Naslov: Tekua modernost Ulomak iz knjige Tekua modernost Zygmunta Baumana (Pelago, Zagreb, 2011.

) Zygmunt Bauman

Emetina mjesta, fagina mjesta, ne-mjesta, prazna mjesta Ono to se dogaa unutar hrama potronje jedva da ima ili uope nema veze s ritmom i sadrajem svakodnevnog ivota koji tee "onkraj ulaznih vrata". Kad ste u trgovakom centru, kao da ste "negdje drugdje". Posjeti mjestima potronje nemaju slinosti s Bahtinovim karnevalima, koji su za posljedicu takoer imali doivljaj "prenesenosti": pohodi na duane prvenstveno su putovanja u prostoru, a tek onda u vremenu. Karneval je bio isti grad samo preobraen, tonije bio je to vremenski interludij tokom kojeg je grad bio preobraen prije nego to bi opet zapao u rutinsku svakidanjicu. U strogo definiranom razdoblju, ali razdoblju koje se cikliki vraalo, karneval je otkrivao "drugu stranu" svakodnevne stvarnosti, stranu koja je ostajala nadohvat ruke, ali je se obino krilo od pogleda i u nju se nije smjelo dirati. Zbog sjeanja na otkrie te stvarnosti i radosnog iekivanja drugih njenih vienja koja tek imaju doi, svijest o toj "drugoj strani" nije mogla biti do kraja potisnuta. Izlet u hram potronje neto je posve drugo. Na takvom izletu nismo svjedoci udesne pretvorbe poznatog nam svijeta nego imamo osjeaj da smo preneseni u drugi svijet. Hram potronje (u otroj opreci prema nekadanjem "kvartovskom duanu") moe biti u gradu (ako nije, simboliki, podignut izvan gradskog podruja, uz autocestu), ali nije dio njega; nije to uobiajeni svijet koji je privremeno doivio preobrazbu nego "potpuno drugi" svijet. On nije "drugi" po tome to obre, porie ili suspendira pravila koja upravljaju svakidanjicom, kao to to radi karneval, nego po tome to javno izlae nain postojanja koji svakidanjica ili ne doputa ili ga uzaludno nastoji postii i za koji rijetki uope misle da e ga doivjeti na mjestima na kojima inae ive. Ritzerova metafora "hrama" posve je prikladna; mjesta kupovanja/potronje doista su hramovi za hodoasnike ni u kom sluaju nisu zamiljeni za odravanje crnih misa koje raskalane krabulje svake godine upriliuju u svojim mjesnim upama. Karneval je pokazivao

da stvarnost nije onako teka kako izgleda i da se grad moe preobraziti; hramovi potronje ne otkrivaju nita o prirodi svakodnevne stvarnosti, osim da je dosadno vrsta i nepokolebljiva. Hram potronje je, poput "amca" Michela Foucaulta, "lebdei komad prostora, mjesto bez mjesta, koje postoji samo po sebi, koje je opkoljeno samim sobom i istodobno izrueno morskom beskraju"; to "predavanje beskraju" postie zahvaljujui tome to je otplovio iz matine luke i dri se podalje od nje. K tome je to samoograeno "mjesto bez mjesta", za razliku od svih mjest na kojima svakodnevno boravimo ili preko kojih prolazimo, i proieno mjesto. Nije ono oieno od raznolikosti i razlike koje se drugim mjestima stalno groze prljanjem i neredom i zbog ega istoa i prozirnost ostaju nedohvatne njihovim korisnicima; ba naprotiv, mjesta kupovanja/potronje velik dio svoje magnetske privlanosti duguju arenoj, kaleidoskopskoj raznolikosti osjetilnih senzacija u ponudi. Samo to su razlike u njima, za razliku od razlika izvan njih, ukroene, sterilizirane i nude se uz jamstvo da ne sadre opasne sastojke da, dakle, nikoga ne ugroavaju. U njima se moe uivati bez straha: kad se iz avanture jednom izvue rizik, ostaje ista, nepomuena i nekontaminirana zabava. Mjesta kupovanja/potronje nude ono to "stvarna stvarnost" izvan njih ni u kom sluaju ne moe isporuiti: gotovo savrenu ravnoteu izmeu slobode i sigurnosti. tovie, u svojim hramovima kupci/potroai mogu pronai ono to usrdno ali uzaludno trae izvan njih: utjean osjeaj pripadanja umirujui dojam da su dio zajednice. Kako naznauje Sennett, odsutnost razlike, osjeaj "svi smo mi isti", pretpostavka "nema potrebe za dogovorima kad smo svi istomiljenici" najdublja su znaenja ideje "zajednice" i temeljni uzroci njene privlanosti koja, poznato je, raste razmjerno pluralizmu i vieglasnosti ivotne sredine. Moemo rei da je "zajednica" preac do zajednitva i to do onakvog zajednitva kakvo se gotovo nikad ne dogaa u "stvarnom ivotu": zajednitva puke slinosti, zajednitva "nas koji smo svi isti"; zajednitva koje je iz tog razloga neproblematino, ne trai nikakav trud niti budnost i kao takvo je istinski unaprijed odreeno, zajednitva koje nije zadaa nego "zadanost" i to zadana dobrano prije poetka bilo kakvog poduhvata oko njegova stvaranja. Sennettovim rijeima: Slike komunalne solidarnosti izmiljaju se kako ljudi ne bi trebali imati posla jedni s drugima... inom volje, lai ako hoete, mit o solidarnosti zajednice dao je tim modernim ljudima priliku da budu kukavice i da se jedni od drugih kriju... Slika zajednice isti se od svega to moe unijeti osjeaj razlike, a kamoli sukoba, u ono tko "mi" jesmo. Na taj nain, mit o solidarnosti zajednice je ritual proienja.

No potekoa je u tome to je "osjeaj zajednikog identiteta... falsifikat doivljaja". Ako je tako, onda su projektanti, nadzornici i upravitelji hramova potronje pravi majstori krivotvoritelji ili prepredeni prevaranti. U njihovim je rukama sve dojam: daljnja pitanja ne treba postavljati, a i ako ih se postavi, ostat e bez odgovora. Unutar hrama slika postaje stvarnost. Mase koje ispunjavaju prolaze trgovakih centara najblie su to se moe pojmiti zamiljenom idealu "zajednice" koja ne zna za razliku (tonije, ne zna za razliku koja bi imala teinu, razliku koja zahtijeva konfrontaciju, suoavanje s drugou drugoga, pregovore, pojanjenje i dogovor o modusu vivendi). Iz tog razloga, u toj se zajednici nije potrebno pogaati, nisu potrebni dogovori ni nastojanje da se suivimo, razumijemo i postignemo kompromis. Svatko unutar tih zidova moe sa sigurnou pretpostaviti da su svi ostali na koje bi mogao naletjeti ili pored njih proi ovdje po istom poslu, da su ih privukle iste atrakcije (i time ih potvruju kao atrakcije), da ih vode i pokreu isti motivi. "Biti unutra" dostaje da se stvori istinska zajednica vjernika, koje ujedinjuju i ciljevi i sredstva, vrednote koje gaje i logika ponaanja koje se dre. Sve u svemu, izlet u "prostore potronje" putovanje je u zajednicu koja itekako nedostaje, a koja je sada, poput samog doivljaja kupovanja, stalno "drugdje". Onih nekoliko minuta ili sati koliko doivljaj traje, ovjek e dolaziti u doticaj s "drugima poput njega/nje", suvjernicima, supobonjacima; drugima iju drugost moe, bar na ovom mjestu, ovdje i sada, bezbrino ispustiti iz vida i misli i ne voditi o njoj rauna. U svakom je smislu to mjesto isto, isto kako to mogu biti samo mjesta vjerskog kulta i zamiljena (ili postulirana) zajednica. Claude Lvi-Strauss, najvei kulturni antropolog naega vremena, naznaio je u Tristes tropiques [Tunim tropima] da su se kroz cijelu ljudsku povijest, kad god se pojavila potreba da se izae na kraj s drugou drugih, primijenjivale samo dvije strategije: jedna je bila antropoemetina, druga antropofagina. Prva je znaila "povratiti", ispljunuti druge koje se smatralo nepopravljivo stranima i tuima: zabraniti im fiziki dodir, dijalog, drutveno openje i sve varijante commerciuma, simbioze i connubiuma. Krajnje varijante "emetine" strategije danas su, kao i uvijek, utamnienje, deportacija i ubojstvo. Njeni usavreni, "rafinirani" (modernizirani) oblici su prostorno razdvajanje, gradska geta, selektivan pristup prostorima i selektivna zabrana koritenja prostora. Druga strategija sastoji se od takozvanog "razotuenja" tuinskih tvari: "gutanja", "prodiranja" stranih tijela i duhova tako da, putem metabolizma, postanu identini s tijelom koje ih "guta" i da se vie od njega ne mogu razluiti. I ta strategija imala je jednako irok

raspon oblika: od kanibalizma do prisilne asimilacije kulturnih kriarskih ratova, ratova do iscrpljenja navijetenih lokalnim obiajima, kalendarima, kultovima, dijalektima i ostalim "predrasudama" i "praznovjerjima". Ako je cilj prve strategije bio protjerivanje ili unitenje drugih, cilj druge bilo je suspendiranje ili ponitenje njihove drugosti. Podudarnost izmeu dihotomije Lvi-Straussovih strategija i dviju kategorija suvremenih "javnih ali neuljudnih" mjesta nevjerojatna je premda uope ne iznenauje. La Dfense u Parizu (zajedno s brojnim varijantama "iskljuujuih prostora", koji, prema Stevenu Flustyju, zauzimaju poasno mjesto meu aktualnim urbanistikim inovacijama) arhitektonska je interpretacija "emetine" strategije dok je kod "potroakih prostora" na djelu ona "fagina". I jedno i drugo mjesto svako na svoj nain odgovara na isti problem: na zadau da se nosimo s vjerojatnou susreta s neznancima, tom konstitutivnom znaajkom urbanog ivota. Noenje s tom vjerojatnou problem je koji treba rjeavati mjerama "uz pripomo sile" ako navika uljudnosti nema, ako su nedovoljno razvijene ili nedovoljno duboko ukorijenjene. Te dvije vrste "javnih ali ne i uljudnih" urbanih prostora derivati su eklatantnog pomanjkanja vjetina uljudnosti; obje rjeavaju potencijalno tetne posljedice tog pomanjkanja, ali ne tako da propagiraju prouavanje i stjecanje tih vjetina nego tako to njihovo posjedovanje pretvaraju u neto nebitno, dapae nepotrebno u prakticiranju umijea urbanog ivljenja. Dosad opisanim odgovorima treba pridodati trei i sve uobiajeniji. Taj je predstavljen onim to Georges Benko, slijedei misao Marca Auga, naziva "ne-mjestima" (ili alternativno, prema Garreauu, "nigdinama"). "Ne-mjesta" imaju neka zajednika obiljeja s naom prvom kategorijom toboe javnih ali naglaeno neuljudnih mjesta: obeshrabruju pomisao o "nastanjivanju" zbog ega su kolonizacija i pripitomljavanje tog prostora gotovo nemogui. Meutim, za razliku od La Dfense, tog prostora ija je jedina sudbina da se kroz njega proe i ostavi ga se za sobom to je bre mogue, ili od "iskljuujuih mjesta" ija je glavna funkcija spreavanje pristupa i koja su prije namijenjena tome da ih se zaobilazi nego kroz njih prolazi, ne-mjesta prihvaaju neizbjenost oduljenog, katkad i vrlo dugotrajnog boravka stranaca, pa ine sve to mogu da njihovu prisutnost pretvore u "puko fiziku" a, s drutvenog stanovita, ne mnogo razliitu i po mogunosti posve nerazluivu od odsutnosti, da otkau, deniveliraju ili ponite idiosinkrazijske subjektivnosti svojih "prolaznika". Privremeni stanovnici ne-mjesta variraju, a svaka varijanta ima vlastite navike i oekivanja; trik je da se sve to uini irelevantnim za trajanja njihovog boravka. Koliko god se inae razlikovali, trebaju se drati istih, ablonskih sugestija o ponaanju: a znakovi koji aktiviraju jednoobrazni model ponaanja trebaju biti itljivi svima njima, neovisno o tome koji jezik

preferiraju ili obiavaju koristiti u svakodnevnim pregnuima. to god da se radi i treba raditi u "ne-mjestima", svatko se ondje treba osjeati kao da je chez soi premda se nitko ne smije ponaati kao da je doista kod kue. Ne-mjesto je "mjesto bez simbolikih izraza identiteta, odnos i povijesti: primjeri su aerodromi, autoceste, anonimne hotelske sobe, javni prijevoz... Nikad prije u povijesti svijeta nisu ne-mjesta zauzimala toliko mjesta". U ne-mjestima nije potrebno vladati sofisticiranim i ne-preko-noi-nauenim umijeem uljudnosti budui da ona ponaanje u javnosti svode na nekoliko jednostavnih i lako shvatljivih propisa. Zbog tog pojednostavljenja, u njima se uljudnost ne moe ni nauiti. A budui da u dananje vrijeme "zauzimaju toliko mjesta", budui da koloniziraju sve vee dijelove javnog prostora i preoblikuju ih na svoju sliku, prilik da se naui umijee uljudnosti sve je manje i sve su rjee. Razlike se mogu ispljunuti, izjesti, drati podalje i postoje mjesta specijalizirana za svaku od tih mogunosti. Ali, razlike se mogu uiniti i nevidljivima ili, prije, moe se sprijeiti da ih se vidi. To postiu "prazna mjesta". Kako ustvruju Jerzy Kociatkiewicz i Monika Kostera, koji su taj izraz skovali, prazna mjesta su: mjesta kojima se ne pripisuje nikakvo znaenje. Ne moraju biti fiziki odvojena ogradama ili zaprekama. To nisu zabranjena mjesta ve prazna mjesta, nedostupna jer su nevidljiva. Ako... smislotvornost kao in znai strukturirati i shvatiti iznenaenje, doskoiti mu i stvoriti znaenje, u na doivljaj praznih mjesta ona nije ukljuena. Prazna mjesta su prije svega ispranjena od znaenja. to ne znai da su besmislena zato to su prazna: upravo zato to ne nose nikakvo znaenje niti se smatra da bi to bila u stanju doivljava ih se kao prazna (preciznije, ne doivljava ih se kao mjesta). Na takvim mjestima koja se opiru znaenju nikad se ne pojavljuje pitanje pregovora o razlikama: nema se s kime pregovarati. Prazna mjesta izlaze na kraj s razlikama do te mjere radikalno da se druge vrste mjesta projektiranih da odbiju ili ublae udar neznanaca ne mogu s njima mjeriti. Prazna mjesta koja nabrajaju Kociatkiewicz i Kostera su nekolonizirana mjesta i mjesta koja ni projektanti ni upravitelji njihovih povrnih korisnika ne ele, niti osjeaju potrebu, namijeniti kolonizaciji. Ona su, moemo rei, "preostaci", mjesta koja preostanu poto je posao strukturiranja proveden na takvim prostorima koji su doista vani: svoju sablasnu prisutnost duguju nedostatku preklapanja izmeu elegancije strukture i nereda svijeta (svakog svijeta, i onoga svrhovito projektiranoga) poznatog po prkoenju urednim klasifikacijama. Ali obitelj praznih mjesta nije ograniena na otpatke arhitektonskog

planiranja i zanemarene rubove urbanistikih vizija. Mnoga prazna mjesta nisu, zapravo, samo neizbjean otpad ve nuni sastojci jednog drugog procesa: procesa kartografiranja prostora zajednikog mnogim razliitim korisnicima. Na jednom od putovanja u svojstvu predavaa (u jako napuen i ivahan junoevropski grad koji se nekontrolirano iri) na aerodromu me doekala mlada profesorica, ki domaeg para visokoobrazovanih i bogatih strunjaka. Ispriala se to vonja do hotela nee biti najugodnija i to e potrajati budui da moramo proi avenijama koje vode kroz centar grada, a stalno su zakrene gustim prometom. I stvarno, do hotela nam je trebalo gotovo dva sata. Mlada profesorica ponudila se da e me odvesti na aerodrom na dan mog odlaska. Kako sam se uvjerio koliko je zamorno i iscrpljujue voziti po tom gradu, zahvalio sam joj na ljubaznosti i dobroj volji i rekao da u uzeti taksi. Tako sam i uinio. Taj put, do aerodroma smo stigli za manje od deset minuta. No taksist je vozio vijugavim nizovima otrcanih, bezlinih, bijednih slumova, punih prilino sirovih i oito besposlenih ljudi te prljave djece u dronjcima. Uvjerenost moje domaice da se promet kroz centar ne moe izbjei nije bila izlika. Bila je iskrena i vjerno odgovarala njezinom mentalnom planu grada u kojem se rodila i ivjela. U tom planu grada nisu bile zabiljeene rune ulice "opasnih etvrti" kroz koje je taksi mene provezao. U njezinom mentalnom planu grada, na mjestu gdje su te ulice trebale biti ucrtane bilo je, samo i jedino, prazno mjesto. Taj grad, kao i ostali gradovi, ima mnogo stanovnika, a svaki od njih u glavi nosi plan grada. Svaki plan ima prazna mjesta, premda se ona na svakome nalaze negdje drugdje. Planovi po kojima svoje kretanje ravnaju razne kategorije stanovnitva ne preklapaju se, no kako bi bilo koji plan grada "imao smisla", neka podruja grada moraju se izostaviti kao besmislena i to se smislotvornosti tie besperspektivna. Kad se takva mjesta iskljue iz plana, ostala se istiu i puna su znaenja. Praznina mjesta u oku je promatraa te u nogama ili automobilskim kotaima gradskog ovjeka. Prazna su mjesta u koja ovjek ne ulazi, na kojima bi se osjeao izgubljeno i ranjivo, bio iznenaen, zateen i pomalo uplaen da ondje ugleda ljude. S engleskoga prevela Mira Gregov