Završne scene smrti giganta – hommage Borovu

Povjeriti pisanje recenzije knjige nekome tko ima sentimentalni odnos prema
temi, vremenskom razdoblju i glavnom izvoru informacija nije sasvim mudro. Ono
se kosi sa svrhom recenziranja koje bi trebalo biti kritično, distancirano i
nepristrano. Kad se k tome doda da su godine kojima se knjiga bavi bile
recenzentovo osobno formativno razdoblje, kada je začuđenim očima gledao kako
se raspada svijet njegove zbilje svakodnevnog života, pitanje je može li uopće
izvršiti povjereni mu zadatak a da ga ne osjenča i kontaminira osobnim
sjećanjima.
Ta se zbilja sastojala od nekih prizora kojih se i danas živo sjećam: goleme kolone
radnika koji se vraćaju iz prve smjene, moje majke koju prepoznajem u toj koloni,
živosti grada na potezu od Doma tehnike i sportskog aerodroma, sve do tržnice,
korza i kina, strukovnih škola i učeničkih domova, koja se prelijevala u mirnoću
ulica Batinih kolonija i dalje na novija urbana naselja. Danas taj prostor djeluje
puno manji, oronuo, devastiran i ljudima siromašan. Čitajući knjigu sjetio sam se
jedne fotografije moga djeda u Borovo novinama: polugol i znojan radnik u
pogonu Valjara, oči u oči s čudovišnim strojem o kojem su kolale priče da otkida
šake, podlaktice i cijele ruke i prži ljudsko meso, riga čađ koju je nemoguće sprati
s kože te polako i sigurno uništava tijela onih koji mu se usude približiti. Na
šakama moga djeda ostavio je neoperive crne mrlje i preranu smrt. Doživio je tek
prve godine društvenih nemira koje kapilarno opisuje ova knjiga. Toliko o
intimnim prisjećanjima za koja autori knjige ne vjeruju da bi mogla biti probuđena
njenim čitanjem. Samo isječci iz Borovo novina koji se pojavljuju u njoj dovoljni su
za mnogobrojne reminiscencije onih koji su ih tada čitali.
Borovo je, kako to i ova knjiga nastoji prikazati, egzemplar i metafora poraza ne
samo radničke borbe protiv nositelja političke moći i urušavanja samoupravnog
socijalizma te nastupanja hrvatskog ortačkog kapitalizma, već i simbol uništenja
višenacionalne lokalne zajednice pod okriljem ideologije stvaranja etnički
homogenih prostora. Autori do ovog problema dolaze eksploratornim pristupom
promatrajući slučaj Borova kroz lupu strukturnih ekonomsko-političkih previranja
u bivšoj Jugoslaviji, usredotočujući se na razdoblje od 1987. do 1991. godine. Pri
tom, problemu pristupaju interdisciplinarno u pravom smislu riječi tako da je
završni proizvod, kako i sami kažu, amalgam historiografije, historijske sociologije
i etnologije i time značajan prilog povijesti radničkog pokreta ali i pitka
znanstveno-popularna studija o razdoblju bliske prošlosti koje se najčešće
nekritički prešućuje i tretira kao dio „mračnog komunizma“ iz kojeg se tobože
nazire samo bezdan nacionalnog utamničenja i vrijeme koje bi trebalo čim prije
zaboraviti. Ova se knjiga zagledava upravo u to razdoblje i rastvara povijesni
vakuum kritički prikazujući uzroke propasti kombinata Borovo, dinamiku
radničkog otpora i ključne točke rastakanja njihove solidarnosti kroz nastupajući
neoliberalizam i politike nacionalne države koja se odriče vlastite prošlosti i
tadašnjih institucija radničkog samoupravljanja. To je proces u kojem demokracija
nanovo biva izbačena izvan tvorničkog kruga a uvodi se u prostor politike, sa
svim svojim posrtajima i zlouporabama kojima svjedočimo u zadnjih 30-ak
godina. U ovoj vješto i pristupačno napisanoj mikropovijesti zadnjih godina
Borova ogleda se i raspad SFRJ, posebice preko razvoja uvjeta ekonomske
destabilizacije, osiromašenja radništva, razaranja radničkih prava i socijalne
države, uništenja infrastrukture na kojoj je počivala, i posljedično, stvaranja
anomije kao preduvjeta za prijemčivost dotadašnjih su-radnika za nacionalističke
interpretacije o tome tko kome o glavi radi. Premda knjiga završava tamo gdje
počinju oružani sukobi, ona vrlo jasno ocrtava transformaciju društvene klime u
kojoj je eskalacija sukoba uopće mogla početi.

Najkraće rečeno, kompozicija knjige postavljena je kao propitivanje ključnih

točaka zaborava oko kojih se plete njihov kontekst. Nakon uvodnog poglavlja koje
čitatelja upućuje na pristup, značenje Borova u socijalističkoj Jugoslaviji i kratki
pregled organizacije knjige, slijedi povijesna kontekstualizacija slučaja Borovo u
svjetlu modernizacijskih procesa, posebice industrijalizacije od početka 1930-ih
godina i formiranja radničke klase. Da bi uspostavili anti-hegemonijsku vizuru
promatranja povijesti Borova, autori na početku prvog poglavlja suprotstavljaju
dvije televizijske reklame, jednu današnju koja naglašava patriotizam utemeljen
na traumi Vukovara i drugu, kojoj je središte kombinat Borovo, vrijeme
Jugoslavenskog socijalizma i njegove vrijednosti: nesvrstanost i radničko
samoupravljanje. Time ujedno naglašavaju i dva povijesna loma: tranziciju i rat
koji su značajno promijenili šire predodžbe o Vukovaru u kojima je Borovo danas
na margini, gotovo u potpunosti izbrisano iz sjećanja. Isto se može doživjeti ako
putujete tim krajem. Da bi rekonstruirali njegovo povijesno značenje, autori se
upuštaju u prikaz povijesti nastanka i razvoja kombinata. Sve započinje 1931. s
Batinim projektom integriranog proizvodno-stambenog kompleksa, ali i
nemilosrdnom eksploatacijom radne snage, radničkim organiziranjem, buntom i
potpisivanjem prvog kolektivnog ugovora 1941. godine. Slijedi ih zatim
militarizacija proizvodnje u vrijeme Drugog svjetskog rata, promjena sustava koji
će radnicima omogućiti obrazovanje, egzistencijalnu sigurnost, zdravstvenu
zaštitu i prosperitet. Privlačenje radništva iz različitih krajeva s razvojem
kombinata ali i problemi izloženosti svjetskom tržištu obilježavaju Borovo 1950-ih
i 60-ih, sve do izrastanja Borova u giganta Jugoslavenskog socijalizma u 1970-ima
i 80-ima. Krajem 1980-ih, na koje se veći dio knjige fokusira, Borovo je
zapošljavao 23.000 radnika i činilo dugi niz godina zamašnjak razvoja lokalne
zajednice u kojoj se živjelo znatno iznad prosjeka društvenog standarda bivše
države.
Drugo poglavlje započinje opisom i analizom dugogodišnje ekonomske krize u
SFRJ i tzv. mjera štednja koje su naglašavale imperativ tržišta i napuštanje
socijalističkog ideala pune zaposlenosti. Takvi procesi su prema autorima imali
odlučan utjecaj na izbijanje masovnih štrajkova krajem 1980-ih. U tom kontekstu
objašnjavaju se i masovni štrajkovi u Borovu u ljeto 1987. i posebice onaj 1988.
koji završava upadom radnika u Saveznu skupštinu u Beogradu i posljedičnim
angažmanom niza političkih aktera prema sanaciji kombinata kao
paradigmatskog slučaja krize. Cjelokupnu situaciju, koja se na leđima radnika
slama kao izrazito pogoršanje uvjeta rada i životnog standarda, autori ne
analiziraju kao izraz neefikasnosti jugoslavenskog sustava, već kao dio promjene
globalne ekonomske paradigme, pronalazeći slične probleme i mjere štednje u
razvijenim kapitalističkim zemljama Zapada izazvane naftnim krizama. Također,
štrajkove u Borovu, autori izdvajaju iz konteksta tzv. anti-birokratske revolucije.
Umjesto toga, raslojavanja i sukobe između radništva i administracije, „proletera“
i „zemljaša“ smještaju u širi kontekst rascjepa koji su obilježavali cjelokupno
razdoblje socijalizma.
Treće poglavlje posvećeno je sanaciji i reorganizaciji kombinata u kontekstu
nerješavanja nagomilanih ekonomskih problema cjelokupne zemlje, zahtjeva
domaćih banaka prema Borovu, prijetnje stečaja pojedinih dijelova tvornice,
raslojavanja radništva unutar tvornice, Markovićeve reforme te previranja u
Savezu komunista, koji će rezultirati njegovim konačnim raspadom i uvođenjem
višestranačja. Sve napetiji međunacionalni odnosi odraziti će se i na borovske
radnike a rat 1991. godine potpuno će razoriti grad i tvornicu, uništiti
mnogobrojne živote i višenacionalnu zajednicu u Vukovarskom kraju. Svi
navedeni procesi zapečatit će mogućnost radničke borbe detaljno prikazane u
prethodnom poglavlju i radnike razvlastiti u pogledu odlučivanja o sudbini
kombinata. U ovom poglavlju autori se usmjeravaju prvenstveno na ekonomske i
organizacijske aspekte postupnog umiranja kombinata, načine na koji su oni
doživljeni i artikulirani od samih radnika i ostalih borovskih aktera, vjerno
prenoseći konačni pad socijalističkog samoupravljanja kroz razorne posljedice
primjene doktrine šoka koja je, kao i drugdje u svijetu proizvodila rijeke
otpuštenih radnika.
Četvrto poglavlje razmatra situaciju u Borovu u novom političkom kontekstu
višestranačja te upliv nacionalističke politike na radnike koji se slijedom toga
započinju raslojavati po etničkom ključu. Najveći dio poglavlja bavi se tzv. Junskim
štrajkom iz 1990. godine analizirajući mehanizme i dinamiku djelovanja novih
političkih stranaka na podjele među radništvom, posebice HDZ-a, kao dio šire
strategije osvajanja onih općina u kojima nisu uspjele osvojiti vlast na
parlamentarnim izborima. Šira ekonomska kriza i kriza rada sada već bivšeg
kombinata prelijeva se na svakodnevicu Borova, od opustjelih ulica, njihove
zapuštenosti, restrikcija električne energije, problema plaćanja osnovnih životnih
troškova i opće neimaštine. U takvom kontekstu zbivaju se prvi višestranački
parlamentarni izbori u Hrvatskoj. Otpor ekonomskim reformama radnici Borova i
dalje nastavljaju pružati, nasuprot konsenzusu političke klase kako kapitalizam
nema alternative. Detaljna analiza dinamike Junskog štrajka na vidjelo iznosi
načine proizvodnje međunacionalne podjele, kolanje glasina te različite teorije
zavjera koje iznose članovi štrajkačkog odbora, radnici i direktori, koje se
prelijevaju i na tisak te dolijevaju ulje na vatru već postojećeg nepovjerenja među
radnicima različite etničke pripadnosti. K tome, među vođama štrajka jasno se
artikulira populistički diskurs koji smjera „sječi direktora“, ali, kako to autori
sugeriraju, skriva identitetsku logiku političkih smjena, koja je bila prisutna i u
drugim poduzećima u Hrvatskoj početkom 1990-ih.
Peto poglavlje započinje s analizom pokušaja okrupnjivanja i objedinjavanja
radničkih pobuna u bivšoj Jugoslaviji u 1990. godini, nasuprot političkim
rascjepima među tadašnjim republikama koji su se očitovali i na sindikalnoj sceni,
i nasuprot očitom raspadu zajedničke države te procesu pretvorbe društvenog
vlasništva, koji je uključivao masovne stečajeve i otpuštanja te likvidaciju
„socijalističkih mastodonata“. Pri tome autori u fokus stavljaju kako specifičnosti
borovskog slučaja, tako i njegovu uklopljenost u šire istovrsne procese. Preko
analize generalnog štrajka metalaca i štrajka solidarnosti tekstilaca u Hrvatskoj iz
prosinca 1990. autori nastoje objasniti širi kontekst te ukazati na još uvijek
prisutnu masovnost i ciljeve radničke pobune, njihov otpor nacionalističkim
politikama, protu-akcije nove vlasti koje idu za njihovim gušenjem i
uspostavljanjem kapitalističkih društvenih odnosa, uključujući i osnivanje
sindikata bliskih novoj vlasti. To je vrijeme zahuktale Balvan-revolucije koja
onemogućuje dijelu radništva dolazak na radna mjesta te služi kao opravdanje
političkim akterima za gušenje radničkih zahtjeva, najčešće optužbama za
pokušaj rušenja vlasti, koristeći se antikomunističkim žargonom, što značajno
djeluje na njihovu demobilizaciju, posebice među Hrvatima. Ovo razdoblje u
Borovu obilježavaju masovni zastoji proizvodnje, kašnjenje plaća, stečajevi,
štrajkovi, daljnji gubitak radnih prava i pooštravanje nadzora radnika, nesigurnost
egzistencije, stranački sukobi, naoružavanje stanovnika, organizirana pobuna
dijela Srba i naposljetku oružani sukob. Konačno, eskalacija građanskog rata te
otvorena agresija, koje će potpuno devastirati Vukovarski kraj, pobjeđuju u utrci s
generalnim štrajkom.
U zaključku autori nastavljaju prikazivati svojevrsnu post-borovsku situaciju te
iznose zanimljivu tezu o pet Vukovara proizašlih iz raspada lokalne zajednice:
prva dva, srpski i hrvatski, koji danas žive jedan pored drugog u samom gradu,
dva raseljena po Hrvatskoj i Srbiji te još jedan izvan prostora bivše Jugoslavije.
Istraživački bi bilo vrlo zanimljivo ispitati ovaj fenomen, kako bi se sagledale
posljedice uništenja pred-ratnog Vukovara, no to je možda budući projekt ove
skupine autora. Možda bi se moglo govoriti i više od pet Vukovara, s obzirom da
su tu živjeli pripadnici 23 etničke skupine. Što se posljedica po grad tiče, autori
iznose niz zanimljivih statističkih činjenica kroz cijelu knjigu koji ukazuju o
njegovom prijašnjem prosperitetu ali i današnjoj nezavidnoj situaciji. U svakom
slučaju, odabrani multi-metodski pristup u kojem se isprepliću spomenuta
statistika, načini na koje su radnici Borova, mediji i politički akteri doživljavali
procese tranzicije i raspada države i artikulirali svoju borbu, kao i njihove
refleksije u popularnoj kulturi, proizveo je važnu studiju slučaja koja izvrsno
dokumentira traumu društvene promjene u jednoj lokalnoj zajednici u procesu
restauracije kapitalizma. Stanovnici Vukovarskoj kraja, uz kasniju traumu rata,
proživjeli su je na izrazito strahovit i poguban način. Slijedom svega rečenog ova
je knjiga također demistificirajući dokument o zajednici koje više nema.
Konačno, završna bilješka o fenomenu radničkih novina započinje s margine,
pismom zabrinutog čitatelja-radnika o gašenju jednog lista s uvođenjem
privatnog vlasništva, obilježavajući time posljednji čin u dugom procesu slamanja
radničkih zajednica kakve je stvorilo socijalističko samoupravljanje. Zajedno s
mnogobrojnim radničkim borbama, radnicima koji se nisu vratili na posao nakon
stečajeva i njihove novine odlaze u zaborav. Ova ih knjiga nastoji od takvog
zaborava otrgnuti preciznom rekonstrukcijom njihove uloge u socijalističkoj kulturi
rada. Autori pri tome ukazuju na kontinuitet radničkih novina u Hrvatskoj od
1874. godine i naglašavaju njegova dva aspekta: bogatstvo tematike i prosvjetnu
funkciju s jasnim ciljem emancipacije radničke klase. Radničke novine su
funkcionirale u tom kontekstu kao prozor njihove kulture. U tom kontinuitetu
upravo su Borovo novine bile najstariji tvornički list u socijalističkoj Jugoslaviji koji
je služio kao model ostalima. Ovo je stoga knjiga i o Borovo novinama, na čijim su
stranicama tragove ostavili kombinat i naselje, radnici i radnice kojima je ono bilo
magnetična sila što ih je privlačila svakodnevno u svoj tvornički krug, naoko
mjesto sigurnosti, mjesto koje je ljudima i strojevima kretanje činilo ugodnim i
sigurnim, što je uvjet proizvodnje života u kretanju koji podrazumijevamo i
primjećujemo tek kada ga nema, u mrzloj bosonogosti ili probušenoj gumi. Da se
poslužim jednom starom izrekom: jasno je da je nemoguće cijeli svijet prekriti
kožom ili gumom da nam bude mekan kud god da hodamo. No prekriti njima
noge više je nego prekriti njima cijeli svijet, što je Borovo radilo dugi niz godina.
Slično tome, ne može se sve neprijatelje pobijediti jer svatko može biti neprijatelj.
Neprijatelje se može stvarati unedogled. No nadići mržnju više je nego pobijediti
sve neprijatelje. Tako se može čitati i ovu knjigu, kao onu koja nadilazi potisnutu
mržnju prošlosti.

Nebojša Blanuša
11.10.2019.