Kada je riječ o sukobu urana i saturna i kako se s tim individualno nositi, pod uslovom da to uopšte

pritišće neku od tačaka našeg natala , situacija je malo složenija nego kad se radi o nepovoljnom
tranzitu jedne planete ili nepovoljnim tranzitima istorodnih planeta.

U potonjim slučajevima postoje neke jednostavne tehnike prevladavanja osnovne energije planete
koja nosi sukob, pa ako se radi npr o marsu savjetuje se što više fizičke aktivnosti, hrabrosti, snage,
kod saturna prihvatanja, strpljenja, discipline i promišljenosti, izdržjivosti, urana izlazak iz sigurnosti
vlastitih navika, otvaranje novom i nepredvidivom , šiinu, idealizam, humanost, neptun, mjesec traže
kreativnost, milosrđe, duhovnost, saosjećaj, pluton istraživanje, strast, predanost, merkur
snalažjivost, prilagodljivost, organizovanost, sunce , jupiter, venera, uživanje, radost, ljubav prema
životu, mir, snagu, ambiciju, samosvjesnost, velikodušnost ... i tako redom, svaka kvaliteta nalazi
svoje utočište kod neke od planeta, a svaka od ovih planeta traži neku sebi svojstvenu energiju, neku
specifičnu kvalitetu u životu, a nepovoljni tranziti nas podsjećaju da nam u nekom segmentu života u
tom periodu te neke određene kvalitete nedostaje (manjka).

Ali šta da se radi kad nas istovremeno pritisnu dvije ili više planete različitih energija, kao u ovom
slučaju saturna i urana, kad jedna traži ostanak u vlastitoj zoni sigurnosti, a druga izlazak iz nje, jedna
se poziva na provjereno i prošlost, druga teži novom i modernom, kako uopšte ujediniti sve te
različite zahtjeve.

Saturn i uran ,udruženo , nosioci su i onog što sam u jednom prethodnom tekstu označio kao kriza
srednjih godina, razdoblju od otprilike 42-e do 45-te godine života kad saturn i uran nepovoljno
tranzitiraju naš natalni saturn i uran, što se upravo dešava npr generacijama 1976-1979.

U tom slučaju situacija je malo delikatnija i njoj ne možemo pristupiti sa nekim jednostavnim
algoritmom, univerzalno primjenjivim za sve , ili ipak možemo !?

Ovo traži malo dublje uranjanje u samu temu. Šta je uopšte u ovom kontekstu problem ? Složićemo
se da je to otprilike neka situacija, događaj , stanje koje za posljedicu ima određeni oblik
nezadovoljstva, bilo to artikulisano kao obična nelagoda ili kao teška depresija. To je određena
duševna, emotivna, pa i fizička bol koja je , slično situaciji sa zdravljem, indikator i svoje uzroke ima u
nekoj nefunkcionalnosti na duševnom , emotivnom ili fizičkom planu, teško odvojivo jedno od
drugog.

Problem je uvijek nešto što se dešava između nas i svijeta, neki disbalans između nas i svijeta, ili
dajemo tamo gdje ne treba ili ne dajemo tamo gdje treba, ili dajemo previše ili dajemo premalo ili
nam je nečeg previše ili drugog nečeg premalo... Siddartha Gautama je to govoreći o uzrocima patnje
sveo podjednostavljeno pod ono: biti s onim s kojim nismo, a ne biti s onim s kim smo, žuditi za onim
što nemamo...

Kad pričamo o problemu, možemo pričati o obrascu , često ista ponavljana nefunkcionalna reakcija
izaziva isti neodgovarajući odgovor svijeta. Izgleda prosto kao da život time hoće da nas nauči nešto.
Jednom sam ranije pisao tekst sa naslovom „šta problemi hoće od nas“, naglašavajući ulogu čvorova
u čitavoj priči, međutim , pokazalo se da je to u većini realnih situacija, većini ljudi preapstraktno i
neadekvatno kao istinska, konkretna pomoć u svakodnevnim situacijama kad naiđu na problem.

Ako pretpostavimo da je to tako, ako pretpostavimo da život od nas, šaljući nam probleme, stvarno
nešto hoće, možemo li idući unazad, pokušati naslutiti šta bi to moglo biti.

Prije ovog bitno je napraviti značajnu distinkciju između onog što život od nas traži onog što traži
sredina. To nije jedno te isto. Sredina od mene npr ne bi nikad tražila da se ja bavim astrologijom, da
ne pričam o tome da pišem o tome. Zahtjevi sredine umjereniji su , banalniji i više se vrte oko nekih
osnovnih bioloških minimuma.

Mi možemo živjeti kao biljka, ali samostalno privređivati i završiti reproduktivni ciklus i otprilike smo
dovoljno zadovoljili zahtjeve sredine da nas u priličnoj mjeri ostavi na miru Ili čak odbaci nakon toga
kao staru krpu. Život zna biti mnogo maštovitiji, kreativniji, širi pa i specifičniji od toga. Ali za razliku
od sredine, on ne odustaje od nas.

Dakle, vraćajući onaj lanac uzroka i posljedica unazad, idući od problema ka njegovom rješenju i opet
nazad ka problemu, a ako se problem očituje određenim stepenom stanja nelagode i uzrokovan je
određenom nefunkcionalnošću, blokadom, rješenje posljedično mora biti izlazak iz tog stanja u stanje
punoće, mira, zadovoljstva, balansa, funkcionalnog protoka između nas i života, onda možemo,
svodeći sve to na neki zajednički osnovni princip, pokušati naslutiti odgovor na pitanje šta je to što
život hoće.

Život nas hoće potpuno funkcionalnim , fluidnim , a to znači da traži da mu vjerujemo i da mu se

prepustimo , što opet znači da možemo po potrebi iz stanja sigurnosti i ustaljene navike preći u fazu
avanturističke otvorenosti prema novom i nepoznatom , a onda se po potrebi opet vratiti u
promišljenu sigurnost poznatog i utvrđenog, da možemo iz stanja zrelosti i ozbiljnosti preći u stanje
dječije razigranosti i spontanosti, iz stanja upornosti, kontrole i čvrstoće u stanje nježnosti , lakoće i
pokretljivosti , iz stanja kreativnog nereda i razbibrige u stanje reda i funkcionalnosti i tako dalje i
tako dalje i da sve to radimo sa uživanjem, radošću, ljubavlju, u miru, punini, svjesnosti.

Život nas neće na jednom mjestu, previše statičnim, učahurenim i sazdanim, sa krutim i čvrstim
obrascima kojih se uporno držimo u svakoj situaciji i svakom trenutku. Nije da nas on hoće
nedosljednim, on nas hoće potpunim, zrelim, uključenim i posvećenim, a opet dovoljno fleksibilnim,
fluidnim i prepuštenim . Shvatili ste.

U suštini mi se učimo sebi pod pritiskom tih različitih energija, mi učimo sebe. mi učimo kako sa
sobom. Mi nismo u početku gotov, provjeren proizvod došao sa uputstvom za upotrebu, kako to
većina prećutno podrazumijeva.

Život nam obezbjeđuje optimalnu klimu za to učenje, šalje nam ljude, događaje, stanja, mjesta,
situacije. Šalje nam energije. Od nas se kao u igrici očekuje odgovarajuća, propisna reakcija, nekad, u
zavisnosti od trenutne misije moramo otići od sebe, nekad se založiti za sebe... Ako propisna reakcija
izostane sve se ponavlja, sa posljedičnim osjećajem nelagode, nemira. Nekad moramo otići od sebe
da se naučimo sebi, otići od onog naučenog, ukotvljenog, učrahurenog, onog izvorno nepripadajućeg.

Ipak svjesnost ovog šireg procesa ne pomaže u samom rješavanju problema kad se on tek pojavi,
osim možda vremenom i na duže staze.

U konkretnim situacijama trebamo ipak učinkovitije i brže metode. Upoznaću vas s nekim od njih,
koje su se, sad iz već višegodišnjeg iskustva , pokazale naročito uspješnim. O tome sljedeći put

Najprije da kažem da primjer iz prakse sve ove gore navedene priče imate na:

https://namaste.blogger.ba/2021/12/01/prodane-duse/

Kad sam vidio daje izašao taj tekst malo sam i požurio da završim prethodni tekst da bi se mogao
direktno nadovezati na njega.

Razmatrajući kroz iskustvo sam problem i pokušavajući da razmontiramo taj mehanizam

Mehanizam tumac za uzbunjivanje i alarmiranje doprinijelo

tumac se ponasa kao vlade za vrijeme kotone, preuvelicava problem da bi se pobrinuo da ga ni

ozbiljno shvatimo

vecina ljudi uopste nije svjesba pozadinskog unutarnjeg dijaloga kod seba. i ako ga je svjesna ne
odvaja ga od sebe

i drzi ga neodvojivim od sebe

osnovna emocija tumaca je strah , briga za basu egzistenciju, nasu buducnost i sve sto je potencijalno
ugrizava za nnega je prijetnja opasnost

u svom radu tunac se prefokusira na problem

krenuli smo da stavimo ruku ba vatru. .. uppzorice nas

nena resursa pa se folusira na najvecu prijetnju - jeste li primjetili da uvihek imamo samo hedan
problem koji se izdvaha od svih ostalih mogucih turobnih  stvari u nasem.zivotu. prefokus...

ako nekim slixajem tijesimo taj jedan veliki problem tumac ce iz reda izvuci slkedeci poput inspektora
koji ispituje potencijalne sumnjivce, jednog po jednog. naravno ivijek postoji sansa da se pojavi nesro
novo i bepoznato sto ce se probiti i doci ba prvo mjesto liste sumni8vaca

ako posmatrate svohe musli primjeticete da u takvim situacijama uzbune cesto idu u smjeru da vas
samo jos vise ubjedjuju u opravdanost idehe da problem postoji, u idnosina vas vuku u sumnju sukob
i nrpovjerenje a u zivotu... strah nesigurnost borbu za zivot.
to samo po sebi postaje beproduktivno za rjedavanje problema. ok ptoblem postoji, i ako cak realne
cinjenice to pptvrdjuju nista ne pomaze sto nas nesto stalno odrzava u tom stanju uzbune akarma i
dokazivanja da problem postoji. tumac radi tako da taj proces prvo byde tih a zatim sve gkasniji i
opsesuvniji. on bas je upozorio i tu bi njegoca uloga trebaka da prestane ali ne prestaje. koliko ste
puta bili u situaciji da tokom samog nekog incidenta sre reagivali mirno i stalozeno a onda kad
dodjete kuci nastupa uzbuna. primjetiti kod sebe i drugig. tumac koristi i naknadnu preradu i analizu
sadrzaja da izdvoji svoje. a sam incident vec protekao bez poslj.

pratite misli koje vam se ubacuju nesvjesno iz podsvijesti do granica svijesti.

tumac vas ubjedjuje da problem jos postoji. posebno majstorstvo tumaca je da vam daje stanja.
posto on zba za samo jedno stanje, stanhe opasnosti i uzbune bajcesci idgovoelr na pitanje jako smo
ide u yom smheru , nisam.dobro lose sam imam taj i taj problem. interesantno je kako je ovo lako
promijeniti svjesnoscu procesa, kad jedno bametnuto samoibjedhenje zamijenimo svhesnim drugim
ili prosto samo prvo ne uzimamo u ivzir jer dok zivimo i dusemo idgovor na pitanhe jako smo je
uvihek isti. dobro smo. i civizacija podrzava tumaca na  surem planu pa he jedno id bajcescih potanja
u vudu pozdrava koje upucujemo jedni drugim kako smo. samo pitanhe prevacuje moc tumacu i
njegivom vidhenju stanja 

promjena fokusa. ako tumacu ispijemo izbiti glavnu kost iz zuba on ce se na trenjtak zbuniti i trebace
mu vremena da nadhe novu. u medjuvremenu ottpustice
sve svoje mehsmizne kojim nas drzi svezanal  u uzbuni.

ali isto tako mir je nase prirodno stanje

zamagljenje,

U ranijem tekstu mehanizam uzbune i alarmiranja koji nas obavještava, prije alarmira, o
potencijalnim prijetnjama i opasnostima , pokrećući u tom slučaju odgovarajući niz postupaka što se
sve zajednički naziva problemom , nazvao sam tumač.

Mogao sam mu dati i bilo koje drugo ime, vasionka je npr u komentaru na taj tekst tumačem nazvala
naknadni, rafinirani, sintetizirani i mnogo svjesniji odgovor na situaciju , ali on se ne dešava kod svih.
Dok je tumač neka zajednička ljudska karakteristika koja u određenom, nemalom broju slučajeva
predstavlja i prvu i jedinu reakciju na vanjski svijet, filter između nas i svijeta. Pri tome sam naglasio
određeni i automatizam i autonomnost samog mehanizma.

Na kraju ime nije ni bitno , Tolle je npr to uz neke male razlike nazvao umom, neko ga naziva egom,
ali bitno je spomenuti da sam ime „pozajmio“ iz starih izvora i jedne sasvim druge priče, priče o
prosvjetljenju.

Po tim izvorima suštinska razlika između prosvijetljenih ljudi i ostalih je u tome što prosvijetljeni
nemaju više „tumača“ sa svim popratnim pojavama, poput npr unutarnjeg dijaloga-monologa,
između prosvijetljenog i svijeta ne stoji ništa , nikakvo zamagljenje, nikakav filter, sve je jasno i čisto,
odatle i naziv prosvijetljen.
Iz istih izvora sam čin prosvjetljenja osim fiziološke promjene ima i tu psihološku promjenu kao
posljedicu.

Sa te strane, uvažavajući navedeno, mogao bi se dati malo drugačiji odgovor na pitanje šta život hoće
od nas. Tumač je u neku ruku ostatak životinjske prirode u nama, onog nečeg osnovnog animalnog
koje se uskogrudo, samozaštitnički, samoreflektujuće bori za opstanak i u drugim ljudima i
događajima vidi prijetnju. Život hoće iskorak, odmak od toga, evolucijski svi se krećemo sporije ili
brže ka prosvjetljenju. Dok se ono ne desi dešavaće se situacije u kome će biti trvenja između nas i
svijeta.

Primjetite da , ovako govoreći, isti mehanizam koji oglašava to trvenje je i odgovoran za njega, i
istovremeno nam daje evolucijske naznake i prilike da napravimo taj potrebni iskorak . Ista stvar je i
uzrok i posljedica, zatvoreni mehanizam koji nas drži unutar sebe.

Krenuli smo od jednog, a došli do drugog sa sasvim suprotne strane, što znači da je to drugo u centru
i da bi odakle god da krenemo, idući u srž, dolazili do njega.

Prije nego što, nadam se, izgubim i posljednjeg čitaoca vratiću se ipak sa ovih apstraktnih razmatranja
na praktičniji dio.

Tumača je, osim u slučajevima njegovog dugotrajnog prekomjernog rada, izuzetno teško uočiti. Teško
ga je uočiti i kod dugotrajnog rada, jer onda postaje sastavni dio nas i nemamo načina da ga
razlikujemo od ostalog. Da bi se uočio mora nastati neki prekid, neki diskontinuitet u uobičajenom
funkcionisanju.

Taj prekid ciljano moguće je npr ostvariti pomoću istočnjačkih praksi meditacije, iskustva duboke
predane molitve, repetativnog pojanja, posvećenog ritmičnog pjevanja ili bilo kakve druge radnje
koju obavljamo predano i u potpunosti posvećeno. Takve radnje ,takvi načini omogućavaju direktno
iskustvo svijeta bez tumača.

S njima takoreći nadjačavamo tumača na njegovom terenu i na njegov način. To nadjačavanje

najčešće je kratkog daha, ali često dovoljno da postanemo svjesniji samog tumača.

Većina ljudi nije uopšte svjesna pozadinskog unutarnjeg dijaloga , zbrke misli koje nam daju sudove o
ovom ili onom, određuju fokuse, prioritete i pravce u kojima ćemo se kretati. Čak i ako ga je svjesna
ne odvaja ga od sebe. Taj trenutak direktnog iskustva svijeta , kad mir uma ili neka svjesna, ciljana
aktivnost preuzmu sav naš fokus, nije dovoljan za tu svjesnost, ali je sasvim dobar početak koji
vremenom i ponavljanjem može dovesti do te svjesnosti. Određeni puni mir koji ostaje kad otklonimo
sve drugo , a koji nije ravnodušnost ni apatija je naše prirodno stanje postojanja.

Promatrač se tiho, stidljivo javlja tek iz tog mira. Sve do tad tumač je jedini i isključivi igrač u našoj
pozornici života.

tumac se ponasa kao vlade za vrijeme kotone, preuvelicava problem da bi se pobrinuo da ga ni

ozbiljno shvatimo
osnovna emocija tumaca je strah , briga za basu egzistenciju, nasu buducnost i sve sto je potencijalno
ugrizava za nnega je prijetnja opasnost

u svom radu tunac se prefokusira na problem

krenuli smo da stavimo ruku ba vatru. .. uppzorice nas

nena resursa pa se folusira na najvecu prijetnju - jeste li primjetili da uvihek imamo samo hedan
problem koji se izdvaha od svih ostalih mogucih turobnih  stvari u nasem.zivotu. prefokus...

ako nekim slixajem tijesimo taj jedan veliki problem tumac ce iz reda izvuci slkedeci poput inspektora
koji ispituje potencijalne sumnjivce, jednog po jednog. naravno ivijek postoji sansa da se pojavi nesro
novo i bepoznato sto ce se probiti i doci ba prvo mjesto liste sumni8vaca

ako posmatrate svohe musli primjeticete da u takvim situacijama uzbune cesto idu u smjeru da vas
samo jos vise ubjedjuju u opravdanost idehe da problem postoji, u idnosina vas vuku u sumnju sukob
i nrpovjerenje a u zivotu... strah nesigurnost borbu za zivot.
to samo po sebi postaje beproduktivno za rjedavanje problema. ok ptoblem postoji, i ako cak realne
cinjenice to pptvrdjuju nista ne pomaze sto nas nesto stalno odrzava u tom stanju uzbune akarma i
dokazivanja da problem postoji. tumac radi tako da taj proces prvo byde tih a zatim sve gkasniji i
opsesuvniji. on bas je upozorio i tu bi njegoca uloga trebaka da prestane ali ne prestaje. koliko ste
puta bili u situaciji da tokom samog nekog incidenta sre reagivali mirno i stalozeno a onda kad
dodjete kuci nastupa uzbuna. primjetiti kod sebe i drugig. tumac koristi i naknadnu preradu i analizu
sadrzaja da izdvoji svoje. a sam incident vec protekao bez poslj.

pratite misli koje vam se ubacuju nesvjesno iz podsvijesti do granica svijesti.

tumac vas ubjedjuje da problem jos postoji. posebno majstorstvo tumaca je da vam daje stanja.
posto on zba za samo jedno stanje, stanhe opasnosti i uzbune bajcesci idgovoelr na pitanje jako smo
ide u yom smheru , nisam.dobro lose sam imam taj i taj problem. interesantno je kako je ovo lako
promijeniti svjesnoscu procesa, kad jedno bametnuto samoibjedhenje zamijenimo svhesnim drugim
ili prosto samo prvo ne uzimamo u ivzir jer dok zivimo i dusemo idgovor na pitanhe jako smo je
uvihek isti. dobro smo. i civizacija podrzava tumaca na  surem planu pa he jedno id bajcescih potanja
u vudu pozdrava koje upucujemo jedni drugim kako smo. samo pitanhe prevacuje moc tumacu i
njegivom vidhenju stanja 

promjena fokusa. ako tumacu ispijemo izbiti glavnu kost iz zuba on ce se na trenjtak zbuniti i trebace
mu vremena da nadhe novu. u medjuvremenu ottpustice
sve svoje mehsmizne kojim nas drzi svezanal  u uzbuni.

Stres je posljedica preaktivnog tumaca

Fokus na nesto, ko mikroskop uveca problem i vidi ono sto nije bitno, odlicna mogucnost,
prefokusiranje, fokusiranje na dobre stvari umjesto na probleme , micanje fokusa sa sebe...

Pocetak Prica o prijatelju kojem nisu problem odnosi nego posao...

Na tumac djeluje astro na promatraca ne

Kako moze misao pobjeci iz glave, da ne dopustimo svom trenutnom fokusu i emotivnom stanju pod
uticajem tumaca da djeluje na sve ostalo oko nas...