Ako pogledamo statistike smrtnosti na globalnoj razini tijekom 2015-2020, pažnju će privući

podatak da je tijekom tog perioda godišnja smrtnost bila uvijek 5,83% ukupne populacije. Oči
„bode“ činjenica da PLANdemija 2020-te, dakle godina BEZ cjepiva, ovu „konstantu“ nije
povećala niti u drugoj decimali!? Slijedeće 2021-ve, godine prve i druge globalne
protupandemijske doze, postotak umrlih je premašio dvoznamenkasti broj, a smrtnost se nastavila
penjati u 2022-oj, godini treće, četvrte itd. … doze. Ljudi osim svega, umiru i od „neznaseodčega“
bolesti. Evo što je prof. dr. Krešimir Pavelić rekao na otvaranju 1. Međunarodne konferencije u
Hrvatskoj za obustavu Agende 2030:
„Postoji mnogo dokaza da injekcije cjepiva protiv Covid-19 ubijaju stotine tisuća ljudi svaki
tjedan. Vlada Ujedinjenog Kraljevstva POTVRDILA je da potpuno cijepljene MLADE
ODRASLE OSOBE imaju 92% veću vjerojatnost da će umrijeti nego necijepljene MLADE
ODRASLE OSOBE. Također potvrđuju da djeca cijepljena protiv COVID-a imaju najmanje
4.423% (44,2 puta!) veću vjerojatnost da će umrijeti od BILO KOJEG uzroka i 13.633% (136,3
puta!) veću vjerojatnost da će umrijeti od COVID-19 nego djeca koja nisu cijepljena. Najstrašniji
dokazi poremećaja su u 4 činjenice: medicinski regulatori priznaju da cjepivo protiv Covid-19
može oštetiti srce (1); rekordan broj ljudi traži hitnu pomoć zbog stanja koja utječu na srce (2);
stotine tisuća VIŠKA smrtnih slučajeva bilježe se diljem svijeta na tjednoj bazi, ali još uvijek
samo se mala manjina pripisuje cjepivu protiv Covida-19 (3); dobno standardizirane stope
smrtnosti najniže su među necijepljenom populacijom (4). Ovo nisu neutemeljene tvrdnje već
službene Vladine statistike koje se nalaze u njihovim službenim izvješćima. Ova izvješća bez
imalo sumnje dokazuju da stotine tisuća ljudi umire svaki tjedan zbog cijepljenja protiv Covid-
19.“
Govorio sam odmah iza dr Pavelića. Upustiti se, nakon ovih sumornih podataka, u teoretsko
razmatranja kako krv cijepljenih NE PREDSTAVLJA RIZIK za primatelje, one KOJI NEMAJU
IZBORA jer bez transfuzije NEĆE PREŽIVJETI, doima se nestvarno. Međutim, izlaganje je
pratilo desetak liječnika raznih specijalnosti koji po završetku nisu osporili zaključke niti su na
njih izjavili protuargumente. Nije ih, primjerice, dala ni dr Nada Jurinčić, „najagilnija“ među
antiagenda liječnicima. Na kraju sam dobio i pljesak. Temu nisam „prelomio preko koljena“.
„Progoni“ me duže vrijeme. Kada su me iz Organizacijskog odbora nazvali i upitali da li sam
voljan doći i govoriti, odmah sam u slušalicu izdiktirao temu predavanja. Osjetio sam
odgovornost objaviti svoje, drugačije mišljenje. Jer … nešto s „histerijom“ necijepljenih u blizini
cijepljenih, nije mi "štimalo". Atmosferu animoziteta, vjerujem u dobroj namjeri, podgrijavali su i
neki portali:
„ SVE JE VEĆ utvrđeno. Barem oko krvi „cijepljenih“. Jel bi je Vi primili? Bježite od odgovora.
Ja nikad. Kao ni večina drugih“
„Da (primio bih). I znam da mi se ništa ne bi desilo. I NIŠTA NIJE utvrđeno“
Na 1. međunarodnoj konferenciji za obustavu Agende 2030 „Ujedinjeni za čovjeka“, održao sam,
dakle, intrigantno predavanje kako se potrebiti za transfuzijom ne bi trebali bojati primitka krvi
cijepljenih dobrovoljnih davatelja. Videozapis predavanje nisam dobio u prikladnom formatu za
objavu. Objaviti ću ga naknadno, kada i ako uspije konvertiranje u prikladan format.
Ono što me je navelo na kritičko promišljanje, bilo je upravo ono što ljude S RAZLOGOM
najviše plaši kod cijepljenih - BURNI ODGOVOR tijela na cjepivo. Iako zvuči paradoksalno,
upravo bi „burna reakcija“ trebala krv cijepljenih učiniti SIGURNIJOM za transfuziju. Kako?
Tako što JAKA REAKCIJA TIJELA bespovratno TROŠI cjepivo i cijepne produkte (do slijedeće
doze)! Burna reakcija ukazuje da cijepljena osoba U CIJELOSTI TRPI POSLJEDICE primitka
cjepiva. Pokušati ću dočarati na plastičan način. Imate dvije posude. Jedna je prazna, a u drugoj je
bugačica. U obje naspete otrovnu tekućinu. Iz prazne posude sav otrov će se moći presuti, iz one s
bugačicom nećete ni kap! Cijepljena osoba poput bugačice ZADRŽAVA otrov. To me je slika
potaknula za dalje.
Ubodom, a potom aspiracijom radi provjere da iglom nismo zašli u krvnu žilu, informatičko
cjepivo zalazi u međustanične prostore. Nastaje nabreklina. Postojanje i održavanje
međustaničnog razmaka važno je da bi tuda mogla kolati tekućina koja stanicama donosi hranjive
tvari i kisik. Jedino žive stanice mogu održavati međurazmak zahvaljujući aktivnom, energetski
zavisnom, trajnom izbacivanju negativnih iona. Posljedično se oko stanica stvara negativno
elektično polje zbog kojeg se one ponašaju slično istoimenim (srpski: istopolnim) nabojima.
Odbijaju se Coulombovim silama. Zbog međustaničnih prostora sve su tjelesne stanice, njih
100.000 milijardi u odrasla čovjeka, povezane slično kao što su povezani mora i oceni svijeta.
Teoretski, cjepivo i cijepni produkti mogli bi međustaničnim prostorima „doputovati“ bilo gdje,
ali u stvarnosti kreću se dobro uhodanim „autoputevima“. Izvorište međustanične tekućine je
plazma arterijske krvi koja se u međustanične prostore procjeđuje iz kapilarne mreže. Zbog
nadtlaka, međustanična tekućina stalno se obnavlja i uvijek je u kretanju. Ulazi u najbliže slijepe
početke limfotoka, odakle limfnim žilicama pa sve većim žilama ulazi u glavnu srčanu venu TIK
PRIJE njenog utoka u desno srce odakle s krvlju odlazi u pluća! Dva su limfotoka, lijevi i desni.
Ako ste cjepivo primili u desno rame, neutrošeno cjepivo i spike produkti ući će desnim, a ako ste
primili u lijevo, ući će lijevim limfotokom (autoputom) u krvotok odmah prije srca. Međustanična
tekućina, odnosno limfa, aktivni je prenosnik, „vektor“ i cijepnih rezidua i cijepnih produkata.
Što se na limfnom „autoputu“ događa s cjepivom? Nakon uštrcavanja, cjepivo, dakle, zalazi u
međustanične prostore. Cijepna mRNK dolazi nam „zarobljena“ u masnim kapljicama da bi se
sačuvala od djelovanja enzima iz međustanične tekućina. Bez te zaštite, RNK-aze brzo bi
pocijepale mRNK informacijske nizove i onesposobile cjepivo. Na „autoputu“ masne kapljice
ostvaruju bezbrojne kontakte s tjelesnim stanicama. Fizički dodir je moguć jer kapljice ne stvaraju
odbojno negativno električno polje, a masnoće imaju i prirodni afinitet za druge masnoće. Nakon
fizičkog kontakta, kapljice se stapaju sa membranama pri čemu se u stanice oslobađa njihov
sadržaj. Tako „inficirane“ informatičkim mRNK molekulama, stanice odmah započinju s
proizvodnjom i izlučivanjem spike proteina. Iako je masnih kapljica mnogo, još je više stanica
koje ih troše.
Po izlasku iz limfotoka i utoka u krvotok, neutrošeno cijepivo nastavlja reagirati sa stanicama,
ovaj put s eritrocitima kojih u krvi ima „beskrajno“ mnogo. U kubnom mL ih je oko 5 miliona, u
minuti krvotokom projuri čak 5000 mL krvi, a svaki mL ima tisuću kubnih milimetara krvi.
Izračunajte. Fizička reakcija „neiskorištenog“ cjepiva s eritrocitima jednaka je onoj s tjelesnim
stanicama, ali s BITNOM RAZLIKOM na biokemijskoj razini: eritrociti NE MOGU realizirati
mRNK informacije u spike proteine pa cjepivo u krvi propada! Ulaskom u krvotok, cjepivo
završava svoj put. Eritrociti u potpunosti NEUTRALIZIRAJU sve cijepne rezidue.
Ali što se događa sa spike proteinima? Kuda oni putuju i što ih zaustavlja? Spikeove izlučuju
cjepivima inficirane tjelesne stanice, opet u međustanične prostore (opaska: ne sve, manji dio
(djelići!) spike proteina, stanice programirano zadržavaju na svojoj površini zbog potreba
odvijanja imunološkog nadzora (engl. Immunological Survaillance), mehanizma kojim
imunološki sustav cjeloživotno KONTINUIRANO provjerava identitet svih stanica. Zbog spike
djelića, inficirane stanice biti će prepoznate kao „nevlastite“, a potom napadnute i odstranjene.
Međutim, ovo je jedna druga tema).
Spikeovi se nakon izlučivanja nastavljaju tiskati limfnim „autoputevima“ za ostacima
neiskorištenog cjepiva. Ulaskom u krvotok, ulaze u srce, a odatle u pluća. Izvan je svake diskusije
činjenica da li su spike proteini KOVID-19 koronavirusa laboratorijski nadograđeni na način da
su im umjetno dodane dvije proteinske komponente - anti ACE (1) i sincitin-like (2). Za
razmatranje bitna je prva. Stanice pluća na membranama nose ACE enzim čiji je zadatak
aktiviranje angiotenzina, proteinskog hormona koji bez sudjelovanja živaca omogućava
kontrakcije „muskulariziranih“ venskih žila plućnog optoka. Ove kontrakcije pomažu srcu da
savlada otpor kako bi krv uopće mogla plućima teći! Pluća su golem, spužvasti organ koji bi, da
ga izravnamo, prekrio površinu dvaju nogometnih igrališta! Površina pluća premrežena je
tisućama kilometara krvnih žila koje su u kapilarnom dijelu čak tanje od promjera eritrocita kako
bi se ostvario fizički kontakt i olakšala izmjena plinova (smatra se da je ukupna dužina krvnih žila
u tijelu oko 100.000 kilometara!). Imajući na umu da je ukupna količina krvi u plućima svega par
decilitara, srce bez pomoći angiotenzina i kontraktibilnih krvnih žila, ne bi samo moglo tjerati krv
kroz pluća. Obzirom da je dotok angiotenzina ovisan o raspoloživosti ACE enzima (engl.
Angiotensine Converting Enzyme), prodorom „anti-ACE/sincitin-like“ spike proteina dolazi do, u
manjoj ili većoj mjeri, njihove blokade, a time do smanjenja funkcionalnosti plućnih žila. To jako
opterećuje srce kako je dramatično opisao dr Pavelić. Pluća su „filter“ ili „bugaćica“ za spike
proteine. Ukoliko se neki čak i provuku, uđu u lijevo srce te nastave prema udovima (krv za
potrebe transfuzije uzima se iz vene na ruci), isti scenarij čeka ih još jednom u arterijskom
sistemskom optoku.
Ako je teza kako plućni i sistemski optok temeljito zaustavljaju spike proteine na putu do vene
odakle se uzima krv za transfuziju, to bi se moralo moći dokazati (ili osporiti!) jednostavnim
biološkim pokusom. Na predavanju ukratko sam dao dizajn pokusa koji bi se morao moći
napraviti na Zavodu za transfuzijsku medicinu u Petrovoj ili bilo kojem bolničkom Zavodu za
transfuzijsku medicinu. Siguran sam da bi se našli zainteresirani da se preko njih utvrdi istina u,
po njih, potpuno nerizičnom znanstvenom istraživanju. Ukratko, ljude koji su odlučili primiti prvu
dozu i sudjelovati u pokusu, prvo bi se testiralo antigenskim koronatestom preko sluznice nosa.
Pozitivne bi se isključilo iz testa. U trenutku primitka i nakon primitka cjepiva, sudionicima bi se
u pravilnim razmacima, isprva svakih nekoliko sati, zatim svakih 12, pa dan za danom uzimali
uzorci krvi iz vene (vjerojatno može i iz prsta) i odmah testirali brzim antigenskim testom.
Negativni rezultati dokaz su da spike proteini ne prolaze ACE blokadu iz čega slijedi da je
transfuzija krvi cijepljenih sigurna za primatelje. Pozitivni rezultati bili bi dokaz su da spike
proteini ipak prolaze ACE blokadu. Naravno, situacija ne mora biti ista po primitku druge, treće
ili četvrte doze. Ukoliko se primi druga, treća ili svaka daljnja doza, a spike proteini prethodnih
doza još blokiraju ACE enzime, vjerojatnost da će novi doprijeti dublje, sasvim je izvjesna.

Sladoljev Srećko
Kuric Ivica baš Vam hvala za moju ranu percepciju (ne znam kada sam to rekao) NAJVJEROJATNIJE mogućnosti
prijenosa spike proteina sa cijepljenih, cit. "NAJSIGURNIJE" transfuzijom krvi, ostale mogućnosti su više TEORETSKE..."
Točno je, a to sam I NAGLASIO u ovoj objavi (!), da me je pitanje prijenosa dugo "mučilo"! Nešto mi je "zvonilo".
Zanimljivo, u početku predavanja (moći ćete i ćuti, kada i ako ga dobijemo u mp.4 formatu), rekao sam isto, kako je "najveća
mogućnost prijenosa spike proteina PUTEM krvi"!