2.

Jezik i komunikacija
2.1. Funkcionalizam u proučavanju jezika
Andre Martinet
- predstavio je šezdesetih godina dvadesetog stoljeća teoriju jezika koju je nazvao funkcionalnom lingvistikom
- jezik je sredstvo ili instrument čija je svrha potrebe za komunikacijom, tj. svrha je da ljudi stupe u vezu

- prvi koji je eksplicitno definirao jezik kao sredstvo komunikacije

- jezik je oslonac mislima, pomoću jezika čovjek analizira i izražava što osjeća, a jezik ima i estetsku funkciju

- on je sustav koji treba shvatiti kao posebnu organizaciju podataka iz iskustva

- naučiti drugi jezik, kaže on, znači naviknuti se drugačije analizirati ono što je predmet jezičnih komunikacija

Svaki jezik različito analizira podatke iz iskustva, odnosno kako kaže Martinet, različito artikulira.

Artikulacija se odnosi na svojstvo jezika da se raščlani i oblikuje u svojoj komunikativnoj funkciji (Ivić, 1978; 131).
Martinet kaže da se artikulacija očituje na dvjema razinama.

Prva artikulacija
- raščlamba ljudskog iskustva na moneme, niz jedinica od kojih svaka ima glasovni oblik i značenje

Monemi
- sastoje se od označenog (fr. signifie) i označitetlja (fr. signifiant)
- minimalni znakovi, nijedan od njih ne može raščlaniti na slijed znakova koji se sastoji od označitelja i
označenog

- popis monema jednog jezika otvoren je popis i teoretski je beskonačan.

- u svakoj zajednici svakog se trenutka javljaju nove potrebe, a zbog tih potreba, nastaju nove oznake.

Druga artikulacija
- raščlamba monema na foneme, glasovne jedinice jezika koje nemaju značenje

Fonemi
- najmanje jezične jedinice koje imaju razlikovnu ulogu
- ta se uloga očituje u razlikovnim obilježjima glasova, tj. zajedničkim obilježjima glasova po kojima se
između pojedinih riječi ili morfema ostvaruje opreka

- popis fonema jednog jezika zatvoren je popis

- može se razlikovati od jezika do jezika i od govomika do govornika

„Jezik je sredstvo za komunikaciju prema kojemu se, različito u svakoj zajednici, ljudsko iskustvo analizira na
moneme, jedinice koje imaju semantički sadržaj i glasovni izraz; ovaj se glasovni izraz dalje raščlanjuje na razlikovne i
uzastopne jedinice, na foneme, kojih je u svakom jeziku odreden broj i kojima se priroda i uzajamni odnosi od jezika
do jezika razlikuju" (1982; 10).

- tradicionalnu opreku jezik - govor (fr langue -- parole) izražava kao opreku izmedu koda (fr. code) i poruke (fr.
message).

- daje prednost proučavanju dijela opozicije, koji označavamo govorom jer smatra da jedino preko proučavanja
govora možemo upoznati jezik

- pri proučavanju govora treba zanemariti sve što nije lingvističko (npr. boja glasa), dakle sve što nije dio kolektivnih
navika stečenih tijekom učenja jezika
 Formiranje iskaza rezultat je izbora unutar inventara monema i fonema. Izbor jedinica provodi se na
dvije osi - sintagmatskoj i paradigmatskoj. Sintagmatski odnosi jesu odnosi medu susjednim elementima
iskaza, a paradigmatski su odnosi što ih možemo zamisliti medu jedinicama koje mogu dolaziti u istom
kontekstu i koje se, barem u tom kontekstu, mogu uzajamno isključivati.

- za lingvistiku su relevantni jedino elementi koji donose informaciju, tj. relevantni su samo elementi koji imaju
obavijesnu (informacijsku) funkciju

- drži da svako značenje treba biti obuhvaćeno oblikom glasovne poruke - svakoj razlici u značenju nužno odgovara
razlika u obliku.

- ovako definiravši jezik, upozorio je na višefunkcionalni karakter jezika

- i on je, kao i Bloomfield, dao prednost proučavanju govora te je time pridonio daljnjem usmjeravanju razvoja
lingvistike.

2.2. Proučavanje komunikacije u teoriji informacije

Strukturalna lingvistika definirala je jezik kao sustav koji se sastoji od ograničenog, a relativno malog broja
jedinica koje stupaju u medusobne kombinacije, čiji broj teži prema beskonačnom.

- u procesu komunikacije jezik se kao apstraktni sustav znakova konkretizira u govoru pomoću kojeg ljudi jedni
drugima prenose poruke i na taj način zadovoljavaju svoje potrebe
- ljudi se mogu sporazumijevati i drugim sustavima znakova, signala i simbola

- postoje mnoge znanosti i discipline koje proučavaju različite oblike komunikacije.

- neke od tih znanosti jesu semiotika, teorije informacije, kibernetika, kompjutorske znanosti, da nabrojimo samo
neke

Teorija informacije
- proučava procese odašiljanja i primanja poruka zajedno sa svim elementima koji ih uvjetuju
- znanost je nastala u sklopu kibernetike, znanosti koja se bavi zakonitostima funkcioniranja automata, tj. njihovim
kontrolnim reakcijama na odredeni poticaj

- jezik je osnovno sredstvo prenošenja obavijesti medu ljudima

- zadatak joj je odrediti sredstva pomoću kojih se ostvaruje komunikacija

Claude Shannon i Warren Weaver

- autori teorije informacije (The Mathematical Theory of Communication [1949.])
- komunikacijski proces koji počinje od izvora informacije, koji pomoću predajnika prenosi poruku nekim kanalom
koji je povezan s odredištem poruke, dakle, s prijamnikom, a oni medusobno komuniciraju pomoću koda

Informacija ili obavijest

- „neočekivana, improbabilna, statistički rjeđa organizacija materije koju prepoznajemo na osnovi nekog
prethodnog dogovora o oblicima organizacije, koda." (Škiljan, 1980; 212).

Kod
- apstraktni sustav znakova, cjelokupnost signala (uključujući i sustav njihovih odnosa) pomoću kojih se iznosi
konkretna informacija

Poruka ili vijest:

- obavijest koja se prenosi apstraktnim podskupom koda, a ne cijelim kodom

Usporedimo li termine koji se koriste u teoriji informacije s terminima koji se za iste elemente ili pojave koriste u
lingvistici, vidimo da termini „predajnik" (pošiljatelj) i „prijamnik" (primatelj) iz teorije informacija odgovaraju
lingvističkim terminima „govornik" i „slušatelj". Kod označava jezik.
 Neki lingvisti preuzimaju termin kod i na taj ga način izjednačavaju s jezikom (npr. Martinet i Jakobson), no
prevladava mišljenje da se ta dva termina ne mogu izjednačiti „jer je jezik dinamičan i kreativan, a kod je
nedinamičan" (Škiljan, 1980; 213). Potrebno je takoder naglasiti da se termin „kod" danas u sociolingvistici koristi
neutralno, za označavanje svih komunikacijskih sustava koji uključuju i jezik.

Enkodiranje
- označava pretvaranje neke ideje u sustav komunikacijskih signala
- događa se u osobi koja govori
- ide od mišljenja prema zvukovima

Dekodiranje
- označava pretvaranje komunikacijskih signala u naše saznanje o poruci
- događa se u osobi koja prima poruke
- ide od zvukova prema mišljenju

Transkodiranje
- pretvaranje jednog koda u drugi

Promjena koda (engl. code-switching)

- prelaženje sa standardnog jezika na dijalekt ili prijelaz iz jednog registra u drugi ili iz jednog jezika u drugi

Buka u kanalu
- odnosi se na smetnje različitog porijekla koje ometaju da se poruka prenese od pošiljatelja do primatelja

Redundancija
- odnosi se na karakteristiku jezika da sadrži elemente koji nisu nužni, elemente koji su predvidivi pa se time
sigurnost prenošenja i razumijevanja poruke povećava

Entropija
- količina obavijesti u jednom komunikacijskom znaku

● Redudantna obilježja
- ona obilježja koja nisu važna za utvrđivanje kontrasta (npr. aspiracija)

● Distinktivna obilježja
- ona obilježja koja su važna za utvrđivanje kontrasta (npr. zvučnost i bezvučnost)

Ako, prema jednoj od definicija, informaciju odredimo kao suženje mogućnosti (izbora) onda možemo reći da
informacija smanjuje entropiju. Entropija je veća kad je obavijest manje predvidljiva. Dakle, ako je entropija 100 %,
predvidljivost je 0% i obrnuto. Jedinica za mjerenje entropije jest jedan bit. Naziv bit skraćenica je engleskog izraza
„binary digit", a označava jednokratni izbor izmedu dviju mogućnosti. Naime, količina informacije izraču nava se na
načelu dvostrukog izbora.

Utjecaj binarističke formalizacije takoder je utjecao na lingvistiku. Jakobson ju je uzeo kao osnovu za svoju
teoriju distinktivnih obilježja. Da zaključimo, doprinos teorije informacije vidljiv je upravo na onim razinama gdje je
jezik sličan informatičkom kodu.
2.3. Komunikacija kod Jakobsona
Roman Jakobson
-uvodi pojam distinktivnog obilježja (engl. distinctive feature) koji označava prisutnost ili odsutnost nekog artikula-
cijsko-akustičnog svojstva pomoću kojega se jedan fonem razlikuje od drugoga

Fonem
- distinktivnih obilježja

Fonološki sustav
- pretpostavljeno sadrži dvanaest parova distinktivnih obilježja

Načelo binarnosti
- iskazuje se u razvrstavanju jezičnih jedinica u parove od po dva člana, izmedu kojih postoji opozicija po
prisustvu odnosno odsustvu karakterističnog obilježja (tj. jedan član ima to obilježje, a drugi ga nema)
- sadržano je u osnovi u de Saussureovim dihotomijama te poslije kod Trubeckoga
- vjeruje se da sam ljudski mozak radi na načelu dvojnih izbora

Jakobson je takoder proučavao proces pomoću kojega Ijudi komuniciraju. U svom radu Lingvistika i poetika
(1966) objašnjava dijelove komunikacijskog lanca i ulogu koju svaki od njih ima u komimikaciji.

Prema Jakobsonu svaki govorni dogadaj sačinjavaju sljedeći čimbenici: pošiljatelj (engl. addresser), poruka (engl.
message), primatelj (engl. addressee), kontekst (engl. context), kod (engl. code), kontakt (engl. contact)

Pri činu verbalnog općenja pošijatelj šalje poruku primatelju. Da bi bila djelotvorna, poruka zahtijeva kontekst na
koji se odnosi.

Kontekst mora biti uhvatljiv za primatelja, mora biti verbalan ili takav da se može verbalizirati. Poruka se prenosi
pomoću koda, koji je u cijelosti ili barem djelomice zajednički pošiljatelju ili primatelju, dakle, onome tko poruku
enkodira ili onome tko je dekodira.

Konačno, za ostvarenje govornog čina potreban je kontakt, tj. fizički kanal i psihološka veza izmedu pošiljatelja i
primatelja, koji obojici omogućuje da udu u komunikacijski odnos i u njemu ostanu.

Dakle, transmisija nekog sadržaja od pošiljatelja prema primatelju ostvaruje se pomoću poruke koja se odašilje
po nekom zajedničkom kodu koji u danom trenutku koriste oba sudionika komunikacijskog čina.

Elemente govornog lanca i njihove medusobne odnose Jakobson je shematski prikazao ovako (1966; 290):

KONTEKST
PORUKA
POŠILJATELJ------------------------------------PRIMATELJ
KONTAKT
KOD

Tako raščlanjen komunikacijski lanac poslužio je Jakobsonu za odredivanje jezičnih funkcija. On je jedan od prvih
lingvista koji je upozorio na to da komunikacija nije jedina funkcija jezika i sustavno je opisao višefunkcionalni
karakter jezika polazeći od spoznaje da poruka ne mora biti usmjerena samo na odredeni kontekst, nego da može
biti usmjerena i na druge elemente komunikacijskog lanca kao što su pošiljatelj, primatelj, kod, kontakt. Konačno,
kaže Jakobson, poruka može biti usmjerena na sebe samu.
3. Višefunkcionalni karakter jezika
- u sklopu strukturalističke lingvistike jezik se promatrao prvenstveno kao sustav pomoću kojega se Ijudi
sporazumijevaju, dok je manje bilo izraženo zanimanje za svrhu jezične upotrebe.
- neki od njih upozoravaju da jezik, osim što prenosi poruku obavlja i druge funkcije. No ta su razmišljanja uglavnom
marginalizirana, odnosno nisu se uklapala u razvoj lingvistike u tom razdoblju

- prvi radovi o višefunkcionalnosti jezika javili su se unutar antropologije, filozofije i psihologije

- funkcionalnost u jeziku posebno je važna za istraživanja govora o kojima govorimo u drugom dije lu ove knjige, pa
ovo poglavlje možemo smatrati teoretskom podlogom za sljedeća funkcionalna proučavanja razrednog govora

3.1. Govorne funkcije prema Malinowskom

Bronislaw Malinowski (The Problem of Meaning in Primitive Languages [1923.])
- engleski antropolog koji se smatra se jednim od prvih koji je istražio višefunkcionalni karakter jezika, jedan od
predstavnika etnografske ili kontekstualne lingvistike
- u radu taj profesor antropologije opisuje svoje istraživanje jezika Papuanaca u melanezijskim plemenima Istočne
Nove Gvineje

- prikupivši znatan materijal, koji je sadržavao ritualne formule, naraciju, dijelove konverzacije i izjave lokalnog
stanovništva Malinowski je želio tu jezičnu gradu prevesti na svoj materinski jezik
- naime, prevodenje nije bilo moguće, a u svladavanju prepreka od male su pomoći bile postojeće gramatike koje su
uglavnom pisale nestručne osobe

- na temelju spomenute spoznaje zaključio je da prevoditi ne treba prema načelu upotrebe jezičnog ekvivalenta, jer
ga je često nemoguće dati.
- pri prevođenju trebamo ,,pokriti" ideju ill koncepciju koja je sadržana u stranoj riječi

Analizirajući primitivne jezike, Malinowski uočava „da je jezik čvrsto usađen u kulturnoj stvarnosti, životu
plemena i običajima ljudi i da se ne da objasniti bez stalnog pozivanja na šire kontekste verbalnog iskaza" (1938;
305). Dakle, priroda jezika i njegova uporaba odražavaju specifične karakteristike odredenog društva.

Malinowski kaže: „iskaz i situacija neraskidivo su povezani jedan s drugim, za razumijevanje riječi neophodan je
opći kontekst situacije" (ibidem; 307). Iskaz, dakle, ima značenje tek u odredenom kontekstu. S tom je tvrdnjom
čvrsto povezana i njegova definicija značenja.

Malinowski kaže da se kod tih „primitivnih" naroda jezik nikada nije upotrebljavao „kao ogledalo odražene misli"
(ibidem; 312).

Značenje riječi ovisi o kontekstu. Malinowski razlikuje neposredni kontekst iskaza (engl. context of utterance) i
opći kontekst situacije (engl. context of situation). Proučavanje iskaza uvijek mora uzeti u obzir situaciju u kojoj je
iskaz nastao.

1. Pragmatična funkcija (način djelovanja, form of action)

- u ribolovu se jezik upotrebljava kao način djelovanja

2. Narativna funkcija
- odnosi se na narativni govor, u kojem značenja riječi u toj jezičnoj uporabi ovise o kontekstu situacije na koju se
odnose

3. Fatička funkcija
- u situacijama kada je uporaba riječi sama sebi svrhom i kada se jeztik koristi da bi se uspostavio medusobni
kontakt.
Jezičnu strukturu Malinowski takoder objašnjava kao rezultat jezične uporabe i kaže: „Jezik svojom strukturom
odražava stvarne kategorije izvedene iz praktičnih stavova djeteta i primitivnog ili prirodnog čovjeka prema
okolnom svijetu" (ibidem; 328). On, dakle, ne prihvaća, kako sam kaže, shvaćanje da su gramatičke kategorije
nastale iz nekog jednostavnog filozofskog sustava, da su izrasle iz kontemplacije o svijetu koji okružuje čovjeka.
Kaže: „Misao neznatno utječe na jezik, ali naprotiv jezik tj. alat kojeg misao posuduje od djelovanja znatno utječe na
misao" (ibidem; 328).

Jedan od zaključaka Malinowskog, kojeg se obično naziva jednim od predstavnika jest da je za razumijevanje
temeljnih gramatičkih kategorija, koje su opće i nalaze se u svim jezicima, potrebno uzeti u obzir Weltanschauung
(pogled na svijet) primitivnog čovjeka i jezičnu uporabu primitivnih kategorija, koje su utjecale na kasnije filozofije.

Edward Sapir
- američki antropolog i lingvist koji je zaključio da različiti jezici različito determiniraju društvene sredine u kojima se
upotrebijavaju

Benjamin Lee Worf

- iznio je takozvanu Sapir- Worfovu hipotezu (premda joj ovaj prvi i nije autor), kojom se tvrdi da jezik bitno
odreduje čovjekov svijet, pa se strukture spoznatog univerzuma razlikuju od društva do društva, jednako kao što se
medusobno razlikuju i jezici

Za razliku od strukturalista, Malinowski upozorava da se jezik ne može promatrati kao sustav sam za sebe nego da
uvelike ovisi o društvu u kojemu se koristi. Priroda nekog jezika odražava obilježja društvene zajednice u kojoj se taj
jezik rabi. A jezična uporaba ovisi o kontekstu u kojemu se iskaz oblikuje. Značenje iskaza definira se kao funkcija u
kontekstu.

▐ 3.2. Funkcije govora kod Bühlera

Karl Buhler (Sprachtheorie [1934.])
- pridonio je analizi funkcija govora s filozofskog i psihološkog gledišta
- u djelu predložio je jezični model koji je nazvao Organon-Modell, prema kojem svi govorni činovi sadrže tri
osnovne funkcije, koje odgovaraju trima vrstama odnosa:

1. prikazivanje (Darstellung) ili RAZLIKOVNO-OZNAČAJNA FUNKCIJA - ta se funkcija odnosi

na ono o čemu se govori

2. izražavanje (Ausdruck) ili SUBJEKTIVNA FUNKCIJA - odnosi se na onoga tko govori, dakle na govomika

3. obraćanje (Appel) ili MEĐUSUBJEKTNA FUNKCIJA - odnosi se na onoga tko sluša govornika, dakle, na
slušatelja.

Buhler je poslije zamijenio nazive prikazivanje, izražavanje i obraćanje izrazima simbol, simptom i signal te razlikuje
simboličku, simptomatsku i znakovnu funkciju. Autor posebno ističe da jedan izraz može istodobno vršiti više
funkcija, pri čemu će se intenzitet svake funkcije mijenjati prema različitim okolnostima jezičnih odnosa.
▐ 3.3. Funkcije jezika prema Jakobsonu
Jakobson na temelju dijelova komunikacijskog lanca (pošiljatelj ; primatelj, poruka, kontekst, kod, kontakt)
razlikuje šest funkcija jezika. Navest ćemo ih redom te objasniti onako kako to čini sam autor (ibidem; 290-295).

1. Referencijalna funkcija (engl. referential function)

2. Emotivna funkcija (engl. emotive function)

3. Konativna funkcija (engl. conative function)

4. Fatička funkcija (engl. phatic function)

5. Metajezična funkcija (engl. metalingual function)

6. Poetska funkcija (engl. poetic function)

Na temelju verbalnog opisa šest osnovnih funkcija verbalne komunikacije Jakobson je dopunio shemu temeljnih
čimbenika odgovarajućom shemom funkcija (ibidem; 295).

REFERENCIJALNA
POETSKA
EMOTIVNA ------------------------------------------ KONATIVNA
FATIČKA
METAJEZIČNA

Iz verbalnog opisa funkcija jezika razlikujemo funkcije koje nalazimo u tradicionalnom modelu jezika (npr. kod
Bühlera), a to su referencijalna, emotivna i konativna, a odgovarale su predmetu govora, pošiljatelju i primatelju.

Jakobson uvodi i funkciju koja u središtu zanimanja ima sam govorni kanal, a na koju je već upozoravao
Malinowski, i sam je nazivajući fatičkom funkcijom.

Jakobson metajezičnu funkciju razlikuje, kako sam kaže, zahvaljujući logici dok poetsku funkciju koja je usmjerena
na samu poruku, i za koju vjeruje da je nalazimo u umjetnosti, posebno razraduje.

▐ 3.4. Jezične funkcije prema Hallidayu

M.A.K. Halliday
- također se priklanja društveno usmjerenom proučavanju jezika
- u područje njegova interesa i rada ulazi i odredivanje funkcija koje jezik ima u društvu te odredivanje utjecaja tih
funkcija na strukturu jezika kao sustava

- postavlja pitanje o medusobnom odnosu funkcija jezika i samog jezika

- polazi od shvaćanja da je učenje jezika zapravo svladavanje jezičnih funkcija

Značenjski potencijal (engl. meaning potential)

- niz opcija koje su na raspolaganju i govorniku i slušatelju.
- taj termin donekle označava ono što Dell Hymes naziva „komunikativnom kompetencijom"

- analizira dječji govor jer smatra da njegov oblik neposredno odražava funkciju kojoj i služi
- ono što dijete radi s jezikom, određuje i samu njegovu strukturu
 1. Instrumentalna funkcija (engl. „I want " function).
- uporaba jezika radi zadovoljenja materijalnih potreba

2. Regulacijska funkcija (engl. „do as I tell you" function)

- podrazumijeva uporabu jezika radi kontrole ponašanja drugih osoba, tj. manipuliranje osobama i, uz njihovu pomoć
iii bez nje, predmetima iz

3. Interakcijska funkcija (engl. „me and my mummy" function).

- predstavlja upotrebu jezika u interakciji s osobama u njegovu okruženju

Osim spomenutih funkcija u djetetovu govoru, on razlikuje i osobnu, heurističnu, imaginativnu i reprezentacijsku
funkciju, koju poslije naziva informativnom jer joj je svrha razmjena informacija.

Funkcija priopćavanja sadržaja kod djece javlja se dosta kasno u odnosu na druge funkcije. Tijekom djetinjstva i
adolescencije spomenuta funkcija sve više prevladava tako da kod odraslih postaje dominantna, prvenstveno u
njihovu razmišljanju o jeziku. No, tijekom sazrijevanja, kaže Halliday, javlja se „funkcionalna redukcija" kojom se niz
funkcija koje možemo uočiti u djetetovu govoru zamjenjuje apstraktnijim, ali jednostavnijim funkcionalnim sustavom.
Javljaju se takozvane „makrofunkcije".

U govoru odraslih razlikuje tri veće funkcije: ideacijsku, interpersonalnu i tekstualnu. Halliday smatra da nam
poznavanje jezičnih funkcija može omogućiti da bolje razumijemo lingvističku strukturu, nego nam to omogućuju
psihološka ili sociološka istraživanja.

Navedimo stoga Hallidayeve definicije jezičnih funkcija koje daje u radu Language Structure and Language
Function (u J. Lyons ed. New Horizons in Linguistics str. 143)

1. Ideacijska funkcija
- jezik služi za izražavanje „sadržaja", tj. govomikova iskustva stvarnog svijeta, uključujući i unutrašnji svijet
njegove vlastite svijesti

2. Interpersonalna funkcija
- jezik služi za uspostavljanje i održavanje društvenih odnosa: za iskazivanje društvenih uloga koje obuhvaćaju
i komunikacijske uloge koje je stvorio sam jezik-na primjer uloge ispitivača i odgovaratelja, koje preuzimamo
postavljanjem pitanja i odgovaranjem na njih

3. Teksutalna funkcija
- jezik se mora opskrbiti za uspostavljanje veza izmedu sebe samog i situacije u kojoj se koristi, a govorniku
ili piscu omogućava da stvori „tekstove" ili vezane odlomke diskursa koji su situacijski relevantni, a slušatelju
ili čitatelju da razlikuje tekst od niza nasumce odabranih rečenica

Jezik, dakle, prema Hallidayu obavlja opću ideacijsku funkciju, pa ga možemo rabiti u posebne svrhe i u situacijama
koje obuhvaćaju komunikaciju iskustva. Budući da jezik obavlja opću interpersonalnu funkciju, možemo ga koristiti
za sve specifične oblike osobne i društvene interakcije. Tekstualna funkcija je zapravo preduvjet za uspješno
djelovanje ideacijske i interpersonalne funkcije.

Halliday zaključuje da unutrašnja organizacija jezika nije arbitrarna nego da utjelovljuje pozitivnu misao o
funkcijama koje je jezik razvio da bi služio čovjeku u njegovu društvenom životu.

I kod vrsta funkcija moguće je ustanoviti odredene utjecaje (npr. sličnost izmedu pragmatične funkcije kod
Malinowskog i interpersonalne funkcije kod Hallidaya). Prema Malinowskom jezik se razvija kao odgovor na potrebe
društva koje koristi taj jezik, a nešto slično govori i Halliday kada, opisujući dječji govor, kaže da dijete ima
odredene potrebe koje iskazuje glasovima. Radi se, dakle, o funkcionalnom pogledu.
▐ 3.5. Funkcije jezika kod Browna i Yulea
Gillian Brown i George Yule (Discourse Analysis [(1983.])
- ovi analitičari diskursa predlažu samo dvije glavne jezične funkcije

1. Transakcijska funkcija (engl. transactional function)

- izražava sadržaj
- ostvaruje se prenošenjem informacije od jednog sugovornika drugom
- jezik kao sredstvo za prenošenje informacija omogućio razvoj različitih kultura, običaja, zakona i sl.

(Bühler – reprezentativna, Jakobson – referencijalna, Halliday – ideacijska, Lyons – deskriptivna)

2. Interakcijska funkcija
- izražava društvene odnose i osobno stajalište
- upravo korištenje jezika radi uspostave i održavanja kontakta mnogo je češće u svakodnevnoj jezičnoj uporabi
- u svakodnevnoj konverzaciji jedan govornik često komentira nešto što je poznato i govorniku i sugovorniku

(Bühler – eskpresivna, Jakobson – emotivna, Halliday – interpersonalna, Lyons – društveno-ekspresivna)

Primarni transakcijski jezik

- jezik koji se koristi da izrazi „informacije o činjenicama ili tvrdnjama"
- usmjeren je na poruku (engl. message oriented)
- osnovni cilj govornika jest točno prenošenje informacije sugovorniku.

Autori zaključuju da se pisani jezik prvenstveno koristi za primarne transakcijske svrhe dok se govorni jezik
prvenstveno koristi za održavanje društvenih odnosa.

Brown i Yule prave, dakle, distinkciju izmedu strogo komunikacijske funkcije jezika i funkcije koja služi za
uspostavu društvenih odnosa. U svom proučavanju govornog jezika bliži su sociolingvistima, koji promatraju jezik
kao društvenu instituciju u smislu da jezik služi uspostavi društvenih odnosa.