ELEKTROTEHNIČKI FAKULTET TUTORIJAL 5 – RJEŠENJA ZADATAKA

ELEKTROTEHNIČKI MATERIJALI Termičke osobine materijala

TEORIJSKI PREGLED
Toplina je vrsta energije koju posjeduju tijela i fluidi, a povezana je s različitim oblicima kretanja atoma, molekula.
Toplina prelazi s jednog tijela na drugo zbog njihove temperaturne razlike. Temperatura je fizikalna veličina koja
karakterizira stupanj zagrijanosti nekog tijela i proporcionalna je srednjoj kinetičkoj energiji molekula tijela.
Postojanje temperaturnih razlika unutar tijela ili između više tijela osnovni je uvjet za prijenos topline. Prijenos
topline ide iz smjera tijela više temperature prema tijelu niže temperature. Toplina se može prenositi na tri
osnovna načina:
– provođenjem (kondukcijom) - u čvrstim, tekućim i plinovitim materijalima;
– strujanjem (konvekcijom) - u tekućim i plinovitim materijalima;
– zračenjem (radijacijom) - u plinovitim materijalima i u vakuumu.

Do kondukcije dolazi zbog brzog kretanja ili vibracije atoma i molekula i međusobnim kontaktom sa okolnim
atomima ili molekulama. Prijenos topline kondukcijom uglavnom se odvija u krutim tijelima.
Stacionarna kondukcija odnosi se na prijenos topline kroz čvrsta tijela u uvjetima kada se temperatura područja u
kojem se toplina prenosi ne mijenja s vremenom. Kada u tijelu postoji temperaturni gradijent, dolazi do prijenosa
topline iz područja više temperature u područje niže temperature.
Razmjena topline kondukcijom opisana je Fourierovim zakonom: gustoća toplinskog toka (q) proporcionalna je
temperaturnom gradijentu (dT/dx), a konstanta proporcionalnosti je koeficijent toplinske provodnosti :
Q dT
q   
S t dx
Toplinski fluks predstavlja količinu topline koja Stacionarna kondukcija kroz cilindrične i sferične površine:
se u jedinici vremena prenese kroz jediničnu
površinu.
Integriranjem izraza za Fourierov zakon po
položaju i temperaturi može se odrediti količina
topline Q koja se prenosi kondukcijom kroz
homogeni materijal:
T1  T2
Q    A t
d
gdje su:  - toplinska provodnost (W/mK)
d – debljina (m)
A – površina (m2)
T1, T2 – apsolutne temperature (K)

Toplinska provodnost je fizikalno svojstvo tvari koje pokazuje sposobnost čvrstog tijela da provodi toplinu.
Određuje se eksperimentalno, a definirana je kao količina topline u J, koja u jedinici vremena prođe kroz sloj
materijala jedinične površine (1 m2) i jedinične debljine (1 m) okomito na njegovu površinu pri razlici
temperature od 1 K. Materijali se s obzirom na toplinsku provodnost mogu podijeliti na izolatore i vodiče. Za
izolacijske materijale poželjno je da imaju što niže vrijednosti toplinske provodnosti i iznose najčešće oko 0,004-
0,010 W/(mK).

1
ELEKTROTEHNIČKI FAKULTET TUTORIJAL 5 – RJEŠENJA ZADATAKA
ELEKTROTEHNIČKI MATERIJALI Termičke osobine materijala

Konvekcija je prijenos topline od fluida u kretanju na čvrsto tijelo ili obrnuto. Karakteristična je za fluide u
kretanju. Do prijenosa topline dolazi zbog kretanja toplih ili hladnih dijelova fluida između područja različitih
temperatura. Prema uzroku kretanja fluida razlikuje se:
- prirodna konvekcija: spontano miješanje fluida uzrokovano lokalnim razlikama u temperaturi,
- prisilna konvekcija: kretanje fluida se podržava mehaničkim uređajem (pumpe, ventilatori, miješalice).
Prijenos topline konvekcijom se proračuna pomoću Newtonovog zakona: gustoća toplinskog toka q koja se
uklanja s jedinične površine tijela u jediničnom vremenu proporcionalna je razlici temperatura između tijela i
okoline.
q  hc  Tp  T f 
gdje su: hc – koeficijent konvekcije (W/m2K)
Tp – temperatura čvrste plohe (K)
Tf – temperatura fluida (K)

Radijacija (zračenje) predstavlja prijenos topline pomoću elektromagnetnog zračenja. Ukupna energija
prenesena zračenjem dobije se kao razlika između energije što je emitira površina nekog tijela i energije koju je ta
ista površina apsorbirala. Gustoća toplinskog toka, koji se prenosi zračenjem računa se prema sljedećem izrazu:
q  hr  T1  T2 
gdje su: hc – koeficijent prijenosa topline zračenjem (W/m2K)
T1, T2 – temperature tijela (K)
U slučaju dviju ravnih, paralelnih ploha, toplinski tok koji prijeđe s ravnine s višom temperaturom na onu s nižom
temperaturom, dat je sljedećim izrazom:
 T14  T24 
q  hr  T1  T2  
1 1
 1
1 2
gdje su:  – Stefan-Boltzmannova konstanta (5,6710-8 W/m2K4)
 – koeficijent emisije (omjer apsorbirane energije posmatrane površine i apsorbirane energije
površine crnog tijela jednake temperature).

Toplinski koeficijent
Toplinsko rastezanje je posljedica promjene srednje udaljenosti između molekula. Međumolekularna udaljenost
se povećava kako temperatura raste, pa se gotova sva tijela zagrijavanjem rastežu, tj. povećava im se volumen.
Kod tijela čije su dvije dimenzije znatno manje od treće (npr. štapovi, šipke, cijevi i sl.) razmatramo samo linerno
širenje, a kod tijela čija je debljina zanemariva (npr. ploče) površinsko širenje.

Linearno rastezanje: duljina nekog tijela (l) se prilikom zagrijavanja od početne temperature T0 do konačne
temperature T mijenja po sljedećoj relaciji:
l  l0 1    (T  T0 )   l0 1    T 
gdje su:
l0 – početna duljina tijela pri temperaturi T0 (m)
T – promjena temperature od T0 do T (K)
 - toplinski koeficijent (K-1)

Površinsko rastezanje homogenog izotropnog tijela:

S  l  d  l0 1    T   d 0 1    T   l0  d 0 1    T 
2

 
S  S0 1  2  T    T  
2

 
 0 
S  S0 1  2  T   S0 1    T  ,   2

2
ELEKTROTEHNIČKI FAKULTET TUTORIJAL 5 – RJEŠENJA ZADATAKA
ELEKTROTEHNIČKI MATERIJALI Termičke osobine materijala

Volumno rastezanje: sve dimenzije tijela jednako se šire s temperaturom:

V  l  d  h  l0 1    T   d 0 1    T   d 0 1    T   l0  d 0  h0 1    T 
3

 
V  V0 1  3  T  3   T     T  
2 3

 
 0 0 
V  V0 1  3  T   V0 1    T  ,   3

Koeficijenti linearnog rastezanja nekih materijala i tekućina:

Specifični toplinski kapacitet

Toplinski kapacitet tijela definiran je kao količina topline Q koju tijelo treba primiti da bi mu se temperatura
podigla za jedan stupanj.
Q
Ct 
T
Da bi se dobila veličina karakteristična za određeni materijal, koja ne ovisi o masi tijela, definira se specifični
toplinski kapacitet (c) toplina potrebna da se nekoj tvari mase 1 kg promijeni temperatura za 1 K:
Ct
c
m
Pri zagrijavanju i hlađenju primljena, odnosno predana toplina je:
Q  m  c  T
gdje je c specifični toplinski kapacitet, m masa tijela, a ∆T promjena temperature.

Molarni toplinski kapacitet jednak je umnošku molarne mase (M) i specifičnog toplinskog kapaciteta (c):
C  M c
Tijela s malim toplinskim kapacitetom zagrijavaju se brzo, dok se tijela s relativno velikim kapacitetom zagrijavaju
sporije.
Pri definiciji specifičnog toplinskog kapaciteta mora se naznačiti proces kojim se tijelo prevelo iz početnog u
konačno stanje, pa se obično definiraju specifični toplinski kapaciteti pri konstantnom pritisku cp i pri
konstantnom volumenu cv:
1  dQ  1  dQ 
cp    cv   
m  dT  p const m  dT  V const
Specifični toplinski kapaciteti nekih čvrstih i tečnih tvari:

3
ELEKTROTEHNIČKI FAKULTET TUTORIJAL 5 – RJEŠENJA ZADATAKA
ELEKTROTEHNIČKI MATERIJALI Termičke osobine materijala

Agregatna stanja i faze

Oblik u kojem može postojati neka tvar naziva se agregatno stanje. Svaki materijal se može naći u jednom od četiri
agregatna stanja:
- čvrsto (materijal ne ispunjava i ne uzima oblik posude u kojoj se nalazi; čestice su na rastojanjima vrlo
bliskim njihovim dimenzijama, a interakcije među njima vrlo su izražene; prosječna energija po čestici
reda 10-2 eV),
- tečno (materijal ne ispunjava posudu, ali uzima njen oblik; rastojanje između čestica nešto veće od
njihovih dimenzija, a interakcije među njima su izražene; prosječna energija po čestici je reda 10-1 eV),
- gasovito (materijal ispunjava i zauzima oblik posude u kojoj se nalazi; čestice su na tako velikim
rastojanjima da su interakcije među njima minimalne; prosječna energija po čestici reda 1 eV),
- plazma (više ili manje jonizirani gas; prosječna energija po čestici reda 10 eV).

Pokazalo se da je agregatno stanje nemoguće strogo definirati. Zato je uveden pojam faze, koja je slična
agregatnom stanju, ali na koju je, za razliku od agregatnog stanja, moguće primijeniti strogu definiciju: faza je
homogeni dio hemijskog sistema, koji svugdje ima isti sastav, strukturu i osobine. Faza ima sljedeće
karakteristike:
1. faza ima istu strukturu ili atomski raspored.
2. faza ima u svom prostoru približno isti hemijski sastav i svojstva.
3. postoji određena granica između faze i okolnih faza.

Često se pojam faza brka s pojmom agregatnog stanja. U jednom agregatnom stanju može biti više faza ako je
sistem na koje se to agregatno stanje odnosi heterogen. Ipak, ponekad se pojam faze može izjednačiti s pojmom
agregatnog stanja.
Kristalni materijali imaju četiri faze: čvrsta, tečna, gasovita i faza plazme – pa se kod njih pojam faze ni po čemu ne
razlikuje od pojma agregatnog stanja. Međutim, amorfni materijali imaju sva četiri agregatna stanja, ali samo tri
faze. Na primjer, komad plastike ima i čvrsto i tečno agregatno stanje, ali ima samo tečnu fazu. Naime, ne postoji ni
jedna bitna razlika u fizičkim osobinama čvrste i tečne plastike, a to važi i za ostale amorfne materijale. Molekuli
su u oba ova stanja haotično raspoređeni, a isto se tako i kreću, pa nema nikakvog opravdanog razloga da
smatramo da tu postoje dve faze (može se smatrati da i u čvstom agregatnom stanju amorfni materijali „teku“ ali
sporo).

Fazni dijagrami pokazuju kako se mijenjaju svojstva sistema pri promjeni temperature, pritiska, odnosno
volumena, posebno prijelaze sistema iz jednog agregatnog stanja u drugo.
Sve tri faze su u ravnoteži, tj. tvar se može istovremeno nalaziti u istoj fazi, u tzv. trojnoj tački. Za vodu se
ravnoteža svih triju faza postiže pri pt = 6,309 mbar i Tt = 273,16 K.
Pri apsorpciji ili gubitku topline tijelu se ne mora nužno mijenjati temperatura, može se promijeniti
faza/agregatno stanje. Toplina koja se apsorbira ili oslobađa pri prijelazu jedne faze u drugu fazu zove se latentna
toplina transformacije.
Pri taljenju (očvršćivanju), odnosno pri isparavanju (ukapljivanju) temperatura tališta, odnosno vrelišta, ostaje
nepromijenjena sve dok se sva tvar ne rastali, tj. sve dok ne i spari.

Toplina taljenja (ili toplina očvršćivanja) je:

Q   m  Lt
gdje je m masa tijela, a Lt specifična (latentna) toplina taljenja.
Latentna toplota topljenja je karakteristična samo za kristalne materijale, što je u vezi sa njihovim načinom
topljenja. Amorfni materijali je nemaju jer se ne tope na isti način kao kristali.

Toplina isparavanja (ili toplina kondenzacije) je:

Q   m  Li
gdje je Li specifična (latentna) toplina isparavanja.

4
ELEKTROTEHNIČKI FAKULTET TUTORIJAL 5 – RJEŠENJA ZADATAKA
ELEKTROTEHNIČKI MATERIJALI Termičke osobine materijala

Fazni prijelazi kod zagrijavanja vode:

Latentne topline transformacija nekih tvari:

5
ELEKTROTEHNIČKI FAKULTET TUTORIJAL 5 – RJEŠENJA ZADATAKA
ELEKTROTEHNIČKI MATERIJALI Termičke osobine materijala

RJEŠENJA ZADATAKA

ZADATAK 1:
Dva štapa, jedan od cinka, a drugi od željeza, pri temperaturi 𝑡1 = 0 °𝐶 imaju jednaku duljinu koja
iznosi 𝑙 = 2 𝑚. Kolika je razlika njihovih duljina pri temperaturi 𝑡2 = 70 °𝐶? Koeficijent linearnog
rastezanja cinka je 𝑍𝑛 = 2,9 ⋅ 10−5 𝐾 −1, a željeza 𝐹𝑒 = 1,2 ⋅ 10−5 𝐾 −1.

RJEŠENJE:

Linearno istezanje štapa od cinka dužine l pri trazlici temperature T = t2 – t1 = 70 K je:

lZn  l 1  Zn  T 
Linearno istezanje štapa od željeza dužine l pri istoj razlici temperatura T je:
lFe  l 1   Fe  T 
Razlika u dužinama štapova na konačnoj temperaturi t2 je:
l  lZn  lFe  l 1  Zn  T 1   Fe  T 
l  l  T  Zn   Fe 
l  2  70  2,9 105  1, 2 105   2,38 mm
Štap od cinka je za 2,38 mm duži od željeznog štapa na temperaturi 70°C.

ZADATAK 2:
Kolika je gustoća žive pri temperaturi 𝑡 = 60 °𝐶 ako njena gustoća pri temperaturi 𝑡0 = 0 °𝐶 iznosi
0 = 13,6 𝑔/𝑐𝑚3 ? Koeficijent volumnog rastezanja žive je  = 1,8 ⋅ 10−4 𝐾 −1.

RJEŠENJE:

S obzirom da s promjenom temperature dolazi do promjene volumena, gustoća žive je:

m
- na početnoj temperaturi t0: 0 
V0
m
- a na konačnoj temperaturi t:  
V
Promjena volumena žive s temperaturom opisana je sljedećim izrazom:
V  V0 1    T 
gdje je promjena temperature T  t  t0  60  0  60C .

Kako je masa žive m na svim temperaturama jednaka, nju treba izraziti kao proizvod početne gustoće i
volumena:
m   0  V0
Kombiniranjem prethodnih izraza, dobije se:
m 0 V0 1
   0
V V0 1    T  1    T 
1
  13,6   13, 45 g / cm3
 4
1  1,8 10  60 

6
ELEKTROTEHNIČKI FAKULTET TUTORIJAL 5 – RJEŠENJA ZADATAKA
ELEKTROTEHNIČKI MATERIJALI Termičke osobine materijala

ZADATAK 3:
Termometar se sastoji od staklene kapilare unutarnjeg poluprečnika 𝑟1 = 1 𝑚𝑚 i spremnika oblika
kugle unutarnjeg promjera 𝑑2 = 2 𝑐𝑚. Pri temperaturi 𝑡1 = 15 °𝐶 spremnik je u potpunosti ispunjen
živom.
Pri kojoj će temperaturi razina žive u kapilari biti na visini 𝐿 = 2,4 𝑚𝑚? Termičko rastezanje stakla je
zanemarivo maleno, a koeficijent volumnog rastezanja žive je  = 1,8 ⋅ 10−4 𝐾 −1.

RJEŠENJE:

Visina L do koje je kapilara ispunjena živom funkcija je temperature t (kako temperatura raste, tako se
zapremina žive povećava, odnosno raste nivo žive u kapilari L).
Ukupna zapremina žive u termometru, na temperaturi t, je zbir zapremina kugle (Vs) i cilindrične
kapilare (Vk):
V (t )  Vs  VK
4 3
V (t )  r2   r12 L(t )
3
3
4d  1
V (t )   2    r12 L(t )  d 23  r12 L(t ) (1)
3 2  6
Poznato je da je na temperaturi t1 = 15°C spremnik potpuno ispunjen živom (L = 0),
pa je na toj temperaturi zapremina žive:
1 3
V1  V (t1 )  d2 (2)
6
Ukupna zapremina žive u termometru mijenja se s temperaturom, a ta zapremina
V(t) za svaku temperaturu t može može se zapisati preko izraza za zapreminsko
širenje kao:
V (t )  V (t1 ) 1    (t  t1 )   V1 1    (t  t1 )  (3)

Izjednačavanjem izraza (1) i (3) dobije se:

1 3
d 2   r12 L(t )  V1 1    (t  t1 ) 
6
a smjenom prvog člana sa izrazom (2):
V1  r12 L(t )  V1 1    (t  t1 ) 
r12 L(t )  V1  (t  t1 )
dobije se izraz za promjenu nivoa žive u kapilari s temperaturom:
V1 1 d23
L(t )  (t  t )  (t  t1 )
r12
1
6 r12
Uvrštavanjem poznatih parametara slijedi izraz:
1 23 109
L(t )  1,8 104 (t  t1 )  2, 4 101 (t  15) (mm)
6 12 106

Visina žive u kapilari L = 2,4 mm dobije se pri temperaturi:

2, 4  2, 4 101 (t  15)  t  101  15  25C

7
ELEKTROTEHNIČKI FAKULTET TUTORIJAL 5 – RJEŠENJA ZADATAKA
ELEKTROTEHNIČKI MATERIJALI Termičke osobine materijala

ZADATAK 4:
Na metalnu osovinu prečnika 𝑑2 = 50 𝑚𝑚 na temperaturi 𝑡1 = 20 °𝐶 potrebno je navući prsten od
aluminija čiji je unutrašnji prečnik na istoj temperaturi manji za 𝛥𝑑 = 0,1 𝑚𝑚. Na koju temperaturu
treba zagrijati prsten da bi se bez izazivanja naprezanja mogao navući na osovinu? Temperaturni
koeficijent linearnog širenja aluminija je 𝛼 = 23,8 · 10−6 𝐾 −1.

RJEŠENJE:

Prsten je potrebno zagrijati do temperature na kojoj će njegov unutrašnji prečnik biti makar jednak
prečniku osovine, odnosno:
d  d2 (1)
Termičko širenje prstena, početnog prečnika d0, može se opisati kao linearno širenje obima prstena:
O  O0 1    T 
d   d 0 1    T 
pa vrijedi:
d  d0 1    T  (2)

Početni prečnik prstena manji je za d od prečnika osovine d2, pa je:

d 0  d 2  d (3)

Uvrštavanjem relacija (2) u (1), a zatim smjenom nepoznate d0 s izrazom (3) dobije se:

d 0 1    T   d 2
 d 2  d 1    T   d 2
odakle se izrazi potrebna temperaturna razlika T:

d
T 
  d 2  d 
0,1
T   84, 2 K
23,8 10  50  0,1
6

Minimalno potrebna temperaturna razlika dobije se zagrijavanjem prstena na temperaturu:

T  t2  t1  84, 2 C
t2  t1  84, 2 C  104, 2C

8
ELEKTROTEHNIČKI FAKULTET TUTORIJAL 5 – RJEŠENJA ZADATAKA
ELEKTROTEHNIČKI MATERIJALI Termičke osobine materijala

ZADATAK 5:
Šipka dužine L = 0,5 m, izrađena od čelika 1025, zagrijava se sa t1 = 20 na t2 = 80°C. Krajevi šipke kruto
su pričvršćeni za podlogu na temperaturi t1 = 20°C.
Odrediti mehanički napon kojim zagrijana šipka djeluje na podlogu.

RJEŠENJE:

Kada se krajevi šipke nepomično učvrste, tako da je linearno termičko širenje (skupljanje)
onemogućeno, pri promjeni temperature na šipku počinje djelovati mehanički napon, (tzv. termički
napon).
Prema Hukovom zakonu, taj napon je jednak:
F
  Ey  
S
Relativna deformacija  izrazi se preko koeficijenta termičkog istezanja  kao:
l l0    T
     T
l0 l0
što smjenom u izraz za Hukov zakon rezultira relacijom:
F
  E y    T
S

Na osnovu prethodnog izraza može se procijeniti termički napon i sila koja pritom djeluje na krajeve
šipke.
Za čelik 1025 poznati su tablični podaci (tablica iz Priloga):
- Youngov modul elastičnosti: 𝐸𝑦 = 207 𝐺𝑃𝑎 = 207 ∙ 103 𝑁/𝑚𝑚2
- Koeficijent termičkog istezanja: 𝛼 = 12 ∙ 10−6 °𝐶 −1

Prema tome, termički napon je:

  Ey   T  207 103 12 106 80  20  150 N / mm2

9
ELEKTROTEHNIČKI FAKULTET TUTORIJAL 5 – RJEŠENJA ZADATAKA
ELEKTROTEHNIČKI MATERIJALI Termičke osobine materijala

ZADATAK 6:
Kada se tekućini mase 𝑚 = 20 𝑔 i specifičnog toplinskog kapaciteta 𝑐 = 3558 𝐽/𝑘𝑔𝐾 električnom
grijalicom preda energija od 𝐸 = 32 𝑘𝐽, ona se za 𝑡 = 16 𝑠 zagrije od 26°C do 112°C i tada počne vreti.
Nakon 4 minute i 40 sekundi tekućina u potpunosti ispari.
a) Kolika je specifična toplina isparivanja tekućine?
b) Kolika je snaga grijalice ako nema gubitka topline?

RJEŠENJE:

a) Situacija opisana u postavci zadaca može se ilustirati na dijagramu promjene temperature u

zavisnosti od količine predate toplinske energije Q.

Električna grijalica (izvor energije konstantne snage) zagrijava tekućinu početne temperature T1.
Temperatura tekućine pritom linearno raste s količinom predate topline prema relaciji:
T2

Q  m  cdT  mc  T2  T1   mc  T
T1

Temperatura linearno raste sve dok se tekućina ne zagrije to tačke ključanja (vrelišta) T 2. Pritom je
tekućini predata toplinska energija Q1:
T  T2  T1   2  1  112  26  86 K
Q1  mc  T  20 103  3558  86  6119,76 J
Ako se dalje nastavi zagrijavanje, temperatura se neće promijeniti sve dok se ne završi fazni prijelaz
(isparavanje je izoterman proces) i sva tekućina ne ispari. Količina utrošene energije za isparavanje
tekućine je:
Q2  Q2  Q1  m  Li
Ukupna energija utrošena u opisanom procesu (ukupna energija koju je predao električni grijač) je:
E  Q1  Q2
odakle se može izračunati količina energije utrošena na uparavanje tekućine Q2:
Q2  E  Q1  32000  6119, 7  25,88 kJ

Latentna toplina isparavanja tekućine je tada:

Q2 25,88 103
Li   3
 1, 294 106 J / kg  1294 kJ / kg
m 20 10

b) Snaga električne grijalice je:

E E 32 103
P    108,1 W
t t1  t2 16  280

10
ELEKTROTEHNIČKI FAKULTET TUTORIJAL 5 – RJEŠENJA ZADATAKA
ELEKTROTEHNIČKI MATERIJALI Termičke osobine materijala

ZADATAK 7:
Žica od bakra poluprečnika 𝑟1 = 1 𝑚𝑚 obložena je plastičnom izolacijom poluprečnika 𝑟2 = 2 𝑚𝑚.
Konstanta provođenja toplote plastike iznosi 𝜆 = 0,1 𝑊/𝑚𝐾. Specifična električna otpornost bakra je
𝜌 = 1,6 · 10−6 𝑚. Ako je temperatura okruženja kabla 𝑇2 = 300 𝐾, a temperatura topljenja plastike
𝑇1 = 400 𝐾, odrediti maksimalnu jačinu struje koja može teći kroz kabl.

RJEŠENJE:
U analizi konvenktivnog prijenosa topline kroz izolacijski plašt žice
pretpostavlja se da je izolacioni materijal šuplji valjak čiji je
unutrašnji radijus jednak radijusu bakrene žice r1, i vanjskog
radijusa r2, dužine L (slika lijevo). Unutrašnjost valjka je na
temperaturi T1 (kontaktna površina s bakrenim provodnikom), a
vanjska temperatura je T2 (temperatura ambijenta).
Toplinski fluks prenosi se kroz plašt valjka (u pravcu radijusa) i
dat je Fourierovim zakonom:
dT
q  
dr
Toplinski fluks jednak je količini topline Q koja se prenese kroz površinu plašta valjka radijusa r u
jedinici vremena t i može se zapisati kao:
Q 1 Q 1
q    P
S  t 2 rL t 2 rL
gdje je količina topline u vremenu zamijenjena konstantnom snagom zagrijavanja P. Uzimajući u obzir
sve navedeno, može se pisati sljedeći izraz:
P dT
q  
2 rL dr
Razdvajanjem varijabli r i T, a zatim integracijom po r i T u odgovarajućim granicama dobije se:
dr 2 L
  dT
r P
2 L 2 2 L T2
r2 T
dr
r r     dT  ln r r2   T T
r

1
P T1
1
P 1

r2 2 L
ln   T1  T2 
r1 P
Iz prethodnog izraza, za date geometrijske dimenzije i zadata temperaturna ograničenja, odredi se
snaga zagrijavanja P:
2 L T1  T2 
P
r
ln 2
r1
Zagrijavanje žice posljedica je disipacije (gubitaka) snage na aktivnoj otpornosti provodnika (R) teče
L
struja I. Aktivna otpornost bakrene žice radijusa r1 i dužine L je: R   , pa se snaga toplinskih
r12
gubitaka (odnosno snaga zagrijavanja u ovom slučaju) može pisati kao:
L 2 L T1  T2 
P  RI2   I2  
r
1
2
r
ln 2
r1
2 T1  T2  2  0,1   400  300 
odakle se izrazi struja I kao: I  r1  I max  103  6
 13 A
  ln
r2 1, 6  10  ln 2
r1
Dobivena vrijednost struje je ona pri kojoj su sva termička ograničenja zadovoljena (maksimalno
dozvoljena vrijednost).
11