je prošao prvi dio noći, natjerali kormilara da pritjera lađu uz obalu, pa su se i
sami dograbili zgodna mjesta. Tu su proveli ostatak noći, a u ranu zoru Otacilije im je poslao
oko četiri stotine konjanika, koji su na tom dijelu morske obale služili, a pratili su ih
naoružani vojnici iz posade. Oni su se odbranili i pošto su nekoliko njihovih pobili, zdravi i
čitavi su se svojim povratili.
29. Kada se to dogodilo, konvent rimskih gra
đana, koji je držao Lis, a taj grad im je Cezar ranije dodijelio i pobrinuo se da se utvrdi, primi
Antonija i pomože ga svim i svačim. Otacilije, bojeći se za se pobježe iz grada i stiže do
Pompeja. Pošto je Antonije iskrcao sve čete, a od toga su u svemu bile tri stare legije, jedna
nova i osam stotina konjanika, većinu lađa povrati u Italiju da ostale vojnike i konjanike
prevezu, a pontone — to je vrsta galskih lađa — ostavi u Lisu s tim ciljem da, ako slučajno
Pompej, računajući da je Italija bez vojske, onamo prebaci vojsku — a takvo je mišljenje
pušteno u svijet — da Cezar za proganjanje ima drugu
mogućnost, pa mu brzo pošalje glasnike s iorukom u kojim je predjelima vojsku iskrcao i
koliko je vojnika preveo.
30. To su skoro u isgo vrijeme i Cezar i Pom
pej saznali. Lično su naime vidjeli lađe, koje su putovale mimo Apolonije i Dirahija pa su
stoga prema tim zemljama zauzeli drugi pravac, a kuda su one lađe krenule, prvih dana nisu
mog

li doznati. Upoznavši situaciju, obojica su do

nijeli različite odluke: Cezar, da što prije s Antonijem dođe u dodir, a Pompej, da im kada
budu dolazili zapriječi put i ako bi mogao, da ih iznenada iz zasjede napadne. Istoga dana i
jedan i drugi iz stalnih logora sa rijeke Apsa vojsku izvedu, Pompej potajno i noću, a Cezar
javno i po danu. Ali je Cezarev put zbog većeg obilaženja bio duži i uz rijeku, kako bi mogao
preći preko plićaka. Pompej, pošto je imao prohodan put i nije mu trebalo rijeku prelaziti,
brzim maršem uputi se prema Antoniju, pa kada saznade da mu se on približava, pronađe
zgodno mjesto, tu smjesti čete pa sve svoje zadrža u logoru i zabrani da se pale vatre, kako bi
njegov dolazak bio što skriveniji. To je Antoniju odmah preneseno preko Grka. Pošto je
Cezaru poslao vijesnike, zadrža se jedan dan u logoru, a drugoga dana Cezar njemu dođe.
Kada je Pompej čuo za njegov dolazak, da ga ne bi opkolile dvije vojske, odstupi od onoga
mjesta pa sa svim četama dođe u Asparagij, u oblasti Dirahija pa tu na zgodnu mjestu postavi
logor.
31. Za to se vrijeme Scipion, pošto je oko planine Amana pretrpio nekoliko poraza, proglasio
zapovjednikom. Učinivši to, on je od gradova i tirana zatražio veliku sumu novaca, a isto je
tako od zakupnika svoje provincije izvukao novac, dužan za dvije godine, pa je još od istih i
za iduću godinu primio novac od zakupa i od čitave provincije zatražio konjanike. Pošto su se
ovi sakupili, i pošto je susjede i noprijatelje Parte ostavio iza sebe, a oni su malo prije bili
ubili zapovjednika Marka Krasa, a Marka Bibula držali u opsadi, odveo je iz Sirije legije i
konjanike. Kada je provincija zapala u veliko nespokojstvo i strah od partskog rata, i kada su
se čuli neki vojnički glasovi da će oni, ako ih povedu, protiv neprijatelja ići, ali da protiv
građanina i konzula neće di

zati oružja, odveo je legije u zimovnik u Per

gam i najbogatije gradove i tu ih obilno nagradio, a da bi ih uza se čvrsto pridobio, dopustio
im je da pljačkaju gradove.
32. Međutim, novac što ga je raspisao po ci
jeloj provinciji veoma je teško utjerivao. Osim toga, i po rodovima se mnogo štošta izmišljalo
zbog lakomosti. Porez je razrezivan na pojedine glave robova i slobodnih ljudi, a tražili su ga
i za stubove i vrata, a takođe i za žito, vojnike, oružje, veslače, bacače i kola, a kojoj god se
stvari moglo pronaći ime, izgleda da je bilo dovoljno razloga da se i iz nje novac utjeruje. Ne
samo po gradovima, već skoro i po zaseocima i tvrđavama pojedinci su se s nalogom
pojavljivali. Ko bi od ovih nešto najstrašnije i najokrutnije učinio, taj se smatrao i najboljim
čovjekom i građaninom. Provincija je bila puna liktora i službenika, krcata prefektima i
poreskim izvršiocima, koji su pored poreza za državu, radili čak i za sopstvenu korist. Oni su
isticali kako su istjerani iz kuće i domovine i kako nemaju najosnovnijih potreba, da bi tako u
vidu poštenja prikrili veoma gadan postupak. Uz to treba dodati i veoma visoke kamate, što se
obično događa u ratu, kada se na sve strane traži novac pa se govori da produženje roka
predstavlja dobit. Stoga je dug provincije za ove dvije godine udvostručen. Zbog toga su od
rimskih građana obe provincije na isti način tražili izvjesni novac pa i od pojedinih opština i
pojedinih gradova i govorili da ga prema senatskoj odluci traže u zajam, a zakupnici su morali
da za iduću godinu plate porez kao predujam.
33. Pored toga, Scipion je naredio da se po
digne novac iz Dijanina hrama u Efezu, koji je tu od davnina bio ostavljen. Kada je Scipion
određenog dana radi toga posla došao u hram, uz prisustvo mnogih ljudi senatskog staleža,
koje je bio pozvao, uručeno mu je pismo od Pompeja da

je Cezar s legijama prešao more, pa neka požuri

da mu s vojskom dođe, a sve drugo što ima ostavi za poslije. Pošto je primio ovo pismo,
otpusti one koje je bio pozvao, a sam poče da priprema put u Makedoniju i poslije nekoliko
dana krenu. Ova okolnost je donijela spas novcu iz Efeza.
34. Pošto se ujedinio s Antonijevom vojskom, Cezar je iz Orika odveo legiju koju je bio
postavio radi čuvanja primorske obale, smatrajući da mu se treba držati provincija i krenuti
podalje. Kada su mu došli legati iz Tesalije i Etolije da obećaju pomoć, i kažu da će gradovi
onih plemena naređenja izvršavati, posla u Tesaliju Lucija Kasija Longina sa legijom novih
vojnika, koja se zvala sedamnaesta, i sa dvije stotine konjanika. Isto tako posla u Etoliju Gaja
Kalvisija Sabina sa pet kohorata i nešto malo konjanika. On im je naročito preporučio, pošto
su ti krajevi bili blizu, da se pobrinu za hranu. Naredio je da Gnej Domicije Kalvin sa dvije
legije, jedanaestom i dvanaestom, i sa pet stotina konjanika krene u Makedoniju. Iz onoga
dijela te provincije, koji se nazivao slobodnim, došao je legat Menedem, najugledniji prvak
toga kraja, da iskaže i svoju i svojih podanika privrženost.
35. Ovi su Etolci prilikom prvog dolaska primili Kalvisija s najvećom pažnjom, a kada su
protivničke posade napustile Kalidon i Naupakt, on je zagospodario cijelom Etolijom. Kasnije
je stigao s legijom u Tesaliju. Pošto su ovdje vladale dvije stranke, gradovi su pokazivali
različitu naklonost: Hegesaret, čovjek starinskog ugleda, bio je naklonjen Pompeju, dok je
mladi PetrJC, koji je pripadao najvećem plemstvu, i svojim imetkom i imetkom svojih ljudi
Cezara izdašno pomagao.
36. U isto je vrijeme Domicije došao u Makedoniju, pa kada su mu počele da dolaze brojne

22 Gaj Julije Cezar 337

delegacije gradova, javljeno je da Scipion s le

gijama dolazi uz veliko očekivanje i velike priče, jer većinom kod novih događaja priča
nadmaši stvarnost. Ovaj se ni u jednom mjestu Makedonije nije zadržao, već je u velikom
naletu pojurio prema Domiciju, a kada je od njega bio udaljen dvadeset hiljada koraka,
iznenada se okrenu prema Kasiju Longinu u Tesaliju. To je tako brzo uradio, da je u isti čas
javljeno da dolazi i da je tu, a da putovanje što lakše savlada, ostavi Marka Favonija sa osam
kohorata kao zaštitu legijskoj komori, i to na rijeci Haliakmonu, koja, dijeli Makedoniju od
Tesalije i naredi da se tu sagradi tvrđava. Istovremeno konjica kralja Kota dojuri do Kasijeva
logora, a običaj joj je bio da se nalazi oko Tesalije. Tada Kasije, obuzet strahom, a saznavši za
Scipionov dolazak i vidjevši konjanike, za koje je mislio da su Scipionovi, okrenu prema
brdima koja opasuju Tesaliju pa iz tih mjesta nastavi put prema Ambrakiji. A za Scipionom,
koji se žurio da ga progoni, stiglo je pismo od Marka Favonija da Domicije sa legijama dolazi
i da on položaj gdje se utemeljio nije u stanju da drži bez Scipionove pomoći. Primivši to
pismo, Scipion promijeni i odluku i put, pa odustade da progonig Kasija i požuri da Favoniju
pruži pomoć. Stoga, putujući neprestano i danju i noću, dođe do njega u tako povoljno
vrijeme da se u isto doba opažala prašina Domicijanove vojske i vidjeli Scipionovi
prethodnici. Tako je Domicijeva revnost donijela spas Kasiju, a Scipionova brzina Favoniju.
37. Scipion je dva dana proveo u stalnom lo
goru na rijeci Haliakmonu, koja je tekla između njega i Domicijeva logora, a trećeg dana u
ranu zoru privede vojsku preko plićaka pa postavivši logor, idućeg dana rano postroji čete
ispred logora Tada je tek Domicije mislio da mu nije vrijeme za oklijevanje, već da treba da
izvede

legije i da se ogleda u borbi. Ali kako je između

oba logora bilo polje od oko tri hiljade koraka, Domicije dovede svoju vojsku do pod
Scipionov logor, a ovaj izdrža da ne odstupi od nasipa. Ipak se uspjelo u tome da se
Domicijevi vojnici teškom mukom zadrže da se u borbi ne ogledaju, a najviše stoga što je
potok sa v.eoma strmim obalama, koji je bio ispod Scipionova logora, ometao naše u
napredovanju. Kada je Scipion uočio njihovu želju i odvažnost za borbu, predomišljao se da li
da se odluči da idućeg dana i protiv volje stupi u borbu, ili da se uz veliku sramotu zadrži u
logoru. On je s velikim iščekivanjem bio došao, pa kako je nespremno krenuo, tako mu je i
završetak sramotan bio, te je noću, ne davši čak ni poziva bojnom trubom prešao rijeku i na
istu se stranu, odakle je došao, vratio, pa je tu pokraj rijeke, na izdignutom prirodnom
položaju, logor podigao. Pošto je prošlo nekoliko dana, postavio je noću zasjedu konjanika, na
kome su mjestu baš prošlih dana naši bili uobičajili da idu po stočnu hranu, pa kada je po
uobičajenoj navici komandant Domicijeve konjice Kvint Var došao, oni su iznenada iz
zasjede poskočili. Ali su naši njihov napad hrabro izdržali pa se je svako brzo svojoj jedinici
vratio i još su uz to svi napali na neprijatelje. Od njih su oko osamdeset ubili, ostale su u bijeg
natjerali, a dvojicu su izgubili pa su se u logor povratili.
38. Poslije tih događaja Domicije, nadajući se da može Scipiona na borbu izazvati, pretvarao
se da je zbog oskudice hrane doveden u škripac, pa pošto je po vojničkom običaju bojnom
trubom dao znak da se logor pokrene, izašao je tri hiljade koraka naprijed te je na zgodnu i
skrivenu mjestu cijelu vojsku i konjicu smjestio. Scipion spreman da ih goni, posla dobar dio
konjice da ispita i upozna Domicijevo kretanje. Pošto su ovi odmakli naprijed, a prvi
eskadroni

ušli u zasjedu, zbog rzanja konja nametnula se

sumnja pa počeše da se vraćaju svojim, a oni što su išli za njima, opazivši njihovo brzo
povlačenje, zaustaviše ih. Kada su naši doznali za zasjedu (neprijatelja), da ne bi uzalud ostale
iščekivali, napadnu na dva eskadrona na koje su naišli (i od njih se veoma mali broj svojim
povuče) — među njima je bio Marko Opimije, komandant konjice — a sve ostale od tih
eskadrona su ili pobili, ili uhvaćene Domiciju predveli. 39. Pošto je Cezar odveo posade sa
primorske
obale, kao što je gore navedeno, ostavio je tri kohorte u Oriku da čuvaju grad pa je istim
predao stražu nad ratnim lađama, koje je iz Italije bio preveo. Na čelu ove službe i grada bio
je legat (Manije Acilije) Kanin. On je naše lađe u unutrašnjost luke iza grada povukao i za
kopno privezao pa je na izlazu iz luke teretnu lađu potopio, a na nju naslonio drugu iznad koje
je podigao kulu i postavio je prema samom ulazu u luku pa je istu napunio vojnicima i predao
je na čuvanje od svakog iznenadna slučaja.
40. Saznavši za to, Gnej Pompej mlađi, koji
je bio na čelu egipatske flote, dođe u Orik pa potopljenu lađu teglećim užetom, konopima i sa
dosta truda odvuče, a drugu lađu, koju je Acilije bio postavio kao stražu, napade sa više
brodova na kojima je bio izgradio kule iste visine, da, boreći se sa višeg mjesta, umorne
uvijek izmjenjuje sa odmornim. On je na drugim krajevima u isto vrijeme sa kopna pomoću
ljestvica (i strijela) sa flote napadao gradske bedeme, da odvoji čete protivnika pa je naše, koji
su bili umorni, a i mnoge su strijele na njih bačene, pobijedio te je otjeravši branioce, koji su
do jednog iskoristivši čamce pobjegli, zauzeo onu lađu. U isto vrijeme zauzeo je s druge
strane od prirode stvorenu gomilu koja je gotovo izrasla u gradpoluostrvo, pa je, podmetnuvši
valjke pod četiri dvoveslarke iste polugama pomakao i unu

tra u luku uveo. Tako je s obje strane napao na

ratne lađe koje su bile za kopno privezane i prazne pa je četiri od njih odvukao, a ostale
spalio. Kada je to učinio, ostavio je na službi Decima Lelija koga je uzeo sa azijske flote, te je
ovaj spriječavao da se iz Bilide i Amancije u grad dovozi hrana. Lično je krenuo u Lis pa je
napao na trideset teretnih lađa koje je Marko Antonije ostavio u luci, a zatim je pokušao da
osvoji Lis, što su ga branili rimski građani koji su pripadali toj opštini, a branili su ga i vojnici
koje je Cezar radi odbrane bio poslao, pa pošto je tri dana proboravio i u opsadi nekoliko
svojih izgubio, ne svršivši posla, on se odatle povukao.
41. Kada je Cezar doznao da je Pompej kod Asparagija, sa istom je vojskom krenuo, pa
osvojivši uz put parJginski grad, u kome je Pompej imao posadu, trećega dana (u
Makedoniju) do Pompeja dođe i u njegovoj blizini logor postavi. Pošto je slijedećeg dana
izveo sve čete, postroji bojni red i dade Pompeju priliku da se u boju ogleda. Kada je opazio
da se onaj drži svoga mjesta, vrativši vojsku u logor, došao je do zaključka da mora donijeti
drugu odluku. Stoga je idućeg dana uz veliko obilaženje, a kroz težak i tijesan put sa svim
četama krenuo u Dirahij, nadajući se da će moći Pompeja ili u Dirahij stjerati ili ga od njega
odvojiti, pošto je svu hranu i vojnu opremu za čitav rat onamo prenio: a tako se i dogodilo.
Naime, Pompej s početka nije shvatio njegovu namjeru, jer je vidio da je krenuo suprotnim
putom od toga pravca, pa je smatrao da je, natjeran oskudicom u hrani, otišao. Docnije je od
uhoda obaviješten pa je idućeg dana pokrenuo logor nadajući se da će ga kraćim putem moći
presresti. Cezar je naslutio da se to može dogoditi pa je vojnike hrabrio da hladnokrvno
podnose napor i pošto je preko noći nešto malo putovanje prekinuo, došao je izjutra u Dirahij,

kada se upravo iz daljine opazila Pompejeva voj

ska, i tu je podigao logor.
42. Kada Pompej, odsiječen od Dirahija, svoju
namjeru nije mogao ostvariti, prihvatio se drugog rješenja pa na uzdignutom mjestu, koje se
zove Petra, a ima priličan prilaz za brodove i štiti ih od nekih vjetrova, postavi logor. Naredi
da se tamo sakupi jedan dio ratnih lađa i da se doveze žito i hrana iz Azije i svih pokrajina
koje je držao. Cezar, predosjećajući da će se rat duže voditi, a izgubivši nadu na hranu iz
Italije jer su Pompejevi vojnici revnosno čuvali sve obale, a sa njegovom flotom, koju je
preko zime poručio na Siciliji u Galiji i Italiji, nešto se otezalo pa je radi hrane poslao u Epir
legate Kvinta Tilija i Lucija Kanuleja, a pošto su ti krajevi poviše udaljeni, podigao je na
izvjesnim mjestima ambare i naredio susjednim državama da dovoze žito. Isto je tako naredio
da se zatraži žito iz Lisa, od Partina i svih utvrđenih mjesta, što god ga bude. Njega je bilo
veoma malo, kako zbog prirode same zemlje, jer su mjesta krševita i brdovita pa se većinom
služe uvezenim žitom, tako i zbog toga što je Pompej ovo predvidio pa je ranijih dana u znak
plijena od Partina sve žito, pošto je opljačkao i ispraznio njihove kuće, preko konjanika u
Petru otpremio.
43. Kada je za to saznao, Cezar je donio od
luku prema prirodi mjesta. Naime, oko Pompejeva logora bijahu veoma mnogi visoki i šiljati
brežuljci. Njih je prvo stražama zaposjeo pa je tu tvrđavice podigao. Zatim je odlučio, kako je
priroda svakoga mjesta zahtijevala, da utvrdu s utvrdom poveže izgrađenim zidom i da tako
opkoli Pompeja. S obzirom na to da je u žitu oskudijevao i da je Pompej po broju konjanika
bio jači, mislio je da će na taj način moći sa svih strana vojsci uz manju opasnost hranu
dobavljati, a u isto vrijeme Pompeja od dobavljanja krme

sprječavati pa njegovu konjicu u izvršavanju za

datka nekorisnom učiniti, i treće, da će mu umanjiti ugled, na koji se on kod stranih naroda
osobito oslanjao, kada glas po cijelom svijetu pukne da ga Cezar opsijeda i da se ne usuđuje
da se u borbi ogleda.
44. Pompej nije želio da se udaljava ni od mora ni od Dirahija, jer je svu ratnu opremu,
strijele, oružje i bacače tu pohranio, a žito je vojsci lađama dobavljao. On nije mogao da
spriječi Cezara od građenja utvrda, ukoliko nije želio da se u borbu upusti, ali ono što je u to
vrijeme bio odlučio nije se moglo izvršiti. Preostalo je da, laćajući se posljednjeg ratnog
sred•stva, zauzme što više brežuljaka da bi što veće prostore imao pod rukom i da što može
više Cezarevih četa razdvoji, što se i dogodilo. Pošto je dakle podigao dvadeset i četiri utvrde,
koje su u opsegu zauzimale prostor od petnaest hiljada koraka, na toj površini je dobivao
stočnu hranu, i na tom prostoru je mnogo toga bilo zasijano što je pasla tegleća marva. I kao
što su naši izvodili stalne opkope od utvrde do najbliže utvrde, da ne bi Pompejevi vojnici na
nekom mjestu izvršili provalu i naše s leđa napali, tako su oni na unutrašnjem prostoru
podizali neprekidne opkope da naši ne bi mogli u koji kraj ući i njih sa leđa opkoliti. Ali su
oni u poslozima bili preduzimljiviji, jer su i brojem vojnika bili jači, a u unutrašnjem prostoru
imali manji opseg. Kada je Cezar trebalo da zauzme ta mjesta, Pompej, iako nije bio odlučio
da Cezara cijelom vojskom goni ili bitku zameće, ipak je na svoja mjesta slao strijelce i
praćkare, a imao ih je veliki broj, pa su mnogi od naših ranjeni, a i veliki ih je strah obuzeo
zbog strijela te su gotovo svi vojnici ili od sukna ili od krpa ili od kože tunike ili pokrivače
napravili, da bi se njima zaštitili od strijela.

45. U zauzimanju odbrambenih položaja obo

jica su se isticala vanrednom upornošću: Cezar da što čvršće stegne Pompeja, a Pompej da što
više brežuljaka na što većem prostoru zauzme. Stoga je dolazilo do češćih borbi. Kada je
međutim Cezareva deveta legija zauzela neki položaj i počela da ga utvrđuje, Pompej je
zauzeo brežuljak koji je bio blizu i nasuprot toga mjesta, i počeo da naše ometa na poslu, pa
kada je sa jedne strane imao gotovo ravan prilaz, prvo je počeo da okolo baca strijele i gađa iz
praćki, a zatim je poslao veliko mnoštvo lako naoružanih vojnika, pa postavivši bacače
naprijed, sprječavao je izgradnju utvrda. Nije se dakle našim bilo lako u isto doba i braniti i
utvrde graditi. Kada je Cezar vidio da su njegovi sa svih strana dopali rana, naredi da se
povlače i sa položaja odstupe. Povlačili su se preko strma terena. Oni su dakle zato žešće
napadali i nisu dopuštali da se naši povlače, jer je izgledalo da strahom obuzeti napuštaju
položaj. Kažu da je Pompej, hvaleći se pred svojim rekao da ne odbija da ga smatraju
zapovjednikom bez ikakva kvaliteta, ako se Cezareve legije bez jako velikog poraza povuku
odande kuda su neoprezno bile krenule.
46. Cezar je u strahu zbog povlačenja svojih
naredio da se pleteri iznesu do krajnjeg brežuljka nasuprot neprijatelju i postave s protivne
strane, a da se između njih na osrednjoj širini izvede jarak pa se vojnici zaklone, te da mjesto
sa svake strane bude nepristupačno. On sam po zgodnim položajima postroji praćkare da
služe našim kao zaštita, kada se budu povlačili. Kada je to završio, naredi da se legija vrati.
Stoga su Pompejevi vojnici počeli još žešće i odvažnije da naše potiskuju i napadaju pa su čak
i pletere koji su bili postavljeni u cilju odbrane oborili i preko jaraka prelazili. Kada je to
Cezar opazio, on je, bojeći se da ne bi izgledalo da su njegovi otjerani, a ne odvedeni, a

i da ne bi doživio veći poraz, gotovo sa pola

puta hrabrio je svoje preko Antonija, koji je bio na čelu te legije, i naredio da se trubom dade
znak i napadne na neprijatelje. Vojnici devete legije iznenada i složno bace koplja, pa sa
donjeg položaja jureći u trku prema brežuljku potjeraju Pompejeve vojnike i prisile da okrenu
leđa. Njima su pri povratku uspravljeni pleteri, zabijene motke i iskopani jarci predstavljali
smetnju. Naši, koji su se međutim bez gubitka povlačili, pošto su mnoge pobili, a od svojih
svega pet izgubili, mirno su se povukli, pa su s ove strane, pošto su zauzeli druge brežuljke,
utvrde sagradili.
47. Bio je to neuobičajen način ratovanja, kako po broju tvrđavica, tako i po prostoru i tolikim
utvrdama i čitavom načinu opsijedanja, i po svemu ostalom. Jer, koji god su pokušali da druge
opsjednu, ukoliko su sami imali veći broj konjanika i pješaka, udarali su na izbezumljene i
oslabljene neprijatelje, koji su ili u borbi savladani, ili nekom nevoljom pogođeni, a razlog za
opsijedanje je obično bio taj što su htjeli da spriječe neprijateljima dovoz hrane. Tada je Cezar
čete zdrave i čitave uz neznatan broj vojnika opkoljavao, pošto su one imale svega u izobilju,
jer se naime svakoga dana odasvuda sabirao veliki broj lađa, koje su hranu dovozile i nijedan
vjetar nije mogao puhnuti a da s druge strane lađe ne dobiju povoljan put. Pošto je dakle sam
na sve strane potrošio svu hranu, našao se u velikoj oskudici. Ipak su vojnici sve to podnosili
jedinstvenom strpljivošću. Sjećali su se naime da su to isto u Španiji prepatili, ali su uz trud i
strpljenje najveći rat završili, a spominjali su i kako su kod Alezije pretrpjeli veliku oskudicu,
a još mnogo veću kod Avarika, i kako su napustili rat kao pobjednici vrlo velikih naroda. Nisu
odbijali ječma, a ni povrća,

kada im je nuđeno, a stoku su, koje naime u Epiru

ima veliko obilje, jako cijenili.
48. Postoji vrsta korijena koji su pronašli
vojnici, a zove se — hara. On, pomiješano sa mlijekom, dobro ublažava glad. Sličan je
nekako hljebu, a bila ga je velika količina. Od toga su pravili hljebove. Kada su u
razgovorima Pompejevi vojnici našim za glad predbacivali, javno su to pred njih bacali, da bi
im nadu umanjili.
49. Već su žita počela da zriju, pa je i sama
nada na žito ublažavala oskudicu, pošto su se nadali da će ga imati dovoljno. Često su se čule
priče vojnika po stražama i sastancima kako će se radije hraniti korom drveća, nego će
Pompeja iz ruku ispustiti. Od izbjeglica su rado slušali da im konji životare, a da je ostala
stoka uginula, da im zdravstveno stanje zbog tijesna prostora i gadna zadaha od mnogih
lješeva nije dobro, a pored toga bili su iscrpljeni od svakodnevnih napora, pošto nisu bili
navikli na rad, a patili su i od velike oskudice u vodi. Sve naime rijeke i sve potoke, koji su
tekli prema moru, Cezar je ili odvratio, ili ih je branama zagradio, a kako su mjesta bila
brdovita, a doline tijesne poput pećina, on ih je direcima, koje je u zemlju zabio, zatvorio i
zemlju nabacio da zadržava vodu. Tada su oni za nevolju pošli da traže niska i močvarna
mjesta i bili prisiljeni da kopaju bunare pa su i taj napor dodavali uz svakodnevni posao.
Bunari su ipak od nekih stražarskih mjesta bili poviše udaljeni i zbog žege su brzo presušili. A
Cezareva je vojska, pored odlična zdravlja uživala i u obilju vode, a isto tako i svake vrste
hrane osim žita, ali su vidjeli da nailazi bolje vrijeme, jer su u zrenju žita svakodnevno
nazirali i svoju veću nadu.
50. U novom načinu ratovanja i jedan i drugi
su pronalazili nove forme. Kada bi oni noću prema vatrama primijetili naše kohorte kako na
stražama bdiju, u tišini bi navalili, pa bi

na mnoštvo bacili silu strijela, a zatim bi se

odmah prema svojim povukli. Stoga su naši, poučeni nevoljom, našli lijek, pa su na jednom
mjestu palili vatre, a na drugom čuvali straže. 51. Publije Sula, koga je Cezar pri odlasku
postavio za zapovjednika, o tome je obaviješten, pa je sa dvije legije došao u pomoć kohorti.
Njegovim dolaskom Pompejevi vojnici su lako otjerani. Nisu mogli podnijeti ni susret, a ni
napad naših vojnika i pošto su prvi odbačeni, ostali su se povukli s položaja. Ali naše, koji su
ih progonili, Sula je pozvao nazad da ne bi podaleko otišli. Da ih je htio upornije proganjati,
smatraju mnogi, rat bi se mogao taj dan završiti. Čini se da toj odluci ne treba prigovarati, jer
je drukčija uloga legatova, a drukčija zapovjednikova; jedan sve radi po zapovijedi, a drugi
može slobodno da odlučuje o najvažnijim poslovima. Kada je Sula, koga je Cezar u logoru
ostavio, svoje oslobodio, zadovoljio se time i nije želio da se upušta u borbu, što bi možda
moglo da dovede do nekakva neuspjeha, pa nije želio da izgleda da je prisvojio prava
zapovjednikova. Ta okolnost je Pompejevim vojnicima stvarala veliku poteškoću pri
povlačenju. Krenuli su naime sa neravna mjesta i zaustavili se na vrhu, pa ako bi se niz kosinu
povlačili, bojali su se naših, koji bi ih odozgo progonili, a do zapada sunca nije ostalo mnogo
vremena te su u nadi da će posao završiti, vodili borbu gotovo do noći. Tako su prema potrebi
i vremenu donijeli odluku, pa je Pompej zauzeo neki brežuljak koji je od naše utvrde bio
toliko daleko da strijela odapeta iz bacača nije mogla dobaciti. Na tom mjestu se zaustavio pa
ga je utvrdio i sve je čete tu zadržao.
52. Osim toga, u isto vrijeme se borba vodila na dva mjesta, jer je Pompej isto tako nastojao
da razdvoji čete, kako im sa obližnjih stražarskih mjesta ne bi mogli priteći u pomoć. Na
jednom mjestu je Volkacije Tul sa tri kohorte zaustavio

napad legije i otjepao je s toga mjesta, a na dru

gom su upali preko naših utvrda pa pošto su mnoge pobili, zdravi su se svojim povratili.
53. Tako se za jedan dan odigralo šest bita
ka, tri kod Dirahija, a tri kod utvrda, pa kada se o svemu tome svede račun, saznali smo da je
poginulo do dvije hiljade Pompejevih vojnika dobrovoljaca, i mnogo centuriona, a u tom
broju i Valerije Flak, sin Lucijev, koji je kao pretor dobio Aziju. Tu je zadobiveno šest bojnih
znakova. Naši u svim bitkama nisu izgubili više od dvadeset. Ni u tvrđavici nije bilo nijednog
vojnika da nije ranjen, a četiri su centuriona iz jedne kohorte oči izgubili. A kada su htjeli da
donesu svjedočanstvo o svome naporu i opasnostima, javili su Cezaru da je na utvrdu bačeno
oko trideset hiljada strijela i da je na štitu centuriona Sceve, koji su mu donijeli, bilo stotinu i
dvadeset rupa. Cezar ga je, pošto je bio zaslužan i za njega i za državu, nagradio sa dvije
stotine hiljada sestercija i svečano izjavio da ga unapređuje iz osme kohorte u čin primipila —
jer je bilo poznato da je njegovom zaslugom utvrda dobrim dijelom sačuvana — a i kohortu je
poslije dvostrukom plaćom, žitom, odjećom, raznom hranom i vojničkim darovima veoma
obilno nagradio.
54. Pompej je noću izveo velike utvrde, a
slijedećih dana je podigao kule, pa pošto su građevine dostigle petnaest stopa, taj dio logora je
pokrio zaštitnim krovovima. Pošto je prošlo pet dana, dočekao je drugu oblačnu noć, pa je sva
Erata logora zatvorio i mandale im udario, a kada je nastala treća straža, u tišini je vojsku
izveo i u stare se utvrde povukao.
55. Za sve te dane Cezar je uzastopce vojsku
u bojni red na ravno mjesto izvodio, ne bi li Pompej poželio da se u borbi ogleda pa je legije
doveo skoro do Pompejeva logora, a njegov prvi

bojni red je od nasipa bio toliko udaljen da čak

ni strijela iz bacača nije mogla stići. Pompej pak, da bi sačuvao glas i ugled čovjeka, tako je
pred logorom vojsku postrojio da je treći bojni red doticao nasip pa je sva postrojena vosjka
mogla biti zaštićena od strijela odapetih sa
nasipa.
56. Pošto su, kako smo naveli, Kasije Longin i Kalvisije Sabin zauzeli Etoliju, Akarnaniju i
Amfilohiju, Cezar je smatrao da treba da zauzme Ahaju i da se malo dalje proširi. Stoga je
onamo poslao Kvinta Kalena, pa mu je dodijelio Sabina i Kasija sa kohortama. Saznavši za
njihov dolazak, Rutilije Lup, koga je poslao Pompej, zauze Ahaju, odluči da utvrdi Istam i da
Fufija odbije od Ahaje. Kalen, uz pristanak samih građana zauze Delfe, Tebu i Orhomen, a
neke je gradove silom osvojio, pa poslavši naokolo legate nastojao da ostale države privoli na
prijateljstvo s Cezarem. Fufije je bio zauzet uglavnom tim poslom.
57. Dok se ovo u Ahaji i kod Dirahija doga
đalo, i bilo poznato da je Scipion došao u Makedoniju, Cezar nije zaboravio na svoju
pređašnju odluku pa mu je poslao Klodija i svoga i njegova prijatelja, koga mu je on predao i
preporučio, pa ga je ovaj odmah uvrstio među svoje intimne prijatelje. On mu je dao za njega
pismo i poruke, čiji je sadržaj bio ovakav: on je, što se tiče mira, sve pokušao, ali dosada ništa
nije postigao i smatra da je to krivica onih koji je trebalo da se tim poslom bave, jer su se
bojali da u nezgodno vrijeme njegove poruke Pompeju prenesu. Scipion uživa takav ugled da
može ne samo ono što odobrava izložiti, već ga čak i u najviše slučajeva natjerati i ako griješi,
ispraviti. On je samostalan zapovjednik pa pored ugleda ima i snage da ga na nešto i prisili.
Ako bi to učinio, svi će njemu jedinom iskazati priznanje za mir u Italiji, red u provincijama i

za spas države. Klodije mu donese ovakve poruke

i kako se čini, prvih dana ga je rado slušao, ali ga inače nije na razgovor puštao i pošto je,
kako smo saznali, poslije završetka rata Favonije prekorio Scipiona, vratio se Cezaru, ne
svršivši posla.
58. Da bi Cezar kod Dirahija lakše zadržao
Pompejevu konjicu, i spriječio mu dobavljanje stočne hrane, zagradio je velikim nasipima dva
prolaza, za koje smo rekli da su tijesni, pa je na tim mjestima postavio utvrde. Kada je Pompej
saznao da mu konjica ne donosi nikakve koristi, ponovo ju je sebi, pošto je prošlo nekoliko
dana, na lađama među utvrde povukao. U stočnoj hrani je vladala najveća oskudica, tako da
su lišće sa drveća trgali i nježno korijenje trske tukli pa konje hranili, a žito, koje je bilo među
utvrdama posijano, bili su potrošili. Bili su prisiljeni da sa Korkire i Akarnanije poslije duge
plovidbe dobavljaju stočnu hranu, a kako je nje bila mala količina, nadomještali su to
ječmom, pa su tim obrocima konje prehranjivali. Pošto su po svim mjestima ne samo ječam,
stočna hrana i trave pokošene, već je čak i lišće sa drveća nestalo, pa su konji od mršavosti
malaksali, Pompej je smatrao da treba nešto pokušati i oko proboja.
59. Kod Cezara su u konjici bila dva brata
Alobroga, Roucil i Eko, Adbucilovi sinovi, koji je mnogo godina bio prvi u državi. Bili su to
momci osobito hrabri, čijom se pomoću Cezar u svim galskim ratovima dobro i obilno
koristio. S tih razloga im je povjeravao najvažnije po ložaje u zemlji pa se pobrinuo i da
preko reda budu izabrani u senat, a dodjeljivao im je i zem lje u Galiji, osvojene od
neprijatelja i davao im velike nagrade u novcu, te ih je od siromaha na činio bogatašima. Oni
su zbog hrabrosti ne samo kod Cezara uživali ugled, nego su i vojsci bili dragi. No,
oslanjajući se na Cezarevo prijatelj

stvo, poneseni ludom i varvarskom naduvenošću

prezirali su svoje, utajivali plate konjanika i sav plijen upućivali kući. Tim postupcima
ozlojeđeni, svi su Cezaru dolazili i otvoreno mu se tužili na njihove postupke pa su između
ostalog dodali kako oni iskazuju lažan broj konjanika i taj novac prisvajaju sebi.
60. Cezar smatrajući da to vrijeme nije za kažnjavanje, a i popuštajući pred njihovom
hrabrošću, cijelu stvar odgodi, a njih nasamo prekori što konjanike iskorišćavaju za dobit i
uvjeri ih da od njegova prijateljstva mogu sve očekivati, pa neka se zbog ranijih svojih
zasluga i u drugo nadaju. Ipak je ova okolnost kod svih izazvala mržnju i prezir, a da je to
tako, saznali su kako iz prigovora drugih, tako isto i iz sopstvenog suda i savjesti. Stoga
stidom obuzeti, smatrali su da im možda nije oprostio, nego za drugu priliku zadržao pa su
odlučili da se od nas udalje, novu sreću okušaju i nova prijateljstva stvore. A kada su
porazgovarali sa manjim brojem svojih klijenata i usudili se da im povjere svoj čin, prvo su
pokušali da ubiju komandanta konjice Gaja Volusena — kako se to docnije po završetku rata
doznalo — da bi izgledalo da su Pompeju prebjegli uz izvjesnu garanciju, ali se poslije učinilo
da je to teže izvesti nego što je prilika dopuštala. Pozajmili su novaca što su više mogli, kao
da žele svoje dugove izmiriti a pronevjereno povratiti, i pošto su kupili mnogo konja, prešli su
Pompeju sa onim koji su dijelili njihovo mišljenje.
61. Njih je Pompej kroz sve svoje straže proveo i pokazao, jer su bili iz najbolje kuće i dobro
vaspitani, a došli su uz veliku pratnju i s mnogo konja i uz to su smatrani kao hrabri momci,
koji su kod Cezara uživali ugled, a sve se to dogodilo kao nešto novo i mimo običaja. Jer do
toga vremena niko, bio to vojnik ili konjanik, nije od Cezara prešao Pompeju, dok su

gotovo svakoga dana (neki) od Pompeja bježali

Cezaru, a naročito vojnici regrutovani u Epiru i Etoliji i iz svih onih krajeva koje je Cezar
držao. Ali ovi, saznavši za sve, bilo da nešto u utvrdama nije bilo dovršeno, bilo da je neko
iskusan vojničkom poslu primijetio da nešto nedostaje, a zatim što su zapažali i šta se u koje
doba radi, kakav je položaj mjesta i straža i to sa različita gledišta pa je svako, ko je
rukovodio poslam, ili prema prirodi stvari ili prema zadatku, slao obavještenje. Sve su to
prenosili Pompeju.
62. Kada je to doznao, prije nego je donio od
luku o probijanju, kako je to spomenuto, naredio je da vojnici od pruća naprave zaštitu oko
šljemova i da dopreme građu. Pošto su to priiremili, veliki broj lako naoružanih vojnika i
strijelaca i svu opremu ukrca noću u čamce i brze lađe pa oko pola noći šezdeset kohorata iz
najvećeg logora, koje su bile dovedene kao zaštita, odvede na onu stranu utvrđenja koja je
doticala more, a od Cezareva logora bila najviše udaljena. U istom pravcu posla lađe za koje
smo spomenuli da su napunjene građom i lako naoružanim vojnicima, kao i one ratne lađe
koje je imao kod Dirahija i preporuči što želi da koja radi. Kod tih utvrda Cezar je s devetom
legijom bio postavio kvestora Lentula Marcelina, a pošto ovaj nije bio najboljeg zdravlja,
dodijelio mu je kao pomoćnika Fulvija Postuma.
63. Na tom mjestu je bio jarak od petnaest
stopa i nasip prema neprijatelju od deset stopa visine, a isto toliko se u širinu pružao i nasip
toga bedema. Od njega se na razmaku od šest stotina stopa pružao drugi nasip, nešto malo
niži, i okrenut na suprotnu stranu. Bojeći se još ranijih dana da naši ne bi lađama bili
opkoljeni, Cezar je na tom mjestu bio izgradio dvostruki nasip, kako bi se, ako bi se borba
razvila u dva pravca, mogao oduprijeti. Ali veličina ra

dova i neprestani napor iz dana u dan, pošto je

utvrdom bio obuhvaćen prostor u opsegu od sedamnaest hiljada koraka, nisu pružali prilike za
dovršenje. Stoga još nije bio dovršio poprečni nasip uz more, koji bi spojio te dvije utvrde. Ta
stvar, Pompeju poznata, a preko prebjega Alobroga dostavljena, donijela je našim veliku
nepriliku. Jer, kada su pokraj mora naše kohorte (deveta legija) preuzimale straže, iznenada u
ranu zoru naiđoše Pompejevi vojnici. Za naše je dolazak Pompejeve vojske bio neočekivan. U
isti čas vojnici dovezeni okolo na lađama, bacali su strijele na krajnji dio nasipa, a jarkove su
punili građom. Legijski vojnici iz unutrašnje utvrde, primakli su ljestve pa su bacačima svake
vrste i strijelama zastrašivali borce, a mnoštvo strijelaca sa obje strane našlo se naokolo.
Mnogo su ih pak od udaraca kamenja — a to je bilo jedino oružje naših — branili oklopi od
šiblja, postavljeni oko šljemova. Stoga, kada su naši svim i svačim bili pritisnuti i teško se
odupirali, opazili su, kako je gore istaknuto, nedostatak na utvrdi pa su između dva nasipa,
gdje gradnja nije bila dovršena, ukrcani na lađe, preko mora izvršili napad na naše s protivne
strane te su ih s obje strane utvrde odbacili i natjerali da okrenu leđa.
64. Pošto je javljeno za taj napad, Marcelin je iz logora poslao našim, koji su bili u škripcu,
kohorte u pomoć. One su opazile bjegunce, a nisu mogle da ih svojim dolaskom pomognu,
niti su same izdržale napad neprijatelja. Stoga, koliko god ih je dolazilo u pomoć, sve je
kvario strah bjegunaca i povećavao bojazan i opasnost, a zbog velikog broja ljudi povlačenje
je bilo onemogućavano. U toj borbi je teške rane dopao orlonoša i kada ga je napuštala snaga,
posmatrajući naše konjanike reče: „Ovoga sam ja kao živ mnogo godina s velikom revnošću
branio, a sada kada umirem, ja ga uz istu vjernost predajem Ce

23 Gaj Julije Cezar 353

zaru. Nemojte, preklinjem vas, dozvoliti, jer se

ranije u Cezarevoj vojsci nije dogodilo, da se pretrpi vojnička sramota, zato ga čitava njemu
odnesite." Na taj način orao je sačuvan, dok su svi centurioni prve kohorte izginuli, osim
prvoga starješine.
65. Već su se Pompejevi vojnici uz veliki
pokolj naših približavali Marcelinovu logoru ulijevajući veliki strah ostalim kohortama, kada
se ono Marko Antonije, koji je držao položaj najbliže posade, pošto je taj slučaj javljen,
silazeći sa gornjeg položaja pokaza sa dvanaest kohorata. Njegov dolazak Pompejeve vojnike
obeshrabri, a naše osokoli pa se oslobodiše velikog straha. Nešto kasnije Cezar je preko
logora dimom dao znak, kako je bio običaj ranijeg vremena, pa pošto je odveo neke kohorte iz
posade, došao je na isto mjesto. Kada je on, saznavši za poraz opazio da je Pompej izašao
izvan utvrda, da logor uz more postavlja da može stočnu hranu slobodno nabavljati, a isto
tako prilaz lađama imati, izmijenivši ratni plan, jer namjeru nije mogao ostvariti, naredi da se
pokraj Pompeja podigne utvrđenje.
66. Kada je ta utvrda izgrađena, Cezareve su
uhode opazile neke kohorte, što je izgledalo poput legije, kako se nalaze pozadi šume i kako
se kreću prema starom logoru. Ovakav je bio položaj logora: ranijih dana, kada se Cezareva
deveta legija sukobila sa Pompejevim četama i opasala ih kako smo napomenuli utvrdom,
postavila je na onom mjestu logor. On je dopirao do neke šume i od mora nije bio udaljen više
od tri stotine koraka. Docnije je Cezar zbog nekih razloga izmijenio odluku, pa je malo iznad
onoga mjesta prenio logor i kada je prošlo nekoliko dana, taj isti logor je Pompej zauzeo, a
pošto je želio da na tom mjestu ima više legija, napustio je unutrašnji nasip, a dodao veće
utvrđenje. Tako se manji logor uvukao u veći, pa je on polo

žajem predstavljao i utvrdu i kulu. Isto tako

je od lijevog ugla logora izgradio utvrdu do rijeke na udaljenosti od oko četiri stotine koraka,
da bi vojnici slobodnije i bez opasnosti išli po vodu. Ali i on je takođe izmijenio odluku zbog
nekakvih razloga, koje nije potrebno spominjati, pa se povukao s toga mjesta. Takav je logor
ostao više dana, dok su sve utvrde bile čitave.
67. Kada su bojni znakovi krenuli u tom pravcu, uhode su to javile Cezaru. Potvrdili su da su
to isto vidjeli sa nekih gornjih utvrda. To mjesto je bilo udaljeno (od) novog Pompejeva
logora oko pet stotina koraka. Cezar, nadajući se da tu legiju može potisnuti, a želeći da
nadoknadi štetu toga dana, ostavi dvije kohorte na radu, da se tobože zanimaju poslom. Sam
je u protivnom pravcu, što je mogao skrivenije, ostale kohorte, a bilo ih je trideset i tri, i među
njima deveta legija, pošto je izgubio nekoliko centuriona, i pošto se smanjio broj vojnika,
poveo u dvostrukom bojnom redu prema Pompejevoj legiji i malom logoru. Prvi pokušaj ga
nije prevario. On je naime stigao prije nego je to Pompej mogao zamisliti pa iako su utvrde
logora bile velike, ipak je s lijevog krila, gdje se i sam nalazio, brzo napao Pompejeve vojnike
pa ih je sa nasipa protjerao. Prema kapiji se bila ispriječila klada poput ježa. Tu se borba malo
vodila i dok su naši pokušavali da napadnu, oni su branili logor, a naročito se hrabro na tom
mjestu borio Tit Pulejon, za koga smo napomenuli da se njegovom zaslugom predala vojska
Gaja Antonija. No, ipak su naši hrabrošću pobijedili pa razvalivši kladu, prvo su na veliki
logor, a docnije čak i na tvrđavicu, koja je bila opasana velikim logorom, napali i pošto se
razbijena legija bila onamo povukla, oni su neke koji su tu pružali otpor pobili.
68. Ali sreća, koja veoma mnogo znači, kako u ostalim poslovima tako osobito i u ratu, za

kratko vrijeme je izazvala velike promjene, kao

što se tada dogodilo. Kohorte Cezareva desnog krila, nevješte kraju, pošle su prema utvrdi, za
koju smo gore naveli da se pruža od logora do rijeke, pa kada su naišle na kapiju logora.
smatrale su da je to utvrda. Kada su primijetili da je ona vezana s rijekom, razvalili su utvrde,
pošto ih niko nije branio, pa su onda prešli, a sva naša konjica krenula je za tim kohortama.
69. Međutim Pompej, pošto se ovaj dosta dugačak period otegao i pošto mu je javljen slučaj,
pet legija je sa rada odveo i svojim kao pomoć uputio. U isto vrijeme njegova konjica se
približavala našim konjanicima, a naši, koji su logor opsijedali, opazili su postrojen bojni red i
sve se najedamput izmijenilo. Pompejeva legija, ohrabrena nadom na brzu pomoć, pokušala je
da se sa zadnje kapije brani, pa je čak napadala i na naše. Pošto se Cezareva konjica uspinjala
tijesnim putem preko nasipa, bojeći se za svoje povlačenje, počela je da bježi. Desno krilo,
koje je bilo odvojeno od lijevog, opazivši strah među konjanicima, da ne bi unutra u tvrđavi
bilo pritiješnjeno, povlačilo se onom stranom kojom je bilo provalilo pa mnogi između njih,
da ne bi upali u klanac, skakali su u jarak sa utvrde visoke deset stopa. Pošto su prvi
napadnuti, ostali su preko njihovih tijela potražili sebi spas i izlaz. Kada su vojnici na lijevom
krilu sa nasipa opazili da Pompej dolazi, a da njihovi bježe, pobojavši se da ne budu u
tjesnacu opkoljeni, jer su neprijatelja imali i izvana i iznutra, istim pravcem kojim su bili došli
potražili su sebi povratak. Sve je bilo obuzeto nemirom i strahom zbog bijega dotle da su
neki, dok im je Cezar kao bjeguncima bojne znakove iz ruku otimao i naređivao da se
zaustave, ostavljali konje pa su se u istom pravcu sklanjali, a drugi su u strahu čak i bojne
znakove odbacivali i niko se uopšte nije zaustavljao.

70. Što u ovim tolikim nevoljama sva vojska

nije uništena, od koristi je bilo to što se Pompej, vjerujem, bojeći se zasjede, nije usudio da se
za neko vrijeme približi utvrdama. Dogodilo se ono čemu se nije nadao, da je malo ranije
opazio svoje kako bježe iz logora, a tjesnaci, koje su uz to Cezarevi vojnici bili zauzeli,
zaustavljali su njegove konjanike pri potjeri. Tako su male stvari i na jednoj i na drugoj strani
igrale veliku ulogu. Utvrde, izgrađene od logora do rijeke, pošto je Pompejev logor već
zauzet, ometale su Cezaru skoro potpunu pobjedu, a ta je ista okolnost zaustavila brzinu
progonilaca i našim donijela spas.
71. U ovim dvjema bitkama Cezar je za jedan dan izgubio devet stotina i šezdeset vojnika i
poznate rimske vitezove (Felginata) Tutikana
Gala, sina senatorova, Gaja Felginata iz Placencije, Aula Granija iz Puteola, Marka
Sakrativira iz Kapue, pet vojničkih tribuna i trideset i dva centuriona. Ali od svih njih veliki
dio je bez ikakve rane stradao u jarkovima i utvrdama i na obalama rijeke, pogažen od svojih
u strahu i bijegu, pri čemu su izgubljena i trideset i dva bojna znaka. Po toj bici Pompej je
nazvan vojskvođom. Taj naziv je prihvatio i dopustio da ga tako docnije pozdravljaju, ali
(niti) je običavao da se u pismima tako potpisuje, niti je u fascima nosio lovorove znake
pobjede. A kada je Labijen kod njega isposlovao da naredi da mu se zarobljenici vrate, on ih
je sve izveo, da bi, kako se činilo, pokazao svoje hvalisanje i da bi se prebjegu više vjerovalo,
pa ih je, nazivajući ih ratnim drugovima i pitajući ih, uz mnoge pogrdne riječi, da li stari
vojnici imaju običaj da bježe, naočigled svih poubijao.
72. Ovi događaji su Pompejevim vojnicima toliko pouzdanja i duha unijeli, da nisu ni mislili
o načinu ratovanja, nego im se činilo da su već pobijedili. Nisu smatrali da je uzrok

tome mali broj naših vojnika, neravan položaj

mjesta i tjesnaci, a oni su logor već ranije bili zauzeli, a ni dvostruk strah unutar i izvan
utvrda, pa ni razdvojena vojska na dvije strane, kada jedna drugoj nije mogla pomoć pružiti.
Uz to nisu prihvatali da se nije dogodio oštar sukob, da nije vođena borba pa su sami sebi
zbog mnoštva vojnika i tjesnaca veću štetu nanijeli, nego su je od neprijatelja pretrpjeli. Nisu
napokon na umu imali zajednički ratni uzrok, kako su često mali razlozi ili lažna sumnja ili
nenadan strah ili vjerska smetnja velike štete nanijeli i koliko je puta zbog greške vojskovođe
ili tribunove krivice vojska bila uništena. A zatim, kao da su baš hrabrošću izvojevali pobjedu
i kao da se nikakva promjena ne može dogoditi, oni su onoga dana po cijeloj zemaljskoj kugli
i rječju i pismom proslavljali pobjedu.
73. Kada su Cezara raniji planovi iznevje
rili, smatrao je da svu ratnu taktiku mora izmijeniti. Stoga je u isto vrijeme, pošto je odveo
cijelu posadu, napustio opsadu i na jedno mjesto sakupio vojsku pa je vojnicima održao
govor. Utješio ih je da se ne žaloste suviše zbog onoga što ih je zadesilo i da ih to ne plaši.
Treba da pretpostave mnoge srećne bitke jednoj nesrećnoj i uz to osrednjoj. Treba iskazati
zahvalnost sudbini što su bez ikakva gubitka Italiju zauzeli, što su dvije Španije sa
najratobornijim ljudstvom i veoma iskusnim i izvježbanim vojskovođama pokorili i što su
susjedne i žitorodne provincije pod svoju vlast podvrgli. Treba napokon imati na umu s
kakvom su srećom prošli kroz sredinu neprijateljske flote i ostali zdravi i čitavi, dok su bile
zaposjednute ne samo luke, nego čak i obale. Ako nije baš sve išlo na ruku, sreću treba
marljivim radom tražiti. Što god se štete pretrpjelo, treba je pripisati krivici ma čijoj drugoj, a
ne njegovoj. Izabrao je pogodno mjesto za borbu, zagospodario

je neprijateljskim logorom, a borce istjerao i

savladao. Ali, ako je njihova panika ili nekakva zabluda ili čak slučajnost prekinula već
očigledno stečenu pobjedu, svi treba da se potrude da pretrpljeni poraz hrabrošću nadvladaju.
Ako se tako učini, da se poraz okrene na dobro, kako se to dogodilo kod Gergovije, u borbu
će od sebe krenuti i oni koji su se ranije bojali da stupe u okršaj.
74. Pošto održa ovakav govor, neke zastavnike izgrdi i s položaja ukloni. Cijelu pak vojsku
obuze zbog poraza tolika žalost i tolika želja da uklone sramotu, da niko nije čekao tribunovo
ili centurionovo naređenje, već je svako sebi u znak kazne nametao teže zadatke i svi su u isti
čas gorjeli od želje za borbom. Neki su čak, potaknuti mišljenjem viših vojnih starješina,
smatrali da treba da ostanu na tom mjestu i stvar prepuste borbi. Cezar se naprotiv nije
dovoljno pouzdavao u vojnike koji su bili preplašeni, smatrajući da treba uzeti i vremena da bi
se smirili duhovi, a otkada je napustio utvrđenja, on se i suviše bojao za prehrambenu
situaciju.
75. Stoga, ne propuštajući ni časa, a vodeći računa samo o ranjenim i bolesnim, još početkom
noći posla u tišini svu komoru iz logora u Apoloniju i zabrani da se odmara prije nego završi
putovanje. Njoj je poslata jedna legija kao zaštita. Kada je to obavio, zadrža u logoru dvije
legije, a ostale oko četvrte straže izvede kroz mnoge kapije i uputi u istom pravcu. Poslije
malo vremena, da bi se i vojnički red sačuvao i za njegov odlazak što kasnije saznalo, naredi
da se dade uzbuna, pa odmah izađe i krenu prema posljednjoj četi te se sa vidika logora udalji.
A Pompej, saznavši za njegovu odluku, ni časa nije oklijevao da ga ne progoni, već je
gledajući na to ne bi li ih preplašene i na putu opterećene mogao zaustaviti, izveo vojsku iz
logora

a konjicu poslao naprijed da zaustavlja posljed

nju četu, ali ga nije mogao stići, jer je Cezar bio mnogo odmakao, pošto je put bio dobro
prohodan. A kada su stigli do rijeke Genusa, čije su obale bile strme, konjica je Dostigla
posljednje čete pa ih počela u borbi zadržavati. Cezar joj je suprotstavio svoje konjanike i s
njima izmiješao četiri stotine lako naoružanih boraca. Čim su ovi izašli naprijed i zametli
konjičku bitku, sve su rastjerali, a mnoge i pobili, pa su se sami zdravi i čitavi u jedinicu
povratili.
76. Pošto je Cezar prevalio predviđeni put
za taj dan i preveo vojsku preko rijeke Genusa, zaustavio se u svom starom logoru prema
Asparagiju, a sve vojnike zadržao unutar logorskog nasipa i svu konjicu pustio tobože radi
stočne hrane. Najedamput je naredio da se kroz stražnja vrata povuku u logor. Na isti način i
Pompej, pošto je prešao uobičajeni dnevni put, zaustavi se na svom starom logoru, prema
Asparagiju. Pošto su njegovi vojnici bili besposleni, jer su utvrđenja bila neoštećena, jedni su
krenuli podalje po stočnu hranu i drva, a drugi, pošto su iznenada donijeli odluku da izađu, i
ostavili veliku količinu teške i lake prtljage, namamljeni blizinom ranijeg logora, odložili su u
šatoru oružje i napustili šanac da to potraže. Cezar je bio predvidio da će se to dogoditi, pa da
bi pošao u potjeru, nekako oko podne dade znak za pokret, izvede vojsku i prevaliv
ši za taj dan dvostruki put, udalji se od toga
mjesta osam hiljada koraka. Pompej to nije mogao da učini, jer su se vojnici bili razišli.
77. Slijedećega dana Cezar je na isti način
s početka noći poslao naprijed komoru, a samo oko četvrte straže izađe da bi se, ukoliko se
ukaže kakva potreba za borbu, sa lako naoružanom vojskom mogao iznenadnoj nevolji
oduprijeti. Isto je to činio i ostalih dana. Time je postigao da, i pored veoma dubokih rijeka i
jako ne

prohodnih puteva, nije pretrpio nikakve štete.

Pošto je pak Pompej prvi dan zaostao, a ostalih dana se uzalud trudio da u brzom maršu stigne
one koji su bili naprijed odmakli, i že lio da ih u stopu prati, četvrtog dana odustade od
potjere, smatrajući da mu treba preduzeti drugačiji plan.
78. Cezaru je bilo potrebno da dođe do Apolonije kako bi uklonio ranjenike, vojsci dao platu,
ohrabrio saveznike i u gradove postavio posade. A za te poslove toliko je vremena
upotrijebio, koliko je potrebno onome kome se žuri. Bojeći se za Domicija da ne bi
Pompejevim dolaskom bio previše zauzet, požurio je k njemu, gonjen i velikom brzinom i
odvažnošću. Plan cjelokupnog poduhvata razvio je tako da ako Pompej krene onamo, on će
ga, odvojena od mora i lišena onih četa koje je u Dirahiju bio sakupio (a uz to bez žita i
hrane), natjerati da se u iste ratne uslove s njim sukobi. A ako bi prešao u Italiju i povezao
vojsku s Domicijem, krenuo bi preko Ilirika u pomoć Italiji. Ako bi pokušao da opsijeda
Apoloniju i Orik i da ga rastavi od cijele obale primorja, on bi ga, pošto opkoli Scipiona,
natjerao da svojim, našavši se u nevolji, pruži pomoć. Stoga je Cezar poslao glasnike Gneju
Domiciju, pisao mu i istakao šta želi da se radi, pa pošto je u Apoloniji kao posadu ostavio
četiri kohorte, jednu u Lisu a tri u Oriku, a ostavio i one koji su uslijed rana bili nesposobni,
nastavio je put preko Epira i Atamanije. Pompej opet, razmišljajući o Cezarevu planu,
smatrao je da treba da požuri Scipionu i da mu, ukoliko bi Cezar onamo krenuo, pomoć pruži.
Ako ne bi želio da ode sa morske obale i iz Orika, jer je iz Italije očekivao legije i konjicu,
onda bi sam sa svim jedinicama napao na Domicija.
79. S tih razloga obojica su računali na brzinu, kako bi i svojim bili od pomoći i kako

bi dobili na vremenu da unište protivnike. Ali

je Cezara Apolonija odbijala od prijekog puta, a Pompej je preko Kandavije imao prohodan
put za Makedoniju. Pored toga iskrsnu iznenada još i druga neprilika, što je Domicije više
dana držao smješten logor pokraj Scipionova i odatle preduzimao put radi hrane u Herakleju
Sentiku, a ta se nalazi ispod Kandavije, pa je izgledalo da ga sama sudbina tjera u susret
Pompeju. Za to vrijeme Cezar o tome nije ništa znao. Pompej je ujedno razaslao pisma po
svim pokrajinama i gradovima o borbi koja je vođena kod Dirahija pa je pukao glas i raširio
se mnogo pretjeranije nego što je u stvari bilo, kako Cezar razbijen bježi, pošto je skoro svu
vojsku izgubio. To je učinilo puteve opasnim, to je neke države odvratilo od njegova
prijateljstva. Tako se dogodilo da izaslanici, koje je Cezar u mnogo slučajeva uputio
Domiciju, a Domicije Cezaru, ni pod kakvim uslovima nisu mogli posao završiti. Ali
Alobrogi, Roucilovi i Ekovi prijatelji, za kojeGsšGistakli kako su bili prebjegli Pompeju,
opazivši na putu Domicijeve uhode, bilo zbog ranije veze, jer su u Galiji zajedno ratovali, bilo
što ih je slava ponijela, iznesu sve kako se je dogodilo i obavijeste o Cezarevu odlasku i
Pompejevu dolasku. Domicije, koji je išao naprijed jedva tri sata, obaviješten je kako je
uviđavnošću neprijatelja izbjegao opasnost. On je stigao u Eginij, koji se nalazi nasuprot
Tesaliji i susreo se s Cezarem.
80. Pošto je Cezar udružio vojsku, stigao je
u Gomfe, a to je prvi grad Tesalije za one koji dolaze iz Epira. To pleme je prije nekoliko
mjeseci od svoje strane bilo poslalo Cezaru izaslanike da se on koristi svim njihovim dobrima
i od njega tražilo pomoć u vidu vojsku. Međutim, onamo je već bila stigla vijest o kojoj smo
ranije govorili, naime o borbi kod Dirahija, ali u nekim detaljima i pretjerana. Stoga je
vojskovođa

Tesalije Androsten, pošto je više volio da bu

de saučesnik Pompejev u pobjedi, nego saveznik Cezarev u kritičnoj situaciji, sakupio s polja
u grad svu silu robova i oslobođenika, i zatvorio kapije, a zatim Scipionu i Pompeju uputio
izaslanike da mu priteknu u pomoć: on se uzda u gradska utvrđenja, ako mu se brzo priskoči u
pomoć, ali dugotrajnu opsadu ne može izdržati. Kada je Scipion doznao da su se vojske
udaljile od Dirahija, doveo je legije U Larisu dok se Pompej još nije približio Tesaliji. Pošto
je Cezar utvrdio logor, naredio je da se za iznenadnu opsadu naprave ljestve i rovovi i da se
pripreme pleteri. Kada su ti radovi izvedeni, vojnike je ohrabrio i dao im do znanja od kolike
bi bilo koristi za savladavanje svakojake oskudice ako bi se zauzeo grad i pun i bogat. U isto
vrijeme bi se na primjeru ovoga grada zastrašili ostali gradovi, ali to treba da se brzo izvede
prije nego pomoć stigne. Zato je istoga dana kada je stigao, uz izvanredno nastojanje vojske,
poslije devetog časa navalio da osvaja grad sa veoma visokim bedemima pa ga je i osvojio
prije sunčeva zalaza i dopustio vojnicima da ga pljačkaju. Odmah je zatim logor iz grada
pokrenuo i u Metropol stigao, ali tako da je pretekao i glasnike i vijest o zauzeću grada.
81. Stanovnici Metropola su s početka bili istoga mišljenja pa su ponukani takvim glasinama
zatvorili kapije i bedeme napunili naoružanim vojnicima. No docnije, čuvši od zarobljenika,
za koje se Cezar bio pobrinuo da ih dovedu pod zidine, kakav je slučaj zadesio grad Gomf,
otvore kapije. On ih je veoma blagonaklono sačuvao i kada se sudbina Metropola uporedi sa
sudbinom Gomfa, nije bilo nijednoga grada u Tesaliji, osim Larise, koji se držao pomoću
velike Scipionove vojske, a koji se ne bi Cezaru pokorio i naređenja izvršio. On se na poljima
dokopao zgodna položaja (za dobavljanje žita)

koje je već skoro bilo sazrelo i odlučio da tu

očekuje Pompeja i da tu prenese čitavu ratnu operaciju.
82. Poslije nekoliko dana Pompej stiže u
Tesaliju pa održavši pred cijelom vojskom besjedu iskaza svojim zahvalnost, a Scipionove
vojnike ohrabri i zaželi da budu dionici plijena i nagrada već ostvarene pobjede. Pošto je sve
legije prihvatio u jedan logor, svoju je slavu podijelio sa Scipionom i naredio da truba pokraj
njega zasvira i da mu se razapne drugi šator. Pošto su Pompejeve jedinice pojačane, i pošto su
se dvije velike vojske sjedinile, svima se povrati negdašnja odlučnost i poveća nada u pobjedu
dotle da je izgledalo, da što god se više s vremenom oteže, to se s povratkom u Italiju sve više
odugovlači. A ako je Pompej kadgod nešto sporije i promišljenije radio, oni bi govorili kako
je to posao od jednoga dana, da mu je draga vlast i da voli da ima uza se kao robove bivše
konzule i bivše pretore. I već su se javno za vlast i svešteničke doložaje prepirali pa su i
konzulat za iduće godine određivali. Neki su opet tražili kuće i imanja onih koji su se nalazili
u Cezarevu logoru. Među njima je u vijeću došlo do velike prepirke da li treba voditi računa o
Luciju Hiru, koga je Pompej bio poslao na Parte pa je bio odsutan kod idućih izbora za
pretora. Njegovi su rođaci sa suzama molili Pompeja da održi riječ i da izvrši ono što mu je
pri polasku obećao, kako ne bi izgledalo da je, imajući u vidu njegov ugled, prevaren, a ostali
su odbijali da se pri jednakom trudu i jednakoj opasnosti samo jedan između ostalih istakne.
83. Već su se o Cezarevu svešteničkom po
ložaju svakodnevno prepirali Domicije, Scipion i Spinter Lentul pa je javno dolazilo i do
teških verbalnih uvreda, jer je Lentul ukazivao na svoje godine, Domicije isticao svoj ug

led i dostojanstvo u Rimu, a Scipion se uzdao u

svoje srodstvo sa Pompejem. Akucije Ruf je štaviše optužio kod Pompeja Lucija Afranija
zbog izdaje vojske, jer je, kako je govorio (rat u Španiji aljkavo vođen). Lucije Domicije je na
sastanku rekao kako bi mu drago bilo da se po završetku rata onima koji pripadaju senatskom
staležu, a zajedno su s njima učestvovali u vojsci, podijele po tri pločice za glasanje na sudu, i
da se o pojedincima koji su ostali u Rimu i onim koji su ostali pod Pompejevim nadzorom, a
nisu bili u vojničkoj službi, glasa: jedna pločica treba da je za one koje valja osloboditi svake
kazne, druga za one koji su osuđeni na smrt, a treća za one koji budu novčano kažnjeni. Svi su
na kraju raspravljali ili o svojim položajima, ili o novčanim nagradama ili pak o proganjanju
političkih neprijatelja, ne misleći na koji će način da savladaju protivnike, nego do koje će
mjere moći da iskoriste pobjedu.
84. Pošto je hranu pripremio i vojnike na taj način ohrabrio, a već je proteklo dosta vremena
od bitke kod Dirahija, pa je izgledalo da je dovoljno pronikao u duh vojnika, Cezar je
pomišljao da treba da ispita šta li to Pompej snuje i koliku želju za borbu ima. Stoga izvede
vojsku iz logora i postroji bojni red, prvo na svom području i nešto podalje od Pompejeva
logora, da bi slijedećih dana izlazio iz svoga logora, a zatim stigao pred Pompejev, koji je bio
pod brežuljcima. Takav postupak je iz dana u dan njegovoj vojsci donosio veće ohrabrenje.
Ranija pak naredba za konjanike, o kojoj smo govorili, ostala je na snazi, pa pošto je brojčano
na mnogim tačkama bio slabiji, naredio je da se mlađi ljudi i među izabranim borcima lako
naoružani vojnici između konjanika na brzinu u borbi ogledaju, te da se u svakodnevnoj
praksi baš na takvu vrstu borbe navikavaju. Na takav način je postigao da se hiljadu njegovih
konjani
ka, čak kada se na otvorenijim mjestima ukazala
prilika, usudilo da zaustavi napad sedam hiljada Pompejevaca, a da se nisu previše uplašili
njihova ogromnog broja. Štaviše on je tih dana sa uspjehom održao konjičku bitku i jednog je
od dvojice Alobroga, za koje smo gore spomenuli da su prebjegli Pompeju, uz neke pogubio.
85. Pompej, čiji se tabor nalazio na brežulj
ku, postrojavao je bojni red na podnožju brda, tako da je izgledalo da iščekuje ne bi li mu
Cezar na nezgodnu mjestu pao u šake. A Cezar, smatrajući da se Pompej ni na kakav način ne
može namamiti na borbu, zaključi da mu je najpovoljniji vid borbe da odatle logor pokrene i
da stalno bude na maršu. Tako je gledao na stvar stoga što bi s logorom koji bi bio u pokretu
prolazio kroz mnoga mjesta, na lakši način dolazio do hrane, a u isto vrijeme bi mu se na
maršu pružila nekakva prilika da se s Pompejevom vojskom, koja nije navikla na napor,
ogleda, pa da je u svakodnevnim marševima izmori. Kada je to odlučio, i kada je već dat znak
za pokret, a šatori bili uklonjeni, opazio je malo prije toga kako je Pompejeva vojska mimo
svakodnevnog običaja nešto podalje krenula od šanca, te je izgledalo da se može boriti na
pogodnu mjestu. Tada Cezar, kada je već borba bila pred kapijama, ovako reče svojim: „Za
sada put treba da odgodimo i da o borbi razmišljamo onako kako smo to uvijek željeli.
Budimo duhom spremni za bitku, jer nam se docnije prilika neće lako ppužiti." On odmah
izvede čete spremne za borbu.
86. Pompej pak, kako se kasnije saznalo, na
nagovor svih svojih odluči da zametne boj. On je, naime, još ranijih dana rekao na sastanku da
će prije nego se vojske sukobe, Cezareva vojska biti razbijena. Kada se većina zbog toga
začudila, reče: „Znam da obećavam gotovo nevjerova
tan podvig, ali prihvatite razlog ovoga moga plana kako biste hrabrije krenuli u borbu. Na

govorio sam naše konjanike, a oni su pristali

da to učine, da kada se bliže bude prišlo, sa otvorenog boka napadnu na desno Cezarevo krilo
pa pošto s leđa opkole bojni red, potisnu smetenu vojsku prije nego što mi strijele na
neprijatelja pustimo. Tako ćemo bez opasnosti po legiju i gotovo bez gubitaka rat okončati.
To međutim nije teško, budući da smo u konjici tako jaki." U isto vrijeme je rekao neka
naposljetku budu duhom spremni, a budući da postoji mogućnost za borbu, kako su to često
priželjkivali, neka onda ne iznevjere ni svoju nadu, ni nadu
drugih.
87. Za ovim je nastavio Labijen, pa pošto je o Cezarevoj vojsci prezrivo govorio, a odluku
Pompejevu najvećim hvalama uzdizao, reče: ,,Nemoj, Pompeju, misliti da je ovo ona vojska
koja je Galiju i Germaniju savladala. Ja sam učestvovao u svim borbama i ne pričam nasumce
o onome što mi je nepoznato. Preostao je veoma mali dio one vojske, a veliki dio, što je i
razumljivo da se poslije toliko bitaka dogodi, izginuo je. Mnoge je jesenska kuga u Italiji
progutala, mnogi su se razišli kućama, a mnogi su ostali i na kopnu. Pa zar niste čuli od onih
koji su tobože zbog rđava zdravlja ostali, da su u Brundiziju oformljene kohorte? Ove čete
koje vidite popunjene su iz regrutacije ovih godina u ovostranoj Galiji, i većinom su iz
Transpadanskih kolonija. Ipak je ono što je vrijedilo izginulo u dvije bitke kod Dirahija."
Kada je to izgovorio, zakleo se da se neće povratiti u logor, osim kao pobjednik, a i druge je
nagovorio da isto učine. Pompej je, pohvalivši to, isto uradio, nije bilo, uostalom, nikoga koji
se ustručavao da se zakune. Kada se je to na sastanku odigralo, svi su se razišli uz veliku nadu
i zadovoljstvo, pa su već U duši osjećali pobjedu, pošto je izgledalo da se pri takvom podvigu
i uz tako iskusna vojskovođu ništa ne može uzaludno dogoditi.

88. Kada se Cezar približavao Pompejevu

logoru, opazio je da je njegov bojni red postrojen na ovakav način: na lijevom krilu su bile
dvije legije koje je Cezar, u početku razmimoilaženja, prema senatskoj odluci predao. Od njih
se jedna zvala prva, a druga treća. Na tom je mjestu bio i sami Pompej. Srednji dio bojnoga
reda držao je Scipion sa sirijskim legijama. Kilikijska legija udružena sa španskim kohortama,
za koje smo naveli da ih je Afranije preveo, bila je smještena na desnom krilu. Pompej je
smatrao da su mu ovo najjače koje je imao. Ostale je bio razbacao po sredini bojnog reda i po
krilima, pa je tako na licu mjesta imao stotinu i deset kohorata. Tako je bilo četrdeset i pet
hiljada vojnika i oko dvije hiljade dobrovoljaca, koji su se kao odabrani iz ranijih vojski kod
njega bili sakupili. On ih je po cijeloj vojsci bio razmjestio. Ostalih je sedam kohorata po
logoru i obližnjim utvrdama rasporedio kao posadu. Njegovo desno krilo štitio je nekakav
potok sa nepristupačnim obalama. S toga je razloga cjelokupnu konjicu, strijelce i sve
praćkare raspo redio po lijevom krilu.
89. Cezar je, držeći se ranijeg običaja, razmjestio desetu legiju na desno, a devetu na lijevo
krilo, iako je ova u borbama kod Dirahija bila žestoko otanjena pa joj je osmu tako priključio
da je gotovo od dvije stvorio jednu, i naredio da jedna drugoj bude kao zaštita. U bojnom redu
je imao osamdeset opremljenih kohorata, a u svemu je bilo dvadeset i dvije hiljade vojnika.
Sedam kohorata je ostavio kao zaštitu logoru. Lijevom krilu je stavio na čelo Antonija,
desnom Publija Sulu, a u sredini bojnog reda Gneja Domicija, a sam je stao protiv Pompeja.
Čim je opazio ono što smo napomenuli, bojeći se da desno krilo ne bude opkoljeno masom
konjanika, brzo povuče iz trećeg bojnog reda po jednu kohortu, pa od njih stvori četvrtu, i
okrenu je prema ko

njici. Na taj način pokaza ono što želi, i

stavi do znanja da od hrabrosti tih kohorata zavisi pobjeda toga dana. U isti čas zapovijedi
trećem bojnom redu i cijeloj vojsci da bez njegova naređenja ne vrše napada, jer će on, kada
to bude želio, zastavom dati znak.
90. Kada je vojsku prema vojničkom običaju za borbu ohrabrio i svoju brigu za čitavo vrijeme
prema njoj istakao, na prvom mjestu je spomenuo da može vojnike uzeti za svjedoke, s
kakvim je nastojanjem želio mir i šta je preko Vatinija u pregovorima, a šta preko Aula
Klodija sa Scipionom učinio pa se i kod Orika sa Libokom o upućivanju legata prepirao. On
nikada nije želio da zloupotrebljava krv vojnika, niti da liši državu ma koje od dvije vojske.
Pošto je takvu besjedu održao, na zahtjev vojnika, koji su gorjeli od želje za borbom, dade
znak trubom.
91. U Cezarevoj vojsci se nalazio dobrovoljac Krastin, koji je prošle godine vodio primipilGu
"desetoj legiji, a bio je čovjek osobite hrabrosti. On, pošto je dat znak, reče: „Pođite za mnom,
vi, što ste bili moji vojnici i pomozite svome zapovjedniku, kako ste to i činili. Preostaje nam
jedino ova borba i kada se ona završi, i on će zadobiti svoj ugled i mi ćemo ostvariti svoju
slobodu." U isto vrijeme gledajući u Cezara reče: „Danas ću, zapovjedniče, tako postupiti da
ćeš mi ili živu, ili mrtvu iskazati zahvalnost." Pošto to izgovori, prvi pojuri sa desnoga krila.
Za njim pođoše izabrani vojnici, a bilo ih je oko sto dvadeset dobrovoljaca iz iste centurije.
92. Između dva bojna reda bilo je ostalo toliko prostora da je bilo dovoljno za juriš i jedne i
druge vojske. Ali je Pompej svojim naredio da iščekuju Cezarev napad i da se ne miču s
mjesta, već da se strpe da se njegov bojni

24 Gaj Julije Cezar 369

red razvuče. Govorilo se da je to učinio na na

govor Gaja Trijarija, kako bi se prvi nalet i snaga vojnika razbili i bojni red razvukao, a da bi
zatim raspoređeni po svojim bojnim redovima napali na one što su se raspršili. Nadao se da će
koplja slabije padati ako se vojnici zadrže na mjestu, nego ako sami bace koplja i navale, pa
će se dogoditi da će Cezarevi vojnici u dvostrukom napadu izgubiti dah i da će ih umor
savladati. Nama se čini da je to Pompej s razlogom učinio, stoga što je svima od prirode
urođeno nekakvo ushićenje i oduševljenje, koje raspaljuje ljubav prema borbi. To vojskovođe
ne smiju da suzbijaju, nego da na to potiču i nije bez razloga od davnina uvedeno da bojne
trube odasvud zasviraju i da svi graju dignu. Smatrali su da se takvim postupkom i neprijatelj
zastrašuje i svoji vojnici na borbu potiču.
93. Ali naši vojnici na dati znak sa okre
nutim kopljima naprijed pojure i opaze kako Pompejevci ne trče, pa poučeni iskustvom, a
izvježbani u ranijim bitkama, svojevoljno napad zaustave i gotovo na pola puta stanu, kako se
ne bi s istrošenim snagama približili. Pošto je proteklo nešto malo vremena, obnove napad i
bace koplja, pa na brzinu, kako ih je Cezar poučio, prihvate za mačeve. Ali i Pompejevci su
znali za takav postupak. Oni su i bačena koplja dočekali i napad legija izdržali i bojne redove
sačuvali, pa pošto su koplja odbacili, na mačeve su se vratili. U isto vrijeme jurnuli su svi
konjanici sa Pompejeva lijevog krila, kako je bilo naređeno, pa se tako razasula sva sila
strijelaca. Njihov napad naša konjica nije mogla da podnese, nego se malo s položaja pomakla
i odstupila, a Pompejevi konjanici počeše zbog toga žešće napadati i po eskadronima se širiti,
a naš bojni red na otvorenom prostoru opkoljavati. Kada to Cezar primjeti, dade znak
četvrtom bojnom redu, što ga je bio sastavio od šest ko

horata. Ovi brzo istrčaše i uz bojne znakove

takvom snagom na Pompejeve konjanike napad izvršiše, da se niko od njih na mjestu ne
zaustavi, već svi, okrenuvši leđa ne samo da sa položaja odstupiše, već natjerani u bijeg,
prihvatiše se najviših brda. Pošto su ovi bili rastjerani, strijelci i praćkari odsječeni,
nenaoružani m bez zaštite bili su poubijani. U istom napadu kohorte su, premda su se
Pompejevci borili i još uvijek odupirali u bojnom redu, zaobišle lijevo krilo pa su ih s leđa
napale.
94. U isto doba Cezar naredi da treći bojni red, koji je mirovao i do toga momenta na položaju
ostao, krene naprijed. Kada su tako svježi i zdravi zamijenili iznemogle, neki su napali s leđa
pa Pompejevci nisu mogli da izdrže i svi su okrenuli na suprotnu stranu. Cezar se dakle nije
varao kada je lično izjavio, hrabreći vojnike, da će početak pobjede poteći od onih kohorata
koje su bile postavljene protiv konjice, u četvrtom bojnom redu. One su dakle prvo rastjerale
konjicu, same su izvršile pokolj strijelaca i praćkara, i one su baš s lijeve strane opasale
Pompejev bojni red i natjerale ga u bijeg. A kada je Pompej vidio da mu je konjica razbijena, i
shvatio da je onaj dio u koji se najvi
še uzdao u strahu, izgubio je vjeru i u se i u
druge, istupio je iz bojnog reda i smjesta se na konju povukao u logor, pa je onim
centurionima koje je bio postavio pred pretorsku kapiju da čuvaju stražu, glasno da vojnici
čuju, rekao: „Čuvajte logor i odvažno ga branite, a ako dođe do teže situacije, ja ću ostale
kapije opkoliti i logorske straže pojačati." Kada je to izrekao, povukao se u vojvodin šator, ne
vjerujući u krajnji ishod, ali je ipak iščekivao razvoj događaja.
95. Pošto je Cezar iza šanca rastjerao Pompejevce, koji su bili u bijegu, smatrao je da im ne
treba, dok su još u strahu, pružiti ni časka vremena. Vojnike je poticao da se koriste darom

sreće i da zauzmu logor. Iako su uslijed žege

bili klonuli — jer se borba bila produžila do podne — ipak duhom pripremljeni na svaki
napor pokore se naređenju. Kohorte, koje su ostavljene da brane logor, junački su se branile, a
još mnogo žešće Tračani i varvarske pomoćne čete. Jer oni vojnici koji su pobjegli iz borbe, i
u srcu preplašeni i od umora iscrpljeni, bacivši u većini slučajeva oružje i bojne znakove, više
su uostalom razmišljali o bijegu, nego o odbrani logora. Oni pak koji su se na šancu zadržali,
nisu više mogli da izdrže svu silu strijela, već su izmoreni od napada napustili položaj, pa su
odmah svi uz pomoć vodiča centurioia i vojnih tribuna odbjegli u visoke planine, koje su bile
neposredno uz logor.
96. U Pompejevu su se logoru mogli vidjeti
podignuti hladnici, velika količina ostavljena srebra kao i kolibe prekrivene svježim
busenjem, a zatim još i šatori Lucija i Lentula i još nekih drugih, okićeni bršljanom. Pored
toga bilo je i nešto što je ukazivalo na preveliki raskoš i vjeru u pobjedu, po čemu se lako
moglo zaključiti da se oni nimalo nisu brinuli za ishod toga dana, budući da su ih beznačajne
stvari zanimale. Oni su veoma skromnoj i vrlo strpljivoj Cezarevoj vojsci prigovarali za
raskoš, a njoj je uvijek nedostajalo ono što je za život bilo neophodno. A kada su se naši
počeli kretati po šancu, Pompej zgrabi konja pa odbacivši zapovjedničke znakove, izvuče se
iz logora kroz zadnja vrata te odmah podbode konja i požuri u Larisu. No, ni tu se ne zaustavi,
nego isto tako u brzini naiđe na manji broj svojih ljudi, koji su bili u bijegu, pa ne prekidajući
noćno putovanje, u pratnji tridesetorice konjanika stiže do mora gdje se ukrca na lađu koja je
prevozila žito. Pričalo se da se često žalio kako se u računu prevario, tako da je izgledalo da
su ga

oni ljudi, u čiju se pobjedu uzdao, na početku

bijega skoro izdali.
97. Kada se Cezar dokopao logora, od vojnika je zahtijevao da ne bi, zauzeti plijenom,
zanemarili dužnost da obave ostali dio posla. Pošto je to postigao, odluči da brdo opaše
šancem. Pompejevi vojnici, ne uzdajući se u brdo pošto je bilo bez vode, napuste ga pa se svi
njegovom kosom počeše povlačiti prema Larisi. Opazivši to, Cezar rasporedi svoje jedinice i
naredi da jedan dio legija ostane u Pompejevu logoru, drugi povuče u svoj logor, a četiri legije
povede sa sobom, pa lakšim putem krenu u susret, i pošto je prevalio šest hiljada koraka,
postroji bojni red. Kada su to Pompejevi vojnici opazili, zaustave se na nekom brdu. Ispod
toga brda je tekla rijeka. Cezar ohrabri vojnike pa iako su bili iznemogli od neprekidna rada
preko cijelog dana, a noć je već padala, ipak su rijeku šancem od brda odvojili da Pompejezi
vojnici ne bi mogli da dolaze noću po vodu. Kada je taj posao obavljen, oni su, uputivši
legate, počeli da razmišljaju o predaji. Manji broj onih senatorskog staleža, koji su se njima
pridružili, potraži noću spas u bijegu.
98. Cezar u ranu zoru naredi da se svi oni kojk su bili brdo zaposjeli sa viših mjesta u ravnicu
spuste i oružje odlože. Pošto su to bez protivljenja izvršili, sa ispruženim dlanovima i naričući
bacili su se na zemlju i tražili od njega milost. Kada ih je utješio, naredio je da se dignu pa im
je malo govorio i o svojoj blagosti, da bi se na taj način manje bojali i sve ih je pomilovao i
svojim vojnicima dao upute da ne bi kogod protivnika vrijeđao ili štogod od njega zahtijevao.
Pošto je takav postupak proveo, naredio je da mu iz logora krenu u susret druge legije, i da se
one, koje je sobom bio poveo, naizmjenično odmaraju i u logor povrate, a on istoga dana stiže
u Larisu.

99. U toj borbi nije izgubio više od dvije

stotine vojnika, ali je poginulo oko trideset hrabrih momaka, centuriona. Ubijen je čak i
Krastin, boreći se veoma junački, pošto mu je mač rasjekao usta, a o njemu smo ranije dali
obavještenje. I ono što je polazeći u bitku rekao, nije bila neistina. Cezar je, naime, smatrao da
je u toj borbi Krastinovo junaštvo bilo najsjajnije i držao da on prema njemu ima najveću
zaslugu. Činilo se da je od Pompejeve vojske poginulo oko petnaest hiljada, ali je na predaju
izašlo više od dvadeset i četiri — jer su se čak i kohorte, koje su u utvrđenjima služile kao
straža, predale Suli — a mnogi su pored toga prebjegli u susjedne gradove, pa je Cezaru iz
borbe doneseno sto i osamdeset bojnih znakova i devet orlova. Lucija Domicija, kada je iz
logora bježao na brdo, pošto su ga snage zbog umora bile izdale, ubili su konjanici.
100. U isto vrijeme Decim Lelije stiže s
flotom u Brundizij pa na isti način kako je to Libok učinio, a njega smo prije toga spomenuli,
zauze ostrvo koje je okrenuto prema brundizijskoj luci. Na sličan način i Vatinije, koji je bio
na čelu Brundizija, pošto je pokrio i pripremio čamce, izmami Lelijeve lađe pa od njih jednu
sa pet vesala, koja je bila podalje naprijed krenula, i dvije manje zarobi u lučkom tjesnacu, a
takođe uz pomoć raspoređenih konjanika, spriječi i one s flote da dolaze na vodu. A kako se
Lelije koristio povoljnim godišnjim vremenom za plovidbu, dovozio je svojim vojnicima
vodu teretnim lađama sa Korkire i iz Dirahija i od namjere nije odustao, a prije toga se nije
doznalo za bitku koja se odigrala u Tesaliji pa ni sramota zbog izgubljenih lađa i oskudica u
neophodnim stvarima nisu ga mogle iz luke i sa ostrva otjerati.
101. Gotovo istovremeno Kasije je sa flotom
Siraca i Feničana i Kiličana stigao na Sici

liju, pa kako je Cezareva flota bila podijeljena

na dva dijela, to je na čelu jedne polovine bio pretor Publije Sulpicije, na moreuzu kod
Vibona, a drugom polovinom komandovao je Marko Pomponije kod Mesane. Kasije je na
lađama do Mesane prije doplovio, nego je Pomponije za njegov dolazak saznao. Pošto ga je
zatekao iznenađena, bez ikakvih straža i ikakva uobičajenog reda, zahvaljujući jakom i
pogodnom vjetru uputio je na Pompejevu flotu teretne lađe pune luča, smole, kučina i drugih
predmeta koji služe za potpalu pa je sve lađe, a bilo ih je trideset i pet, spalio. Među njima je
dvadeset bilo pokrivenih. Time je izazvan toliki strah da je, iako se u Mesani nalazila posada
od jedne legije, grad jedva odbranjen i da nisu u isto vrijeme preko raspoređenih konjanika
doprle neke vijesti o Cezarevoj pobjedi, većina bi smatrala da je i grad izgubljen. Ali, pošto su
vijesti stigle u najzgodnije vrijeme, grad je bio sačuvan. Kasije je odatle krenuo u Vibon
prema Sulpicijevoj floti, a pošto su naši zbog istog straha pritjerali lađe uz kopno, na isti način
kako su to i ranije činili, Kasnije se dokopao povoljna vjetra pa je teretne lađe, spremne da
izazovu požar, a bilo ih je oko četrdeset, uputio (na naše lađe) te je pet, zahvaćeno plamenom
sa oba krila, izgorjelo. Kako se vatra zbog jakog vjetra sve više rasplamsavala, vojnici, koji su
iz starih legija kao bolesni bili ostavljeni da štite lađe, ne mogoše trpjeti sramote, već se na
svoju ruku ukrcaše na lađe pa ih sa kopna otisnuše. Pošto izvršiše napad na Kasijevu flotu,
zarobiše dvije lađe sa pet vesala. Na jednoj od njih se nalazio Kasije, ali se on dohvati čamca i
pobježe. Pored toga potopljene su dvije lađe sa tri vesla. Nešto malo kasnije saznalo se za
bitku koja je vođena u Tesaliji, tako da su i Pompejevi vojnici u to povjerovali. Naime, prije
toga vremena smatrali su da to iz

mišljaju Cezarevi legati i prijatelji. Čuvši za

to, Kasije odstupi s flotom sa tih položaja.
102. Cezar je sve drugo ostavio smatrajući da
mu je zadatak da progoni Pompeja, na koju god se stranu u bijegu bude povukao, kako ne bi
mogao čete pripremiti i rat obnoviti pa je, koliko god je mogao, prevaljivao put uz pomoć
konjice i svakodnevno je sve više napredovao, naredio je da ga jedna legija slijedi usporenim
maršem. U Amfipolu je u Pompejevo ime bila izdata naredba da se svi mladići one pokrajine,
Grci i rimski građani, radi zakletve sakupe. Ali se nije moglo procijeniti da li je ona izdata
radi uklanjanja sumnje, kako bi Pompej što duže skrivao odluku za podalji bijeg, ili je
pokušavao da, ako ga niko ne bude ometao, uz pomoć nove regrutacije dobije Makedoniju.
Sam se jedne noći pomoću sidra zaustavi, pa pozvavši kod sebe prijatelje iz Amfipola, zamoli
novaca za neminovne troškove. Ali, kada saznade za Cezarev dolazak, povuče se s toga
mjesta i za nekoliko dana stiže u Mitilenu. Dva dana ga je zadržavala bura pa je uzeo i druge
brze lađe i stigao u Kilikiju, a odatle na Kipar. Tu je saznao za odluku svih stanovnika
Antiohije i rimskih građana, koji su se tu trgovinom bavili, da su se prihvatili oružja da bi
njega onemogućili, i kako su uputili izaslanike onima za koje se govorilo kako su se iz bijega
povukli u susjedne gradove, da ne bi prilazili Antiohiji. Ukoliko bi to učinili, to bi za njih
predstavljalo smrtnu opasnost. To se isto dogodilo na Rodu Luciju Lentulu, koji je lanjske
godine bio konzul, i konzularu Publiju Lentulu kao i još nekim drugim, kada su iz bijega
slijedili Pompeja i stigli na ostrvo. Oni nisu bili primljeni ni u grad ni u luku, već su ih,
uputivši im izaslanike, uklonili sa tih mjesta pa su i protiv svoje volje odriješili lađe. I već je
bio po gradovima pukao glas o Cezarevu dolasku.

103. Kada je za te okolnosti doznao, Pompej

je napustio odluku o prilaženju Siriji pa je uzeo kovac od udruženja zakupnika i nekih
privatnih lica. Pošto je za vojničke potrebe natovario na lađe veliku količinu novca i osigurao
se s vojskom od dvije hiljade naoružanih ljudi, koje je djelimično izabrao od zakupničkih
udruženja, a djelimično sakupio od trgovaca, kako je ko koga između svojih smatrao
pogodnim za takav posao, pa je stigao u Peluzij. Tu se slučajno zadesio kralj Ptolomej, dječak
po godinama, koji je s mnogobrojnim četama vodio rat protiv sestre Kleopatre, koju je prije
nekoliko mjeseci uz pomoć svojih rođaka i prijatelja otjerao sa kraljevskog položaja.
Kleopatrin logor se nije nalazio na velikoj udaljenosti od njegova logora. Pompej mu je
poručio da ga u Aleksandriji primi kao gosta u ime očeva prijateljstva, i da ga uz svoju pomoć
u nevolji sačuva. Ali oni koje je bio poslao, pošto su obavili zvanični posao, počeše da s
kraljevim vojnicima slobodnije razgovaraju i da ih nagovaraju da svoju pažnju prema
Pompeju pokažu i da na njegovu zlu sudbinu poprijeko ne gledaju. U toj masi je bilo podosta
Pompejevih vojnika koje je iz njegove vojske Gabinije u Siriji prihvatio i u Aleksandriju
prebacio, a kada se rat završio, on je dječakova oca kod Ptolomeja ostavio.
104. Kada su to sad doznali kraljevi prijatelji, koji su, pošto je on bio malodoban, vodili brigu
o kraljevini, bilo što ih je, kako su to kasnije isticali strah natjerao da ne bi Pompej pobunivši
kraljevsku vojsku osvojio Aleksandriju i Egipat, bilo što su s prezirom gledali na njegovu
nesreću, pošto u nevolji u većini slučajeva od prijatelja iskrsnu neprijatelji, onima koje je on
poslao javno i prijateljski odgovore i narede da dođe kod kralja. Oni lično donesu potajnu
odluku da pošalju kraljevskog prefekta Ahilu, čovjeka osobito odvažna, i vojnog tribuna

Lucija Septimija da ubiju Pompeja. Oni su ra

ljubazno pozvali pa je on, zaveden Septimovim poznanstvom, jer je ovaj kod njega u
gusarskom ratu vodio neku jedinicu, ušao u malu lađu sa nekoliko svojih ljudi gdje su ga
Ahila i Septimije ubili. Isto je tako kralj uhvatio Lucija Lentula i u zatvoru ga smaknuo.
105. Kada je Cezar došao u Aziju, doznao je
da je Tit Ampije pokušao da u Efezu iz Dijaninog hrama odnese novac pa je stoga pozvao sve
senatore iz pokrajine da se pomoću njih kao svjedoka uvjeri u količini novca, ali ga je u tome
spriječio Cezarev dolazak pa je pobjegao. Tako je u dva slučaja Cezar pružio pomoć efeškom
blagu. Isto je tako poznato da se u Elidi, u Minervinom hramu, a toga dana je, ako se dani
unazad broje, Cezar izvojevao srećnu bitku, kip Pobjede, koji je bio postavljen ispred same
Minerve, a prije toga je gledao prema Minervinom kipu, okrenuo prema vratima i pragu
hrama. Istoga dana se u Antiohiji u Siriji dvaput začuo takav poklič vojske i zov truba, da je
naoružano građanstvo na bedeme poskočilo. To se isto dogodilo i u Ptolomaidi. U Pergamu
opet, u tajnim i skrivenim dijelovima, gdje osim sveštenika nikome nije dozvoljeno prilaziti
— a Grci to zovu adita — odjekivali su bubnjevi. Isto su tako u Tralima, u hramu Pobjede,
gdje su bili posvetili Cezarev kip, pokazivali kako je tih dana izrasla palma iz kaldrme koja je
bila sastavljena.
106. Cezar je u Aziji proboravio nekoliko
dana pa kada je čuo da su Pompeja vidjeli na Kipru palo mu je na um da on putuje u Egipat,
pošto sa kraljevinom ima prijateljskih veza, a postojale su i druge privlačnosti za taj kraj. On
sa jednom legijom, kojoj je zapovijedio da ga slijedi iz Tesalije, i drugom, koju je od legata
Kvinta Fufija dobavio iz Ahaje, sa osam stotina konjanika, sa deset rodskih ratnih i nešto
azijskih brodova stiže u Aleksandriju. Među

njima je bilo tri hiljade i dvije stotine boraca,

a ostali, zbog rana koje su u borbi zadobili, a od umora i duga puta klonuli, nisu mogli da ih
slijede. Ali se Cezar, uzdajući se u tradiciju junačkih podviga nije predomišljao da i pored
slabih četa krene na put smatrajući da će svako mjesto za njega biti posve bezbjedno. U
Aleksandriji doznade za smrt Pompejevu i tu izlazeći iz broda začu prvo viku vojnika, koje je
kralj ostavio u gradu radi zaštite. On ih vidje kako prema njemu trče, jer su ispred njega bili
nošeni svežnjevi. Sva sila ljudi je vikala kako se time ponižava kraljevsko veličanstvo. Iako je
smirio taj nered, ipak su se iz dana u dan događali nemiri zbog toga što je masa bila
uskomešana, pa je i više vojnika po svim dijelovima na gradskim ulicama izginulo.
107. Opazivši to, naredi da mu se dovedu iz Azije ostale legije, koje je od Pompejevih vojnika
bio sastavio. Sam je bio onemogućen zbog pasatskih vjetrova, koji znaju da budu za one što
plove iz Aleksandrije veoma nepovoljni. U međuvremenu, smatrao je da se nesloga u
kraljevskoj familiji tiče rimskoga naroda i njega jer je bio konzul, i da to spada u njegovu
nadležnost tim više što je za ranijeg konzulata sa ocem mu Ptolomejem prema zakonu i
senatskoj odluci sklopljen savez. On stavi do znanja da bi mu se svidjelo ako bi kralj Ptolomej
i sestra mu Kleopatra raspustili vojske koje su držali, i da je bolje da o međusobnim
razmiricama raspravljaju putem sporazuma a ne putem oružja.
108. Pošto je kralj kao dječak bio nedorastao, brigu o kraljevini vodio je njegov vaspitač,
evnuh po imenu Potin. S početka je među svojim počeo jadikovati i ljutiti se što je kralj
pozvat na nekakav sud, a zatim je za ostvarenje svoga plana među kraljevim prijateljima
našao nekoliko istomišljenika. Potajno je pozvao vojsku iz Peluzija u Aleksandriju pa je
istoga Ahilu,

koga smo ranije spomenuli, stavio za komandan

ta cijele vojske. On ga je svojim obećanjima potaknuo, a kraljevim oduševio pa mu je preko
pisma i glasnika stavio do znanja šta želi da postigne. U oporuci Ptolomejeva oca kao
našljednici bili su uneseni od dvojice sinova onaj stariji, a od dvije kćerke ona koja je imala
Eiše godina. Da bi se to ostvarilo, Ptolomej je u istoj oporuci preklinjao rimski narod svim
bogovima i savezom koji je zaključen u Rimu. Jedan su sadržaj oporuke njegovi legati
donijeli u Rim da ga pohrane u državnu blagajnu — a kako se ovaj zbog nereda u državi nije
mogao pohraniti, ostavljen je kod Pompeja — a drugi, sa istim sadržajem zapečaćen je i
upućen u Aleksandriju.
109. Dok se o tim stvarima kod Cezara ra
spravljalo i on silno želio da kao zajednički prijatelj i sudija neslogu u kraljevskoj porodici
izgladi, iznenada je stigla vijest da kraljevska vojska i čitava konjica dolazi u Aleksandriju.
Cezareve jedinice ni u kom slučaju nisu bile tolike da bi se na njih, ukoliko bi izvan grada
došlo do borbe, mogao osloniti. Preostalo mu je samo da ostane u gradu na svome položaju i
da sazna Ahilinu namjeru. Ipak je zapovijedio da svi vojnici ostanu pod oružjem, a kralju je
preporučio da Ahili kao izaslanike uputi one svoje rođake do čijeg je ugleda najviše držao, pa
da izloži kakva je njegova želja. On je poslao Dioskorida i Serapiona, a obojica su bili u Rimu
poslanici i kod oca Ptolomeja uživali veliki ugled, te oni tako stigoše do Ahile. Kada su mu
prišli na vidik, on, prije no što ih je saslušao ili saznao zbog čega su poslati, naredi da ih
pograbe i smaknu. Jednoga su od njih, pošto je ranjen, njegovi uzeli i, kao da je ubijen,
odnijeli, a drugi je zaglavio. Kada se to dogodilo, Cezar se trudio da drži kralja u svojoj vlasti,
pošto je smatrao da kraljevo ime kod

njegovih uživa veliki ugled, a i da izgleda da

je rat započeo prije samostalnom odlukom malog broja razbojnika, nego odlukom kralja.
110. Sa Ahilom su bile one jedinice za koje se činilo da ih ne treba zanemarivati, ni s
obzirom na vrstu ljudstva, niti na ratno iskustvo. On ih je naime imao dvadeset hiljada pod
oružjem. U tome su se slagali sa Gabinijevim vojnicima, koji su se već bili navikli na život u
Aleksandriji i njenu slobodu, a zapostavili ime i disciplinu rimskoga naroda pa su i žene
dovodili sa kojima su većina njih i djecu rađali. Ovamo su pristupile i grupe pljačkaša i
razbojnika iz Sirije, pokrajine Kilikije i susjednih oblasti. Osim toga, tu su se sakupili mnogi
na smrt osuđeni kao i mnogi bjegunci. U Aleksandriji je svima našim bio osiguran boravak i
izvjesni uslovi života, pošto su kazali ime i ubilježeni u vojni spisak. Ako bi koga od njih
gospodar uhvatio, vojnici bi ga zajednički spasili pa su tako branili svoje kao od sopstvene
opasnosti, jer su i sami zapadali u sličan grijeh. Ovakvi su za kraljeve prijatelje tražili smrtnu
kaznu, oni su pljačkali imetke bogatih ljudi, opsijedali kraljev dvor da im se poveća plaća,
jedne su tjerali iz kraljevine, a druge pozivali. To su običavali da čine po nekakvoj staroj
praksi aleksandrijske vojske. Pored ovoga bilo je još dvije hiljade konjanika. Svi su se oni
uslijed stalnih ratova bili utemeljili u Aleksandriji, pa su i oca Ptolomeja vratili na prijesto,
ubili dva Bibulova sina i sa Egipćanima vodili ratove. Iz toga im se dakle sastojao vojnički
život.
111. Uzdajući se u takve čete i prezrivo gledajući na mali broj Cezarevih vojnika, Ahila je
osvojio Aleksandriju, osim onoga dijela grada koji je Cezar sa vojskom držao, pa je pokušao
da pri prvom napadu provali u njegovu kuću. Ali je Cezar, pošto je po ulicama rasporedio
kohor

te, onemogućio njegov napad. U isto vrijeme bor

ba je vođena kraj luke pa je taj okršaj izazvao daleko veći sukob. Pošto su se dakle mnoge
čete odvojile, bitka je nastavljena po mnogim ulicama pa su neprijatelji, zahvaljujući velikom
mnoštvu, pokušali da osvoje ratne lađe. Njih pedeset je bilo poslato u pomoć Pompeju, i pošto
se rat u Tesaliji završio, vratile su se kući. Sve su bile sa četiri i pet vesala, pripremljeie i
snabdjevene svim i svačim za plovidbu. Osim ovih bile su još dvadeset i dvije, koje su
sigurnosti radi stajale u Aleksandriji, a sve su bile pokrivene. Da su ih neprijatelji osvojili,
Cezaru bi bila oduzeta mornarica, pa bi luku i cijelo more uzeli pod svoju vlast i Cezaru bi bio
onemogućen dovoz hrane i pomoćnih četa. Stoga se takvom borbom postiglo onoliko koliko
je trebalo da se učini, jer su jedni vidjeli da se u tom okršaju sastoji njihova brza pobjeda, a
drugi su vidjeli svoj spas. Cezar je ipak stvar riješio pa je spalio sve te lađe, kao i one druge
koje su se nalazile u brodogradilištu, pošto ih nije mogao s malom četom na tako širokom
prostoru štititi, a zatim je odmah kod Fara iskrcao vojnike s lađa.
112. Far je kula velike visine na ostrvu,
krasnom izradom izvedena, a nosi ime po ostrvu. To ostrvo je okrenuto prema Aleksandriji i
predstavlja luku, ali su ga raniji gospodari, pošto su u more nabacali kamenje u dužini od
osam stotina koraka, uskim puteljkom i mostom povezali s gradom. Na tom su ostrvu stanovi
Egipćana i selo veličine grada. Oni su imali običaj da sve lađe, koje bi zbog neobaviještenosti
ili rđava vremena s puta malo skrenule, poput razbojnika opljačkaju. Bez njihova dakle
pristanka, pošto su oni gospodari Fara, lađama nije dozvoljen ulazak u luku zbog tijesna
prostora. Cezar se toga bojao pa je, dok su neprijatelji bili zauzeti u borbi, vojnike iskrcao, Far
osvo

jio i na tom mjestu posadu smjestio. Na taj način

je postigao da su mu se hrana i pomoćne čete mogle bezbjedno lađama dovoziti. On je dakle
uputio ljude u sve susjedne pokrajine i otuda
zatražio pomoć. U ostalim pak dijelovima grada vođena je takva borba da su se podjednako
povlačili, ali ni jedni ni drugi nisu bili potisnuti — a to je uslijedilo zbog tijesna prostora —
pa pošto je s obje strane bilo po nekoliko poginulih, Cezar je zauzeo položaje koji su bili
najznačajniji, pa ih je noću utvrdio. Na tom dijelu grada nalazio se neznatan prostor
kraljevske palače u koju je s početka bio doveden radi stanovanja, a uz palaču je bilo i
pozorište koje je služilo umjesto tvrđave i imalo prilaz luci i kraljevskom brodogradilištu. Ta
utvrđenja je slijedećih dana povećao, da bi ih imao kao podignute bedeme i da ne bi bio
prisiljen da se bori protiv volje. U međuvremenu mlađa kćerka kralja Ptolomeja, računajući da
je kraljevski prijesto bez gospodara, prebaci se iz kraljevske palače do Ahile pa zajedno s
njim poče da rukovodi ratom. Ali se među njima brzo izrodi nesloga zbog pitanja prvenstva, a
to poveća darežljivost prema vojnicima. Svako je naime nastojao da velikim obećanjima
pridobije za sebe njihova srca. Dok se to među protivnicima događalo, Cezar je ubio Potina
(dječakova vaspitača i kraljevskog namjesnika, koji je boravio u Cezarevu kraju). Kada je
ovaj Ahili uputio izaslanike i nagovarao ga da ne odustaje od namjere i ne klone duhom, ti su
posrednici prokazani i uhvaćeni. To su dakle bili počeci aleksandrijskog rata.

OBJAŠNjENjA

GALIJA, GERMANIJA I BRITANIJA I NjIHOVA PLEMENA

Stara Galija je zauzimala dosta veliku teritoriju i bila naseljena Keltima, koji su pretežno
živjeli u današnjoj Francuskoj, ali su se kasnije naselili i po sjevernoj Italiji, a doprli su čak i
do Male Azije. Ona se dijelila na Galiju cisalpinu ili Galiju citerior i na Galiju transalpinu,
odnosno Galiju ulterior. Ova druga, mnogo prostranija, zauzimala je današnju Francusku,
Belgiju, Holandiju i Švajcarsku. Njen jugoistočni dio zvao se i Narbonska Galija, po imenu
grada Narbo, a jugozapadni dio zauzimala je Akvitanija.
Cezar na početku svojih Komentara navodi da je cijela Galija podijeljena na tri dijela, od
kojih u jednom žive Belgi, u drugom Akvitani, a u trećem oni što sebe zovu Kelti, a Rimljani
ih zovu Galima. On takođe ističe da su među njima najhrabriji Belgi, jer su najudaljeniji od
civilizovane provincije.
Gali su bili podijeljeni na mnogobrojna plemena. Na čelu tih plemena bila su dva staleža:
sveštenički i viteški, u čijim je rukama bila cjelokupna vlast, dok ostali narod nije imao tako
reći nikakvih prava. Galski sveštenici zvali su se druidi.
Pored spomenutih Belga, Akvitana i Kelta Cezar navodi još preko osamdeset plemena koja
žive u Galiji, njih oko dvadeset u Germaniji i nekoliko u Britaniji. Ostala evropska i
vanevropska plemena, kojih ima veliki broj, navedena su većinom u Komvntarima
o građanskom ratu.
Kud god je prolazio i gdje god su se vodile ratne operacije, Cezar je navodio i imena gradova,
planina, rijeka i jezera, a izložio je i ostale geografske i etnografske podatke.

Od gradova najviše spominje: Agedink, Akvileju,

Alesiju, Avarik, Bibrakte, Bratuspantij, Cenab, Genavu, Gergoviju, Karkason, Kremonu,
Luteciju, Magetobrigu, Masiliju, Metiosed, Nemetocenu, Noviodun, Ocel, Placentiju,
Samarobrivu, Ukselodun, Velaunodun, Vesontion, Vijenu.
Od planina se pored Alpe ističu: Jura, Arduena, Hercinija i Bacenska šuma.
Najpoznatije su rijeke: Aksona, Arar, Dubis, Danubij, Garumna, Liger, Matrona, Mosa, Ren,
Rodan, Sabis, Sekvana, Tamesa.
Od jezera je najčuvenije Lemansko (Ženevsko).
Osim ostrva Britanije, Cezar navodi i Hiberniju (današnja Irska) i ostrvo Monu (između
Britanije i
Irske).
Od velikog broja varvarskih kraljeva, plemenskih starješina i vojvoda često se spominju:
Ariovist, dva Divicijaka, Ambiorig, Cingetorig, Drapet, Dumnorig, Eporedorig, Orgetorig i
Vercingetorig.
Dok su se ratovi s Galima vodili u zapadnoj Evropi, građanski rat je vođen na sasvim drugom
terenu, nešto u Španiji, a najviše na Balkanu, ali je prelazio i na azijski i afrički kontinent.
Španska plemena su Ausetani, Beroni, Jacetani,
Vetoni.
Plemena istočne i srednje Evrope su: Anarti, Besi, Dardani, Dalmati, Labeati, Marsi i Peligni.
Iz Azije su Itireji, a iz Afrike Getuli.
Najveće ratne operacije su vođene na Balkanu pa se zato i navode mnoge pokrajine ovoga
dijela Evrope. Nešto manje pokrajina je u Aziji, a najmanje u Africi.
Od pokrajina u istočnom dijelu Evrope su: Ahaja, Amfilohija, Akarnanija, Atamanija, Beotija,
Elida, Epir, Etolija, Kandavija, Korkira i Makedonija.
Španske pokrajine su Keltiberija, Luzitanija i Mauretanija, a dio Britanije se spominje kao
Kantij
(Kent).
U Aziji su: Armenija, Bitinija, Fenikija, Kapadokija, Kilikija, Pergam, Pont i Sirija.
Glavni i u to doba najvažniji dio manje poznate Afrike bio je Egipat.

Inače je Cezar, pored već ranije spomenutih gal

skih gradova, planina, rijeka i jezera, naveo još i mnoge druge evropske i vanevropske
gradove, planine i rijeke itd.
Osim već navedenih rijeka u Galiji, Germaniji i Britaniji Cezar ističe i one u Španiji: Cinga,
Hiber, Sikor i Var, u Makedoniji Genus i Haliakmon, u Iliriji Aps i u Italiji Arimin.
Od planina se spominju: Kastulonska šuma u Španiji, Petra kod Drača u Epiru i Aman u Aziji.
RIMSKA IMENA

Navodeći imena pojedinih Gala ili Germana Cezar uvijek navodi samo jedno ime. Rimljani,
međutim, koji su bili slobodni (ingenui), imali su po tri imena: prezime, ime i nadimak
(praenomen, nomen i cognomen). Ponekad ce doduše javljaju samo dva imena, ali postoji i
četvrto ime, takozvani agnomen, koje se daje istaknutim državnicima i vojskovođama. Tako
npr. sa tri imena imamo: Caius Iulius Caesar, a sa četiri: Publius Cornelius Scipio Africanus.
Robovi su nosili samo jedno
ime.
Za imena su kao i danas postojale kratice npr. S. — Caius, D. — Decimus, I. — Iulius, M. —
Marcus itd.
Pored slobodnih Rimljana (ingenui) i robova (servi), postojali su i oslobođenici (liberti ili
libertini). Kli
jenti ili štićenici (clientes) su bili slobodni, a imali su svoje zaštitnike patrone (patrones). Ono
što je bio
patron prema klijentu, to je bio gospodar (dominus)
prema robu.
RIMSKI KALENDAR

Navodeći datume pojedinih događaja, Cezar navodi pod čijim se konzulatom taj događaj zbio.
U najstarije vrijeme Rimljani su godine računali od osnivanja Rima (ab urbe condita), a to se
prema tradiciji dogodilo 753.

god. st. e. Od osnivanja republike, odnosno zavođenja

konzulata, godine se broje prema vladi dvojice kongula, koji su imali vlast tačno godinu dana.
S početka je kod Rimljana godina imala deset mjeseci, a docnije su dodata još dva, tako da se
i danas deveti mjesec prema latinskom zove sedmi, (septembar), a dvanaesti se zove deseti
(decembar).
Inače su za brojenje dana u mjesecu kod Rimljana
postojala tri termina (Kalende, None i Ide), koje su
umetali među ostale dane i tako dolazili do određenog datuma. Cezar je npr. poginuo na
martove Ide, što odgovara našem datumu 15. martu.
Kako se Cezar zanimao i astronomijom i napisao
i djelo O zvijezdama (De astris), on je uz pomoć astro
noma Sozigena izvršio i reformu kalendara, koji se po njemu i nazvao julijanskim, da bi ga u
XVI vijeku papa Gregorije popravio pa danas imamo nešto moderniji gregorijanski kalendar.
RIMSKE MJERE ZA DUŽINU
Cezar u Komentarima na mnogo mjesta spominje dužinu nekog puta ili visinu neke
građevine. Kod Rimljana je mjera za dužinu bio jedan korak (passus), i
iznosio je približno naš jedan i po metar. To su bila u stvari dva normalna koraka jednog
odrasla čovjeka. Veće razdaljine su se mjerile kilometrima, odnosno izrazom — mille
passuum — što je značilo hiljadu
koraka, ili naš jedan i po kilometar. Na putu od Rima prema provinciji, na svakih takvih
hiljadu koraka, nalazili su se lapides miliarii, koji su odgovarali današnjim miljokazima.
Kraća mjera za dužinu je bila lakat (cubitus),
koji je iznosio 44 santimetra, a još kraća stopa (pes)
čija je dužina bila naših 30 santimetara.
Najmanja jedinica je palac (digitus), a iznosila je
18 milimetara.

RIMSKI NOVAC

S početka je kod Rimljana novčana jedinica bila as (as), koji je bio kovan od bakra.
Vremenom se njegova vrijednost toliko smanjila da je značio nešto sasvim beznačajno,
otprilike jednu paru. Docnije je uveden srebrni novac dinar (denarius), čija se četvrtina zvala
sesterac (sestertius). Ista riječ u obliku — sestertia —,
dakle u srednjem rodu množine, značila je 1000 seste
raca, a oblik sestertium, je značio 100.000 sesteraca.
Navodi se da se Cezar, priređujući narodu igre, toliko zadužio, da je u šali govorio kako bi mu
trebalo millies sestertium pa da nema ništa, a to je bila suma od stotinu miliona sesteraca.
Pored ovoga bio je i zlatni novac nunimus aureus.
RIMSKA ADMINISTRACIJA
Rimom su od najstarijih vremena vladali kraljevi, kojih je prema tradiciji bilo sedam. Za
vrijeme Cezara Rim je bio republika na čijem su čelu bila dva konzula pa se takav oblik
vladavine zvao i konzulat. Konzuli su dakle predstavljali najveće magistrate, bili su zapravo
šefovi države i birani su tačno na godinu dana, od 1. januara do 31. decembra. Ako je konzul
u
toku godine nastupio umjesto drugog (zbog smrti ili
nečeg drugog), zvao se consul suffectus.
Isluženi konzul, koji je p o s l e isteka mandata odlazio u neku provinciju kao namesnik, nosio
je titulu prokonzul.
Drugi važni magistrati rimske uprave bili su: pretori (praetores), narodni tribuni (tribuni
plebis), kvestori (quaestores), edili (aediles) i cenzori (censores).
Najvažniji poslije konzula bio je pretor, čija je institucija bila pretura. On je vršio važne
sudske poslove, a za v r e m e rata bio je i vojskovođa. Isluženi pretor je odlazio za namesnika
u neku provinciju pod imenom propretora. S početka je bio manji broj

pretora, a za Cezara njihov broj je već bio narastao

na 16.
Na čelu kvesture bili su kvestori koji su se ta
kođe bavili sudskim poslovima, a bili su i državni blagajnici. Oni su sa bivšim konzulima i
pretorima odlazili u provincije gdje su se bavili finansijskim poslovima. Ponegdje se spominju
i prokvestori. I kvestora je u početku bio manji broj, ali ih je kasnije bilo 20.
Edili, čija se funkcija zvala edilitet, imali su
vrlo različita zaduženja. Najprije su bila dva plebejska, kojima su docnije dodata i dva
kurulska edila. Dužnost im je bila da se kao policijski funkcioneri bave održavanjem reda i
čuvanjem morala, da nabavljaju hranu za stanovništvo, da se brinu o pijacama, a takođe i o
priređivanju javnih igara.
Cenzori su služili u cenzuri. Oni su vršili
procjenu imovine građana i prema tome dijelili narod na klase, a po tome su se određivala
prava i dužnosti.
Narodni tribuni, kojima je pripadala tribunska
vlast (tribunicia potestas), imali su za zadatak da brane
narod od nasilja patricija i da u svakom pogledu zastupaju njegove interese. Ranije su bila dva
narodna tribuna, potom pet, a najposlije deset.
Inače je vrhovna vlast u državi bila u rukama
senata i narodne skupštine.
RIMSKA VOJSKA
Glavni rod vojske kod Rimljana su predstavljale
pješadija (peditatus) i konjica (equitatus). Treba uz to
spomenuti i mornaricu (classis). Vojsku je pratila i
komora (impedimenta), a bilo je i pomoćnih četa (auxilia). Najveća vojna jedinica bila je
legija (legio) i brojila
je obično 6000 vojnika. Međutim, Cezareve legije bile
su brojčano manje i brojile su po 4000 momaka.
Legija je nosila ime ili po rednom broju, ili po
svome osnivaču. U galskom ratu je bila čuvena Cezareva deseta legija.

Svaka se legija sastojala od 10 kohorata (cohors),

a kohorta od tri manipula (manipulus). Još manja jedinica je bila centurija (centuria). Ono što
je centurija bila u pješadiji, to je bila turma (turma), odnosno
eskadron u konjici. Turma se sastojala od 30 konjanika. Još manja jedinica u konjici je bila
dekurija (decuria).
Od brodova se u Komentarima spominju: ratna lađa (navis longa), brza lađa (navis liburna),
teretna lađa
(navis oneraria) i izviđačka lađa (navis speculatoria).
Prema broju vesala dijelile su se na dvoveslarke (biremes), troveslarke (triremes) itd.
Pored operativne vojske u vojsci je bilo i zanatlija (fabri).
Na čelu vojske nalazio se vrhovni komandant (imperator), koji je komandovao i na kopnu i na
moru. Ovaj naziv su kasnije nosili i rimski carevi. Nešto niži rang od imperatora bio je
vojvoda (dux), koji je upravljao vojskom ili dijelom vojske.
Viši oficiri su bili: (legati militum) i (tribuni militum). Ovih drugih, tj. vojnih tribuna bilo je
po šest u svakoj legijm. Od svojih viših oficira Cezar naročito ističe legata Tita Labijena, a od
tribuna Kaja Volusena.
Niži oficiri su se zvali centurioni (centurio)
i njihovo je zvanje odgovaralo današnjim nižim oficirima ili podoficirima.
Zapovjednik konjice je nosio naziv (praefectus
equitum), a flote (praefectus classis).
Glavno oružje (arma) rimske vojvke je bilo: mač
(gladius), koplje (pilum), strijela (sagitta) i štit (scutum
i parma). Inače za koplje kao i za drugo oružje postoji veliki broj sinonima.
Rimljani su pored ovoga ioznavali i bojne sprave (catapulte i baliste) za izbacivanje strijela i
kopalja, a upotrebljavali su praćke (funda i tormentum).
Što se tiče odjeće, vojnici su na glavi nosili šljemove (cassis i galea) i to uglavnom konjanici.
Na sebi su imali kaput bez rukava (tunica) i kabanicu
(sagulum) kao i kratke pantalone (bracae). Na prsima su imali oklope i štitnike (thorax i
lorica) od kože i

metala. Na nogama su im bile čizme (caliga). Pored toga,

svaki vojnik nosi sa sobom i hranu za izvjesno vrijeme kao i druge potrebne stvari (sarcina).
Za pokret, napad ili uzmicanje imali su više
bojnih truba: (tuba, cornu, lituus, classicum), a za izmjenu
straže (bucina).
U bojne znakove spadali su: orao (aquila) i zastava
(vexillum). Aquila je predstavljao lik orla, nasađen na visoku motku, a vexillum je bio komad
crvena ili bijela platna, u formi zastave. Njih su nosili orlonoše (aquiliferi) i zastavnici
(signiferi).
Legija se pred borbu postavljala u tri bojna reda
(acies). U prvom su bile četiri, a u druga dva po tri kohorte. Treći bojni red je obično
predstavljao rezervu. Sa strana su bila krila (cornua) i tu su se nalazile
konjica i pomoćne čete.
Kod kretanja vojske postojale su tri vrste marša:
obični (iter iustum), ubrzani (iter magnum) i brzi (iter
maximum). Obični marš je iznosio 25—30 kilometara
na dan.
Kod napada na gradove vojska se služila pokret
ljivim drvenim kulama na spratove (turres tabulatae),
koje su bile na točkovima, zatim ovnovima (arietes). To
su bile debele drvene grede, koje su visile na lancima, a čiji je prednji dio od metala imao
figuru ovna. Tom se gredom udaralo o zidove i nastojalo da se bedem provali. Na bedeme se
jurišalo i pod štitovima, gdje je više vojnika stupalo u obliku kornjače (testudo),
a upotrebljavali su se i srpovi (falces) za razvaljivanje
zidova. Srpovi su služili i za kidanje konopa kojim su bili vezani jarboli.
Za odbranu su lored bedema (moenia) služili i
jarkovi (fossae), šančevi (aggeres i valla), a bile su i
ograde (pinnaeloricae).
Kada je trebalo da se vojska odmori ili izvjesno
vrijeme zadrži, podizan je logor (castra). On je imao
četvrtast oblik sa kapijama na sve četiri strane. One su se zvale: porta praetoria, — porta
decumana — porta
principalis dextra — i p. p. sinistra. U sredini ce nalazio komandantov šator (praetorium), dok
je ostali prostor

bio raspoređen na vojne jedinice između kojih su bili

prolazi. Logor su čuvale straže (vigiliae), po čemu se
kod Rimljana i noćno vrijeme dijelilo na četiri vigilije, a dnevno na časove (horae).
Ako je vojska logorovala preko zime, to je bio oimovnik (hiberna).
Za zasluge u vojsci dijelila su se različita odlikovanja, a zvala su se vijenci (coronae), jer su
imala
oblik vijenaca, koji su bili napravljeni od lišća ili kakva metala.
Ta odlikovanja su bila:
1. Corona castrensis. Dobivao ga je onaj vojnik koji se istakao pri opsadi logora.
2. Corona civica se davala onome ko spase život rlmskoga građanina. To odlikovanje je Cezar
dobio kod opsade Mitilene.
3. Corona muralis je za onoga ko se uspne na neprijateljske zidove.
4. Corona navalis se davala kod pobjede na moru.
5. Corona obsidionalis je za onoga koji druge oslobodi od opsade.
6. Corona vallaris je odlikovanje koje vojnik zaslužuje ako prvi uđe u neprijateljski šanac.
No, svakako je najveće odlikovanje bilo — sogopa
triumphalis. Njega je senat dodjeljivao vojskovođi za pobjedu u ratu. To je bio vijenac od
lovora, koji je prilikom trijumfa nosio pobjednik vozeći se na Kapitol u kolima koje su vozili
bijeli konji. Uz to je bio odjeven u šarenu togu (toga picta) i tuniku sa palmo
vim grančicama (tunica palmata). Takvu čast je Cezar
docnije trajno prisvojio, pa se takvom odjećom koristio i kad nije bio nagrađen trijumfom.
Manji se trijumf zvao ovacija (ovatio). U njemu je pobednik išao p e š k e ili je jahao na
konju.
Isluženi vojnici (veterani) su po odlasku iz vojske kao nagradu dobivali komad zemlje koju su
obrađivali, i to im je služilo kao neka penzija.

SADRŽAJ
DrAhmedTuzlić,GajJulijeCezar5

G A L S K I R A T 13

G R A Đ A N S K I R A T 241

OBJAŠNjENjA 387

ANTIČKA KNjIŽEVNOST
Gaj Julije Cezar
GALSKI RAT
GRAĐANSKI RAT

Glavni urednik Boško Petrović

Lektor
Milica Bujas
Tehnički urednici
Marija Kostić
Mirjana Jovanović

Korektor
Stojan Trećakov
Izdavačko preduzeće Matice srpske
Novi Sad
Za izdavača
Zoran Bogdanov
Tiraž
5000 primeraka

Na osnovu mišljenja Pokrajinskog sekretarijata za

obrazovanje, nauku i kulturu SAPV br. 4137/80. od.
9. I 1980. god. ova knjiga oslobođena je osnovnog
poreza na promet.
Štampa
RO štamparija „Budućnost"
Novi Sad, Šumadijska 12
1980.