Svrha organizacije:

Egzistencijalna priroda, životni put, obrazovanje.

Pronalazak dobre ekipe koja dijeli entuzijazam.
Nedostatak utemeljene građanske organizacije sa pravim fokusom.
Kulturno-edukativni sadržaj.
Stvaranje pomoćnih alatki za neke od osnovnih javnih usluga.
Ispitivanje krize demokratske kulture i institucija.
Dizanje svijesti ljudi, naročito mladih.

Osvrt na minuli rad i rad organizacije uopšte:

Nekoliko javnih aktivnosti u vidu edukacija i seminara.

Populizam vs. Utemeljenog istraživanja.
Anketiranje subjekata na području opštine Prnjavor;

Šta dalje?

Razvoj odnosa sa javnošću i komunikacije organizacije prema vani.

Dizanje javno-edukativnog standarda.
Samoodrživost.
Stvaranje sopstvene eho komore kroz medijsku aktivnost.

Problemi u društvu:

Nedostatak političke pismenosti

Politika i svijest o slobodi se nisu oslobodile materijalnih datosti (Dewey)
To odvajanje je sljedeći korak u evoluciji liberalnog društva.
Jedino je moguće stvaranjem autentične javne sfere koja se neće moći svesti na
interese grupacija, elita i pojedinaca;

Obrazovanje i kultura:

Ulogu u stvaranju moraju preuzeti dva najodgovornija kulturna medijuma koja su i

učinila zadatak stvaranja javnog tako teškim, a to su obrazovni sistem, dakle škola, i
sredstva javnog informisanja, dakle medijsko-informativni centri;
Kulture u osnovnom smislu pojma nema u obrazovnom sistemu (Scruton), ona je
svedena na "znanje" o fenomenima, bez emotivnog i razumnog odnosa prema svijetu.
Odnos prema stvarima, dakle kako stvari očuvati, zadržati i učiniti boljima, ne uči se
u 95% slučajeva u javnim obrazovnim institucijama.
Generacije su prepuštene slučaju, internet polu-informacijama te eventualno,
isključivo ulici i čistom iskustvu.
Rad ove organizacije može se tretirati i kroz tu prizmu: stvaranje prostora diskusije
gdje će različiti pojedinci moći da dođu do minimalnog konsenzusa o stvarima koje su
od javnog značaja. Prvo potreban nam je fizički prostor: to su sale i amfiteatri. Drugo,
neko ko će da organizuje stvari, u ovom slučaju, mi. Treće, predavači koju su pažljivo
birani. Kada kažem pažljivo, to znači sa elementarnim predavačkim legitimitetom, i
sa različitim ideološkim stavovima. Procjenu vrši publika, koja uživo može
diskutovati, podržavati i opovrgavati stavove izlagača.
Zadnja konsekvenca ovih dešavanja jeste dizanje svijesti o javnom angažmanu,
javnom istupanju sa argumentima i u konačnici, odlučivanju o tome da oni najumnijji
vode društvo. Društvo treba da vode ljudi sa idejama, te oni koji te ideje znaju
prevesti u praksu. Organizacija kvalitetne javne sfere bez toga je nemoguća.

Politika kao sudbina:

Nedostatak gore pomenutih stvari rezultira u onome šta imamo u našem društvu
danas. A to je smrt politike u suštinskom i izvornom smislu. Nakon raspada bivše nam
države, koja je bila totalitarna, generacije naših očeva i majki su preko noći morali da
taj sistem zamijene valjanijim, i zaista formalno su i uspjeli. Međutim, suštinski nisu.
I to možemo vidjeti svuda. Politika jeste jednako moć, pare i vlast. Suštine u 99%
slučajeva nema. Prava, evolucijsko-razvojna politika je nestala. I takva nam je
mejnstrim politička scena. I onda, tim našim nazovi političkim elitama i odgovara
ovakav politički subjekt kakvog imamo danas, čovjek sveden na goli interes i
preživljavanje koje obuhvata njega, i eventualno njegovu porodicu ako je ima. Taj
skok iz totalitarnog poretka u poredak koji je, mogli bismo reći, čak i na estetskom
nivou različit od ovoga prvog, nije se desio, osim formalno, da smo umjesto jednih
zakona na papiru dobili druge. Međutim, nije ni tu problem. Problem je kako dalje u
političkom smislu. Mlade osobe (od 18-30) su što se poznavanja okolnosti u kojima
žive i rade odgojeni kao potpuni idioti, njih, kako oni kažu, politika ne zanima.
Dobro, pošteno. Ali ajmo onda biti dosljedni: koje su opcije? Meni je poznato jedva
nekoliko: odlazak u inostranstvo, pomirenje sa situacijom, ili priključivanje
postojećem poretku. Dobro neću da radim za 500km sa master radom nakon godina
napornog studija, a neću da mi srede posao preko stranke ili nekoga, idem vani,
legitimno potpuno. Problem je u okolnostima koje stvaraju takve odluke. E, te
okolnosti treba analizirati i mijenjati. Osoba koja se ne interesuje za pitanja od javnog
značaja nije subjekt, već rob tuđih interesa. Boravak u uslovima ropstva rezultira u
potpunoj smrti autentičnosti i mišljenja, što imamo u ranije pomenutim procesima.
Dakle mijenjanjem obrazovne politike mijenjamo i faktičko stanje na terenu.
Kakva politika?

Jedna jedina, kao i uvijek, politika oslobođenja. Od kakvog oslobođenja više reći će
neko, od oslobođenja javnog interesa od vezanosti za puko materijalno egzistiranje, to
jest preživljavanje. Čovjek nije biće čistog preživljavanja, možda je nekad i bio, ali
danas nikako. Ljudi hoće da uživaju u osjećaju da su priznati i da ih za nešto neko
pita. Ljudi hoće dostojanstvo. Ljudi koji se odlučuju za život u braku i porodicama to
najbolje znaju. Društva bez priznanja nema. Zagonetka je u tome što se ovo društvo,
koje nije imalo demokratske kulture do prije 20ak godina, i koje je razoreno internim
konfliktima, mora orijentisati prema modelu koje će u pomenutom priznanju nuditi
najbolju ravnotežu. Kako postići da većina, pa zašto ne reći i svi u društvu mogu da se
osjećaju posebno i bitno. To je pitanje svih pitanja u politici. Politika koja ne suosjeća
sa ljudima i njihovim zajedničkim interesom za dobrim životom, nije politika. Ako
politika ostane ono što je danas, puko tehničko odrađivanje posla i igranje sa
novcima, i ona će u svom istorijskom obliku nestati kao model ponašanja. Politika se
mora vratiti na svoje slavne republikanske staze, to je zapravo čitava poenta.

Političko udruživanje:

E sad dolazimo do političkih grupacija. To je osjetljivo i škakljivo područje. Političko

udruživanje u fundamentalnom smislu mora biti krunisano unutar institucije
demokratskih izbora. Ta stara, čudnovato-simetrična praksa nastala na tlu Atike u
periodu između sedmog i petog vijeka p.n.e., i dalje je najbolji model simetrije
povjerenja, to jest, bolje je reći, simetrične raspodjele povjerenja. Nazovi me
idealistom, ali prosto matematičko-logički sam uvjeren da ako se kod većine ljudi
osvijesti značaj javnog-kolektivnog postojanja i stvari od zajedničkog interesa, da će
se razvoj politike ostvariti u najboljem mogućem pravcu. Stranke će morati da, pod
stalnim pritiskom javnosti, postavljaju u svoje redove najbolje od najboljih, među
kojima će ljudi odlučivati bez problema i savjesti ko je najkvalifikovaniji, iskustvom i
znanjima da upravlja zajednicom. Naše stranke su već godinama bezidejne i u
njihovom diskursu nema konstruktivnosti i ideja, već isključivo reciklaže floskula i
polu-rješenja. Javni interes nije javni, već interes privatnih korporacija i ljudi koji ih
drže i koji kroz njih uvećavaju svoje bogatstvo i moć.

Institucije: