Professional Documents
Culture Documents
Pijani Brod Artur Rembo
Pijani Brod Artur Rembo
1. Uvod – napuštanje realnog sveta, ravnodušnih reka, prividnog mira, skidanje stega realnosti I
raconalnosti, oslobođenje od prljavštine koja vlada u građanskom društvu – I prepuštanje
zanosu nadahnuća, prizorima I iluzijama koje ono stvara, a koje čovek može videti samo u snu,
u halucinacijama. Pesniku se pokazuje moć nadahnuća da kreira novi svet iza stvarnosti. (1 – 8)
2. Traženje mira u tom iracionalnom svetu. Posmatranje sveg zla u građanskom društvu,
posmatra nered, razuzdanost strasti koje se ne pokoravaju nikakvoj uravnoteženosti, koje je
nemoguće obuzdati. Posmatra društvo koje trune u prljavštini I neredu. (9 – 13)
3. Vrhunac nadahnuća I zanosa pesnika koji plovi morem mašte. Nadahnuće mu daje
krila kojima se izdiže iznad prljave stvarnosti čiju je svu ružnoću video, on želi da objavi
veličanstvenost ovog iracionalnog sveta svima onima koji zbog svoje ograničenosti I površnosti
ne mogu da vide I podnesu njegov sjaj. (14 – 15)
4. Kraj kratkotrajnog pesničkog zanosa. Pesnik shvata da je prezren od strane društva.
Svojim nadahnućem je želeo da sruši jeftin idealizam loših pesnika, borio se protiv njih svojom
poezijom dok ga je nadahnuće vodilo. Razočaran je I žali Evropu koja svojim stegama,
pravilima sputava avanturistički duh, ubija genija, ne dozvoljava mu da vidi veličinu večnosti, što
je on u zanosu uspeo da vidi. Snagu za budućnost vidi samo u nekom drugom svetu. (16 – 22)
5. Smirena mudrost. Razočaranje navodi pesnika da shvati da ni on sam nije dosegao
čarobni svet, večnost, već da je samo maštao o njima. Vera u drugačiji poredak je samo
posledica pesnikove zaslepljenosti, koja dok traje, kao vera I san, rađa obilje pesničkih slika.
Nagoveštaj kraja njegovog nadahnuća dovodi ga do misli o tome da je bolje da propadne nego
da se vrati realnom svetu, čamotinji. Iluzija da će ograničenima otkriti tajne drugog sveta
nestaje, ostavlja ih da žive sa svojim praznoverjem I verom u taj običan svet. (23 – 25)
Motiv putovanja morem nije originalan u ovoj pesmi, to je motiv koji se dosta koristio u
19. veku, koji je simbol čoveka koji prolazi kroz život, prikaz života kao putovanja vodom.
Putovanje, otiskivanje na more predstavlja beg od stega stvarnosti koja je nepodnošljiva I
traganje za apsolutom. Pesme o putovanju brodom srodne su pustolovnom romanu koji
doživljava procvat u 19. Veku (“Mobi Dik”, “Ostrvo s blagom”, “Dvadeset hiljada milja pod
morem”). Otkad je ovaj motiv upotrebljen u Bodlerovoj pesmi “Putovanja” kao simbol ljudske
sudbine, postao je omiljeni motiv francuske lirike, brod postaje gotovo pomodna metafora
lirskog subjekta.
Kod Remboa nema direktnog poređenja broda i lirskog subjekta, kao što se takvo
poređenje nalazi kod Bodlera – kod njega sam simbol broda dobija univerzalnije značenje,
označava sudbinu svih ljudi i ceo tekst postaje apsolutna metafora.
Metaforika boja - Sinestezijom se pojačavaju čulni doživljaji, sva čulna iskustva se
spajaju, mešaju i što je više čulnih doživljaja, sadržaji slika postaju nerazumljiviji, ali snažni,
ekspresivni. Značaj boja je takođe važan za potpuni doživljaj pesme, one su jarke, drečave,
snažne. Ovakva snaga metafora i izražajnost podsećaju na ekspresionizam. Boje se vezuju i
za pojmove koji su izvan čula vida, što je opet vešto iskorišćena sinestezija da bi se stvorio
utisak mističnog, apstraktnog („žuto – plavo buđenje“).
Korišćenjem množine pojačavaju se slike i odstupa se od granica realnosti (sunca
srebrna, sedefni vali, užarena neba, džinovske zmije, Marije, Floride...) – u množini su
apstraktne imenice, vlastite.
Lirski subjekat ima ulogu vidovitog – nakon što izlazi iz sveta civilizacije on doziva vizije,
u sredini pesme lirski subjekat iznosi viđenja koja liče na vizionarska iskustva.
Prikaz prirode u pesmi nije dat objektivno, atributi uz pojmove opisuju i pokazuju
pesnikovo unutrašnje stanje, prenose se dakle na ljudska osećanja. Osim toga, ovakvim
postupkom udaljavanja od objektivne slike postiže se i otuđenje od realnog sveta. Pesnik stvara
novu prirodu, koja postaje u isto vreme i simbol njegovih osećanja (simbolizam - svet je
predstava pojedinca – objektivni svet je samo izvor analogija, simbola koji pesniku služe da
maštom stvori novi svet). Ovakav postupak sličan je ekspresionističkom – stvaranje sopstvene
vizije sveta.