Godina je 2002.

U Hong Kong su došli Bruno Latour i Steve Fuller, na, od strane akademske
javnosti, dugo iščekivanu debatu koja se ticala prirode moderne nauke i njenog emancipacijskog
projekta. Takođe, dvojica vanserijskih autora interpretirala su krizu akademije i organizovanog
istraživačkog rada kao krizu moderne normativnosti. Ovdje ćemo napraviti osvrt na posljedice
problema o kojima oni prije razgovarali prije tačno dvije decenije. Fuller je liberalni intelektualac,
advokat ontologije nesvodljivosti i nesamjerljivosti, čovjek koji na svakom ćošku provocira ego
nauke i filozofije koje same sebe stavljaju u panteon mišljenja. Sa druge strane, Latourova pozicija
je bila očekivana: eksperimentalna nauka je zbog vlastitog razvojnog puta, krahirala kao projekat,
te stoga stare dihotomije subjekt/objekt, emancipovani istraživač/nezainteresovana bića prirode, te
društvo/priroda ne stoje. Više je razloga za to. Glavni razlog rasprave bila je kriza akademskog
života.

Akademska nauka, zbog metodološke nedosljednosti ponajviše ona u domenu društva i

humanistike, više nema veze sa stvarnim iskustvom, i interakcijama koje se odvijaju u svim
domenima zajednice. Naučnike više ne može pokretati moralni projekat emancipacije
čovječanstva, prosto jer između te plemenite, ali apstraktne i formalno prazne ideje, te njene
realizacije stoji čitav lanac bića, sastavljen od raznih interesa koji sa tom emancipacijom nemaju
ništa zajedničko. Uzmimo samo interese velikih korporacija kojima je jedini cilj plasman
proizvoda i ubrzana reprodukcija novih tehnologija čija se upotreba redukuje isključivo na zabavu.
Čak i samo odvajanje novca za naučne projekte na nacionalim nivoima više ne funkcioniše kao
prije 150 godina, kada smo možda i mogli da govorimo o nezavisnom intelektualcu u
institucijama kao o svojevrsnom fenomenu. Univerziteti nisu nezavisne intelektualne institucije.
Djelovanje unutar paradigme, jače je nego ikada, i ako na to dodamo činjenicu da se i tokovi
novca za istraživanja u većini slučajeva distribuiraju po linijama autoriteta i recikliranja, a ne
kreativnosti i kontrolisane inovativnosti, tu ideju moramo da stavimo na klupu da malo odmori.
Intelektualac danas izgleda jedino može biti dosljedan ako se nalazi i radi van institucija znanja.

Rješenje koje Latour nudi, mimo rekonstrukcije modernosti na novim osnovama jeste za početak,
dosljednost "društvenjaka" i "humanističara". Sva bića, a naročito ljude, za koje navodno u
sociologiji uvijek garantujemo, moramo početi da tretiramo onako kako zaslužuju. Na šta je
Latour konkretno mislio? Na to da svačije iskustvo mora biti relevantno za ono što zovemo
"društvena" stvarnost. I ne samo iskustvo koje se komunicira u dijalogu, već i svijetovi koje svi
djelatnici (aktanti) nose sa sobom. Tek sa inkorporiranjem šarenolikosti u projekte, Latour će reći,
ima nade za modernost. Kakve to posljedice ima po standardnu društvenu teoriju? Prvo,
intelektualna prakse se može prečistiti od ljudi koji sjede u kancelarijama i svojim sobama i
koristeći "intelektualne" očeve, misle da mogu da se probiju do "fundamentalnih" osnova
stvarnosti. Ova panoramna, panoptička iluzija jeste rezultat pokušaja da se stvori fini, tanani
estetski model u teoriji, koji bi iz sebe objasnio totalno iskustvo. On služi kao brana
intelektualcima, naročito onim akademskim, da nedostatak širine znanja i primjene istog u
različitim situacijama, nadomjeste mističnom dubinom i apstraktnim pojmovima koji najčešće
završe u teškom skepticizmu i društveno-političkoj rezignaciji. Fakulteti su, kao i političke partije
i naučni instituti, puni pukih poslušnika, koji se bore za golu egzistenciju, sa utjehom da učestvuju
u nekoj davno zaboravljenoj viziji svojih "očeva".

Steve Fuller je na neki način branio moderni i pozitivistički projekat, tvrdeći da stvari koje Latour
govori mnogima zvuče primamljivo, ali ne zato što donose svježinu u svepristuni istraživački
haos, već ga samo intenziviraju, dodatno zbunjuju i nude malo utjehe za mlade ljude koje hoće da
studiraju mnogo različitih stvari. Tvrdeći da su Marx, Durkheim i Weber za društvenost nasuprot
prirodnosti tražili argument koji ide u prilog čovjekovoj moralnosti i angažmanu, a ne pukoj
haotičnoj mješavini entiteta ili dogmatizmu društvenog supstantivizma, Fullerova vizija liberalnog
intelektualca je u tome da se pleše na granicama skepticizma i elementarne uvjerenosti u tačno
određene političke i intelektualne tradicije. Iako na različitim pozicijama, i Fuller i Latour uviđaju
nešto što je nama danas normalna stvar: kategorija zvana "znanje" izgubila je kolektivni i
emancipacijski potencijal u društvu. Kriza institucijalne komunikacije između znanja takođe je
jedna od kriza liberalizma, i to ona kriza koja kao sjenka prati sve ostale. Rješenje bi možda
moglo da se traži u kombinaciji zaključaka i konkretnom djelovanju. Svijet mora da se kroz ravnu
ontologiju prvo analizira a potom i destiluje. Takođe, intelektualci i akademici moraju početi da
komentarišu stvarnost i vraćaju povjerenje ljudi. Mislite da su Kant, Hajdeger i Adorno bili
omiljeni predavači na osnovu njihovih hladnih i kriptičnih tekstova. Ne. Oni su bili javni
intelektualci. Uzimati jedan dio, a ignorisati drugi, i baviti se "čistim problemima", komično je.
Nakon destilacije moguće je govoriti o projektima. Otrcani pojmovi koje možemo čuti iz
standardnih NVO i ljevičarskih sektora kao što su angažman, solidarnost, pravedna raspodjela,
takođe su apstrakcije koje se ne referišu na svakodnevno iskustvo. Emocijama i iskustvu treba
vratiti dostojanstvo, i to je moguće raditi na način selektivne lokalizacije problema, tamo gdje je
problem, tamo ga napasti. Civilizacija nema više vremena za rezervisanost akademskih
intelektualaca i apstrakcije aktivista koji rade u službi novca. U suprotnom, karte za fan pit
varvarizma i indiferentnosti prema istom, brzo će da se rasprodaju.