Naslov izvornika

Peter Buwalda. BONITA AVENUE

Peter Buwalda

avenija
bonita
Preveo s nizozemskog
Radovan Lučić

HENA COM
~2~
 ˝Ja sam prirodni talent. Znam da se nije lijepo hvaliti, ali to je jednostavno tako. Džudo je
opak i hladnokrvan sport. Dovoljno sam se puta u životu dao prevariti i prilično sam naivan
čovjek, ali na strunjači sam drukčiji. Tamo sam računalni stroj.˝

Wim Ruska

˝Ja sam za vas ono što su gladijatori bili za Rimljane, kužite?˝

Sasha Gray

~3~
 Kad je Joni Sigerius jednoga nedjeljnog popodneva 1996. povela Aarona na farmu svojih
roditelja na službeno upoznavanje, njezin mu je otac tako čvrsto stisnuo ruku da ga je
zaboljelo. ˝Ti si snimio onu fotografiju˝, rekao je. Ili je to bilo pitanje?
Siem Sigerius bio je nabijen, tamnokos muškarac s ušima koje su privlačile pozornost: bile
su izgužvane, izgledale su kao da su pržene na ulju, a budući da je Aaron trenirao džudo, znao
je da su to hrvačke uši. Dobije ih se od grubog platna rukava koje neprestano struže po ušima,
od stalnog savijanja ušnih školjki između teških tjelesa i tvrde strunjače; između hrskavice i
tanke kože skupljala se krv i gnoj. Onomu tko svoje uši nije njegovao, ostala bi otvrdnula
zadebljanja i kvržice. Na Aaronovoj glavi bila su dva najnormalnija, neoštećena nježna uha;
hrvačke uši bile su rezervirane za šampione, za monomane koji su se iz večeri u večer valjali
po tatamiju. Takvo hrvačko uho morao si krvavo zaraditi, stajalo je to mnogih
godina napornoga rada. Nije bilo nikakve sumnje da se Jonin otac njima ponosio, kao dokazom
upornosti i muževnosti. Prije, kada bi Aaron na kakvom turniru stao nasuprot takve žigosane
životinje, srce bi mu se stisnulo od straha; za njega je hrvačko uho na protivniku bila loša vijest;
bio je slab u natjecanjima.
Kako bi prikrio da ga se to toliko dojmilo, rekao je: ˝Neprekidno fotografiram.˝
Sigerius je strignuo ušima. Na njegovoj ravnoj i širokoj glavi rasla je kratko podšišana
gusta, kovrćava kosa, kao od pusta. Iako je nosio odijela, samtene hlače i polo-majice Ralpha
Laurena te odijelo kakvo nose ravnatelji i uspješni poslovni ljudi, na temelju tih ušiju i bivolske
grade nikad ga se ne bi moglo povezati s nekim tko upravlja sveučilištem, a kamoli s nekim
tko slovi za najvećeg nizozemskog matematičara nakon Luitzena Brouwera. Muškarca takvoga
stasa prije bi se moglo očekivati na nekom gradilištu ili noću na autocesti u fluorescentnoj jakni
uz hrpu vrućeg asfalta. ˝Dobro ti znaš na koju fotografiju mislim˝, rekao je.
Joni, Jonina sestra Janis, njegova žena Tineke, svi u velikom salonu znali su na koju
fotografiju misli. Bila je riječ o fotografiji koja je otprilike prije godinu dana otisnuta na velikom
formatu u novinama Tubantia Universityja, malog sveučilišnog kampusa u šumama između
Hengeloa i Enschedea gdje je Sigerius bio rector magnificus. Stajao je na obali Amsterdam-
Rijnkanaala, bez ikakve odjeće osim kravate, raširenih nogu s bosim stopalima u blatnjavoj,
utabanoj travi, a ispod okruglastog pedesetgodišnjeg trbuha jasno se vidjelo spolovilo.
Fotografiju su u roku nekoliko dana objavili gotovo svi nizozemski dnevni listovi, od NRC-a do
De Telegmafa, a naposljetku se pojavila čak i u njemačkom Bildu te u nekim grčkim novinama.
˝Mogu pretpostaviti˝, priznao je Aaron pitajući se je li to Joni rekla svom ocu ili ga je
Sigerius sam prepoznao kao visokog, ćelavog fotografa tjednika Tubantia Weekly, koji je za
svih javnih događaja poput obada oblijetao oko rektora sa svojim zrcalno-refleksnim
fotoaparatom. Potonja mogućnost mu je više laskala, kao što bi svakomu na kampusu laskalo
da ga primijeti ta karizmatična ličnost koja mu je upravo gnječila ruku.

~4~
 Od svog stupanja na dužnost 1993. godine, Siem Sigerius bio je epicentar Tubanua
Universityja, užareno sunce oko kojeg je kružilo osam tisuća studenata i vrijednih akademskih
građana, zadivljenih i zahvalnih što ono grije upravo njihov kampus, a ne Parlament u kojem
je odbio položaj državnog savjetnika, ili neko od velikih američkih sveučilišta koja su se borila
za njegovu naklonost. Prvi put je Jonina oca vidio na televiziji, prije mnogo godina, dok je još
stanovao kod svojih roditelja u Venlou. U kolovozu nakon njegove mature on i njegov
brat postali su strastveni gledatelji talk showa Zomergasten, a za jedne od tih uzbudljivih,
poučnih nedjeljnih večeri, voditelj Peter van Ingen razgovarao je s matematičarom džudašem,
ili možda s džudašem matematičarom, u svakom slučaju s čovjekom koji je izmjenjivao crtice
o Wimu Ruski, živahnom džezu, Tokiju 1964. i komičaru Andréu van Duinu s dokumentarnima
o primarnim brojevima i zadnjem Fermatovom teoremu. Prisjetio se snimke gdje je
razgovorljivi prirodoslovac uspio u zakletim humanistima poput njega i njegova brata pobuditi
osjećaj da shvaćaju neke osnove kvantne mehanike. (˝Tada smo upravo bili pokopali Richarda
Feynmana˝, rekao je poslije Sigerius.) Čovjek je trljao svoje čekinjave čeljusti i pričao o
računalima, svemiru, Mauritsu Escheru, kao da je bacanje vremena pričati o bilo čemu
drugome. U emisiji je izišlo na vidjelo da se u svojoj džudo karijeri borio protiv Geesinka i
Ruske, ali gost je bio u prvom redu zato što je osvojio Fieldsovu medalju, odličje koje je Van
Ingen nazvao Nobelovom nagradom za matematiku.
Otada se Sigerius razvio u omiljenog nacionalnog znanstvenika, Rektor bi se nakon radnog
dana na kampusu redovito pojavljivao u rubrikama s novostima ili u televizijskim programima
poput Barend & Van Dorp u kojima je znanstveno komentirao aktualne događaje, zadivljujuće
inteligentno, a ujedno i narodski pristupačno, bez ijedne nerazumljive riječi.
Kao fotograf Weeklyja Aaron je glavom i bradom svjedočio Sigeriusovu dolasku u upravne
prostorije sveučilišta, a ono što je vidio objektiv njegova fotoaparata, vidio je svatko: to je
bio čovjek kojega je Tubantia doista trebala. Sigerius je već samom svojom pojavom oslobodio
njihovo zanemareno, uspavano Calimero sveučilište tventskog provincijalnog kompleksa. Već
je u svom inauguracijskom govoru obećao da će od Tubantije stvoriti najjače nizozemsko
istraživačko sveučilište, a tu je izjavu iste večeri emitirao na vijestima prvi program državne
televizije. Bio je pravi magnet za medije: čim bi se negdje spomenula riječ ˝sveučilište˝,
pojavile bi se te hrvačke uši, a njihov bi rektor u ime njihova sveučilišta izricao svoje mišljenje
o konkurentskom položaju nizozemskih istraživačkih institucija, o djevojkama i tehnici, o
budućnosti interneta, uopće nije bilo važno o čemu. S istom lakoćom dovlačio je Sigerius
vrhunske znanstvenike međunarodne reputacije. Možda je bila šteta što Fieldsova medalja
nije bila prava Nobelova nagrada; naravno da je to bila šteta, pa ipak je njegova aura
matematičke genijalnosti očaravala investitore u znanstvena istraživanja, diskalkulične
saborske zastupnike nadležne za prosvjetu, telefonske kompanije i proizvođače čipsa koji su
podizali svoje laboratorije u blizini kampusa. A možda i školarce, i oni su poznavali
Sigeriusovu čekinjavu facu s televizije, a ne smijemo zaboraviti ni zlatnu mladež, svake godine
se trebalo iznova namamiti deriščad u tventsku nedođiju; kako opčiniti djecu, kako ih začarati?
Čarobni frulaš iz Tubantije kao od majke rođen. Rekao je: ˝Sjajan uradak˝, i pustio
Aaronovu ruku'.
Fotografija je snimljena jednog nedjeljnog popodneva u Houtenu, odmah nakon
završetka tradicionalne veslačke regate Varsity u kojoj su se natjecala sva nizozemska

~5~
sveučilišta. Gospodin Blaauwbroek, glavni urednik Weeklyja, uvjerio je Aarona da se očekuje
nešto posebno: Čamac Tubantije imao
je skifista olimpijca i jednog veslača koji će se u nizozemskom osmercu natjecati u Atlanti.
No ipak je bilo neobično da jedan rector magmficus žrtvuje svoj slobodni dan da bi se u
autobusu punom pijanih studentskih aktivista odvezao na Amsterdam-Rijnkanaal. Tijekom
manje važnih utrka promatrao je Sigeriusa ispod oka, stajao je između šanka i drvenih tribina
na travi ispod nasipa okružen klikom profesionalnih studenata, svojih obožavatelja, tipovima
koji su činili sve živo da bi se dodvorili rektoru. Izgledalo je da se Sigeriusu sviđaju ti momci.
Dovukao ih je iz njihovih gradskih domova, sjatili su se na kamp usu priželjkujući studentske
poslove u referadi ili studentskoj službi, praveći se važni odlascima na Sigeriusov godišnji roštilj
u vrtu njegove farme. Aaron je osjećao zavist. Je li taj čovjek glumio ili je doista bio raspoložen?
Blaauwbroek je imao dobar nos: bilo je to povijesno popodne za Tubamiju, prvi put u
stodvanaestogodišnjoj tradiciji regate pobijedio je četverac iz Enschedea. Aaron je stajao
na vjetrovitoj tribini usred eksplozije oduševljenja, promuklih kliktaja i pucketanja plastičnih
pivskih čaša, a s obzirom na to da članovi studentskih udruga čine samo ono što je uobičajeno,
fanatična skupina mladića uz obalu munjevito je pobacala odjeću da bi goli doplivali do čamca.
Upravo u tom trenutku Aaron je ugledao rektora, a on je činio nešto Što nije bilo nimalo
uobičajeno. Sigerius je naglom kretnjom bacio svoju dopola punu pivsku čašu u travu i prešao
preko blatnjave lokve do obale; Aaron se u međuvremenu već spustio s tribine i okrećući
prsten objektiva svoga fotoaparata pratio rektora koji se sa smiješkom na licu razodijevao;
skinuo je sve sa sebe, košulju, čarape, gaće - sve osim kravate, te veslačke kravate, jer naravno
da jc imao kravatu studentske udruge, bio je počasni član svakoga kluba s dozvolom za točenje
alkohola - i trenutak prije nego što će potrčati prema kanalu da zajedno sa studentima skoči u
vodu, Aaron poviče njegovo ime, ˝Sigerius!˝ i uslika ga u cijeloj visini s otprilike četiri
metra udaljenosti.
Jonin je otac imao pravo, bio je to sjajan uradak, fantastična fotografija u svakom pogledu.
Uhvaćen je pokret, čovjek u kadru stajao je na prstima, mahao rukama, a premda mu se
torzo već okretao prema blještavoj traci vode u pozadini, s povikom na usnama i plamenom u
očima gledao je u leću fotoaparata. Poslijepodnevno sunce obasjavalo je golo cijelo poput
reflektora, kompozicija kao da je bila pomno isplanirana: Sigeriusova ispružena lijeva ruka
pokazivala je u smjeru čamca na vodi u daljini, kao na stiliziranoj sportskoj fotografiji, osjerilc
su se vibracije grčke olimpijade - no ˝to su fotografska laprdanja, bilo je potpuno jasno zašto
su novine toliko željele objaviti tu fotografiju. Već se u Houtenu pola sata svađao s djevojkom
za odnose s javnošću Tubantia Universityja, fotografiju je svakako morala odobriti
Obavještajna služba, što se, naravno, nije dogodilo. Naprotiv, sljedećeg je jutra u redakciji
dočekan kao da je Robert Capa. ˝Naravno da ću objaviti tu fotografiju˝, povika Blaauwbroek,
˝u oklopnom vozilu poslat ću je u tiskaru, a ako treba leći ću uz nju na novinsku traku.˝
Otada se slika golog rektora pojavljivala posvuda, povećana iznad šanka u kantini
veslačkoga kluba, na majicama jedne gradske studentske organizacije, na plakatu za veliku
ljetnu zabavu na kampusu. Aaron ju je viđao na zahodskim vratima u studentskim domovima.
A bilo to slučajno ili ne, Sigerius je sve češće bio predmetom maštovitih špekulacija, u
kružocima na Oude Marktu ili na tulumima u stanovima na kampusu. Rector magnifieus
navodno je zajedno s Ruskom putovao preko Sovjetskog Saveza i Kine u Japan i usput
demolirao ruske zalogajnice; nakon svoga golemog matematičkog uspjeha završio je

~6~
na elektrošokovima u nekoj američkoj ludnici; pojavila su se djeca iz prethodnog braka koja su
rođena da završe na vješalima.
Svatko je mogao jasno vidjeti da se ono što su Sigeriusove uši već dale naslutiti nastavljalo
ispod urednih dvodijelnih odijela, uglavnom dosadno tamnoplavih, katkad svjetlosivih ili
na pruge, još intenzivnije, to tako neprilično razgolićeno tijelo izgledalo je šokantno žilavo i
napeto, čvrsto, neuništivo, fit, što bi se reklo u sportskom žargonu. O tom se tijelu htjelo-ne
htjelo moralo imati nekakav sud, jednako kao i o jasno vidljivoj tetovaži na lijevoj strani grudi:
na Sigeriusovu srcu ponosno su se isticala dva japanska znaka iscrtana jeftinom,
mornarskom tintom - ˝džudo˝, Aaron je to znao. Taj žig djelovao je nekako potresno, jer ne
samo da su 1995. godine tetovaže bile prilično rijetke, one su se tada smatrale i prostačkima.
No ujedno su savršeno pristajalo uz Sigeriusovu tjelesnost, dok za vrijeme sastanaka
Radničkog vijeća poput mužjaka gorile održava ravnotežu na stražnjim nogama stolca sve dok
se ne uhvati za rub stola da ne padne, ili dok u stankama za kavu razgibava ramena poput
kakvog cirkusanta na trapezu, gledajući okolo kao da prije nastavka razgovora želi premlatiti
svog sugovornika - bile su to tamne ključanice kroz koje je kampus dobivao tračke bivšeg
Sigeriusa, grubijana, ljudeskare koja je svoju mladalačku karijeru započela s dvije europske
medalje u džudu, naprasnika za koga su Olimpijske igre u Münchcnu trebale postati vrhunac u
životu.
U intervjuima su doznali da je njihov rektor, isto kao i Ruska, 1972. bio kandidat za
medalju, ali ga je u tome nepuni mjesec prije natjecanja spriječila zla kob: Sigcrius je u
Utrcchtu prelazio ulicu Biltstraat da bi kupio štrudlu sa sirom i već su mu nepca naslućivala
sladak okus punjenja, kad ga je udario skuter prešavši mu željeznim rubom preko potkoljenice:
krc!, kraj karijere u vrhunskome sportu. Novinari, studenti i znanstvenici objeručke su
prihvatili teoriju po kojoj ne bi bilo ništa od doista Čudesnog Sigeriusova uspjeha da nije bilo
te nekušane štrudle sa sirom. ˝Čudo iz Amonius Mattaeuslaana˝, nazivao je to sâm Sigerius,
prema imenu utreške ulice gdje je u malom potkrovlju osam mjeseci ležao s gipsom do
prepona. Te mračne zime nakon Olimpijskih igara 1972, Jonin je otac, oslabljen i slomljen, iz
kutije s časopisima Panorama i Libelle izvukao knjižicu zadataka Nizozemske matematičke
olimpijade koja je tamo nekako zalutala, prepunu nevjerojatno složenih problema za
nevjerojatno talentirane gimnazijalce i iz čiste dosade počeo olovkom na rubovima stranica
rješavati zadatke. Sljedećeg je jutra bio gotov.
Moglo se samo nagađati što se tijekom toga dana zapravo dogodilo, koja su se sve
vratašca otvorila u mozgu tog traumatiziranog sportaša, ali činjenica je da je u roku od tri
godine diplomirao summa cum laude na utreškom matematičkom fakultetu, doktorirao s
provokativno fenomenalnom disertacijom i početkom se osamdesetih s obitelji preselio u
Kaliforniju, u Berkeley. A tamo je k tome postigao i olimpijski uspjeh. Taj Ramanujan iz
utreškog Tuinwijka izvršio je otkriča u teoriji čvorova, matematičkoj grani koja istražuje na
koliko se načina konopac može svezati u čvor - kraće i jednostavnije njegovu se matematiku
ne može sažeti - za koja je 1986. na četverogodišnjem kongresu Međunarodnog matematičkog
saveza dobio Fieldsovu medalju.

Sve je to prošlo Aaronu kroz glavu kad je prepoznao ženu koja mu je sjedila sučelice.
Unatoč njezinoj metamorfozi, odmah je znao o kome je riječ. Na sjedalu ukoso nasuprot
~7~
njega, pokraj djevojke u zagasito crvenom kompletiću nekog modnog brenda, sjedila je Jonina
majka. Bijelo, jezivo svjetlo zaslijepilo ga je poput stroboskopa.
Bio se trgnuo iz đrijemeža bez snova, a iako je još sjedio u istom brzom vlaku za Bruxelles
- Liege su u međuvremenu
ostavili za sobom - njegova se situacija u tih pola sata što je drijemao drastično
promijenila. Vagon je sad bio dupkom pun, nedjeljno večernje svjetlo što je padalo kroz
prozore kupea kao da je bilo optočeno olovom, pravo belgijsko svjetlo isprekidano i zamućeno
valovitim krajolikom. Tineke Sigerius, shvatio je u istom trenutku kad ju je ugledao, glave
postrance naslonjene na prozor kupea odsutno je zurila u valonske brežuljke i seoceta
s crkvicama koje nestaju u prolazu. Prvo na što je pomislio bilo je kako pobjeći, kako se izgubiti,
ali hodnik je bio pun putnika - bilo je praktički nemoguće ustati i probiti se na drugi kraj vlaka.
Tijelo mu je reagiralo kao da u paničnom strahu trči uzbrdo. Minute su prolazile, a on je sjedio
znojeći se, zadihan, pokušavajući se smiriti i očekujući konfrontaciju.
Ništa se nije dogodilo. Kad bi neki trzaj ili neočekivani zvuk Tineke Sigerius odvratio od
zurenja kroz prozor, osjetio bi kako njen pogled klizi preko njegova uzrujana tijela. Pravila se
da ga ne poznaje. I ona je bila u zamci, sinulo nm je, ni njoj ovo nije bilo po volji. Posve je
slučajno sjela sučelice njemu, sretna što je uopće našla mjesto u prepunom vlaku u nedjelju
navečer, vidjela ga je tek nakon što se smjestila u kutu. Zacijelo je s olakšanjem primijetila da
spava, bila je to sreća u nesreći pa se mogla sabrati i odlučiti kako će se ponašati. Ušla je u
Liegeu, to mu je bilo još čudnije nego što se vozila u Bruxelles. Sto je Tineke Sigerius tražila u
Liegeu? Osam godina nije ju ni vidio ni čuo, u međuvremenu se svašta moglo promijeniti u
njezinu životu. Možda su se odselili iz Enschedea, možda je Sigerius postao europski povjerenik
pa sad žive u Belgiji? Slučajnost mu se učinila pretjerana i nepravedna. Možda su se rastali pa
sad ona tamo živi sama? Sigurno je imala nekog drugog zeta, bogatog i uspješnog. Obuzet
samosažaljenjem, zamišljao je kako Tineke ne putuje u Bruxelles, nego u Pariz, u grad svoje
unučadi, gdje Joni već godinama živi i radi (njezina američka pustolovina
mogla je, mislio je, potrajati najviše nekoliko godina) i brine o obitelji zajedno s kakvim
biznismenom, muškarcem široka lica, crne, unazad začešljane kose s dugmadi za manšete
od čiste platine, vidio ga je kako otvara njihova lakirana ulazna vrata šireći ruke da zagrli svoju
punicu na granitnim prilaznim stepenicama.
A da se nije zabunio? Pogledao je prema prozoru ponadavši se da se savjest grubo našalila
s njime. Ne, tamo je doista sjedila Jonina majka. Kako je samo smršavjela, kao da se smanjila
za pola; njene neopisivo uske bokove prekrivale su smeđe hlače s elegantnom prugom, nosila
je kaputić sužen u struku ispod kojeg se vidjela bluza kreni boje, na nogama je imala čizme
s tankim, finim potpeticama koje bi pod nekadašnjom Tineke Sigerius odmah probušile šasiju
vagona. Iako već sijeda, njezina poluduga kosa djelovala je ljupko, onako pomno namještena
na smežuranoj glavi koja je zračila nečime što bi mnogi nazvali energičnim, samosvojnim, pa
vjerojatno čak i simpatičnim, ali njemu je to bilo sumnjivo otkako ju je upoznao: pitao se je
li bila zla ili samo netrpeljiva. No sad je istina izišla na vidjelo: zajedno s masnoćom, istopio se
i posljednji ostatak blagosti, i to, izgleda, zauvijek. Premda je postala ženstvenija,
cjelokupni dojam pokvaren je viškom opuštene kože oko obraza i brade i mlohavim, ružičasto
obojenim kapcima što su razočarano visjeli preko njenih trepavica. Izgledala je podmuklo.
Sigeriusima nikako nije mjesto u belgijskim vlakovima, njima je mjesto u provinciji
Twente, gdje ih je ostavio prije osam godina. Upravo zbog ovakvih susreta otišao je odande.
~8~
Nije samo bolja hrana bila razlog zašto se preselio u Linkebeek, zaselak niti pet kilometara
južno od Bruxellesa, u kojem je, mislio je do prije nekoliko minuta, mogao nezapaženo
započeti nov život baš kao u Asunciónu ili u Montevideu. Tamo se osjećao sigurno i spokojno,
Linkebeek je bilo selo s više stabala nego stanovnika, sve neprimjerno što su ljudske ruke
napravile skrivalo se iza drveća što je neprestano šuštalo i pucketalo.
Kradom je pogledom prešao na Tinekine ruke. Držala ih je u krilu, neobično sitne i košćate,
izrazito člankovite. Koliko li su stolova, koliko stolaca, koliko ormara te ruke dosad napravile?
Jonina je majka tada proizvodila namještaj u radionici iza larme, dizajnirani interijer koji je za
mnogo novca stizao u vile, urede i palače uz gradske kanale po cijeloj Nizozemskoj. Sada je
jednom rukom stiskala jednoga za drugim prste druge ruke i lagano ih potezala - ogorčeno,
kako je pretpostavljao.
On i ta žena nikada se nisu simpatizirali. Sjetio se kad su on i Joni noćili na farmi i on je,
kao obično, satima ležao budan čeznući za Sigeriusovim podrumom, da bi konačno ustao iz
uskoga kreveta i odšuljao se širokim stubištem kroz hladno predsoblje u dnevni boravak. U
kuhinji se rutinirano spustio niz škripave stepenice i iz police od lijevanog željeza
pokupio jednu od boca koje je Sigerius osobno flaširao, čvrsto odlučivši da će je otvoriti na
sudoperu i velikim gutljajima ispiti koliko god bude mogao - nadajući se da će mu to pomoći
da se obeznani. No kad se vratio uz stepenice, čuo je korake u dnevnom boravku pa se prikrio
u podrumskom otvoru. Netko je ušao u kuhinju, čuo je kako se ormarići otvaraju i zatvaraju.
Na prstima je provirio preko ruba, a ono što je vidio bilo je zaprepašćujuće neugodno: ugledao
je odvratna leda, komad stijene kakav se može vidjeti u filmovima o prirodi Južne Afrike ili o
prerijama Arizone, samo što je taj masiv bio od mesa. Bila je to Tineke. Nabrojao je šest
duboko izboranih masnih pojaseva između njezinih pazuha i stražnjice na kojoj je na polovici
visjela narančasta krpa koju ni uz najbolju volju na svijetu ne bi mogao nazvati gaćicama.
Jonina majka otvorila je neku kartonsku kutiju i usula njen sadržaj u širom otvorena usta;
polovica se prosula sa strane,
čokoladne mrvice pljuštale su po pločicama. Ispraznila je cijelu kutiju, istisnula je, a onda
ju je pažljivo izravnala, preklopila i gurnula duboko u kantu za smeće. Preplašio se mesnatog
udarca koji je uslijedio kad se bacila na koljena. Prosute čokoladne mrvice lijepila je na našli
njene prste i dlanove. U međuvremenu je zaboravio ponovno se sakriti i dok je oblizivala svoje
ruke odjednom je okrenula glavu i ugledala ga. ˝Bok˝, rekao je kad se oporavila od prvog šoka.
˝Bio sam žedan.˝ Ništa nije odgovorila - a mogla je bar reći ˝bila sam gladna˝ - samo je ustala
i bez riječi bučno izjurila iz kuhinje, a tek nakon što je u hodniku čuo kako se zatvaraju vrata
njene spavaće sobe, i on se vratio u krevet.
A sad? Što bi sada mogli reći jedno drugome? Za nekakvu scenu, smatrao je, bila je
prevelika gužva u vlaku, zato je zamišljao kako bi se mogla odviti suzdržana inačica. Što
ima nova kod tebe, Aarone? Bože, to mu se ni najmanje nije slušalo. Radije će nastaviti
putovanje na krovu Intercityja nego da iskreno odgovori na to pitanje. Vikend je proveo kod
roditelja u Venlou, bila je to mjesečna terapija koju je obavljao prema liječničkoj preporuci,
kao što je i sve ostalo činio po liječničkoj preporuci. Užasavalo ga je da mora priznati kako je
bolestan, mrzio je to što je ovisan o neurolepticima i antidepresivima. Kako nekome reći da si
luđak s dijagnozom? Kako će reći toj ženi da je umno poremećen? Tineke, ja sam zapravo
hodajuća liječnička preporuka.

~9~
 Nakon kraha u Enschedeu kraće je vrijeme fotografirao za briselske renomirane novine,
ali nakon što je u zimi 2002. njegova druga teška psihoza zamalo završila s fatalnim
posljedicama, zajedno sa svojim liječnicima odlučio je da s tim mora biti zauvijek svršeno.
Otada je u kombiju preuređenom u fotostudio obilazio osnovne škole u Bruxellesu, Beerselu,
Ukkelu i Waterloou i izrađivao razredne i individualne fotografije
školske djece. Svaku grupnu fotografiju položio bi na svjetleću ploču i prema njoj nacrtao
obrojčene siluete. Na web-stranici za narudžbe, koju je brižno održavao, očevi i majke i
djedovi i bake mogli su označiti razne formate, okvire i natpise. Preostalo vrijeme, sate, dane,
tjedne, mjesece za kojih su se njegovi vršnjaci razmnožili, stekli pozicije, možda čak i osvojili
vrhunce karijera, provodio je u dokolici; dok su drugi radili, on se poput kakva penzionera
penjao zaraslim stepenicama na seoski trg, kupovao novine u maloj knjižari prikladnog imena
Once Upon A Time, podizao svoje lijekove u ljekarni nasuprot prastaroj platani. Katkad bi
pojeo sendvič s mesom i umakom od kikirikija u kafiću na trgu, a onda bi se uz pomoć
zamišljene hodalice dovukao natrag na vrh brijega gdje bi se prepuštao svom prostranom
domu, oslobođenom hipoteke.
Prema mišljenju njegovih liječnika, bio je pacijent koji ˝prepoznaje i priznaje˝ svoje stanje,
što je značilo da tablete uzima vlastitom voljom te da je sposoban brinuti se o sebi. Ali time je
bilo sve rečeno. Patio je od životarenja bez ikakvih težnji. Životni poticaj postao mu je
izbjegavanje: izbjegavanje uzbuđenja, izbjegavanje iznenađenja, izbjegavanje samih
životnih poticaja.
Gledao je u svoja koljena. Kako bi bilo da sada, u prepunom kupeu, otvori dušu i svima
otkrije svoju bijedu? Da opširno, usredotočeno, bez ikakvih prikrivanja, održi monolog o
strahovima za vrijeme psihoze? Da održi predavanje, ispriča kratku priču, spjeva epsku pjesmu
o nesagledivim, iracionalnim, iskonskim strahovima koje je iskusio. Putnici su se stiskali držeći
se za ručke Što su visjeie s krova vagona, nitko ne bi mogao pobjeći. Kad bi se potrudio, kad bi
došao do riječi, možda bi strahovi koje opisuje prešli na slušatelje, isprva na Tineke i djevojku
u preuskom kompletiću, a onda na svakoga u kupeima i hodniku. I svi bi se nasmrt prepali.
Njegovi strahovi postali bi svačiji strahovi. Neopisiva panika, kao da mu je eksplodiralo u
mozgu.

Sa Sigeriusom se izvrsno slagao. U zimi 1995. Aaron se spetljao s inteligentnom,

svojeglavom, prekrasnom djevojkom po imenu Joni, a ispostavilo se da je ta Joni čistokrvni
Sigerius. Dva mjeseca kasnije na vlastito čuđenje našao se kod tog čovjeka i njegove obitelji na
čaju. Dogodilo se nešto potpuno nevjerojatno: čovjek kojemu se umiljavao cijeli kampus, u
kojega je kao maturant u Venlou beskonačno buljio pred ekranom, pružio mu je svoju
žuljevitu, džudašku ruku. A on ju je prihvatio, oduševljeno, ali i iznenađeno. Postali su prijatelji,
a on se nije previše pitao kako je do toga došlo.
S Joni je svakog mjeseca jedne subote odlazio večerati na farmu na rubu kampusa, u bijelo
oličenu, potpuno preuređenu kuću koja je bila toliko zamamna da su prolaznici nagonski kroz
otvor za poštu na tamnozelenim ulaznim vratima ubacivali poruke sadržaja ˝ako se odlučite
preseliti...˝ Iako je zadirkivao Joni zbog njezine povezanosti s roditeljima (˝Ne moraš odmah
zvati taticu˝, rekao joj je kad su u njenom iznenadna mračnom i muklom studentskom stanu

~ 10 ~
u De Heurneu trebali popraviti kratki spoj), s veseljem je odlazio u te subotnje posjete. Kad su
biciklima odlazili na farmu, centar Enschedea pod njihovim bi se kotačima pretvarao u šume
kod Drienerloa koje bi se pak neprimjetno spojile s kampusom, što je tijekom četiri godine
predstavljalo dekor njihove veze. Tih subota Tubantia kao da je bila u visokoj trudnoći. Zujave
livade djelovale su zelentje nego preko tjedna, šumske staze uspinjale su se i spuštale, vozili
su se biciklima kroz brežuljkast predio u mirisu peluda gdje je izgledalo tako logično da su
jezerca tamo gdje jesu. Svjetlucava voda skupila se na najnižim mjestima, baš kao što su
stotine profesora i tisuće studenata hrlile ovamo da bi
upravo ovdje briljirali. Moglo se čuti kako im mozgovi potiho pucketaju, polja, drveće i
nasadi kao da su bili statički nabijeni milijardama bitova i bajtova koji su pod njihovim nogama
jurili internetskim kablovima kampusa. Kad bi se kasno navečer vraćali kući, vladala je
prethistorijska tama i niski brežuljci postali bi blage udoline, a livade i šume pretvarale bi se u
brloge uspavanih fakultetskih zgrada. Primijenjena matematika ležala je poput brontosaura u
svom jezeru, Tyrannosaurus rex Tehničke fizike pružao se preko najviših krošnji, glava mu je
spavala među šiijatim zvijezdama.
Katkad bi i prespavali na farmi pa bi ujutro jeli tople kroasane s džemom i iz velikih čaša
pili sok od naranči koje bi Sigerius iscijedio nakon što je četrdeset puta prsno preplivao bazen
na kampusu, dok je u pozadini svirao Bili Evans Trio, The Modem Jazz Quartet, Dave Brubeck,
lagani nedjeljni džez koji je, po njegovim riječima, bio melem za njihovu jutarnju mrzovolju.
˝Stišaj malo taj melem˝, žalila se Joni, no Sigerius ju je ignorirao. Podigao bi kažiprst, zažmirio
na jedno oko i punim ustima povikao: ˝Slušaj!˝ Žena i dvije kćeri tada bi zašutjele i pristojno
prestale žvakati da bi se radi mira u kući koncentrirale na nešto što ih uopće nije zanimalo, a
tek nakon desetak sekundi ta bi se situacija prekinula kad bi Sigerius rekao nešto poput: ˝Kako
Scott LaFaro fenomenalno svira oko Evansa. Čujete? Okolo naokolo. Evo, sad, slušaj ovo, ovaj
vijugavi bas, to je to.
˝Tata, ja mrzim džez˝, rekla bi tada Janis, ili Joni, ili obadvije.
˝Ovo! Nevjerojatno. Istovremeno i pozadina i prvi plan, funkcionalno i virtuozno. To ne
mogu stišati. Ne smijem!˝
Tada bi Aaron bio taj - i to je činilo temelj njihova odnosa, gola činjenica da je on bio
mladić, a ne djevojka, iako je bilo bezbroj mladića kojima je džez itekako išao na živce,
kojima džez nije značio apsolutno ništa - koji bi primijetio kako je strašno što je Scott LaFaro
nastradao u prometnoj nesreći i što Bili Evans nakon tog dramatičnoga gubitka 1961. godine
nikada više nije uspio pronaći basista takvih kvaliteta, premda je Chuck Israels, naravno, bio
vrlo blizu, pogotovo na albumu How My Heart Sings! I jo[ prije nego što bi završio svoju
napomenu, raspjevalo bi se jedno drugo srce, naime srce njegova tasta koji je ljude dijelio u
ljubitelje džeza i u neznalice, i koji je već više puta znao reći, čak i u društvu, kako još nikad
nije sreo nekog mlađeg od sebe s tolikom znanjem o džezu, a to je doživljavao kao glađenje
peruškom po svojoj stražnjici, što ne samo da je rado prihvaćao, nego je to katkad, kad nitko
ne bi gledao, čak i sam tražio.
Te subotnje večeri obično bi počinjale na verandi, rada potpuno novoj, koja je od
prošlogodišnjeg preuređenja bila spojena s modernom otvorenom kuhinjom s otokom gdje je
Tineke spravljala jednostavna, ali ukusna jela, nakon kojih bi se, oraspoloženi ili pak zadubljeni
u raspravu, povlačili u prijašnji salon za gospodu dok bi Tineke za njima donosila poslužavnik
s namazanim slatkim kruhom i šalicama za kavu koje samo što ne bi popadale; Joni bi otvorila
~ 11 ~
vrata ormarića iza kojih se krto takozvani bezvezni televizor, a Sigerius prema dogovoru
sat vremena ne bi odgovarao na telefonske pozive. Kada bi Janis (najčešće odmah nakon
Fraisera čiji bi svršetak gledala s već navučenim kaputom) otišla s društvom u kafiće na Grote
Pleinu, a Tineke i Joni oko deset odlučile pogledati večernji film na televiziji, Sigerius bi ga
pitao: ˝Malo glazbe?˝ na što on nikada ne bi rekao ˝ne˝ pa bi, poput dvojice studenata, s
bocom viskija nestali u ˝sobi za glazbu˝, prostoriji u prizemlju u kojoj su se nalazila dva
tamnocrvena Chesterfield naslonjača, papreno skupo NAD-pojačalo i čitač CD-a, Thorensov
gramofon, a na zidu dva B&W zvučnika ljudske visine i komadi izolacijske spužve marke NASA
koju je Sigerius nekako nabavio na Tehničkoj fizici, te bi tamo između uramljenih fotografija
Buda Powela, Theloniousa Monka i Billa Evansa slušali demokratski odabrane ploče s
uzajamnim pravom veta, originalne američke longplejke koje je Sigerius držao u uskim i
visokim ormarima od parene bukovine, u dizajnu i izradi vlastite žene.
Dječačka zabava, isto kao i njihov džudo. U predsoblju je visjela povećana fotografija na
kojoj se vidjelo kako petorica muškaraca krupnih, ogoljelih torza vuku na brijeg neki
balvan, Geesink, Ruska, Gouweleeuw, Snijders, rekao mu je Sigerius, a drugi slijeva, onaj s
napetim prsnim mišićima i kratko podšišanim tamnim kovrčama iznad plosnatog lica, bio je on
glavom i bradom. Državna džudo reprezentacija trenira za svjetsko prvenstvo, šezdeset i pete
ili šezdeset i šeste, Geesink, izbornik i natjecatelj, poslao je svoje odabranike u šumu kod
Marseilla; Sigerius je pričao da je bio pravi sadist, ali kad je trebalo vući balvane uzbrdo, uvijek
je bio na čelu. Na vrhu, kad bi svi već ležati bez daba, uhvatio bi balvan pri kraju i tresnuo ga
desetak puta o zemlju, svukao odjeću sa svoga tijela s kojeg se dizala para i skočio u obližnji
potok. ˝Kad bismo mu poslije pružili bocu vode, odbio bi je rekavši da je to šteta za žeđ˝, pričao
je Sigerius koji je prilično brzo doznao da je Aaron do svoje devetnaeste trenirao džudo, a kad
je shvatio da ima čak crni pojas, potaknuo ga je da opet počne trenirati, isprva kao član
grupe seniora koje je četvrtkom navečer trenirao u sportskom centru kampusa, a kad je nakon
pola godine Aaron opet, kako se to kaže, ˝postao onaj stari˝, Sigerius ga je pitao ne bi li se
prijavili za zajedničko polaganje za dan-pojaseve.
Džudo je neobično intiman sport. Barem dvije godine zaredom on i Sigerius nekoliko su
puta tjedno ležali u zagrljaju na strunjači; za svih tih intenzivnih, koncentriranih sati kad
su gimnastičku dvoranu imali samo za sebe, jedva da su prozborili koju riječ. Dali su si godinu
dana za rad na bacanjima i borbi na podu, Sigerius je vježbao za četvrti dan, a on za drugi.
Svaki trening završili bi ekstremno fanatičnim borbama kojih se čak i danas često prisjećao. A
poslije treninga uvukao bi se u krevet kod Joni, Sigeriusove miljenice odgojene s najvećom
mogućom pažnjom, katkad i u sobi za goste na farmi, i tada bi primijetio da Joni pomalo miriše
kao njen otac, možda zbog deterdženta koji je Tineke kupovala, nije bio siguran. I dok je lučio
feromone - bio je vjesnik tjelesnih mirisa, bumbar što se kreće između dvaju tijela istog brenda
- osjećao je da se njegovo neobično veselje za vrijeme oprezne Ševe udvostručuje; uz
suspregnute uzdahe u Sigeriusovu krevetu za goste, svoju je ruku gdjekad čvrsto pritiskao na
Jonina topla usta da se njegov nevjerojatni prijatelj s kata ispod ne bi probudio.

Kotrljali su se kroz Leuven. Tineke je žmirila, pravila se da spava tako da ne bi morali

postojati jedno za drugo. Zadivljavala ga je njezina hladnokrvnost. Od studenoga 2000. godine
u kojoj se sve razletjelo u paramparčad, nije vidio nikoga od Sigeriusovih. No ipak su

~ 12 ~
tvrdokorno vladali njegovom podsvijesti, još je svakih toliko mislio na Enschede i to su
uglavnom bile noćne more.
Počelo se mračiti, svjetlo je sad bilo ljubičasto, uz rubove razderanih oblaka srebrnasto, u
odrazu prozora vidio je svoju ćelavu glavu. Osjećao je kako postaje mirniji i potišteniji. Uz kanal
se stvorio neki zaselak, tanak se mjesec zagonetno rano pojavio na nebu. Poslije će se kroz
pljesnivu tamu Linkebeeka probijati do svog praznog stana. Pustoš koja ga tamo čeka, visoke,
hladne sobe za kojima je čeznuo još u Venlou. Zahvaljivao je sudbini da ga ignorira Tineke, a
ne Sigerius.
Ne bi se moglo reći da je ikada bio posve opušten. Uz Sigeriusa se mogao zagledati u
prazno, doslovno, u značenju dramatične ukočenosti: tada bi mu se čeljusti zgrčile i proizvele
jedva savladivu fizičku napetost koja se preko vratnih kralješaka i ramena širila po cijelom
tijelu, Satima bi se poput vlastita kipa borio protiv potpune paralize, u međuvremenu očajnički
pričajući, moleći se da mu glas izdrži. Da ga je u takvom trenutku Sigerius pogurnuo, razbio bi
se u komadiće poput kineske vaze.
Činilo mu se da je njihovo prijateljstvo obavijeno čarolijom - prije nego što je došao na
kampus studirati fotografiju, pokušao je sa studijem nizozemskog jezika u Utrechtu, ali
bezizgledno; vlastiti ga je studentski grad odbacio, a ovdje je samo tako prodro do najskrovitije
sobe u srcu akademskog svijeta - doduše također i lažima. Predstavljao se boljim nego što je
uistinu bio. Počelo je već s tim džezom. Jedne nedjelje na farmi, nedugo nakon upoznavanja,
srkali su vruću kavu iz šalica s malim ušakama. Sigerius je odsutno, misleći na druge stvari,
ustao, krenuo prema ultramodernom metalnom ormaru u kojem se nalazio gramofon i na
njega stavio ploču. Džez. Prije nego što je opet sjeo pokraj žene na dugačku, zagasito
ružičastu sofu, Aaron je prepoznao stvar. Za svaki slučaj još je malo pričekao, ali imao je pravo:
temu, zaokruženu, pomalo zavodljivu klavirsku melodiju svirao je Sonny Clark, a ploča se zvala
Cool Struttin'. Pred očima mu se stvorio klasičn i Blue Note omot s dvije ženske noge koje
hodaju po njujorškom (mislio je) pločniku. Rekao je, !stežući se nad Joni i Tineke: ˝Dobra ploča.
Cool Struttin'˝
Sigerius, s jutarnjom bradom kakvu bi Aaron trebao puštati tjedan dana, raširio je svoje
smeđe oči. ˝Cool Struttin' fenomenalna ploča˝, rekao je oštrije, više, glasom kao da
ugađa glasovir. ˝Znači, poznato ti je. Cool Struttin' je daleko najbolja ploča Clarka Terrryja.˝
Clark Terry? Sigerius se zabunio, odmah je Aaronu bilo jasno, pobrkao je Sonny ja Clarka
i Clarka Terryja, smiješna pogreška, ali odlučio je da ga ne dovodi u neugodnu situaciju. Ne bi
bilo taktično poput kakve svadljive cjepidlake držati ovdje lekciju svom friškom tastu, ali bio je
preponosan da bi prešao preko toga. ˝Slažem se˝, rekao je, ˝to je Sonny Clarkov najbolji bend,
s napokon malo pristojnijim Philly Joe Jonesom na bubnjevima. Bar taj jedan put nije razbijao
činele.˝
Oči su mu bile kao tanjurići za kavu, zakratko, a onda su se naglo stisnule: ˝Terry. Ovo je
Clark Terry.˝
˝Ovo na klaviru je Sonny Clark˝, reče Aaron odlučnije nego što je bilo potrebno. ˝Terry je
trubač.˝
˝Jesi li siguran?˝ upita Joni.
Sigerius je naglo ustao, prošao pokraj žene i dok su mu koraci odjekivali na pločicama
otišao do neobičnog metalnog ormara koji je, kako je kasnije doznao, napravila Tineke. Izvukao

~ 13 ~
je omot, kratko pogledao prednju i stražnju stranu, naslonio omot uz gramofon i zatvorio
ormar. Izazovno polako odšetao je do sofe i sjeo.
˝Imaš pravo. Naravno da imaš pravo. Terryja sam još vidio svojim očima, u Kurkhausu. A
poslije još jednom u Bostonu. Cure, ubuduće moram paziti što govorim.˝
A upravo je to Aaron činio sljedećih četvrt sata: Sigerius nije primijetio da uopće ne zna
mnogo o džezu, da je ta ploča Sonnyja Clarka bila čista slučajnost. Znao je za Cool Struttin' zbog
tog para nogu, tu je ploču jednom kupio na uličnoj prodaji samo zbog omota koji je onda
nekoliko godina zalijepljen selotejpom preko uglova visio na vratima njegova ormara, a
sama ploča skupljala je prašinu na gramofonu. Sviđao mu se džez, ali, iskreno rečeno, najviše
je volio blues i rock-'n'-roll.
No iskrenost mu nije bila jača strana. Sada kad ga je Sigerius proglasio znalcem za džez,
osobom s neiscrpnim enciklopedijskim znanjem u još k tomu njegovu vlastitu području, čak
i duhovnim srodnikom, bacio se kao lud na posao. Istoga tjedna otišao je u knjižaru Broekhuis
gdje mu je neki nervozni mladić u dolčeviti uvalio Penguin Guide to Jazz on CD, Bibliju džeza od
tisuću i petsto stranica gdje se, po riječima mladića u dolčeviti, u kompletnoj povijesti džeza
Iako moglo odvojiti bitno od nebitnoga pomoću vrlo praktičnog sustava sa zvjezdicama. U
knjižari De Slegte preko puta Broekhuisa kupio je biografiju Milesa Davisa, vodič Jazz for
Dummies, i knjigu pod naslovom Billie i Prezident. U svom novčaniku već je nekoliko godina
nosio posjetnicu nekog umirovljenog zubara iz Boekela, srebrnosijedog starčića u crvenim
hlačama koji je jednom u diskoteci kampusa slučajno stajao iza njega i vidio kako vraća ploču
Buda Powella. Čovjek mu je pristupio rekavši kako kod kuće ima osamsto originalnih američkih
džez ploča, na debelom, crnom vinilu, u omotima od tvrdog kartona, ˝dam ti ih za gulden po
komadu˝, na Što je Aaron od nagle pomame zamalo skočio do montažnog stropa. ˝Nazovi
me˝, rekao je čovjek, a on je to učinio već iste večeri, i nastavio ga je zvati, isprva dvaput
tjedno, a kasnije dvaput mjesečno, uvijek su to bili kratki, pristojni, žurni razgovori, stalno bi
govorio da mu je strašna gužva, ili se upravo spremao na put u Ameriku, ili je bio bolestan, ili
će se razboljeti, ˝nazovi me za koji dan˝, ali to ˝za koji dan˝ postajalo je sve kompliciranije, u
razgovorima se počela osjećati nelagoda, sve dok Aaron nije izgubio strpljenje. Gurni si te
ploče u svoju staračku guzicu. No sada je odlučio još jednom pokušati i odvezao se biciklom
sve do Boekeloa. Na kraju sela pozvonio je na vrata staračkoga stana koji je odgovarao adresi
s posjetnice. Otvorio mu je neki Turčin.
Stoga je, dakle, isposuđivao sve živo iz diskoteke i kad Joni nije bila kod njega proučavao
je povijest džeza kao da to ljeto mora napraviti program za North Sea Festival. Gutao je
natuknice o izvođačima, prvo klasike kojima je bilo posvećeno najviše stranica: Parker,
Ellington, Monk, Coltrane, Davis, a onda ostale velikane iz zlatnih pedesetih. Fitzgerald, Evans,
Rollins, Jazz Messengers, Powell, Gillespie, Getz. Slušao je ploče, zapisivao biografske
zanimljivosti u bilježnicu, bubao imena diskografskih kuća, Blue Note, Riverside, Impulse!,
Verve, Prestige. Kao da je ponovno studirao, samo što je jebenoj Kappelekensbaan1
svojedobno morao posvetiti tri tjedna, a za Giant Steps mu je trebalo trideset i sedam minuta
i tri sekunde. Prvu polovicu devedesetih proveo je uz knjige, opsjednuto je čitao iz večeri
u večer, na autobusnim stajalištima i u čekaonicama, kada noću nije mogao spavati: rešetao

1
Roman Louisa Paula Boona (1912-1979). jednog od najznačajnijih flamanskih književnika,
kandidata za Nobelovu nagradu (nap. prev.)
~ 14 ~
je naslove, tamanio antologije, pet godina je robijao da bi opravdao svoj utreski neuspjeh -
sada je obavio posao za pet tjedana. Znao je da više ne hoda po tankom ledu. Nakon sljedećih
pet tjedana stajao je uz Sigeriusa u De Toru na koncertu Piet Noordijk Kwarteta, pijuckajući
viski i pouzdajući se u svoje džez-silikone.

Prevara? Točno. Ali na toj farmi svi su varali. Bila je to obitelj potajnih hrvača. Iako je znao
da to nije neki izgovor, uvjeravao se da svatko na farmi ima neku svoju tajnu - Sigerius, Tineke,
Joni, on, svatko je nešto krio. Koliko dugo nije znao da Janis i Joni nisu Sigeriusova djeca? Jako
dugo. A bilo bi im draže da mu to nikad nisu ni rekli. O istinskim obiteljskim odnosima nije se
razgovaralo. Katkad se činilo da su ih i zaboravili.
Prošlo je barem godinu dana prije nego što mu je Joni jednog vikenda u šumama Drenthea
tekla da su se njezini ˝biološki roditelji˝ rastali kad joj je bilo pet godina. Činjenica da mu je o
relativno normalnoj stvari kao što su rastavljeni roditelji ispričala tek nakon toliko vremena,
iznenadila ga je više nego sama ta vijest, no s obzirom na to da je o tome govorila vrlo ozbiljnim
tonom i prilično potišteno, što joj inače nije bio običaj, nije pokazao svoje iznenađenje. Sjedili
su u zabačenoj kućici za odmor od obojenog drveta, dvadesetak kilometara južno od Assena,
i očito su debeli namaz romantične osame i peć na drva potaknuli njezinu povjerljivost. Za
vrijeme hladne zimske šetnje šumom morao je pogoditi tko je od njezinih roditelja ˝pravi˝ -
hajde pogodi, Siem ili Tineke? ˝Nije lako˝, rekao je, ali zapravo je već znao. Sigerius, naravno.
˝Zašto to misliš?˝
˝Tek tako. Kad već moram pogađati. Vanjštinom mu ne sličiš previše, ali ne sličiš ni majci.
No oboje ste vrlo spretni. I atletski ste građeni.˝
U stvarnosti nisu nimalo sličili jedno drugome. Sigerius je imao tamnu kosu, oči su mu bile
boje ohlađene kave, izgledao je poput Ciganina, gotovo mrk. Brada mu je rasla tako brzo da je
evolucijskim biolozima slina curila na usta. Joni je, naprotiv, bila svijetla i plava, lepršava, lice
joj je bilo tako glatko i simetrično da Sigerius nikako nije mogao s tim imati ikakve veze. Pa ipak
je Aaron primjećivao zajednički nazivnik, njihovu odlučnost, otac i kći posjedovali su jednaku
energičnu volju, jednako ih je iritiralo svako kolebanje i nećkanje i nisu imali razumijevanja za
odustajanje, pogotovo ako se radilo o nekom drugom - na primjer o njemu. Joni je, baš kao i
Sigerius, bila pametna, čvrsta i poduzetna. Možda je to ležalo u genima.
˝Znači, misliš da mi je Siem pravi otac zato što nisam debela?˝
Zapravo nikada nije razmišljao o tome, pomisli, nije imao razloga da išta posumnja. ˝Da˝,
rekao je. ˝Ne... I kako se ponašate. Ti i Sim ste prsti iste ruke, to se primijeti nakon
deset minuta. Janis je mamina kći. Ti si tatina.˝
˝Ali Janis i ja smo prave sestre. To ti ne drži vodu.˝
˝Pa reci mi onda.˝
˝Ti misliš da je Siem pravi?˝
˝Da. To je moj konačni odgovor.˝
˝Krivo˝, viknula je, počela se smijati i udarati nogama o mrtve bukove grane i istrunule
hrpice opaloga lišća, kao da je ozbiljnost njezina priznanja isparila zbog pogrešnog
odgovora. Ničime to nije pokazala, ali po njenom neobičnom uzbuđenju moglo se primijetiti

~ 15 ~
da je zadovoljna Što je Aaron mislio na Sigeriusa, čak je vjerovao da bi ga najradije bila ostavila
u zabludi. Morao je priznati da je osjetio razočaranje, bilo mu je krivo da nije riječ o genima,
ali, naravno, opet nije ništa pokazao. Možda su jednako razmišljali, jer još prije nego što su se
vratili u svoju vlažnu kolibu, Jonino obijesno raspoloženje pretvorilo se u šutljivost kakvu kod
nje dosad još nije doživio.
Dok je šutke na štednjaku s dva plamenika podgrijavao čokoladno mlijeko, a ona na
otrcanoj sofi sa starom Panoramom2 u krilu gledala klizanje na televiziji, pomislio je s kakvom
prirodnom lakoćom Joni i njena sestra zovu Sigeriusa ˝tata˝. Nestašno ili zadivljujuće rekle bi
mu ˝tati˝, snishodljivo mu tepale na uho ˝tatice˝ kad bi htjele nešto od njega, vikale
odrješito ˝ta-ta!˝ kad bi se na njega ljutile. Kad ju je pitao kako je do toga došlo, odgovorila je
s određenim ponosom da je tako bilo od početka; od dana kad su se 1979. Siem Sigerius i
Tineke Profijt, bez ikakve pompe, bez vjenčanice, bez Rollseva ili Bentleyja, bez svadbe vjenčali
u utreškoj općini, svoga je očuha zvala ˝tata˝. Njoj je bilo šest, a Janis tri. Od tog vjenčanja Joni
se predstavljala kao Joni Sigerius. Svoje pravo prezime Beers, koje je pred njim jedva
izgovorila, zabetonirala je i bacila u Vecht3.
Poslije mu je u svojoj studentskoj sobi pokazala požutjele polaroid-fotografije na kojima
se vidjela nevjerojatno mala Joni s dva repica na blještavo plavoj glavici, iznenađujuće obična,
gotovo ružna djevojčica od šest godina koja plazi jezik dok visi na nozi mlađahnoga Sigeriusa -
na nozi svoga novoga oca s bujnom bradom. Njezina majka, još upadljivo vitka, ne mršava kao
sada, nego baš vitka, u neveselom, tamnozelenom kompletu s hlačama, sa slinavom Janis u
naručju, imala je velike smeđe naočale jer joj je neki okulist prije tjedan dana nožićem uklonio
ječmenac s lijevog oka.
Kako bi Što prije raskrstile s prošlošću, majka i kćeri pošle su za novom glavom obitelji u
Ameriku, u Berkeley gdje je Sigerius dobio mjesto assistent professora na Department of
Mathematics. Ni tamo, a ni na bilo kojem kampusu poslije, Joni nije spominjala svog biološkog
oca. Aaron je morao navaljivati da mu kaže kako se zvao. ˝Theun.˝ ˝Theun˝, ponovio je,
˝Theun Beers. Ok. A čime se bavio?˝ Njezin pravi otac bio je zastupnik nekog uvoznika
duhanskih proizvoda, ispod pločice s imenom na njihovim vratima pisalo je ˝duhanske
potrepštine˝, a iza dvostrukih vrata visokog kredenca ležale su šteke po markama složenih
cigareta koje je Beers tko zna kako nabavljao i na crno prodavao tipovima požutjelim od
pušenja koji su u svako doba dana u dnevnoj sobi promuklim glasom tražili robu, uglavnom u
sate kad je Joni već ležala u krevetu. Otac je najčešće dolazio kući iza devet, jeo je svoje mesne
okruglice i lovačke odreske u zalogajnicama i restoranima uz autocestu. Ni vikendom ga ne bi
često viđali, rekla je, tada je imao probe ili nastupe sa svojim sastavom, relativno uspješnim
blues bendom u kojem je svirao gitaru i pjevao.
˝Blues? Je li snimao ploče?˝
˝Što ja znam. Mislim da čak i je.˝
(Blues - najradije bi otrčao u Vluchtestraat i protražio u svoja sva tri izdanja Oorove pop-
enciklopedije ime Theun Beers. Blues bend, Isuse Bože, i to mu kaže tek sad. I stvarno,
sljedećeg je dana u svojoj najstarijoj pop-enciklopediji našao u poglavlju ˝nizozemski blues
natuknicu od tri retka o Beersu i njegovom bendu: Mojo Mama, ˝blues-rock sastav s

2
Panorama - popularni nizozemski tjednika za muškarce (nap. prev.)
3
Vecht - rijeka koja izvire u Utrechtu (nap. prev.)
~ 16 ~
frontmenom i gitaristom Theunom Beersom, koji je neko vrijeme uživao status lokalnog
kultnog benda˝, nekad ˝utreški odgovor na Cuby + Blizzards˝, snimili su ˝tri LP-ploče različite
kvalitete˝, bili su ˝prije svega poznati po svojim javnim nastupima˝. Kad je to pročitao,
zamislio je Tineke kao grupi: Jonina majka, valjda iste kilaže kao sad, s cvijećem u kosi, debelim
potplatima, u krilu velikog Theuna iza pozornice.)
Iako su stričevi na rođendanskim proslavama rado primjećivali kako on nije tip koji će
jednog dana ˝otići po cigarete˝, već je puno prije rastave nestao iz njihovih života poput
odbjegle mačke. Joni je rekla kako se ne sjeća da su ikada spavali u istom stanu, što je, naravno,
teoretski nemoguće, ali neka joj bude.
˝Pomisliš li katkad na njega;˝
˝Nikad. Samo kad se povede ovakav razgovor. Tek kad me netko pita mislim li kad na svog
pravog oca, onda pomislim na njega.˝
Kad bi je pitao za razlog te njene mantre, ako bi pitao ˝ali zašto nikad ne misliš na Theuna
Beersa˝, kao kad su, na primjer, kod njega u Vluchtestraatu zajedno gledali
Spoorloos4, uvjeravala bi ga da to nije zato što bi joj to bilo teško, ili iz osvete zbog nečega što
mu je zamjerala, ili zato što ga je ˝potisnula˝, ne, njen biološki otac jednostavno je nestao iz
njezina života ne ostavivši nikakav trag, to je bilo sve.
Tek u nedjelju tog njihovog vikenda u Drentheu, prilično kasno, zapravo, jer je pitanje bilo
toliko očekivano, pitao ju je je li i Sigerius bio prije u braku. ˝Je˝, odgovorila je suho. Na
povratku s pomalo neozbiljnog obilaska muzeja kamenih mogila vozili su jedno uz drugo po
biciklističkoj stazi koja je pratila cestu za automobile. Stisnuo je ručne kočnice unajmljenog
bicikla. ˝Zašto mi to odmah nisi rekla? Zašto mi ništa ne kažeš?˝
˝Pa sad ti kažem, zar ne?˝ viknula je ne zaustavivši se. ˝Ima i sina iz tog braka.˝
˝Što kažeš?˝
˝Da ima sina ˝ Ne silazeći s bicikla zaokrenula je pola kruga i došla do njega. ˝Sin mu se
zove Wilbert. Wilbert Sigerius ˝
˝To znači da imate nešto kao polubrata?˝
˝Može se reći. Nikad ga ne vidimo. Živi svoj život, baš kao i mi.˝
Obasipao ju je pitanjima, no ona mu nije znala, ili nije htjela reći mnogo o njemu, iako je
u najranijem djetinjstvu živio iznad nje. (˝Iznad?˝ povikao je. ˝Objasni mi to.˝) Ispričala mu je
zamršenu priču za koju mu je trebalo neko vrijeme da shvati o čemu se, zapravo, radi.
Početkom sedamdesetih stanovale su u ulici Antonius Matthaeuslaan u Utrehtu dvije obitelji,
Sigerius sa svojom prvom ženom, Margriet, i njihovim sinom koji se, dakle, zvao Wilbert, u
Antonius Matthaeuslaan broj 59/I, znači gore. Ispod, na broju 59, stanovala je Tineke s tim
Theunom i njihovim dvjema kćerima.
Sjećala se svađa između Sigeriusa i Margriet njima iznad glave, prepirki koje je mogla čuti
od riječi do riječi dok je s Tineke i Janis, koja je još sjedila u dječjoj stolici, jela jogurt sa šećerom
za dugačkim kuhinjskim šankom, baš kao i zloslutnog Wilbertovog vrištanja, histeričnog
lupanja nogama, promuklog Margrietinog plača. Nakon nekoliko godina to je
njihovo susjedovanje preraslo u pravu bračnu dramu: Tineke i Siem, donja susjeda i gornji

4
Spoorloos - nizozemski reality show o potrazi za rodbinom (nap. prev.)

~ 17 ~
susjed, zaljubili su se jedno u drugo, a onda ih je još i Wtlbertova majka, dakle Margriet,
uhvatila na djelu, detalji Joni nisu bili poznati.
˝Stoka preljubnička˝, rekao je Aaron.
Prije nego što je dotle došlo, taj bučni dečko odozgo redovito je marširao kroz njihov donji
stan u popločani stražnji vrt, gazio posađene jagode, rušio tegle cvijeća. Mirisao je na
slatki sapun. Nakon rastave Wilbert je, koliko se sjeća, još samo jednom došao na spavanje.
Kad ih je Sigerius odveo sa sobom u Ameriku, to je definitivno završilo.
U fotoalbumu iz tih godina Aaron je vidio nekakvog izrasloga gnoma kose crne kao ugljen,
očiju boje tinte razmaknutih kao u oca i neugodno punih usana, bezobraznog do srži, čak samo
ovako, na fotografiji, Joni je tek puno kasnije doznala da je bio strah i trepet susjedstva, bez
problema je maltretirao i starije od sebe, silio ih da jedu žabe koje bi uhvatio. Izrađivao
je bombe s benzinom koji je krao iz parkiranih automobila, pišao u poštanske sandučiće
staračkih stanova. Kćer susjeda s drugog kraja ulice prisilio je da ukrade novac iz novčanika
svoje mame. Jonino jedino vlastito sjećanje na to njegovo samodokazivanje odnosi se na jednu
toplu večer kad se, zajedno s pomagačem iz ulice, nakon što su valjda tek tako ušli kroz
otvorena vrata njihova donjeg stana, našao u njezinoj sobi. Sa sobom su vukli ogromnu zelenu
gumenu čizmu, valjda Sigeriusovu, on je tada još bio samo susjed, koju su do ruba napunili
pijeskom iz pješčanika, Dečki su žutom plastičnom cijevi lupali ispod njena kreveta, preplašili
je i rasplakali, a kad su se njezina trogodišnja usta širom otvorila, zasuli su joj lice pijeskom.
Zrnasti okus, pijesak koji joj je prodro u grlo i stisnuo se poput šake, vlažno, hladno i mračno u
nosu i očima, zamalo se ugušila, rekla je.

Usporednim kolosijekom protutnjao je teretni vlak. Uznemirena bukom Tineke otvori oči,
dvije zaglušujuće sekunde buljila je u njega. U Venlou je uzeo oksazepam, no sada je osjećao
kako pojas oko srčanog mišića opet treba zategnuti. Svašta je mogao vidjeti u tim sumanutim
plavim šarenicama; osudu, prezir, razočaranje. Aroganciju. Uzdrhtala je, preklopila
revere svoga kaputića i opet zatvorila oči. Skupljajući slinu pod obrazima, izvukao je novčanik
iz stražnjeg džepa. Ne skidajući pogleda s Tinekinih sklopljenih očiju, izvadio je blister
oksazepama i istisnuo dvije tablete iz folije. Djevojka u crvenom kompletiću sad ga je
promatrala, prvi put ga je ocijenila dostojnim svojega pogleda, načas je prestala žvakati. Usne
su joj bile obrubljene crnom crtom, vulgarno, staromodno, ˝crni pojas u pušenju˝ zvala je to
Joni još u prošlom stoljeću. Gurnuo je tablete u usta i na mjehuru od sline poslao ih u želudac.
Nedugo nakon što mu se Joni povjerila, on i Sigerius sjedili su na uglu dugačkoga šanka u
kantini sportskog centra, obojica crveni od vrućeg tuša nakon još jednog treninga u
četvrtak navečer, on je pio pivo i pušio, a Sigerius je pijuckao tonik jer je još morao raditi.
Njegov tast bio je u sportskom izdanju: besprijekorni nebeskoplavi pulover od janjeće vune
preko košulje, samtene hlače s crtom u kojima su mu se isticali listovi, široka stopala u
mokasinama oslonjena na prečke barskog stolca na koji se poput kakve lijene životinje
naslonila njegova glomazna sportska torba. Svako toliko Sigerius bi mahnuo nekom poznatom.
Aaronu je bilo malo neugodno sjediti s rektorom na javnom mjestu.
Kantina je bila prostrana i odisala je bezličnim sivilom gradnje osamdesetih, podsjećala ga
je na ekran igrice Pac Man, između poluvisokih zidova od betonskih blokova istegnute i žilave

~ 18 ~
japanske aralije žudjele su za svjetlom, bila su tu i dva biljarska stola i stolni nogomet. Niske
flanelske kutne garniture bile su prazne u ovaj kasni sat, isparenja klora iz bazena negdje u
unutrašnjosti kompleksa miješala su se s mirisima kroketa prženih u ulju i Iinoleumskog poda.
Analizirali su trening, popričali o sveučilištu, o studentskom vijeću koje je Sigeriusu bilo trn u
oku, ovo je off the record, neprestano bi ponavljao. Nekoliko je tjedana Aaron obilazio kao
mačak oko vruće kaše, no sada je ispalio: ˝Siem, znaš da nisam pojma imao da imaš sina?˝
Sigerius je upravo otpio gutljaj tonika. Spustio je čašu na šank, obrisao usta i nekoliko
sekundi Šutio. ˝Vidi, vidi˝, izustio je, ˝rekla ti je. To se nije moglo prešutjeti.˝
˝Strašno sam se začudio, stvarno. Nisam imao blage veze.˝
˝Jesi li iznenađen?˝
˝Malo jesam. Malo. Nisam to očekivao, naravno. Vi ste jedna tako sretna obitelj, takvo
nešto mi ne bi palo na pamet.˝
˝Razumijem. Potpuno te shvaćam. Pa to i nije baš neka sitnica, k vragu.˝
Budući da je bio pod dojmom ozbiljnog Sigeriusovog tona, pažljivo je birao riječi. ˝Eh˝,
odgovorio je, ˝svakom se to može dogoditi. Postoje i statistike. Zapravo se to događa
neprestano.˝ Sigerius je gladio svoju ncobrijanu bradu, duboko je udahnuo i ispuhnuo zrak
kroz nos. ˝Lijepo od tebe˝, rekao je, ˝ali ne mislim da je to tako česta pojava ˝
˝Što, rastava?˝ upita Aaron iznenađeno.
˝Rastava?˝ Sigerius ga pogleda iskrivljena lica, uši su mu se začuđeno pomakle, a oči
odjednom postale mrtve umorne, u sekundi je ostario. Nacerivši se, iščupao je jednu nit iz
rukava pulovera i pustio je da padne na pod. Onda se zagledao pred sebe, kao da o nečemu
premišlja.
˝Aaron˝, rekao je, ˝ne znam točno o čemu pričaš, ali ja mislim na ubojstvo. Na okrutno
ubojstvo koje se po zakonodavstvu treba nazivati ubojstvom na mah. Taj gad je ubio čovjeka.
Sjedi već četiri godine. Ni to nisi znao?˝
Bilo je oko jedanaest navečer, izrazito visoki student iza šanka zavrnutih je rukava prao
čaše desetak metara od njih. Osim dvojice sumnjivaca u trenirkama pokraj biljarskog stola, u
kantini nije bilo nikoga. Sve što su izgovorili ulazilo je u pore betonskih zidova. Kratka tišina
koju nije mogao izbjeći bila je konkretna stvar, bila je težak predmet. Ubojica? Crven u
licu rekao je: ˝Siem, ti se šališ.˝
˝Da se barem šalim.˝ Isforsirano se trudeći da lakonski govori o činjenicama iz svoga
života, Sigerius mu je pripovijedao o svom jedinom potomku, sada mladiću otprilike
Aaronovih godina. Ništa čime bi se mogao pohvaliti. Život pun prijestupa, drogiranja, kriza. Isti
taj Wilbernco Čijem ga je postojanju Joni obavijestila iznenađujuće ravnodušno, iz Sigeriusove
priče izrastao je u kriminalca koji se poput vadičepa zabijao sve dublje u neprilike. Jednoga
lijepoga dana 1993. godine Wilbert Sigerius dosegnuo je samo dno ubivši
pedesetdvogodišnjeg muškarca. ˝Nizozemska je krasna zemlja˝, reče Sigerius, ˝ako ne želiš
biti pošten, na raspolaganju ti je velik profesionalni krug prijatelja. Tko nema muda zavrnuti
rukave i baciti se na posao, a ima policijski dosje, dobit će lijepo subvencionirano radno
mjesto.˝
Zvučao je neobično ogorčeno, kao da je razmišljao malo desnije nego inače, ovo je očito
bio slučaj koji ga se izravno ticao i za koji nisu vrijedila njegova socijaldemokratska načela.

~ 19 ~
Aaron je bio sretan da ga Sigerius ne gleda u oči, možda zato da bi neopterečeno mogao smiriti
emocije, to je najčešće pomagalo; obuzelo ga je nekakvo čudno uzbuđenje koje se djelomice
sastojalo od ushićenosti, iz zahvalnosti na ukazanom povjerenju, a dijelom iz nelagode zbog
takve iznenadne intimnosti. Osjećao se kao da plešući prolaze kantinom.
˝Dali su mu kombinezon i lijepu plaćicu, ujutro se trebao negdje prijaviti sa svojom
kutijom za užinu. Nakon raznoraznih problema o kojima bolje da sad ne pričamo mogao je
pokušati još jednom - što bi čovjek više tražio? Dobio je posao u tvornici čelika Hoogovens. Baš
tamo. Izvrsno poduzeće gdje već sto godina na desetke tisuća Nizozemaca pošteno
zarađuje svoj kruh. Prava prilika, reklo bi se. Pri prvoj nesuglasici uzeo je malj u ruke i s
petnaest udaraca je od svog poslovođe, koji je već dobro zagazio prema mirovini, napravio
mljeveno meso. Sjedio sam u publici na javnoj raspravi kad je tužitelj opisivao Što su svjedoci
vidjeli. Sto ostane od čovjeka kad ga zaručeš čeličnim maljem od četiri kile.˝
Sigerius si je smočio brk povukavli preko njega donju usnu koju je pritisnuo palcem i
kažiprstom. Aaron nije znao što da kaže. Ovo više nije bilo povjeravanje. Ispričana mu je zla
sudbina. Mislio je da zna nešto o Sigeriusu, mislio je da razumije Što je tog čovjeka, kojem se
divio unatoč golemom trudu da to ne čini, zaokupljalo u životu, kojim se putevima uspjeha
taj život kretao, što mu je bila bit, a sada je shvatio da nije znao ništa. (Osjećaj neznanja,
pomislio je poslije, na koji bi mu najpametnije bilo da se odmah naviknuo, pratit će ga
neprestano i u Enschedeu. Nikad nije znao ništa.)
˝Osam godina˝, rekao je Sigerius glasno - šanker je sada bio nešto bliže nego maloprije,
čistio je ploče sudopera. ˝Tužitelj je tražio deset godina s prisilnom terapijom. No u Pieter
Baanu5 se dobro ponašao, tamo se pokazao˝, sada je prigušio glas. ˝potpuno uračunljivim.
Moj sin nije nimalo glup.˝
Prinio je tonik ustima i ispraznio čašu kao da je riječ o malom konjaku. Praznu je Čašu
lagano i precizno spustio na rub šanka od trešnjeva drveta.
Vlak je usporio, pojavljivala su se predgrađa Bruxellesa, putnici u hodniku navirivali su se
na prozor bulječi u sivu, bezličnu periferiju. Tineke je opet otvorila oči, iz crvene kožne torbe
izvadila ogledalce i ruž za usne, sigurnim pokretima namazala svoja izborana usta u
tamnocrveno, spremila pribor za šminku i namršteno se zagledala u neku točku između
Aarona i čovjeka koji je sjedio do njega.
Wilbert Sigerius. Nikada ga nije susreo, a nakon tolikih godina nije mu više bio tako
zanimljiv. No ipak je pomislio kako je sve što je poslije, tijekom godina provedenih u
Enschedeu, saznao o njenom pastorku, za Tineke moralo biti barem isto tako mučno kao za
Sigeriusa. Ona je u brak dovela dvije zdrave kćeri, djevojčice kojima su zajedno priuštili više
nego brižan, da se ne kaže ekskluzivan odgoj, tako da su se Joni i Janis, svaka na svoj način,
razvile u vesele, stabilne, katkad čak i iritantno racionalne žene, A Sigerius joj je u zamjenu
uvalio tog izroda.
Vlak se uvukao na glavni kolodvor, zaustavio se uz snažan trzaj. Rulja iz hodnika polako se
micala prema vratima koja su još bila zatvorena: bezglasno Čekanje, manifestacija izoliranosti
u stotini šutljivih glava. Tineke se još nije pokrenula. Njemu je najviše odgovaralo sići na stanici
Bruxelles-jug, premda je i s glavnog kolodvora vozio vlak za Linkerbeek. Djevojka je izvadila

5
Pieter Baan Centrum - Nizozemski institut za forenzičnu psihijatriju i psihologiju(nap.prev.)
~ 20 ~
kaugumu iz svojih crnom olovkom obrubljenih usta i ispružila ruku preko Tinekina krila prema
metalnoj pepeljari. Onda je ustala, očešala mu se o koljeno i stala u red putnika koji su se sad
već brže kretali prema izlazu. Jonina je majka sad također ustala i leđima okrenuta povukla
koferić s kotačima s police za prtljagu. Ovako odostraga, s tim uskim, šiljatim bokovima, nikada
je ne bi prepoznao.
Odjednom je odlučio izići, ni sam nije točno znao zašto. Zar je ovu potpunu slučajnost
trebao samo tako ignorirati?
Da je ostao sjediti, ovaj susret uopće ne bi postojao. Dok mu je srce ubrzano lupalo sišao
je s vlaka, kameni miris perona ispunio mu je pluća. Prateći je u stopu na udaljenosti od pet
koraka, uspeo se uz mramorne stepenice u kolodvorsku halu. Bez neke posebne želje slijedio
je Tineke koja je žurnim koracima nosila svoj kofer. U hali od ozbiljno smeđeg mramora
postavila je kariranu stvarčicu na kotače i odvukla je u gužvu. Maloprije nego što je došla do
izlaza, izvukla je iz džepa svoga tamnocrvenog vunenog kaputa mobitel, ukucala broj i počela
razgovarati. Vidio je kako ulazi u Bruxelles, otišla je, a on se opet počeo kolebati.
Umjesto da se okrene i vrati na svoj peron, umjesto da odustane od života, pojurio je za
njom na svježi zrak. Pogledom je pretraživao sumrak umjetno osvijetljenoga grada. Nije je
bilo među ljudima što su stajali pred raskršćem iza kojega se smjestio briselski Grote Markt.
Približio se rubu pločnika što se blago spuštao prema gradu i pogledao oko sebe. Vidio ju je,
bila je skrenula desno, u ulicu Putterij; brzim koracima smanjivao je crnu rupu od dvadeset
metara, i još prije nego što je shvatio što čini, položio je svoju ruku na debeli štof njezina
kaputa. Zastala je i okrenula se. Pogledala ga je začuđeno, prestrašeno. Pažljivo našminkana
koža poput izgužvanog papira visjela joj je s jagodica i čeljusti.
˝Tineke˝, promrmljao je, ˝ja...˝
˝Što kažete?˝ upitala je prijazno.
˝Tineke˝, rekao je, ovaj puta glasnije, ˝ne znam je li to pametno.,.˝
Tek ga je sad pogledala u oči, vidio je da ga promatra. Ispružila je ruku koja ga je na
trenutak dotakla, kao da želi uključiti još jedno osjetilo, ˝Vi ste sjedili preko puta mene, sad
u...?˝ Lice joj se opet promijenilo, opuštene kapke podigla je koliko je mogla, usta su joj se
pretvorila u začuđeni, tamnocrveni ˝o˝,
˝Aaron˝, rekla je, ˝tek sad sam te prepoznala! Aaron Bever! Mladiću, pa što...˝ Ispustila
je ručku kofera, stvarčica se prevrnula. Prišla je korak bliže, uhvatila ga za ramena i dvaput ga
poljubila. Iza njezinih uskih ramena vidio je kako se neki auto, sportski tamnoplavi BMW,
zaustavio na rubu pločnika, i dvaput bljesnuo svjetlima. Okrenula se i podigla ruku. Opet ga je
pogledala i rekla: ˝Žuri nam se. Moram ići. Ali, uopće te nisam prepoznala. Tako si ... drukčiji.
Kako već dugo nisam bila u Enschedeu...˝ Uhvatila ga je za podlakticu, pogledala ga u oči. ˝Kaži
mi˝, rekla je, ˝kako ti je sada... Sve je to bilo tako ružno ispalo...˝
Bio je previše zapanjen da bi mogao ista odgovoriti. Svakoga trenutka su se mogla otvoriti
vrata BMW-a i Sigerius im je mogao prići. Hvatao je zrak, osjećao je vrtoglavicu. Kako mu
ništa drugo nije palo na pamet, promucao je: ˝Tineke, reci mi, kako je Siem? Je li tamo?˝
Pokazao je zbunjeno na nestrpljivi auto.
Ispustila mu je ruku, isto tako naglo kao što ju je i uhvatila. Povukla se za korak, lice joj se
zatvorilo poput olovnih vrata.
˝Što kažeš?˝ rekla je ljutito. ˝Radiš budalu od mene?˝
~ 21 ~
 ˝Ne˝, odgovorio je. ˝Kako to misliš?˝ Osjetio je kako mu se vlaže oči.
˝Bezobrazničc˝, rekla je. ˝Što hoćeš od mene? Što radiš ovdje? Zašto me slijediš?˝
Vrata automobila su se otvorila. Izišao je nizak muškarac od nekih četrdeset i pet godina,
crna kosa i dotjerana bradica blistale su na umjetnom svjetlu. Pogledali su se. Muškarac koji
tako uznemirujuće, agresivno nije bio Sigerius, uljudno se smješkao. Jedan je auto obilazeći
zatrubio, iza BMW-a je neki kombi uključio žmigavce.
Tineke je uhvatila bravu na vratima suvozača,
˝Zar ne znaš?˝ rekla je. ˝Stvarno ne znaš, je l' da?˝ Nasmiješila se s nelagodom, lice joj se
u nevjerici pretvorilo u mršavu grimasu. ˝Siem je mrtav.˝ Da bi nadglasala prometnu
buku morala je vikati. ˝Mrtav je već osam godina. Pokopali smo ga početkom 2001. Pokušavaš
li me povrijediti?˝
˝Ne˝, rekao je.
Ušla je u auto.

~ 22 ~
 U životopisu mu piše da se razumije u slučajnosti. Kad je bio u Berkeleyju, a poslije i u
Bostonu, predavao je teoriju vjerojatnosti i stohastičku optimizaciju brucošima matematike
i fizike. Plaćali su ga da u učionicama punim emocionalno nerazvijenih strojeva za brojenje
objasni matematički red u kaosu. Tu su bili šahisti, stručnjaci za ZX Spectrum, čarobnjaci na
Rubikovoj kocki od kojih se nijedan nije trudio da dospije u sveučilišni tim, ni košarkaški ni
bejzbolski; oni su došli na Berkeley da bi služili kvantnoj fizici, da bi pokrenuli
digitalnu revoluciju. Prije nego što bi mladiće i jednu zalutalu djevojku zasuo diskretnim
stohastičkim procesima, prostorima vjerojatnosti i Bayesovim teoremom, tražio bi od njih da
ispričaju najspektakularniju igru slučaja koju su ikada doživjeli. Čime se možeš pohvaliti?
Najupečatljivije anegdote analizirao bi na ploči računom vjerojatnosti. Da pobudi zanimanje.
Kada je jednom odostraga u učionici neki mladić podigao ruku i započeo priču o
vjenčanom putovanju svojih djeda i bake, shvatio je da ima posla s naspavanim i zrelim
mladim ljudima. Taj blijedi, ozbiljni mladić ispričao je kako su njegovi djed i baka tridesetih
godina otišli na plovidbu u Južnu Ameriku i da je njegovoj baki pred Čileanskom obalom ispao
s palube prsten u more. Šezdeset godina poslije, slaveći svoj dijamantni pir, bračni par odlazi
još jednom na istu takvu plovidbu, i gledaju kako neki ribič povlači veliku tunu na palubu. Djed
ga traži da razreze ribu, i što mislite? (Premda je prošlo više od petnaest, gotovo dvadeset
godina otkako je održao taj sat, i dalje kad pomisli na taj ˝i što mislite˝ i kad se sjeti tog smrtno
ozbiljnog pogleda kojim je taj mladić prelazio po učionici, jasno osjeti miris krede. Sjeća se
kako mu vjetar nadima narančaste zastore koje bi nakon ručka uvijek napola navukao ispred
širom otvorenih prozora. Njegova sparna učionica bila je na devetom katu Evans Halla, ljeta
su trajala po šest, sedam mjeseci.)
I? Ništa od prstena.
Kad je tu šalu nedavno ispričao Aaronu, ovaj je kimnuo, ustao, uzeo jedan roman iz
ormara s knjigama i pokazao mu istu šalu kod Nabokova, pola stoljeća prije.
Slučaj je najupečatljiviji kao krvnik, tu se slagao sa studentima. Kad se smijuljenje utišalo,
taj isti prozirni mladić ispričao je priču o posve drukčijem putovanju. Priču o svom bratu koji je
s djevojkom putovao po Europi, a plan je bio da krenu s najsjevernije točke u Skandinaviji i da
za tri mjeseca stignu u Gibraltar. Odletjeli su u Kirkenes, gradić na samom vrhu Norveške,
unajmili auto i krenuli u Švedsku po dugačkoj, ravnoj dvotračnoj cesti. Za vrijeme te tihe,
snježnobijele vožnje, ususret im je došlo jedno jedino vozilo, danska Scania, šleper s velikom
prikolicom. U trenutku kad su se mimoilazili - ili zapravo nekoliko sekundi prije, možda se
slučajnost pripremala već nekoliko minuta, ili ne, vjerojatno se radilo o procesu koji je već
godinama načinjao vijke i matice - šleper je ostao bez prikolice. Rudo se odvojilo. Smrznuto
rudo koje stoji okomito na osovinu prednjih, pokretnih kotača prikolice okrenulo se prema
unajmljenom autu poput koplja viteza na turniru i probilo mu prednje staklo. Prikolica se

~ 23 ~
prevrnula, a auto je odletio u snijeg uz autocestu poput prazne limenke piva. Djevojci je rudo
odrezalo glavu. Brat, koji je vozio, prošao je s natučenim ručnim zglobom.
Mladić je priču ispričao vrlo pribrano. Cijelo je vrijeme sjedio uspravno. Siem ga je gledao
stojeći ispred ploče, mladić je nosio košulju s širokim ovratnikom, dok je pričao neprestano je
ravnao dlanom jednu te istu stranicu svoje računima ispunjene bilježnice s kockastim papirom.
˝Slučajnost, je l’ da?˝ rekao je. Sljedećih tjedana nije dolazio na predavanja. Oko automata za
kavu nagađalo se da je on sam zapravo taj brat.
Što ih je Sigerius želio naučiti? A što im je sad želio osobno reći? Da je vjerojatnost
nevjerojatno velika? Da se takozvane bizarne slučajnosti događaju svaki čas. Da se od
matematičara traži da bizarnost procijeni na brojčanu vrijednost, što će reći da slučajnost
razgoli do njene čiste vjerojatnosti umjesto da joj pridaje magično značenje. Gleda kišu koja
se cijedi niz stakla prozora restorana u kojem se skupila taskforce. Blještavo osvijetljena
prostorija je uska, podsjeća na gradski autobus na traci praonice automobila. Jastozi i rakovi u
neukusnom zidu od naslaganih akvarija pokraj ulaza potajno se nadaju potopu koji će potpuno
preokrenuti odnose moći. Na Škarama im se vide hrdave mrlje, katkad se neki trgne kao da ga
nešto svrbi.
Pokušava se koncentrirati na razgovor s Hirom Obayashijem, svojim lijevim susjedom za
plastičnim stolom oko kojega sjedi društvo od jedanaest znanstvenika. Već godinama,
svake subote nakon popodnevnog sastanka na Jiao Tong sveučilištu, odlaze večerati za ovim
stolom restorana u ulici Huaihai Zhong Lu. Obično mu je to pričinjalo zadovoljstvo, isto kao što
mu zadovoljstvo pričinjaju ovi izleti u Šangaj, jer to, dakako, i jesu izleti. Još puno prije nego
što je postao rector magnificus, bio je član Asian Internet Societyja, a pri preuzimanju
rektorske dužnosti kao jedan od uvjeta zatražio je da se ta ˝korisna azijska veza˝ ne dovodi u
pitanje. Ona je od eminentne važnosti za poziciju Tubantia University, smatrao je, i čak više od
toga. Naravno da su prihvatili, to se razumjelo samo po sebi. Kako god želi. Koješta, zna se, ali
već tada je bio siguran da će mu trebati ti putevi u Sangaj da se malo makne s kampusa, da se
makne iz svog staklenog kaveza.
˝Da budem iskren˝, kaže, ˝enigmatika mi je... kako bih se mogao izraziti... pomalo
dosadna.˝
Oči gospodina Obayashija, šefa katedre informatičkih tehnologija na tokijskom
sveučilištu, potpuno su se razrogačile, koža mu se poput maske boje žute majoneze napela na
širokoj lubanji.
˝No možda nisam prava osoba da o tome sudim.˝ Sigerius briše usta svojom salvetom i
gleda oko sebe u pokušaju da izbjegne Obayashijev pogled. Kao i svaki drugi restoran u Kini, i
ovaj je nepodnošljivo ružan. Osvjetljenje je nemilosrdno, pogotovo sada kad kao da je netko
raširio pokrivač nad Šangajem, a o interijeru se očito nije nimalo razmišljalo: nijedan stol nije
iste visine ili oblika, čak i blještave, zujave neonke koje bacaju rendgensko svjetlo na zdjele iz
kojih se, mora se reći, puše izvrsna jela, dolaze iz različitih tvornica i iz različitih vremena. Za
stolom do njihovog ždere neko glasno društvo koje se sastoji isključivo od muškaraca, bez
sumnje kineskih biznismena: košulje s oznojenim pazusima, opuštene kravate, mljackanje,
podrigivanje, bacanje kostiju iza leda, grleni povici.
Obayashi kimnu glavom. Spustio je štapiće na stol i bez riječi se zagledao u svoju plastičnu
zdjelu s rižom.

~ 24 ~
 ˝Mislio sam reći˝, pojašnjava Sigerius, ˝vrlo je lako moguće da bi se drugim Nizozemcima,
dakle Europljanima, takva vrsta enigmatike jako dopala.˝
Njegov susjed podiže svoju kratko ošišanu glavu, pogleda na drugu stranu stola gdje je
John Tyronne razgovarao s Plugom. ˝Poznaješ li nekog izdavača?˝ upita Obayashi lijeno.
˝Povezi me s nekim izdavačem, Siem. Mnogo očekujem od toga.˝ Za vrijeme prošlog sastanka
Asian Internet Societyja, još 1999, taj ga je Japanac nakon neke prezentacije poveo na stranu
da s njim raspravi, kako je to nazvao, jedan private matter, Obayashijev zet bio je komercijalni
direktor Nippon Funa, japanske tvrtke koja je na domaćem terenu izdavala
uspješan enigmatski časopis. Jedna od zagonetki, Number Place, zapravo brojevna ispunjaljka,
već je nekoliko godina bila popularna u Novom Zelandu gdje je netko napravio program za
ekspresno sastavljanje, koji bi se, naprimjer, mogao koristiti za neki enigmatski časopis.
Nažalost, Obayashi ih nije imao uza se, ali rado će mu poslati nekoliko Number Place knjižica,
tako da može reći što misli o tome. Još je više od svog zeta vjerovao da je svijet itekako
spreman za Number Place. Nedugo zatim u Enschedeu je na otirač pred vratima pala omotnica
iz Tokija: dvije japanske knjižice s po šezdeset zadataka i popratno pismo u kojem se na
priprostom engleskom objašnjava da se primjerak s pet feferona zove ˝kamikaza˝ i da će
dobro shvatiti zašto.
Tek je u avionu za Šangaj, kad je već umalo poludio od svojih tmurnih misli i teorija,
izvukao knjižice iz svoje ručne prtljage i udubio se u zadatke. Odmah je primijetio da su i ove
brojevne ispunjaljke, kao i mnoge druge, izvedene iz Eulerovih kvadrata. Uvijek je bila riječ o
matrici koja se sastojala od devet puta devet polja s nekoliko upisanih prirodnih brojeva
između nula i deset. Zadatak se sastojao u tome da se ispune preostala polja, i to tako da se u
svakom redu i u svakoj koloni pojave sve brojke od jedan do devet. Usto je ispunjaljka bila
podijeljena u devet kvadrata od tri puta tri polja, u kojima su također trebale biti sve brojke
od jedan do devet.
Možda ne bi bilo ljubazno, pomisli odjednom, reći Obayashiju istinu, ˝Ostala mi je još
jedna knjižica˝, reće sad vrlo meko. ˝Dat ću je ženi ˝
Radilo se o tome da je u avionu za petnaest minuta znao kako treba rješavati ispunjaljke,
nakon prvih pet, šest počeo ih je ispunjavati brzinom pisanja. Misli su mu odlutale. Kako su
funkcionirale te kombinacije? Je li Number Place bilo teže riješiti s manje ponuđenih brojeva?
- to je često bio slučaj, promišljao je, ali nije bilo uvjetovano. Važnije je bilo o kojim
je ponuđenim brojevima bila riječ, iako je pretpostavljao da ih u svakom slučaju mora biti
barem osamnaest. Ili sedamnaest? Po metodi reductio ad absurdum izveo je dokaz pošavši od
ispunjaljke sa šesnaest ponuđenih brojeva. Malo je petljao i zaključio da mora postojati
minimalno osam različitih brojeva. Potom je pokušao izračunati koliko ima različitih ispravno
riješenih ispunjatjki, zanimljiv problem koji ga je prilično dugo zaokupio, a da nije ni primijetio
(došao je do nekog broja između 6 i 7 s dvadeset i jednom decimalom, ali u kojoj su se mjeri
te trilijarde ispunjaljki doista razlikovale? Unutar takvog sustava bilo je, naravno, i simetrije i
refleksije), jer kad ga je prestrašio prigušeni ženski glas uz njegovo uho, u biznis klasi je već
bio mrak. Hoće li nešto popiti? Oko njega su mladi poslovnjaci spavali s maskama za spavanje
na očima.
Bilo je predivno, tih nekoliko sati u kojima nije bilo ničega osim sve dublje matematike
oko tih ispunjaljki. Kao da je u nekom malom privatnom avionu letio visoko iznad 747

~ 25 ~
Singapore Airlinessa, na samim rubovima atmosfere. Matematika je bila postojan lijek. No još
prije nego što se stjuardesa vratila s viskijem, već je opet bio zapao u tmurno raspoloženje.
˝Ako mi nađeš izdavača˝, reče Obayashi, ˝možemo se dogovoriti o proviziji. Naravno, za
nizozemsko tržište. Ali već i od toga ćeš se dobro obogatiti, Siem, vjeruj mi.˝
Nakon što ga je Tineke ostavila na kolodvoru u Enschedeu, u trenutku kad je cijela gužva
oko proslave lustra spala s njegovih ramena, počele su ga mučiti misli o onome što je vidio.
Na putu prema Schipholu6, postavljao si je pitanja, upravo smiješna pitanja (jesu li iste visine?
jesu li iste dobi? jesu li jednako vitke?), na što bi se trgnuo (to je nemoguće, bilo bi previše
slučajno, to je ono što psihijatri zovu paranoja), relativno se mirno prijavio za let i bez
značajnijih misli uzimao u ruke i odlagao bestselere u knjižari, da bi se pri ulasku u avion
uhvatio kako si postavlja još smješnija pitanja (je li ona to u stanju? je li to u njoj? u genima?)
- postojana smjena perioda, panika i mir, panika i mir, koja je sada trajala već tri dana.
Osmi lustar Tubantie prošao je kao što uvijek preko njega prođu takve vrste javnih
događanja: činilo mu se da sanja sve te dane; baš kao u snu, nije postojala mogućnost pogleda
unatrag ili unaprijed. Brinuti se za četiri počasna doktora i njihove supruge, prepisati, uvježbati
i održati svoj lustarski govor o nano-tehnologiji, pomalo blijedoj temi, doručkovati, ručati i
večerati sa svojim gostima, neprestano voditi beznačajne razgovore, sve te gluposti; još će se
jednog dana srušiti mrtav dok bude držao govor.
U četvrtak popodne, za vrijeme završnog domjenka, krenulo je nizbrdo. Nakon što je u
Crkvi svetog Jakova iskitio svoju četvoricu korifeja tubancijskim odličjima, cijeli se cirkus
preselio u kazalište u Enschedeu. U predvorju su se on, Tineke, i počasni doktori sa svojim
suprugama popeli na postolje presvučeno crnim baršunom, da bi se prijazno prepustili
čestitkama stotina raspričanih gostiju koji su sa srebrnih pladanja grabili čaše vina i ponuđene
poslastice ili su već stajali u obeshrabrujuće dugačkom redu. Tamo je stajao sigurno tri sata,
stišćući ruke i razmjenjujući pošalice dok je dugačak red strpljivosti blještao na njegovim
svečanim cipelama.
Nakon manje od sat vremena primijetio je Wijna. Menno Wijn, njegov bivši šogor i partner
s treninga, za glavu je stršio iznad stotina studenata i svih profesora u togama; isprva je
djelovao odsutno, nelagodno je zvjerao oko sebe s čašom mineralne u ruci, izgledalo je kao da
će svakog časa otići. Kad je nakon pet minuta opet pogledao tamo, vidio ga je kako poput
Golema od gline stoji u redu. ˝Pogledaj na dva sata˝, rekao je Tineke. Iz svoje punašne ruke
ispustila je ruku svoje znanice, supruge nekog profesora i okrenula se prema njemu. ˝Lijevo˝,
rekao je. Vedrim pogledom prešla je preko ljudi u redu i odjednom protrnula. ˝Isuse Bože.˝
Uspravila se i stresla svoju tek podšišanu kosu koja je mirisala na cigarete i borove iglice.
Wijn je gledao kao da sjedi u čekaonici zubarske ordinacije. Prije nego što je ušao, dvorana
je izgledala vrlo šaroliko, toliko različitih ljudi, toliko raznih nacionalnosti, no otkako im
se priključio njegov bivši šogor, Sigerius je primijetio da svi ovdje prisutni akademski građani
liče jedni na druge. Prije, kad su bili u dvadesetima, Wijn je imao grubo, rumeno lice i često se
smijao, najradije i najglasnije pogreškama drugih, sve dok te pogreške nisu počele dolaziti
preblizu. Ti drugi koji su neprestano griješili bili su njegova sestra Margriet i Wilbert, ali
u prvom redu on, Siem Sigerius, izdajica koja je Margriet otjerala u propast. Tako je Wijn

6
Schiphol - amsterdamska zračna luka (nap, prev.)
~ 26 ~
mislio. Zašto je došao ovamo? On ga nije pozvao, vjerojatno je negdje pročitao o tom
domjenku. Je li samo zbog toga došao iz Culemborga?
Dok je Sigerius cjelivao napudrane ženske obraze i slušao laske i pohvale, sve jače je
osjećao prisutnost brata svoje pokojne bivše žene. Kivnost i nelagoda ispunili su predvorje
poput plina. Pa to je, k vragu, bilo prije četvrt stoljeća. Prvih mjeseci nakon razvoda njegov ga
je stari prijatelj potpuno ignorirao, ali čim su se Margriet i Wilbert smjestili na tavanu Wijnove
sportske škole u Culemborgu, atmosfera se zakuhala. Postala je vrlo neprijateljska. Godinama
je Margriet svog stabilnog ali ljutitog brata slala vaditi kestenje iz vatre, sestra mi treba
novaca, sestra mora po piće. A Wijnu, koji je naglo postao stanodavac, odvjetnik i skrbnik, sve
u jednom, jedan prijeteći telefonski razgovor više ili manje nije igrao neku ulogu. Sigerius je
bio s Tineke i curama u Americi i negdje oko Wilbertova rođendana u njihovu poštanskom
sandučiću našla se jedna omotnica. U njoj je bila čestitka s tekstom ˝Čestitamo Vam rođendan
Vašega sina˝ i iskucani list papira s računima: porražnje staklara, globe, liječnički troškovi,
konzultacije kod psihijatra za maloljetne, svega je tu bilo, a na dnu papira žiroračun Sportske
škole Menno Wijn. To je bio uvod za nekoliko telefonskih razgovora godišnje, naravno, collect
call, za prijekorne tirade u kojima bi ga Wijn na svom narodskom jeziku obavještavao o tome
što je taj ˝propalitet˝ sad opet izveo, iz koje su ga škole izbacili i zašto, kako je to ˝đubre˝
prodavalo izdrobljene tablete za grlo pod hašiš, kako je ˝papke˝ koji su se došli buniti morao
izbaciti iz svoje škole, o tučnjavama na vašarima, krađama po dućanima - kad će se tata već
vratiti u Nizozemsku? Ta Amerika ga je gadno mučila. Kad bi Sigerius nazvao, bilo je obratno,
tada bi ga odbijao, dao bi odbjeglom ocu na fin način do znanja da više nije u igri i svojim
opširnim monolozima naglašavao koliko se Wilbert uvrgao na svog savjesnog ujaka. ˝On je u
neku ruku jako dragi dečko, sad odjedanput ima dvadeset i četiri kanarinca na tavanu. Sad mu
je to u neku ruku uživancija. Ima i štakore, hrčke, pravi zoološki vrt.˝
Nije se uzbuđivao oko toga. Ali naravno da se brinuo. Sad si ovdje, govorila je Tineke.
Živimo u Kaliforniji. Tek kad je Margriet umrla, njezin ga je brat pustio na miru. Otada su se
čuli telefonom samo nekoliko puta, Menno je uzdisao i ustrajao u svojoj ulozi skrbnika, Jok je
on imao ulogu deziluzioniranog oca koji se nastoji riješiti plaćanja alimentacije. Poslovni
razgovori; prijašnje neprijateljstvo sada je prešlo u smetnje na telefonskoj vezi.
Eno ga. U svjetlu što se prebijalo kroz visoke prozore kazališta vidio je obris svog bivšeg
šogora kako se penje širokim stepenicama na podij; stao je ispred njega. Izgledalo je kao
da ima broj garderobe u ruci, čovjek bi se pitao čiji je to vozač i zašto sad gnjavi svog šefa.
Ravan kao svijeća, ruku malo odvojenih od svog koščatog tijela, oslanjajući se na nožne prste,
isto onako kao Što je nekad dolazio na strunjaču: evo me, tu sam, samo dođi. Nisu se rukovali.
˝Menno˝, reče Sigerius.
Wijn je trznuo bradom. ˝Vidim, dobro ti ide˝, rekao je na isti način kao što se prije
četrdeset godina pričalo u četvrti C. ˝Bio sam u blizini. Došao sam ti reći da ti je sin slobodan.˝
Sigerius se nakašljao. ˝Što kažeš?˝
˝Smanjena mu je kazna. Zbog dobrog ponašanja. Pustili su ga.˝
Katkad jezik na njega djeluje fizički, kao da mu se na glavu izlije ledena voda s nekoliko
metara visine. ˝Isuse Bože˝, rekao je prigušeno. ˝Koja vijest. Koja loša vijest.˝

~ 27 ~
 Wijn je počešao krastu na obrazu veliku kao novčić, zacijelo od ogrebotine nastale
pritiskanjem na strunjači; tim nesigurnim pokretom u tom je trenutku nalikovao na svoju
mrtvu sestru. Na srednjem prstu nije imao nokat. Slijepi prst.
˝Mislio sam, bolje da ti kažem. A reći ću ti i da odsad više nemam ništa s time.˝
˝Trebao je sjediti do 2002.˝ To je rekla Tineke, gledala je Wijna pogledom poput puščane
cijevi, ali on ju je ignorirao kao Što je to činio već dvadeset i pet godina.
˝Gdje će živjeti?˝ pitao je Sigerius.
˝Nemam pojma. Ne tiče me se.˝
Nakon toga su se rektor i vlasnik sportske škole šutke pogledali. Dva pedesetgodišnjaka
koji su godinama triput tjedno zajedno stajali pod tušem nakon Što su izmiješali svoj znoj u
svakom dojou središnje Nizozemske. Nažalost, to nije ništa vrijedilo. Iznenada, bez ikakva
povoda, Wijn je podigao ruku do Sigeriusova čela i snažno ga gurnuo svojim krupnim prstom.
˝Pseto˝, rekao je.
Prije nego što je Sigerius uspio pojmiti da ne smije reagirati, prije nego što je shvatio da
nije u poziciji u kojoj bi Wijna uhvatio za njegove najlonske revere, snažno ga stisnuo na pod
i urlajuči podigao te na mjestu zadavio, koliko je dug i pokvaren - Wijn je već bio daleko. Nikoga
više ne pogledavši, odgegao se u svom prevelikom konfekcijskom odijelu uz red laureata
i sišao s postolja uz tup odjek.
Poslije je pomislio; možda je to zbog Wijna. Zbog te njegove šape, tog njegovog smrdljivog
prsta. Možda je zbog toga stvari gledao drugim očima. Biljarski štap od mesa koji je felšom
preusmjerio njegovo opažanje.
Činjenica je da je nakon nepune minute u redu ugledao Joni i Aarona, njegova kći gotovo
prislonjena uz Aarona, zadivljeno je i pozorno slušala svog ćelavog dećka. Što mu je palo u
oči? U prvom trenutku ništa posebno. Da prekrasno izgleda, i tako i iz profila. Da točno zna
kako mora izgledati kad joj je otac u središtu pozornosti. Na sebi je imala bijelu vunenu
dolčevitu, usku, ali odmjerenu, na ušima i rukama blještala je platina. Opet je primijetio kako
se zna dotjerati, skuplje, otmjenije od drugih studentica - nikada preklasično, Joni to nikako
nije mogla, ni da je zatrpaš biserima, ali imala je više stila, oblačila se jednostavno bolje. Vidio
je da je kosu podvila pod šubaricu, nekakvu rusku Nikita-kapicu pa se jedino na potiljku moglo
vidjeti da je prava plavuša.
Sljedećeg se trenutka sagnuo naprijed da bi čuo što mu govori supruga jednog bivšeg
rektora, sjedokosa žena slabašnoga glasa. Širom otvorenih očiju, s glavom pokraj njezina
izduženog uha, više-manje slučajno je pogledao Joni, namignuo joj uz smiješak, ali ona ga nije
vidjela. Njeno je prekrasno lice gledalo nekamo drugamo, vjerojatno u svoju majku koja je
stajala pokraj njega.
A onda mu je došlo do mozga. Tamnosmeda, sibirska šubarica iznad Jonina lica razmjestila
je nešto u njegovu pamćenju. Vjerojatno su mu usta proizvela neki zvuk, uzdah ili zatomljeni
krik, ili nešto drugo, ali žena čije je uho bilo u blizini, odjednom se odmakla. On se uspravio,
odsutno joj kimnuo, širom otvorio usta i brzo ih opet zatvorio. Sličnost koju je mislio
da primjećuje probila mu se u svijest kao nešto vruće, kao tekućina koja ga pokušava
onesposobiti. Kipuće olovo. Zavrtjelo mu se u glavi. Izvanredna sposobnost njegova mozga da
prepoznaje lica, bez ikakvih poteškoća, bez zastoja. To ga je uvijek fasciniralo, ali sada ga je
ubijalo. To više nije ni prepoznavanje, to je više od toga u bilo kom smislu. Ono s čim se susreo
~ 28 ~
je... identifikacija. Jonin usredotočen pogled, pet, šest metara daleko od njega, tamna šubara
čiji rub prelazi preko njena glatkog čela tako da je sad prvi put vidi kao brinetu. Našminkana
malo intenzivnije nego inače, namazane usne, pomalo napete zbog koncentracije. Sve njezine
osobitosti, svježina njezina snažnog, samouvjerenog lica, sve što zajedno određuje opis
njegove kćeri, sve to prelazi preko onog drugog lica, lica koje u određenom smislu također
može sanjati - sve dok ne kaže ˝klik˝ u njegovom znojnom mozgu. To je ona.
˝Siem, dušo - je li sve u redu?˝ Tineke ga je svojim hladnim dlanom uhvatila za zapešće,
pokušala ga je pogledati u oči. Nije dobro usmjerio pogled i ugledao je zrnastu strukturu njene
ljubičaste maškare, čuo je da mu govori kako je blijed, da puno premalo spava u zadnje
vrijeme. Uštipnula ga je za rame, istupila korak naprijed i rekla nešto ženi koja je stajala
nasuprot njega. Zurio je u Tinekina široka leđa u purpurnoj haljini koju je dala sašiti posebno
za ovu prigodu.
˝Sutra fino letiš u Šangaj˝, šapnula mu je kad je opet stala kraj njega, ˝ovo je uskoro
gotovo. Odlično se držiš. Pogodila te je vijest o Wilbertu, vidim to na tebi.˝
Njegova zaštitnica, druga violina koja svira s istinskom ljubavlju, to je uloga koju je Tineke
igrala još kad je poput olupine ležao u Antonius Matthaeuslaanu i ona mu ujutro dolazila
na kavu. Već tada ga je riječima izvukla iz depresije, utješila je neutješivo svojim vedrim
razumijevanjem. A sada opet to neiscrpno razumijevanje, premda ovaj puta, hvala Bogu, nije
shvaćala ništa.
˝Da˝, promrmljao je. ˝Pošteno me je uzdrmalo. Mrzim tog tipa. A mrzim i svog sina.˝
˝Kako te dobro poznajem˝, rekla je, ˝Zaboravi tog malog. Zaboravi ih obojicu. Taj Menno
je sto kila čiste mržnje. Došao je ovamo samo da ti napakosti. A Wilberta su pustili zato što
je spreman za povratak u društvo.˝

Lustar Tubantia Univerityja bio je svakako važniji od njega: on je bio zastava na jarbolu,
ali jarbol je stajao na brodu. Toga četvrtka sve se nadalje odvijalo po planu, počevši sa
svečanom večerom u restoranu Koesthuis Schutterveld gdje se pribrao smiješeći se na čelu
stola. Opusti se! Šaputao mu je neki prigušeni unutarnji glas za vrijeme nazdravljanja
Sveučilištu, za vrijeme žvakanja brancina, za vrijeme držanja govora. Mislio je: to je nemoguće!
Statistički je nemoguće, moralno je nemoguće, praktički je nemoguće. Pio je zavidne količine
bijelog vina kako bi utopio glasove u svom mozgu. U pola dva ujutro on i Tineke doteturali su
do farme, a kad se potpuno smožđen srušio kraj nje u krevet, isti je čas zaspao kao klada.
Nijednog trenutka cijele večeri nije razmišljao o tome da mu je sin na slobodi. Jedino na što je
mogao misliti bila je Joni.
Nije mu se ukazala prilika da potvrdi svoje pretpostavke, Sljedećeg jutra u samu zoru
Tineke ga je odvezla na kolodvor u Enschedeu. Prva javna računala na koja je naišao nalazila
su se u Internet kafiću na Schipholu koji su zauzeli backpackersi pa je neodlučno stao čekajući
da dođe na red. No nakon nekog vremena je odustao. Nije se usudio. A jedanaest sati kasnije
shvatio je da na tek otvorenom Shanghai Pudong Airportu uopće nema Internet kafića.
Nakon što je taksist pod prolomom oblaka kroz betonska predgrađa ujurio u srce
metropole i u predvorju hotela Okura Garden dobro prenaplatio svoju vožnju, još prije nego
što je ispraznio kofere, izvukao je kabel hotelskog telefona iz utičnice i pokušao se priključiti

~ 29 ~
na internet. Kako mu to nije uspjelo, obrijao se, obukao čistu ali izgužvanu košulju i otišao
dizalom na recepciju. Prošao je kroz mauzolej od zlatom prošaranog mramora, ostavio ključ
na recepciji i zatražio četvrt sata interneta. Uniformirana djevojka povela ga je do niše sa
svjetiljkama Šarenih sjenila u kojoj su stajala tri komunistička pentiuma, međusobno odvojena
zaklonima od mutnog stakla u okvirima od orahova drveta. Sjeo je za najudaljenije računalo.
Djevojka mu je pokazala da mora čekati, nagnula se u koso preko njega (znoj i nešto slatko) i
podesila digitalnu štopericu. Pokraj tipkovnice, koja se upravo beznadno razlikovala od
qwerty, bila je privezana kemijska olovka i kockasta kutijica s papirićima za bilješke. Uz manje
poteškoće uspio je pronaći pretraživač koji radi, no onda se susreo s nečim što je u
međuvremenu postalo međunarodno poznato pod zloglasnim imenom
Great Firewall of China. Glasno je opsovao. Nekontrolirano je odgurnuo rub stola i
plastična kutijica pala je uz tresak na pod. Olovka je ostala na mjestu. Do internetske stranice
nije ni došao; dok je s mramornoga poda čučeći skupljao papire za bilješke, bjesnio je na toliko
mučno odgađanje iako je shvatio igru ironije (u ovu idiotsku diktaturu pozvan je sa
zadatkom da svojim despotskim žutim prijateljima objasni kako bi mogli učvrstiti svoj
zločinački vatrozid; sve su htjeli znati, širokopojasni internet, pomične slike u budućnosti, sve
da bi mogli biti korak ispred drugih, o tome je bila riječ).

˝Ne treba mi novac, dragi Hiro˝, rekao je, ˝imam ga dovoljno.˝ Možda je na Obayashiju
iskaljivao svoje frustracije s obzirom na to da se već dva dana nakon domjenka nije maknuo ni
koraka. Sad je govorio tiše, s namještenim osmijehom: ˝A ruku na srce, mislim da vaša
ispunjaljka neće požnjeti neki uspjeh u Nizozemskoj. Sjećaš li se još onog tvoga goa? Mi ga se
više ne sjećamo. Nevjerojatno napeta igra. Sad se kod nas može kupiti još samo na buvljaku.˝
Nije znao je li to stvarno tako, no ako sad ne bude potpuno jasan, sljedećeg ljeta prodavat će
igrice kao putujući trgovac. Činilo se kao da Obayashi na trenutak sumnja u svoje znanje
engleskog, a onda je rekao: ˝Nippon Fun ima i kompjutorsku verziju goa. I nju ti mogu poslati.
Dva CD-roma.˝
Oko susjednog stola obilazi konobarica s čajnikom koji ima barem metar dug svijeni, tanki
lijevak u obliku kljuna tropske ptice kroz koji iz pristojne daljine nalijeva čaj u šalice. John Tyron
ne, mladi profesor sa Stanforda, dao joj je znak široko zamahnuvši rukom. Taj talentirani, ali
pomalo naivni mladić uz određenu je pompu uključen u taskforce, pogotovo s obzirom na
njegove ranije, tehnički izvrsno potkrijepljene radove o milenijskom bugu; no poslije je
pretjerao i nije si osvjetlao obraz svojim apokaliptičnim člancima o Y2K koji su se prošle godine
pojavili u američkim novinama, gdje više-manje proriče da će se zemaljska kugla prestati
vrtjeti. Budući da Tyronne više nije htio ući u avion nakon 31. prosinca 1999, prvi sastanak
u 2000. je odgođen. ˝Evo nam našeg zlogukog proroka˝, nasmiješio se predsjednik taskforcea
Gao Jian kad ga je opet vidio u našem nepromijenjenom svijetu. Jedete li još uvijek iz limenki?˝
Popodne, kad je Sigerius držao predavanje o takozvanoj haptic technology, u šali je primijetio
da Tyronne više nikada neće morati letjeti. ˝Uskoro ćemo pričvrstiti gumenu ruku na tvoj
laptop, John, i kad je kod kuće stisneš, tvoj će PC poslati profil tvog stiska posebnoj gumenoj
Johnny Tyronne taskforce ruci˝ ovdje u Šangaj, shake hands through cyberspace. Jedini
je problem mala vremenska razlika˝ - na to je Tyronneu, koji je sjedio u prvom redu, pružio
ruku opuštenu poput mrtve ribe. ˝Loš osjećaj, je l' da?˝ Sekundu kasnije ju je stisnuo - prejako.

~ 30 ~
 ˝Ne bi li neko japansko ime bilo bolje?˝ rekao je da malo oraspoloži Obayashija. ˝Nešto
drukčije od Number Place?˝
Obayashi je odgovorio nešto nerazumljivo što mu je potpuno promaklo. Na trenutak nije
čuo ništa, ona prijašnja idiotska primjedba o CD-ima s goom sa zadrškom je razgorila fosfor
u njegovu mozgu. Ovdje ždere tu patku dok mu laptop beskorisno leži na krevetu u hotelu.
Možda je taj CD u tvojoj torbi za laptop. Možda imaš fotografije. Morao se suzdržati da ne
skoči sa stolca i ne ode van, ravno kroza zid s morskom vodom i jastozima, zračnom linijom u
Okuru. Umjesto toga nasmiješio se Obayashiju, obrisao svoje masne prste papirnatom
salvetom i zažmirio. Razmisli. Je li taj CD sa sprženim fotografijama u tvojoj torbi za laptop?
Nije imao pojma. Zamislio je da stoji u svojoj radnoj sobi, osjetio je poznat miris skupljene
prašine i papira, spokoj svoje fratarske ćelije, Pred očima mu se stvorio radni stol. Disk bi
mogao biti i u zaključanoj željeznoj ladici.
Pogledao je na sat, izvukao mobitel iz unutrašnjeg džepa. Ne gledajući više Obayashija,
otkoči tipkovnicu telefona i zagleda se na nekoliko sekundi namrgođeno u svijetleći
ekran. ˝Excuse me˝, prošaptao je i položio ruku na debelo Japančevo zapešće. Premda je tek
naslućivao konture svoga izgovora, ustao je i zakopčao dugme sakoa. Kroz glavu mu
protutnji scena kako ga policija ovdje u Kini naziva i obavještava da je Wilbert ostao bez glave.
Rudo otkvačene prikolice. Na mjestu mrtav. Ne dovršivši misao, nakašlje se i reče:
˝Gospodo... ispričavam se što vas prekidam... ali nažalost, morat ću vas napustiti. Upravo sam
dobio vijest da... je u Enschedeu prilično ozbiljna situacija...˝
˝Enškejdej?˝ poviče Tyronne, njega je danas malo previše zadirkivao. ˝Enškej-dej...
Sigerius, zar je to tvoje sveučilište negdje na Novoj Zemlji?˝
Gao Jian ugasio je cigaretu i pripalio novu, ispustio dim iz kuta usta i značajno ga pogledao.
˝Kolega˝, rekao je ozbiljno, ˝o čemu je riječ? Mogu li nekako pomoći?˝
˝Bojim se da ne˝, čuo se kako govori, i pomislivši na kišu kroz koju će se za koji čas morati
probijati, reče: ˝Upravo su mi javili da je kampus u Enschedeu poplavljen. Nevrijeme
u Nizozemskoj, pljušti bez prestanka - nešto kao ovdje, samo još gore.˝
˝Propustit ćeš večernji program.˝
˝Sutra ima još vremena. U Enschedeu očekuju da dam izjavu o... šteti.˝

Mlake kišne zavjese sjenčale su nebo nad Šangajem. Kiša klokoćući traži put k odvodima
i kanalima i skuplja se uz rubove pločnika ulice Huaihai Zhong Lu, gdje stotine Kineza žure
pravilnim koracima, štiteći svoju ravnu kosu kišobranima ili aktovkama. Zauzeti taksiji dižu
lepeze blještave vode, u vežama i pod nadstrešnicama skrivaju se oni što su se zatekli u
kupovini, ruke im nestaju u hrpama kupljene robe, gledaju u prazno ili razgovaraju na slengu.
Inače blistava, uzbibana, uzavrela avenija s bezbroj trgovina, shopping mallsa, hotela i
restorana kao da je potpuno prekrivena, tako je mračno.
Prešao je preko potopljenog raskršća kroz crveno, žureći se da izbjegne taksije i rikše što
su naglo kretali sa semafora. Sako mu je promočio, topla voda omekšala mu je vrhove
cipela. Pružio je korak, neka čudna uzrujanost tjerala ga je u hotel. S jedne je strane vjerovao
da njegovo sumnjičenje više govori o njemu nego o Joni, da je ono što je vidio zapravo
projekcija njegova straha, no s druge strane previše se puta opekao da bi bio potpuno siguran
~ 31 ~
u to. Koliko se god njegove kćeri međusobno razlikovale, nikad nije posumnjao u njihovu
čestitost, za oca čiji sin sjedi u zatvoru u Scheveningenu takve su sumnje izvan svake diskusije.
Za Tinekine kćeri, koje smatra i svojima, stavit će ruke u vatru, lijevu za Janis, desnu za Joni -
za stariju koja ima sve, koja će u životu rijetko nailaziti na prepreke, onako bistra, duhovita,
ambiciozna, zanosna, to posljednje pogotovo, ˝pođi sa mnom na kraj svijeta˝ piše joj zlatnim
slovima na čelu, a još i ta njena nevjerojatna ljepota, posebna privlačnost, ne, otac jednog
kriminalca nikako ne može biti zabrinut za kćer poput Joni. Ako je na farmi i postojala neka
zabrinutost oko Tinekine djece, to se odnosilo na Janis. Mlađa je pokazivala potpuno drukčije
sklonosti; Janis je pažljivo planirala kako da ne bude dopadljiva, gaji često nezadrživu,
programatsku mržnju prema svemu što nije nazovi pošteno, vodi svoj gerilski rat protiv svega
što je prijetvorno, lažno, nepravično. Zato ne drži dijetu, zato se oblači kao mladić, zato iz dna
duše mrzi novac, mesoždere, holivudske filmove, osedlane konje, sveučilišta, praznike.
Škarama reže na komadiće božične karte koje joj šalju tete i stričevi. Dezodorans - Tineke ju je
morala prisiliti da upotrebljava dezodorans, u pubertetu je smatrala prijetvornim prikrivati
vlastiti miris, to je pogrešno, umjetno, malograđanski. U svakom slučaju, bar je poštena,
govorili su si on i Tineke.
Jedan oblak je puknuo, pljusak se pretvorio u tuču uz tako glasno bubnjanje da se činilo
kao da se promet kreće bez zvuka. Sigerius se morao skloniti pod razvučenu nadstrešnicu s
koje se cijedilo. Stisnut uz druge koji su pobjegli ovamo, osjetio je miris koji ga je podsjetio na
vonj znojem natopljenih strunjača iz davnih vremena. Neki čovjek prstom je pokazivao na
kuglice leda što su se odbijale o pločnik, možda još nikada nije doživio tuču, u svakom slučaju
ne 13. svibnja.
Neke dvije godine bio je pomoćni trener Jonine gimnastičke grupe: otkad su se vratili iz
Amerike, išla je na gimnastiku u neki klub u Enschedeu po imenu Sve za sport i jednoga
dana pitala ga je bi li htio voditi treninge trčanja. Baš bi mi bilo drago, rekao je, a i stvarno mu
je bilo drago jednom tjedno s trinaest trinaestogodišnjakinja protrčati šumama Drienerloa.
Malo prije godišnjeg odmora u svojoj se dnevnoj sobi s predsjednicom kluba i trenerom
dogovarao o pojedinostima, a odmah su potom svake srijede navečer pjegave djevojčice u
trenirkama sa zubnim protezama opsjedale farmu, društvo zbog kojeg je Joni vrlo brzo požalila
jer su sve te djevojčice svako toliko izostajale: zadaća, bolest, slabost i mučnina, sve te stvari
prema kojima se ona puno ozbiljnije odnosila. Odredio je sasvim pristojnu dionicu od otprilike
četiri kilometara. Preko Langekampwega su trčali prema jugu, kroz dio kampusa, preko dine
motorističkog kluba (˝Joj, ne, striček, ne u taj mekani pijesak!˝), a onda kroz šumu natrag do
farme gdje bi Tineke već pripremila čaše vode sa sirupom od bazge.
Joni je još bila dovoljno mlada da se ponosi svojim ocem sportašem, a i on bi se sa
zadovoljstvom prisjećao tih trčanja da se nije dogodio onaj incident. Kao i svake godine, klub
Sve za sport sudjelovao je u prikupljanju novca za borbu protiv raka, a Joni i Mirjam, malena,
ali vrlo samosvjesna djevojčica koja je kad su trčali svoje plave uvojke skupljala pod
dijademom, dva su duga popodneva obilazile kuće i stanove u Boddenkampu. ˝U tom
susjedstvu mogu se očekivati bogati prilozi, kao što se to pokazalo prijašnjih godina˝, ustvrdila
je predsjednica kad ju je jedne večeri nazvao nakon Što je Joni došla kući poslije treninga i -
isprva zamuckujući, a onda plačući - rekla da su je optužili za krađu novca iz škrabice.
Kad su brojili utržak, pričala je predsjednica, blagajnik kluba primijetio je da u Joninoj i
Mirjaminoj škrabici nije bilo nijedne novčanice od pet ili deset guldena, a ne samo da je njihov

~ 32 ~
utržak iznosio manje od četvrtine utrška prijašnjih godina, nego je bio i najmanji od svih, čak i
od onih koji su skupljali po, kako je on to nazvao, zaostalim četvrtima, Mirjam je bila u grupi
koja je vježbala utorkom navečer; s njom su već razgovarali nasamo i nakon deset sekundi je
priznala. Rekla je da su ona i Joni geometrijskim trokutom uspjele izvući novčanice iz škrabica
i da su podijelile plijen - malo više od sto i pedeset guldena.
Joni je poludjela. Takva laž! Nije imale nikakve veze s tim. Kako netko može biti tako
pokvaren. Mrzila je Mirjam, oduvijek je znala da je pokvarena, nije joj smjela vjerovati. Kad su
bile gotove sa skupljanjem, pričala mu je u suzama, bio je već mrak i vrijeme za večeru i Mirjam
se ponudila da obje škrabice odnese blagajniku koji je skupljao sav novac, stanovao je blizu
nje.
I on je bio ljut. ˝Moja kćerka sad ovdje plače˝, rekao je predsjednici, ˝Joni poznajem kao
svoj džep, Vaše optužbe su teške i preuranjene. Potpisat ću vam da moja kći ne krade iz
škrabica.˝ Dogovorili su se da će doći s Joni ispričati njezinu verziju, s čime se Joni nevoljko
složila, no večer prije nego Što su trebali poći u klub na dogovor, opet je načela tu temu. Bojala
se da će se tamo rasplakati. Ili da će se razljutiti. Tako je otišao sam. Bio je to težak razgovor u
kojem je predsjednica ponavljala kako se ne može ništa utvrditi jer zasad postoji samo Jonina
riječ protiv Mirjamine, a on je neprestano zahtijevao da se spere ljaga s Jonina imena. Kad se
u pola jedanaest vratio kući, rekao je Joni da je predsjednici ostavio da bira: ili će joj vjerovati
na riječ, ili on prestaje s treninzima trčanja, a pitanje je hoće li Joni ostati u klubu.
Točno se sjećao gdje su stajali: u predvorju, on je još imao kaput na sebi, s desnom nogom
na otvorenom spiralnom stubištu; Joni je bila na kraju predvorja, u ruci je držala Četkicu za
zube na kojoj je već bila pasta. Trenutak kad se slomila neće tako brzo zaboraviti: nakon što
joj je ispričao kako je protekao razgovor, neko je vrijeme šutjela. Onda se stražnjicom
spustila na stepenicu, četkica joj je ispala iz ruke na pločice: tik, tak, tok. Sakrila je lice u
spavačicu i rekla uz dubok uzdah: ˝Tata?˝
Podigao je obrve.
˝Nemoj se uzrujati, tata. Kako da kažem... ja... Znaš, Mirjani je zapravo rekla istinu.˝

Ispod platana s kojih se cijedila kiša hodao je prema Okuri. Namjerno se ramenom sudario
s nekim mladim poslovnim Čovjekom koji je razgovarao mobitelom, na sniženom
pločniku zaobilazio je tezge s povrčem i vreće za smeće što su ih rastrgli psi lutalice. Iz
pokrajnje ulice izletjelo je nekih pet okretnih Kineza, na još potpuno mokru ulicu prostrli su
golemu ljubičastu plahtu. U tili Čas na njoj su se stvorile torbice od lakirane kože, naočale Ray
Ban, topići Gucci, Adidas majice, CD-ovi, DVD-ovi, igrice. Lažna roba. Načas je zastao jer ga je
zaboljela kraća noga, ona od skutera, izmasirao ju je sa stražnje strane iznad koljena. Jedan od
uličnih prodavača, mladić arogantnog lica, obratio mu se osorno na mandarinskom.
˝Goni se u kurac˝, rekao je smiješeći se.
Je li gore prodavati lažne torbice ili isprazniti škrabicu? A što je s nijansama? Ima li smisla
i logike razmišljati o Joni, o hipotetičkom problemu - koji ne postoji dok se ne dokaže - kad zna
da je Wilbert na slobodi? Obilazeći automobile prešao je četverotračnu Huaihai Zhong Lu,
nakon četrdeset metara skrenuo lijevo i nastavio uz oronule art-deco ruševine
Sarthay Theatrea, kina pred kojim gomile Kineza čekaju da vide Mision: Impossible 2. Što će se

~ 33 ~
dogoditi sad kad je taj momak slobodan? Što Šest godina zatvora napravi od nekoga poput
Wilbeta Sigeriusa?
˝To je već Hitler smislio˝, odgovorio mu je Rufus Koperslager u doba kad je neprestano
postavljao to pitanje, uglavnom prikriveno, svakome od koga je očekivao donekle
promišljen odgovor. ˝Hitler je zatvor smatrao sveučilištem za kriminalce. Nisi znao?
Natkrivena rupa u kojoj klinci uče zanat od starih mahera.˝ Pomislio je na svoj prvi razgovor s
tim čudnim Rufusom u četiri oka, susret koji bi najradije zaboravio. ˝Otkud znaš što je Hitler
govorio u društvu?˝ Ne zna, još se nije stigao pozabaviti Hitlerovim društvenim razgovorima.
Taj Koperslager, odlikovani šef državne policije s otresitom korektnošću jednog policajca,
postao je koncem ˝95. predsjednik uprave Tubantije. Imenovanje je bilo sporno, na kampus
bi došao sluga zakona. Čovjek koji je možda previše iskren, nestrpljiv, naučen da zapovijeda,
naviknut na hijerarhiju vlasti čelične konstrukcije. Ali realist. Dok su birali kandidate, Sigerius
je naćulio uši kad ja Koperslager rekao da je početkom osamdesetih bio upravnik čak tri
zatvora, a ti su ga podaci toliko zaintrigirali da se svom novom kolegi, kad su jednom otišli na
sendvič da bi se bolje upoznali, odmah povjerio o svom sinu kriminalcu. Tada je bio takav. Što
na umu, to na drumu. Wilbert je bio već više od godinu dana u zatvoru i u tih godinu dana
Sigerius je razvio ne tako beznačajnu opsesiju prema svemu što se događalo iza rešetaka:
svaka novinska stranica, svaka knjiga, svaki dokumentarne na televiziji, gutao je sve iz čega je
mogao doznati nešto o režimima i običajima u zatvoru. ˝Ako sam dobro shvatio, prije si radio
u kaznionicama? Moj sin je u zatvoru.˝
˝Molim?˝ Ni Koperslagerova povezanost s tom temom očito nije bila labava, njegovo lice
čuvara reda prekrila je tamna koprena, nakratko se uhvatio za glatko izbrijanu bradu; vidjelo se
kako tone u podzemlje koje ga je uzbuđivalo više nego što bi htio priznati. Sigerius je ni ne
trepnuvši nabrojao tri kaznene ustanove gdje je Wilbert dosad bio zatvoren, a Koperslager
ga je pitao: ˝Premještaji?˝
˝Mislim da da.˝
˝Moram li biti iskren?˝
˝Što iskreniji˝, rekao je, što je Koperslageru bio znak da mu opiše obeshrabrujuću ali
uvjerljivu sliku o Wilbertovoj ˝karijeri˝ koju, prema njegovom skromnom mišljenju, upravo
gradi ˝tamo unutra˝. ˝Samo se šefove premješta˝, rekao je. ˝Premještaj košta i novca i
napora, nikad to nisam volio. Ali katkad se mora.˝ Wilbert je vjerojatno uživao određen ugled,
glasila je analiza, glavni lik u bloku, vlastodržac, jedan od ˝morskih pasa˝ Takve smo uvijek
izdvajali, reče Koperslager: podrivaju vlast, ucjenjuju i potkupljuju Čuvare, neprestano vode
poslove i unutra i vani. ˝Znači, sele ti sina. A čuj, možda je talentiran. Kad mu vidim oca -
nimalo glup, fizički Čvrst - nešto je pokupio, bit če.˝
Koperslagerov omiljeni kriminolog imao je zanimljive ideje o zatvoru. ˝Hitler se više puca
izjasnio protiv zatvorskih kazni, zagovarao je tjelesne. Mladića od dvadeset godina bolje bi bilo
jednom pošteno izbatinati ili mu odrezati ruku - rekao je 1942, a to je vjerojatno i istina. U
zatvoru se samo doškoluju. Zatvori su, Siem, vrhunska učilišta za kriminalce, konferencije o
agresivnosti, laboratoriji za proučavanje testosterona. Muškost tamo upravo teče, mačizam u
samoj svojoj srži, svatko mrzi svakoga. Dvadeset i četiri sata dnevno podijeli pa
vladaj, osnivanje bandi, zaštita. Ženska perspektiva ne postoji, nema briga - sve se okreće oko
moći. Ucjene, seksualno nasilje, sadizam. Uđeš kao nitko i ništa, iziđeš kao gangster. Bolje je
onda prijestupniku odrezati nogu, to je i moje mišljenje.˝
~ 34 ~
 Bila je to prijeteća predodžba kojom je sam sebe mučio, a Koperslager nije bio osoba koja
bi ga utješila. Kad god bi odlazio na sveučilište u Haag ili Amsterdam, ili gdje bilo, potajno bi,
kao da ide u posjet nekoj kurvi, prošao uz lokalnu kaznionicu. Bila je to vrsta opsesivno-
kompulzivnog poremećaja: barem je pet puta stajao pred zatvorom u Scheveningenu zureći u
zloglasna ulazna vrata sa srednjovjekovnim kruništima i osjećao se vrlo loše, krajnje
deprimirano - toliko jadno i utučeno da mu je jednoga dana dozlogrdilo. Prestani s tom
fiksacijom. Dosta. Penološke disertacije, Časopise, knjige s pričama iz zatvora, videokasete s
dokumentarnima, svu tu paranoidnu dokumentaciju strpao je u sivu vreću i izbacio na ulicu.
I stvarno, glava mu se razbistrila, još prije nego što je pretpostavljao. Shvatio je da je
stvarno tako, jedino čega se moramo bojati je - strah. Sam se sebi rugao zbog toga što je
povjerovao u Koperslagerove lovačke priče i zbog svoje latentne težnje senzacionalizmu;
osjetio je kako mu se vraća povjerenje u korigirajuću snagu pravne države, kako mu se vraća
povjerenje u čovjeka.

Samo što nije stigao. U ovo doba brzo pada mrak, svjetiljke u ukrasnom francuskom vrtu
ispred Okure već su zapaljene. Sto metara ispred njega poput pauna od stakla i bijelog kamena
uzdiže se hotel, pred ulazom je nezaustavljiv vodoskok. (U menzi Tubantije radi kuhar koji
svakom studentu što pere suđe u kuhinji smrtno ozbiljno postavlja isto pitanje: ˝Daj mi reci,
ti si student, zar te nije strah da će jednom sva voda nestati?˝) Veličanstvenost jugendstila
još uvijek na njega ostavlja dubok dojam, Čak i sada kad ga u jednoj od tisuću soba čeka crna
kutija. Do četrnaestog kata njegovo se tijelo punilo toplom nadom da CD nije u torbi. Dizalo se
zaustavilo, ali želudac mu se i dalje dizao.
U njegovoj sobi miriše na ispeglane ručnike. Krevet u kojem se jutros sat vremena
bezglavo prevrtao sada je uredno složen, košulja i odijelo koje je nosio na putu vise na vješalici
u otvorenom ormaru. Laptop nije više na krevetu, sad je na ovalnom stoliću kutne garniture.
Uključio ga je u struju. Da umiri nervozu u želucu, odlazi pod tuš. Pere se nečime iz
ljubičaste vrećice koju je morao rastrgati zubima. Sve je moguće, njemu se to ne treba
ponavljati. Može se ići, pa ne otići na Olimpijske igre. Obrisao se najvećim od tri ručnika i
navukao kućni ogrtač. Može se i napraviti zmiju umjesto djeteta.
Podesio je klimu na devetnaest stupnjeva, dograbio torbu za laptop i sjeo na rub kreveta.
Popipao je pretince sa strane i izvukao mapu sa samo tri CD-a. Dva su izgledala netaknuto, a
na trećem je crnim flomasterom pisalo ˝Zapisnik U-vijeća˝. Bingo. To je to. Duboko je udahnuo
i čvrsto stisnuo šake. Ustao je, otišao do prozora i navukao teške zastore, ponovo sjeo i
gurnuo CD u laptop. Windowsi su se podigli, ukucao je lozinku, isprva pogrešno, zabrljao je
nešto s velikim slovima. Program ga je pitao želi li slideshow. Ne, ne želi slideshow, Windowsi
sortiraju jpeg-datoteke, sličice na kojima crna jedrilica plovi prema narančastom zalazećem
suncu. Mnogo ih je, možda oko četiristo. Otprilike četvrtinu skupio je s besplatnih stranica,
ostale su s web-stranice neke Ruskinje i s lindaloveslace.com - te mu trebaju. Nasumično klikne
na jednu od sličica i ugleda Ruskinju gdje raširenih nogu sjedi na nekoj sofi. Osjetio je kako ga
obuzima neodređeno uzbuđenje, pohota starog, ofucanog majmuna.
Gdje su? Odlučio je ipak uključiti slideshow, to je spretnije, klikanje za vrijeme prikazivanja
je puno praktičnije. Prvo sumanuto juri preko šume besplatnih fotografija, a onda poput bujice

~ 35 ~
prolaze fotografije Ruskinje koja kleči, naginje se, leži, čuči, gura si prste - i evo, to je ona,
premotava unatrag do prve fotografije. Stoji s jednom nogom na čupavom stolcu, laktom se
oslonila na koljeno, napućena usta, grud i u svjetlo-ružičastom grudnjaku. Duboko dišući od
šoka odgurne laptop sa svojih koljena. Sličnost je zaprepašćujuća. Više nego što je mislio. Iz
minibara je uzeo limenku Budweisera. Već je znao da si sliče. Ushodao se po mekanom tepihu.
Piva je bila tako hladna da su mu navrle suze. Morao je gledati analitički. Kao pravi
znanstvenik. Kao policijski istražitelj. U kojoj mjeri poznaje Jonino tijelo? Vitke, skladno
građene djevojke mlađe od dvadeset i pet nije lako razlikovati. Ali to lice...
Opet je sjeo. Analiza. Dobro je da fotografije poznaje od prije. Zato ih može promatrati s
određenom distancom. Prva serija očito je snimana u nekoj hotelskoj sobi. Mora tražiti
sobu koja se redovito ponavlja, misli da postoji neki prostor koji se često pojavljuje. Možda
brod? Da, ima i neka brodska kabina koja se ponavlja... Serija od trinaest fotografija u istoj sobi
koja definitivno nije hotelska, u pozadini su računalo, police s knjigama, biljke, poster s dvije
mačkice u ležaljci, Celine Dion, tavanski prozor...
Linda. Linda iz Tennesseeja, ili Kentuckyja, ili Utaha, ili iz neke druge opskurne države.
Serija počinje u stilu burnih dvadesetih, kratka, ravna zelena haljinica i onakav bezvezni okrugli
šeširić preko ušiju, bijele baršunaste rukavice do iznad lakta, jarko crvene usne - Bože, kako je
sličila Joni. Onda bez haljinice, stoji nasred sobe u crnim štiklama s mašnicom, bijelim
halterima, čarapama boje karamela. Na sljedećoj fotografiji sjedi na stolcu, ruke drži pred
ogoljelim grudima, nema šeširića, kao ugljen crna kosa slobodno visi, djeluje obojano, gotovo
je plava, tako je crna. To bi mogla biti i perika. Sigurno. Na sljedećoj fotografiji nema gaćica,
sjedi na stolcu raširenih nogu i...
Ponovno je odgurnuo laptop i ispružio se na madracu. Zašto uopće želi znati istinu? U
ponedjeljak, kad se vrati u Enschede, odjavit će se s te stranice i više neće o tome razmišljati.
Nažalost, nije takav. Neko je vrijeme promatrao drvena krila ventilatora na stropu. Nisi sasvim
pri sebi. Možda je Tineke imala pravo. Sve je to zbog te vijesti o Wilbertu, riječ je o paranoji.
Budi realan. Bezbroj je puta vjerojatnije da Joni toj curi samo sliči nego da je to stvarno ona.
Svatko ima dvojnika, i on ih ima možda stotinu u ovom trenutku. Mlade djevojke glatke kože
nalikuju jedna drugoj kao jaje jajetu. Opet je sjeo i uzeo laptop u krilo. Donja strana je vruća.
Kreni obratnim putem - dužan si joj to učiniti. Traži protudokaz.
Povećao je fotografiju i pokazala se sredina police za knjige s ruba slike. Mogao je pročitati
naslove s hrbata knjiga. Meki i tvrdi uvezi na engleskom, Mary Higgins Clark, Harold Robbins,
Barbara Taylor Bradford, Tom Clancy, Danielle Steel, John Grisham, Sue Grafton. Šund. Ispod
su stajale veće knjige, također na engleskom, knjige o povrtlarstvu (The Practical Rock & Water
Garden), kuharice Eating by the Book; what the Bible says on Food, Fat, Fitness & Faith), smeće
o samopornoći (Narcissism; Denial of the True Self), Vidiš! Ovo je autentična američka polica
za knjige. Ta idiotska polica je u Utahu. Pripada potpuno drukčijoj djevojci. I kakva je ta Linda
uopće? Još živi s roditeljima, ne, živi kod gluhe mamine tete, a ovo je zaboravljena tavanska
sobica. Kursorom je povukao sliku na gore, tako da može vidjeti što se nalazi na najdonjoj
polici. Iza povećanog nježnoga gležnja i noge od stolice stoje Četiri knjige u prepoznatljivom
žuto-crnom omotu. Beekeeping for Dummies, BBQ Sauces, Rubs & Marinades for Dummies,
Jazz for Dummies...
Jazzfor Dummies. U glavu mu se dokotrljala potpuno nova pomisao: s kim to ova cura radi
tu pozersku komediju? Smanjio je fotografiju, pogledao je u totalu, kliknuo na neku malo

~ 36 ~
dalje: vrlo su profesionalno napravljene, moglo bi se reći... retuširane. Nije to mogla sama
napraviti, naravno da to ne može sama. Ako pomislimo - uzmimo da je ova djevojka Joni,
onda... onda te fotografije radi... onda je mladić s kojim se nekoliko puta tjedno valja po
strunjači zapravo... Sad je stvarno pretjerao. Joni s Aaronom?
Klikao je dalje i zastao kod fotografije u sobi koja je ličila na brodsku kabinu. Leži na
okruglom krevetu s crvenom posteljinom gotovo potpuno gola, na sebi ima samo grudnjak
zelenog bikinija (znade li Jonine bikinije? - naravno da ne zna). U pozadini se vide drveni ormari
zaobljenih rubova, prozirna vrata, vjerojatno od tuš-kabine, a poviše su blijedoružićasti
okrugli brodski prozori. Crna kosa sada je podignuta (može li se perika podići?), vršak jezika
prislonila je o gornju usnu i ravnodušno gleda u kameru. Na sljedećoj fotografiji kleči ispred
kreveta, lijevi joj je obraz na tepihu boje bijele kave, leđa su joj spuštena, grudi na podu.
Razmaknutih koljena, s ružičastim stopalima uz leću fotoaparata, stražnjice izbačene prema
natrag, dok usput gleda u kameru, a lijevo, uz njeno lice vide se visoke pete srebrnih štikli. Lice
na fotografiji je vrlo oštro: vide se grudice maskare na trepavicama. Besramna gipkost kojom
nudi svoju stražnjicu i način na koji ga gleda, taj otvoreni, samouvjereni, ravnodušni pogled.
Na sljedećoj fotografiji kažiprstom i srednjakom rastvara pomno izbrijane usmine, a potom se
pokazuje s dildom: najednom gurne tu veliku, crnu umjetnu spravu u svoju nutrinu, prvo
duboko, a s obzirom na to da objema rukama širi svoje guzove, na svakoj je sljedećoj fotografiji
manje duboko, sve dok se plastični penis ne nađe na podu. Na posljednjoj fotografiji vide se u
krupnom planu lice i oči.
Te su oči, primijetio je tek malo kasnije, bile plave. Metalno-plave. Tijelo mu preplavi val
sreće: Jonine oči su tamnosmeđe! Odgurnuo je laptop, ustao i ushodao se između zastora i
kreveta. Ušao je u kupaonicu i umio se hladnom vodom. To nije ona. Naravno da to nije ona.
Vratio se do kreveta, ugasio Windowse, isključio laptop. Neka se sve ovo isključi.
Uzeo je hlače sa stolca, potražio mobitel. Mora nazvati Joni, reći joj nešto lijepo. Sada je
pola dvanaest... znači pola pet u Nizozemskoj. Našao je ime među kontaktima i nazvao. Neki je
kineski glas nešto rekao, a onda se linija prekinula. Nema signala? Potražio je broj telefona
njene studentske sobe i ukucao ga. Šum u sve dubljoj tišini, a onda zvuk zauzete linije.
Još uvijek s osjećajem olakšanja zbacio je sa sebe kućni haljetak i gol se odšetao do
minibara. Uzeo je drugi Budweiser i sjeo na visoki krevet s jastukom iza leđa. Upalio je televizor
i popio nekoliko velikih gutljaja piva. Mijenjao je kanale preko neke kineske opere, filma s
Kevinom Costnerom i Whitney Houston, kikboks meča. Zaustavio se na vijestima, kineska
izvjestiteljica govori prvo nešto o predsjedniku Jiangu Zeminu, onda Madeleine Albright slijeće
na mjesto avionske nesreće. Zatim katastrofa u nekom inozemstvu. Neka mirna, vjerojatno
europska gradska četvrt usred bijela dana, a nad krovovima vatromet. Dragi Bože, kakvo
olakšanje. Praskanja i eksplozije na televiziji jačaju, slika se trese - oči mu se sklapaju. Tek
sad kad je najgore prošlo, osjetio je koliko je iscrpljen. Ispustio je daljinski iz ruke i okrenuo se
na bok.

~ 37 ~
 Do jutros je moja sestra bila jedina osoba iz doba dok sam još živjela u Enschedeu koja mi
se bila javila, sada je tomu već više od pet godina. To je bilo valjda u jesen 2003, nedugo
prije nego što ću se preseliti u Los Angeles i zauvijek nestati s radara. Još sam živjela svoj
malograđanski život s Boudewijnom i Mikeom u San Franciscu. Janis je s nekakvim Timom bila
na jednomjesečnom putovanju po zapadnoj obali. Prespavali su jednu noć kod nas na
brežuljku. Bilo je to prvi put nakon Siemove smrti da je netko od obitelji pokušao doći sa mnom
u kontakt.
Prije nego što me nazvala, Janis je već dva tjedna bila u Kaliforniji. Nisam joj odmah
prepoznala glas, možda zato što sam imala migrenu. Zvala je iz govornice u Moneereyu,
zastrašujuće blizu, bili su na putu za San Francisco - tamo živim, zar ne? Više od trideset dolara
potrošili su da bi pronašli moj telefonski broj, bio je to složeni telefonski maraton sa startom
kod McKinseyja u Amsterdamu. Zaista me dirnuo trud koji su uložili.
Sljedećeg jutra na automobilskom prilazu pred vratima zaškripao je plavi unajmljeni Ford
iz kojega je izišla suncem opaljena Janis, a iza nje mladić sa zagasito crnom kosom svezanom
u dugačku pletenicu. Za ovo toplo vrijeme nosio je predebelu crnu odjeću što mu je potpuno
prekrivala ruke i noge. Radi efekta kontrasta, Boudewijn im je prišao u tamnoružičastoj polo-
majici i uskim kupaćim gaćicama te ih žovijalno čavrljajući odveo oko naše kuće, tipične za
Russian Hill, do ograđenog vrta. Stajala sam na rubu bazena u obliku bubrega i pala Janis
u nespretan zagrljaj. Prilično je okrupnjala, naslijedila je majčinu građu. ˝Ti si, dakle, ta Joni˝,
promrmljao je Timo, ne skidajući sunčane naočale sa svog blijedog lica.
Pokazala sam im dnevnu sobu namještenu u njujorškom stilu, a kad su stali pred
panoramski stakleni zid i šutke se zagledali u Marina District, osjetila sam neku čudnu
nervozu. Još nitko nije tamo stao a da mu se nije oteo usklik ushićenja. Stakleni je zid činio kut
i produžavao se do kuhinje, najradije bi paraglajderom odletio do mora. ˝Tamo lijevo u daljini
može se vidjeti Golden Gate Bridge˝, rekla sam, ˝desno je Alcatraz Island˝, no oni su i dalje
šutjeli.
Povela sam ih dolje gdje sam u sobi s izlazom na vrt namjestila bračni krevet. Timo je
prstom očistio prašinu s Boudewijnovog Seeburga V200 i pitao imamo li i sobu bez džuboksa
pa sam im pokazala njihovu kupaonicu, nakon čega sam otvorila vrata koja gledaju na travnjak
što se širi nizbrdo. Janis je svojim čvrstim korakom krenula u vrt, pogledala cvjetne gredice i
podrezane palme te uvalila svoju široku stražnjicu u ljuljačku koju su Toys-R-Us montirali za
Mikea. ˝Imate li vrtlara?˝ upitala je.
Kad smo se malo kasnije vratili gore, čuli smo tihi plač: Mikea je probudio neobičan zvuk
Timovih martensica na stepenicama. Na Janisinom crvenom licu vidjelo se kratko, ali snažno
iznenađenje. Dijete? U svjetloplavoj sobici bez riječi se nagnula nad Mikeov krevetac i
pomilovala ga prstom po trbuščiću.
˝Nisam znao da je Janis teta˝, rekao je Timo da prekine tišinu.

~ 38 ~
 ˝Nisam znala da Mike ima tetka˝, odgovorila sam.
Nakon šutljivog ručka u Japanese Tea House koji je Timo platio s ukočenim osmijehom na
licu, prošetali smo u parovima kroz Golden Gate Park, ja uz Janis, a Boudewijn je gurao dječja
kolica i razgovarao s tim kao kreč blijedim ˝predratnim komunistom˝, kako je nazvao mog
šogora u smirujućoj intimi našega auta. Vrlo sam brzo primijetila da je Boudewijn pružio korak,
ne bi Ii mi priuštio da provedem malo vremena nasamo s Janis. Dok su se on i Timo pretvarali
u udaljene figurice, Timo u Indijanku s tom svojom pletenicom, moja sestra i ja Šetale smo kroz
scenografiju od prastarih hrastova i vrba u cvatu. Bila je tropska vrućina, Janis se znojila ispod
kratko podšišane, kanom obojene kose. Dok smo živjeli s roditeljima u Berkelyju, prije
nevjerojatno dugih dvadeset godina, znali su nas povesti u ovaj park; rano ujutro krenuli bismo
kombijem iz Bonita Avenue preko Bay Bridgeajanis i ja na ljepljivom prednjem sjedalu stisnute
između majke i oca koji je vozio. Pitala sam je sjeća li se toga.
˝Jedva se ičega sjećam iz Kalifornije.˝
Staza se malo spuštala. Koraci su nam škripali istovremeno. Računala sam koliko je Janis
imala godina 1982: pet?
˝Tineke je trpala hranu u onu crvenu pletenu košaru˝, rekla sam da bih joj osvježila
pamćenje, ˝onu koja je u Enschedeu još godinama stajala na prednjoj terasi.˝
˝Zašto mamu zoveš imenom? Otkud to?˝
Duboko sam udahnula i rekla: ˝Janis - što vi mislite, zašto se Siem odlučio na
samoubojstvo?˝
Malo je zastala. Skinula je sunčane naočale sa svoje stršave kose i stavila ih na nos koji je
već poprimio boju pečene kobasice.
˝Mislite li ti i... mama da ja imam neke veze s time?˝
I dalje je stajala, stavila mi je svoju vlažnu ruku na rame: ˝Nešto mi je u cipeli˝, rekla je, i
hvatajući ravnotežu izvukla natečenu nogu iz svojih srarki. Na zelenom platnu netko je, možda
Pocahontas tamo u daljini, plavom kemijskom nacrtao znak mira. Istresla je kamenčić iz
tenisice i kleknula da je opet navuče. ˝Joni˝, obratila se mojim natkoljenicama, ˝mami i meni
nisi se javila već tri godine. Nisi bila ni na sprovodu. Ne mislimo puno na tebe. A kad na tebe i
pomislimo, čini nam se da ti nemaš veze ni sa čim.˝

Nakon što smo Mikea stavili u krevet - gotovo smo osjećali kako nas njih dvoje čekaju u
sobi - Bo je u kuhinji, poput muškarca koji se želi pokazati pred svojom dvadeset
godina mladom šogoricom i njezinim momkom, pripremio tjesteninu sa svježim rakovima iz
zaljeva. Sjedila sam uspravno nasuprot Tima i Janis u kutnoj garnituri i slušala ogorčen izvještaj
o turi koju su dobili po tim ˝sramotno komercijalnim˝ holivudskim studijima te financijske
pojedinosti oko njihove tek kupljene kućice u nizu tamo u Deventeru. Bilo je nešto s dozvolom
za sječu stabla u vrtu njihova susjeda, ili je stablo bilo u njihovom vrtu, i moralo se posjeći ili
se baš nije smjelo posjeći, a Timo se oko toga sudio, ili se baš nije sudio. Pokazao se kao mladić
koji je dovoljno pristajao mojoj sestri da bi me mrzio iz ideoloških razloga. Bila sam previše
bogata, previše lijepa, imala sam ljigavog frajera, McKinsey je također bio ljigav. Njegovo
koncentrirano kimanje kad bih nešto rekla, ili pak šutljivo cupkanje ruba svog crnog rukava,

~ 39 ~
odsutno pritiskanje zanoktice - sve je to odavalo da ga udaljenost od devet tisuća kilometara
između San Francisca i Deventera čini prilično zadovoljnim.
Večernje sunce razvuklo je naše sjene preko pločica, ispod nas su obasjane kuće u marini
svjetlucale poput tisuća svjećica, a mi smo još uvijek s nelagodom razgovarali ni o čemu.
Jedva sam čekala da odem u krevet kad je Janis odjednom počela o tome kako nam je majci
bilo teško, o tužnoj prodaji farme pola godine nakon Siemove smrti, kako je svakoga dana
nazivala mamu u njen stan u Hengelou, da malo porazgovaraju, ali zapravo da provjeri je li još
živa.
˝Mrzi me jer sam ostavila majku na cjedilu˝, rekla sam malo poslije ležeći uz Boudewijna.
˝Mrzi me jer nije znala za Mikea.˝ Sad kad mi je njih dvoje dolje prljalo plahte, osjetila
sam kako me obuzima bijes.
˝Sestre ne razmišljaju na taj način˝, oglasio se Boudewijn sa svoje polovice. ˝Morate se
malo naviknuti jedna na drugu. Nije te došla posjetiti bez veze. Previše si napeta. Meni
uopće ne smetaju. Sutra ćemo nakon doručka otići u Chinatown, pustit ćemo Tima da uživa
među svojim drugovima. Vidjet ćeš kako će se opustiti.˝
Kad sam u četiri ujutro ustala, jer je Mike plakao, moj se bijes već bio stišao. Dok sam
smirivala maloga, osjećala sam da Bo ima pravo, moja sestra je učinila prvi korak, a ne ja, čak
i ako taj korak nije bio previše odlučan. Još davno prije, kad smo tek počele razmišljati, svađale
smo se oko najfundamentalnijih pitanja, oštre rasprave o atomskom naoružanju, o novcu,
o glazbi, o kapitalizmu - samo da je principijelno i bolno, licem u lice kao nepomirljive piljarice,
nakon čega bi samo od sebe, najčešće naglo, nastupilo pokajničko opuštanje, koje je
zacijelo imalo izvore u genetskom sklopu iz kojeg smo obje potekle.
Ujutro sam pokupila Mikea iz njegove sobe i stavila ga u krevet kod Boudewijna. Ja sam
se u pamučnoj haljinici tiho spustila stepenicama u kuhinju. Neki čudan nagon tjerao me da se
razmetljivo pohvalim našim malograđanskim američkim snom. U petak, odmah nakon
Janisinog poziva, odvezla sam se s nepodnošljivom migrenom iz Silicon Valleyja i na
uvijek dugom povratku obavila kupovinu u nekom Safe wayu te otišla sve do trgovine
nizozemskih prehrambenih proizvoda u Palo Altu, idiotskog dućana s idiotskom klompom
veličine spačeka pred vratima. Kupila sam sir iz Goude, đumbirov kruh, zemičke s grožđicama
i kekse Speculaas. Već kad sam plaćala na kasi, počela sam se sama sebi gaditi zbog takva
razmetanja, no sada mi je bilo drago. Što god Janis poslije bude pričala u toj neprijaznoj
zemljici, neće biti do mene.
Jutarnje sunce grijalo je slojeve laka na svježezelenim ormarićima i na podu od orahova
drva, blještalo je u aparatu za espreso i na rešetkama za sušenje suđa. Bosiljak, mažuran i lovor
u teglicama pod prozorom iza sudopera napajali su se danjim svjetlom. Prostrla sam svoj
omiljeni stolnjak preko grubo tesanog stola, malose kolebala oko servisa - moderni ili klasični
- i naposljetku se odlučila za njemački porculan kojim se nekoć služila Boudewijnova baka. Bilo
je skoro devet. Uključila sam pećnicu za ciabatte, napunila košarice bagelsima i prepečenim
kruhom te na ovalni pladanj nanizala muffine s borovnicama, kruškama i medom. Svježe
voće, kobasice, tri vrsce šunke pod folijom, džemovi u malim zdjelicama, žitarice i musli,
mlijeko, jogurt, med. Na pomoćnom stoliću pripravila sam nizozemski otok: žemičke s
grožđicama, sir, paketići pahuljica i čokoladnih mrvica. Čučnula sam pred stereo-uredaj, ali
sam se predomislila: htjela sam čuti kad poteče tuš na Janisinom katu. Skuhala sam četiri jaja
i napravila si espreso, da odmah zamiriše. Mogla je birati što god poželi.
~ 40 ~
 Malo prije pola deset sišao je i Boudewijn s već obučenim Mikeom. Bili su za pojesti,
izgledali su tako zdravo i tako su se upadljivo uklapali u sliku pravog domaćeg ugođaja: Mike na
svome tepihiću, smijao se i gugutao, Bo je čučao kraj njega, lica crvena nakon brijanja, sijeda
mu je valovita kosa bila briljantinom zalizana unatrag. Na nogama je imao svoje filcane
Church’s papuče sa slovima BS na vrhovima što me je inače živciralo. U posljednje vrijeme
nismo bili u najboljoj fazi, no sada se stvarno pokazao. ˝Jesu li se naši dragi gosti probudili?˝
upitao je s osmijehom na licu.
Janis pamtim kao spavalicu koja nije dobro podnosila kratke noći, pa smo pili čaj i listali
San Francisco Chronicle. Malo poslije deset, Boudewijn mi je dao znak. ˝Probudi ih˝, rekao
je, ˝bit će im drago. Ni meni nije ugodno ako predugo spavam u gostima.
Spustila sam se stepenicama do kata niže i tiho pokucala na vrata sobe prema vrtu. Učinilo
mi se da sam čula neko komešanje, pričekala sam, i još jednom pokucala.
˝Spavalice.˝
Budući da nisam dobila nikakav odgovor, malo sam odškrinula vrata. Preplavio me je val
dnevnog svjetla i svježeg zraka. Provirila sam unutra i pogledala u nisku, dugačku sobu. Kreveti
su bili prazni, na njima izgužvane deke, jedna od vrtnih vrata bila su širom otvorena. Ušla sam
u sobu, podigla vlažan ručnik s poda od borovih dasaka. I kupaonica je bila napuštena, lampice
iznad umivaonika su gorjele, tanak mlaz mlake vode curio je iz tuša. Dok sam po mokrom podu
tražila svoju sestru i njenog dečka kao da su maleni poput štapića za uši, shvatila sam da nisu
ovdje već satima.

Jutarnja gužva na Sunset Boulevardu nije bila kakva znade biti, premda sam nekoliko puta
umalo zajašila Chevrolet ispred mene. Razmišljanje o Janis prilično me dekoncencriralo - da ne
spominjem Aarona Bevera. Dok sam doručkovala, provjerila sam neku staru hotmail-adresu
kojom se služim kad tu i tamo kupim cipele i haljinu preko eBaya, i na moje veliko čuđenje
zatekla tri tjedna staru Aaronovu poruku. Bila sam se smrznula. O nekim ljudima tako dugo ne
čuješ ništa, da podsvjesno pretpostavljaš da više ne postoje. Aaron? To neće značiti ništa
dobra. Prva reakcija mi je bila: neka se nosi, zato sam poruku bacila u smeće prije nego što
sam je pročitala. Nikad nisam imala potrebe za druženjem, no od onoga glupog posjeta moje
sestre odlučila sam definitivno raskrstiti s Enschedeom i svim njegovim duhovima. Od 2000.
nisam bila u Nizozemskoj, nisam pratila novosti, nisam se družila s Nizozemcima, a otkad sam
napustila Boudewijna i Mikea, nisam više progovorila ni riječ nizozemskog. Veze s domovinom
bile su prekinute. A htjela sam da tako i ostane.
Već i zbog toga je bilo prekrasno to što me na Coldwater Canyon Avenue čekala velika
novost. Još prije nego što sam za sobom zatvorila vrata svog ureda, s recepcije su me spojili s
asistentom Victora Sotomayora. Dogodilo se ono čemu sam se nadala, ono čemu smo se svi
već tjedan dana toplo nadali: prodaja je odobrena, posao je sklopljen: za 16,3 milijuna dolara
postat ćemo vlasnici Los Angeles Barracks. To se trebalo proslaviti.
Prvo je u ured uletio Rusty i poljubio me kao da mi čestita Novu godinu, a pet minuta
poslije, nas je pedesetero u starom predvorju nazdravljalo novoj poslovnoj zgradi. Nakon što
me lagano pogurao na stepenice, Rusty mi je ispruženom rukom barem tri puta dotočio
šampanjac iz jedne od zlatnih boca koje smo već danima držali u hladnjaku. ˝Pij˝, mrmljao je

~ 41 ~
svojim nazalnim irskim s West Coasta, ˝za sve one besane noći koje si mi priuštila.˝ A onda mi
je pred svima posvetio punu pozornost. ˝Dragi moji˝, rekao je nervozno, ˝nazdravimo
sebi. Nazdravimo uspjehu koji će nam donijeti ta stara vojarna. Nazdravimo novim kolegama
koje ćemo primiti. Ali želja mi je da posebice dignemo čašu za Joy. Ova je nevjerojatna žena˝
- slobodnom rukom uhvatio me je zabok i tako me zatresao da sam se morala uhvatiti za
klimavi rukohvat od trešnjeva drva - ˝da se tako izrazim, odredila našu budućnost.˝
Potom me gotovo srušio sa stepenica i uz dva poljupca dao mi odmah i riječ; već je
godinama bio ravnatelj, ali od javnih govora još su mu uvijek izbijale crvene mrlje na licu.
Moram priznati da su me se prilično dojmila sva ta lica koja su me gledala. Snimatelji, redatelji,
šminkeri, kompjutoraši, dvoje glumaca u bijelim frotirnim ogrtačima napola našminkanih
lica. Svi ti vrijedni, lojalni, zainteresirani, uglavnom prilično visoko obrazovani individualci
stisnuti u skučenom predvorju našega klimavog viktorijanskog ljetnikovca usred Studio Cityja
(koji je Rusty, otkako sam, za razliku od njega, htjela da se preselimo, uporno nazivao
˝Holywoodom˝), Još sam im jednom objasnila zašto nam je LA Barracks toliko važna. Ponovno
sam im obećala da ćemo za godinu dana postati najveći igrači na svjetskoj sceni. Morala sam
priznati da sam to osjećala kao osobni trijumf, bio je to uspjeh koji sam uz golem trud postigla
vlastitim snagama, i tijekom sac vremena Aaronova je diverzija potpuno nestala iz mojih misli.
Posebno mi je zadovoljstvo pričinjalo to što sam čak dvojicu tvrdoglavih moćnika - Rustyja, a
potom i Socomayora - uspjela uvjeriti da me poslušaju.
Naravno, Rustyju još uvijek nije bilo svejedno. Svota od 16,3 milijuna dolara bila je
pozamašna čak i za Rustyja Wellsa, bila je desetak puta veća od njegove najveće investicije
dosad. ˝Joy˝, uzdisao bi kad bih ga na kraju radnog dana nagovarala na kupnju vojarne,
˝shvaćaš li ti uopće koliko volim Hollywood? Možeš li pojmiti što jednom mladiću iz Bel fasta
znači raditi korak od MGM-a?˝
˝Hoćeš li maramicu?˝, odgovarala bih potpuno svjesna činjenice da nam tu gdje jesmo
uopće nije loše. Ova drvena kuća, koju su koncem devetnaestog stoljeća sagradili britanski
kolonisti i u njoj desetljećima vodili obiteljski hotel, imala je svojih čari: sastojala se od
dvadeset i Četiri sobe različitih oblika na tri neravna, nakošena kata i na svima se u istoj mjeri
osjećao miris plijesni. Po hodnicima su na svjetiljkama visjela zelena sjenila poput uvelih
tulipana, recepcija se sjajila kao Steinway, a sudeći po predvorju, lako se moglo zamisliti da
negdje gore Paul Newman i Robert Red ford puše cigare u kadama na ukrasnim nožicama. Kad
je Rusty 2001. isplatio gotovo milijun dolara za tu zgradu, uselio se s devet nadarenih tipova
koji su svi ponešto znali o snimanju filmova. Ali to je bilo tada. Danas se Činilo kao da će se
šiljasti sivi krovovi i plavo oličene verande raspasti čim nas pedesetak ujutro uključimo svoja
računala. Kuća je dala svoje, to je i Rusty znao.
˝Ali zašto neka feckin' vojarna od osamnaest tisuća kvadratnih metara?˝ pitao je. ˝I zašto
dvostruka feckin' zarada od cijele 2007? Prošle smo godine zaradili jedva osam milijuna -
osam, a ne osamnaest. I zašto u Comptonu, Joy? Zašto baš u feckin' Comptonu? Hoćeš li da
poginemo, ili nešto slično? Zašto historical Landmark? Zašto baš zaštićeni spomenik kulture?
Želiš li ulaziti u raspravu sa šesnaest nazovi povjesničara? Želiš li ulaziti u raspravu s polovicom
city councils?. ˝
Kad smo 2003. odlučili postati partneri, odmah smo se dogovorili: smijemo se svađati, čak
se i moramo svađati, ali svađa nikad ne smije trajati duže od dvadeset i četiri sata. Onda
se opet bacamo na zarađivanje. Prije neka tri tjedna unajmili smo salu za. squash na Irving

~ 42 ~
Driveu, to napravimo svako toliko, a nepisani je dogovor da tih tričetvrt sata ne govorimo o
poslu. Još prije nego što se loptica zagrijala, posvađali smo se oko Old Barracks, po tko zna koji
put. Naš CEO i founder stajao je u svojoj izblijedjeloj Guinness-majici, raskrečenih nogu
poput boca za mlijeko, u svojoj pjegavoj šaci držao je reket kao da drži bodež: neću platiti
dvadeset milijuna za nekakvu ciglenu kuću duhova, ne moram se pojaviti u LA Timesu i nisam
ti prodao dionice zato da bi me otjerala u stečaj. Prvi put otkad surađujemo imali smo potpuno
suprotna mišljenja.
Premda sam osjećala da ću eksplodirati, ostala sam zgranuta. Zbog često vrlo skupih
promjena koje sam provodila posljednjih godina, Rusty je stekao golemo povjerenje u moje
poslovne sposobnosti. Na moj prijedlog prešli smo s jedne velike web-stranice na šest
specfičnih. doduše postupno, ali vrlo uspješno. Ja sam bila ta koja je inzistirala da se kupe bolje
kamere i uspostave brže veze, tako da smo sad raspolagali s filmskim setovima koji su tehnički
bili vrlo blizu najvećim studijima u Hollywoodu i Burbanku. Dao mi je slobodne ruke pri
odabiru osoblja. Ne samo kreativnoga. Nije se bunio ni kad sam htjela namjestiti marketinške
stručnjake, financijskog kontrolora, pa čak i posebnog menadžera za sklapanje mirovinskih i
zdravstvenih osiguranja. Otada smo bijednu zaradu od jedva tri milijuna povećali na onih osam
prošle godine.
Sale za squash napravljane su tako da se igrači mogu dokrajčiti: nitko te ne čuje, ne možeš
pobjeći, svjetlo je nemilosrdno: tražila sam mu slabu točku, a slaba točka mu je bila
Europa. ˝Wells˝, rekla sam, ne više tako obzirno, nakon što sam mjesec dana smišljala
prigodne argumente, ˝toliko si suzdržan, toliko spor, toliko se malo toga usuđuješ - pravi si
Europljanin.˝ Rusty je volio tu i tamo pljuvati po velikim multinacionalnim kompanijama,
predstavnicima, kako je on to nazivao, ˝starih ekonomija˝: Shell, Barclays, Renault, Total,
uvijek isti popis iz doba kada je radio za Goldman Sachs, i uvijek isto pseudointe-lektualno
filozofiranje koje je vjerojatno bilo temeljeno na nekom općenitom pravilu i koje je uvijek
tumačio s toliko pompe da Čovjek nije bio siguran misli li ozbiljno ili jednostavno provocira.
Rusty koji poput kakvoga gurua sjedi na rubu radnog stola i drži bukvicu europskom
poslovnom svijetu.
˝Prosječan CEO jednostavno ne kuži stvar, Joy. Takav papak misli da mora paziti na
inovacije, održivost, ekologiju, da se mora držati ovoga ili onoga. Unajmit će četu menadžera
i nakon godinu dana shvatiti da su ti feckin' idioti smislili nešto potpuno drukčije od onoga što
je planirao. Pa će reći da se treba još malo strpjeti. Totalno nepođuzetno.˝
˝Što zapravo želiš˝ pitala sam ga tamo u sali za squash, ˝natrag u Belfast ili još jednu nulu
iza godišnje dobiti? Za dvije godine zarađivat ćemo pedeset milijuna, Wells, ili ćemo ispasti iz
igre. Ovo što sad radimo može svatko. Moramo biti bolji. Moramo biti veći. Drukčiji. To i sam
dobro znaš.˝
˝Ništa ja ne znam˝, rekao je nekako tronuto. U rijetkim slučajevima kad bi ga napustilo
njegovo beskrajno strpljenje, engleski bi mu zvučao debelo irski, vjerojatno gaelski. Ako
je netko nastojao prikriti svoje podrijetlo i u tome nikako nije uspijevao, bio je to Rusty Welts.
Odrastao je u Belfastu u umjereno katoličkoj obitelji koja se tijekom cijelih osamdesetih
tresla u strahu od radikalne IRA-e; ne zato što bi mogli biti žrtve njezina terora, nego zato što
je izgledalo daše taj teror vrši u njihovo ime. Par puta mi je ispričao nešto o razdražljivom
strahu i osjećaju krivnje koji su obilježili njegovo djetinjstvo. Odonda mislim da mogu objasniti
to njegovo neprestano smješkanje. Kad je bio opušten, na njegovu pravilnom licu nazirale su

~ 43 ~
se sitne bore, kružile su oko bezusnih usta, svijale uglove mišjesivih očiju - a začudno bi
nestajale kad bi se smijao, što je činio rado i olako, tako često da je osmijeh postao izraz
njegova lica u opuštenom stanju.
˝Ne mogu to˝ rekao je krhkim glasićem drugorazrednoga glumca koji pokušava dočarati
tugu. Leđima naslonjenim uza zid spustio se na svoju malenu irsku stražnjicu, potiljak mu
je počivao na oličenom betonu točno ispod crvene crte.
˝Rusty, jesam li dobro čula?˝
˝Ne mogu to.˝
˝Što to ne možeš?˝
˝Ne mogu toliko riskirati.˝
Nisam vjerovala ušima. ˝A tvoje nekretninice?˝ Godinama je glumio bogataša sa svojom
gangsterskom kućom u Bel Aim, uz još pregršt drugih kuća koje je pribavio da bi na njima
zarađivao, sve u Beverly Hillsu ili na Sunsetu. ja sam preko nekakvog bonusa od njega kupila
stvarno fantastičnu kuću, na dugačkim stupovima jer je napola stršala iz stijene, kopiju Frank
Lloyd Wrighta na početku Sunset Boulevarda koju je Krio zadržati ˝u familiji˝. ˝A tvoj
Rembrandtić?˝ Odlazio je na dražbe umjetnina. U Gettyju je u krilu holandskih majstora visjelo
malo platno, poput kupaonske pločice, nimalo veće, ali bio je to Rembrandt, pravi pravcaci, a
vlasnik tog pravog pravcatog Rembrandta bio je Rusty Wells. Riskirati? Rusty je uništavao
dolare.
˝To je nešto drugo˝, rekao je. ˝To je privatno.˝
Oko 2000. naglo se obogatio kad je neposredno prije propasti dot.coma prodao jednu
dating stranicu. Sa zadovoljstvom je pričao kako je odmah nakon transakcije izišao iz svog
dvosobnog stana u Redonda Beachu, uzeo taksi i rekao vozaču neka vozi u Mulholland Drive,
htio je gledati drveće, i to brzo, ali uz vile na prodaju treba usporiti do brzine hoda. Kad je
ugledao kuću koja mu se svidjela, izišao je iz taksija i vlasnicima ponudio polovicu više od
tražene cijene, već večeras ćete imati novac - pod uvjetom da se potom odmah isele. U onu
rupu u Redondo Beachu više nikada nije ušao, nije se čak potrudio ni da je proda, valjda je
tamo još uvijek stajalo prljavo suđe - ali to mi je sve bilo nevažno, kao i ovo što mi je upravo
rekao.
Čučnula sam ispred njega i prodorno ga pogledala u njegove blijede šarenice. ˝Gdje je
onaj drznik koji me u pet minuta odlijepio od McKinseyja?˝ prosiktala sam. ˝Gdje je nestao
onaj probitačni Wells?˝
Nervozno je žmirkao, kapci su mu zbog svijetlih trepavica izgledali malo prekratki.
˝Što misliš, kako su se probili oni iz eBaya? A oni iz Amazona? Tako što su kenjali u gaće?˝
S3
Umjesto da mi održi prodiku, što sam možda bila i zaslužila, počeo je s onom pričom o
svom ocu. ˝Ako baš hoćeš pričati o Belfastu˝, rekao je, ˝moj stari...˝
Točno se sjećam da sam pomislila: ako mi se nešto ne sluša, Rusty Wells, onda je to
sentimentalna priča o tvom ocu; u San Fernando Valleyju ljudi nemaju roditelja. Zaboravi ih,
htjela sam reći, to i ja radim - ali sam se suzdržala.
˝Moj je otac˝, promrmljao je dok sam i dalje mislila da glumi, ˝dvadeset godina radio za
stalnu plaću kao predstavnik tvrtke za prodaju podova od linoleuma. Island? Novi

~ 44 ~
Zeland? Indonezija? Koturaljkaški tereni od linoleuma? - ponavljao je to svima koji su htjeli
slušati. Kad bi slučajno jednom bio kod kuće.˝
Moram priznati da priču koja je slijedila ne bih rado propustila. Shvatila sam da je do toga
trenutka Rusty izgledao poput starog Egipćanina na roli papirusa, samouvjeren i odlučan,
sa svim što treba, ali bez dubine. To se promijenilo kad mi je ispričao kako je njegov otac u
životu imao jednu posebnu sklonost, a to su bili madioničarski trikovi, magic na engleskom,
koliko li to samo bolje zvuči. Polovicu Rustyjeva djetinjstva taj je čovjek proveo na tavanu
među bijelim zečevima i označenim kartama, a za slobodnih sati na svojim poslovnih
putovanjima kupovao bi trikove u zabačenim dućanima daleko od centra. Kad je navršio
pedeset i dvije godine, sa stentom u žilama, ali zdrav, donio je odluku. Čovjek koji je, prema
Rustyju, cijeli život bio ogorčen, ne, ljut kao pas što ima šefa nad sobom, povukao se iz posla s
linoleumom. Posudio je 400 tisuća funti kod Bank of Ireland i bacio oko na malo kazalište tek
izvan centra Belfasta. Malo, ali skupo.
˝Znači, showbizz ti je u genima˝, rekla sam. ˝Kako se zvalo kazalište?˝
˝Wellingtons Magic Venue.˝
B4
Pokušala sam se nasmijati, reketom sam ga lupnula po šiljastom koljenu, ali nije reagirao.
˝To je bila napuštena zgrada. Skupa. Tada sam tek počeo raditi u Cityju, ocjenjivao sam
investicijske planove, pa je moj otac doletio u London da se sa mnom posavjetuje oko tog
cijelog pothvata. Da ga kupim ili unajmim, pitao je - kupi, savjetovao sam mu. Što se moglo
dogoditi?˝
˝Dobro, dosta sam čula˝, rekoh. Pod je postajao hladan. Ali Rusty, koji je volio biti opširan,
najradije na sastancima, nastavio je s pričom. Govorio je kako mu je otac dva mjeseca bez
prestanka radio na svojoj predstavi, između ostaloga dao je tiskati letke u boji na obje strane
te ih je zajedno sa svojom ženom dijelio po cijelom Belfastu. Četiri mjeseca nakon što je dao
otkaz, vrata kazališta su se otvorila za publiku. Nisam se usudila pitati kako je prošlo. ˝Poslije
tri godine moja je majka sjedila na vrtnom plastičnom stolcu u toj ispražnjenoj
zgradi pokušavajući doći k sebi od javne prodaje. Odnijeli su čak t baršunaste preklopne
sjedalice. Moji su roditelji dali sve od sebe, ali jednostavno nije išlo. U svakom slučaju ne u
dovoljnoj mjeri. Mađioničarstvo je iluzoran posao.˝
˝Što se može˝, rekla sam. ˝A što je bilo s ocem?˝
˝Umro je od srčanog udara. Hipotekarni stres. Mlinski kamen na srcu. To je to.
Razumiješ?˝
Ništa nisam razumjela. Rijetko sam kad čula tako bezvezan argument, vojarna je s Magic
Venue pokojnog Rustyjevog oca imala vrlo malo dodirnih točaka, zapravo ih uopće nije imala.
Polako sam shvaćala da je moj partner osjetljivije prirode nego što sam dosad mislila. Ispod
Rustyjeve muževne, srdačne, buntovničke fasade, krila se blijeda masa, mekana i iracionalna.
Nije znao, u svakom slučaju nije znao u detalje, da sam već tjednima obrađivala Sotomayora,
najmoćnijeg trgovca nekretninama u južnim državama, barem po LA Business Journalu.
Posjedovao je LA Barracks i vrlo je se rado htio riješiti, to nije bila tajna. Svi su znali da
Sotomayor bivšu vojarnu Nacionalne garde već četiri godine pokušava uvaliti raznoraznim
projektantima, među ostalima i nekim Mađarima, Svi su također znali da su isprva u toj vojarni
trebali biti luksuzni apartmani, potom socijalni stanovi, zatim centar za rehabilitaciju, a onda i
~ 45 ~
parkirna garaža - ali svaki put su se u javnim raspravama protivila općinska povjerenstva.
Najveća ponuda koju je dosad dobio iznosila je Četrnaest milijuna - i to su svi znali.
Obećala sam da ćemo ponuditi više te sam potajice sredila prvo razgledavanje bez obveza; ja
i neka pomoćnica Victora Sotomayora u toj ciglenoj grdosiji, bilo je fantastično.
˝Potpuno te shvaćam, Rusty˝ rekla sam. ˝Ali moraš barem jednom doći pogledati.˝
Sljedećeg tjedna sam ga povela u vojarnu, jednostavan potez koji još nismo bili stigli
napraviti. Dosad je vidio samo tlocrte i fotografije. U pratnji neke druge Sotomayorove
asistentice stigli smo nakon gotovo jednosatne vožnje kroz Los Angeles do masiva koji ne samo
da je nalikovao na srednjovjekovnu tvrđavu, nego je to i bio. Vojarna je sagrađena 1916.
godine i nekako je mračno i ljutito oponašala maursku utvrdu. Dobrih šezdeset godina na
trideset i četiri metra visokim ugaonim tornjevima vijorila se zastava Nacionalne garde, a
Sotomayor je postavio tri američke i jednu kubansku zastavu. Iza kruništa školovali su se
kadeti, u olovom optočenim podrumima ležalo je streljivo i vojni materijal. Pročelja su imala
grubu, neprivlačnu ciglenu kožu, svaka peta naslagana cigla stršila bi van, katkad ukoso,
a katkad i napola slomljena. Na vježbalištu skrivenom pod velikom cilindričnom nadstrešnicom
tijekom tridesetih i četrdesetih godina održavali su se boksački mečevi - naučila sam svoj tekst
- ˝Joc Louis i Max Shmelling˝, rekla sam, na što je Rusty učinio par boksačkih pokreta, Godine
1978. vojska je otišla i sto i šezdeset prostorija ostalo je prazno - kamene spavaonice,
blagovaonice s lamperijom od orahovine, plesne dvorane u hrastovim, stubišta, restoranska
kuhinja, bazen, streljana, kupaonice, strojarnice, podrumi, tamnice. Sve to samo za Rustyja.
Imala sam pravo. Vidjela sam da mu se raspoloženje popravlja tijekom skitnje po labirintu,
pješačenja od dobrih sat vremena po prljavim halama vojarne, po uredima u kojima su na
propalim policama trunule hrpe mapa, po Časničkim odajama sa zaboravljenim pukovničkim
odorama prebačenim preko prašnjavih stolaca; korak mu je postao čvršći, u pogledu mu
se nazirala pohlepa, sve je uzbuđenije razgovarao s onom Soromayorovom fuficom. Kad smo
se vratili na natkriveno vježbalište veličine četiri hokejska terena, rekla je: ˝Ovdje je
poznati redatelj George Lucas snimao svemirske scene za Star Wars˝. U tom se trenutku na
plafonu Rustyjeve glave upalila neonska svjetiljka.
Ali nakon tog četvrtka u Comptonu, Sotomayor je odjednom postao nedostupan.
Telefonski ga nisam mogla dobiti, na mailove mi nije odgovarao. Tek nakon što sam poslala tri
faksa u glavni ured u Dallasu, stigao mi je odgovor nekog tajnika, cijela pripovijest iz koje se
moglo zaključiti da vojarna odjednom više nije na prodaju. Fuck you, Victor. Pretpostavila sam
da je nanjušio naš namjenski plan, vjerojatno je predviđao otpor u susjedstvu, negativne
osvrte u medijima, što ja znam. Stoga sam u sljedećem faksu predložila da se kupoprodaja
obavi u tajnosti. Poslovnjaci i proleteri u Comptonu bit će onda naša briga. ˝Sve se može
kupiti˝, napisala sam, ˝to, čini mi se, ne moram objašnjavati jednom Victoru Sotomayoru -
osim toga, ne mora sve doći u novine.˝ A čak i ako dođe u novine, moglo je to imati i svojih
prednosti. Podsjetila sam ga da nikome nije promaklo kako su Sotomayor i Villaraigosa, otkako
je postao gradonačelnik LA-a, itekako dobri prijatelji. Prije nekoliko godina kralj nekretnina je
u Los Angeies Timesu s mukom morao priznati da je bio vrlo široke ruke pri potpori izborne
kampanje Antonija Villaraigose - koji je, kao i on, dolazio iz Latinske Amerike. Otada je pri
svakom javnom natječaju u LA-u nailazio na nepovjerenje. ˝Dragi Victore˝, pisala sam,
˝možda ti je ovo dobra prilika da napraviš nešto što se gradonačelniku neće svidjeti. Razmisli
malo. Nudimo ti petnaest. Ja mogu sljedećeg ponedjeljka u četiri popodne doći u Dallas.˝

~ 46 ~
 Nisam dobila odgovor. Naravno da nisam. Sotomayoru se nije dopao moj preslobodni ton.
Bio je Kubanac sa znojnim boksačkim nosom, naglo je postigao uspjeh i nije bio naviknut na
žene u pregovaračkoj poziciji. Oko korpulentnog, kruškastog tijela lepršalo je odijelo pastelnih
boja o koje je obrisao svoje znojne prste ukrašene prstenjem prije nego što mi je pružio mlaku,
mlohavu ruku.
˝To znači da, rekla sam Rustyju. Prošloga ponedjeljka ukrcala sam se na čarter-let kojim
sam odletjela u Teksas. U pet minuta prije četiri izišla sam u centru Dallasa na
jedanaestom katu Stone Towera iz dizala obloženog zrcalima zamrljanih otisci ma prstiju; bez
prethodno potvrđenog dogovora pokucala sam na mutno staklo Sotomayorovih uredskih
vrata.

Nestala sam uz stubište prije svojih kolega koji su još pili zdravice i nastavila s poslom, da
bih, recimo, dala dobar primjer, ali zapravo zbog neočekivanoga grča u želucu. Taj Aaronov e-
mail. Sa svakom stepenicom žamor ispod mene bivao je sve tiši, a zagonetka je postajala sve
veća. Je li bilo pametno ne pročitati njegov mail? Što je Aaron smjerao? Kad sam za
sobom zatvorila vrata svoga ureda, nekad sobe za mladence, čulo se samo tiho zujanje
računala na mom radnom stolu. Što je htio? Informacija nikad nije naodmet, razmišljala sam,
sljedeći korak je bio odgovoriti ili ne, a taj mi se činio odlučujući. Izvukla sam poruku iz smeća.
Slavodobitni osjećaj koji me je još uvijek držao i opuštaj uče djelovanje tri čaše Armand de
Brignac Ace of Spades očito su bili jači od mog zaziranja. Ne razmišljajući više, otvorila sam
Aaronov mail.

(Bez naslova)
Šalje:Aaron Bever (a.bever@hetnet.be)
Datum:četvrtak 17. travnja 2008. 04.49
Prima:Joni Sigerius (jonisigerius74@hotmail.com)

vjerojatno si se itekako začudila kad ti je mama rekla da smo razgovarali na briselskom

glavnom kolodvoru koja je to bita slučajnost da smo ništa ne primjećujući od maastrichta
sjedili jedno nasuprot drugom, tek u posljednjem trenutku smo se prepoznali, ni ja nju nisam
vidio već tako dugo. ja sam dobro, nadam se da ti je to rekla, i ona je dobro izgledala, čovječe,
tako vitka, vesela, ženstvena, začudilo me što traži u Bruxellesu, ali to je bilo uzajamno, kako
je, uostalom, mogla znati da sad živim u linkebeeku, neću ti reći gdje točno, jer mi je doista
stalo do svog mira. to je zapravo razlog zašto ti pišem, jer ti najbolje znaš koliko su me pogodili
događaji u 2000, tada si mi puno pomogla, čuo sam od gospođe haitink, jesam li bio dobar
prema tebi? kad sam ti vidio mamu s tvojim mužem jedva sam povjerovao da si i ti završila u
Bruxellesu, i to je slučajnost, i kako to ide vidio sam te nakon nekoliko dana kako žurno koračaš
na školskom igralištu TOGA SAM DANA SLUČAJNO SNIMAO RAZREDE, NO, ŠTO JE ZAPRAVO
SLUČAJNOST, ŠTO JE SLUČAJNOST, JONI? VIDIO SAM KAKO HODAŠ PO ŠKOLSKOM IGRALIŠTU
I GURAŠ DJEČJA KOLICA, BILA SI SA SVOJIM MUŽEM, ISTIM ONIM ČOVJEKOM KOJI JE POKUPIO
TVOJU MAJKU S KOLODVORA sa svojim bmw-om, to je bilo smiješno, odmah smo se pogledali
znajući da smo suparnici, želim vam sve najbolje, nije bilo teško prepoznati ti kćer na
~ 47 ~
fotografiji, odmah sam vidio malu juliette, treći razred, učiteljica jeanne, druga curica u
prednjem redu, točno tvoja jogunasta glavica, dvije plave pletenice, i pomalo čudno prezime,
jalebert, juliette jalebert, zvuči stvarno malo bolje od bever, možda Čak ljepše od sigerius, ali
what’s in a name, taj tvoj bogati frajer je zacijelo jako drag prema juliette. ali ne pišem ti zbog
toga, pišem ti zato što posljednjih dana opet imam mali recidiv, moram te upozoriti, zapravo
je prilično teško, opet teško spavam, ljubavi, čuo sam od tineke strašnu vijest o tvom ocu, stem
je već godinama mrtav, rekla je, povjerovao sam samo napola, vjerujem, moram vjerovati,
nisam pojma imao, nisam znao, stvarno, kunem se, tako mi je krivo, mogao bih se opet
rasplakati, sve se vrača, valja se preko mene sa svih strana, već noćima me redovito
posjećuje, morao sam se ponovno prisjetiti kako je do svega toga došlo, tko je bio kriv, kako
smo se svađah i tako dalje, i tako dalje, i zaprAVO JE LOGIČNO, ZAR NE MISLIŠ I Ti da je sve
počelo s eksplozijom? ona je sve uništila, a onda se k vragu sve ODvilo tako brzzo, sve u vražju
mater, k vragu, k vragu, k vragu, htio sam te pitati bi li mi mogla reći gdje otprilike živiš i radiš,
tako da znam gdje te mogu sresti ili izbjeći, jer onaj put na školskom igralištu, tada se više
nisam mogao kontrolirati, pratio sam vas kroz cijeli Sint-jansmolenbeek, kroz Scheutbospark
sve do Anderlechta, ali tamo sam te izgubio, sve dok te nisam vidio u zelenom autobusu za
Kockelberg, možeš si misliti, trebalo mi je sati i sati da se vratim kući, bio sam blatnjav do iznad
koljena, to je to. nadam se da si dobro, imaš zgodnog frajera i lijepo dijete, kako je strašno da
svog predivnog djeda

***
Svog predivnog djeda? Nad Valleyjem se prostirala sumaglica, mješavina magle i smoga.
Dolje, na širokom pločniku
Coldwater Canyon Ave, dječak istočnjačkog podrijetla u Dodgers-majici oprezno je
otvorio vrata ukrasne ograde koja je naš vrt odvajala od ulice i vadeći novine iz svoje poštarske
torbe, popeo se uz stazu po stepenicama od pješčenjaka.
Njezin predivan djed. Izišla sam iz sobe, Danny i Deke stajali su s čašama u rukama
navratima recrutinga, pozdravila sam ih, bešumno se spustila niz dva stubišta s tepihom i u
čajnoj kuhinji na prvom kacu pronašla pladanj s korištenim čašama za šampanjac. Uzela sam
najčišću i napunila je do vrha iz jedne od otvorenih zlatnih boca na hladnjaku. Pomalo
pijuckajući krenula sam natrag. Sjela sam za računalo, otvorila Microsoft Office i poslala
službeni odgovor Sotomayoru dajući lagano do znanja kako ne namjeravam ponovno letjeti u
Dallas. Neka sredi bilježnika u LA-u.
Maknula sam gumicu s punđe, protresla kosu i zagledala se u Coldwater. Raznosač novina
je s druge strane ulice otvorio vrata vrtne ograde. Rubovi bezobličnih nogavica bili su spljošteni
pod potplatima njegovih tenisica.
Aaron je, znači, još uvijek bio potpuno lud. Opet sam otvorila njegov mail i dok sam
ponovno čitala to idiotsko pismo obuzela me neugodna mješavina suosjećanja, olakšanja i
gađenja. Olakšanje je jasno dominiralo, stekla sam dojam da je to potpuno bezazlen mail
nekoga bez ikakvog plana ili namjere. Jednostavno je sjeo i opustio se, po svemu sudeći u nekoj
navali pomućenosti. Potpuno sam bila zaboravila da ima tu moju adresu, nekoć sam je uzela
dok sam radila kod McKinseyja, valjda zbog preglednije korespondencije s mojim mentorom
za diplomski. Aarona sam posljednji put vidjela krajem prosinca 2000, tada je već bio lud ko
~ 48 ~
puška, činilo se da je otada prošlo pola života, cijeli filmski žurnal, najiskrenije me je boljelo to
što on još uvijek...
Ili opet, naravno. Po treći put sam preletjela preko poruke i shvatila da se ne može samo
tako odrediti granica između stvarnosti i ludila, ako je uopće bio riječi o stvarnosti. Mogla sam
primijetiti samo jezoviti nonsens: za početak, bila sam neudata, majka jednog muškog djeteta
i već trideset godina nisam bila u Bruxellesu. Srce mi je zastalo kad je počeo o onoj djevojčici,
Juliette - odakle mu to? Što je to značilo za ostatak priče? Je li stvarno razgovarao s mojom
majkom? Naravno da nije. Vitka Tineke? To mi se čini dovoljnim dokazom da ju je zamijenio s
nekim, s bilo kojom ženom u kojoj je iz bilo kog razloga prepoznao moju majku, isto tako kao
što je umislio da je vidio mene. Nisam se razumjela u psihijatriju, ali ovo mi je izgledalo kao
teško ludilo.
On je pak imao neki belgijski operator, ali to je moglo značiti samo da je stvarno živio u
Bruxellesu, o tome je pisao prilično detaljno, mada mi nije bilo jasno što je tražio tamo.
Nadošla mi je zlobna pomisao, zamislila sam autobus s luđacima iz Enschedea na izletu u
Bruxelles i Aarona koga bolničari satima traže dok luta gradom.
Prislonila sam praznu čašu na usne i pogled mi uz njene skladne oblike skrene prema
mrljama vlage na stropu. Nije mi bilo jasno ni zašto baš sada traži kontakt, nakon osam godine
tišine. Morao je postojati neki razlog. Zar zaista nije znao da je Siem mrtav? Je li to uopće bilo
moguće? Kako mu je to moglo promaći? Možda je tek sad negdje pročitao o tome ili vidio na
televiziji, pa je od toga opet poludio? To bi bio stvarno čudovišan scenarij, čista ironija sudbine.
Da upravo Aaron nije ništa znao, tajnik kluba obožavatelja glavom. Još sam jednom pročitala
odlomak u kojem piše o mome ocu. Stala sam kod njegova pitanja nije li sve počelo s
eksplozijom. To uopće nije bilo loše pitanje. Kad se malo razmisli što se s nama troje dogodilo
nakon 13. svibnja 2000, odgovor bi lako mogao biti potvrdan.
Na dan eksplozije SE Fireworksa svi smo troje bili izvan Enschedea; Siem je, ako se ne
varam, bio u Šangaju poslom, Aaron i ja smo bili na svadbi u Zaltbommelu. Bili smo na
sigurnom. Nitko od nas nije ostao bez krova nad glavom (iako se u Aaronovom slučaju radilo
o jedva petnaest metara), nitko nije ostao bez ruke ili noge. Pa ipak sam i ja bila spremna
vjerovati da je taj strahoviti udarac razorno djelovao na našu povezanost. Možda postoji neki
zakon prema kojem eksplozija takvog intenziteta pokreće nepoznate mehanizme, izaziva
valove koji uzrokuju nepređvidive događaje, dovode do nesporazuma, nameću odluke. Izgleda
kao da katastrofe takvog opsega djeluju poput svemirskih praskova koji se utapaju u zujave
prostore pune posljedica, spletki, mogućnosti i nemogućnosti. Fizička katastrofa kao što je
eksplozija tvornice vatrometa, zapravo je rodilište u kojem na svijet dolaze nove katastrofe.
Na sam dan eksplozije nismo to shvaćali - naprotiv. Toga dana nismo još ništa znali. Aaron
i ja smo te subote 13. svibnja 2000. bezbrižno sjedili za stolom s marcipanskom
svadbenom tortom za nekog Etiennea, jedinog Aaronovog školskog prijatelja s kojim se još
družio, i tamo u Zaltbommelu stajalo nas je nadljudskih napora uopće pojmiti što se događa
stotinu i pedeset kilometara dalje u našem gradu. Budući da smo bili među onima koji su
pozvani od ujutro, odlučili smo prazan sat kad su mladenci pozirali fotografu provesti u
hotelskoj sobi. Na stepenicama općine Aaron je lagano uštinuo Etiennea Vaesena u punašni
struk i rekao mu da ćemo se za to vrijeme malo povući.
Malo prije nego što nas je pristojnost natjerala da se odvezemo na imanje gdje će se služiti
večera, uključila sam televizor. Bilo je otprilike pet popodne, tek sam se istuširala, Aaron je
~ 49 ~
u kupaonici petljao sa svojim gumbima za manšete. Malo sam prošarala kanalima i na tri
različita vidjela iste snimke grada kakav je nakon što se na njega sruši Boeing, a iznad se u
visine dizao crni oblak dima, to sam vidjela, i taj grad se zvao Enschede, i to sam shvatila. Kad
je Aaron sjeo kraj mene vidjeli smo snimke sa zemlje, gorući automobili pod crnim
nebom, policajci koji iz potpuno razrušene ulice tjeraju ljude u kratkim hlačama. Da je bolje
pogledao, vidio bi da je ta ulica bila Lasondersingel, ni sto pedeset metara od njegove kuće.
˝Moramo natrag˝, rekao je, ˝da opljačkamo Grolsch˝, šala koja mi je izmamila osmijeh,
jednostavno zato što nisam mogla zamisliti da su izlizani pločnici koji su do te šale doveli,
popločane ulice kojima smo inače subotom prolazili prema Roomwegu do majušnog kineskog
restorana po nasi rames, ili malo dalje u snackbar De Roombeker po masnu porciju pomfrita
sa začinskom soli, da su zapravo sve ulice Aaronova svakodnevnog života nestale; nikako
nisam mogla pojmiti da ova inertna, nedodirljiva, postojana stvarnost više ne postoji.
Mobitel mi je bio prazan. Aaron tada još nije imao svoj. U hotelskoj sobi bio je neki
pseudoklasični bakelitni aparat, zagasito crna poštanska kočija s brojčanikom i spiralnim
kabelom slušalice. Pokušala sam nazvati roditelje, ali brzo sam shvatila da su veze oko
Enschedea prekinute, Aaron nije smatrao potrebnim zvati svoje u Venlou. Poslije smo čuli
koliko je prijatelja, rodbine i znanaca imalo drukčije mišljenje. Aaronove roditelje je nazvao
jedan stric, znanac njegove majke, djed, brat Sebastiaan, kolega sa studija, bivši džudo-trener,
majka jedne bivše djevojke, urednik Tubantia Weekly, svi do jednoga iskreno i s punim pravom
zabrinuti ljudi s istim, različito intoniranim pitanjem: je li uopće živ? Njegova majka dobila nas
je sljedećeg dana na telefon u mojem studentskom stanu, bila je izvan sebe - cijelu noć je
provela u dnevnoj sobi zureći u teletekst i reprize vijesti na prvom i drugom programu,
nadajući se nekom znaku da je živ. Njegov otac, pričao mi je Aaron gotovo podrugljivo,
pokazao je manje strpljenja. ˝Idem tamo˝, rekao je u pola deset, i vidjela sam kako Aaronov
žilavi, bradati otac bez suvišnih riječi uzima duhan i ključeve od auta sa stola i odlazi u svojoj
kričavo zelenoj Toyoti Corolli kojom nas je dočekivao na kolodvoru u Venlou kad bismo se
spustili na jug. Uzalud je taj slastičar s ožiljcima od stotine tisuća užarenih pekarskih ploča na
podlakticama sat vremena obilazio ograde i prepreke, zapitkivao vatrogasce i policajce, sve
dok ga nisu potjerali.
˝Otac ti je izbezumljen˝, rekla je njegova majka.
˝Tko normalan ide usred noći naslijepo u Enschede?˝
˝E sad je stvarno dosta! To Što nas nisi nazvao je neoprostivo! Pa mogao si biti mrtav!˝
Da, ali samo od pića. Dok mu je otac lutao po gorućem Enschede u, izgubljeni se sin
zabavljao u Zaltbommelu, ludo i nezaboravno. ispijajući čaše šampanjca koji nije tjerao na
mokrenje, nego na ples. Dok su u njegovoj četvrti bolnička kola jurila u svim smjerovima, Aaron
je pričao svakome tko je želio slušati kako je Roombeek poput mesa koje se peče u margarinu,
˝ne prska, ali moraš paziti da ne zagori.˝ Kad je ležeći među balonima i plastičnim pivskim
čašama počeo oponašati kineske petarde, odvukla sam ga s plesnog podija.
Sljedećeg jutra u autu na svim se postajama govorilo samo o zgarištu prema kojem smo
se vozili, a kad smo stigli u Enschede, s nekom smo se čudnom napetošću odvezli do
Rombeeka. Parkirali smo se uz ogradu na travi između dvije trake Lasondersingela, baš kao i
njegov otac prije dvanaest sati - dalje nismo mogli. Osjećali smo miris baruta i s nevjericom
gledali crjepove urušenih krovova i ostatke dimnjaka na kućama koje su nekako izdržale valni
udar i priječile nam pogled na krater eksplozije. U travu između trakova ceste zabio se
~ 50 ~
iskrivljeni brodski kontejner koji je tamo mogao doći jedino preko kuća. Nasuprot oštećenom
Rijksmuseumu sjedio je neki čovjek na ribarskom stolcu i buljio kroz žičanu mrežu na ogradi.
Kazao nam je da je ulica Vluchtestraat ostala pošteđena. Pokraj njega je bila termosica s
kavom, ali nije to bio samo neki znatiželjnik željan senzacije; njegova kuća nalazila se u H.B.
Blijdensteinlaanu, u ruševnom stanju, rekli su stručnjaci. Šutke smo se odvezli u centar. U
kuhinji u De Heurneu slušali smo što su doživjele moje sustanarke, jedna od njih se u trenutku
eksplozije vozila u kombiju po Deurnigerstraatu i vidjela kako se u krov automobila ispred nje
zabio neki betonski blok.
˝Šteta Što nismo bili ostali kod kuće˝, rekao je Aaron s neprikrivenom tugom u glasu. ˝To
se ne propušta.˝

Ennija su s ozbiljnim opeklinama i posjekotinama prevezli helikopterom u akademsku

bolnicu u Groningenu. To mi je na brzinu ispričala majka tjedan dana nakon eksplozije. Stajali
smo u vešeraju na farmi, Aaron i ja bili smo već nekoliko dana kod mojih roditelja. Natrpala je
centrifugu plahtama, ali zapravo je centrifugirala mene. Vijest me je potpuno zavrtjela, izvukla
mi krv iz žila.
Ennio Aaltink, čistokrvni Talijan iz gradića Forli, imao je za divno čudo u
Haverstraatpassageu trgovinu s britanskim delikatesama, usku rupu gdje sam srijedom radila
za kasom kad sam tek počela studirati. Zajedno smo njemačkim izletnicima i onima što su mi
sličili na provincijsku vlastelu pokazivali gdje stoje staklenke Coleman’s English Mustard i
Haywards Pickled Onions, kutijice Shredded Wheat, Honey Nut Cheerios, limenke baked beans
& sausage, mushy peas, black peas, parched peas i chutneyji u svim bojama dječje kakice. Ali
najčešće smo moj gazda i ja bili sami.
Ennio je od svoje šesnaeste do tridesete plovio po svijetu, posljednjih godina kao brodski
kuhar, i bio je prepun egzotičnih priča. Ne znam je li to činio namjerno, ali ono što mi je pričao
uvijek je vodilo do dvojbi, do pitanja kako bi se moglo živjeti. Pričao je kako je to biti zatvoren
na usidrenom tankeru pred obalom Sahalina kad patiš od depresije. Kako je to kad se zamalo
oženiš Angolkom. Ili kad te kapetan prisili da prošvercaš trideset Filipinki. ˝Reci mi, Joni, kako
bi ti postupila?˝ Bio je zgodan, tamnoput četrdesetogodišnjak, s nosom dugačkim kao prst i
blistavim smeđim očima koje su zapravo također bili prsti kojima je iz srijede u srijedu dirao
moju neiskvarenu dušu.
Šarmantnom mješavinom tventskog dijalekta i talijanskog, prepune neočekivanih
kombinacija riječi, pripovijedao je o svom djetinjstvu, o svojim ludim roditeljima koji su njega
i njegovu braću odgajali u svjetlu velikog Benita Mussolinija. Otkako nema li Ducea, u Italiji je
vladala korumpirana, nepoduzetna, demokratska bagra, smatrao je Ennijev otac,
frustrirani huškač koji je razliku u mišljenju brkao s krvnom osvetom; na kolodvoru u Fori iju
prodavao je novine u kiosku sprženom od sunca koji je s vremenom postao pretrpan
fašističkim pamfletima, hagiografijama o Duceu i kartonskim svetim sličicama velikoga vode
na konju. Svake nedjelje cijela bi obitelj ušla u jarkocrveni Fiat i odvezla se sa svježim ružama
iza stražnjeg sjedala u Mussolinijevo rodno selo, nimalo slučajno u neposrednoj blizini Forlija,
da bi završila pred obiteljskom grobnicom gdje je njegov otac uzdignuta čela odrecitirao neki
Duceov govor.

~ 51 ~
 Ennio je bio već u trećem razredu scuola media kad mu je jedan mladi učitelj povijesti
otkrio pravu istinu o Mussoliniju. Potrajalo je nekoliko tjedana dok je shvatio da njegovi
roditelji štuju opakog, destruktivnog klauna i megalomana, da njegov otac nije samo glup,
nego vjerojatno i zao. Napustio je obitelj. Jedne noći, dok mu je mlađi brat spavao iza leđa,
napisao je oproštajno pismo - zamislila sam kako je sjedio uz svjetlo svijeće, dvadeset i pet
godina mlađi, pišući zapravo svoje otkazno pismo. Sljedećeg jutra krenuo je autostopom u
ravensku luku i ukrcao se na teretni brod za Indiju.
Da bih mu uzvratila za takvu otvorenost, ispričala sam mu među teglicama marmelade i
hrpama košarica za piknik s filcanim dnom o svom slučaju, priču koja nije bila zanimljivija
od njegove - tada još ne. Kao i svi drugi i on me pitao viđam li još pravoga oca, a kad sam mu
rekla da nemam za tim nikakve potrebe, reagirao je drukčije nego što sam očekivala. Rekao je
da sam glupa, nemarna, neobzirna, čak bezdušna. Tako je rekao. Da sam hladna. On! Čovjek
koji je godinama obilazio Italiju u širokom luku, koji je učiteljici tjelesnog iz Boekeloa
napravio pjegavu djevojčicu koja nije ni znala da su joj djed i baka Talijani, čovjek koji je povrh
$vega uzeo ženino prezime. ˝Moj otac zastupa fašiste u talijanskom parlamentu˝, rekao je,
˝to je sve samo zbog toga, Joni. Ako nemaš ozbiljan razlog da napustiš obitelj, ne smiješ to
učiniti.˝
Sviđao mi se. Godinu dana smo pričali i prolazili jedno uz drugo, pričali i prolazili, sve dok
jednoga popodneva nisam obavila ruke oko tog mršavog torza. Pritisnula sam grudi o njegovo
tijelo oklopljeno samosvojnošću, svojeglavošću, težnjom za avanturom i istinitošću i
neovisnošću, razmišljala sam u svojoj zaljubljenoj tinejdžerskoj glavi - principijelnom
nevezanošću, mislila sam, jer ta tvrda, žilava vanjština činila mi se iznutra omekšala od
nestalnosti i želje da nekamo krene. Čovjek bez korijena. Podigao me je i poljubio. Želi me,
pomislila sam; kad bih ga pitala, sutra bi prodao svoj šminkerski dućančić i odveo me u New
York ili Rio de Janeiro.
Slatko mi se nasmijao. Ni u krajnjem ludilu! Shvaćam li koliko on voli svoju učiteljicu
tjelesnog? I svoju kćerkicu? ˝Ali˝, rekao je, ˝ako mi obećaš da se nećeš zaljubiti, možemo
popodne zaključati dućan˝. Bilo je prošlo šest sati, brojala sam novac iz kase. ˝Razmisli malo
o tome.˝ Svašta, nisam uopće trebala razmišljati, do sljedeće srijede popodne izgarala sam
poput fitilja. Dobre dvije godine provodili smo tjednu popodnevnu pauzu na crnom
baršunastom dvosjedu iz Ikee otraga u skladištu, strastvenih sat vremena točno u sredini
tjedna, taj sat koji se kao kap ulja u čaši vode dizao na površinu i koji je čak kad sam se već
počela zabavljati s Aaronom poput golemog mjehura nastavio natkrivati našu svakodnevnicu.
I dalje sam katkad odlazila pomagati u dućan, nekoliko puta godišnje, a on je i dalje u dvanaest
sati zaključavao vrata.
Kod kuće u praonici, oči u oči sa svojom majkom, nisam znala koliko je ozbiljno nastradao
Ennio, ali bila mi je nepodnošljiva pomisao da su njegova glatka koža boje karamela,
malo upale grudi, lijepe noge, a ne daj Bože i njegovo tvrdo lice oštećeni grubom silom, letećim
krhotinama, ekstremnom temperaturom. ˝Kako je to moguće?˝ pitala sam majku jecajući.
˝Što je, za Boga miloga, tražio u Roombeeku?˝ ˝Drago dijete, mnogo toga znam˝, rekla je, ˝ali
ne znam baš sve.˝

~ 52 ~
 Na Coldwateru je ostatak dana prolazio u nekakvoj omamljenosti koja je postajala sve
tamnija. Izgubila sam se u sjećanjima na Enschede, na Aarona, Ennia, svoga oca, na sve
tventske mostove koje sam za sobom porušila. Premda sam imala pune ruke posla oko
kupoprodaje - razgovori s bilježnikom, sa Sotomayorovim ljudima, u LA-u ili ne (u jednom je
trenutku zaprijetila mogućnost da moram opet u Dallas), sa Sotomayerom ili s njegovim
opunomoćenikom, a prije svega: kad? - Enschede je neumoljivo izvirao na površinu, pleo se u
razgovore s kolegama za vrijeme zajedničkog objeda u dotrajalom zimskom vrtu. Nakon
objeda dvaput sam sročila odgovor Aaronu, napisala sam mailove koje sam odmah potom
izbrisala. Što sam time mogla postići? Možda se moja dvojba mogla osjetiti s druge strane
Atlantskog oceana: jedanaest minuta poslije tri primila sam drugu Aaronovu poruku.

~ 53 ~
 ˝Ako baš tako rado želite znati˝, rekao je ljutito, ˝umro mi je otac. Potpuno neočekivano.˝
Žena koja se predstavila samo kao ravnateljica škole, zbog čega se tijekom cijelog
telefonskog razgovora pokušao prisjetiti njezina imena, ostala je prestravljena tom njegovom
laži. S druge strane žice čuo je samo šum njezine svijesti o vlastitoj smrtnosti. Da, ljudi su se
bojali smrti. Već je tri puta čuo njezin prodoran glas na svojoj automatskoj sekretarici, svaki
put oštriji i hladniji, pa iako je shvaćao da je potpuno u pravu - bilo je točno da je prekršio
dogovor, bila je istina da je već davno trebao isporučiti fotografije - strašno ga je živcirala
njezina agresivnost.
˝Jako mi je žao, gospodine Bever˝, rekla je iznenada vrlo smireno. ˝Moja iskrena sućut.˝
Opet je zašutjela, iz pristojnosti, a on je tišinu nastojao održati što duže. Malo se nakašljala.
˝Zašto niste o tome obavijestili školu? Trebali ste me nazvati.˝
Činilo mu se da je otprilike njegovih godina, možda čak i mlađa. Vodila je veliku osnovnu
školu s učenicima uglavnom stranog podrijetla, tipičnu ˝crnu˝ školu u zapuštenom dijelu Sint-
Jansmolenbeeka. Tijekom dogovora, kao i na dan snimanja, odmah je shvatio da je riječ o
nepokolebljivom realistu, o tipu s kakvim se več češće susretao. Dok su se pred njegovim
fotoaparatom izmjenjivale grupe neraspoložene, glasne i obijesne afričke djece, osjećao je sve
veće divljenje prema njezinoj hrabrosti i osjećaju odgovornosti. U seoskim školama izvan
grada svi s kojima je pričao imali su neko svoje mišljenje o ˝crnim˝ školama u Bruxellesu, a ova
žena, morao je priznati, stajala je u blatu do koljena. No ipak mu je njezina pojava smetala.
Snježnobijela frizura ˝princ Valiant˝, veliko, aseksualno lice, cipele s čičak-trakama po čemu je
zaključio da se polako udaljavala od svijeta odraslih. Riječi je pretjerano ar-ti-ku-li-ra-la , sve u
što je bila malo bolje upućena ponavljala bi barem tri puta, njemu, a zacijelo i roditeljima na
sastancima.
Rekao je: ˝Prošla dva tjedna bila su mi iznimno tužna i teška. Otac mi je bio i partner.
Morao sam privremeno prestati s poslom.˝
Radije nije razmišljao o tome kakav je dojam ostavio. Djecu je fotografirao ujutro nakon
susreta s Tineke, a već tada mu se svašta motalo po glavi. To je zaključio po uznemirujućem,
groznićavom mailu koji je našao među svojim poslanim porukama i koji je očito bio poslao Joni
Sigerius. Ako je dobro shvatio svoj vlastiti tekst, odmah nakon fotografiranja u školi počeo je
izgubljeno lutati po Bruxellesu; Joni srećom nije reagirala - tko zna je li uopće primila poruku.
Za svaki slučaj jučer joj je navečer poslao kratku ispriku, a sad je već cijelo popodne čekao
njezin odgovor koji možda nikada neće stići.
˝Ali imate pravo˝, rekao je. ˝Trebao sam nazvati.˝
Glasno je udahnula. Njena ravnateljska soba mirisala je na laštilo za namještaj i bik je
prepuna dječjih knjiga. Čitala je dječje knjige, ništa drugo, zato su joj se čeljusti i lubanja
još uvijek širile. Upropaštavala si je mozak knjigama za najmlađe, kao što se oči mogu
upropastiti čitanjem pri slabom svjetlu, ili sluh pretihim zvukovima.

~ 54 ~
 ˝Zašto si nazvao roditelje Juliette Jalabert?˝
˝Molim?˝ Iznenadilo ga je to ˝ti˝. A i samo pitanje. Sjetio se da je o toj djevojčici pisao u
mailu koji je poslao Joni. Zar je uznemiravao nepoznate? Što to ona priča?
˝Dobro si me čuo. Juliettin otac je bio kod mene. Triput si te ljude gnjavio s čudnim
pitanjima.˝
Počeo je kopati po svom sjećanju poput policijskog psa koji traži mrtvo tijelo. Otac Juliette
Jalabert... Zar je nešto previdio? Pretpostavljao je da mu se izbrisalo barem nekoliko
cijelih dana, kao što se to događalo češće nakon takvih napada. Otkako se onaj BMW s Tineke
Sigerius odvezao iz njegova života, u glavi mu je vladala zbrka.
˝Gospođo...˝ rekao je. ˝Zaista ne znam o čemu pričate.˝
˝Onda dobro razmisli˝, rekla je. ˝1 zaboravi narudžbu. Otkazana je.˝
˝Ali...˝
˝Ovo ću reći samo jednom: ne stavljaj fotografije naših učenika na svoju web-stranicu.˝
Prostenjavši, spustio je slušalicu i nogama se odgurnuo od stola. Stolac mu se otkoturao
u sohu. Zapalio je cigaretu. Na ekranu iMaca vidjela se fotografija razreda iz te proklete
škole koju je jutros žurno obradio. Ispod fotografije zlatnim velikim slovima pisalo je ime škole,
usto još razred i godina; na portretima imena učenika ukrašenim slovima. Juliette Jalabert
još nigdje nije vidio. Zatvorio je program ne sačuvavši promjene i zagrizao donju usnu.

Nakon potresnog susreta s Joninom majkom ošamućen je ušao u putnički vlak za

Linkerbeek, obuzet mješavinom tuge i ogorčenosti. Vijest o Sigeriusovoj smrti, koliko god bila
stara, žestoko ga je potresla; cijelim putem do kuće noge su mu bile kao od olova, a tijelo
nekako čudovišno prazno. Što se dogodilo? Zašto, dođavola, nije znao ništa o tome?
Budući da je živio prilično neuzbudljiv život, taj bijes koji ga je sve više obuzimao nije
odmah povezao sa svojom bolešću; umjesto da potrći uz stepenice i iz kupaonice uzme blister
Seroquela iz ormarića za prvu pomoć, otišao je u kuhinju i na indukcijskom štednjaku prigrijao
limenku kineske juhe od rajčica, što je bila velika pogreška. Potom se škrgućući zubima od
bijesa po dvostrukom spiralnom stubištu popeo na tavan i tamo se bacio na svoj
neraspremljen krevet. Kako je bilo moguće da je taj čovjek već sedam godina mrtav, a da on
nije imao pojma? Cijelu se noć prevrtao u krevetu, najmračnije sate proveo je zureći u vrh
krovne konstrukcije što mu je pucketala nad užarenim mozgom. Sahranili su ga početkom
2001, rekla je Tineke. Shvatio je Što se dogodilo: Sigerius je valjda umro unutar ona tri tjedna
kada on sâm uopće nije znao za sebe. Od kraja prosinca 2000. do negdje u lipnju 2001. nalazio
se na zatvorenom odjelu psihijatrijske klinike ˝Tventski tulipan˝ na samom rubu Enschedea,
više od pola godine, od čega prva tri tjedna u samici. Točno se tada, kad je njegov život dospio
do apsolutne nule, morala Nizozemskom proširiti vijest o Sigeriusovoj smrti.
Čim je ušao u ˝Tventski tulipan˝, smjestili su ga na hlađenje u jedan od betonskih
˝separea˝, kako su se tamo usuđivali zvati tu štalu bez sijena. Na podu se nalazio nepresvučeni
sivi plastični madrac i kahlica od nehrđajućeg čelika. Na jednom od hladnih, zvučno izoliranih
zidova visjela je školska ploča s bijelom kredom. Ništa nije dolazilo unutra i ništa nije

~ 55 ~
izlazilo van. U jutenoj košulji i papirnatim gaćama potpuno je izderao pluća - a u međuvremenu
su sahranili Sigeriusa?
Ironično u svemu tome bilo je to što se u svojoj ćeliji, odvojen od ikakvih informacija, od
vremenskih izvještaja, od sebe samoga, osjećao kao da je vidovit. Mirijade zračnih mjehurića u
betonu njegove ćelije obavijale su ga poput kozmičke maglice. Kad je duboko dišući ležao na
svom plastičnom madracu, svemir se sužavao i zvijezde su mu se poput igala zabijale u
kožu. Njegova su pluća bila univerzum, bio je gospodar prostora i vremena, shvaćao je sve
odnose. Znao je do u pikosekundu kada je i na kojoj zemljopisnoj širini i dužini bio začet, ali
shvaćao je i točnu uzročno-posljedičnu vezu toga nedjela, lanac događaja od milijuna godina
čvrsto zakovan za Veliki prasak. Znao je sve.
No, zapravo, ništa. Čak i kad je izišao iz svog luđačkog kubusa, ostavili su ga u neznanju.
Zašto?
Kasno popodnevno sunce padalo je na pod od američkog bora koji se u njegovoj radnoj
sobi pružao poput već danima neodržavanog klizališta. Prozor iznad radnog stola bio je
otvoren, vjetrić je podigao omotnicu poreznog ureda. Bilo je sunčano, ali prohladno. Pokušao
je čitati knjigu, ispružen na podu slušao je ploču Theloniousa Monka i zadrijemao. Kad se
probudio, slomljen i bunovan, sjeo je za stol i po tko zna koji put otvorio svoj inboks. Par
snježnobijelih goluba prolepršao mu je kroz sobu: poslala mu je poruku. Njeno ime u masnim
crnim slovima na njegovu ekranu, bila je to iznenađujuća slika. Prsti su mu podrhtavali dok je
otvarao mail.

Da, Aarone, bilo je to zaista jako davno. Nadam se da ti nisam ostala u pamćenju kao
netko tko se lako prestraši, no moram ti priznati da me je tvoj prvi mail prilično pogodio.
Vjerojatno shvaćaš da sam se više puta zabrinula za tvoje zdravlje. Srećom, ovaj put je bila riječ
o prolaznoj krizi?

Također ti je valjda jasno da mi je pomalo teško procijeniti jesi li doista sreo moju majku.
Moram ti reći da s njom već godinama nemam nikakav kontakt. Dakle, ja ne živim u Bruxellesu,
već sam nekih pet godina opet u Los Angelesu. Radim za kompaniju koja proizvodi frizbije i
daske za jedrenje. A nisam ni udana. (Neko sam vrijeme u San Franciscu živjela s Boudewijnom
Stolom, ako ga se još sjećaš.)

Točno, ako se tako pogleda, ona eksplozija je mnogošta pokrenula. I što se tiče tebe, što
se tiče mene i što se tiče moga oca. Pa ipak, Aarone, budući da donekle znam koliko si
osjetljiv: ne zaboravi da netko tko počini samoubojstvo - riječ govori sama - sâm donosi odluku
o tome. Ne pitaj me zašto, ali Siem je tako htio.

Još vrlo rijetko razmišljam o tome. A najradije uopće ne bih.

Nek’ ti je sa srećom,
Joni
~ 56 ~
 Popušio je dvije cigarete. Onda je, ukočen od sjedenja, došao u dnevnu sobu; vidio je
ukrasni rub stropa i rozete, ali od snježnobijelih golubova ni traga. Samoubojstvo? Više nije
ostalo ništa od one neopisive sreće koju je maloprije osjetio. Iz najgornje ladice ormara za
garderobu uzeo je kutiju oksazepama i odnio je u kupaonicu. Stavio je tri tablete u usta i
progutao ih s pola čaše vode mutne od kamenca. Znači, ipak.
Pala je večer. Iza navučen ih zavjesa stvarao je nove rekonstrukcije, kratke, sažete
varijacije na temu o tome kako nije propustio samo Sigeriusovu smrt, nego jednu cijelu
tragediju. Katastrofu. Nešto konspirativno - osobe, organizacije, stranke, sindikati, tajne
službe? - prevelo ga je žednog preko vode, slagalo, prevarilo. Đubrad mu je uskratila osnovne
informacije. Siem Sigerius, tada najnoviji ministar prosvjete - i, uostalom, njegov bivši tast -
počinio je samoubojstvo, a nitko mu to nije rekao? Postavljao si je svakakva pitanja, previše,
prebrzo, preduboko. Tko je ušutkao njegove rijetke posjetitelje? Koju je ulogu pritom igrao
˝Tventski tulipan˝? Smije li se to uopće, pravno gledano? Tajni sastanci na kojima su se
psihijatri dogovorili da će jadnom Beveru zatajiti istinu? Nisu li bili plaćeni zato da ga pomire s
istinom? Čuo je kako se dolaptavaju, u svojim bijelim kutama, ne govori o tome pred ludim
Aaronom, pazi da ne vidi novine, ne daj ćelavcu da gleda televiziju.
Nekoliko sati nepokretno je sjedio u jednom od crvenih kožnih naslonjača u dnevnoj sobi
i sklopljenih očiju proživljavao novu stvarnost u koju ga je uvalio Jonin mail, svom se snagom
pokušao othrvati preuranjenim zaključcima, nastojeći da se još jednom ne utopi u Psihotičkom
oceanu. Kako su sati prolazili, polako se smirivao, nesrazmjeri u njegovu mozgu su se
stabilizirali, vrtlog misli proširio se i usporio. Budi realan, barem pokušaj. Zar cijela ludnica
glumi da bi Aarona poštedjela loše vijesti? Mora postojati prihvatljivije objašnjenje.

Što da misli o Elizabeth Haitink? O njegovoj mentorici, dirigentici njegova oporavka,

terapeutkinji koja ga je vodila kroz ludilo. Od prvog razgovora slijepo joj je vjerovao. A bome
je dobro znala prešutjeti istinu! U djelom ˝Tventskom tulipanu˝ bila je jedina osoba kojoj je
vjerovao, možda zato što mu je uvijek jednako pristupala kao najnormalnijem,
inteligentnom mladiću kakvim se on sâm bezuvjetno smatrao, za razliku od tupih bolničarki
koje su mu uzimale krv ili donosile jelo, a u čijim je očima vidio potpunog idiota.
Proljeće 2001. - životnu dob gospode Haitink tada je procjenjivao na blizu šezdeset
godina. Dosad je već morala prestati raditi; pomisao na umirovljenu Elizabeth Haitink,
konačno izbavljenu od Tulipana sa svim tim luđacima i slaboumnicima, donijela mu je
olakšanje. Vitka, krhka, ženstvena u svom dvodijelnom vunenom kompletu i u svečanim
haljinama od finog Sifona i satena - čovjek bi joj poželio nešto veselije od tipova poput njega,
na primjer neki modni butik na amsterdamskim kanalima, ali za takvo što ona ne bi htjela ni
čuti. Voljela je svoj posao i smatrala ga važnim.
Svakoga utorka i četvrtka ujutro pokupila bi ga iz njegove spavaće sobe s pogledom na
nepokretne bagremove i jasene u prostranom vrtu instituta - isplanirana, lažna, izložbena
priroda da bi mu se pokazalo kako u njegovoj glavi vlada kaos te da mora postati poput ovoga
vrta, a on je vrlo dobro znao da je priroda zapravo kaotični termitnjak u koji je zabijena

~ 57 ~
mravojedova njuška - i on bi poput poslušnog psića slijedio to tjelešce preko galerije, kroz
zajednički dnevni boravak oslikan divovskim tulipanima, do kuhinjice u kojoj bi im oboma
natočila šalicu kave bez kofeina da bi ga zatim, miješajući mlijeko u prahu, propustila na
stepenice prema prostorijama za osoblje, gdje se na kraju praznoga hodnika nalazila njezina
uredna soba za razgovore. Nekih pedeset intenzivnih sati ispitivala ga je pod nepomičnim
bakrenim stropnim ventilatorom, imala je sposobnost da načne osjetljive teme kao da ti
pomaže proći kroz mrzli plićak na žalu, a kad sad pomisli, najveći se dio tih razgovora vodio o
Sigeriusu. S nimalo nevažnom razlikom da je on govorio o živom čovjeku, a ona o pokojniku.
Tada mu još ništa nije bilo sumnjivo, mislio je da su to standardna pitanja u razgovoru s
psihologom. Htjela je znati što je za njega značio Sigerius, što su zajedno radili, kako su često
trenirali džudo i kako su ti treninzi protjecali, kako je Joni gledala na njihovo prijateljstvo, je li
o svom odnosu s njom govorio s tastom, je li svog vlastitog oca katkad uspoređivao
sa Sigeriusom, možda i podsvjesno? Jesu li se ikada porječkali, je li imao prijatelje svoje dobi,
je li to prijateljstvo smatrao stabilnim i tako dalje, i tako dalje. Gospođu Haitink nikako nije
prestala zanimati njegova fascinacija Sigeriusom, nijedan detalj joj nije bio dosadan, a on joj
nije ostajao dužan odgovora. Tek sada je uvidio kako je usredotočeno išla prema svome cilju.
Od samoga početka gospoda Haitink je pretpostavljala da se ispod vanjskog sjaja njegove
idolatrije kriju klice truleži. Nešto nije bilo u redu. Odvraćao je pozornost s nečega važnoga
tako što ju je usmjeravao na svoju fascinaciju čovjekom koji ih je oboje očito iznimno zanimao.
˝Aarone, reci mi˝, rekla je jednoga jutra nešto prije preokreta u terapiji, ˝otkuda taj tvoj
neograničeni potencijal divljenja? Pričaš o Sigeriusu kao da je dalaj lama. Diviš li se tako i
meni?˝ Tebi? pomislio je uvrijeđeno; ti si mi seksi. Ali nije ništa odgovorio. ˝U koga si zapravo
bio zaljubljen?˝ nastavila je, podmuklo pitanje koje ga je čak i povrijedilo i na koje joj je nakon
bolne tišine odgovorio dajući joj zadatak: odi u knjižaru Broekhuis, kupi Slavne ličnosti
nizozemlja i pročitaj tekst o dalaj lami.
Te Slavne ličnosti bila je knjižica u izdanju novinske kuće Volkskrant i tada je već godinu
dana bila u prodaji. Gospođa Haitink je kimnula, naslov joj je bio poznat, bila je to knjižica u
kojoj su bile opisane zasluge stotinu značajnih Nizozemaca dvadesetog stoljeća. Sljedeći
tjedan doista ju je ponijela sa sobom, još u smeđem omotu knjižare Broekhuis, i dok ju je
on gledao, zadubila se u stranice na kojima se slavio Sigerius i njegova matematika, poglavlje
između hvalospjeva nešto starijem Ruudu Lubbersu7 i nešto mlađem Freek de Jongu 8. Bio je
to vrlo čitak Članak u kojem je dežurni urednik za znanost Sigeriusa predstavio kao živopisnog,
kasno otkrivenog talenta koji se isprva proslavio kao vrhunski džudaš, da bi se potom posvetio
svojoj briljantnoj znanstvenoj karijeri. Spominjali su se, nerijetko spektakularni, dokazi koje je
Sigerius kao već stariji student pronašao za neke već desetljećima stare pretpostavke
u različitim poljima matematike, i navodilo se kako je svoju početnu reputaciju hudinijevskog
problem solvera uspio pretočiti u reputaciju važnog matematičkog teoretičara. U članku su
se čak, premda površno, spominjala Sigeriusova revolucionarna otkrića u teoriji čvorova
nagrađena Fildsovom medaljom.

7
Ruud Lubbers (1939 -) - nizozemski političar, bivši čelnik demokršćanske stranke,
predsjednik vlade između 1982. i 1994. godine (nap. prev.)
8
Freek de Jong (1944 -) - poznati nizozemski estradni umjetnik (nap. prev.)
~ 58 ~
 Dok je gospođa Haitink čitala u svojem čvrstom metalnom stolcu, Aaron je promatrao
kako joj se pomiču usta, kako se ispupčuju i opet opuštaju, vidio je grudice šminke u
naborima njenih usana. Sjedila je uspravno na uskom sjedištu i pomicala stopalo u blistavoj
pariškoj salonki. To će je naučiti pameti, pomisli. U neuobičajenoj tišini koja je vladala u sobi
za razgovore prepustio se sjećanjima na trenutke kada bi od Sigeriusa tražio da mu objasni o
čemu je zapravo riječ u tim čvorovima. ˝Što bi htio znati?˝, pitao ga je tast. ˝Sve.˝
˝Ali tebi to nije zanimljivo,˝
˝Naravno da je˝, bio je uporan. ˝Mogu ti to objasniti na neshvatljivo kompliciran način ili
krajnje jednostavno˝
˝Radije jednostavno˝.
˝Dobro. Godinama sam se bavio samo kružnicama zapletenim u trodimenzionalnom
prostoru. Je l’ te još zanima?˝
˝Sad još više˝.
˝Dobro. Zamisli da zavežeš žnirance i zašiješ im krajeve tako da tvore zatvoreni krug.
Tek tada imaš i matematički čvor. Ok? Dva naizgled različita čvora identična su ako jedan
možeš pretvoriti u drugi a da ne prerežeš žnirance. Broj pojedinačnih čvorova možda je
neograničen, to ne znamo. S druge strane, ispada da su naizgled različiti čvorovi zapravo
napola identični. Kako ih se može razlikovati? Istraživanja se već barem šezdeset godina nisu
pomakla s mrtve točke. No onda je netko pronašao jedan polinom, algebarsku formulu kojom
se čvorovima mogu dodijeliti vlastiti identiteti. Taj netko sam bio ja. Mislim da ti ne mogu
jednostavnije objasniti.˝ Potom je, kao da time prenosi znanje, napisao formulu na rubu
novina, brzo poput kakvog medija, kobasicu brojeva, slova, znakova i masonskih simbola.
Kao što to češće biva u revolucionarnoj matematici, Sigeriusov polinom (to je bio službeni
naziv te kobasice), osim što je bio važan za samu struku, pokazao se korisnim i za
otkrivanje strukture plastičnih polimera, za istraživanja DNK, za teoriju struna, zapravo za
teoriju svega. ˝Ti si, znači, neka vrsta Einsteina˝, rekao je. ˝Jesam, isto kao što je Tonny Eyk
neka vrsta Ludwiga van Beethovena.˝
Kad je gospoda Haitink prestala čitati bučno je zaklopila Slavne ličnosti nizozemlja i
zamišljeno protrljala korice knjige. ˝Mrzim matematiku˝, rekla je. Sigerius je znao doslovno
pobjesnjeti kad bi netko s malo pameti izlanuo takvo nešto i to još s ponosom. ˝Time misle
reći da su osjećajni˝, rekao bi ljutito se češući po ušima, ˝da imaju umjetničke sklonosti, da su
duhovni, da više vole ˝ljude˝ nego ˝tehniku i brojke˝. U međuvremenu, moj Aarone, slijepi
lutaju u raznoraznim pseudoznanstvenim kvazireligioznim blezgarijama jer nemaju blage veze
ni o čemu, nemaju pojma o najjednostavnijim odnosima brojeva. Glupi su, Aarone. Glupi. Žele
biti glupi. Mrze matematiku, ali su ludi za Urijem Gellerom. Pokazat ću ti kako se tog njihovog
Urija Gellera može pokopati jednostavnim računom vjerojatnosti.˝
Pogledao je gospođu Haitink. ˝A Sigerius mrzi mene˝, rekao je.
Namršteno ga je pogledala. ˝Znam da to misliš. Ali zašto?˝

Zašto joj je ukazao povjerenje? Zato što se kulturno izražavala govoreći jezikom kampusa
s kojega je bio izbačen? Zato što u tom stravičnom Tulipanu nije vidio nijednu drugu normalnu

~ 59 ~
ženu? (Žene s njegova odjela imale su podlaktice izbrazdane poput daske na kojoj je njegov
djed rezao salamu, predstavljale su se kao ljubavnice Saddama Husseina u službi CIA-e sa
zadatkom da režimu otmu lasersko oružje; ne treba pretjerivati, no što jest - jest.) Ili je shvaćao
da je gospoda Haitink jednostavno imala svoju profesionalnu tajnu, da zapravo nije razgovarao
ni s kim, da je pričao s nekom vrstom topa za šarene kuglice, s plaćenicom koja će ga potpuno
ignorirati kad je poslije bude sreo u samoposluživanju?
Ne, ukazao joj je povjerenje zato što ju je mogao nasmijati; kad bi rekao nešto duhovito,
katkad bi se na njezinu koščatom, izboranom licu pojavio osmijeh, ne iz pristojnosti ili ne
daj Bože iz samilosti, nego zato što njezina klinička ozbiljnost nije bila na to otporna. Ako je bio
u formi i uspio izvući nešto od svoje stare frivolnosti, mogao ju je natjerati da prasne u
smijeh koji ju je činio šesnaestgodišnjakinjom s njenom šezdeset i jednom godinom. To je
opušteno hihotanje na njega, potpuno slomljenog mladića čije je samopoštovanje poput
probušene lopte ležalo nasred kliničkog travnjaka, puno bolje djelovalo nego svi njezini
terapeutski trikovi zajedno. Iako su mu se samo nosnice pomicale dok mu je postavljala to
pitanje - zašto misliš da te Sigerius mrzi? - iznutra je potrčao što je brže mogao prema rubu
svoje vremešne tajne, odbacio se s prašnjavog pijeska i mašući rukama skočio preko provalije
od duboke šutnje koju je podnosio već više od četiri godine.
˝Jer sam bio svodnik njegove kćeri˝, rekao je. ˝Zato to mislim.˝
Koliko se sjeća, gospođa Haitink nije ni trepnula, ona nikada ne bi ni trepnula, bila je
trenirana da ne trepće. Palcem i kažiprstom otrgnula je čvorić na svojim vunenim
čarapama. ˝Objasni mi to˝, rekla je.
Kratko i jasno ispričao joj je kako su on i Joni od kraja 1996. sve do razotkrivanja u 2000.
imali amatersku komercijalnu web-stranicu na koju su svakoga tjedna stavljali nove
fotografije, i to fotografije koje su pokazivale svaki četvorni centimetar Jonina tijela, u
najuzbudljivijim pozama, može se slobodno reći: pornografija. A katkad i komadić njega
samoga. ˝Komadić tebe samoga?˝ upita gospođa Haitink s hinjeno uzrujanim izrazom lica.
No dobro, toliko. Ne ulazeći u karnalne pojedinosti, počeo je svoju ispovijest, ali nakon
četverogodišnje šutnje nije uspio izgovoriti više od neophotjnog. Imala je pitanja, pravila se,
kao uvijek, da je diplomirani upitnik, htjela je točno znati o čemu je riječ, primijetio je da je
propustila pisati bilješke. Je li to bila tvoja ideja?˝ upitala je. ˝Da. Ne, zajednička˝, odgovorio
je i ne pojmivši da je to zapravo bila njezina zamisao. ˝Je li ona, no.. ˝ ˝Joni.˝ ˝Je li se Joni
pojavljivala na toj stranici pod svojim pravim imenom?˝ ˝Naravno da nije.˝ ˝A kako onda?˝
˝Kao neka djevojka s američkog srednjeg zapada. Tako je izgledala cijela web-stranica.˝
˝Znači, fotografije?˝ ˝Internet je prespor za filmove.˝ ˝Koliko su izazovne bile te fotografije?˝
˝Pa valjda znate što je porno?˝ ˝Otprilike...˝ ˝E pa to, dakle. Prije smo to zvali golišave sličice.˝
˝A da bi vidio te... golišave sličice, morao si platiti?˝ ˝Da, ako si ih htio vidjeti sve. Naravno.˝
˝Ok. A kako se zvala ta stranica?˝ ˝Lindaloveslače? ˝I Joni je bila ta Linda?˝ ˝Ne, ja sam bio
Linda.˝ ˝No dobro, samo pitam.˝ ˝Ovo još nisam nikada nikomu ispričao.˝ ˝To je vrlo hrabro
od tebe, Aarone. I? Je li se isplatilo?˝ ˝Išlo je kao podmazano. Nije bilo normalno. Takav uspjeh
nismo mogli ni sanjari. Potpuno nas je zateklo.˝ ˝Zar je Joni tako lijepa?˝ ˝Neopisivo
lijepa.˝ ˝Tebi.˝ ˝Tisućama muškaraca.˝
Rekao joj je da su se jednoga dana probudili s osjećajem daje to postalo strašno
intenzivno, čak intenzivnije od njihove veze.

~ 60 ~
 ˝Zaspali smo kao ljubavni par, a probudili se kao kompanjoni. Spoznali smo da smo postali
direkcija, i to tajna direkcija. Direkcija za tajnu.˝
˝I sve to vrijeme umirao si od straha da će tajnu otkriti tvoj uvaženi tast.˝
˝Da. Itekako.˝ Pokušao joj je objasniti kako je složeno bilo sačuvati tu tajnu, obaviti
vakuumom nešto tako emocionalno zahtjevno i iznimno uspješno, a istodobno nedopustivo;
to nije bila samo prava umjetnost, to je bio i svakodnevni zadatak. ˝Vodili smo dvostruke
živote. A u međuvremenu sam postajao sve bolji prijatelj sa Sigeriusom. U povjerljivim
odnosima s njezinim brižnim, nježnim ocem. Nepodnošljivo. Bilo je to, zapravo, užasno.˝
˝Čega si se točno toliko bojao?˝
Zastenjao je protiv svoje volje. Zar doista nije shvaćala? To pitanje ljutilo ga je jednako
kao i njeno grubo podcjenjivanje njegove fascinacije Sigeriusom. Je li to prije sto godina
naučila na svom fakultetiću? Pomislio je da joj nije trebao reći da čita Slavne ličnosti
nizozemlja, nego jednu drugu knjižicu, priručnik za mlade đžudaše koji je Sigerius napisao za
pomladak u svom doju i dao ga tiskati i uvezati u fotokopiraonici Tubantije. Od konca
osamdesetih, četvrtkom navečer vodio je besplatne jednosatne treninge za djecu iz
Twekkelervelda, sive stambene četvrti u koju se stiže s glavnog ulaza kampusa preko
Hengelosestraat. U Sigeriusovoj knjižici su se, uz nespretne vlastoručne ilustracije,
jednostavnim jezikom objašnjavale tehničke osnove i filozofija džuda, no Aaron je mislio na tri
stranice s pravilima ponašanja ˝fer džudaša˝. Sigerius je sastavio taj čedni popis vjerojatno
zato što je osjećao dužnost da mladima, većinom stranog podrijetla, dječacima koje je s
pravom smatrao unaprijed osuđenima na neuspjeh, približi neke norme drukčije od onih koje
su prihvaćali u zapišanim haustorima svojih zgrada. ˝Ako uhvatim svog partnera u kravatu,
neću mu nepotrebno zadavati bol.˝ ˝Obećavam da ću se boriti čestito.˝ ˝Ako pobijedim, neću
se time hvaliti,˝ ˝Neću ležati na strunjači, nego ču uspravno sjediti i slušati svog senseia˝.˝
˝Pazit ću da nemam neugodan zadah iz usta kad idem na trening.˝
Gospoda Haitink i dalje ga je gledala. Na licu joj se ukazao trag blage podrugljivosti, pogled
žene koja je svojoj mladosti iz Šezdesetih dužna glumiti prosvijetljenu gospođu.
Svejedno. Umjesto da joj dokaže o kako je velikoj prevari bila riječ, koliko je zakulisnih,
prepredenih poteza potrebno za održavanje uhodane, tajne seks-stranice, pitao ju je ima li
djece.
˝Jednog sina˝, rekla je.
˝Šteta˝, rekao je. ˝Je li oženjen?˝
˝Ingmar živi s prijateljem.˝
˝Lijepo. Tim bolje. Vjerujem da su Ingmar i njegov prijatelj dragi, fini ljudi, uspješni na
poslu i ugodni u društvu. Sigurno je zgodan mladić.˝
Pogledala ga je mršteći se. ˝Je˝, rekla je.
˝Dobro. Jednoga dana netko vam kaže da pogledate određenu stranicu na internetu, vi
pogledate i vidite brižljivo dizajniranu web-stranicu na koju vaš sin svaki tjedan stavlja svoje
nove fotografije. Oštre fotografije Ingmara i njegova kurca u erekciji. Da se izrazim jasnim
jezikom. Ako se pretplatite, možete gledati tisuće fotografija na kojima se vidi Što se sve
mesnato i plastično zabija u Ingmarov šupak mokar od pljuvačke sve dok mu se njegovo
ljepuškasto lice ne počne grčiti i dok mu obrijani kurac ne ejakulira. Sljedeće nedjelje opet
vidite svoga sina i njegova prijatelja, ovoga puta uživo. Došli su na ručak.˝
~ 61 ~
 Djelić sekunde sjedila je slomljena, možda zbog predodžbe koju je u njoj izazvao taj opis,
a možda samo zbog njegovih prostih riječi, i on je na trenutak istinski uživao u njenim
obješenim žarkocrvenim ustima, u končiću sline koji se napinjao između njenih sitnih,
ostarjelih zuba. Mudre, kao pistacij zelene oči buljile su zdvojno u prazno - ali onda se sabrala.
˝Da, ne zvuči baš veselo˝, rekla je. ˝Ali...˝
˝Sigerius bi poludio˝, prekinuo ju je grublje nego što je htio. ˝Ne bi se mogao svladati. Da
Siem Sigerius otkrije kako se njegova miljenica kurva na internetu?˝ Gornju je usnu
iskrenuo do nosnica. ˝Prvo bi meni˝, rekao je, ˝prvo bi meni prerezao grlo, a onda sebi. Znate,
da nisam ovdje na sigurnom, ležao bih sada na dnu Rutbeeka. A on pokraj mene.˝
Pogledala ga je zamišljeno. Razmišljala je. A tek sada, nakon osam godina, znao je i o
čemu: razmišljala je o mrtvom Sigeriusu. No umjesto da mu kaže kako nema više nikoga tko
bi mu prerezao grlo, pitala ga je: ˝Zašto jednostavno nisi prestao s time?˝

Počelo je kišiti. Hladne kapi padale su po stražnjoj strani ekrana i po fotopapiru na njegovu
stolu. Protegnuo se dršćuči i jednim udarcem zalupio prozor.
Doista pravo pitanje. Zašto nije prestao s time? Odgovor nije znao, nije ga znao dovoljno
precizno, bio je to sklop jasnih i manje jasnih motiva, nešto mutno što ga je tjeralo da nastavi
unatoč snažnim napadima krivnje i dvojbe. Samo dalje, iz tjedna u tjedan. Mogao je gospođi
Haitink dati pet različitih odgovora, a da nijednom ne slaže, razloge koje je mogao svrstati od
svijetlih do mračnih, od predvidljivih do jedva shvatljivih, od junačkih do nečasnih i obratno.
Da se riješi muke, izabrao je najbanalniji razlog koji uvijek vrijedi za sve uzraste: lova.
Novac. Pare. Nevjerojatna hrpa dolara koju je taj posao donosio. Od prvoga dana kad su
aktivirali stranicu, počeli su se prijavljivati muškarci sa svih strana svijeta - barem je
pretpostavljao da su to bili muškarci - i novac je tekao u potocima, isprva tisuće dolara, ubrzo
deseci tisuća, svaki mjesec, tijekom četiri godine - toliko novca da nisu znali što će s njim. Novac
s kojim su u novom novcatom Alfa Romeu s gasom do daske jurili u banku u Luxemburgu,
novac kojim su potajno kupili luksuznu jahtu koja se nikad nije maknula iz Sredozemnog mora,
novac za koji nitko nije znao osim njih samih. Za Joni je to bio san koji je postao java, i to već
tako rano. Nije znao nikog drugog tko je pretplaćen na Financial Times. Kad su počeli, imala je
dvadeset godina i posjedovala dionice i opcije. Na početku svakog tromjesečja sređivala bi
račune. ˝Prljavice˝, rekao je kad ju je prvi put zatekao kako podvijenih nogu sjedi pokraj
telefona u svojoj tavanskoj sobici u De Heurneu, s burzovnim izvješćima pred sobom, u četiri
popodne u spavaćici, sa spuštenim roletama i tanjurima skorene paste s špinatom od jučer na
podu - ˝ne bi li se trebala istuširati?˝ Još je ugodno mirisala na noć. ˝Danas sam zaradila šest
tisuća guldena˝, rekla je ne dižući pogleda. ˝A ti?˝ Kad ju je na prvom spoju upitao zašto
studira industrijski menadžment, nije odgovorila da želi ˝raditi nešto s ljudima u nekoj
organizaciji˝, kao većina studentica prve godine, nego da želi ˝što prije ući u posao˝.
Prasnuo je u smijeh, ne misli valjda tako, no ona je doista tako mislila, ˝u kuharskoj Školi naučiš
kuhati, na plesačkoj akademiji naučiš plesati, a na industrijskom posloznanstvu˝, rekla je
smiješeći se, ˝naučiš kako se ulazi u posao.˝ I to je bilo točno ono čime će se poslije doista
baviti, Joni Sigerius vidjela se kako otvara svoju firmu, kako je stavlja na tržište i prodaje prije

~ 62 ~
svoje četrdesete, ˝Ne znam kako vam je išlo kad ste imali dvadeset i šest godina˝, rekao je
gospodi Haitink, ˝ali ja nisam imao ništa protiv toga da zarađujem koliko i Dennis Bergkamp.˝
˝Pa zar on nije nogometaš? Ja mrzim nogomet.˝
˝S jednom večernjom fotografskom sesijom tjedno zarađivali smo plaću vrhunskog
nogometaša. Na vrhuncu u 1998, imali smo jedanaest tisuća subscribers..!'
˝Subscribers?˝
˝Pretplatnika. Muškaraca kojima se stranica činila dovoljno zanimljivom da za nju plaćaju
dvadeset dolara mjesečno. Jedanaest tisuća. Slobodno si izračunajte.˝
Gospođa Haitink prebacila je svoju tanku nožicu preko koljena i zagledala se u zamišljeni
kalkulator na zidu iza Aarona. ˝Da˝ rekla je nakon par sekundi, što je bilo prekratko za pravi
izračun, ˝to mi se čini hrpa love. Nevjerojatno. Znači, radilo se o novcu?˝
˝Da. Zapravo, također o novcu. Bilo je to u prvom redu...˝
˝Čekaj malo˝, prekinula ga je. Oslonila se na radni stol i ispruženom rukom dohvatila veliki
kalkulator. Nakon nekoliko pritisaka na tipke pogledala ga je, uzbuđeno poput
šiparice. Jedanaest tisuća pretplatnika koji svaki mjesec plaćaju po dvadeset dolara˝, rekla je,
˝i tako cijelu godinu, ispada... 2,6 milijuna dolara, to je gotovo... nemoguće, to je više od pet
milijuna... Aarone, ti me vučeš za nos!˝
˝Ne. Stvarno. Ne vučem vas za nos, Sigeriusa sam vukao za nos.˝
˝Ali to je... Mislim....˝
˝Da, bilo je nevjerojatno, nezamislivo, neopisivo, to vam i pokušavam objasniti. Samo
čuvanje takve tajne je fenomenalno... Postali smo ovisni o tome. Nitko nije znao ništa, a
ujedno jc jedanaest tisuća muškaraca znalo sve... Bilo je to iznimno napeto. Neiscrpan izvor
zavjereničke... hm...˝
Zamišljeno ga je pogledala. ˝Uzbuđenosti?˝
˝Požude, to. Tu riječ sam tražio.˝

Nazvao je tajlandski restorančić na kraju sela, naručio zeleni kari s rižom i istuširao se u
onih pola sata prije nego što će dostavljač stići na nasip pred njegovom kućom.
Bilo je to neljudski požudno. Naravno. Svakoga tjedna gotovo bi odlebdjeli s njegove
tavanske sobe, ili odakle bi već snimali fotografije, na Barbari Ann, u hotelu s pet zvjezdica, na
bed-and-breakfast adresama u Zeelandu ili u Oost-Groningenu s lecima za muzeje pokraj
kuhala za vodu. Uvijek je bilo zabavno. Godinama je njihov tjedan predstavljao ciklus požude
koji je počinjao s grozničavim pripremama, traženjima lokacije, kupovanja novog donjeg rublja
za Joni u skupim ili manje skupim dućanima, nakon čega bi utorkom ili srijedom navečer
uslijedila ekstatična fotografska sesija. Satima su snimali stotinu do stotinu i pedeset
fotografija koje su bili dužni mušterijama, a idućih dana su iscrpljeni i zadovoljni pregledavali
ono Što se istodobno pregledavalo na jedanaest tisuća drugih računala, Što je 1998. bila
magična spoznaja, a kad bi im to dojadilo, gledali bi stanje na svom poslovnom računu, podigli
tisuću guldena i odvezli se u Pariz, Berlin ili Ameland na sljedeću sesiju. Činilo im se da su izvori
uzbuđenja bili neiscrpni. Katkad je mislio da živi u nekom snu i osjećao se rektorom vlastitog
kampusa lagodnosti - dok se zanos ne bi povukao. Čim bi se uzbuđenje smanjilo, primijetio bi
~ 63 ~
pravi kampus, kampus s travnjakom na kojem je bila okrutno prava farma, a na toj farmi živio
je rector magnificus od krvi i mesa, njegov tast s kojim je dvaput tjedno stajao pod tušem u
sportskom centru.
Zavrnuo je slavine. Da, sinulo mu je, bilo je tu i neke neobuzdanosti, neke vrste
mazohizma. Sve veće približavanje opasnosti dok se Sigeriusu sve više uvlačio pod kožu. Kao
da želi biti otkriven po svaku cijenu.
Platio je svoj obrok i pojeo ga u radnoj sobi. Kad je ispraznio tanjur, sjeo je za svoj iMac i
ponovno pročitao Jonin mail. Primijetio je da je zastao kod rečenice koja mu je bila i
prije odmah zasmetala, ali dosad nije našao vremena da bi se zbog toga uzbuđivao.
˝Neko sam vrijeme u San Franciscu živjela s Boudewijnom Stolom˝, pisala je, ˝ako ga se
još sjećaš.˝
Boudewijn Stol - dakle, bila je s tim šminkerom. Ispod udarca koji mu je nanijelo
Sigeriusovo samoubojstvo, sad ga je svrbjelo nešto drugo. Zacijelo je to bio neki stari refleks,
no nije se mogao oteti dojmu da ga je Joni namjerno bocnula tim ˝ako ga se još sjećaš˝.
Naravno da nije zaboravio Stola. Znači, njih dvoje su se spanđali. Kad si je pokušao predočiti
Joni u istom stanu s tim arogantnim debeljkom, kao da mu je negdje u krvotoku eksplodirala
ampula. Otrov koji je bio neodvojivo povezan s tim vremenom! Začudilo ga je kako se lako
vratio u prepuštanje ljubavnom jadu, bila je to, doduše, samo jeka, no ipak je osjetio bol u
živcima kakav godinama nije doživio. Priča o njemu i Joni bila je ujedno priča o četiri godine
bolesne ljubomore, S njegove strane. Neprekidna bojazan da će ga ostaviti. Strah da će biti
odbačen. Da će netko drugi zauzeti njegovo mjesto. Na farmi. Iza fotoaparata. (On: ˝Znate,
nisam prestajao i zbog toga što sam znao da sam zamjenljiv.˝ Gospođa Haitink: ˝Misliš reći da
se nisi usudio prestati jer te je bilo strah da će nastaviti s nekim drugim?˝ On: ˝Da.˝ Gospoda
Haicink: ˝Misliš li da je to bilo realno?˝ On: ˝Tada mi se to činilo izvan svake sumnje.˝)
Obuzela su ga sjećanja na svadbu Etiennea Vaesena, neljudski umor ponovno mu je
ovladao nogama, njegova glasna bahatost, ono poniženje - sve se vratilo. Užasna ljubomora
koja ga je potpuno satrla na svečanoj večeri zbog koje 13. svibnja 2000. nisu bili u Roombeeku.

U hotelskoj sobi predugo su gledali televiziju, odjednom su se morali požuriti. Dok su

jahači apokalipse galopirali kroz njihovu četvrt, oni su se sa sto i četrdeset na sat zajurili u
Landgoed Groeneweide, s malim zakašnjenjem. Joni je popravljala svoju nakoso svezanu
masnu, on je neraspoloženo odlazio ususret ekstravagantnoj raskoši koja ih je čekala. Parkirali
su Alfu pokraj golemog ribnjaka s labudovima. ˝Nemojmo širiti paniku˝, napomenuo je Joni
dok su trčali uz široke mramorne stepenice. Momci u livreji otmjeno su im poželjeli
dobrodošlicu, jedan od njih požurio je ispred gostiju kroz hladno predsoblje s pozlaćenim
frizovima i uljanim slikama u ljudskoj visini. U pokrajnjim salama drugi su lakaji vršili pripreme
za zabavu poslije večere, negdje u dubini kurije orkestar je uvježbavao neku klezmer melodiju.
Zaustavili su se pred dvostrukim vratima presvučenim baršunom. Mladić u livreji oprezno ih je
otvorio. Ispred njih pružala se blagovaonica tako visoka i prostrana da je društvo u daljini
izgledalo poput razreda prvaša za večerom. Dekor je bio pretenciozniji nego što je očekivao.
Amfore iz kojih su virili dugački suncokreti, portreti i lovački prizori u ulju, reljefni ukrasi, tapete

~ 64 ~
s plavim i zlatnim vojničkim trakama, pod je bio geometrijski mozaik od različitih vrsta drveta
po kojem su konobari kližuči se dolazili i odlazili.
Njihovi stolci u stilu Luja XVI sigurno su dvadeset minuta čamili prazni, neugodno prazni,
i Joni je, kao da želi nadoknaditi to vrijeme, žurno krenula ispred njega lupkajući potpeticama
po glatkom podu te je smiješeći se sjela na jedno od praznih mjesta. On je u svojim škripavim
cipelama obišao kvadrat od postavljenih stolova gledajući leda gostiju koji su već počeli
večerati, naizmjence crna i gola, i zaustavio se kod crvenoga uha mladoženje u koje je
prišapnuo svoj izgovor, sažeto i ublaženo: u Enschedeu je ispala neka frka; ništa naročito, samo
mirno nastavi s večerom. Dok je s druge strane prilazio svom mjestu za stolom, primijetio je
na svoje zadovoljstvo da vijest o eksploziji tvornice vatrometa nije imala nikakva učinka.
Vaesen se opet glasno smijao.
Joni je u međuvremenu već razgovarala sa starijim muškarcem u bijelom sakou. Nešto joj
je pričao, a ona se smijala, i kad dođem kući˝, čuo ga je kako govori, ˝vidim da je opet kupila
nešto s utikačem.˝ Pokraj muškarca sjedila je mnogo mlađa žena s podignutom smeđom
kosom i odgovorila nešto što nije dobro čuo. ˝Dakle, moralo se nešto učiniti˝, nastavio
je muškarac obraćajući se samo Joni, ˝na kraju je dvaput dnevno kupala vrtnog patuljka u
kadi.˝ Aaron je, nakašljavši se, privukao stolac. Trajalo je djeličak sekunde predugo prije nego
što ga je čovjek primijetio; prestao je pričati kao da ga je Aaron prekinuo.
˝Boudewijn Stol˝, rekao je, i osunčana ruka ispružila se preko stola, Aaron ju je prihvatio:
čvrst, suh stisak. Gledao je stolove upadljive male kovrče začešljane unatrag nečim masnim,
Brjlcreem gelom ili nečim sličnim. Nakon neka četiri centimetra prosijeda frizura prelazila je u
valove, diskretno i elegantno, tako da mu je visoko čelo bilo nepokriveno. Sjedio je uspravno u
svom bijelom sakou ponosito isturivši svoju široku kartažansku bradu: svi crni sakoi u sali
istoga su časa ispali iz igre. Aaron ga je zamrzio prije nego što je uopće doznao tko je.
˝Ja sam Etiennov kolega˝, rekao je Stol obrativši se Joni, očito odgovarajući na tek
postavljeno pitanje, ˝zapravo njegov šef. Kod McKinseyja za Nizozemsku.˝
Aaronu je zastao dah kad je čuo te riječi, Joni se promeškoljila na stolcu, potpetice su joj
zastrugale po drvenom podu. Brzo je pogledao oko sebe i primijetio da sve u ovoj
vilinskoj dvorani opaža oštrije nego inače: više od pedeset kompleta za jelo, zveku bezbrojnih
vilica i noževa, sjaj zdjela i čaša, blještave haljine i nakit, brbljanje iz desetina usta, obrve,
jagodice, cvjetove u zapučcima - sve to istodobno. ˝Njegov team leader?˝ čuo je Joni kako
postavlja pitanje. Nemoj se prenemagati, pomisli i pogleda u svoj tanjur. Pokraj njega sjedio je
čovjek s bradom, bez brkova, dlake brade strugale su mu o ovratnik košulje poput četke za
pranje suda, a njegov zagušljiv vonj neugodno je prodirao duboko u Aaronov nos.
˝O˝, rekao je Stol, ˝mlada dama se razumije u neke stvari. Ne , nisam njegov team leader.
Ja sam managing partner za Amsterdam. Ili voditelj poslovnice, kako hoćeš.˝
˝Big chief˝, predloži Joni. ˝Big chief McKinseyja u Nizozemskoj.˝
˝Nemoj nikom reći˝, reče Stol.
Za razliku od prije sat vremena kad su gledali Enschede u plamenu i kad nije osjećao
apsolutno ništa, sada mu se događalo svašta, same neugodne stvari. Litre krvi kao da su nekom
slonovskom snagom slane ravno u njegovu glavu, a leđa, ruke, stražnjica, lice i stopala gorjeli
su kao šibice. Iz njega je izbijala vrućina, znoj je oblio uljane portrete u zlatnim okvirima, ta
stroga napudrana lica iznad čipkastih ovratnika. Big chief McKinseyja, pomisli, dragi Bože, i kao

~ 65 ~
da je netko okrenuo leću u njegovom oku, cijela se ta sala iz filmova o Sissi pretopila u mutnu
mrlju. Usmjerio je pogled na Stolov snažan vrat na kojem je podrhtavao neki mišić, čovjek
je imao vrat poput hrasta, bio je to prastari panj s korijenjem u oblim, snažnim ramenima pod
bijelim platnom sakoa. U podrumu glavnog ureda sigurno je postojala teretana u kojoj je
svakodnevno pola sata dizao utege, a bio je tip koji diže šezdeset kila, a na spravi ostavi brojku
od sto i dvadeset da bi sljedećem glupanu dao moralnu pljusku. Aaron je objema rukama
protrljao oči. ˝Žuljaju me leće˝, promrmljao je. Pod suhim jezikom valjao se komad teletine u
kojem je nestala sva njegova slina. Izvadio je jednu leću i proučavao tu plastičnu opnu kao da
je vidi prvi put.
˝S koliko konzultanata upravljate?˝ čuo je Joni kako postavlja pitanje.
˝Mi ne upravljamo ni s kim˝, rekao je Stol, ˝a moja malenkost s otprilike sto i pedeset
ljudi.˝
U njenom se smijehu osjetilo uzbuđeno divljenje.
˝Ali˝, nastavio je uobraženo, ˝kao što vjerojatno znaš, konzultanti su samostalni ljudi.
Ovog malog Vaessena, na primjer, možeš slobodno pustiti da se igra vani. Jednom tjedno ga
propisno izgrdim i to je sasvim dovoljno.˝
Opet taj kristalni smijeh koji je Joni čuvala za posebne prilike, smijeh koji je počinjao
duboko u njenim grudima bez ikakvog prizvuka pristojnosti, čuo je samo potpunu predaju, bez
zadrške. Nije se smijala zato što je ovaj čovjek imao izniman osjećaj za humor, njegove su
isforsirane šale zvučale banalno, bila je riječ o moči koja je Joni indirektno tjerala na smijeh.
Bijeli sako Što ga je Stol jutros izvadio iz svoje sobe za garderobu napinjao se oko dugmeta
koje samo što nije puklo od punomasne moći na koju su se nagomilale kile hrane. Obukao je
taj bijeli sako da ne bi bilo zabune, kao što dominantni mužjak majmuna odmah gura drugome
guzicu u lice. Bio je tip despota koji svoje podčinjene traži da mu njuše stopala zato Što je
uvjeren da mirišu na tortu od malina, pročitao je Aaron u časopisu sa savjetima za uspješnu
karijeru koji je odmah pokidao i bacio u smeće. Vratio je leću u oko. Ako Joni opazi da je već
sada u konopcima, ova će večer završiti potpunim porazom. Nije smjela primijetiti da ga je
užasno strah tog čovjeka.
Ali to je i zaslužio. Stalno je blatio tu vrstu ljudi. Konzultanti su šarlatani, glupani,
gramzivci, ponavljao bi svaki put kad god bi Joni naglas razmišljala o svojoj budućnosti u
oglašivačkoj struci za koju se k tomu školovala kao studentica industrijskog menadžmenta i
koju je praktički već izabrala, o budućnosti koju će munjevito ostvariti. Umjesto da je u tome
podrži, čim bi spomenula nešto pozitivno o tvrtkama poput McKinseyja mrštio bi čelo dok se
ne bi izobličilo u nešto poput toga i mljeo što više bezvezarija. ˝Oglašivačka struka˝ bila je
dekadentni korov, govorio je, ˝trulež˝ što bi se reklo razumljivim jezikom, luksuzna pojava
koja će nestati u trenutku kad propadne burza, ili bilo što slično. A ako bi Joni nasjela i pokušala
oboriti njegove klišeje, otresao bi se na netalentirane mladiće i djevojke koji danas preziru
stručno školovanje i poput parazita iskorištavaju državni novac, Neometeni ikakvom
ambicijom studiraju pravo, ekonomiju, komunikaciju ili neki drugi mutni studij, da bi s
dvadeset i dvije godine prodavali savjete bez ikakve osnove.
Kako bi zorno prikazao svoju konstruktivnu kritiku, mirne je duše gadio vlastite prijatelje.
Etiennea je, na primjer, navodio kao tipični primjer vrste: nekad je studirao biologiju, ali je stih
˝sve što raste to i cvjeta, uvijek veće svakog ljeta˝ hladnokrvno odbacio kad je shvatio da se

~ 66 ~
ne može primijeniti na plaću biologa. I onda? Sad Etienne piše izvješća nerazumljivim jezikom
iz kojih po narudžbi ispada da su otkazi bili neizbježni, da je fuzija, ili koja god već menadžerska
smicalica bila jedino rješenje, sve lijepo izloženo na korumpiranom slajdu Powerpointa pri čem
predsjednik uprave samouvjereno ulazi u dvoranu: dragi kolege, nažalost vas moram
otpustiti, pogledajte, ovdje sve piše. Zar Joni želi trošiti svoje talente na takve stvari?
Profesorica prodavanja magle - je li zato studirala? ˝Aaron˝, uzdahnula bi, ˝postat ću
inženjer˝, i prešla bi dlanom preko srca, jer to Što joj je prodavao bile su obeshrabrujuće
brbljarije, i to su oboje znali.
U jednom je gutljaju ispraznio svoju čašu Corton-Pougetsa i zabuljio se u gipsane grozdove
na stropu. Što sad? Razgovor se u svakom slučaju trebao skrenuti s McKinseyja. Na neko
Jonino pitanje koje je opet propustio, Stol je odgovorio da su njegovi konzultanti rudari
današnjice, svako poduzeće imalo je neku vrijednost, trebalo se samo dovoljno duboko kopati.
Razvio se razgovor o najbržem i najefikasnijem načinu kopanja. Prvi put Aaron je bolje
pogledao ženu pokraj Stola. Bila je nešto mlada od svog supruga, prozirno blijeda, malo
premišićava i malo previše namirisana: shvatio je da je ono što preko stola miriše kroz njegov
teleći odrezak s prženim vinogradskim puževima zapravo njezin parfem.
˝A čime se bavi Vaša kći?˝ čuo je svoj stisnuti glas.
Žena koju su svi troje pogledali sjedila je pritisnuta pozamašnom količinom zlata:
pravokutne naušnice, četiri debela prstena, teška narukvica, ogrlica koju je na tjelesnoj
temperaturi održavao nadasve vulgaran dekolte: njezina tamnoplava haljina na vrhu se
završavala izdvojenom baršunastom trakom koja joj je prekrivala krupne grudi kao što crna
pruga prekriva oči kriminalaca na fotografijama. Njezino jedva našminkano, inteligentno lice
isijavalo je nelagodu, odbijalo je sudjelovati u zadanoj putenosti. Ruke su joj bile dugačke,
blijede i prepune pjegica.
˝Brigitte je moja supruga˝, rekao je Stol. ˝Maloprije sam tvojoj živahnoj sestrici ispričao
kako sam prije nekoliko godina Brigitte kupio neki manež koji samo što se nije raspao.
Ruševina koju se više ne može prepoznati, ona je...˝
˝Znam sama pričati˝, prekinula ga je Brigitte. Pogledala je Aarona toplim tamnosmeđim
očima u kojima nije mogao razaznati zjenicu. ˝Ali ima pravo, ostvario mi se san. Totalno
se furam na konje.˝ Govorila je s haškim naglaskom.
˝Misliš, ‘jako volim konje’˝, rekao je Stol.
˝Kad smo počeli, manež je imao jednu zvjezdicu, sad imamo tri. Stvarno se furam na to,
kao što sam već rekla.˝ Ili je to bio leidenski naglasak? U svakom slučaju zvučalo je seljački
do bola. Stvar je bila u tome da je očito zasvirao u pravu strunu, konjsku strunu, jer ona je sad
približila stolac, kao da se sprema nešto ispričati. Morao ju je potjerati u kas. ˝Koliko konja
imate?˝ upitao je zainteresirano, ˝ne, oprostite, gdje je taj manež, prvo bih to htio znati.˝ Joni
ga odmjeri začuđenim pogledom.
Između Scheveningena i Wassenaara˝, odgovorila je, ˝gleda na plažu. Ne može biti ljepše,
u dinama. Manež Black Beauty, sjećate se još te serije? Dopalo nam se to ime. Njegova ideja.˝
Pokazala je prema Stolu, na kažiprstu joj je blistao zlatni prsten s kičastim satićem.
˝Kad sam bila mala, nisam propuštala Black Beauty˝, rekla je Joni. ˝Luda sam za konjima.˝
˝Zgodno je još ispričati˝, rekla je Brigitte, zaokupljena svojom pričom, ˝da kad Maxima i
Alexander šeću plažom, uvijek dođu k nama na kavu, svaki tjedan bar jednom˝ - zastala je

~ 67 ~
da ocjeni učinak svojih riječi. ˝Onda si mislim, ono kao: pa nije nam tako loše. Je l’ da?˝
Protrljala je svoje rame o Stolovo.
˝Nikako˝, rekao je. ˝A i Willem-Alexander mora negdje piti kavu, je li tako, srećice?˝
Odsutno se preko Aaronova ramena zabuljio u neku točku u daljini. Magla odbojnosti između
ova dva muškarca bila je pregusta i prevlažna da bi se ikada mogla razići; i Joni je to pomislila,
primijetio je to po drskom bljesku u očima kojim je odgovorila na Stolov pogled. ˝Jahala sam
do svoje šesnaeste˝, rekla je, ˝a, ti? Jašeš li?˝ - evo, pomisli Aaron, ovako se prebacuje
pozornost na onoga tko te stvarno zanima. Zapravo su on i srećica bili suvišni, sjedili su ovdje
ni za što. ˝Pomalo˝, odgovori Stol ˝siguran sam da ti jašeš puno bolje. Lako te mogu zamisliti
na konju u galopu.˝
Aaronovi su zubi zaškripati. ˝Bez sedla i golu?˝ upitao je. Mislio je to reći šaljivim tonom,
ali zvučao je kao da ga nešto strašno boli. Stol i Brigitte su izmijenili poglede. Joni je odložila
pribor za jelo, obrisala usta i nasmiješila se kao da je raznježena. ˝Već smo četiri godine
zajedno˝, rekla je, ˝ali Aaronova je mašta još uvijek neobuzdana kao nekad.˝
Stol se tiho nasmijao. ˝Nego˝, rekao je glumeći zainteresiranost u pokušaju da održi
razgovor, ˝Što zapravo studira mlada dama koja znade toliko o McKinseyju?˝
Prije nego što je Joni stigla odgovoriti, ubacio se Aaron. ˝Ima računalo˝, rekao je, opet
tim čudnim stisnutim glasom, ˝i na njemu internet. A na tom internetu je posve sama pronašla
McKinseyjevu web-stranicu. Eto tako.˝
Ponovno je zavladala tišina, za nekoliko nijansi dublja od prethodne. Istoga časa sram je
ispunio sve Aaronove šupljine, ovo što si je dozvolio, ovo što si je već dvaput dozvolio, bila
je verbalna inačica udaraca, onoga što neki ljudi nazivaju ˝teškom rukom˝, krajnje barbarski
nedostatak samosvladavanja. Najmanjim povodom i za svaku sitnicu reagirao bi poput
divljaka. Stol ga je pogledao prepredeno, kao da ga to pomalo i zabavlja, nemilosrdno plavim
očima koje su gulile raspucalu boju njegove nutrine. Aaron je točno znao što je Stol vidio,
kao nitko drugi bio je svjestan svoje nevjerojatne ljubomore. Bio je izgubljen slučaj. Kako bi
tek Stol gledao da mu ispriča kako je noć prije Jonina razgovora za praksu kod Bain &
Company, otprilike prije godinu dana, nakon što satima nije mogao odagnati misli, ljutit ustao
iz kreveta, uzeo sa sobom u kupaonicu složenu odjeću koju je Joni pripremila za ujutro i tamo
kriškom mandarine pažljivo nanio mrlje na njenu plavu suknju i bijelu bluzu te na strategijskim
mjestima rasparao očice na njezinim čarapama? Nije se mogao svladati. Bio je uvjeren da će
Joni nogirati tog svog freelance fotografa čim kroči u neku takvu zgradu od reflektirajućeg
stakla. Negdje na svijetu postoji neboder koji će mu je preoteti, u Londonu, New Yorku, Tokiju:
preotet će mu je consultancy.
Redovito si je postavljao pitanje odakle dolazi taj strah. Isprva je mislio da je riječ o
žilavom izdanku obične ljubomore; prve euforične mjesece njihove veze neprestano je pratila
neprimjerena bojazan da će neki suparnik učiniti kraj njegovoj sreći. S drugim bi djevojkama
paranoja nestala nakon neka tri mjeseca, zajedno sa zaljubljenošću. Ali s Joni nije nestajalo
ništa. Istina, tko je htio biti Jonin momak, morao je biti izdržljiv, jer Joni je bila neopisivo lijepa,
bila je neizdrživo lijepa. Namjerno ili slučajno, ispaljivala je beta-čestice na jezgre muške
doličnosti, moralnost bi opasno pucala čim bi se pojavila Joni Sigerius, a iz pukotina bi izranjali
agresivni lovci, koliko li je samo puta to doživio? Nekoliko puta godišnje išla bi na bodypainting
kod profesora s njegove akademije, dvaput je osvojila naslov Miss Wet-T-shirt kampusa.
Fotografi bi je zaustavljali na ulici i tražili je za takozvane umjetničke sesije. Tko je sve slao one
~ 68 ~
SMS-poruke koje je čuo kako dolaze noću kad je spavala? Čiji su sve bili nepoznati telefonski
brojevi I nepoznata imena u njenim notesima? U diskoklubovima su mu promukli glasovi vikali
u uho da se njegovo vrijeme primiče kraju. Godinama joj je ujutro neki manijak dahtao na
telefon, poslije se pokazalo da je to bio voditelj njezina studija na fakultetu. Zašto nije
trebala plaćati masaže? Svakih nekoliko mjeseci, kad bi joj Enschede postao pretijesan, otišla
bi sa svojim gay prijateljem u amsterdamski disko IT u majici kroz koju bi i Ray Charles vidio
što je ispod. Dok je on kod kuće sjedio pred televizorom sa štrudlom od jabuka. To ga je
potpuno izluđivalo. ˝Nešto nova?˝ pitao je kad se jednom u šest ujutro vratila iz Amsterdama.
˝Ništa posebno. Malo je potrajalo na ulazu.˝ ˝A da? Kako to?˝ ˝Morala sam ostaviti grudnjak.˝
˝Molim?˝ ˝Svoj grudnjak. Morala sam ga ostaviti.˝ ˝Kakve su to gluposti?˝ ˝Portir je to
tražio.˝ ˝Portir? Kakav je to portir? I?˝ ˝I onda sam ostavila grudnjak.˝ On je bio izgubljen
slučaj - ali ona također.
Taj izgubljeni slučaj upravo se smješkao Stolu. ˝Ako želim doznati nešto o McKinsevju˝,
rekla je prividno opušteno, ˝uvijek se mogu obratiti njemu. Aaron zna sve o
konzultantima.˝ Nije točno znao kako će Joni to izvesti, ali bio je potpuno siguran da će ga
pokopati. Njegova pogubna ljubomora i na nju je djelovala pogubno. Da se bar može izgubiti
odavde. ˝Ovaj ovdje˝, nastavila je Joni, ˝uvjeren je, na primjer, da McKinsey nije samostalan.
Vi ste korumpirani. Prema Aaronu, McKinsey proizvodi izvješća po narudžbi.˝ Osjetio je njenu
ruku na ramenu, još je nešto htjela reći, ali ukoso preko puta neki glas je viknuo njegovo ime.
Sve četvero pogledalo je udesno i ugledalo visokog mladoženju kako ustaje i iza svojih
zapričanih gostiju zaposlenih večerom odlazi prema njima. Vaessen je na uhu držao telefon,
kućni telefon s gumenom antenom, a ne neki uski mobitel, pokazivao je na njega svojom
zadovoljnom plavokosom glavom isturivši bradu. Govno, mislio je, pozvao si svog velikog šefe
na svadbu, ulizico, šupkolišče. ˝Da, ovdje je... trenutak˝, rekao je Vaessen. ˝Bever, za tebe.˝
Vaessen mu je dodao telefon preko stola i čučnuo između Stola i Brigitte da malo porazgovara
s njima.
˝Halo?˝
˝Aaron, nigdje te se ne može dobiti, čovječe.˝
Morao je malo razmisliti prije nego što je shvatio da razgovara s Thijmenom Akkermanom.
Tijmen, njegov kućni liječnik, studirao je medicinu u Utrechtu, ali radio je kao direktor prodaje
u tvrtki za izradu bightech proteza, kompjutorski upravljanim umjetnim udovima i kukovima
od Playmobilove plastike. Već ga je godinama opskrbljivao pilulama za spavanje na recepte
svoga oca, koji je bio pravi kućni liječnik. Zvučao je kao da visi na deltaplanu.
˝Thijmen˝, rekao je, ˝govori jasnije, slabo te Čujem. Na svadbi sam, Kako si me našao?˝
˝Zvao sam te doma˝, derao se Thijmen, ˝ali nisi se javio, čovječe. Onda sam te otišao
tražiti, tu sam, blizu tvoje kuće. I tek sam se onda sjetio da ste u Groeneweideu.˝ Točno,
Aaron mu je rekao za tu svadbu, a Thijmen se sjetio da je tamo kao student prao suđe. ˝Cijela
tvoja četvrt je u plamenu˝, govorio je Thijmen. ˝ Ovo nije normalno, čovječe,˝
˝Što je s mojom kućom?˝ Vidio je kako se Vaessen digao i otišao. Stol i Brigitte netremice
su ga gledali, Joni je i dalje spokojno jela. Upravo zato, upravo zato što je i dalje tako iritantno
žderala, znao je što mora učiniti. Jednostavno je znao.

~ 69 ~
 ˝Ovdje sve gori˝, derao se Thijmen. ˝Preko puta tvoje kuće. Sve je u vatri, doslovno. Ali
kažu da neće prijeći na drugu stranu. Vatrogasci kažu da je vjetar povoljan. Zovem te zapravo
da te smirim. Sigurno se strašno brinete.˝
˝Sve gori, znači˝, rekao je. ˝Isuse Bože. A moja kuća?˝ U pozadini je čuo sirene i buku.
˝Thijmen, jesi li još tamo?˝ ˝Jesam, jesam. Oprosti, baš prolaze vatrogasna kola. Čekaj. Kuća
ti još stoji, ali stakleni zid je pukao, znaš ona...˝
˝Klizna stijena?
˝Da, to. Više ne stoji tamo. Čekaj. Tjeraju me. Sva stakla su popucala. Svuda. Ovo nije
normalno, čovječe.˝
Okrenuo se prema Joni i pokazao palcem nadolje. Rukom je poklopio mikrofon slušalice i
rekao: ˝Mislim da moramo natrag˝, a onda je stavio prst u uho i počeo govoriti
Tijmenu. ˝Thijmen, smiri se. Polako. Joni i ja smo ovdje u Zaltbommelu. S nama je sve u redu.
Jedemo teletinu. Super da si nazvao. Da, užasno. Da. Ne, nismo daleko. Autom smo tamo za
sat vremena.
Thijmen ga je šutke slušao. ˝Aaron?˝ U glasu mu se čulo čuđenje. ˝Ništa ne možeš
napraviti, čovječe. Ostani tamo, molim te. Budi sretan što si tamo. Zabavljaj se, udri brigu na
veselje. Prekinut ću, hoću se maknuti odavde.˝
˝Shvatio sam, ok. Imaš pravo. Dobro. Bježi odande čim prije. Drž’ se.˝
Čuo je kako je Thijmen prekinuo vezu.
˝Što kažeš?˝ pitao je Aaron zvučni signal. Na trenutak je pogledao Boudewijna Stola ravno
u oči. ˝Dobro Thijmen, smiri se. Dolazimo. Dobro, čovječe. Sad ćemo krenuti. Bok.˝ Isključio je
telefon i položio ga na stol pokraj svog tanjura. ˝I?˝ upita Brigitte. ˝Ovo nije zvučalo baš
najbolje.˝
˝Ne˝, rekao je. ˝U Enschedeu je pakao. Eksplodirala je tvornica vatrometa. Vidjeli smo to
na televiziji u hotelu. Došli smo odande, iz Enschedea. Živim blizu tvornice. Puno je gore
nego što su isprva mislili. Non-stop prikazuju vijesti na tri programa,˝ ˝Oh˝, rekao je Stol.
Izvrsna analiza, pomislio je - oh. ˝Stakleni zid na mojoj kući se razletio˝, rekao je ˝i...˝
˝Ako je to sve˝, prekide ga Joni. Nije ga gledala, nožem je odrezala komad telećeg obraza
i sočno meso provukla kroz umak. Na vilicu je nabola još jednu mahunu i stavila zalogaj u usta,
˝Da, zasad je to sve˝, rekao je. ˝Ali ulica je u plamenu. Neka se vjetar malo promijeni,
moja kuća je gotova. Moramo onamo. Odmah.˝ Obrisao je usta salvetom i demonstrativno
odmaknuo stolac. Joni je i dalje gledala u tanjur i žvakala. Napeto ju je promatrao kako jede.
Bila je riječ o njegovoj kući, k vragu, ovdje nije bilo nikog drugog tko može reći da mu svakoga
časa može izgorjeti kuća. Progutala je zalogaj. Preko obraza joj je pao zlatnoplavi pramen i ona
ga je staloženim pokretom ruke zadjenula iza uha. A onda, kao da joj je dojadilo da je
gleda, spustila je vilicu i nož na tanjur i pogledala ga. ˝Aarone˝, rekla je, ˝ne budi tako
nemoguće djetinjast. Došli smo na svadbu jednog od tvojih najboljih prijatelja. Ne možemo
samo tako otići. Smiri se malo, ljubavi˝ Namignula je Stolu. ˝Izgleda da možemo biti sretni što
nema manež.˝
Glasno je udahnuo i izdahnuo. ˝Ne, Joni˝, rekao je ježeći se od nadolazećeg bijesa, ˝ja
nemam konje, ali imam dva kućna ljubimca, sjećaš se?˝
˝Dva zamorca˝, reče Joni.

~ 70 ~
 Brigitte je prikrila smijeh stavivši dlan pred usta.
˝I četrdeset originalnih džez longplejki tvojega oca koje mi stoje uz gramofon˝, rekao je
brzo. ˝I laptop. I cijelo bogatstvo u fotografskoj aparaturi. I dvije tisuće knjiga. Možda bismo
mogli što više toga skloniti na sigurno? Na primjer?˝
˝Odi po auto˝, rekla je Joni, ˝a ja ću u međuvremenu napuniti kantu vodom iz ribnjaka.˝
Stol se pomirljivo umiješao. ˝Razumijem tvog dečka˝, rekao je. Dok su se oni rječkali, on
se bavio svojom ukrasnom maramicom: opušteno naslonjen poput kakvog
mađioničara izvukao je krvavo crvenu maramicu iz svog bijelog džepa na sakou prebacivši njen
rub preko lijevog dlana i držeći je u sredini kao da je prljava. Jednim ju je pokretom otresao i
slobodnom rukom uhvatio donju stranu, oprezno je presavio napola i obujmio kao da u ruci
drži svisca. Palcem i kažiprstom druge ruke rastvorio je džep i unutra spustio svilenu
životinjicu, sve vrijeme promatrajući Aarona. ˝Instinkt mu govori da mora otići u žarište. Stvari
se događaju tamo, a on sjedi ovdje. Sva njegova imovina je u pitanju, kuća sa svim stvarima
koje su dio njega - to je, naravno, vrlo ozbiljno.˝
Aaron zatrepta očima. Zašto se taj prorok nije obratio njemu? Uostalom, je li ga uopće
nešto pitao?
˝Ako se mene pita˝, rekao je Stol kao da mu čita misli, ˝trebao bi na trenutak pokušati
svladati svoje emocije i razmisliti što je zapravo problem tamo u Enschedeu? Kakvu ulogu
Arend može odigrati pri rješavanju tog problema?˝
Ja se zovem Aaron.˝
˝To bi se trebao zapitati. I to bolje sad odmah, nego kasnije. Bolje je da ovdje shvatiš kako
ne možeš baš ništa pomoći, dapače, da možeš možda i odmoći, nego da to shvatiš tamo.˝
˝Tko kaže da mogu odmoći?˝
Ja˝, reče Stol, ˝Tamo je požar. Opasnost od rušenja. Sve je puno otrovnog dima. Potpuni
kaos. Jedino što profesionalci ondje žele je to da se svi čim prije maknu.˝
˝Što ti znaš o tome?˝ *
Stol ga je pogledao i nasmiješio se.
˝Što je smiješno?˝
˝Ti si smiješan. Stvarno si smiješan momak.˝ S dva brza, odrješita pokreta, povukao je
manšete ispod ruba rukava svog sakoa. Obratio se Joni. ˝Zamisli da ti dečko ipak ode tamo.
Što se može dogoditi? Lutat će bez krova nad glavom usred kriznog područja. Smetat će. A ako
vjetar promijeni smjer, omamljen će bespomoćno gledati kako mu se kuća pretvara u zgarište.
To moraš biti u stanju podnijeti. A ako sam ga dobro procijenio, Arend to neće biti u stanju.
Već je sad u potpunoj panici.˝ Stol je uhvatio vilicu na kojoj je već bio komadić teletine i
gurnuo je u svoja malena usta. ˝Drugim riječima˝, rekao je žvačući dok je praznu vilicu
okrenuo prema Aaronu, ˝ako se odvezeš tamo, mogao bi pokupiti gadnu traumu.˝
Joni je sjedila nalakćena na stol, opet je gledala u tanjur držeći ruku pred očima kao da ih
štiti od sunca. Aaron je duboko udahnuo. Krasno. Samo mi seri po glavi, baš ti hvala za
tako lijepu kapu. Osjećao se kao idiot. Ne, nikamo oni neće poći. Izgubio je. Zašto tako bulje u
njega sve troje? Pogledao je hladno jelo u svom tanjuru i protrljao desno oko. ˝Moja leća˝,
rekao je, ˝nešto se zalijepilo na nju.˝ Pokušao je izvući leću iz oka, ali shvatio je da mu se ruke
previše tresu. Stolove oči pržile su mu kožu na glavi.

~ 71 ~
 ˝Slušajte˝, povikao je dok je ustajao, ˝neka svima bude jasno da sam ja za obitelj i da sam
protiv droge.˝ Nikoga ne pogledavši, krenuo je s lećom na dlanu prema dvostrukim vratima
na koja su ušli. Lice mu je gorjelo. Sala se ljuljala kao trup galije, topovi su se trzali na lancima,
na stropu su lusteri plesali valcer. Osjetio je umor od posljednjih besanih tjedana. Teturajući
između zlatnih podnih letvica i leda uzvanika za stolom, slučajno je nogom zakačio neku
torbicu koja je visjela preko naslona stolca. Odletjela je preko poda. ˝Oprostite˝, promrmljao
je, i dok ju je jednim pokretom vraćao na naslon, vidio je u daljini da su Stol, Brigitte i Joni
nastavili razgovor. Veselo su se smijali.
Hladnoća mramorne ćelije, miris ruža iz sprejeva. Zatvorio se u prvi WC koji je ugledao te
se, i ne spustivši hlače, srušio se na zagasito crnu zahodsku dasku. Voda u kotliću polako
je protjecala, a on je svoju tešku glavu oslonio na dlanove, zatvorio oči i slušao tiho klokotanje.
Voda mu se smijala, čuo je hihotanje iznad glave...
Kad je opet ušao u salu, učinila mu se skučenija nego maloprije: strop je bio niži i na
rubovima zatamnjen od plamena svijeća. Dok je žurno odlazio na njihovu stranu stola, već je
iz daljine vidio da je Stol bio skinuo svoj sako. Pogledao je bolje. Molim? Stol je svukao i košulju,
sjedio je za stolom gol do pojasa i smiješio mu se. U svijenoj ruci ispred dlakavih prsa držao je
tanjur s ostacima hrane kao da drži frizbi. Komad telećeg obraza natopljen umakom spao je na
stol uz glasan pljesak. Kao po zapovijedi, cijela je sala utihnula. Svi su gledali Aarona.
˝Ne!˝ povikao je, ˝Što ti je?˝
Stol ga je gađao tanjurom s fanatičnim izrazom na licu. Refleksivno se sagnuo i pao sa
zahodske školjke, bum, glavom o bijela vrata.
˝Auauau˝, prošaptao je. Vrh tjemena bolno je pulsirao. Osjetio je da mu curi krv.

~ 72 ~
 Sigerius je sleđen stajao u predsoblju. Upravo je pokupio poštu ispred vrata. Namjeravao
je otići u sobu, no samo je napeto zurio u profil svoje kćeri kroz otvorena vrata. Sjedila je na
mekanom naslonu velike sofe u kratkim traper-hlačicama, bilo je užasno vruće, jedna joj je
noga počivala u krilu, usredotočeno je čeprkala po laku za nokte na nožnim prstima.
Raspravljala je nešto s Aaronom, ali njega nije mogao vidjeti, ˝Ma daj odi s nama˝, čuo ga je.
˝Bolje ćeš se osjećati,˝
˝Zašto bih se, za miloga Boga, bolje osjećala?˝ Nakratko je podigla pogled. ˝Ajde mi
objasni.˝
˝Zato što ćeš tako steći pravu sliku. Umjesto svojih tlapnji ˝ Pričali su o sutrašnjem
popodnevu. Aaron je dvaput dobio pozivnicu za obilazak ostataka Roonibeeka općinskim
autobusom, jednom kao stanar opustošenoga dijela grada, a jednom kao fotoreporter. Još
prije nego Što je razgovarao s Joni dogovorio se da i ona može s njima.
˝Moj frajer pruža pomoć žrtvama nesreće˝, rekla je. ˝Stani pred izgorenu, srušenu,
uništenu kuću svog polumrtvog bivšeg gazde. Bolje ćeš se osjećati.˝
Na tvrdom čelu pojavila joj se bora, čvrsto je stisnula svoje pune usne, zbog srdžbe ili zato
što se opet koncentrirala na svoje nokte. Zapravo je grozno što ih već tjedan dana mora gledati
kako se svađaju.
Kad se vratio iz Šangaja i u šoku pregledavao vijesti na svim kanalima, Tineke mu je
predložila da ih pozovu kod sebe na neko vrijeme. Taj dečko ne može u svoju kuću i sad spavaju
u onoj vrućoj Joninoj sobici u potkrovlju. Naravno da su dobrodošli, rekao je, u svako doba, no
zar ne spavaju već godinama u potkrovlju? Osini toga, pretpostavljao je da će Joni
odbici ponudu, možda je ne bi trebali stavljati u neugodnu situaciju. Tineke je rekla da to ona
sama želi, ona misli da bi to bilo lijepo. Lijepo, ponovio je, lijepo? - on misli da je lijepo to što
su od svojih kćeri stvorili žene koje se same mogu brinuti o sebi. Ne mora odmah tako ružno
reagirati, rekla je, jednostavno želi da Joni bude na farmi. Budući da je razumnost jedna od
Tinekinih osobina koju neobično cijeni i da ˝jednostavno želim˝ nimalo ne liči na nju, pitao ju
je o čemu je zapravo riječ.
˝Ni o čemu˝, rekla je.
˝Hajde, reci mi.˝
Uzdahnula je i spustila svoje široko tijelo u naslonjač na okretanje. ˝Nećeš vjerovati˝,
rekla je, ˝ali jučer je nazvao.˝
Svaki dan ga traži stotinu i deset različitih osoba, no ipak je odmah znao da je riječ o
Mennou. Zar ga je opet počeo maltretirati? U glavi su mu brujale Wijnove riječi iz Utrechta.
˝Nemoguće˝, rekao je. ˝Što hoće? I zašto mi to kažeš tek sada?˝

~ 73 ~
 ˝Ljubavi, u nedjelju mi se nije činio pravi trenutak. Mislila sam da ti je eksplozija tvornice
vatrometa zasad dovoljna. Nisam zaboravila kako te pogodilo ono na domjenku. Možeš li me
razumjeti?˝
˝Tini, morala si me odmah nazvati u Šangaj. Odmah. Što je htio?˝
˝Htio je... htio je čuti jeli Joni još živa.˝
˝Menno Wijn?˝
˝Menno Wijn? Wilbert. Wilbert je zvao.˝
˝Isuse Bože.˝
˝Je li ti sada jasno? Umrla sam od straha. Zvao je dok sam jela, bila sam sama.˝
˝Kako je zvučao? Odakle je zvao?˝
˝Zvučao je smireno. Ali neljubazno. Bio je vrlo od riješit.˝
˝Gdje živi?˝
˝Ljubavi, nisam ga to pitala. Valjda me možeš shvatiti? Bilo je tako iznenadno. Nisam s
njim pričala deset godina.˝
Na kraju je pristao, naravno da je pristao, sad kad je znao cijelu priču ni njemu nije bilo
nimalo neobično da Joni neko vrijeme bude kod njih. Na njegovo insistiranje odlučili su ne
spominjati joj taj telefonski razgovor. Koliko se Tineke može sjetiti, Wilbert to nije ni tražio,
Što znači da formalno ništa ne kriju. ˝To možemo sami odlučiti˝, rekao je.
I tako su beskućnici u utorak navečer stajali pred vratima, očito nimalo nezadovoljni
ponuđenim širokim krevetom i privatnim tušem na svom katu. On je sam već dva dana letio od
jednog televizijskog studija do drugog, davao sve od sebe da nabavi kontejnere za stradale
studente. Vladao je popriličan kaos. Otkako je doznao za eksploziju, više ni sekunde nije
pomislio na Lindu i njezinu stranicu - do trenutka kad je njih dvoje spustilo kofere na pod
njegove dnevne sobe. Pozdravili su ga i sjeli sučelice na dugačku sofu, a onda je krenuo već
rutinski razgovor o Roombeeku: on je slušao njihove priče o katastrofi, oni su slušali njegove -
a u međuvremenu ga je kopkalo: da to ipak nije ona ?
˝Čak ako je i gore nego što misliš˝, čuo je Aarona, ˝nakon toga ćeš barem znati zbog čega
se brineš. Ali bit će ti bolje. Meni je bilo bolje.˝
˝Bolje?˝ Joni odmahnu glavom i nastavi čeprkati po noktima.
˝Rekao si da ćeš kupiti kimono za džudo? Zašto ne odeš u dućan? Umjesto da se igraš
psihologa.˝
Sigerius se pokrenuo. Prestani opservirati. Već je pet dana opservirao svoju kćer.
Promatrao ju je poput antropologa, ne, poput inkvizitora. Često, kao i sada, ne bi primijetio
ništa neobično; tamo sjedi Joni, potresena tužnom pričom o onom Enniju, a zapravo je samo
slika sebe u svoj svojoj ranjivosti. No, s druge strane, kad je sretne na stepenicama, na stazi uz
farmu, ili kad je pogleda kao maloprije - pri svakom novom susretu osjeti udarac u glavu. Pri
svakom novom pogledu ugleda ono što je na domjenku vidio prvi put: nepodnošljivu
sličnost. Otvorio je vrata dnevne sobe, pogledao Aarona i rekao: ˝Naravno da nećeš kupovati
novi kimono. Pođi sa mnom.˝

~ 74 ~
 Prebacivanje na internet bila je zapravo ironija sudbine, to mu se činilo kao pouzdana
alternativa. Donedavna je mislio kako je sve bolje od one muke što ga je snašla prije godinu i
pol.
Sve je počelo na oproštajnom domjenku za Jaapa Vissera, voditelja Odsjeka za
komunikacije još od početka osamdesetih, dobrih deset godina predugo, s kojim je, čim je
postao rektor, morao oštro postupiti. Održao je vrlo jezgrovit i topao govor. Domjenak je
održan u velikom prostoru studentske udruge Bastille. mračnoj utrobi sazdanoj od zidanog
kamena i zagasitog bakra gdje je na kraju crnog šanka razgovarao s Vlaarom, svojim
glasnogovornikom, i s četvero kolega iz uprave. I uvijek bi s pladnjem došla ista djevojka,
tanana Azijatkinja vedra, privlačna lica koja bi ga kratko i prodorno pogledala svaki put kad bi
mu ponudila čašu vina ih mineralne vode. Gledala ga je kao da mu je rekla nešto izazovno pa
čeka na njegovu reakciju.
Negdje oko sedam, malo prije nego što će se ljudi početi razilaziti, odlučio se povući.
Otišao je do udaljenog kuta prostorije gdje su Visser i njegova žena stajali u društvu svoja tri
samozatajna sina i nekoliko bivših kolega. Rukovao se sa svima, poželio Visseru sve najbolje i
pokušao se probiti do izlaza bez daljnjeg zadržavanja. Ona djevojka stajala je na kraju šanka
i prala čaše. Prebacio je Šal oko vrata, gurnuo ruku u rukav kaputa i osjetio njezin pogled.
˝Čekaj malo˝, rekla je kad su im se oči susrele.
Poslije, kad su se unedogled prisjećali tog prvog susreta, pričao joj je da mu je u pamćenju
ostalo kako nije došla do njega obišavši bar, nego da je kao u stripu skočila preko šanka, na što
mu je rekla kako joj nije drago da je uspoređuje s likom iz stripa.
˝Ne sjećaš me se?˝ Tamnosmeđe oči u kojima su blistali bakreni plamičci gledale su ga
malo odozdo, nije bila visoka, ali bila je vitka, a sada kad mu je stajala pod nosom tako da je
mogao osjetiti miris njene podignute, kao ugljen crne kose, podsjećala ga je na sve osim na lik
iz stripa. Već odavno nije stajao tako blizu mlade, nepoznate žene.
˝Pomozi mi˝, rekao je,
˝A ne, tako je lako. Pokušaj se sjetiti.˝
˝Čekaj da pogodim... Ti si član uprave Studentskog sindikata.˝ Znao je da nije u upravi, ali
mislio je da će joj time dati kompliment.
˝To ću biti za dvije godine. Razmisli još malo.˝
Pogledao je na sat i rekao da bi zapravo morao kući. Ona je rekla kako je mislila da jedan
rector magnificus sâm određuje kada će poći kući. ˝Pomoći ću ti. Ima tome... samo malo...
šest godina.˝
Napravio se kao da mu se šest godina čini jako puno vremena i na vlastito iznenađenje
spremno primijetio: ˝Prije šest godina još si se igrala s lutkama.˝
Kažiprstom ga je ubola u trbuh. ˝Za kaznu moraš popiti čašu vina.˝ Gipko je kliznula za
bar, munjevitom brzinom otvorila bocu i natočila dvije čaše do vrha ne prolivši ni kapi. ˝Govori
li ti išta ime Marij Star Busman?˝ pitala ga je ne podigavši pogled.
Nije valjda, pomislio je. Zar si ti kći Marije Star Busman? Nije si trebao pretjerano zamjeriti
što to nije odmah primijetio, Marij Star Busman bila je tipična krupna Nizozemka riđasto-plave
kose i punoga tijela koje je izgledalo plodnije nego što je uistinu bilo. Koncem osamdesetih sa
suprugom je usvojila djevojčicu iz Tajlanda, a poslije još i dječaka iz Burme; sve informacije

~ 75 ~
slagale su mu se u mozgu. Tu obitelj nije poznavao tako dugo, tek iz prve godine svog rektorata
kad je odmah počeo davati profesorska zvanja ženama. Tubantia je u to doba imala samo
jednu ženu u zvanju redovitog profesora, Što je bila sramotna brojka koju su premašivala čak
i sveučilišta u islamskim zemljama. Na Odsjeku za kemijske tehnologije radila je
mlada doktorica koja je objavljivala kao na traci, čak i u časopisu Nature, a studenti su je
izabrali najboljim docentom godine. Upravo mu ona treba, odmah je pomislio, a za vrijeme
neslužbenog ručka na koji ju je pozvao to mu je postalo potpuno jasno. Marij Star Busman bila
je ambiciozna, pametna znanstvenica kao stvorena za sveučilišnog profesora, smatrao je da
mora što prije dobiti svoju katedru.
Ni tjedan dana nakon što se za to zauzeo u upravi, primio je vijest o lančanom sudaru na
autocesti A 28 kod Zwollea u kojem je povrijeđen njegov svježi proteže, dva snažna udarca
lima koja si međusobno ni najmanje nisu umanjila djelovanje. Isprva se činilo da je Marij Star
Busman zaradila samo slomljen nos, no nakon nekoliko tjedana jedva se kretala od bolova u
vratu i leđima. Završila je kod kuće sa šancovim ovratnikom, naglim promjenama raspoloženja
i pamćenjem poput mokre bušene kartice. Tijekom dobrih šest mjeseci koliko je trajao
oporavak, Sigerius ju je posjećivao svakih nekoliko tjedana, jednom i s
Tineke, cako da je među njima polako nastalo pristojno prijateljstvo. Osim njezina izrazito
ljubaznog supruga i tog sinčića, po njihovu se stanu kretala i stidljiva, tanka kćerkica kosih očiju,
i sad kad mu je ta ista djevojčica u propupalom izdanju pružala času, sjetio se kako se zvala.
˝Isabelle˝, rekao je. ˝Sretan ti povratak u Enschede.˝
Na njegovu veliku žalost, ta se obitelj preselila u gradski pojas nakon oštrog protivljenja
dekana s Odsjeka za kemijske tehnologije promicanju Marije Star Busmans u zvanje redovitog
profesora (premlada, neiskusna, svojeglava), što je izazvalo pravu malu aferu, a da stvar bude
gora, to su doznale sveučilišne novine. Kao što se moglo i očekivati, Tehničko sveučilište u
Delftu iskoristilo je prigodu i na brzinu joj ponudilo katedru. Nakon tri godine Marij Star
Busman dobila je nagradu ˝Spinoza˝9 za izgradnju kompleksnih molekula i visoko selektivnih
katalizatora, potvrdu svojih sposobnosti, što je itekako gurnuo pod nos konzervativnom
kemijskom klanu na svom sveučilištu.
˝Živjeli˝, rekla je njezina posvojenica. Ponovno upoznavanje s Isabelle stavilo ga je pod
pravu paljbu pitanja, pokazala je upravo nevjerojatno zanimanje za njega, povremeno ga
zadirkujući uz očaravajuće kikotanje što ga je činilo sve nesigurnijim. Što misli o Enschedeu,
zašto nije postao ministar (kako je to znala?), koliko ovakvih domjenaka mora odraditi, bavi
li se još džudom. Sjeća li se kad ga je njen brat pitao što mu se dogodilo s ušima? Ne, nasmiješio
se, i prešutio da se slabo sjeća i trinaestogodišnje Isabelle. Rekla je kako mu je njena majka još
uvijek zahvalna, iako svojevremeno nije sve išlo kako treba. Rekla je da studira menadžment,
da stanuje u ˝sasvim okej˝ sobi na kampusu i da je članica iste tradicionalne studentske
udruge kao i Joni koja je nad njom izvršila inicijaciju. Nijednom nije skrenula pogled. Kad je
nakon pola sata otišao iz Bascille i uz sportski centar i samoposluživanje hodao
prema Langekampwegu, osjećao se nekako čudnovato laganim.
Nakon dva dana njegova mu je tajnica proslijedila mail neke Isabelle Orthel. Isabelle
Orthel? Tek kad je pročitao poruku - ˝Bok, Siem, je li i tebi ono vino teško palo? Pravi
bućkuriš. Kod Appela u Hengelou imaju jako fin crnjak˝ - shvatio je da je Star Busman bilo

9
Spinozaprtmie - najviša nizozemska nagrada za znanost (nap. prev.)
~ 76 ~
djevojačko prezime njezine majke. No ni Isabelle Orthel nije bilo tipično tajlandsko ime, tako
se zvala jedna Francuskinja iz sedamnaestog stoljeća koja se bavila lirskom filozofijom. Bi li
trebao odgovoriti na mail? Bila je srijeda i imao je puno posla, ostatak je dana svoje
znatiželjno oklijevanje držao na tihoj vatri. Zapravo je već bio odlučio ne reagirati kad je
iznenada, malo prije nego što će krenuti kući, napisao kratak odgovor. ˝Zdravo, Isabelle. Nisam
imao nikakvih posljedica. Ubuduće mi radije piši na Sigerius@xs4all.nl. Pozdrav.˝
Tek je sljedećeg jutra opet pomislio na nju kad je u pola osam prolazio hladnim
prostorijama upravne zgrade i umjesto da pristavi kavu, prvo pogledao svoj privatni mail.
Poslala mu je dvije poruke. Prva se sastojala od prilično opsežnog teksta o tome kako joj je
razgovor s njim bio ˝poticajan˝ te da je aktivna u pomlatku stranke D6610 gdje se redovito
spominje njegovo ime. To ga je zabrinulo. Prije, dok još nije bio oženjen, nije mu bilo lako
prepoznati žene koje očijukaju; s godinama je to svladao, no u posljednje vrijeme nije mogao
razgraničiti iskreno zanimanje, bilo ono erotske ili kakve druge prirode, od onoga što se može
pristojno izraziti kao ˝stvaranje poslovnih veza˝.
Druga poruka bila je kratka i jasna. ˝Voliš li uopće crno vino?˝
Bio je zbunjen. Već dvadeset i pet godina uvijek jednako reagira na slične ponude, naime
nikako, no primijetio je da su mu cijeloga vikenda misli kao kroz lijevak tekle prema toj djevojci.
Navečer, dok je ležao pokraj usnule Tineke, zamišljao je da sjede sučelice u tom Appelu, ležeći
na leđima pokušao si je predočiti dijelove njezina tijela. U ponedjeljak ujutro u upravnoj zgradi
napisao je iskoristivši slobodan trenutak: ˝Isabelle, rado bih popio čašu dobrog vina.˝
Sljedećih dana sve su intenzivnije razmjenjivali mailove, na koncu i po tridesetak na dan.
Neprestano to laskavo zanimanje, zatrpala ga je veselim, energičnim, beskrajno
zainteresiranim odlomcima i rečenicama, pitanjima o poslu, o kćerima, što misli o ovom ili
onom, koje je filmove gledao i koje je knjige čitao, ili koje nije, o prošlosti, o njegovoj mladosti
- danima, sve dok više nije mogao izdržati i počeo mijenjati ton. Da, on je bio taj koji se
otvoreno počeo udvarati. Počeo se opuštenije izražavati. Nakon dva tjedna čak su mu već
točke i zarezi bili dvosmisleni. Kad mu je rekla da je bila na plivanju tražio ju je da mu opiše
svoj kupaći kostim, a kad je opisala kupaći kostim, pitao ju je kakvo donje rublje nosi, na
primjer baš sada.
˝Nemam donje rublje na sebi˝, odgovorila je.
˝Ništa?!˝
˝Ma naravno da imam!˝
˝Isabelle, kakvo to donje rublje nosiš?˝
˝A kakvo bi htio da nosim?˝

Začudila ga je vlastita požuda. Nije bio čovjek koji bi zapostavio radne obveze zbog
potrage za erotskim uzbuđenjima, a kamoli da balavici od devetnaest godina da priliku da mu
upropasti stabilan, potpuno sređen privatni život. I on je katkad riskirao u životu, čak je osobno

10
Democraten 66 - nizozemska socijalno-liberalna stranka osnovana 1966. godine (nap.
prev.)
~ 77 ~
mislio da riskira neprestano, ali uvijek je bila riječ o opasnostima koje su se pojavljivale u
punom svjetlu, koje nisu imale nikakve veze s bilo kakvim izvanbračnim izletima. Bio je čovjek
bez erotskih prohtjeva.
Bez obzira na to, tih prvih tjedana nervozno je švrljao kampusom uludo se nadajući da će
primijetiti bilo kakav trag Isabelle Orthel. Pretražio je godišnjak njezine studentske udruge koji
je držao u ormaru svoje radne sobe jer je u njem napisao predgovor i našao dvije fotografije -
da, stvarno, to je bila ona. No ipak je ostao potpuno zatečen kad ju je pri kraju tog
tjedna ugledao u prvim redovima za vrijeme otvaranja nove kantine hokejskog kluba. Zar je
doista bila tako lijepa? Blijedo lice kao da joj je bilo osvijetljeno, poput monumentalne gradske
zgrade. Već je bio zaboravio s kakvom je ležernošću vezala svoju ravnu crnu kosu u punđu. Bio
je zaboravio da je zadijevala palce za pojas svojih traperica kad bi nekog slušala i kako bi tada
zainteresirano napućila svoje blistave usne, nestrpljivo čekajući priliku za odgovor.
Na svu sreću prišla mu je tek nakon sat vremena, očito je čak i ona trebala vremena da
skupi hrabrost. Bilo je neopisivo lijepo. Tek ga je poslije zabrinulo kakav su dojam mogli
ostaviti, stari pozer i djevojka koja igra hokej na travi: razmahana gestikulacija, usputno
dodirivanje ramena i podlaktica, šaputanja na uho, glasan smijeh - u jednom trenutku čak ga
je tupnula po obrazu, ˝vraže jedan˝, nasmijala se nečemu što je u međuvremenu zaboravio.
Jedna od njegovih nepriličnih novogodišnjih želja za 1999. godinu bila je i dogovor u
nekom kafiću u Almelou, najbližem mjestu gdje se s njom usudio sresti u javnosti. Od 1974.
nije posegnuo ni za jednom ženom osim Tineke i cijelu se večer osjećao kao u sedmom nebu.
Razgovarali su o njegovom bezličnom djetinjstvu u Delftu, o njezinim uzbudljivim planovima
za budućnost, o razlici između džeza i klasike (neko vrijeme je razmišljala da upiše pjevanje na
konzervatoriju), o kravatama i prednostima koje imaš kad si djevojka, o njezinoj čudnoj
odbojnosti prema Tajlandu, o vjernosti i nevjeri, i bio je siguran: zaljubio se. Na povratku kroz
mračni Almelo prema kolodvoru (uzeo je prvi razred iz opreza, ili ˝iz kukavičluka˝, kako se
ona izrazila), gurnula ga je u prolaz između dvije trgovine i stala ga ljubiti. Spustio je svoje
promrzle dlanove na njena ramena i osjetio njezine ruke kako mu diraju tijelo ispod odjeće,
kako mu se spuštaju na stražnjicu, a nakon nekoliko minuta na njegovo zaprepaštenje
otkopčavaju dugme hlača. Skinula je svoje rukavice od jelenje kože, ali on joj je odgurnuo
prste. Jednim iznenadnim, autoritativnim pokretom, spustila mu je gaće i uhvatila ga za penis.
Osjećao se pomalo nelagodno, no bio je za glavu viši tako da je mogao izbjeći njen bestidni
lisičji pogled.
Na putu natrag pri pogledu na večernje krajolike obuzelo ga je sentimentalno
raspoloženje. Iz praznoga kupea prve klase, s napola krutim udom koji je osjećao uz unutrašnju
stranu stegna, zurio je u gotovo pun mjesec, znajući da negdje u tom vlaku jedna neustrašiva,
nježna, nevjerojatno privlačna djevojka gleda tu istu kuglu sladoleda i misli na njega. Bio je
zatečen njezinom odvažnošću, njezinom poletnošću, njezinom snagom. Ni traga poštovanja
na koje je navikao, na primjer zato Što je trideset i pet godina stariji, ili zato što je šef sveučilišta
na kojem ona tek mora proći prvu godinu. Isabelle Orthel blistala je samopouzdanjem i
smjelošću. Budući da je bila tako mlada, ne želeći ju je usporedio s Margriet Wijn, jedinom
djevojkom koja ga je isto tako jednom gurnula u neki prolaz. Među njima su razlike bile tako
velike da je znao pomisliti kako je zapravo zaljubljen u taj kontrast,
Dovoljno je često bio kod Marij Star Busman da bi znao kako je Isabelle odrastala pod
teretom ugledne obitelji kod koje je igrom sudbine našla utočište: njen novi djed bio je sudac

~ 78 ~
Vrhovnog suda, a u slobodno vrijeme radio je na biografiji velikih nizozemskih pomoraca
Maartena i Cornelisa Trompa, čovjek koji nije radio djecu, nego sveučilišne profesore. Kao i
njezina pomajka, cijelo je pozamašno pleme stričeva i teta koje je Isabelle spomenula imalo
neki doktorat, kao da je to bilo kolektivno, sve ozbiljni ljudi s ozbiljnim funkcijama na
sveučilištima, sudovima i u organizacijama za zaštitu ljudskih prava, a u suprotnom su članovi
Star Busmanove familije slikali ili kiparili nešto što je redovito odlazilo na izložbe. Stari se hrast
u dva naraštaja toliko razgranao da je gotovo u svakoj većoj studentskoj udruzi u zemlji bio
neki Isabellin rođak ili rođakinja, koji su zajedno činili moćni klan Star Busman; barem dvaput
godišnje sastajali su se u haaškoj vili lsabellinih djeda i bake da bi, kako je Sigerius zamišljao,
podnijeli izvješće o napretku na društvenoj ljestvici. I ta povlaštena djevojka koja je sa
smiješkom polagala ispite, zarađivala džeparac kao konobarica i pjevačica u klavirskom baru,
organizirala studentsko putovanje u Prag (s posjetom Terezinu) i koja je na faksu mogla birati
između tri ženska debatna kluba, imala je, upravo kao njena nova familija, jasno određen cilj
u životu.
A Margriet? Koji je cilj imala Margriet Wijn kad joj je bilo devetnaest? Cilj joj još nije bilo
opijanje, barem ne svakodnevno. Nije znao što se motalo po maglovitoj glavi njegove
prve supruge, ali što god to bilo, nije imalo nikakve veze s ikakvom budućnosti. Planovi, brige,
kompleksi, emocionalna kaljuža koja bi u sebe mogla usrkati izglede svih Nizozemaca
poslijeratne generacije, bogatih ili siromašnih, pametnih ili glupih, povlaštenih ili ne,
Ustao je i zajedno s mjesecom prošao vagonima, prvi razred, drugi razred, sve dok nije
ugledao Isabelle kako čita neke novine. S kažiprstom na usnama uvukao se na sjedalo do nje i
ljubio njezinu čudesnu mekoću sve do Drienerloa kad su morali izići. ˝Dame imaju prednost˝,
rekao je kao pravi kavalir i dao joj sto metara prednosti da bi je potom slijedio duž mračnoga
kampusa, ne skrećući pogled sa zelenog kaputića ispod mjesečinom obasjane tamnoplave
kose. Nije se osvrnula kad je skrenula desno u Calslaan, a on produžio ravno prema farmi.
Nikada ne bi pomislio da je najljepše već prošlo.

Hoda ispred Aarona. Cipele sa svadbe u kojima je mladić još uvijek hodao lupkaju o pločice
od škriljevca. Već ga dva dana sluša kako govori o kupnji novog kimona za džudo i svaki put
suspreže svoju darežljivost. Samo čekaj. Dok god ne bude imao pouzdan odgovor, morat će se
truditi da bude srdačan. Morat će se truditi da kad god vidi tu ćelavu glavu s vodena-stoplavim
očima ne pomisli: tko si ti, zapravo? Zamislimo da je stvarno tako, koja je tvoja uloga u svemu
tome? U svojoj ogorčenosti primijetio je neobičnu, ili možda logičnu podjelu: dok za Joni
osjeća brigu, Aaron ga potiče na agresiju. U svojoj preranoj ogorčenosti, to mu je jasno.
Prisiljava se pričekati sa svojim zaključcima. Zamislimo, zamislimo, zamislimo. Treba mu dokaz.
Pouzdanost. A onda će razmišljati. Odlučuje ostati miran, analitičan. Bez žurnih reakcija.
˝Lijepo od tebe, Siem˝, reče Aaron, ˝ali stvarno mi nije problem kupiti kimono.˝
˝Ma daj ne gnjavi, čovječe.˝
Otkako su njih dvoje u gostima, luta raskućen u vlastitom domu, neočekivani ukućani su
ga zatekli, Jonin plač zbog ozlijeđenog trgovca, Wilbertov telefonski poziv, miris čađi
koji ispušta rasporeni grad, sve se probija na njegovu farmu. Prst sudbine učinio je od nje
ljetnikovac iz drugorazrednog romana u stilu Agathe Christie. Zašto upravo sada svi nekog

~ 79 ~
vraga kriju. Zbog vlastite popustljivosti prisiljen je paziti na telefon, u strahu od Wilbe rtova
poziva, i sada ga opet hvata nervoza zbog telefona koji mu je izvan dohvata u dnevnoj sobi.
Bez riječi, ne osvrnuvši se, ulazi u četverokutnu supružničku spavaću sobu. Tineke je
namjestila krevet i razgrnula zavjese boje terakote. Na tamnožutom tepihu Aaronove su cipele
postale nečujne papuče. ˝Dođi kaže i otvara vrata garderobe.
Sinoć je u pola tri ujutro potpuno budan ustao iz kreveta i izvukao novčanik iz džepa hlača
jednim uhom slušajući Tinekino disanje, a drugim nemirni grad. U ljetnom mraku uspeo se
stepenicama na gornji kat. Svuda u kući prozori su bili otvoreni, bremeniti ljetni zrak ugnijezdio
se u svim prostorijama. Na prstima se provukao pokraj sobe u kojoj je njih dvoje spavalo, na
kraju hodnika otvorio je vrata svoje radne sobe, zatvorio prozore iznad stola, premjestio hrpu
spisa na rub radne plohe i pod svjetlom stolne svjetiljke uključio laptop. Opet je potražio onu
stranicu, nakon više mjeseci. Trebalo je smoći hrabrosti. Pregrada od sedam centimetara gipsa
dijelila ga je od ono dvoje u krevetu. Zvuk modema odjeknuo je poput crkvenog zvona. Znao
je da neće stići ni korak dalje, a usto je pomislio: što bi mogao učiniti? Skočiti kroz taj zid i izvući
ih iz kreveta? Premlatiti ih namrtvo? Plačući im se uvaliti u postelju? Početna stranica ga je
prenerazila, izazvala je u njemu osjećaj potpuno suprotan onoj samozadovoljavajućoj pomami
koje se sjećao kad ju je tijekom dva, tri mjeseca konzumirao ništa ne sluteći, poput
zadovoljnog, beskrupuloznog perverznjaka. Pogled na retuširanu naslovnu fotografiju
djevojke (naravno da sličnost nije bila u boji očiju ili kose, odmah je to shvatio, nego u
formama, u crtama lica, u jedinstvenom trokutu između kutova usnica i obline brade, u
svjetlosti na relativno širokim čeljustima, u tankim lukovima obrva) obavio ga je upravo
paničnom tugom. Iskopao je kreditnu karticu između svojih bankovnih kartica i počeo
ispunjavati podatke na stranici za uplatu, precizan posao s ukucavanjem proizvoljnih nizova
brojki i slova što mu se tri puta nije posrećilo jer je svaki put nešto preskočio, a onda ga je
modem izbacio iz sustava. Sjedište kožnog uredskog stolca lijepilo mu se za gola stegna.
Kad je pokušao četvrti put, kroz nemilosrdno šuštanje i pištanje čuo je kako se otvaraju
neka vrata. Netko je bio na hodniku. Joni ili Aaron. Srce mu je stalo, posthumno je zagasio
lampu, pokušao vlažnom rukom mišem isključiti internet, nespretno, uzalud, stranica se
zablokirala, pa je jednim potezom zaklopio laptop.
U iznenada bešumnom mrklom mraku naćulio je uši. Tek nakon nekoliko teških trenutaka
u kojima je već vidio kako se otvaraju vrata, Čuo je u daljini nekakvu škripu, škripu
najdonje stepenice prema predsoblju. Nije mu bilo jasno zašto, na početku svoga hodnika
imali su vlastiti zahod i kupaonicu. U lijevoj ruci držao je perforator koji je cijelo vrijeme lagano
stiskao, sve dok mu nije iskliznuo i uz tresak pao na tepih. Sagnuo se i napipao prozirni
poklopac koji je još uvijek bio pričvršćen na donjoj strani. Čekao je i čekao, a onda je pomislio
kako nije čuo da se neko vratio iz predsoblja. Još je malo pričekao, a onda se išuljao poput
lopova prema spavaćoj sobi gdje ga je zabrinuo prazan krevet. Legao je na svoju stranu, a kad
se Tineke vratila i stala prati zube u mračnoj kupaonici, pravio se da spava.
˝Gdje si bio?˝ pitala je kad je ušla u sobu. Šutio je. Kad je, teško dišući, spustila svoje teško
tijelo u krevet, rekla je: ˝Znam da si budan.˝
˝Na zahodu˝, rekao je.
˝Nije istina˝, rekla je.
˝Istina je. Gore. Dolje je bilo zauzeto. A ti? Išla si jesti?˝

~ 80 ~
 Nakon avanture u Almelou došao je na potpuno usnulu farmu. Svukao se u praonici,
odjeću je stavio u košaru za prljavo rublje. S tugom je pod tušem sprao lagani miris Isabellinog
parfema i uvukao se u krevet pokraj Tineke. I tada je ležao budan. Ono što mu se dogodilo
tako ga je uznemirilo da nije mogao zaspati. U tijelu mu je praskalo nešto toliko ljepše od sreće
koju su mu izazivali drugi, dozvoljeni, naoko važni događaji, da je prvi put u životu ozbiljno
posumnjao u njihov smisao. Čemu ta cerebralna stega kojoj se podvrgavao pola svoga života?
Sav taj samotni prijegor! Zamišljao je kako Isabelle sad spava negdje u kampusu i došlo mu je
da se lupa po glavi zbog takve striktne sublimacije. U navali osjećaja krivnje stavio je ruku na
komatozno brdo pokraj sebe. Nakon krhkog tjelešca u prolazu, Tinekina leđa i bokovi djelovali
su poput još toplog trupla nosoroga. Satima se okretao u krevetu s boka na bok i zamišljao da
vitko, toplo lsabeliino tijelo leži uz njegovo, a pri svakom okretaju raslo mu je uzbuđenje.
I te je noći isto tako ustao iz kreveta i uspeo se stepenicama u svoju radnu sobu, samo što
je tada bio u kućnom haljetku i debelim čarapama. Sjedeći za ledenim stolom, učinio je
nešto što se kosilo s njegovom prirodom: usred noći poslao je Isabelle SMS-poruku. Napisao
joj je kako mu je bilo fantastično, da želi još. Bilo je gotovo pola četiri ujutro, a on je slao poruku
studentici prve godine. Je li bio normalan?
Na svoje veliko čuđenje odmah je dobio odgovor: i njoj je hrana bila fantastična. Molim?
˝Kako si duhovita˝, poslao je poruku smiješeći se, ˝je l' te moja poruka probudila?˝
Nakon dvadeset minuta koje su se činile kao cijeli tjedan na Sjevernom polu, odgovorila je da
se ˝izdivljala˝ u frizeraju. Izdivljala se u frizeraju? Trebalo mu je nekoliko sekundi da riješi
taj kriptogram: ˝Frizeraj˝ je bilo ime diskoteke iza Oude Markta. Navala ljubomore koja mu se
širila tijelom nije bila izazvana diskotekom ili jasnom slikom Isabelle na znojnom plesnom
podiju, nego spoznajom da je njegova egzotična ljubavnica nakon zajedničke intimne večere
otišla u provod. Pomislio je kako je popravila šminku, obukla haljinu za izlazak, sjela na bicikl
i odvezla se u Enschede. Čovječe!
Pobrao se i napisao joj kako zacijelo dobro pleše. Uzalud je čekao odgovor dobrih pola
sata tijekom kojih se tako smrznuo da je otišao dolje i u dnevnoj sobi popio čašu viskija. Vratio
se u krevet i položio telefon na pod pokraj kreveta prethodno mu isključivši zvuk i svake dvije
minute provjeravao nije li mu ipak poslala poruku. Nakon sat i pol nesretan je potonuo u san.
Sljedećeg popodneva na svom računalu u uprav poj zgradi primio je službeno oproštajno
pismo. Dugo je razmišljala, ali ˝ne može to više podnijeti˝. Dosad joj je uspijevalo
odagnati misli na njegovu ženu, no ostaje činjenica da je on ˝prevarant˝, ˝preljubnik˝,
˝nepouzdan muškarac˝. Sad kad su postali ˝intimniji˝, osjeća to kao ˝nepremostiv problem˝.
Žao joj je. ˝Nemoj mi više slati mailove i poruke.˝
Sljedećih dana vrzmao se oko svojih računala kao da je nakon četrdeset godina prestao
pušiti. Svaki mišić u njegovu tijelu, svaka moždana stanica vapila je za kontaktom. Uvečer bi
na farmi čuo kako mu dolaze poruke kojih nije bilo. Tri dana poslije njezina kobnog maila, malo
prije četiri popodne, sa srcem u grlu napisao je poruku; ukucao je ˝smatraj ovu
poruku neposlanom˝, i ništa više. Čim je poslao taj redak posramio se svog čina, ali ujedno se
nadao da će joj to biti smiješno i da će popustiti. Posljednjih sati radnog dana buljio je poput
sportskog ribiča u svoju ulaznu poštu i svakih nekoliko sekundi obnavljao stranicu, sve dok oko

~ 81 ~
njega nije zavladala tama. Niska upravna zgrada na čijem je kraju bila njegova prostrana
radna soba izgledala je poput ravnog stopala koje strši iz tornja pokraj ulaza u kampus. Kroz
velik prozor gledao je iznad napuštenog parkirališta. Ako upalim svjetlo, pomisli, u staklu će se
pojaviti luđak.
Danima ništa. Noću jedva da je spavao; obično bi između tri i četiri s čašom viskija i
paketićem džepnih maramica odlazio u svoju radnu sobu i u kožnatom stolcu masturbirao
uz njenu fotografiju iz godišnjaka. Dvaput je na laptopu napisao dugo, patetično pismo koje
nije poslao, ne zato što je bio previše racionalan, nego iz straha. Dojmio ga se Isabellin
odlučan ton. Kad se poslije vikenda u jedanaest sati vratio s nekog odgođenog sastanka i ne
znajući što bi drugo sjeo za stol i provjerio poštu, na ekranu se poput gorućega grma pojavilo
ime Isabelle Orthel. Uhvatio se za lijevo uho i otvorio poruku.
˝Je l’ i ti kriziraš?˝

Što li je s njom sada? Je li još na kampusu? Možda je za vrijeme eksplozije bila u

Roombeeku. On i Aaron ušli su u garderobu, prostor u nelogičnom obliku slova L. Iza ugla, u
podnožju slova L, njegova je žena na zid stavila uske police, napravljene po mjeri za cipele, uza
stražnji zid stoji ormar za odjeću od orahova drva s policama od čeličnih ploča, u lijevoj polovici
vise njegove toge i frak. Miriše na sušenu lavandu koju je Tineke u sitnim platnenim vrećicama
gurnula među njegovu odjeću. Čučnuo je, zglobovi su mu zapucketali, i s najdonje police poput
viličara podignuo dva kimona.
˝Ovaj ti je˝, rekao je Aaronu s bradom na gornjem kimonu, ˝vjerojatno preuzak u
ramenima. Ovaj ispod je moj kimono za natjecanja. Možeš probati i njega.˝
Aron je uzeo kimona. ˝Da ih ovdje probam?˝ pitao je. ˝Spavaš li išta?˝ Osjetio je da se
Aaronu nije svidjelo pitanje. ˝Izgledaš prilično ispijeno.˝
˝Ide nekako. Noću je toplo,˝
Sigerius se okrene i ispruženom rukom s najgornje police dohvati stari crni pojas, otrcanu
meku traku s bijelim izguljenim mjestima tamo gdje se godinama vezao čvor. Aaron je izuo
cipele. Sigerius je pričekao da skine svoje nove traperice, posrćući je izvlačio nogu iz nogavice.
˝Evo ti˝, rekao je u tom trenutku, ˝moj pojas koji donosi sreću˝ i bacio ga prejako Aaronu u
rame, kao da ga je htio pogoditi, potpuno besmisleno. Ali Aaron to nije tako shvatio, ili se
pravio da nije.
˝Hvala˝, rekao je i sagnuo se da podigne pojas. ˝Tvoj natjecateljski pojas?˝
˝Moj stari pojas. Da, bio je i natjecateljski.˝
Gledao je kako Aaron navlači snježnobijele hlače kimona na svoje duge, osunčane noge,
priteže konop oko koščatih bokova i veže ga u čvor. Gornji mu je dio tijela izdužen u
obliku upitnika. Aaron to nikada ne bi napravio. Nije lijepo da se zbog vlastite paranoje
iskaljuje na ovom mladiću. Iznenada se upitao nije li riječ o staroj priči. Njegov odnos prema
seksu? Nije li njegova sumnja samo preneseni osjećaj krivnje, kao što je to uvijek slučaj kada
je riječ o seksu? Padaju li mu takve glupe, paranoične ideje na pamet zato što moralist u njemu
smatra da treba biti kažnjen za svoja lutanja po internetu? Isabelle bi rekla: tako je.

~ 82 ~
 Nakon što su ponovno uspostavili vezu, rekla mu je za jednog od telefonskih razgovora
koji su doslovno žderali baterije da to može zahvaliti njenoj majci. Što to mogu zahvaliti
tvojoj majci? Pa, rekla je uzbuđeno, majka je primijetila kako posljednjih dana sve više kopnim
i rekla mi je: mislim da bi mu mogla poslati mail. ˝Tvoja majka?˝ uskliknuo je zaprepašteno,
˝zar tvoja majka zna za nas?˝ ˝Naravno˝, odgovorila je, ˝Što si mislio?˝ ˝Nemoguće, pa takve
stvari se ne govore majci? Ono što je među nama je najstroža tajna, Isabelle˝ Glasno se
nasmijala. ˝Bolje ti je da se navikneš, u našoj obitelji nema nikakvih tajni.˝
Nije se naviknuo, dapače, čak i sad, poslije godinu i pol, protrne pri pomisli da je Marij
Star Busman znala za njegovu avanturu s njenom posvojenicom. Nekoliko tjedana nakon tog
Isabellinog priznanja poslao joj je, da bi ispipao kako stvari stoje, oprezan, kratak mail
(˝Zdravo Marij, nisam znao da imaš tako dragu i spontanu kćer˝); njezin odgovor nije bio
nimalo moralistički, ali je zvučao smrtno ozbiljno: ˝Dragi Siem, potpuno vjerujem u tvoje dobre
namjere, ali nikako mi se ne sviđa da mi kćeri zadaješ toliko boli ˝
Bol? Nije znao o čemu govori. Kći joj nije ostavljala nimalo bolan dojam, u najgorem
slučaju moglo se govoriti o određenoj uvrijeđenosti. Nakon onoga što su Isabelle i on počeli
zvati ˝hladnim puranom˝, u telefonskim razgovorima i e-mail porukama sve su češće
razgovarali o njegovim, u njenim očima podlim, preljubničkim sposobnostima. Kad bi razgovor
- nakon Almeloa sve se odvijalo preko maila ili telefona - skrenuo prema području seksa,
poslala bi mu poruku: zar ti ovo ne predstavlja problem? ili: što bi na ovo rekle tvoje kćeri? ili:
Ne misliš li da si zao čovjek? Premda bi bilo pametnije objasniti joj kako nije posve u redu da
mu kao ljubavnica drži prodike, on se iscrpljivao u opravdavanjima koja bi ona opet pokušavala
opovrći. Kad ju je pitao smatra li Clintona lošim čovjekom, rekla mu je da se ne smije skrivati
iza drugih, a kad joj je pokušao objasniti što znači buditi se dvadeset godina pokraj iste žene
(˝to je točno toliko koliko ti živiš, Isabelle˝), rekla je. Još nisi došao ni do pola, čovječe, o čemu
ti pričaš?˝ Ona je bila njegova Monica Lewinsky, a uz nju je besplatno dolazio i Kenneth Starr.
No sad su Monica i Kenneth bili žalosni. Umjesto da se pita Što s njim nije u redu, usred
posla izišao je vlažnih očiju iz upravne zgrade i nazvao je. Zašto nije rekla da je tužna? Ali zašto
si tužna, ljubavi? Odgovorila je da ona nije njegova ljubav i da očito ne shvaća kroz što ona
prolazi. Uvijek je bila sama, spavala je sama, sama je odlazila svojim roditeljima, sama
je odlazila na zabave - a dotle je po cijeli dan mislila na Siema Sigeriusa.
˝A ja?˝ rekao je. ˝I ja neprestano mislim na tebe, Isa. I tada mislim da si ti ta koja je
slobodna, a ja taj koji ne ide nikamo. Ti si ta koja odlaziš u onaj tvoj Frizeraj, ti si ta koja triput
tjedno do četiri ujutro visi u nekom od onih tvojih kafića. Ti si ta koja ide od jednog do drugog
blind datea.˝ (To je bilo točno, podrobno ga je obavještavala o studentskim aktivistima koji su
je svako toliko pratili na studentske i druge zabave diljem Nizozemske.)
˝Siem˝, uzdahnula je, ˝to su prištavi balavci.˝
˝Ali s njima spavaš. S tim balavcima se seksaš. S njima da.˝
Klik.
Duboko je uzdahnuo, prešao preko mokrog asfalta na drugu stranu glavne ulice i ponovno
ju nazvao. ˝Pa to jest tako, zar ne?˝
˝Pa što, je li to zabranjeno? Ti svaku noć spavaš s tom svojom ženom.˝

~ 83 ~
 ˝Unatoč tomu sam sretan. Zbog nas! Daj Isa, pokušaj na trenutak biti odrasla. Kad ćemo
se vidjeti? Onaj Appel nas još čeka.˝
˝Tako si jadan.˝
˝Jadan? Želim te. Možemo raditi što hoćemo!˝ Stajao je na glavnoj ulici prema Vrijhofu s
ispruženom rukom, poput kakvog šekspirijanskoga glumca s telefonom. Bilo je hladno,
kapcima je istisnuo mekane suze iz očiju i pokušao izoštriti pogled na golim granama hrastova
i brijestova. ˝Ako to ostane naša tajna.˝
Nije se rastopila; eksplodirala je. Eksplodirala je kao što će za godinu dana eksplodirati
tvornica vatrometa. Upravo zbog toga se svaki put tako naljuti, vrištala je. Zar zaista ne
shvaća? Ona nije netko za sa strane. Gadilo joj se njegovo licemjerno ponašanje, gadilo joj se
to što ju je tražio da ništa ne govori roditeljima. ˝Bijedniče˝, frktala je, ˝da mi više nikad, ali
nikad, nisi branio da budem otvorena prema ljudima koji su mi spasili život!˝
˝Ali Isa, ljubavi, slušaj me...˝
˝Ništa ja neću slušati, čitam našu kućnu bibliju, dobro znam s kakvim manipulatorom
imam posla, ta knjiga nikada ne laže. Obmanjivače poput tebe ne smije se slušati!˝
Knjiga? Na njegovo zaprepaštenje pokazalo se da joj je njezina sustanarka, djevojka koja
je za vrijeme njihova razgovora na rubu Isabellinog kreveta pila čaj od kamilice, tutnula u
ruke knjigu pod naslovom Never Satisfied: How & Why Men Cheat. Kućna biblija njezina
djevojačkog stana u kojoj je jednu cijelu večer kemijskom olovkom podcrtavala rečenice ˝u
kojima je prepoznala svoju situaciju˝.
˝Ali Isa˝, rekao je zbunjeno, ˝reci mi barem što bih trebao učiniti.˝
Šutjela je poput klavira koji pada s desetoga kata i umjesto da s treskom prekine šutnju,
odgovorila je umiljato: ˝Dajem ti mjesec dana da napustiš ženu.˝

Prekini s tim. Čovjek na njegovom položaju, čovjek na čija se ramena s mnogo pompe
spustila itekakva odgovornost, glava jedne obitelji koja bi, da je se pita, odgovorila da je u
međuvremenu već dovoljno propatila - od takvog bi se čovjeka doista moglo očekivati da
prekine s tim. Ali ne. Jedino na što je mislio bila je Isabellina ručica, ta krhka azijatska ručica
koje se toliko prepao u Almelou, danju i noću osjećao je tu fantomsku ručicu, lagano mu je
stiskala živčani sustav, to ga je izluđivalo, ludio je od želje. Na trenutke je bio spreman umrijeti
za tu ručicu. Tijekom tog ludog ožujka 1999. pokušavao se uživjeti u budućnost koja je bila još
puno luđa, no budući da je i sam bio poludio, jedva je to primjećivao.
Često, uvijek noću, nekoliko sati nakon što bi sa svoje polovice bračnog kreveta gledao
Tineke kako se svlači da bi se stenjući uvaljala pod deku pokraj njega, sve je jasno vidio pred
očima: napustit će je, ženu koja ga tako dobro razumije, koja se godinama žrtvuje za njega,
koju je volio postojano, inertno i s dubokim zadovoljstvom - tu ženu će ostaviti. Otkad mu je
Isabelle postavila ultimatum, teško bi padao u san, okretao se u krevetu i gubio u isprva
praktičnim, racionalnim razmišljanjima o stanovima za iznajmljivanje u centru Enschedea gdje
bi se mogao odseliti još prije rastave, zamišljao se u Isabellinom svakodnevnom životu, kako u
jutrima preko tjedna sjedi u njezinoj studentskoj kuhinji, s odijelom izgužvanim kao što je i on
sam i pije kavu iz prevelike šalice bez ušice. Zamišljao je kako nedjeljom voze kroz gustu maglu

~ 84 ~
prema Delftu, u posjet njegovoj petnaest godina mlađoj budućoj punici, kako na otvorenju
nove akademske godine ulaze ruku pod ruku u Grote Kerk, Isabelle s ručno izrađenim
šeširićem za žene u menopauzi, sama pomisao na sredovječnog muškarca s još k
tome Tajlanđankom, je li to uopće moguće? - komplicirane scenarije koji bi naposljetku
nedovršeni upali u polagan, širok kovitlac sve bezbrižnijih maštarija: vikendi u Barceloni i
Parizu, romantične večernje šetnje parkovima europskih gradova, hoteli ili svratišta koja bi
sam plaćao, i tek kad više ne bi mogao razmišljati o takvim stvarima, tek nakon tog ćudorednog
uvoda prepuštao bi se njenoj ručici. Znojan i skvrčen poput fetusa ležao bi na svojoj polovici
njihova Auping madraca, što je moguće bliže rubu, u oklopu oko svoje erekcije. Jedva se
dodirivao, u strahu da bi Tineke mogli probuditi mehanički pokreti koje bi izazvao, maštajući
pohotno o svemu što bi mu Isabelle činila, ujedno bolno svjestan da od toga itekako strepi.
Kako će biti s time poslije? Za neke stvari u životu Siem Sigerius bio je iznimno sposoban, čak
briljantan, šampion, to je u dovoljnoj mjeri pokazao - ali u krevetu je bio nula.
Nije bio nikakav ljubavnik. Jedino razdoblje njegova života kada je mogao pretendirati na
taj naslov bilo je sredinom sedamdesetih, nakon i to ga je Tineke zavela, kad su nekih godinu i
pol bili kao začarani i vodili ljubav kako bi, valjda, trebalo. Za njega je to bilo vrlo zbunjujuće,
otužna ničija zemlja u kojoj je, tada još ne znajući, svoju svetu težnju - da postane svjetski prvak
u džudu - zamjenjivao nečim drugim, mnogo neizvjesnijim, potpuno apsurdnim, nečim što je
izgledalo kao poseban svijet snova s računima i kockastim papirom. Na vrhuncu svoje
seksualne karijere osjećao se izgubljeno, promašeno, neuspješno, potpuno izvan forme, no
istodobno i nadraženo, uzbuđeno i napeto. To je, zapravo, bila jedina faza njegova života kad
mu je bilo do seksa.
Prije toga, kad je godinama uz svoje poslove trenirao tri, a ponekad i četiri sata dnevno
(džudo, trčanje, hrvanje, džiju-džicu, vježbe s utezima, imao je mišiće kao gorila, ali proteinsku
sliku zatvorenika koji štrajka glađu, džepovi kaputa bili su mu natrpani grožđicama, bananama
i gorkom čokoladom da se ne sruši od iscrpljenosti, onda opet danima bez hrane prije vaganja,
trčanje po atletskoj stazi u trenirci za kišu, buđenje u pansionu pokraj sportske dvorane s
očima zacementiranim u dupljama i s jezikom od volovske kože) - u tim je godina njegov libido
bio iscijeđena krpa, končić koji ga je u najboljem slučaju dvaput mjesečno poškakljao u
slabinama, noću, pa bi prodrmao Margriet iz njenog pijanog sna i uspuzao na nju poput
divovskoga guštera.
To je bilo to, mogao se dičiti seksualnim životom od godinu i pol, što je bilo tek nešto
kraće od njegove vojne službe, i onda je s tim bilo gotovo, njegovo tjelesno zanimanje za
Tineke zastrašujuće je brzo nestajalo. Matematika ga je bila potpuno obuzela i to je značilo
kraj. Gledajući unatrag pomislio je - nešto što ni u kom slučaju ne smije zaboraviti - da je to
njegovo seksualno buđenje bilo samo reakcija na prestanak treniranja, na tjelesnu energiju
koju je potiskivao na ležaju u svojoj kuhinji, na zamjenu prave fizičke aktivnosti
gimnasticiranjem i hrvanjem u njegovom čudnom mozgu. Nekad je ležao nad
Kiknadzeom, Ruskom i Snijdersom, a sada se rasterećivao s Tineke?
Bilo je zapanjujuće kako je brzo u tom pogledu postao opet onaj stari Siem, opčinjen
svojim poslom i posvećen samom sebi. Prije nego što su se snašli, živjeli su u Americi, a
tamo im je izvrsno krenulo, u Kaliforniji nema što nije raslo, guave, mandarine, limuni, njegove
nove kćeri, njihova uzajamna ljubav - sve osim njihove uklopljenosti u zlatnu sredinu, izraza od
kojeg bi se još uvijek naježio kad bi ga ugledao u nekom od časopisa koji propovijedaju kako

~ 85 ~
se treba živjeti. U Berkeleyju i Bostonu živio je za brojeve. Ljudi poput njega zovu se
Quillen, Wiles ili Erdös, koštunjavi pjesnici brojeva s kožom poput prozirnog rižinog papira,
povučeni u najudaljenije predjele svojih umova. Paul Erdös je svojevremeno znao prespavati
u njihovoj drvenoj kući na Bonita Avenue kad bi došao na Berkely, tada je s maestrom radio
na novim otkrićima, nakon prve hipoteze odmah su pisali znanstvene članke, po osamnaest,
katkad i po dvadeset sati ne bi spavali, a kad su poslije jednog takvog maratona sjedili za
stolom u visokoj travi iza kuće, Tineke je, napola u šali, rekla Erdösu - ali zapravo je govorila
njemu: ˝Znaš Paul, matematičari su samo strojevi koji kavu pretvaraju u hipoteze, je l’ tako?
Samo te vaše hipoteze, ne mogu više čuti tu riječ˝, na što se Erdös slatko nasmijao i zapljeskao
ručicama iz čistog zadovoljstva.
U to je doba Tineke, kad su ležali u krevetu koji je s ljubavlju izradila samo za njega, još
znala tu i tamo zavući ruku u hlače njegove pidžame, što je za njega bio znak da počne
raspredati o svojoj matematici, o staklenom zidu što se ispriječio pred dokazom koji je tražio,
i na koji će način taj zid razbiti u komadiće, sutra, čim sjedne iza računala u svom uredu
u Evansu. Istina, osjećao se krivim i nesposobnim. Ali činilo se da Tineke prihvaća njegova
izbjegavanja, pomno je pratila sve njegove iznenađujuće uspjehe, činilo se da vjeruje kako
genijalnost zahtijeva žrtve, možda je bila sretna već samim tim što se svake večeri između
sedam i devet trudi biti dobar otac Joni i Janis. Kad su se preselili u Boston, uoči njegova
golemog uspjeha, kad je redovito spavao na zračnom madracu u svojoj sobi na sveučilištu, seks
im se već bio sveo na nešto o čemu su razgovarali kao o travi koju treba hitno pošišati. A
posljednjih deset godina više nisu razgovarali ni o čemu. Erotski scenarij bio je odgođen, a
naposljetku i odbačen. Uzajamno su poštovali svoje privatne svjetove. Poljubili bi se u obraz
pri odlasku i dolasku.
Ali više nije dolazio kući bez najave ili potiho, da bi je iznenadio, otkako je, slučajno, vidio
da Tineke ima aparat od sive plastike iz neke zemlje Istočnog bloka, stvarčicu boje
starog telefona s brojčanikom, s dugmetom od tvrde gume, iz koje je virio malen željezni
valjak, a kad bi se uključila u struju počela bi divlje skakati uz glasno nabijanje. Bila je to bučna
sprava kojom bi s lakoćom mogao drobiti orahe, no njegova ju je žena, kako je zaključio kad
ga je jednoga popodneva zvuk privukao u spavaću sobu, nakon dugog i napornog radnog dana
u svojoj stolariji koristila da bi se zadovoljila.

Koliko se sjećao, onih mjesec dana nakon Isabellina prijedloga provodio je noći u svojoj
radnoj sobi, polugol. Za toga je mjeseca otkrio web-stranice na internetu. Njegova radna
soba je pravokutna, no lagani nagib stropa pod krovom i hrpe požutjelih časopisa i prašnjavih
knjiga po kutovima i uza zidove činile su je zatrpanom jazbinom. Bila je to jedina soba na
farmi koja je izbjegla Tinekinoj stolarskoj ruci. To je njegov teritorij. Tatina soba za
masturbaciju.
Isabelle je do kraja odvrnula slavine, hrđava voda koja je desetljećima čamila na cijevima
izbila je na površinu. Već im je postao običaj da si šalju SMS-poruke kad Tineke zaspi - Isabelle
nikad nije išla na spavanje prije tri, je li uopće spavala? - i čim bi dobio odgovor, poput kakvog
škampa bi se izvukao iz kreveta, uspeo uz stepenice do svoje radne sobe i uključio laptop. U
zanosu joj je slao poruke o planovima za zajedničku budućnost. To joj se sviđalo, sudeći prema
vizijama koje mu je ona slala mailom: htjela je s njim na putovanje u daleke krajeve, htjela je
~ 86 ~
živjeti s njim u zajedničkom stanu, pitala ga je da li se dao steriliziran, i još mnogo toga što mu
se, kad nije dolazilo iz njegovih usta, činilo pomalo pretjeranim.
Sad kad su počeli razgovarati o tako konkretnim stvarima, ponekad bi mu uspjelo da je
SMS-om iz kluba njezine studentske udruge domami u stan na kampusu, u njezinu sobicu
gdje bi se razodjenula i, isto kao on, gola sjela za računalo. ˝Ispričaj mi u detalje što ćeš mi sve
raditi kad uskoro odemo na put.˝ Sutradan je shvatio u kojoj je mjeri Isabelle mislila doslovno
kad je rekla ˝uskoro˝. ˝Ljubavi˝, poslala mu je SMS, ˝kako je T. reagirala?˝ Kako je T.
reagirala? Pa zar nije imao vremena još mjesec dana? ˝Čekam pravi trenutak˝, odgovorio joj
je SMS-om.
Dani i noći su prolazili, a u Isabellinom ponašanju opet je došlo do promjene. Već je bio
doživio da se iz zadivljene i prostodušne djevojke preokrene u cjepidlaku i moralista -
ovoga puta postala je bezobzirna. Mailovi su joj bili sve kraći, dolazilo je do vremenskih
prekida. ˝Kad ćeš joj reći?˝ odgovarala bi kad bi je pitao je li uzbuđena. Katkad bi ga napatila,
a onda šutjela petnaest minuta, sat vremena, ostatak noći. I zato što njegova očekivanja
zapravo nikad nisu bila ispunjena, zato što nikad nije išla do kraja - ali i zato što se on, toliko
ovisan o digitalnim omotnicama, nikada nije predavao - počeo je iz očaja surfati internetom.
Potpuno lud od odgađanog zadovoljenja tražio je fotografije na kojima može vidjeti ono što
mu Isabelle nije pružala. Iznenadio se koliko djevojaka, Azijatkinja ili ne, može dozvati na svoj
ekran s nekoliko jednosravnih ključnih riječi. A to je itekako funkcioniralo! Prije nego što bi
Isabelle otišla na spavanje, a to je uvijek bilo iznenada, bez najave, njegov se laptop već gotovo
raspadao od otvorenih pornografskih stranica, preuzetih fotografija raznoraznih droljica u
svim mogućim pozama, pop-upova i sumnjivih, virulentnih dial-in programa. Znalo je trajati i
do četvrt sata da očisti svoj hard disk, nakon čega bi u kupaonici na kraju hodnika oprao svoju
sarmicu što mu se objesila među nogama. Nakon rasterećenja slijedila je opuštajuća
potištenost, a onda bi odspavao tih nekoliko preostalih noćnih sati,

˝Pitanje je hoću li još uopće vidjeti svoju kuću iznutra˝, rekao je Aaron. Navukao je
kimono - dlanovi i podlaktice izvirili su poput drška metle - i preklopio rubove.
˝Ne gledaj tako crno.˝
Čuli su lagane korake, netko je u papučama ušao u predsoblje. ˝Dečki?˝ Bila je to Joni.
˝Tata, Aaron, dolazite? Stol je već postavljen.˝
Aaron je čučnuo i dohvatio pojas što mu je pred bosim nogama ležao na podu.
˝Gdje ste?˝ odjeknulo je u kupaonici uz tih zvuk ventilatora. Ušla je u garderobu.
˝Smetam?˝ Na licu joj se nije vidjela ironija, nego zlovolja.
˝Ti nikada ne smetaš, dušo˝, promumljao je pretjerano slatko.
˝Evo nas˝, rekao je Aaron.
Podigla je nos i otišla bez riječi. Zadnji put kad mu je Joni došla smetati bilo je na kraju
onoga mjeseca koji mu je Isabelle dala na razmišljanje; poput iscijeđene krpe sjedio je u svom
uredu nakon još jedne neprospavane noći. Dogodilo se ono što se zaista rijetko događalo:
njegova tajnica najavila je Jonin posjet.

~ 87 ~
 Zašto li je došla? Sjeća se da je izgledala veselo: proljeće se još kolebalo hoće li se pokazati,
ali Joni je već nosila ljetnu haljinicu, Njezina pojava ga je osvježila, dvaput su se poljubili i sjeli
za ugao stola za sastanke. Rekla mu je da izgleda umorno; imam puno posla, odgovorio je.
˝Kad je čovjek zaljubljen, ništa mu nije teško˝, rekla je. ˝Kako to misliš?˝ pitao je. ˝Tata˝, rekla
je. ˝ne želim se ni u što miješati, ali htjela bih te upozoriti.˝
˝Upozoriti? Na što?˝
Sagnula se i iz svoje torbe izvukla presavijenu novinsku stranicu. Rastvorila ju je, izravnala,
i gurnula prema njemu. Fotografiju iz sredine vrlo je dobro znao: on gol na obali kanala. Nikad
ga neće prestati pratiti. ˝Znaš li da je to Aaron snimio?˝ pitao je samo da nešto kaže.
˝To sam skinula s vrata svoga zahoda. Dobro pogledaj.˝
Već je bio vidio. Ali da se povrati od šoka pogledao je s pretjeranom pažnjom rukom
napisane komentare koje su očito njezine sustanarke tijekom godina dodale uz sliku njegova
golog tijela. Iz širom otvorenih usta izlazio mu je flomasterom nacrtan balon s tekstom ˝Hej
cure, je l’ vas Joni sluša?˝ Niže, pod bosim nogama u travi pisalo je velikim štampanim
slovima: ERECTOR MAGNIFICUS. ˝Ta im je dobra˝, promumljao je, ˝ali ovo ne razumijem ˝
Pokazao je crvenu kružnicu oko svog smrznutog uda s tekstom ˝Ovo je za Isabelle Orthel˝.
˝Cijeli kampus zna, tata. Ako u mojoj kući, na mom zahodu pišu takve stvari o mom ocu,
onda možeš pretpostaviti da svi živi znaju što radiš s tom brucošicom.˝
˝Pa što i ako znaju?˝ Ona je četiri godine starija od Isabelle, prošlo mu je kroz glavu.
˝Želim ti sve najbolje, tata, ali...˝
˝Ali što? Zašto si došla, Joni? Držati mi predavanje?˝
˝Ne. Došla sam zbog mame...˝
˝Mama nije ovdje.˝
˝Ne želim da mama u mom zahodu pročita što sve izvodiš.˝ Aaron je svezao pojas oko
pasa, napravio je lijep, ravan čvor i pogledao unutrašnju stranu kimona. ˝Čuo sam da su se
ponegdje u Vluchtestraatu srušili i unutrašnji zidovi˝, rekao je. ˝Planiraju u svim stanovima
provjeriti postoji li opasnost od urušavanja. To će potrajati još neka dva tjedna, tako
barem kažu na informacijama.˝
Sigerius je progutao slinu i pokušao izmisliti nešto što će zvučati ljubazno. Prije nego što
je uspio sročiti prigodan odgovor koji bi značio da je Aaron ovdje dobrodošao koliko god
to trajalo, oglasilo se zvonce mobilnog telefona.

~ 88 ~
 ˝To je moj˝, reče Sigerius. Izvukao je Nokiju iz džepa svojih kaki hlača i pogledao broj na
zaslonu. Namrštio se. ˝Sigerius˝, reče i pogledom zaokruži po garderobi. ˝Bok, Thom. Ne,
ne smetaš. (...) Užas, ne možeš očima vjerovati. Ali Enschede će se oporaviti. (...) Je, hvala na
pitanju, s nama je sve u najboljem redu. A kako si ti? Da. (...) Slušam˝
Aaron nije slušao. Razgledavao je usku garderobu. Na objema stranama pružale su se
aluminijske šipke duge nekoliko metara na kojima je visjela odjeća, lijevo po boji sortirana
odijela i sakoi, desno dvostruko duža kolekcija Tinekinih haljina i tunika. Bio je na to naviknut,
sa Sigeriusom je bilo gotovo nemoguće razgovarati više od deset minuta u komadu. No
morat će se naviknuti na svakodnevnog Sigeriusa, kako ga je nazvao, još se nikada nisu tako
intenzivno viđali. Uočio je da je Sigerius većinu vremena sam, upadljivo često povlačio se u
dnevnu sobu dok su ostali sjedili na terasi. Za vrijeme jela bio je mrzovoljan. Možda je
eksplozija uzrokovala dodatan stres na Tubantiji, možda je primijetio napetost između njega i
Joni, premda bi teško pomislio da ga nešto tako banalno može uzbuditi. Da ne stoji tamo bez
veze, pomirisao je rukave kimona, bijeli pamuk je mirisao svježe, starinski svježe, kao da je
dolazio ravno iz povijesnih šezdesetih godina. Ruska, a možda čak i Geesink hvatali su taj
kimono, na treninzima su znali povući okovratnik preko Sigeriusove glave.
˝... to zvuči jako zanimljivo˝, čuo je Sigeriusa kako odgovara. Stajao je napola okrenut i
slobodnom rukom pritiskao vrhove sprinterica u zidnom ormaru. ˝Kako ste brzi, čovječe. (...)
Da. (...) Da, shvaćam. (...) Naravno da ću razmisliti.˝ Sigerius se naglo okrenu prema njemu,
taman, prodoran pogled probio se u prorez Aaronovih očiju. Umiljato se nasmijao, ali Sigerius
to nije primijetio. Aaron je padao s nogu. Sada je već prošlo tjedan dana otkako spavaju na
farmi, a nijednu noć nije se uspio naspavati. Uzak krevet u kojem su on i Joni bili osuđeni jedno
na drugo škripao je kao da se polako steže, svake noći ležao je do pet ujutro pokušavajući
spriječiti tu glasnu škripu i lupkanje, kad bi progutao slinu zaškripalo bi, pred zoru bi i sam
postao škripav komad drva.
Isprva mu se dopala ideja da provede nekoliko tjedana kod tazbine, zanimala ga je
svakodnevnica na Langekampwegu, no sada je shvatio kako je to nezgodno. Njegov odnos s
Joni umarao ga je još više od nesanice; upravo sada kad su spavali kod njenih roditelja, mogli
bi jedno drugom piti krv na slamku, nikada prije nisu se tako Jako posvađali zbog svega i ni
zbog čega. Kao da je još uvijek bila ljuta zbog njegova ponašanja na svadbi. S druge strane, on
je bjesnio zbog njezina spekuliranja oko Boudewijna Stola i njegove fantastične ponude za
završnu studentsku praksu.
Od prije nekoliko dana tome se pridružio i onaj Ennio. Kao i stotine drugih građana
Enschedea, jadnik je ležao složen u bolnici, s ogrebotinama i nateklinama, nimalo
bezazlenim; shvaćao je da je ta eksplozija odjednom došla ˝vrlo blizu˝ Joni, ali ono što mu je
smetalo - zapravo svašta mu je smetalo, još najmanje to neprestano cendranje i šmrcanje -
bilo je to što ga je ignorirala: kad bi ušao u sobu ili izišao na terasu popušiti cigaretu, sjedila bi

~ 89 ~
tamo najčešće sa svojom majkom, s crvenim podočnjacima, šmrcajući, usred ozbiljnog
razgovora koji bi on naglo prekinuo. Ako bi je pitao je li sve u redu, odgovorila bi kratko ˝da,
sve okej˝ On očito nije bio taj na čijem bi ramenu plakala kada je riječ o drugim muškarcima.
Jučer mu je gotovo bilo drago kad mu je Sigerius rekao da je Ennio stanovao u Kievitstraatu jer
ga je žena izbacila iz kuće, vjerojatno zbog švrljanja sa studenticom koja mu je pomagala na
poslu.
˝Kada se moram odlučiti?˝ rekao je Sigerius. ˝Dobro (...) Strogo povjerljivo. Razumijem.
Nazvat ću te za dva tjedna. Dogovoreno. Čujemo se. Bok, Thom.˝ Sigerius je držao telefon
u visini očiju, još je trenutak gledao u zaslon i polagano ga spustio. Pogledao je Aarona i rekao:
˝Vidi, vidi.˝
˝Stoji mi kao saliven˝, odgovori Aaron.
˝Dva tjedna˝, reče Sigerius.
˝Dva tjedna?˝
˝Ako u međuvremenu ne padne.˝ Sigerius ga je zamišljeno pogledao. ˝Aarone, možeš li
čuvati tajnu? Da, znam da možeš. Ionako si već polovicu čuo.˝
Ne pričekavši odgovor, Sigerius mu je otkrio (dubokim, smirenim glasom koji je zvučao
vrlo ozbiljno) da ga je upravo bio nazvao Thom de Graaf; očekivalo se da će Kruidenier, sadašnji
ministar obrazovanja, u roku mjesec dana biti otpušten ili dati ostavku, što, zapravo, nije bila
neka novost: u Haagu se već tjednima pričalo samo o tome. ˝Pitao me može li računati na
mene.˝ Inače je njegov tast govorio polako, gotovo iza svake riječi stavljao je točku, no sad su
mu rečenice tekle poput rijeke, nosnice su mu se slavodobitno širile. ˝Već sljedećeg tjedna
mogao bih biti ministar. Ali možda i tek za pola godine.˝
Sigerius ga je pogledao, očekujući reakciju. Aaron je pokušao smisliti nešto prigodno, ali
ništa mu nije padalo na pamet.
Novost ga je zatekla, vjerojatno više nego što je zatekla Sigeriusa, djelovala je fizički, kao
da ga je netko opalio nogom u stražnjicu. Sigerius kao ministar; negdje u njegovu premorenom
tijelu briznula je mlaznica s adrenalinom. Morao je nešto reći o Kruidenieru i njegovu sukobu
s vladom, znao je dovoljno o tome, ministar je prešutio neke obavijesti o navodnoj pronevjeri
u stručnoj naobrazbi. No usta su mu bila presuha da bi išta izgovorio. Zurio je u police s
cipelama iza Sigeriusova lica, te tamne mrlje na kojoj su se već zacijelo počeli pojavljivati
znakovi čuđenja ili čak neshvaćanja. Usredotočio je pogled na par iznošenih, zagasito crnih
salonki.
˝Naravno, ako pristanem˝, čuo je Sigeriusov glas. ˝Stranci je Kruidenier u svakom slučaju
dozlogrdio. Možda če sam odstupiti. U frakciji se toplo nadaju.˝
Aaronu je bilo vruće, čeljusti su mu se stisnule. Salonke su se napatile pod Tinekinim
kilama, bile su upropaštene. Sigerius je kratko šmrknuo. S početka hodnika začuo se glasan,
oslobađajući poziv. Tineke je zvala: ˝Dečki! Mi smo za stolom!˝
˝Evo, dolazimo˝, viknuo je Sigerius. Stavio je ruku na Aaronovo pamučno rame i provukao
se uz njega. S vrata mu je dobacio: ˝Reći ću im da se presvlačiš. Još neko vrijeme nemoj ništa
govoriti.˝
Konačno sam, Aaron je zbacio kimono sa svog znojnog tijela. Izišao je iz bijelih, pamučnih
hlača i navukao svoje nove, krute traperice. Otišao je u spavaću sobu. Između dva

~ 90 ~
noćna ormarića boje bakra na kojima su ležale uredno složene knjige, nalazio se visok bračni
krevet sa starinskim plahtama i pokrivačima. Nigdje nepospremljene odjeće. Navukao je polo
majicu koju mu je Sigerius posudio i stao pred zrcalo na vratima ormara. Zagledao se u svoje
vruće lice. Na vrhu tjemena još se mogla vidjeti mala krasta, podsjetnik na njegov pad sa
zahodske školjke.
U dnevnom boravku - teške zavjese od plavog velura priječile su ulazak večernjem suncu,
Jonin Financijski žurnal ležao je raskupusan na kauču - začuo je zvukove noževa i vilica. Poput
pratnje basa zujao je Sigeriusov glas. ˝...dakle znam ga dosta dobro, jednom sam mu dao da
nešto napravi za Socijalno-ekonomsko viječe, prije nekih... šest godina? Još je bio savjetnik kod
McKinseyja. Došao je održati prezentaciju i moram reći...˝
Aaron je stao nasred sobe, puno prije nego što bi ga mogli vidjeti s verande, i uhvatio se
za rub velikog naslonjača. Jesu li to razgovarali o Boudewijnu Stolu?
Zavladala je tišina, Sigerius nije završio rečenicu, možda su čuli kako dolazi. Uzdahnuo je,
obišao dva ogromna fikusa koji su čuvali Tinekinu otvorenu kuhinju i ušao na verandu. ˝Dobar
tek˝, rekao je. Tineke mu se nasmiješila, Sigerius je zagrabio salatu i stavio je na tanjur, Janis i
Joni jele su ne dižuči pogleda. Sjeo je pokraj Joni, točno nasuprot njenom ocu. Progutala
je zalogaj i rekla: ˝Možeš triput pogađati.˝
˝Predajem se˝, rekao je kruto. Pomična vrata bila su otvorena, hrpice mladih latica s
jablanovih cvjetova neodlučno su se valjale na pragu, čuo je šum staroga kestena na snažnom
svibanjskom vjetru.
˝Dok si se tuširao, nazvao je Boudewijn, pitao me je želim li na praksu kod njega u
Amsterdam.˝ Rekla je to ravnodušno, ali glas joj je neznatno zadrhtao. Opet mu je postalo
vruće, ovoga puta zbog nezaustavljive navale ljubomore. ˝U Amsterdam?˝ promuklo je
protisnuo. ˝Mislio sam da pod svaku cijenu želiš na praksu u inozemstvo. Zašto bi sjedila u
nekakvom uredu u Amsterdamu? To mi se čini u najmanju ruku... šteta.˝
Nasmiješila se roditeljima na drugoj strani stola s bijelim servisom. ˝Aaron i Boudewijn
Stol si nisu baš sjeli˝, rekla je.
˝Sasvim smo si dobro sjeli˝, rekao je.
˝Nisu?˝ pitao je Sigerigs s punim ustima ignorirajući njegovo poticanje, ˝upravo sam bio
rekao kako donekle znam Boudewijna...˝ otpio je gutljaj vina, progurao i nastavio: ˝Simpatičan
momak, vrlo dobro radi svoj posao. Vjerujem, Joni, da ćeš kod njega mnogo naučiti.˝
˝I ja to vjerujem˝, slabašno je pripomenuo Aaron. ˝Svakako. Ali mislim da Joni ne bi zbog
toga trebala žrtvovati iskustvo koje bi stekla u inozemstvu.˝ Nezgodno u prijateljstvu sa
Sigeriusom bilo je to što je on bio prijatelj s kojim si htio ostati prijatelj, no katkad se njegov
unutrašnji glas znao zapitati jesu li takvi prijatelji doista pravi prijatelji.
Sigerius je zamišljeno kimnuo, ali se trznuo na glasan metalan zvuk uz koji je Joni odložila
vilicu. Okrenula se prema Aaronu, malo se odmaknula i podrugljivo ga pogledala. ˝Ma čuj
njega˝, rekla je, ˝ovo je zanimljivo. Kad sam ti rekla da hoću na nekoliko mjeseci u Ameriku,
gotovo si se rasplakao. Samo što mi se nisi objesio oko nogu. A sad ovo.˝
Zavladala je neugodna tišina. Vidio je kako ga je Janis, koja ga nikad nije pretjerano voljela,
zlobno pogledala. Da ne bi sjedio kao idiot, uzeo je porculansku zdjelu s kroketima od krumpira
i drhtavom rukom stavio nekoliko komada na tanjur.

~ 91 ~
 ˝A o Stolu znam i jednu zgodnu priču˝, prekinuo je Sigerius neugodnu šutnju. Kao da ga
je odobrovoljio poziv iz Haaga, makar je to još držao za sebe. ˝Nakon onog sastanka u
Socijalno-ekonomskom vijeću odvezao me autom do kolodvora u
Utrechtu, a to je bome bila vrlo upečatljiva vožnja. Još i danas se stresem.˝
˝Kakav auto je imao?˝ upita Joni.
˝Nekakav sportski. BMW, mislim.˝
˝A što je to bilo tako upečatljivo?˝ upita Janis.
Sigerius je položio svoje dlakave, široke podlaktice na stolnjak i stao živahno pripovijedati
kako su on i Stol tek izišli iz
Haaga i krenuli po autocesti A12 kad ih je krajnje opasno pretekao neki mali Golf u kojem
je sjedio naoko običan par. On se na suvozačkom mjestu sledio od straha, a Stol se
potpuno obeznanio: naglo je nagazio kočnicu i ljutito pritisnuo trubu. Ovo posljednje nije
izazvalo pozitivnu reakciju, Golf je usporio sve dok se nije našao pokraj Stolovog BMW-a.
Vidjeli su kako se staklo na desnim vratima spušta, umjetna plavuša nagnula se kroz prozor,
otprilike do struka, i bacila papirnatu vrećicu s pomfritom u Stolovo prednje staklo. ˝Da ne
povjeruješ˝, rekao je Sigerius. ˝Petnaest minuta smo na zaustavnoj traci brisali majonezu,
kečap i luk s automobila. Što se sve ne događa u gradskom pojasu.˝
Janis se nasmijala. ˝Bo mi stvarno djeluje kao netko tko bi jurio za tim autom sat
vremena˝, rekla je Joni. ˝Bo?˝ upita Tineke. ˝Boudewijn˝, objasnila je, ˝ja ga mogu zvati Bo.˝
Aaron pomisli da će poludjeti. Već drugi put u tjedan dana ispriječio mu se taj jebeni Stol,
a osim što mu ga je bila puna kapa, pretpostavljao je što mu se sprema: Joni bez sumnje jedva
čeka da roditeljima u tančine ispriča kako se ponio na toj Vaessenovoj večeri. Ništa joj ne bi
bilo draže. Mislila je da se potpuno osramotio, da se ponio kao prostak, da se pokazao
u najgorem mogućem svjetlu, a iako nije dijelio njezino mišljenje, ne bi mu bilo jednostavno
proturječiti joj za ovim stolom. Kad je Sigerius rekao da bi se ˝protiv takvih tipova˝, što se
njega tiče, trebalo poduzeti najoštrije mjere, pala mu je na pamet jedna druga priča, slična
situacija u kojoj se jednom našao njegov brat, i ni ne znajući kako, već je preuzeo riječ. Dosta
s tim Boom. Gotovo. Ni riječi više.
˝Znam i ja jednu˝, rekao je i pričekao da ga sve četvero pogleda. ˝Kad sam još studirao
nizozemski, neko sam vrijeme vikendom vozio taksi u Venlou...˝
˝Nisam pojma imala da si bio taksist˝, reče Joni.
˝Kratko˝, lagao je čvršćim glasom nego maloprije. ˝Godinu dana.˝
Zapravo je mislio na Sebastiaana, svoga dvije godine starijeg brata, koji je godinama
subotom vozio autobus na lokalnoj liniji u Venlou. Ali pričao je kako se on sam jedne subote
popodne odvezao iz grada i kako ga je na cesti s dvije trake prema Tegelenu, selu na rijeci
Meuse južno od Venloa, malo prije skretanja za bolnicu, umalo udario neki auto. Crveni Ford
Escort s crnim spojlerom uz škripu kočnica prešao je tik pred semaforom u drugu traku;
projurio je ukoso točno ispred njegova taksija i zaletio se na bolnički prilaz. ˝Promašio me je
za milimetar, inače bi mi se zaletio u haubu˝, rekao je, ˝pa sam potrubio i zamahnuo šakom.˝
Na tom je mjestu priča počela sličiti Sigeriusovoj, primijetio je da ga on pozorno sluša, a i
Joni, također. Tineke je zamolila Janis da joj doda zdjelu s karfiolom. ˝Dok sam stajao
pred crvenim svjetlom na semaforu˝, nastavio je, ˝vidio sam kako Escort, umjesto da ode na

~ 92 ~
bolničko parkiralište, skreće za sto osamdeset stupnjeva i zaustavlja se u travi uz cestu. Vrata
su se otvorila i iz auta je izišao čovjek od nekih trideset godina. Bacio je čik na cestu i krenuo
prema meni. Odmah sam vidio da je riječ o opasnom tipu. Morao je preći dvadesetak metara
i cijelo je vrijeme hodao uspravno, podignute glave. Gledao me je preko svojih jagodica, s
jezikom između zuba i donje usne. Širok jezik, prava bijela, isprana krpa. Masna, crna kosa,
jakna od skaja, sjajnocrvena trenirka, Kappa, kakvu je imao Milan u doba Gullita i Van
Bastena.˝
˝I Rijkaarda˝, rekla je Janis.
˝I Rijkaarda˝, reče on. Priču je znao napamet, čuo ju je barem triput od Sebastiaana,
hajde, ispričaj još jednom, a sâm ju je ispričao još češće, mogao ju je sanjati. ˝Taj je frajer˝,
nastavio je, odjednom mnogo sigurniji nego što se dotad osjećao, ˝hodao u klompama od crne
kože i bijelim čarapama. Tako se oblače uličari iz Venloa, bilo mi je jasno s kim imam posla.
Kad je netko pravi krimos, to se odmah vidi˝ Rekao je da je prozor na strani suvozača bio
potpuno spušten, vrijeme je bilo prekrasno. Učinilo mu se pametnim da ga zatvori: oluja na
vidiku. ˝Pritisnuo sam dugme, ali prozor se dizao polako. Tek što će se zatvoriti, frajer progura
prste preko ruba i ispljune zeleni hračak u staklo. Cijelom se težinom naslonio na prozor.
Gledali smo se u oči, a ja nisam prestajalo stiskati dugme. Zaurlao je: ˝I šta ćeš sad! Šta ćeš
sad!˝ Na sekundu su mu prsti bili stisnuti, no onda je jednim naglim pokretom spustio prozor.˝
Aaron je s dvije ruke pokazao kako je to napravio, s opakim izrazom lica. ˝Klik, čulo se u
mehanizmu. Frajer je gornji dio cijela uvukao kroz prozor i uhvatio me za kravatu.˝
˝Kakav grubijan˝, teče Tineke. Još je stavljala hranu na tanjur, nije izgledala previše
zainteresirano. Sigerius je napeto slušao, to je bilo važnije. ˝Grubijan?˝ nacerio se. ˝Pa još se
ništa nije dogodilo?˝
˝Tata, ne pravi se važan˝, rekla je Janis, ˝i ti bi se usrao u gaće.˝
˝Da, u njegove gaće˝, odgovori njen otac. Aaron pogleda Sigeriusa, zadovoljan u duši,
ovaj tjedan ga još takvog nije vidio, sad je bio opušten, nestalo je te razdražljive
neraspoloženosti. Pokazao je svoju borbenu narav, odmah u napad, kratkim postupkom,
potpuno netipično za njegovu dob i njegov položaj. Janis je s negodovanjem zatresla svojom
kratko ošišanom glavom.
˝No, taj frajer mi je zavrnuo kravatu i zamahnuo slobodnom rukom˝, nastavio je.
˝Pomislio sam da će me svom snagom nabiti u facu. Već sam se vidio kako teturam prema
bolnici. Ali nije me udario. Zaurlao je nešto uvredljivo i odgurnuo me šakom kojom me je držao
za kravatu. Izvukao se kroz prozor, odšetao do svog auta i odvezao na bolničko parkiralište.˝
Iznenadilo ga je kako se slobodno izražava, osjećao se upravo nevjerojatno bolje nego prije
deset minuta.
˝Što je to zaurlao?˝ Sigerius je držao porculansku posudu za umak u zraku, pet
centimetara iznad damastnog stolnjaka, poput kakve uklete galije. Napeto je gledao Aarona,
jezikom je kružio po unutrašnjoj strani svog obraza sa sjedim tragovima brade. ˝Nije važno˝,
reče Joni. ˝Ne vjerujem da me zanima.˝
Aaron je nakratko pogleda, lice joj je prekrio oblak nezadovoljstva. Možda su ostali
pomislili da je njezino nezadovoljno mrštenje bilo upućeno ocu. Ali ne. Sramila se njega,
sramila se svoga momka, brinula se što će pak ovoga puta izvesti. Teoretski je jedan ovakav
tjedan bio idealan da se pred roditeljima pokažu kao skladan i zanimljiv par. Inače je bila dobra

~ 93 ~
u tome, znala je kako tati i mami prikazati stvari u ružičastom svjetlu, kako se praviti da ništa
od njih ne skrivaju. Inače je čak uživala u prikrivanju istine, to joj je bilo zabavno, praviti teatar,
lagati sa stilom. Ali ne sada. Sada se ukopala u majčino krilo, proučavala ga je očima roditelja,
vidjela je ljubomornu budalu koja se noću šulja po kući njezina djetinjstva.
˝Ajde reci˝, reče Sigerius.
Na neki čudan, pretjerano samosvjestan način, Aaron je osjećao da je prešao na pozitivnu
stranu premorenosti: temazepami od prošle noći nisu mu više bili u krvi, osjećao se
lucidno. ˝Prvo je pljunuo, opet onakav zeleni hračak. ovaj puta u moje uho. Zaderao se
'GOVNO ĆELAVO!’ Na sav glas. Biciklisti pred semaforom su se okrenuli. I onda opet brzo
pogledali ravno pred sebe.˝
˝Eto, rekla sam˝, reče Joni, Sigerius je otpuhnuo i zatresao glavom.
˝I dok sam tako zatečen sjedio, u međuvremenu su već tri automobila iza mene
nestrpljivo trubila, osjetio sam kako mi navire gnjev. Pobjesnio sam. Ne zbog toga što mi je
dobacio to s ćelavim ili zbog zelenog hračka na glavi; no dobro, malo i zbog toga. Ali u prvom
redu zbog prozora. Ta seljačina mi je uništila prozor.˝ Nedostatak sna napravio je od njega
Sebastiaana. ˝Već sam se vidio kod De Zwarta, moga ne baš blagonaklonog šefa. Ode mi
bonus, takav je čovjek. ˝Bever, to ćeš morati sam platiti.˝ De Zwarta nije zanimalo kako se
osjećaš. De Zwart je odbijao od plaće. U vražju mater, pomislih. Parkirao sam svoj taksi pokraj
tog Escorta i ušao u bolnicu.˝
Na Sigeriusovom licu pojavio se urotnički osmijeh, posuda za umak konačno je sigurno
sletjela na stolnjak, slobodnom se rukom počeo češkati po svom izobličenom uhu. ˝Znači
pošao si za frajerom˝, rekao je. ˝Odlično, tako treba.˝
Večernje sunce na zalasku zagrijalo je staklenik u kojem su sjedili, obasjalo im lica
rumenim sjajem, zablistalo je narančastocrveno na zdjelama i priboru za jelo i Aaron je
objasnio, ujedno i samom sebi, da je u toj bolnici desno bila niska, izdužena recepcija, a lijevo
restoran sa samoposluživanjem pun ljudi. ˝Nigdje ga nisam vidio. Nije bio kod recepcije,
možda je ušao u širok hodnik. Upravo kad sam na recepciji htio pitati kamo su uputili
gospodina u crvenim sportskim hlačama, ugledao sam toga gada.˝
˝Zar bi tako pitao: u crvenim sportskim hlačama?˝ reče Sigerius.
˝Naravno da ne bi˝, reče Joni.
Aaron je odmahnuo rukom, ne pogledavši je. ˝Stajao je u klompama okrenut leđima
nabildanim stereoidima među drugim gladnim gostima, povlačeći svoj poslužavnik uz
vitrine samoposluživanja. Približio sam mu se. Na poslužavniku je imao dvije politrenke
mutnog Heinekena. S premalog tanjura virila su tri peciva s hrenovkama. No ja sam osjetio
samo miris znoja i mokraće. Kucnuo sam ga po ramenu i on se osvrnuo, bio je nešto niži od
mene i pogledao me kao da me još nikada nije vidio. Rekao sam mu: ˝Upravo ste mi uništili
prozor na autu. Kako ćemo to riješiti?˝ Čak su i prištići na njegovu čelu začuđeno pogledali.
˝Ja?˝ rekao je, ˝kako to misliš?˝ ˝Maloprije, tamo vani.˝ rekao sam, ˝Vi imate onaj crveni Ford
Escort.˝ ˝Nešto si pobrkao˝, rekao je, ˝prvi put te vidim, uprava sam bio u posjeti svojoj
bolesnoj mamici.˝˝
˝Zar je rekao ‘bolesnoj mamici’?˝ Sigerius je širom otvorio usta, a smeđe su mu se oči
stisnute u uske proreze - bezglasno se smijao.

~ 94 ~
 ˝Nije te bilo strah?˝ upita Janis. ˝Mogao si jednostavno otići na posao i nazvati
osiguranje.˝ Tako je nešto svojedobno i Aaron rekao svom bratu. Bio je fasciniran, ali i
uznemiren. Zapravo se bio prestrašio umjesto pripovjedača.
˝Mogao je i plakati u taksiju˝, rekao joj je Sigerius. ˝Mogao je i vikati 'upomoć!'. Ali neki
ljudi poduzmu određene korake kad je potrebno.˝ Iza njegova tamna, zarasla lica, lica koje ne
pristaje jednom rectoru magnificusu jer ne sadrži ništa dostojanstveno, lica koje ne pristaje
dobitniku Fieldsove medalje jer se s njega ne čita genijalnost ludog znanstvenika, iza lica koje
nikako nije moglo biti lice ministra obrazovanja odigravala se prava metamorfoza - Sigerius se
pretvarao u osobu kojoj je ta putena, seljačka glava u davnoj prošlosti i bila namijenjena. U
čovjeka koji je sâm bio u stanju reagirati naglo i naprasito, koji mu je jednom ispričao što je
napravio u kantini nekog američkog bazena gdje je iza staklenoga zida čekao da se Janis i Joni
vrate sa sata plivanja. Htio je popiti kavu te je triput pristojno pokušao pridobiti pozornost
mladića za barom, no ovaj je na drugom kraju šanka neprestano brbljao s dvije majke malih
plivačica. Sigerius je bio otac malih plivačica koji u ovakvim slučajevima nije pokušavao i četvrti
put, nego je ispružio ruku preko šanka, dohvatio žutu krpu za suđe, dobro je namočio u
sudoperu i tu hladnu masu u elegantnoj paraboli bacio točno na uho pjetlića iza bara: kavu,
molim.
˝Da, bilo me je malo strah˝, odgovorio je Aaron. ˝No ipak sam tom uličaru, jer očito se
radilo o uličaru, rekao: ˝Ništa ja nisam pobrkao, maloprije ste bili vani kod mog taksija. I
potrgali ste mi prozor'˝ Frajer je pogledao oko sebe i rekao: 'Idem klopat'. A ti odjebi. 'Oću
klopat' u miru’, te pomaknuo naprijed svoj poslužavnik. Govorio je najgorim prostačkim
šatrovačkim iz Venloa. Jezikom stvorenim za uličare.˝
˝Točno˝, rekla je Joni suho. ˝Uličarski za uličare.˝
Aaron je došao do herojskog dijela priče. Ne samo da je svoju odvažnost ukrao od brata,
nego ju je još i preuveličao. ˝Nagnuo sam glavu prema tom znojnom vratu˝, rekao je, ˝i šapnuo
mu na uho: ‘Bome ćeš platiti.’ Bilo je vrijeme da mu počnem govoriti ti. Frajer se munjevito
okrenuo. 'Je l‘ znaš s kim pričaš, pederčino', zaurlao je. Iz petnih žila. U sekundi je zavladala
tišina. 'Ja sam Manus Pitte', rekao je istim volumenom. Da, to mi je bilo poznato. Pitte,
zloglasna familija iz Venloa, i to ne samo zato što im je smrdjelo iz kuhinje. Potpuno
neobuzdan klan divljaka od kojih je pola čamilo na kruhu i vodi: tučnjave, droga, prostitucija.˝
˝Točno znamo na što misliš˝, reče Sigerius.
˝Govori u svoje ime˝, na to će Joni.
˝I Joni zna o kome govoriš.˝
Stolac ispod Tineke je zaškripao, Aaron ju je pogledao. Naslonila se i pogledala ga hladno
i suzdržano.
˝Prije nego što sam išta uspio odgovoriti, taj Pitte je odgurnuo poslužavnik, jedna
politrenka je pala na pod, tras, rasprsnula se u komadiće.˝
˝Odakle pivo u bolnici?˝ upita Joni.
˝Pošalji pismo odjelu za žalbe. Pitte se nagnuo nekih šezdeset stupnjeva, ne naprijed,
nego na stranu, u struku, unatoč svom tom junk foodu, svim tim hrenovkama i umaku od
kikirikija, taj je frajer bio brdo žila i mišića, i dok je tako stajao, poput gimnastičara - to nije
trajalo ni sekundu, ali taj položaj neću nikada zaboraviti - uhvatio me je jednom šakom za
nogavicu, nešto iznad koljena, a drugom za rukav mog vozačkog sakoa. Gunđajući, stao me
~ 95 ~
gurati prema izlazu. 'Anva', urlao je, 'anva! Šora!' Ponavljao je u grobnoj tišini ulazne dvorane.
'Anva! Šora!'˝
˝Van. Tučnjava.˝ Joni, tumač, dvadeset i pet godina, neudana. ,
˝Maloprije si rekao da odmah vidiš tko je krimos˝, reče Sigerius. Ja također, gdje god bio,
u Roterdamu ili u Šangaju. Već odavno. Afrikanci, Rusi, Azijati, potpuno svejedno - odmah
znam. Ali po čemu? Da takav tip stoji gol golcat, odmah bih znao. A ti?
˝Ne vjerujem da sam ikada vidio golog krimosa.˝
Sigerius se nacerio. ˝Ja jesam˝, rekao je. ˝I to ne jednom, nego sam ga gledao svaki dan,
skoro cijelu godinu.˝
˝Siem˝, rekla je Tineke. Rijetko ga je oslovljavala imenom. Sigerius je desnim dlanom
nestrpljivo mlatio po zraku kao po nečijim leđima. ˝Ne miješaj se˝, rekao je.
Joni je ustala i udaljila se od stola. ˝Mislim da moram na WC. Ovo ne želim slušati.˝
Poslije, kad je o tome razmišljao, znajući kako se sve to grozno završilo, pomislio je kako
je upravo taj trenutak označio prekretnicu. Sjećao se da Sigerius nije ništa odgovorio, potpuno
je ignorirao svoju stariju kćer. Dohvatio je svoju salvetu, skinuo bakreni kolut i lupio njime o
stol, između sebe i Aarona. Oko usta mu se lice strogo naboralo, iz tamnih očiju izbijao
je fanatični pogled. ˝Zamisli tog Pittea potpuno golog˝, rekao je. ˝Bi li znao?˝
Rekao je kako misli da bi znao, valjda je to nešto urođeno. ˝Da. Vidi se po tome kako
gledaju. Istovremeno glupo i agresivno. Ne... Pametno i glupo. Je li to moguće?˝
˝To je stvar odgoja˝, rekao je Sigerius. ˝Je l' da, Aarone? Toliko smo ipak napredovali sto
godina nakon Lambrosa. Stvar je u odnosima. Nature i nurture. Rođenog krimosa može
se usmjeravati.
Joni se vratila, iznenađujuće brzo, teško da je uopće bila na WC-u, prije bi se moglo reći
da je stajala iza jednoga od fikusa i slušala razgovor. ˝Ti u svakom slučaju ne možeš˝, rekla je
dok je prolazila iza Aaronovih leđa da bi opet sjela za stol.
Molim? Je li dobro čuo? To je djelovalo kao izravna uvreda, premda nije shvaćao na što je
ciljana i kojim povodom. Čemu takvo predbacivanje i zašto upravo sada? Je li mu nešto
promaklo? A još ga je više iznenadila Sigenusova reakcija, odnosno odsutnost bilo kakve
reakcije. Na napetom mu se licu pojavila bora, jedva primjetljiv, kratak znak nesigurnosti.
Odložio je pribor za jelo od teškog srebra, dlakavom nadlanicom obrisao je usta.
˝Aaron, ispričaj Joni što je detaljnije moguće što se dogodilo. Nemoj ništa preskočiti.
Želim da nam ispričaš kako si tom gadu pokazao svog boga.˝

Ne, naravno da Aaron Bever nije pokazao svog boga Manusu Pitteu, on nikada nije ni vidio
tog Manusa Pittea, nikad mu nije bio ni blizu; umalo je bio zaboravio to ime. A i da je
Pitte stvarno bio parkirao svoj Escort kako bi dao Aaronu Beveru po zubima. Aaron Bever ne
bi ni sekunde čekao u autu: pojurio bi glavom bez obzira uz škripu guma, prije nego taj uličar,
taj razbijač i nasilnik uspije doći blizu njegova taksija. Da se izišao van potući, ne bi imao
nikakvih izgleda, apsolutno nikakvih, baš kao što i njegov brat nije imao izgleda. Da je Pitte
uspio

~ 96 ~
 Bastiaana izgurati kroz ta izlazna vrata, za tili bi mu čas izbio sve zube i iscijedio ga kao
tubu majoneze. U svojoj kamp-prikolici napunio bi ga konjskim dlakama i starim novinama i
postavio ga negdje uza zid između seta za karaoke i prepariranog djedovog vučjaka.
˝Do toga nasreću nije došlo˝, rekao je. ˝Odgurao me gotovo do ulaznih vrata, upravo sam
se htio uhvatiti za dovratnik, a onda me naglo pustio. Obojica smo pali na pod. Pitte se
očito nečega prestrašio. A kad sam vidio čega se prestrašio, i ja sam se zaprepastio. Ali Pitte se
prestrašio više od mene, upravo se prestravio. Kroz vrata na okretanje ušao je čovjek,
vjerojatno je išao u polikliniku, ili je došao po injekciju, ili po pilulu za eutanaziju. Izgledao je
stravično. Pitte i ja smo ga ugledali u isti čas dok smo se hrvali pred vratima. Zajedno smo
ugledali čudovište. Čovjeka-slona. Nije bila riječ o opeklinama, bilo je to nešto drugo,
nepoznata konfiguracija, tamna strana mjeseca, iz te mesnate mase u nas je buljilo jedno malo
oko, drugo je bilo prekriveno oteklinama, orgija divljeg mesa, masa kvrga i bradavica...˝
Joni je ispljunula komad bifteka na tanjur. Kao sova gvalju. ˝Aarone, molim te.˝
˝I ja te molim˝, reče Sigerius ˝molim te da nastaviš.˝
Aaron je popio gutljaj vina. ˝No dobro, naš frajer se nekako pridignuo i počeo hodati
natraške u bolnicu. Začudilo me je da je još i pokupio svoj poslužavnik s tim neplaćenim
pecivima s hrenovkama, a onda je otišao u hodnik osvrnuvši se nekoliko puta.˝
˝A ti?˝
˝Za njim, naravno,˝
Val zadovoljstva preplavio je Sigeriusa dok je Aaron opisivao kako je slijedio Pittea, uz
stepenice, niz stepenice, u lift, iz lifta. S mobitelom na uhu (to je izmislio na brzinu, nitko za
stolom se nije dosjetio da tada još nisu postojali mobilni telefoni, njegov brat je zamolio
osoblje da zovu policiju) slijedio je frajera, kao u pravoj hajci. ˝Ispred lifta Pitte je ostavio
poslužavnik.˝ Kad je Aaron ispričao da je uzeo pecivo s hrenovkom s poslužavnika, Sigeriusovo
lice je poljubičastilo, zabacio je glavu.
˝I? Pojeo si mu pecivo?˝ - zadnja je riječ prešla u grohotan smijeh što je poput magme
nadolazio duboko iz Sigeriusova grla. Ali žene za stolom se nisu smijale. Joni je zapanjeno
prelazila pogledom s Aarona na svog oca koji je sad već plakao od smijeha, Janis je ohlađeni
komad kroketa od krumpira vilicom provlačila kroz umak na tanjuru.
˝Isuse Bože˝, promumljala je Tineke. Ustala je i s praznom wedgwood zdjelom otišla u
kuhinju. Čuli su kako tamo živčano trese košaricu friteze. Sigerius je odmaknuo stolac, i dalje
se grohotom smijao, s obje se ruke držao za trbuh koji se u njegovoj polo majici nadimao poput
jedra na vjetru.
˝Tata˝, rekla je Joni. ˝Daj se smiri.˝ Na vratu su joj se pojavile crvene mrlje koje su se širile
sve do prekrasnog dekoltea njezine bluze. No Sigerius kao da je nije čuo, i dalje se smijao,
a Aaron je osjećao kako mu se onaj pobjedonosni osjećaj sve više smanjuje. Ovdje se događalo
nešto o čemu nije imao pojma i s čime nije imao nikakve veze. Tineke se pojavila na verandi
s vrućom zdjelom kroketa od krumpira i pogledala svog muža. Njezino porumenjelo lice
uokvireno pepeljastoplavim uvojcima izgledalo je potpuno bezizražajno, kao što lica debelih
ljudi često izgube svoju osobnost. Možda je snažan udarac kojim je spustila zdjelu na stol
upravo zato bio toliko iznenađujući. ˝Siem - sada je bilo dosta.˝
Tišina.

~ 97 ~
 Sigerius ju je pogledao, bez riječi, čak tužno, tako se činilo, lice mu se u trenutku
promijenilo u prazno skladište.
˝Reci im istinu, k vragu, umjesto da se ovako blesavo cerekaš.˝
˝Kakvu istinu?˝
˝Čovječe, prestani se prenemagati. Reci im, kad si tako pametan.˝
˝Polako˝, smirivala ih je Janis.
Majka je nije čula. ˝Ako si muško, Sieme Sigeriuse, reci im tko je nazvao u subotu. Koji
krimos.˝
˝Tin, poštedi me. Poštedi nas. Kakve veze, za Boga miloga, ima subota s ovim.˝
˝Ima veze. Itekakve. I to vrlo dobro znaš. Reci im ili ću im ja reći.˝
Sigerius nije ni trepnuo. Doduše, na njegovoj rektorskoj lubanji, ispod kratko podšišane,
već malo prosjede kose, uzdrhtao je jedan mišić. Jedan skriveni, nervozni mišić. ˝Upropastit
ćeš nam večer˝, rekao je, ˝i to vrlo dobro znaš.˝
˝Onda ću im ja reći.˝ Pogledala je na suprotnu stranu stola gdje su sjedile Joni i Janis.
˝Djeco˝, rekla je, ˝nemojte se prepasti. Wilbert je nazvao. Naš vlastiti uličar je nazvao. U
subotu navečer, nazvao je posebno zbog vas. Wilbert Sigerius. Pitao je jeste li preživjele
eksploziju.˝

***
Bilo mu je hladno. Toliko se intenzivno posvetio samom sebi - svojoj izmišljenoj predstavi,
Sigeriusovoj reakciji, obračunu s Joni i njezinim frajerima - da nije shvatio što se, zapravo,
događa. Ništa mu nije bilo jasno. Očito nije bio glavni lik vlastitog nastupa: trudio se na
pozornici koju si je napravio, dok se prava predstava odigravala u sali. Nije shvaćao
zašto nikome nije bilo drago da se Sigerius toliko oraspoložio, nije shvaćao zašto je Tineke
inzistirala na onom telefonskom pozivu kad joj je muž bio izrazito protiv, nije shvaćao tu
netrpeljivost između Joni i Sigeriusa. A što je najgore, kako nije shvatio da nije bila riječ o
Manusu Pitteu, nego zapravo o Wilbertu Sigeriusu?
Kako to nije shvatio, a mislio je da zna nešto o ˝čekićaru iz IJmuidena˝ i obitelji nad kojom
je ostavio svoju otrovnu sjenu. Od one sada već tako davne večeri u kantini sportskog
centra kad ga je Sigerius upoznao sa životopisom obiteljske sramote, bacio se na istraživanje.
Bio je opčinjen. Počeo je s Joni, najpažljivije što je mogao pokušao je doznati sve pojedinosti:
što je sve znala o Wilbertu osim onih nekoliko sitnica koje mu je več ispričala? Malo, izgleda.
Čak manje od onoga što mu je njezin otac već povjerio. Da, znala je da je u zatvoru, ali nije
znala detalje. Nije voljela razgovarati o tome, brzo je to shvatio, nitko u obitelji nije volio
razgovarati o tome, radije bi si pregrizli jezik nego što bi pričali o tom nesretnom zločincu,
mogao je to razumjeti. Stoga je odlučio sâm pronaći što može. Jednoga jutra odvezao se
biciklom do gradske knjižnice u Pijpenstraatu i u novinskom arhivu potražio sudsko izvješće o
Wilbertovom suđenju. Presuda je morala biti izrečena 1993. godine na sudu u Haarlemu, tako
mu je rekao Sigerius, podrobnije informacije nije imao. Ali imao je dovoljno vremena. Budući
da u Enschedeu nisu arhivirali Haarlems Dagblad, za ovalnim stolom za čitanje kod automata
za kavu kronološki je pregledavao sva izdanja novina Het Parool iz 1993, ali bez uspjeha. Potom

~ 98 ~
je iz depoa zatražio debelu hrpu Telegraafa i upravo kad je počeo gubiti nadu naletio je na
jednu šturu obavijest. Malo dalje našao je opširan članak s debelo otisnutim dijelovima
prepunih detalja zbog kojih ostatak dana nije mogao razmišljati ni o čemu drugom.
Dana 16. studenog 1993. održano je suđenje Wilbertu S. optuženom zbog toga što je
dotičnom Barryju Harselaaru, pedesetdvogodišnjem proces-menadžeru kompanije
Hoogovens, čeličnim batom od četiri kile u afektu nanio ozlijede kojima je dotični podlegao.
Posredovanjem institucije za resocijalizaciju Reclassering Noord-Holland, čitao je Aaron,
˝recidivist S˝ radio je u tvorničkom kompleksu valjaonice kao pomočni radnik u jutarnjoj
smjeni. Nekoliko tjedana sve je protjecalo u redu, sve dok njegov šef, taj dotični Harselaar, nije
primijetio da je Wilbert S, već jednom kažnjavan zbog seksualnog uznemiravanja, bacio oko
na četrdesetjednogodišnju upravnicu valjaoničke kantine. Nakon što se žena potužila
Harselaaru da ju je Wilbert S. protiv njezine volje uhvatio za grudi, ovaj je odlučio novajliju ˝na
šaljiv način˝ naučiti pameti. Prema dvojici svjedoka, Harselaar je stajao oslonjen na bat pokraj
prazne željezne bačve visoke otprilike jedan metar i pozvao Wilberta S. ˝Slušaj, duhan mi je
upao u bačvu. Ti ga sigurno možeš dohvatiti tim svojim dugim rukama.˝ Kad se Wilbert S.
nagnuo preko željeznog ruba u bačvu, Harselaar je svom snagom udario postrance batom. To
će tog pohotljivca naučiti pameti. Harselaar nije znao da ja Wilbert S. već polazio tečaj za
ovladavanje agresijom koji je državna služba za resocijalizaciju osmislila za impulzivne tipove.
˝Imaš kratak fitilj˝, čitao je Aaron na web-stranicama službe za resocijalizaciju, ˝a ne znaš
zašto? Nalaženjem uzroka počinje ovladavanje agresijom koje naposljetku dovodi
do uravnoteženosti.˝
Sa zvonjavom u ušima S. se izvukao iz bačve i urlajući skočio na šefa. Svjedoci tvrde da je
nakon kratkog hrvanja nekako dohvatio bat, munjevito ga podigao iznad glave te ga uz glasan
udarac spustio između lijevog ramena i vrata B. Harselaara koji se zapomažući srušio na pod.
Nije se bilo moguće umiješati. Jedan od dvojice svjedoka, dvadesetdvogodišnji Roland de H.
pokušao je uskočiti, ali je naletio na povratni udarac koji mu je razbio zdjeličnu kost. Sljedećih
trideset sekundi zacijelo su im nanijele ozbiljne traume. Wilbert S. je uz glasne psovke batom
mlatio po Barryju Harselaaru,
udario ga je najmanje petnaest puta, sve dok se nije pretvorio u krvavu kašu mesa i
kostiju. Na autopsiji je otkriveno dvadeset i šest prijeloma kostiju. Jedino je donatorska
iskaznica ostala čitava.
Nakon što je Wilbert S. iskalio svoj bijes, bacio je bat o zid, pretrčao šesto metara dugačku
valjaonicu i kroz izlaz za nuždu pobjegao na vanjski teren. Sat i pol kasnije uhićen je u
skladištu iza jedne od koksara.
Budući da je S. bio recidivist već dvaput osuđivan zbog nasilja u javnosti te s obzirom na
to da, u odnosu na neproporcionalnu, iznimno agresivnu reakciju, nije bilo riječi o samoobrani
ili izazovu od strane žrtve, harlemski javni tužitelj zatražio je kaznu od deset godina zatvora i
prinudno liječenje. Premda je sudac dijelio tužiteljevu užasnutost ˝nesavladivim
bijesom˝ Wilberta S, njegova je presuda glasila osam godina zatvora uključujući vrijeme
provedeno u istražnom zatvoru koje je u međuvremenu iznosilo četiri mjeseca. Prinudno
liječenje nije dolazilo u obzir jer je Wilbert S. prema nalazima psihijatra bio posve uračunljiv.
Poslije posjeta knjižnici večerao je s Joni kod sebe u Vluchtestraatu, a kad joj je dok su
prali sude ispričao što je doznao, ona je briznula u plač. Bilo je to prvi put da je vidi u suzama,
no iako je osjetio određenu evolucijski uvjetovanu raznježenost, nije shvaćao tu njezinu
~ 99 ~
reakciju. Postavljao joj je pitanja, ali pogrešna. ˝Plačeš li zbog tog ubijenog poslovođe?˝ ˝Ne,
nisam ga poznavala.˝ ˝Plačeš li zato što te je stid?˝ ˝Naravno da ne, zašto bih se stidjela?˝
˝Zbog tih jezivih pojedinosti, na primjer. To je doista vrlo mučno.˝ ˝Ne!˝ šmrcala je. ˝Dobro,
možda i zato, plačem zbog svega, valjda me možeš razumjeti? I nije se radilo o ubojstvu s
predumišljajem, bilo je to u afektu. Žalosna sam zbog njega samoga, zbog njegove sudbine,
unatoč svemu ipak ga žalim. Je li to tako čudno?˝
Da, mislio je da je to čudno. Zaliti nekoga tko ti u lice prospe kilu pijeska i dvadeset godina
poslije raskomada odraslog muškarca batom od četiri kile. Itekako čudno.
Za stolom je postajalo sve uzbudljivije. Nakon što je Tineke kćerima ispričala da je Wilbert
pitao za njihovo zdravlje, Janis je prva progovorila. Nakašljala se i pitala, neuobičajeno
slabašnim glasom, je li Wilbert zvao iz zatvora. Tineke je odgovorila da je na slobodi.
˝Je li zato Wijn došao na domjenak?˝ upita Joni oštro i nepovjerljivo.
Da, oni počasni doktorati, Aaronu je odmah bilo jasno o kome je riječ. (˝Ovo nije istina˝,
rekla je Joni kad je ugledala kako visok, loše odjeven muškarac ispaćenog lica ulazi u visoko
predvorje. ˝Vidiš onog preobučenog seljaka˝, šapnula mu je, ˝onog sa sijedom
Schwarzenegger-frizurom? To je Menno Wijn.˝ Više ništa nije rekla. Ti si, dakle, taj Wilbertov
dragi striček, pomislio je.)
˝Došao je reći da je Wilbert izišao iz zatvora˝, reče Tineke.
˝Zašto mi to kažete tek sad?˝ upita Joni. Zazvučala je zapanjujuće bezobrazno.
˝Grad je eksplodirao˝, reče Sigerius. ˝Možda je to trenutačno ipak malo važnije.˝ Sjedio
je napola okrenut i gledao prema van, samo mu je desna ruka počivala na stolu, palac i
kažiprst igrali su se kolutom za salvetu.
˝Mama˝, reče Joni, ˝ponovi točno što je Wilbert rekao.˝ S objema se rukama čvrsto držala
za stol. Bilo zbog toga da napakosti svom narogušenom suprugu koji je okrenuo glavu, bilo iz
straha da će Joni prebaciti stol, Tineke je poslušala. Rekla je da je razgovor bio kratak i vrlo
štur. ˝Jesu li žive?˝ - ˝Da, žive su˝ - puno više od toga nisu razmijenili.
˝Gdje je sada?˝ pitala je Joni.
˝U Americi˝, rekao je Sigerius ne okrenuvši se.
˝Otkud znaš?˝ pitala je Tineke. Svi četvero pogledali su u njegov tvrdoglavi potiljak,
Sigeriusove uši izgledale su poput amputiranih dječjih šaka raznesenih petardom.
˝Nemam pojma˝, rekao je. ˝Samo kažem ono što priželjkujem.˝
˝I, kako mu je?˝ upita Joni.
Tineke je rekla da je Wilberta pitala kako je tek naknadno, već su praktički završili razgovor
- ponovno je slušalicu približio ustima i prilično sarkastično odgovorio da je još živ - i to je bilo
sve. U tom trenutku Sigerius se okrenuo. ˝Kakva šteta˝, rekao je dok mu se lice još crvenilo od
smijeha. ˝Koliko bi manje bilo problema da je Wilbert nazvao i obavijestio nas da je mrtav.˝
Aaron je bio jedini koji se nasmijao, iz nelagode. Janis i njezina majka su šutjele. Joni je
gledala oca punu sekundu, usne su joj zadrhtale. Ustala je, objema rukama uhvatila
wedgwood zdjelu s kroketima od krumpira, napola se okrenula (˝Joni, što ti je!˝ vrisnula je
Tineke) i uz prodoran urlik bacila zdjelu o pod. Tresak je bio zaglušujuć. Janis je vrištala. Čulo
se kako krhotine kližu po podu i kako kroketi vrteći se udaraju o zid. Sigerius je sjedio kao daje
gluhonijem.

~ 100 ~
 ˝Kako gnjusna primjedba.˝ Vikala je, a ipak je zvučala staloženo. Zaplakala je, nakratko,
kao cendravo derište. Sve četvero ju je gledalo kako stoji pokraj stola, ramena su joj se tresla,
pogledom je strijeljala oca.
˝Bijedniče. Kako si pokvaren.˝
Aaronu nije bilo jasno zašto Sigerius ovakvo ponašanje nije riješio po kratkom postupku.
Čovjek koji je prije sat vremena čuo da će postati ministar, čovjek koji je vodio tim od
dvanaest nepodnošljivih dekana. Izgledao je kao da je maloprije plakao, a ne kao da se smijao.
˝Sve u vražju mater˝, vikala je Joni. Okrenula se i brzim korakom izišla s verande, sada
više i ne pokušavajući suzdržati plač. Čulo se kako je prošla kroz dnevni boravak, ušla u
široko predsoblje i u papučama potrčala uz stepenice. Gore je zalupila vratima.
U verandu su prodirali zvukovi iz vrta i šum jablana. Sigerius je protrljao svoje zarasle
čeljusti. ˝Što se može˝, rekao je, a nakon kratke tišine nadodao je, preopušteno: ˝Mi smo
sami trebali ostati u Americi. Nismo se trebali vratiti. Nikad. Da smo sad barem još u
Berkeleyju! Što ti misliš, Tini?˝

~ 101 ~
 Ipak ću opet morati u feckin' Dallas. Víctor Sotomayor strašno je komplicirao oko
bankovne garancije, odbio je surađivati s javnim bilježnikom kojega smo Rusty i ja
predložili, jedan dio milijuna morao je obvezno ići preko neke havanske banke nekom
dioničkom društvu u Amsterdamu, sve takva okapanja koja smo otrpjeli iz straha da bi nam
vojarna još mogla izmaknuti iz ruku. Nisam mogla izbjeći još jedno putovanje u Dallas. Prije
nego Što sam otišla sa Sunset Boulevarda prema LAX-u, još sam jednom pregledala svoje
mailove i primijetila da mi je Aaron posljednjih dana poslao sedam poruka, što me malo
uznemirilo. Nisam žudjela za nekim s kim bih se dopisivala. Najstariji mail je bio najduži, cijela
priča koju sam na brzinu pročitala; poslije je slao samo nadopune. ˝Zašto se ne javljaš?˝ pisalo
je u posljednjoj poruci od jučer navečer, ˝Nisi valjda bolesna? A možda si na dopustu, i to je,
naravno, moguće.˝
Odlučila sam da zasad ne odgovorim. U avionu sam razmišljala o onome što je napisao. U
prvom, prilično neuljudnom mailu pozvao se u Los Angeles, što je u sljedećoj poruci povukao
jer mu zbog ˝zdravlja˝ daleka putovanja ˝vjerojatno˝ nisu moguća. U trećem ili četvrtom
mailu ipak mu se učinilo ˝vrlo uzbudljivim˝ ne samo da se vidimo, mogli bismo i zajedno otići
do Berkeleyja, sad kad je prošlo toliko vremena i kad se sve posložilo vjerovao je da bi nam to
oboma djelovalo ˝pročišćavajuće˝; ˝strašno su ga zanimala˝ sva ona mjesta moje mladosti o
kojima sam mu toliko pričala. Tamo sam bila tako sretna, sjećao se, ne bismo li mogli... - i tako
dalje.
Naravno da ne bismo.
Nakon što sam u Dallasu na najgornjem katu Stone Towera izgladila sve nesuglasice sa
Sotomayorom (nisam se mogla oteti dojmu da me još jednom pozvao u svoj ured s mirisom
laštila za mahagonij samo da bi mi jasno dao do znanja tko je tu gazda, s obzirom na to da su
poslije njegova ubitačno dugog uvoda sve poslovne komplikacije bile riješene za tri minute, a
onda me kroz dvoja vrata, jedna za drugima, poveo u susjednu prostoriju. Dobrim poslovnim
partnerima, rekao je zadovoljno, ne želi uskratiti ovo što će mi pokazati. Što to smjeraš, debeli
Kubanče, pomislih, i načas se zabrinuh da je Víctor prozreo naše planove s vojarnom, da je
Rusty izbrbljao nešto što nije trebao. Propustio me u neku vrstu ureda koji je izgledao nekako
zloslutno starinski: visoke, prašnjave biljke u smeđoj umjetnoj zemlji, a pred prozorima
žutosmeđe rolete kakve nisam vidjela nigdje u drugim uredima. U zagasitom perzijskom
tepihu počivale su zaobljene noge teškog pisaćeg stola od hrastovi ne. Na podlozi od zelene
kože stajalo je veliko, glomazno računalo, stroj koji je potjecao, rekla bih, duboko iz prošloga
stoljeća, boje pire-krumpira, kao i sve ostalo u toj prostoriji prepunoj pozlaćenih okvira s
fotografijama. Ispred visokog uredskog stolca od ispucale kože ležao je neki požutjeli spis,
pokraj njega rožnate naočale, a na prostrtoj muškoj džepnoj maramici nekakav aparatić s
čeličnim kljunom u kojem su se vidjele kovrčave crne dlačice. Trebalo mi je neko vrijeme dok
sam shvatila da je riječ o trimeru za nos.

~ 102 ~
 Iza pisaćeg stola dizao se otvoren ormar u kojem je stajalo valjda stotinu registratora od
crnog kartona s rukom ispisanim datumima od sredine šezdesetih do 1991. Mirisalo je po
smrti. Nisam baš bila najspokojnija, svakoga trenutka mogla me za vrat ščepati njegova
dlakava boksačka šapa i pritisnuti me na stol; zato sam ga, dok je ukoso iza mene astmatično
disao, upitala je li mu tajnica uzela slobodno. ˝Ovdje, miss Sirius˝, odgovorio je svojim visokim
glasom uzdrhtalim od emocija, ˝u ovoj, za nas tako važnoj sobi, nekada je radio moj voljeni
otac. Moj pokojni otac bio je osnivač i prvi ravnatelj našeg poduzeća.˝ - no dobro, nakon što
sam unatoč tom neplaniranom odugovlačenju ipak iznenađujuće brzo bila gotova sa
Sotomayorom i nazvala Rustyja da ga obavijestim o ishodu, otišla sam pojesti biftek u
steakhouse pokraj svog hotela. U tišini oko mene čula sam jedino rad vlastitih zuba; obuzeo
me neugodan osjećaj da je Aaron već na putu ovamo. To je bilo posve moguće. Možda mu je
odjednom puhnulo u glavu i jednostavno je kupio kartu. Kad sam sljedećeg jutra letjela natrag
u LA, ozbiljno sam računala na mogućnost da me na Sunsetu dočeka pred vratima raširenih
ruku. No kuću sam zatekla u potpunom redu.
Morala sam odmah dalje. Već nekih godinu dana svakoga sam utorka navečer s grupom
od četrdesetak ljudi išla na rolanje Santa Monicom, često sve do West-Hollywooda ili do
Downtowna. To su bili opuštajući trenuci koji su zahtijevali upravo toliko koncentracije da
cijelu večer budem jedno s topim strujanjem zraka oko glave i Šumom asfalta pod kotačićima.
To društvo kojemu se pridruživalo sve više članova skupljalo se na Pacific Coast Highwayju,
odmah iza pristaništa preko puta Seaside Terrace, dobar kilometar od moje kuće.
Namazala sam bagel i s rolama u ruci ušla u dizalo koje me je trideset metara niže spustilo
na asfalt Sunset Boulevarda. Prvih nekoliko metara koturala sam se između impozantnih
stupova na kojima je počivao velik dio moje kuće, a onda sam zujeći krivudala u zavojima
prema Ocean Driveu; topli vjetar puhao mi je kroz kosu, ali umjesto oslobadajućeg
opuštanja osjećala sam nekakvu razdražljivu melankoliju. Mučio me je Aaron. Ususret su mi
došla dva taksija i oba sam ga puta vidjela kako sjedi pokraj vozača. Dokoturala sam se do
obalne ceste, prešla je kroz još uvijek gust promet i nastavila se polagano rolati prema molu.
Kad sam ugledala bučno društvo u daljini, predomislila sam se. Nisam bila raspoložena za
besmislene brbljarije. Naglo sam skrenula i otkoturala se na mol, izula role i čarape i prošetala
se po toplim daskama među stotinama turista. Gledajući u čvorasto drvo hodala sam uz riblje
restorane i prošla pored neonski osvijetljenog divovskog kotača u Pacific Parku. Slušala sam
udaranje valova o stupove pod nogama. Na kraju pristaništa, pola kilometra u oceanu, dobrih
pola sata gledala sam u blještavo prostranstvo, a onda sam krenula kući.
Kod kuće sam se smijala svojoj paranoji: u međuvremenu mi je Aaron poslao još jedan
mail prilično prgavoga tona. ˝Zasad neću dolaziti˝, pisao je. ˝Berkeley je ionako bio loša
ideja. Sigurno si već bila tamo sa Stolom. Je l' tako?˝

Već sam neko vrijeme živjela s Boom u San Franciscu kad smo jedne subote ujutro
privezati Mikea za stražnje sjedište Land Rovera i odvezli se u Berkeley, Budući da se Mike
derao kao da ga kolju, nakratko smo se zaustavili na Treasure Islandu, otočiću na sredini Bay
Bridga, gdje smo popili kavu razmišljajući ne bili bilo bolje da se vratimo. ˝Pitam se je li to
pametno˝, rekao se Boudewijn. ˝Na što misliš?˝ ˝Sva ta sjećanja.˝ ˝Nije˝, rekla sam. ˝Ali ako

~ 103 ~
ne odemo, isto je glupo. To je kao od Ensehedea do Almeloa, vjerojatno još i kraće. Bilo bi
stvarno bez veze da to ne obavimo.˝
Vozili smo po autocesti 80 kroz Oakland, zapušteni Oakland, kako sam primijetila, i
nastavili dugačkom University Avenue koja vodi do ulaza u Berkeley. Parkirali smo naš
Land Rover ispred kampusa, Boudewijn je već napola zaspalog Mikea stavio u nosilicu. Na
kampusu smo se našli usred bučne gomile studenata u majicama Bearsa s pištaljkama i
bubnjevima, Boudewijn je pitao što se to događa; zar ne znamo? Za sat vremena footballteam
Berkeleyja igra protiv UCLA-e, you guys need some tickets? - ali naš je cilj bio na zapadnom
rubu, htjela sam u Evans Hall, Matematički fakultet u obliku kocke u koju se moj otac dvije
godine zatvorio sa svojim čvorovima. Prepoznala sam pošljunčane staze kojima smo prolazili,
snježnobijele neoklasicističke fakultetske zgrade koje su dobro izdržale dvadeset godina
seizmičkih napetosti. Ispod monumentalnih hrastova i vrba sjedili su studenti, razgovarali su i
šalili se poput glumaca u kakvoj kampus-sapunici. Bo, koji je u hlačama niskog struka od
crvenog velura i sakou s uzorkom riblje kosti izgledao kao dobrostojeći bivši student, bio je,
izgleda, pod dojmom te pastoralne idile. Prešli smo preko šesterokutnog trga s uredno
raspoređenim pod rezanim vrbama, stablima na kojima su, kako je rekao, rasle Nobelove
nagrade, zaobišli kratko podšišani travnjak i iznenada se našli pred izrazito ružnim Evensom.
Kao da je bilo jučer, gurnula sam vrata od smeđeg čelika i armiranog stakla i ispred Boudewijna
i Mikea ušla u dizalo obloženo smeđom lamperijom koje nas je podiglo na najgornji kat. Bez
razmišljanja skrenula sam lijevo i preko svijetlog linoleuma otišla ravno do sobe u kojoj je
uvijek sijedio moj otac.
˝Jednostavno pokucaj˝, rekao je Boudewijn kad je vidio kako neodlučno buljim u smeđa
vrata. Susjedna vrata bila su otvorena, mogla sam vidjeti ploče i katedru i dnevno
svjetlo. ˝Možemo i ovdje pogledati˝, predložila sam, ali Boudewijn je bio odlučan: ˝Pokucaj.˝
Nije bilo nikakve reakcije pa sam pritisnula kvaku i gurnula vrata, ali soba u kojoj je nekada
boravio S. Sigerius bila je zaključana.

˝Što sad?˝ Boudewijn je zavezao Mikea i pokrenuo motor Land Rovera.

˝Samo vozi˝.
Pokazala sam u smjeru Telegraph Avenue, a onda smo se odvezli Bancroftom prema Bayu
tako da prođemo pokraj Berk wood Hedgea, male elementary school s uglačanim podovima u
koju smo Janis i ja držeći se za ruke dolazile svakoga jutra tijekom dvije godine. I ovdje su bile
tipične kalifornijske ulice, svaka kuća drukčija, Cedar Street se poput kakve sive trake lagano
spuštala prema Bayu, blistavoj točki u kojoj je nestajalo sve što ovdje postoji. Raskršća koja
smo prelazili, sa svojim ukrasnim semaforima, odmah su me prenijela u 1982, i iznenada sam
ugledala školu, čovječe, stvarno, tu zidanu zgradu s trgićem ispred pročelja.
˝Hoćeš da stanem?˝ upita Boudewijn.
Razred pun američkih mudrica, ne pretjerano simpatičnih i nimalo strpljivih. Pola godine
prije nego što su me katapultirali među njih, u Utrechtu sam na koljenima uz gramofon
slušala crveni dvostruki album Beatlesa i u engleskom rječniku tražila što znači ˝Love Me Do˝.
Ljubav meni činiti? To je bila razina mog engleskog kad mi je bilo sedam godina. Ali pravila sam
se da sve razumijem. Tri puta yes, jedan put no, mene nisu mogli isprovocirati, a ako bi im to

~ 104 ~
uspjelo s Janis, cijelim putem od škole do Bonita Avenue uvjeravala bih je da treba biti jaka.
Smiri se. Ne plači. Što bi rekli mama i tata?
˝Skreni ovdje lijevo˝, rekla sam Boudewijnu, ˝tu smo blizu naše kuće˝
Nakon nekoliko blokova sjeverno po prometnom Martin Luther King Wayu ušli smo u
mirnu Bonita Avenue, ulicu s telegrafskim stupovima, uredno parkiranim obiteljskim
automobilima i stablima s debelim, tamnozelenim lišćem. Siem je rekao da je namjerno
odabrao tu ulicu zato što mi je ˝Bonita˝ bila tako zgodna riječ. Zapisala sam adresu na prednju
stranicu svih knjiga Enid Blyton koje sam uzela sa sobom iz Utrechta. Joni Sigerius, 1908 Bonita
Avenue, Berkeley, California, USA, Svijet, Svemir. Možda zato što su stabla u vrtovima i uz
pločnike bila veća nego tada, zelenija, punija, s određenim sam zakašnjenjem shvatila da sve
ostalo izgleda manje. Kako bezvezna ulica. Boudewijn je puževim korakom vozio po
zamrljanom asfaltu. S rukom na toplom krovu automobila napeto sam promatrala drvene
kuće.
Eno je. Kuća sa zidovima od vodoravno slaganih dasaka pojavila se iza divlje živice i
masline, s dvije male mansarde kao dva oka ispod kosoga krova. Kao desetogodišnjakinja, u
daščanom sam pročelju uvijek vidjela nekakvo začuđeno lice, a sad sam ga vidjela opet. Taj
tupi izraz činila su vrata, kao otvorena usta točno u sredini ispod male nadstrešnice
premazane katranom. Uvečer, kad bi se vratio kući sa sveučilišta, ta bi se vrata zatvarala uz
lagani tresak drveta i odjednom bi se pojavio u sobi, bum, ispustio torbu te dvaput čvrsto
poljubio majku u usta. ˝Bok, cure, evo me doma.˝
Na lijevoj strani, odvojena pošljunčanom stazom, stajala je ljekarna McCoyjevih, prazna
kamena kuća s nadogradnjom. Naprijed se vidjela ploča s natpisom ˝For Rent˝, a na
verandi hrpe promočenih i osušenih sklopljenih kartonskih kutija za selidbu i dvije kričavo
plave kante za smeće na kotačima. Boležljiva gospođa McCoy već je godinama mrtva, naravno.
Rak glasnica, pričali su dečki na ulici. Govorila je kroz nekakvu cjevčicu što joj jc virila iz suhog
vrata uz hrapavo šištanje od kojega bih se noću u svojoj drvenoj sobici znala probuditi
prestrašena, sva u znoju. Rak glasnica. Smećkasta rupa u grlu - gotovo da ju se moglo vidjeti.
Nespojivo s vođenjem ljekarne, jedine zidanice u širem susjedstvu, do dimnjaka pune pilulama
i staklenkama. Od pušenja, govorila mi je majka, zato sam neko vrijeme bacala u zahod njezine
načete paketiće duhana. To jadikovanje gospođe McCoy, to hrapavo uzdisanje; čulo se duž
cijele širine našega travnjaka, preko mrlja od ulja na asfaltu sve do pijetla što kukuriče negdje
iza kuća s druge strane. ˝Ma nek' hriplje koliko je grlo nosi˝, govorio bi naš novi otac, što majci
nije bilo pravo - ne smije se šaliti s ozbiljnim stvarima - ali vidjela sam da suspreže smijeh.
McCoyjevi su imali dansku dogu, pravog neosedlanog konja s kojom sam ljekarnika, ljubaznoga
gospodina s naočalama koštanog okvira, viđala u Live Oak Parku. Uvijek je držao ruku preko
ramena niske, crne žene. Pas je trčao naprijed-natrag za nekom granom, a on je blistajući od
sreće hodao grleći tu ženu. ˝Jeste li znali˝, pričali su mi da sam jednom rekla, ˝da je sestra
gospodina McCoya crnkinja?˝
˝Stani - ovdje smo.˝
Boudewijn se popeo na pločnik i ugasio motor. Odlijepio je svoju polo-majicu od znojnog
trbuha. Čula se zrika cvrčaka, negdje je krenuo autobus.
˝Odmah se vraćam. Ti ostani s Mikeom.˝

~ 105 ~
 Zgrušani zrak. Već sam duže od godinu i pol živjela u Kaliforniji, svakodnevno sam osjećala
vlagu, svaki dan gledala palme, neprestano osjećala miris mora, pa ipak je ugođaj u ovoj ulici
bio drukčiji. Neka stara Amerika. Ispred prozora visjele su napola spuštene rolete, nisu
pristajale ovdje. Mi smo imali svjetlosmeđe zavjese s narančastim krugovima, salila ih je
moja majka koja je odjednom povazdan imala vremena. Tek sam poslije čula da nije imala
radnu dozvolu. Na koncu je jutrom potajno odlazila u neko brodogradilište.
Mike se rasplakao. Provukla sam se između ulaštenih branika na prilično širok pločnik i
stavila ruku na drvo vrtne ograde, još uvijek neotesane. Na rijetkoj travi bila je plastična kućica
za djecu s izblijedjelom naljepnicom Zekoslava Mrkve, neki bicikl stajao je prislonjen o stup
nadstrešnice - no vrt je ipak izgledao mnogo bolje nego kad smo mi tamo živjeli. Kakav je to
bio nered! Žena majka sa svojim najboljim prijateljem Black & Deckerom. Stari ormari,
šperploče, piljevina, alati, radne rukavice. Djeci iz susjedstva nije trebalo dugo da shvate kako
moraju biti upravo ovdje, kod Joni i Janis sve je bilo dopušteno. Odostraga u sobi moja je majka
držala staklenku bombona, nizozemskih bombona koje su nam poslali djed i baka. Čak i kad
nikoga nije bilo kod kuće, povazdan su ulazila djeca i odlazila ravno do te staklenke. Moja je
majka znala kako udobrovoljiti američku deriščad.
Boudewijn je smirivao Mikea, glas mu je zvučao začudno blizu. ˝Pokušaj pozvoniti˝,
doviknuo mi je kroz otvoreni prozor. ˝Možda će te pustiti da pogledaš unutra.˝
Rolete na lijevoj mansardi su se podigle. Krupna Meksikanka srednjih godina otvorila je
prozor, ispružila ruku i istresla neku krpu. Vidjela me je, maknula sam ruku s ograde i
nasmiješila se. Jedva je primjetno kimnula, načas se zagledala u ulicu i opet zatvorila prozor.

Kod Scottyjevih roditelja, sada sam se sjetila, uvijek se motala neka žena koja je govorila
na španjolskom, neraspoložena i ljutita kućna avet koja je vješala i peglala rublje. Kroz
zarasli kolni prilaz gledala sam u njihov vrt. Scotty, plavokosi okrugli sinčić roditelja koji su iz
Wyominga došli u oaklandsku luku. Dik Trom11, govorio je Siem. Uvijek bi dolazio po mene da
se igramo, najčešće kad smo bili za stolom. Sa svojim kobasičastim rukama na ogradi vikao je
˝Joni!˝ tako dugo i glasno dok moja majka ne bi odložila pribor za jelo i s uzdahom se digla od
stola.
˝Može Joni vani˝
˝Joni sada jede, Scott.˝
˝Recite joj da pojede samo jedan sendvič.˝
˝Idem pogledati okolo˝, rekla sam Boudewijnu, pljesnula po krovu Land Rovera i otišla u
smjeru Scottyjeve kuće.
I ona je, naravno, još bila tamo. Uredna, polakirana, pretenciozna mala palača Scottovih
roditelja. Erker preko dva kata i klasična veranda na kojoj je, isto kao nekad, stajala stolica za
ljuljanje. Besprijekorno bijela kuća s prozorskim okvirima u plavoj boji koja se u nizozemskoj
naziva delftskom plavom. Unutra bakrene zdjele, bakrena sjenila, karabin optočen bakrom na

11
Dik Trom - nestašni debeljko, glavni lik iz serije dječjih knjiga nizozemskog književnika
Cornelisa Johannesa Kievieta (1858-1931) (nap. prev.)

~ 106 ~
zidu, sjećam se izbušene violine iz koje je virilo suho cvijeće. Nevjerojatno sam rijetko bila u
toj kući. Izuj se, ništa ne diraj. Scotta i njegovu mladu sestru kućna pomoćnica je uvijek tjerala
da se igraju vani, ta brbljava spremačica koja se svaki drugi dan u određeno vrijeme pojavljivala
s ružičastim rukavicama i kantom vode za pranje kako bi počistila s vanjske strane. Scotty je
imao kros-bicikl i kad se ne bismo zajedno vozili po susjedstvu, ja bih na rolama držala kraj
konopa vezanog njemu oko struka, a on bi me vukao po valovitim ulicama, sve više up north,
do iza kampusa gdje su se nizale studentske zalogajnice, kafići i slastičarnice. Katkad bi se
iznenada zaustavio, spustio svoj BMX i sjeo na cestu u turskom položaju.
˝Što radiš?˝
˝Odmah sam gotov.˝
˝Ali što to radiš?˝
˝Čekam da me prođe.˝
˝Što da te prođe?˝
˝Sila mi je kakiti. Ali sad će proći. Gurnut ću natrag.˝
˝Govnogur˝, tako je to zvao taj mali prostak. Jednoga dana popodne u tom krajoliku iz
snova, kredom sam na pločniku objasnila Scottu kako se piše njegovo ime. Skot, napisala sam
-S-k-o-t, s jednim ˝k˝, i ni u kom slučaju s dva ˝t˝. Ali taj tvrdoglavi govnogurač, koji je još k
tomu išao u niži razred, uporno je tvrdio da se Scott piše sa ˝c˝, sve dok se nakon pola sata
rasprave nisu prolile suze preko njegovih okruglih obraza. Pustila sam da ih obriše i rekla: Dođi,
pitat ćemo tvoju mamu. Scottova mama itekako mi je dala do znanja da sam u krivu, rekla
mi je da sam svojeglava, bezobrazna i neodgojena. ˝I makni ruku s te fotelje.˝ ˝To nije fotelja˝,
odgovorila sam na savršenom engleskom, ˝to je sofa˝, - i premda sam imala pravo, jer to i jest
bila sofa, dvosjed s cvjetnom presvlakom stegnutom ispod sjedišta, Scottyjevoj se majci to,
čini mi se, nikako nije svidjelo.
Scott nas je obožavao. Za mog drugog ljeta u toj ulici često bi dolazio oko sedam navečer
kroz stražnji vrt. ˝Bok, Joni˝, rekao bi nam svima, na što bismo mu svi u zboru odgovorili
˝bok, Scotty˝, i ja bih se tada nasmijala, a moja bi majka uzdahnula i čak je petogodišnja Janis
shvaćala zašto - samo Scott nije. Svojim je očicama pretraživao visoku travu, sve dok ne bi
ugledao kožnu loptu koju smo donijeli iz Nizozemske pa bi je nespretno podizao iznad glave,
gazeći po maminom cvijeću i uzvikujući ˝excuse me˝, dok je moj otac, premda umoran od
cjelodnevnog bavljenja višom matematikom, poput stroja od krvi i mesa uz pjesmu i šalu prao
suđe sa starijom od svoje dvije novopečene kćeri, a katkad bi me i pitao kako je bilo u školi. Ja
bih tu i tamo s mokrim tanjurom otišla u vrt kako bih se uključila u razgovor između mame i
Scottyja koji bi mi šapnuo u uho ˝pitaj tatu hoćemo li uskoro na nogomet˝. Da, zato nam je
Scott dolazio, da bi igrao nogomet sa Siemom. Ono što je on osjećao prema tom dragom,
veselom, zainteresiranom, snažnom, spretnom muškarcu tamo u kuhinji, osjećala sam i ja. Ta
okretna brzina kojom bi Siem oprao suđe, zdjele i lonce i čaše i poklopce, govorila mi je da smo
imale sreće, da mama, sestra i ja možemo biti sretne s takvim novim tatom.
U devet od deset slučajeva išli smo igrati nogomet. Nakon pranja suđa svi bismo odšetali
u Live Oak Park ili na kampus gdje se uvijek mogla naći neka livada za loptanje. Majka bi sjela
u travu i s pristojne udaljenosti gledala kako igramo nogomet, Scott i ja protiv tate i moje
sestre. Janis bi već nakon nekoliko minuta brala cvijeće iza gola napravljenog od Siemovih

~ 107 ~
kožnih papuča i gornjeg dijela trenirke, dok bi moj otac, smijući se i sve se više znojeći na svojini
širokim, bosim nogama, imao prilično posla sa mnom i Scottom koji je vrištao od uzbuđenja.
Nisu imali ništa zajedničko, plavokosi, mekani Scotty sa svojim masnim tjelešcem i atletski
građeno Ciganče koje smo ostavili u Culemborgu. No ipak, ili možda upravo zato, za takvih sam
nogometnih večeri uvijek mislila na Wilberta. Vidjela sam ga pred sobom, tamo u Nizozemskoj,
neukrotivog i usamljenog. Htio je s nama u Berkeley, jednom mi je rekao. ˝Idete u Ameriku?˝
rekao je kad smo u Griftparku iskopavali neku kanalizacijsku cijev. ˝Onda idem i ja. Reci mom
tati da ja idem s vama.˝ Obećala sam da ću reći, ali kad sam vidjela Siema, ipak sam to
prešutjela.
To je bio jedini put nakon rastave da sam opet vidjela Wilberta, nekoliko mjeseci prije
naše selidbe u Kaliforniju, nedugo poslije skromne svadbe njegova oca i moje majke. Siem je
već neko vrijeme živio dolje s nama trima, a ono što je u početku djelovalo neobično - susjed
odozgo koji je s nama jeo i tjednima ostajao na spavanju - u međuvremenu je postalo
normalno, a osim toga i zgodno. (Povećao je obitelj kao što ju je Janis nekad povećala. Ali tko
nam je donio novoga oca? Roda sigurno ne.)
Zapravo sam već bila gotovo zaboravila da je Siem imao sina koji je živio kod te Margriet
u Culemborgu - sve dok se jednog petka popodne Wilbert nije pojavio na vratima. Na dječjoj
ruci punoj prstenja visjela je plastična vrećica iz samoposluživanja s istrošenom četkicom za
zube i izgužvanom majicom. Došao je prenoćiti kod svog oca. Nenajavljeno. Prva poteškoća
bila je ta što Siem nije bio kod kuće; to se nije tako često događalo, no sada je bio na nekakvom
matematičkom kongresu u Berlinu ili Münchenu, tamo negdje, u svakom slučaju nešto u vezi
s doktoratom. I tako smo mama i ja pomalo nelagodno pile sok s našim gostom koji je djelovao
raspoloženo, šalio se, ali istodobno pažljivo proučavao unutrašnjost naše sobe te
samouvjereno nabrajao koje smo stvari ukrali od njegove mame, zeleni sat s kukavicom, stolac
od trske na kojem je sjedio, dva sedla za deve za koja je ispričao da ih je majka kupila u Egiptu,
što je čak i meni izgledalo kao potpuna glupost.
˝Kako si putovao, Wilberte?˝ pitala je moja majka. ˝Dobro, dobro˝, rekao je, ˝moj stric
me dovezao autom˝, a kad je službeni dio bio završen, otišli smo se igrati - dođi Joni, idemo
van, čekaju nas pustolovine, i kao da je on, a ne ja, posljednje dvije godine proveo u Antonius
Matthaeuslaanu, poveo me u skitnju po utreškim četvrtima u kojima još nikada nisam bila.
Trčali smo po galerijama stambenih zgrada u Overvechtu, u jednom liftu zapalio je vatru što
se opasno rasplamsala, sat vremena smo pratili nekog čovjeka s koferom na kotačićima koji je
na kraju Blauwkapelswega ušao u neki auto, a Wilbert ga je, s jezikom među zubima, gađao
teškim busenom zemlje. U udaljenom trgovačkom centru morala sam pred vratima neke
trafike čekati da iziđe, a onda mi je, nakon što sam za njim kao luda trčala dobar kilometar,
dao tri paketića kauguma i hrpicu srećaka.
Navečer je mama odvela Janis djedu i baki u ulicu Professor Pullelaan, a nas je povela u
kino u Voostraat, rezervirala je karte za Herbie, ali film o živom VoIkswagenu Wilbcrtu nije bio
zanimljiv, to je bilo za male bebe, tako da smo otišli gledati Grease, film za koji me Siem
smatrao premladom, već pola godine. Sjedio je pokraj mene i mirisao po vatri i znoju, disao je
kao neka neobična životinja. Dječake poput Wilberta viđala sam samo po lunaparkovima,
parkirali su autiće za sudaranje, opušteno su upravljali sjedeći postrance na samom rubu.
˝Nemoj reći tati da smo bili u kinu˝, rekla je majka kad je film završio, a to se lako moglo

~ 108 ~
pridodati onomu što sam doživjela do nedjelje navečer, s obzirom na to da mi je bilo potpuno
jasno kako je bolje sve to zadržati za sebe.
Crna mu je kosa bila podignuta u krijestu zalizanu zašećerenom vodom. Wilbert nam je
uz kavu i krokete ispričao kako je u Culemborgu redovito odlazio na autobusnu stanicu sa
svojom sportskom torbom, spreman da ode prenoćiti kod Siema, nedostajao mu je, pričao
nam je, ali majka mu nije dozvoljavala da ode u Utrecht, a stric mu je zaključao tu torbu u
ormarić za garderobu u svojoj sportskoj školi. ˝Možda bi stvarno bilo zgodno da odem s vama
u Ameriku, teta Tineke˝, rekao je. Čekalo se na njegova oca i kad se začulo zvono na vratima
Wilbert je prstima umazanim majonezom stisnuo od uzbuđenja svoje pune usne, ali to nije bio
njegov otac, on je imao ključ, bila su to dva policajca u punoj ratnoj spremi. Noćenje se završilo.
Policajci su mami dali na potpis neki formular i tako zaključili da je Wilbert doista Wilbert
Sigerius, star devet godina, od ujutro prijavljen kao nestao. Rekli su da je prijavu podnio
Menno Wijn, popričali još malo s mojom mamom u kuhinji, a onda su odveli Wilberta.
Kasnije navečer, kad se Siem umoran vratio s puta, čuo je, a iz daljine i ja, cijelu priču.
Policija je Wilbertu ušla u trag preko invalidskog automobila u Culemborgu, autića koji može
voziti četrdeset pet kilometara na sat, i koji je praznog rezervoara nađen negdje u Vaartse Rijn.
Vlasnik benzinske pumpe primijetio je Wilberta u tom autu kad se u petak popodne vozikao iz
Culemborga prema Utrechtu.

***
Te nedjelje ležala sam u krevetu poput daske. Moj novi otac prvi se put posvađao s
majkom, glas mu je bio snažan i čuo se daleko. Sljedećih tjedana, koji su bili u znaku našega
prelaska velike bare, nitko nijednom riječju nije spominjao Wilberta. A kad smo se smjestili
ovdje u ovoj novoj zemlji, u ovoj novoj kući u Bonita Avenue i kad je sve u Nizozemskoj
izgledalo tako davno i daleko, ponašali smo se kao da taj divlji dječak nikada nije ni postojao.
U Americi smo nas četvero proveli najbolje, najsretnije i najbezbrižnije zajedničke godine, u
svakom slučaju ako se promatra iz sadašnje perspektive. I to daleko najbolje.
No u sebi sam nosila svoje misli. Svi smo osim Janis u sebi nosili svoje misli. Kad bih se na
ljuljački koju je Siem objesio o kričavo zelenu gredu na verandi prisjetila prizemlja u Antonius
Mattheaeuslaan i onog prijetećeg, osebujnog, mučnog stana iznad nas sa svim što se tamo
dogodilo, nisam osjećala samo nekakvu sretnu tugu, ili obratno; u mojoj su glavici usto misli
tekle u suprotnom smjeru: pomišljala sam da nismo Margriet, Wilberta i onog njegova čudnog
strica jednostavno ostavili u Nizozemskoj, nego da smo od njih pobjegli. Morali smo započeti
nov život. A to smo činili ovdje, u ovoj četvrti gdje je Siem radio na sveučilištu.
I u Americi sam znala čuti roditelje kako se svađaju, naša drvena kuća bila je poput
rezonantne kutije, tada bih odmah ustajala iz kreveta i sa srcem u grlu odlazila na stepenice.
Katkad sam iz njihovih riječi mogla zaključiti da je riječ o Wilbertu, Menno Wijn je zvao iz
Nizozemske, nakon tih poziva Siem bi se na nekoliko dana pretvorio u otresitog, hladnog
mrguda. Nakon svake takve svađe živjela sam u strahu da će Wilbert ipak doći k nama, ili još
gore, da će se Siem morati vratiti u Nizozemsku, da nam jednostavno nije bilo suđeno da nas

~ 109 ~
četvero budemo obitelj, da ćemo se možda već sutra svi morati vratiti u Nizozemsku, da ćemo
opet morati živjeti u tom strašnom stanu u Antonius Matthaeuslaanu.
Što sam mogla učiniti? Sačuvati tajnu. Zaklela sam se sama sebi. Sad kad sam Siema zvala
˝tata˝, a sebe ˝Sigerius˝, kad smo u ovoj dalekoj zemlji stvorili novi život i kad sam primijetila
da se mama opet smije, nitko nije smio doznati istinu. Bili smo sasvim obična obitelj. Tineke i
Siem dobili su me zajedno, a onda su dobili moju sestricu. To je tako i gotovo. To je sveta istina.

Netko je pokucao na okno srednjeg prozora verande. Još sam stajala na sredini betonske
staze susjedne kuće. Zavjesa se pomakla, neka je ruka odgrnula prozirnu tkaninu. Stajala sam
oči u oči sa Scottyjevom majkom, bez ikakve sumnje, kako li samo funkcionira naše pamćenje?
Učinilo mi se da je i ona mene prepoznala, njeno pretjerano namazano, mrtvački mršavo lice
gledalo me istodobno zatečeno i radosno, ružičasto našminkane usne su se pokrenule, izrekle
riječ. Osvrnula sam se i vidjela da je Boudewijn uzeo Mikea u krilo i sjeo na suvozačevo sjedalo.
Preko podšišane trave krenula sam prema prozoru, naborane usne nešto su uzviknule.
˝Tineke˝. Žena je ispustila zavjese, pokazala mi da pričekam. Dok sam čekala, shvatila sam da
mi je majka prije dvadeset godina bila vitka.
˝Joni, dear, jesi li to ti? Tako si... bila sam sigurna da ti vidim majku. Kakvo iznenađenje,
dođi, uđi unutra.˝ Lijeva joj je noga bila umotana u plastičnu vrećicu Stop & Shop pričvršćenu
širokom elastičnom gumicom za koščati gležanj, na desnoj je imala papuču od sivoga krzna.
Povela me je u dnevni boravak vukući za sobom tu nogu u vrećici. Nekakav kiseli zadah
presjekao mi je dah, mješavina mirisa starih tapeta, sredstva za čišćenje bakra, cigareta,
pržene slanine i vonja ostarjele kuće. ˝Sjedi, draga - Bože moj, kako li samo sličiš na majku.˝
Pokazala mi je naslonjač iz kojeg sam mogla vidjeti Land Rover, Boudewijn je još sjedio s
Mikeom u krilu, ruka mu je mlitavo visjela kroz prozor. Spavali su. ˝Ne obraćaj pažnju na moju
nogu˝, rekla je, ˝mali prst mi je slomljen, iz čista mira, samo sam dotakla onaj ormarić, čistila
sam pod. Upalio se i sve redom. Hoćeš li nešto popiti, draga? Što ti se pije? Samo reci.˝
Da, bila je nervozna, očito. Živčana žena koja je svakomu tko je neće ubiti ili okrasti tepala
˝dragi˝. Izduženo joj se lice micalo kao mravinjak u koji se gurne štap. Kosa joj je bila tanja,
sijeda u korijenu, no ona ju je bojala u... kako bi se ta boja mogla nazvati? Ljubičasto crvena.
Nestala je u kuhinji. Mali dnevni boravak nije se, kao ni ona, gotovo nimalo promijenio,
sofa s cvjetnom presvlakom još je bila ovdje, oko nje barokni naslonjači kao nekad, zeleni
baršun, napa-koža s bakrenim zakovicama. U sredini tog zatvorenog kruga stajao je nizak stolić
od mahagonija na koji je, kad je opet ušla u sobu, drhtavom rukom postavila čašu Cole Light.
Popit ću tu Colu naiskap i nestati.
˝Pa, Joni, pričaj mi, kako ide? Otkud ti ovdje? Da te ipak prvo to pitam. Valjda imaš malo
vremena? Možda ti se nekamo žuri...˝
To je valjda zapravo i htjela: da čim prije otprašim. Kako se ono zvala? Sjela mi je sučelice
u naslonjač boje zelenog hračka i šuškajući podvukla svoju zapakiranu nogu pod stolić. Pogled
joj je lutao od mojih ruku do japanki, s mojih koljena preko prozora do mog nosa.
˝Došli smo ovamo na odmor˝, lagala sam.

~ 110 ~
 ˝Ah, divno! Baš imate sreće s vremenom. Ovdje su uvijek pasje vrućine, draga. Prekrasno.
S roditeljima?
˝S dečkom. Sjedi tamo u autu.˝
˝Zar tvoj zaručnik ne želi ući? Hajde, pozovi ga. draga.˝ Već se napola pridigla, stavila je
izborane ruke s prstenjem na svoja krhka koljena prekrivena tamnoplavom suknjom. Na
trenutak mi se učinilo zgodnim pozvan muškarca od pedeset godina, već samo radi efekta.
Koliko bi ona mogla imati godina? Šezdeset i koju? Na sebi je imala bisernu ogrlicu sa zlatnim
medaljonom i odgovarajuće naušnice s klipsama na svojim mlohavim usnim resicama. Scott i
ja smo se jednom igrali na tavanu ove kuće i tamo je stajala škrinja puna krznenih kaputića,
lančića, narukvica, čizmica, cipela. Morala sam mu reći što treba obući. Imala sam osjećaj da
nakit na njezinu upadljivo izboranom vratu i ručnom zglobu dolazi upravo iz te škrinje. ˝Ne,
hvala, ne treba. On može malo čekati. U San Franciscu smo nekoliko dana pa sam pomislila,
idem malo pogledati svoje staro susjedstvo. Kao da se ništa nije promijenilo.˝
˝Vi živite, znači, još uvijek u Amsterdamu... Kako ste bili zgodna i neposredna obitelj. Tako
ste prirodno bili svoji.˝
Lagala je. Bili smo joj trn u oku. Pomiješala je Nizozemsku i
Amsterdam, naravno, Sodoma i Gomora, vrlo važno. ˝A kako je ovdje?˝ pitala sam. ˝Kako
je vaš muž? Je li još uvijek onako lud za jedrenjem?˝ Mali Scottov tatica. Radišan čovjek s
plavim obješenim brkovima koji je svakoga jutra u svojim cipelama pojačanih vrhova
zviždučući ulazio u svoj kabriolet i vozio nekamo u tvornicu ili brodogradilište ili tko zna kamo,
no kad bi vikendom sjedio kod kuće u tom njihovom svečanom salonu, izgledao je odsutno i
razdražljivo. Jednoga nedjeljnoga jutra Scott i ja pomagali smo tom njegovom ocu što me
podsjećao na morža. Ako se dobro potrudite, dat ću vam po pet dolara. Vozili smo se prema
zaljevu sa spuštenim krovom tako da smo se jedva mogli čuti pa nije toliko dolazilo do izražaja
to da je Scottov otac morž koji ne govori mnogo. Prošli smo pokraj marine i tvornice kontejnera
te se zaustavili ispred nekakvog malog skladišta od ulubljenog valovitog lima prepunog
željeznih ploča dugačkih nekoliko metara. Nakoso pokraj skladišta na drvenim blokovima
stajali su ostaci brodskog trupa tako hrđavog i jadnog da su mi se, tada devetogodišnjoj
djevojčici, oči napunile suzama. Je ii pokušavao sagraditi brod? Pomisao na uzaludan trud
potjerala mi je krv u obraze. Bez ikakvog objašnjenja čovjek je nestao u skladištu, gdje je potiho
psujući odvojio željezne ploče i počeo ih gurati van. Scott i ja smo naizmjence hvatali te užasno
teške ploče i vukli ih s njegovim ocem prema brodskom trupu. Oštro željezo usijecalo mi se u
dlanove. Scottu je ubrzo jedna ploča ispala iz ruku, hrdavi rub porezao mu je kožu na lijevom
koljenu. ˝Aaaaah˝, povikao je i počeo plakati, s osjećajem krivnje, ustrašen, crvena jabuka iz
koje curi sok. ˝Tko je tu žensko?˝ pitao je Scottov tata. ˝Ha?˝
˝Malcolm˝, rekla je žena. Njezine živahne sivoplave oči odjednom su se smirile, nisu više
šarale. Pogledala me je, ˝Ima već šest godina otkako je Malcolm umro. Sama sam od 1996.
Imao je četrdeset i devet godina.˝
˝Žao mi je...˝ ˝Srce. Nikad nije htio jesti povrće, ali majonezu da. Čak je i umak od rajčice
uklanjao s pizze. Ah, što ja to pričam...˝
Obje smo zurile u blistavu ploču na stoliću kao da smo se nakon tog jezgrovitog in
memoriama morale malo prisjetiti pokojnika. Kako je samo taj stolić bio malen i nizak! Upravo
nevjerojatno kako smo tada nas sedmero ili osmero mogli stati okolo. Pa ipak smo nekako

~ 111 ~
stali, uključujući tanjuriće za kolače i čaše za sokove, i još je k tome u sredini, gdje je sad
bakrena zdjela s naručenim jabukama i pjegavim bananama, stajala napola izrezana
rođendanska torta. Za Scottyjev rođendan. Klečali smo oko stolića. Sedmero ili osmero
preplanulih dječaka i djevojčica, polovicu nisam poznavala jer je Scott išao u evangelističku
školu malo izvan Berkeleyja. A u ovim dvama bordelskim naslonjačima sjedili su njegovi mama
i tata. Malcolm i... Betty. Tako se zvala. Bila sam sigurna da Betty također misli na to popodne.
˝Ali Scotty i Jennifer mi puno pomažu, to su zlatna djeca.˝ Pokušala se nasmijati, no njena
našminkana usta nisu je htjela slušati.
˝Čime se sad bavi Scott?˝
˝Čekaj malo.˝ Ustala je, poravnala suknju i vukuči svoju Stop & Shop nogu otišla do
komode u predsoblju. ˝Scott popravlja i instalira bijelu tehniku˝, povikala je resko. Čula sam
zvuk nekakvog raspršivača. Zvuk zatvaranja bočice. ˝Sušilice, perilice. Sve. Taj dečko ima zlatne
ruke.˝
˝Je li oženjen?˝
˝Scotty? Nije. Ne, Scotty nije oženjen. Jenny je. Udata je i ima dvoje djece. Dva dečkića.˝
Betty, koja je sad intenzivno mirisala na parfem, gurnula mi je u ruke ovalni okvir za slike.
Ispred zastora boje karamele sjedila je jedna žena, a ukoso iza, s tankom, dugom rukom na
njezinu ramenu, stajao je muškarac. Jenny i Scott. Visok, mršav muškarac u kojeg se Scott
pretvorio - njegova jabučasta okruglost od prije pokazala se kao taktička varka, Malcolmovi
geni nisu se održali - toliko mi je zaokupila pozornost da je Jennifer ostala samo bezlična mrlja,
tako prosječna žena nije mogla pobuditi reakciju čunjića i štapića. Scott je na sebi imao
nekakvu kožnu majicu, a u oba su mu uha bile izbušene rupe s crnim zakovicama,
Malograđanski fotografski studio i klasična poza u kojoj su njezina djeca pozirala nisu mi
nimalo zasmetali da na prvi pogled shvatim kako je Scotty homoseksualac. Položila sam
uokvirenu fotografiju na stolić pokraj svoje prebrzo ishlapjele Cole. ˝Lijepo˝, rekla sam.
Na početku rođendanske proslave svi su bili sramežljivi, barem mi je tako ostalo u
pamćenju. Taj je stan bio tako uredan da se u njemu gotovo nisi usudio micati. Još prije nego
što smo svi imali komad torte od marcipana na tanjuriću, Scott je to rekao, vrag će znati kojim
povodom. Sjedili smo jedno nasuprot drugom za tim ovalnim stolom, svatko na jednom kraju,
Jednostavno je to rekao, ničim izazvan, iz čista mira. ˝Joni, Siem nije tvoj pravi tata.˝ Na
njegovu okruglom licu pojavio se nekakav slavodobitni izraz, nešto prijekorno.
˝To su divna djeca˝, rekla je Scottova majka. Sjela je, no onda je opet ustala, kao da ju je
stresla struja. Uzela je fotografiju sa stola i odnijela je u predsoblje. ˝Reci, draga, kako su tvoji
roditelji? Tvoja mama je tako uživala ovdje. Bilo mi je jako teško kad ste otišli.˝
˝Nama također˝, rekla sam.
Joni˝, rekao je Scott, ˝Siem je tvoj očuh.˝ Možda zato što su svi napeto gledali bez riječi,
nadodao je: ˝Zašto uvijek lažeš?˝ Raširila sam oči koliko sam god mogla uslijed čega su se
napunile suzama. ˝On mi je pravi tata˝, promucala sam. Ostala djeca su me gledala, po
njihovim pogledima znala sam da vjeruju Scottyju.
˝Nije˝, rekao je.
˝Je!˝ Teške suze počele su mi se polako kotrljati niz obraze. Glas mi je zvučao čudno, kao
iz limenke.

~ 112 ~
 Betty je okrenula glavu poput kakve ptice i upitala: ˝A tvoj tata? Je li još uvijek profesor?
Kako je to pametan čovjek, je je l' da? Poseban čovjek. Pravi genije - to smo Malcolm i ja uvijek
govorili. Scotty nam je rekao da ti je tata nedugo poslije, ovaj...˝ malo je zastala, kao da zbog
nečega oklijeva, ˝dobio Nobelovu nagradu. To smo doznali tek godinama nakon što ste se
odselili. Nobelovu nagradu za matematiku, je l' tako?˝
˝Da, točno. Tako nešto.˝
»Kako ti je tata, draga?˝
Objesio se. Poseban čovjek je mrtav. Napustio je ovaj svijet. Nije bio nezadovoljan, bio je
razočaran.
˝Dobro. Sad je emeritus... profesor u mirovini. On i majka žive u Dordogni.˝
˝Italija... prekrasno.˝
˝Vode mali obiteljski hotel. Siem je počeo svirati saksofon.˝
˝Da, točno...˝ rekla je Betty, zadovoljno predući, ˝tvoj tata je uvijek slušao džez, sjećam
se. Živčana glazba. Tako je barem Malcolm mislio,˝
Scottyjevo rumeno lice poprimilo je sadistički izraz. ˝Siem ti je očuh˝, rekao je. ˝To je
tvoja mama rekla mojoj mami.˝
Mora da su mi suze izazvale bjesnilo, mišići su mi se napunili osvetničkom krvlju, skočila
sam koljenima na stolić. Preko stolića sam se probila do tog malog pokvarenjaka, kroz tortu
od marcipana, rušeći čaše sa sokom i skočila na njega u punom zamahu. Moja šlagom umazana
koljena udarila su u njegova tusta ramena, Scotty je pao na leda, a ja sam sjedila na njemu,
tukla ga i grebla, vikala sam, pola na engleskom, a pola na nizozemskom: ˝On je moj tata!
Povuci što si rekao, svinjo debela! On je moj tata! Zavidan si! Ti bi htio takvog tatu! Nikad ga
nećeš imati!˝
Možda deset sekundi, nije moglo trajati duže prije nego što se Scottova majka, ova žena
ovdje, ova suzdržana Betty, umiješala na najgrublji mogući način. Uhvatila me je za uho i otrgla
od svog sina.
Jesi li potpuno poludjela˝, vrištala je, ˝bezobraznice jedna˝, i pred svom djecom odvukla
me jednim pokretom u kuhinju, otvorila vanjska vrara i gurnula me niz stepenice, na travu.
˝Van iz mog vrta˝, rekla je, ˝marš doma! Reci roditeljima što si napravila, vještice mala!˝

~ 113 ~
 Nakon što je Tineke pošla za svojom starijom kćeri iz blagovaonice prema spavaćim
sobama, a on i Janis pokupili ohlađene krokete od krumpira s poda i Sigerius, šuteći kao
zaliven, metlicom pomeo porculanske krhotine, ispraznio suđericu i navukao bezbrojne
zavjese, nakon što je prošlo vrijeme u kojem su jedini ljudski zvuci bili njihovi koraci, glasno
disanje na nos i pristojno kašljucanje dok bi se mimoilazili, kad je veranda opet postala veranda
i kad je Sigerius s viskijem u ruci i slušalicama na ušima sjeo u naslonjač, a on se poražen i
odjednom mrtav umoran odvukao na kat, nakon što se razodjenuo u spavaćoj sobi, progutao
svoje temazepame u kupaonici na početku hodnika i konačno se uvalio u mali, drveni bračni
krevet pokraj skvrčene Joni, počela je duga noć 20. svibnja 2000.
˝Objasni mi što se to dogodilo za stolom˝, rekao je nakon što joj je petnaestak minuta
oprezno mazio ramena i bokove.
Spavala je, ili se pravila da spava. Okrenuo se na leđa, prozor je bio akvarij u kojem su
plutale svibanjske zvijezde. Poslije nekoliko minuta ustao je iz kreveta, spotaknuo se o hrpu
odjeće koju je u bijesu bila bacila na pod i širom otvorio prozor. Zrak je bio topao i gust,
navukao je zastore. Čuo je kako je šmrcnula. ˝Hajde˝, rekao je.
˝Dobro˝, rekla je kad je opet legao uz nju. ˝za početak moraš znati da je Wilbert neko
vrijeme živio ovdje. Otprilike godinu dana.˝
˝Molim?˝ rekao je. ˝Gdje to? Ovdje?˝
˝Ovdje. Na farmi. Gotovo cijelu 1989. je živio ovdje. Kod nas.
Zvučala je kao da ga je obavijestila kako se ubuduće smeće treba na cestu iznositi
četvrtkom. Vlažnom rukom upalio je svjetiljku na noćnom ormariću i širom otvorenih očiju
promatrao njezin plavi potiljak. Zar doista nije znao ništa o njenom životu? ˝Sereš˝, rekao je.
˝Da barem.˝
Ostao je bez teksta. Tek nakon nekog vremena pitao je: ˝Ali zašto? Što je radio ovdje?˝
˝Stanovao je. Pa i ti sad stanuješ ovdje? Ljudi katkad nemaju svoj stan.˝
Istom odmjerenom, izluđujućom samouvjerenošću, koja ni u čemu nije nalikovala na
njezin izljev bijesa od maloprije, krenula mu je objašnjavati što se događalo kad su se ona i
Janis s roditeljima vratile iz Amerike. Prvih godina života na kampusu Tubantie do njih su doprli
glasovi da Wilbertova majka nije dobro, da je, dapače, vrlo loše. Pila je. Lokala je. Godine u
kojima je Margriet Wijn opravdala svoje prezime ispijanjem litre vina dnevno 12, ni manje ni
više, ostavila je za sobom; sada je na red došlo žestoko piće, viski, džin, jeftina votka, isto tako
litra dnevno, pa joj je prezime postalo optimistično, čak i nostalgično. Od njezina su brata čuli
da je svakih toliko po nekoliko mjeseci provodila na Texelu, u klinici za odvikavanje. ˝A jednoga
dana˝, reče Joni, i dalje okrenuta leđima, ˝jednostavno je umrla.˝

12
Nizozemska riječ za vino je wijn. (nap. prsv.)
~ 114 ~
 Ni dan nakon što se Wilbertova majka ubila alkoholom, igrom slučaja baš na sedamnaesti
rođendan svoga sina, Menno Wijn je dječaku priopćio kako mu je dojadilo živjeti s njim pod
istim krovom. I ja sam pomislio isto, rekao je Wilbert. Nekoliko dana poslije Sigerius je na
jednom utreškom groblju gledao kako ispijeno Margrietino tjelešce spuštaju u zemlju. Tek kad
su se nakon kave ljudi počeli razilaziti, prišao je svom sinu; bez ikakva plana, priznao je Joni
godinama poslije, zapravo je popustio pred prijekornim pogledima Margrietine rodbine. U
naletu očinske grižnje savjesti rekao je Wilbertu da su mu vrata u Enschedeu uvijek otvorena,
neka sam odluči.
To nije rekao u vjetar. Dva tjedna poslije majčine sahrane Wilbert je stajao u vrtu njihove
farme. Nenajavljen. Sedamnaestogodišnji beskućnik. Svoju Hondu MT nije parkirao na
pločniku kao svi normalni ljudi, nego se na njoj dovezao sa stražnje strane. Postavio ju je na
nožice usred djeteline i stao pred nju čekajući da mu novi članovi obitelji požele dobrodošlicu
na travanjskom suncu. Aaron ga je zamišljao pred sobom: ispred krosera s upaljenim motorom
stoji budući ubojica, dugonjav, prištav, drzak, u majici bez rukava iz koje, zamišljao je, vise dvije
žilave, preplanule ruke koje mogu istovarivati teretne brodove, dijeliti udarce i stiskati
djevojke o ciglene zidove.
Skamenjen je pitao: Jesi li ga prepoznala?˝
Jesam˝, rekla je. ˝Izgledao je onako kako sam ga zamišljala.˝ Nakon jedanaest godina
Wilbertovo je usko lice još uvijek bilo poput ciganskoga, samo što je suzu od uljane boje
zamijenio neki lako zapaljivi izraz, istodobno prevrtljiv i sumnjičav. Kosa mu je i dalje bila
potpuno crna, gotovo plava, ali duža i masnija.
Joni je 1989. godinu smatrala najluđom godinom u svom životu, ali to je Aaron čuo samo
napola. Bio je potpuno zatečen novom informacijom. Znači Čekićar iz IJmuidena je živio ovdje.
Joni u četiri godine nije rekla riječ o tome, ni Sigerius, nitko. Sigerius je valjda mislio da zna, što
je bio potpuno normalan zaključak, kako to ne bi znao nakon četiri intenzivne godine s Joni -
Aaron je bio toliko zgranut da mu nije palo na pamet da se naljuti; obuzela ga je potpuno luda
ideja da je Wilbert Sigerius sa sportskim čarapama na nogama ležao dolje na zagasito
ružičastom trosjedu, da je na vrtnoj terasi brusio cilindre svoje Honde, da je svoje umašćene
šape prao pod istim tušem pod kojim bi se on trebao tuširati sutra ujutro.
˝Gdje je spavao?˝ Bezvezno pitanje koje mu je tako mnogo značilo.
˝Ovdje pokraj˝, reče Joni, ˝u radnoj sobi moga oca. Kad je došao, zajedno su iznijeli radni
stol i unijeli ovaj krevet. Spavao je na ovom krevetu.˝
˝Ma daj.˝
˝Tja˝, rekla je. ˝Najgori su bili ti prvi tjedni. To što je odjednom bio ovdje. Za doručkom,
u kadi, navečer s daljinskim u ruci. U početku sam palila svijeće da čim prije ode.˝
˝Svijeće?˝ Bio je ljut, ali i znatiželjan.
˝Ovdje˝, rekla je, ˝na prozorskoj dasci. Lučice. Molila sam se da svoje stvari sveže na
moped i ode. Ta iznenadna drskost! Taj momak je bio sramežljiv točno deset minuta. Kad bi
me u školi pitali tko je to, lagala sam da je Wilbert došao preko nekakvog mađarskog programa
studentske razmjene.˝
Duboko je uzdahnuo. ˝Zašto nikada ništa ne znam? Kako je to izgledalo?˝

~ 115 ~
 ˝U početku smo se svi trudili˝, nastavila je, ˝tata, mama, Janis, ja - ali i on. Donosio je
najluđe poklone. Kad smo, na primjer, sjedili u vrtu, mama je usput rekla kako joj se jutros
pokvario fen za kosu, i sljedeći dan joj je donio novi fen. Jer nam je bio tako zahvalan.˝
˝Ukraden?˝
˝Ne. Wilbert je bio pun para, kupio je najskuplji fen. Moji roditelji nisu znali kako da
reagiraju. Jednoga običnog dana moja majka odmotava fen iz papira za poklone. Eh, pa, hvala
ti, Wilberte. Moj otac mu nije vjerovao, uzeo je taj fen i stao obilaziti dućane, V&D, Blokker,
Scheer & Foppen. sve dok mu u Kijkshopu nisu rekli da je neki dečko s kacigom i naglaskom iz
gradskog pojasa neki dan kupio taj fen. Evo vidite, rekao je tada. Prvih mjeseci moj se otac
iznimno trudio. Još je bio optimističan. Mislio je da će uspjeti preodgojiti Wilberta.˝
˝Krivo.˝
˝Znaš kako je završilo˝, rekla je. ˝Nismo pojma imali. Ja na primjer nisam znala da je već
bio zatvaran. Polako su se on i tata počeli sve više gložiti. Kako su se samo ta dvojica znala
posvađati! I to ne zbog nečeg ozbiljnog, mislim na incidente, tučnjave, provale, kokain. Ne,
posvađali bi se pri najobičnijem razgovoru. Uvijek rasprave oko svega i svačega. Beskrajne
rasprave o njegovom glazbenom ukusu, kad se samo sjetim...˝ Vani se čula sirena hitne
pomoći.
Sad kad se raspričala zvučala je bezbrižnije. ˝Wilbert je volio rap i hip-hop. Public Enemy,
oni su mu bili najdraži. I meni su se bili dopali. Chuck D, Flavor Flav, Terminator X, ta imena su
mi ostala u malom mozgu. Yo! Bum Rush The Show, It Takes A Nation Of Millions To Hold Us
Back, po cijeli Božji dan iz četiri ogromna zvučnika koja je odnekud nabavio dok si okom
trepnuo. Tiše! - još čujem tatu kako viče. Taj bijes i očaj u njegovu vrištanju na dnu stepenica.
Kad bih se biciklom vraćala iz škole preko kampusa, išla bih po Langekampwegu i još prije nego
što bih iza šume mogla vidjeti našu farmu, čulo se nabijanje. ˝Louder Than A Bomb˝. Iz te male
sobice tu preko.˝
˝I ja sam se prije svađao zbog glazbe. To je normalno.˝
˝Vjeruj mi˝, rekla je, ˝to nije bilo normalno. Krvili su se zbog svake sitnice. Ni zbog čega...
zbog Cole. Kod kuće nismo smjeli piti Colu. Došao je Wilbert, ovisan o Coli. Cijeli život pije dvije
litre Cole na dan, i to ne bilo kakve nego Coca-Cole. Druge Cole prolijeva u sudoper, sve osim
Pepsi; Pepsi prolijeva u zahodsku školjku, vidjela sam. Ako u nedjelju navečer nema Cole u
frižideru, sjeda na skuter i sav znojan odlazi u najbliži snack bar.˝
˝Fino˝, reče Aaron, ˝od Cole se umire. Naposljetku.˝
Pravila se da ga ne čuje. ˝Okej, sad smo također Janis i ja smjele piti kolu. Jednoga dana
smo za stolom razgovarali o plombama moje sestre. Janis se upravo vratila od zubara,
jedanaest godina i dvije rupice u zubima. Dakle, razgovor se vodio oko pranja zuba, bombona
i tako dalje, znaš već. Wilbert kaže: ˝Ja nemam nijednu rupicu.˝ ˝Bravo, Wilberte˝, reče moja
majka, ˝odlično˝. ˝Nijednu˝, reče Wilbert, ˝što znači da je Cola zdrava za zube.˝ Svatko
normalan bi se nasmijao na takvo nešto, to ˝znači˝ bilo bi mu smiješno, ili možda ne baš
smiješno, ali u svakom slučaju ne bi to shvatio ozbiljno. Ali Siem je to shvatio krajnje ozbiljno.
I reagirao je puno preoštro. Već mjesecima misli da Wilbert ima isto tako poguban utjecaj na
njegove kćeri kao dvije litre Cole dnevno na zube. Poludio je zbog tog ˝znači˝. Normalan
mladić bi pokušao malo ublažiti stvar, rekao bi nešto poput: ˝Šalio sam se, nemoj se
uzrujavati˝, no Wilbert nije bio normalan mladić, Wilbert bi se odmah potukao, uvijek.

~ 116 ~
Pokušao je dokazati da je u pravu, i dalje je ustrajao na tomu da je Cola zdrava za zube. Da je
znanstveno dokazao da je Cola zdrava za zube.˝ ˝Zar je stvarno to mislio?˝
˝Provocirao je. A ti znaš Siema, razuman je, pametan, ali osjećaj za humor mu je nikakav.
Znaš i sam kako se lako razljuti. Poludio je. Ali Wilbert nije ustuknuo ni milimetar, rekao je:
votka je loša, pogledaj moju mamu, ali Cola ne, ozbiljno, u Coli ima fluorida, i na to je kucnuo
nožem o zube, tik, tik, tik. Tako je to išlo, za najmanju sitnicu. A moj tata bi uvijek nasjeo.˝
Smatrao je da je malo podcjenjivala Sigeriusa. Zaboravila je, možda zato što je još bila
ljuta, u kojoj su mjeri Wilbertove šale vrijeđale samu bit njezina oca. Cola je zdrava za zube -
ma nemoj. Aaron je jednom prigodom razgovarao s jednim doktorandom, prilično krupnim
Koreancem koji je proučio Sigeriusove bilježnice iz kojih se mogla pratiti njegova nepredvidiva
argumentacija. Tako krul, ponovio je taj mladić nekoliko puta prije nego što je Aaron shvatio
da želi reći cruel, čime je mislio na bezobzirnost kojom je Sigerius uništavao vlastita postignuća
čim bi shvatio da može osporiti svoje pretpostavke. Mjesece posla, katkad čak godine.
˝Tek sam poslije doznala da se tu krilo mnogo više od onoga što je meni i Janis bilo
poznato.˝ Glasno je udahnula kroz nos i okrenula se na leđa. ˝Klali su se zbog Cole, no
istodobno se radilo i o kokainu i o računima od zubara za popravak zuba koje je porazbijao.
Bilo je i nešto oko posla koji mu je moj tata sredio kod Tehničke službe Sveučilišta. Ukrao je i
prodao dvije brusilice.˝
Dok ju je slušao, Aaron se pitao kako bi on doživio nekakvog nepozvanog uličara. Što bi
on učinio s četrnaest godina da mu se u roditeljsku kuću useli takva neobuzdana baraba?
Netko poput... Pere Šećera, odmah je pomislio na Peru, nevjerojatno snažnog i drskog dječaka
iz njegova djetinjstva, duha iz prošlosti na koga nije pomislio valjda petnaest godina. Pero
Šećer, Šećerko, ˝Šeki˝ za ekipu - naprasiti idiot kojemu je nakon četvrtog razreda osnovne bilo
dosta škole, u peti nije ni krenuo, nizašto mu to nije trebalo. Luđak iz ranog srednjovjekovlja
njegova života čija se iritantna prisutnost činila vječnom, no koji se iznenada povukao i nestao,
poput bradavice na stopalu. Šećerko, od koga si za pet guldena mogao naručiti tenisice po volji
koje bi on onda ukrao u Sijbers˝ Sporthuisu odmah preko mosta u Venlou, Šećerko koji bi, kad
bismo nakon sata plivanja stajali pod tušem, uzeo najbliže naočale i stavio si ih na pimpek. Kad
mu je bilo jedanaest, dozvolio bi ti da za jedan gulden odeš s njim iza grmlja gdje bi ti pokazao
kako iz te iste, zastrašujuće podignute surle može iscijediti ˝punjetu˝, što je još uvijek bila
daleko najneukusnija riječ koju je poznavao. Kad su mu ukrali Zündappa, Šećer se s bejzbol
palicom zaputio u Genooi, nešto kao venloški Bronx, i još se k tomu vratio s tom svojom
makinom. Dok je Aaron sjedio u gimnaziji, Pero je jurio po Burgemeester Gommanstraat u
svojem spuštenom Opelu Manti, takav tip. A što kad bi Šećer tu Mantu navečer parkirao ispred
njihove kuće i ostavio svoje preskupe adidasice na ormariću za cipele pred kuhinjskim vratima?
O tome se radilo. Šećerko za njihovim stolom. Šeki u pidžami ispred tatinog Commodorea.
˝Dečki˝, čuo je mamu kako ih zove, ˝počinje Ter land, ter zee en in de lucht 13, na što se ne bi
samo Sebastiaan i on sjurili niza stepenice, već i taj žilavi luđak. To je, dakle, snašlo Joni.
Opustila se, njezino toplo bedro dotaknulo je njegovo. ˝I dok su se događale sve te grozne
stvari, ozbiljno, i meni su bile grozne, Wilbert mi je postajao sve simpatičniji.˝

13
Nizozemska zabavna televizijska emisija natjecateljskog karaktera u kojoj se sudionici
natječu u vozilima vlastite izrade (nap. prev.)
~ 117 ~
 Prestao je disati. Minimalnim pokretom odmaknuo se od njezine kože.
˝Imala sam proturječan osjećaj: uopće nisam željela da mi bude simpatičan. No prema
meni je bio ljubazan. Ponašao se zaštitnički. Vozio me motorom na kolodvor. Uvijek je
zahtijevao da me dočeka ako bih se odnekud kasno vraćala.˝
˝Zlatni dečko˝, rekao je. Šutjela je; učinilo mu se da čuje kako je zaškrgutala zubima.
˝Puštao mi je svoju glazbu. LL Cool J, Run DMC, NWA - za sve njih sam prvi put čula od
njega. Slušaj ovo, slušaj ono. Kupio mi je walkman..˝
˝Ukrao ti je walkman.˝
˝... neki skupi Sony. Odveo me kriomice u Amsterdam, u Paradiso: nas dvoje na Public
Enemy - moj prvi koncert u životu, tata ni danas to ne zna. Vratili smo se najranijim vlakom. A
ja sam njega učila jahati. Tamo gdje je sad radionica, nekad je bila štala za Peggy Sue. Nije se
dao odvući odatle. Ako se nije vozio na motoru ili skitao Enschedeom, bio je kod mog konja.
Uporno je htio naučiti jahati. Redovito smo odlazili trenirati u manež Horstlinde.˝
˝Program resocijalizacije Drienerlo.˝ Pokušao je zvučati ravnodušno.
˝Ali još je najgore bilo to što je bio tako zabavan. Janis i mene, ali i mamu, često bi
nasmijao do suza. Od svega je radio predstavu. Kad ga je tata zatražio da napuni zdjelu za
umak, nije se digao, nego je dograbio krpu za suđe sa stola, pažljivo je rasprostro preko krila i
pravio se da je devedesetogodišnji starac u invalidskim kolicima, stenjao je i puhao, okretao
se sa stolicom i cičao pa se tako dovukao do sudopera. ˝Mala moja, skini ambalažu, da utjeram
džipa u garažu˝ - derao se s jakim utreškim naglaskom kad je mama dobila neki CD Roba de
Nijsa14.˝
Aaron se nije nasmijao. Izvukao je svoje rame ispod njene glave. ˝Možda bi mi bilo
smiješno da sam bio tamo.˝
Šuteći je gledao u sobu, u svjetloružičaste zavjese s izvezenim bijelim konjima. Na
sjedištima dvaju drvenih uredskih stolaca ležali su jastučići koje je njena majka presvukla istom
tkaninom. Novim, zabrinutim pogledom gledao je plišane igračke na ružičasto oličenoj polici s
knjigama za lektiru. Zamišljao je kako je Joni kao šiparica čitala te knjige u krevetu i kako je
strepila kad bi čula Wilberta gdje dolazi kući motorom. Ili bi se veselila? U bijelom ormaru za
garderobu s otvorenim vratima na povlačenje vidio je kutiju za cipele u kojoj su zacijelo bili
njeni školski rokovnici, zadaće i teke pune slova ˝a˝ i ˝o˝, velikih i okruglih poput balona
žvakaće gume. Osjetio je potrebu da u tim rokovnicima potraži nešto što upućuje na Wilberta:
njegovo ime, znak Public Enemyja, takvo nešto. Na jednom stolčiću opazio je hrpu ženskih
časopisa Elle, visoku točno jednu pretplatničku godinu koju je na jedvite jade dobila za svoj
petnaesti rođendan, ali joj je naposljetku, taj časopis postao tako ˝iritantan˝ da su joj roditelji
nakon tri mjeseca dopustili da otkaže pretplatu. Šopala ga je s glupostima, takve je stvari smio
znati. Čovječe. Koliko god joj je taj gad bio zabavan, 1989. nije dobro završila. ˝Što se
dogodilo?˝ upitao je.
˝Joni nije odgovarala. Nakon nekog vremena rekla je: ˝Moramo na spavanje.˝ Popipala
je ispod jastuka i odande izvukla masku za spavanje.
˝Što je to krenulo loše? Hajde, reci mi.˝ ˝Krenulo loše? Da, krenulo je loše.˝ Opet je
odložila masku za spavanje i polako izdahnula zrak. ˝Doma je, zapravo, krenulo loše. Sve se

14
Rob de Nijs (1942) - jedan od najpopularnijih nizozemskih pjevača lakih nota (nap.prev.)
~ 118 ~
događalo preblizu, više-manje pred tatinim očima, i onda mu je puknuo film. Nakon jedanaest
mjeseci Siemu je bilo dosta. Wilbert je morao van, gnjilu jabuku trebalo je baciti, i to brzo, prije
nego što se ta dvojica pokolju. Već se tjednima u kući osjećalo da bi stvari mogle eskalirati.
Netko je morao ispaštati.˝
˝To se kaže kad je osoba nedužna.˝ Gurnuo je ruku pod deku i položio je na njen trbuh,
osjetio je kako ga je uvukla. Uzdahnuo je i ugasio noćnu svjetiljku.
˝U to doba sam imala instrukcije iz francuskog˝, rekla je. ˝Lekcije mi je davala jedna žena,
odrasla žena, kako sam tada mislila, ali zapravo je još bila mlada djevojka, kao ja sada, otprilike,
tek je bila diplomirala cum laude s nečim o... hmmm... kako se zove, ona rospija od Sartrea.˝
˝De Beauvoir.˝
˝Da, ona. Ali, k vragu, kako se zvala ta cura...˝ Pokušavala se prisjetiti, rekla je da je bilo
nešto na V. ˝Je li važno kako se zvala?˝
˝Bila je potpuno nezanimljiva, ali jako lijepa. Dotjerana, elegantna, pomalo pretenciozna,
tip guvernante iz filma. Imala je sasvim bijelu kožu s madežima.˝
˝Imala si instrukcije˝, rekao je oštro. Ne skreći s teme, pomisli - no ona mu je počela
objašnjavati obrazovni sustav na farmi. Čim bi Janis ili ona iz nečega dobile trojku, njihov bi
otac tražio instruktora. ˝Uspjeh je tajna šifra u ovoj obitelji, premda to nikad neće priznati.
Samo matura? Svašta. Nisam morala biti najbolja u razredu, ali bilo bi dobro da jesam. Nisu
me bez veze u Berkeleyju poslali u privatnu školu. Berkwood Hedge: mali razredi, naglasak na
kulturi, tisuće dolara školarine. Poslije sam u Bostonu išla u Kids Are People Middle School,
američka Montessori škola, svake godine smo priređivali neki Shakespearov komad. U kući
Sigerius trojka je bila jednaka jedinici.˝
˝A u međuvremenu je jedan maloljetni delikvent u vrtu frizirao svoj moped˝, rekao je
Aaron.
˝...Vivianne! Vivianne Hiddink. Moji roditelji su je obožavali. Živjela je u Strasbourgu,
godinu dana je studirala na Sorboni, ovdje u Twenteu je počela organizirati program kulturnih
aktivnosti na sveučilištu. Još nismo ni počeli s instrukcijama, a tata je već mislio da to dvoje
treba pozvati na večeru. U Americi nam je na večere dolazio Richard Feynman, ako ti to ime
što govori, no dobro, gospođica Hiddink je također bila zanimljiva, zašto ne.˝
˝Tako je, zašto ne?˝ Najradije bi se naljutio zbog tog njezinog snobovskog baljezganja, to
joj je bila slaba točka. No nije je htio prekidati.
˝Taj njen dečko, Maurice, doktorirao je teorijsku fiziku. U ranim tridesetim, crna, uredna
kosa, engleski sako od tvida, Van Bommel cipele s rupicama. Cijelu je večer potpuno
flegmatično gledao kroz svoje šubertovske naočale, a sve što je rekao bilo je duhovito. Otada
nisam srela nikoga tko bi bio toliko različit od Wilberta. Bilo je bolno gledati tu dvojicu za istim
stolom. No nismo mogli Wilbertu reći da svoj biftek pojede u kuhinji, makar tata ne bi imao
ništa protiv. Sjećam se da ga je Wilbert, koji je bio iznimno pristojan, pitao što po cijeli dan radi
u jednom takvom ˝istraživačkom institutu˝. 'Tamo imam sobu', odgovorio mu je dok je brisao
naočale nekom mekom krpicom, 'i u toj sobi je kauč i ništa više, i na tom kauču cijeli dan ležim
i razmišljam.' Mora da je to Wilbertu zvučalo poznato: vlastita soba bez ičega osim kauča za
razmišljanje.˝
Tiho se nasmijala, vjerojatno vlastitoj dosjetci. Znala je lijepo pripovijedati i bila je svjesna
toga.
~ 119 ~
 Ta Vivianne dolazila je subotom ujutro, od pola deset do pola dvanaest, bila mi je to prava
tlaka, još sam se k tomu morala ujutro na brzinu oblačiti. Učili smo u ovoj sobi, tamo za stolom
djeda Sigeriusa, koji je ona lijepo nazivala bureau ministre, a mi otada također.˝ ˝A sada i ja.˝
˝Samo Wilbert ne˝, rekla je Joni. ˝On je razmišljao o francuskom na drukčiji način. Svi
smo primijetili da se subotom već rano ujutro mota po prizemlju, neobično rano za njega, i da
hvata svaki Viviannin pogled. Kad god je mogao, pridržao bi joj kaput i objesio ga na vješalicu
u predsoblju – zadirkivali smo ga zbog takva dodvoravanja, ali, naravno, oprezno. Meni je to
bilo simpatično, čak sam to mogla i očekivati, ta Vivanne je bila... posebna pojava u onim
svojim kompletićima. Na farmi se sve do večere osjećao miris Chanela.˝ Pritisnuo je nos o
Jonin vrat.
˝A onda je tatu jedne nedjelje popodne nazvao onaj Maurice. Neobičan razgovor, iz
daljine nije zvučao ironično i duhovito - već nakon dvije minute tata se preselio na kat, zamolio
me da dolje spustim slušalicu. Poslije četvrt sata vratio se u dnevni boravak. Rekao je:
˝Vivianne više neće dolaziti.˝ I ništa više.˝
˝O?˝
˝Kasnije popodne, kad je Wilbert na svom mopedu otišao tko zna kamo, rekao je da je
razmišljala otići na policiju.˝ Nakašljao se i progutao slinu. ˝Počelo je s njenim šalom koji više
nije našla u rukavu svog kaputa. Možda ga je negdje slučajno ostavila ili izgubila. Događa se.
Sljedećeg tjedna, ispričao je Maurice mom ocu, Vivianne je posegla u džep za svojom
maramicom od irskog lana, namirisani ženski rupčić, bile su mi poznate te njene drangulije. No
maramica se bila pretvorila u vlažnu gvalju koja više nije mirisala na Chanel, nego na mlaku
spermu. Premda joj je to bilo ˝strašno gnjusno˝, nikomu nije ništa rekla, čak ni Mauriceu.
Naravno da je mogla pretpostaviti od koga je potjecala ta ljepljiva smjesa.˝
Joni je na trenutak prekinula, malo se promeškoljila. Krevet je zaškripao.
˝Ne budimo djeca - odlučila ja Vivianne, taj dečko je još pubertetlija, doduše prilično
neotesani pubertetlija, u to se već imala prilike uvjeriti. Osim toga, kod nas joj je bilo lijepo,
dobro smo se razumjeli. Možda joj je to čak i laskalo, tko zna. Takav iscjedak se može shvatiti
i kao kompliment, zar ne?˝
˝Kao znak pažnje u svakom slučaju˝.
˝Dva tjedna poslije tog događaja s maramicom, za što osim nje i Wilberta nitko drugi nije
znao, Vivianne je sjedila sa mnom u sobi i kao uvijek negdje tijekom drugom sata, nakon što
bi nam mama donijela kavu i kolač s grožđicama, otišla je na zahod u kupaonicu ovdje na katu.
Sjedila je na školjci, vrata su bila zaključana, i ubrzo je začula neki zvuk iza zastora tuš-kabine.
Čula je kako netko diše - tako je rekla u sudnici.˝
˝U sudnici?˝
˝Da, u Almelou, Čula je dahtanje i ukočila se. Na trenutak je pomislila da je to njeno
vlastito disanje. Onda se prenula i razgrnula zastor. Stajao je tamo gol, hlače trenirke spuštene
do gležnjeva, u ruci je držao onaj šal koji joj je nestao prije tri tjedna. Drkao je njušeći taj jebeni
šal, na metar i pol od Vivianne ˝
˝Čovječe,˝

~ 120 ~
 ˝A ona? Nije pustila ni glasa. Ne hoteći ga je poštedjela, nije uopće razmišljala, tvrdila je
poslije - poštedjela ga je jer nije vrisnula. ˝Što to radiš?˝ šapnula je, a on je svršio. Sjedila je i
gledala. Približio se za korak tako da je bio gotovo iznad nje i iscijedio...˝
˝Štrcnuo.˝
˝Dobro, Štrcnuo spermu po njenoj ruci i stegnima. 'Ti si potpuno lud,' prošaptala je, još
uvijek se svladavajući, možda od šoka, tako je to barem objasnila. Navukla je zastor tuš-kabine,
WC-papirom obrisala nečistoću s nogu, navukla hulahopke i suknju, zaboravila pustiti vodu,
još je oprala ruku i vratila se u moju sobu. ˝
˝Koji perverznjak!˝ reče Aaron.
˝Tja...˝ reče Joni. Na trenutak je zašutjela. ˝Ali˝, nastavila je˝, ta Vivianne je također bila
čudna. Došla je u sobu, pogledala se u mom zrcalu, poravnala svoju smećkastu bluzicu i sjela
za stol. 'Dobro', rekla je, 'gdje smo stali. Future du passé, to je uvijek teško...' Ništa! Ni riječi o
Wilbertu. Prije tog telefonskog razgovora nisam pojma imala da se išta dogodilo, časna riječ.
Ta žena je najnormalnije završila lekciju, kao i uvijek otišla sam s njom dolje, u predsoblju smo
još popričali s mamom, a onda se u svom Renaultiću odvezla svojem Mauriceu.˝
Vani, nad kampusom, zazvučala je sirena brzog vlaka, valjda s pruge prema Drienerlou.
Dugačak zvuk prodro je u spavaću sobu i trgnuo ga, shvatio je da se nije baš uživio u situaciju.
Kako se osjećala? Činilo se da osuđuje tu ženu. Ili ne? Već je danima pogrešno procjenjivao sve
i svakoga.
˝Očito se ta Vivianne morala prvo sabrati˝, rekao je. ˝Nije bila glupa. To što nije odmah
digla paniku može se nazvati i prisebnošću.˝
˝Naravno˝, rekla je Joni. ˝Ali je čudno. Čudno je o takvom nečemu ne reći ni riječi.
Ponašala kao da se u kupaonici nije ništa dogodilo. Uostalom, tko kaže da se išta dogodilo?˝
Umjesto da malo razmisli i da joj bar da do znanja kako bi se možda i ta mogućnost mogla
uzeti u obzir, odmah je ispalio: ˝Pa ti nisi normalna! Takvo što se ne izmišlja. Naravno da se
dogodilo!˝
˝Ne znamo˝, rekla je, ˝on to nikada nije priznao...˝ ˝Ma nemoj. A zašto i bi?˝
˝Kažeš da se takvo što ne izmišlja, ali isto bi se tako moglo reći da se takvo što ne radi.
Takvo što bi se prije moglo izmisliti nego napraviti.˝
Osjetio je kako ga obuzima srdžba. ˝Znaš, Joni, i ja sam koji put razmišljao o tome da
nekome batom smrskam kosti, pa ipak to nisam učinio. Taj vaš Wilbert radi sve što mu se
prohtije. I onda krene po zlu. Pretpostavljam da je sudac dijelio moje mišljenje?˝
Okrenula se na drugu stranu, stražnjicom je gurnula njegovu ključnu kost kao boksačkom
rukavicom. ˝Bila je njezina riječ protiv njegove˝, rekla je. ˝Ništa se nije dokazalo. Nitko nije
ništa vidio ni čuo.˝
Uspravio se u krevetu i gledao u tamu njezinih leđa iznad ruba plahte. Je li stvarno tako
mislila? Je li sumnjala u ono što se dogodilo u kupaonici? Joni˝, rekao je, ˝prestani se praviti
naivnom. A ona vlažna maramica? Je li i to izmišljotina? Budi razumna.˝
˝Čuj tko to kaže˝, otresla se. ˝Ti ćeš mi govoriti što je razumno?˝
˝Samo kažem što mislim, a mislim da si potpuno nerazumna. Kako je završilo suđenje?˝
˝Potpuno nerazumna...˝ Teatralno je uzdahnula. ˝U vražju mater˝, prasnula je, ˝sada mi
je dosta. Cijeli tjedan se ponašaš kao zadnja debilčina, još maloprije, za stolom, s tvojom
~ 121 ~
frajerskom pričom, i meni kažeš da sam nerazumna? Uzmi još jednu pilulu za spavanje, Aarone.
Laku noć.˝ Povukla je plahtu prema sebi i zarila glavu u jastuk. Bio je sretan da nije gorjelo
svjetlo, osjetio je kako se zacrvenio. ˝Frajerska priča?˝ rekao je što je mirnije mogao. ˝O čemu
ti to?˝
Šutjela je.
˝No?˝
˝Aaron. Ne misliš valjda da sam povjerovala u tvoje bijezgarije o onom Manusu?˝ ˝Pa ne
vjeruj onda.˝ ˝Ne vjerujem ni sekunde.˝
Zavladala je tišina, pet minuta. Deset minuta? Buljio je u lagano nabrane zavjese. Učinilo
mu se da je zaspala i ro ga je razbjesnilo. Znala je da on ne može spavati nakon svađe. Ne
možeš spavati ni bez svađe, reći će mu sutra. U tišini je iznenada osjetio da mu nešto krije.
Zamazala mu je oči uljepšanom verzijom priče. Bila je, doduše, uvijek vrlo oprezna kad je bila
riječ o bilo kome s pimpekom. Nakon četiri godine ljubomora je postala tako jak mehanizam u
njihovoj vezi da je samo mogao nagađati što je doista osjećala prema tom dečku. Čak da joj je
Wilbert napravio blizance, ne bi mu to rekla.
˝Sigurno si i u njega bila zaljubljena˝, rekao je zajedljivo.
˝Misli što hoćeš˝, odgovorila je istog trena.
Potisnuo je svoj bijes. ˝I još mi nisi odgovorila. Čemu ona idiotska scena? Zašto si
razmrskala zdjelu s kroketima?˝
Nije reagirala. Nekoliko minuta gledao je u njezina leđa. Sve dok po disanju nije zaključio
da je zaspala.
Sljedećih dana Sigerius je izbjegavao svoju stariju kćer; najčešće je jeo negdje vani. Aaron
nije ni mislio da samo slučajno nikada ne sjede zajedno za stolom. Joni je pak izbjegavala njega,
pravila se kao da je zaboravila noćašnji razgovor. Nerviralo ga je njezino ponašanje, malo bi se
poput kakva djeteta veselila odlasku u Ameriku, a onda bi cmizdrila zbog onog Ennia.
Imao je puno posla za Tubantia Weekly. Hvala Bogu, Ne može se poreći da je katastrofalna
eksplozija izvukla najbolje iz njega, unatoč besanim noćima posljednjih je tjedana nadmašio
samog sebe. Blaauwbroek nije mogao vjerovati vlastitim očima. Njegov šef bio je prvi koga su
čuli na Joninoj telefonskoj sekretarici, prije cijele čete zabrinutih prijatelja i rođaka, a zvučao
je kao jedanaestogodišnjak kad vidi kako u njegovo selo dolazi cirkus. ˝Bever, kako je, čovječe,
Henk Blaauwbroek na telefonu. Pretpostavljam da si živ. Jesi li i ti čuo eksploziju? Probudi se
iz zimskog sna, mali. Imaš li kakve fotke? Ide posebno izdanje, to ti je valjda jasno.˝
On je sa šefom imao odnos ljubavi i mržnje: na domjencima i zajedničkim izlascima glasno
su se bratimili, ali na poslu su bili u vječnom ratu. Budući da je imao završenu umjetničku
akademiju, a ne novinarsku školu, Blaauwbroek ga je optuživao zbog umjetničkih aspiracija,
time ga je neumorno kinjio.
˝Nije to za galeriju, mali˝, ili ˝pokušaj s kraćom ekspozicijom˝, ili ˝evo našeg fetišista za
mrtvu prirodu˝, koliko li ga je samo puta častio takvim primjedbama. A bila je istina da nije bio
neki fotoreporter, što mu nije bilo teško priznati, bio je prespor za profesionalca, predugo je
čekao, nije znao prepoznati pravu vijest, no zato i je radio za njega, odgovarao bi zajedljivo
Blaauwbroeku, a ne za Reuters.

~ 122 ~
 Ali sada je kroz Enschede, koji je bio potpuno zatrovan međunarodnim medijima, kročio
kao da ga je poslao Time Magazine. Na vlastitu je inicijativu, za promjenu, kod jednog kineskog
uvoznika u Liégeu napravio fotografije pirotehničkih sredstava klase 1.1 - od kojih je bio
sastavljen prah u bunkerima SE Fireworks - prije, za vrijeme i poslije eksplozije; zajedno s dva
sugrađanina i šefom policije krstario je u svemirskom odijelu po razrušenoj četvrti; snimio je
seriju portreta stanovnika Roombeeka koji su ostali bez krova nad glavom, a uspio ih je
nagovoriti da poziraju u poderanoj i krvavoj odjeći koju su nosili te subote 13. svibnja (njegova
fotografija muškarca s jednom papučom koji je satima s hvataljkom za roštilj polugol lutao
ulicama u plamenu, objavljena je na naslovnici brošure za pomoć žrtvama); s izrešetanog krova
pivovare Grolsch snimio je opustošeno područje - potresna ratna fotografija koju mu je
otkupio dnevnik Algemeen dagblad.
Zrak na njegovom katastrofom pogođenom planetu bio je, tako reći, prilično rijedak, u
glavi mu se zavrtjelo. Čvrsto je ostajao pri uvjerenju da se nijedan stanovnik Enschedea koji je
živ i ima ruke i noge ne smije žaliti, i da bi pokazao koliko ozbiljno to misli, kao prva - i jedina -
˝žrtva˝ vratio je općini tisuću i petsto guldena koje su u gotovini dobile sve izravno pogođene
osobe. Joni je tu njegovu gestu smatrala oholom, pa čak i uvredljivom. ˝Prestani već jednom
s tim tvojim omalovažavajućim šalama˝, rekla je.
Posljednjeg dana gostovanja na farmi uređivao je u sveučilišnoj knjižnici na javnom
računalu njihovu web-stranicu, zaguljen posao za koji se pitao zašto ga baš on mora obavljati;
Joni je htjela napraviti tu stranku, ali on je morao ići na tečaj za Dreamweaver, ona je govorila
o elegantnoj prostituciji, ali on je ovdje strepio kad god bi neki student ušao u prostoriju.
Obrađivao je zadnje fotografije iz serije koju su snimili u Golden Tulipu, bilo je već krajnje
vrijeme da postave nešto novo na stranicu.
Kad je izišao iz knjižnice, nebo je nad kampusom izgledalo poput kristalne kugle.
Zadovoljstvo upravo obavljenim poslom odagnalo je na trenutak vizije u kojima se, kad je
kratko zadrijemao za stolom u knjižnici, vidio kako leži na mahovinom obraslim pločicama
glavnoga trga. Na najvišem plavetnilu nebeskoga svoda nazirale su se prve zvijezde, iznad
krošnji stabala na zapadnoj strani visjele su dugačke trake narančaste svjetlosti. Dok je
otključavao lokot svog bicikla, Bastille je izbacila ženski ogranak neke studentske udruge,
zapričane djevojke upravo su probavljale svoju tjednu kobasicu s prženim krumpirićima i
raskuhanim povrćem iz menze. Razmiljele su se tražeći svoje bicikle.
Odlučio je voziti kroz kampus, cesta za bicikle obrubljena hrpama lišća vodila ga je prema
širokoj atletskoj stazi. Tri mladića trčala su uokrug, čuo se prigušen zvuk šljunka pod
sprintericama, na središnjem travnatom ovalu sjedila su dva studenta s bocom vina. Sunce je
zalazilo iza zaraslog nasipa koji je priječio pogled na otvoreni bazen. Topli zrak milovao mu je
glavu. Zažmirio je pred rojem komaraca i pitao se ima li u bazenu dovoljno vode da ugasi tu
narančastu loptu, kad mu fotografska torba uz snažan udarac sleti s ramena. Ostala mu je
visjeti na podlaktici i klaparajući je udarala o žbice. Neka srudentica na ženskom biciklu bila ga
je pretekla i jedva čujno promrmljala ˝sorry˝.
˝Glupačo!˝ zaurla i odmah se prestraši kako mu lagano spokoj može prijeći u bijes.
Uzbuđeno dišući digao je ruke s upravljača bicikla i ostao neko vrijeme stajati raširenih nogu.
Sve mu se događalo samo zbog ljubomore. Sve mu se događalo zbog straha da je ne izgubi.
Kad je stigao na farmu, počelo je sniježiti. Jablani na sjevernoj međi vrta tako su intenzivno
cvjetali da se potamnjelo nebo osulo pahuljama, a na travi se taložio prozračni sloj paperja.
~ 123 ~
Razigrana klupka nošena vjetrićem plesala su oko Joninih golih gležnjeva dok je odostraga u
vrtu na mahovinom prekrivenoj terasi pokraj nekadašnjih štala sjedila poput... da, poput čega?
Poput snjegovića koji se topi.
S druge strane vrtnog stola od drvenog otpada sjedila je Tineke, između njih prazni tanjuri
i vrč vode. Dok im je prilazio, osjetio je nekakav zazor. Mogao je pretpostaviti što je bilo na
stvari. ˝Bok˝, rekao je i sjeo pokraj Tineke. Joni mu je odgovorila na pozdrav temeljito se
useknuvši u papirni ubrus. Oči su joj bile natečene od plača. Njezina majka duboko uzdahnu i
pogleda ga. ˝Jesi li gladan?˝ upita.
˝I gladan i žedan˝, reče. Umjesto da pita zašto je Joni uplakana, dohvatio je praznu čašu i
napunio je vodom. Pohlepno ju je iskapio i obrisao usta. ˝Super˝, rekao je.
Poslije nekoliko trenutaka neugodne tišine Tineke htjedne ustati. ˝Pusti, ja ću˝,
promrmlja Joni i digne se od stola, popravi naramenicu majice i odvuče se paperjastim vrtom
prema kuhinji. Kad je ušla unutra, Tineke mu položi svoj dlan na zapešće i prigušeno mu reče:
˝Upravo se vratila iz Groningena. Bila je u posjetu Enniju. Budi pažljiv prema njoj.˝
Kimnuo je glavom. ˝Što se zapravo dogodilo?˝ Tineke je pogledala prema kući, iz vešeraja
začuo se zvuk mikrovalne pećnice. ˝Grozna priča˝, rekla je. ˝Užas.˝ Gledajući u vrata, počela
je pričati: ˝Čovjek je bio usred vatre. Kako sam shvatila, drijemao je na kauču kad se prozor
srušio u sobu. Leđa i noge bile su mu pune stakla. Onda se zapalio tepih ispod stolića, a odmah
zatim i kauč na kojem je ležao, sve od sintetike, naravno. Nekako se uspio otkotrljati van kroz
razbijeni prozor i tek je onda primijetio da mu gore hlače.'' Odmahnula je glavom. ˝Gore valjda
ne može biti, jer dok je kraj vanjske ograde pokušavao ugasiti vatru, na njega se srušio
kompletni dimnjak s vlastite...˝
Naglo je ušutjela kad je Joni otvorila vrata. Zanimljiv zadatak iz mehanike, čuo se kako
razmišlja dok je Joni prilazila stazom. Zadane vrijednosti: brzina kotrljanja čovjeka i najviša
točka dimnjaka, pitanje: koliko je širok vrt? Joni je izgledala kao da je nešto boli, a očito ju je
nešto doista boljelo: zastenjavši, tresnula mu je pod nos tanjur iz kojeg se pušila tandoori
piletina. Pušući u prste, zaobišla je stol. Izgledala je loše.
˝Što mi se danas opet dogodilo˝, rekao je još prije nego što je sjela. ˝Fotografirao sam tri
studenta, evangeličke vjere. U njihovom pribježištu. Svi su stanovali u Tollenstraat 49,
studentskom domu točno preko puta tvornice vatrometa, zbrisanog s lica Zemlje
starozavjetnom silinom. Fotografije, diplomski radovi, nov novcat pijanino, dva iznajmljena
fraka: sve pretvoreno u pepeo. No i dalje vjeruju. Rječiti mladići koji zahvaljuju Gospodinu zato
što nisu bili kod kuće. Iako strogi evangelisti, ti dečki shvaćaju da se nesreća najlakše prebrodi
humorom.
˝Bila sam kod Ennija˝, reče Joni.
˝Već poslije dva dana˝, nastavio je, ˝počeli su s prigodnim šalama. Cijeli dan su se motali
po tom privremenom stanu. 'Je l' ja to dobro vidim? Imaš novu vestu?' - i tako unedogled˝
Nasmijao se, gurnuo u usta zalogaj tandoori piletine i žvačući pogledao Joni. ˝Čuo sam˝, rekao
je punih usta. ˝Dakle, može primati posjete. Znači da se oporavlja.˝
Nekakvim čudnim grčevitim pokretom bacila je rolu papirnih ubrusa sa stola.
˝Oporavlja?˝ Udahnula je poput ronioca na bisere i nestala ispod stola. ˝Leži na intenzivnoj
njezi, Aarone˝, začulo se pod vodom. Kad se pridigla s rolom u ruci, udarila je ramenom o rub
stola, dovoljno jako da se opet rasplače.

~ 124 ~
 ˝Baš nemaš sreće, ljubavi˝, reče Tineke. ˝Hajde, isplači se.˝ (Revala je, doktorice. Revala.
Ne, nije to tako rekao, mjesecima kasnije ipak se blaže izrazio pred gospodom Haitink, mislio
je da je, za njegov ukus, Joni malo previše emotivno reagirala na ono što je vidjela u toj
groninškoj bolnici. Kao da su joj tamo kirurški skratili suzne kanale zaključio je da su je ta dva
gejzirića na neki zagonetni način činila ružnom, suprotno od onoga što su suze činile njegovim
prijašnjim, manje lijepim djevojkama; one bi se od plača proljepšale, njihove su suze
raznježivale. Uspoređivao je Jonino uplakano lice s njezinom prirodnom skandinavskom
svježinom. Široko lice s ravnom, napetom kožom; moram malo na svjež zrak, pomislio bi kad
bi je promatrao. Gornja polovica zračila je zdravljem, barem u većini slučajeva, pokazivala je
snagu, genetski besprijekoran materijal Jonina prepredenost, pohota, njezina pogubna
ženstvenost, sve se to nalazilo niže, spajalo se negdje oko usta koja su se sada pretvorila u
drhtavu blijedu crtu, no inače su bila tamnocrvena šumska anemona s lagano izbačenom
donjom usnom koja je uvijek djelovala vlažno. Kad bi se usne malo napućile, sva bi njezina
jedrost postala prezrela, dekadentna. Iako je bila svjesna svoje razoružavajuće vanjštine,
katkad je kažiprstom znala gurati nadolje vrh svoga neupadljivog nosića: mislila je da previše
strši. Nije bila u pravu. Nevjerojatno koliko je sline moglo izići iz njega.)
I kako je sad s Enniom? Vjerojatno je pitao tako nešto jer je u teško razumljivim
odsječcima doznao da je čovjek osim opeklina trećeg stupnja po cijelom tijelu imao i pet
slomljenih rebara, probušenu slezenu i nekoliko otvorenih rana. Doktori su mu noge, grudi i
dobar dio leđa obložili kožom davatelja - zamislio je to kao porciju lazanja. Svako jutro morali
su mu ponovno dezinficirati, mazati i previjati duboke rane, vrlo bolan proces zbog čega su mu
davali posebne hipnotike i sredstva protiv bolova. U međuvremenu je Ennio u šumi cjevčica i
aparata gubio litre tekućine i razni organi su prestajali funkcionirati tako da je neprestano bio
na infuziji, od čega je naticao po najčudnijim mjestima.
Joni se zagrcnula. Svoju okruglu bradu trljala je o ruke prekrižene na stolu.
˝Ali živ je˝, zaključio je i nespretno pokušao preko stola položiti ruku na njezino rame. Kad
je osjetila dodir, ljutito se trgnula. ˝Da, još je živ˝, proderala se. Odgurnula je stolac i ustala.
˝Jon...˝ rekla je Tineke.
Još je živ, ali ne daju mu mnogo šansi, glupane! Ima trovanje krvi i upalu pluća. Čovjek
samo što nije izdahnuo. I svi su duboko nesretni - svi koji ga znaju su potpuno slomljeni. Ali ti,
izgleda, nikada ništa ne shvaćaš ozbiljno.˝
˝Ma nije Aaron tako mislio˝, reče Tineke smirujući je. Zatresla je glavom. ˝Strašno da se
baš njemu to dogodilo, tako brzo nakon rastave. Prvo ga je žena tako ružno ostavila, a onda
ovo.˝ Zabrinuto je gledala u vrt, bradu je gurala u salo na vratu, prestala je tek kad ga je
pogledala - upitno, činilo se.
˝Pa zar Ennio nije ševio svoje pomoćnice?˝ rekao je. Nastupila je mučna tišina. ˝Tako se
priča.˝
Joni je ispuhala nos u komad papirnog ubrusa, bacila gužvu na stol i zagledala se u vrt.
˝Ima ljudi˝, nadopunio se, ˝koji u takvim slučajevima kažu: Božja pravda nikoga ne
zaobilazi. Ali ja ništa nisam rekao.˝ Njegove primjedbe bile su dobrodošle kao golublje govno,
bio je toga potpuno svjestan, no činile su ga zadovoljnim; od nedostatka sna postajao je bistriji,
□ njegovu slučaju nesanica se mogla prevesti kao budnost. Taj Ennio bio je jednostavno
perverznjak. Svake godine nova brucošica među njegovim chutneyjima,

~ 125 ~
 ˝Da si mi sin˝, rekla je Tineke, ˝sada bih ti opalila pljusku.˝
Ali ja ti nisam sin, pomislio je. Sa zadnjim ostacima riže pomazao je tanjur, stavio zalogaj
u usta i rekao: ˝Moram dalje. Džudo.˝

Kad su se on i Sigerius oko ponoći iscrpljeni vratili na farmu, Joni je već ležala u krevetu.
Iz njezina uspavanog tijela isijavao je bijes.
Pažljivo se uvukao pokraj nje, spreman za još jednu besanu noć. Prvi put nakon scene za
stolom bio je nasamo sa Sigeriusom i vrlo je brzo primijetio da je ovaj prilično zlovoljan. Sjedili
su na rubu strunjače i uz knjigu sa skicama raspravljali o katama, a Sigerius ga je pitao je li Joni
rekla nešto o ˝onome˝. Misliš na onog Ennia, odgovorio je praveći se naivan, ili o planovima
za Kaliforniju? Ne, ne to. Sigerius je mislio na ono natezanje oko Wilberta, ma znaš, ono za
stolom, ono zanovijetanje o mom sinu. Rekao je da su malo popričali o tome, Joni mu je
ispričala neke stvari od prije, ali da zadnjih dana slabo razgovaraju. Bilo je to također nešto
između oca i kćeri, uvjeravao ga je Sigerius, ništa čime bi ga trebao opterećivati, ali ipak ga je
nešto zanimalo: znade li Aaron slučajno je li Joni uspostavila kontakt s Wilbertom? Jesu li se
čuli telefonom? Je li primijetio takvo nešto?
Ne, ništa nije znao.
Dobro, nema veze - Sigerius nije više ništa pitao, bilo pa prošlo, na posao, i time je za
njega bilo svršeno, ali za Aarona je tek počelo, pogotovo sad kad je opet potpuno budan ležao
pokraj Joni. Na trenutak ga nisu tištale misli o njezinim eskapadama s trgovcem chutneyja, na
trenutak ga nisu brinuli Stol i McKinsey, ali nije se to moglo nazvati olakšanjem. O čemu je bila
riječ? Zbog čega se Sigerius toliko uzbuđivao? Zašto mu nije htio reći u čemu je stvar? Noć se
protezala poput mučila sazdanog od vremena. Sigeriusov strah prešao je na njega, sada je on
htio znati je li razgovarala s tim kriminalcem, a ponajviše: zašto. Čemu sve to?
Dok je ona u dubokom snu ležala na svojoj polovici kreveta što dalje od njega, kako mu
se činilo, u glavi je vrtio najgore scenarije. Wilbert ju je napastovao. Ne, imali su vezu. Bonnie
i Clyde. Godinama ga je posjećivala u zatvoru, jednom tjedno su se ševili u kocki od armiranog
stakla. Danas negdje šeće njihovo dijete, sigurno se porodila, ili je barem pobacila - misli su
mu jurile, neuhvatljive, sve brže, sve žešće, sve dok nisu stvorile električno polje dovoljno jako
da probudi Joni: iznenada se trgnula iz sna. Ležala je mljackajući i otpuhujući nakon snova o
kojima je mogao samo nagađati. Upalila je svjetiljku, zastenjala i rukom potražila sat. ˝K
vragu˝, rekla je. Tek se tada osvrnula. Sjedio je uspravno, gola su mu leđa bila naslonjena na
hrapave Rauhfaser tapete. Pogled koji mu je uputila bio je... neopisiv. Što je bilo u njemu? Led.
Prezir, prijekor. Mržnja? Njezin se bijes staložio i sada je primjećivao... gađnje.
Unatoč tomu uspio je sročiti cijelu rečenicu. ˝Joni˝, rekao je prigušeno, ˝je li te Wilbert
možda nazvao?˝
Uspravila se, hrvajući se s plahtom, podrugljivo ga je pogledala, Otpuhnula je s
podsmijehom, na trenutak se ponadao odgovoru, ali ona se okrenula na drugu stranu
odmahnuvši glavom, utisnula svoju plavu kosu duboko u jastuk i rekla ˝Laku noć, kretenčino.˝

~ 126 ~
 Mogao se vratiti kući. ˝Ajmo doma˝, rekao je raspoloženo poslije njihova posljednjeg
doručka na farmi, i ne razmijenivši ni riječi, a ujedno podrazumijevajući da idu zajedno,
natovarili su torbe u Alfu i odvezli se po Langekampwegu, on za volanom, a Joni pokraj njega
držeći u krilu kavez sa zamorcima. Nad kampusom se plavilo jutro. Šutke su vozili
Hengelosestraatom; bile su mu poznate ovakve svađe, točno je znao koliko će to potrajati.
Nisu voljeli prepirke, oboje su iz dna duše mrzili dugotrajne svađe. Naravno da su znali
imati nesuglasice, sukobe za kojih su vrata letjela iz štokova, no kako su upoznavali međusobne
slabosti i osjetljive točke, takvi ispadi bivali su sve rjeđi Joni je mrzila svađe jer je po prirodi
bila vrlo pragmatična, jer je uvijek tražila najbrži put k'uspjehu, i to ne zato da bi likovala ili
dokazivala da je u pravu, kao što je to bilo u njegovu slučaju, nego samo zato da bi postigla
ono što je za nju povoljno. Kao što mu je jednom ironično viknula za jedne dugačke prepirke
potpuno izmakle kontroli, ona je svađe smatrala ˝ne-pro-duk-tiv-ni-ma!
Na početku Deurningenstraata pogledi su im stali kliziti uz drvenu ogradu, dva metra
visoku palisadu boje pišaline što se protezala uz kanal Lasondersingel i kod Blijdensteinlaana
nestajala iza zavoja. ˝Baš kao selo Asteriksa i Obeliksa˝, rekao je, ˝samo ne tako nepobjedivo.˝
Nije joj bilo smiješno.
Inače je bio kukavica. Ako je ikako bilo moguće izbjegavao je sukobe, a svađu s Joni uvijek
je smatrao opasnom. Svoje prijatelje već je četiri godine uvjeravao da će Joni biti majka
njegove djece. Kako bi spriječio da se to izjalovi, donedavno ju je nosio kao kap vode na dlanu.
Tjeskobno su krenuli stazom prema ulaznim vratima; ključ koji je dobio od općine glatko
je kliznuo u novu cilindričnu bravu. ˝Životinje zasad ostavi u predvorju.˝
Staklo. O udarnom valu naslušao se do besvijesti, o tom nevidljivom Hunu koji je bjesnio
ulicama Roombeeka ne propustivši nijednu adresu - no ipak je bio zatečen. Cijelo prizemlje,
koje je nakon dva tjedna boravka na Langekampwegu izgledalo prilično skučeno, bilo je posuto
staklenom prašinom i krhotinama. Na stolu, na sjedištima naslonjača, na nepokrivenim
centimetrima polica s knjigama, između dugmadi daljinskog upravljača, na prozorskim
daskama na suprotnoj strani gdje je nastradalo jedno okno, u sudoperu, na ormarićima, svuda
je bilo staklo. Općina je njegovu uništenu staklenu stijenu zakrpala drvenim pločama.
˝Dvostruko staklo˝, rekao je, ˝to je rješenje.˝ Petnaestak minuta zdvojno su kružili
blještavom sobom, a Joni je i dalje šutjela. Dao joj je jedine kuhinjske rukavice koje je našao u
ormariću ispod sudopera, a on je navukao svoje zimske. Očekivao je da će se za sat vremena
prestati ljutiti. Prozorske daske počistio je svojim Nilfisk usisavačem, Šutke su stavljali krhotine
u vreće za smeće. Uzeo je dva tanjurića koja su nakon doručka na dan svadbe ostavili na stolu
i ponio ih u kuhinju. Kad je prolazio pokraj nje, ponudio joj je ostatak sendviča posut staklom.
˝Hoćeš malo?˝ upitao je.
˝Prestani već jednom!˝ zaurlala je. Bijesnim zamahom odgurnula mu je ruku, tanjurić je
odletio preko sobe i uz tresak se razbio o zid. Poludio je, uhvatio ju je za bradu, čvrsto stisnuo
i prosiktao kroz stisnute zube: ˝Što imaš s tim jebenim WiIbertom?˝ ˝Pusti me˝, rekla je.
Stisnuo ju je jače, na ruku mu se cijedila slina. ˝Priznaj˝, urlao je, no umjesto da mu
odgovori, ona je samo bijesno režala. Odgurnuo ju je. ˝Dosta mi je!˝ zaurlao je. ˝Dosta! Uvijek
to muljanje! Reci mi konačno što je na stvari!˝

~ 127 ~
 Oči su joj bile neprirodno raširene. Preplašila se njegove provale gnjeva, vidio je to,
bahatost joj je nestala s lica. Spustila se u naslonjač uz uništenu staklenu stijenu, osjetila da je
sjedište puno krhotina i odskočila, Opsovala je.
˝Okreni se˝, rekao je. Na njegovo iznenađenje, poslušala ga je. Dlanom je otresao
krhotine s njene stražnjice, a da bi joj izvukao stakalca iz suknje morao je čučnuti. Taj neobičan
posao malo ga je opustio, ali je očito opustio i nju, jer još prije nego što je završio rekla je:
˝Okej. Slušaj.˝ Duboko je uzdahnula, ali i dalje je šutjela.
˝Slušam˝, rekao je.
Trebalo joj je vremena da počne. ˝Ne bih htjela da ovo ikome ispričaš. Ovo što ću ti reći
je... Ne služi mi baš na čast, da tako kažem.˝
˝Okej˝, rekao je zabrinuto, ali nestrpljivo. ˝Pričaj. Stala si kod onog suđenja.˝ Kako na
njenoj suknji više nije bilo stakla, položio joj je dlanove na bokove, s palcima joj je dodirivao
guzove. Nije se pobunila.
˝Siem je htio da svjedočim na sudu˝, rekla je, odjednom vrlo poslovno. ˝Zahtijevao je da
izjavim kako sam čula što se dogodilo u kupaonici. Da sam otišla u hodnik i sve čula. Sve
zvukove. Sve riječi. Je 1' ti sad jasno?˝
Nije rekao ništa, lagano joj je palcima pritisnuo guzove.
˝Siem je od mene tražio da prokažem njegova sina, svog polubrata. Tražio je da sjebem
dečka s kojim sam još prošlog tjedna jahaia na konju po Rutbeeku. Da lažno svjedočim protiv
njega.
Riječ ˝sjebem˝ krivo mu je sjela. Odgurnuo joj je stražnjicu, pomakla se korak naprijed.
˝Tako i treba˝, rekao je. ˝Po kratkom postupku.˝
˝Svinjo!˝ poviknu Joni. Udarila je nogom u naslonjač.
˝Zašto? Pa tog momka se trebalo nekako riješiti. Otac ti je bio potpuno u pravu.˝
Začudo, ostala je mirna. Uzela je usisavač, uključila ga i posisala sjedište naslonjača. Kad
je završila, promrmljala je: ˝Vrećica je puna.˝ Ispustila je cijev usisavača iz ruke i pogledala ga.
˝Aarone, pokušaj se uživjeti. Barem jednom. Ja sam tamo lažno svjedočila. Protiv svoje volje.
Pod pritiskom sam izdala dečka koji mi je bio drag. U sudnici. Pred njim. Lažno sam svjedočila
u njegovoj prisutnosti. Čuo je, i sve mu je bilo jasno.˝ ˝I onda?˝
˝I onda?˝ rekla je Ijutito. ˝I onda? Pa što misliš? Dobio je deset mjeseci. Zbog moje laži.
Zbog Siemove manipulacije. To je bilo onda.˝
Kimnuo je. ˝Je li te Wilbert zvao?˝
Htjela je odgovoriti, opet nešto ljutito, ali joj je u tom trenutku zazvonio mobitel. Dok je
vadila telefon iz džepića suknje, malo se smirila i rekla: Ja sam njega nazvala. Dogovorili smo
se da ćemo se vidjeti.˝
Odgovorila je na telefonski poziv. Nakon što se javila, šutke je napeto slušala, ispružila
prema njemu ruku poput prometnika i nestala u kuhinji. Zalupila je vrata za sobom. S kim je
to razgovarala? Požurio je za njom i vidio kroz prozor kako odlazi prema kraju njegova
zapuštenog vrta. Pričala je s nekim, ali ju nije čuo. S onim kriminalcem?

~ 128 ~
 Na ulici je vladala neobična tišina; malo je potrajalo prije nego što je shvatio da ne čuje
pjev ptica. Fauni je bilo dosta Roombeeka. Pobjegao je iz kuće da bi došao k sebi. Na stolu je
ostavio pisamce na kojem je pisalo da je otišao kupiti nove vrećice za usisavač i neku hranu za
njih dvoje.
Htio je biciklom otići do Roomwega u malu trgovinu s kućanskim potrepštinama preko
puta radnje s pomfritom, ali tek kad je vidio ogradu shvatio je da ta trgovina postoji samo u
njegovu pamćenju. Znači, dogovorila se s Wilbertom. Provozao se uz Rijksmuseum, prešao
preko Lasondersingela i produžio iza u stambenu četvrt. Je li trebao biti ljubomoran ili
zabrinut? Iza niske školske zgrade skrenuo je lijevo i prošao kraj takozvanog cvjetnog
spomenika, male zelene površine na Deurningerstraatu prepune u celofan zamotanih buketa
u spomen žrtvama. Zašto nije mogao pokazati suosjećanje?
S nejasnim osjećajem nelagode vozio je ulicom u kojoj je Živio Blaauwbroek, pogledao je
kroz prozor dnevnog boravka, ali nije vidio nikoga. Prešao je preko pruge i odvezao se u centar
grada po Langestraatu dok nije došao do robne kuće Hema. Je li njegova sposobnost empatije
potpuno nestala? Da nije previdio neku vrstu temeljne ljubomore, plodnu podlogu koja
određuje njegov pogled čak i na najvažnije činjenice?
Platio je vrećice za usisavač, komad sira i šest peciva sa žitaricama i voćem te je gurajući
bicikl krenuo prema trgovini intimnog rublja u Haverstraatpassageu. Prošao je, ne baš posve
slučajno, pokraj Enniove trgovine s delikatesama, na tamnocrvenim vratima visjela je
obavijest: ˝zatvoreno zbog izvanrednih okolnosti˝; stao je ispred pretjerano ukrašenog izloga
i promotrio toranj od staklenki: Caimans Original Mustard, malene teglice Wilkin & Sons No
Peel Orange Marmelade, duguljaste bočice Mrs. Ball's Peach Chutneyja, sve skupa tako
posloženo da je izgledalo poput ljudskog stasa. Na jedva vidljivom najlonskom končiću iznad
konstrukcije bio je obješen polucilindar, pokraj njega je na dva končića dijagonalno visio štap
za šetnju. Zamislio je Ennija kako se tamo mota, zgrčen u izlogu i zaokupljen svojom robom;
zaključio je kako Joni nije mogla imati seks s nekim tko izmišlja takve gluposti, a onda ih još
provodi u djelo.
Je li bio previše ljubomoran? Bi li se trebao svladati? Je li postojala mogućnost da skrene
pameću? Stol, Ennio, Wiibert, jebanje, ševa, karanje - tri frajera zbog kojih nije mogao spavati;
je li to govorilo nešto o njemu ili o Joni?
Krenuo je dalje i ušao u trgovinu intimnog rublja. Danas ili sutra morali su kako znaju i
umiju napraviti novu seriju fotografija. Možda bi mogao kupiti nešto zgodno, da pokaže dobru
volju. Postarija dama iza tezge kimnula mu je glavom. Iz prepune ladice izvukao je crni korzet
od prozirnog rila s crvenim vezom na gornjem rubu grudnjaka, a u nekoj plasričnoj kutiji našao
je crne mrežaste čarape koje će gospođi izvrsno pristajati, kako je rekla prodavačica. Treba
nastaviti s poslom, svađa može čekati. Odvezao se natrag do kratera, pitao se kojim će joj
riječima predložiti da se ode presvući u potkrovlje. Već je tjednima osjećao nešto poput
seksualnog uzbuđenja.
Drugi put toga dana ušao je u svoju kuću, već gotovo kao da je to normalno, sada u
pomirljivom raspoloženju. ˝Hej!˝ povikao je kad je otvorio vrata dnevnog boravka. Nije
odgovorila, možda je još uvijek telefonirala. Prošao je kroz praznu sobu, pogledao u vrt kroz
kuhinjski prozor, ali tamo ju nije vidio. Vratio se u hodnik i za svaki slučaj pokucao na vrata
WC-a.

~ 129 ~
 Nasmiješio se, da joj nije na pamet pala ista ideja kao i njemu, provjereni pomirbeni
eliksir, pa se popela u potkrovlje? Možda su telepatske žice preživjele oluju. Velikim koracima
popeo se uz stepenice i - premda je odmah primijetio da sklopive ljestve nisu razvučene -
poluotvorenih usta pogledao u vratašca na stropu. Zatvorena. Naravno. Lokot bakrene boje
hladno ga je promatrao. Kuća je bila napuštena. Kroz prozor kupaonice vidio je da njezin bicikl,
koji ju je tamo čekao od svadbe u Zaitbommelu, više ne stoji naslonjen na grm.
Sad više nimalo uzbuđen, sjurio se niz stepenice. Budući da su na stolu ležale vrećice za
usisavač, prošlo je nekoliko minuta prije nego što je ugledao svoje pisamce. Ispod njegova
rukopisa ugledao je i njen.
Reakcija na ono što je pročitao nije bila tipična za njegov karakter, za situaciju, za njegov
duboko ukorijenjen strah da će je izgubiti, ali izgleda da nije bila nimalo netipična u patološkom
smislu, jer kad je svoje ponašanje nakon nekoliko mjeseci opisao gospođi Haitink, ona je počela
kimati glavom, poput naftne pumpe na poljima njegove psihe. Opisao joj je kako se njegova
svijest nije skupila u malu, tvrdu, tešku kuglu krivnje, čemu bi se čovjek mogao nadati i što bi
mogao pretpostaviti, nego se. naprotiv, raširila u beskraj bijesa i povrijeđenosti. ˝U pizdu
materinu da u pizdu materinu!˝ urlao je, ˝Jeb'o joj pas milu mater! Kurvetina! Drolja!˝ Potoni
je nekoliko minuta trgao kartonsku kutiju s vrećicama za usisavač. udarao njima o ugao stola,
a onda ih jednu po jednu derao na komade. Kad mu je počeo curiti znoj sa čela, među
poderanim vrećicama našao je pisamce, zgužvao ga i ponio u zahod. Popišao se na njega. Prije
nego što je povukao vodu ipak ga je još uspio izvući iz vlastite mokraće (˝Aarone˝, rekla je
gospoda Haitink, ˝pokušaj si objasniti što te na to nagnalo˝) i po drugi put pročitao što je
napisala.

Aarone, imam dobru vijest za tebe: upravo sam čula da je Ennio mrtav. Usto mi je stvarno
drago da opet možeš biti u svojoj kući, jer zasad ne želim više gledati tvoju facu. Nemoj me
zvati, Joni.

~ 130 ~
 Sad kad je na kampusu napokon prestala gužva - posljednji ispiti su završili, velik dio
njegova osoblja je u kamperima i avionima napustio zemlju, kad se ujutro biciklom uputio u
upravnu zgradu. Tubantia je izgleda kao u noćnoj mori: spremna za ukidanje - odlazi na
izvidnički pohod u Haag. Voli putovati u prvom tazredu. Za najudaljenijim stolom u vrtu
pivovare Dudok ruča s Frederikom Oldeom Kannegieterom koji je dobar dio prije podneva
proveo u Ministarstvu financija. Imaju teško izboren sat vremena za razgovor o tome kako.
prema Kannegieteru, diše ministarsko vijeće koje će, kad dođe vrijeme, morati odobriti
Sigeriusovo imenovanje. Znaju se iz Bostona gdje je Kannegieter na njegov zagovor držao
kolegij operacijskih istraživanja. Mnoga su popodneva proveli zajedno u njegovoj sobi na
fakultetu radeći na članku o travelmg salesmen problem, koji zbog njemu nepoznatih razloga
nikada nisu dovršili. Poslije je Kannegieter bio rektor u Groningenu, potom je neko vrijeme bio
član uprave KPN-a15, a posljednjih pet godina predsjedavao je CPB-om16.
˝Prihvati˝, rekao je prije tjedan dana na telefonu kad mu jc Sigerius spomenuo da su ga
pitali, ˝prihvati.˝ Slijedilo je laskanje: Ministarstvo sigurno vapi za čvrstim, poslovnim
ministrom, za nekim s konstruktivnim idejama o obrazovanju, a tko je ujedno i karakter, tko
se usuđuje svoje ideje provesti u djelo. Sigerius mu je izložio svoje dvojbe oko kratkog
mandata, dvije godine, ni toliko, ˝Što se može u godinu i pol, Frederik?˝, ali to Kannegieter
nije htio slušati, svaka vlada uvijek može pasti, u Haagu nikad ne znaš što donosi sutra - ˝U
Zoetermeeru, Frederik! Pa tko stavlja ministarstvo u neki Zoetermeer?˝ ˝Uzmi to˝, rekao je
Kannegieter. Ti uvijek uzmeš što možeš, stari lešinaru, pomislio je. Ako ti Olde Kannegieter
savjetuje da nešto ne uzmeš, nakon tjedan dana uzet će to sam.
Naravno da je pristao. Dobro je odvagao obje mogućnosti: kaotičan posao u toj haškoj
vitrini ili hladovina na farmi na rubu provincijskog sveučilišta gdje će uskoro svoju ulogu
odigrati do kraja. U Princetonu mu nude profesuru, ali nikome nije htio prodavati muda pod
bubrege: njegove matematičke sposobnosti već su desetak godina bile u silaznoj putanji. Osim
toga, morao je priznati da je postao ovisan o javnim funkcijama, a možda mu se i moć osladila.
Istodobno se Kruidenier pokazao vrlo žilavim, njegov stranački drug preživljava mociju za
mocijom. Sigeriusu intuicija govori da mu čekanje nije u interesu, to je i bio razlog zbog kojeg
je zvao Kannegietera i inzistirao na ovom sastanku. Između zalogaja klupskog sendviča
razmjenjuju informacije o svojim obiteljima, odgovara na pitanja o Enschedeu, a onda prelazi
na stvar. ˝Problem je u tome˝, izgovora Sigerius polagano, ˝što premijer razmišlja o vlastitom
kandidatu. Kok ne želi Kruideniera, njega mu je uvalio D66. Čim više vremena dobije na

15
KPN - Koninklijke PTT Nederand, nizozemska pošta i telekomunikacije (nap.prev.)
16
CPB - CentraalPlanbureau, nezavisan odsjek nizozemskog Ministarstva gospodarstva
zadužen za prognoze i analize gospodarske politike (nap. prev.)

~ 131 ~
raspolaganje, tim je veća mogućnost da stvarno predloži nekog svog. Osim ako možda, to mi
je palo na pamet i zato ću ti sada platiti ručak, Frederik, osim ako ti ne iskoristiš svoj utjecaj.˝
˝Zar misliš da će me Wim poslušati?˝ Njegov prijatelj skine svoje impozantne naočale i
stane ih čistiti nazubljenom žutom krpicom.
˝Da, mislim da hoće.˝ Kannegieter nije bio samo računovođa u vladi, čovjek koji kod
premijera ulazi s facts &figures, on je bio i istaknuti PvdA-ovac17, stranački ideolog koji
sudjeluje u pisanju novih programa, koji suflira Koku kad se narodu treba obratiti jezikom
radničke klase.
Njegov prijatelj promatra naočale na sunčevom svjetlu. ˝I ja to mislim˝, kaže. Glumljena
taština, ta ironija ironije već mu je u Bostonu bila jaka strana. Sigerius se sjetio domjenka
jednog kemičara koji je dobio Nobelovu nagradu, stajali su s nekom Amerikankom koja je
neprestano pričala isključivo o mogućnostima kod nekakvog investicijskog fonda; vi ste
matematičari, što vi mislite? Imam jedan savjet, odgovorio je Kannegieter ozbiljno, ali on
vrijedi samo za kompleksne dolare u Hilbertovom prostoru s beskonačnim brojem dimenzija.
Neko vrijeme obojica šutke gledaju konobara u narančastoj pregači kako postavlja
zastavu s nizozemskim lavom iznad vrata Dudoka.
˝Kad počinje taj cirkus večeras?˝ upita Kannegieter. ˝Petnaest do devet.˝
˝Siem, reći ću ti ovako. Neki dan sam razgovarao s Wimom, već smo dosta pričali o tebi,
on te je spomenuo - i da, točno, dvoji, ne zna, kao znanstvenika te vrlo cijeni, vjeruj mi, i ima
potpuno povjerenje u tvoje upravljačke sposobnosti, jedino nije siguran gdje te mora smjestiti
u političkom pogledu, a to, naravno, ostaje neizvjesno.˝ Iz usta mu izlijeće komadić slanine, u
luku pada na rub Sigeriusova tanjura. ˝Budući da je pitao, ispričao sam mu što smo radili u
Bostonu, o našoj suradnji, o matematici, naravno - ali i o našem prijateljstvu, Siem, o
obiteljskim izletima, o druženju naše djece. Takvog čovjeka zapravo samo zanima može li u
tebe imati povjerenja. Ne trebaš se previše brinuti.˝
U Sigeriusovoj glavi događa se nešto što se posljednjih tjedana već više puta dogodilo:
naglo se gasi svjetlo. Kannegieterova pažnja niti ga smiruje niti zbog nje osjeća zahvalnost,
oneraspoložuje ga, čak pomalo i razdražuje, nije ga briga, njegove rijeci natapaju ga
žabokrečinom ravnodušnosti, mora aktivno sprečavati neurotransmisiju da mu u glavi ne
nastane kratki spoj. Prijateljstvo? Kako je samo nepodnošljivo galantno i velikodušno
Kannegieter prevalio tu riječ preko svojih uljudnih usana. Nakratko su se pogledali. Što je
ostalo od njihova ˝prijateljstva˝? Od njihova nekad tako srdačnog i intenzivnog druženja?
Koliko su prisni zapravo doista bili? Nema sumnje, savršeno su si odgovarali u prozračnim
apstrakcijama svoga posla, dva, tri puta dnevno stajali bi za radnim stolom i sa žarom u očima
raspravljali o unitarnim C*-algebrama s predualom - što misliš, Fred, jesu li jedinstvene? kao
Banachov prostor, mislim, ili možda ipak nisu baš uvijek? Ako isključimo izomorfizam, i tako
dalje, satima, to je doista bilo fantastično. Ali prijateljstvo? Koliko se često još čujemo.
Kannegieter? Što znamo jedan o drugome?
Čovjek koji mu sjedi sučelice očekivao je drukčiju reakciju; palcem i kažiprstom stisne
desno staklo naočala i počne ga trljati da prikrije zbunjenost. Što bi bilo da mu podastre neki

17
PvdA - Partiy van de arbeid (Stranka rada), nizozemski socijaldemokratska stranka (nap.
prev.)
~ 132 ~
pravi problem? Tek tako, iz čista mira, svoje istinske brige, nešto što ga stvarno muči. Što bi
bilo da kaže: ˝Frederik, čuj me, bojim se da mi se starija kći prostituira na internetu˝. Od same
pomisli vlaže mu se ruke. To jednostavno nije dolazilo u obzir. Negdje iza ograde koja ih je
dijelila od zgrade parlamenta zatrubi auto, načas su oboje pogledali zid obrastao brkanom.
˝Hvala ti, Fred˝, kaže rastreseno. ˝Cijenim tvoj zagovor.˝
Nakon što je platio račun, odšetali su se pored Hofvijvera prema Pleinu gdje je
Kannegieterov vozač na nekoj terasi jeo jaja na oko. Atmosfera je postala nelagodna. Pozdravili
su se.
Odlazi u vjetrovitu Korte Koutstraar, malo čeprka po kutijama s džez-pločama u
Plaatboefu da nekako ubije četvrt sata. Zna li on uopće što je to prijateljstvo? Održava li
odnose koje se doista može nazvati prijateljstvima? Dok što je polakše moguće šeće prema
Ministarstvu zdravstva, u mislima lista svoj adresar. Izgledalo je kao da ima bezbroj kolega,
kontakata koji mu se nude na pladnju, ali zapravo je birao sparing-partnere, konkurente s
kojima se može uspoređivati. Služili su mu kao mjerilo, kao brusni kamen.
Prolazi kroz arhitektonski osmišljen prolaz i hoda preko dvorišnog trga Ministarstva. Ja
sam egoist˝, rekao je Menno jednom kad su putovali na turnir u Düsseldorf, ˝a i ti također.
Ljudi poput nas su na neki način izdvojeni, nemaju prijatelje.˝
Na recepciji goleme zagasito crvene zgrade dobiva bedž. Dizalom se penje na peti kat i
izlazi u hodnik od svijetlog furnira. Prosječno provede deset sati tjedno na sastancima. No
razgovara li ikada? S kim, zaboga? Staje ispred jednog visokog prozora i bulji u pročelja
tornjeva dok ne izbiju točno dva sata.
Svijetla radna soba vicepremijerke obložena je lamperijom od istoga furnira, njezin
stakleni stol je prazan i dvostruko manji od njegova u Twenteu. Dočekuje ga srdačno, s
određenom dozom površnosti koju je smatrao tipičnom pri kontaktima s ljudima na visokim
položajima. Poznaju se preko obveznih rukovanja na stranačkim kongresima; trebala bi
obraditi ministarsko vijeće, a posebice Koka. Razgovor je ugodan, razgovaraju gotovo dva sata,
˝neobično je sretna˝ što je spreman prihvatiti funkciju i hvali njegove kritičke napise o visokom
obrazovanju. ˝Ne možemo si više dopustiti pogrešna imenovanja˝, kaže. Raspravljaju neke
teže slučajeve, on iznosi svoje stavove, ona svojim glasom otmjene dame inteligentno nabraja
osjetljive točke. S vremena na vrijeme gurne lijevu ruku u džep hlača i palcem prelazi preko
oštrih zubaca ključa.
Na glavnom kolodvoru u Haagu tumaraju skupine raspjevanih navijača nizozemske
reprezentacije, mora potrčati kako bi uhvatio vlak koji kreće u četiri i šest minuta. Nakon dva
i pol sata silazi u Enschedeu, traži telefonsku govornicu i okreće Aaronov kućni broj. Čeka da
telefon zvoni sve dok se ne javi automatska sekretarica. Potoni zove Tineke svojim mobitelom.
˝Evo me na kolodvoru u Haagu˝, kaže, ˝ipak ću doći doma na utakmicu.˝
˝Dobro˝, kaže Tineke svojim pouzdanim, ugodnim glasom, Janis će biti drago. Kako je
prošlo?˝
˝Bilo je korisno. Pozdravlja te Frederik. Stvarno se potrudio.˝
˝Da ti ostavim večeru?˝ ˝Može. Sad moram na vlak.˝ ˝Sretan put, ljubavi.˝
Izlazi iz kolodvorske zgrade, pred papirnicom mu neki mladić s kovrčavom kosom i
ruksakom kimne glavom, on mu odzdravi uz smiješak - uvijek rreba odzdravljati s osmijehom
- i odluči uzeti taksi.
~ 133 ~
 Nakašljao se. ˝Vluchtestraat.˝
Mercedes poput kakve raže klizi narančasto ukrašenim ulicama. Ograde su iscrtane
dječjim crtežima. Kuće u nizu od tamnocrvene cigle koja zadržava toplinu dana, otvoreni
prozori s mrežama za komarce. Proći će sati prije no što se barem malo smrači. Ulica iz koje su
se prije pet dana Joni i Aaron odvezli s kompletnom prtljagom prepuna je narančastih zastavica
i balona - kao da nikada nije bilo nikakve eksplozije. Enschede je daždevnjak koji je izgubio rep.
Kažc taksistu da stane na početku ulice, plaća mu i vadi ključ iz džepa još prije nego što
izađe. Duboko udahne i bez oklijevanja krene u Vluchtestraat, prvo uz nekakav dom za
medicinske sestre, a onda dijagonalno preko mirne ulice na kratku vrtnu stazu do Aaronovih
kućnih vrata. Ako pozvoni, reda radi, čut će ga susjedi. Ne, to treba kao s flasterom, frc, u
jednom potezu. Susprežući dah gurne djevičanski čelik u bravu. Ništa. Malo izvlači, gura i
okreće, lagano, prsti mu se znoje.
Posljednji tjedan boravka na farmi Aaron je došao s novim ključem, i dok ga je Sigerius
slušao - općina je stavila nove brave na sva provaljena vrata - primijetio je gdje je Aaron
spremio ključ: stavio ga je na kolut s ostalim svojim ključevima i spustio u ljetni kaputić,
samteni sako koji je uredno svake večeri vješao na vješalicu u ormar uz ulazna vrata. Te je
večeri jedini ostao u dnevnom boravku, i tek kad je cijela farma zaspala, izvukao je ključeve iz
unutrašnjeg džepa Aaronova sakoa. Na zahodu je s koluta skinuo jedini ključ koji je izgledao
kao neupotrebljen. Sljedećeg dana dao ga je svojoj tajnici da ga kopira u servisu za ključeve.
Pogrešan ključ? Netko tko je praznovjeran prepoznao bi u tome prst sudbine. (Zabunio si
se, vrati se kući, zaboravi sve.) Briše ruke o hlače i osvrće se. Nikad se ne osvrći. Iz drugog
pokušaja brava popušta.
Ulazi u malo predsoblje i zatvara vrata za sobom. Prolazi dobra minuta prije nego što,
zbog lupanja srca, postaje svjestan tišine. Nejasan životinjski miris dopire mu u nosnice.
Izdahne i pomisli da zaključa vrata. Mogla bi upasti susjeda koja im zalijeva cvijeće. Ponavlja
što bi rekao u takvom slučaju, papiri od osiguranja, moj zet je zvao s odora, imao je neku štetu
na autu, još ću neko vrijeme biti gore.
Na bijelo oličenim stepenicama leži hrpa kuhinjskih krpa, stepenicu više nalazi se par
sprinterica. Tamo mora pogledati, gore, no za svaki slučaj prvo otvara vrata dnevnog boravka.
Skučeno je i prašnjavo, osjeća se sputano, kao da će srušiti sve naokolo. Na stoliću oko kojega
jednom godišnje svi zajedno jedu tortu leže reketi za badminton i tuljac s pernatim lopticama.
Nasuprot stoliću je televizor i stilska sofa presvučena mekanom purpurnom tkaninom,
odgovarajući stolci s udubljenim sjedištima, dva zvučnička stupa koja su on i Aaron zajedno
kupili u Münsteru, stari Dualov gramofon i pokraj njega hrpa džez-ploča koje je prepoznao kao
svoje. Fascinantni zid s knjigama izmamio mu je osmjeh, ali bio je to nervozan osmijeh. U
lijevom uglu oka osjeća veliki tamni četverokut sa svijetlim rubovima: zavjese na vrtnoj strani
su navučene. Čuje se nekakvo zujanje. Hladnjak? Na uličnoj strani zavjese su, nažalost,
razgrnute; neka Marokanka gura dječja kolica na pločniku pred kućom i upućuje mu pogled.
Uvijek treba odzdraviti s osmijehom. Iza nje niska stambena zgrada, a iza zgrade primjećuje
palisadu oko Roombeeka. Srce mu zastaje: netko se bučno spušta stepenicama, tres, lupaju
vrata - je li to kod susjeda? Smiri se. Francuska je daleko. Lijepo si ih otpremio iz zemlje.
Evo vam tisuću i petsto guldena i odlazite. Uživajte, odmorite se. Riješite nesuglasice.
Odlazi u malu kuhinju i uzima čašu sa sudopera, puni je vodom iz slavine i pohlepno ispija. Bilo

~ 134 ~
je to rješenje iz nužde, radije bi bio mirno čekao povoljan trenutak. Prilika za upotrebu ključa
pružila bi se kad-tad sama od sebe, njih su dvoje svaki čas nekamo odlazili na odmor, čovjek
se pita odakle im novac. No onda mu je Tineke ispričala da su se posvađali. Ozbiljna kriza u
vezi. Visjelo je o koncu. Tineke je bila na Enniovu sprovodu, tužnom skupu s malo ljudi, mislila
je da će tamo sresti Joni i Aarona, no njihova je kći bila sama. Nakon sahrane rekla joj je da se
posvađala s Aaronom i kako čisto sumnja da će se pomiriti.
Sve je to prilično kompliciralo stvari. Na odmor neko vrijeme neće ići, možda više nikad.
A ne može baš provaliti u stan svog bivšeg zeta... Prošloga tjedna, njihov zadnji trening: još do
pet minuta prije početka računao je s tim da se Aaron neće pojaviti. Ali on je najnormalnije
ušao u prašnjavu dvoranu. Pustit ću ga da sam počne o tome, pomislio je. Glasno su srušili
strunjače na pod, malo popričali o europskom prvenstvu koje će uskoro početi, u tišini zagrijali
mišiće, napravili osnovne vježbe i krenuli s katama - sve bez riječi. ˝Aaron˝, počeo je
naposljetku on, ˝što misliš, hoće li se srediti to s Joni?˝
˝Zar si razgovarao s njom?˝ stajali su i popravljali kimona, ćelavi dugonja s crnim pojasom
između brade i prsa. Jesi li ti razgovarao s njom?˝
˝Ne. Ne smijem je zvati. A znaš Joni.˝ Znam li Joni? Nemoj me nasmijavati. ˝Grozno mi je,
Siem ˝
Zašutjeli su. Činilo se da se Aaron ustručava oko nečega, a onda mu je rekao da je
dogovorila sastanak s Wilbertom. To joj je uspio izmamiti kad su se zadnji put posvađali. ˝Ali
Siem. molim te˝, procijedio je slabašnim glasom, ˝ja ti ništa nisam rekao.˝ Dok se Sigerius
oporavljao od te vijesti, opazio je kako Aaron izgleda ispijeno; umjesto da je crven od napora,
bio je blijed kao krpa. Koža mu se svakog trenutka mogla odvojiti od lubanje i poput jutene
vreće spasti na strunjaču. ˝Od sveg srca se nadam da ćemo se pomiriti. To ti još nikada nisam
rekao, ali ja Joni vidim kao majku svoje djece. Od prvoga dana.˝
Kimnuo je glavom. Sredit ćemo dvije muhe jednim udarcem. S malo sreće spriječit će taj
dogovor. Treba početi s odgađanjem, a s odgađanjem dolazi odustajanje. ˝Aarone, mladiću˝,
podilazio mu je s dvoličnošću koju je dosad čuvao samo za dekane, ˝rado ću pokušati nešto
učiniti. Ovo što ću ti sada reći, reći ću i Joni, obećavam ti. Vas dvoje ste stvoreni jedno za drugo,
ovo što si mi upravo rekao itekako je važno. Ne bi mi bilo drago da upropastite sve što ste
zajedno postigli. Posljednji tjedni bili su iznimno teški, za svakoga u Enschedeu, pa tako i za
vas. Mislim da biste se ti i Joni trebali otići nekamo odmoriti. Zajedno. I to što prije. Ja plaćam.˝
˝Ozbiljno, Siem?˝ rekao je dok mu je donja usna podrhtavala. ˝Nemam riječi, bio bih ti
vječno zahvalan.˝
Mali samo što nije briznuo u plač, a on je osjetio kako u tome uživa. Prihvatio je Aaronovu
zahvalnosr s očinskim osmijehom, ali u zadnjoj borbi ubio je boga u njemu. Oduvijek su bili
fanatični džudaši, na kraju treninga redovito bi se ozbiljno borili, no sada su mu popustile sve
kočnice. Hvat, u zrcalnom položaju, povlačenje ulijevo za zbunjivanje protivnika, visoko za
ovratnik, njegova čvrsta nadlanica stisnuta uz Aaronov vruć, žilav vrat. Kad su tek počeli
zajedno trenirati, Siem ga je mogao poraziti jednom rukom, doslovno, isprašivao bi strunjaču
tim dugačkim tijelom, glasnim bacanjima koja su bučno odjekivala u praznoj dvorani. Ali kako
je Aaron usavršavao svoj borilački stil, prozirao njegove trikove, njegov arsenal, prednost se
smanjivala; Aaronova kondicija bila je sve bolja, gipkije se kretao, dobna razlika od dvadeset i
pet godina sve je više izbijala na vidjelo. (Sjeća se kako je jednom Joni došla gledati njihov

~ 135 ~
trening, to je zaista željela vidjeti. Do zadnje borbe sjedila je na dugačkoj, niskoj klupi ispod
švedskih ljestvi, smiješila se i kreveljila, no kad su se on i Aaron nakon petnaest minuta opet
razdvojili, bila je nestala. Sjedila je gore, u kantini sportskog centra, samosvjesna i blistava, uz
Colu Light sa slamkom. ˝Nevjerojatno, koji nemoguć sport˝, poviknula je sa svog barskog
stolca. ˝Morala sam otići jer bih vas inače pokušala rastaviti.˝ To još nije ništa, pomislio je.)
Kao da je bio pušten s lanca. U njemu se probudilo nešto od tko zna kad, ubilački nagon,
Aaron je pobudio njegovu žed za krvlju. Osjećao je agresiju kakvu nakon 1972. nije u sebi često
primjećivao. Strunjača je bila veća od one u Nippon Budokanu, vukao je Aarona po
beskonačnoj platnenoj površini, gurao, podmetao mu noge, bez nekih rezultata, taj gad se
ogorčeno opirao, no on je navaljivao, pokušao ga je iscrpiti. Hrvali su se slobodnim rukama,
udarci stopalom o stražnju stranu Aaronovih gležnjeva bili su grubi i podmukli, nekoliko puta
povukao mu je kimono preko oznojene glave. Razbit ću te, gnjido svodnička. Hvatanje,
izbijanje, opet hvatanje, povlačenje - sada ulet, uchi mata, ubacio je svoju nogu između
Aaronovih, čvrsta poluga, mladić je pao na bok, čučanj, snažan pritisak - ne, natrag, i odmah
još jednom. Da, sada. Aaron je trenutak nesigurno lebdio, samo je palac noge na kojoj je stajao
bio u dodiru sa strunjačom, poletio je, nije težio ni grama, tras! svom snagom na pod, Ipon.
Miris prašine koju je svojom žrtvom izbio iz strunjače. Tako je nekad srušio Kiknadzea, tako je
samljeo Maejimu. Sigerius je poskakivao na jednoj nozi, onoj zdravoj, nešto dužoj; gledajući u
strop obišao je slavodobitno polukrug.
˝Hajde, frajeru. Diži se.˝
Ponovno ulazi u malo predsoblje, Dugačkim, opreznim koracima penje se uz stubište, sa
svakom stepenicom zrak je sve rjeđi. On služi istini. U hodniku na katu su četvera siva vrata.
Kroz mliječno staklo na prozorčićima probija se slabašno, trošno svjetlo. Ovdje je bio samo
jednom, prije nekoliko godina, kad ga je Aaron pozvao u obilazak stana. Jedna vrata su
pritvorena, na gornjem rubu visi rešetka za sušenje rublja; naprijed majice, muške gaće, dvoje
traperice - ništa Jonino. Iza visi kimono, njegov kimono koji je posudio Aaronu. Preplavio ga je
neočekivani val topline, iz rezervoara nježnosti koju osjeća za svoju obitelj. Što on, za Boga
miloga, traži ovdje? Htio bi zadržati taj osjećaj, htio bi ga u svakom slučaju obnoviti, htio bi se
vratiti u stanje prije svega ovoga.
Prestani s tim glupostima. Iza vrata je spavaća soba. Grozničavo pretražuje raspremljen
bračni krevet, ispod su nakupine prašine i zgužvana majica, čep za uši; iza vrata ormara je
muška odjeća koja kao da je sad došla iz centrifuge, potpuni kaos, ispruženom rukom pipa iza
hrpe. Ništa. Na noćnom ormariću su knjige, još čepova za uši, gotovo prazan blister s
tabletama; uzima ga u ruke i kratko proučava: temazepam. Okrene se i odjednom je pred
velikim garderobnim zrcalom oči u oči sa samim sobom; svjetlosivo platno njegova ljetnog
odijela izgužvano je od putovanja vlakom, brk mu je gust poput treće obrve. Gleda li uvijek
tako... mrtvački? Ništarija prerušena u čovjeka koji radi za plaću, sa sjenom tek iznikle brade
na licu, s crnim, uvučenim očima, mutnim i krvavim od napetosti. Na koga nalikuje? Odjednom
ga ošine poput munje: na Wilberta nakon tri tjedna istražnog zatvora. Kako li njegov sin izgleda
sada, poslije šest godina iza rešetaka?
Izlazi na hodnik, na brzinu pogleda u kupaonicu na stražnjoj strani; sa stropa iznad tuš-
kabine Ijušti se boja, vrata perilice su otvorena, čeprka po plastičnoj košari pokraj vrata:
ručnici, krpe i opet samo muška odjeća. Na plastičnoj polici iznad žućkastog umivaonika stoji

~ 136 ~
četvrtasta bočica aftershavea, bez razmišljanja je uzima, miče čep i štrcne malo na vrat, težak
miris mu je donekle poznat.
Tek mu sad sine da je većina fotografija napravljena u potkrovlju - pod nakošenim
krovom. Opet izlazi na hodnik i po prvi put pogleda u strop: smeđa vratašca zatvorena
bakrenim lokotom. Na alki u drvetu visi kratak konop koji bi mogao dohvatiti da se ispruži. U
tepihu ispod vratašca vide se dvije četverokutne udubine od nožica sklopivih ljestva. Gurneš
ljestve naviše, hop! i nitko se više ne može popeti na tvoje potkrovlje, I što sad?
Kreće u grozničavu potragu za ključem. Prvo pretražuje ladice obaju noćnih ormarića.
Buntovi posjetnica, voznih karata, časopisi, olovke, požutjeli izresci iz novina, blisteri s
tabletama, kutijice za tablete, porazbacane izglodane tablete, pola boce jenevera u jednoj
ladici; u drugoj nema ničega osim gumenog termofora i dvije maske za spavanje kakve uvijek
uzme sa sobom za Joni kad leti Singapore Airlinesom. Pomiče knjige na ormarićima, potom još
jednom opipava sve police ormara za garderobu, uzalud; silazi u prizemlje, vadi sve što je tvrdo
iz džepova kaputa na vješalici u predsoblju, pretražuje četiri prepune kuhinjske ladice ispod
sudopera koji smrdi po češnjaku, otvara sve ormariće, gleda, čeprka, prepipava i između
teglice s cimetom i kile soli pronalazi jedan ključ za Abusov lokot.
Sa srcem u grlu juri uz stepenice. Iz sobice s daskom za glačanje i brdom neispeglanog
rublja izvlači drveni stolac, staje na njega. Dok pokušava ugurati ključ u bravu lokota osjeti bol
u kraćoj nozi. Ključ je prevelik. Silazi sa stolca, hvata ga za naslon i svom ga snagom tresne o
pod. Uz glasan prasak jedna se noga lomi. Sopćući od bijesa gurne lice u rublje koje visi s
rešetke. Svjež miris praška za pranje prodire mu u nos. Smiri se. Hvata svoj kimono i zagrize
isprani ovratnik.
Agresija, ovakvo stanje stvari čini ga bješnjim i naglijim nego što si inače dozvoljava. Cijeli
život ponosi se time da zna stišati svoje strasti, a sad razbija nedužan komad namještaja?
Kontrolirati elektricitet - to je naučio kod Geesinka na Jansveldu. Eksplodirati u pravom
trenutku jednako je teško kao ne eksplodirati. Moraš sam odlučiti kada ćeš upotrijebiti
zanosnu mješavinu koncentracije i neobuzdanosti, a kad se na to odlučiš, stavi odmah kablove
akumulatora na mišiće, napajaj danonoćno izvježbani džudaški um čistom agresijom, bez
ikakve refleksije, bez neokorteksa, volti i amperi, pusti struju elektrona da radi svoj posao. Još
čuva potpuno jasna sjećanja na prvi put kad je eksplodirao u pravom trenutku - i to je bilo na
Jansveldu, vjerojatno negdje 1962. Htio-ne htio, opet se na trenutak našao u toj, ne prevelikoj,
dvorani iznad mehaničke radionice u središtu Utrechta. Geesink je već bio svjetski prvak, a on
je bio u vojsci, bilo mu je devetnaest godina, bio je zelen; zelen i naivan, baš kao i sad.
Tek je pola godine trenirao džudo u Utrechtu kad su im jedne večeri došla u posjet trojica
mladića iz Tung-Yena, kluba u Amsterdamu. Znao je da tamo treniraju snažni momci, no ono
što je bilo posebno u nenajavljenom posjetu bila je činjenica da je član Tung-Yena bio Jon
Bluming. Tog Blummga se nigdje nije viđalo, ali zato se o njemu mnogošta čulo: otkad je
Geesink u Parizu napravio čudo, Bluming nije prestajao otvoreno izazivati novog svjetskog
prvaka. Kad god bi dobio priliku, vikao je da će samljeti Geesinka, ˝složit ću ga kao vrtni stolac˝.
U Panorami je potpisao da Geesink nije najbolji na svijetu, poznavao je bezbroj džudaša u
Japanu koji su prezirali prvenstva na kojima su sudjelovali Europljani i tvrdio je kako ih je
jednog po jednog naučio pameti. Činilo se da Geesink za to ne mari, pustio je Bluminga da
priča što hoće. To ga nije previše uzbuđivalo.

~ 137 ~
 Ali njega - njega je to izluđivalo. Vrijeđalo ga je. Blumingovo hvalisanje osobno ga je
pogađalo. Mnogo mu je značilo to što može trenirati na Geesinkovim strunjačama od trske,
njemu je, kao i ostatku svijeta, Geesink bio džudaški bog, idol, vođa. Kad je nakon jedne večeri
u Jansveldu izmrcvaren ležao na vojničkom ležaju u kasarni Kromhout, zahvaljivao je dragom
Bogu što mu je omogućio da trenira kod Antona Geesinka. Bilo je fantastično, u toj dvorani
sretao je nevjerojatne džudaše, svi su do jednoga bili tehnički izgrađeni i temperamentni,
Pierre Zenden, Joop Mackaay, Menno Wijn, naravno. I braća Snijders, jednojajčani blizanci
visoka stila s kojima je bio u bataljunu, morali su prevrnuti nebo i zemlju da bi mogli četiri puta
tjedno na te treninge u dojo. To je bilo upravo nevjerojatno. Još nedavno gledao je u Parizu
kako Geesink postaje svjetski prvak, u publici, na tribinama, još je živio kod svog oca u Delftu.
Njih nekoliko mladića iz kluba odvezlo se u Renaultu Dauphine u Pariz, kupili su kartu za Stade
de Coubertin i bodrili visokog Nizozemca koji je pobjeđivao Japanca za Japancem, a sada, niti
godinu dana poslije, taj mu je isti šampion objašnjavao što mora popraviti u ramenom bacanju,
savjetovao mu kako poboljšati tehniku u lijevom gardu, smatrao kako je došlo vrijeme da si
kupi utege i postane pravi muškarac. ˝Znači, dolaziš iz Delfta?˝ upitao ga je Geesink tim svojim
otegnutim, dubokim glasom. ˝Odlično. Kad sljedeći put dobiješ dopust, nemoj ići vlakom, nego
biciklom. Ja sam godinama svaki mjesec išao biciklom u Antwerpen. Na treninge kod
Struelensa. Bicikl je dobra stvar.˝
Katkad je navečer, prije nego što bi potonuo u san na svojoj slamarici, zamišljao kako se
Geesink bori protiv te zvijeri od Bluminga, i jasno da ga je četiri od pet puta mlatio kao vola u
kupusu, ali zadnja borba često bi, nažalost, završavala drukčije, tada bi gledao kako Bluming
ponižava njegova idola, kako svjetskog prvaka nemilosrdno baca po tatamiju, jer ipak nije bio
posve siguran: ako je vjerovati pričama, Bluming nije bio mačji kašalj, borio se u korejskom
ratu, a tvrdio je da uz peti dan u džudu ima i crne pojaseve azijskih borilačkih vještina čiji se
nazivi ovdje ne mogu izgovoriti bez zamuckivanja.
No sad su ta tri snažna Amsterdamca stajala u njihovoj svlačionici, Rinus Elzer, neki Hoek
i plavokosi nacereni medvjed s torzom kojeg su u Rimu iskopali arheološkom lopaticom - je li
to bio Bluming? Niži, ali mišićaviji nego što ga je zamišljao, a i mladi. Nitko nije govorio. Bili su
dobrodošli, to nije bilo u pitanju, Geesink je gospodu dočekao vrlo ljubazno, kao pravi
šampion, vidjelo se da je sretan; uvijek su ga veselili tudi mišići, to mu je bio dovoljan poticaj,
zato je i išao tako često u Japan, da sruši što više nepoznatih tjelesa.
Amsterdama su sudjelovali u randoriju; Geesink je preskočio tehničke vježbe, otvorio
balkonska vrata, vježbali su u provjetrenoj dvorani, mijenjali partnera svakih pet minuta i
nikako se nije moglo reći da su gosti loši. Menno je već dobio dobru porciju od Elzera, a još
prije nego što je Geesink dotakao nekog od Amsterdamaca, Sigerius se našao pred onim žutim
antičkim kipom. ˝Pokaži tom Blumingu njegova boga˝, šapnuo mu je Menno u uho.
Bio je to čudan osjećaj: naravno, bilo mu je jasno da plavokosi predstavlja neprijatelja, to
se jednostavno zna, ali sada kad je to postala činjenica nije osjećao strah, nego nešto drugo,
nešto se promijenilo u koordinaciji kucanja srca i napetosti mišića, a i u njegovu mozgu. Ti,
znači, provociraš Geesinka? Ruke, grudi i listovi punili su mu se gnjevom i u ime svoga senseija,
u ime svjetskog prvaka koji ga je trpio u svojoj blizini i koji nije žalio truda da ga podučava,
zgrabio je Bluminga. Četvrtast i čvrst, uzemljen poput monolita, po tome se poznaje pravi
džudaš, težak je četiristo kila, noge mu puštaju korijen kroz strunjaču metrima u dubinu:
upravo je takav bio njegov protivnik. Snažno, ali ujedno i gipko, Bluming ga je počeo povlačiti

~ 138 ~
po dvorani; prvi zahvat bilo je nisko rameno bacanje, silovito je pao na stranu, ali Blumingov
drugi pokušaj dočekao je grlenim povikom - to je trenirao posljednjih mjeseci, serije
presretanja, pravi trenutak bacanja - pa je snaga kojom je svog protivnika odbacio tako da je
ovaj još neka dva metra proklizio po slamom ispunjenoj strunjači, privukla pozornost ostalih.
Stali su gledati. Svi bodovi poslije bili su njegovi, u njemu se probudio sirovi Siem Sigerius, ubio
je boga u Blumingu, borio se s pomamom na kojoj je poslije temeljio svoju džudašku
budućnost, a možda čak i sav svoj budući život. Minutu za minutom bacao je taj napuhani
balon s njegovim ispraznim pričama kako je god htio, o soto gari, tai o toshi, evo ti, veliki
majstore borilačkih sportova, na podu je začepio Blumingovu bezobraznu gubicu.
Tek navečer, nakon što su ona trojica pokupila svoje krpe, nakon što je Geesink podrobno
ponovio svoj kazneni randori, kad se blistajući od zadovoljstva s Janom i Peterom Snijdersom
vraćao biciklom u Kromhout, čuo je da taj Amsterdamac sa slamnato žutim kovrčama uopće
nije Jon Bluming. Molim? ˝Ne smiješ vjerovati sve što ti Wijn izbrblja, Sigerius˝, rekao je Jan
Snijders, ˝taj plavokosi je puno mlađi od Bluminga, zove se Roeska. Willem Roeska.˝
Za petnaest minuta će osam, a prije pola devet mora se pojaviti na kampusu. Potrgani
stolac vraća u sobu za peglanje, nogu je nekako nagurao u iverastu ranu. Još mu je jedino
preostalo pretražiti radnu sobu na uličnoj strani. Možda još nađe taj ključić. Od tople sunčeve
svjetlosti loše postavljen daščani pod dobiva svjetlosmeđi sjaj, to je očito samo osnovna
podloga, nema pločica ili nekog tepiha. Soba je poput staklenika, znoj mu curi iz svih pora,
osjeća vrućinu u cipelama. Sa zida nasuprot prozorima gleda ga njegova obitelj iza
nereflektirajućeg stakla, fotografija koju je Aaron napravio povodom njihove
dvadesetogodišnja braka. Usred sobe leži madrac sa zgužvanom posteljinom, dva jeftina
ormara za knjige s udžbenicima, Sintaktička analiza rečenice, Učenje jezika kod djece, esej o
modernom pjesništvu. Tamo su i registrator s tjednicima Tubantia Weekly, metar Tintina. U
desnom uglu, napola pod prozorom, stoji pisaći stol od svijetlog d rva s aluminijskim nogama.
Na njemu je osobno računalo. Kriomice gleda na ulicu, vani nema nikoga. Sjeda na uredsku
stolicu od sive plastike i povlači ladice, jedna je zaključana, druga je prepuna izvoda s
bankovnih računa, poslovne korespondencije, starih rođendanskih čestitaka. Nasumce uzima
iz te gomile, ništa zanimljivo. Nema nikakvog ključa.
Na zidu iznad stola visi plutena ploča s novinskim izrescima, ilustracijama, razglednicama
i fotografijama: Aaron sa svojim roditeljima i urednim dječakom koji mu donekle sliči, traka
Joninih fotografija za putovnicu. Fanatično pretražuje plastične pretince što jedan nad drugim
stoje na uglu stola. Garancije, telefonski ugovor, fakture za Weekly, časopis Vrij Nederland bez
naslovne stranice. U srednjem pretincu pozornost mu privlači sjajna plava duguljasta mapa,
kao nekakva brošura. Uzima je u ruke. na njoj piše ˝Palmer Johnson, most desirable luxury high
performance yachts in the world. ˝Fotografija na kartonu iz ptičje perspektive prikazuje
posebno dizajniranu jahtu kako reže tamnoplavi ocean, metalnoplavi pramac za sobom vuče
veo od snježnobijele pjene, ležajevi na gornjoj palubi zagasito su ružičasti, kao i krma. Tek kad
nakon pomnog promatranja shvati da je ružičasta mrlja na aerodinamičnom pramcu - polovica
broda sastojala se od pramca - zapravo okrugli bazen, dopre mu do mozga o kakvim je
dimenzijama riječ.
Naslanja se u stolcu i počinje listati. Na početku su dvije fotografije na običnom
fotopapiru, jedna, izgleda, prikazuje taj isti brod, usidren medu drugim šminkerskim jahtama
u nekoj sunčanoj luci, druga je valjda snimana s palube, na otvorenom moru, u daljini se nazire

~ 139 ~
obala, nema ljudi. U samoj mapi su vodoravni i okomiti presjeci, rehničke specifikacije,
fotografije unutrašnjosti: salon veći od dnevnog boravka ovdje u prizemlju, precizno ugrađen
namještaj od kože boje bijele kave zaobljenih, blistavih oblika, skrivena ambijetalna rasvjeta,
spavaća soba kao iz hotela s pet zvjezdica. Među zadnje stranice ubačena je kopija nekog
računa, potvrda plaćanja iz Port Privé de Sainte Maxime. Jedva čitljivim rukopisom napisana
su dva datuma i jedno ime. ˝Barbara...˝ i još nešto kratko, kao neuredno A i dva w. I onda
˝monsieur Bever˝ - zar doista to tamo piše? - i iznos od 12.779,75 franaka.
Neko vrijeme zuri u jahtu na naslovnici mape, a onda uzima kemijsku olovku iz pretinca s
olovkama, šiljilima i spajalicama te na stražnjoj strani računa zapisuje ime proizvođača i tip
jahte. Presavija račun i sprema ga u novčanik.
Zašto Aaron unajmljuje nešto takvo? To je jedno od pitanja koje ga muči dok kod kuće
uvaljen u jastuke gleda nogometnu utakmicu. Nizozemci rasturaju Dance, pri svakom golu na
vrijeme vrišti zajedno s mlađom kćeri, ali misli su mu drugdje, htio bi znati što je s tom jahtom.
Poslije utakmice Janis u posljednjem trenutku odlučuje otići u svoju studenstsku sobu u
Deventeru; Tineke se nudi da je odveze na kolodvor, i čim Audi prođe ispred širokog prozora
dnevnog boravka, penje se uz stepenice i uključuje laptop u svojoj radnoj sobi. Prekasno je da
nazove tu luku u Sainte Maxime, pa proučava web-stranicu proizvođača jahte, a ono što vidi
nimalo ga ne smiruje. Ne razumije se u brodove, ali to očito nije ni potrebno, i švicarski stočar
bi vidio da je riječ o samom svjetskom vrhu. Palmer Johnson ima stranicu koja zrači
najskupljom ekskluzivnošću. Dok mu srce kuca sve jače, razgledava jahte, interijere,
specifikacije. ˝Sports yacht˝ koju je vidio u brošuri relativno je mala, dugačka jedva dvadeset
metara, a ako je dobro shvatio postoje samo tri primjerka, posljednji potiče iz 1997. Oči mu
proždiru ekran, ali nigdje ne vidi cijenu, izgleda da se Palmer Johnson osjeća prefìnim da navodi
iznose. Otvara Yahoo! i kao traženi pojam ukucava tip jahte i ˝priče˝. Otvara mu se stranica iz
North Miami Beacha na kojoj se jahte ne prodaju, nego iznajmljuju. Izvan sezone može se uz
obalu Floride ploviti na PJ 115 Sports Yacht za 110.000 dolara, u punoj sezoni plaća se 130.000
dolara. Tjedno.

~ 140 ~
 Vaše dijete je najvažnije što imate. Zato pri izradi lijepih škotskih fotografija o mnogočemu
treba voditi računa. Školski fotograf Aaron Bever od 2002. na zadovoljstvo mnogih radi za škole
u okolini Bruxellesa.

Organizirani pristup poslu od fotografiranja će napraviti svečani događaj. Aaron Bever

uživljava se u dječji svijet i postiže opušteni ugođaj, tako da će Vaša djeca na fotografijama
uvijek izgledati potpuno prirodno. Želite li skupnu fotografiju, pobrinut će se i za odgovarajući
prostor.

Današnje školske fotografije najvrednije su uspomene za budućnost!

Stranica je bila prepuna djece u školskim klupama, djece s igračkama u rukama, djece u
metalnim autićima s pedalama koji su me podsjetili na vlastite niže razrede. Samog prijatelja
djece nisam nigdje vidjela. No postojala je posebna stranica gdje se nudio za retuširanje starih
crno-bijelih fotografija. (˝Aaron Bever upotrebljava najmodernije alate i tehnike na području
restauracije fotografija. Tajna je u detaljima!˝) Medu uzorcima prepoznala sam napola
istrunuli vjenčani portret njegovih djeda i bake, grbavi komad papira s vodenim mrljama koji
je stajao u njegovu ormaru s knjigama i pri najmanjem propuhu poput suhog lista letio na pod.
Uz njega je stajao retuširani, besprijekorni primjerak. Neko sam vrijeme promatrala ratnu
vjenčanicu njegove bake - grozno joj je pristajala. Rub kose na glavi mladića koji je bio njegov
djed već se bio malo povukao, no čak ni u staračkom domu u Venlou nije bio tako ćelav kao
njegov unuk.
Glava mi je bila. teška od jučer. Nakon posla smo se nas tridesetak u tri Chryslerova
kombija odvezli iz Coldwatera u Gold Digger, Rustyjev omiljeni hotelski bar u centru LA-a.
Častio je, htio je proslaviti kupovinu vojarne. Ranije toga dana već smo on, ja i Debra iz Službe
za ljudske resurse otigli u South Hope Street jednom razvikanom arhitektu s filijalama na svim
kontinentima. Rusty je smatrao da je upravo ta tvrtka ono što nam treba, ti su ljudi (ispalo je
da je riječ o dvije žene i jednom muškarcu) radili za Amazon.com, Deutsche Bank, kompletnu
restilizaciju za Sheraton, bolji ne postoje, bio je siguran da će im poteći suze radosnice kad vide
vojarnu; ako već moramo bankrotirati, Joy, neka to bude sa stilom. Ali radije bih dospio medu
Fortuneovih 100 Best Companies To Work For, možeš li to razumjeti? Taj popis bio je njegova
opsesija još od vremena kad je radio za Goldman Sachsa, i premda sam ga pažljivo pripremila
na mogućnost neuspjeha - nisam mogla zamisliti da bi jedna takva kompanija s nama ušla u
posao - prijedlog im se dopao, nakon čega se Rustyja više nije moglo zaustaviti. U japanskom
restoranu gdje smo navečer svi zajedno sjedili oko stolova s užarenim pločama održao je, već
prilično pijan, State of the Union, pri čemu je brbljao o corporate identity, o revolucionarnom
˝otvorenom˝ tipu uredskog prostora, o ˝cool˝ romobiltma od titanija na kojima ćemo se
kretati po dugačkim hodnicima. Uspjelo mu je prije dvanaest dovući sve ljude u Digger, gdje

~ 141 ~
smo se do duboko u noć smrzavali na šminkerskoj krovnoj terasi. Kad me kombi dovezao na
Sunset, bio je već dan.
Progutala sam dva panadola s gutljajem kave i pomislila na Aarona. Kako li živi u onoj
flamanskoj zabiti? Slika Aarona u tim provincijskim školama na neki mi je komplicirani način
zadavala bol. Pitala sam se imam li uopće pravo na to, već zbog same nesumnjive predanosti
kojom je održavao tu svoju blesavu web-stranicu; tko ga ne zna, pomislio bi da je čovjek našao
posao svog života. No ja ga nisam poznavala takvoga; da sam nekadašnjem Aaronu prorekla
takvu budućnost, da u kombiju obilazi niže razrede osnovnih škola, i to flamanskih škola, ne bi
mi se čak ni smijao, tražio bi da ga ubijem, za svaki slučaj.
Ispravila sam leđa. Ta do u detalje uređena stranica stvarala je u meni latentan osjećaj
krivnje, još više od onih njegovih čudnih mailova. Već sam si neko vrijeme predbacivala što
sam ga ˝uvukla˝ (kao što se kaže u optužbama protiv Colina Powella i Tonyja Blaira) u onu
seks-stranicu. Moja stara boljka; uvijek sam bila za sve kriva. Snažno sam udahnula kroz nos.
Ispreplela sam naše sudbine u trenutku kad sam ga htjela napustiti - takve su mi se misli motale
glavom. Na trenutak sam mu opet sjedila sučelice za njegovim stolom u Vluchtestraatu,
jednoga davnog jutra kad sam ga stavila pred gotov čin. Već mjesecima smo snimali fotografije
za vlastitu uporabu, za zabavu, tvrdila sam, a on je vjerovao, i za vrijeme tog doručka
nametnula sam mu svoj plan. Bilo je to nakon jedne mučne noći usred koje me je iz sna trgnuo
prodoran krik, glasna psovka; ugledala sam Aarona gdje sjedi u kutu sobe, na stolcu preko
kojega sam prije nekoliko sati stavila svoju odjeću - plakao je. Na podu oko njega ležale su
poderane stranice bilježnice u kojoj sam odmah prepoznala školsku bilježnicu zbog koje smo
se već bezbroj puta posvađali. Na dvije unutrašnje glatke strane omota vodila sam od svoje
trinaeste jedan popis, kronološku evidenciju svih mladića koje sam u svakom slučaju barem
jednom poljubila, datum, dob, ime, mjesto, boja očiju, boja kose, dužina kose, što ja znam.
Popis je sadržavao ukupno sigurno više od stotinu imena, broj koji je Aaron smatrao
˝enormnim˝, a mene je smatrao ˝enormnom droljom˝; nije prestajao tupiti o tom glupom
popisu, i zašto su na njemu dva ženska imena? (˝Što misliš, zašto?˝)
Već mi odavno nije bilo smiješno njegovo ljubomorno zanovijetanje, zapravo sam još prije
nekoliko tjedana odlučila da ću mu dati nogu, nosi se, radi što znaš, no kad sam ga ugledala
kako tamo sjedi medu poderanim papirima, dojmilo me se kako snažne reakcije izazivam u
njemu. Bila sam donekle svjesna svoje seksualne premoći, znala sam kako djelujem na
određene muškarce, ali ovo...? Držala sam ga u šaci. Ovaj momak me sigurno neće nikada
napustiti, ali ne samo to, on će učiniti sve da me zadrži. Zato mu toga jutra nisam dala nogu,
između dva zalogaja sendviča rekla sam mu da imam jednu važnu vijest. ˝Pokrenut ću seks-
stranicu˝, rekla sam. ˝Na internetu, kužiš.˝ Sjećam se da je zinuo, u ustima sam mu vidjela
kašu od kruha i sira. ˝Naravno, zajedno s tobom˝, rekla sam da bih ga umirila.
U hodniku su se čuli glasovi: Rusty je ispraćao goste, čavrljajući su silazili niz stepenice.
Tek kad je opet zavladala tišina, kliknula sam na izbornik pod imenom ˝Pozadina˝, podsvjesno
pretpostavljajući da ću pročitati nešto o tome kako je Aaron dospio u veseo i zahvalan posao
školskog fotografa, no prevarila sam se; došla sam na stranicu s pozadinama za snimanje
portreta: nebesko plava, svjetlocrvene ruže, točkasti pastelni tonovi, ˝ili pokušajte jednom
nešto posve različito; platno! Za postizanje posebnog ugođaja, Aaron Bever otisnut će
fotografiju Vašega sina ili kćeri na slikarskom platnu, tako da će školska fotografija izgledati
kao umjetnička slika.˝

~ 142 ~
 I sama ta djeca... Ta mi je pomisao, toliko bolna da sam nehotice rukom začepila usta,
prodrla u podsvijest i potpuno me ispunila - naravno da nije tek tako odabrao taj posao, učinio
je to zbog djece. Još sam se jednom pokušala prisjetiti njegovih mailova: nije bilo sumnje da
nema svoje djece. Za muškarca u kasnim tridesetim nije to tako neobično, no ja sam znala da
je u Aaronu želja za djecom postojala otprilike otkako je živ. Nije mi se činilo vjerojatnim da će
s tom svojom bolesti, s tom nesumnjivo teškom shizofrenijom, pronaći ženu koja će se usuditi
imati dijete s njime. Nije to bila neka prehlada, ili reuma; po onome što sam uspjela vidjeti, bio
je jednom nogom u paklu. Ipak sam znala nešto o toj progresivnoj boleštini koja ga je morila.
(A Rusty mi je ispričao i priču o shizofreničaru koji je stanovao u stanu ispod njega dok je još
živio u Redondo Beachu, zvao ga je The Voice, a nije mislio na Sinatru, iako je i Rustyjev susjed
bio poznat po tajmingu i fraziranju: dvije pune godine taj se frajer u potpuno nepredvidivim
trenucima, ali uvijek noću, iz petnih žila derao svojim snažnim glasom, katkad bi to bila neka
pjesma, ˝Black Betty˝ od Ram Jama ili nešto iz repertoara AC/DC, ali najčešće je skandirao kao
na stadionu svoju mantru koju je Rusty, s izrazom lica nekoga tko se prisjeća nakon mnogo
godina, oponašao kao: ˝BIIILLLL˝! You hear me BILLLL? You owe me one point two FOKKIN!!!
BILLION!!! DOLLARS!!!, BIIILLLL.!!!!'' Satima zaredom, pola noći, bez prekida, a Clinton nikako
da mu vrati novac. Rusty je nekoliko puta nazvao 911, usmjerio slušalicu prema podu, na što
su ga pitali zašto je gospodina, vrlo dobro poznatog službi za psihičko zdravlje u Redondu,
pozvao k sebi. Nije to bila bolest kojom se zavode djevojke. Nije to bila bolest za osnivanje
obitelji.)
˝Hoću djecu.˝ To je bila jedna od prvih stvari koje mi je Aaron povjerio. I to prilikom našeg
prvog spoja, ako se ne varam, vodili smo taj neobičan razgovor u snijegu ispred predavaonica
Industrijskog menadžmenta, oko dugog vrata visio mu je fotoaparat, na glavi je imao ravnu
vunenu kapu - znala sam da planira veliku obitelj prije nego što sam znala da je ćelav. No nisam
to shvaćala ozbiljno sve dok ga, četiri godine kasnije, nisam gotovo ostavila. ˝Znaš li što mi je
Aaron rekao?˝ pitao me je otac prije onog posljednjeg odmora. ˝Rekao mi je da te želi za
majku svoje djece.˝
Pametno je to smislio - točno se sjećam da mi je to proletjelo glavom. Lukava lisica. Dva
tjedna jedva da smo razgovarali, a onda se pojavio Siem kao bračni savjetnik, naoružan izlikom
za probijanje leđa. Planirajući život bez Aarona, ušla sam u veliku kuhinju u De Heurneu, dvije
sustanarke pekle su palačinke i pokazale prema stropu: ˝Tata ti je u sobi.˝ I stvarno, tamo je
sjedio gospodin rektor, u košulji, svilenu je kravatu prebacio preko naslona mog radnog stolca,
pio je zeleni čaj iz plastične čaše za mlijeko. ˝Mislio sam, malo ću te pričekati, nadam se da je
to okej?˝
Počeo je s Enniom, kako spavam, da je čuo od mame kako me je to pogodilo, ponosan je
na tako osjećajnu kćer. Stanka. Sad je valjda bio red na Wilbertu, pomislih. Samo naprijed sa
svojom tiradom. Odlučila sam da neću reći ni riječi o tom, inače mučnom, telefonskom
razgovoru s Wilbertom. (Zvučao je kao da ga uopće ne zanimamo, njegov podmukli glas bio je
dublji nego prije, ali ne i manje izazovan, još uvijek tvrd kao kamen. ˝Ako pitam jeste li još
žive˝, rekao je, ˝to ne znači da se tome i nadam.˝ ˝Živiš li već negdje?˝ pitala sam ga zbunjeno.
˝A ti?˝ odbrusio je, ˝živiš li ti negdje? Dođi mi u posjet pa ćeš vidjeti gdje živim.˝ Između
rečenica nekako je čudno srkao. Kad smo prekinuli bila sam iscrpljena, slomljena, sva u znoju.)
Ustali smo rano zbog vrućine, u osam ujutro otišli smo iz naše unajmljene vile. Prolazili
smo kroz makiju po uskim, kamenitim stazama i berući limune i kivije prodirali u unutrašnjost

~ 143 ~
Korzike. Kako smo se udaljavali od obale, sunce nas je sve više pržilo, na otoku je bilo neljudski
vruće, i premda smo se uglavnom šuteći vukli naprijed, znali smo tu i tamo zapodjenuti ozbiljan
razgovor, što se događalo češće na tom odmoru. Činilo se da intervencija moga oca nije bila
uzalud. I njega smo redovito spominjali, bilo nam je itekako jasno kako nikada ne bismo otišli
na Korziku da njega nije bilo, bez njega bismo najvjerojatnije definitivno prekinuli. Složili smo
se da mu trebamo biti zahvalni za gašenje vatre.
U toj korzičkoj šumi osjetili smo pravu vatru. Aaron je negdje pročitao da je ovo mjesec
kad puše lebić, topli južni vjetar, podmukliji od mistrala. Između visokih pinija i plutnjaka čuli
smo odsječenu tutnjavu divljih svinja, divokoze su prelijetale u bestežinskom trku - životinje
koje se inače nikada ne vide - a nije potrajalo dugo dok nismo vidjeli i vatru, narančastu
No moj otac nije spomenuo Wilberta. ˝Jon˝, rekao je, ˝reci mi, što se to dogacta između
tebe i Aarona?˝ I tu ˝neugodnu vijest˝ čuo je od moje majke, nije se previše iznenadio, neko
vrijeme imao je priliku biti nam blizu, a bio je zadnji koji bi podcijenio ulogu katastrofe poput
eksplozije tvornice vatrometa; sve je bilo povezano, no bio je siguran da u ovakvoj situaciji nije
moguće donositi ozbiljne odluke o vezi. Htio je da Aaron i ja odemo zajedno na odmor. ˝Ja
plaćam.˝
˝Tata˝, rekla sam, ˝pusti me, molim te. Nemoj se miješati. Ostavi me na miru. Ne znaš o
čemu pričaš, s tim frajerom sam raskrstila.˝
Ustao je tresući glavom, uzeo je svoju kravatu. ˝Dođi˝, rekao je. ˝Pojest ćemo nešto u De
Beijaardu.˝ furiju koja nam je uzimala zrak, uz pucketanje i lomljavu. Na povratku prema obali,
navrat-nanos, dok smo se od uzbuđenja smijali osvrćući se, katkad i padajući, bacila sam, prije
nego što smo došli kući, torbu s limunima i kivijima - šteta, pomislila sam dok smo se penjali
na brežuljak pred vilom. Stajala sam u bikiniju, zureći u crni dimni obruč oko šumovitih
brežuljaka u daljini, držeći za ruku momka koga sam još za puta ovamo intenzivno mrzila.
Pokupio me u subotu ujutro, nakon što više od tjedan dana nismo imali nikakav kontakt -
Isuse Bože, kako sam ga tada mrzila! Potpuno u stilu morali smo pod svaku cijenu prvo do
centralne ljekarne u Beltstraat. jer je bio ˝suh˝. Potrčao je unutra s receptom koji mu je jedan
poznati doktor redovito tiskao u offsetu, a ja sam se u međuvremenu uvukla iza volana Alfe
koju smo zaustavili na cesti uz red parkiranih automobila. Kad je s blaženim osmijehom na licu
sjeo na suvozačko mjesto, napala sam ga da je pravi džanki, dok sam se probijala iz Enschedea
govorila sam mu kako upotrebljava sve više pilula za spavanje, sve veće pilule, poput božićnog
drvca s infuzijom direktno u Aaronov krevet, a onda i poput crkve što strši iz Aaronove ulice.
Nekontrolirano sam jurila prema Maastrichtu, namjerno vrlo neobzirno, nagnuta nad volan
poput zubara, kočila sam kasno i naglo, lijepila se na svaki branik. Kad bi Aaron pojačao klimu,
ja bih je odmah smanjivala. Šuteći smo se drmali grbavim belgijskim cestama, moja mrzovolja
širila se autom poput bojnog otrova, Vani su tvornički dimnjaci iskašljavali zagušljive plastične
oblake u lipanjsko nebo, naši kotači rezali su asfalt. Mrzili smo se. Da bih mu napakostila,
izbjegavala sam autoceste i vukla se po ispucalom asfaltu lokalnih prometnica, tako da smo se
našli u nekoj odvratnoj mračnoj selendri gdje smo spavali u odvojenim odvratnim krevetima u
odvratnom hotelu prepunom odvratnih muha zunzara. Sljedećeg dana odvezli smo se u
jednom mahu zadnji dio puta do Sainte Maximea gdje je Barbara Ann u blistavoj luci čekala
nestrpljivo poput psića koji osjeća da se s njegovim gazdama događa nešto čudno. Isplovili
smo slijedeći stjenovitu obalu uz Cannes, Antibes, Monaco i bacili sidro u San Remu, gdje smo,
namrgođeni, pojeli pizzu i napunili spremnike gorivom.

~ 144 ~
 Naperost je malo popustila tek na otvorenom moru prema Korzici. Aaron je osjetio da je
on na potezu. Ležala sam u jacuzziju na prednjoj palubi i kriomice ga gledala kroz stakla
sunčanih naočala, stajao je s rukama na kormilu od trešnjina drvera koje je zapravo
napravljeno za jedrilicu, ali sam brodograditelje Palmer Johnsona tražila da ga ugrade na našu
jahtu. ˝Kako je prošao sprovod?˝ doviknuo mi je, a ja sam se pravila da ga ne čujem. Nakon
pet minuta izišla sam iz jacuzzija, prošla, hvatajući ravnotežu, oko komandnog mosta kroz
nakošeni salon, u spavaćoj sobi obukla suhi bikini i popela se gore. ˝Nikako, naravno˝, viknula
sam mu u uho.
Kad mi je nakon sljedećih sat vremena izrazio sućut zbog Enniove smrti, popustile su mi
kočnice. Žučljivo sam mu nabila na nos kako me je neopisivo iznervirao, svojom ljubomorom,
svojom neobzirnošću, svojim sumanutim ponašanjem - da, točno, shvaćao je. Da bih provjerila
misli li ozbiljno to što kaže. odmah sam mu rekla da već u kolovozu mogu početi s praksom
kod McKinseyja u Slilicon Valleyju. ˝Zar te nazvao onaj Stol?˝ Odgovorila sam mu da sam
nedugo prije odlaska na odmor išla s Boudewijnom na jahanje, i s Brigitte, naravno, brzo sam
nadodala, a s obzirom na to da je na tu novost reagirao zrelije nego što sam pretpostavljala,
uzela sam iz salona bocu vina. ˝I? Kako je tom paru u Wasscnaaru? ˝To se rimuje.˝ ˝Znam.˝
Da bih ga poštedjela, naglasila sam čudan ugođaj u dinama. Bilo je posebno. U ranu zoru
sjela sam na vlak i onda uzela taksi do maneža Black Beauty. Nakon što smo za barom pojeli
sendvič s rajčicom i mozzarellom, sve troje smo odjahali prema obali, a odmah se pokazalo da
je Boudewijn lošiji jahač od Brigitte i mene: nakon brzog, spontanoga galopa po plaži nestao
nam je iz vida; jahali smo tek deset minuta i Boudewijn se već bio izgubio. ˝Snaći će se on˝,
rekla je Brigitte. Kad smo se predvečer vratili u manež, čuli smo da je već prije više sati doveo
svoju kobilu. Čovjek koji je prihvatio konje rekao je da je ˝gospon Boudewijn˝ pao iz sedla kad
se penjao na dinu i da je, ako ništa drugo, u svakom slučaju uganuo zglob.
Prvi puta ovoga tjedna Aaron se nasmijao. ˝Umjesto da odmah skoči u svoj Aston Martin˝,
rekla sam, ˝ili da barem nazove kući, Brigitte mi je priuštila temeljit obilazak maneža.˝ Dobar
sat kasnije, već smo se vozile u njenom sportskom autu prema Wassenaaru, odjednom me je
zabrinuto pogledala. ˝Pa kako je došao doma?˝ Bračni par živio je u cementnosivoj vili koja je
iznutra izgledala kao muzej džuboksa. ˝Zar još nisi počeo kuhati?˝ pitala ga je Brigitte kad smo
ušli u nisku, praznu dnevnu sobu i ugledali Boudewijna s vrećicom leda na gležnju. Na
televizoru širokog ekrana gledao je Tour de France, pokraj njega je bila kutija sa singlicama.
˝Što ti pada na pamet?˝ povikao je. Iz poštovanja sam otišla u zahod gdje sam s vodom iz usta
oponašala mlaz mokraće i popravljala šminku što sam dulje mogla. Kad sam se vratila, Brigitte
je u kuhinji pirjala luk, a Boudewijn je postavljao dugi, stakleni stol. Za vrijeme večere vladala
je napeto gostoljubiva atmosfera. Boudewijn mi je otresito ispričao nešto o najnovijem
preuređenju ove vile i dao mi nekoliko osnovnih savjeta za slučaj da me stvarno prime na
praksu u Silicon Valley. ˝Zar to još nije sigurno?˝
˝U međuvremenu je.˝
˝Jesu li rekli išta o meni?˝
˝O tebi? Da, Aarone, samo smo o tebi pričali.˝
Nisam htjela reći da je Brigitte stvarno pitala kako je s Aaronom i da me je vrlo odlučno
podržala kad sam rekla da trebam porazmisliti o ˝tom, hmmm... frajeru˝, pa smo na trenutak
svi troje pomislili na svadbu Ettiena Vaessena. Ja sam se u svakom slučaju prisjetila Aarana kad

~ 145 ~
se vratio iz WC-a gdje se zadržao nevjerojatno dugo, deset minuta, dvadeset, pola sata, već
sam ga bila otpisala. Nas troje smo zinuli u čudu, izgledao je grozno, blijed kao krpa, s bijelom
perjanicom na tjemenu - WC-papirom koji je skupljao krv na rani, rekao mi je poslije - tako da
mu je glava sličila jajetu što se razbilo pri kuhanju.
˝Znači, Amerika˝, rekao je.
Mlitavo sam kimnula i zagledala se u nepregledno plavetnilo oko nas. Unatoč svom
uganutom gležnju, Boudewijn me je pod svaku cijenu htio odvesti na vlak. Kao da se malo
oporavio u intimi svoga auta. ˝Kad sjedne na konjska leđa, više ne misli ni na koga˝, rekao je.
Puštao je kožni volan da mu lagano klizi kroz šake, spokojno je gledao na cestu i u retrovizore:
ironično se mrštio, nije izgledao nimalo povrijeđeno, što bi se moglo očekivati. Takvoga ga se
sjećam sa svadbe. Dok smo klizili autocestom, zahvalio mi je što sam mu poslala svoj životopis,
mislio je da ću biti odličan Academy Fellow, u ponedjeljak će poslati preporuku nekome u
Silicon Valley. ˝Je li čovjek okej?˝ ˝Jako simpatična žena, pod uvjetom da jajnike ostaviš kod
Službe za ljudske resurse i slobodne dane čuvaš do kraja radnog odnosa.˝ ˝Smiješan izraz,
˝slobodan dan˝. ˝Najnormalniji. Samo ne kod McKinseyja.˝ ˝Smiješna riječ, ˝jajnik˝. Tek se
tada nasmijao, otprilike u trenutku kad je malo prebrzo ušao u zavoj zbog čega smo oboje
izgubili ravnotežu pa me je uhvatio za nogu, visoko i toplo, s prstima među mojim stegnima.
Aaron i ja nazdravili smo Ligurskom moru. I Barbari Ann, našoj besmisleno luksuznoj jahti
za koju smo skupili kurvanjem, ruku na srce zajedničkim, i kupili je iz čiste bahatosti, ni sami
ne znajući zašto, možda zato što dva potajna milijunaša ipak moraju na nešto bacati novac. Ali
isplatilo se. To je bilo naše. S kim sam drugim osim s Aaronom Beverom mogla ploviti ovim
morem? Mislim da smo te iste večeti prvi put opet snimali fotografije. Obišli smo Cap Corsc,
spustili se kraj Bastije uz istočnu obalu Korzike i pristali u Santa Luciju di Moriani, kupališno
mjestašce gdje smo unajmili vilu. Opušteno smo razgovarali o skoroj budućnosti, o Americi,
smijali se zbog broja fotografija koje ćemo morati unaprijed snimiti. Rekao je da me svakako
želi posjetiti u Kaliforniji, rado bi išao sa mnom.
˝Hoćeš li se još vidjeti s Wilbertom?˝ pitao me je nakon nekoliko dana.
˝Ne˝, umirila sam ga. ˝Na dan kad smo se dogovorili, još ćemo biti ovdje. Tako je i bolje.
Tata je načeo tu temu još kad smo išli na večeru. Pobojao se da mi se nešto vrzma po glavi.
Nisam mu rekla da sam već razgovarala s Wilbertom.˝
˝Kako si pronašla njegov broj?˝ Opet mu se u glasu pojavio trag nepovjerenja.
˝Jednostavno, u telefonu mojih roditelja.˝
Ni to nisam rekla Siemu. Imala sam oca koji je poput kakvog ratnog predsjednika svog
vlastitog sina tužio sudu; otada kod nas doma više nije bilo mjesta za finese: ako nisi za nas,
onda si protiv. Od 1990. na farmi se Wilberta više nije spominjalo. Izbij si to iz glave. A kamoli
da ga nazoveš. A kamoli da s njim dogovoriš sastanak.
Jesi li otkazala dogovor?˝
Još nisam.˝
Ono popodne kad je bjesnio šumski požar, Aaron me je pitao što mislim o tome da se on
više ne vrati u Vluchtenstraat, a da ja otkažem De Heurne. ˝da spakiramo sve stvari˝, rekao je,
˝i jednostavno emigriramo. I u dogledno vrijeme se ne vraćamo. Da spakiramo stvari? Pa
možemo i sve ostaviti. Što kažeš?˝ I premda mi zajednički život još nikad nije pao na pamet, a
bio je, osim toga, potpuno protivan mojim odlukama iz prošlih tjedana, dopala mi se ta njegova
~ 146 ~
smionost: idemo! Što smo više o tome razmišljali, to smo se više oduševljavali planom da
odemo živjeti u Kaliforniju, zajedno - na naše obostrano čuđenje, već smo nakon šest dana
odmora, šest dana izvan poludjelog Enschedea, šest dana nakon najdublje krize u našoj vezi
razmišljah o zajedničkom životu, uzbuđeno smo maštali o novom početku u Americi. Nakon
takve krize, govorili smo si, nema nikakvog krpanja, i kad smo popodne s našeg brežuljka
gledali požar, pitala sam se u tišini je li prodorni miris milijuna izgorenih iglica naše mozgove
pročistio ili ih je, naprotiv, zamaglio.
Na Aaronovoj glavi bik je čađava mrlja. ˝Ovo će se proširiti˝, rekao je. Okrenula sam se i
pogledala u malenu luku ispod nas gdje je bilo usidreno šest, sedam brodica, naša plavo-
ružičasta strijela daleko najveća među njima. Još uvijek stignemo isploviti˝, rekoh, i smiješeći
se odosmo u hlad kuće koju su sazidali ispod nekoliko vrlo zapaljivih pinija. Dok je Aaron
pripremao kozlića u teškom gusanom loncu koji je izvukao iz jednog od kuhinjskih ormarića, ja
sam pod tušem ispirala miris izgorene borovine iz kose i prvi put u životu razmišljala kako bi
bilo kad bih zauvijek ostala s njim, kad bismo osnovali obitelj - jesam li mogla išta takvo
zamisliti? Kako bi bilo da ubuduće vodimo ljubav bez zaštite, pomislila sam kako ću sad s
ručnikom na mokroj glavi otići u kuhinju i reći Aaronu: ˝Ljubavi, volim te! A da prestanemo
koristiti te glupe kondome?˝
Vrata moje sobe su se otvorila, po nestrpljivoj škripi šarki znala sam tko me treba. ˝Joy -
pet minuta?˝ Rustyjev osmijeh škakljao me između lopatica, zatvorila sam Aaronov mail, ali
nastavila sam gledati u ekran. Dan se bližio kraju, željela sam doći kući na vrijeme. Kad je počeo
brojati unatrag od pet, okrenula sam se. Naslonjen na kvaku sobe 203 (nikada nismo maknuli
brojeve hotelskih soba od crvenog lijevanog željeza), Rusty se navirivao u sobu. ˝Zar si
plakala?˝ pitao je.
˝Kad sam se rađala. Zašto?˝
˝Dvije stvari.˝ Odšetao je do malog stola za sastanke, povukao jedan težak stolac u
sredinu sobe i sjeo. Prekrižio je lijevu nogu preko desne, baš kao i ja, ali onda se predomislio i
raširio ih zabivši pete svojih kaubojskih čizmama u tepih. ˝Kao prvo: taj intervju obavi ti.˝
˝O?˝ Uhvatila sam rukama kosu, savila je u pundu i pričvrstila je gumicom. ˝Ako hoću,
misliš.˝
˝Ako hoćeš, mislim. Zaslužila si ga, u svakom slučaju. Rado bih ga dao sam, ali stvarno
mislim da je to za tebe. I naravno da hoćeš.˝
Nešto potpuno suprotno od onoga što hoću prošlo mi je tijelom, programirani otpor
prema otkrivanju karata, prema pitanjima nekoga čiji je posao povreda moje privatnosti.
˝Misliš da mogu spomenuti vojarnu?˝
˝Teško ćeš je moći prešutjeti. Osim toga, intervju je za magazin. Prije nego što ga objave,
znat će se već i u Belfastu.˝
˝A ako od toga naprave senzaciju?˝
˝New York Tìmes? Nema šanse. Za njih je to previše lokalno. Radije neće izići nego da
objave neku lokalnu senzaciju s West Coasta. Zanima ih fenomen, lifestyle, uspjeh.˝
˝Hoće li doći ovamo? Mislim, u Coldwater?˝
˝Ta cura je sutra u deset na ovom stolcu.˝
˝Kako se zove?˝

~ 147 ~
 Rusty me je oštro pogledao i podigao dva prsta u zrak. ˝Dva imena. Čekaj.˝ Gledao je
razmišljajući. ˝Mary Jo i još nešto.˝ ˝A koja je druga stvar?˝
Ustao je, prišao pokrajnjem prozoru. Podigao je okvir pokriven debelim slojem plave boje
i provirio van. Gledala sam njegove izlizane stražnje džepove na trapericama. Rusty je zacijelo
negdje pročitao da bi se jedan founder, pravi dot.com frajer, trebao oblačiti što je moguće
ležernije. (˝Odijelo?˝ rekao je kad sam ga jednom u početku na to upozorila. ˝To možeš samo
sanjati.˝ Imao je jedno jedino odijelo, nekakvu čudnu kobaltno plavu kombinaciju s izvezenim
kaktusima, koje je posebno za njega izradio neki Nudie. ˝Tko je Nudie?˝ ˝Zar ne znaš? Pa
Nudie. Nudie Cohn. Krojač Hanka Williamsa, Nudie je napravio Elvisovo zlatno odijelo. Odijelo
s izvezenim listovima marihuane za Gram Parsonsa. Nisi čula za Nudieja?!˝) Morala sam
priznati: to je djelovalo. Kad bismo Rusty i ja zajedno otišli k nekom reklamnom agentu, ja u
Gucciju ili nečem sličnom, a on kao momak u svojoj boemskoj košulji, nadopunjavali bismo se
i zračili pravom kombinacijom anarhije i poslovnosti. Sada je podrignuo. Odmaknuo se od
prozora i opet sjeo na stolac. ˝Za dva tjedna hoću snimati u vojarni˝, rekao je. ˝To mora biti
moguće.˝
Tipično za Rustyja, mjesecima tapkanje u mjestu, odgađanje, izmišljanje nepremostivih
poteškoća, a onda preokret i konačno - akcija.
˝Ni u ludilu! Pa nemamo još ni struje!˝
˝Možemo onda provizorno. S agregatima. Pazi što ti kažem. A onoj novinarki je prezime
Harland. Tako se zove. Mary Jo Harland.˝
Ukucala sam ime u Google. Za 0,24 sekunde 162.000 pojavnica, prva je bila njezina vlastita
web-stranica. ˝Piše za The New Yorker˝, rekla sam. ˝I za Grantu.˝
˝Odlično˝, reče Rusty, ˝odmah ih neću kupiti i onda ih odmah neću pročitati ˝
˝Što misliš, je li ona za ili protiv?˝
˝Joy - sranje nam ne gine. S tom tvojom vojarnom. PR je danas imao poziv Louisa
Therouxa.˝
Neka čudna vibracija u đušniku govorila mi je da ne smijem prihvatiti taj intervju:
odustani, čemu to. Upravo u trenutku kad sam to htjela reći Rustyju, zazvonio mi je telefon.
Interni poziv, vidjela sam. ˝Theroux je pizda˝, rekla sam i stavila razgovor na zvučnik. ˝Bok,
Steve.˝
Rusty je opustio čeljust, jezik mu je počivao da donjoj usni. Nije volio Stevea, zvao ga je
˝dry shite˝. Ja sam ga otkupila od Googlea, tamo je bio odličan u odjelu za ljudske resurse.
˝Joy˝, odjekne metalan zvuk u sobi. ˝Zovem te da ti kažem da me zvala Kristin i rekla mi
da te je upisala za srijedu, 11. lipnja.˝
Rusty se nasmiješio i kimnuo mi glavom. ˝Zašto mc Kristin nije nazvala?˝ pitala sam. Jučer
me je u Gold Diggeru pozvala na stranu i rekla mi da Isis ima psihičke probleme, živci, kriza
identiteta, nemam pojma, pa da će barem mjesec dana biti izvan stroja, bih li ja opet jednom
uskočila. ˝Ti si mi, zlato, zadnja nada. I tako si dobra u tome.˝ Naljutilo me što joj još uopće
nisam odgovorila, a već me zove Steve. Kristin je bila redateljica mojih godina koja je već radila
s Rustyjem kad me je ˝pronašao˝, a čim sam dobila posao, počela je s tim tepanjem. Bila je
strateški ljubazna. Rusty je bio posebno slab na to.
˝Zato što moram znati moram li ti isplatiti uobičajeni honorar˝, odgovori Steve.

~ 148 ~
 ˝Zar sam već pristala? S kim radim ?˝
˝S hmmm... čekaj malo.˝ Steve se nakašljao, što je zvučnik prenio kao zaglušujuće
krkljanje. Pitala sam se može li čuti da je na zvučniku.
˝Riječ je girlslapsgirl, Bobbi...˝ ˝Bobbi Red˝, nadovezala sam se. ˝Da, mislim da je ta˝,
reče Steve.
Rusty je oduševljeno zakimao glavom i pokazao oba palca. ˝Steven!˝zaderao se.
Načas se čuo samo šum. ˝Rusty?˝
˝Steve - naravno da pristaje, čovječe. Moraš joj vidjeti facu. Joy je luda za Bobbi.˝ Toplo
mi se nasmiješio. Imao je pravo, bila sam luda za Bobbi.
˝Steven˝, nastavio je, ˝sad kad si već tu, jesi li sredio onaj ugovor za Vincea?˝
˝Skoro˝, reče Steve. ˝Mislim, samo što nisam. Zapravo čekam još samo vašu riječ. U vezi
s plaćom.˝
˝Daj mu sedam˝, reče Rusty. ˝Nek se veseli sa sekundarnim uvjetima.˝
˝U Clevelandu je imao postotak˝, reče Steve. ˝Od prometa?˝ pitala sam. ˝Ovaj... od
zarade. Pola posto.˝
Rusty me pogledao, ja sam odmahnula glavom. ˝Može, Steve˝, rekao je. ˝Isprintaj i
pošalji, Ok? Da. Bok, Steve.˝
Ustao je sa stolca, ali ga nije vratio na mjesto i opet je stao na vrata s rukom na kvaki. ˝Što
je tebi?˝, rekla sam kad sam prekinula liniju.
˝Oprosti˝, rekao je, ˝ali Vincea stvarno moram imati. A i ti, vjeruj mi. By the way, jesi li
znala da je Bobbi sljedeći tjedan kod Tyre Banks?˝
Ta me je vijest toliko šokirala da u sekundi više nisam bila ljuta. ˝Ozbiljno? Kako to?˝
˝Istjerivanje đavla. Sotona je poslao svoju kćer koja se zove Bobbi Red.˝ Pogledao je na
svoj Rolex. ˝Feck! Joy, moram dalje. Ovaj čas. Ti i svjetski poznata Bobbi možete za dva tjedna
u vojarnu. Obećavam!˝
Bobbi Red - u 2007 sam je na neko vrijeme ugostila, a to je mogla zahvaliti nečemu što se
može nazvati vrlo posebnim razgovorom za posao. Počelo je s pismom koje je napisala Rustyju,
ni blizu jednim od površnih mailova kakve često primamo, već pravom isprintanom,
presavijenom molbom za posao u slinom zalijepljenoj omotnici koju još i danas iz čiste
fascinacije držim u ladici. Takve smo dobivali kod McKinseyja: teško zaglavlje, red s opisom
predmeta i struktura iz brošure za mlade poduzetnike tako da nismo odmah mogli znati je li
Bobbi, tada još Meryl Dryzak, ozbiljna ili s nama zbija šalu, je li beskrajno naivna ili beskrajno
duhovita. ˝Vidi ovo˝, rekao mi je Rusty.
˝Poštovani gospodine Wells˝, počinjalo je njezino pismo, ˝već nekoliko godina s
posebnim zadovoljstvom pratim Vaše produkcije na internetu. Rado bih za Vašu tvrtku
nastupala kao glumica˝, nakon čega je slijedio odlomak u kojem navodi kako trenutačno
pohađa jedan junior college u Denveru, Colorado, gdje ide na satove pjevanja i glume te prati
predavanja iz filmske povijesti i moderne književnosti, i da joj je sve to ˝vrlo zanimljivo˝, ali da
od svojeg osamnaestog rođendana, baš kao što stoji u Federal Obscenity Statute, smatra kako
je došlo vrijeme da sluša svoje srce. A njezino srce, kako pretpostavlja, kuca za glumu u
pornografskim filmovima, i to pogotovo u filmovima kakve mi produciramo, ˝snažnim,
realističnim i inventivnim˝. Drugi odlomak bio je po svemu sudeći klasičan osobni opis. ˝Oni
~ 149 ~
koji me poznaju kažu da sam pouzdana osoba s izvanrednim komunikacijskim sposobnostima.
Od svoje dvanaeste godine gledam state of the art x-rated filmove. Mogu se pohvaliti bogatim
iskustvom u analnom seksu, deep throatingu, squirtingu itd. Tijekom koitusa rado se
podčinjavam, ali s istim zadovoljstvom preuzimam i dominantnu ulogu. Osim toga, prepuna
sam kreativnih ideja kako još više produhoviti Vaš repertoar. Za pet godina voljela bih režirati
filmove.
Možda mi Vaša tvrtka može ponuditi mogućnost napredovanja u poslu? Još bih samo
htjela napomenuti da sam rođena za timski rad i da iznimno cijenim dobru radnu atmosferu.
Vrlo bih rado došla usmeno potkrijepiti ovu svoju molbu, s poštovanjem, Meryl Dryzak.˝
Rusty je bio gotov. I to još prije nego što je vidio Merylin životopis. A tek je iz njezina
životopisa postalo nedvojbeno da zbija šalu s cijelim žanrom, da zbija šalu sa samim Rustyjem;
bila je to kartica teksta sročena istim takvim kvazi-ozbiljnim stilom kao njezino pismo. Između
osobnih podataka i hobija (atletika i film, voljela je Wernera Herzoga, Kurta Russella, Rocca
Siffredija i Michelangela Antonionija), ubacila je dio ˝škole i tečajevi˝, ali umjesto elementary
school i high school što bi se moglo očekivati, nabrojila je između početnog i završnog datuma
svoje ljubavne veze, natuknice otisnute masnim slovima iza kojih je vrlo jasnim nazivljem
precizno objasnila što je sve s ˝Richom˝ ili ˝Joshom˝ ili ˝La Toyom˝ radila u krevetu. U slučaju
da želimo provjeriti njezine navode, ponudila je tri osobe za preporuke, a da bi provjerio
postoje li doista brojevi koje je napisala, Rusty je s širokim osmijehom na licu nazvao osobu
navedenu kao ,Joey F(ucking) Bastard˝. Kad mu se javila telefonska sekretarica (˝vrtlarska
tvrtka Joe Lightcloud, za sve tipove terasa i vrtnih jezerca˝), počeo se polako cerekati sve dok
nije prestao zvučni signal.
Nakon tjedan dana Meryl Dryzak sjedila je s druge strane stola u Rustyjevom uredu; nije
izgledala poput djevojke iz pisma, nego kao samo pismo: pristojno nepristojna. Na sebi je imala
dugu tamnozelenu majicu s printom Led Zeppelina, oko uskih bokova širok pojas sa
zakovicama. Nosila je ispranu suknjicu s maskirnim uzorkom, stopala su joj bila skrivena u
visokim najkicama. S tamnosmeđom kosom u pletenici i nježnim licem, sretnom kombinacijom
Mona Lise, Kate Moss i junakinje iz Manga stripa, nije samo izgledala drukčije od posrnulih
cheerleaderica kakvih je u Valleyju bilo bezbroj (bez botoksa, bez tetovaža i bez
nekontroliranih napada smijeha), već se i ponašala drukčije. Inteligentno i ozbiljno. Njezin
staložen glas zvučao je službeno, pomalo bezvoljno, ali ono što je tim nezainteresiranim tonom
govorila, odavalo je samopouzdanje i bilo je, baš kao i njezino pismo, na neki neobičan način
razvratno.
Rusty je, kao uvijek, vodio glavnu riječ; kada su audicije bile u pitanju, htio je imati
potpunu kontrolu. ˝Meryl˝, rekao je nakon nekoliko šala o kilama šećera koje uvijek stavlja u
kavu, ˝iz tvog pisma, tvog načina govora i po tome kako se predstavljaš, stekli smo dojam da
si inteligentna i talentirana djevojka. Djevojka koja nesumnjivo ima potencijala da si stvori
budućnost kakvu želi. Shvatio sam da studiraš film i književnost, ali čini mi se da si isto tako
mogla upisati pravo ili medicinu, ili svemirska istraživanja. Unatoč tome, ti želiš raditi kod nas.
Možeš li mi nešto reći o svojoj financijskoj situaciji?˝
Rusty je mislio da neće odmah razumjeti pitanje, no ona ga je vrlo dobro shvatila. ˝Novac
me ne zanima˝, rekla je ozbiljno. ˝Ne uzbuđuje me dovoljno˝.
Kao da je violinistica na audiciji za Berliner Philharmoniker, a Rusty glavom Herbert von
Karajan, izjavila je da ju je taj posao privukao zbog intenzivnog užitka koji nalazi u seksu, užitka
~ 150 ~
koji bi htjela istražiti što dublje moguće, to je glavni razlog, ˝užitak sam po sebi nešto je čemu
se isplati težiti˝, kultivirano se izrazila; kao drugi razlog navela je želju da rezultate svog
osobnog istraživanja podijeli sa što više ljudi, imala je i svoju altruističnu stranu, pornografiju
- dobru pornografiju - smatrala je, rekla je s podignutim kažiprstom, podcijenjenim
doprinosom sreći mnogih ljudi. Ispričala je da dolazi iz Steamboat Springsa, zaseoka u Rocky
Mountains u Coloradu te da je tamo osamnaest godina temeljito istraživala sve što je dosadno
i obično i zatupljujuće. Krajnje je vrijeme za promjenu.
˝Upotrebljavaš kristalni met?˝ upita je Rusty. Vidjela sam mu na licu da mu se ne da više
filozofirati,
˝Ja sam zakačena na jebačinu˝, rekla je.
˝Vrlo jasno.˝ Rusty se pravio da zapisuje bilješke.
Svašta smo već čuli ovdje, u Coldwateru se prostačilo od ranoga jutra, pogotovo kod
snimanja - ali ovako? Zbog odsutnosti vulgarne spontanosti koja je bila tipična za cure u ovom
poslu (a možda i zbog odsutnosti njihove isto tako karakteristične nametljive izvještačenosti,
glumljene otkačenosti, hirovite nepouzdanosti koja je, morala sam priznati, bila očito prijeko
potrebna za opstanak u ovome gradu), bez provokativnog brbljanja, drskog žvakanja cijelih
paketa kauguma odjednom, zvučalo je to potpuno drukčije, nestvarnije. I grublje.
Za vrijeme cijelog razgovora držala je neku Houellebecqovu knjigu mekog uveza sa
srednjim prstom između dvije stranice. Kad joj je Rusty predložio da odabere neko nom de
plume - izraz koji je iz njegovih usta zvučao tako glupo da sam se morala nasmijati, a ujedno je
i odavao kako je pao pod utjecaj umjetničko-intelektualnih vibracija koje je odašiljala - pitala
ga je ima li kakav prijedlog. Rusty je neko vrijeme razmišljao, morao je opravdati svoju
reputaciju kad je bila riječ o umjetničkim imenima. ˝Gigi Green˝, rekao je.
˝Možda je Bobbi Red okej˝, uzvratila je. Zbog tog ˝Green˝ mogla bi uvijek dobivati uloge
istog tipa, predviđala je, a toga se ionako bojala s obzirom na njezinu nježnu građu poput
djevojčice. ˝Ne bih se baš rado do svoje dvadeset i pete pojavljivala isključivo u bijelim
gaćicama i kockastim dokoljenicama. Ono, Daddy Fucked The Babysitters broj ne znam koji,
kužiš?˝
Vidjela sam da Rusty s mukom sprečava smijeh. Inače nije volio raspravljati, curi koja bi s
njim tako razgovarala vjerojatno bi bacio soknice s likom Harryja Portera. ˝Izvrsno, Bobbi˝,
rekao je. Bila je tako lijepa. Zaista je bila prekrasna.
Nakon što se razodjenula i, kao što se to radi, pokazala iz svih kutova (˝klekni, na onaj
stolac, da, guzicu prema nama, tako, spusti leda, okreni se - odlično˝), ispričala je da je u LA
doletjela s ušteđevinom od četiri tisuće dolara koje je zaradila konobarenjem u nekoj
biftekarnici u Steamboat Springsu. Od prije nekoliko dana unajmljivala je sobu negdje na vrhu
Valleyja, bez klime, štednjaka ili bilo čega drugoga. Pokušala sam si predočiti tu sobicu i što
sve može očekivati, vidjela sam je preda mnom na setu gdje će sljedećih mjeseci paradirati sa
svojim malim tinejdžerskim sisama. Obuzeo me osjećaj koji se još nikada nije pojavio pri takvim
razgovorima: potreba da se pobrinem za nju.
Rusty je osjetio potpuno drukčije porive, odmah je otvorio svoj rokovnik od krokodilske
kože da bi odredio prvo snimanje. Kao uvijek kad bi mu se svidjela prinova - a kad mu se to
neka prinova nije svidjela? - sebi je dodijelio ulogu prvog partnera, u tome je bio vrlo
dosljedan. Zbog toga je i radio sav taj posao. Tada bi na stol došla čarobna kutijica s kokainom

~ 151 ~
i viagrom - bez svojih prašaka Wells nije bio ni za što. Budući da je za Bobbi tri ili četiri snimanja
mjesečno bilo premalo, nazvao je u njezinom prisustvu Kwimper Girls. Namigujući joj, hvalio
ju je Tobyju Kwimperu, starom morskom vuku u branši. Već trideset godina Kwimper je vodio
svoju agenciju iz zadimljenog Buicka u kojem je od popodnevnih sati do duboko u noć kružio
po San Fernando Valley. ˝Bobbi je posebna cura, Kwimp, a ti vrlo dobro znaš što to znači kad
ja to kažem. Za Bobbi će se još čuti.˝
Bile su to proročanske riječi, što je u prvome redu vjerovao sam Rusty. A pokazalo se da
je imao pravo. Bobbi Red, prije Meryl Dryzak, na spektakularan se način pretvorila u kultnu
ličnost, u pornografsku zvijezdu novih, posebnih dimenzija - još uvijek u velikoj mjeri ilegalnih,
to svakako, ali i masovnih te potpuno međužanrovskih. ˝Bobbi je nova Jenna Jameson˝,
ponavljao je Rusty poput papagaja ono što je pisalo u magazinu Rolling Stone, ali u tome su
Rusty i Rolling Stone griješili. Jenna Jameson je bila old school, staromodna kraljica
pornografije. Bobbi nije spadala u tu kategoriju. Bobbi je ukidala kategorije. Iako to nije značilo
da su joj filmovi bili manje hardcore (osvajala je jednu AVN-nagradu za drugom), ta je
misteriozna, dubokoumno površna djevojka pokrenula nešto i izvan Valleyja. Trendseteri na
internetu poludjeli su za Bobbi, vrhunski fotografi borili su se da im pozira, indie bendovi su je
tražili za svoje videospotove. Pojavila se na omotu novoga CD-a Smashing Pumpkinsa. Pola
godine je njezin život pratio jedan urednik Los Angeles Timesa. Na YouTube je stavljala
artističke crno-bijele videoblogove u kojima je onim svojim ozbiljnim, ravnodušnim tonom
filozofirala o žestokom životu koji je živjela. A sad ju je, dakle, pozvala i Tyra Banks.
Kad nam je Bobbi nakon tog prvog razgovora pružila svoju koščatu ruku i krenula prema
izlazu, ispratila sam je niz drvene stepenice u predvorje, boreći se sa svojim porivom. Tek na
samim vratima, kad je uzela mobitel da nazove taksi, ponudila sam joj da bude kod mene,
besplatno, bez obveza, tako da se može bolje aklimatizirati. Začuđeno me pogledala i ljubazno
se zahvalila na ponudi - što je također bilo neobično za cure iz branše. No ja sam navaljivala
sve dok nije pristala.
Zašto? Svake godine u San Fernando Valleyju nađe se na stotine djevojaka sličnih Bobbi,
promašenih, neurednih, glupih, pohlepnih, pustolovnih, upropaštenih, iskompleksiranih drolja
što se poput malih ružičastih žohara razmile po bezbrojnim garsonjerama koje se mogu
iznajmiti između Ronald
Reagan Freewayja i Ventura Boulevarda za nekih tisuću dolara. U bezličnim, bijelim
zgradama čekaju na Walmart madracu u vrućini ili na hladnoći poziv svog agenta da bi
sljedećeg dana ili već istog popodneva nastupile u Share My Cock 12 ili Cum Dog Millionaire.
Možda sam htjela iz blizine promotriti jedan takav život. Možda je ta djevojka pobudila moje
sestrinske gene, materijal koji je gnjilio u nekom zabačenom dvorištu moga DNK-a.
Bobbi je ostala dva mjeseca. Dala sam joj veliku sobu s balkonom iznad Sunseta, mogla je
gledati Tihi ocean, a premda sam joj katkad i spremala jela. hranjivija od pizze tzatziki koju bi
inače naručivala dostavom, i unatoč tomu što smo barem deset večeri provele sučelice za
postavljenim stolom, nismo postale najbolje prijateljice. Za to je bila prezatvorena, ili joj
možda nisam bila dovoljno zanimljiva. S mukom sam iz nje izvukla to da je odrasla uz majku i
dvije godine starijeg brara. Otac joj je poginuo 1991. u Prvom zaljevskom ratu, friendly fire,
rekla je suho.
Ona je, naprotiv, postavljala pitanja kao na traci, no to su uvijek bila praktična pitanja, čak
i kad su se odnosila na moju prošlost. ˝Što si studirala?˝ ˝Može li se postati direktor bez
~ 152 ~
završenog studija?˝ ˝Bi li se jednom htjela vratiti u Njemačku?˝ Je l' se kad klistiraš?˝ ˝Ima li
taj Rusty zapravo neku obitelj ili tako nešto?˝ ˝Kako si to rekla svojim roditeljima?˝ ˝Koliko
košta ova kuća?˝ ˝Kako si zapravo upala u posao?˝
Kad sam joj na posljednje pitanje odgovorila tako što sam joj na laptopu pokazala nekoliko
fotografija koje sam čuvala još iz doba Enschedea, nasmijala se raznježeno, možda čak malo
podrugljivo. ˝Pa ovo uopće nije porno˝, rekla je.
Na stolčiću u kupaonici, gdje je iza otvorenih vrata, ali u potpunoj tišini u jacuzziju znala i
po dva sata čitati knjigu nekog od svojih književnih idola, stajala je torba marke Louis
Vuitton koju je nosila na snimanja. Jedne večeri potajno sam provjerila sadržaj: rukavice
za pranje, pjena za tuširanje, parfem, tekućina za ispiranje usta, tuba lubrikanta, četkica i pasta
za zube, kondomi, punjač za telefon, vibratori raznih boja i veličina, četka za kosu, pumpa za
klistiranje koju sam joj savjetovala ako su na programu analne scene. Uhvatila sam se kako
podsvjesno računam koliko često Bobbi izlazi s tom torbom. Kad je nakon nekih sedam tjedana
s tužno napućenim usnama rekla da je našla loft u Sun Valleyju, brojač je stajao na trideset i
osam. Trideset i osam filmova, od kojih pet u Coldwateru; prema onome što je zarađivala kod
nas, trebala je na računu imati nekih četrdeset tisuća dolara.
˝Pedeset˝, rekla je. ˝Ali nije stvar u novcu, Joy. Stvar je u opusu˝, i pri toj riječi nekako se
posebno zakikotala. ˝U trajnoj slavi. Pa baš je dobro da svatko, za sva vremena, može vidjeti
kako sam slušala svoje srce.˝Točno, život u Vaileyju bio je upravo onakav kakav je očekivala,
ne, bio je čak i bolji, i to jednim dijelom zbog moje gostoljubivosti, rekla je slatko.
Jedne od posljednjih večeri koje je provela u stanu vratila sam se iz Coldwatera i s rukom
na kvaki ulaznih vrata čula prigušen razgovor u dnevnom boravku. Nepoznati glasovi pričali su
s Bobbi. Čula sam riječi ˝tata˝ i ˝odrješenje˝. Tek kad sam ušla u sobu i pokraj svoje
podstanarke vidjela odraslu ženu, a na naslonjaču tetoviranog mulata, sjetila sam se da su je
majka i brat namjeravali posjetiti u njenom novom gradu, što je neprestano odgađala. Bobbi
taj posjet nikako nije bio po volji jer je čvrsto odlučila da tom zgodom obitelj obavijesti o
početku svoje karijere, A to je već učinila, kako sam mogla vidjeti.
˝Hi, Joy˝, rekla je Bobbi kad me je ugledala, i uz smiješak je uspravila leđa, ˝da vas
upoznam. Ovo su moja majka i moj brat.˝ Momak je bio prava zvijer, ostao je sjediti dok sam
mu prišla i pružila ruku; sličio je svojoj sestri kao što si sliče potpune suprotnosti: sve što je na
Bobbi bilo krhko, nježno i ženstveno, u ovom je izdanku Dryzaka imalo svoju mušku stranu.
Brat joj je bio nevjerojatno mišićav, s jakim nosom i gustim obrvama; pogled mi se spustio na
masivna, crno tetovirana ramena u majci bez rukava čija je besprijekorna bjelina pojačavala
žar potpuno crnih očiju, očiju koje su unatoč kozičavom licu što ih je okruživalo potpuno
izvjesno potjecale iz iste staklenke kalamata-maslina kao i njene. Nije me udostojio pogleda -
bijesno je promatrao žensku ručicu u svom željeznom stisku.
˝Maloprije sam nazvali trgovinu namještaja˝, rekla mi je Bobbi, ˝nemaju ništa na
skladištu. Bojim se da će potrajati nekoliko tjedana.˝
Njezina majka bila je jaka žena guste, ravne crne kose i visokih jagodica, koja je unatoč
trapericama i kožnoj jakni izgledala kao prava baba. Da bih došla do nje, trebala sam proći
preko krhotina stakla koje su poput krupnih zrna tuče ležali na mom Flokati tepihu; nisam to
učinila, samo smo si kimnule. U širokom krilu Bobbine majke, kao i na podu uz njene noge,
ležale su izgužvane papirnate maramice iz Kleenex kutije koja je balansirala na kožnatom

~ 153 ~
rukohvatu moje sofe. Usred bivše obitelji dizala se crno lakirana konstrukcija od aluminijskih
cijevi što je bila držala staklenu ploču mog salonskog stola. Na dnu te pravokutne konstrukcije,
usred hrpe stakla, sjajio se Bobbin srebrni laptop, rastvoren i na jednoj strani izbačen iz ležišta.
Na kraju sobe, ispred otvorenih vrata kupaonice, ležala je poput ustrijeljene patke torba Louisa
Vuittona, oko nje tube, kutijice, kondomi, pumpa za klistir.
˝Joy je direktorica jednog od studija za koje radim˝, rekla je Bobbi življe nego što je inače
govorila. Kako nitko nije reagirao, nastavila je: ˝Hoćemo onda krenuti?˝
Njezin je brat ustao kao da ga je stresla struja, a umjesto da naraste, on se proširio. Učinio
je dva odlučna koraka prema meni i svojim ravnim, širokim nosom umalo dodirnuo moj.
˝Da si muško˝, rekao je dok mu je iz usta izbijao zadah slatkog krumpira i liganja, ˝rasporio
bih ti trbuh i izvadio crijeva. To što nisi muško znači da te Bog još nije potpuno napustio.˝
Rekavši to, nestao je u hodniku i tamo, čujno dišući, pričekao da mu se pridruže Bobbi i
njezina majka.

~ 154 ~
 Prve subote nakon tužne pretrage Aaronove kuće voze se popodne Riji i Hansu, Tinekinim
prijateljima iz njenih utreških dana. Sjede dva sata u izvjetrenom, hladnom Audiju, on za
volanom, i uglavnom šute. Na radiju parlamentarni zastupnik debatira s nekim stručnjakom i
državnim inspektorom o izdavanju dozvola za prodaju pirotehnike, hvata nešto o nekakvoj
teoriji kapljica. Hladetinasta Tinekina natkoljenica gurne mu bedro.
˝Si čuo?˝ upita.
˝Što to?˝
˝Ono o nitrocelulozi. Odmah nakon eksplozije nađena je nitroceluloza.˝
˝Svašta se čuje.˝ Nema pojma o čemu priča, ne zna što je to nirtoceluloza, misli na druge
stvari. Bolje bi bilo da sluša, u ponedjeljak ima razgovor s povjerenstvom Oosting 18. Ali taj brod
mu ne ide iz glave. Neprestano se pita što za Boga miloga zna o svojoj djeci. Otac koji godinama
ne vidi svog sina, čija starija pokćerka studira povrh svega na njegovom vlastitom sveučilištu.
Što zna?
Jutros dok je Tineke bila na kardio-fitnessu, nazvao je broj s onog računa iz luke, sa svog
mobitela, naravno; javio se neki frajer koji nije razumio engleski, ispala je prava tragedija, na
svom srednjoškolskom francuskom nije uspio sklepati ni ˝nazvat ću vas za pet minuta˝. Pojurio
je gore i u radnoj sobi uzeo francuski rječnik, potražio važne riječi, ponovno nazvao i sad se,
naravno, nitko nije javljao. Nakon petnaestak minuta uspio je dobiti vezu, a onda je prvo
morao lagati da je otac A. Bevera da bi na svom turističkom francuskom (čovjek koji želi postati
ministar obrazovanja govori turistički francuski) uspio shvatiti da je taj brod Aaronovo
vlasništvo, ˝propriétà de monsieur A. Bever, oui monsieur, Bever de Enscbede, né le 8 janvier
1972 à Venlo - ouì, s'est ca˝.
Osjećao se kao da je on brod, i to porinut u Sjeverno more. Nakon prvog šoka. bolnog
pritiska u grudima kad mu je svašta prošlo glavom (droge, mafija, bijelo roblje, Willem
Holleeder19, seks, seks, seks), obuzela ga je nevjerica, zacijelo je pogrešno shvatio, nije bilo
moguće da njih dvoje imaju jahtu koja vrijedi milijune; jahtu koja se u Floridi može unajmiti za
sto tisuća eura tjedno? To je bilo umobolno - on sàm se osjećao umobolno.
No sada je opet povjerovao. Što mi, zapravo, znamo jedni o drugima? Što uopće znaju
očevi? Jahta? Može li se sportska jahta kriti pred drugima? Što zna jedan otac?
Da bi odgovorio na to pitanje, dovoljno je bilo da ga primijeni na sebi: što je njegov otac
znao o njemu? Da, upravo je on taj komu se treba postaviti to pitanje. Odjednom više nije u
autu, u trenutku se preselio u Delft, u roditeljsku kuću u Trompetsteegu, ukočen od upale
mišića i prepun modrica kao uvijek nedjeljom, a te dotične nedjelje koje se sada sjetio ta mu

18
Commissie-Oosting - povjerenstvo osnovano radi istrageo uzrocima katastrofalne
eksplozije u skladištu pirotehničkih sredstava u Enschedeu (nap.prev.)
19
Willem Holleeder ( 1958) - zloglasni nizozemski kriminalac (nap. prev.)
~ 155 ~
bol nije ni najmanje smetala jer je dan prije u roterdamskoj Energiebal postao prvak
Nizozemske. A njegov otac? Nije imao pojma. Sjedio je dolje u sobi uporno nemajući pojma.
Je li to bilo 1962? Da, 1962. S prozora mansarde svoje dječačke sobe gledao je, još uvijek
opijen svojim novim uspjehom, uličicu jednog djetinjstva koje tek što je ostavio za sobom. Na
Garrard kofer-gramofonu zacijelo je slušao neki maksi-singl protiv nedjeljnog sivila što se
pomaljalo iz otvora za stepenice i poput divovske pandže grabilo po potkrovlju. Da je bar opet
u kasarni Kromhout. Ankie, njegov otac i on upravo su u kuhinji pojeli topao obrok, a nakon
cirkuske točke s narančom i jogurtom koju je otac izvodio otkako zna za sebe - skidao je svu
kožicu sa svake pojedine kriške, minuciozna operacija od pola sata - otišao je gore iščekujući
trenutak kad će konačno moći dohvatiti svoju vreću i odvesti se natrag u Utrecht. Bit će da je
bilo oko sedam, u uličici se već mračilo, a preko puta su se otvorila vrata i jedan od
Karsdorpovih sinova prešao je u papučama crnu kaldrmu i pokucao na njihov prozor.
˝ Ank˝, proderao se otac iz dnevne sobe; čuo je kako njegova sestra razgrće zavjesu od
crnog baršuna i kako se uz bicikle u hodniku probija do ulaznih vrata. Pozdravi, glasovi koji su
opet odmah utihnuli, Ankie koja se popela uz stepenice i iza ugla pomolila svoje tamnosmede
kovrče. ˝Brzo˝, šapnula je, ˝sad ćeš biti na televiziji.˝
Oprezno je obuo cokule. Dolje, u mračnoj dnevnoj sobi vladala je značajna tišina. Otac je
u svojoj nedjeljnoj vunenoj odjeći sjedio za stolom i čitao; viseća bakrena svjetiljka bacala je
svjetlost na mramornim papirom ukoričenu trgovačku knjigu iz njegove večernje škole, a on je
kroz uske naočale za čitanje buljio u stranice kao da Karsdorpov dječak, koji je stojeći uz stol
proučavao izlizani tepih, uopće ne postoji.
˝Doviđenja, gospodine Sigerius˝, rekao je dječak, a on i Ankie krenuli su za njim preko
skliske kaldrme u kuću njegovih roditelja koji su po svemu sudeći bili siromašniji od njih, no
ipak su jedini u Trompetsteegu imali televizor. ˝Možete gledati˝, rekao je njegov otac, ˝ali
nemojte jesti.˝ Mala dnevna soba mirisala je na karfiol i masni umak, bila je puna djece i
odraslih na donesenim stolcima, a u kutu kod prozora, iz otvora lakiranog televizijskog
ormarića izlazili su prizori s popodne odigrane nogometne utakmice.
˝Sjednite, djeco˝, rekla je gospoda Karsdorp, punašna majka upadljivo blijede puri i guste,
neukrotive crvene kose. Mogla se čuti muha, a tek je poslije pomislio kako je tišina nastupila
tek pošto je ušao, zavladala je neka opća stidljivost, sve su oči netremice bile uprte u Sport u
slici, izgledalo je kao da im je bilo neugodno pred njim, zato što je bio prvak, ili zato što je nosio
vojničku odoru.
Nakon nogometa bila je na redu reportaža s plivačkog natjecanja, no poslije toga doista
su prikazane snimke s džudaškog turnira u Rotterdamu; glas delftskog komentatora Jana
Cottaara spomenuo je ime branitelja naslova Joopa Gouweleeuwa, također iz Delfta, kamera
je zumirala svjetskog prvaka Antona Geesinka ˝koji je odustao od natjecanja za državnog
prvaka˝, a tamo je bio i on, ˝devetnaestogodišnji Simon Sigerius˝, na rubu strunjače pred
svoju borbu s Janom van Ierlandom. Gospodin Karsdorp, pokraj kojega je zajedno sa svojom
sestrom sjedio na uskom dvosjedu, prvi je prozborio: ˝Zar ti otac neće doći gledati?˝ upitao
je, a Siem je vidio da je Ankie htjela nešto reći, sigurno nešto opravdavajući ˝Mislim da neće,
gospodine Karsdorp˝, preduhitrio ju je. Glas mu je zazvučao glasno i grubo. ˝Moj otac misli da
je džudo sport za domaće izdajice. Uopće ne zna da sam postao prvak.˝

~ 156 ~
 Nije bilo vremena za razgovor, na strunjači se borba već razmahala, ˝vrhunsko
odmjeravanje snaga˝, kako je to nazvao Jan Cottaar, i svi su u sobi, svatko s vlastitim mislima,
gledali crno-bijelog čovječuljka koji je maloprije u stvarnosti izgovorio te čudne riječi, a sada je
gurao i vukao tog Jana van Ierlanda, što je trajalo ˝sve dok u trećoj minuti redoviti vojnik
Sigerius nije strelovitim uchi matom srušio svog protivnika na tatami, poslije čega se mogao
okruniti naslovom nizozemskog prvaka u teškoj kategoriji˝.
Zaboravio je da li ih je njegov otac, uhvaćen u svjetlosti viseće svjetiljke poput fosila u
jantaru, s ponosom dočekao kad su se nakon pola sata vratili u inače potpuno mračnu dnevnu
sobu, no još pamti da je pokraj njega stajala boca jenevera. Sestra je upalila zidne svjetiljke,
on se još malo vrzmao oko vrata prema hodniku, a oboje su nešto očekivali, provalu bijesa ili
nešto još gore.
Njegov se otac - koji će dvije godine kasnije umrijeti od srčanog udara - okrenuo, rijetka
kosa na potiljku bila mu je namazana pomadom, i iz komode iza sebe uzeo tri čašice, postavio
ih na stol i vješto napunio jeneverom do samog vrha. ˝ Ank˝, rekao je, ˝dođi da nazdravimo
Siemu.˝
A kad su njih dvoje s nelagodom stali kod stola, otac mu je pružio čašicu.
˝Ne pijem alkohol, tata˝, rekao je.
˝Svašta ti ne radiš.˝ Otac je uhvatio čašicu za srebrni stalak i podignuo je. Kad su Ankie i
on učinili isto, rekao je: ˝U zdravlje našeg prevaranta.˝
To je bilo točno. Godinama je muljao. Postao je iskusan ilegalac u džudu, što će reći da su
na koncu svi znali za to, njegovi braća i sestre, učenici iz razreda, susjedi, zapravo svi
pretplatnici na Delftse Katholiek Dagblad - svi osim njegova oca. Godinama je potajno trenirao
prvo jednom tjedno dok nije gotovo poderao kimono, a onda vrlo brzo triput tjedno, i na kraju
četiri puta. Sve to vrijeme koristio se finom mrežom laži, tajnih prolaza i jataka da bi mogao
raditi ono što je najviše volio.
Nije ga bilo briga za oca, mogao se nositi do sto đavola. To je odlučio nakon katastrofalne
selidbe stvari u kuću najstarije sestre i njezina muža. On je s ocem nosio nevjerojatan težak
pisaći stol iz Trompetsteega u Kruisstraat, stol iz tatinog ureda koji više tamo nisu trebali.
Nekoliko je tjedana poput nasukane galije stajao u njihovom dnevnom boravku, a onda je Loes
rekla ˝Uzet ću ja tu grdosiju˝. Bio je to gadan posao, vani je bilo strašno hladno, svakih
petnaest metara morali su tu hrastovu gromadu odlagati na praznu nedjeljnu ulicu.
Glava mu se žarila od napora, ali možda i zbog opasne rute koju su sada odjednom prelazili
zajedno. Već nekoliko tjedana utorkom navečer slijedi svoga oca po ovim istim pločnicima,
vrlo oprezno, kao Dick Bos 20 koji slijedi opasnog kriminalca, preko Beestenmarkta u dugački
Molslaan, s papirnatom vrećicom iz Spara ispod ruke. Prije nego što skrene lijevo u Kruisstraat,
kaput njegova oca vidi se kao tamnosiva mrlja u daljini, na putu u trgovačku večernju školu u
Raamstraatu. Siem bi tada pozvonio kod Loes i Gerrita, a njegova bi sestra stojeći napola na
pločniku, a napola u popločanom ulazu, gurnula u vrećicu njegov uštirkani kimono. Onda bi
potrčao, ne vjerujući previše u razdaljinu koja ga dijeli od oca, u Oude Delft kako bi na vrijeme
stigao u dojo Uke-Mija.

20
Dick Bos - nizozemski strip (1941-1968) o istoimenom privatnom detektivu, majstoru za
džiju-dzicu (nap.prev.)
~ 157 ~
 Prije pola godine pričao je ocu o džudu. Tada je već za sobom imao desetak treninga kod
gospodina Vloeta. Budući da mu je predosjećaj govorio kako otac neće dijeliti njegovo
oduševljenje, dobro se pripremio za taj razgovor; činilo mu se da ne bi bilo loše reći nešto i o
filozofiji koja se krije iza tog novog sporta; džudo je bio puno više od pukog natezanja.
Gospodin Vloet, koji je u Parizu dijelio strunjaču s japanskim majstorima, jedan je cijeli trening
posvetio stavovima profesora Kanoa, osnivača njihova sporta. U dojou je visio njegov portret.
Bila je to fenomenalna večer. Gospodin Vloet znao je biti jako strog i ako nisi dobro izveo
rameno bacanje, proderao bi se u šali iz sveg glasa ˝STARA BABA!˝, ali znao je i vrlo smireno i
lijepo pripovijedati; barem sat vremena sjedili su oko njega, i tu je večer za stolom Siem sam
sebe čuo kako uzbuđeno priča ono što je zapamtio.
Njegova braća i sestra slušali su žvačući kaugumu, a i otac je žutio; kožnate rukave svoje
veste bio je oslonio na izvezeni stolnjak i gledao ga je preko lonca u kojem se pušio savojski
kupus. Njegovo maleno, izborano lice djelovalo je iscrpljeno. Možda zato što je neprestano
sjedio, i kod kuće i u uredu, koščata su mu ramena bila obješena, a vrat mu je izgledao dugačak
i gol.
˝Zapravo, tata˝, rekao je, ˝džudo nema puno veze s tučnjavom, praktički ništa, u džudu
se radi o samokontroli i o poštovanju protivnika. Profesor Kano, osnivač, nije taj sport tek tako
nazvao ˝džudo˝, to znači ˝blagi način (nježni put)˝. Nadao se da će svijet time postati bolji.˝
˝Bolji?˝ pitao je njegov otac. ˝Kako?˝ ˝Pa od džuda, naravno˝, odgovorio je. ˝Profesor Kano
nije džudo zamislio kao sport, nego kao neku vrstu, kako se to kaže, odgoja. U Japanu uče
džudo u školi, tata, tamo se svatko već u ranoj mladosti upoznaje s idealima i principima koji
mu znače simbol, razumiješ?
Njegov otac učinio je nešto što nije činio tako rado - nasmijao se. Ispijeno lice iskrivilo mu
se u boru koja je Siema iznenadila kao da mu je vidio gole noge. To nije bio veseo smijeh. Ono
što kao trinaestogodišnjak nije mogao izraziti riječima, neprestano mu je poput guste magle
kružilo glavom: njihov je otac bio slomljen čovjek. Zajedno s majkom imao je papirnicu u
Choorstraru, slabo posjećivan dućan koji je držao samo majčin entuzijazam te je nakon njezine
neshvatljive smrti vrlo brzo propao, kao što nestane voda kad se izvuče čep iz kade. Morali su
se preseliti. Otada je otac živio sam s petero djece i gomilom potraživača u tom trošnom
kućerku. Trudio se koliko je mogao, ali veselja više nije bilo. Rekao je: »Simbol ne znači nikomu
ništa, Siem. To se tako ne kaže. Ali reci mi nešto o tim japanskim idealima.˝
˝Dobro˝, rekao je uzbuđeno i na trenutak razmislio kako se to točno izrazio gospodin
Vloet. ˝Profesor Kano misli da je zajedništvo jako važno. Džudaši moraju i na strunjači i inače
pomagati drugim ljudima.˝
Primijetio je da Ankie prikriva zijevanje. Freek se pravio da vesla. ˝Kanu˝, rekao je.
˝Zajedništvo povećava dobrobitnost...˝
˝Dobrobit˝, prekinuo ga je otac.
˝Dobrobit sviju. Ako se ponašaš sportski i pristojno, doprinosiš sreći drugih, tata. a tako i
svojoj vlastitoj. Potpuno drukčije nego u boksu. Boksači se samo udaraju što jače mogu.
Džudaši se međusobno poštuju.˝
˝Zašto se onda hvataju za vrat?˝ upita Freek.
˝To je igra, budalo˝, otresao se. ˝Kad lupiš rukom o strunjaču, odmah pustimo.˝

~ 158 ~
 ˝Što misliš, tko bi pobijedio˝, odmah je uzvratio Freek, ˝Floyd Patterson ili kako se zove...
onaj vaš Anton Geesink?˝
Otac je lijevom rukom gladio svoj tanak vrat. ˝Siem nam ovdje priča˝, rekao je ostalima
za stolom, ˝kao da se... već godinama bavi tim sportom.˝
˝Ne, ma kakvi˝, odgovori Siem prestravljeno. Volio je svog oca, zato što je on bio njegov
otac, zato što je njegov otac dva puta tjedno navečer išao u školu, zato što je bio udovac, a
pomalo im je bio i majka. No istovremeno je bio oprezan, možda zbog toga što je njegov otac
toliko propatio u životu.
˝Patterson bi˝, reče Freek, ˝ubio boga u tom Geesinku.˝ ˝Ne, tata˝, ponovi Siem, ˝zato
vam sve to i govorim, jer hoću pitati smijem li i ja na džudo. Jako bih to htio. Ima jedan dobar
klub u Oude Delftu. Bio sam na nekoliko probnih treninga.˝
Kad je spomenuo probni trening, očevo tijelo se pomaklo, trznulo se kao da je u vlaku koji
je skrenuo na drugi kolosijek. ˝Kako se zove taj trener?˝ upitao je otresito.
Često je mislio na ono što je otac rekao kad je Freek zvrkom probušio stopalo Jete Kolf,
željezni šiljak prošao je kroz njezinu čizmicu na vezanje. Krv je brizgala iz rane. Netko je dotrčao
po njega, ne zna više tko, otac je bez kaputa došao na Beestenmarkt. ˝Lijepo sam govorio˝,
pjenio se dok je mlatio Freeka, ˝da sam vas sve trebao dati u internat!˝
˝Mislite naš sensei, tata. Tako to kažu Japanci.˝ ˝Pitao sam te kako se zove.˝ ˝Gospodin
Vloet.˝
Otac je odmahnuo glavom kao da se gospodin Vloet ne zove gospodin Vloet. ˝Dijete
drago˝, rekao je, ˝opet nasjedaš na koještarije. Šuplje fraze o poštovanju i plemenitosti. Taj
čovjek nema pojma o čemu priča.˝
˝Gospodin Vloet ima treći dan, tata. To se ne dobiva samo tako.˝
Osjetio je udarac o nogu. Daan ga je značajno gledao, usta su mu bila stisnuta u tanku
crtu, jedva je vidljivo tresao glavom.
˝Ne tiče me se kakvi su dani gospodina Vloeta˝, rekao je otac, odjednom vrlo oštro. ˝Ali
tiče me se to mudrijaško naklapanje o Japancima. Svome ocu ne moraš ništa govoriti o
Japancima, Simone. Meni nemoj pametovati o plemenitim Japancima. Ili o tuđoj sreći. Bože
mi pomozi.˝
Kad je izgovorio riječ ˝Bože˝, otac je snažno udario rukom o rub tanjura. Slomio se napola.
Prvo taj glasan lom, a onda apsolutna tišina. Freek i Daan gledali su rastvorenih očiju u svoj
komad kobasice, Ankie je otvorenih usta buljila u oca. On je, kao da mu tanjur nije razbijen,
nabo vilicom komad krumpira na stolnjaku, stavio ga u usta i stao žvakati. Kad je progutao,
mirno je rekao: ˝Slušaj, Sieme. Reći ćeš Vloetu da ti je otac bio zarobljenik u Burmi. Reći ćeš
mu: ˝Moj je otac u Burmi robijao na željezničkoj pruzi.˝ Razumiješ? On će vrlo dobro znati
zašto ubuduće nećeš dolaziti na treninge.˝

Na Molslaanu, na dobrih pola puta, on i njegov otac puhali su u prste. Kao da je nerko
sjedio na tom stolu. ˝Dobro je, sine.˝
Znoj mu se slijevao niz leđa - ali u taj znoj od napora pomiješao se i znoj od straha. Sestri
je vjerovao sto posto, ona nikada ne bi odala njihovu tajnu, ali za šogora nije bio tako siguran.

~ 159 ~
Gerrit s tim svojim crnim noktima od radionice. Čudan mu je bio taj Gerrit, nije mu bilo za
vjerovati, ulizivao se tati da je to bilo ružno gledan. Znao je sve o svakome, stvari o kojima
nitko nije pričao. Na primjer, točan uzrok smrti njihove majke - Siem ga je doznao od Freeka,
a Freek je čuo od Gerrita. Njegova je mama - njegova nježna, dobra, lijepa mama - prema
Gerritovim riječima umrla od posljedica furunkula. Od furunkula u nosu. Furunkul? pitao je
zapanjeno, furunkul. furunkul? To je zvučalo kao ime nekog majmuna kojeg su Rusi poslali u
svemir. ˝Vrsta potkožnog čira˝, objasnio mu je Freek. ˝Pa od toga se ne umire?˝ zamucao je
u šoku. ˝Može se umrijeti ako, kako se to kaže˝, objašnjavao je Freek, ˝ako ti gnoj kroz nos
uđe u mozak.˝
Nikako mu nije bilo drago da Gerrit zna za njegove potajne treninge, da zna kako mu ne
pada na pamet odustati. Kad je došao k Loes i Gerritu pitati sestru bi li mu ubuduće prala
kimono, na licu njegova šogora pojavio se nekakav zavjerenički izraz: dao si je vremena, sad će
mu podrobno objasniti što njegov otac ima protiv džuda. Čuo je o ratu? O Indoneziji? Što su ti
kosooki napravili njegovom tati? Nije? ˝E, mali˝, rekao je Gerrit nacerivši se, ˝starog su ti
dobro izmaltretirali. I te kako. Prvo je hodao dvjesto kilometara, pješice u Burmu, bosonog,
sedam dugih noći. A onda je dvije godine teglio željezničke pragove, četrnaest sati dnevno,
bez radnog staža. Sav u čirevima i potpuno ušljiv. A Japanci tuku li ga, tuku. Jesi li vidio tatina
leđa? ˝Ne˝.
˝I bolje, mali. Dok si još bio u pelenama, tvoja sestra i ja smo živjeli kod vaših. Svake noći
oko tri, mali, tada bi počinjalo. Plakao je k'o mala beba, tvoj tatica. Spavao je u pokrajnjoj
sobici, mami je trebalo sna. Pod krevetom je imao onaj, kako se zove, onu malu sabljicu,
klevang pa ako bi vaša mama ili ja...˝
Loes je ušla u sobu, stavila je kavu na stol. ˝Što to sve pričaš tom dečku?˝
˝...ili tvoja sestra, ako bi ga došli smiriti, stao bi na krevet i mahao tom glupom sabljicom.
'Gubi se odavde, gnjusobo žuta! Gubi se, ubit ću te!'˝ Nacerio se. ˝Pa zar nije bilo tako, Loes?˝
Njegova sestra držala mu je pod nosom kutiju s keksima.
˝A tata ti je jednom još i zbrisao˝, rekao je Gerrit. ˝Pobjegao iz logora. Dva tjedna u
džungli, Da, da. Heroj. Tata ti je heroj.˝ Možda zato što je imao samo četrnaest godina i još
nikada nije imao uši, a nisu ga nikada ni tukli štapom, a možda i zato što mu je pozlilo od
Gerritova otrovnog siktanja, Siemu je postalo teško i dalje pažljivo slušati. ˝Kempeitai - si čuo
za to?˝ pitao je Gerrit. ˝Žuti Gestapo, moglo bi se mirne duše reći. Tvoj tata im je došetao u
ruke. Jadnik. Ostatak rata sjedio je u željeznom kavezu, vlastitoj sobi od jednog kvadratnog
metra. Ne možeš ni sjediti, ni stajati, ni ležati. Nekoliko puta tjedno izvuku te van na još jednu
porciju batina... da, da.˝
Kad je Siem izišao i krenuo kući, glava mu se malo rashladila od buntovnoga gnjeva. Ako
je istina sve to što mu je Gerrit ispričao, bilo mu je strašno žao oca, najozbiljnije, ali što je jedan
džudaški klub u Delftu imao s ratom u Aziji?
Opet su uhvatili pisaći stol, ovaj puta za gornji rub, tako da su kratkim koracima, njegov
tata natraške, tu i tamo kratko se osvrćući, prešli zavoj i ušli u Kruisstraat. Premda su mu se
ruke tresle od napora, stigao je razmišljati o džudu. Jednostavno je morao misliti na to. Trebalo
im je još nekih dvadeset metara kad je s drugog kraja ulice naišao tamnozeleni Volkswagen
njegova šogora. Gerrit je parkirao ukoso preko puta broja 23. Kad je tata spustio stol i okrenuo
se, u Siemovoj glavi počelo je tutnjati. Vidio je kako se Gerrit poput kakve beskrilne ptice

~ 160 ~
izvukao iz tamnozelene kupole. Nedavno je počastio oca vožnjom u Rotterdam. U glavi mu je
tutnjalo od zapanjujućeg oduševljenja: Loes i njezin muž imali su Volkswagen. Njemački auto,
vozilo koje je izmislio nitko drugi do Adolf Hitler glavom i bradom. I njegov tata je
najnormalnije sjeo u taj auto! U Hitlerov auto!
Gerrit im je prišao. ˝Zamijenit ću te˝, doviknuo je izdaleka mom ocu, koji je bio leđima
oslonjen na rub stola.
˝Tata˝, rekao je, ali otac se nije okrenuo. ˝Tata˝, viknuo je, ˝recite mi, zašto se Loes i
Gerrit smiju voziti u švapskom autu, a ja ne smijem na džudo?˝
Sve se odvilo jako brzo, u dva koraka njegov je otac obišao radni stol, nije ga još nikad
vidio da je išta napravio tako brzo i spretno. A onda: prodorna bol. Snažno i nemilosrdno dlan
očeve ruke spustio se na njegovu lijevu usnu školjku, osjetljiv organ koji još dugo neće biti
izgužvan od šesnaest godina profesionalnog džuda koje će slijediti. Od tog zvučnog udarca suze
su iskočile iz svojih žlijezdi, no on se suspregnuo. Istisnuo je tekućinu kapcima tako da je opet
oštro vidio drvenu strukturu pisaćeg stola. Otac je ispruženom rukom pokazao na ulicu iz koje
su upravo došli. ˝Gubi mi se s očiju˝, rekao je. ˝Marš!˝

Hans i Ria su nekad živjeli na drugom katu dvokatnice s dvorišne strane u ulici koja je
izlazila na Antonius Matthaeuslaan, a sada stanuju na rubu Wilhelminaparka u preuređenoj
gospodskoj kući koju je Hans pribavio veleprodajom južnoafričkih vina. Jedu u hladovitom vrtu.
Nakon nekoliko čaša crnog Kranskopa, Sigerius s domaćinom, strastvenim šahistom s crno-
bijelim pogledima na svijet, zapodijeva razgovor o matematičkim aspektima šahovske igre. Po
gotovo drskoj tvrdoglavosti kojom nepopustljivo brani svoje mišljenje - a koje je još k tomu
preuzeo od G.H. Hardyja - da šahu unatoč mnogim prednostima nedostaje određena esencija,
da za razliku od matematike nije doista važan (˝matematika je, osim što je zanimljiva, i vrlo
relevantna, a to se, Hans, za šah jednostavno ne može reći˝), shvaća koliko ga muči ta jahta.
Mora nekako doći u to potkrovlje.
Sljedeće jutro pri odlasku prihvaćaju poziv da Božić proslave u kolibi Hansa i Rije u
francuskim Alpama. Tineke je, kao uvijek kad su zajedno u Utrechtu, sjela za volan i krenula po
Antonius Matthaeuslaanu, ali on jedva da je pogledao kroz prozor. Mora li stvarno ponovno
otići u Aaronovu kuću? Uspoređuje se s ocem, pita se je li doista moguće da nije ništa znao do
onog šampionskog jenevera - naravno da je znao. Prije je očevo tvrdoglavo odbacivanje džuda
shvaćao kao običnu slabost i uskogrudnost, a kako su godine prolazile, jednostavno kao
staračku nezainteresiranost. Sada prvi put pokušava drukčije razmišljati, uživjeti se u bol svoga
duboko ponižena oca i ta mu vježba u poistovjećivanju pruža uvid u činjenicu da je on zapravo
cijelo vrijeme tolerirao njegov džudo, unatoč svojoj ratnoj traumi. Kad mu je otac 1964. umro,
Sigeriusu je potajice pao kamen sa srca, bojao se doći ocu pred oči nakon cijele godine
provedene na treninzima u Japanu, bilo je to olakšanje zbog vlastitog interesa. No u
grozničavim danima nakon vikenda, taj je stari osjećaj dobio novi okus, prvi put je osjetio
zadovoljstvo zbog toga što njegov otac to nije više morao trpjeti, prvi put je osjetio olakšanje
zbog svoga oca. Možda se zato sada pita: ne mora li i on tolerirati? Praviti se lud, jednako kao
njegov otac? Znati, a ne znati? Sve dok jedne večeri ne dođe susjedov mali i kaže da ti je sin
šampion? No što će, pita se - što će jedne večeri njemu doći reći?

~ 161 ~
 U srijedu ujutro opet ima sastanak s povjerenstvom Oosting, popodne iskorištava priliku.
U pola pet sa sakoom preko ruke prelazi preko parkirališta upravne zgrade. Pjevušeći, ulazi u
svoj poslovni auto i vozi do kraja Hengelosestraat. Parkira se ispred McDonald'sa na
Schuttersveldu i hoda prema Praxisu.
Povučen, kozičav mladić u crvenoj službenoj majici vodi ga do police s brusilicama i
škarama za željezo. Bira jedne za broj veće od najmanjih, ali još uvijek ogromne i vozi natrag
na kampus. Na njegovo zadovoljstvo, na farmi nema nikoga. U spavaćoj sobi u prizemlju skida
odijelo i odlazi u kupaonicu. Tušira se mlačnom vodom. Kada duboko udahne, u grudima mu
titra izazovna uzrujanost. Briše se, ulazi gol u garderobu, navlači svjetlosmede pamučne hlače,
na bose noge obuva jedriličarske cipele, oblaci svjetlonarančastu polo majicu. Da nije malo
pretjerao? Pogleda se u zrcalu i ipak se odluči za svoje odijelo.
Nakon što je malo potražio uokolo, iz ugrađenog ormara u spavaćoj sobi vadi veliku torbu
za tenis u koju uspijeva dijagonalno ugurati škare za željezo. U dnevnom boravku piše pisamce
za Tineke: ˝Zdravo ljubavi, je li ti bilo lijepo kod sestre? Ne mogu se izvući od večere s tim
frajerima iz studentske udruge. Poslije ćemo svi zajedno gledati Francusku-Nizozemsku.
Vidimo se poslije, S.˝
Malo poslije šest po drugi put danas vozi po Hengelosestraat. Gužva već pomalo jenjava,
oba prozora su mu napola spuštena i sluša Cannonballa Ađderleyja. Večer je bez vjetra, veliko
nepomično sunce obojilo je grad kao neku oštećenu maketu. Mnogo je pješaka, biciklisti
krivudaju ulicama, u parkovima mladići s podvrnutim nogavicama igraju nogomet. No to je
samo film. Cannonballov elastični alt saksofon pratnja je tom filmu - a ne njemu. Iako topao
večernji zrak struji i u autu, on nije dio Enschedea.
Preko Lasondersingela vozi prema Roombeeku, palisade izgledaju kao da su starije od
samoga grada. Zaustavlja auto na parkirnom mjestu ispred niske zgrade, tih širokih zidina koje
su Aaronovu ulicu zaštitile od udarnog vala. Teška sportska torba visi mu o ramenu i povlači za
sobom grane tuja što vise preko vrtne staze. Ovaj put ključ ne zapinje u bravi.
Ulazi u predvorje kao u snu koji se ponavlja: nejasan životinjski miris, novine i reklamni
leci na podu. Zatvara vrata i osluškuje ne dišući. Milijuni molekula razmještaju se u kovitlacu
tišine. U dnevnom boravku dobro poznata mrtva priroda: zavjese širine sobe na stražnjoj strani
još su uvijek zatvorene, reketi za badminton na salonskom stoliću nisu se pomakli s mjesta.
Usta su mu suha. u kuhinji pije iz slavine velikim gutljajima. Načas zastane pred prozorom. Na
široku tuju naslonjen je Aaronov bicikl.
Nečujnim adrenalinskim koracima uspinje se stepenicama na hodnik. Miris prašine i
rublja. Odlaže sporrsku torbu, iz praznovjerja opipa svoj kimono i pogleda naviše. Beskonačna
strpljivost predmeta. Usuđuje li se? Njegov je ratni plan vrlo jednostavan: prerezat će taj lokot
kako god; ako ne nađe ništa, znači da se gadno zabunio, u tom će slučaju veselo otići iz te kuće
u nizu i potrudit će se da zauvijek ostane zagonetka tko je slomio Abusov lokot; ako pak nađe
ono čega se boji, onda taj lokot... onda više ništa nije važno.
Izvlači škare iz torbe. Oštrice su od sjajnog, nedirnutog čelika. Ručke presvučene gumom
tako su dugačke da mu ne treba stolac. Sa srcem u grlu podigne škare i oštricama obuhvati
blistavo U. Za stisak mu treba snage, nadlaktice mu se tresu. škare su teške. Stišče koliko god
može. Oštrice škara prolaze kroz čelik kao kroz tijesto. Da bi izvukao lokot iz alki na vratašcima
i okviru, ipak mora uzeti stolac iz radne sobe, staje na njega dok mu se noga trese. Prerezani

~ 162 ~
Abus tupo tresne u sportsku torbu. Duboko uzdahne i uz nesnosnu škripu povuče sklopive
ljestve.
Pravokutni otvor vodi u potkrovlje: između drvenih rubova pojavljuje se mjehur od
sapunice, žilav molekularni sloj posljednje nade. Duboke nade da mu u glavi vlada paranoja,
nade da će se sve dobro svršiti, mekana, sjajna opna koju svakom sljedećom škripavom
prečkom sve više stavlja na kušnju - sve dok mu oči ne dođu do potkrovlja i mjehur se ne
raspukne.
Pa što si mislio?
Ne smije pasti. Kao da je raspet širi ruke preko krvavocrvenog tepiha, dva čavla prolaze
mu kroz dlanove. Sljedeće trenutke osjeća samo glavu i ruke: noge. tijelo, ljestve, kuća,
Enschede - cijeli svijet pod njim je propao.
Ono što je vidio na fotografijama munjevito se otvara u tri dimenzije, što je na
fotografijama bilo bezmirisno, i u biti neopasno, sada je zadobilo smrtonosnu aromu
neobrađenog drva, prašine, nečega mekanog, ženskog, nekog skupog talka.
Ovo što doživljava upravo perverzno podsjeća na matematički dokaz, na ono što njegov
ljubljeni Hardy naziva iznenađenjem spojenim s neizbježnošću, na efikasnost, na eleganciju:
jarko svjetlo koje se pali kad pronađeš dokaz. No sada se sve zacrnilo.
U daljini čuje teško dahtanje - svoje vlastito disanje. Potkrovlje je veće nego što je
očekivao, crveni tepih koji mu prži ruke pruža se preko cijele širine kuće. Meko večernje svjetlo
probija se kroz zatvoreni Veluxov krovni prozor. U sredini sobe stoji drveni krevet u
romantičnom ladanjskom stilu, jastuk s čipkastim rubom, bijeli pokrivač što se nadima poput
svježeg snijega iz filma prema Dickensovoj priči. S obje strane stoji stativ s reflektorom,
profesionalnost koju zrače ta dva strašila potpuno ga slama, ovo nije tavanska soba, ovo je
fotografski studio. Na kosim zidovima su posteri, odmah primjećuje da su pažljivo birani,
posteri koji namjerno nemaju baš ništa zajedničkog s Joni i Aaronom: panoramska fotografija
Grand Canyona, dvije mačkice, plakat za nastup Celine Dion u Las Vegasu. Uza zid koji gleda
na ulicu, oblijepljen ružičasto-bijelim tapetama, ugleda ormar s američkim knjigama,
prepoznaje ih s fotografija u Šangaju - preplavlja ga val gorčine i prestravljenosti, zapanjuje ga
proračunatost, prepredena savršenost tog ormara.
Desno ispod Veluxova krovnog prozora opaža mali pisaći stol na kojem je kućno računalo;
niže, u visini očiju, gdje kosi strop prelazi u tamni oštri kut, stoji pomični set platnenih košarica,
a iz njih vire haljinice i intimno rublje: tamo je, dakle, materijal za povećanje zarade. Na drugoj
strani sobe je zeleni toaletni stolić s ovalnim zrcalom; na njemu su sprejevi i dezodoransi.
ispred stoji nostalgična krojačka lutka s križnim postoljem na kotačićima umjesto nogu. Na
drvenoj glavi bez lica počiva crna, ravna perika njegovih prvih slutnji. Kao gromom ošinut
shvaća da predmeti na toaletnom stoliću nisu sprejevi nego plastične replike penisa. Suze mu
naviru na oči. Dildo. Na tu riječ može pomisliti, ali nikad je neče moći izreći.
Nekoliko minuta zadihano bulji u sljeme krova, truje ga miris talka. Preko cijele širine
krova pruža se noseća greda. Preko nje se može prebaciti konop. Kad primijeti da očima traži
neki stolac, objema šakama stade snažno lupati po tepihu, umalo gubi ravnotežu, ljestve se
pod njim izmiču i škripe.
On je muškarac koji zna koliko je napora potrebno da bi se postiglo nešto što druge
zadivljuje, najčešće razočaravajuće kratko, možda zato što ne shvaćaju kolike su nevjerojatne

~ 163 ~
pripreme tomu prethodite. Prvi put je kod Joni zapazio taj talent - sposobnost dugotrajne
koncentracije za postizanje dugoročnog cilja - još u Bostonu: morala je napisati završnu zadaću
o temi koju je mogla sama odabrati pa je sa svojih jedanaest godina napisala dvadeset stranica
o Dwightu D. Eisenhoweru. Dok su druga djeca iz razreda izabrala afganistanske hrtove ili
vulkane ili Boston Red Sox, ona je pisala o West Pointu, invaziji na Normandiju, Ujedinjenim
Narodima, Ikeu u Bijeloj kući - o čemu je naučila iz različitih izvora koje je pronašla u
sveučilišnoj knjižnici kamo je nekoliko popodneva ulazila s njegovom iskaznicom i kopirala
stranice i ilustracije. Bio je ganut, Joni je iz zadaće dobila A minus (taj je minus bio zbog
kontrasta između njezinog osrednjeg engleskog i savršenog engleskog nekih dijelova članaka
koje je u svom pretjeranom entuzijazmu prepisala iz debelih harvardskih biografija - prema
njezinim vlastitim riječima). To mu je ulilo povjerenje u njenu budućnost.
Sam pojam o tome da je tom svojom tadašnjom upornošću, tom istom inteligencijom i
samosvijesti ostvarila taj internetski bordel... Zar ju je zato poticao da školu shvaća ozbiljno?
Da izvršava svoje zadatke? Zato da bi lažni ormar popunjavala knjigama? Zato da bi se kurvala
na tavanu?
Iza sebe otkriva ormarić sa štiklama. Sve ih prepoznaje s fotografija, lakirane štikle u svim
bojama jeftinih slatkiša, bijele s masnicama, burberry, s remenčićima, otvorenih prstiju. Obuća
u kojoj svoju kćer nikada nije vidio uživo. S nadljudskim naporom poseže prema polici i ruši s
nje jedan primjerak od crnog satena te ga malim prstom povlači k sebi. Potpetica je tanka i
dugačka, iznad otvorenih prstiju pričvršćen je ukras od mekane tkanine. S unutrašnje strane
piše ˝Karen Millen˝. Gladi potpeticu kažiprstom. A onda svom snagom baca tu cipelu u sobu;
ona tupim udarcem pogađa ormar s knjigama i pada na pod.
Naređuje svojim utrnulim nogama da siđu. Na hodniku ljutitim pokretima sprema škare
za željezo u sportsku torbu, htio bi gurnuti sklopive ljestve na tavan, ali se predomišlja. Neka
bude što duže sam. Ne želi ljude. Panika pri pomisli da mora gledati utakmicu u prepunom
studentskom kafiću. Sa sportskom torbom u ruci silazi u prizemlje i ulazi u mrtvačku dnevnu
sobu. Stavlja torbu u jedan od kožnatih stolaca s udubljenim sjedištem i baca se na purpurnu
sofu, ponovno ustaje i čučne pred ormarić od hrastovine s vratima od brušena stakla; na jednoj
polici stoje čaše, u drvenom trbuhu su boce sa žestokim pićem. Uzima načetu bocu Jim Beama,
puni staromodnu čašu za viski do vrha, s bocom i čašom legne na sofu. Pije zatvorenih očiju. I
što sad? Što bi trebao napraviti? Njegova razmišljanja još nisu došla tako daleko, podsvjesno
se svih ovih tjedana nadao povoljnom rješenju. A ta je dimenzija pretvorena u prah,
zapečaćena, ukinuta: on je flatlander, njegova nova stvarnost ravna je i beznadna. Sad kad više
ne može poricati da se njegova kći i njezin dečko bave... - riječ ˝porno˝ nije htio, ne, nije mogao
upotrijebiti, previše je prljava, čini ga neizmjerno tužnim. Htio bi ju rastaviti i spaliti svako
pojedino slovo, a pepeo prosuti na pet različitih kontinenata. Kako bi spriječio da čašu za viski
zavitla u televizor, opet je puni do vrha. Iznad ekrana visi velika slika, krajolik naslikan debelim
potezima kista, iznajmljeno na određeno vrijeme. Mora nešto razbiti. Viski o sliku, u mislima
vidi rasprskanu čašu, alkohol rastapa boju. Jedan jedini put stupio je u sexshop, blindiranu
jazbinu koja ne podnosi danje svjetlo. Posudi jednom takav film, predložila je Tineke, ne, neka
njena prijateljica. Morate jedanput vidjeti takav film. ˝Zašto razgovaraš s drugima o našem
seksualnom životu?˝ ˝Zar mi imamo seksualni život, Siem?˝ Dobro, otišao je. Ali koji je to bio
užas! Sam ulazak u jednu takvu mračnu, natrpanu rupu. Svaki dio njegova tijela grozi se ulaska
u dućan na kojem je nacrtana gola ženska. No on ulazi. Čim je ušao, pomislio je na to kako će

~ 164 ~
izići. Miris plastičnih videokaseta, muškog znoja, tapisona. Miris sperme. Drkadžija iza svog
uspermanog pulta. Izložene videokasete, plastični kurci, muškarci koji poput žohara plaze iz
kabina. Traži, koji film, brzo, odluči se za Boga miloga. I dok tako tamo stoji, žohar među
žoharima, nespretan, nesretan, narajcan, ulazi neki frajer, u dugačkom kišnom ogrtaču. Stavlja
hrpu videokaseta na pult; ˝kasnim˝, promumlja. Krajem oka vidi kako drkadžija uzima
videokasete i jakim udarcima lupa po kalkulatoru. ˝To je tisuću i četrdeset i tri guldena i
trideset centi.˝ Jedan jedini put stoji u takvoj rupi i dogodi se ovakvo nešto. Kišni ogrtač poseže
u džepove, broji jedanaest stotinjarki i odlazi. To je porno, Joni.
Viski ga grebe u jednjaku. Mora odgovoriti na nekoliko pitanja u pravilnom redoslijedu.
Koliko je ovo strašno? Počni s time. Koliko je strašno kad se jedna kći prostituira? Mora
procijeniti štetu. Koliko je strašno to što radi njegova kći? I je li to uopće prostitucija? Da, misli
da jest - odmah ga preplavljuje ogorčenost: ona, sa svojom pameću, sa svojim mogućnostima.
Kći ti na internetu prodaje krupne kadrove svojih genitalija. Katastrofa. S njom je svršeno. S
njim je svršeno.
Još Jim Beama, gutljaj se spušta poput sječiva, pokušaj se smiriti. To je boca koju je sam
donio iz Šangaja - sad mu je tek sinulo da dosad još ni sekunde nije pomislio na Aarona, koji je
njegov udio? Nalazi se u Aaronovoj kući, to je njegovo potkrovlje, njegovo računalo, njegova
fotografska oprema. Prisiljava li je? Uspravlja se, grabi jedan badmintonski reket i udara njime
o rub stola. Prisiljava li je? Ne - dovoljno ih poznaje da bi povjerovao u takvo što, to je
nemoguće. Joni to nikad ne bi dopustila, ona je prejaka za to, predominantna. Utjelovljenje
slobodne volje. Aaron je samo prati - pomisli na svoje čuđenje. Tek sada si zamjera zbog svoje
brige. Dok se još nadao dobrom završetku, u prvom se redu brinuo zbog Joni, toliko je ljubavi
osjećao prema svojoj kćeri da je njezinu budućnost stavljao na prvo mjesto. Je li s njom psihički
bilo sve u redu? Je li bila pod nekim pritiskom? No s tim je svršeno. Sada je bijesan, sad kad
mu je istina pljunula u oči, potpuno se izbezumio. Kako joj to može pasti na pamet? Kako može
biti tako glupa? Tako jeftino, tako perverzno. Kako može? Je li ti jasno što radiš, Joni? Što sve
stavljaš na kocku? Koji su to društveni rizici? Što ako se dozna? Koliko nisko želiš pasti, Joni
Sigerius?
Pije i razmišlja. Leži na toj tvrdoj sofi poput zombija. Na trenutka se želi prepustiti teškom,
dubokom umoru, no onda se naglo uspravlja. Krv mu udara u glavu. A Što će biti s njim? Kad
sve ovo iziđe na vidjelo? Ministar obrazovanja s dva pečata na svom memorandumu: ubojstvo
i prostitucija. Ima sina koji je čovjeka zatukao maljem i kćer koja prodaje tijelo na Internetu.
Porno pomnožen s ubojstvom, formula njegova života. Nego što, to mu ne gine, i Wilberta će
pridodati, sve će izvući na svjetlo dana. Potjerat će ga s pozornice, progonit će ga i ponižavan
dok ga potpuno ne unište. Čemu to mogu zahvaliti? Jesu li mi sretni dani odbrojeni? Znoj mu
izbija na leđa, noge su mu od olova.
Pokušaj i dalje misliti analitički. Razmišljaj o rješenjima. Ovo je kriza, ali nije katastrofa -
još nije. Ima gotovo tjedan dana vremena da nešto poduzme. Prije nego što se vrate, mora
imati spreman plan djelovanja, strategiju za rješavanje ove krize koja se još nije razvila u
katastrofu. Mora li ih suočiti sa svojim otkrićem? Biti oštar, ispsovati ih, raskrinkati i kazniti?
Da. Ne. Ne zna. Možda je bolje djelovati zakulisno: želiš li ih dovesti u red, pretpostavlja, ne
smiješ im biti neprijatelj. Ono što rade je legalno, punoljetni su. To nije ubojstvo. Naljutiš li ih,
izgubit ćeš. Upravo bi u tom slučaju nastavili s time. Morat ćeš ih suočiti s činjenicama i
pregovarati s otvorenim kartama.

~ 165 ~
 Zvukovi izvana probijaju se kroz sve gušću alkoholnu maglu, u nekom vrtu nizozemski se
navijači pripremaju za skorašnju utakmicu. Prvi šok je prebrodio. Bijes mu splašnjava, viski ga
malo opušta. Misli mu biraju novi tok, ponovno je kod svoga oca. Je li moguće da je u krivu?
Kao što je njegov otac bio u krivu? Postoje li, kao i tada, dvije stvarnosti? Sudaraju li se dvije
istine? Je li ga vrijeme već pregazilo? Možda to potkrovlje nije ništa više od smionog
mladalačkog nestašluka? Opet uzima onaj reket i udarcem oštećuje rub stola. Ne budi papak,
čovječe! Nije riječ o džudu. Riječ je, k vragu, o...
No ipak. Ipak ga nešto muči, neko sitno licemjerje koje je, što više pije, teže zanemariti.
Dvosmislena činjenica da je on... da je do svega ovoga došao kao konzument, kao Jonina
mušterija, nitko mu nije zabrinuto dojavio, činjenica da je platio, da je njima dvoma uplatio za
ono što sada tako oštro osuđuje - taj izluđujući, dvolični splet sve ga više uznemiruje.
Kristalnobijelo svjetlo njegova moralnoga gnušanja kao da se kroz prizmu lomi u nijansirani
emocionalni spektar mračnih misli.
Godine buđenja žene u Joni. Njezina smiješna grčevitost kojom je pokušavala spriječiti
pokazivanje ikakvog erotskog interesa. Odnos Woodyja Allena s pokćerkom, s Tineke je gledao
vijesti i ljutito ugasio televizor, nije to mogao slušati. Nepodnošljivo. Njegovo kreposno
suzdržavanje od ulaženja u kupaonicu kad se Joni tuširala, od škakljanja i hrvanja u vrtu i na
sofi - sjećanja koja izvlači protiv zaprepašćujuće sudbine koja ga je sad pogodila, protiv
čudovišne spoznaje da se podsvjesno naslađivao gledajući i želeći tu istu djevojčicu, tu istu
ženu.
Crne misli o internetu u koji je vjerovao od prvoga dana, u čijem je razvoju, ne zaboravimo,
sudjelovao kao znanstvenik i izvršitelj, a koji se sada pretvorio u bordelsku sobicu pod
njegovim kampusom. Crne misli o Aaronu, o mladiću koji se pravi da mu je prijatelj, komu je
dozvolio pristup u svoj intimni krug. Tko je, zapravo, taj Aaron Bever? Pogleda stvari oko sebe
malo pažljivije, astronomski skupo pojačalo i Luxmanov CD-player, elektrostatski zvučnici,
tisuće knjiga, namještaj koji mu odjednom izgleda itekako skup i ekskluzivan.
Crne misli o sebi kao odgajatelju. U čemu je pogriješio? Nije umio pročitati znakove?
Previše se usredotočio na uspjeh? Je li dovoljno razgovarao s njom? U mozgu su se sporili
nature i nurture, odlučio se za nagodbu: on je sam i jedno i drugo. Nije odgojio sina, nije začeo
kćer - zbog posljedica bi sad lio gorke suze da nije popio toliko alkohola. Crne misli o onoj
godini kad se brinuo za oboje, za Wilberta i za Joni, o svojim neumjerenim sumnjičenjima svoga
sina, o svojoj zabrinurosti za Wilbertove hormonalne reakcije na iznenadnu zrelost te njegove
˝posestre˝. Pitanje koje se poput otrova miješa u taj tijek crnih misli: što se može očekivati od
nepoznatih gena? Može li ju uopće smatrati svojom kćeri? Tko je Joni zapravo?
U međuvremenu je od viskija postao i nekako... mekan. Obuzima ga određeni laisser faire
koji mu je inače potpuno stran. Okovi njegovih principa, stege njegova društvenog položaja,
okovi... njegove generacije? - počinju popuštati. Opušten je. Ali on je voli? On voli Joni,
beskrajno je voli, pa on voli čak i Aarona. Zamisli da si na njihovu mjestu! Intimnost Aaronove
kuće poziva ga da se uživi. Treba postaviti pravo pitanje - zašto to rade? Uživaju li u tome?
Odgovor je više nego jasan, naravno da uživaju u tome. To ih uzbuđuje. Mladi su i bogati. Rade
to iz požude i pohlepe. Nemaju obzira. A on? On voli Jim Beam.
Petnaest je do osam. Ustaje, u glavi mu šumi, nesigurno korača prema ormariću s pićem,
uz kristalni tresak spušta čašu do boce. Rukavom si briše usne. Obuzelo ga je drukčije
raspoloženje, mračno, raspoloženje koje možda uopće nema veze ni s čim. Hvata ga drhtavica
~ 166 ~
dok izlazi iz sobe. Stepenice na kat zvuče šuplje, to ne mora trajati dugo. Srce mu ubrzano tuče,
na hodniku zatvara sva vrata, soba za peglanje, radna soba, spavaća. Duboko udahne, uhvati
se za sklopive ljestve, pušta ih, briše svoje znojne ruke o hlače. Obuzet Ijutitim
samosažaljenjem, tako mi treba, penje se škripavim ljestvama. Sladak miris talka potiče
njegovu odluku. On nije Woody Allen, on nije ministar obrazovanja.
Potkrovlje je tavan u Kentuckyju. Susprežući dah zatvara vratašca i gleda okolo. Kako će
to izvesti? Postoje mnoge mogućnosti. Tišina je potpuna, no ipak čuje, do njega dopire
melodija iz udaljenog kuta, dolazi iz ormarića za cipele, šareni registri orgulja od visokih peta.
Možda ga je taj ormarić čekao, pustio ga je da se ispuca. Možda ga je cijelo vrijeme mamio.
Otpuhujući, odveže žnirance i zbaci cipele s nogu; pod mu se smireno i mekano stišče uz
stopala. Ne može progutati slinu. Hlače i bokserice spadaju mu šumeći do golih gležnjeva,
dahtavo povlači košulju preko glave. Obilazi krevet, odjednom odvratno gol, to je neka nova
nagost koja se očito skriva ispod njegove obične golotinje, diže s poda štiklu od crnog satena.
Razgledava je sa svih strana, istovremeno palcem i kažiprstom druge ruke drži kožicu, kao da
mu je ud napuhani balon. Tanku potpeticu gura pod jaja, povlači je uz donju stranu svoje
erekcije. Treba mu nešto mekano, gaćice, majica. S cipelom u ruci odlazi na drugi kraj tavana i
čučne do platnenih košarica, srednju povlači prema sebi: najlonke, duge čarape, mrežaste
čarape, halteri, topići, suknjice, grudnjaci, bezbojne gaćice. On grabi, pipa, gleda, izvlači tanke
crne čarape, gura nos u njih: taj isti tamni, božanstveni miris talka. Dodir tog beskrajno finog
tkanja odbacuje ga magičnom snagom u pedesete godine, u bešumnom letu spušta se u Delft,
u spavaću sobu svoje sestre i slijeće potrbuške na njezin krevet. Kad bi ostao sam kod kuće u
Trompetsteegu, suzdržavao se koliko je god mogao, no na kraju bi ispod žičane podnice
kreveta izvukao kutiju za šešire u kojoj je sestra držala svoje čarape. Razgledavao ih je,
opipavao, njušio nježni, ženstveni miris, tako da si može bolje predočiti kako mirišu i kakve su
pod prstima nedohvatljive žene koje je gledao na ulici, u tramvaju, za vrijeme satova
engleskoga gospođice Recourt. Sramio se zbog tog, mislio je da je bolestan, mislio je da je
nastran, pogotovo kad je otkrio da postoji posebna riječ za te njegove neobične interese, riječ
koju još uvijek mrzi nakon svih tih godina.
S čarapom u desnici prebire slobodnom rukom po ladici dok ne nade elastične
svjetloružičaste tangice. Suspreže suze i navlači ih uz svoje okrugle džudaške listove, preko
dlakavih butina. Mali trokutić obuhvaća mu testise, stišće mu ud uz trbuh.
˝Tako.˝ Glas mu zvuči toplo i blizu.
Lijevu, spretniju ruku gura u čarapu koju navlači do iznad lakta. Fascinacija. Možda zbog
finoće materijala. Poput paučine tanko tkanje koje je ženstvenije od same žene. Takav hoda
po krvavocrvenom tepihu do police s cipelama i klekne. Osamnaest pari, izbroji, jedne ljepše
od drugih. Nikakvo jeftino smeće, nikakvo neukusno pretjerivanje. Sa stilom, ženstveno.
Fotografije bez cipela uopće ne gleda. Ne voli potpunu golotinju. Zapravo uopće ne voli tijela.
Što se toga tiče, nikad nije prerastao dvanaestogodišnjaka u sebi. Uzima s police svaki par
posebno, slaže ih oko sebe kao da su Marklinove lokomotive...
Strašno mu se mokri. Pokušava ignorirati pritisak u mjehuru, ali ne pomaže, nepomirljivi
Jim Beam učinio je svoje. Već stoji, žurno silazi niz škripave ljestve, spušta se stubištem, bosa
stopala tapkaju po stepenicama. U tihom predvorju utrčava u zahod. Evolucijska pogreška:
mokriti ili ejakulirati. Da bi mu se spustio, proučava kalendar koji visi pokraj toaletnog papira,
na njemu piše Uz TV-seriju ˝Najčišći stan˝, nikako ne priliči Aaronu, traži svoj rođendan, tamo
~ 167 ~
piše ˝SIGERIUS˝ valjda Aaronovim rukopisom. Kad mu je ud malo omekšao, počela je teći
mokraća, gaćice su mu i dalje stiskale testise.
Još se nije ni pomokrio do kraja, a ud mu opet skače, pljas, lupa mu o trbuh. Vrlo blizu
čuje zvuk od kojeg mu se ledi krv u žilama. Ključ u ključanici, okretanje brave - vrata. Na
trenutak osjeća samo led, krv mu se gruša. Cipele na pragu. Mora se rukama oprijeti o zid da
se ne sruši u nesvijest. Susjeda. Tineke. Aaronovi roditelji.
˝Koliko pošte, čovječe!˝ Joni.
Ne razmišljajući, ugasi svjetlo. Širom otvorenih usta. kao da u mrklom mraku čuje kroz
usta: koraci. Nešto struže o zahodska vrata u prolazu. Grč u grudima, srce će mu puknuti.
Umrijet će. Stišće svoj penis, u smrtnom strahu, čvrsto se drži za njega, ako ga pusti, raspast
će se.
Neka se vrata škripeći otvaraju, vrata dnevnog boravka? Ona ulazi u sobu. A onda čvrsti
koraci, zvuk otiranja cipela. Aaron. Svaki zvuk prolazi mu kroz tijelo poput bušilice. Sjedi u
popločanoj klopki: crijeva su primitivni mozak, no Jonina i Aaronova znaju da su kod kuće, žele
se isprazniti. Aaron mu prilazi. Ali i Aaron nestaje u sobi. Želi izdahnuti, ali umjesto da ispusti
zrak, još dublje udahne i rukom mokrom od znoja stišće svoju erekciju. Razmisli, k vragu. No
ništa mu ne pada na pamet.
Bježi. Moraš pobjeći.
Netko je uključio televizor, čuju se zvuci sa stadiona, glas komentatora. ˝Ajmo odmah
unijeti stvari˝, govori Aaron. Ejakulacija. Rezak val prolazi preko leda. Koraci u predvorju. Toplo
sjeme curi mu na lijevu nogu, njegov vlastiti miris. Tišina, onda opet koraci, odlaze na ulicu.
Kod auta su.
Bježi! Sada je trenutak. Van, brzo. Kroz kuhinju je jedino moguće. Otvara vrata WC-a i u
tri skoka nađe se u dnevnoj sobi.
˝Dolazim, dragi.˝ Joni stoji pokraj stola, okrenuta leđima, nešto gleda, hrpu omotnica i
novina. Vrat joj je taman, podignuta kosa svjetlija nego inače. Zavjesa je odgrnuta. Soba se
kupa u bolno blistavoj večernjoj svjetlosti.
˝Brati ti je poslao razglednicu.˝
Zubi mu cvokoću. Njegova se kći okreće, mišići na osunčanom licu se napinju. ponovno se
opuštaju - i razlijeću na sve strane. Njeno se predivno lice rasipa, doslovno gubi tlo pod
nogama, ruši se na pod. Vidi se u njezinoj grimasi: gol, izbezumljen, s jednom rukom u najlonki.
Iz njezinih iskrivljenih usta probija se slabašan krik.
˝Ne˝, viče on. ˝Nije.˝
˝Što ne, tata?˝
Uzajamno se sanjaju u svojim najgorim noćnim morama.
U vrt, mora van, ne može ovako stajati. Joni sjedi na stražnjici, dlanove drži na licu poput
naočnjaka za konje. Trese se, cijelo joj se tijelo miče.
˝Nije to tako˝, govori. A onda još kaže: ˝To je bilo to.˝
Velikim koracima odlazi prema svjetlu. Ide ravnom crtom, tijelo mu ubrzava. Leti. Koljeno,
a potom i vruća glava prvi dotiču zid od zraka i svjetla. Neka staklena ruka gura ga natrag. Zrak
je zid od stakla - ali čak ga ni zid ne može zaustaviti. Klizna stijena se svija, vraća se i ruši poput
bučnog vodopada; staklo se lomi na njegovim golim ramenima. Igle. Noževi. On hoda, ide
~ 168 ~
dalje. Ne usporavajući korak, kroči kroz visoku, gustu travu. Skreće, osjeća mekanu i rahlu
zemlju pod stopalima. Dotiče nešto tvrdo, nešto se ruši. Provlači svoje krvavo tijelo kroz maglu
vrtnih tuja.

~ 169 ~
 Čak je i u Linkebeek došlo proljeće. Prozor nad njegovim radnim stolom bio je širom
otvoren, voz sijena valjao se u sobu. Aaron je okrenuo uredski stolac u smjeru kretanja kukca
koji se odbio od stropa, lupio bezuspješno nekoliko puta o okvir u kojemu su nekada stajala
vrata za drugu sobu, zajurio se ispod blokade i nastavio zujati u širokoj stražnjoj sobi uz
ormare pune knjiga kupljenih ovdje u Linkebecku, uz primjerke koje je uspio spasiti iz
krematorija u Vluchtestraatu.
Okrenuo se i provjerio mail. Još uvijek ništa, u Los Angelesu je sad već prošlo deset, sudeći
po putnoj budilici pokraj ekrana. Vani su gakale patke, podigao je pogled, kroz svjetlo-zelenu
krošnju javora u vrtu pred kućom sad je još jedva mogao vidjeti crkveni toranj. Lijepo vrijeme
slagalo se s njegovim raspoloženjem. Kad se jutros oko deset probudio, kroz živce mu
je zaiskrio neki neobični optimizam. Uhvatio se kako već na redovitoj bazi zamišlja Jonin život
u Kaliforniji. Ono malo vijesti što ih je od nje primio potaklo je u njemu mješavinu nostalgije i
sjete, osjećaj koji nije predvidio kad joj je poslao onaj prvi grozničavi mail. Što je to zapravo
bilo? Sentimentalna čežnja za njihovim zauvijek nestalim godinama u Enschedeu, ali i za nečim
neodređenim u budućnosti, oboje koliko jadno toliko i smiješno, to mu je bilo jasno. Ali nije to
mogao spriječiti, neprestano je mislio na Joni, kako li joj je tamo u onom ogromnom gradu, što
zapravo radi u toj svojoj tvornici frizbija, kakvi su joj prijatelji, u kakvom stanu živi, ukratko:
kakav je njezin novi život? Sada je učinio ono što iz obzira prema samom sebi nije učinio od
2000: potražio ju je na internetu. Ukucao joj je ime u tri različite tražilice, prevrnuo je cijelu
mrežu naglavačke, no pronašao je razočaravajuće malo. Pojavila se na nekoliko starih stranica
Tubantije koje je znao još od prije, zastarjele stranice njezine studentske udruge. Naišao je i
na nekoliko PDF-a s McKinseyjevim izvješćima za poduzeća poput eBaya i IBM-a gdje je
potpisana kao suautor. No sve je to bilo još iz 2001. i 2002. Nije je bilo na Facebooku. Nije
imala profil na Linkedinu. Jednu Joni Sigerius našao je na eBayu, prodavala je
uglavnom haljinice i cipele, mislio je da neke čak i prepoznaje, fotografije je pohranio na svoj
desktop. Jedina druga više-manje recentna pojavnica njezina imena nalazila se na beskrajnom
popisu članova nekakvog online-koturaljkaškog kluba u Santa Monici - i to je bilo to.
Prilično čudno. Danas moraš pobjeći na kraj svijeta ako ne želiš dospjeti na internet, čak i
pustinjak poput njega ima svoju stranicu. Za nekoga kao što je Joni, to je graničilo sa
znanstvenom fantastikom. Bila je ovisna o internetu, svojedobno se smatrala vatrenim
pobornikom, a zar to nije i bila?
Njena upadljiva odsutnost raspalila mu je maštu. Je li to govorilo nešto o vodama u koje
je uplovila? Onaj posao u tvornici frizbija očito nije bio nešto posebno, činilo se da je njezina
munjevita karijera iz nekog razloga završila neuspjehom. Zamišljao ju je kako čami u nekom
računovodstvu na poslu od pola radnog vremena. Možda je to bilo šteta, a možda i nije.
Polako mu se u glavi stvarala slika Joni koja je, baš kao i on iako možda na svoj tipično
energičan način - izgubila kompas; pomalo je zlurado zamišljao kako je njezina veza sa Stolom

~ 170 ~
završila mučnim brakorazvodnim postupkom i sad liže rane u nekoj oronuloj četvrti Los
Angelesa, siromašna, s uništenom karijerom, a možda i s djecom koja će odrasti bez oca. S
druge strane, trebala bi, isto kao i on, imati još novca iz doba njihove web-stranice, ili od
prodaje Barbare Ann, ali tko će znati nije li sav taj novac već spiskala. Ne misle svi na to gdje
će ih pokopati kad umru. Vjerojatno je u San Franciscu živjela na visokoj nozi, investirala u
krive internetske tvrtke, prokockala milijune na Wall Streetu...
A možda ipak živi s nekim? Možda se služila muževim prezimenom. Po tko zna koji put
pročitao je njezine mailove, ali osim Stola nije nijednom riječju spominjala nikakve muškarce.
Napravio je glupost. Idiot. Noćas se probudio iz noćne more koja se odigravala u
nekakvom izokrenutom Enschedeu. Na početku tog mučnog sna Wilbert mu je bio brat s kojim
je živio negdje u nekom stanu, pitaj Boga zašto, a ubrzo je on sam postao Wilbert, vozio se na
motoru po dugačkim, napuštenim šumskim stazama sve dok nije došao na neki pogreb u
Venlou, tako nešto, sad je već zaboravio. Nažalost, odmah je ustao iz kreveta i onako bunovan
sjeo za računalo. Bez ikakve zadrške poslao je Joni mail u kojem je još i opisao taj svoj san. ˝Jesi
li se još čula s Wilbertom?˝ pitao ju je i završio kao da je sumnjiči: ˝Jesi li se tada bila srela s
njim? Sigurno jesi.˝
Jutros je pokušao popraviti štetu. Još prije doručka, u Los Angelesu je bilo pola tri ujutro,
poslao je Joni mail koji mu se u tom trenutku činio vedar i primjeren. ˝Hej, bivša, ovamo u
Linkebeek je došlo proljeće, selo se pretvorilo u šumu žalosnih vrba. Kod tebe su palme, zar
ne? Daj mi pošalji jedan kokosov orah, odmah ću ga posaditi.˝ Možda je to doista bilo vedro,
ali nakon dva sata poslao joj je još nešto mnogo ozbiljnije. ˝Posljednjih tjedana˝ pisao je,
˝često razmišljam o onim vremenima. Potpuno je sumanuto, Joni, ako pomisliš što je sve od
svih nas nastalo. Već samo tvoj otac, u prvom redu, naravno. Ti tamo, ja ovdje... Tvoja majka
s novim mužem. Zanima me kako razmišljaš o svemu tome. Rado bih porazgovarao s tobom,
ovdje ili tamo kod tebe! Što se tiče Wilberta: jednostavno sam znatiželjan. Pusa, Aaron.˝
I sad je već satima čekao, prvo dok tamo kod nje nije svanulo jutro, a onda i dalje. Od
sedam sati po njenom vremenu - možda gleda mail prije nego što ode u ured - osvježavao
je stranicu dolazeće pošte. Zbog svog impulzivnog prijedloga da je posjeti, naizmjenično je
osjećao stid i euforiju, izmjenjivalo se rumenilo i tiho klicanje, dok mu je polako trnuo prst,
pa ruka, pa tetive prema desnom ramenu od neprestanog klikanja mišem. Tamo je već bilo
skoro podne.
Čemu se nadao? Neočekivanom obratu. Nadao se da će Joni zagristi, da će ga pozvati, ili
još ljepše: da će uskoro doći u Nizozemsku, tko zna zašto, možda je opet uspostavila kontakt s
majkom, možda ih je on ponovno zbližio. I da će, možda iz zahvalnosti, doći u Linkebeck. A iza
te nade krilo se mnogo više, osjećao je to na svom kažiprstu koji je sad već bio od iste bijele
plastike kao i miš; potajno se nadao da i ona misli na njega, da joj je ugodno maštati o
njegovom životu, da joj pomisao na... - zamalo mu je zastao dah.
Ustao je i prošetao po sobi, stao je pred ormar s knjigama ništa ne vidjevši. Da joj pomisao
na eventualni pokušaj ponovnog zajedničkog života nije samo posebna, već kao i njemu,
posebno značajna. Duboko je udahnuo, od te sulude, ali ujedno i prekrasne zamisli da upravo
s Joni izgradi normalan život, život kakav bi trebao imati tridesetosmogodišnji
muškarac, osjećao je neko tinjanje u želucu, najradije bi skočio i potrčao van, nizbrdo, raširenih
ruku pojurio bi na ulicu da udahne što može više kisika. To je izgledalo tako... prirodno. Obuzeo

~ 171 ~
ga je neki nadmoćni osjećaj, kako bi ga mogao nazvati... osjećaj da je sve dobro što se dobro
svrši. Tko bi ga osim Joni bio u stanju spasiti?
Dugonogi komarac prolepršao mu je ispred nosa, zgrabio ga je u letu. Na čarapama se
otklizao natrag do radnog stola i kod prozora pustio životinju što mu se koprcala u zatvorenoj
šaci.
Zapravo je već bio odustao od ljubavi. Bio je u stanju živjeti sam, ali to ˝sam˝ zapravo je
značilo izoliran, povučen, usamljen, napušten. Nakon Joni imao je djevojaka, nije u tom bila
stvar, pokušao je, no dok je zaljubljenost njegovu psihozu samo poticala, zajednički ju je život
jamčio. Svašta je moglo poći krivim putem. Dobar dio 2005. kod njega je živjela Lieke,
Flamanka, predobra cura, činovnica pri Europskoj komisiji - ali patološki štedljiva. Toliko
štedljiva da je iz kreveta vikala ˝zatvori vodu˝ kad bi prao zube u kupaonici, tako štedljiva da
je pregledavala račune iz samoposluživanja kako bi provjerila je li kupio limenke najnižih
cijena, B-klase, ne, C-klase. A kad bi podgrijavao te albanske mesne doručke, čučala je kraj
njega i nepovjerljivo zavirivala ispod tave; čim bi nešto zakuhalo, smanjivala bi vatru na
štednjaku. Nije mogla podnijeti to što on nema stalan posao. ˝Pa ja sam milijunaš, k vragu˝,
rekao je kad je ušao u restoran a da vani nije proučio cijene. ˝Nije stvar u tome˝, šaptala je,
˝nego u tome da ne želim platiti trideset eura za komadić mesa.˝ Najradije bi sama zapišala
podrumske stepenice kako bi uštedjela na mački.
Zbog toga su počele svađe. Žestoke svađe zbog novca kojeg je, da stvar bude ljepša, imao
toliko da nije znao što bi s njime.
A zbog tih sve češćih dernjava počeo je mozgati i lošije spavati, sve lošije spavati i sve više
mozgati. A nakon nekoliko tjedana došlo je dotle da je noću izišao iz kuće i lutao po
Linkebecku, niz ulice s bezbrojnim stablima, živicama i grmovima, kroz smetove jesenjeg lišća
svih nijansi crvene i žute. Mislio je da su to euro-novčanice. Bacao se u prepune jarke i na hrpe
uz cestu smijući se i plačući zbog tolikog bogatstva - vidi ovo, Lieke! Prepoznao je Wima
Duisenberga21 iza volana jednog Volva karavana, i kroz pola ulice trčao za njim. Dva dana i noći
nije mu bilo ni traga ni glasa. Lutao je halucinirajući po južnim šumama i poljima, u strahu da
ga ne opljačkaju, da ga ne ubiju, ne muče, ne pojedu. Dvadeset i četiri sata skrivao se dršćući
od straha u nekom jarku punom trulih eura. Treće se noći vratio, izubijan, nekoliko kila lakši,
od glave do pete u krvi i blatu, hripljući poput psa. Uzeo je tačke iz šupe, dograbio lopatu i
napunio kolica novcem. Dogurao ih je u dnevnu sobu i istovario svoje bogatstvo na pod od
hrastovine: ˝NOVAC!˝ derao se u podnožju stepenica, ˝NOVAC!˝

E-mail je sprava za mučenje gora od kapanja vode na tjeme. Nije dolazilo ništa. Nekad se
znao služiti onim tankim papirom za avionsku poštu, napišeš pismo i zalijepiš kovertu pa
to nakon fine šetnjice ubaciš u onaj crveni sandučić na stalku: ostatak tjedna možeš voditi
normalan život. Pokušao se svladati, no ipak je poslao još jedan mail. ˝Reci mi barem jesi li
se vidjela s tim Wilbertom. Kako je prošlo?˝

21
Wim Duisenberg (1935-2005) - nizozemski bankar i političar, zaslužan za uvođenje eura u
dvanaest europskih država 2002. godine (nap. prev.)
~ 172 ~
 Lupajući se po svojoj ćelavoj glavi, navukao je ljetni kaput i zatvorio vrata za sobom. Popeo
se na nasip ispred kuće. Vani je još bilo toplo, glogovi, grabovi i grmovi bazge po vrtovima bili
su sve gušći. Njegov susjed s druge strane ulice vraćao se s posla na staroj specijalki, plavokosi
Nizozemac s hrpom djece, kimnuli su si. Velikim koracima spustio se niz suncem obasjan
Grasmusdreef, po blagom zavoju krenuo Kasteeldreefom i nakon jednog kilometra prešao
prugu. Šutnuo je kamenčić u travu. I ovdje se mogla rolati. Ne mora to samo pod
kokosovim palmama.
Prečica kroz šumicu dovela ga je do staze što je vijugala ispod mladog, ali gustog lišća u
krošnjama. U mirisu mahovine i vlažne zemlje osluškivao je svoj dah. Nakon stotinjak metara
u daljini je ugledao proplanak s Ružičastim mlinom, ruševinom od prljavobijelog šupljikavog
kamena koji bi se stvarno moglo nazvati ružičastim. Prošao je okolo i promotrio hrđavi
mlinski kotač kako još uvijek, nakon stotina godina, viri iz svog potoka. Do prije nekoliko godina
ovdje je bio hostel koji ga je koristio za proizvodnju struje.
Prošetao se po zarasloj livadi i pomislio na gospođu Haitink - ona ga je navela na pomisao
da se preseli ovamo. Što je morao učiniti sa sobom? Enschede je bio gotova priča, sve što ga
je vezalo uz taj grad je emigriralo, eksplodiralo, ili mu je, najozbiljnije je vjerovao, pokušavalo
doći glave. ˝Zamisli da si negdje gdje se osjećaš, ili gdje si se osjećao, potpuno opušteno˝ -
tako ga je gospođa Haitink pripremala za slučajeve kad mu bude teško, psihoterapeutski trik
kojemu se nevoljko podvrgavao i koji ga je doveo ravno do ove hrpe kamenja.
Otprilike ovdje gdje je sad stajao, ispod izduženih grana možda baš ove vrbe,
sedamdesetih je godina slučajno kampirao s roditeljima i bratom. Rano ujutro našli su se u
poput malina crvenom spačeku furgonu upravo ovdje, nakon neuspješnih pokušaja da u
Bruxellesu nadu neku bolnicu. Kako mu se činilo, otac je cijelu noć lutao autocestama,
neprestano se gubio u loše osvijetljenim periferijama, pokraj njega majka u bolovima, dok su
on i Sebastiaan na stražnjem sjedištu tiho kao bubice zurili u impozantnu kvrgu na njezinu
ramenu. Navečer su krenuli iz Venloa prema nekom kampingu u Bretanji, on i
Sebastiaan trebali su spavati u toj bučnoj limenci, no umjesto toga cijelim su se putem
zadirkivali i gurkali, svađali se, tukli, pljuvali, sve dok on nije istrgao šaku stranica iz bratove
knjige iz knjižnice, na što je majka poludjela i, ne okrećući se, pokušala ga udariti. Rame joj je
izletjelo iz zgloba. Zaurlala je od bola. On je bio kriv.
I tako su se vozili okolo, satima, uplakana majka na svakom je hupseru umirala od bolova,
on u strahu da će joj zglob probiti mrtvački bijelu, napetu kožu. Na koncu je otac
jednostavno negdje zaustavio auto, povukao ručnu kočnicu i otrčao jedva prikrivajući paniku
prema slabo osvijetljenoj hrpi kamenja, prema ovom mlinu, da bi pitao za put, mislili su, ali
vratio se s nekim krupnim muškarcem po imenu Jean-Baptiste koji je digao majku i smirujući
je odnio u svoje veliko ružičasto prebivalište, dok ih je otac slijedio. Tamo unutra, izvan dosega
dječjih ušiju, njih su dvojica natezala i gurala mamino rame dok nije sjelo na mjesto.
Tog istog davnog popodneva otac i brat postavili su šatore u visoku travu u kojoj je upravo
stajao, a majka je otišla Jean-Baptistovom kućnom liječniku na jedini trg u Linkebeeku. Njegovi
roditelji i mlinar i njegova žena očito su se odmah dopali jedni drugima s obzirom na to da su
tamo ostali tjedan dana. Za njega je to bio nezaboravan tjedan. On i brat su se sprijateljili s
mlinarovom kćeri i sinom, blizancima niti godinu dana starijim od njega koji su ih vodili okolo
po gradilištima, voćnjacima, potocima, ruševinama dvoraca oko kojih su iz večeri u večer vodili
maštovite viteške borbe. Djevojčica se zvala Julie, imala je vunastu smeđu kosu i negdje u šumi

~ 173 ~
naučila ga je nečemu što je zvala ˝filmski poljubac˝; oboje otvore usta kao ribe, prislone ih
jedna na druga i vlažno dišu. Druge godine, a i one sljedeće, već je u travnju počeo zanovijetati,
tata, mama, idemo ove godine opet u Mlin? Zar ne bi bilo zgodno, i tako dalje. Više nikada nisu
otišli onamo. Tek nakon mnogo godina
Sebastiaan mu je rekao da se njihova majka bila zaljubila u onog Jean-Baptista. Otac je
otkrio da je primala njegova pisma u nekom uredu blizu njena posla.
Možda je Jonina tajna izišla na vidjelo, odjednom pomisli. Mogućnost o kojoj još nije
razmišljao. Prekinuta karijera kod McKinseyja - možda su se pojavile fotografije? Sigurno su još
postojale fotografije na besplatnim stranicama. Možda su je prepoznali i suočili je s time, što
u puritanskoj Americi nesumnjivo može biti razlog za trenutačni otkaz. Da nije u tome stvar?
Time bi se mogao objasniti njezin tajnoviti život.
Zatvorio je oči. Gruba kora vrbe zabila mu se u zatiljak. Samilost mu je napunila suzne
kanale. Nije bio jedini gubitnik, 2000. je bila pravo ratište. I upravo zato je čeznuo za Joni, mogli
bi pričati o tome, zajedno, mogao bi je tješiti. Dijelili su divlju, katastrofalnu prošlost koju su
zajedno mogli sahraniti. Joni bi mogla doći živjeti kod njega, mogla bi njegovu bizarnu, praznu,
tužnu kuću pretvoriti u topli dom. Vrlo bi lako našla neki posao u Bruxellesu, ili ovdje u
Linkebeeku. Još je prošli tjedan vidio da traže nekoga u knjižnici, nikakvu mladu majku u
potrazi za nekim neobaveznim poslom, nego ozbiljnu osobu koja će se brinuti za knjižni fond.
U Bruxellesu je bilo ionako dovoljno uredskih poslova.
To mu je izgledalo fantastično. Ona ga je poznavala bolje nego itko, znala je kakav je bio
prije nego što se razbolio. Može dovesti i djecu sa sobom. On bi ih odgajao s ljubavlju, kao
što je njezin očuh odgajao nju. I tko zna. I tko zna. Koliko je sada imala godina? Trideset i pet?
Najviše trideset i šest. Pokušao si je predočiti tridesetšestogodišnju Joni. Kako li izgleda?
(Već cijeli tjedan nikako nije uspijevao prizvati u misli njeno obično, smireno lice.) Pokušao si
je predočiti kako... Pokušao je zamisliti kako Joni ovdje u Linkebeeku... Kako bi
izgledala trudna.
Umjesto toga vidio je nešto drugo, kao toliko puta kad bi je pokušao zamisliti, buljio je u
tu raširenu, zapanjenu grimasu - lice kakvo joj je bilo zadnjih sekundi u kojima su još
imali zajedničku budućnost.
Sjedila je na stražnjici, napola ispod stola. Došao je uzrujano u sobu, preko ramena je
nosio otrovnožutu torbu marke Oilily u koju su na Korzici trpali prljavo rublje, i ugledao je
s rukama preko koljena, stol iznad nje poput nadstrešnice, kao da se skrila od kiše staklenih
krhotina. Na stolu i oko nje ležale su među staklom omotnice i novine, uređena, smirujuća
mrtva priroda u usporedbi s njezinim licem koje je izgledalo pogođeno nečim visoko na
Richterovoj ljestvici. Neko su vrijeme samo buljili jedno u drugo, oči su joj gotovo ispale iz
duplji, kapci su izgledali zavrnuti kao rukavi neke veste. Promuklim glasom rekla je da je to bio
njen otac, da sve zna, da je projurio kroz kliznu stijenu, ˝prošao je ravno kroz staklo˝. I dalje je
nepokretno sjedila.
On je bacio Oilily torbu na pod, srce mu je skakalo u grudima, od ubrzanog disanja nije
mogao doći do riječi, je li te udario? htio ju je pitati. Sjedila je kao da ju je netko pogodio šakom,
ali nije mogao govoriti, vrtjelo mu se u glavi - zato je u dva duga koraka skočio na terasu kroz
okvir klizne stijene iz koga su virili komadi stakla. ˝Krv˝, promucao je, između komada stakla
na pločicama vidjele su se debele mrlje krvi. Otišao je na travu, ˝u pizdu materinu˝, psovao je

~ 174 ~
promuklo, ˝u pizdu materinu˝, no odjednom je stao, nešto se pomaklo, sunce, zaklonio se
rukom, nemoj me, u tri skoka našao se opet u sobi, bez daha pogledao u vrt i vidio da je to bio
njegov bicikl, sunce se odbilo od bicikla. Joni je još uvijek kao kip sjedila na podu, izbuljene oči
gledale su u prazno, glasno je udahnula kroz nos. Otišao je u stražnju sobu i energično navukao
zastore, lupio se cjevanicom o rub stolića, ušao u predsoblje i zalupio vrata ne pogledavši na
ulicu. Naslonjen leđima o valovito staklo neko je vrijeme nepomično stajao. A onda je počeo
jadikovati, mimo njegove volje iz usta su mu izlazili teatralni klišeji, proljev riječi, najgore
smeće, evo što je ispalo od toga, evo što su izazvali, u kurac, Joni, sranje, trebali su već puno
prije prestati, nisu trebali ni početi, stišćući svoju suncem opaljenu glavu ušao je u dnevnu
sobu, ˝toga sam se neprestano i bojao, zašto...˝
˝Začepi˝, rekla je Joni. Ustala je, na njegovo čudo, ukočeno je palcem i kažiprstom micala
komad stakla sa svog ramena. ˝Valjda ti je jasno˝, rekla je stravično mirno, ˝da ćemo sada
prestati. Gotovo je, Aarone.˝
Ruke su mu se spustile s glave kao da su od gume. Zajecao je, jedan snažan grcaj - i kimnuo
glavom. Da. Kristalno jasno. On nije samo razumio što je Joni rekla, on je to znao. Vani je
već znao, kad je na praznoj ulici uzimao tu Oilily torbu iz prtljažnika i čuo kako se kroz predvorje
kotrlja kakofonija lomljave stakla, tada je već znao da je sve gotovo, znao je to sigurno
i neopozivo. Znao je da je Sigerius bio taj koji je njegovu staklenu stijenu razbio u komadiće.
Kristalni završni akord koji je učinio kraj svemu, njemu i Joni, njihovu novom početku, njegovu
prijateljstvu s njenim ocem, životu na farmi, gradu u kojem je godinama imao čast živjeti.
(Začudo, pričao je poslije gospođi Haitink, prava lomljava zvučala je iznutra, prskanje
se odvijalo s njegove unutarnje strane. U glavi mu se također nešto rasprsnulo. Sam se
rasprsnuo. ˝To sad misliš˝, rekla je gospođa Haitink. ˝To sam mislio tada˝, odgovorio je. ˝Sad
misliš da si to tada mislio˝, rekla je.)
Na televiziji su pjevali nizozemsku himnu. Zurili su u nogometaše. ˝Što ti je tata rekao?˝
˝Idem˝, rekla je bez glasa. ˝Moram biti sama. Možda te još nazovem.˝ Uzela je nešto
odjeće iz Oilily torbe, zgrabila ručku svoga kofera i otišla s njim van. Zar se to stvarno događalo?
Prije deset minuta su se poput figurica za svadbenu tortu dovezli u ulicu, slatko maštajući o
budućnosti zbog koje su prekinuli svoj odmor: idemo u Kaliforniju, ti i ja. Vjerovao je u to, i
Joni je u to vjerovala. Jutro nakon što ih je šumski požar umalo potjerao u more, ona je bila
njegova vlastita Ursula Andress uskrsnula iz plićaka njihova žala. ˝Znaš što?˝ rekla je kad mu
je prišla cijedeći more iz kose i bacila dihalicu i peraje pred njegove noge, ˝htjela bih kući.
Doma imamo hrpu stvari za obaviti. Utakmicu možemo gledati u Enschedeu.˝ I sad je izišla iz
njegova života?

Prvih dana i noći bilo ga je prije svega strah. Tko na taj način ode iz kuće, može se svakog
trenutka opet pojaviti. Svakoga sata u danu, a i tijekom uglavnom probdjevenih noći,
računao je na mogućnost da Sigerius dođe podmiriti račune. Ležao je u mračnom dnevnom
boravku na ljepljivoj koži sofe, umirući od straha na svaki zvuk koji bi došao izvana. Da bi
spriječio bilo kakvo iznenađenje, uzimao je telefon sa sobom u zahod, kad bi se tuširao
odlagao bi ga u umivaonik žut od urina. Iz šupe je opet dovukao napuknute panel-ploče kojima

~ 175 ~
je općina bila zatvorila njegovu uništenu staklenu stijenu i zabio ih ispred rupe. (Onaj prošli
put bio je samo nagovještaj, ništa više, samo obavijest.)
Dok je tako nespretno prtljao na jakom podnevnom suncu, scena koja se dogodila između
Joni i njena oca zadobivala je čudovišne razmjere, neprestano je zamišljao kako Sigerius
udara svoju kćer u lice, evo ti, kurvo, osjećao je to na sebi, žestok udarac koji je zapravo bio
namijenjen njemu, a onda kako Sigerius poput kakva Kaninefata 22 u odijelu snažnim udarcem
glave razbija staklenu stijenu. Žestina tog čina nadilazila je njegove najgore strepnje,
umanjivala osvetničke maštarije koje je u trenucima grizodušja potiskivao što je dublje mogao.
Kad je nabasao na tešku sportsku torbu u kojoj su ležale škare za željezo, počelo mu je
dopirati do mozga da je njegov tast bio ovdje na zadatku. S tim olovnim utegom u ruci shvatio
je da ih Sigerius nije tek tako poslao na odmor, bio je to unaprijed razrađen plan, kako je uopće
ušao u kuću? Uz tresak je spustio alat na pod, zavrtjelo mu se u glavi, morao je sjesti, koliko je
već dugo njegov tast slutio čime se bave? U potkrovlje se radije nije penjao, htio se poštedjeti
prizora na porazbacane dildoe, prevrnute ladice s rubljem, raščupane perike.
Iza Jonina odlaska ostala je duboka praznina čije je spužvasto, ljigavo dno katkad na
trenutke doticao. Njegove zadnje snage da zaspi u neko normalno vrijeme bile su iscrpljene,
tijelo mu se gasilo tek kad bi prazne baterije počele hrđati. Noću je ležao pod plahtom na sofi,
danju su se mačevi svjetlosti probijali kroz napuknute panel-ploče. Kad je potrošio sve do
posljednje mrvice, do posljednjeg komada WC-papira, izišao je u kupovinu. Svi dućani u koje
je prije odlazio eksplodirali su ili izgorjeli, biciklom je obilazio druge četvrti i vraćao se slomljen,
više od živaca nego od fizičke izmorenosti. Neprestano ih je viđao kako hodaju, sjede, stoje -
Sigeriusa ili Joni, katkad oboje. U trenucima slabosti okretao bi Jonin telefonski broj, no ona
se, dakako, nije javljala, a telefonskoj sekretarici nije znao što bi rekao. Tuga mu je prelazila u
sumanutu ljubomoru, i obratno.
Na otiraču je našao omotnicu s ključevima Alfe. Njihova je stranica maknuta s interneta,
primijetio je jedne noći, začudilo ga je da je to uspjela napraviti sama. Naslućivao je da je
možda već otišla u Ameriku; noću, kad je tamo bio dan, provjeravao je njihov zajednički račun,
tako je često proučavao spektakularan iznos od sedam brojki ispred zareza da je taj niz ubrzo
mogao ponoviti poput telefonskog broja - sve dok dolari doista nisu počeli nestajali. Po nekim
transakcijama mogao je zaključiti da je Joni davala naloge firmi koja je skupljala uplate,
vjerojatno za refundiranje pretplatničkih iznosa. Shvatio je da je doista u Americi kad je vidio
izvješća o podizanju novca iz bankomata, negdje u nekoj Sunnyvale, Plazi, izvješća o plaćanju
karticom u Borders Bookstore, Trader Joes, sve iznosi koji nisu premašivali vrijednost
ispeglanih novčanica koje je izvlačio iz bankomata da bi platio dostave talijanskih ili kineskih
jela. Poludio je od sumnjičavosti. Je li tamo imala nekoga? Jednoga popodneva nazvao je u
McKinsey u Amsterdamu i pod nekakvim izgovorom tražio da ga spoje s Boudewijnom Stolom.
Kad ga je dobio na vezi, nakon kraće tišine spustio je slušalicu.
Plutao je u vremenu poput meduze, prigušeno pulsirajući kao da nije eksplodirao samo
Roombeek nego cijela Zemlja i da se jedino njegova soba okreće u putanji oko sunca. Svoju
nesanicu više uopće nije kontrolirao, dan i noć izgubili su svoja značenja, budna stanja
neprimjetno su prelazila u nepredvidivi ritam kratkih drijemeža. Intenzivno je sanjao. Hranu je

22
Kaninefati - prastanovnici Nizozemske, keltsko-germansko pleme s početka nove ere (nap.
prev.)
~ 176 ~
sad naručivao isključivo telefonom, zvono na vratima obvezno bi ga trgnulo iz nemirnih
dubina. Koji put mu je bilo dosta samoga sebe, tada bi pokušavao čitati, ili bi buljio u televizor,
pustio bi neku džez-ploču i prenuo se iz sna tek kad bi igla zapela u zadnjem utoru.
Rijetke petke kad bi mu zazvonio telefon, trajalo bi cijelu vječnost prije nego što bi mu se
tijelo oslobodilo straha pa da se usudi preslušati poruku. Kad bi netko stajao pred
vratima, poštar, trgovački putnik - jednom je pozvonio i njegov prijatelj Thijmen - kleknuo bi
ispred radijatora i virio ispod ruba zavjesa pokušavajući vidjeti tko ga uznemirava. Uvijek ga je
bilo strah da to nije Sigerius.
Jednoga dana telefonska sekretarica mu je bila prepuna Blaauwbroekovih poruka.
Žovijalne šale o gašenju roštilja, o kremi za sunčanje koju mora isprati iz ušiju, je li već
obukao duge hlače, kao da mu se šef obraća na nekom drugom jeziku. Nije reagirao. Tek kad
je čuo treću poruku, ˝Bever, naguraj si magnezija u šupak i dođi u redakciju˝, prisilio se
pokrenuti. Možda se, pomislio je, svijet najnormalnije okreće. Obrijao se, obukao zadnju čistu
odjeću koju je još mogao naći i sjeo na bicikl.
Žmirkajući zbog toliko danjeg svjetla, zaobišao je palisade i krenuo prema Drienerloškim
šumama. Zasljepljujuće sunce probadalo mu je mrežnicu, automobili na cesti urlali su mu u
lice. Usta su mu bila suha kao barut. Kampus je i dalje za njega imao magnetsku snagu, samo
što su se polovi promijenili. Činilo mu se da vozi uzbrdo, morao je baciti cigaretu jer je počeo
hvatati zrak poput utopljenika. Na Horstlindelaanu, zelenom pojasu između grada i sveučilišta,
vozio je sve polakše, nije više imao daha, pa iako je gotovo stajao na mjestu, činilo mu se kao
da prolazi kroz mlaz pijeska. Stajao je pred zvučnim zidom. Bučni zvukovi, ptice, lišće, kukci,
tutnjanje mrava. U krošnjama je čuo zlobna došaptavanja. Svuda je osjećao ubode i štipanje,
oči su mu suzile.
Nekoliko stotina metara pred njim, u zavoju iza gustoga grmlja, pojavio se Sigerius sa
škotskim ovčarom na uzici. Od zaprepaštenosti mu je pozlilo, skrenuo je na travu, otkoturao
se iza nekog hrasta kroz grmlje na nizbrdici i zaustavio se na nasipu od svjetložutog pijeska.
Stajao je s prečkom bicikla među nogama i povraćao. Ostao je tako stajati, pljujući svoju
kiselu pljuvačku, dašćući u svom zaklonu. Čovjek s psom prošao je po cesti.
Nije bilo moguće popeti se na kampus. Nije mogao ni pomisliti da bi se uspeo zidanim
stubama u redakciju, da bi ušao u Blaauwbroekov ured i sjeo na stolac pred njegovim stolom.
Svakog ponedjeljka ujutro u isto vrijeme Blaauwbroek je odlazio iz Vrijhofa poljem do upravne
zgrade, sjedao sučelice rektoru i dobivao ˝izvješće za tisak˝. Dok je god to bilo tako, a bilo je
tako, nije se više mogao susresti sa svojim šefom; gledati Blaauwbroeka značilo je gledati
Sigeriusa, a to je vrijedilo za svakoga na ovom usranom kampusu koji je cijeli bio
jedna ogromna piramida, svatko je na svoj način podupirao Najgornji Kamen - osim njega. On
se odronio.
Još jednom je obrisao usta, pribrao se i pogurao bicikl po kosini do staze. Natrag. Tek što
je htio zajahati bicikl, primijeti kako mu iz smjera Enschedea ususret dolaze dva biciklista. Murk
van der Doelen i Björn Knaak, čim ih je prepoznao skrenuo je pogled. Utrnuli su mu udovi. Ne
sada. Knaak i Van der Doelen, već je godinama s njima čavrljao na bezbrojnim domjencima i
zabavama za debatne klubove, razne uprave i studentske organizacije, uglavnom u pripitom
stanju, oni, ali i on. Druženje je bilo površno, glasno, podbadajuće, grubo, familijarno bez
posebnog razloga. Momci su bili članovi iste udruge kao i Joni, više ih je puta vidio kako se sa

~ 177 ~
stolova, barova i drugih postolja obraćaju studentima - to su bili drski, elokventni govori,
popraćeni ležernošću koja mu se gadila, ali na kojoj im je ujedno i zavidio.
Bili su posljednji koji su mu sad trebali. Tipovi koji su već gotovo izgorjeli od želje da se
dokažu, tinjali su poput žeravice. S desetak drugih Siemovih poslušnika stanovali su u
jednoj patricijskoj kući, Huize Stoof u Oldenzaalsestraatu, gdje su se dvadeset i četiri sata
dnevno izvodile stilske vježbe iz studentskog prenemaganja i arogancije. Nekoliko puta bio je
u toj vili, uglavnom da bi fotografirao njihovu uzornost kad bi na redu bio godišnji kućni bal,
samoljubiva proslava ˝da bi se gradu dalo malo života˝.
U međuvremenu su ga prepoznali. Murk je vozio naprijed, žuta hrpa Gouda sireva, pognut
na biciklu, poput starca. Na njegovoj izduženoj glavi nasađenoj na krupni grudni koš bez i
najmanje naznake vrata, ukazao se podrugljiv osmijeh. On je još uvijek stajao držeći bicikl,
susret se nije mogao izbjeći. Uz prodornu škripu Murk je stisnuo kočnice.
˝Bever˝, reče Björn Knaak i ne kočeći lupi biciklom o Aaronov prednji kotač. Björn je bio
nabit mladić obrijane glave, okrutnih očiju i upadljivo kratkih nogu. Trenirao je ragbi. Aaron
nije točno znao što je studirao, ali zacijelo je bilo nešto konkretno i ne prezahtjevno. Jednako
kao i Joni, sveučilište je smatrao uputama za poslovni uspjeh.
˝Bok, dečki˝, rekao je tiho i nevoljko pružio ruku. Uvijek se treba rukovati, govorio je
protokol. Uostalom, nije ih mrzio.
Murk van der Doelen odmjerio ga je od glave do pete. ˝Bever˝, rekao je, ˝zar si mrtav?
Izgledaš kao da si umro od smrtnog slučaja.˝
Murk je studirao klasični klavir, zadnje što bi pomislio kad ga vidiš; prije neke studenske
gala proslave Aaron je bio na njegovom vrlo pomno pripremljenom recitalu,
munjeviti kobasičasti prsti koji vire iz bezobličnog fraka, Beethoven, Liszt, Prokofjev, sve skupa
jako fino, a po završetku predug aplauz i dakonije na mikroskopskim tostovima. Ali duboko u
sebi Murk je zapravo bio sirovina. Svake godine nakon tradicionalnog ˝gajbanja˝ u njihovom
lamperijom obloženom klubu za vremešnu gospodu, vodili su ga na ispiranje želuca u Medisch
Spectrum; dvadeset i četiri boce piva u natjecateljskoj kategoriji koje bi zahvaljujući tehnici i
karakteru uvijek ispio prvi. A svake jeseni za vrijeme napada novih kandidata, Murk bi poput
razbješnjelog, blijedog Hulka branio dugačko stubište bara, psovao i urlao, s masnoga bi mu
se tijela cijedilo ulje za prženje dok bi rukama stiskao vratiće i strukiće osamnaestogodišnjaka
koji su sve to malo drukčije zamišljali.
˝Dolazim s posla˝, reče Aaron. ˝Ne osjećam se najbolje.˝
˝Lijepo se okreni, Bever˝, reče Björn. ˝Ima jedan dobar domjenak. Od toga ćeš se odmah
oporaviti. Možemo proslaviti to što si opet samac.˝
˝Tko kaže da sam samac?˝
˝Ja˝, reče Björn. Prešao je rukom preko svoje čvrste tvorovske njuške.
˝Svi˝, reče Murk.
˝Tvoj komad mi je to sam rekao˝, reče Björn opet. ˝Tvoj bivši komad.˝
Sad vas baš mrzim, pomisli. Možda se upravo zbog takvih tipova odselio iz Utrechta, što
bi Joni teško shvatila da joj je priznao. Budući da su Björn i Murk uvijek bili zajedno, Joni ih je,
prilično duhovito, zvala Bjork. ˝Sjedim jučer u Kateru, i eto ti Bjorka.˝ S kakvom bi samo
lakoćom ušutkala ovu dvojicu hvalisavaca.

~ 178 ~
 Joni je ionako znala vrlo malo o njegovom utreškom debaklu kojega se posljednjih tjedana
redovito prisjećao. Ako je i pričao nešto o tome, nije išao u detalje. Nakon mature otišao je s
jednom studentskom kuharicom i majčinom plišanom igračkom studirati nizozemski u
Utrecht. To je ispao totalni fijasko. Pao je dvije trećine ispita, a zbog toga što u svojoj
studentskoj udruzi nije do kraja izdržao inicijaciju, propustio je tjedan upoznavanja na
fakultetu pa tako nije znao nikoga tko bi mu pomogao prezimiti u Utrechtu. Čamio je u sobi
koju je unajmljivao od majčine tete u Overvechu, periferijskoj četvrti s azbestnim stambenim
zgradama, ˝prolazima˝ umjesto ˝ulica˝, s vlastitom željezničkom stanicom i dva kolosijeka da
se čovjek može baciti pod vlak. Grad sa svojim Neudeom, Biltstraatom i Vredenburgom ovdje
je prestajao, sa šestoga kata buljio je u tamnozeleni ocean travnjaka; granitni balkon mamine
tete bio je na samom rubu grada. Pojavila se nesanica, često se budio u četiri, pola pet ujutro,
povlačio zasun s vrata i smrzavao se na plastičnom stolcu sve dok nije trebao poći na nastavu.
Satima kasnije probijao se na malom ženskom biciklu mamine tete kroz gradski centar, i dalje
kroz vjetroviti sjeverni dio u deprimirajućem slalomu, što ga je podsjetilo na vožnje po
Enschedeu netom nakon eksplozije. Kad je na jastučnicama koje je posudio od mamine tete
primijetio dlake, shvatio ja da mu je počela ispadati kosa, baš kao što se prorjeđivala i tetina
poput svile mekana četkica za zube koju je potajice koristio jer bi svaki put zaboravio kupiti
jednu za sebe.
˝Neki dan sam razgovarao s njom˝, profufla Björn.
˝S kim?˝ upita Aaron.
˝Pa o kome pričamo? S tvojom malom, naravno. Bila je u Rupi, za oproštaj od svojeg
debatnog kluba.˝ Rupa u tržištu bila je podzemna, vlažna točionica na Oude Marktu koja se
doslovno ukopala u stari trg. Vijesti o Joni u Rupi bile su uvijek loše vijesti. ˝Čašica bakardija˝,
rastezao je Björn, ˝i odmah te gura sisama. Kaže ti sve što te zanima. A i ono što te ne zanima.
I uvijek te pritišće tim svojim balončićima. Šteta što je otišla u Ameriku.˝
Njegove velike oči gledale su u križ, bjeloočnice su se žutjele. O čemu god se poveo
razgovor, ovaj bi tvor uvijek počeo o Joninim grudima. Knaak jednostavno nije mogao bez
toga. Da, mrzio je Björna, još više nego Murka.
˝Čini mi se da si slobodna, rekao sam joj.˝ ˝A kako ti to znaš?˝ pitala je. Znaš već kako to
cure kažu u pola četiri u Rupi.˝ Björn je oponašao: ˝A kako ti to znaš?˝ ˝Znam na temelju dviju
stvari˝, rekao sam. ˝Imam dvije vrlo čvrste naznake.˝
Murk se tiho hihotao. Björn, koji se smijao samo iz strateških razloga ili iz zluradosti,
namjestio je ozbiljan izraz. Aaron na svoje čuđenje nije osjetio nikakvu ljubomoru, nikakav
gutljaj kiseline za akumulatore od prije, ni neobuzdanu, djetinjastu ljutnju zbog dvije ženske
bradavice koje se zabijaju u pogrešno muško tijelo - osjetio je samo mržnju. Najradije bi ovim
momcima ispričao da je milijunaš i s kojim je to sisama postao. Da bi to spriječio, da bi obuzdao
sam sebe, uhvatio je prstima širok kraj Björnove kravate. Plavo-narančasta stvarčica bila je
vezana dvostrukim windsorskim čvorom, što je prema Ianu Flemingu bio znak pravog podlaca.
˝Puštaj tu kravatu, papane,˝ rekao je Van der Doelen i zamahnuo kao da će ga ošamariti.
Aaron je odlučio igrati igru do kraja pa je pustio kravatu. Kravate su neupućenima pokazivale
da su Knaak i Van der Doelen članovi uprave Studentskog sindikata, što je za njih bila kruna
studija na Tubantiji. Pogotovo je Murk uživao govoriti o svom studentskom životu poput
kakvog počasnog ministra koji se prisjeća starih dana: dvadesettrogodišnjak koji s cigarom u

~ 179 ~
ustima sređuje životnu bilancu. Naravno, tu krunu im je na glavu stavio osobno Sigerius, uvijek
on. Prije tri godine odjednom se po svaku cijenu morala pojaviti organizacija koja će
˝koordinirati˝ sve ˝studentske inicijative˝. Neka vrsta studentskog sindikata, po engleskom i
američkom uzoru. Sjeća se kako je Sigerius prilijepio novi administrativni sloj na studentski
život u Enschedeu: otprilike kao što u tvornici konzerviraju staklenku graška. Time je zapravo
htio zaustaviti odljev studenata s kampusa. Pokazalo se da su studenti koje bi, uglavnom pod
utjecajem roditelja, u početku privukao kompaktni, opušteni, izvrsno organizirani Drienerlo,
sve češće odlazili stanovati u centar Enschedea, u prave studentske domove, blizu kafića i
studentskih klubova na Oude Marktu. Nizozemsku djecu se 2000. više nije moglo zatočiti na
travnjak. U međuvremenu su na tom travnjaku izrasle nekretnine u vrijednosti stotina
milijuna, studentski stanovi, zgrade za docente, menza, restoran, samoposluživanje,
ambulanta, zubar, frizerski salon, bazen, knjižnica, kafići, kazališta, podrumi za partijanja,
sportski tereni, umjetnička djela - Tubantia je doista bila pravi kampus. Studentski sindikat
trebao je sve to oživjeti. Sigerius je našao novčana sredstva. I našao je Bjorka da se o njima
brine.
˝Hajde s nama, pederu˝, reče Murk. ˝I tvoj dragi punac je tamo.
Odmahnuo je glavom.
Björn se nečemu nasmijao, ali nadjačao ga je šum bezbrojnih listova oko njega. ˝Što se
praviš˝, rekao je, ˝pa Sigerius je tvoj dobar prijatelj! Ili se možda više ne usuđuješ?˝
Odjednom mu je postalo vruće, zrak oko njega bio je zagrijan i samo što se nije zapalio.
Sramio se, uhvatila ga je eksplozija srama. Ali zbog čega? Na facama Knaka i Van der Doelena
mogao je pročitati da izgleda čudno. Njegov sram nije imao nikakve veze s Joninim grudima u
Rupi, nije se sramio ni zato što ih je vlastitom voljom distribuirao po cijelom svijetu, grudi
koje su godinama poput drvlja brodske olupine plutale po webu - sramio se zato što su momci
imali pravo: više se nije usuđivao.
˝Ide li to s tim Studentskim sindikatom?˝ pitao je tek da nešto pita. ˝Zvuči jako uredno.
U Utrechtu to nikad ne bi prošlo, u pravom studentskom gradu udruge si ne bi dozvolile da im
Studentski sindikat soli pamet. Mislio sam da studentske udruge žele imati čim manje posla sa
sveučilištem.˝
I prije je već znao govoriti poput Etienna Vaessena. Pred tim svojim prijateljem, značajnim
članom utreške studentske organizacije, branio je kampus rukama i nogama, ali ako je stajao
za barom s ovakvim tipovima, pretvarao bi se u pravog malog Etienna i ponašao se kao da je
rođen u Utrechtu. Katkad se nije mogao svladati i iz čista bi mira rekao kako je bio član
organizacije, a kad bi mu počeli postavljati konkretna pitanja, stao bi blefirati, crpeći odgovore
iz Etiennovih priča. ˝Prave studentske organizacije zapravo izruguju sveučilišnu upravu˝,
rekao je.
˝Kako to misliš?˝ upita Björn. Za razliku od Murka koji, onako visok, nije znao kud bi se
djenuo pa je poput roštiljske kobasice visio preko upravljača, Björn je stajao čvrsto poput
komandosa, s prečkom svoga naljepnicama oblijepljenog bicikla između kratkih nogu. Nosio
je dobro ulaštene kožne Brogues cipele iz studentskog priručnika koje su mu usko prianjale
uz široka stopala. Čudne, svijetle zmijske oči gledale su ga s mržnjom.
˝Pravi studentski aktivisti nimalo ne mare za sveučilišnu upravu˝, reče Aaron napeto.
˝Oni idu svojim putem.˝

~ 180 ~
 Prije nego što mu je odgovorio, Björn je debelim usnama prešao preko svojih velikih zuba.
˝Čuješ ti to, Van der Doelen?˝ reče. ˝Bever zna sve. Uči nas što je dolično. Sad kad ga je
Sigerius posrao poput psećeg govna, on će nas učiti što je dolično.˝ Gledao je Aarona ravno u
oči, podrugljivo. ˝Godinama gura glavu u Sigeriusov šupak, a sad nas smatra poslušnicima.
Čuješ ti to?˝
˝Čujem˝, reče Murk ozbiljno. ˝Uvijek silne priče u kafićima, Siem ovo, Siem ono.˝
Ponovno mu je pozlilo. Bio je pet godina stariji od te dvojice, no ipak se nebo okretalo kao
da je u lunaparku, šumeće krošnje pretvorile su se u zelenu močvaru koja mu je šaptala. Reci
im.
˝Sigerius odlazi˝, reče. Zvučao je promuklo, nakašljao se. ˝Svršio je s vašim kampusom.
Biti će ministar obrazovanja. To znam već mjesecima.˝
˝Ne seri, Bever˝, reče Björn. ˝Gdje si bio kad je Sigerius priredio roštilj? Tvoj najbolji
prijatelj više te ne poziva.˝
˝Postat će ministar. To je, inače, još tajna.˝
Björn glasno ušmrkne i pljune u travu. ˝Sad kad mu se mala u Americi ševi s Jimom˝, reče
Murku.
˝S Jeffom˝, odgovori Murk.
˝Sad kad mu se mala u Americi ševi sjimom i Jeffom˝, prihvati Björn, ˝i kad je tata
šupkolisca odjebao, šupkolizac odaje tajne.˝
Aaron je htio odgovoriti, ali želudac ga je preduhitrio. Stisnuo se poput šake i zadnji ostaci
žuči prodrli su mu kroz jednjak. Žuta kiselina provalila mu je na usta, curila mu je po upravljaču.
Björn je brzim pokretom pomakao bicikl unatrag.
˝Pijan si, Bever˝, reče Murk. ˝Zašto odmah nisi rekao.˝ Nelagodno se nasmije. ˝Lezi doma
u svoje krpice, čovječe.˝
Björn sjedne na bicikl i nogom snažno lupi o Aaronov prtljažnik.

~ 181 ~
 Trake oštrog lipanjskog sunca rezale su pod od linoleuma nekadašnje učionice. Oboje smo
gledali u raspelo od sjajnog, žilama prošaranog drva što je visjelo na bijelo oličenom zidu, tako
veliko i trodimenzionalno da je neprestano privlačilo pogled. Isus kao rukom izrezbareni atlet
u romantičnom stilu tirolskih pastira s ovcama koji sam poznavala sa skijanja u Val Garden i.
Svaka kap smole izbijala je iz drva poput krvi.
˝Jesi li ga ti objesio?˝ upitala sam da prekinem tišinu. Wilbert ju je, izgleda, bolje podnosio
nego ja. Sjedili smo sučelice, ja na neudobnom stolcu od tvrdog drveta, on zavaljen u
bezoblični istrošeni naslonjač s prišivenim komadima svjetlosmeđe kože.
˝Rimljani˝, odgovorio je.
Nisam ni shvatila da se šali, toliko sam bila napeta. Jedva se sjećam o čemu smo
razgovarali prvih pola sata, odnosno o čemu sam ja pričala, nabrijano, prebrzo, besciljno,
poput miša na navijanje. Wilbert je stiskao članke prstiju tako da su pucketali, tu i tamo bi
postavio kakvo pitanje, a ja sam se sve to vrijeme gledala njegovim očima. Pokajala sam se
zbog svoje prekratke, izazovne suknje, mrzila sam se zbog svoje bezvezne priče o završnoj
praksi u Kaliforniji. Mrzila sam Quote, poslovni lifestyle časopis koji sam kupila u kolodvorskoj
knjižari i koji je sad virio iz moje prevrnute papirnate vrećice.
I dalje sam tupo buljila u raspelo, možda zbog nelagode, a možda i zato da ne trebam sve
vrijeme gledati u drugi mučni prizor: u Wilbertovo lice. Što li se to s njim dogodilo? Kao da je
imao lice dviju osoba; desna polovica, neoštećena strana, odavala je loše obrijanog,
smrknutog muškarca koji je u međuvremenu počeo sličiti svome ocu kao jaje jajetu: isto
tako široko, mesnato lice kao i Siem, isti malen nos na kojemu se desna nozdrva pomicala kad
je pričao. Oko je još uvijek bilo crno kao ugljen, samo mutnije i manje nego prije, što se isticalo
sivim podočnjakom. Teško mi je bilo ocijeniti izražava li ta zdrava polovica ogorčenost, ili
možda čak okrutnost: svu moju pozornost privlačila je stravična lijeva strana. Izgledala je
kao da je rastaljena, potpuno iskrivljena. Lijevi obraz i lijeva strana usta bili su spušteni i
izgužvani kao da ispod ne postoji lubanja, blijeda koža visjela je kao gumena vreća. Njena
težina povlačila je donji kapak pa se otkrivala bijelo-crvena unutrašnjost. Kad bi žmirnuo, samo
mu se desno oko zatvaralo, rupa s lijeve strane ostala bi otvorena, a očna jabučica izokrenuta
bi se tako da se vidi samo bijeli dio. Svakih nekoliko minuta na obješenu stranu usta procurila
bi slina koju bi glasno usrkao - to je bio taj zvuk koji sam čula na telefonu.
˝Moraš li biti religiozan da bi ovdje živio?˝
˝Ne, naprotiv˝, rekao je.
˝Naprotiv. Okej.˝
Gledao me kao uvijek, procjenjivački, po mogućnosti tim svojim jezivim okom. ˝Da, o
tome si ponekad mislim˝, rekao je,

~ 182 ~
 ˝o tome što ovdje zapravo žele postići. Što ih sili da prihvaćaju ovakve prolupale tipove.
Nitko se od tog neće obogatit’, kužiš. Non-stop moraju ulagati.˝ Gledao je kao da razmišlja,
laknulo mi je što je preuzeo riječ. ˝Mislim da ‘oće naše duše. Za njih je svako preobraćenje
jedinstveno. A kad se već bave time, onda im je bolje da odmah imaju prave grešnike. Stvarno
moraš bit’ pokvaren k’o mućak - inače nema šanse da te prime.˝
Premda sam primijetila da mu se nizozemski pogoršao - nešto što je dosad uspjelo samo
Hijavati i Vinetuu - njegov način razmišljanja nije me razočarao. Osim toga, očito se
dovoljno poznavao da se nazove prolupalim tipom, posve dobro odabran izraz, i, iako
neizravno, pokvarenim kao mućak.
˝Bi li htio ostati ovdje?˝
˝Da. Dokle izdržim. Tu se ništa ne smije. Nema pljuga, nema cuge. Nema dopa.˝
˝Pa sasvim je okej što ti žele pomoći da se snađeš.˝ Genesis; most između tebe i društva
- potražila sam ih na internetu prije nego što sam ušla u vlak za Amsterdam, katolici, bilo ih je
u deset gradova. Ždrijebanje se odvijalo već u zatvoru, bivši kažnjenici dolazili su ovamo samo
ako su bili dovoljno ˝motivirani˝ da svom životu ˝dadu novi smisao˝. Sve skupa mi je zvučalo
sasvim u redu.
˝Ne radi se o tome˝, dreknuo je Wilbert. ˝Mogu ja i sam ispuniti svoje jebene formulare.
Mogu živjeti gdje hoću. Ne trebam ih, kužiš, ja samo iskorištavam njihovo, kako se to
zove? imaju oni neku svoju riječ, to... milosrđe.˝
Zijevnuo je, protegnuo se i izbacio svoje snažne grudi, isprani pamuk njegove majice bio
je žućkast pod pazusima. Na sebi je imao umrljane vojničke hlače i nekakve bezlične
tenisice. Tijelo mu je bilo mišićavo i podbuhlo, između debelih butina dizao se čvrst, okrugao
trbuh, nasljeđe njegova oca. Između nas bio je prašnjav pleteni stolić na kojem je, osim suhe
kore mandarine i tjednika Nieutve Revu, ležala neka čudna stvar: dva kratka štapa, zapravo
dvije ručke spojene lancem dužine nekih pet centimetara. ˝Što je ovo?˝ pitala sam, glavom
pokazujući na tu stvar.
Cijelim putem od Enschedea do Amsterdama pitala sam se što ću mu točno reći. O čemu
razgovarati s nekim protiv koga si lažno svjedočila? Prošlo je gotovo deset godina;
deset godina sam mogla razmišljati, je li to bilo sve što sam smislila?
˝Cake za karate. Stvar je u tome da su ovdje drukčiji. Ovi vjernici su nesebični. Na primjer
Jacob, taj frajer je potpuno nesebičan.˝
˝Jacob?˝
˝Moj mentor. Svaki dan ustaje u šest ujutro.˝ Pogledao me. Jesam li se trebala začuditi?
˝Onda dolazi ovdje biciklom iz Watergraafsmeera i u kuhinji čeka pekara i dečke iz
samoposluživanja. Svako jutro, kužiš. Pripremi kruh, mlijeko, jabuke i banane, popije kavu. Tek
onda doručkuje. Pola paprenjaka s putrom.˝
Kimnula sam.
˝Ostatak dana samo rješava sranja. Tuđa sranja. Jutros su bila dva Jugosa u glavnoj sali,
došli su popričati s jednim frajerom. Taj je nanjušio da su ovdje ili tako nešto, jer se kroz
prozor po oluku popeo na krov. Ležao je stisnut uz crjepove.˝
Začudo, zamislila sam njega, Wllberta, ispruženog uz visok, dugačak krov razmetljivo
raskošne gradske vile u kojoj smo sjedili, zgrade u kojoj je do osamdesetih bila

~ 183 ~
waldorfska škola. Visoke učionice s prekrasno izrezbarenim štokovima, s antropozofskim
mislima na popločanim zidovima, nekad namijenjenim djeci iz intelektualnog miljea. A danas
su iz nje na ulicu izlazili tipovi kojima bi se malo tko razveselio.
˝A Jacob se morao nekako riješiti tih frajera. A onda ljestvama po jadnika na krovu. I tako
to ide šest dana u tjednu, kužiš. Već dvadeset godina. Kad ga pitaš zašto to radi, kaže: zato
što me Isus voli, kao i tebe. Nesebičan tip. Uopće ga ne plaćaju, kužiš.˝
To mi je zvučalo pretjerano, nisam mogla zamisliti da taj Jacob ne dobiva neku plaću, sve
mi se to skupa činilo ionako presentimentalno, pomislila sam, možda ga je to stvarno iskreno
dirnulo. Pogledala sam u raspelo. Vjeruje li još u Boga? Jednom smo svi skupa otišli u Drenthe,
on i nas četvero, na kratke praznike, to je bilo na početku one godine kad je živio kod nas
na farmi, iznajmili smo jednu lugarsku kućicu, vjerojatno da bismo se malo navikli biti zajedno.
Sjedili smo tamo za stolom koji se toliko klimao da ga je moja mama okrenula i nožem za
kruh odrezala komadić noge, na Wilbertovo veliko čudo, naravno, jer on je mislio da majke
nožem mogu samo otvarati pakete jeftinih vina iz samoposluživanja. Budući da je neprestano
kišilo, igrali smo Risk i Monopoly, ali i Trivial Pursuit, na Wilbertovu žalost, jer je čak i Janis
znala više od njega. I baš se tada prvi put pokazala njegova religiozna strana ili nešto što bi se
moglo tako nazvati: bilo je jedno pitanje o hinduizmu ili budizmu i Wilbert je svečano izjavio
kako mora postojati nešto između neba i zemlje, kako vjeruje u Boga, duh njegove majke nije
mogao samo tako nestati? Na što ga je Siem malo svisoka pokušao prekinuti - ali praktički mu
je krenuo proturječiti; naš kućni ateist dao je sve od sebe kako bi Wilberta uvjerio da zagrobni
život jednostavno ne može postojati, nekontrolirano navodeći istraživanja znanstvenika koje
je ˝osobno poznavao˝ - što je na Wilberta djelovalo poput crvene krpe. ˝Pametnjaković˝,
rekao je glasno, i to je bilo sve. Sljedećeg dana, ako se ne varam, a možda je to bilo i kasnije,
išli smo u šetnju do neke mogile i kod toga golemog zdanja Wilbert je naišao na udubinu u
kamenu punu kišnice, a u vodi su plivala tri punoglavca. Pitao me vidim li onoga s ˝debelom
glavurdom˝, to je bio Siem, rekao je, a voda u kojoj je plivao bila je svemir o kojem je sve tako
dobro znao. A ona druga dva punoglavaca, to smo bili on i ja, na koje se Siem derao kako osim
naše vode ne postoji ništa drugo.
˝Vjeruješ li još uvijek u Boga?˝ pitala sam.
˝Podsjećaš me na Jacoba˝, rekao je. ˝Ne zanima te odakle mi ta nakazna gubica? Doktori
to zovu facijalna paraliza. Uništeni lični živac. Nema lijeka.˝
˝Od neke tučnjave?˝ pitala sam, ne shvaćajući zašto je to odjednom spomenuo.
Wilbert se gorko osmjehnu. ˝Izgleda da vi na toj vašoj farmi mislite kako idem okolo s
maljem u ruci. Obična upala uha. Dobiješ je kad se u buksi s plastičnom žličicom za kavu
igraš doktora.˝ Nagnuo se naprijed, približio svoj prst mojem licu - na trenutak sam pomislila
da će me dotaknuti. ˝Iz uha ti ide neki živac prema obrazu, kabel, žičica zbog koje još uvijek
imaš facu glatku k’o dječja guzica. Moja žičica je otišla k vragu. Vidiš onu gazu tamo?˝
Pokazao je prema krevetu na kat iza mojih leđa, konstrukciju od bijelog Ikeinog drva koja
je sezala tek do polovine neobično visokog zida; prostorija je bila ogromna, prijašnja učionica
vjerojatno je imala dva ulaza tako da su je mogli pregraditi gipsanom stijenom. Očima sam
tražila dječji stolić ispod kreveta; gore, na sloju službenih papira i razderanih omotnica, ležala
je rola zavoja i kolut leukoplasta.

~ 184 ~
 ˝Svake večeri moram si namazat’ oko i stavit’ zavoj. Inače se može osušiti, kužiš. Ali kad
jedem, počne suziti samo od sebe. Jacob hoće da odem tražit’ posao, moraš opet počet’
radit’, kaže. To je pak loša strana ovih tipova ovdje - sanjari. Tko bi zaposlio ovakvu facu, što
misliš? Nema šanse. Čak bi i taj njegov Isus uzeo nekog drugog. Da je onaj˝ - poput
autostopera ispružio je palac prema komadu drva na zidu - ˝imao ovakvu facu, sada bi tamo
visio netko drugi.˝
˝A neka operacija?˝ rekla sam, ˝mislim, plastična kirurgija?˝
˝O’š ti to platit’?˝
˝Pokušavam razmišljati.˝
˝Nemoj ti ništa razmišljati.˝
U kutu usta opet mu se pojavila slina, ali umjesto da je posrče, otro ju je nadlanicom i
snažnim pokretom otresao na linoleum. ˝Evo ti˝, rekao je, ˝ovo je taj tvoj Bog˝.
To je bila ta neotesana drskost kojom me nekad iz tatine drage curice pretvorio u
neukrotivu šiparicu: sve ono što nije bilo doista smrtonosno, bilo mi je zabavno i u najmanju
ruku vrijedno pokušaja. No sada sam osjetila ono što je moj otac morao osjećati cijelu jednu
godinu: smetalo mi je kako se ponaša, kako razmišlja, kako ne razmišlja. Na televiziji sam čula
priču jednog nizozemskog biskupa o tome kako je obolio od tajanstvene bolesti mišića. Neko
vrijeme nije mogao hodati i to ga je mučno razdoblje koje je proveo u kolicima pokolebalo u
vjeri. Takvi su ti katolički svećenici. Cijeli se život mole da ne bude potresa i genocida, a čim
sami obole i oslabe, počnu se kolebati.
Wilbert je ustao i odlučnim koracima hodao iza mene. ˝‘Oćeš nešto?˝ pitao je. ˝Neko piće
ili tako nešto?˝
˝Hvala˝, rekla sam, i u istome trenutku začula tup udarac. Okrenula sam se i vidjela kako
drugi put udara u boksačku vreću što se uz škripu klatila na dugačkom konopcu
provučenom kroz alku na stropu. Nije li ta iskrivljena slinava gubica bila upravo dokaz Božjeg
postojanja, neukusan, slučajan znak neke više pravičnosti? Bog je odlučio da on mora živjeti
po klišeju za ubojicu. Osjetila sam kako me hvata srdžba koja graniči s bijesom. Wilbert je
napravio još nekoliko boksačkih pokreta, činilo mi se da mu se tijelo ponešto smanjilo i
popunilo, a i ojačalo. Zaustavio je kožno truplo, potegao zatvarač na njemu i poput veterinara
gurnuo ruku unutra. Ispod tamnoplave kože vidjela sam kako mu se miču prsti, kut usana mu
se izvinuo kad je izvukao paketić zamotan u WC-papir. ˝Baš mi je gušt˝, rekao je i otišao do
ormarića, čučnuo i izvadio izgužvani neseser.
Kad je opet sjeo, iz njega je iščeprkao ogledalce za brijanje i žilet. Gledala sam kako je iz
WC-papira razmotao vrećicu s bijelim prahom, istresao hrpicu na zrcalo i kratko je i
rutinski razmrvio te odvojio tanku, ravnu crtu. Iz stražnjeg džepa izvukao je ispeglanu
novčanicu od deset eura, smotao je u cjevčicu i nagnuo se nad stolić s jednim njenim krajem
u nosu. Dvaput je glasno ušmrkao, a ja sam dotle gledala njegovu tanku, crnu kosu koju je
svezao u masni rep. Zavalio se u naslonjač. ˝Moraš se sam snaći˝, rekao je blaženo. ˝I to ovdje
naučiš.˝
Protiv svoje volje osjetila sam kako iz mene probija zgražanje. ˝Zašto koristiš to smeće?˝
čula sam samu sebe kako pitam povišenim glasom. ˝Reci mi, Vilbert, zašto ideš uvijek
linijom manjeg otpora? Zašto sad ovdje opet potajno šmrčeš? Zašto, k vragu, radiš sve te stvari
koje radiš - Wilbert?˝

~ 185 ~
 Lice mu se ukočilo, desna mu se obrva podigla od ljutitog čuđenja. Vidjela sam da se u
njemu skuplja agresija. Zažmirio je na desno oko i okrenuo glavu kao da mu je vrat ukočen.
Razgibavao je svoju široku zatvorsku šiju nekoliko sekundi. Onda je otvorio oko, i šuteći me
pogledao.
˝Prvo ti meni objasni˝, rekao je potom, ˝zašto si došla u onu sudnicu. Kurvetino.˝

Znak za start. Kucnuo je taj trenutak. Sada će početi ono na što je moj otac neprestano
upozoravao. Zbog čega je deset godina strahovao - a ja, začudo, tek sad. Pocrvenjela sam,
usta su mi se osušila. Jesam li zato na svojim klimavim potpeticama prešla pola Nizozemske?
Zašto sam poput kakve guske uopće došla na Overtoom? Zašto nisam otkazala dogovor? Zašto
sam ga uopće bila nazvala? Pitanja, pitanja... Ali njegovo je bilo na mjestu. Što sam tražila u
toj sudnici?
˝Istinu˝ - rekao je moj otac. ˝Kad te sudac pita, samo reci istinu.˝ Sjedili smo jedno
nasuprot drugomu u praznom kafiću
Bastille. Ništa me više nije tražio. A što je bila istina? Prema mom ocu, istina je bila ono
što je Vivianne rekla Mauriceu i ono što je potom Maurice njemu ispričao na telefon. I to mi
je sad opet govorio, tako da mjesecima poslije, mislila sam, to isto mogu proslijediti odvjetniku
koji će to obraditi u, kako se ono zove takav tekst? Sve besprizivno. Ma samo reci istinu.
Ponedjeljak popodne nakon ne tako ravnodušnog telefonskog poziva ravnodušnog
Vivianninog dečka, tata i ja sjedili smo na kampusu za stolom s crvenim papirnatim
podmetačima i debelim, starinskim bijelim stolnjakom zbog čega bih prije pomislila da sam u
kineskom, nego u francuskom restoranu. Nazvao je školu, profesor Sigerius efekt: pomoćnik
ravnatelja mi je na vratima kemijskog laboratorija sav ozaren prenio poruku. Kad sam, znojna
od vožnje biciklom i visokih kamenih stepenica, ušla u bistro, moj otac je već sjedio kraj prozora
i gladio svoju punu, crnu bradu koju je tada još nosio, konobar je stajao na pristojnoj
udaljenosti od petnaest metara. Nije me odmah primijetio.
˝Izvoli, sjedni˝, rekao je pomalo zbunjeno, poluslužbeno, kao da sam neka novakinja, a
ne njegova kći. Do tanjurića s logom Tubantije stajala je na stolnjaku prazna šalica kave.
Izgledao je umorno, na jakom danjem svjetlu vidjelo se da mu je odijelo malo izgužvano.
˝Što bi jela, curo?˝
˝Tata, pa imam sendviče.˝
˝Njih možeš baciti. Ja ću naručiti biftek na tostu. To je ovdje izvrsno. Kako je prošla
ekonomija?˝
˝Bilo je okej.˝
Zatvorio je jelovnik presvučen kožom, pozvao konobara, naručio dva bifteka. Rekao je
nešto o našem pomoćniku ravnatelja, krutom čovjeku. A onda, sebi u bradu reče: ˝Dobro.
A sad˝
Bez ikakva prijelaza počeo je objašnjavati što mu je Maurice ispričao u nedjelju popodne,
barem je pokušao: prvo se upleo u preopširan uvod, u jednom trenutku mi se čak učinilo da
će odustati od toga, no onda se nakašljao i odjednom počeo govoriti jasnije. Crven kao paprika
rekao mi je sve o maramici, i dalje nespretno i eufemistično, a kad je došao do

~ 186 ~
Vivianninog šala, do zastora tuš-kabine i do onoga što je Wilbert tamo radio, jednostavno je
zastao; izgledalo je kao da su mu usta okrugla, a ono što želi reći četvrtasto. Zašto nam je toliko
teško razgovarati s roditeljima o seksu? Oboje smo se sramili, ja ponajviše zbog njega, sve dok
nije odlučno digao branu i izbacio sav onaj jad koji mu je uzrokovao besane noći.
Mislim da sam rekla ˝ajoj˝, lagano začuđenim tonom. Pristojna reakcija kao rezultanta
najmanje dvaju osjećaja koji su navirali tijekom tatina nespretnog prtljanja. Najnezgodnija
je bila moja potreba da prasnem u smijeh zbog toga što mi je to zvučalo kao još jedan dokaz
Wilbertova posebnog odnosa prema nepodopštinama, odnosa koji mi je intimno postajao sve
zanimljiviji i uzbudljiviji, pogotovo u onom škakljivom području koje se ticalo svega što cure
mogu izvoditi s dečkima i obratno. Ujedno je to bilo i ono što me sprečavalo da prasnem u
smijeh - bila sam oprezna. Da, taj drugi osjećaj bila je strepnja. Moj otac je bio alergičan na sve
što bi Wilbert učinio, to je bilo potpuno jasno, ali od svega što mu je smetalo, čini se da je
najdublje ukorijenjen, a ujedno i najmanje primjetljiv, bio strah od Wilbertove, kako se to kaže
- razvratnosti? Da, to je bilo više od drskosti. Njegova agresija, lijenost, samouvjerenost
(glupost, smatrao je moj otac), oko toga su se mogli pošteno posvađati, mogli bi se potući do
krvi, ali taj njegov spolni nagon i prostačenje, neprestano ludovanje hormona, to je bilo nešto
drugo. Otkako je došao, farma je postala akcelerator čestica. Wilbert i cure, Siem je totalno
poludio. Prije nego što se izgubljeni sin vratio u očevo naručje, proste riječi na našoj farmi bile
su potpuni tabu, u krugu od dvjesto metara ne bi više izlazile iz naših grlašca, kod Janis i mene
isti bi čas nastupila afazija za takve izraze. No Wilbertu je od prve minute sve bilo ˝zajebano˝
ili ˝sranje˝ ili ˝pizdarija˝ ili ˝drolja˝ ili jednostavno ˝kurac˝ ako mu nešto ne bi odmah pošlo
za rukom, bez prestanka. Već poslije tri tjedna doveo je jedne subotnje večeri tek tako neku
curu iz grada na farmu, ujutro je uz kesten kod terase stajao nepoznati crveno-plavi ženski
bicikl. Cijelu nedjelju moji su roditelji poput pravog zatucanog bračnog para čekali da vide što
će se spustiti niz stepenice, no jako dugo ništa nije silazilo, sve dok Wilbert i ta cura u pet
popodne nisu polugoli ušetali u dnevni boravak - ˝došli smo vidjeti imali koje pečeno jaje˝.
I umjesto da im dade jaja da si ispeku kajganu, moj je otac, prepun potisnutog bijesa,
prosiktao da je kuhinja zatvorena - tuširanje i van, oboje. Poslije toga više nismo viđali cure, to
je Wilbert obavljao izvan kuće, ali zato su se sve češće pojavljivali časopisi nepristojnog
sadržaja i paketići kondoma. Jednoga je dana moj otac uletio u Wilbertovu sobu s
astronomskim telefonskim računom - naravno, uz specifikaciju. Brojevi seks-telefona. Takvo
nešto u kući koju si prije nego što je Wilbert došao mogao srušiti do temelja, a da ne naiđeš ni
na jednu neilustriranu informativnu broušuru s fusnotama, a kamoli na nešto čemu je svrha
dražiti maštu. Nisi mogao naići ni na Panoramu. Kod para iz šezdesetih? Takva čednost?! U
mojoj roditeljskoj kući vladala je potpuna odsutnost seksa. Da, imali su Wolkersov roman na
polici. Ali pogrešan.

˝A joj?˝ ponovio je moj otac s ustima punim tosta i bifteka. ˝Taj idiot, ta propalica, taj gad
je napastovao tvoju učiteljicu! U našoj kupaonici, u mojoj kući!˝ Bio je ljut, vidljivo ogorčen, ali
Vivianne i onaj njen Maurice bili su potpuno izvan sebe, pogotovo Maurice, spominjao je
doživotnu traumu i sud. A moj otac im to nije mogao uzeti za zlo, naprotiv, potpuno se slagao
s njima. ˝Ako oni odustanu, ja ću ga sam dati na sud.˝
˝Tata, stani malo - zar želiš dati na sud vlastitog sina?˝
~ 187 ~
 ˝Gotovo je, Joni. Dosta je bilo. Ovaj izrod će nas uništiti. Sve nas. Tvoju mamu, mene,
Janis, tebe. Sestra ti ne može spavati zbog njega. Janis se u zadnje vrijeme svega boji. A za
tebe...˝
˝Za mene? Što za mene?˝
Prije nego što je odgovorio, pojeo je dokraja što je imao u ustima; žvakanje tog koqiada
bifteka, guranje, skupljanje sline da bi opet mogao govoriti, sve to kao da je trajalo dulje od
hranjenja i klanja goveda. Na čelu su mu izbile graške znoja. ˝Za tebe se još najviše brinem˝,
rekao je.
˝Pa zašto, tata? Zašto se brineš za mene? Kakve veze to ima sa mnom?˝
Opet je zašutio, pogledao je u svoju desnu ruku kojom je držao čašu s vodom, ja sam
gledala u njega. Je li razmišljao? Uznemirio me pogled tog bradatog, umornog čovjeka koji
razmišlja, vidjela sam da si glavu razbija nečim za što ima manje smisla nego za matematiku.
˝Ljubavi˝, rekao je, ˝znaš da se preda mnom ne trebaš sramiti. Ničega.˝ Napravio je nešto
što nikada nije činio: stavio je svoju ruku na moju.
˝Kako da se izrazim: mama i ja imamo dojam da Wilbert... hmmm... da je Wilbert jako
rado u tvom društvu. Shvaćaš na što mislim? Imamo osjećaj da je to... više od obične sklonosti.
I vjerojatno je... kako da to kažem fino... Mama i ja imamo osjećaj da on... da vi...˝
˝Tata! Što ti je? Što to hoćeš reći?˝ Naglo sam povukla ruku ispod njegove i odgurnula
stolac. ˝Daj se sredi, tata. Misliš da... Ne, naravno da ne! Kako ti to uopće može pasti na
pamet?˝
Premda sam znala da pretjerujem, ustala sam i lupila dlanovima o stol.
˝Joni!˝ prošaptao je. ˝Sjedi. Čekaj. Sjedi. Smiri se. Slušaj me. Često se događa da žrtva
takvih stvari... da se stidi, možda u tolikoj mjeri da...˝
˝Tata - prestani! Ni riječi više!˝
˝Slušaj me. I govori malo tiše. Jako mi je teško razgovarati s tobom o tim stvarima, ali
tvoja majka...˝
Zablokirao se. Da se pokrene, provukao je zadnji komadić tosta s mesom kroz umak na
tanjuru i nabo ga na vilicu, ali mu je ispao u krilo. Bez psovke, bez osmijeha, pokupio je
nesuđeni zalogaj i položio ga na rub tanjura. ˝Mama i ja znamo da ste... često zajedno. Znamo
da ga svuda vodiš sa sobom i to je, to je bilo... sasvim u redu. Ne mogu ti reći koliko to... kod
tebe cijenim. Ti si moja kći. Stvarno si se lijepo potrudila da se Wilbert... da se osjeća kao kod
kuće.˝
Na svoje zaprepaštenje primijetila sam da su mu se oči ovlažile, na mjestima koja trebaju
biti suha skupljala se tekućina. Ne! Nemoj plakati!
˝Ljubavi, slušaj.˝ Izgleda da se pribrao. ˝Naravno da mu se sviđaš, to mi je više nego jasno,
ti se sviđaš svima, dakle tom... dakle Wilbertu također. Sve je to razumljivo. Ali nije dopustivo.
Opasno je; on je opasan. Taj dečko ne zna razliku između sviđati se i..
˝I?˝
˝Joni˝, rekao je odjednom oštro. ˝Odgovori mi. Je li te Wilbert... uznemiravao? To nije
tako nelogično pitanje. Sudac će to također htjeti znati. Iskreno, molit ću.˝

~ 188 ~
 Nemoguće. Sigurno mu neću pričati o onih nekoliko puta kad smo subotom, vrativši se
kasno iz grada, sjedili na sofi, pripiti, jedno drugom ispod glasa pričali priče, ili se samo cerekali
i mijenjali televizijske kanale u dnevnom boravku uspavane farme. I da sam ja bila ta koja je
uznemiravala njega. Sa svojih četrnaest godina vrlo sam dobro znala kako zadati gadne muke
sedamnaestogodišnjim mladićima, ništa jednostavnije od toga, sedamnaestogodišnjaci se ne
bi baš tako često zatekli usred noći sami na sofi s djevojkom koja se toliko dobro osjeća u
njihovu uzbudljivom društvu - uključujući i Wilberta Sigeriusa. Ja bih nehajno privukla noge, ili
baš ne bih, i puno ih previše raširila dok bih uz smijeh pričala što mi je neki frajer večeras
dašćući trabunjao u uho u onom disku gdje je Wilbert za barom gledao što sve izvodim na
plesnom podiju. Ili bih uz uzdah raspustila kosu i bacila gumicu naciljavši tako da u luku padne
u njegovo krilo i onda legla na sofu sa svojim nogama preko njegovih. Ako mi ne bi stavio ruke
na noge, ili ako bi previše oklijevao, uhvatila bih se za njegovu fantastičnu nadlakticu i pridigla
se, glumeći uvrijeđenost, u njegovo krilo, s koljenima uz njegova bedra, uštipnula bih ga za
čvrste bokove, škakljala ga; ˝beštijo˝, prosiktao bi, a ja bih stavila svoj kažiprst pod njegovu
bradu na kojoj su se već pomalo osjećale dlačice i rekla: ˝pogledaj me u oči - što si to rekao,
frajeru?˝ i dok bismo oboje osjećali kako frotir mog međunožja pritišće o zatvaraj na njegovim
trapericama, ja, oprosti tata, ne bih više mogla misliti ni na što drugo.
No to je, zapravo, bilo sve. Dalje od toga nismo išli.
˝Tata - znaš što?˝ rekla sam tako glasno da je konobar digao pogled. ˝Ti laži tom svom
odvjetniku. Reci mu da je Wilbert napastovao tebe.˝
Kimnuo je glavom i ustao, široka, debela donja usna mu je podrhtavala. ˝Odmah se
vraćam˝, rekao je i krenuo prema WC-u teatralno vukući noge kao u kakvoj amaterskoj
tragediji.

Noge su mi se ježile. Duguljasti prozori što su gledali na školsko igralište za košarku stajali
su nakošeno otvoreni u svojim ogromnim okvirima. Poslije, kad se maknem odavde, Wilbert
će ih zatvoriti pomoću dugačkog aluminijskog štapa koji sam ugledala ispod niskog radijatora.
Što je kurvetina trebala odgovoriti?
Na moje čuđenje on je sam počeo pričati. Sad je opet sjedio zavaljen u svoj pokrpani
naslonjač, s dlanovima na zatiljku tako da sam ponovno vidjela ta žućkasta pazuha. Zdravim
okom gledao me je netremice i pričao kako je tada dobio deset mjeseci zatvora za
maloljetnike, što sam, naravno, znala, i da su ga smjestili u Hunnerberg na rubu Nijmegena, i
to sam znala, i da je tamo sjedio među mentalno zaostalima i da me mrzio iz dna duše. Ovo
zadnje sam samo pretpostavljala.
˝Kad su nas u sedam ujutro izbacivali iz kreveta i tjerali na tuširanje, puštao sam ili ledenu
ili kipuću vodu, jedino tako barem pet minuta nisam mislio na osvetu, kužiš. Ali čim zavrnem
slavinu, opet pomislim: mrzim je.˝
Zastao je, glasno je šmrknuo. Prekrižila sam noge. Nisam znala što bih rekla.
˝Zamišljao sam kako vi tamo na farmi doručkujete. Tvoja mama u svom šlafroku, tata
pristavlja kavu, Janis i ti - Isuse, kako sam vas mrzio. Opasno sam vas mrzio.˝ Usrkao je slinu
i zahihotao se vrteći glavom.

~ 189 ~
 ˝Ali među onim debilima sam imao jednog frenda, kužiš. Na satovima koje su nam tamo
davali - ponašanje, nešto s emocijama, nemam pojma - sjedio sam kraj nekog
velikog plavokosog frajera. Ronnie, sedamnaest godina, oružane pljačke. Ronnie Raamsdonk.
Rekao je da je nećak Pedra van Raamsdonka 23, šta ja znam, ali gdje se onda izgubilo ono
‘van’?˝ Pogledao me kao da je rekao nešto smiješno. ˝Gdje ti je onda to ‘van’, frajeru? Ti se
zoveš Raamsdonk, ne? E, to više nije znao objasniti. No dobro, njemu sam ispričao kako si me
sjebala. Moraš s nekim razgovarati, moraš...˝
˝Wilbert˝, prekinula sam ga, pogođena tolikim izljevom mržnje, ˝kad bi samo znao kako
mi je bilo žao, ja...˝
˝Sad slušaj˝, rekao je. ˝Ni riječi.˝ Pričekao je predugo prije nego što je nastavio.
˝Rekao sam, dakle, tom Ronnieju da te mrzim. ‘Hoćeš se osvetiti’, rekao je, ‘hoćeš van da
se osvetiš toj svojoj posestrici.’ Imao je pravo, pri samoj pomisli počeo bih se znojiti i drhtati
od uzbuđenja. Rekao je da je u jednoj šumici kod Zwollea zakopao sedamnaest tisuća guldena.
Svake minute misli na tu lovu, od muke koji puta pokušava brojiti do sedamnaest tisuća, kaže,
toliko mora misliti na tu lovu, frajer je bio lud. Mislio je da mora u tu šumu prije svoje
osamnaeste, inače će lova nestati, kužiš. ‘Pomoći ćemo jedan drugome da iziđemo,’ rekao je,
‘i već točno znam kako.’˝
Wilbert je rekao da je oko mjesta za šetnju stajala četiri metra visoka čelična ograda koju
je bilo nemoguće preskočiti bez motke, ali ispod je bilo nešto poput autobusnog stajališta,
nekakvo sklonište u slučaju kiše. Prvo bi Ronnie stao na njegova ramena, onda bi ga podigao
na krov. ˝Taj frajer je imao nevjerojatne mišiće, kužiš. Da si vidjela s kojom je kilažom
trenirao u teretani! Onda bi otišli zajedno u šumicu kod Zwollea, meni bi dao soma guldena.˝
˝Zašto si, za Boga miloga, htio pobjeći?˝ pitala sam. ˝Deset mjeseci, pa zar nisi već pola
bio odradio? To mi nije jasno - ozbiljno.˝
Smijao se bez glasa. ˝Nemaš pojma o vremenu. Nikad nisi bila ljuta dulje od sat vremena.
Nemaš pojma što je to kad stvarno pobjesniš. Kad si tjedan dana lud od bijesa, mjesec dana,
tri mjeseca. Bolje šuti. Tjednima nisam mogao zaspati prije zore.˝
Od ruke je napravio pištolj. ˝Vani bi se počelo daniti, a ja sam ovo stavljao u tvoja usta...
Bang.˝
On i njegov snažni prijatelj jedne su hladne siječanjske večeri nogama izbili armirano
staklo sa zahodskog prozora i tri minute poslije stajali su s druge strane ograde. Protrčali su
kroz Berg en Dalseweg i bez karte sjeli na vlak za Zwolle. Bio je duboko porezao rame, ali nije
ništa osjećao. Osveta, kužiš.
˝Ali ti...˝
Ali ti ipak nisi bio posve nedužan? Pa ti zapravo i jesi opasan luđak - čovječe, pa ti jesi
uznemiravao Vivianne? Ti jesi ubio čovjeka maljem? Rečenice su se gurale kroz moje zube, ali
ja sam ih zaustavila. Dok sam ga gledala, pretvorile su se u nešto opasnije, u neku dublju misao.
Kako sam mogla Wilbertu objasniti što se u meni događalo kad je tata dolazio k sebi na onom
zahodu u Bastilli? Toga sam se sjećala samo djelomično. Na koji sam način razmišljala? U tih
pet minuta za onim sterilno postavljenim stolom donijela sam nepromišljenu odluku. Odlučila

23
Pedro Johannes van Raamsdonk (1960) - poznati nizozemski boksač (nap.prev.)
~ 190 ~
sam ga izdati. Moj otac se vratio i sjeo za stol poput starca. I ne trepnuvši, rekla sam: ˝Tata - u
pravu si. Da, Wilbert me uznemirava.˝ Zašto? Zašto sam to rekla?
˝Šta, ali ja?˝
˝Ništa˝, rekla sam. ˝Nastavi.˝
˝Znači, Ronnie i ja s kolodvora u Zwolleu van iz grada. Tek smo usred noći došli u tu
šumicu, kužiš. A frajer traži i traži, satima. Satima! Iza svakog jebenog stabla. Poludio sam, a
i on je poludio. Smrzavali smo se. Udarao je šakama po drveću. ˝Mir, čovječe, smiri se˝, rekao
sam mu, ˝čekat ćemo dok se ne razdani.˝
Zašto? Zar me to s njim u kupaonici potreslo više nego što sam si htjela priznati? Ili se u
to još uplela i neka povrijeđenost? Što je namjeravao s tom Vivianne? Možda takvo nešto?
˝I ujutro je taj peder točno znao kamo ide. K’o da su ga odgojili vukovi iz šuma oko Zwolea.
Iskopao je kožnu torbicu iz hladne zemlje, potegnuo zatvarač, sedamnaest somova. I kao što
je rekao, dao mi je jednog. ‘Za tebe’, rek’o je, ‘jer smo prijatelji. I sad idemo u Enschede. Radit
ćeš svinjarije sa svojom posestricom, jasno mi je. I ja bih.’˝
Zastao je i pogledao me.
˝Zašto si stao?˝ rekla sam, ali nisam ni pokušavala slušati. Možda je odgovor bio puno
jednostavniji, možda je sve to bilo samo zbog tog polaganog hoda moga oca.
Poražavajuća klonulost čovjeka koji nas je prije Wilbertova dolaska očaravao svojom
vitalnošću. To je počelo već u Americi, kad bih se ujutro probudila, skočila bih iz kreveta u koji
me moj novi otac navečer fino ušuškao i odmah bi me prošli žmarci od životne energije kojom
je zračio. Iako je u Berkeleyju postigao svoj matematički vrhunac, reklo bi se da je negdje na
tom kampusu od devet do pet ležao u golemom punjaču baterija. Siem je bio nevjerojatan. U
Bonita Avenue bi tjednima prije Božića čekao da Janis i ja zaspimo pa bi pilio, kuckao i bojao
maminim alatom da nam napravi kuću za lutke. Nedjeljom je kuhao špagete s crvenim
umakom. Za sat vremena izradio je zmaja od vreće za smeće i letvica od šperploče. Kad smo
se vratili u Nizozemsku i doselili na farmu, izgradio je u vrtu kokošinjac za pet kvočki i gajbu za
zeca koju je svake subote pjevušeći čistio varikinom i kipućom vodom. Gledali smo s napetošću
kako je u prikolicu skupio stare cigle kod nekog srušenog internata za dječake iza Boekela,
trčkarao je oko zgrade kupeći ih, a poslije je sam pjevušeći miješao žbuku da bi sazidao veliku
žardinjeru. Od sveg tog kerozina krajem 1989. nije ostalo ni kapi. Potrošeno na Wilberta -
vjerujem da mi je to došlo do mozga kad se tata vratio sa zahoda i poput prazne, probušene
bačve sjeo s druge strane stola. S tim dečkom se trebalo svršiti.
˝Za Ronnieja mi se živo jebalo˝, rekao je sad Wilbert. ˝Nije mi padalo na pamet da vodim
sa sobom tog majmuna. Rekao sam mu ‘ništa od toga’, a on je rekao ‘nećemo tako’, a ja
sam rekao ‘jebi se’, a on me uhvatio za vrat i bacio na zemlju i rekao ‘vraćaj pare, šupčino’, pa
sam ja rekao ‘ok, odi sa mnom, ali to će te koštati još jednog soma’. I on me pustio i dao mi još
soma guldena, kužiš kako je glup.˝
I spor, rekao je Wilbert. Tromi snagator kojega je na Cooperovom testu u Hunnerbergu
ostavio daleko iza sebe, tako da je sad nabio tempo prema glavnoj cesti u daljini kraj koje su i
jučer prošli kad su dolazili. Na biciklističkoj stazi namjerno je skrenuo na pogrešnu stranu, nije
otišao prema kolodvoru u Zwolleu nego prema izlazu iz grada, pa je Ronnie zastao: ˝Čovječe,
ideš na krivu stranu!˝ A onda se Wilbert dao u trk, kao da džogira, prilično brzo, povećavajući
razmak sve dok Schwarzenegger nije odustao i smanjio se do neznatne točkice na

~ 191 ~
toj biciklističkoj stazi. U prvom selu promijenio je u samoposluživanju novčanicu od tisuću
guldena i uzeo taksi u Almelo, nije htio ići vlakom jer ga je bilo strah da bi napaljeni Ronnie
mogao doći na istu ideju. Kad je stigao u Almelo, motao se smrzavajući se okolo dok se nisu
otvorile trgovine. U robnoj kući V&D kupio je odjeću i debeli kaput koji je odmah obukao. U
nekoj željezariji kupio je uže, Stanley nož, neku vrstu mačete ˝kao pola mača, čovječe˝, široku
traku od crne plastike. U sportskoj trgovini kupio je torbu u koju je spremio sav taj pribor.
˝Zar se sve to stvarno dogodilo?˝ pitala sam. Pričao mi je neku svoju seksualnu fantaziju,
nešto što je smislio na licu mjesta, jednu od maštarija koja mu je služila za masturbacije u
tim njegovim zatvorima. ˝Ništa ti ne vjerujem. To si izmislio.˝
Pogledao me podrugljivo, izvukao majicu iz hlača i njome obrisao slinu s usta. ˝Da˝, reče,
˝uvijek lažem. Uljepšavam stvari, takav sam. Malo te štedim, kužiš. Ne vjeruješ mi, znači. A to
s mojom facom? To s upalom uha? To vjeruješ?˝ Uhvatio je svoj gumeni obraz i povukao ga.
˝One gluposti o mom uhu vjeruješ, a ovo ne.˝ Sažalno je odmahnuo glavom. ˝Ovo ovdje˝,
rekao je, ˝napravio je jedan frajer kom sam dilao. Gadno miksani heroin, zadnje smeće.
Prokleti crnjo. Uvijek je plaćao prekasno, kužiš. Stalno neko sranje s njim, zato sam mu i davao
smeće. I crnčuga me navečer čeka kod auta. Drž, ne daj, ovo i ono, kužiš. Hoće da mu vratim
lovu. Jebi si mater, kažem mu. Bam, razbije mi čekićem prednje staklo. Ja skočim preko haube
i uhvatim ga za vrat. Jebiga, pizda me svom snagom opalila čekićem po sljepoočnici.˝
Lupnuo je prstom o desnu sljepoočnicu. Tamo se stvarno vidio mali crveni polumjesec.
Odjednom je izgledao stravično.
˝Slomljena sljepoočnica. Kad sam došao k sebi, ležao sam u kolima za prvu pomoć.˝
Zaustila sam da nešto kažem, ali Wilbert me zaustavio: ˝Pssssst.˝ Uvalio se u naslonjač,
na licu mu se pojavio zadovoljan izraz. ˝Okej, nakon nekoliko mjeseci šećem ja s psima po plaži,
u Zandvoortu, kužiš, i vidim tamo tog Surinamca. Hoda po praznoj plaži i jede pržene ribice iz
vrećice. A ja fino polako za njim. Došao sam mu potpuno blizu i odjednom zaurlao, uhvatio ga
za te njegove kovrče i odvukao u more. Nije pojma imao što ga je snašlo. Nekoliko puta sam
ga udario glavom, i svaki put ga gurnuo pod vodu. I opet, i opet, dok se gotovo nije udavio,
kužiš.˝ Pogledao me zadovoljno. ˝Tako vraćam onom tko me sjebe, kužiš?˝

Kužiš, kužiš - dosta mi je bilo, kužiš. Nisam to mogla više slušati. Nisam više htjela biti u
sobi s Kužiš. Ustala sam, mogla sam otići samo tako, hop, na Overtoom. Ali umjesto da
odem, prošla sam uz njega i stala pred one visoke prozore. Čula sam kako se namješta u
naslonjaču.
U desnom prozoru vidjela sam dva okvira za fotografije, uzela sam prednji s crno-bijelom
fotografijom mlade, nasmijane žene. Imala je crnu kosu, podignutu tako da je stršala
poput palme, stajala je u nekom vrtu s bijelom ogradom. To je valjda bila Wilbertova majka.
Nisam ni primijetila kad sam počela plakati, bez glasa, mirno. U drugom okviru, kroz suze
sam ugledala istu ženu. Ovdje je Margriet morala biti puno starija, sjedila je na kariranoj sofi u
dnevnoj sobi iz osamdesetih, sad s potpuno kratkom kosom, lice neobično mršavo. A pokraj
nje - Wilbert. Vjerojatno oko jedanaest godina, četvrtasti prednji zubi preko donje usnice,
preduga kosa, veseo i ujedno ozbiljan. Muškarac u kući. Tako je izgledao dok su oni koji su ga
izdali živjeli u Americi. Morala sam izdržati. Toliko za njega možeš učiniti.

~ 192 ~
 Možda mi je pročitao misli, rekao je: ˝Bio je četvrtak. Znao sam da ponedjeljkom i
četvrtkom navečer radiš u onom manežu - uvijek si išla tamo. Onaj potpuno mračni zadnji dio,
bez kuća, vozila si barem kilometar kroz šume i polja. I tu večer si trebala tamo proći. Sto
posto.˝
Da, imao je pravo, nikad nisam preskočila te večeri. Nikad. Kad bih se pravila bolesna za
školu, uvijek sam se trudila da mi puno prije odlaska u manež opet bude bolje. Sedlala sam
konje, jahala s novim jahačima, polijevala teren. Kad mi je bilo petnaest, ništa mi nije bilo draže
od toga.
˝Prije devet tamo, poslije jedanaest natrag. A na onom dijelu ću te povući s bicikla. Do
mraka sam se šetao po Almelou. Otišao sam u knjižnicu, u robnu kuću, u restoran blizu onog
prokletog suda. Tamo sam se najeo za sto guldena, čovječe.˝ Nacerio se i rekao da je ˝u
raskopčanim hlačama˝ sjeo u taksi za Enschede i vozaču rekao da ga ostavi između kampusa i
grada. Izabrao je lagani zavoj s visokim grmljem. Imao je još nekoliko sati vremena pa se otišao
prošetati na polja u blizini. Tvrde brazde od sivoga pijeska, na njima suho korijenje. U daljini
smrznuto jezerce, kod malog pristaništa neka šupa. ˝Među raznom kramom bio je i gumeni
čamac koji sam napuhao. Da malo legnem, kužiš. Tamo sam ležao oko sat vremena. Bio sam
tako... napaljen.˝ Uzeo je traku i noževe iz sportske torbe i krenuo prema zavoju. Svjetla na
biciklu vidio je već izdaleka, ali trebalo mu je vremena da vidi jesam li to ja ili netko drugi. Onda
me prepoznao, plava kosa virila mi je ispod kape. ˝Po tome kako se naginješ nad upravljač kad
gaziš pedale, kužiš.˝
Otišla sam natrag do svog stolca i sjela. Glasno sam šmrknula. ˝Ti si lud˝, rekla sam. ˝Ti si
potpuno lud.˝
Disao je uzbuđeno. Prsti su mu stiskali meku kožu naslonjača. ˝Bila si mi na par metara,
droljo.˝ Razlika između lijeve i desne polovice njegova lica odjednom je bila puno veća
nego dosad. Nemoguće je opisati kako me gledao. ˝A onda sam vidio da je netko na biciklu iza
tebe. Neka baba bez svjetla. Kolebao sam se.˝
˝Kolebao si se?˝ rekla sam. ˝Izmišljaš. Sereš bez veze, Wilbert. Ništa od toga nije istina. O
čemu ti pričaš? Uopće ne znaš kako bi završio.˝

Da, tako je to bilo. No bila sam zaboravila kakav je kad se razbjesni. Pras! Skočio je iz
naslonjača, takvom snagom da se ovaj uz tresak prevalio, noge na željeznom okviru sad su
stršile u zraku. ˝Kujo!˝ urlao je, ˝Droljo! Jebena droljo! Trebao sam te izrezati na komade -
čovječe, koja si ti droljetina. Bio bih te izrezao na komade, možeš biti sigurna. Osjetio sam ti
miris, taj tvoj izdajnički miris. Mirisao sam tu tvoju uglađenost, tvoju privrženost tatici, tvoju
privrženost svom slatkom domu, tvoju

˝Siem i ja više ne razgovaramo˝, nadglasala sam ga.

Sama sam sebe prestrašila. I ja sam ustala, stajali smo oči u oči, četiri cjevanice uz pleteni
stolić. Mrzila sam se, lijepo sam si bila rekla: samo smireno, bez scena. ˝I više nikad
nećemo razgovarati, je I’ ti jasno?˝ frktala sam. Ali zašto? Zašto sam to rekla? Jesam li htjela

~ 193 ~
ostaviti neki dojam? Točno kao i prije, njegovo podbadanje zbog moje poslušnosti i moja
potreba da dokažem suprotno. Vidjela sam da se Wilbert sabrao, ispupčio je zdravu stranu
svojih usta.
˝Kako to misliš?˝ Glas mu je zvučao smireno, kao da nikada nije bio ljut. Ispružio je ruku,
stavio mi dlan na rame i spustio ga lagano mi pogladivši nadlakticu. ˝Reci mi.˝
Opet sam sjela na stolac. ˝Nisam tako... fina kao što misliš.˝
˝Kakve to veze ima s njim?˝

Katarza. Već sam taj čin pričanja, izricanje onog užasa koji se dogodio u Vluchtcstratu, još
tako svježe strahote s kojom sam danima u groznici ležala kod kuće, biranje riječi za opisivanje
onoga što smo četiri godine obavljali poput dvostrukih špijuna - već mi je samo to pružilo
neobično, duboko olakšanje. No pravo zadovoljstvo pričinjavala mi je nevjerica na Wilbertovu
licu, sladostrasna zadivljenost, djelovao je čak zaprepašteno, rekao je da mu se to čini ˝prilično
perverzno i prljavo˝. Uspravio se u naslonjaču i slušao me s dlanovima na koljenima. ˝Jesi li
sad bogata, droljo?˝ pitao je.
˝Ma kakvi.˝
˝Naravno da jesi.˝
˝Bogme nisam.˝
˝Ok. Reci mi onda što on ima s tim. I ja sam tebi rekao neke stvari, kužiš.˝
Stvarno je bio pametan kad je trebalo. Ne znam zašto, možda zato što mi je laknulo da je
prestao govoriti o novcu, možda zato što sam mislila da je u pravu, no rekla sam mu
bez okolišanja sve o odmoru, o našem dolasku kući, a na koncu i o staklenoj stijeni.
˝Molim? On zna sve?˝
˝Da. Ovo što ti govorim dogodilo se prije dva tjedna, shvaćaš? Vratili smo se s odmora
ranije nego što smo planirali i zatekli ga tamo. I odmah mi je bilo jasno da zna sve.˝
˝Zašto mi to pričaš?˝
˝I onda je prošao kroz ono staklo˝, rekla sam. ˝I ja sad idem u Ameriku. Samo je ovako,
bum, prošao kroz staklo.˝
˝Ali, kujo prokleta, zašto mi to pričaš?˝

~ 194 ~
 Krvari kao tatarski biftek. Tupo pulsiranje u lijevom stopalu, ubodi igala u kuku i
podlakticama, kad prisloni bradu na desnu ključnu kost, vidi duboku porezotinu što mu
prolazi dijagonalno preko ramena - no jedva da išta osjeća. Fizička se patnja utapa u mnogo
većoj boli. Zašto se razodjenuo, zašto nije odmah otišao? Samoprijekor koji ga je obuzeo već
osjeća kao kroničnu bolest. Pritišće leđa uza slijepi zid iza kojega su Joni i Aaron, iza kojega
moraju ostati. Moli se da ne podu za njim. Mozak mu je kao tržnica nakon bombaškog napada,
misli su poput rastrganih udova. Njegova golotinja je neizmjerna. Po krvavim otiscima na
sivom pločniku vidi da je ušao u uličicu i iz nje opet izišao. S jedne strane njegov cijeli život
izlazi na Vluchtestraat, a druga strana vodi na Lasondersingel. U prvoj navali panike skoro je
otrčao na Lasondersingel, očito je to bio snažan refleks bijega. Još je nedavno tamo stupao u
tihom mimohodu, sad stoji gol u ovom prolazu. Gol u uskom prolazu s kćerinim tangama na
guzici. Neka ovo bude noćna mora. U mislima se prebacuje u onaj mimohod i gleda sebe kako
bez odjeće izlazi iz prolaza, stotinama očiju gleda samoga sebe: pomahnitali manijak. Odjeća
mu leži u potkrovlju, ali ne može natrag. Neprestano se vidi kako stoji u dnevnom boravku,
vidi svoju golotinju njezinim očima. Odakle su se stvorili? Neprestano mu pred oči dolazi Joni
koja od zaprepaštenja pada na pod. Neprestano iste slike njezina zaprepaštenog pada.
Razmisli sekundu. Moraš odavde. Ali to je nemoguće! Fuge na zidu grebu mu kožu.
Koncentriraj se na jednu stvar. Prvo se mora smračiti. Kao da ga je čula, svjetlost je odjednom
nestala, a on pogleda kamo: na strani Vluchtestraata u prolazu stoji silueta. Na trenutak je
prilijepljen za zid, skulptura na neprikladnom mjestu. Čuje se jeka odbijanja lopte, to je dijete,
trči nekoliko koraka, uzima loptu i gleda. Jednim trzajem se pokrene, provlači se kroz prolaz,
donja strana lijevog stopala odjednom mu gori, nakon nekoliko metara zid se pretvara u
zelenu živicu od tuja. Samo mu jedno pada na pamet: bez oklijevanja uvlači se između dviju
tuja visine odrasloga čovjeka u vrtu Aaronovih susjeda, drugi put večeras gura se među
bezbrojne škakljive prste, zrnast pijesak uvlači mu se u rupu na stopalu. Ostani stajati na
najužoj mogućoj površini. Budi što manji. Pijesak ga želi isisati, grane ga škakljaju u ušima,
među guzovima, u pupku, miris smole razdire mu nosnice. Okreće glavu prema vrtu, grane ga
grebu, vidi terasu, stražnja vrata su otvorena. Automatski se pomiče malo unatrag prema
prolazu i osluškuje. Koraci, jeka odbijanja lopte, svaki zvuk prolama se deset puta između
dva zida, dijete prilazi sve bliže. Stišće oči, sluša, pretvorio se u tuju, čuje samo kako mu vrije
krv u žilama. Jeka se udaljuje, korak se usporava, još se jedva čuje. Rane pulsiraju. Opet otvara
oči i kroz tamnozeleni splet grana ugleda dijete, stoji pred njim, u narančastom dresu
nizozemske reprezentacije. Širom otvorenih očiju zuri ravno ispred sebe - u njegove grudi?
˝Odlazi˝, šapuće.
Dijete uzmiče, sad vidi da je dječak, od straha ispušta loptu koja se otkotrlja odbijajući se,
nekako je dograbi i muklim koracima pobjegne na Lasondersingel. On i dalje nepomično stoji,
tek nakon nekog vremena uz drhtavi uzdah počinje opet disati. Polako mu se vraća normalan
sluh, negdje prolazi autobus, čuje nogomet u kućama, glas komentatora, publiku.

~ 195 ~
Blaženi nogomet. Samo da je moj prolaz prazan. Pokušava malo smanjiti napetost, no odmah
se ponovno koči. Precjenjuje svoju nevidljivost. Ovi ljudi trebaju samo izići u vrt. A što rade
Aaron i Joni? Još uvijek krvari poput goveda, topli mlazovi cure mu niz ruku. Mora smiriti misli.
Ne može ovdje ostati ovako stajati. No što drugo? Od iznenadnog vala buke šiklja mu
znoj. Dernjava u kući, vrištanje iz svih vrtova: rulja dolazi po njega. Postignut je zgoditak.
Primjećuje da i dalje stišće čarapu u ruci, ispušta je kao da je zmija ljutica. Grančice su poput
tisuća mrava. Što može učiniti? Ulice su prazne, praznije neće biti nikada. Trudi se kontrolirati
disanje, malo pomiče noge i pokušava si predočiti Vluchtestraat. Možda bi mogao negdje
pozvoniti. Može reći da su ga orobili. Vidi se na nečijoj vrtnoj stazi u tim tangama. Ali nikako ih
ne može skinuti. Sve je propalo. On je ponižen, ona je ponižena. Je li ovo posljednje točno?
Mora se maknuti odavde.
Razmišlja: pola ih je na praznicima. Upire sve snage da si predoči onu nisku zgradu na
kraju ulice, lijevo je muzej, desno onaj blok, iza su ograde. Može li se popeti na neki balkon?
I na koji? Ima li neke logike? Ako su vrata na balkonu zatvorena, onda su na odmoru. Otvoreno:
nogomet, zatvoreno: vani. Može li otrčati do tamo? Proviriti iz prolaza, odabrati trenutak,
potrčati? Zamišljajući zgradu pokušava odrediti razdaljinu. Četrdeset metara. Pedeset. Do
tamo može dotrčati za šest sekundi. Kako da se popne na takav balkon? Na trenutak pomisli
na svoj dom, na nekošeni travnjak iza farme, na mir, na utočište. Mora se potpuno smračiti
prije nego što se može uputiti kući... pješice? Isuse Bože. Mora li hodati? Ti sanjaš, ovo je san,
najgora noćna mora. Skrovite prečice, postoje li? Sve rute kojima je trčao posljednjih dvadeset
godina istodobno se pojavljuju u mozgu, klupko šumskih staza i sipkog pijeska. Ali između je
grad. Taksi? Nemaš ni telefon. Nema ključeva, nema novca, nema ničega. Misli mu skreću na
Tineke. Ne može joj doći pred oči. Prije ponoći ne može ni kući. Ima li u vrtu rezervni ključ?
Moraš na balkon.
Okreće glavu za sto osamdeset stupnjeva, grubo struganje preko kapaka i obraza, vrat mu
je nekako neobično ukočen. Brada mu je na krvavom ramenu, gleda iza sebe u prolaz,
osluškuje. Na ovoj strani je sve tiho. Ponovno ga zaprepašćuje ravnodušnost stvari oko njega:
sivi pločnik što upija njegovu krv, ravnodušni zidovi. Grabi zrak kao da se sprema za ronjenje
i izvlači se iz grmlja. Trči! Adrenalin mu se oslobađa u krvi, izlazi mu na rane. Strujanje zraka na
goloj koži. Nakon nekoliko koraka se okreće, pokušava potisnuti dahtanje. Iza zida: ona.
Ulica se hvata zalazećeg sunca. Svladava ga iznenadna širina. Ljubičasto je nebo beskrajno
visoko, njegova golotinja sve je izraženija. Iza ciglenog ugla susjedne kuće viri prema onoj
zgradi, gleda široke balkone - dalje su nego što je mislio. Na prednjim stranama balkona
postavljene su drvene ograde zagasito crvene boje. Htio bi da je iza jedne takve ograde. Ukoso
ispred vrata s poštanskim sandučićima stoji veliki betonski kontejner, pravi mali bunker za
vreće sa smećem. Već sad, iz svog rova, osjeća topli asfalt pod nogama, šljunak u svom
razrezanom stopalu. Neki auto skreće u ulicu - zastenje i skoči natrag u prolaz. Susprežući dah,
čeka da neodlučno vozilo prođe. Tako blizu njihovih ulaznih vrata. Ulica je prazna.
Sad.
Prvo preko pločnika, onda u pet dugih koraka dijagonalno preko asfalta, nema više
osvrtanja, zgrada je sve veća, tu joj je i sjena. Poput pavijana skače na masivni, široki kontejner
sa željeznim poklopcima između kojih vire smrdljive vreće sa smećem - ne misli, idi dalje. Zašto
neprestano vidi samoga sebe? Neki goli čovjek hoda po nakošenim poklopcima, steže
nožne prste oko ruba od grubog betona. Procjenjuje visinsku razliku; metar i pol dijeli ga od
~ 196 ~
ograde najbližeg balkona. Ako promaši, naći će se u prednjem vrtu stana u prizemlju. Već leti,
on je leteći majmun! Napravit će buku. Gledaju nogomet. Koljena mu udaraju o zagasito
crvenu ogradu, prsti hvataju, jedna ruka promašuje, druga obuhvaća rub. Tijelo mu se spušta,
ispružen je. Težina mu povlači prste desne ruke, ima osjećaj da mu se rame kida, da će mu
kosti izići iz kože, prebacuje i drugu ruku preko ograde. Neko vrijeme nepokretno visi, trbuh
mu je prislonjen o tople daske. Kroz svoju bol vidi se kako visi, gađenje mu daje energije.
Bezbroj je puta visio na vratilu, radio vježbe na razboju, na konju s hvataljkama: bio je najbolji
gimnastičar od svih, bolji od Snijdersa, bolji od Geesinka - no to je bilo prije četrdeset godina.
Napreže sve snage i povlači se naviše, upire se rukama o rub ograde i podiže gornji dio tijela.
Vrata balkona su zatvorena, stan je u mraku. Zamahuje lijevom nogom preko ruba, prebacuje
tijelo, pada na hladan beton. Čučne iza ograde.
Tako čuči neko vrijeme, dašćući kao nakon borbe, zdravo rame naslonjeno na ogradu,
bulji u nožne prste na betonu. Čekaj. Ako je ipak netko u stanu, sigurno ga je čuo - ako je
netko kod kuće, otvorit će se neka vrata. Čeka. Disanje mu se smiruje, s balkona iznad i pokraj
čuju se umirujući zvuci utakmice. Jesu li ga vidjeli? Na ulici? Postoji mogućnost da je policija
na putu. Iz desnog ramena opet mu teče krv svom silinom, već se vide kapi na betonu. Sjedne
na stražnjicu i stane pregledavati donju stranu stopala. Nakoso ispod palca ugleda zvjezdastu
rupu. To je njegova kraća noga: nakon nesreće sa skuterom osjet u stopalu nikada se nije
potpuno vratio. Sada mu to nije nimalo krivo. Vadi komadić stakla iz rane. Istoga trenutka
navre novi mlaz krvi.
Gotovo je siguran da u stanu nema nikoga. Pogleda pažljivije oko sebe: balkon je širok
barem metar, a dugačak je koliko i stan. Desno od njega su tamnocrvena vrata. Ovako
čučeći, taman može vidjeti sobu: zeleno-bijelo karirana sofa ispred starog, glomaznog
televizora; dalje u sobi stoji razvučena daska za peglanje, a iza je mala kuhinja. Studentski
stan? Pita se što je gore: student koji će ga prepoznati ili običan građanin koji će kod kuće
zateći opasnog luđaka.
Na balkonu stoje dvije plastične stolice, uz njih su tri otvorene politrenke Grolscha, u
najdaljem kutu leže kutije sa starim papirom. Nasuprot kutijama željeznim je kukama na
ogradu obješena žuta rešetka: rublje. Na koljenima se uz jednu stolicu provlači do tamo. Dvije
kuhinjske krpe, jedan ručnik, par ružičasto-crnih prugastih ženskih soknica, crvene poluduge
muške kupaće gaće. Izvlači se iz tanga i sjedeći navlači kupaće gaće. Osjeti kako ga obuzima
val zadovoljstva i olakšanja. Tange gura u stražnji džep. Najsušu krpu stavlja preko rane na
ramenu i uz beskrajno petljanje nekako zaveže čvor ispod pazuha. Budući da nema drugog
izbora, gura noge u skrućene soknice.
Pruža se na leđa. Beton mu podupire izmoreno tijelo. Tako leži možda pola sata. Ograda
ne seže posvema do poda, kad prisloni obraz uz previjeno rame, može viriti ispod nje. Ako se
okrene još više na bok, i bradu zabije dublje u kožu, može vidjeti i Aaronovu kuću. U daljini vidi
grmlje ispred staze i gornju stranu ulaznih vrata. Neko vrijeme tako gleda, pogledom otežalim
od kajanja. Polako se smiruje, misli se počinju uobličavati. Kolika je bila ova slučajnost? pita
se. Mogućnost da ga zateknu ovako'i Da bude zatečen u najbjednijem trenutku svoga života?
Modulacije sudbine: slučajnost najčešće nije tako slučajna kao što se čini, vjerojatno je
utakmica zbog koje je još maloprije zahvaljivao bogovima igrala važnu ulogu u njegovoj
nesreći. Nesumnjivo. Bez nogometnog alibija ne bi upravo večeras otišao tamo, sigurno ne u

~ 197 ~
to određeno doba a koliko poznaje ono dvoje, isto vrijedi i za njih. Došli su na utakmicu. Čim
su ušli, uključili su televizor.
Pokraj njega, a i iznad, opet se prolama urnebesno vrištanje. Premda se na ovom balkonu
osjeća prilično sigurno - ima osjećaj neke rudimentarne zaštićenosti - jedva čeka da
padne mrak. Njegovoj najmlađoj sestri je rođendan. Najduži dan u godini. Pokušava zasad ne
misliti o posljedicama - što sve ovo znači za njega i Joni, za njegovu obitelj? Ja imam najdulji
rođendan, govorila bi Ankie. Samo da svoje polumrtvo tijelo nekako smjesti u krevet.
No vrijeme se na ovom stranom balkonu koči, događaji se ponavljaju kao televizijske
snimke, nemilosrdno oštre, neprestano se vidi kako prolazi kroz staklo. I svaki put vidi što
je Joni vidjela, i pita se koliko su teški njezini zaključci. Pogubno - kako god se uzme.

Konačno se smračilo. Od povjetarca ga prolaze trnci, prvi ove večeri. Priprema se da svoje
izubijano tijelo spusti s balkona. Da bi se nekako zamaskirao, veže drugu krpu oko glave. Zna
kojim će tajnim stazama krenuti, ali njegovo je strpljenje ponovno na kušnji: utakmica je
završila, nema sumnje da smo pobijedili. Ljudi naviru sa svih strana. Iz raznih kutova
čuje uzbuđene muške glasove, netko je tresnuo vratima automobila. Treba čekati dok na ulici
opet ne bude mirno. Ali postoji i mogućnost da se stanar ovoga stana upravo negdje oprašta
od društva i sjeda na bicikl - već je ustao. Niti je osjetio svoje tijelo, niti je osjetio beton pod
stopalima, niti je dotaknuo ogradu, niti je dotaknuo travu na koju je pao, stoji ispred ulaznih
vrata na zgradi i odmah počinje hodati. Poput štakora bježi iz ulice, šepesa uz ograde prema
Deurningenstraatu, ulazi u mirnu stambenu četvrt.
U stopalu ga trga i probada, ali bol djeluje pročišćavajuće, drži se koliko može sve gušće
tame. Odlučuje da će se u najgorem slučaju praviti pijan. Nastavlja hodati, osjeća svaki
korak. Biciklisti prolaze uopće ga ne primjećujući, nitko živ ne obraća pozornost na njega.
Stopalo ga razdire, sad već osjeća bol u potkoljenici. Bira mirne ulice, hoda
Mendelssohnlaanom uz otmjene kuće s navučenim zavjesama. Stigavši do Horstlindelaana,
osjeti nekakvo olakšanje. Sjeda na jednu klupu, ali odmah se opet diže.
Ovo je poseban osjećaj, tako polagano promicanje vanjskog svijeta oko njega, njegov trup
izložen toploj ljetnoj noći; ovo hodanje mijenja proporcije gotovo svemu, izravni kontakt
njegovih stopala sa zemljom, šljunkovit asfalt, spužvasta mahovina u travi. Zvjezdana noć
savršeno je vedra, oči su mu, izgleda, osjetljivije nego inače, snima okolinu poput noćne
životinje. Čuje kunu kako ruje pod nekim grmom, na žutoj mjesečini drveće i polja imaju jače
boje.
Ovo je drugi put. Drugi put u životu uhvaćen je na djelu. I baš kao i tada, tok njegova života
potpuno će promijeniti smjer. Dok poput pokajnika hoda po šumskoj biciklističkoj stazi prema
kampusu, razmišlja o onoj situaciji kad je ulovljen s prstima u pekmezu. Možda to čini s
razlogom: prisjeća se one davne Tinekine rođendanske proslave u Utrechtu da bi zavarao svoju
kratkoročnu memoriju; još se zvala Tineke Beers-Profijt - sama ta pomisao da mu je vlastita
supruga nekad bila udana susjeda u stanu ispod njegova! On i Margriet bili su zajedno s
još petnaestak susjeda i prijatelja pozvani u prizemni stan Tineke i njezina mutnoga muža, piće
usred tjedna za ekipu iz kvarta, bili su tu i Tinekini kolege iz stolarije na Sweder van
Zuylenwegu, vino, pivo, kampari, a Tinekina je sestra iz Amersfoorta, prilično znakovito,

~ 198 ~
neprestano stavljala na gramofon ploču Mojo Mame, benda Tinekina muža Theuna koga više
nikada nije vidio; neobičan izbor, jer je susjed iz prizemlja blistao svojom odsutnošću, kao da
Theun nije bio pozvan na rođendan svoje vlastite žene, ili, što je još vjerojatnije, kao da se
jednostavno nije pojavio. Takav je bio Tinekin rock-n-roll brak krajem sedamdesetih.
Njegov je valjda bio još gori. Sjeća se da su Margriet i on prije odlaska na proslavu prekinuli
svađu; prepirali su se u kuhinji, njihov je pod bio strop sobe gdje je Tineke svoje prve goste
nudila pivom i kobasicama (koji je to rođendan slavila? dvadeset i peti?), opet osjeća onaj bijes
u njihovim tijelima kad su se spuštali niz stepenice iz 59/I da bi pozvonili na 59. Zabave se
gotovo uopće ne sjeća, u to doba bilo je bezbroj tuluma u Matthaeuslaanu, a s obzirom na to
da se drugi dan radilo, većina ljudi otišla je već prije ponoći, osim nekoliko najupornijih, među
kojima Margriet i on. A kad su i najuporniji otišli, Margriet ga je počela potezati za rukav (više
nije bilo pića), no potpuno suprotno svom običaju predložio je, ne, izjavio je da će popiti svoju
čašu do kraja, a Margriet je, potpuno suprotno svojem običaju, otišla gore sama, ˝idem u krpe,
dušo˝, rekla je slavljenici.
A onda je krenulo po zlu - ili, naravno, po dobru. U trenutku kad su se svi pokupili, a on i
Tineke ostali sami te je još malo ostao sjediti pokraj svoje svježe, vesele,
inteligentne, zainteresirane susjede na Theunovom narančastom trosjedu, među praznim
čašama i punim pepeljarama, njegova noga uz njezinu, široko, toplo bedro uz tada još krhko
bedarce - upravo se tada otelo kontroli ono što se već spremalo oko dvije godine. Prije nego
što su primijetili, Siem odozgo i Tineke odozdo počeli su se intenzivno ljubiti, šutke, bez
osmijeha i uvodnih gluposti, bila je to povreda granica koja se očekivala još od
njegova bolovanja u gipsu, od prvog Tinekinog posjeta, kad mu je došla ponuditi društvo dok
se oporavljao od nesreće sa skuterom.
Zašto je zapravo došla? Tek tako, da jednom popije kavu s nekim drugim, s jednim
muškarcem, da jednom ne priča o djeci prijateljičinih prijateljica, možda zato? Već je tada sve
bilo spremno za ovaj korak.
Pa kad su se već bez putovnice našli u toj predivnoj, zasljepljujuće egzotičnoj zemlji, bez
ikakva dogovora spontano su odlučili produžiti boravak. Ustali su, on i njegova
staložena, ljubazna susjeda iz stana ispod, ljubeći se sve strasnije, ne možemo to, šaputao je -
što to? - pa ovo, ali bio je to slab izgovor, prije iz strasti nego zbog osjećaja krivnje, pa su se
uputili prema spavaćoj sobi spotičući se kroz hodnik, i na prvim vratima (a tko je spavao iza
drugih vrata? Mala Joni!) pritisnuli kvaku, posrnuli u spavaću sobu, srušili se na bračni krevet
koji ih je tamo čekao već godinama, ispod ogromnog postera za Holland Pop Festival, upamtio
je, Mojo Mama između Dr. John The Night Tripper i Tyrannosaurus Rexa, molit ću lijepo,
uspjeh Theuna Beersa za koji susjed odozgo nije imao sluha, uspjeh koji je ispario u istom
trenutku kad je polegao Tineke na pleteni prekrivač.
Iako je najkraći put vrlo zamaman, odlučuje za svaki slučaj na svojim kvrgavim stopalima
u ženskim soknicama odglavinjati oko kampusa; hoda po sada već potpuno mračnom putu
kroz šumu sjeverno od Langekampwega - kopno je na vidiku, samo koje kopno? Dovoljno
dobro poznaje Tineke i zna da će spavati kad dođe kući. Ali što će biti sutra? Neće moći izbjeći
da joj barem nešto ne kaže, ako ni zbog čega drugoga, onda da preduhitri Joni. Potpuno je
nepredvidivo što će ono dvoje učiniti. Hoće li računati s tim da će on razgovarati s Tineke?
Nema pojma. Oprezno opipava rame. Je li uopće moguće prešutjeti? Može li opet lagati ženi
kojoj je jednom u sivoj prošlosti morao trenutačno ukazati potpuno, slijepo povjerenje?

~ 199 ~
 Jer tada su učinili pogrešku. Nešto su previdjeli, nisu mislili svojim zaluđenim glavama.
Tako ljudski! Vanjska vrata nisu bila zatvorena. Maloprije im je u hodniku u žaru strasti
promaklo da su vrata samo pritvorena - pritvorila ih je Margriet iz stana odozgo, jednostavna
Margrietje Sigerius, istinabog manje svježa, zainteresirana i inteligentna od žene koju je
sad grozničavo svlačio, ali nimalo blesava. Slaba na piće, labilna, ali ne i slijepa.
I da se zato Margriet kod kuće (tako je barem on to naknadno rekonstruirao, vrlo
precizno) penje gore, uz strme stepenice njihova skučenoga stana, a onda odmah i uz zavojite
stepenice do najgornjeg kata, ulazi u spavaću sobu na prednjoj strani (tko to tamo spava? Mali
Wilbert, s palcem u ustima!), i da gotovo ne dišući gleda svog sinčića, možda cijelu minutu, kao
da sluša njegov san. Brižna majka .Jesam li? No zapravo uopće ne misli na Wilberta, u
stvarnosti pokušava čuti što se događa dva kata niže, iza otvorenih vrata susjede odozdo, čak
i polako silazi - ali čekaj, prvo u kuhinju, prisiljava se otići u kuhinju, gdje si toči čašu vina i daje
si zadatak da je popije polako: smiri se, daj im vremena, svladaj se još pet, ne, još sedam
minuta. I dok pije jednu čašu, drugu čašu, uši joj leže na podu poput gumenih čamaca. Nakon
sedam mukotrpnih minuta izuva čizmice i nečujno se spušta strmim stubištem prema ulaznim
vratima. Evo me opet.
Stiže na Langekampweg, prolazi pokraj prve četiri samostojeće kuće s prozorima na ulicu,
skreće pogled, rijetko govori s tim ljudima, nije ga briga. Kad ispod krošnji ugleda
pročelje farme, zastaje. U prizemlju gori svjetlo, slabašno, to je svjetiljka koju je Tineke ostavila
upaljenu za njega.
Margriet Sigerius, dvadeset i tri godine, odlazi prema prostačkim, gnjusnim zvukovima
koje od udaranja svoga srca jedva može čuti - srce joj je veće nego inače, ono je stroj za
nabijanje, ali kroz to nabijanje ona ipak čuje: još žešća lupa iz prostorije pokraj još tople
rođendanske sobe sa snobovskim namještajem od pletenih stolaca i vreća za sjedenje. Stoji
pred vratima spavaće sobe, vlažna joj se ruka trese nad kvakom, ali nešto je koči. Ne može ući.
Sluša potpuno skamenjena. Onda duboko udiše zrak i viče. Prvi puta sjedinjen sa svojom
susjedom, Sigerius čuje svoju ženu kako viče iz sveg glasa, visoko i prodorno. ˝SIIIEM˝ - triput
njegovo ime, a onda kroz plač: ˝Što to radiš? Što to radiš, mrzim te.˝
Leže jedno na drugom kao ukočena trupla, on i Tineke, ekstaze nije ni bilo. U hodniku je
tišina. Grobna tišina. Možda smo i mi sâmi mrtvi?
A onda se vrata otvaraju, udaraju o zid, mliječno staklo raspada se u komadiće. Gleda u
Tinekine širom otvorene oči. Ona ih gleda. ˝Više nikad da nisi došao, svinjo pokvarena! Više
nikad, jesi li čuo? Da se nisi usudio doći doma, ikada!˝
Ostao je bez riječi, njegova bezobrazna jezičina leži mu nepokretno u ustima. Ne čuju je
kako odlazi, tim se jače čuje tresak ulaznih vrata, kao prasak bombe. Vrata od 59/1,
njena vlastita vrata, njena i njenog sinčića, prethodno vrata Siema Sigeriusa, dvostruko je
zaključala i zakračunala.
Konačno farma, prilazi po šljunku sa stražnje strane, skreće na travu u vrtu, ne vidi prst
pred nosom. Otkako je Janis nekoliko puta ostavila svoj ključ u Deventeru, skrivaju
jedan rezervni primjerak u kućici za ptice na stražnjoj terasi. Bez poteškoća nalazi ključ, uzima
ga i odlazi prema kontejneru za smeće pokraj radionice. U mraku se udara o drvocjep,
stišće zube i skida već sasvim razderane sokne s nogu. Lijeva je posve mokra od krvi. Zamata
ih u kuhinjsku krpu koja mu je bila na glavi i gura zavežljaj što je dublje moguće u plastičnu

~ 200 ~
kantu ispod kartonskih kutija i drvenih okrajaka. Začudo, uopće mu nije toliko stalo do
sigurnosti doma, koliko do Tineke, čezne za trenutkom kad će leći uz njeno usnulo tijelo. Ali to
je još jako daleko. U kuhinji pažljivo odmiče krpu s ramena, nestrpljiva krv odmah puni
ružičastu porezotinu. Previja je gazom i leukoplastom. Svuda po tijelu je zgrušana krv, noge su
mu smeđe kao kozji papci. Gasi zasjenjenu svjetiljku kraj prozora dnevnog boravka i u svojim
sprintericama odlazi u spavaću sobu. Tiho ulazi. ˝Evo me, ljubavi˝, šapuće kako bi provjerio
spava li, i u tren oka je u kupaonici. Temeljito se tušira trudeći se da ne smoči rame, treba mu
dvadeset minuta, u stopalu ga probada, i dalje osjeća pulsiranje.
Sutra će morati lagati o njezinoj kćeri; neće biti lako. Dubok osjećaj krivnje koji već
naslućuje, oživljava u njemu istinsku privrženost ženi. Zavrće slavine. Ipak je riječ o njezinoj
kćeri.

***
Ljeto je na izmaku. U mjesecima nakon njegova silaska u pakao malo se što dogodilo. Tako
malo da ga je to počelo ljutiti, nedogađanje je nepredvidljiva muka. Tineke nije primijetila ništa
od njegova jada, to mu je veliko olakšanje, no njena neupućenost povećava njegovu
usamljenost. Ranu na stopalu je prešutio, a porezotinu na ramenu zaradio je, kako joj je
slagao, nesretnim padom u kafiću studentske udruge punom stakla, zapravo je prvo trebao
otići na hitnu. Od Joni ni glasa. Aaron više ne dolazi na treninge, dobro, pošteno: poslao je
pismo džudo-savezu da neće polagati za dan-pojas.
Joni pametno odlazi avionom u Kaliforniju točno kad su oni na kratkom odmoru na Kreti.
Tineke je zgranuta, a on opravdava Jonin iznenadan odlazak - McKinsey ne čeka mamu i tatu,
kaže, a u međuvremenu se grize: svakoga dana ovih praznika barem jednom odlučuje da će
igrati otvorenih karata, da će svojoj ženi ispričati kako je stvarno zaradio te rane, da će biti
potpuno iskren, no i dalje šuti. Zapravo ni u jednom trenutku nije bio ni blizu nekom razgovoru.
Baš su jeli suflaki kad je Joni nazvala na Tinekin mobitel, s ukočenim osmijehom na licu ostavio
je jelo da mu se hladi, a nije mogao više progutati ni zalogaj čak i kad je shvatio da majka i kći
vode posve običan razgovor.
Po povratku u Enschede dočekuje ga relativno povoljna situacija, potvrda da je
inteligentno postupio (šuti, čekaj, gledaj što se događa): ona njihova stranica je zamrznuta,
nekoliko tjedana se ne pojavljuju nove fotografije, a onda potpuno nestaje. Očito su odlučili
primiriti strasti. Malo se opušta. Ili je to zato što je Joni u Americi?
U međuvremenu se ne događa baš ništa. Iz Kalifornije ni pisma ni razglednice. Naravno,
Tineke se ne može prestati čuditi. To što se Aaron više ne pojavljuje na farmi donekle joj
je razumljivo, no Siem joj se još nije usudio ispričati da je prekinuo i s džudom. ˝Siem, ljubavi,
zar ne misliš da bi se Joni mogla češće javljati?˝ I tu prigodu da objasni što je na stvari
ostavlja neiskorištenom, dapače, čini nešto upravo suprotno. Na vlastito zaprepaštenje očito
je spreman na sve kako bi spriječio da ga Joni izda. Poduzima nešto iznimno podlo i
bezizgledno. I rizično. Na Yahoou otvara e-mail adresu na ime njihove kćeri i s te lažne adrese
tu i tamo pošalje poruku na vlastiti mail, uglavnom kratku, katkad nešto dužu. ˝Dragi tata,
mama i Janis, ovdje je fantastično! Konačno sam bila na Golden Gate Bridgeu! Još, nažalost,
nemam telefon, no nasreću postoji e-mail! Kod McKinseyja je dobro, ali naporno, pusa Joni˝ -

~ 201 ~
takve bezvezarije, a s obzirom na to da se Tineke ne služi mailom, on joj te laži printa na svom
printeru. Sam se sebi gadi, no to ga nimalo ne sprečava.

Kao da ga je netko kaznio: nikakvih vijesti iz Haaga. Lista sve novine i političke tiskovine
dok mu ne pocrne prsti, prije spavanja čita memoare poznatih državnika. Pojavile su se glasine
da je na čekanju, negdje je nešto procurilo. U talkshowu na Radio Oostu netko je spomenuo, i
to još neki student, da će postati ministar obrazovanja, a već sljedećeg dana mora odbiti četiri
novinara.
Taj neugodni vakuum puni se sumnjom u samoga sebe, misli nadolaze stihijski. Nije li
možda papskiji od pape? Katkad pomisli da je nedopustiva glupost poistovjećivati onu
internetsku stranicu s prostitucijom, to, naime, nije isto. U nekim trenucima osjeća se kao
zadrti starac, no u sljedećem trenutku tabu mu opet oduzima dah, tada samo što ne vrisne od
jada i počasti svoju ženu još jednim lažnim mailom. A onda se opet pita: nisam li prekrut?
Nisam li ja taj koji ne poznaje moral i skrupule? Aseksualan, prestrašen muškarac?
Dok rutinski vodi sveučilište, razmišlja o svojoj djeci. Wilbertov neuspjeh može razumjeti,
s takvom majkom, s takvim ocem, ocem koji ga je napustio. Takvog je sina i zaslužio. Ali Joni je
druga priča, svaki put ponavlja Joninu priču, koja je zapravo njegova: djevojčica kojoj je
odredio sreću, kći kojoj je pružio sigurnost, pažnju do posljednje kapi koja se mogla iscijediti iz
muškarca samosvjesnog poput njega - dijelom i da bi umirio osjećaj krivnje zbog Wilberta,
mora se priznati, ali to ne znači da nije dobila svu njegovu ljubav, da ne kaže: iskoristila, i
to puno više nego što je on kao dijete uopće imao na raspolaganju.

Srijeda navečer, 11. listopada - on i Tineke sjede s tanjurom na krilu i gledaju vijesti - zove
De Graaf. U razgovoru od dobra dva sata Sigerius doznaje da će D66 nakon vikenda
službeno otkazati povjerenje Hildu Kruidenieru, možda čak i prije; interna priča glasi da je taj
kamikaza drastično smanjio popularnost stranke, tako više ne može, čovjek mora van.
Kruidenier će podnijeti ostavku - nema druge mogućnosti - zato ga De Graaf želi dan poslije
predstaviti kao nasljednika. Je li spreman za to. Više nego spreman, odgovori Sigerius, i
naravno, doći će sutra u ured predsjednika vlade, Kok ga svakako želi vidjeti. Ima li što protiv
da obavještajna služba provjeri njegov dosje - naravno da nema ništa protiv, bok, Thom, da,
svakako, hvala, i meni je jako drago.
Sljedećeg dana nakon ugodnog razgovora s premijerom vozi se natrag u Enschede i opet
ga zove De Graaf. Zaobilazno mu, lijepim riječima, prenosi da je obavještajna služba nabasala
na Wilberta i da manjim sigurnosnim mjerama žele isključiti mogućnost da bude podložan
ucjenama.
Podložan ucjenama - taj mu izraz pokreće misli. U besanoj noći pita se što prevaguje,
Wilbert ili Joni, postavlja si perverzno pitanje što više osuđuje, ubojstvo ili pornografiju? Prvi
puta nakon svoje katastrofe diže se iz kreveta i gleda djevojke na internetu. Razmišlja o njima.
O misteriji njihova izbora, o Joninu izboru, o izboru svih tih djevojaka; gleda ih u oči
pokušavajući u njima vidjeti očaj ili znakove autodestrukcije, možda ludilo, krivnju,
ukorijenjenu razvratnost, trule zube, tragove zlostavljanja i zanemarivanja, ili običnu,

~ 202 ~
najiskreniju glupost - no jedino što vidi je ljepota. Gotovo bez iznimke sve su lijepe. Nisu,
doduše, koncertne pijanistice i profesorice, ali su u svakom slučaju iznadprosječno privlačne
žene, moglo bi se reći: vrlo uspjele djevojke s obzirom na vanjštinu, punokrvni primjerci s
očima, kosom, nogama, rukama s kakvima u civiliziranom društvu mogu daleko dogurati, s
kakvima mogu privući zdrave i snažne muževe, s kakvima mogu dobiti poslove. On nije ni
sociolog ni biolog, no ne bi li se moglo pokazati da takve djevojke dolaze upravo iz finih
obitelji? Od roditelja s uravnoteženim, otpornim genima, s genetskim materijalom iz kojeg se
rađaju kćeri koje bi svaki muškarac poželio barem dotaknuti, a ako ni to, onda samo gledati?
Iza svake gole fotografije za koju se plaća, stoje roditelji koji su napravili dijete kakvo se samo
može poželjeti. Iza svake seks-stranice stoji muškarac poput njega.
Muškarac poput Theuna Beersa - da ne bi bilo zabune! Sljedeći dan čini nešto neobično,
nešto na što uopće nije pomislio prije svih ovih peripetija. Odlazi u diskoteku
Drienerlo, pokušava se prisjetiti imena benda Jonina biološkog oca i kad ga se sjeti, krene
tražiti u kutijama ploče i CD-e benda Mojo Mama, iz čiste znatiželje, i doista uspijeva pronaći
jedan primjerak. Naslov glasi Stupid City Blues, otrcana ploča iz 1973. s utreškom katedralom
na prednjoj strani, uz koju je, valjda tehnikom škara i ljepila, prilijepljena isto tako velika
električna gitara.
S fascinacijom svojstvenom Joni - što je ona uvijek nijekala - dakle s tuđom fascinacijom,
proučava fotografiju čovjeka čiji je lik gotovo zaboravio, ali kojeg trenutačno prepoznaje
kao Jonina oca, jer stvarno, kako ona samo sliči tom Theunu! Ista zdrava plava kosa, isti
ponositi, samosvjesni pogled, široko lice, ravno držanje. Kao jaje jajetu sliči tom muževnom,
plavokosom mladiću koji na stražnjoj strani omota Stupid City Bluesa šeće uz neku rijeku,
vjerojatno Vecht; gitaru s naslovne strane nehajno je, poput vikinškog mača, prebacio preko
ramena, roker koji je svoje kćeri nazvao po Joni Mitchell i Janis Joplin. To je jednostavno takva
obitelj. DNK ne laže.
Prije nego što će se zaputiti u prednju sobu s gramofonima i slušalicama da posluša ploču
i prije nego što će shvatiti da Theun Beers ima pomalo jednoličan, nezanimljiv glas, kao
hipnotiziran promatra fotografiju. Sudeći po tekstu ispod fotografije, nekoliko koraka iza
Beersa slijede bubnjar, basist i klavirist: u dvadesetim godinama kao i on, sa zaliscima i
plosnatim šeširima ili Sandokan-maramama na dugim kosama, ali po fotogeničnosti daleko iza
svog frontmana. Theun Beers ima kožnate hlače, a između revera njegova rastvorenog kaputa
od skaja blista izazovni torzo koji kao da je od iste kože kao i hlače.
U nedjelju šeće s Tineke po Rutbeeku, hineći opuštenost razgovaraju o bliskoj budućnosti
u kojoj će izgleda preko tjedna spavati u svom novom haaškom prebivalištu. Sad je
odjednom sve krenulo brzo: u ponedjeljak ujutro osobno mu Kok javlja da ga je ministarsko
vijeće prihvatilo, ˝imamo zeleno svjetlo˝; dan poslije, večernji televizijski dnevnik počinje s
dramatičnim odlaskom Kruideniera. Ostatak večeri u vijestima se beskonačno spekulira o
nasljedniku, njegovo ime neprestano se spominje. Kolege i najvažnije suradnike već je
telefonski obavijestio. Sa svojim glasnogovornikom dogovara što bi sve trebao obaviti sutra
popodne, nakon službene potvrde iz Haaga. Na izvanrednom sastanku uprave i nadzornog
odbora dogovaraju predaju dužnosti, toči se šampanjac, obilazi upravnu zgradu i oprašta se sa
suradnicima, prazni police svoje radne sobe.
U dva popodne diže se bura; kampus se puni novinarima i snimateljima, nekoliko puta
daje istu, kratku izjavu, i sporednim izlazom napušta upravnu zgradu. Sljedećega jutra po

~ 203 ~
njega dolazi novi vozač, na njegovo iznenađenje na stražnjem se sjedalu smjestio državni tajnik
njegova odjela. U mirnom razgovoru voze se prema Huis ten Bosch gdje nakon zakletve
pije dvije šalice čaja s kraljicom; svijet se opet okreće, ali dvostruko brže.

To mu je već poznato. Prvi tjedni su ubitačno kaotični, radi po četrnaest, petnaest sati,
neprestano juri između Zoetermeera i Haaga, vida toliko činovnika, savjetodavnih odbora i
sindikalnih čelnika da je to bolesno. Odrađuje svoju prvu parlamentarnu debatu, pregledava
hrpe dosjea - ali unatoč gužvi, sve je mirniji. Tako je uvijek činio, privatne probleme utapao
je u poslu koji je od njega tražio maksimum. Uživa u svojoj novoj ulozi, u odgovornosti, u
državnom interesu što poput horda huligana navire na vladu kojoj odjednom i sam pripada.
Navečer u svom apartmanu na Hooikade pod tušem sapire svoju novu stvarnost, i
pomišlja kako se Vluchtenstraat čini dalje nego ikad, jedva si može predočiti da je stvarno
prošao kroz onu staklenu stijenu. Iz haškoga utočišta onaj balkon na kojem je krvario djeluje
kao tlapnja, obmana, ružan san. Već nekoliko dana razmišlja o tome da nazove u McKinsey i
traži Joninu e-mail adresu, onu pravu. Možda će smoči snage da joj pošalje neku poruku, nešto
razborito, nešto.˝ očinski?

No onda on sam prima poruku. Na privatni telefonski broj stiže mu SMS za vrijeme
otvorene sjednice u parlamentu. Stručnjak za obrazovanje iz demokršćanske CDA pozvao ga
je da objasni kakva je konkurentska pozicija nizozemskih znanstvenih ustanova. Došao je nešto
ranije, ovo mu je tek drugi put, prije njega ministar obrane odgovara na pitanja o projektu
Joint Strike Fighter. Poluprazna dvorana parlamenta djeluje golemo, veće nego na televiziji,
zastupnici ulaze i izlaze sa svojim pitanjima, ministrov odgovor povlači sljedeće pitanje. Ulazi i
Kok, prolazi iza kamera državne televizije. Premijer promrmlja nešto što sliči na ˝dobar dan,
kako ste˝, sjedne kraj njega i zadubi se u listanje hrpe papira. Između njegovih kolega i
stručnjaka za vojna pitanja razvija se rasprava o tom zrakoplovu, a da prikrati vrijeme, uzima
telefon iz džepa. SMS-poruka nema ime pošiljaoca, vidi se samo broj mobilnog
telefona. Otvara poruku.
Slušaj, drkadžijo. Znam da na Internetu ševiš svoju pokćerku. Pitam se da l’da čuvam tvoju
drkačku tajnu?
Gleda u premijera. Električno polje oko šefa Nizozemske izgubilo je na snazi. To Sigeriusa
izbacuje iz ravnoteže. Mora se uhvatiti za furniranu ploču klupe da ne padne sa stolca.
Nažalost, prethodno ne odlaže svoj kobni telefon, ispušta ga iz ruke tako da se odbija od
ruba stola i pada na pod. S tupim izrazom lica pogleda Koka koji mu upućuje mrzovoljan
pogled, pomiče stolac unatrag i nestaje pod klupom. Hvata zrak dok mu puls odzvanja u
sljepoočnicama.
Isuse Bože. Samo mi je to trebalo.
Vidi mobitel kako svijetli, zapravo polovicu mobitela, tamnosivi sjajni poklopac je otpao,
leži malo dalje između Kokovih nogu. Predsjedavajući proziva njegovo ime, on je na redu,
pogleda s poda u premijera poput psića, ˝oprostite˝, promumlja i pokazuje ispod Koka,

~ 204 ~
˝moram pokupiti telefon˝. Između dvije teške crne kožnate cipele, robusne sindikalne obuće
koje bi jednog Berlusconija lako mogle stajati mjesta u parlamentu, hvata taj komad plastike i
izvlači se ispod klupe. Ostavlja rastavljeni telefon i žuri prema govornici. Tijelo automatski
odgovara na pitanja koja mu postavljaju zastupnici.
Čim je završio, odlazi bez osvrtanja ravno prema izlazu i sjeda u Volvo koji ga vozi u
Zoetermeer. Tek nakon što je u sigurnom skrovištu svog odjela zatvorio za sobom uredska
vrata, opet sastavlja telefon. Mobitel traži signal i odmah se počinje tresti: dvije poruke, prva
je of all people od Isabelle Orthel. Hej, upravo sam te vidjela na televiziji, već dugo se nismo
čuli. Jesi li dobro? Druga je s onog istog nepoznatog mobilnog broja. Koja blijeda faca. Usrani
drkađijo! Ponudi svoju cijenu.
Ljutito tresne telefon o stol, neko vrijeme gleda u njega, a onda ga opet uzima. Za pet
minuta ima sastanak sa svojim državnim tajnikom i pomoćnikom ministra: umjesto da se
pripremi, tipka odgovor.
Tko je to?

Ostatak tjedna to ga pitanje neprestano muči. Neka četiri puta pokušava nazvati taj broj,
uvijek ga prespoje na ženski glas koji izgovara brojke nakon čega se čuje zvučni signal. Jedan
put ostavlja poruku, jasno i odlučno: slušaj, prijatelju, reci tko si ili odjebi. Jednom je netko
digao slušalicu, ali ništa nije rekao, nekoliko ga je puta pitao tko je, a onda je, nakon
podrugljivog cerekanja - promuklog muškog cerekanja - prekinuo vezu.
Nema puno mogućnosti. Za njegovu ˝specifičnu˝ upletenost zna samo Joni, a možda i
Aaron - on bi si sam radije pregrizao jezik nego da išta prizna. Netko od njih dvoje se izbrbljao;
mogućnost da oni imaju ikakve veze s tim bolesnim tekstovima odbacuje istog trenutka. Ili
možda podcjenjuje Aarona? Je li moguće da je izazvao njegov bijes? Što si radio u mojoj kući?
Kakav je to odmor koji si nam ponudio? Tako nešto? Ne, ne vjeruje. Aaron nije lud. Ne, netko
se izbrbljao, ona ili on. Onaj koji ga pokušava ucijeniti vrlo dobro zna o čemu je riječ, zna da je
Joni ta Linda, i zna za njega - drugim riječima, zna sve; i zato je toliko ljut na toga gada, ali i na
Joni i Aarona: zašto su se izbrbljali?
Možda razmišlja prebrzo... Još jednom gleda poruke. Da ih nije poslao netko tko je
prepoznao Joni, isto tako kao što ju je i on prepoznao - to je moguće - i sad pokušava nasumce?
Pa ako mu uspije... Tko bi mogao učiniti takvo što? Netko iz Tubantie? Neki student?
Tko god bio, pogodio je. Stari se strahovi vraćaju, paralizirajuća mješavina podmuklog
koristoljublja, to na prvom mjestu, i navale očinske zabrinutosti. Nije riječ samo o njegovoj
koži (o koži koja je mutirala, jer koža Siema Sigeriusa postala je sustav interesa, veza,
očekivanja, obveza; reputacija poput kristalnog lustera koji ni u kom slučaju ne smije pasti sa
stropa), nego i o Joninoj. Uništena je iluzija da će se Joni izvući bez posljedica, da će na koncu
sve ostati kao što je bilo, ugašen je slabašni plamičak nade koji ga je posljednjih mjeseci
donekle smirivao.
Za vrijeme sljedeće otvorene sjednice na koju je pozvan, događa se ono čega se bojao, i
možda ga je upravo zbog toga poruka toliko pogodila. Vidim te, drkadžijo. Opet si blijed. Je l’ ti
to od previše drkanja ili loše spavaš?

~ 205 ~
 Kasnije popodne kroz jesenju oluju voze se prema Utrechtu gdje mora govoriti na
sastanku državnog studentskog sindikata; govori vozaču neka stane kod jednog restorana uz
autocestu. Iako je bio odlučio ignorirati prijetnje, dršćući od bijesa ide u WC i zove svoju bivšu
tajnicu, jedva u stanju protisnuti koju ljubaznu riječ. Tko je sve u zadnje vrijeme tražio njegov
broj? Samo novinari. Nitko drugi? Ne, koliko se može sjetiti, osim toga, ona nikome ne daje
njegov broj, to valjda zna.
Više ništa ne zna. Te večeri sjedi u svom namještenom apartmanu, zidovi ga pritišću.
Pljusak udara o pločnike podno Hooikade, a on stoji koljenima oslonjen na topli radijator.
Nalazi se u staklenoj ćeliji, još nikada nije bio tako vidljiv, tako ranjiv. Sve su oči uprte u njega,
bori se za povjerenje parlamenta, za povjerenje medija, stranke, birača. Njegov ucjenjivač
znade odabrati pravi trenutak, to mu se mora priznati. Okreće se u krevetu, vjetar puše oko te
tuđe, anonimne sobe, misli na svoju kuću, na Tineke, na život prije... - i odjednom mu sine.
Wilbert. Tko drugi?
Čovječe, koliko mu je trebalo! Kako je mogao biti tako slijep? Pa njegov je sin slobodan,
njegov se sin raspitivao za Joni. Ona je jedina osoba na svijetu kod koje još može naplatiti
stare račune. Pali svjetiljku pokraj kreveta i gleda po maloj sobi. Ne može reći da ga je to
otkriće umirilo. ˝Glupača˝, prosikta. Zar mu je Joni sve ispričala? Kako užasno nevjerojatno
glupo. Znoj mu se cijedi s ramena iako je u sobi hladno.
A možda joj je Wilbert zaprijetio? Ako je to doista on. Stoji tako usred noći i nekoliko
minuta gleda u prazno. Onda uzima telefon, potraži broj i nazove.
˝Wilberte˝, ostavlja poruku nakon signala, ˝znam da si to ti, mladiću. Očito se ljutiš.
Nakon deset godina još uvijek si ljut. Razumijem te. I ja sam katkad ljut. Ali shvati da se igraš s
vatrom. Osim toga, govoriš bez veze. Svašta insinuiraš, ali možeš li išta dokazati? Naravno da
ne možeš. Nema se što dokazati. Stani na loptu, mladiću. Okej? Počni se baviti nečim
korisnim u životu.˝

~ 206 ~
 Snove više nije mogao odagnati, kljucali su ga oštrim kljunovima, kad bi se trgnuo iz sna
gavranovi bi sletjeli na sjenila svjetiljaka čekajući da opet usne. Budio bi se svuda: u krevetu, na
sofi, za stolom s neobrijanim obrazom u hladnoj pizzi, na stubištu s grčem u nozi.
Imao je osjećaj da nikad ne spava duže od petnaest, dvadeset minuta, no katkad bi se
odjednom oko njega stvorio mrkli mrak, ili bi potpuno neočekivano zasjalo jako svjetlo kroz
proreze između zavjesa. Putovao je u prostoru i vremenu kroz sve stanove koji su imali
nekakvu ulogu u njegovu životu. Često je bio u Venlou kod svojih roditelja, u pesimističnim
varijantama te kuće u nizu u kojoj je odrastao, i uvijek je tamo bio netko tko se ljutio -
uglavnom njegov otac; onda bi opet živio s podmuklom ili terminalno bolesnom obitelji
Sigerius u sobici kod mamine tete u Overvechtu, ili bi ležao na smrtnoj postelji - i to je redovito
sanjao - u jednoj prostoriji inače potpuno napuštene farme. Dogodilo se da su ga probudili
njegovi zamorci kad bi se popišali po njemu ako ih je uzeo k sebi na prsa u nekom drugom
vremenu. Slušao je zavijanje sirena u gradu.
Dvaput je imao posjet. Negdje u nekom vremenu trgnulo ga je iz sna električno zujanje
koje se tri puta ponovilo dok je on žmirkajući i gutajući slinu ležao na sofi s plastičnom
kutijom mlake paste carbonare na grudima. Spustio se na pod i otpuzao do radijatora. U
sumraku je nazreo dvije osobe, muškarca i ženu. Muškarac je imao plavo odijelo i kravatu,
žena je nosila pepeljastosivi kompletić, oboje s šalom oko vrata, ali bez kaputa. Pod rukom su
stiskali nekakvu mapu. Jehovini svjedoci. Pratio ih je pogledom čekajući da mu u sandučić
ubace Kulu stražara pa da pokušaju kod susjeda. Međutim, ništa od toga. Muškarac je pomno
promatrao pročelje njegove kuće, a žena je ponovno pozvonila, ovaj puta jače, učinilo mu se.
Aaron se spustio što je niže mogao, bio je tako tih da ih je mogao čuti kako se došaptavaju.
Kad su pozvonili treći put, ustao je i krenuo prema vratima.
Posjetitelji su se predstavili imenima koja je isti čas zaboravio. Rekli su da rade za
Ministarstvo pravde, žele mu postaviti nekoliko pitanja o ˝gospodinu Sigeriusu˝. Na trenutak
je bio siguran da su ga došli obavijestiti o smrti njegova bivšeg tasta.
˝Zar izgledamo tako jadno?˝ upitao je čovjek ljubazno. Djelovao je simpatično: bore od
prijaznih osmijeha brazdale su njegovu tvrdu glavu, ali odao ga je hidraulični stisak ruke.
Mirisao je na neki čudan spoj suptilnog aftershavea i tamne masti kojom podmazuje svoje
oružje.
˝Vaš prijatelj bi trebao preuzeti vrlo važnu javnu funkciju˝, nadodala je žena. Nije se
smiješila; vrh svoje cipele pomaknula je preko praga. Nešto mu je govorilo da ovim ljudima
mora ostaviti solidan, ispravan dojam. ˝Izvolite, uđite˝, rekao je.
U predsoblju je čuo kako žena napadno njuši svojim trokutastim nosom. ˝Konji?˝ upita;
upravo u tom trenutku dogodilo se nešto neobično: vodio je te ljude u stan, ali je imao osjećaj
da svi troje prvi put ulaze u njegovu kuću. Činilo mu se kao da sanja, sanjao je miris svježeg
gnojiva, miris koji je dosad jedva primjećivao. Kao da je sa sofe gledao samoga sebe kako ulazi

~ 207 ~
u hladnu sobu i odmah je vidio da izgleda u najmanju ruku čudno, u Sigeriusovom kimonu koji
je nosio kao kućni haljetak, nekada potpuno bijel, ali u međuvremenu pun mrlja i ostataka
hrane. Po svojem ubrzanom pulsu osjećao je da njegova dnevna soba nikako ne odaje solidan
i ispravan dojam: taman je bio u poslu raspremanja polica, svuda su ležale hrpe knjiga kojima
je namjeravao ložiti svoju pećicu ove zime, postajalo je hladno, a njegovo centralno grijanje u
najboljem je slučaju moglo održavati nekakvu osrednju temperaturu. Osim toga, hitno je
morao kupiti vreće za smeće. ˝Ne osvrćite se na nered˝, promrmljao je, praktički za sebe.
Muškarac je nogom odmakao nekoliko zamorčevih brabonjaka, začuo se visoki zvuk
kotrljanja. Žena je podigla svoje iscrtane obrve i pogledala okolo. Požurio se maknuti visoku
hrpu praznih kutija od pizze sa naslonjača pokraj zavjese. ˝Sjednite˝, rekao je, i pokazao na
purpurnu sofu, jedino mjesto u sobi gdje nije ništa ležalo budući da on sam više nije
tamo ležao. Četvrtaste kutije odložio je na stolić, povrh konstrukcije od knjiga, a sam je sjeo u
naslonjač koji je upravo oslobodio. Plastična posuda iz koje je jeo pastu ležala je prevrnuta
pokraj desne noge njegove gošće, iz nje je virio stvrdnut jezičac svjetlo-smeđeg umaka.
˝Je li istina da ste vi momak pokćerke gospodina Sigeriusa?˝ upitao je muškarac. Sjedio
je na sofi kao da je riječ o zahodu na benzinskoj pumpi. ˝Prema našim informacijama vi ste
dobar prijatelj s gospodinom Sigeriusom.˝ Pokazao je prema reketu za badminton što je virio
ispod naslaganih kutija. ˝Zajedno trenirate i dobro se slažete.˝
˝Točno.˝ Nije bio ničim potaknut zalaziti u pojedinosti. Kako bi to trebao objasniti? Što ih
se, uostalom, tiče ako je sve otišlo k vragu.
˝Zanima nas Sigeriusov sin˝, reče muškarac, ˝njegovo jedino pravo dijete.˝
Aaron kininu glavom. Podjela uloga bila je jasna: žena je sjedila s bilježnicom u krilu,
spremna da zapiše svaku njegovu riječ. Vidio je da pozorno gleda potporni kolac koji je
jednom dovukao iz parka; naslonjen na ispražnjeni ormar za knjige izgledao je poput
Guliverove čačkalice.
˝Bolje rečeno, možda ne toliko sam sin˝, rekao je muškarac, ˝koliko kontakt koji gospodin
Sigerius s njim održava. Što nam možete reći o tome?˝
Čovjek mu je govorio ˝vi˝ poput semafora koji svakog trenutka može preskočiti na ˝ti˝.
Kuhao je od agresije. U njegovu uredu, duboko u podrumima betonskog kompleksa
beskrajnih hodnika i prolaza, ljuljala se zasljepljujuća, monokromatska svjetiljka iznad stola.
˝Nema kontakta˝, reče Aaron. ˝Nula. Kao što vjerojatno znate, to je, hm... kako se to
pristojno kaže? Čudan mladić.˝
Muškarac ozbiljno kininu, no žena se pri njegovim posljednjim riječima kratko nasmijala,
što je pokušala prikriti rukom na ustima. Shvativši da je Aaron to primijetio, upita ga: ˝Zašto je
onaj kolac tamo?˝
˝Trebam ga za svoje ekspedicije˝, rekao je, prebrzo i prenaglašeno - odmah mu je bilo
krivo, a kako dalje nije rekao ništa, sve troje su bez riječi zurili u blatnjavi kolac koji je izvukao
iz zemlje na jednom od svojih izleta u samoposluživanje. Na gornjoj strani, oko čavala koji su
nekad držali željeznu žicu, zavezao je dugačak komad konopa.
˝Ekspedicije?˝ upita muškarac. Izgovorio je tu riječ kao da ona nema nikakvo stručno,
nego neko izazovno, po državu opasno značenje koje ga je k tome i osobno pogodilo.

~ 208 ~
 Aaron kininu. ˝Da čekamo na odgovorne ustanove˝, odgovorio je što je iskrenije mogao,
˝nikad ne bismo shvatili čitav opseg eksplozije tvornice vatrometa. Zato u svoje slobodno
vrijeme istražujem dublje značenje nekih aspekata.˝
Muškarac ga je prikovao užarenim pogledom kojeg se morao nekako osloboditi. ˝U
eshatološkom smislu˝, pojasnio je i pogledao ženu. Nasmiješila mu se kao da je ležao u zipki.
˝A što ima taj tvoj kolac s time?˝ upita.
Svašta. Zar da joj kaže kako s vremena na vrijeme, kad se kuće u ulici zamrače, s tim
kolcem odlazi u Blijdensteinlaan? Tamo preko puta zida Rijksmuseuma prislanja kolac na
oličenu ogradu, staje na njega i penje se na drveni rub. Konopom povuče kolac i skače u crnu
pustoš. Katkad je bez veze gledao okolo, kišući od pepela koji je dizao svojim koracima dok je
džepnom svjetiljkom osvjetljavao ruševine. Razmišljajući o značenju svega ovoga, o stotinama
posljedica koje su sve uzročno povezane, proučavao je kolosalne strojeve u kojima su se danju
vozili radnici, poput zubara je provjeravao temelje kuća zbrisanih s lica zemlje. Kad bi se
umorio, ili uznemirio zbog zvukova u svojoj glavi, potražio bi krater gdje su nekad bila skladišta
tvornice SE Fireworks, pjeskovitu rupu ograđenu trakama u koju bi se uvalio. Ležao je tamo na
leđima, iz svoga opservatorija zurio je u zvijezde, prepuštao se stampedu u svom mozgu. Bilo
je to užasno mjesto. Bi li bilo pametno sve to ispričati ovim murjacima? Jeza u žarištu njegove
čađave enklave. U daljini svjetlosni prsten oko uspavanoga grada koji ništa ne sluti.
˝Ništa˝, reče.
˝Znaš li za neke sukobe između Sigeriusa i njegova sina?˝ upita muškarac koga
eshatologija očito nije ni najmanje zanimala.
˝O da˝, odgovori. ˝Posvađali bi se zbog svake sitnice. Zbog čaše Cole, na primjer.˝
˝Maloprije si rekao da uopće nemaju kontakt.˝
˝Jesam li? Pa i nemaju nikakav kontakt, već jako dugo. Ne bih to rekao samo tako.˝
Pitanja koja mu je postavljao muškarac bila su sugestivna. U brzom tempu pokušao je
izvući probleme između Wilberta i njegova oca; nešto je tražio. Činilo se kao da bi najradije
čuo kako su se Wilbert i Sigerius potukli u ovoj sobi i zajedno proletjeli kroz staklenu stijenu.
U međuvremenu su mu svakakvi detalji padali na pamet. Mogao bih se izbrbljati, mislio je,
mogao bih reći što znam o procesu protiv tog dečka, i o nečasnoj ulozi koju je Sigerius imao u
tome. Zasad je pustio čovjeka da govori, čuo je sebe kako daje neodređene odgovore, i na
svoj užas primijetio da je s vremena na vrijeme gubio prisebnost, gotovo padao u san. Ili su to
bili trenuci kada je bio budan? Pitao se više toga, komu su na primjer Sjöwall & Wahlöö
podnijeli izvješće i hoće li Sigerius sutra naći transkripte na svom stolu? Kad je ušao, ovaj
trokrilni ormar mu je garantirao anonimnost, tvrdio je da je riječ o rutinskoj provjeri, no tajne
službe često svašta kriju.
˝Tko uopće za sebe kaže da je tajna služba?˝ pitao je.
˝Možda bismo ipak mi trebali postavljati pitanja˝, rekla je žena. Tajni agent ustao je
uzdahnuvši, svojim talijanskim cipelama gazio je kutije od pizza. Probijao se uz police cvokoćući
od zime. ˝Ovo nije ništa˝, reče Aaron. ˝Noćas će biti ispod nule.˝
˝Seliš nekamo?˝ upita muškarac i svojom šiljatom bradom pokaže na hrpe knjiga svuda
po sobi. Ne, neće se odseliti, ali ne može više izdržati te tisuće hrbata koji u njega bulje s polica.

~ 209 ~
 ˝Možda˝, odgovori. Prije je i on rado buljio u knjige, no u posljednje vrijeme to ga čini
depresivnim, čak i sad kad je njegov krupni prijatelj stajao pred tim policama trljajući ruke,
s četvrtastim leđima u sakou, spreman na još jedan pohod: na prstima, u čučnju, postavlja
pitanja, uvijek nova. Je li sve pročitao? Kakav mu je Vestdijk? Je li čitao ovo? Na koliki je iznos
osigurao sve te knjige? Zašto ih ne posuđuje iz knjižnice? Kako uspijeva održavati abecedni
popis? Što je toliko posebno u prvim izdanjima? A Naipaul, isplati li se? I hop! sad je njegov
tast u podignutoj ruci držao jedan od tisuća romana koje je on u godinama nakon svog
utreškog fijaska donosio u svoje gnijezdo, brdo knjiga koje nikada neće moći pročitati, ali koje
je Sigeriusu bilo itekako privlačno. I zašto mu je ova ili ona tako dobra? A onaj? Nije li malo
precijenjen? Bih li ga trebao pročitati? Što uopće stvarno moram pročitati prije nego što
umrem? - nepresušno zanimanje za koje se Aaron u početku pitao je li uopće iskreno ili mu
Sigerius time samo malo podilazi da bi mu se odužio za bezgranično divljenje koje osjeća s
njegove strane.
Shvatio je da je Sigeriusovo zanimanje iskreno kad je on ponovno došao u posjet. Očito
mu je nedostajala njihova interakcija. A istinabog, imao je poprilične rupe. Književnost mu je
bila loša strana, nije znao osnovne stvari. Čovjek koji se okrenuo i gledao ga u oči mislio je da
je Dostojevski neki kompozitor. Odrastao je među mornarima i fizičkim radnicima. Faulkner?
Nikad čuo. U govorima prigodom svečanog otvaranja akademske godine Sigerius nije štedio
na citatima: Bellow, Boll, Bordewijk, Borges, sve što počinje sa slovom B od ˝bitno˝, ali samo
površno, zbog efekta. Aaron je odjednom osjetio želju da kaže nešto na to, obuzela ga je neka
čudna zloba. ˝Tako si malo toga dosad pročitao˝, rekao je. ˝Praktički ništa.˝
On je pak sve one tjedne, mjesece, godine nakon neuspjeha u Utrechtu nastavio čitati, iz
inata, zbog frustracije, stotine romana pri kojima se prije nego što je upoznao Sigeriusa
znao upitati: zašto, zapravo? Kad će splasnuti ta potreba za samodokazivanjem? Kad ćeš se
pomiriti s porazom? Sve dok taj čovjek nije došao u njegov život - upravo je Sigerius njegovom
čitalačkom gnjevu povratio kristalno jasan, izgubljen smisao. ˝Arone˝, rekao je, ˝ja nisam neki
intelektualac. Priuči me malo.˝
Intenzivna spoznaja potjerala mu je suze na oči. Ustao je iz naslonjača i krenuo prema
Sigeriusu, spreman da ga zagrli...
˝... sam te pitao˝, podviknu muškarac.
Aaron širom otvori oči. Ništa nije čuo. Zar je spavao? Ili tek sad sanja? Pogledao je
muškarca. ˝Sigerius i ja imamo vrlo dobar odnos˝, mrmljao je napamet, glas mu je pretjerano
drhtao, ˝katkad se čini da sam mu rođeni sin.˝
Žena nije ništa zapisala, nažalost. Zakopčala je najgornje dugme svoje bluze. Ovo dvoje ga
nije posjetilo da bi provjerili Sigeriusa, njih je Sigerius poslao. Oni su bili njegovi ljudi, naravno
da je znao kako je Sigerius već dugo ministar, a u međuvremenu vjerojatno i premijer.
˝Vidi, vidi˝, rekao je muškarac. Opet je sjedio na rubu sofe poput kakva fićfirića. ˝A što to
kaže o Sigeriusu i njegovom pravom sinu?˝
Žena je pogledala na svoj upadljivo velik ručni sat od bijelog zlata. Je li to stvarno sat? U
krvi mu se poput mrlje tinte počeo širiti strah, izlučen istodobno iz različitih žlijezda,
intenzivna proizvodnja: sentimentalne osjećaje od minutu prije nadvladala je panika, kako se
to brzo može promijeniti, vlažne šake zgrčile su mu se na kožnom rukohvatu naslonjača. Taj
sat je vjerojatno bio neki aparat, kamera koju je testirala NASA, i sad su se Sigerius i ova žena

~ 210 ~
značajno pogledali - naš prijatelj misli da nas je otkrio - a ne znaju da je on otkrio čak i to.
Počelo je veliko uhođenje.
˝Wilbert nema nikakvu ulogu u našim životima˝, rekao je što je tiše mogao. ˝Sigerius ga
je jako rano napustio.˝ Sada kad ih je otkrio, upalo mu je u oči da Sjöwall nosi ogroman
pečatnjak, njegova stisnuta boksačka šaka izgledala je kao kiklopska glava, pogledao je u oko,
jedna blenda se otvorila. Nitko više ne igra nikakvu ulogu ni u čijem životu, sine mu opet. Čula
se lupa, nalet vjetra pomakao je daščice ispred staklene stijene, sve troje su pogledali van. I
njega je Sigerius napustio, i to samo kako. Začudo, nije se mogao sjetiti pravoga razloga,
zacijelo je postojao neki povod, ali u svakom slučaju bilo je sigurno da ga je njegov prijatelj
itekako ostavio na cjedilu. Preplavila ga je gorčina, što je to tjeralo Sigeriusa da uvijek iznevjeri
svoje najbliže? Uhodili su ga, no to se moglo i preokrenuti, zašto da ne preuzme
inicijativu? Ovo je bila prilika, linija je otvorena, pravi trenutak da si olakša dušu. Kao pravi sin
bio je dužan Sigeriusu reči istinu u lice, još najradije iznad glava Thompsona i Thompsona. Nije
ugodno, ali s vremenom će njegov prijatelj to početi cijeniti. Htio mu je reći da ga voli kao oca,
ali da se osjeća strahovito zapostavljen, što je i rekao, ali ono što mu je izišlo iz usta bilo je tako
tiho i nerazumljivo da mu je muškarac približio svoju kockastu glavu.
˝Što kažeš?˝
Prepao se, odjednom je nanjušio nevjerojatnu Sigeriusovu moć, peckavo svježi miris
žvakaće gume. Njegove suspregnute suze sada su doista tekle, plakao je od jada. Muškarac ga
je još jednom pitao što je htio reći, svoje malo, plosnato uho gotovo mu je prislonio na usta.
Aaron je šaptao riječi o očinskoj ljubavi i podcjenjivanju.
Muškarac se odmaknuo, promotrio ga je. ˝Vjerojatno ipak nije tako strašno˝, reče. Žena
je brzim pokretom zaklopila bilježnicu. Zaokružila je pogledom po sobi opet nešto njušeći. ˝Mi
moramo dalje˝, rekla je.

U klasičnoj fizici vrijeme je prolazno. Postajalo je hladnije, vjetar je zavijao, a oluje su

tjerale kišu i suho lišće u kuću. Njegovi kućni ljubimci tiho su se vrzmali po stanu, pozorno
je slušao njihovo grickanje i šuštanje. Noći su bile sve duže.
Uvečer pri drugom posjetu - ili je to bila noć? - zvuk električnog zvonca na vratima probio
se kroz gustu tišinu koja ga je okruživala. Je li bio budan? Da, u ruci je držao kvaku zahodskih
vrata. Je li naručio večeru? Nije se mogao sjetiti, a osim toga osjećao je kako mu dolazi napad.
Umjesto da učini najpametnije što može, naime da se zaključa u zahod, požurio je u dnevni
boravak. Čučnuo je uz hladni radijator i provirio ispod ruba zavjese prema vrtnoj stazi. Nije
dobro vidio pa je malo odgrnuo lijevu zavjesu. Morao je prisloniti sljepoočnicu na ledeno
staklo prozora: je li to netko stajao ispod drvene nadstrešnice? Odgovor je dobio u vidu serije
snažnih udaraca na vrata; toliko se prepao da je pao na stražnjicu. Na koljenima se opet
dovukao do ruba zavjese. Lik je djelovao nestrpljivo, po stasu sudeći bio je muškarac, napravio
je tri koraka natrag i pogledao uvis, opet je došao do vrata i stao zaglušujuće lupati poklopcem
poštanskog sandučića. Na leđima je nešto nosio, nekakav mali ruksak. Iz usta su mu izbijali
užurbani oblačići pare.
Aaronova crijeva su zavijala. Zašto nije ostao na zahodu? Nešto tamno promaklo je ispred
prednje strane kuće, zaustavio je dah, čovjek je stao ispred prozora dnevnog boravka. Što je

~ 211 ~
to trebalo značiti? Sljedećeg trenutka je začuo nemilosrdno lupanje po staklu. Srce mu je
poskočilo kao u preplašenog zeca. Na prozoru se pojave dvije šake poput dječjih stopala,
između njih magla od disanja. Izgubio je ravnotežu i srušio se naglavce, jedva spriječivši da ne
razbije bradu o rub granitne prozorske daske, no zato je koljenima udario o radijator uz tup,
metalan tresak. Kad je digao pogled, zabuljio se u dva duboka, nemirna oka. Goruće naftne
bušotine Sicma Sigeriusa. Odmah se okrenuo, zabio je bradu u grudi. Zar je dotle došlo? Čučao
je skamenjen, zadržavajući svoje vjetrove poput Hansa Brinkera 24, boreći se sa zaostalom
slikom pred očima. Što se dogodilo sa Sigeriusovim licem? Je li to od staklene stijene? Od tuge,
utučenosti, poniženja? Izgledalo je izobličeno, upalo, kao da je od njegova starog lica
napravljena đavolja maska.
Je li sanjao? Osjećao je kako mu teku suze preko obraza. Razbij i ovo staklo, pomisli.
Smrskaj ga, hajde. A onda smrskaj i moju glavu. Bio je potpuno utrnuo od straha: koljena,
noge, cijelo tijelo, ništa nije postojalo, svi su mu se živci skupili na vrhu lubanje u iščekivanju
udarca. Udri!
Zvuk razbijanja stakla. Pao je na leđa zapomažući. Nepojmljivo daleko, a ujedno
zastrašujuće blizu čuo je zveket staklenih krhotina, ali - nema boli. Nije čuo krckanje smrskane
kosti, nije osjetio toplinu prolivene krvi. Nije osjećao ništa! Umjesto toga čuo je kako se u
predsoblju pomiče zasun vrata. Olakšanje se odmah povuklo pred novim strahom: došao je po
mene.
No opet se dogodilo nešto neočekivano. Sigerius nije ušao u sobu, nego je zaglušujućim
koracima jurnuo uz stepenice. Zalijepljen za pod sjedio je na stražnjici i slušao zvukove
iznad svoje glave. Nakon kratkotrajne tišine začuo je glasno škripanje sklopivih ljestvi, a onda
tihe korake: Sigerius je bio u potkrovlju! On se od one grozne večeri u lipnju nije usudio popeti
gore. Nekoliko puta stajao je na gornjem hodniku, u jednoj vlažnoj ruci škare za željezo, a u
drugoj prečka sklopivih ljestvi, neodlučno gledajući naviše, čvrsto odlučivši razbiti sve u
komadiće. Ali nije smogao snage.
Što je Sigerius tražio tamo? Jesu li se onomad bili vratili prije nego što je stigao sve dobro
pretražiti? Je li nešto ostavio?
˝Siem˝, tiho je viknuo.
Zubi su mu cvokotali kao da je u ledenoj kupki, morao se prisiliti da se ugrize za donju
usnu. Što će mu reći?
Nakon cijele vječnosti koja nije trajala ni sekundu, opet je čuo sklopive ljestve, škripanje i
snažan udarac. Zar je skočio s polovice ljestvi? Teške cipele tutnjale su niz stepenice. Bio je
bijesan kao ris!
Aaron se nakašljao. ˝Siem˝, prošapta, jer nije mogao pustiti glas. Digao je ruke uvis
braneći se. Htio je povikati - ali se uneredio. Bokserice su mu se napunile toplim govnom.
˝Siem...˝ plakao je. ˝Žao mi je. Užasno mi je žao.˝ Govno se širilo izvan gaća, izlilo mu se
između butina.

24
Hans Brinker - nizozemski dječak koji je začepivši prstom rupu u nasipu spriječio poplavu
(prema romanu Hans Brinker; or, The Silver Skates: A Story of Life in Holland američke
književnice Mary Mapes Dodge objavljenom 1865. godine) (nap. prev.)
~ 212 ~
 Prednja vrata zatvorila su se uz zaglušujući tresak, koraci su se udaljavali po pločicama
vrtne staze. Ispustio je zrak. Vrata automobila glasno su se zalupila, upalio se motor i auto se
odvezao.

Kad se probudio, još je bilo posve mračno. U snu je već osjetio smrad, ali ovo što je sada
osjetio bilo je nepodnošljivo; umalo je povratio. Njegov se izmet ohladio i prianjao je
poput stvrdnute lave između njegove stražnjice i trenirke. Ustao je s okusom žuči u ustima
pridržavajući s obje ruke mlačnu žitku masu. Kašljući od odvratnosti izišao je iz sobe i ušao u
predsoblje. Zaletio se uz stepenice, u kupaonici je otvorio slavine tuša koje su neodlučno
procurile, već ih danima nije koristio. Svukao se u tuš kabini, pobacao uprljanu odjeću na dno,
i stao je gaziti kao da stoji u bačvi s grožđem. Vruća voda snažno je pljuštala, on je gazio i gazio,
svakih toliko cijedio je šampon i pjenu za tuširanje pod svoja stopala, pola sata, sat, sve dok
sva zapjenjena smrdljiva voda nije nestala u odvodu, a ostao samo miris Palmolivea.
Tek se onda nasapunao; ribao je međunožje, ramena, ruke, trbuh, noge, dok mu tijelo
nije pocrvenjelo. Isprao je skrućeni znoj ispod pazuha i iscijedio Zwitsal na rijetku kosu što mu
je visjela oko tjemena.
Brisao se polagano, mehanički. Omotao je ručnik oko pasa i izišao na hodnik. Ispod
sklopivih ljestvi duboko je udahnuo i krenuo gore. Potkrovlje je bilo u potpunom rasulu.
Ormarić s Joninim cipelama ležao je prevrnut, štikle su ležale razbacane svuda po podu. Bijele
platnene košarice bile su nasred sobe, oko njih gaćice, majice i čarape. Ladice radnog stola s
njegovim računalom bile su izvučene. Popeo se do vrha ljestvi, došao do raspremljenog
kreveta. Ugrizao se za razmočeni jastučić dlana. Što je Sigerius ovdje tražio? Zar prvi put nije
bio gore? Ili je to ovako bilo mjesecima?
Pogled mu privuče hrpica odjeće desno pokraj okna za ljestve. Priđe bliže i primijeti da je
riječ o muškoj odjeći. Svjetlo-sivo prugasto odijelo, sako, hlače, cijeli komplet. Ispod hlača
ležale su bijele bokserice. Preko bijele košulje vidjela se nježna ružičasta crta, dugmad za
manšete još su bila na rukavima. A ove cipele... Bile su to Sigeriusove papreno skupe Greve
cipele, bez ikakve dvojbe, jedan potplat bio je malo deblji. Što je tu radila njegova odjeća, za
Boga miloga? Zar ju je donio ovamo? Zašto? Opipao je džepove hlača i sakoa. Ključevi, jedan
poseban ključ, novčanik, prazan mobitel.
Vratio se do kreveta i srušio se u nj. Tako je ležao bogzna koliko dugo. Možda je i spavao.
U svakom slučaju bio je potpuno promrzao kad je ustao i opet prišao hrpici odjeće. Pustio je da
mu ručnik spadne s bokova, i sav drhteći počeo se oblačiti.

~ 213 ~
 Prvoga vikenda u prosincu u Enschede stiže tek u subotu navečer. Budući da je Tineke žao
što ove godine ˝neće ništa spremati za Svetog Nikolu˝, kupio joj je u Haagu kod
jednog draguljara u Dennewegu srebrnu narukvicu s riječnim biserima. Ona ga vodi u tek
otvoreni vegetarijanski restoran u Hengeloostraatu i nakon što su naručili, otvara mramorni
papir paketića. Čini mu se da je više iznenađena nego sretna, podignutih obrva navlači
narukvicu na svoj široki zglob. ˝Ovo ne bih od tebe očekivala˝, kaže, što je potpuno točno -
spontani pokloni se od njega ne mogu očekivati, uvijek postoji neki skriveni razlog. Ovi riječni
biseri su biseri iskupljenja, svaki biserje godinu dana čistilišta manje; smješka se poput kakvog
riječnog mornara.
Priča joj o ministarskom vijeću. Jedu nešto s divljim špinatom i slanutkom. Umalo se
zagrcnuo kad je rekla: ˝Razgovarala sam s Joni.˝
˝A da? Zar te nazvala?˝ U restoranu je mračno, nada se da nije vidjela kako se zbunio.
˝Ja sam...˝
˝Zar mi imamo njezin broj?˝ Ne budi prenapet, pomisli, ionako ništa ne možeš
promijeniti.
˝Dojadilo mi je čekanje.˝ Otire usta papirnatom salvetom. ˝Potpuno razumijem da nema
vremena, ali pet mjeseci je ipak...˝
˝Četiri. Čule ste se kad smo bili na Kreti.˝
Zbunjeno ga pogleda. ˝Kakve to ima veze? Dobro, četiri. Četiri mjeseca mi se u svakom
slučaju čini malo predugo. Nazvala sam u McKinsey. Čisto na sreću. I uspješno.˝
Trlja si bradu da smiri živce. Najradije bi čuo sve što su pričale, riječ po riječ, ali ne iz
Tinekinih usta, nego s kasete, tako da može u miru premotavati. Treba mu vremena da
odredi strategiju. Bilo je dobro krenulo. Već nekoliko tjedana pokušava se uvjeriti kako je
njegova noćna ofenziva postigla svoj cilj. Otkad je zavarao Wilbertovu telefonsku sekretaricu,
zapravo sekretaricu za koju je pretpostavljao da je Wilbertova, nitko ga ne uznemirava. No nije
potpuno smiren. Tako, na primjer, više ne ide u parlament na otvorene sjednice.
˝I˝, nasmiješi se, ˝što je sve ispričala?˝
˝Ah, bio je to kratak razgovor, naravno. Mislim da sam je malo zatekla. Zvučala je umorno.
Ali čini mi se da joj dobro ide na toj praksi. Misli da će joj ponuditi posao.˝
˝Hoće li doći u Francusku?˝
˝Boji se da neće moći. Cijeli mjesec se bavila nekim važnim klijentom.˝
˝Znači da će sad između Božića i Nove godine morati puno raditi˝, reče Sigerius. Pokušava
zadržati pod kožom olakšanje koje mu nadire iz dubine duše. ˝S kim je to bila?˝
˝S kim je bila? Bila je u uredu.˝
˝Mislim, s kojim poduzećem. Pred Božić.˝

~ 214 ~
 Bezazlen način razmišljanja njegove žene ga opušta. ˝IBM?˝ ona će. ˝Da, IBM.˝
˝Ah˝, reče on, ˝ne znam jesu li uopće Ria i Hans baš neko društvo za nju.
˝Ako je skijanje u pitanju, sve joj je dobro. Oprezno sam se raspitala o Aaronu.˝
˝Aha. I ?˝
˝Kaže da je ovako u redu.˝

Kroz sitnu rosulju voze se na farmu. Nekad mu navečer u Haagu nedostaje Enschede, no
kad sad pomisli da Tineke povazdan trčkara po toj beživotnoj galeriji, odmah poželi natrag u
zamamni kaos svog ministarstva. Parkira na šljunku, ulazi kroz vešeraj koji miriše na toplu
perilicu rublja. Tineke otvara bubanj i izvlači vlažnu hrpu, on odlazi u mračni dnevni boravak,
pali svjetla.
˝Je li bilo puno pošte za mene?˝ poviče, ali Tineke ga ne čuje. Odlazi u hodnik, osjeća
poznati miris škriljevca i ishlapjelog laka za drvo. Pali svjetlo iznad komode, hrpa omotnica
i časopisa doseže rub fotografije iz Marseillea, pokraj nje su novine koje mu sprema, kako ju
je zamolio. Među omotnicama je i paketić s knjigom koju je već davno bio naručio, ima i
jedna omotnica iz Japana, novi broj Pythagorasa, nekoliko zakašnjelih čestitki povodom
njegova imenovanja, dva broja nogometnog časopisa, računi, pismo iz Akademije znanosti,
jedna debela omotnica srednje veličine, s adresom precrtanom crvenom kemijskom ispod
čega je Tineke dopisala ˝pogrešna adresa˝. Unutra je nešto tvrdo. Glasnice mu zatitraju od
količine zraka koji uvlači kad vidi komu je omotnica upućena. Nevještim dječjim rukopisom
napisano je:
Gospodin Drkadžija Govnar, Langkampweg 16,7522 CZ Enschede - ˝Langkamp˝
umjesto ˝Langenkamp˝.
Ruka mu se zagrijala, onda je postala vlažna i hladna, papir omotnice upijao je znoj.
Njegova žena, znači, misli da gospodin Drkadžija Govnar ne živi ovdje. Osjeća podražaj da
požuri u vešeraj i da je zagrli, da joj sve prizna, da joj kaže kako mu je žao, no ujedno ga je i
strah da bi mogla naići. Skamenio se. Zuri u samoga sebe na fotografiji iz Marseillea: stoji tamo
kao stablo sa stablom u rukama. Mene nećeš oboriti, prijatelju.
Pritišće omotnicu na grudi, odlazi u zahod, s uzdahom sjeda na školjku. Dok mokri, otvara
omotnicu s donje strane, gornja je zalijepljena širokom smeđom trakom. Drhtavom rukom
izvlači grozotu za grozotom: crne mrežaste čarape, crvene gaćice, nekakvo pamučno klupko,
izgužvana maramica - njegova maramica, primijetio je kroz bijele munje koje su sijevale
od jeze. Klupko je u sredini kruto, možda od sline, ali vjerojatno od nečeg drugog, što ga
izbezumljuje, a ujedno i duboko rastužuje. Iz omotnice se pojavljuje neka kruta stvar, s
potmulim udarcem pada na gumeni zahodski tepih. Crni umjetni penis.
Duboko udiše zrak, užasnut, bijesan. I prestrašen. Zaprepašćuje ga ta beskrajna drskost.
Ustaje i ponovno sjeda. ˝Đubre˝, promrmlja. Ovo je previše, ovo je prešlo sve granice. Zar je
to đubre bilo u potkrovlju? Ne može si to zamisliti. On je rekao da ne postoje dokazi, a ovaj
mu je tako odgovorio? Je li stvarno bio u Vluchtenstraatu? Ili je to poslao... Aaron? Nije. Nije?
K vragu, ne može biti siguran. Je li Aaron pustio Wilberta u stan? Ili je taj luđak provalio?

~ 215 ~
 Podiže s pločica onu stvar prošaranu žilama i svim je silama pokušava slomiti, ali uzalud.
Omotava oko nje toaletni papir, naivno pomišlja da će je moći baciti u WC, zajedno sa
svim ostalim, i pustiti vodu, riješiti se svega - ali se predomišlja. Tineke će primijetiti da nema
omotnice. Morat će u svakom slučaju biti vrlo oprezan.
Tek sada pogleda u omotnicu, u udaljenom kutu vidi još nešto, neko pisamce, izvlači ga,
rastvara papir s crtama iz bilježnice. Amaterski rukopis podudara se s neujednačenim
slovima na omotnici. ˝Nadi 100.000 guldena, drkadžijo˝, čita. ˝Pokaži malo ministarske
odgovornosti.˝ Osim toga piše da u četvrtak,
14. prosinca u osam sati navečer mora na plaži u Scheveningenu - ˝idem ti na ruku,
drkadžijo, to je blizu tvoje drkačke jazbine˝ - zakopati torbu sa sto novčanica od tisuću guldena
u podnožju dine u ravnini stupa 101. ˝Ne bude li para, počinjemo sa slanjem fotografija.˝
Ponovno mu izbija znoj, od bijesa, ali i od očaja koji je graničio s panikom. Ovo, k vragu,
više nije provokacija, ovo je ucjena - i to prilično teška. Ucjenjuje ga vlastiti sin. Zar ne bi trebao
iz ovih stopa otići na policiju? Da. Ipak ne. Listovi mu se grče, stišće zube dok mu se gotovo ne
slome. Tako, dakle, djeluje ucjena.
Mora biti pametan i djelovati promišljeno. Treba se smiriti. Ne može ovako s tom
omotnicom u dnevni boravak. Gore, u radnu sobu. Užurbano gura stvari natrag u omotnicu sa
zračnim jastučićima. Uzet će svu poštu u radnu sobu i među nju će skriti omotnicu. Sluša čuje
li se Tineke; tek kad je uvjeren da nije u hodniku, povlači vodu i izlijeće iz zahoda. Skuplja hrpu
pisama i časopisa s ormarića i dugačkim koracima grabi uz stepenice.
U radnoj sobi je prohladno, sjeda i gura poštu uz rub stola. Prije nego što će ucjenjivačku
omotnicu skriti u jednu od dvije zelene metalne ladice na zaključavanje, izvlači pisamce i
još jedno očima prelijeće kratku poruku. Pri riječima ˝ministarska odgovornost˝ opet se
počinje ozbiljno kolebati: vlada li njegov sin takvom terminologijom? Je li istina da ima sina
kojeg tako malo cijeni da sumnja poznaje li uopće taj izraz koji, povrh svega, označava njegovu
funkciju? Da, tako je.
Presavija pisamce i gura ga duboko u svoj novčanik. Sa slabašnim uzdahom olakšanja
okreće ključ u ladici. Neko vrijeme gleda u prazno, prozorčić iznad radnog stola crni se u
zelenom okviru. Okreće svoj stolac prema sobi, ali ono što mora biti pouzdano, onih nekoliko
kubičnih metara na svijetu koji pripadaju samo i jedino njemu, njegova ćelija, njegova soba za
razmišljanje - upravo taj prostor podsjeća ga na njegova ucjenjivača. Ovdje je spavao taj izrod.
Zmija koju je štapom izbacio iz kuće. Sada, deset godina poslije, sjedi ovdje u znoju, u stresu, u
panici. Sada to đubre pokazuje njemu što znači moć.
Dosta. Gotovo. Duboko udahne, udari dlanom o bedro. U svakom slučaju mora nešto reći
Tineke. Reci joj neku poluistinu, ovo je pravi trenutak. Sada je još riječ o omotnici i
donjem rublju, sljedeći put će joj se taj luđak osobno pojaviti pred vratima - što onda? Njegove
mućke i smicalice dovele su Aarona u opasnost, samo to ga već beskrajno ljuti, refleksivno želi
zaštiti Aarona: u sumanutoj sapunici u koju mu se pretvorio život mora svoga zeta štititi od
svog sina? Krajnje je vrijeme za priznanje.

Nema je u prizemlju. Onda je vjerojatno u radionici u vrtu. U kuhinji pije čašu vode.
Neodlučno zuri u tamu iza vešeraja, uključuje vanjsku svjetiljku i prolazi kroz nepodšišanu

~ 216 ~
zimsku travu u kojoj, kao što vidi, rastu čičci. Već na pola puta čuje buku formatne pile i usisnog
stroja. Otvara teška vrata i ostaje stajati u zidanom ulazu. Na nekih dvadeset metara od
njega, ispod neonki što vise na tankim čeličnim kablovima, njegova žena vuče dasku uz
vodilicu. Ne primjećuje ga, na ušima su joj štitnici protiv buke.
Kako početi? Udiše ugodan, poticajan miris svježe obrađenog drva. Drago mu je da ga ne
vidi. Kao uvijek, osjeća divljenje prema njezinoj kreativnosti, njegova žena može nešto
smisliti, nacrtati, napraviti svojim rukama i prodati. Dok je gleda kako radi - koncentrirano,
efikasno, brzo, višak kilograma joj između strojeva dobro stoji, čak kao da je i uvjet za rad na
njima - potreba za priznanjem povlači se poput oseke.
Ne bi li joj trebao prići? Kucnuti je po ramenu, sjedi, ljubavi, moram ti nešto reći? Ono što
ga u ovom trenutku, u ovom nemogućem trenutku toliko dira u srce jest ta vitalna snalažljivost
s kojom mu je godinama stajala na raspolaganju kad god se radilo o njegovu sinu. Neprestano
su se gomilali novi problemi i ekscesi oko tog dečka, i uvijek je ona bila ta koja je
smirivala situaciju, pronalazila rješenja, nudila ideje koje su mu pomagale da ne upadne u
depresiju. Što bi uopće nastalo od njega da nije bilo nje? Ona bi prva odbacila takvu pomisao
kao što upravo odbacuje ostatak daske s pile, no potpuno je uvjeren da bi bez te žene još uvijek
ležao u Antonius Matthaeuslaanu, zauvijek s nogom u gipsu, s bradom do kraja ulice, utopljen
u svoje neostvarene olimpijske snove.
Mjesecima je bio potpuno slomljen. Kad bi pogledao svoj kimono, izbile bi mu suze na oči.
Katkad bi on i Margriet u svojoj mrzovoljnoj, turobnoj šutnji čuli kroz kuhinjski pod glasan,
bezbrižan, upravo zarazno veseo smijeh. Ispod njih se doselio motor s unutarnjim izgaranjem,
ženska snaga od koje su se tresli prozori u njihovu stanu. Od one nesreće sa skuterom, kad je
Margriet bila prisiljena naći neki posao, a ona odozdo počela dolaziti u iznimno ljubazne
posjete, od tada je zaboravio ženu i sina. To mora priznati. Oni više nisu postojali. Ležao je
na svom madracu, a uz njega je sjedila Tineke.
Još i danas vrlo dobro shvaća zbog čega se u nju zaljubio: zbog njezine energije. Zbog
njene volje za životom, zbog njezine poletnosti. Gledao ju je kako stoji uz onaj stroj koji su
nekoć zajedno kupili u nekoj tvornici u Münsteru, znala je sve detalje o tipovima i nazivima, na
izvrsnom njemačkom propitivala je prodavača o brojevima okretaja i pozicijama listova pila.
Ona je bila njegov nov početak, ona ga je opet sastavila sa životom. Zato joj ne smije prići i
raspasti se pred njenim očima.
Tineke ga za svojih jutarnjih posjeta nije samo izvlačila iz njegova učmalog
samosažalijevanja, da nije bilo nje, nikada se ne bi počeo baviti matematikom. Pozvonila bi
najmanje jednom, katkad dvaput tjedno, uglavnom kad je Margriet sjedila za strojem za
sortiranje pošte u glavnom uredu na Neude, a on bi potezao konop koji je preko kolotura
nestajao kroz stubište gdje se protezao do brave ulaznih vrata i ona bi se penjala s Joni na
rukama ili bez nje - plavokosa, krupna, simpatična, energična, zainteresirana, inteligentna.
Ispraznila bi termosicu u sudoper i pristavila svježu kavu, ako je bilo sunčano, pomogla bi mu
da ustane i iziđe na balkon, koji put bi ponijela neku nogu od stola ili stolice sa sobom pa bi je
brusila pokraj njegova kreveta dok bi mu pričala o tome kako provodi dane, o svom životu, o
tome koliko je napredovala gradnja Hoog Catharijne, novog trgovačkog centra na kolodvoru.
Jednog takvog jutra kad mu je došla praviti društvo, donijela je u kuhinju kutiju s uvezenim
časopisima, Libelle, Ariadne, VT-wonen, Privi, Panorama i sličnog smeća za koje se pitao zašto
to čita, zašto onaj blues-pjevač to čita.

~ 217 ~
 ˝Od moje majke˝, rekla je i ispričala kako njeni roditelji žive u Tuindorpu, u četvrti u kojoj
je odrasla, a tek je pred kraj tjedna pogledao u tu kutiju, i možda su već tada, ili nešto
kasnije, ispale tri male, tamnozelene knjižice na kojima su bili otisnuti olimpijski krugovi, znak
koji više nije mogao pogledati a da se odmah ne ozlovolji, i malo je nedostajalo da ga ti krugovi
odvrate od listanja.
Matematika. Zadaci. Davno, u Delftu, algebra i geometrija su mu dobro išle, to je bio jedini
razlog zašto je upisao realni smjer u nižoj srednjoj školi, što manje jezika, što više predmeta
kroz koje se mogao provući bez učenja. Nije imao vremena ni za što drugo osim džuda. Sve se
moralo podrediti džudu: njegova strast za motorima i automobilima, njegov šah, gimnazija
koju je njegov otac priželjkivao. Gledano unatrag, čudno je da nitko, pa ni on sam, nije u
najmanju ruku pomislio kako je neobično što polaže ispite iz matematike i fizike bez pisanja
zadaća, bez vježbi, a i bez ikakvog predznanja. Što se tu traži, čekaj da vidim - tako je išao na
ispite. Dobivao bi četvorke improvizirajući na licu mjesta, za vrijeme ispita prokljuvio bi kako se
kvadratna jednadžba rastavlja na faktore.
Vjerojatno zbog beskrajne dosade koja ga je morila, a možda i zbog najtežeg udarca u
svom životu, pogledao je zadatke u knjižici. Opet se susreo s matematikom prvi put nakon
dvanaest godina, prvi puta nakon niže srednje. Proučio je matematičke priče, prostorne likove,
geometrijske crteže, bilo je sve zajedno pet zadataka. Na koricama koje je istrgao iz jedne
od onih mapa s uvezanim časopisima, pokušao je kemijskom olovkom ispisati prvi izračun,
malo je petljao s podacima koje je izvukao iz zadatka, napravio jednu skicu. Kao što nekom
padne na pamet nešto šaljivo, ili neka rima, tako je u njemu bujalo rješavanje problema. Mora
ovako. Ako ne ide, onda ovako. Za tričetvrt sata imao je prvo rješenje, rezultat je bio potpuno
u redu, u to je bio sto posto siguran. Odmah se bacio na drugi zadatak, poslije toga na još
jedan, i ubrzo je i on sam bio potpuno u redu, da nije imao gips potrčao bi niz stepenice i
pozvonio Tineke da joj pokaže što je napravio.
Uglavnom je brojio sate, u kuhinji nikako da dođe večer, a ako je bila večer, nikako da
dođe vrijeme za spavanje, ali sad su se odjednom pojavili Margriet i Wilbert koji još nije išao u
školu i koji je preko dana bio kod bake u četvrti C. Već se spuštao mrak, ali svakidašnja
stvarnost nije dopirala do njega, negdje ju je bio izgubio, ostao je u izoliranom, blistavom
svijetu gdje su usko povezani fenomeni bili istiniti ili neistiniti, i to na tako jasan način da je sav
treperio od energije. Umjesto da tupo bulji preda se ili da se svađa s Margriet - koja isto
tako nije žudjela za ovakvim slomljenim gunđalom u kući - ostatak je večeri proveo zadubljen
u tamnozelene knjižice, a i dio noći; bilo je hladno, još to pamti, u kuhinji se ledilo, ruke i prsti
su mu se kočili, a kad je riješio sve zadatke, još ih je jednom provjerio, nekoliko ih je iz
ljubaznosti prema rješenjima - kakav je to bio osjećaj? - riješio na još bolji način, a gdje je bilo
potrebno, popravio je svoje brzinski napisane izračune ili ih je improvizirajući proširio.
Jedan zadatak nije nikada zaboravio, ne toliko zbog olimpijske konotacije ili zbog njegove
inventivnosti, koliko zbog toga što je smislio njegovu inačicu. Pisalo je ˝ADA/KOK
= 'SNELSNELSNELSNEL...'25˝ a pitanje je bilo kojim brojkama treba zamijeniti slova da bi
jednadžba bila ispravna. S time je bio relativno brzo gotov, samo što ga je stajalo dosta

25
Ada Kok (1947) - nizozemska plivačica, višestruki europski prvak, na olimpijadi u Meksiko
1968. osvojila zlatnu medalju; snel na nizozemskom znači brzo (nap.prev.)
~ 218 ~
mozganja u svojoj inačici naći mušku zamjenu za Adu: PELE X SPEL = DOEL X PUNT26, plod
nevjerojatnih kombinacija koje su ga držale budnim sve dok iznad svog zahuktalog mozga
nije začuo Margriet kako prije posla odlazi pod tuš.
Pele i njegov gol bilo je otprilike prvo o čemu je Tinekin otac počeo govoriti. Na njegovo
iznenađenje, tjedan dana kasnije taj je čovjek nenajavljen došao u posjet i sad je stajao
kraj njegova improviziranoga kreveta. Bio je to pravi gospodin, nosio je iznimno uredan
pulover bez rukava, žut poput limuna, a meka sijeda kosa izgledala je kao da ju je na putu
ovamo dao oprati i podšišati. ˝Ovo je, znači, počinitelj˝, rekao je gospodin Profijt, njegov
budući tast, učitelj matematike u protestantskoj gimnaziji u Diaconessenstraatu. U svojoj
podignutoj lijepo oblikovanoj ruci s tankim vjenčanim prstenom držao je ispisanu kartonsku
koricu koju mu je, kako je shvatio, bila donijela uzbuđena Tineke. ˝Mladiću˝, rekao je ozbiljno,
˝cijeli sam vikend posvetio Peleu koji igra i zabija golove. Nisam uspio naći rješenje.
Prosvijetlite me.˝ Potom je Tinekin otac čučnuo kraj kreveta i iz kožne muške torbe izvukao
bilježnicu sa spiralom u kojoj mu je Sigerius korak po korak pokazao kako je smislio tu
zagonetku.
˝Predivno˝, rekao je gospodin koji je bio Jonin djed. ˝Moćno. A ujedno i elegantno. I
zabavno. Moja kći tvrdi da niste matematičar. Očito je nešto krivo shvatila. Smijem li vas
pitati gdje ste studirali?˝
˝U Delftu˝, rekao je. ˝Na nižoj srednjoj školi Oranje Nassau˝.
Na trenutak je zavladala tišina. ˝To je nemoguće˝, rekao je potom Profit. Tinekin otac
imao je ugodan glas u koji je zamatao učiteljske rečenice. ˝Nemoguće je da ste završili
samo nižu srednju.˝
˝Pa ipak je tako, gospodine Profijt.˝
˝Onda vam je netko pomogao. Je li ovo vaš rukopis? Znate li što je ovo?˝ Kucnuo je
prstom po jednoj od tamnozelenih knjižica.
˝Matematički zadaci?˝
˝U ovim knjižicama su problemi iz takozvanog drugog kruga Državne matematičke
olimpijade iz 1969. godine. Ovih pet otvorenih pitanja, mladiću, smislili su najbolji profesori
matematike kojima se naša zemlja može podičiti. Najdarovitiji gimnazijalci treniraju cijelu
godinu da bi udarili glavom o ovaj zid matematičke inventivnosti.˝
˝Aha.˝
˝Većina te elite, tog cvijeta nacije, mogao bih ustvrditi, riješi dva od pet zadataka. Najviše.
Dvadeset bodova od pedeset. Mogu se ponosni vratiti kući. Najboljih deset uspije
postići trideset do četrdeset bodova. Samo vrlo rijetko, otprilike jednom u pet godina, pojavi
se iznimno nadaren mladić, nažalost uvijek je riječ o mladićima, neki dečko koji uspije riješiti
gotovo sve. Jedan jedini put u povijesti olimpijade, čini mi se 1963, netko je ispravno riješio
sve zadatke. Kao Vi. Bez ijedne pogreške. Pedeset bodova. Besprijekorno.˝

26
Spel na nizozemskom znači igra, doei znači gol, punt znači bod, a doelpunt znači zgoditak.
(nap.prev.)
~ 219 ~
 ˝O, baš zgodno.˝ Usred kuhinjice, koja mu se odjednom učinila neizdrživo prljava,
zagušljiva i trošna, Tineke ga je gledala blistajući od sreće i smiješeći se kao da je upravo
primio odlikovanje. Sličila je na oca, njihova lica bila su jednako razoružavajuće okrugla.
˝Nije to zgodno˝, reče Profijt. ˝Zato što jednostavno nije moguće. Ova matematička
rješenja proučio sam s posebnim zanimanjem. Ponekad su oštra, no uglavnom su
iznenađujuće profinjena. A uvijek učinkovita. Izgleda kao da su neke operacije i neke osnovne
formule izvedene, ne, izmišljene na licu mjesta. Na ovom komadu kartona su dva, ponavljam:
dva različita dokaza Pitagorinog teorema.˝ Značajno je zašutio. ˝Jedan od njih nisam još nikada
vidio. Drugi je star tri stoljeća. Ako je istina što kažete, moram vam čestitati.˝
˝Tata˝, reče Tineke, ˝naravno da Siem govori istinu. Daj mu ih, slobodno.˝
Njezin otac mu je pružio ruku. ˝Moje iskrene čestitke.˝ Bio je to prvi matematičar kojem
je stisnuo ruku, slijedit će još stotine, možda tisuće, no Tinekin otac je bio prvi. Ruka nije
bila žuljevita poput ruke džudaša, a bila je i drukčija od ruku obitelji njegove žene koje su bile
vlažne i drhtave kad ne bi držale kakvu bocu.
˝Još ćete ležati ovdje neko vrijeme?˝ Profijt je podigao svoju torbu u krilo i pažljivo
izvukao iz nje bunt knjiga. ˝Dao sam si zadatak da vas opskrbim duhovnom hranom.˝ Osim
četiri knjižice Matematičke olimpijade koje je nazivao ˝slatkišima˝, Tinekin otac mu je dao ono
što je sačuvao iz svojih studentskih dana: knjige u smeđem papirnatom omotu o
integralnom računu, o linearnoj algebri, o teoriji brojeva, ali i A course of Pure Mathematics G.
H. Hardyja, jedan udžbenik za maturu, Struikovu Povijest matematike, pa čak i jedan
matematički roman po imenu Flatland.
˝Proučite to pa ćete mi ispričati svoja zapažanja. Obećajte mi da ćete to učiniti. Kad
pročitate, donijet ću vam još. Kao protuuslugu bih od vas rado tražio da zajedno odemo na
Uithof, čim budete opet mogli hodati.˝
˝Uithof?˝
˝Tamo je utreški matematički fakultet. I molit ću vas da se koncentrirate na brz oporavak.
Morate požuriti.˝

Ugledala ga je. Isključuje pilu, skida štitnike za buku s glave. ˝Kavica? Može! Super!˝
poviče smiješeći se, uz glasan pljesak baci zaštitne rukavice na radni stol sa škripcima, veselo
se provuče uz ormar futurističkog izgleda. Prilazi mu - bezbrižno, ništa ne sluteći. On pomišlja
na njihova beskonačna raspravljanja o Wilbertu, s očajničkim kulminacijama koncem
osamdesetih, naporne razgovore koji su iz temelja promijenili njihove predodžbe o
roditeljstvu. Nakon onog suđenja umalo im nije propao brak, taj ih je uljez potpuno slomio.
Da, počeli su se svađati tek kad je Wilbert već bio izvan igre, i to oko svega. Na svađu je
uzvraćala debljanjem, nije se više držala nikakve discipline. Poslije godine pune nesuglasica
otišla je na neki ljetni tečaj u Englesku, na vrhunsko stolarsko usavršavanje, navodno posebna
prilika, ali zapravo je to bio bijeg. Tri mjeseca provela je u Dorsetu i strašno mu je nedostajala.
Toliko da je još prije nego što se vratila u obnovu oronule štale uložio sto tisuća guldena,
izbacio hranilice i pregrade, ubacio stolove za piljenje, police s potrepštinama, kompresore za
vakumske preše, pištolje za čavle i klamerice, ogromnu prešu za furnir.

~ 220 ~
 ˝Reci˝, kaže ona veselo. Gleda ga ispod tako jarkog halogenog svjetla da ga je strah da
mu vidi misli u glavi.
Ovdje? Sada? Koje li zablude, kako je uopće mogao pomisliti da će ovdje, pod krovom ove
vedre šupe moći izreći svoje bijedno, smrdljivo priznanje. Već deset godina ovo je
mjesto simbol svega pozitivnog u njihovu braku, svaki komad namještaja koji dolazi odavde
podsjeća ih da vladaju svojim životima, da mogu utjecati na sve što se u tim životima događa.
Zar upravo ovdje da joj priča o Wilbertu i Joni? Budući da je i dalje šutio - kroz poluzatvorena
usta izlazila je samo para - Tineke preuzme riječ. ˝Znaš što mi je upravo palo na pamet?˝ reče
i uhvati mu ruke svojim iznenađujuće toplim prstima. ˝Zar ne bismo mogli u veljači, za vrijeme
karnevala ili tamo negdje, odletjeti u Kaliforniju? Da iznenadimo Joni? To mi se čini jako
zgodno.˝

Iz videoteke je donijela dva filma, mogao je birati. Secrets and Lies nije mu se činio dobar
izbor (nije rekao zašto) pa sad na dugačkom dijelu kutne sofe naslonjeni jedno na drugo
gledaju Magnoliju, film taman nedovoljno mračan da bi mu spriječio drijemež. Ne razumije
svoje snove, sve je ispremiješano, nalazi se u Haagu, ali i u Delftu svoje mladosti, ne zna točno.
˝ZNAŠ˝, odjednom mu prodre u uho. Trgne se, zvuči jako blizu, njeno tjeme škaklja mu
bradu. ˝Znaš što sam ti zaboravila reći?˝ Zaustavlja DVD-plejer.
˝Zadrijemao sam...˝
˝Pošta˝, viče, ili samo djeluje kao da viče? ˝Prošli tjedan došla je neka čudna omotnica.
Jesi li već pregledao poštu?˝
Duboko udahne istodobno pokušavajući nešto reći. ˝Ne˝, nesigurno promrmlja, ˝zapravo
jesam, na brzinu.˝
˝Ona smeđa omotnica s mjehurićima˝, nastavi ona, ˝podeblja. Jesi li je vidio? Pogrešno
je dostavljena. Nije bilo poštanske marke, ni imena pošiljaoca, to sam tek kasnije vidjela, netko
ju je gurnuo u poštanski sandučić.˝
˝Zašto je film stao?˝
˝Jer mi je to odjednom palo na pamet. U ponedjeljak, mislim. Nisam znala što bih s time
pa sam otvorila. Jaaako čudna omotnica, Siem. Stvarno mi je bilo jako čudno.˝ Glas joj
zvuči uznemireno, kao da se javlja neki prikriveni strah. ˝Još sam te pokušala nazvati˝.
U ustima mu je pijesak, ne može reći ni riječi, no ipak nešto čuje: ˝Pa što je to bilo u njoj?˝
˝Donijet ću je˝, reče i uspravi se da ustane. ˝Opet sam je zalijepila. Naravno, nisam
trebala...˝
˝Čekaj˝, kaže Sigerius, sad već potpuno razbuđen. ˝Mislim da je gore. Uzeo sam poštu sa
sobom u radnu sobu.˝ Ustaje još prije nego što je uspjela išta odgovoriti i kreće u hodnik
ne osvrnuvši se. ˝Hoćeš vino?˝ viče za njim.
Ošamućen posrče uz stepenice, glava mu je kipući reaktor. Da baci omotnicu? Da sve
prizna? Da se pravi lud? Je li pročitala pisamce? Poput zombija otvara ladicu.
˝Ah˝, uzvikne Tineke kad se vratio u sobu, ˝već si je otvorio.˝ Stavlja dvije čaše s crnim
vinom na plutene podmetače. ˝I, što kažeš?˝

~ 221 ~
 ˝Nisam još pogledao˝, reče. Još prije nego što je sjeo, izvuče mu omotnicu iz ruku i istrese
sadržaj na sofu. Čarape, gaćice i maramica ispadaju bešumno na sjedište, crna stvarčica
odbija se i padne mu na lijevu ruku; on je povlači kao da je riječ o kakvom velikom insektu,
divovskoj gusjenici, crvenom škorpionu, a stvarčica opet poskoči, odbije se glasnim udarcima
od stolića i padne na pločice.
Tišina.
Njegove su socijalne vještine iznadprosječne, točno znade kako mora gledati kad popije
vruć gutljaj čaja u prisutnosti kraljice, može debatirati u parlamentu čak i kad ga u
međuvremenu nazovu drkadžijom - no sada je doista potpuno paraliziran. Prostenjavši,
zavaljuje se u sofu, užarena leđa zabijaju se u hladnu kožu.

Satima kasnije, dok šeće po kampusu koji više nije njegov, pomišlja kako je priča koju je
prodao potpuno uvjerljiva i zapravo na neki način čak logičnija od istine. Osjeća olakšanje zbog
priznanja, kao i zadovoljstvo zbog rafinirane laži, iako je ovo bila vrlo neugodna večer kojoj se
još dugo neće znati pravi kraj - možda neće nikada završiti; i Tineke će razmišljati, dobro je
pozna, i ona će mozgati, možda to upravo čini, legla je u krevet i širom otvorenih očiju zuri u
strop.
Jesenji vjetar poljima tjera valove, kampus je zapjenjeno more osušenih listova, miris
vlažne zemlje i gnjileži prodire mu u prehlađeni nos. Odvojen od svijeta hoda po vlažnom
šljunku slabo osvijetljene atletske staze, zaštićen širokim krugom rasplesanih lijeski i joha. Sve
je prebacio na Wilberta bez ikakvih skrupula. Ta ništarija i ne zaslužuje ništa drugo, ovako je
još od nekakve koristi. Sad kad relativno mirno razmišlja o tome, Wilbertovo uplitanje mu sve
u svemu više ne izgleda tako nepovoljno - dokle god drži konce u rukama, naravno, to
nikako ne smije zaboraviti.
Prepirku koja je uslijedila nije mogao kontrolirati. Tinekina uvjerenost u to da omotnica
nije bila za njih ispala je samo neka vrsta nesigurnog samozavaravanja. ˝Siem?˝ rekla je
odmah. ˝Ima li to kakve veze s tobom? Nećeš mi valjda reći da znaš nešto o tome?˝
Rješenje se ponudilo poput matematičkog dokaza, logično, nepobitno, organsko... ˝Da,
ljubavi, istina, znam nešto o tome˝, priznao je, ali umjesto da počne od A, krenuo je otprilike
od Z, prilično spontano, pomislio je, no ipak jureći naprijed, sam sebi govoreći da ostane što
bliže istini. Ozbiljnim glasom ispričao joj je da je prve SMS-poruke primio već ljetos, niti tjedan
dana poslije domjenka na kojem se pojavio Meno Wijn. U početku nije imao pojma tko ih šalje
niti na što se odnose, no nisu ga nimalo zabavljale. Joni je bila kurva, uglavnom se na to svodilo,
i je li on toga svjestan, tako mu i treba, da, bilo je to vrlo neugodno. Nešto poslije - ˝i sad
dolazi ono glavno, Tini, drži se, ovo nije nimalo ugodno˝ - dobio je SMS-om adresu neke web-
stranice koju je morao pogledati. Tako je i učinio.
˝I? Što si vidio? Kamo to smjeraš? Siem - ne budi tako tajanstven! Što se to događa?˝
˝Sve ću ti objasniti, ljubavi˝, uhvatio ju je za ruku. Na ono što je potom ispričao o toj web-
stranici reagirala je relativno mirno, možda zbog toga što je to iznio tako pribrano,
eufemistički, izbjegavajući riječ ˝porno˝, dok joj je istodobno skretao pozornost hinjenim
slutnjama da je Wilbert taj koji šalje SMS-poruke - pucajmo u glasnika. ˝Da˝, rekao je, ˝strašno

~ 222 ~
sam se uzrujao, na moje veliko čudo pokazalo se da ima pravo, Tini, ta stranica je stvarno
postojala, iako u prvi čas nisam mogao vjerovati da gledam Joni.˝
Bilo je čudno da se nije toliko zgrozila nad onim što je učinio Wilbert (vjerojatno zato što
je već bila navikla na njegove gadarije), niti nad onim što su učinili Aaron i Joni (kao da njihovu
ulogu nije potpuno uviđala), koliko nad onim što je učinio on. Zašto mi to kažeš tek sada? Bilo
je, naravno, mnogo toga u isti čas: ta agresivna erotična roba između njih, taj ˝drkadžija˝.
(˝Zašto te tako zove?˝ ˝Pa znaš valjda kako je vulgaran?˝ ˝Kriješ li nešto od mene, Siem? Što
to izvodiš?˝ ˝Ništa, ljubavi, stvarno, smiri se˝) Da, ta njegova šutnja, to ju je najviše pogodilo,
ta golema provalija između svibnja 2000. i sada. ˝Pola godine, Siem.˝
Stigao je do nasipa koji dijeli bazen od atletske staze. Između niskoga grmlja i kopriva
penje se puteljkom do najviše točke na kojoj je jedan od njegovih prethodnika uz veliku pompu
postavio klupu za odmor. Znao je tamo sjesti kad je trebao donijeti kakvu važnu odluku.
Tineke ga je pitala je li s Joni razgovarao o tome.
˝Da˝, rekao je, jer tako je zapravo i bilo. Njegova žena sjedila je na metar razdaljine i
gledala pred sebe kao da je krajnje zaprepaštena. ˝Kako ti je palo na pamet ne reći mi ništa?
Misliš da je to normalno?˝
˝Htio sam te poštedjeti, ljubavi, htio sam...˝
˝Čega si me to htio poštedjeti? Istine? Činjenica? Kakve su to gluposti?˝
Ponizno se ispričao, mora shvatiti koliko se brinuo oko svega i kako je teško otvoreno
pričati o takvim stvarima. Osim toga, nakon što je razgovarao s Joni, stranica je postala
stvar prošlosti.
˝Pa što onda hoće?˝ Podigla je čarape i opet ih bacila na sofu.
˝Fotografije još postoje. Nikad neće nestati.˝
Umjesto da reagira na tu uznemirujuću vijest, zanimalo ju je što je sve rekao Joni.
˝Ništa posebno˝, promumljao je, ˝ono što se kaže u takvim slučajevima, nismo dugo
razgovarali˝ - taj je odgovor nije zadovoljio. Potaknuo je tiradu koja je daleko nadišla temu,
centrifugalni gnjev koji se nije vrtio oko Joni, nego oko njih dvoje. Nazvala ga je staromodnim
uskogrudnim moralistom - što zapravo i jest, muškarcem s tako malo seksualnosti da se
ozbiljno brine o pravoj svrsi njegovih puritanskih prodika. ˝Mogu se samo nadati da joj nisi
održao propovijed poput nekog provincijalnog svećenika˝, rekla je. ˝Potpuno mi je jasno zašto
neće za Božić u Francusku.˝ ˝Je l’ ti čudno da su njih dvoje prekinuli?˝
Osjeća potrebu da se odupre, ne toliko zbog toga što dovodi u pitanje njegovu taktičnost,
a usto, može se mirne duše reći, i njegove očinske sposobnosti, nego zato što se činilo da
ne razumije o čemu je riječ. ˝Shvaćaš li ti o čemu pričam?˝ kaže. ˝Govorim ti da se naša kći
poput neke... kako se zove netko takav? Da se poput neke drolje slika po internetu. Shvaćaš
li što to znači?˝
˝A čuješ li ti sebe? Tko si ti da mi govoriš da je moja kći drolja?˝
˝Tineke...˝ rekao je, zatečen njenim povišenim glasom, tim ˝moja kći˝.
˝Možeš li mi pokazati tu web-stranicu? Mogu li sama prosuditi?˝
˝Fotke. Nema više web-stranice...˝

~ 223 ~
 ˝Onda mi pokaži te fotke. Možda i nije tako strašno. Na primjer. Naime, mislim da se ne
razumiješ baš toliko u to tko je, a tko nije drolja. Pokaži mi ih, dođavola!˝
˝Ljubavi, ne pretjeruj. Stvarno mi ne pada na pamet da zajedno gledamo taj užas. I ne
zavaravaj se da nije tako strašno. To što ja, to što mi više ne... no dobro, to ne znači da ne
znam što je...˝
˝Da?˝
˝Što je pornografija.˝
˝Pornografija? Sad je najedanput riječ o pornografiji?˝
Sada se on naljutio. ˝Pa što misliš, zašto mi onaj gad šalje ovo smeće?˝ Rukom je
odgurnuo donje rublje sa sofe, gaćice su pale na stolić i lagano se odsklizale. ˝Zbog fotografija
s godišnjeg odmora?˝
˝Pokaži mi ih. Odmah.˝
˝Tini - poslat ću ti nekoliko u ponedjeljak. Ne mogu. Ne ovdje.˝
Kad se u nedjelju ujutro probudio, ona je već bila ustala, na stoliću za doručak leži
pisamce, otišla je u šetnju, mora razmisliti. To mu je drago. Nakon doručka loži vatru u kaminu
u dnevnom boravku i s hrpom dosjea odlazi na verandu, no nije u stanju raditi ništa osim
smišljanja raznih scenarija: ako ona opet nazove Joni, ako je traži objašnjenje, kolika je
mogućnost da njihova kći kaže što se dogodilo? A što ako on sam nazove Joni? Da ih sve
preduhitri? Pokušava zamisliti taj razgovor: on koji joj nekako mora objasniti, koji je mora
uvjeriti da se ne... da se na nju ne... rajca
Pokušava razmisliti kako da neprimjetno dode do tih sto tisuća, postoji još jedan američki
račun s nekoliko desetaka tisuća dolara, Mees Picrson raspolaže s preostalom
polovicom nagrade ˝Spinoza˝, a ima i još nekoliko stotina tisuća na štednji. Uključuje
televiziju, politički talk show Buitenhof, ali ne može se koncentrirati.
Možda bi se s Wilbertom mogao cjenkati? Sama ta pomisao da se cjenka s vlastitim sinom
diže mu tlak. Zar počinje seniliti? Srećom gotovo je siguran da Tineke nije vidjela pisamce s
Wilbertovim zahtjevom. Odjednom se poželi Haaga. Da se utopi u poslu. Zove svoga vozača i
pita može li ga pokupiti već večeras.
Već je prošlo podne kad se Tineke vratila kući, zamotana u šal i s nabijenom kapom, no
ipak promrzla, a na očima joj se jasno vidjelo da je plakala. Grije joj gustu juhu od
graška, izgleda smirenije nego jučer navečer, u međuvremenu se pitala zašto ne ode na
policiju, prijetnje joj se čine dovoljno ozbiljnima, ucjenjuje ga recidivist, daj mi jedan dobar
razlog zašto to ne bi učinio?
˝Joni.˝
˝Joni?˝
˝Da, Joni. Misli malo i na nju. Dala je sve od sebe da ta stranica ostane u tajnosti, a onda
baš mi njezinu tajnu predajemo policiji? Morali bismo im sve ispričati. Može doći do suđenja.
To bismo u svakom slučaju trebali s njom raspraviti. Točno ono što nikako ne želi. To je i
Wilbertu jasno. A neću ni spominjati mogućnost da se sve pročuje.˝
Stoji svojim širokim leđima okrenuta kaminu, s dlanovima prema vatri. ˝Oni imaju obvezu
diskrecije.˝

~ 224 ~
 ˝Tineke˝, govori teatralno, ˝nemoj biti tako beskrajno naivna. Ona je kći ministra
obrazovanja. Hoćeš još sočnije? Nema problema. Obrati se Billu Clintonu.˝
˝Daj, budi normalan, Siem.˝
˝Ljubavi˝, reče, ˝govorimo o Joninoj budućnosti. I to je ono što me brine.˝

~ 225 ~
 ˝Kako je prošao intervju?˝
˝Ovdje moraš skrenuti.˝
˝Je li bila naporna?˝
˝Sada skreni. Nije bila prenaporna. Pametna je. Bila je zainteresirana.˝
˝No ona je ipak žena. Žene djeluju sa zadrškom.˝
˝Svašta.˝
˝Ugodno čavrlja s tobom, a kad dođe doma, kad sjedne sa šalicom čaja za svoj laptop,
totalno te pokopa.˝
˝Ovdje je dozvoljeno osamdeset.˝
˝Totalno nas pokopa.˝
˝Rusty, pa i ja sam žena. Pričaš gluposti. Točno znam što sam joj rekla.˝
Previše. Ta Mary Jo Harland znala je svoj posao, prvo je bila prepuna razumijevanja, a
onda me izokrenula kao da sam lavor s vodom za pranje suda. Već nakon pola sata imala je
snimljeno na traci da je moj otac počinio samoubojstvo i da mu nisam bila na sprovodu.
Trebala sam nekoliko puta telefonski pregovarati kako bih je nagovorila da to ne stavi u tekst.
Ono prijašnje razumijevanje ostavila je vjerojatno u autu kojim se odvezla nakon intervjua.
˝Jesi li joj pokazala prostor?˝
˝Naravno da jesam. Pozvao si je u Coldwater. Što sam trebala reći? Žao mi je, ovdje nema
pristupa, tu se radi naše weapons of mass destruction?˝
˝Pretpostavljao sam da ćeš je odvesti u onaj lokal preko puta. Ili u Starbucks. Tako bih ja
napravio.˝
Nekoliko minuta smo šutjeli. ˝Hajdemo preko Alamede˝, rekla sam. ˝Na Harbor možemo
poslije Little Tokyja. Zašto nismo pokupili Vincea? Slijeće na LAX, zar ne? To bi bilo okej.˝
Rustyjev štićenik održavao je vlastitu internetsku stranicu negdje u Clevelandu u Ohiju.
Prvi razgovor za posao prošao je prilično čudno, činilo se da je Vince sposoban momak,
izražavao se jasno i sažeto - ako se izražavao; govorio je malo poput kakva proroka, a k tomu
tako suho i bezvoljno da sam pomislila kako će svaki čas pasti u komu. Na stranici bilježnice
koju sam za vrijeme razgovora imala pred sobom pisala je samo jedna, podebljana riječ:
DOSADAN.
˝Jesam li ti ja okej, Joy? Neka uzme taksi. Što je rekla?˝ ˝Tko?C
˝Pa Harlandica. Što je rekla kad si je provela okolo?˝
˝Nije rekla bogzna što, Rusty. Pa sama je došla na tu ideju, ona je htjela napraviti
reportažu. Jako joj se svidjelo, vjeruj mi. Znala je za naše stranice, nije vidjela puno
nepoznatoga. Nadam se da Bobbi shvaća da ide u Compton...˝

~ 226 ~
 ˝Molim? Čujem li to neku zabrinutost u tvom glasu? Ha! Joy se brine zbog naše nove
vrhunske lokacije. Zanimljivo.˝ Šutjela sam. Naravno da nitko nije jedva čekao da se preseli u
Compton, to je i dalje bilo tako. Tjedan dana prije kupoprodaje našla sam u svom uredu plan
Los Angelesa s crvenim i plavim kvadratima na kojem je pisalo Gang Territory Map. U legendi
je stajalo da su plavi dijelovi pod kontrolom Cripsa, a crveni pod kontrolom Bloodsa. Anonimni
papak je mapu kopirao na jednom od naših printera u boji, što je bilo prilično naivno: u roku
od tri minute našla sam nekog sistem-analitičara koji mi je rekao da je ta mapa djelo našeg
snimatelja Dekea, crnca koji je s obitelji pristojno živio u Burbanku, no kao da je bio rođen u
majici s natpisom NWA. ˝Manje gledaj MTV˝, napisala sam mu u mailu, ˝South LA je proizvod,
dragi Deke, Disneyland današnjice. Te tvoje Fuck The Police ploče moglo se već prije dvadeset
godina kupiti u zadnjoj europskoj vukojebini. Je li ti upalo u oči koliko Snoop Dog sliči na Šilju?
Ne moraš se bojati.˝
˝Ne brinem se, samo se pitam kako će ući.˝
˝Vjerojatno ćemo stići prije nje.˝
Riječi mu nisu ni zamrle, a bujica automobila već je počela usporavati dok praktički nismo
stajali na mjestu. Rusty je spustio prozor svog Maybacha i do struka se nagnuo van.
Benzinske pare prodrle su u unutrašnjost od crvene kože. Policija je zagrađivala dvije lijeve
trake. Po svemu sudeći, Bobbi će morati ubiti nekih pola sata na ulicama Comptona, što,
morala sam si priznati, nije bila nimalo ugodna pomisao. Naravno da sam Dekeu rekla koješta,
što sam ja, uostalom znala o tome? LA je metropola s deset milijuna stanovnika u kojoj se nas
devet milijuna pravi da Compton, Hawthorne i Inglewood uopće ne postoje. Nikad nisam
zalazila tamo. Triput godišnje kad bih išla u posjet prijateljici u Long Beach projurila bih kroz
taj truli zub s devedeset na sat, to je bilo sve. Deke i njegova karta dovoljno su me uznemirili da
jednu večer provedem na YouTubeu gledajući postove Bloodsa i Cripsa i morala sam priznati
da Šiljo više nije bio onakva dobričina. Comptonski Šilje lutali su golih torza kroz oronule ulice
svojih zapuštenih četvrti, lica zastrtih bandanama. Nosili su shotguns skraćenih cijevi i izvikivali
proizvoljnim redoslijedom koga će sve ubiti i silovati. (Policiju, naše drolje, nas.)
Rusty se opet uvalio u svoj amortizirani ručno šivani naslonjač. ˝Kamion s prikolicom je
prepriječio cestu, izvlače nekakvu žutu raketicu iz zaštitne ograde.˝ Tako je zvao japanske aute,
kao uostalom i sve ostale koji su bili manji od njegovih kola - te groteskne njemačke kočije
kakvih u cijeloj Americi nije bilo ni sto, a većinom su ih vozili ostarjeli milijunaši koji su u njima
jezdili iz svojih gated communities i natrag. Rustyjev Maybach bio je metalik crn sa zlatnim
trakama, kao neka mrtvačka kola za prijevoz svadbenih torti.
˝Jesi li gledala Bobbi u petak?˝ upitao je kad smo opet krenuli.
˝Kod Tyre? Naravno. Bila je odlična.˝
˝Vjeruješ joj?˝
˝Što to?˝
˝Ono što je rekla za onaj film.˝
˝Zašto ne. Bobbi ne priča gluposti.˝
˝Brblja bezveze. Čini mi se.˝
˝Vjerojatno su je pitali. Ovdje skreni.˝

~ 227 ~
 Rusty je pogledao preko ramena i psujući skrenuo pred blindiranim SUV-om na kojem je
zlatnim vitičastim slovima pisalo ˝Music is my life.˝ Možda čak stignemo na vrijeme.˝
Pogled je i dalje bio veličanstven, čak i deseti put. Već u oštrom zavoju na dotrajalom
betonskom odvojku s autoputa za Harbor, vidjeli smo iz ptičje perspektive vojarnu na
užarenom obzoru. Pokraj nas je prošao ulubljeni Dodge boje kave, prebrzo je ušao u zavoj i
prekasno počeo kočiti uz nagle trzaje, pokraj vozača sjedio je crnoputi mladić s kapom
napravljenom od najlon čarape i buljio u Maybach kao da je pečena kokoš. Nakon pola milje
po Rosecrans Avenue uz trošne prizemnice, prazna pješčana zemljišta, restorane brze hrane
sa zakucanim daskama na prozorima i gotovo potpuno zahrđalu benzinsku postaju, na
raskrižju s Avalon Boulevardom uzdizalo se u frontalnoj perspektivi tamno zdanje dobrih sto
metara dugačko i sto i pedeset široko.
˝Mama, vidi gdje radim˝, reče Rusty.
Dok smo prilazili, pomaljale su se stotine visokih, uskih prozora u zidinama, svi do jednoga
razbijeni. Stavila sam si omču oko vrata: u zamornom razgovoru s općinom obećala sam
da ćemo u roku godine dana oličiti i ostakliti sve prozore. Pristala sam da posadimo drveće uz
pločnike prepune kartona od ambalaže, krhotina stakla, psećih govana, ljudskih govana,
na koje su svakoga dana nakon Ulice Sezam izlazili dileri i kurve. Rekla sam da ćemo na vanjske
zidove uz koje smo upravo vozili postaviti nehrđajuće svjetleće ploče tako da stanovnici
ove gradske džungle - luđaci, beskućnici, džankiji koji su gdjegdje ležali po vežama - više ne
moraju sjediti uz naložene vatre i da mogu još nešto pročitati prije spavanja.
˝Eno ga tamo˝, reče Rusty. Poput patuljka u metrima visokim zidanim vratima glavnog
ulaza nije stajala Bobbi iz Steamboat Springsa, nego Vince iz Clevelanda, Ohio. Rusty je brzo
prošao kraj čovjeka koji je zijevao i zakočio u ravnini velikog cilindričnog luka nad vježbalištem.
˝Nećeš parkirati unutra?˝
˝Nema vremena.˝
Vrućina se uvukla u Maybach poput tekućine, smrad mokraće oduzeo mi je dah. Žilavi pas
na uzici njušio mi je stopalo dok sam njime tražila visoki rub pločnika. ˝Dobar dan˝, rekao je
Rusty debeloj crnkinji koja je živinu trznula silinom kakvom se pokreće vanbrodski motor. Dok
smo hodali natrag, Rusty nije odvajao pogleda od golemog ciglenog zida. ˝Znaš li da su se iza
ovoga zida tukli Joe Louis i Rocky Marciano?˝ pitao me je.
˝Znam˝, rekla sam, ˝jer sam ti to ja ispričala.˝
Učinilo mi se da sam uhvatila Vinceov pogled nestrpljivog psića pa sam mu mahnula, no
on nije reagirao. Kad smo mu se približili, Rusty mu je prišao s ispruženom rukom. ˝Maestro˝,
rekao je žovijalno, ˝how’s the orm? jesi li dobro letio?˝
Vince je kimnuo.
˝Odlično, drago mi je. Super izgledaš.˝
Vince nije izgledao nimalo super, izgledao je kao da su ga upravo opljačkali, i to ne Cripsi
ili Bloodsi, nego Pietje Bell sa svojom družbom27. Nije imao odijelo koje bi mu loše
pristajalo, kao prošli put, nego bijele hlače od materijala za trenirke, nabrane na koljenima, a

27
Pietje Bell - glavni lik nestašnog dječaka iz serije knjiga istoimenog naslova nizozemskoga
književnika Chrisa van Abkoudea (1880-1960) (nap.prev.)
~ 228 ~
na kruškastom tijelu napela se havajska košulja s emajliranim drukerima između kojih su
provirivali kovrčavi pramenovi dlake na prsima. Unatoč paklenoj vrućini, nosio je teške crne
cipele pojačanih vrhova. Njegovo isto tako kruškasto lice, genetska refleksija tog beskorisnog
tijela, bilo je neobrijano, crne čekinje širile su se visoko na obraze kao u hrčka. Očito je ˝drugi
krug˝ za Vincea značio da se ponaša kao kod svoje kuće.
Pjevušeći nešto, Rusty je otkračunao teška vrata od lijevanoga željeza i polagano ih
povukao. Kroz njih je mogao proći tenk. ˝Uđi˝, rekao je domaćinski. Sve troje smo ušli u
prohladnu prijemnu prostoriju. ˝Imamo svjetlo˝, reče Rusty i pritiskom na starinski zidni
prekidač upali tri lustera koja su zasvijetlila s malim zakašnjenjem. ˝Barem ovdje.˝ Pred nama
su se pružali blistavi dijelovi poda od prugastoga gnajsa oko kojih su nekada u prošlom stoljeću
postavili crni granitni rubnik. Tu i tamo motali su se napola ispuhani baloni i papirne vrpce,
aparat za točenje piva koji je još trebalo vratiti, sve ostaci sa proslave otvaranja koju
smo odradili prošloga tjedna. Šest stubišta, koja su odvajala po dvoja široka vrata od sjajne
hrastovine, zijevala su poput biljarskih rupa.
Vince je s napetim izrazom lica njuškao kameni, slatkasto truli zrak. ˝Miriše na podzemne
vode˝, rekao je.
Nije mi se sviđao. Rusty ga je, kako on to kaže, ˝skautirao˝ u nekom vrućem broju
Cosmopolitana u kojem je nekoliko modela svezao na način koji je, mora se priznati, odavao
viziju i stručnost. ˝Imaš osjetljiv nosić˝, rekla sam. ˝Ispod temelja teče podzemni rukavac Los
Angeles Rivera, neki dijelovi podruma su pod vodom.˝
Vince je dotakao svoj nos. Šuteći je razgledavao zidove od orahovine. Budući da je tek
navečer letio u Cleveland, nakon razgovora za posao povela sam ga u neku Bagels Factory
na Ventura Boulevardu, a uglavnom šuteći i postavljajući samo ciljana pitanja, doznala sam
nešto o tom četrdesettrogodišnjaku. Na primjer to da još uvijek živi s roditeljima koji su već
pola stoljeća, kako sam shvatila iz njegovih riječi, bili fanatični sljedbenici Cleveland Indiansa.
Vinceova majka stajala je za tezgom u jednoj od suvenirnica na stadionu, a otac je bio omiljeni
alatničar među generacijama bejzbol igrača koji su svi postigli nešto što Vince junior ni u kom
slučaju nije mogao postići. Možda se taj sin upravo zato posvetio zavidnom nizu neuspjeha
koji su ga ostavljali potpuno ravnodušnim: nakon mučnog otkaza u nekoj zaštitarskoj tvrtki
(ozbiljni problemi s nesanicom koji su prešli u depresiju) i godina nezaposlenosti, Vinceu je -
unatoč nekoliko nezavršenih tečajeva, između ostalog za mehaničara i varioca - ipak uspjelo
da zbog reumatičnih zglobova i psorijaze bude proglašen radno nesposobnim.
Rusty je prešao na drugu stranu i jednom nogom stao na stubište. ˝Kratak obilazak˝,
viknuo je uz jeku. ˝Vidim da je naš gost obukao cipele za šetnju.˝ Propustila sam Vincea
ispred sebe.
Lažna stručnost kojom je Rusty pokazivao zgradu svom novom prijatelju istodobno mi je
smetala i zabavljala, bahatost kojom je objašnjavao građevinske detalje vojarne koja je, moglo
bi se reći, dijelom bila i moja, no to se više nije moglo ni naslutiti. Pričao je kako namjerava
vojarnu ukrasiti svojom umjetničkom zbirkom, ˝trenutak nadahnuća˝ koji je doživio u
Gettyju. Zamišljala sam ga kako stoji na Olimpijskoj planini, njegov mu Rembrandtić blista iza
leđa, Los Angeles mu je pod nogama i sanja o svom muzeju, antimuzeju, hedonističkom
muzeju na najružnijem mjestu na svijetu, u najzabitijoj, najvlažnijoj i najmračnijoj hrpi cigli koja
se može zamisliti.

~ 229 ~
 Vince je trčkarao za njim s izrazom lica koji je odavao nešto između potpune opuštenosti
i naznake blaženog osmijeha, tu i tamo kimnuo bi glavom ili izgovorio neku kratku riječ
poput ˝gips˝, ˝lim˝, ˝strop˝, ˝hrda˝, što me je prilično živciralo. Rekao mi je da je u Clevelandu
nekoliko popodneva tjedno provodio u lučkom skladištu za koje su njegovi roditelji mislili da je
nekakva radionica gdje socijalni slučajevi pakiraju strojeve, no gdje je zapravo sa svoja dva
partnera, jednim poslovnim, a drugim artistički pervertiranim, pakirao djevojke, što je
bilo jedino u čemu se za svih tih samotnih godina uspio usavršiti.
Ta Vinceova prošlost mogla bi me rasplakati da mi nije bio tako odvratan, tjelesno
odbojan, a činilo mi se i da mu nije baš sve sasvim bistro pod tom perutavom čelenkom.
Druženje sa ženskim spolom nije mu išlo od ruke (˝kraste i ljuske˝, mrmljao je, ˝all over˝, pri
čemu je poput kakvog bioenergetičara pomicao ruke nad svojim tijelom); samo jednom u
životu imao je djevojku, kratku vezu koju je u panici prekinuo onaj čas kad su djevojčini roditelji
zatražili da se izuje na vratima. No njegova duboko ukorijenjena strast za vezanjem žena
potjecala je od puno prije tog događaja; još je kao jedanaestogodišnji dječak, povjerio mi se
sa suzama u očima, dobivao erekcije kad bi gledao ženu koja zavezanih usta čeka da je oslobodi
Roger Moore. Svoj pubertet, dalje je mrmljao, a zapravo i prve godine kao odrastao čovjek,
proveo je s japanskim bondage časopisima koje je nabavljao u klivlendskom Asiatownu. U
potkrovlju gdje je još uvijek živio, vještine iz tih časopisa uvježbavao je i usavršavao na sebi.
˝Na sebi? Hoćeš reći da si vezivao samog sebe?˝
Protrljao je svoje ljuskavc kapke i kimnuo: ˝A koga drugoga?
Jesam li mogla što reći? Nisam: od danas su se po ovoj vojarni motali totalno opaljeni
tipovi, svatko je bio lud na svoj način. Rusty se nije obazirao ni na koga, nije ga se ticalo s kim će
svakodnevno raditi, samo ako je taj bio isto tako razuzdan kao on, a imao je i pravo. Vince je,
baš kao i mi, došao u grad koji je rado prihvaćao sve što je bilo privremeno, lakoumno
i neumjereno. Živjeli smo na dekadentnom tlu, na pomičnim tektonskim pločama, u gradu koji
se svakoga časa mogao zatresti i srušiti, nestati u provaliji nimalo ne mareći za
nekakvog Vincea manje ili više.
Počele su me boljeti noge. Upravo u trenutku kad sam htjela otići - ˝gospodo, moram na
posao˝ - zazvonio mi je telefon. Gledajući u zaslon izišla sam ispod svoda gdje smo stajali.
Začudila sam se vidjevši da je riječ o Boudewijnu. Prihvatila sam poziv, no još prije nego što
sam prinijela telefon uhu, veza se prekinula. Vidjela sam da me je pokušao nazvati već nekoliko
puta. On nikada nije zvao, osim kada se radilo o Mikeu. Posljednji put bilo je to prije više od
pola godine, dan poslije sjedila sam uz krevet svog sinčića u bolnici u San Franciscu: meningitis.
Nisam ga mogla nazvati, nije bilo signala. Izula sam cipele i uz tiho tapkanje stopala ušla u
dugačku, mračnu dvoranu. Lijevo i desno nalazila su se vrata od brazilskog drva iza kojih su se
krile napuštene konjušnice i vlažne kotlovnice s hrdavim divovskim bojlerima u kojima su opet
gorjeli žišci. U daljini se kod stubišta naziralo danje svjetlo. Popela sam se uz hladne, granitne
stepenice i pokušala preslušati poruke, ali ni to mi nije uspjelo. Prvo zabrinutost, a onda i
duboko ukorijenjen osjećaj krivnje. Bilo je potpuno izvjesno da nisam nikakva majka, s time
sam se već davno pomirila. A to je, naravno, imalo svoju cijenu. Zasad sam plaćala noćnim
morama u kojima su se Mikeu događale najgroznije stvari, prometne nesreće, utapanje, uvijek
najgore moguće, no jednoga dana te će se strahote ostvariti, to mi je smrt u međuvremenu
već jasno dala do znanja.

~ 230 ~
 Stubište je vodilo u granitni hodnik, neku vrstu kružnog prolaza, pretpostavljala sam.
Krenula sam lijevo, nakon trideset metara zašla za ugao i odmah prepoznala uske
prozorske okvire vanjskog zida, za one koji se podignute glave žele baciti kroz prozor. Pod se
svjetlucao od staklenih krhotina pa sam opet obula cipele; jeku mojih potpetica nadglasavalo
je mehaničko zujanje koje se pojačalo kad sam zašla za sljedeći ugao i našla se ispod širokoga
luka. Još jednom sam pokušala nazvati, no ni ovoga puta nisam mogla uspostaviti vezu.
Boudewijn se bavio odgojem djeteta, već mu je godinama nesebično posvećivao svu pažnju.
A i Mike je bio lud za Boudewijnom, nije ga se moglo natjerati k majci, što je, ruku na srce, bilo
sasvim u redu. Spontana odluka da Mike bude s ocem pokazala se najboljom za sve.
Prostor se neočekivano proširio, do mene se probio miris željeza i pijeska: stigla sam na
prostrano vježbalište i osjetila se malom poput vjeverice. Na lijevoj strani betonske ploče,
ispod polukružnog svoda koji se oslanjao na potpornje u obliku Eiffelova tornja, bila su
parkirana tri autića. Ukoso na drugoj strani ugledala sam jedan od naših kamiona i nepoznati
karavan pokraj kojeg su se na drvenim paletama na visokoj frekvenciji tresla dva generatora.
Moj mobitel neodlučno je lovio signal. Na brzinu sam napisala SMS (˝nešto s mikeom?˝) koji
sam uspjela poslati tek iz trećeg pokušaja. Već sad mi je bilo jasno da Boudewijn neće razumjeti
zašto ne zovem; u usporedbi s njegovom bezgraničnom brigom, svaka pažnja koju bih pokazala
izgledala je površno i usiljeno. Bez imalo sustezanja priznavala sam da je Boudewijn izvrstan
otac, od prvoga dana, a čak i od prije: za vrijeme trudnoće uvijek bi me nadmašio svojim
enciklopedijskim znanjem o svemu što se događalo u mojoj maternici. Samoinicijativno se
odvezao u San Francisco po homeopatske lijekove protiv mučnine, prirodnu kozmetiku,
diuretički čaj za poticanje trudova i s ozbiljnim izrazom lica stavio sve to pred mene. ˝Sharon
iz tajništva kaže da je joga za trudnice u Valenscia Street izvrsna.˝ Vjerojatno se toliko brinuo
jer je, ne bez razloga, strahovao od moje prenatalne depresije, bojao se da ću se baciti na
trbuh niz stepenice.
Ponovno sam izula cipele i zaobišla mobilnu elektranu. Nije bilo nikoga, mašinerija se
snalazila sama. S jednim okom na zaslonu mobitela pratila sam debele, crne kablove za struju.

˝Ma koga to vidim˝, reče Kristin. Prošla sam prašnjavu gimnastičku dvoranu s kolutima i
švedskim ljestvama i kroz tko zna koji dugački kameni hodnik došla do mjesta gdje je
vladala vreva i buka. Ona i Q stajali su u vratima dvorane za ples koje sam se sjećala s obilaska
sa Sotomayorovom asistenticom: izduženi prostor s uskim trakama parketa poput poda
starinske plesne škole. Unutra su dečki za rasvjetu namještali veliki scenski reflektor.
˝Zdravo, zlato˝, reče Kristin. ˝Kako je ovdje lijepo!˝
˝Hvala˝, odgovorih.
˝Nemaš pojma kako mi je drago da si opet stala pred kamere! Se veseliš?˝
˝Jedva čekam.˝ Nasmiješila sam se Q-u, spustio je pogled i protrljao obraz svojom velikom
bijelom rukom. Zapravo sam se upravo grozila ovog snimanja, Boudewijnov poziv mi je kakvo-
takvo raspoloženje promijenio u nešto iznimno nesenzualno. Možda Bobbi ima kokaina.
˝A gdje su Rusty i onaj novi?˝ Kristina mi se približila i rukama mi uhvatila lice. Vidjela sam
joj kontaktne leće.
˝Razgledavaju zgradu. Wells se igra turističkog vodiča.˝
~ 231 ~
 ˝Odi se polako presvući˝, reče mi Kristin. ˝Imaš lijepu bluzicu.˝ Preko satena uhvatila je
moju lijevu bradavicu između palca i kažiprsta te je stisnula kao da sam radio na kojem
treba pronaći pravu stanicu.
˝Macy s˝, rekla sam. ˝U rasprodaji.˝
Nasmiješila se. ˝Ona vrata. Bobbi je već tamo. Morat ćemo se nekako snaći, Joy. Pobrini
se da obuče nešto veselo, može?˝ Očito joj je pričinjalo zadovoljstvo izdavati naređenja ženi
koja joj je pomrsila račune. Na domjenku prigodom Independent film festivala gdje sam
upoznala Rustyja, predstavio mi je Kristin kao svoju desnu ruku. Nakon pola sata ponudio mi
je tako reći mjesto suravnatelja, što ju je vidljivo oneraspoložilo. U međuvremenu je ona
postala moja desna ruka.
U golemom sanitarnom čvoru iza vrata na koja sam ušla nije bilo ni traga toplog ugođaja
garderoba iz Coldwatera, nije bilo tamnoljubičastog baršuna na zidovima, lakiranih stolova
za šminkanje, kazališnih zrcala uokvirenih žaruljicama. Izbijeljeni zidovi odbijali su blještavu
neonsku svjetlost, pod je izgledao poput saća od šesterokutnih pločica preko kojih su tisuće
časnika i kadeta prolazile do redova pisoara i natrag, nakratko odahnuvši od vojne stege, na
trenutak sami sa žutom tekućinom i mirisom grubog sapuna iz kante za pranje. Netko je,
vjerojatno Q, na red od dvanaest umivaonika postavio dvije široke daske koje su sad služile
kao stol za šminkanje. Dva dotrajala stolca stajala su ispred nekoliko metara širokog, napola
zamagljenog zrcala na kojem se nazirao donji, hrđavi sloj. Preko jednoga su visjele traperice i
majica. Desno su bila dva galvanizirana stalka s vješalicama na kojima je bila obješena kinki
roba koju sam prepoznala, iz garderobe u Coldwateru. Para i miris sapuna od lavande pekli su
me u nosu. Na lijevoj strani iza otvorenih vrata od popucalog mliječnog stakla nalazila se
prostorija za tuširanje koja je izgledala poput klaonice s osam visoko postavljenih tuševa iz
kojih je neprestano kapalo. Nasred mokrih pločica jedna se djevojka brisala velikim bijelim
hotelskim ručnikom. Bobbi se okrenula i pogledala me, pomalo uplašeno.
˝Bok...˝ rekla je s hinjenim ustručavanjem. Po glasu sam joj čula da je pročitala Kristinin
scenarij.
˝Ne miči se.˝
Zakoračila sam na mokar pod i pogledala njena mršava leđa i upadljivo uske bokove. S
lijeve i desne strane, tik iznad guzova, istetovirala je, nakon što je odselila iz mog stana,
dvije zvijezde: jednu crvenu s tankim crnim rubom, drugu crnu s crvenim rubom, sigurno nešto
kao Dr. Jeckyll i Mr. Hyde. U ovom gradu bilo je teško pronaći osobu mladu od dvadeset i pet
godina koja nema tetovažu.
Pokušala se okrenuti, ali ja sam je snažno pljesnula po lijevom guzu; duboko je udahnula,
kapica za tuširanje pala je na pločice.
˝Jesam li ja nešto rekla?˝ Uhvatila sam joj guzove - oba su sad već imala devetnaest
godina, na lijevom se crvenio otisak mog dlana - i čvrsto ih stisnula. ˝Raširi noge.˝ Kratkim
pomacima razmaknula je stopala. Čučnula sam, gurnula palčeve duboko između njenih guzova
i raširila ih; svježe oprani anus otvorio se poput majmunske gubice. Pljunula sam unutra
i uvukla palčeve, njen sfinkter ih je refleksno stisnuo.
˝Bok, Bobbi, drago mi je što te vidim.˝
Od incidenta sa salonskim stolom, koji je na nju očito prije djelovao poticajno nego
obeshrabrujuće, čule smo se svakih nekoliko mjeseci. Ako sam bila u Coldwateru kad bi

~ 232 ~
snimala za neku od naših stranica, uvijek bih je nakratko posjetila u garderobi, ako me ona ne
bi već prije došla pozdraviti.
˝Da... gospođo˝, rekla je. ˝Zadovoljstvo mi je da konačno mogu raditi s vama.˝
˝Da sam na tvom mjestu, ne bih se previše veselila˝, rekla sam. ˝Kako je bilo kod Tyre,
Bobbi?˝
˝Tyra Banks je... vještica˝, rekla je. ˝Jesi gledala?˝
Izvukla sam svoj lijevi palac. ˝Gospđo˝, rekla sam i četiri je puta ljutito pljusnula po lijevom
guzu, ˝Jeste li gledali, gospođo.˝
Izdahnula je zrak i istovremeno rekla: ˝Jeste li gledali emisiju, gospođo?˝
˝Bila si izvrsna.˝
˝Ali, Joy˝, rekla je najednom pribrano, ˝taj cijeli jebeni šou bio je obična prevara, kužiš?˝
Pustila sam je i ustala. Okrenula se i pogledala me. Htjela je prekinuti igru.
˝A da?˝
˝Šou se, ono, snima u New Yorku˝, rekla je, ˝Kad smo se dogovarali preko telefona, jedna
asistentica mi je rekla da obučem nešto što mi je zgodno.˝ Malo je zadrhtala, otišla do zrcala
i sjela na stolac. Uzela sam joj ručnik iz ruku i obrisala joj ramena. ˝Zato sam dan ranije
doletjela u New York˝, nastavila je, ˝i popodne otišla u šoping na Madison. Kupila sam uske
traperice, topić, naušnice. Htjela sam na onoj sofi dobro izgledati pred cijelom zemljom pa sam
kupila još dva para Louboutinijevih cipela jer se nisam mogla odlučiti, sve to iz vlastitog džepa.
Sutradan dođem u studio, i što misliš?˝
Ti si fenomen - to sam mislila. Dok sam se svlačila, gledale smo se u zrcalu. Bože dragi,
kako izgledam ocvalo pored tebe. Njene duboke, smeđe oči bile su, kao uvijek, napola
zatvorene, mala su joj usta odavala diskretan osmijeh poput gejše - kontrolirana podrugljivost,
maksimum uzrujanosti koji je njezino stoičko lice dopuštalo. Bila je predivna. Nije čudo da je
ta kultna starleta privukla pozornost Stevena Soderbergha - ako je bila istina ono što je rekla
kod Tyre Banks.
˝A što je ono sa Soderberghom?˝ pitala sam. ˝Je li ti stvarno ponudio ulogu?˝
˝Samo malo˝, rekla je. ˝Znači, dođem u studio, a oni producenti mi kažu: cura od
osamnaest godina ne izgleda ovako. Točno, rekla sam im, ovako izgleda cura od devetnaest
godina. Možda imaš pravo, kažu oni˝ ali Tyra će danas govoriti o tinejdžerima u pornografskoj
industriji, i zato si ti ovdje. Odveli su me do stalka s dječjom odjećom. Oilily. Prisilili su me da
se obučem kao... kao...˝
˝Gretl von Trapp. Daš mi sapun?˝ Krenula sam prema tušu.
˝Si vidjela onu roza majicu?˝ viknula je za mnom. ˝I one cipelice? Čak sam i naušnice
morala skinuti. Ona drolja od producentice mi je dala neke male ružičaste dugmiće
umjesto njih.˝
Pokupila sam s poda kapicu za tuširanje i okrenula zapečene slavine. Ručka tuša počela se
tresti i krkljati. Gust mlaz vruće vode sručio mi se na ramena. Stala je na prag kabine za tuševe
i gledala kako se sapunam.
˝Ono, kosa čvrsto svezana u rep, sasvim malo sjenila, previše ruža, kužiš. Dobit ćete vi
svoje, mislila sam si, đubrad jedna.˝

~ 233 ~
 Doista je izgledala kao Blažena Djevica Marija na Veliku Subotu, no to je samo uvećalo
učinak njezina nastupa. Takav šarm, takva ledena smirenost. Bez imalo uzrujanosti objasnila
je svoj izbor, nimalo drukčije nego što je to inače činila, ne može se reći ni da se branila, a Tyra
je nije uspjela ni najmanje zbuniti svojim u potpunosti unaprijed isplaniranim pitanjima. Bobbi
je, kao uvijek, pričala suho i monotono, riječi su joj bile sočne kao marinirano meso,
samoglasnici ispeglani, vokabular bogat, a kroza sve se osjećala određena doza prezira na
koju Tyra nije bila posve spremna. (˝Bobbi, ne moraš mi odgovoriti na ovo pitanje, ali ipak ću
ti ga postaviti: jesi li u prošlosti bila seksualno zlostavljana?˝ ˝Ja? Ni govora. Imala sam
prekrasno djetinjstvo. Zašto pitaš? Ti jesi?˝)
No završni udarac bio je film sa Soderberghom. Odmah nakon prikazane cenzurirane
kompilacije s Bobbi u akciji, Tyra ju je pitala koliko se još dugo namjerava baviti ovim poslom.
Kad je Bobbi odgovorila da će nastaviti dok joj to bude pričinjavalo zadovoljstvo, Tyra ju je
upitala kako zamišlja život nakon što prestane. Odgovorila je da razmišlja o glumačkoj karijeri,
a kad je Tyra s teškom mukom uspjela prikriti svoj podrugljiv osmijeh pitajući je zar misli da
Hoolywood čeka samo na nju, rekla je da se to, naravno, nikad ne može pouzdano znati, ali da
u svakom slučaju sutra na Broadwayju ima dogovor sa Stevenom Soderberghom.
˝Steven Soderbergh?˝ ponovila je Tyra. ˝Misliš na redatelja Stevena Soderbergha?˝
˝Ocean’s Eleven, Twelve, Thirteen˝, odgovori Bobbi, ˝oni filmovi s Clooneyjem i Pittom.˝
A nakon što je Tyra nekoliko sekundi buljila u nju kao da su je isključili iz struje, nastavi: ˝Sex,
Lies, and Videotape?˝
˝Znam tko je Soderbergh˝, obrecnula se Tyra. ˝Imaš audiciju kod Soderbergha?˝
˝Imam ulogu. Glavnu ulogu u Stevenovom novom filmu.˝
Izabrali su pogrešnu starletu za svoj šou. Bilo je doista lijepo vidjeti kako je Tyrino
samouvjereno lice prekrilo duboko očajanje. Na tribini je stajala šokirana delegacija Anti-Porn
Movementa: neki kršćanski fanatik i jedna feministkinja, oboje s doktoratom iz psihičkih i
socijalnih oštećenja koja tipovi poput Bobbi, mene i Rustyja nanose našem društvu. Moramo
li vjerovati ovoj droljici? Ovoj izopačenoj pušačici koju je najgora rulja iz podzemlja LA-a
izabrala za SuperDrolju 2008? Koja osvaja nagrade za najperverzniju pušačku scenu, za
najperverzniji trio, za najperverznije tko zna što - moramo li vjerovati njezinim zamamnim
okicama? Vidjelo se kako Tyra Banks misli: zašto ja to ne znam? Zašto moji urednici to ne
znaju? I to je očajanje vidljivo prelazilo na publiku, a onda i na nas, u našim domovima. Da li
laže? U studiju nisu imali vremena baviti se time, the show must go on, tako da je to pitanje
poput lešinara nastavilo kružiti nad Tyrinom glavom: je li to istina? Ili je toliko izjebana da je
počela buncati? A ako je istina, što onda još znači ovaj moj šou? Što ja to želim poručiti
Americi?
Zavrnula sam slavine. Ručnik mi je donio Q, nisam ga čula kad je ušao. Opet mi je upalo u
oči kako mu izborana glava sliči na facu Larryja Kinga, samo bez naočala.
˝I, je li to istina?˝ viknula sam.
˝Što?˝
˝Pa to, za taj film.˝
Čula sam kako se Bobbi hihoće. ˝Pomislila sam, malo ću ga izreklamirati. Naravno da je
istina.˝

~ 234 ~
 Otišla sam do Q-a, nešto je čeprkao po plastičnoj kutiji koju je postavio na improvizirani
stol za šminkanje. ˝Pa kako je došlo do toga?˝
Dok mi je Bobbi pričala kako je prije nekoliko mjeseci na svom MySpaceu našla poruku
nekoga tko se predstavljao kao Steven Soderbergh, i to ne jednu nego četiri - zato što je
to stvarno bio Steven Soderbergh, kako se poslije pokazalo, Q je navukao neku vrstu kožnog
oklopa preko mojih bokova. Tjedan dana kasnije taj ju je ˝Steve˝ nazvao, znao je što radi,
tako je rekao, pročitao je članak u Los Angeles Magazineu. Tražio je glumicu za svoj novi
projekt, film o luksuznoj prostitutki u Manhattanu. Nije ju htio za neku sporednu ulogu kako
je ispočetka mislila, radilo se o glavnom zgoditku. Bila je prva na koju je pomislio. Nije mu
vjerovala. Sljedećeg dana otišli su na kavu u Los Angeles Zoo, i premda je čovjek sličio redatelju
Stevenu Soderberghu kao jaje jajetu, još uvijek mu nije vjerovala. Planirao je da se u veljači
tim filmom otvori Berlinski filmski festival.
Uz pucketanje u koljenima Q je čučnuo i pritegnuo remenčiće oko mog struka i butina. S
grobarskim izrazom lica izvadio je iz svoje kutije zeleni penis od tvrde plastike i pričvrstio ga u
prorez na korzetu u visini moga venerinog brijega.
˝Inače, prekjučer je objavljeno u Newsweeku.˝
˝Jesi li to znala prije Tyre?˝
Pogledala me donekle podrugljivo. ˝Pa da nisam, valjda ne bih mogla ispričati?˝
˝To mi je jasno. Mislila sam još prije dogovora. Jesi li to namjerno prešutjela?˝
˝Namjerno sam prešutjela.˝
˝Poštovanje, dame i gospodo!˝
˝Bok, Ralph˝, reče Bobbi.
˝Jer si znala da ćeš dočekati priliku˝, rekla sam.
˝Ti ljudi su jedva čekali da mi kažu kako sam si upropastila život. Jedva su čekali, stvarno.
Od prve sekunde sjedila sam na toj sofi s prstom na okidaču.˝ Ispružila je ruku čineći od
svoje male šake pištolj. ˝Bang. Tyri među oči.˝
Ralph je otišao do umivaonika i položio smeđi kožni kovčežić na dasku. Uhvatio je moj
penis, povukao me prema sebi ispupčenih usta i zatvorenih očiju. Dala sam mu poljubac. Tek je
tada otvorio kovčežić i izvadio četke, olovke za oči i ovalne pudrijere.
˝Je li to ozbiljna uloga?˝ pitala sam.
˝Soderbergh?˝ rekla je Bobbi, oštrije nego što joj je to bio običaj. ˝Naravno da je ozbiljna
uloga. Pročitala sam scenarij, vrlo suptilno.˝ Palcem i kažiprstom uhvatila je Kristininu karticu
teksta što je ležala pred njom i podigla je. ˝Ali ne tako suptilno kao ovo˝, rekla je uz smiješak.

Set je bio poput termitnjaka, svi su se kretali - osim Bobbi. Iz hodnika sam mogla vidjeti
da je na koljenima ispružena poprijeko na krevetu, željeznom krevetu koji je izgledao kao iz
filma o Oliveru Twistu. Nad nju se naginjao Vince, vežući je metrima dugim grubim konopom.
Ruke su joj bile čvrsto svezane na leđima, konop joj je obavijao tijelo, urezivao joj se u grudi
koje su izlazile iz njezine široke ružičaste bluzice. Na nogama je imale dopadljive platnene
cipelice otvorenih prstiju s izvezenim uzorkom, visokih punih potpetica od pluta s trakama

~ 235 ~
križno vezanim oko listova. Njeni krhki, svezani ručni zglobovi bili su zategnuti konopcem
pričvršćenim za alku na stropu.
Oko tog kreveta iz sirotišta Olivera Twista kružila su dvojica snimatelja i jedna
fotografkinja. Kristin je na laptopu proučavala ptičju perspektivu iz kamere na visokom stativu.
Clint, mladić kojemu je na vizitki pisalo ˝floor assitant˝, čučao je s druge strane kreveta gdje
je Bobbina glava neudobno visjela s ruba madraca. Nešto su se cerekali, a tu i tamo bi joj iz
svoje limenke Red Bulla iscijedio malo tekućine u usta.
Vince se potpuno uživio u svoj prvi zadatak; unatoč hladnoći u plesnoj dvorani obilno se
znojio, ovratnik njegove košulje bio je potpuno natopljen. Spretnošću iskusnog jedriličara
smotao je konop oko Bobbinog lijevog koljena, koje je kao i desno počivalo na dugačkoj strani
kreveta, provukao ga ispod šipke na lijevom rubu, čvrsto zategnuo i rutinski svezao
mornarski čvor. Bobbini guzovi sjajili su se na jakom umjetnom svjetlu poput glave sfinge.
Rusty mi je bio okrenut leđima: pažljivo je promatrao kako njegov novi zaposlenik obavlja svoj
posao.
Nitko me nije primijetio. Stajala sam kod kamenog dovratka dvadesetak metara od Bobbi
i Vincea, ta udaljenost kao da me činila izdvojenom: kao da nisam imala nikakve veze s onim
što se tamo događalo. Ne znam je li to bilo zbog iščekivanja Boudewijnove poruke ili zbog
zadnje Bobbine primjedbe - rečenice koja mi se učinila arogantna, malo prebahata za moj ukus
- ali zbog nečega sam bila potpuno pribrana i hladna. Koliko god sam se pokušavala uživjeti u
ulogu - očajnički sam se udarala korbačem koji mi je dao Q, nastojeći se dovesti u zanos
neophodan za ono što se od mene očekuje na tom dickensovskom krevetu - i koliko god sam
se pokušavala usredotočiti na Bobbi, mozak mi nije prestajao raditi i glavom su mi se motale
dvije oprečne misli koje su mi odvijale svijest iz tijela kao da je krilna matica. S jedne strane
ova je ciglena tvrđava djelovala poput Faradayeva kaveza: nisam bila dostupna, nigdje znaka
od mene - nisam postojala za svog bivšeg, a ni za svoje dijete, njihovi pozivi i poruke odbijali
su se od zidova. A uza sve to tamo me čekala Bobbi Red i htjela ja to ili ne, mom se mozgu
uporno nametala njezina buduća slava, slava koje još nije bilo, ali koja će bez sumnje vrlo brzo
nastupiti - slava kojoj se nije znalo opsega i obličja. Zavrtjelo mi se u glavi od same pomisli na
to da će povučena djevojka koja je nad mojim umivaonikom na Sunsetu prala svoj anonimni
šupčić biti nova Soderberghova muza, da će za pola godine zajedno s tim čovjekom prošetati
po crvenom tepihu u Berlinu, a na koncu možda završiti i u Kodak Theatru sa zlatnim
čovječuljkom u ruci - jer odsad je sve bilo moguće. Taj će film, tješila sam se, vjerojatno brzo
završiti na tržištu DVD-a, a Bobbi u zaboravu - još je vjerojatnije da će je pokopati, otpisati,
odbaciti, prognati nazad u Valley - no nešto mi je govorilo da će se sve skupa ipak odvijati
drukčije. Probit će se. Razvit će se u zvijezdu kakvu Hollywood već dugo nije vidio. Bobby će
postati radioaktivna Mae West dvadeset i prvog stoljeća, Nicole Kidman koja ti se smije u lice.
Kristin me ugledala i dala mi znak. ˝Joy - tri minute.˝
Kad bi se to dogodilo, razmišljala sam dok sam uz šuplje odjekivanje potpetica ulazila u
dvoranu, što bi to značilo za scenu koju ćemo upravo snimiti? Njezina je uloga bila jasna, to će
biti još jedna serija snimaka koja će doprinijeti njezinoj dalekosežnoj dvostrukoj ulozi, filmić
koji će na koncu svi htjeti vidjeti, možda samo da zadovolje strasti, ali možda i zato da
bi proučavali Bobbi, tu neobičnu, predivnu, zagonetnu gejšu s kojom nikad nisi znao kako
trebaš reagirati. Bobbi je od vojarne napravila staklenik, Bobbi je razgrnula zavjese, Bobbi je
podigla poklopac kanalizacije i vanjski će svijet vidjeti... Mikeovu mamu?

~ 236 ~
 Rusty je tek izveo svoj Maybach iz vojarne kad su Boove poruke jedna po jedna počele
stizati u moj telefon. Ne gnjavi, otresao se neki glas u mojoj glavi. Odlazak od Boudewijna bio je
odličan potez. Nas troje smo sjedili na stražnjem kožnom sjedalu, ja iza potpuno ekstatičnog
Rustyja koji je unatoč svom stanju vozio kao stara baba, Bobbi u sredini i Vince s njene druge
strane, a na suvozačkom sjedalu Kristin koja je neprestano glasno brbljala. Nije se osjećao
antiklimaks nakon svršena posla, vladalo je raspoloženje kao i inače poslije snimanja, toplo i
opušteno, vozili smo prema Coldwateru da još stignemo na završetke druge dvije sesije.
Odlazak je bio najbolje što si dosad učinila. Bobbi je svojim prstićima uhvatila prste moje
desne ruke i oslonila se na mene, možda zato da bi bila što dalje od Vincea.
Bila bih umrla od dosade. Prije Mikeovog rođenja Boudewijn i ja smo barem bili zajedno
nesretni u San Franciscu: tih smo mjeseci bez igdje ikoga obeshrabreni lutali našim novim
gradom i nalazili se radi utjehe i druženja. Ali nakon što sam rodila, Boudewijn se odjednom
oraspoložio, a raspoloženi Boudewijn čitao je djetetu prije spavanja (rijetki trenuci kad sam
mu još čula glas), bavio se svojim hobijima (jedini izleti na koje smo zajedno otišli bili su
dugačka putovanja autom po Kaliforniji, katkad čak do Nevade, koja su redovito završavala u
šupi nekog seljaka u papučama koji bi nam dao pokrivač skinut s nekog prastarog džuboksa) ili
se svađao. Nesuglasice ovdje, nesuglasice ondje, nakon dvije godine s Boudewijnom Stolom
nisam više mogla čuti riječ ˝nesuglasica˝. Kad bih se uvečer iz Silicon Valeyja vratila kući na
Russian Hill, najčešće bih ga zatekla kako u svojoj svilenoj pidžami piše ogorčene prosvjedne
mejlove. Svojim kolegama u upravi Golden Gate Park Golfcluba, osoblju Mikeova vrtića, svojim
partnerima u McKinseyju, svojem odvjetniku za rastavu protiv kojeg je uzeo nekog odvjetnika.
Jedina osoba na koju iz svojeg zaklona nije bacao elektroničke granate bila sam ja.
˝Odmah me nazovi˝, glasila je prva poruka koju sam pročitala. Novi val zabrinutosti
projurio mi je kroz tijelo. Mike se u zadnje vrijeme često vozio u autiću. Možda nije ništa
strašno, možda nešto s novcem? Jesam li zaboravila na neki račun? Nije mi padalo na kraj
pameti zvati San Francisco iz ovog auta iz jednostavnog razloga što me je bilo strah, strepjela
sam, hvatala me panika pri pomisli da bi mi Rusty mogao uzeti telefon iz ruke i u slušalicu
provaljati nešto od onoga što valja već pola sata, stvari koje govori kao kompliment, i koje na
neki način to i jesu, ali zbog kojih bih zauvijek izgubila pravo na starateljstvo nad djetetom.
˝Feck, Joy, kako znaš biti opaka˝, povikao je Rusty odmah nakon snimanja. Moju je
izvedbu nazvao ˝fascinantnom˝, gotovo zastrašujućom. Na trenutak se bio zabrinuo kad je
ugledao tamnocrvene pruge na Bobbinim butinama, nadao se da će se povući prije nego što
se skine pred Soderberghom. Mudro sam prešutjela odakle mi taj potrebni sadizam, ova
lutkica koja je prislanjala obraz na moje rame možda to ne bi ni shvatila. Svodilo se na to da
mi je uspjelo mrziti Meryl Dryzak zato što je takva kakva jest. Jer sam joj zavidjela što je takva.
Skupila sam svu ljubomoru koja mi je bila na raspolaganju da bih je mrzila zbog njezine
prodornosti, njezine neposrednosti i odvažnosti i nepokolebljivosti zahvaljujući čemu je na
svoj osamnaesti rođendan bila upravo onakva kakvom je htjela postati, bez pretvaranja,
kolebanja, licemjerja: ovakva sam i ovakvu me prihvatite - i vidi dokle ju je> to dovelo. A vidi
dokle je mene dovela sušta suprotnost. Moja nedorečena dvoličnost već me je jednom skupo
stajala, no opet sam vodila dvostruk život, opet sam morala štošta skrivati. Dala sam intervju
za New York Times, ali bez fotografije. Pokušaj to objasniti Bobbi.

~ 237 ~
 (Boudewijnu tada nisam ništa objasnila. Jednostavno sam otišla; lažne razloge naknadno
sam mu priopćila preko telefona. Nakon dvije i pol godine sigurnog i lagodnog života
u njegovom orlovom gnijezdu na vrhu brijega, jednoga sam dana ušuškala djetence pod perinu
i otišla bez pozdrava.)
Njegova druga poruka pogodila me poput munje. ˝Nazvao nas je Aaron Bever. Što to
znači? Objasni mi.˝ Naglo sam povukla ruku iz Bobbine i stavila je na usta. Uplašeno me
pogledala.
˝Jesi ok, dušo?˝ pitala je.
˝Sve ok˝, zamucala sam, ˝oprosti... odjednom mi je nešto sinulo..
˝Što to, dušo?˝ Poljubila me je u rame i potražila moju ruku.
˝Mislim da sam... ostavila otvorena vrata od vrta.˝ Zar je Aaron bio u Americi? Je li
namjeravao doći Boudewijnu i Mikeu na vrata?
˝Ma nisi˝, reče Bobbi. ˝A ako su te opljačkali, uvijek možeš spavati kod mene.˝ Opet je
protrljala glavicu o moje rame.
Pogledala sam kroz prozor, na obzoru sam vidjela Watts Towers, dvije crne stožaste kape
od starog željeza i otpada. Ukucala sam broj za preslušavanje poruka i što jače
pritisnula slušalicu na svoje lijevo uho. Zašto sam svoju obitelj zamijenila za ovu ekipu? Ti i
tvoja intuicija, tu svi McKinseyjevi modeli odlučivanja padaju u vodu.
Boudewijn mi je poslao poruku preko mog operatora, bio je jedini koji mi se još obraćao
na nizozemskom. Trebala sam se napregnuti da bih razumjela što govori: Vince je počeo
odgovarati na Kristinina i Rustyjeva pitanja o svojim planovima za selidbu u Los Angeles.
˝Joni˝, rekao je Boudewijnov glas, ˝ovo ne sluti na dobro. Bever je nazvao, razgovarao je s
Mikeom.˝
Bobbi mi je i dalje držala ruku, osjetila sam njezin iznenađen pogled kad sam je jako
stisnula. ˝Jesu li ti odnijeli stvari?˝ pitala je.
˝Što znaš o tome?˝ nastavljao je Boudewijn. ˝Uspio je od Mikea doznati tvoju adresu u
Los Angelesu. Što taj Bever hoće? Nazovi me, dođavola!˝

~ 238 ~
 Prije odlaska na spavanje u tvrdi jednostruki krevet, u svojoj torbi za laptop traži CD-e na
kojima su fotografije s web-stranice. Nalazi disk kojim se uspio zavarati prošloga proljeća u
Šangaju; susprežući tjeskobu i autocenzuru, odabire pet fotografija i s gorkim okusom u ustima
šalje ih mailom Tineke, po dogovoru na hotmail adresu koju je nekoć otvorio za njih dvoje, ali
koju nikada nisu koristili.
Sljedećeg jutra u njegovu ministarstvu vlada konsternacija zbog kolumne povodom
Buitenhofa koji je u nedjelju propustio. U kolumni je riječ o inovaciji u obrazovnom sustavu
gdje ga se - već sada - naziva prevrtljivcem jer vodi politiku koju je kao rektor oštro osuđivao.
To je bilo točno. Sa svojim glasnogovornikom određuje daljnju strategiju, a onda ostaje sam i
zove banku MeesPierson. Njegov privatni bankar diskretan je kao uvijek. Spominjanje iznosa -
˝Michiel, slušaj, sutra mi treba sto somova, u kešu˝ - zvuči zavjerenički, kao da će tim novcem
u Kandaharu kupiti eksploziv kojim će raznijeti premijerovu rezidenciju. Bira filijalu u Haagu u
kojoj će sutradan poslije pola devet podići novčanice. ˝Morat ću vam, nažalost, postaviti
nekoliko indiskretnih pitanja˝, reče mladić.
˝Zašto?˝
˝Zakon, gospodine Sigerius. Tu isplatu moram klasificirati kao neuobičajenu transakciju.˝
Objašnjava mu da za to postoji posebna tiskanica koju mora poslati u državnu bazu
podataka. Pita može li u vezi s tim nazvati sutra, sad više nema vremena.

Navečer, kad se vratio sa službene večere s Odborom za kulturu, nazvala je Janis. Na

trenutak je zatečen: da ne zove zbog onih fotografija? Prvo razgovaraju o onoj kolumni, mnogi
su je pitali o tome, a onda mu kaže da ga zove kako bi mu rekla da su ona i mama odlučile otići
u Val-d’Isere tjedan dana ranije; ona je sad kod Tineke na farmi, sutra rano ujutro krenut će
zajedno, njenim autićem, skije su već na krovu, valjda mu nije nezgodno da sam putuje. ˝Ne
znam kako ću to preživjeti˝, kaže.
Nakon što su završili razgovor, gotovo da mu je žao što se nije povela riječ o fotografijama.
Voli Janisinu racionalnu izravnost, zapravo bi htio znati što ona misli o tome, kao što bi također
htio znati što misli o ucjeni kojoj bi svakoga trenutka mogao podleći. U krevetu se prisjeća
njihovih ozbiljnih razgovora; mogli bi se nabrojati na prste jedne ruke, ali uvijek su bili, kako to
najbolje opisati... razjašnjavajući? Janis je djevojka koja može satima ležati na sofi i gledati XC
biciklističku utrku, a da onda tik prije finala isključi televizor i pita: ˝Tata, zašto si se zapravo
oženio onom Margriet?˝ Bilo je to jednoga kišovitog nedjeljnog poslijepodneva, sjedili su sami
kod kuće, ona je postavljala nova i nova pitanja, a kad je završio rekonstrukciju tog nesretnog
braka, bilo je prekasno za naručivanje kineske hrane kojoj su se oboje veselili.
Satima se prevrće u krevetu pod pretankim dekama dok još u glavi čuje Janisin glas,
postavlja si njezina pitanja: zašto si htio dijete, tata, zašto si htio dijete s tom ženom? Spavanje
~ 239 ~
može mirne duše zaboraviti, no nemirna nesanica predstavlja se kao san, dok se prevrće
nadolaze mu slike, nižu se u nisku koja počinje sa sto tisuća guldena za šutnju i završava tim
brakom u koji je uvučen - kako si je samo uspio to natovariti na vrat? Pokušava spriječiti
sjećanja, ali ona nemilosrdno nadolaze: eno je, Margriet Wijn, kao ugljen crna kosa podignuta
kao u pjevačica iz grupe Supremes, te njezine uvijek malo zamagljene oči. Što si vidio u njoj,
tata? Naravno da se brani, ne budi tako agresivna, gospođice, pa bilo mi je tek dvadeset i četiri,
što sam znao? Našli su mi ženu, na to se sve svodi, šogorica mi je to namjestila. Sad su ti drugi
krivi, tata. Ali tako je stvarno bilo - zašto baš uvijek moraš reći što misliš? Šogorica ti je našla
ženu. Baš me zanima. Htio bi zaspati, no sjećanja daju njegovoj mladoj kćeri što god poželi, ne,
ona bude mrtve. Otišao je u Japan na pola godine i tad mu je neočekivano umro otac dok je
vješao svjetiljku, Janis, djed ti je, no dobro, moj otac je pao sa stola, infarkt, navala ampera
ravno kroz srce. Mjesecima kasnije vratio se u Delft, sprovod je, naravno, propustio, a
Trompetsteeg je u međuvremenu konfiscirao njegov brat Freek sa svojom ženom; odjednom
u jedva ohlađenom dnevnom boravku sjedi dvoje ljudi u poznim dvadesetima i glume da su
mu roditelji. Ta Mieke i on jedva su se podnosili, tjerala ga je da pere pod u kupaonici,
˝prečesto se tuširaš, Siem, jednom tjedno je više nego dovoljno, a kimono možeš ubuduće
nositi u praonicu - je l’ tako, Freek?˝
Subotom uvečer bi ga takoreći izbacila na ulicu, upoznaj Delft, idi u kafiće, ˝zar ne želiš
imati curu?˝ - pitanje koje je ˝Jel’-tako-Freek˝ postavljala svakih četvrt sata, a da bi je se
riješio, rekao joj je da je upoznao jednu djevojku, sestru Menna Wijna iz Utreehta kamo je još
uvijek četiri puta tjedno odlazio biciklom na džudo. Kad se jednoga petka popodne vratio
kući iz Instituta za sport gdje je odnedavna davao satove, doživio je pravi šok: Margrietje Wijn
sjedila je u naslonjaču njegova pokojnoga oca, čavrljajući s Mieke kao da je to
najnormalnija stvar na svijetu. Izgledala je drukčije - nastavlja objašnjavati svojo] kćeri - manje
proleterski, više kao dama, činilo se da je nalakirala kosu, na njezinim pomalo umornim
kapcima vidjelo se sjenilo, u krilu joj je ležala bijela kožna torbica. Miekino maslo, što drugo,
ali ovoga puta vrlo dobrodošlo! Dosad nisu došli dalje od rumenih obraza i zamuckivanja kod
stražnjih vrata kad bi dolazio po Menna, a sad su razgovarali puna dva sata, i to ugodno, o
beat-bendovima koji joj se sviđaju, o trgovcu alkoholnih pića na Oude Grachtu kod kojega je
radila u dućanu; imala je taman glas, pomalo melankoličan, ali kad bi on rekao nešto smiješno,
slatko bi se nasmijala i to nešto glasnije nego kad bi Freek ispričao neku svoju sarkastičnu šalu.
U pola deset Mieke je pljesnula rukama: ˝Siem, hoćeš li otpratiti Margriet na kolodvor?˝ Još
bi joj draže bilo da im je Freek odmah uručio vjenčano prstenje.
Slabo se sjeća doba zaruka: upoznavanje Margrietinih roditelja, to mučno druženje u
zadimljenom dnevnom boravku u četvrti C (poslije je čuo da je munjevitom brzinom smazao
sva četiri paprenjaka s emajliranog tanjurića) i nedjeljne šetnje po Amelisweerdu za kojih su
pokušavali voditi opuštene razgovore sve dok ne bi zaslužili ljubljenje u travi ispod nasipa.
Vjenčali su se nakon tri mjeseca. Malo je dulje potrajalo prije nego što je shvatio s kim je
zapravo stupio u brak, isto kao što je Margriet tek za vrijeme prve bračne noći u njihovu stanu
na katu u Antonius Matthaeuslaanu otkrila da on ima tetovažu: dva plavozclena japanska
znaka koja je nakon nekog turnira u marsejskoj luci dao istetovirati na svojim grudima, a koji
su, prema Mennu, značili ˝džudo˝. (˝Suši, znači˝, rekla je - jedna od njenih bezveznih šala kojoj
se morao nasmijati.) Što su znali jedno o drugom? Ejakulirao je prije nego što je to
uopće shvatio.

~ 240 ~
 Pokazala se kao beskrajno lijena. Kad bi ujutro morao davati satove samoobrane u
Amsterdamu i oko jedan popodne stizao na glavni kolodvor u Utrechtu, odlazio bi biciklom u
njihov nov stan u Antonius Matthaeuslaanu da si prije popodnevnog treninga napravi nekoliko
sendviča, i s ulice bi ugledao zastrte zavjese na prozoru njihove spavaće sobe. Kao i vjerojatno
svakoga dana u tjednu, Margriet je još ležala u krevetu koji su naslijedili od njezina oca, na
furniranom noćnom ormariću stajao je prazan tanjur za juhu s ostacima ajer-konjaka iz
trgovine pića u kojoj, otkako su se vjenčali, nije više radila. Kad bi joj zamjerio tu njenu
nepojmljivu letargiju - on je neko vrijeme živio u japanskom sportskom kampu gdje se spavalo
kratko i duboko na strunjačama debelim kao papir za kopiranje i ustajalo zajedno s ostalim
životinjama u prašumi, a prije doručka trčalo se šest kilometara - reagirala bi nekakvim
ravnodušnim kajanjem.
Podvrgnuo ju je testu profesionalne orijentacije, kako bi se to danas reklo, nakon čega se
pobrinuo da je prime kao naučnicu u krojački atelje u jednoj pokrajnjoj ulici što je izlazila
na Vleutenseweg: mogla bi sama šivati haljine, krojiti sakoe, izrađivati odijela od ostataka koje
bi, planirao je, subotom na tržnici platna u Begijnhofu mogla dobiti za sitne pare. Od
svoje plaće koju je zarađivao kao sportski instruktor kupio joj je singericu i stavio je na kuhinjski
stol blizu utičnice. To se pokazalo uspješnim: sviđa joj se, rekla je, šefica je otkačena, pričala
mu je razne zanimljivosti o drugim ženama, uglavnom zamršene intrige o ljubavi i nevjeri iz
kojih je zaključio da se Margriet povjeravaju svi u tom ateljeu. Tu i tamo došla bi sa
suknjom koju je sama napravila, ili kaputom, nekad bi sašila i nešto za njega - talentirana je,
sve bi to mirne duše mogao kupiti u trgovini, i teško je opisati što mu je sve prošlo glavom kad
je nakon dobrih godinu dana otkrio da je sva ta odjeća doista kupljena u trgovini, od novca za
domaćinstvo, od novca koji je zarađivao instrukcijama - jer Margriet je bez okolišanja priznala
da je u ateljeu bila samo dva puta.
Nije se više mogao zavaravati, živio je u braku s neobičnom ženom. S crkotinom koja je
samo spavala ili pila. I izmišljala, pri čemu je mislio na kreativno laganje; Margriet Wijn
nije govorila poluistine ili najobičnije ordinarne laži, ona je gajila jednu drukčiju stvarnost.
˝I toj si ženi, dakle, napravio dijete˝, reče Janis.
˝Da. Toj curi.˝
Sve razloge da 1970. ne napravi dijete, da ode po cigarete, da se ukrca na prekooceanski
brod, zbrojio je da napravi računicu - najvažniju računicu u svom životu, to je u
međuvremenu shvatio; na njegovo iznenađenje zbroj je bio: napravi joj dijete.

U pola sedam ujutro zvoni mu telefon. Tineke. Prije nego što će se javiti, duboko udahne
i izdahne.
˝Zašto zoveš tako rano?˝ Glas mu je promukao. Ne zna što može očekivati, jedva da je
oka sklopio.
˝Janis se tušira. Još malo pa krećemo.˝
˝Što kažeš na fotografije?˝

~ 241 ~
 Smije se, pomalo sažalno, što mu se čini nekako izvještačeno. Potom kaže: ˝Nasamarili su
te. Da, to je lijepa cura, priznajem, i grozno vulgarna, a slažem se i da malo nalikuje na Joni. Ali
to nije ona.˝
On zapanjeno šuti.
˝Osim toga˝, nastavlja Tineke, ˝ima kristalno plave oči i potpuno drukčiju kosu. To nije
ona.˝ Opet se smije. Na trenutak mu se učini pametno da se i on nasmije, onako kako se
ljudi smiju sa slaboumnikom, da se napravi kao da je tek sad shvatio, kao da mu se tek sad
upalila žarulja. No on je samo uzdahnuo.
˝Što je, ostao si bez riječi? To je neka Amerikanka, Siem. Ta tvoja droljica. Odakle ti te
fotografije?˝
˝Daj se saberi˝, zarežao je. ˝Razgovarao sam s njom. Uopće nije upitno je li to ona. Je l’ s
tobom sve u redu?˝
˝Je li s tobom sve u redu? Očito si je krivo shvatio, nema druge. Valjda te je uhvatila panika
pa si sve pogrešno interpretirao. Wilbert ti je utjerao strah u kosti. Riječ je o vrlo neslanoj
šali, eto što ja mislim.˝
Premda očekuje kako će tanak sloj njene samoobmane popucati svakog trenutka, ona i
dalje ustraje. Stvarno to misli. Nije riječ o obrambenom mehanizmu, ona je doista
uvjerena. ˝Sam si rekao da je to bio kratak razgovor˝, čuje ju kako govori, ˝naravno, bio si
pogođen, možda i bijesan, što ja znam. Iznerviran zbog one ništarije. U krivu si, ljubavi.
Stvarno. Hoćeš li da je nazovem?˝
˝Da se nisi usudila!˝ zaurla. Ona ušuti - od zaprepaštenja, pretpostavlja.
˝Oprosti˝, kaže. ˝Nazvat ću je sam, imaš pravo, ljubavi. Pusti mene da to sredim. Ti odi
lijepo u Francusku.˝

A on mora svaki čas krenuti u Leiden gdje će otvoriti kongres Državne suradnje
sveučilišnih profesorica; pali svjetiljku na noćnom ormariću: ništa više od spavanja. Staje na
hladan pod i iz svoje aktovke vadi govor koji je dao napisati. Vraća se u krevet i spušta papire
pred sebe na pokrivač.
Zar stvarno namjerava zakopati sto tisuća guldena na plaži u Scheveningenu?
Sat kasnije govori vozaču da ga ne vozi ravno u Leiden, nego da ga kroz haašku jutarnju
gužvu prvo odbaci do poslovnice MeesPierson banke. Protiv volje smislio je nekakav alibi za
podizanje novca, nešto s umjetninama i dražbama u Nici i Marseilles mjesta gdje trgovci rade
uglavnom s gotovinom, priča je zvučala dovoljno uvjerljivo. Dok Volvo čeka s upaljenim
motorom, on ulazi u poslovnicu s Puminom kožnom torbicom koju je kupio na Dennewegu.
Mlada žena na šalteru za informacije poziva nekoga telefonom i ubrzo se pojavljuje
nasmiješena djevojka koja ga vodi u sobu za sastanke s mirisom novog tepiha. Tamo mu
prstima s lakiranim palmicama na noktima odbrojava stotinu novčanica od tisuću guldena,
snopić od niti centimetar i pol; srami se svoje bezvezne sportske torbice.
Otprilike sat i pol kasnije, dok u unutrašnjem džepu sakoa osjeća sto tisuća guldena,
govori pred dvjesto sveučilišnih profesorica, odgovara na pitanja o niskim brojkama
zastupljenosti Nizozemske u svjetskim omjerima, o transparentnosti postupka izbora u

~ 242 ~
profesorsko zvanje, o socijalnoj isključivosti u akademskom vrhu i začudo, upravo tamo, na toj
pozornici, za vrijeme rasprave, pada mu na pamet spasonosna pomisao. Zar je to tako
jednostavno? pita se dok raspravlja s publikom. Upravo sada, s mikrofonom pod nosom, uživo
pred dvije stotine nepovjerljivih žena, doživljava otkrivenje. Jonina vlastita majka ju nije
prepoznala! Rekao joj je: evo, žao mi je, ali ovo je tvoja kći, a ona je odgovorila: idi se liječi.
˝Mi u Nizozemskoj˝, nastavlja, ˝moramo se riješiti dekana i pročelnika koji biraju
profesore. U zemljama poput Amerike ili Norveške počinje se kao assistentprofessor i izbor u
profesorsko zvanje ovisi o broju publikacija, a ne o nekom šefu.˝
Ne prepoznaje vlastitu kler. Postojiš li ako te nitko ne prepoznaje? Možda ne. Ako Tineke
nakon takva priznanja i nakon frankiranog dildoa i dalje ne vjeruje da je na onim fotografijama
Joni, onda Joni i nije na fotografijama. Osim njega, nitko ju nije uspio prepoznati svojim očima.
A čak je i on do kraja povjerovao tek kad je došao u ono potkrovlje. Ona i jest i nije, nešto kao
biti i ne biti, ujedno i val i čestica. ˝U Norveškoj i SAD-u˝, govori s oduševljenjem koje graniči
s ekstazom, ˝ljudi drugima ne priječe napredak, i to je ono čemu mi u Nizozemskoj moramo
stremiti.˝
Naravno da to nije ona! Pljesak koji u snažnim valovima dopire do postolja govornice
ulijeva mu hrabrost, opravdava njegov osmijeh, preplavlja ga olakšanjem; ne može spriječiti
smijeh. Jebi se, Wilbert. Crkni! To nije ona! Pa zar ne vidiš? Nazovi si maćehu, idiote. Jesi li
slijep? Pa vidiš da to nije ona! Wilberte Sigeriuse, tebi će sigurno povjerovati. Naravno,
ako Wilbert Sigerius tako kaže. Blistajući od zadovoljstva, prihvaća uručenu mu bocu vina i
pomišlja: da bar mogu razgovarati s Joni. Da ima njen broj, istoga časa bi je nazvao. Ljubavi,
slušaj, zaboravi što se dogodilo. Ne znam jesi li već čula, ali to nisi ti. Mama i ja smo posve
sigurni. Dođi svakako u Francusku, povedi i Aarona. Reci mu da to nisi ti.

Točno poslije tjedan dana, na ugrijanom stražnjem sjedalu Volva obavlja posljednja dva
telefonska razgovora. Vani promiču haaške ulice s izlizanim tramvajskim tračnicama i
začuđenim gospodskim kućama i pretvaraju se u predgrađa i industrijske zone pune
blještavocrnih uredskih zgrada. Obuzima ga tišina, prosinačka večer gura ga u dubinu noći,
nečujna sila iza upravljača vozi ga smireno dišući kroz večernju gužvu prema autoputu A12 -
još malo pa neko vrijeme neće biti ministar. Čezne za onim što Kraljevina Nizozemska tako
obećavajuće naziva ˝zimskom stankom˝, službeni auto koji ga iz sjedišta Vlade vozi u
Enschede kao da je dugme na mikspultu, sa svakim kilometrom osjeća kako se sve više
pretvara u obiteljskog čovjeka, doduše oronuloga, ali koji unatoč svemu čezne za blagdanima
u francuskom skijaškom selu.
Premda jedva čeka da se spusti s alpskog vrha iza Janis, isto se tako veseli ovoj večeri koju
će provesti sam u svom domu, slušati svoju glazbu, spavati u svom krevetu. Na sedam noći
oslobodit će se briga, ali i sloboda znade biti zahtjevna i iscrpljujuća. Nakon aplauza
sveučilišnih profesorica nastupili su ekstatični dani, dani ustreptale kaotičnosti, misli kao da su
mu već bile na zimskim praznicima: kad je navečer u svom apartmanu tu razdraganu euforiju
umirio cabernet sauvignonom koji je dobio na kongresu, napisao je kemijskom na notesu sa
zaglavljem Ministarstva nekakvo apsurdno pokajničko pisamce za Aarona i Joni u dva

~ 243 ~
primjerka koja je najozbiljnije mislio ubaciti u poštanski sandučić, no sljedeće ga je jutro još
jedanput pročitao i odmah bacio u zahodsku školjku.
Došao je dan za plažu. Odlučio je da navečer u osam sati neće otići do stupa broj 101, da
neće zakopati nikakvu torbu s novcem. Ta je odluka proizišla iz njegova sretnog otkrivenja koje
je, dobro je to znao, mogao zahvaliti Tineke. Nije se više smatrao podložnim ucjeni, a da bi si
to nekako potvrdio, potajno je na Ministarstvu pokušao sastaviti ozbiljno pismo za Joni u
kojem je obavještava o Wilbertovoj ucjeni i pita može li računati na to da udruže snage u
slučaju da Wilbert ostvari svoje prijetnje. No bilo zbog toga što je imao previše posla pa je
neprestano morao prekidati pisanje, bilo zato što bi se jednostavno blokirao, onaj incident sa
staklenom stijenom nikako nije mogao izvući iz tipkovnice.
Možda je upravo zato osjetio kako mu se tijekom dana mijenja raspoloženje, likovanje je
jenjavalo, bivao je sve mekši, slabiji, možda je čak postao i sentimentalan. S obzirom na to da
je izravna prijetnja bila uklonjena, izišao je iz čahure i prvi put nakon mnogo godina osjetio
potrebu da pokuša shvatiti svog sina; uostalom, bila je riječ o mladiću od dvadeset i
devet godina, toliko je otprilike i on bio star kad je odbacio Margriet kao običnu krpu - još vrlo
mlad, zapravo. Jezikom je opipavao pojam ˝ministarska odgovornost˝ kao zub iz kojeg je
ispalo punjenje. Preko dana u sobi u Zoetermeeru, kad mu je mozak bio neprestano opterećen
neodloživim zadacima, još je nekako išlo, no na putu u Hooikade nadolazili su mu prizori u
kojima je njegov sin igrao različite uloge: jednom je kao dječarac sjedio u dječjoj sjedalici
naprijed na biciklu i on se naginjao nad njegovu meku crnu kosu dok je nezadovoljno gazio
pedale kroz prazan Utrecht, jer nije mogao gledati poraz nizozemske reprezentacije u finalu
Svjetskog prvenstva; onda je pak petnaest godina kasnije, kao iznimno živahan mladić, žilav
kao pantera, došao razveseliti njegovu žensku obitelj, a on ga je iza farme u igri uhvatio za
podlaktice i osjetio dirljivu snagu u tom pubertetskom tijelu, osjetio je samoga sebe;
smrknuta, pognuta glava u sudnici u Almelou niti godinu dana poslije - sve mu je to prošlo pred
očima i on se zapitao: koji je moj udio? Kako živi taj mladić? I za što? I za koga? Nije bio ni
najmanje sretan zbog toga, ali osjetio je kako u njemu raste klica sažaljenja.
Počinje sniježiti, Volvo se probija kroz vrtloge pahulja. Zove ga državni tajnik Ministarstva.
Dok razgovaraju, iz tame se pomaljaju snijegom pokrivene ploče s nazivima gradova i
brojevima kilometara, kod Deventera daje znak vozaču da skrene do sljedećeg McDrivea. Na
parkiralištu jedu quarterpounder s pomfritom opušteno čavrljajući o najavljenom mrazu, o
skijalištima i o tome kada je najbolje otići na zimske praznike.
Čovječe - tvoja vlastita krv. Pokušao je razumjeti čak i Wilbertov nesavladiv bijes, što je
bila prilično naporna vježba suosjećanja, između ostaloga i da bi mogao predvidjeti što ga čeka;
svakako je u tome imao svoju računicu, zajedno su dobili doživotno, to mu je u međuvremenu
postalo itekako jasno - ali i da preispita samoga sebe: u čemu je sve pogriješio? Pokušao si
je predočiti kako se morao osjećati sedamnaestogodišnji mladić poput Wilberta kad je došao
u njihovu obitelj, iz onog zapuštenog socijalnog tavana na njihovu veličanstvenu farmu pod
šumom jablana gdje su dobro uhranjeni, energični, uspješni ljudi živjeli svoje blistave, sigurne
živote.
Takvim se mislima prošloga tjedna bavio u svom ministarstvu, a kad ga je uvečer vozač
ostavio u Hooikade, znao je što mu je činiti. Skinuo je odijelo i obukao traperice i pulover od
flisa te uzeo stari ženski bicikl što je stajao na dnu stubišta. Ipak će otići na plažu. Nekako
uzrujano bezvoljan vozio je po hladnoći prema Scheveningenu, bez traženog iznosa, ali

~ 244 ~
čvrsto odlučivši da će kod stupa broj 101 čekati svoga sina. Činilo mu se logičnim da Wilbert
iste večeri dođe iskopati svoj plijen. Oči u oči s Wilbertom sigurno će mu poći za rukom
zapodjenuti razgovor, možda će ga čak uspjeti urazumiti. Pokušat će procijeniti opasnost,
vidjet će kako agresivno izgleda, prije nego što je izišao u ruci je držao šiljast nož za povrće, ali
je ipak odlučio da ga ne ponese. Naravno, prvo bi mu objasnio kako nema nikakvih dokaza i da
u njegovoj obitelji nema mjesta za ucjene - ali mirno, s ciljem da ga uvjeri kako je i on dio
obitelji, kako god, unatoč svemu, unatoč prošlosti. U glavi je vodio taj razgovor sa svojim
sinom, razgovor koji je neugodno započeo, a vjerojatno će i neugodno završiti. No u svakom
mu je slučaju htio ponovno pružiti ruku.
I tako je 14. prosinca 2000. u osam sati navečer stajao u mrklom mraku na plaži u
Scheveningenu tresući se od hladnoće, na rubu živaca. Dok su mu iza leđa šumili ledeni valovi,
skakutao je oko stupa broj 101 i svako toliko udarao to usoljeno drvo da se malo olakša,
uvježbavajući što će sve reći, neprestano proučavajući mračne dine, sve dok nije uspio
razaznati različite nijanse crne, kovitlac tame u kojem se nije događalo ništa - Wilbert nije
dolazio. Čekao je do deset sati, do jedanaest sati, more je već došlo do njega, ono jest došlo -
a onda je sam sebi priznao da je lud. Da je sentimentalna, naivna budala.
Preko vikenda je ostao u Haagu, u napuštenom Enschedeu nije imao što tražiti. Radio je
za stolom u dnevnoj sobi koja nije bila njegova, cipele uprljane pijeskom stajale su na
starim novinama; čudilo ga je što više nije bilo nikakva znaka, ništa, nikakve poruke o
zakopanoj torbi s novcem, ni riječi ni slova, i dok su oko njega tutnjali dani prije zimske stanke,
dugi radni dani u kojima su se izmjenjivali predbožićni domjenci s odlukama vlade donesenim
u posljednjim trenucima, ispunjavala ga je sveobuhvatna, gotovo egzistencijalna dvojba:
možda je riječ o paranoji? Tko mu može garantirati da ima posla s Wilbertom? Možda je pao
šaka nekom anonimnom luđaku koji je nekako otkrio Jonine nepodopštine i odlučio mu
utjerati strah u kosti? Dobrodošao u haašku stvarnost. Kad je u utorak popodne vraćao svojih
netaknutih sto tisuća istoj djevojci u poslovnici MeesPierson banke, osjećao se kao kakav
provincijalac. Možda je već tjednima živio u fantazmagoriji krivnje, možda mu njegovi strahovi
govore o preopterećenoj savjesti, možda ga njegov potomak opsjeda u tolikoj mjeri da već
pati od psihoza i deluzija.

On i njegov vozač našli su način kako puštati glazbu u autu tako da se straga dobro čuje,
a da je naprijed tiho. Sluša Everybody Digs Bill Evans, svoj omiljeni trio, žestoke, virtuozne
stvari živog tempa koje se u balansiranom kontrastu smjenjuju sa stvarima što podsjećaju na
Satiea, da, kako se ono zovu takve stvari... nokturna? Aaron - kako li je s njim? Na kraju vožnje
po autocesti ponovno odlučuje napisati pismo Joni, najbolje još prije nego što sutra otputuje
u Francusku. To bi trebala biti kombinacija ozbiljnog pristupa i bačenog euforičnog pisma od
prošloga tjedna, poruka u kojoj bi pametno, taktično i očinski predložio rješenje, pismo u
kojemu bi se sve pokazalo, da je njezinu tajnu držao za sebe, da je više ne osuđuje, da svatko
ima svoje grijehe mladosti.
Kaže vozaču neka stane kod glavnog ulaza kampusa, zadnji dio želi prošetati. S laptopom
u jednoj i doktorskom torbom punom papira u drugoj ruci, prolazi pokraj upravne zgrade, bez
nekih posebnih osjećaja gleda u širok prozor svoga staroga ureda; njegov nasljednik drži
zatvorene žaluzine, unutra gori slabo svjetlo. Kampus je pošećerena božićna razglednica,
~ 245 ~
napušteni travnjaci prekriveni su bijelim pokrivačem kojem odolijevaju još samo najšire
asfaltirane površine. Ispred jedne od studentskih zgrada na Calslaanu uspuhani se mladići
pomalo djetinjasto grudaju, njihovi promukli krici nemaju jeke. Preko šetnice hoda uz sportski
centar, prolazi kroz šume Reelaana, a onda izbija na Langekampweg. Oko visokih svjetiljki
kovitlaju se bijele pahulje, čuje se samo škripanje snijega pod nogama, vlada prigušena tišina
koja se zbog tisuća pahuljica u bjesomučnom letu još jedva može tako nazvati.
Tamo je farma, njegova farma, u bijelom, strpljiva, otporna na sve životne nedaće. Kroz
slabiju nogu prolazi mu oštra bol: svladava ga umor od posljednjih dana, premorenost od
posljednjih pola godine, potpuno je slomljen, čezne za čašom vina, za vrućim tušem.

Kad su 1985. kupili tu kuću, na pročelju je visjela blistava drvena ploča s urezanim slovima
MON REFUGE, što se pokazalo vrlo prigodnim: čim je potpisao ugovor, uzeo je ljestve, skinuo
taj samodopadni kičasti natpis i cijelu je večer njime ložio kamin. Prvih se godina morao
navikavati na te goleme prostore, na luksuzan dizajn, tko je to odredio da će ovdje ostarjeti, u
ovako aristokratskom stilu? On, čiji je otac pao mrtav u onoj straćari u Trompetsteegu.
Tineke bi mu rekla da ide na stražnji ulaz zbog snijega na cipelama, ali za to sad nema
snage. S uzdahom gura teška vrata, jedna njihova mačka bježi mu kroz noge u vrt. Otresa
snijeg s cipela, no ipak ih odlučuje izuti. Kroz čarape osjeća toplinu podnoga grijanja. Skije mu
stoje ispod stepenica naslonjene na komodu, Janis ih je snijela s tavana. S otirača grabi
hrpicu božićnih čestitaka, bešumno odlazi u dnevni boravak, torbu s papirima ostavlja između
stalka za novine i velike stajaće svjetiljke koja širi toplo, meko svjetlo: nakon što su prije tri
godine provalili u Tinekinu radionicu i ukrali joj bušilicu, više od dvjesto različitih ručnih alata i
otprilike sve što je imalo utikač i što se moglo ponijeti, insistirala je na uređaju koji bi
automatski uključivao svjetla čim se vani malo smrači, nešto čime se on nije htio baviti. Naglo
osjetivši potrebu za kućnim ugođajem, pali lampice na božićnom drvcu.
Uzima otvorenu bocu crnog vina s police pokraj ormarića s pićem, puni si čašu i uvaljuje
se na kraj sofe, s umornim nogama na salonskom stoliću. Rijetki su petci kad je ovdje
potpuno sam. Mrtav umoran kruži pogledom po prostranoj, oskudno namještenoj sobi i
osjeća grižnju savjesti zbog toga što ovdje preko tjedna prepušta Tineke svojoj sudbini. Na
stoliću mu uz noge leži otvoreni Nouveau. A možda baš uživa, pomisli.
Izvlači laptop iz torbe i odmah ga uključuje. Pismo. Mora to odmah obaviti, ujutro ne smije
krenuti prekasno. Danas je u Ministarstvu gledao kojim je putem sutra najbolje voziti, Metz-
Nancy-Lyon-Grenoble, gotovo cijela ruta za Sainte Maxime. Namjerava aludirati na tu njihovu
jahtu, ne zna još točno kako. Možda malo zgranuto? U svakom slučaju htio bi u Val-
d’Isere donijeti dobre vijesti; kad bi uspio pogoditi prikladan ton, mogao bi mail završiti
Tinekinim prijedlogom da je sljedeće godine posjete u Silicon Velleyju.
Još prije nego što je otvorio Word, svladao ga je drijemež. Ne zna koliko to traje, kroz
glavu mu prolaze odlomci snova poput sjećanja na sjećanja, sanja o nekom dječaku s duboko
usađenim očima i dugačkim prslukom. Budi se potpuno slomljen, lice mu je ljepljivo i puno
čvrstih čekinja - mora se obrijati - njegova slabija noga je utrnula. Opet mu se jede, osjeća neki
neodređeni miris hrane, nečeg masnog što maloprije nije osjetio. Pola je deset, miče laptop sa
svog krila i odlučuje se prvo istuširati. Dok izlazi iz sobe, traži prikladne formulacije za

~ 246 ~
pomirbeni dio maila, rečenice koje objašnjavaju kako je došlo do toga da joj se pokazao
potpuno gol, ili kako se to već kaže. Možda bi trebao biti iskren, jednostavno opisati kako se
to stvarno dogodilo.
U hodniku se prisjeća što je Tineke rekla prije dva tjedna, nešto što ga je prilično šokiralo:
˝tako sam sretna da zapravo sve imamo u prizemlju˝, rekla je, ˝koljena mi pucaju kad se
penjem uz stepenice.˝ Možda bi trebali popričati o nekim drastičnim mjerama, smanjenju
želuca ili tako nečemu, samo što ne zna kako bi takav prijedlog trebao upakirati.
U svakom slučaju to je vrlo praktično, razmišlja dok se svlači u spavaćoj sobi, jedno od vrlo
ugodnih otkrića kad su se uselili: iz kreveta ulaziš ravno u kupaonicu, a onda iziđeš kroz
druga vrata u garderobu koja pak opet ima vrata za spavaću. Trese se, ovdje je ledeno. Zavjese
su još navučene, krevet je ulegnut na njegovoj strani; od pomisli da mu žena spava na toj
strani kad ga nema nije toliko iznenađen koliko raznježen, gotovo da osjeća sažaljenje. Glasno
izdahnuvši od olakšanja, otkopčava hlače, smeće iz McDonaldsa nadulo mu je trbuh, u zrcalu
uz vrata kupaonice razgledava svoj torzo, rutinski trlja tetovažu na grudima.
Možda bi mogao sastaviti detaljan opis? Nekoliko kartica, kao da piše priču? Od one večeri
u hotelskoj sobi u Šangaju kad je pomislio da ju je prepoznao pa do potrage u Aaronovom
stanu, ili možda čak i od prije... U kupaonici puni jedan od umivaonika mlakom vodom i miče
poklopac s kutije sa sapunom za brijanje. Takvo priznanje bilo bi pomalo smiješno. Od jučer
mu je na lijevoj nosnici nekakva tamnocrvena, bolna akna, koža je jako napeta. Nekad, u
Delftu, dok je još išao u nižu srednju školu i bio pod utjecajem bratove priče o
maminom furunkulu, nije se usuđivao ni taknuti prištiće na licu, a kamoli istiskati. No to je bilo
nekad. Stavlja vrhove srednjih prstiju na nosnicu, saginje se prema zrcalu i pritišće. Što je,
zapravo, najvažnije? Koža oko nosnice se napinje, boja prelazi iz crvene u bijelu, bol je lokalna,
obećavajuća. Najvažnije je da Joni shvati da njemu nije važno to što...
U desnom gornjem kutu zrcala nešto se miče. Budući da gleda naviše, ne vidi posve oštro,
isprva primjećuje samo ružičastu mrlju. Netko je iza njega. Luk mišića koji preko stražnjice
povezuje njegove hladne nožne prste s pognutim ramenima trenutačno se ledi. Podiže pogled
težak poput betonskog bloka prema gornjem kutu zrcala. Bez daha bulji u izobličeno lice.
˝Svinjo odvratna. Još mi nešto duguješ.˝
Čim su mu te riječi eksplodirale u slušnim kanalima, začuje kako nešto fijuče zrakom.
Desni bok i rebra pogađa nešto tako tvrdo kao da je užareno. Ono čime ga je Wilbert udario
nanosi mu oštar bol u abdomenu, probada ga tako da s lakoćom zasjenjuje osjećaj na nosnici.
Ruke mu se munjevito spuštaju, hvata se za rub umivaonika koji popušta pod njegovom
težinom, kutija sa sapunom pada na pločice. Mora se uhvatiti svom snagom da ne padne.
˝Već si se skinuo.˝
Nešto odgovara, ali nema pojma što.
˝Koga si očekivao, drkadžijo? Onu svoju posvojenu drolju?˝
Drugi put nunčake ga pogađaju u vrat. Trnu mu živci, bol mu se munjevito širi prema
čeljusti. (Nunčake - naziv za precijenjeno, primitivno oružje kojim ga je Wilbert napao, dva
metalna štapa spojena kratkim lancem, dvostruki mlat koji svoju negdašnju popularnost
duguje filmovima Brucea Leeja; nekoć je bio omiljen među mladićima obrijanih glava s viškom
testosterona koji su na javnim zabavama i nogometnim utakmicama izazivali tučnjave.) Od
bola širom otvara usta i u zrcalu vidi da Wilbert opet želi nešto reći. Đubre misli da ima

~ 247 ~
vremena. Nije se mogao gore prevariti. Da znaš s kim imaš posla, gade, ne bi mi se toliko
približio.
Čudno je kako to funkcionira: sve potrebne procjene gotove su u prvoj sekundi. Odmah
nakon prvog udarca uslijedio je lanac prosudbi. Razmak između njega i dovratka. Odnos snaga:
neprijatelj je iskusan borac i naoružan, on je više-manje u formi, ali je star i umoran - kratak
napad nesigurnosti, može li se suprotstaviti ovom iskusnom robijašu u naponu snage? Njegova
jadna golotinja izgleda kao da mu ne ide na ruku, ali je, koliko god to bilo ponižavajuće, velika
prednost: ne može ga ni za što uhvatiti. Trenutak odluke: ovaj se gad hoće tući, odredio je
vrijeme, a to je sada. Ujedno pomišlja kako je vjerojatno maloprije probudio Wilberta kad je
prolazio hodnikom, da je njihov bračni krevet ulegnut na njegovoj strani zato što je ta svinja
tamo ležala - i ta mu pomisao daje snage.
˝Dosta priče, drkadžijo, došao sam po svo...˝
Uz glasan krik odgurne se od umivaonika, lijevom nogom čini divovski iskorak prema
dovratku, privlači desnu, a lijevim se ramenom poput udarnog ovna zabija u čvrste grudi, u
krutu masu koja neodlučno popušta, udarac je neumoljiv. Obojica padaju, a on, onako
programiran, hvata neprijateljeve nogavice, ruke mu grabe labavo platno oko listova i u
pregibu koljena, mora uhvatiti što niže i isti čas povlači obje noge ispod napadačeva tijela,
podiže ih uvis, mora se djelovati munjevito, to je provjerena, gruba tehnika. Poput jednog
tijela ruše se u garderobu, Wilbert nema vremena da se uhvati za dovratak, djelić sekunde
kasnije glava mu udara o ormarić za cipele nasuprot vrata, suh, snažan udarac, još jednom mu
se rame zabija u snažne grudi, nešto puca, škripa u glasnicama, miris alkohola ispunjava mu
nos.
Leže omamljeni, obojica na leđima, on na svom napadaču.
A onda ga nešto hladno i tvrdo lupi po bradi: lanac nunčaka, karike mu stružu kožu.
Refleksno gura bradu na prsa, željezo mu se spušta niz čekinje, bol je trenutačna i oštra. Lanac
je već na grlu, prsti lijeve ruke hvataju željezo, vrhovi prstiju stisnuti su mu između karika i
Adamove jabučice. U lijevom uhu tutnji mu glasan Wilbertov dah pomiješan s
pljuvačkom, čuje njegovo režanje dok poteže ručke nunčaka, lanac mu steže grlo. Naslijepo
lupa unatrag, laktom pogađa Wilbertovo rame, zadaje mu snažne udarce po nadlaktici i
ramenu, no sve više gubi zrak, krklja, krv mu se skuplja u glavi koja pulsira. Ovoga se bojao,
odavno, od trenutka kad je shvatio da mu je sin neukrotiv, da ne poznaje granice - da mu on
nije dorastao.
U posljednjem, očajničkom pokušaju napinje trbušne mišiće koji su mu kao u gorile.
Koljena mu polete uvis, koliko god mogu unazad, desno se uz tup udarac spušta na
Wilbertovo lice, evo ti, gade - udarac je snažan, mladić stenje, ispušta iz lijeve ruke palicu
nunčaka koja uz olovni zvuk lupa o Sigeriusove grudi. Kašlje, pljuje i hvata Wilbertovu lijevu
ruku, sa svoje obje šake steže mu zglob i kao u snu - kao da sanja o džudu, što sanja tako šesto
- primjenjuje tehniku po kojoj je nekad bio poznat, klasičnu križnu polugu na ruci, juji gatame,
riječi koje mu zvuče kao ime i prezime najboljeg prijatelja. U trenu okreće tijelo da bude
okomito na Wilbertovo, lijevu nogu prebacuje mu preko mesnatoga grudnog koša, desnu
preko vrata i ramena, kontakt, kontrola u neprekinutom pokretu, međunožje mu je ispod
njegove lijeve lopatice, pretvorio se u čeličnu polugu od mišiča. Preplavlja ga čista sreća: po
gotovo nikakvom otporu jasno mu je da je ovdje samo jedan džudaš. Wilbert divljački mlati
nunčakama, čelična ručka ostavlja mu tragove na butini, ali on to jedva primjećuje. Znojni
~ 248 ~
zglob ukliješten je u škripcu njegovih šaka, vuče Wilbertovu ruku - snažnu, istreniranu ruku, to
vrlo dobro osjeća - preko svoga trbuha prema grudima, to ide tako lako, ruka je
potpuno ispružena, ne, ona je izvučena, kad bi htio, mogao bi odgristi palac. No to nije
potrebno: mora samo napeti leđa, samo ih malo izvinuti tako da mu se čvrsti trbuh napne
ispod lakta protivnika i svatko živ bi propjevao. Wilbert podiže svoju krvavu glavu, pokušava
ga ugristi za nogu, rita se kao lud po ormariću s cipelama. Sigerius miče jednu ruku s
Wilbertova zgloba, hvata ga za njegovu tanku kosu i snažno mu povlači glavu unazad. Napinje
leđa. Isti se čas začuje dernjava, glasan krik iz krvavih usta - da, to boli, on to dobro zna, to
nitko ne može podnijeti, ni Geesink, ni Ruska, ni ti. Dernjava prelazi u kriještanje, no on ne
osjeća nikakvo sažaljenje, naprotiv, osjeća duboko zadovoljstvo kad začuje pucketanje zgloba,
možda čak i užitak? Da, ovo je prava milina. Beskrajno, sadističko uživanje. ˝Stoooop, prestani,
jebem ti mater!˝ - no on nastavlja i preko one točke kod koje bi u prošlosti uvijek stao,
kriještanje postaje životinjsko, još više izvija leđa, samo ti urlaj, nitko te ne čuje, kao u snu
prelazi granicu, nemilosrdno izbacuje trbuh naprijed koliko god može, pete zabija duboko u
tepih. Uz promuklo kriještanje čuje tupo, stravično krckanje, kost se slomila kao da je noga od
stola, lakat je prelomljen, stoji pod neprirodnim kutom od gotovo devedeset stupnjeva, iz ruke
nestaje sva snaga - leži poput krpe - rukav pulovera puni se krvlju; osjeća toplu tekućinu na
svom trbuhu, a i nešto oštro: mora da je kost probila kožu.
˝Evo ti što si tražio!˝ prodere se Sigerius. Prvo mu zakrene podlakticu, divljački, kao da je
hoće otrgnuti, a onda nogama odgurne tu vrišteću marionetu koja odmah bježi; poput
bezglave kokoši Wilbert skače u čučanj, njegovo nevjerojatno ružno lice pretvara se u masku
užasnutosti, usta su mu kao izgažena rajčica. Ispunjava ga strašna, sveobuhvatna bol,
zapomaže tako glasno da to zvuči kao plakanje bez suza, nastavak borbe više mu očito nije ni
nakraj pameti. Zaprepašteno zuri u svoj uništeni lakat, zdravom rukom drži rascijepljen zglob,
krv mu se cijedi preko prstiju.
˝Ubit ću te˝, zajeca, no unatoč tim riječima poput raka bježi kroz garderobu. Spotiče se o
galvanizirani stalak za odjeću s Tinekinim haljinama, uz glasno štropotanje pada među
sjajne tkanine, nekako se pridiže i promuklo hripajući pojuri u spavaću sobu.
Mora li za njim? Sigerius ostaje ležati na leđima. Trenutak poslije čuje stenjanje i jaukanje
u hodniku, čvrste, tupe odjeke koraka. Neka vrata se snažno zalupe, vrata dnevnog boravka -
neprijatelj je tamo, on je ovdje, ispružen na tepihu svoje garderobe.

Nekoliko minuta leži kao mrtav. Grudi mu se dižu i spuštaju. Zubi mu cvokoću, od napora,
od šoka, od hladnoće: doslovno se smrzava. Studen mu grize mokro tijelo. A onda se naglo
trgne: onaj izrod se može vratiti. S nožem. S pištoljem. Kako je mogao biti tako glup i pustiti ga
da ode? Trebao ga je zadržati u zahvatu, kako je jednog psihopata mogao pustiti iz šaka?
˝U pizdu materinu˝, prošapće.
Ustaje - sve ga boli, tetive kao da su mu dvostruko kraće, prepun je masnica i ogrebotina,
brada mu krvari, koža je poderana - i kroz kupaonicu odlazi u spavaću sobu. Što je
mogao učiniti? Držati toga gada dok ne prođu blagdani? Pažljivo slušajući, pogleda prikovanog
na otvorena vrata prema hodniku, navlači što brže može donje rublje, hlače svoga odijela, sa
stolca u kutu sobe hvata neki džemper, neprestano motreći vrata. Obuva čarape, stopala gura

~ 249 ~
u cipele. U daljini se čuju zvukovi, tutnjanje iz dnevnog boravka kao da padaju teški predmeti
- što radi taj luđak? Što da on radi? Da zove policiju? 112?
Htio to on ili ne htio, bilo to pametno ili ne, svi su telefoni ionako u dnevnom boravku,
kao i njegovi ključevi. Mogao bi izići iz kuće kroz ulazna vrata, otići nekamo na sigurno.
Da, može otići na kampus. Ili susjedima. No što onda? Ispričati cijelu priču? Veže cipele ne
skidajući pogled s vrata. Ne. Odlučuje da zasad neće učiniti ništa. Penje se na krevet i rukom
traži po podu na Tinekinoj strani. Da, hokejska palica je tamo. Stara Jonina palica za hokej na
travi leži pod krevetom otkako on preko tjedna spava u Haagu. No predomišlja se i odlazi
u garderobu. Između cipela koje su poispadale iz ormarića leže nunčake.
S oružjem u ruci stoji na vratima spavaće sobe i zuri u tamnu rupu hodnika iza mračnog
zavoja na stubištu. Na kraju je svjetlije, kroz zamućeno staklo vrata dnevnog boravka probija se
žućkasta svjetlost. Čeka nekoliko minuta. Katkad pomisli da uz svoje dahtanje čuje još nešto,
tiho komešanje, korake. Dobio je gadne batine, plavoljubičaste masnice od željezne ručke
nunčaka bolno pulsiraju, rebra su mu svojski natučena, možda čak i slomljena. Tako mu je
hladno da mora čučnuti, što bliže toplim pločicama. U mislima neprestano ponavlja hrvanje,
onaj nevjerojatan osjećaj u trenutku kad je prešao granicu. Tijelo njegova sina koje se pod njim
trza i grči, njegov miris, ruka iz koje je nestala sva snaga, krckanje.
Ne može ovdje čučati vječno. Lagano držeći nunčake odlazi što tiše može prema dnevnom
boravku. Na podu od škriljevca primjećuje nepravilan trag krvi. Prolazi pokraj ulaznih
vrata, vidi da ih je zaključao: ne može izići iz vlastite kuće osim kao lopov, kroz prozor. Stoji
pred vratima dnevnog boravka. Koncentrirano gleda kroz debelo staklo, ali ne vidi ništa.
Čekaj. Daj mu vremena da se izgubi, možda je već otišao, slomljen, poražen, zauvijek izliječen
od svoje želje za osvetom - možda će se na koncu sve riješiti samo od sebe. A možda bi
konačno trebao prestati razmišljati o tome.
Na kvaki je krv, pritišće je, znoj mu izbija iz prstiju i hladi se na ledenom mesingu. Gurne
vrata i povlači se korak natrag. Iz hodnika gleda u njihov dnevni boravak, nekad pojam
sigurnoga utočišta. Tiho je, osjeća kako iz sobe struji toplina. U naslonjačima nema nikoga,
zagasito ružičaste sofe su prazne. Ponegdje zabljesne neka mrlja: krv. Jedino opasno mjesto je
odmah desno, pokraj vrata. Čini korak naprijed i snažno zamahne nunčakama, ručka udara o
fugirani kamen, žbuka se trusi na pod. U tri velika koraka nađe se u sobi i gleda oko sebe.
Limene ladice iz komode uza suprotni zid izvučene su i ispražnjene - nije šala za nekoga
sa samo jednom rukom. Ispred komode pod je zatrpan papirima, mapama s bankovnim
izvodima i olovkama, tu je i perforator koji je ispljunuo svoje konfete. Osjeća oštar miris
alkohola. Ormarić s pićem, na drugoj strani, otvoren je, a na pločicama pred njim leže dvije
slomljene boce u svojoj tekućini.
Može biti na verandi ili u kuhinji. Ili u vinskom podrumu. Oba mobitela leže nasred
salonskog stolića, tamo gdje ih je ostavio. Kućni telefon nije u kućištu, nigdje ga ne vidi. Ako
je Wilbert naoružan, nikako ne bi trebao stajati ovdje: potpuno je nezaštićen, savršeno
osvijetljena meta. No ako ima pištolj, zašto ga nije odmah upotrijebio?
˝Wilbert?˝ poviče. Glas mu zvuči nejasno, nepostojano; nakašlje se i pričeka. Snijeg tiho
lupka o prozore.
˝Wilbert? Znam da me čuješ.˝ Posve neplanirano počinje pričati. Kako je duboko
ukorijenjeno njegovo vjerovanje da su riječi jače od fizičke snage? Koliko je to njegovo

~ 250 ~
vjerovanje naivno? ˝Ako si još ovdje˝, glas mu odzvanja u sobi, ˝znam da me čuješ. Ne moraš
ništa reći. Samo me malo poslušaj. Nemam taj novac. Vratio sam ga u banku. Ali slušaj, ako ti
je samo do novca˝ - ostaje bez daha, previše je uzrujan. Guta slinu, zastaje.
˝Ako ti je stvarno samo do novca˝, kaže, ˝možemo porazgovarati. Kao odrasli ljudi.
Potukli se već jesmo. Više mi nije do toga, vjeruj mi.˝
Tišina je zaglušujuća. U mozak mu prodiru životinjski krici, pucnjevi i eksplozije, ali i dalje
je tiho.
˝Ne trebamo se tući, Wilberte. Moramo razgovarati. O tebi, o budućnosti. Wilbert?˝
Da bi potkrijepio svoje riječi, on čučne, položi nunčake na pločice i odgurne ih metar od
sebe; prilično neodređena gesta, osim toga potpuno nepromišljena: čista improvizacija.
Podiže ruke u ravninu grudi, okreće dlanove prema mraku verande.
˝Wilberte, razmišljao sam o tebi. Možda mi ne vjeruješ, ali stvarno jesam. Ne mislim na
protekle dane, ne, mislim na protekle godine. Od samoga početka sam razmišljao o tebi.
Čuješ li me?˝
Prestaje govoriti, ovo je previše patetično. Uostalom, prekasno je.
No ipak nastavlja: ˝Znam da mi štošta zamjeraš, to mi je posve jasno. No to je obostrano.
I ja tebi štošta zamjeram. Ali još smo mladi, obojica. A ti pogotovo. O tome sam razmišljao. Kad
sam bio u tvojim godinama, Wilberte, ti si se tek trebao roditi.˝
To nije bila potpuna istina, pita se je li istina i ono što mu sada želi reći. Osjeća se kao na
pozornici, iz lože gleda samoga sebe i vidi osrednjega glumca, čovjeka koji se pokušava
izvući neuvjerljivim, loše uvježbanim tekstom. A ujedno čvrsto stoji iza svake izgovorene riječi.
˝Iako izgleda kao da je sve izgubljeno, ništa još nije propalo. Ti si slobodan čovjek, a ja
sam tvoj otac. Wilbert. Zaista mi je jako stalo do toga da počneš živjeti normalan život. I rado
ću ti pomoći u tome. Čuješ me? Ovo... ovaj sukob od maloprije možemo shvatiti kao krajnju
točku. Došli smo do dna. Sad možemo...˝
U tom trenutku zazvoni telefon. Čuje elektronski signal fiksne linije i to ga toliko preplaši
da samo što ne doživi srčani udar. Zvonjava se prvo čuje iz praznog kućišta, a onda kao jeka iz
kuhinje - tamo je slušalica. Je Ii tamo i on? Elektronski zvuk nikako ne prestaje. Stoji li u kuhinji
sa slušalicom u ruci? Pokrenula se telefonska sekretarica, zvučnici su uključeni, kao uvijek,
nikad nisu uspjeli shvatiti zašto. Čuje svoj vlastiti duboki, strani, samozadovoljni glas koji
nabraja njihova imena i traži da se ostavi poruka. Zvučni signal, a onda glas njegove žene:
˝Zdravo, ljubavi. Kako je? Rekoh, idem te nazvati da ti poželim sretan put sutra... ali već
si u krevetu. Sigurno si krepan, nadam se da ćeš se fino naspavati i ujutro odmoran sjesti u
auto. Eto, hmmm... ovdje je krasno, snijeg je odličan. Hans i Ria su stigli prekjučer, lijepo se
zabavljamo. Ali ti nam nedostaješ! No dobro. Vidimo se sutra. Uzmi si termofor, Hans kaže da
je kod tebe hladnije nego ovdje. Bok, ljubavi. Pazi kako voziš. ˝ Zvuk poklapanja slušalice zvuči
kao pljuska; iritirajući signal zauzete linije odjekuje dnevnim boravkom.
Obuzima ga osjećaj nelagode: glas njegove žene vraća ga u zbilju; intimnost njezine
poruke, ali prije svega njezin glas koji odiše povjerljivošću, pomirljivošću, a u kojemu se ujedno
čuje i odsutnost ikakve slutnje o njegovoj tragediji, sve to samo još više ističe ludilo ove večeri,
njegovo bulažnjenje u mraku, krckanje Wilbertova lakta. Tinekin glas nasuprot tom
groznom zvuku.

~ 251 ~
 U dva koraka prilazi ormariću s pićem, staklo mu krčka pod nogama, na podu je boca
Baileysa; čučne i nasloni leđa na ledeni, grubo fugirani zid, sluša, čeka. Provuče kažiprst
kroz smeđu tekućinu i obliže ga.
Koliko je već vremena prošlo? Jedan sat? Nema pojma, noge su mu utrnule, više ne osjeća
vrhove stopala. Čuči sve dok ne prestane vjerovati da je još netko u kući. Wilbert je otišao.
Već je odavno na prvoj pomoći, već su mu stavili gips. U kući nema nikoga osim njega.
Ustaje i odlazi na verandu. Prstima traži prekidač stolne svjetiljke, eksplozija svjetla: ništa.
Sjeda za stol, sav zadihan od napetosti. Na staklenom krovu leži nešto što izgleda tamnije od
noći: snijeg, naravno. Vidi svoj odraz u staklenom zidu. Odmah ustaje i zatamnjuje taj izlog u
kojem stoji. Snježni kristali lijepe se na staklo oko njega. Koliko je opasan muškarac sa samo
jednom rukom? Nije opasan, čak i ako u toj ruci ima pilu ili čekić. Odlučno, ali teškim korakom
odlazi u kuhinju: nitko. Svjetlo iznad sudopera je upaljeno, na radnoj površini leži paketić
paracetamola i blister iz kojega su istisnute četiri tablete. Hvata se za svoju oguljenu bradu,
briše krvavu ranu papirnatim ubrusom. Guta tri tablete.
Telefon leži, začudo, u sudoperu, pokraj njega stoji boca. Rum. Litra ruma ˝Lust Rum˝ koji
se proljetos dijelio u paketima povodom lustra sveučilišta, jeftino smeće flaširano posebno za
to petoljeće Tubantie. Uzima bocu i vidi da je puna samo do četvrtine. Nije bila otvorena,
potpuno je siguran. U istom trenu primjećuje da u stalku za noževe pokraj mikrovalne pećnice
nedostaje jedan nož. Naglo se okrene, gleda oko sebe. Opusti se; nož je u perilici za suđe.
Wilbert je otišao. Ipak iz stalka izvlači kraći nož za meso. Ide prema otvoru za podrum, okreće
se i vraća se u kuhinju. Sve ga boli. Otpija gutljaj ruma, čisti otrov, i ponovno kreće prema
podrumu. Stepenice škripe, posljednjih mjeseci jedva da je silazio ovamo, po prašini na
betonskom podu vidi da nitko nije hodao ovuda. Zlu ne trebalo gleda iza svake police.
Na koncu se dovlači do vešeraja, nevjerojatno je hladno, oblačići pare izlaze mu iz usta.
Vrata prema terasi su pritvorena, jedno je stakalce razbijeno. Tako smo, dakle, ušli unutra.
Zatvara vrata, okreće ključ, izvlači ga iz brave i povlači zasun.
Što sad? Iscrpljen je do srži, no o spavanju nema govora. U njemu je dovoljno adrenalina
da autom dođe do Francuske. Pomisao da navuče zavjese, smanji grijanje i legne u krevet
potpuno je apsurdna. Pročitao je dovoljno otrcanih trilera i vidio dovoljno holivudskih filmova
da zna kako je ova kuća posljednje mjesto na svijetu na kojem si može dozvoliti da ne
bude priseban. Pidžama, pranje zuba i čekanje na rasplet. Požar, izazvan benzinom iz Tinekine
radionice. Gotovo smrznuta cijev na njegovu vratu kad ujutro upali auto. Sjekira - trgnut će
se iz sna usred noći, prst na čelu, tik, tik, probudi se, prijatelju, a onda će mu lubanju rasjeći
sjekira kojom Tineke svake jeseni cijepa svoje daske.
Mora pospremiti. Treba mu vremena prije nego što otkrije trik, no onda ladice same klize
u komodu. Slaže razbacane omotnice, skuplja konfete metlicom u lopaticu, grabi s
pločica olovke i flomastere. Pri svakom pokretu rebra mu se premještaju. Izvlači stakalca iz
prolivenog likera, briše pod mokrom krpom. Ne usuđuje se usisati, mora biti u stanju čuti.
Odlazi u vešeraj; tresući se od hladnoće, kida komad kartona s kutije za vino i pričvršćuje ga
ljepljivom trakom ispred razbijenog stakla na vratima.
Odlučio je otputovati već noćas, a to znači što prije moguće. Dok uklanja tragove
groteskne tučnjave - krvave mrlje u hodniku i dnevnom boravku briše sredstvom za čišćenje,
Tinekine haljine pažljivo vješa na mjesto, stavlja cipele u ormarić, vlažnom krpom pere krv s

~ 252 ~
rubova - polako se smiruje i razmišlja o tome kako ova večer nema raspleta. Odigrala se
nedovršena tragedija, tragedija bez i najmanje naznake katarze, ništa se nije riješilo, beznađe
se samo još više produbilo. A što poslije? Poslije bi se trebao pridružiti svojoj obitelji, kod Rije
i Hansa, pozdravit će se, a što onda? Doći će Božić, on će se povjeriti Tineke, ili neće, a što
onda? U novoj godini najnormalnije će otići u Haag, a kad ga na poslu budu pitali kako mu je
prošla zimska stanka, odgovorit će: okrepljujuće.

~ 253 ~
 Jutros je rano sjeo na vlak za Bruxelles i prije posjeta psihijatru svratio u turističku
agenciju. Za stolom od okruglo ispiljene panel-ploče dao se poput tuluške guske šopati
brošurama o Kaliforniji, o scenic drives po Highwayju I, o nacionalnim parkovima, Death
Valleyju i mnogočemu drugom. Tek kad je djevojka zatvorila usta, rekao joj je da ga posebno
zanima Los Angeles.
Još nije ništa rezervirao, bio je u fazi prikupljanja informacija. Namjeravao je dio ljeta
provesti u Santa Monici, možda u nekom bungalovu na plaži, eventualno u
hotelu; Herrewegheu, psihijatru kojeg mu je preporučila Elizabeth Haitink i koga je posjećivao
već nekih osam godina, pokušao je to kasnije ovoga jutra prodati pod fotografsku praksu.
No on nije nasjeo. Herreweghe nije bio promatrač kao gospođa Haitink, on je bio liječnik koji
je vršio korekcije, poput stečajnog upravitelja; neduhovit, poslovan čovjek koji je
upravljao psihom.
Tapecirana ordinacija djelovala mu je tipično belgijski, namještena kao da Jung ili Reich u
susjednoj prostoriji pripremaju neki opijat: teško, masivno pokućstvo, autoritativne police od
brestovine iza stakla na kojima su stajali u kožu uvezani medicinski časopisi kako bi pacijenta
podsjetili da ne zna ništa o samome sebi. ˝Svih ovih godina nisi kročio izvan Belgije˝, reče
Herreweghe.
˝Bio sam u Venlou˝, odgovori Aaron.
˝Venlo. A sad Los Angeles.˝
Počeo je okolišati, što je već samo po sebi dovoljno govorilo o njegovim namjerama.
Pričao je Herrewegheu o dopisivanju s prijateljicom koja je emigrirala u Ameriku, kako je
inspirativno pisala o svojoj novoj domovini, kako ga je zapalila, čitavog života sanja o tome da
jednom ode u Ameriku, i slične brbljarije; na trenutak je izgledalo da će mu uspjeti, već su
počeli razgovarati o liječničkom uvjerenju i telefonskim brojevima u slučaju napada. Što se tog
čovjeka uopće tiče ako on tamo želi poći zbog Joni, nije mu bilo po volji razgovarati o tome.
Znao je da profesor Herreweghe radi za neki državni institut koji tretira vrebače, opsesivne
tipove koje mu je policija dostavljala u marici, pa se plašio da ga ne dovede s tim u vezu,
istinabog neopravdano, ali to će teško izbjeći.
˝Kako se zove ta tvoja prijateljica?˝
Pokušao je izmisliti neko ime. No, nažalost, ovomu je čovjeku najmanji trzaj mišića na licu
bio dovoljan znak.
Je li to Joni?˝
˝Ne planiram je posjetiti.˝ Osjetio je kako ga oblijeva rumenilo. Ipak je u neku ruku
govorio istinu: nije imao dogovoren sastanak s Joni, ona je bila pristojno distancirana, čak ni
to, jednostavno je izbjegavala tu temu, a možda bi službeni posjet doista i bio na neki način
neumjestan, preemocionalan, mislio je. Zato je htio za svoj račun otputovati u Los Angeles, biti

~ 254 ~
tamo neko vrijeme, odmoriti se, što je bilo loše u tome? A onda bi, u takvoj opuštenoj situaciji,
pokušao ponovno uspostaviti kontakt.
˝Znači, imaš njezinu adresu u Los Angelesu.˝
Pitanje koje je tvrdnja, u tome je Herreweghe bio pravi majstor; pravio bi se kao da će
završiti upitnikom, a u zadnjem trenutku bi ispljunuo točku. Aaron se ne sjeća da mu je
ikada postavio neko otvoreno pitanje.
˝Ne, zašto?”
Sunset Boulevard 14023. Santa Monica, na rubu Beverly Hillsa, to je prilično spretno
izvukao. Ton njihova dopisivanja nije bio takav da bi je tražio adresu, a time bi i prekinuo svaku
spontanost, kao na primjer mogućnost iznenadnog posjeta ili slučajnog susreta pred njenom
kućom, što mu se kao ideja jako svidjelo. Budući da ju nije našao u telefonskom imeniku,
morao je nešto smisliti pa je skovao prepreden plan da u telefonskom imeniku San Francisca
potraži onoga Stola, i što god mislio o njemu, taj je Stol svoj telefonski broj uredno prijavio na
internetu. Osim što bi ga nazvao iz praktičnih razloga, osjećao je da bi se u pozivu krila i
suptilna osveta.
Umjesto Stola javilo mu se neko dijete, dječak od nekih sedam godina, procijenio je, koji
mu je rekao da mu je otac otišao na golf; nije imao vremena naviknuti se na ideju da su ovo
dvoje napravili potomstvo. A je li ti mama doma? upitao je praveći se naivan. ˝Ona živi u LA-
u˝, odgovori dječarac. ˝Je l’ ti se mama možda zove Joni Sigerius?˝ Pokušao je zvučati što je
prisebnije mogao, a nakon potvrdnog odgovora odmah je pitao za adresu, prebrzo, u dječjem
glasu osjetio je nepovjerenje, ˝a tko si ti?˝ pitao je mali s dirljivom iskrenošću, rekao je you,
naravno, tamo ne postoji vi, ali nedvojbeno je to bilo ti. Lagano zatečen još je jednom izgovorio
svoje ime.
Herrewegheova neposrednost bila je poput štihače zabijene ravno u dušu. Joni - ipak je
htio čuti kako stoje stvari s Joni - ime koje je nakon toliko godina zazvonilo na uzbunu; nakratko
je pogledao na svoj ručni sat. ˝Pretpostavljam da bi je tamo želio vidjeti˝, rekao je, ˝reci mi
nešto o vašem posljednjem susretu.
Pogriješio je u tome što je ozbiljno shvatio to pitanje, što je pod Herrewegheovim
rendgenskim pogledom dozvao taj prosinac 2000. godine. Čovjek je šakom i kapom dijelio
svakojake zabrane pristupa. Bila je to epizoda na koju nikada nije konkretno pomislio, zbrka
bez datuma, apstraktna smjesa zastrašujućih dojmova, manijakalnih niskih letova oko nečega
što je nekada smatrao ljudskom egzistencijom - pokušaj, navaljivao je Herreweghe (moglo ga
se mirne duše usporediti i s instruktorom plivanja pod skakaonicom), kada si s njom
razgovarao posljednji put i kako je to prošlo?
Kako je to prošlo... Zar to stvarno želi znati? U neku ruku bilo je toliko jezovito da je mislio
da će umrijeti. Ali Joni je bila ta koja ga je posjetila, smrt ga je taj put zaobišla. Kako je prošlo...
Slobodan pad u tom prosincu. Mora li stvarno sad o tome? Baš sad? Torba mi je puna
turističkih brošura. Spasila ga je, o tome nema dvojbe. Prvo ga je nazvala, iz Amerike. Da, i taj
telefonski razgovor bio je potisnut negdje u pamćenju, bilo je pravo čudo da nije odustala od
svojih pokušaja da ga dobije na telefon. Što bi se s njim dogodilo da nije bilo Joni? Napustila ga
je, i opet mu se vratila.

~ 255 ~
 U međuvremenu je Roombeek ležao pod debelim slojem leda. Polarna hladnoća i kratki
dani bili su posljedice eksplozije, atmosfera je bila puna prašine koja se neprestano gibala ili
bi se zbog poremećenoga Coriolisova učinka potpuno raspršila. Izgledalo je zloslutno. Sunce je
treperilo nad kraterom poput umiruće zvijezde, sve rjeđe i sve kraće. Napušteni bageri i
buldožeri spokojno su hrđali i mrtvački zurili u epicentar. Hladnoća se ukopavala. Nitko se nije
usudio izići na ulicu, no unatoč tomu svuda je nemirno šumilo: drveće se bijesno povijalo,
crjepovi su pucali da bi se trenutak kasnije rasprskavali poput granata, vjetar je plastične
vrećice i novine tjerao u odvodne kanale. Tjednima su mlačni radijatori u njegovoj kući
šuplje klepetali, sve dok nisu odjednom ušutjeli, mrtvi i promrzli; njihove zvuke preuzeli su
Aaronovi zubi. Čuo je lupanje vrata u napola porušenim kućama.
Vatra u peći neprestano je prijetila da se ugasi; klečao je pred ustima od lijevanog željeza,
teška vratašca visjela su na šarkama poput crnih rakovih kliješta, s dva ukrasna bakrena šiljka
na poklopcu dizala se para. Svako toliko hranio je plamen kartonskim trakama koje je kidao s
porazbacanih kutija. U međuvremenu je užurbano listao knjigu koju je osudio na
smrt, dijagonalno skenirajući stranice kako bi sačuvao ono najvažnije. Najbolje su gorjele
rastvorene knjižice s tankim papirom, izdržale bi barem jednako dugo kao noge od stolaca i
police iz ormara. Važne stranice trgao je iz knjiga kratkim pokretima, presavijao ih i stavljao u
stare omotnice bankovnih računa dok je kašljući hvatao zrak.
Barutne pare bile su neizdržive. Oči su ga pekle, sitne crne čestice nagrizale su mu grlo.
Prije nekoliko mjeseci osjetio je prvu naznaku, slabašni miris što ga je podsjetio na rano
djetinjstvo, miris koji se širio nakon eksplozije petarde, pucnja dječjeg pištolja na kapsule, miris
koji se polako pretvarao u smrad, a otkako je zahladilo u sobi se nerijetko vidio dim, sumporne
pare kroz staklenu su se stijenu probijale u stan; težak, zagušljiv zrak uvlačio se u sve
prostorije.
To ga je plašilo. Svaki čas ga je mogla uhvatiti panika zbog gušenja. Katkad bi se probudio
suhoga grla, usta otvorenih poput filtera za kavu punog baruta. Nekoliko je puta zaboravio na
smrad, tako duboko mu je prožeo pluća, odjeću, svijest: tada je još samo mogao namirisati
njegove sastojke, drveni ugljen, sumpor, salitru, a onda više ništa; je li nestao? U tim bi mu se
trenucima strah stišao, kad ne bi ništa mirisao bio bi miran. U krateru je sve bilo još gore, više
se nije usudio onamo, bilo je nezdravo, a osim toga hladno kao u Sibiru, čak i kad je na sebi
imao tri sloja odjeće - donje rublje, pidžamu, vestu, Sigeriusovo odijelo, kimono, podstavljenu
Gaastra jaknu, skijaške čarape, gojzerice, dva para rukavica - čak i tada bi se smrzavao.
Stoga je sjedio uz peć, iako je otvorena vatra uključivala izvjesne opasnosti: znao je da će
cijela ulica odletjeti u zrak kad koncentracija salitre prijeđe određenu granicu. Katkad je
čeznuo za time: jedna jedina razorna eksplozija koja će svemu učiniti kraj; no ipak je dobro
održavao svoj izvor topline, pazio je da plamen bude malen i kompaktan i neprestano je
provjeravao sigurnosni uređaj koji je postavila gradska služba. Onih nekoliko puta kad se taj
uređaj aktivirao - prodorno, elektronsko pištanje koje bi ga svaki put nasmrt preplašilo -
odmah bi skočio, posrćući i padajući otrčao u kuhinju, napunio lonac vodom i izlio ga na vatru.

Zvonio je telefon. Najobičniji telefon. Njegov telefon? Uznemiren, ali teškom mukom
ustao je sa sofe u koju se bio utisnuo i krenuo se probijati prema sireni u stražnjoj sobi. Ne

~ 256 ~
dišući, promatrao je zavjese. Što je to? Komad plastike iza zavjese bio je potencijalni uljez,
trebao ga je samo podići i potpuno će se promijeniti. Nešto izvana ući će unutra. Možda ona
žena iz Limburga koja ga je već prije pokušala ispitivati? Posegnuo je iza zavjese i dohvatio
spravu. Duboko u plastici vrvjeli su elektroni.
˝Halo˝, čuo je nečiji glas. Čekao je, napeto osluškujući. ˝Aaron? Joni ovdje. Zovem iz
Amerike.˝
To je bio stetoskop, Joni ga je uspjela potaknuti da njezin instrument prisloni na glavu,
načas se sjetio kako to funkcionira, preko dna oceana i kroz crnogorične šume dovukli su
kilometrima dugu žicu u njegovu kuću, poduzeli su tu vojnu operaciju kako bi mu postavili
dijagnozu, ali ta mu je slika nestala iz mozga istom brzinom kojom se pojavila, možda zato što
mu je taj glas preokrenuo dušu, dušu koja je mirovala poput taloga u nekad davno napunjenoj
boci - u boci njezina oca? Taj glas ga je snažno uzdrmao, navrla su sjećanja, mutila mu fokus
na njegovu višetjednu borbu s vremenskim nepogodama.
˝Čuješ li me?˝ rekao je glas.
Iskašljao je barut iz grla. ˝Da˝, rekao je. No gdje je ona? Je li stvarno u Americi?
˝Hej, stvarno se odavno nismo čuli. Kako si? Ne mogu dugo pričati.˝
Kimnuo je. Tako dugo nije ni s kim razgovarao da nije bio u stanju ništa odgovoriti, to je
valjda mogla razumjeti, toliko se navikao na slušanje, na žamor u samoposluživanju kamo
zapravo više nije odlazio, na cviljenje i šuštanje životinjica ispod sofa i naslonjača, na optužbe
koje su se čule s polica s knjigama; možda je tišina u kući, a možda sama njegova
šutljivost, poticala to mrmljanje i siktanje, trebao je samo pogledati bilo koji od hrptova u
svojim ormarima za knjige i evo ti prave tirade, zakulisnog manipuliranja, a on je dopuštao da
ga vrijeđaju i ponižavaju; katkad su to bile samo malo grublje pokude (˝kupi si jednom neku
normalnu hranu, idiote, nešto što ćeš sam oguliti i skuhati!˝), ili prostačke pogrde (˝šupčino!
smrdiš na rigotinu!˝), ali često su to bili izravni napadi na njegovu osobu (˝izdajico, nacistu,
treba te ubiti!) - maštovita masovna skandiranja od kojih je bježao na kat, u krevet ili u tuš-
kabinu, no uvijek bi ga ta prokleta hladnoća natjerala u prizemlje, ta ista hladnoća koja ga je
navela na okrutnu pomisao da ubije svoje mučitelje, da na lomači spali...
˝Aaron? Račun mi je pri kraju.˝
Račun?. Računi, odmah mu je pozlilo; što želi time reći? Pokušao je to nekako dokučiti.
Računi su fluktuirali kao ludi, iz svake omotnice koju je napunio pošteđenim stranicama
vadio je bankovne izvatke, ovdje je sve vrvjelo od izvadaka, omotnice su izlazile iz ladica i
ormara na katu ili bi ih u potkrovlju istresao iz olovnosivih registratora, duguljaste neprozirne
omotnice s prozorčićem iz nizozemskih i pogotovo luksemburških banaka, jednom je na
računu imao minus od 284,30 guldena, drugi put mu je na raspolaganju bilo 2.438.749,63
dolara, onda se morao snaći s pet guldena i šesnaest centi, ništa mu nije bilo jasno, satima je
znao time razbijati glavu, gdje su te proklete pare, odakle li dolaze? ˝Trudim se koliko mogu˝,
rekao je. ˝Ali jako je teško.˝
Nije čuo ništa osim šuma. ˝Da, kužim˝, rekao je neki glas. ˝I meni je teško, vjeruj mi. U
svakom slučaju, imam dobru vijest. Zovem te jer imam kupca. Za naš brod.˝
Kad naš brod... U mislima je vidio prostranstvo crnog oceana, potonuli brod, trilijune
ledenih vodenih molekula pod prigušenom mjesečinom, bez valova, uhvatio se za sklizavo
drvo olupine, oko njega trupla što plutaju prema površini.

~ 257 ~
 ˝Pitam se bi li išao sa mnom u Sainte Maxime. Mogli bismo se zajedno odvesti Alfom do
Barbare Ann. Imam ti svašta ispričati.˝
Njegova zbunjenost prešla je u strah, maloprije mu je srce bilo preveliko za tijelo, sada se
urušilo, smanjilo se na veličinu trešnje i izvuklo mu sav zrak iz gudi, bila je to implozija koja je
po jednostavnim zakonima fizike djelovala na cijelu sobu: zidovi su se svinuli prema unutra,
uništena staklena stijena pretvorila se u usta koja su udisala litre hrđavosmeđe pare. Sjedili su
u Alfi, nabio je gas, ali udaljavali su se od broda. Jurili su prema sjeveru, prema Nizozemskoj,
ovamo. Prema staklu koje se trebalo razbiti.
˝Okej˝, promuca.
˝Dobro˝, rekla je. ˝Imam kartu za 21. prosinca. Dan poslije mogu popodne biti u
Enschedeu.˝
Nakašljao se, pročistio grlo i ispljunuo masni, čađavi hračak.
˝Okej.˝

Prije ili poslije, nije znao na koju stranu putuju, je li vrijeme još letjelo ili se srušilo? U
svakom slučaju, u jednom iznimno hladnom trenutku podigao je kestenjasti predmet držeći ga
za tanke stršeće rubove i prinio ga zidu stenjući od muke. Na pola puta jedna se strana
kestenjastog predmeta otvorila poput vrata i utroba je ispala van. Razbila se kao staklo,
vrisnuo je od straha, izišao je oštar dim. Odskočio je poput opruge i pobjegao u drugu
prostoriju.

Kad se trgnuo iz sna, više ništa nije vidio. U mraku je pipajući našao pravokutni otvor i
gledao u njega sve dok nije uspio razaznati kestenjasti predmet. Nije se micao. Oprezno je
doteturao do njega, kroz dvostruke rukavice uhvatio je sjajne rubove. Pao je na leđa, tako ga
je lako mogao podići. Postavio je lešinu uza zid kao da ne postoji sila teže.

Otvorio je oči i sve je bilo vidljivo. Jesam li ovdje? S flomasterom u zubima stao je na
ormarić s pićem (zar ga je stavio tamo?), odjednom se našao visoko iznad zemlje, prazne
police ormara za knjige bile su intimno blizu, rubovi su mu bezbolno pritiskali grudi i stegna.
Dršćući je izvukao flomaster iz usta i čep ispljunuo u sobu. Širokim potezima na tapetama je
nacrtao veliko slovo A i obojao ga u crveno. Potom je napisao ROOM, teškom mukom i
nevjerojatno sporo s tim dvostrukim rukavicama. Prije nego što je obojio drugo ˝o˝, sišao je s
ormarića jer mu se ruka počela tresti, a rame ga je probadalo. Poslije je dugo bilo premračno.

Vani je na ostacima stanova i na bilju ležao nekoliko centimetara debeo sloj snježnobijelog
pepela. Mora da se dogodilo nešto grozno, nuklearna katastrofa koju je samo on
preživio. Satima se pepeo lebdeći spuštao s neba poput snijega. Vjerojatno je uspio izbjeći val

~ 258 ~
vrućine od atomskog udara jer mu je kuća stajala na određenom čvorištu, termodinamičkom
singularitetu neosjetljivom na vrućinu. Sve je u svemiru bilo sprženo osim kuća u njegovoj ulici.
Nešto ili netko još ga je smatrao vrijednim.

WITH A - upravo je bojao drugo osamljeno A, slovo koje mu se iznimno sviđalo, još više
nego prvo, morao se svladavati da ne zaplače - kad je osjetio miris baruta. Odmah je
vidio zašto: na najgornjoj polici slegnuo se zastrašujuće debeli sloj barutne prašine. Svi su mu
se mišići u isti čas zgrčili, uz glasan krik odgurnuo se od zida, tijelo mu je poletjelo
zrakom, lebdio je, možda je kroz lamperiju mogao izletjeti van, no još prije nego što je uspio
prilagoditi kurs, lijeva mu je ruka lupila o neki tvrdi predmet. Uz tup udarac sletio je leđima na
tlo, glava mu je udarila o pod. Mirno se okretao s izgorenom zemljom, osjećajući pulsirajuću
bol u stražnjici i leđima.

Poslije je netko nešto govorio. Kad je otvorio oči, ugledao je neki lik u polumraku. Gurnuo
je dlanove u nekakvu gnjecavu smjesu. Biće je stajalo usred natkrivenog prostora. Napravilo
je korak naprijed i ispružilo krak s rukavicom na kojoj je ležala neka čudna, svjetleća kugla. ˝Ne
boj se˝, reklo je. Nogama se stao odguravati, vrišteći se povlačio leđima po podu dok mu glava
nije lupila o zid.
Biće je bilo natečeno, na sebi je imalo neku vrstu svemirskog odijela, odjeću
izvanzemaljske službe za razminiravanje, lice mu nije bilo poznato, neprestano je mijenjalo
oblik. U polumraku je sličilo na plinsku masku od ljudske kože, s velikim okruglim očima i
gumenom njuškom. Ta plamteća kugla bila je neutronska bomba, iz nje su izbijali zlatni
plamenovi. Biće je donosilo kraj svijeta. Napravilo je još jedan korak prema njemu, opet se
stao odguravati, pomaknuo se još malo prema zidu.
˝Ne˝, prošaptao je.
˝Aarone˝, reklo je biće glasom mekanim kao baršun. ˝Ne boj se. To sam ja.˝

~ 259 ~
 Kad je čuo moje ime, oči su mu poput hokejskog paka počele letjeti amo-tamo, snažno se
odgurnuo promuklo gunđajući, cipele su mu udarale po smeću kao stražnje noge psa u
trku. Izgledalo je kao da se želi probiti kroza zid.
˝Nemoj se bojati˝, rekla sam slabašnim glasom, a pitanje je jesam li to govorila njemu ili
sebi. Na svom ispruženom dlanu držala sam poklon koji sam za njega kupila na Schipholu,
ogromnu čokoladnu božićnu kuglu u celofanu i zlatnim trakama, napunjenu ručno rađenim
briselskim pralinama koje sam jednu po jednu izabrala u trgovini Leonidas - pola kile
potpuno neumjesne ljubaznosti, što mi je sad već bilo potpuno jasno. U zamračenoj sobi toliko
je smrdjelo da se nije moglo ni pomisliti na čokoladu.
Trzao je glavom, a onda me odjednom pogledao. Toliko sam se prestrašila - oči su mu
izgledale kao iskričave transformatorske stanice - da sam ispustila kuglu s dlana; otkoturala se
i tupo lupnula u nešto što je zazvučalo kao da je od kartona. Aaron je reagirao potpuno
nepredvidivo: vrisnuo je i rukama pokrio lice, skupio se kao da mu je pred nogama
divovski pauk, ili sam đavao. ˝Makni to˝, urlao je u falsetu, ˝miči to od mene!˝
Jedino što se ovdje po svaku cijenu trebalo maknuti bio je on sam. Morao je doktoru, i to
hitno.
˝Čekaj ovdje˝, rekla sam˝, ne miči se˝, i panično zateturala natraške prema hodniku; kroz
smeće do gležnja izvukla sam svoj kofer na danje svjetlo. Zadihano sam stala u snijeg i zatvorila
za sobom ulazna vrata koja sam prije nekoliko minuta sama otvorila, jer nitko nije reagirao na
moje uzastopno zvonjenje. Da nisam čula nejasno mrmljanje kroz potrgan prozorčić
na vratima, bila bih pretpostavila da je zaboravio naš dogovor i da već u Venlou naš telefonski
razgovor prije dva tjedna učinio tako čudnim. Ono što sam smatrala mrzovoljom - djelovao je
pomalo ljutito, kao da sam mu smetala, kao da ga je moj poziv probudio - valjda je bila čista
odsutnost.
Ušla sam u uličicu pokraj kuće i uzela telefon iz torbe. Nazvala sam Boudewijna Stola koji
mi je već mjesecima bio podrška i oslonac i koji me je, na moje iznenađenje, dočekao na
aerodromu, tek tako, jer je htio vidjeti komu je ono svaki dan slao mailove; zamolila sam ga da
potraži telefonski broj hitne psihijatrije. ˝Trebam li doći?˝ pitao je. ˝Hoćeš da idem s tobom u
Francusku? Što je rekao Arend?˝
˝Na što?˝
˝Pa - na to˝
˝Ništa˝, rekla sam. ˝Dosad se samo derao.˝
Na broju hitne psihijatrije javila mi se neka žena s grubim tventskim izgovorom i dala mi
jasno do znanja kako oni neće doći po Aarona, ali da ga ja slobodno mogu dovesti u kliniku
˝Tventski tulipan˝, psihijatrijsku bolnicu na južnom rubu Enschcdea. Dok sam razgovarala, čula
sam uznemirujuće zavijanje iz dnevnog boravka. Zašla sam malo dublje u hladnu uličicu i

~ 260 ~
između dvije tuje provirila prema stražnjoj strani kuće. Slabo sam što vidjela osim pljesnivih
dasaka, staklo kuhinjskih vrata bilo je potpuno zamašćeno. Požurila sam natrag, snijeg je bio
sipak, ali opasno sklizak, malo prije nego što sam stupila na vrtnu stazu, umalo sam pala. Opet
sam se probila kroz nepokupljenu poštu i stari papir i ušla u dnevni boravak. Napipala
sam prekidač pokraj dovratka i upalila svjetiljku iznad salonskog stola. Tek mi je sad došlo do
mozga ono što u polumraku nisam primijetila. Nered je bio neopisiv. Tepih se praktički nije
vidio, do ulaza u kuhinju sve je bilo prepuno smeća. Kutije keksa, vrećice čipsa, majice,
plastični tanjuri, ručnici, izgužvani papirnati ubrusi, prazni tetrapaci za mlijeko, reklamni letci,
poderane omotnice, napola pojedeni sendviči, trulo voće, najlonske vrećice svih dimenzija,
nebrojene kutije za pizze iz kojih su virili izgriženi okrajci, na svima crveno-zeleni crtež
nasmijanog kuhara. No i na pokućstvu je ležalo svakakvo smeće, kao da je palo s neba. Po
zidovima su gdjegdje flomasterom bili napisani tekstovi, poštedjela sam se napora da ih
pokušam odgonetnuti. Na sofi je počivao djelomično izgoren kolac. Ormari na koje je bio toliko
ponosan bili su divljački ispražnjeni; svuda su ležale knjige, na stotine, mnoge razderane ili
rastvorene, bačene licem nadolje. Nisu bile pročitane, bile su ubijene, rasporene. Aaron samo
što nije navlačio bijele rukavice prije nego što bi otvorio knjigu, a sad sam u peći od lijevanog
željeza ugledala hrpu izgorenih, napola u pepeo pretvorenih kocki: knjige.
Takvu zapuštenost vidjela sam jedino na televiziji, u voajerističkim programima o ljudima
bez ikakvog dodira s drugima, no ovdje je bilo nešto što čak ni na televiziji nikad nisam vidjela:
izmetine zamoraca. To je bilo gore od svega. Tisuće lagano savijenih zrnaca, sva jednako velika,
kao divovske čokoladne mrvice, po kutovima, uz podne rubnike i oko noga od stola, u prolazu
prema predsoblju i kuhinji izgažena u tamnosmeđe blato. Same zamorce nisam vidjela - kao
ni Aarona. Nestao je.
Ušla sam u hodnik i zakoračila na prvu stepenicu. Prije nego što sam krenula na kat, začula
sam tuš. Ugodan zvuk koji je ulijevao nadu. Je li se htio urediti? Je li se sjetio tko sam i zašto
sam došla? U međuvremenu sam mogla potražiti ključeve od Alfe. Usred ovoga gnojišta mogla
sam napraviti samo jedno: očima sam na polici iznad negdašnjeg kamina tražila kutiju kakaa u
koju ih je uvijek odlagao. Da bih bolje vidjela, razgrnula sam zavjese na uličnoj strani. Staklo je
bilo puno crvenih pruga koje sam izvana jedva bila nazrela; odskočila sam glasno zajecavši. Na
prozorskoj dasci ležalo je dlakavo, krvavo tjelešce. Odmah sam primijetila da je to njegov crni
zamorac - obezglavljen, odnosno skalpiran i rasporen po dužini. Duboko sam udahnula - kroz
usta, zbog smrada u ovoj štali, zbog ove životinjice - i pokušala ne povratiti.
U šoku sam se vratila do kamina i stala promatrati prazne kutije od gotovih jela i ostalo
smeće koje je ležalo na polici iznad. Istodobno me obuzeo snažan osječaj sažaljenja i
jednako snažan osjećaj krivnje: za onih pola godine u Kaliforniji samo sam žalila sebe,
sramotno sam se rijetko pitala kako li je s njim. Snaći će se, mislila sam, ima dovoljno novca.
Kad sam se kako-tako pribrala, našla sam kutiju kakaa i iz nje izvukla zalijepljenu omotnicu
koju sam sama prije nekoliko mjeseci ubacila u otvor za poštu na njegovim vratima, ključevi su
još bili unutra. Sama ta pomisao da pola godine nije vozio Alfu. Gurnula sam omotnicu u
unutrašnji džep svoje zimske jakne i otišla u hodnik. Još uvijek se tuširao. Mora poći sa mnom.
Skupila sam snagu, krenula uz stepenice i stala na hodniku punom odjeće i ručnika. ˝Evo
me opet˝, povikali i lagano pokucali na vrata kupaonice. Nije bilo nikakve reakcije, a
nakon nekog vremena shvatila sam da mlaz tuša zvuči jednolično i glasno, prejednolično i
preglasno - kao da nema nikoga pod tušem. Otvorila sam vrata, oblak pare stao je puniti

~ 261 ~
hodnik. Ušla sam i na pločicama između dlaka i prljavštine ugledala celofan i zlatnu traku u
koju je bila umotana božićna kugla. Zavjesa za tuš bila je prljava, ali ipak još donekle prozirna;
iza nje nije bilo nikoga. Razgrnula sam je i odmah se rasplakala - zapravo čudna reakcija, čovjek
bi pomislio da rastopljena čokoladna kugla nije ništa prema onoj strahoti dolje: ono što je od
nje ostalo ležalo je na dnu tuš-kabine u lokvi čokoladne vode koja je neprestano otjecala, a
nož za meso koji je bio u nju zaboden (i to svom snagom, kako sam zamišljala) ležao je tužno s
drškom u odvodu. Vruća voda izdubila je stožastu rupu u kugli, od pralina koje su bile unutra
ostalo je samo punjenje. Nisam htjela biti ovdje. Ne s ovim trbuhom. Na trenutak sam osjetila
potrebu da se izderem na Boudewijna, da njega okrivim za sve ovo. Zbog tebe sam ovdje, da
nije bilo tebe ne bih imala ovakav trbuh. Jecajući i psujući zavrnula sam slavinu tuša.
Tek sam sad začula Aarona. ˝Odjebi!˝ vrištao je. ˝Odjebi!˝ Izišla sam iz kupaonice,
promuklo vrištanje dolazilo je iz njegove spavaće sobe. Oduprla sam se porivu da učinim ono
što traži od mene, da odjebem, zauvijek: otvorila sam vrata. Sjedio je skvrčen na svom krevetu,
jedva ga se moglo prepoznati s tom blijedom koprenom kose oko ušiju i vrata. Između povika
mrmljao je nešto brzim tempom, trzajući ramenima i tresući glavom. Kad sam ušla u sobu, stao
je cviljeti, šakama već bijelim od grčevitog stiskanja držao je rub ispranog žutog
pokrivača ispod brade. ˝Molim te˝, rekao je promuklo, ˝ostavi me. Pusti me na miru. Imaš
groznu njušku.˝ Unatoč paničnom jecanju, kao da se borim protiv orkana uspela sam se na
bračni krevet i preko pokrivača mu nježno uhvatila nogu u cipeli. Ne prestajući vriskati zagrizao
je pamučni rub pokrivača, iskrenuo je oči tako da su mu se vidjele samo bjeloočnice, trzao se
kao da sam ga ubola žaračem. Pustila sam ga, i sama zadihana od šoka.
˝Gubi se. Molim te.˝
Da bih se opet svladala da se ne izgubim, da ne odem iz te smrdljive kuće, zamislila sam
ga na njegovom crnom Batavus biciklu. Vidjela sam ga na tom golemom biciklu s
dvostrukom šipkom, u rastvorenom kaputu s krznenom podstavom iznad svilene košulje koja
je lako mogla biti i ženska, tog nehajnog divovskog skakavca na biciklu u velikim čizmama što
klize s pedala, vidjela sam nas kako se polako vozimo prema trgovini gdje ćemo kupiti ovaj
krevet. S tim Aaronom u mislima položila sam što sam pažljivije mogla ruku na njegovo mokro
bedro i rekla mu ˝ljubavi˝. S tim Aaronom u mislima došla sam u Enschede, s tim Aaronom u
mislima dala sam se nagovoriti da zadržim dijete.
Tjednima je Boudewijn bio jedini koji je znao da sam trudna, s Enschedeom sam
izbjegavala svaki kontakt (i Enschede sa mnom), a u McKinseyju sam šutjela kao zalivena
dokle sam god mogla skrivati trudnoću. Otkako sam počela sa svojom praksom u Silicon
Valeyju, svakodnevno sam izmjenjivala mailove s Boudewijnom, to nam je postala rutina
kojom je on zaključivao svoja amsterdamska popodneva, a ja počinjala svoja kalifornijska
jutra. U početku su to bile uglavnom potpuno bezbrižne, opuštene poruke, katkad
neočekivano otvorene, s uvijek određenim dvosmislenim prizvukom s njegove strane koji mi
se prilično dopadao. ˝Ti si jedina osoba kojoj vjerujem˝, napisala sam jednoga dana u
listopadu. ˝Naravno, bez daljega˝, odgovorio je, gotovo počašćen, na što sam mu ispričala da
sam trudna i odmah mu priznala da ˝razmišljam o pobačaju˝, što je zapravo bio eufemizam za
već dogovoreni razgovor u klinici za pobačaje pod nazivom Stanford University Family
Planning Service. Kad je to čuo, Boudewijn je odmah promijenio ton; pretvorio se u spužvu
koja je htjela upiti svaki detalj pa sam mu sve ispričala što preciznije moguće, no koliko je to
moglo biti precizno bez staklene stijene i web-stranice?

~ 262 ~
 Zaprepastila me njegova reakcija, upravo mi je zabranio da odem u kliniku. ˝Odgodi svoju
odluku koliko god možeš˝, pisao mi je, ˝uzmi si vremena za razmišljanje˝Dat će mi ga tamo.˝
˝Dobro, onda si uzmi vrijeme za razmišljanje nakon tog vremena za razmišljanje˝, i podsjetio
me je da imam obveze i to ne samo prema ˝životu˝ nego i prema ocu. Molim? Ne, bio
je smrtno ozbiljan, smatrao je da je bez Aaronova znanja pobačaj ˝kako da to kažem na lijep
način˝, ravan zločinu. ˝Ali ja ne želim živjeti s tim čovjekom˝, odgovorila sam. ˝To nema
nikakve veze˝, napisao je, ˝tko kaže da moraš živjeti s njim? Tko zna želi li on uopće dijete?˝
Sve što je Aaron želio bila je umirujuća injekcija. Njegov strah bio je zastrašujući, no ja
sam bila uporna: polako sam osvajala teren, laganim, dugačkim pokretima milovala sam mu
ramena i nadlaktice prekrivene slojevima odjeće, činilo mi se da se sve manje boji. Na obadva
noćna ormarića, u otvorenim ladicama i po podu - zapravo svuda kamo bih pogledala, vrvjelo
je od blistera s tabletama i plastičnih boca, ali sve do jedne bile su prazne. Nakon mahnite
potrage našla sam u jednom noćnom ormariću dvije tablete za spavanje. ˝Evo˝, rekla sam,
˝uzmi ovo.˝ Ali on ih je odmah ispljunuo pa sam mu ponovno morala prstima ugurati vlažne
kapsule u usta. Na njegove debele usne prislonila sam bocu jenevera s par kapi na dnu;
progutao je i dozvolio mi da legnem uz njega. Nisam prestajala milovati mu ruke, lice,
prekrivene grudi, sve dok nije počeo polakše disati i malo se smirio. Tek onda, kad sam se i ja
donekle smirila, do mozga mi je došlo stvarno stanje stvari: nije primijetio. Čak i da skinem svoj
debeli podstavljeni zimski kaput, čak i da skinem svu odjeću i da mu se sa svojim ispupčenim
šestomjesečnim trbuhom popnem u krilo - ni tada ne bi primijetio da sam trudna, a kamoli da
bi išta shvatio.

Grdno sam se namučila da ga dovučeni kat niže, batrgao se i uvlačio između zida i
rukohvata na stubištu dok me njegov jak tjelesni miris tjerao na povraćanje. Ispred kuće bacio
se na koljena u snijeg i dok sam pokušavala što brže očistiti zametenu Alfu, skvrčio se poput
fetusa, počeo plakati i trabunjati; smiješeći se prolaznicima, strpljivo sam ga, ali odlučno,
natjerala da konačno sjedne na suvozačko mjesto.
˝Tventski tulipan˝ u južnom dijelu Enschedea uspjela sam pronaći prije mraka, koji u ovo
doba godine pada vrlo rano; nikad nisam bila tamo, usred šume stajala je psihijatrijska
bolnica s divovskim božićnim drvcem na ulazu. Nakon mog silnog preklinjanja i objašnjavanja,
Aaron je u svakom slučaju smio ostati jednu noć na promatranju. Bila sam uz njega kad je
poslušno poput psića s velikom čašom vode progutao dva ljubičasta antipsihotika: kao da sam
sama utažila višednevnu žeđ. Tek kad su me pitali tko su njegovi roditelji i ima li posao, shvatila
sam koliko se morao potruditi da se dovede u ovo stanje. Morao se pobrinuti da mu
mjesecima nitko ne ude u kuću. Roditelji mu žive daleko u Limburgu, a koliko mi je poznato,
zovu ga jako rijetko. A posao? Je li to bila sudbina freelancera? U svom mobitelu našla sam
broj Ceesa i Irme Bever i dala ga bolničarki.
Htjela sam otići. Morala sam dalje. Dok je Aaron bio u ordinaciji kod nekog psihijatra,
odšetala sam što je moguće neupadljivije iz predvorja bolnice. Pogledala sam u snježne krošnje
hrastova i platana, u beskonačnu dubinu promrzloga neba: pomislila sam kako bi na ovom
mjestu ludost doista mogla ispariti.

~ 263 ~
 Kroz slanu bljuzgavicu vozila sam prema jugu, kaput zakopčan, prozor otvoren, zbunjena.
Zar mi se ovo doista dogodilo?
Prvi put sam stala u Liégeu, gdje sam malo poslije ponoći uzela sobu u najskupljem hotelu.
Jesam li trebala pretpostavljati da će poludjeti? U mom apartmanu bili su i jastučići koje
trudnica može podmetnuti ispod trbuha kad leži na boku, no ništa mi nije pomoglo da zaspim.

Kad sam doznala, bio je već rujan, ako se ne varam. Stanovala sam u nekoj vrsti
studentskog puebla sa studentima, stranim istraživačima na poslijedoktorskom studiju i
konzultantima na početku karijere u šumi između kampusa Stanford i biznis parka gdje je bio
McKinseyjev ured. Na najvišem katu dijelila sam apartman s dvije ne preljubazne Francuskinje,
ustupile su mi četverokutnu sobicu koja je s tri strane imala pogled na visoke šiljate smreke.
Tih prvih tjedana u Kaliforniji osjećala sam se usamljeno i depresivno, nedostajao mi je
Enschede, nedostajao mi je Aaron, nedostajao mi je otac. Sad kad sam bila sama, počela me
je mučiti savjest. Nisu li se stvari otele kontroli upravo zbog mene? Nije li nas troje, naš savez
čvrst poput vodene molekule, razorio upravo moj pohlepni ekshibicionizam? Puno češće nego
što bih željela, viđala sam u mislima kako Siem prolazi kroz onu staklenu stijenu, i te kako sam
dobro shvaćala što je sve uništeno - no ujedno sam se osjećala izbavljena, novi dojmovi s druge
strane svijeta potiskivali su tmurna sjećanja na Enschede, skretali su mi misli o neizbježnosti
situacije, o njezinoj nerješivosti. Preko tjedna radila sam po cijele dane, a vikendom bi me
kolege povukle sa sobom u San Francisco gdje smo danju ležali na plaži, a noću odlazili u
klubove. Dobro je, dobro je da si u Kaliforniji - i baš kad sam počela tako razmišljati, kad sam
to katkad i naglas ponavljala, upravo sam tada otkrila da sam trudna.
˝Prozaično˝ je prelijepa riječ za objašnjenje kako se to dogodilo. Kao najmlađa službenica
sudjelovala sam na sjednici McKinsyjevog tima na kojoj se stranicu po stranicu provjeravalo
finalno izvješće za nekog azijskog klijenta; osjećala sam nepodnošljivu mučninu i umirala od
svrbeži na grudima. Ne češi se, ne češi se, da me netko nešto pitao, rekla bih: ˝ne češi se˝, no
nitko me ništa nije pitao tako da sam imala vremena za povezivanje tog svrbeža, izostanka
menstruacije i onoga što sam, izgleda, zaboravila zbog svega što se dogodilo: Aaron i ja smo
na Korzici nekoliko puta vodili ljubav bez zaštite.
Ustala sam blijeda kao krpa, associate principal koji je predsjedavao tom vještičjem kolu
pitao me jesam li okay, treba li nazvati liječnika. Da, liječnika za pobačaje, pomislila sam, i s
rukom pred ustima otišla iz dvorane za sjednice, spustila se staklenim dizalom u prizemlje,
slabašno kimnula ženi na recepciji i zaputila se ravno u drogeriju na Palo Alto Squareu gdje sam
kupila dva različita testa za trudnoću koje sam u pueblu zapišala jednoga za drugim. Debele
ružičaste crte. Sjedila sam na zahodu dok mi noge nisu utrnule. U vražju mater, bila sam trudna
s Aaronom Beverom.
Ostatak tjedna ležala sam u krevetu. Bila sam previše bolesna da bih radila. Noću sam se
šmrcajući širila u cepelin grizodušja, a kad bih se ujutro trgnula iz teških snova, taj crni zračni
brod bacao je svoju mračnu sjenu na smreke i samo što već nije eksplodirao. Ustajala bih tek
oko podne, nešto pojela i satima marširala po šumi, ljutita, izbezumljena, gazeći češere,
dvojeći o svojem ateizmu: bilo mi je teško da u ovom novom iskušenju ne vidim kaznu nekog
boga, onoga prokletoga Wilbertova boga - proklinjala sam komad drva na Wilbertovu zidu i

~ 264 ~
ujedno ga preklinjala za spontani pobačaj: Dragi Bože, neka ode, molim Te, ne želim ga. Na
internetskim forumima o trudnoći tražila sam što buduće majke nikako ne smiju raditi, zato
sam prekovremeno radila koliko sam god mogla, spavala što je kraće moguće, pila što više
alkohola, kod kuće, gore u svojoj sobici, vino, viski, votku. Vikendom sam jela s dvije male
Francuskinje koje su međusobno razgovarale na nerazumljivom pariškom, možda o mojem
kuharskom umijeću (uporno su, mršteći se, po sredini rezale meso koje bih spremila, a jedna
od njih redovito bi odlazila u kuhinju da sve skupa još naknadno zapeče), a možda i o mojoj
vječnoj mučnini. Nazvala sam Stanford University Family Planning Service. Poslala sam mail
Boudewijnu.
Nazvao me kad sam ujutro u praznoj blagovaonici jela francuz s nutelom.
˝Gdje si?˝
˝U Liégeu.˝
˝I? Kako je reagirao? A rendu su dali tableticu pa se malo smirio. I onda? Reci.˝
˝I onda ništa, Bo. Nemam ti što reći. Moj bivši pati od psihoze, od gadne psihoze. Misli da
se sunce sastoji od žutog džema koji si može namazati na kruh. Čisti užas.˝
˝Znači, dijete mu neko vrijeme neće nedostajati.˝
Tek sam mjesecima poslije, kad sam se već malo manje bavila isključivo samom sobom,
kad me više nije bilo strah hoće li Boudewijn otkriti kako pokušavam prodati neki brod za
1,5 milijuna dolara, kad mi više nije bilo nezamislivo da opet vidim svoju obitelj, kad smo u
potpunom miru živjeli na našem brežuljku u San Franciscu - tek sam tada shvatila što mu je u
to doba bilo na umu. Naknadno mi je postalo jasno otkud ta njegova posvećenost, taj krajnje
ozbiljan ton u mailu kojim me uspio nagovoriti da otkažem dogovor u toj Stanford Family itd.
te da ˝svakoga dana barem pet minuta˝ razmislim o ˝radostima majčinstva˝, točno je tako
rekao taj pedesetogodišnji muškarac bez djece. Naknadno mi je postalo jasno otkud
to njegovo zadovoljstvo kad je prošlo prvih dvanaest tjedana i kad sam u McKinseyju imala
službeni razgovor o svojoj trudnoći. I otkud onaj njegov osmijeh na Schipholu kad me namamio
u neki, po meni ˝sumnjivi˝ KLM-ov businessclub i zašto se usred tog kluba s ustima punim
salate od račića morao tako smijati. ˝Imam tužnu vijest˝, rekao je pocrvenjevši, ˝zatražio
sam razvod. Brigitte i ja se rastajemo. Totalno se izluđujemo.˝ Potom me je otpratio na vlak
za Enschede i na rastanku položio svoju ruku s prstenom na moj trbuh. (Ni tada još ništa
nisam slutila, nisam pojma imala da je već planirao svoj premještaj u San Francisco, da je već
odlučio biti uz mene na porođaju. Prije nekoliko godina ponovno sam pročitala njegove
mailove iz tog razdoblja, i stvarno je sve to stajalo crno na bijelom. Već u listopadu 2000.
Boudewijn mi je pitao da Brigitte nije posve ravnodušna prema činjenici da on ne može imati
dijete, što joj nimalo ne zamjera.)
Potom je rekao: ˝Sad su, dakle, roditelji na redu. Molim te, lijepo pozdravi oca.˝
˝Hoću.˝

Jahta. Prokleta Barbara Ann. Stvarno smo je se morali riješiti, i to u jednom mahu, dakle
nakon prvog sastanka, jer nisam namjeravala ponovno dolaziti iz Amerike. Još je ležala u
marini gdje smo je ljetos ostavili. Za dva dana srest ću se u Sainte Maximeu s eventualnim

~ 265 ~
kupcem, bogatim američkim informatičarom koga sam upoznala preko jednog McKinscyjevog
klijenta; čovjek je provodio zime u Monacu i već je godinu dana tražio nešto poput našeg
Palmer Johnsona.
Prije podneva ušla sam u Francusku i odlučila voziti do Lyona, tako da sutra u Sainte
Maximu imam dovoljno vremena da u miru sredim jahtu. Sad kad sam se sama vozila u Alfi,
route du soleil izgledala mi je potpuno drukčije: siva, dosadna cesta kroz nemirno zelene
brežuljke, uspavani restorani i parkirališta, nema suncokreta, nema gužve, nema očekivanja.
Bilo mi je teško prestati misliti na Vluchtestraat i na ono što me tamo zateklo. Zašto se uvijek
sve događa drukčije nego što bi trebalo? Nakon što sam satima vozila po mračnim naplatnim
cestama s kamionima, našla sam u praznično osvijetljenom centru Lyona hotelsku sobu s
ulegnutim krevetom na kojem nisam oka sklopila.
Krajem studenog me je mama nazvala u McKinsley, nisam se imala vremena prestraviti,
potpuno me zatekla. Odjednom sam se u punom uredskom vrtu našla s majkom na telefonu -
nisam pojma imala što me čeka, a zapravo nisam nikada ni doznala je li se pravila da je sve u
najboljem redu ili je jednostavno sve i bilo u najboljem redu. Bila je jako draga, stekla sam
dojam da nije znala ništa o staklenoj stijeni. Pozvala me je da zajedno proslavimo Božić u Val-
d’Isere. Zahvaljujući sekundi zakašnjenja na vezi uspjela sam smisliti opravdanje: imam puno
posla između Božića i Nove godine, baš mi je žao, mama. Tek mi je nakon nekoliko dana bilo
stvarno žao, jer otkako sam odlučila zadržati dijete, u meni je uz njega počelo rasti još nešto,
ideja, plan, zamisao koju sam stala gajiti kao da nosim blizance, pila sam folnu kiselinu da ih
jačam oboje.
Sljedećeg jutra premorena sam se vozila kroz Provansu. Vrijeme nije bilo loše, ali ipak mi
je bilo hladno. Neizmjerna potištenost stala mi se uvlačiti u kosti. Kod Chamberyja, gdje ću
preksutra, kad se budem vraćala, morati skrenuti s autoceste prema Val-d’Isercu, ugledala sam
blještavo svjetlo. Sićušna rupica u mojoj percepciji, kao da se kroz filmsko platno danjeg svjetla
probio intenzivni bijeli žar. Pogledala sam kontrolnu ploču, svoje ruke na sportskom volanu s
tri kraka i opet cestu pred sobom.
˝U kurac.˝
Znači, tu smo. To me već tjednima čekalo, znala sam. Zadnji napad imala sam još prije
eksplozije, provela sam čak pola godine bez glavobolje, Pax Migraine koji sam uz trikove i
magiju uspjela toliko održati. Na sada je došao taj dan. U roku od nekoliko minuta bijela točka
proširila se u poput šake velik, nemiran dijamant od svjetla - brže nego inače, činilo mi se, kao
da netko više nije mogao čekati. Faza aure, kako tu grozotu zovu doktori. Poznavala sam
proceduru još od srednje škole: za petnaest minuta vidjet ču još samo vatromet, sve će se
pomicati, goruća svjetlost proširit će se na cijelo vidno polje. Nakon nekog vremena dijamant
će nestati i nastupit će mirnih pola sata. A onda će mi glavobolja iz čela zabiti čavao ravno u
sljepoočicu.
Od mučnine i sljepila nisam više mogla voziti pa sam Alfom skrenula na prvo parkiralište,
zaustavila motor i položila glavu na volan. U torbi sam imala samo paracetamol, imigrana nije
bilo, a baš sam to sad trebala. Kutijica je bila prazna još prije nego što sam otišla u Kaliforniju.
Na jahti je možda bilo ibuprofena od 600 miligrama. Stavila sam sunčane naočale na nos, no
pobješnjelo bljeskanje odvijalo se i na njihovoj unutrašnjoj strani, pržilo mi je misli. Progutala
sam tri paracetamola i svim se silama pokušala usredotočiti na Božić u Val-d’Isereu.

~ 266 ~
 Dijete će izgladiti sve. Nisam to rekla Boudewijnu, jednostavno zato što ga se to nije
nimalo ticalo - ali ta me je ideja naposljetku odvratila od pobačaja. Nebrojene večeri
sjedila sam u pueblu na zajedničkoj sofi i bacala češere u vatru kamina (neobična čvrstina
ljusaka, prasak i šištanje kad ih dohvate plamenovi), razbijala si glavu, računala, osjećala, i dok
mi je struk nestajao, a trbuh rastao, sve mi je bilo jasnije kakav adut imam u rukama. Prvi put
nakon događaja sa staklenom stijenom dopustila sam si da pomislim na Korziku, pokušala sam
dozvati osjećaj s tog odmora. Nismo li bili potpuno prisebni kad smo vodili ljubav? Na jahti i
na povratku u Nancyju. Željeli smo to dijete. Uopće nije začeto slučajno. Poznajem Aarona
dovoljno dobro da mogu sa sigurnošću tvrditi da bi priznao dijete, istoga časa, svega bi se
odrekao da ga može odgojiti. A bilo je na putu, k vragu - neopozivo. Zar ta neopozivost ne bi
mogla poništiti ono drugo neopozivo? Moje i Aaronovo dijete... Jesam li shvaćala što činim?
Ležala sam na sofi u Silicon Valleyju i pretvarala Siema u djeda. Nakon te jasne spoznaje bila
sam sigurna: zametak u mom trbuhu bit će jači od onoga što nas je razdvojilo. Postat ćemo
otac, majka i djed. Rodit ću naše ponovno zajedništvo.
Prve muke su prošle. Do Hyeresa sam vozila sto i šezdeset na sat. Tamo je prestala
autocesta i počela glavobolja. Cesta uz obalu koja je na karti izgledala zamamno kratko, u
stvarnosti se pokazala kao tanko crijevo: oko stjenovitih klisura bez prestanka su se nizali
zavoji, neprestano sam morala kočiti i mijenjati brzine. Sredozemno more nije bilo ažurno,
pokazivalo je svoje pravo lice: lice ravnodušne, crne proždrline. Spustila sam prozor, hladan
morski zrak obavio je moje pulsirajuće sljepoočnice. Izlaz Saint-Tropez, sad je već postalo
ozbiljno. Čim uđem u Sainte Maxime, gurnut ću Alfu u luku, što bliže Barbari Ann. U mislima
sam skočila u more i poput dupina zaplivala prema ormariću za lijekove.
Iza jednog oštrog zavoja odjednom sam desno u dubini ugledala bijele, krhke barčice što
su se tamo naredale poput beskrajnog niza postavljenih stolova. Prebrzo sam prošla
preko nekog mosta i spustila se do mjesta gdje mukotrpna route national prelazi u rivu pred
marinom. U međuvremenu sam već pjevala od muke, jadikovku bez melodije.
Ovdje je vladala zima; terase preko puta vezova bila su prepune posloženih stolaca i
sklopljenih suncobrana, mogla sam se parkirati gdje hoću. Ugasila sam motor, konačno tišina;
razgibala sam glavu i ramena. Nekoliko trenutaka bila sam uvjerena da ću povratiti. Diši
duboko. Raspusti kosu, sad. Udahni, progutaj, samo progutaj. Popila sam gutljaj mineralne i
izišla iz auta.
Morski vjetar puhao mi je kroz kaput i kroz ono malo što je bilo ispod. Gdje je taj čamac?
Od kičaste glazure kojom se ova marina sjajila na trideset stupnjeva, sada nije puno
ostalo. Redovi jahti na zimovanju pokazivali su se u punom svjetlu: obla bijela plastika,
polirano drvo, zatamnjeni prozori - što sve zajedno treba dočarati brzinu i luksuz; bile su to
plutajuće uvrede, pogrde na račun skromnosti i samosvladavanja kojima smo okrenuli leđa.
Aaron je sve upropastio. Kakav će to biti otac? Tko bi uopće htio od tog djeteta napraviti
oca? Izgledalo je tako logično da nas dvoje odemo u Val-d’Isere, nenajavljeno, to se više ne bi
moglo nazvati ni iznenađenjem, to bi bilo... Hodala sam po betoniranom molu prema uredu
marine, niskoj bijeloj zgradi s terasom na krovu. Vrata su bila zaključana. Izvan sezone
otvoreno samo od tri do pet. Odlično, ne trebam se petljati ni s kakvim lučkim kapetanom na
nekom nerazumljivom dijalektu. Zamislila sam kako ćemo se odjednom ponovno
pojaviti zajedno, vidjela sam kako ulazimo u tu alpsku kolibu Hansa i Rije, ozbiljni, ali radosni.
Na trenutak sam se pogledala u staklu uredskog prozora: slijepljeni pramenovi u

~ 267 ~
raskuštranoj kosi oko sirastoga lica što čezne za samilošću. Ista ona djevojčica koja je biciklom
iz škole dolazila na kampus i padala ravno mami u zagrljaj. Od nje sam naslijedila tu migrenu,
ali ne i osjećaj samilosti. ˝I ja katkad imam glavobolju, Joni. Stvarno bi mogla normalno
pričati.˝
Kad bi me vidio ovakvu, svoju stariju kćer u drugom stanju, sve što se uvuklo među nas
jednostavno bi nestalo, duboko sam vjerovala u to. Prošlo ljeto ne bismo više uopće morali
spominjati, ili bismo baš trebali, možda su planine stare milijune godina doista dobro mjesto
za razgovor o minulim događajima. Moći ćemo to sami odlučiti. Učinit ćemo ono što je
najbolje. A u Novoj godini Aaron i ja ćemo sjesti u njegov auto i odvesti se na farmu. I ostati
tamo, kao nakon eksplozije. I ja ću se poroditi na farmi svojih roditelja.
Dok mi je lupalo u sljepoočnicama izvukla sam ključeve kabine iz torbice i pošla na treći
mol, ako se ne varam, vez je bio tamo. I doista, tamo iza, nakon skretanja od četrdeset i pet
stupnjeva, primijetila sam poznatu krmu kako pluta među ostalim ljepoticama. Luksuzna
stražnjica Barbare Ann. Požurila sam uz crnu vodu, stisnutih zuba od kriještanja
milijuna galebova. Pilule protiv bolova bile su na palubi, u jednom od pretinaca u kormilarnici
ili u kupaonici uz veliku spavaonicu, u samom pramcu broda. ˝Bok, Barby˝, rekao bi Aaron
svaki put kad bi se penjao na krmu, a sad sam čula sebe kako ponavljam njegove riječi. Ljestve
koje su vodile na palubu za sunčanje bile su prekrivene galebljim izmetom, u žljebovima i
kutovima nakupila se smećkasta voda. Da barem mogu odmaknuti cerade s ljubičastih ležajeva
i opružiti se. Umjesto toga otvorila sam vrata kormilarnice, ne bez žaljenja. Prisjetila sam se
kako smo Aaron i ja od Palmer Johnsonovog skipera za tjedan dana naučili ovih dvadeset
metara dovesti iz luke u luku u jednom komadu.
Sjela sam u kožnu kapetansku stolicu i otvorila ormarić lijevo od kormila. Kutija sa
zavojima. Flasteri, gaza, škare, Aaronovi temazepami i - ibuprofen. Poderala sam vrećicu i
sasula prah u usta, progutala ga s nekoliko gutljaja mineralne. I sad u krevet. Za neka četiri
sata doći će onaj kupac. Neka ostane nepospremljeno. Zamišljala sam se na velikom, okrugom
krevetu, osjećala sam blagotvoran učinak opruga madraca, spustit ću rolete, isključiti telefon.
Sišla sam niz stepenice, možda malo prebrzo, jer kad sam u salonu prolazila kraj sofe u
obliku slova U, morala sam se pridržati za rub stola. Digao mi se želudac. Oteturala sam kroz
kuhinju i povratila u sudoper. Luksuzna slavina radila je kao da je još jučer bila u upotrebi,
isprala sam usta nadajući se da nisam povratila i čarobni prah. Ovdje pod palubom bio je
popriličan nered, jasno se vidjelo da smo navrat-nanos otišli u Nizozemsku: dvoje Aaronove
izgužvane kupaće gaće, suđe, oprano ali nepospremljeno, alat za koji se uopće ne sjećam da
smo ga koristili. I ovdje je bilo hladno. Na stolu otvorena boca rozea bez čepa.
Kakva je Aaronova bolest? Koliko ćče ugodno biti ovo iznenađenje? Što bih trebala reli o
ocu svoga djeteta?
Iza salona bio je boravak za goste kroz koji se moralo proći do velike spavaće sobe, široke
ustave s dva kauča, nikad rabljena, i pomalo tijesnom tuš-kabinom za koju je vrijedilo to
isto. Uvukla sam se unutra, otvorila vrata od velike pojate. Tek sam sad osjetila zadah
povraćotine iz usta: težak, slatkastotruli miris. U tri koraka našla sam se kod okruglog kreveta
na kojem je uz par štikli ležala samo još jedna tanka plahta - nažalost. Ispustila sam bocu iz
ruke, spustila se na lijevi bok i zabila glavu u jedan od jastuka. Ležala sam pola minute, dok se
umalo nisam ugušila.

~ 268 ~
 Je li točno da je sve dobro što se dobro svrši? Jesu li za to dovoljni samo djed i majka?
Nemoj misliti ni na šta, opusti se. Podigla sam glavu s jastuka. Isuse Bože, kakav smrad.
Galebovi, šum valova u obližnjem zaljevu, promet na obali - ništa se ovdje nije čulo, i kao da
se sila teže udvostručila, potonula sam nekamo daleko, vozila sam se u nekom autu po
mračnim, uskim cestama, kraj mi je bio poznat, ličio je na kampus, orala sam Alfom po suhim
njivama, jedva sam napredovala, kotači su zapinjali, i sama sam, začudo, bila mrtva umorna.
U daljini sam ugledala neki lik, prepoznala sam Aarona, ćelava mu se glava sjajila na mjesečini,
poput drugog mjeseca obasjavala je hrpe pijeska oko njega. Izgledao je sretan, u rastvorenom,
krznom podstavljenom kaputu. ˝Gdje si bila dosad?˝ povikao je.
Imala sam osjećaj da sam spavala satima, no vjerojatno se radilo o nekoliko komatoznih
minuta. Bol iz glave širila se na vrat i ramena, okrenula sam je na drugu stranu.
Možda je upravo taj nestvarni zadah usmjerio moj pogled preko sjajnog drva ormara za
garderobu prema podu, kao neodlučan početak istraživačkog promatranja, dok se nije
zaustavio na komadu odjeće koji je ležao na svjetlosmeđem tapisonu poput crvene platnene
rijeke. Fascinantno, stotinka sekunde u kojoj se slutnja pojavi ni iz čega. Brzinom neurona
mozak šalje SOS-poruke u sve dijelove tijela, u mišiće, u znojne žlijezde, srce, pluća - zastao mi
je dah. Očima sam pratila tok, uzvodno: kaput - bio je to debeo, crven kaput - zapeo je između
vrata kupaonice od mutnog stakla, zato su bila pritvorena. Nije trebao biti tamo. I dalje sam
ga gledala, skamenjena. Ležala sam tako pola godine, možda godinu, a onda sam polako
ustala.
Glavobolja je nestala, tako mi je brzo sva krv istekla iz mozga. Netko se krio u kupaonici.
Neki džanki koji je ovamo došao proslaviti Božić ili serijski ubojica koji je ovamo došao
proslaviti Božić. U dva tiha koraka našla sam se pokraj pritvorenih vrata i širom ih otvorila. Isti
grozni zadah gotovo me oborio. Za brod od jedva dvadeset metara kupaonica je bila golema,
raskoš koja je ciljala na žeđ za luksuzom novopečenih bogataša: viseća zahodska školjka,
dvostruki umivaonik, kada, nepropusna tuš-kabina sa staklenim pomičnim vratima koja su -
odmah sam primijetila - bila otvorena.
Sljedećeg trenutka pojavile su se muhe - stotine metalno-zelenih muha, kužni oblak što
se naglo digao i kao po naredbi opet sletio. Prstima stišćući nos napravila sam dva koraka.
Muhe su se skupile na tijelu što je visjelo na omči od narančastog najlona, konopu kojim smo
vezali brod. Bilo je odjeveno, izgledalo je kao prezreli plod u vesti od janjeće vune - kao da
će se svakoga časa raspuknuti. Iz gojzerica s debelim žnirancima dizale su se goljenice:
natečene, gnojne, vlažne. U kutu tuš-kabine s tamnim mrljama vlage ležala je prevrnuta kanta.
Glava - bila je to njegova glava. Konop, iznimno debelim čvorom pričvršćen na šarku otvorenog
prozorčića nad tušem, potezao ju je tako da se nakrivila, bila je nakošena s neprirodnim
pregibom na vratu. To lice...
Progutala sam sadržaj želuca koji mi se digao u usta. Lice mu je, osim što je bilo
plavozeleno, bilo i natečeno, iz iskrivljenih usta virio je jezik. Na bradi golema krasta. Lijevo
oko bilo je zatvoreno, desno nije, ono je bilo ispupčeno, više vani nego unutra. Buljilo je kao
da je u sebi skupilo smrtni strah cijeloga svijeta.
Povratila sam prije nego što sam stigla do WC-a. Sadržaj želuca izlio se između tuš-kabine
i školjke na pločicama od umjetnog materijala. Čučnula sam, povratila još dva puta i ustala.
Glava. Srce mi je lupalo u lubanji. Okrenula sam se prema umivaoniku i odvrnula slavinu.

~ 269 ~
 ˝Ne plači, k vragu. Ne plači.˝
Voda je bila hladna. Oprala sam usta i lice. Zagledala sam se u odvod. Iz njegova vanjskog
džepa na grudima stršao je komad papira. Jesam li dobro vidjela? Omotnica, ili salveta?
Skupila sam svu hrabrost i okrenula se. Zakoračila sam prema tuš-kabini. Ne gledajući lice,
pružila sam ruku prema džepu na grudima i lupila u mrtvo tijelo, osjetila tromu težinu i
prestrašeno povukla ruku. Zadihana sam se uhvatila za stakleni dovratak. ˝Tata, što to radiš,
tata.˝ Onda sam obuhvatila truplo oko bokova i snažno ga zagrlila.

Da, bila je to omotnica. Ponijela sam je iz kupaonice, prošla kroz spavaću sobu gore na
palubu. U kormilarnici sam sjela na klupu i povratila dah. Pokušala sam disati polako. Na vodi
je u daljini, gdje luka graniči s oceanom, plutala crvena bova, nešto na što sam mogla
usredotočiti pogled. Tek kad sam se gotovo smrznula - nakon pola sata, ili nakon sata? -
pogledala sam svoju ruku u kojoj sam i dalje držala omotnicu. Bila je običnog formata, kao za
čestitku. Trbuh mi je bio težak. Pokušala sam otvoriti omotnicu, no prsti su mi se previše tresli.
I glava mi je pucala. Spustila sam omotnicu na stolić i ustala. Otkud samoubojstvo? Gdje je
nestao onaj stari fajter? Istresla sam u usta i drugu vrećicu ibuprofena i progutala ga sa slinom.
Odjednom su masovno navrla pitanja, glupa i još gluplja. Kako je ušao? Je li imao ključ?
Čemu sve to? Je li imao ključ već kad smo se vratili s odmora? Imam li nož? Ili škare. Ne
mogu ga ostaviti da tako visi. Zašto je to napravio? Da li ga već traže? Mama? Ministarstvo?
Moram se riješiti muha. Je li to učinio zbog mene? Moram ga položiti na krevet. Maknuti mu
konop s vrata. Trebam li obavijestiti policiju? Zašto me nisi nazvao? Moram u Sainte Maximeu
potražiti policijsku postaju. Moram zvati u Val-d’Isere.
Ali nisam ustala, ostala sam sjediti gdje sam bila. ˝Ako ti je stvarno bilo toliko teško, tata˝,
rekla sam, ˝zašto me, k vragu, nisi ništa pitao?˝
Prstima koje sam jedva micala otvorila sam omotnicu. Unutra je doista bila razglednica,
reprodukcija starog reklamnog postera za Sainte Maxime, kupila sam je ljetos i ostavila
neispisanu, jugendstil s palmom i plažom. Na poleđini je nešto pisalo, kroz suze sam
prepoznala njegov iznenađujuće dječji rukopis. Umjesto da pročitam što je napisao, razderala
sam razglednicu i komadiće bacila u more.

~ 270 ~
 Nakon nekoliko sati prelazi Meuse kod Venloa. Uz rubove grafitne rijeke plutaju velike
ledene ploče, dugačak teretni brod sa smeđim hrpama pijeska plovi po samoj sredini. Na obje
krivudave obale vidi naselja u kojima se tisuće obitelji bude u sivom prosinačkom svjetlu; već
tko zna koju noć zaredom snježni pokrov sve je deblji. Zar u Venlou ne žive Aaronovi
roditelji? Samo ih je jednom u životu vidio, u kući njihova sina. Staloženi ljudi sa staloženim
nazorima. Mora zvati u Val-d’Isere, obećao je da će nazvati prije no što krene. Poruka
staloženog supruga sa staloženim nazorima. Samo da ostane ispod nule. Još malo spušta
prozor na stražnjim vratima.
Ispušni plinovi prodiru u Audi, počela je jutarnja gužva, sve je više kamiona na cesti, crne
gume šušte po smeđoj smjesi snijega i soli. Još od Duisburga vozi pužjim korakom iza
nekog talijanskog kamiona s prikolicom, no i dalje ima dovoljno vremena. Skije su mu na
spuštenom sjedalu za suvozača, noćas više nije imao snage za montiranje krovnog kofera,
putne torbe na stražnjem sjedalu napunio je neizglačanim hlačama i košuljama; tek sad mu je
došlo do mozga da na sebi ima prilično čudnu kombinaciju: vestu od janjeće vune s rupama od
moljaca, sumnjive traperice i gojzerice - izgleda u najmanju ruku neobično.
Na istoku se pomalja dan, pepeljastosivo jutarnje nebo kao da je olovno težak nagovještaj
rudarskoga kraja kojem se približava. Ne misli na to. Slika kao da je pohranjena na
bezbroj mjesta u njegovoj memoriji, obrušava mu se na mrežnicu iz najskrovitijih kutova i
rupa. U Francuskoj odi u neki hotel. Prisiljava se zamisliti hotelski krevet u Metzu ili Nancyju u
kojem će nekoliko sati moći spavati. Gdje će se moći pripremiti za normalnost Val-d’Iserea.
Istuširani gospodin s dužnom pažnjom prema svojim domaćinima. Nekoliko blagotvornih sati
u hotelskoj sobi. Prolazi Geleen, zaustavlja se na prvoj benzinskoj pumpi. Puni spremnik do
vrha, briše snijeg s prednjeg stakla. Unutra, u redu za plaćanje, proteže se koliko može da upije
što više topline. U redu stoji vrlo čudno, napola je okrenut, ni sekunde ne ispušta Audi iz vida.
Kupuje žvakaće gume, odmah ih tri stavlja u usta.
Suspregnuta daha prelazi belgijsku granicu, kima dvojici zapričanih carinika. Nije trebao
piti rum. Čim im je nestao s vidika, snažno je nagazio gas. Već otprilike sat vremena
osjeća nekakvu nepoznatu, uznemirujuću napetost, fizičku smetnju u živcima, kao da netko
četka njihove zapletene krajeve. Stišće zube, no čim malo popusti stisak, oni počnu cvokotati.
Zaobići Liége, to je zlatno pravilo, prije bi redovito zalutali u tom kaotičnom gradu. Svakako ga
mora izbjeći. Htio bi otići na neko mjesto koje s njim nema ama baš nikakve veze, na
neko nelogično mjesto do kojega nije tako lako doći. Belgija je uvijek nelogična; zbog nje je i
skrenuo sa svoje rute.
Zašto nije ponio lance za gume? Leže u ormaru u prijašnjoj Joninoj sobi; na početku ove
noći nije htio riskirati da ode gore. A poslije više nije ni pomislio na to. Sad će uskoro voziti
po Alpama bez lanaca. A možda se snijeg već topi?

~ 271 ~
 Vozi po nekoj vrsti zaobilaznice oko Liégea. Umjesto da ode na jug, prema Metzu,
odlučuje se za zapad, skreće na A15 u smjeru Namura. Potpuno je nemoguće ne misliti na to.
Da što prije odagna tu sliku, pobuđuje zamjenske misli, misli koje su pod normalnim
okolnostima ugodne, vizije skijanja izvan staze, bogatih obroka koje će im spremati Hans u
svojoj kolibi, složenih matematičkih operacija - ali one nestaju, preslabe su da bi od njih nešto
nastalo. Prebire po mozgu u potrazi za nečim jačim, nečim što ga može uvjeriti da radi ono što
mora, ali ne nalazi ništa. Snažno gura kažiprst na oguljenu bradu.
Poslije Namura silazi s autoceste. Po lokalnim cestama koje vrlo brzo prelaze u kaldrmu
vozi kroz nepristupačne, guste šume s hrpama stvrdnutoga snijega oko sivih stabala. Ovo
je drugi svijet, zemlja je ovdje tmurna, kao što je tmurna gotovo svuda, osim u njegovoj zemlji;
u Nizozemskoj se priroda zavlači pod zemlju poput metroa, a izlazi tek u Skandinaviji. I
njegov život je tmuran. Katkad taj život projuri kroz kakvu seosku ulicu s kućama sivim poput
istrošenih krpa, drugi put prođu kilometri a da ne vidi nijednu zgradu, samo šume i polja,
katkad negdje u dubini neke kotline ugleda mrlju crijepom pokrivenog krova.
Spušta se s nekog brežuljka i skreće na pjeskovit put što vodi u zelenocrnu crnogoričnu
šumu. Poslije nekoliko minuta, već potpuno okružen visokim borovima, parkira auto što je
moguće dalje od puta. Ostaje sjediti dobrih četvrt sata, preumoran da bi se pomaknuo. Tineke,
mora je hitno nazvati. Ukucava broj i sluša isprekidan zvučni signal inozemne veze. Nakon
što je telefon zazvonio sedam puta, prekida liniju, krv mu tuče u ušima. U mislima pokušava
povesti razgovor, no što joj uopće želi reći? Još prije nego što je smislio nešto prozaično,
ona mu odgovara na poziv. ˝Zdravo, ljubavi˝, odgovara promuklo. Samo neka priča, ionako ne
zna što bi rekao. Upravo su za doručkom, kaže mu žena, gledaju staze koje se još uređuju -
ta mu obavijest gotovo i ne dopire do mozga. Pita ga kad stiže, on joj odgovara da će to biti
prilično kasno, sad će krenuti iz Enschedea, vjerojatno oko ponoći. Ona je uzela satove
skijanja, time prekida njegovu šutnju; on uzvraća nešto glumeći oduševljenje, ali misli su mu
drugdje - samo što ne povrati. Crni mali prst, misli na taj nagoreni gangrenozni prst. ˝Što si jeo
jučer?˝ pita ga, ˝Jesi li smanjio grijanje?˝ Dok on duboko diše, ona se raspričala, možda zato
što Hans i Ria šuteći slušaju, a možda i zato što želi potisnuti misli o fotografijama koje je on
sad već gotovo zaboravio. Kaže mu da zvuči umorno, ˝je li ti noćas bilo hladno?˝ Nije. Je. Ne
smije se grijati na njezinoj razložnosti, toj tvrdoglavoj postojanosti na drugom kraju žice - još
ne smije. Poslije, uskoro.
˝Hoće li ti sve stati u krovni kofer?”
˝Sad ću vidjeti˝, odgovora, i čim su prekinuli razgovor počinje računati koliko je vremena
prošlo otkako je sa skijama i štapovima pod rukom izišao iz vešeraja. Šest sati? Moglo je tomu
biti i šest godina. Pušta da mu telefon padne u krilo.
Već je nekoliko puta po škripavom snijegu bio prošao oko kuće do Audija, prvo s putnom
torbom, onda s laptopom i aktovkom, pazeći kuda hoda po svjetlu što je s verande padalo na
iskričavi snijeg. Pokušava se prisjetiti kako se tada osjećao, iscrpljen i zabrinut, kad je posljednji
put provjerio da na farmi nije ostalo tragova krvi ili nekih drugih inkriminirajućih znakova te
naposljetku sa skijama krenuo u vešeraj. Je li zbog svog opreznog optimizma osjećao
olakšanje? Uključio je svjetiljku na vanjskom zidu - tek tada? - i cijela je terasa zablistala u
žutom svjetlu. Počelo je jače sniježiti, otvorio je vrata kuhinje i izišao van. Sitni bijeli prah trusio
se s krova od trske i s krošnje visokog kestena. Dok mu se ledeni vjetar zavlačio pod
odjeću, gledao je trag svojih koraka što se pružao uz verandu; tek je sad primijetio da se još

~ 272 ~
jedan puno uži trag odvaja prema vrtu. Pogledom je pratio već lagano zatrpane otiske cipela,
vodili su prema hrpici na rubu terase, nekih šest metara od njega. Tamo nešto leži. Duguljasta
nakupina pod snijegom, na mjestu gdje prestaju sada nevidljive pločice terase i gdje počinje
trava. Skije su mu ispale iz ruku, snijeg je prigušio udarac. To je bio on. Isuse Bože! Prišao je
korak bliže i pažljivo pogledao. Tamo je ležao Wilbert. Na leđima, slomljena ruka nadizala je
pilotsku jaknu. Snijeg se počeo skupljati na njegovoj odjeći, noge su mu bile malo raširene,
stopala izbačena van, vrhovi cipela bili su bijeli. Glava je gledala prema farmi, zabačena pod
neprirodnim kutom. Mogao mu je vidjeti to izobličeno lice, lijevo oko bilo je napola otvoreno.
Iz nosa su mu, primijetio je sa zaprepaštenjem, izlazili sitni oblačci pare.

Sama pomisao na to lice. Pritišćući vlažnu ranu na bradi gleda uokolo. Misli na nešto
drugo, k vragu, misli na... Joni! Sjedi zadihan u parkiranom autu na šumskoj stazi u belgijskim
Ardenima i samo što ne padne u nesvijest. Misli na nešto... lijepo. Kako se Joni igrala u Bonita
Avenue, tu igru je zvala ˝najslađa djevojčica Amerike˝. Njezina plavokosa glavica provirila bi
iza vrata njihove spavaće sobe, lišce djevojčice na kojemu se novi dan blistao poput svježe
rose: ˝Mama, tata, evo me, počinje prvi krug ‘najslađe djevojčice Amerike’. Ostanite u
krevetu.˝ Spušta svoju izmorenu glavu na naslon sjedala, na sekundu sklapa oči, kapci mu se
odmah lijepe za bjeloočnice. Iz kreveta bi je čuli kako dolje u drvom obloženoj kuhinji cijedi
naranče, pristavlja kavu, peče tost; postojala je i večernja inačica u kojoj leti kroz mali dnevni
boravak kao u ubrzanom filmu, marljiva pčelica sa šibicama kod svijeća, navlači zastore,
upravo dirljivo petlja s otvaračem za vino i bocom koju ne može...
Učinak je suprotan. Njegova najsretnija sjećanja guraju ga u još dublju tjeskobu. Otvara
oči, spušta prozor i nekoliko minuta samo zuri u šumu; crna debla stoje jedno uz drugo, pogled
mu ne dopire dalje od tridesetak metara. A u daljini: tama.
Nije se mogao pomaknuti, samo je zapanjeno gledao. Kako dugo taj gad već leži tamo?
Izgleda da se poskliznuo, valjda se spotaknuo, možda je pao na glavu, ili na ruku. Je li
pokušao ustati? Snijeg oko njega kao da je bio razgrnut. Pijan je zaspao. Je li to na stvari? Od
ruma - bio je pijan kao majka, pao je, malo se koprcao s onom jednom zdravom rukom pa kad
mu nije uspjelo, pomislio je: laku noć. Kreten je pijan zaspao na minus trinaest.
Posavjetovao se sa samim sobom. Koliko se samo puta u posljednje vrijeme savjetovao
sa svojim boljim sobom? Ovaj put su se brzo dogovorili. Još je neko vrijeme netremice buljio u
uspavano tijelo na ledenoj hladnoći, a onda se okrenuo. Pokupio je skije iz snijega, ostavio ih
u vešeraju na grubom otiraču i brižljivo zaključao vrata. U kuhinji je opet izvukao nož za meso iz
stalka. Ušao je na verandu, iz čiste navike uključio svjetlo, a onda ga odmah ugasio. S pogledom
uprtim u tijelo na svjetlećem snijegu obišao je duguljasti stol niti ga ne dodirnuvši, pretjerano
polako okrenuo stolicu prema staklenom zidu i sjeo s nožem u ruci. Sin mu je ružno ćelavio.
Prvih nekoliko minuta nije točno znao zašto tamo sjedi. Je li čuvao svoju tvrđavu? Ili je
imao nešto drugo na umu? Kako su prolazile minute, postajalo mu je jasnije da promatra
samo jedno: paru iz usta - na samom rubu svjetla zidne svjetiljke vidio je isparavanje
Wilbertova vlažnog daha. Stresao se, povukao zatvarač skijaške jakne preko Adamove
jabučice. Pozorno je pratio to disanje. Blago, poput vodenog žiga, pokazao mu se vlastiti odraz

~ 273 ~
u staklu, obris deset puta nejasniji od osvijetljenog lica vani u snijegu, neobično iskrivljenog
lica što je pripadalo mrtvo pijanom tijelu koje se hladilo, tijelu koje je trebalo pomoć.
Trebao je biti redovnik. Kako se može neograničeno dugo usredotočeno gledati u jednu
te istu stvar bez ijedne misli? Pritisnuo je lijevo koljeno uz ledeno staklo. Nije postojalo
ništa osim te pare, svijest mu se sastojala od sitnih oblačića što izlaze iz usta. Isključi se,
dovoljno si razmišljao. I gle, uspjelo je, u glavi mu još nikad nije bilo tako mirno, nema
dovršenih misli, nema nikakvih refleksija, samo odsječci - što možeš s petnaest udaraca
maljem - bježe mu iz mozga, no on ih guši u onim oblačcima vani. Ni jedan jedini put nije
skrenuo pogleda s vulkana koji se i dalje pušio: niske sumporne pare što malo-pomalo
neumorno nadolaze. Ali i dalje je ledeno; hladno unutra, toplo van, hladno unutra, toplo van...
Podigao ga je i stao grliti, suha, hrapava brada na njegovom znojnom čelu, čovjek kojeg
nije poznavao odnio ga je do ruba spužvaste strunjače. Ležao je na leđima, duboko u toj
spužvi, oko njega su stajali drugi mladići, šutjeli su, kimali mu, jedan plavokosi glasno je plakao.
Primijetio je da mu lice nije kao prije, opipao ga je, bilo je puno oteklina, male, tople rajčice,
posvuda, bile su vruće i ogromne. ˝Ne zovite mi ženu˝, plakao je. ˝Naravno da hoćemo˝, rekao
je gospodin Vloet, koji je sad odjednom sličio na ostarjelu verziju jednoga susjeda, bio je
to njihov stari susjed preko puta u Antonius Matthaeuslaanu i hodao je po dojou koji se
pretvorio u njegovu sobu u Zoetermeeru, samo širu, prazniju...
Probudio ga je metalan udarac. Gdje sam? Prije no što je ugledao vlastiti odraz, bio se
valjao u mrklom mraku nekog pustog svemira. Digao je ruke i protrljao lice, nož za meso pao
je na pločice. Kad ga je podignuo i stisnuo u šaci, osjetio je kako su mu mišići ukočeni od
hladnoće; nesigurno je pogledao na terasu. Kraća noga bila mu je utrnula. Noć je i dalje bila
crna, samo nekako bljeđa. Lice je još bilo tamo, kao da se malo iskrenulo, na trenutak je
pomislio da su oči otvorene; malo je bolje protrljao svoje.
Disanje je prestalo.
Ostao je sjediti. Još barem četvrt sata, pretpostavljao je, sjedio je u toj stolici kao da je on
smrznut, nepomično zureći u još nepomičnije tijelo u snijegu. Sada više nije bilo moguće
ne razmišljati, svaka početna misao odmah se razvijala u vijenac u kojem su se ispreplitali
trijumf i krivnja, dopustio je da se ta zavrzlama odvija kao da se nije odnosila na njega. ...Znači,
sada si ubojica. Znači, vi ste ubojice, obojica, samo što si ti onaj živući, u bijegu, nekažnjen...
Ustao je iz stolice i pokušao otvoriti pomično staklo, zapinjalo je, ulje u utorima se zamrznulo.
Ne, nemoj uljepšavati, ne smiješ ga nazivati ubojicom... Tonući u snijeg približio se tijelu, stao
i gledao. Ne smiješ ga ubiti, ali ne smiješ ga ni klevetati, nije osuđen za ubojstvo s
predumišljajem... Kroz jaknu je procurila krv, snijeg pod lijevim bokom bio je ulegnut i smeđ.
Ubojstvo na mah, petnaest histeričnih udaraca, petnaest smrtonosnih udaraca u jednoj minuti,
ali nije to bilo s predumišljajem, moraš biti precizan. Ti si taj koji je ubojica u obitelji, ti si ga
namjerno ubio... Je li stvarno bio mrtav? Udahnuo je, zadržao hladan zrak u plućima, gurnuo
oblim vrhom svoje gojzerice njegovo desno rame, prvo oprezno, onda jače. Nikakve reakcije.
Udario ga je nogom u bedro. Kad je čučnuo, zapucketala su mu koljena. Duboko je udahnuo i
zabio vrh noža u dlan ispružene ruke na snijegu.

~ 274 ~
 Izlazi iz auta. Tresak vrata prolama se kroz zaleđenu tišinu šume. Otvara prtljažnik, na
trenutak se koleba između naprtnjače i vreće za šator, a onda s naporom izvlači vreću. Stišće
je ispod desne ruke i zaključava auto. Platno je hladno kao led, ali on zna da se vani topi, a topi
se i u njegovoj glavi: nešto se unutra mijenja: ono što mu je uspijevalo cijeloga jutra,
zapravo cijele noći - hladnokrvno razmišljati i hladnokrvno djelovati - postaje mu sve teže.
Gleda još jednom oko sebe i s vrećom pripijenom na grudi odlazi u šumu. Napreduje sporo,
nema nikakve staze, gdjegdje se mora probijati kroz gusto granje. Snijeg je tanak i tvrd,
neprestano se spotiče o korijenje, njegov glomazni kaput zapinje o trnovito grmlje. Ne čuje
ptice. Pucanje grana pod gojzericama, tu i tamo šum kakve nevidljive životinjice, ali u prvom
redu njegovo vlastito dahtanje. Trideset, možda četrdeset kila u njegovim rukama želi dolje,
ne može dobro uhvatiti vreću - ovo je čisti užas. Opet pomišlja na to lice, ruke mu se znoje,
mora stati. ˝Zamijeni to nekom drugom grozotom. Lakat, sjeti se kako je puknuo. Otpor u
zglobu, rastezljive, žilave stanice, trenutak kapitulacije, krckanje. I hodaj dalje.
Bogme je malo nedostajalo da samo tako ode. Nakon što je sa sigurnošću utvrdio da je
Wilbert mrtav, okrenuo se, pokupio skije iz vešeraja i odnio ih u auto. Ostavit ću ga ovdje,
umro je kako je umro. Sljedećeg trenutka ukočio se od navale testosterona, obuzeo ga je takav
slavodobitni osjećaj da se umalo preplašio samoga sebe. Reći ću im da sam spavao. Kao svi
normalni ljudi i ja sam po noći ležao u krevetu, a dok sam spavao, ono đubre se smrznulo. Tako
je to: pijandure se smrznu tek kad ih nitko ne vidi. A ujutro sam se probudio i otišao na
skijanje. Ništa nisam primijetio, ne može biti jednostavnije. Već je gasio svjetla, podno grijanje
i radijatore stavio je na minimum, a onda mu je sinulo da to uopće nije bilo tako jednostavno.
Zapravo ništa nije jednostavno kad ti je mrtvac u vrtu. Kako to da nije primijetio Wilberta?
Tragovi cipela na terasi - snijeg je bio pun tragova, njegovih tragova koji su vodili do tog tijela
i natrag. Pa čak da je i postajala mogućnost da se na vrijeme otope, onaj se gad neće otopiti.
Nikad više.
Mrtav umoran i sav zdvojan legao je potrbuške na dugačku sofu. Tek što je sklopio oči,
vidio se na skijaškoj stazi kako ga nazivaju istražitelji, našli smo mrtvo tijelo u vašem vrtu;
vidio je kako ih nakon naporne vožnje kući dočekuju crveno-bijele trake razapete oko farme.
Trese se kao netko s akutnom groznicom, od nečega ga hvata nezatomljiva drhtavica; od
umora, od tuge, od straha.
Da, bilo ga je strah. S ideje da pobjegne s gasom do daske, prebacio se na drugu krajnost:
prijaviti slučaj; da bi šteta bila što manja, mora na policiju, iz ovih stopa. U glavni ured u
Enschedeu, dat će službenu izjavu s nekom prihvatljivom varijantom. Zatekao sam sina kad mi
je provalio u kuću, fizički smo se sukobili, došlo je do borbe na život i smrt, a onda je
pobjegao. A jutros, taman da krenem na skijanje, vidim ga kako leži na terasi, pod snijegom:
mrtav, smrznut. Barem jednu minutu bio je uvjeren da je to jasna, vjerodostojna priča. Stajao
je u sobi s telefonom u tuci, broj je već bio ukucao, a onda pomisli: zašto nisi odmah nazvao?
Htio si na skijanje? Nakon takve tučnjave? Zašto nisi odmah nazvao policiju? Prošli su već sati
- zašto zove tek sada? To je prvo što će ga pitati, to se pitanje nameće samo od sebe. A što
može odgovoriti?
Dok polusvjestan leži na sofi, prene se od tihog zvuka motora. Moped? Moped raznosača
novina - približava se, staje, ponovno kreće i zamire. Zar je već tako kasno? Za nekoliko sati
svijet će se probuditi, za nekoliko sati njegovi susjedi će se probuditi. Kći susjeda Teeuwena,

~ 275 ~
ona će se brinuti o mačkama, doći će ih nahraniti. Već je vidi kako stoji u vrtu, zaprepaštena, s
dlanom na ustima.
Truplo mora odande. Ustao je ubrzano dišući i u vešeraju navukao stari đubretarac te
gurnuo ruke u vunene rukavice. U noći bez zvijezda studen mu je grizla lice. Po blagoj se
nizbrdici uz škripanje pod nogama zaputio u tamu svoga vrta; prošao je kraj tijela niti ga ne
pogledavši. Proklinjao je ovaj snijeg u koji su mu tonule gojzerice, u kojem mu je bilo suđeno
da ostavlja tragove. Na kraju bijeloga vrta poskliznuo se i koljenom udario o crni stol na terasi
pokraj radionice. Rukom je napipao širok lokot na drvenim vratima, povukao zasun, ušao i
potražio prekidač. Razgledao je iznenada jarko osvijetljen prostor: brdašca piljevine na betonu,
profesionalne alatke na perforiranim zidnim pločama, strojevi neosjetljivi na hladnoću. Mogao
je sakriti tijelo iza preše za furnir.
U svjetlu neonke vraćao se natrag, cvokoćući je slijedio vlastiti trag, tamnu prugu u
svjetlucavom snijegu i stao uz tijelo. Već su mu sad utrnuli nožni prsti, ovo je valjda bilo
najhladnije doba noći. U svjetlu vanjske svjetiljke lice je izgledalo neprirodno, boje novinskog
papira: krv pod nosom bila je crna.
Nikako ga ne smije vući. Strašno ga živciraju emisije o zločinima, rekonstrukcije ubojstava
i silovanja, ne može to gledati, no ipak mu je negdje ostalo da su tragovi od vučenja
najgori. Čučnuo je. Zadah ruma i nečeg ustajalog - svladavajući gađenje, gurnuo je jednu ruku
pod ramena, drugu je podvukao ispod butina. Vlažna hladnoća probijala se kroz vunu
rukavica. Pokušao se pridići, oštra bol prošla mu je kroz naručena rebra. Teret se odvojio od
snijega, ali potpuno drukčije nego što je očekivao: umjesto da je tijelo opušteno u koljenima i
struku - kao kod uspavane kćerkice kad ju se uzme sa stražnjeg sjedala auta i ponese u kuću,
uz stepenice, i spusti u krevetac - opiralo se sili teže poput željezničkog praga. Težište je ležalo
na neobičnom mjestu, pogrešno je procijenio, noge su, potpuno ukočene, vukle nadolje; da se
ne oklizne i ne padne morao je opet čučnuti, pete trupla glasno su pale u snijeg, a on je
posrnuo naprijed i udario koljenima o kožnu jaknu. Ispod je bilo tvrdo, kao da je pao na stijenu
u rijeci.
Drugi pokušaj prošao je bolje, iako je ispruženo tijelo bilo teže nego što je očekivao.
Pažljivo koračajući, odnio ga je u radionicu, da bi mogao ući morao se okrenuti na
stranu. Zadihan je došao do sredine betonskog poda, neodlučno se okrenuo oko svoje osi, i
još prije nego što je odlučio tijelo ipak sakriti iza preše za furnir, bilo mu je jasno da je napravio
pogrešku.
Kako možeš biti tako glup? Kako možeš biti tako glup i navlačiti truplo okolo? Na pomisao
o tome što mu sve prijeti, počelo mu se vrtjeti u glavi, morao je sjesti. Ništa logičnije od toga
da ga optuže za ubojstvo. Sama se po sebi nameće misao da je Wilberta namjerno ostavio u
snijegu. Oteturao je do tračne pile, neke vrste velike šivaće mašine, i srušio se na njeno
kožno sjedalo. Iz perspektive javnog tužitelja vidio je kako besvjesno, ranjeno tijelo prti na leđa
i odnosi u vrt, motive izbacuje iz rukava kao igraće karte. Smrznuto tijelo s malo
potrganom rukom? I onda odvučeno u šupu? Zašto? Nije imao nikakvih izgleda. Uostalom,
tako je i bilo. Doista je Wilberta prepustio sudbini. Potpuno ga je svjesno pustio da crkne.
Uhvatio se rukama za glavu i zurio u mrlje boje na betonskom podu.
Morao ga se riješiti. Morao se riješiti tog trupla. Dok je prstima opipavao ranu na bradi,
na pamet su mu padale najgluplje ideje, lagana, samorazumljiva rješenja koja se nije moglo
zvati rješenjima. Zakopaj ga iza radionice, u korovu gdje su djeca nekad sadila povrće. Da
~ 276 ~
provodi život na grobu svoga sina? Od muke je prstima stisnuo bradu, bol je bila spasonosna,
izlučina iz rane potekla je po neobrijanom vratu. Odjednom mu je sinulo: Rutbeek. Još će
nekoliko sati biti mrak, mogao je o tijelo povješati nekakve utege i baciti ga tamo u baru. Lupio
se šakom o koljeno zbog tako glupe ideje. Ne možeš samo tako voziti mrtvaca. Nije ga uopće
smio dotaknuti. Baciti truplo u rekreacijski park? Pa ljudi su klizali na Rutbeeku.

Samo hodaj dalje. Kad se prvi put okrenuo, Audi je bio daleko, jedva primjetljiva siva točka
iza isprepletenih grana i stabala. A on? Može li ga se primijetiti u tom jarkocrvenom kaputu?
Dolaze li Valonci ovamo? Naravno da dolaze. Jednoga dana će doći. A gdje će on biti toga
dana? Vreća za šator kao da mu je kukama obješena o rebra. Samo hodaj. Unatoč boli opet mu
je pred očima, ne smije misliti na tu facu. Osjeća vlažne komadiće na usnama i čelu. Nakon
pedeset metara teških kao olovo, tlo šume se naglo počinje spuštati. Stoji ispred
nekakve jame, udoline duboke nekoliko metara. Na dnu je snijeg s tragovima ptičjih nožica.
Na rubu jame ugleda velik, malo nagnut bor, iznenađen odronjavanjem zemlje oko svojih
nogu: korijen mu napola strši preko ruba. Spustio se natraške nekoliko nesigurnih, skliskih
koraka i pogledao ispod korijena. Ima mjesta. Rupa u koju može strpati svoju savjest.
Prvo je otišao po torbe. Zaputio se natrag u kuću i popeo se uz stepenice. Vrata od
kupaonice bila su otvorena, mala neonka je svijetlila. Blatnjavi tragovi cipela na zelenim
pločicama, u zahodskoj školjki lokva pišaline s gužvom WC-papira. Ljutito je udario po
dugmetu vodokotlića i otišao u bivšu Joninu sobu. Ružičaste zavjese bile su navučene. Osjetio
je neki kiseli miris, znoj, no nije htio misliti na to da je đubre bilo i ovdje. U dnu njezina ormara
našao je staru naprtnjaču koju je kao šiparica nosila na gimnastička natjecanja i na putovanja
Interrailom. Iza sljedećih vrata, u svojoj radnoj sobi, uklonio je pregradu u zidu iza koje su bile
stvari za kampiranje; ležeći na trbuhu u prašini, izvukao je duguljastu tamnocrvenu vreću s
obiteljskim šatorom i iz nje istresao platno za podlogu, šator izjeden od moljaca i štapove. S
obje torbe spustio se u prizemlje, iz kuhinjske ladice izvukao vreće za smeće, prošao kroz vrt i
u radionici ih ostavio na dugačkom radnom stolu.
Pod jakim svjetlom prišao je pregradi od plavo obojenog čelika iza koje je dvadesetak
ploča od raznih vrsta drveta čekalo na obradu. Ploče od slojevitog drveta, nešto kao iverice,
ploče od poroznog drveta. Izvukao je ploču od prešane piljevine veličine dvostrukih vrata i
stenjući od boli odvukao je do stola.
Kako je to Tineke radila? Naslonio je ploču na radnu klupu i stao podešavati osovine od
zelenog kovanog čelika, opet dohvatio drvenu ploču i polegao je na okvir cirkularne pile kako je
vidio da to ona radi. Proračunatost njegovih postupaka podsjetila ga je na to kako bi poslije
svađe pakirao kofer: demonstrativno, odlučno, ali ni sekunde ne vjerujući da će zaista otići.
Obišao je prešu za furnir i pogledao tijelo koje je ležalo na podu u čudnom, ukočenom
položaju. Je li se još uvijek hladilo? Je li uopće već bilo smrznuto? Može li se čovjek smrznuti
za šest sati? A što ako...
Nema više ˝ako˝. Čučnuo je kraj tijela s nadlanicama na betonu i digao ga po drugi put.
Ne obraćajući pozornost na razdiranje u rebrima uz tresak ga je bacio na dasku. Nakon nešto
pomicanja i ugađanja - teret je bio doista težak, sudeći po škripi ležajeva - okrenuo je
horizontalnu površinu tako da je list pile stajao točno nasuprot lijevom kuku. Otišao je do

~ 277 ~
dugačke radne klupe i u nekoj plastičnoj kutiji našao kolut srebrnaste ljepljive trake. Dugačkim
komadima je na više mjesta pričvrstio tijelo za dasku.
Sad ga je prvi put vidio u punom svjetlu i tako blizu: izgažene bijele tenisice s dvostruko
vezanim žnirancima, traperice s krvavim mrljama, izudarano lice - to primitivno lice na koje ga
je zapravo Koperslager već davno upozoravao, a na kojem je ipak jasno vidio svoje crte.
Zgrušana se krv uhvatila na popucalim usnama poput kavijara. Rubovi ušnih školjki, ravan
vrh boksačkog nosa i desni obraz bili su crni i naborani kao suha šljiva. Desno oko bilo je
otvoreno. Još uvijek su iznad krivih usta lebdjele alkoholne pare. I vrhovi prstiju vidljive ruke
bili su crni, skvrčeni mali prst izgledao je kao izgorena šibica.
Opet je osjetio zastrašujuće zadovoljstvo zbog svog djelovanja - ili zbog svog
nedjelovanja? Da, dosad je sve bilo potpuno nedjelovanje, baš kao što se i inače uvijek držao
podalje od tog izopačenog života. Udarcem po crvenom gumenom dugmetu uključio je
cirkular. Zupci su zazviždali u hladnoći, suhi se zrak uzbibao. Začuo se zvonak, zastrašujuće
glasan zvuk motora. Uplašeno je pogledao vrata radionice, dokle doseže ova buka? Posebnim
prekidačem uključio je usisnu haubu - i odmah je opet isključio. Odjednom ga je prožela strava:
umjesto piljevine frcat će komadići mesa. Organski djelići, grumenčići koji ni po koju cijenu ne
smiju dospjeti u usisnu instalaciju, tamo bi se raspali, istrunuli bi uz neljudski smrad. Svaki
komadić, svaki trunčić morao bi počistiti kao najgori manijak, najpreciznije moguće, ne bi smio
ostaviti ni najmanju mrvicu, kao da obratno provodi dokazni postupak.
Koncentriraj se na svoju zločinačku zadovoljštinu. Misli na sve one glavobolje koje ti je
zadao, na stres, sramotu, iz godine u godinu. Neprestano novi udarci, još jedno razočaranje,
još jedno nedjelo, još, još, sve više i više - sve to breme jada odbacio je kao da je tona ribljeg
otpada, i prije no što je shvatio što čini, svom je snagom gurnuo ploču na list pile. Uz prodoran
vrisak zupci su se zabili u mekano drvo, piljevina je poletjela, osjetio je podmukao miris
stolarije, za manje od deset sekundi čelična je peraja prosjekla pola metra do kuka. Ne mislim
više krvariti zbog tebe. Taj film bogme nećeš gledati. List pile odmah je zahvatio dotrajali džins,
nije se osjetila nikakva promjena u otporu, rotirajući se disk bez zastoja probijao kroz smrznuto
bedro, samo što je prodoran zvuk poprimio neki tamni, vlažni, gotovo mumljajući ton, oko pile
su frcali blijedi i tamnocrveni komadići. Urlajući kao da je riječ o njegovoj vlastitoj nozi još je
jače gurnuo tijelo na pilu. Motor kao da je malo zastao, okomito se frcanje pojačalo, ostavljalo
je trag na dasci i njegovu kaputu. Osjećao je lagane udarce na vratu, oko usta, na obrazu, na
sljepoočnici i - ustuknuo je.
Jesam li to ja?Jesmo li to mi? Kao da je zahvaćen plamenom, pljujući i psujući pokušao je
otresti komadiće sa svoga lica i vrata. U panici je skinuo vestu, dugmad s košulje se otkinuta,
osjećao je kako mu se vlažni komadići tkiva lijepe za ruke. Pljujući i grčeći se od gađenja prišao
je pili i zaustavio je snažnim udarcem o gumeno dugme; užurbanim koracima izišao je iz
radionice. Slijep od suza - negdje iznutra naglo se počeo topiti - teturao je kroz tminu
ostavljajući za sobom osmice i nule, sve dok nije izgubio ravnotežu i uz tresak se
potrbuške srušio na hladnu površinu. Ležao je tako u svom kalupu i gurao umrljano lice u
snijeg, osjećao je kako mu se suze lede. Stisnuo je oči i nekako se pridigao. Hladnoća mu je
pržila lice, stenjući se odvukao u vešeraj. Već u dnevnom boravku svukao je košulju preko glave
i otkopčao remen. I dalje pljujući, prošao je kroz hodnik do spavaće sobe i ušao u kupaonicu.
Divljački se razodjenuo. Onako gol isprao je usta nad umivaonikom i odvrnuo slavinu tuša do
kraja da se voda što prije zagrije.

~ 278 ~
 Vreća za šator leži na rubu jame poput kakvog krvavog žulja. Pentra se nekoliko metara,
hvata uzicu za zatvaranje i povlači vreću preko ruba obraslog mahovinom. Hvata je u ruke i
ispušta na zemlju. Nekoliko trenutaka stoji zapuhan. Upravo kad je podigao tešku vreću i
nekako je pokušao ugurati u korjenastu rupu ispod bora, zazvoni mu telefon.
U jutarnjoj tišini signal zvuči toliko neprimjereno da nesvjesno krivi lice, mišići su mu kruti
i zahrđali. Duboko uzdahnuvši, spusti se na zemlju i ispruži noge u snijegu. Sjedi neko vrijeme
ništa ne misleći, sve dok signal ne prestane. Na trenutak šuma je nečujna. A onda se telefon
opet oglasi, ovaj put izvlači ga iz unutrašnjeg džepa kaputa. Vidi da ga zove
njegov glasnogovornik. Hendrik, stari vuk kojega su nakon istrage o avionskoj nesreći u
Bijlmeru potjerali u prosvjetu. Ta savjesna duša što iz paralelnog svijeta dopire u najdublji
ponor njegove bijede. Unatoč krajnjoj iscrpljenosti ipak uspijeva razvući usne u neku vrstu
osmijeha.
˝Halo, Hendrik.˝
˝Bok, Siem, oprosti što te zovem u subotu ujutro. Smetam? ˝ Njegov glas ispunjava mu
svijest kao miris svježe pečenoga kruha.
˝Reci.˝
˝Slušaj, Siem. Kao što znaš, Karin bi sutra trebala govoriti u Buitenhofu, ali upravo sam
čuo da ima gripu. Izgubila je glas. Pitam se bi li ti otišao umjesto nje? Osobno mislim da je
to savršena prilika za stišavanje onih glasina o srednjoškolskom obrazovanju. Što ti misliš?˝
˝Na skijama sam, Hendrik. Da ti iskreno kažem, ništa ne mislim.˝ No ono što zapravo misli
jest: ne ostavljaj me. Pričaj sa mnom.
Hendrik opsuje. A onda se nasmije: da, mislio je po zvuku da zove u inozemstvo, a sad kad
mu kaže, sjetio se da mu je rekao kako ide u Francusku. ˝Onda zaboravi, Siem. Preostaje
mi samo da ti zaželim sretan Božić.˝
˝I tebi, Hendrik, i tebi.˝ Očito je to rekao tonom koji je sugovornika spriječio da prekine
vezu. Neko vrijeme vlada neodlučna tišina. Hendrik je brod čiju sjenu vidi iz dubine, mora
isplivati na površinu, i to brzo. ˝Što radiš za blagdane?˝ upita.
˝Ja? Sredit ću neke zaostatke. I idem još na ručak s onim novim političkim urednikom u
NRC-u.˝
˝Mislim, što radiš za Božić.˝ Između izgovorenih rečenica cvokoću mu zubi, prevlači usne
preko njih. ˝I Novu godinu.˝
˝Ništa posebno.˝
˝A djeca? S kim ćeš slaviti?˝
Hendrik šuti. A onda nevoljko kaže: ˝Na Badnjak će doći ženine kćeri. Mlađa ima novog
dečka.˝ Nakašlje se i pričeka još sekundu. ˝Mladić iz bivše Jugoslavije. Žena mi baš nije
oduševljena, čini mi se. Tako je to.˝
Čim su prekinuli, tone u hladne i sve mračnije oceanske dubine.

~ 279 ~
 Istrljao se nekom zrnastom pastom iz malene tube. Smjesa mu je izderala gornji sloj kože
na vratu i na licu, morao se dobro izribati i sve protjerati kroz odvod. Pri svakom
mesnatom grumenčiću koji bi osjetio, zgrčio bi se od samomržnje i užasa. Vruća voda pržila ga
je na mjestima gdje su ga udarile nunčake, ispod pazuha imao je golemu modricu, na vratu
izduženu nateklinu. Dvaput je oprao kosu s onoliko šampona koliko mu je moglo stati u dlan,
noktima je grebao tjeme kao da ga trlja čeličnom četkom. Istisnuo je pastu za zube na četkicu
što je ležala na staklenoj polici i izribao zube, ispljunuo pjenu među noge i izribao još jednom,
dok mu nije izbila krv. Skinuo je ručku tuša sa stalka i čučnuo. Na rubovima odvoda ostali su
komadići mekane, ružičaste mase koje je plastičnim krajem četkice za zube ugurao u rupe
bakrene pločice. Nije znao zašto, ali dok je to radio, pomislio je na punu sobu u Antonius
Matthaeuslaanu, tjedan nakon Wilbertova rođenja. Tamo mu je bila cijela tazbina, pušili su,
šalili se, jeli sendviče koje je on sa svojom starijom sestrom mazao u kuhinji dok je Margrietin
otac sjedio na zahodu, predugo, koliko još pamti. Osjećao je vonj starog Wijna. To mu je
smetalo, ta seljačina iza zahodskih vrata, podsjećalo ga je na to da njihov sin, što je ležao gore
u zipki, ima gene čovjeka koji mu sjedi na zahodu. Bio je nesretan.
Pilio si ga. Pokušao je ustati, rebra je u tijelu osjećao kao sablje, morao se uhvatiti za
aluminijski dovratak. Razorna sila koja ga je svladavala već mu je sad pritiskala ramena poput
granitnog bloka, nije se mogla locirati, smjestiti u okvire njegova života - bila je neizmjerna.
Ubio si ga, a potom pilio.
Kad se dijete rodilo, bio je sretan, no osjećao je i nelagodu. Bio je sretan jer se pokazao
pred klanom Wijn. Njegovi roditelji ležali su oboje pod zemljom, bio je sam protiv ekipe iz
četvrti C. Nelagoda je bila jača, razlog joj je bio miješanje njegovih gena s utreškom fukarom -
no dijete je u svakom slučaju bilo Sigerius. Kad bi maštao kako će pobjeći od Magriet, uvijek bi
u svojim fantazijama uzimao svog sinčića sa sobom...
Svog smrznutog sina, napola prepiljenog sina Siema Sigeriusa; u šupi je ležala ješka, hrpa
mesa koja će se otopiti i smrdjeti, koja će ga izdati. Haški će ga gnjev spržiti, zao će se glas
pronijeti cijelom zemljom, u njegovoj svijesti dizao se kolos Pravosuđa, neće dugo potrajati
prije no što se sazna da je riječ o ubojstvu. A iza toga se krilo nešto još nemilosrdnije: mediji,
prokleti mediji, nezasitni tisak, međunarodne vijesti, novinski naslovi otisnuti najdebljim
slovima, bestidni članci o njegovom sudskom procesu; matematičar i njegova djeca, ucjena,
pornografija, cirkularna pila. Spustio je svoju ranjenu bradu na prsa i pustio da mu voda
nekoliko minuta pljušti po zatiljku.
Razmišljaj - molim te. Malo je zavrnuo slavinu za toplu vodu, mlaz se ohladio. Pod
mlačnom vodom mogao je bistro razmišljati. To je činio i na poslu u Bostonu kad više ne bi
znao što da radi. Ne misli se predati samo tako. Na Department of Mathematics je na kraju
hodnika, prije Quillensove sobe, bio neki stari, zaboravljeni tuš. Kad više ne bi imao kuda, kao
sada, uzeo bi ručnik i otišao pod taj tuš. Piljenje je bilo nemoguće, nije to mogao. Htio je
pojačati toplu vodu, ali se svladao. Topla voda je za slabiće, morao se dobro ohladiti. Morao
je hladno razmišljati. Kad bi prolazio onamo hodnikom, cipele su mu odzvanjale visokim
odsječenim zvukovima, na zidovima su visjeli portreti najvećih matematičara proteklih
stoljeća: Euler, Gauss, Riemann, Hilbert, Fermat, Galois. Nepomično stoji pod mlačnim
mlazom, koža mu se ježi. Što sad? Riješi ga se.
Napravi slagalicu. Pod onim tušem na sveučilištu u Bostonu potpuno su ga bile zarobile
Von Neumannove algebre, gotovo su ga živoga zazidale - dok mu se u mozgu nije

~ 280 ~
dogodila atomska fuzija. Spajanje tih algebra u teoriju čvorova, morao se raširenim dlanom
osloniti o pločice da ne padne. No sada se ništa nije spajalo, sada se on cijepao. Prvo je osjetio
paniku - a onda je proradio nagon za samoodržanjem. Prvo se sam rascijepi. Potpuno zavrće
slavinu za toplu vodu. Smrzni se. Hladnoća, hladnoća Wilberta Sigeriusa. Sin koji čeka u zasjedi
da mu se otac svuče pa da ga izubija olovnim mlatom. Hladna, bezosjećajna moždina tog
đubreta - popij je kao tekući dušik. Još jednom protrlja glavu i izlazi ispod tuša.

Ušao je u radionicu, odlijepio traku koja je držala tijelo uz dasku i povukao bedro s pile.
Malo je porazmislio, a onda je širom otvorio drvena vrata, podmetnuo ruke pod truplo i
odnio taj stup od mesa u vrt. Hodao je sve brže uz zid radionice gdje su ispod niske
nadstrešnice od drvenih ostataka bile naslagane cjepanice. U nedirnutom snijegu nazirao se
panj posječenog hrasta, krug pod snijegom gdje je Tineke cijepala drva. Na brzinu je počistio
snijeg s panja i preko njega položio ukočeno truplo, stražnjica nasred okruglog podesta, tjeme
i pete u snijegu. Vanjska svjetiljka iznad male terase bacala je dovoljno svjetla. Vratio se u
radionicu, izvukao vreće za smeće iz naprtnjače. U lijevom uglu radionice stajao je nagoreni
koš za drva u kojem je bila sjekira. Izvukao ju je i izišao s njom van.
Bila je to golema sjekira s crvenim sječivom od čelika i elegantno izvijenim, gotovo
atletskim držalom. Prvo je odsjekao lijevu ruku, da je makne od prepone, a onda je povukao
naviše rub krute kožne jakne. Podario je svijetu gadno smeće. Morao je to ponoviti naglas
nekoliko puta prije nego što je podigao sjekiru - Podario si svijetu opako smeće. Prvi udarac
naciljao je u ranu od pile u bedrenoj kosti, no sjekira se odbila od nečega tvrdog i pala na
drvocjep. A sad to smeće treba počistiti. Čučnuo je pokraj noge i ugurao ruku u masni džep od
hlača. To mu je bila dužnost. Prvo je izvadio paketić kauguma, a umalo se porezao kad je
izvukao otvoren džepni nožić. Mali je imao tri godine, a kod njih je u gostima bila Karin,
Margrietina mlada sestra. Imala je problema s ocem. Letargična djevojka u točkastim
haljinicama koja je cijeli dan žderala žvakaće Bazooka Joe. Svuda po kući letjeli su masni omoti
kauguma sa sličicama u boji, a jednog nedjeljnog popodneva sa stubišta je doprlo pištanje kao
da neko glasno hvata zrak. Sjedio je tamo, u grlu mu je bila zapela ljepljiva kugla žvakaće gume
veličine loptice za golf koju je Karin ostavila na rubu kuhinjskog stola, ˝cijeli paketić˝, vrištala
je dok je Wilbert plav kao šljiva umirao na stepenicama. To smeće je već tada trebao počistiti.
Pogledao je nožić, oštrica je sigurno izletjela od udarca, u drvenom dršku vidio se dubok urez.
Trebao ga je pustiti da se uguši.
No bio je potrčao i šakom precizno udarao u trbuščić, uhvatio svoje onesviješteno dijete
za noge i naposljetku s tri prsta izvukao ljepljivu i tvrdu ružičastu masu iz toga grlašca.
Zabija sjekiru u bedro. Nakon četiri, pet zamaha - sjekiru je podizala mržnja, spuštala ju je
mržnja i sila teže - odsjekao je već pilom načetu nogu, meso je izgledalo zrnasto kao
sorbet, čuo je kako je prsnula kost. Sada je to bio čudan odvojen predmet s tenisicom. Tamna
krv nadolazila je iz iskasapljene rane koju nikako nije htio gledati, ali koju je pogled ipak
pronašao; paklenocrvena površina odgovarala je njegovoj predodžbi presjeka ljudske noge;
koža oko mesa, meso oko kosti. Gotovo potpuno obamro, stavio je taj predmet u vreću za
smeće koju je zatvorio srebrnom ljepljivom trakom i odnio u radionicu.

~ 281 ~
 Ono na što je računao pokazalo se točnim: vreća za šator bila je dovoljno dugačka. S
naprtnjačom u ruci vratio se do drvocjepa. Mrak kao da je postao malo rjeđi. Bez puno
nade odoka procjenjuje otvor naprtnjače, a onda i širinu ramena. Torzo je očito bio preširok,
sin mu je bio građen kao on, nabit, čvrst, zdrava ruka morala se u svakom slučaju odrezati. A
glava! Nije smio posustati. Vrijeme leti, kad dolazi ta Teeuwenova mala? Uvijek počni od
najtežeg, tako je svoje kćeri učio cijelo njihovo djetinjstvo. Prvo suđe, onda televizija. Prvo
zadaća, onda jahanje. Prvo glava, onda udovi. Suzbio je iznenadnu potrebu da sjekiru zavitla
prema verandi - u sebi je već čuo prasak razbijenog stakla. Ta nemoguća pomisao na glavu. Da
nije negdje gore bila neka veća torba? Neka dublja torba, tako da može ostaviti glavu?

Najradije bi zažmirio, nakratko, no previše je uzrujan. Naprtnjača - mora do auta. Kratkim

koracima penje se iz jame i probija si put kroz šumu natrag prema autu. Čak i bez tereta od
trideset kila neprestano se spotiče o korijenje i grane, nožni prsti su mu smrznuti, proizvodi
zvukove koji zvuče neprirodno glasno. Kad ugleda Audi - srebrni lak kao da gori na
zimskom suncu - pruža korak, posljednjih pedeset metara plače od probadanja u rebrima. Ne
pogledavši stazu ni lijevo ni desno, sjeda za volan. Zabravljuje vrata. Iz pretinca za rukavice
vadi autokartu Francuske. Poslije će se spustiti prema jugu, preko Reimsa i Dijona, svojoj
obitelji. No prvo naprtnjača. Pokreće automobil i vozi prema lokalnoj cesti, predivlje za ovakvu
stazicu. Skreće prema Charleroiu.

Gledano s vijadukta, dugačka oronula ulica izgleda napuštena, no sad uz njega hoda i neki
dječak. Mršav je i žilav poput uličnog psa. Nosi odjeću koja mu nimalo ne pristaje, prljav
vatirani prsluk do ispod koljena, na nogama klompe s malim rupicama kakve nose medicinske
sestre. Na ruci mu je velika motoristička rukavica od crvene i crne kože. Takva odjeća nikome
ne pristaje.
Dječak hoda po suhom raspucanom asfaltu, a on po visokom pločniku. Ne može biti stariji
od dvanaest godina, pa ipak mu jedva vidljive oči leže duboko u ljuskavim dupljama, crnim
kanalizacijskim šahtovima iz kojih neprestano viri prema naprtnjači. Iz nje je počelo curiti i sve
mu je teža za ramena. Kriomice gleda prema autu, Audi je još uvijek u travi uz cestu, napola
ispod betonskog vijadukta.
Gleda oko sebe kao da ne vidi dječaka. U ionako oronuloj ulici mnogo je toga srušeno,
svako toliko između nekoliko zapuštenih kuća zjapi prazan teren pun šute i plastičnih
boca. Tridesetak metara dijeli ih od cilja: malog odlagališta krupnog smeća koje je vidio sa
zaobilaznice. Sofe, televizori, stari bicikli, vreće za smeće - najviše otvorenih, isprevrnutih
vreća za smeće. Odgovara na dječakov uporan pogled pokazavši prstom na smetlište. Na
dječakovom staračkom, ozbiljnom licu odmah se pokazuje prestravljenost, ljubičaste usne
miču se poput glista.
˝Non˝, viče dječak upozoravajući ga, ˝non.˝ Pritom maše golemim dlanom svoje kožne
rukavice. ˝Venez!˝
No on ne želi poći s njim. Mora se riješiti svoje naprtnjače. Izgleda da dječak to razumije,
ali zna što je bolje za njega. Prilazi mu bliže, golema rukavica munjevito ga hvata za

~ 282 ~
ruku. Svojom malom okruglom bradom, dječak pokazuje na drugu stranu ulice. Da bi ga
odobrovoljio, on kinine glavom i siđe s visokog pločnika, asfalt mu se trusi pod potplatima.
Dječak ga vuče ukoso preko ulice, samo što ne trče, bijele klompe odjekuju kao konjska kopita
na ispucalom kolniku. Brine se zbog naprtnjače, teret aritmično skače gore-dolje. Remenje mu
se zasijeca u ramena. Krv curi brže, ostavlja trag. Svaki čas će se glava zakotrljati ulicom. Zašto
ju je stavio u donju pregradu? Da li zatvarač još drži?
Zaustavlja se kod rubnika, ali dječak ga snažno kao mazga povuče na sivi pločnik. Ulaze u
kafić s pregorenom reklamom za pivo iznad vrata. Dječak povlači baršunasti zastor, pokazuju
se ruševine. Prostorija nema stražnje strane, zasljepljujuće danje svjetlo samo što ne prevali
oronule pokrajnje zidove. Otvorenih usta po drvenom podu ulazi u prostor koji prelazi
u zaraslu tratinu. Pred očima mu se pruža širok pogled: ranžirni kolodvor okupan suncem, širok
kao cijeli obzor, s bezbroj usporednih zahrđalih tračnica obraslih koprivama,
maslačcima, makovima. Gdjegdje stoje prašnjavi vagoni za ugljen i otpisani vagoni u kojima
svjetlucaju sunčane zrake. Kao da je proljeće. Iza, u daljini, pruža se siv kanal, možda je to i
neki bazen. Na obzoru se puši tvornički kompleks s širokim sivim tornjevima iz kojih se dižu
debeli stupovi žutog dima.
˝Allons˝, kaže dječak i promrmlja još nešto nerazumljivo na francuskom. Stoji na trećoj
stepenici nekog stubišta, prsluk mu izgleda kao kakva haljina. Oči mu se sugestivno okreću
u zahrđalim dupljama. Tek sad primjećuje ostatke drugog kata. Iznad glave mu je napola
srušen strop, iz odlomljenog ruba strše bakrene cijevi i poderana izolacija. Krv teče iz
naprtnjače, pretopio je ovdje, cijedi se na daske. ˝Bouffer.˝ Dječak nakratko čini pokrete kao
da jede i odmah se opet hvata za oljušteni rukohvat - s užasom opaža da mu druga ruka
nedostaje. Odmah ispod ramena viri blijed, zašiven batrljak. Kreće prema stubištu i s mukom
se penje za dječakom.
Gore za postavljenim stolom jedan muškarac i djevojčica jedu nekakvu tamnocrvenu
kašu. Osjeća miris masti za pečenje. Debela žena čuči pred otvorenom pećnicom. Soba
nema krova, ali je unatoč tomu solidno namještena. Sa strane su zasjenjene svjetiljke, a na
zidu visi neko tamno ulje na platnu. Dječak je već sjeo za stol, pokraj djevojčice koja mu
pomaže: skida mu motorističku rukavicu. Pljunuta Janis, ima istu kratku kosu, malo približene
oči. Gleda mimo njega u ranžirni kolodvor.
˝Ja sam Siem˝, kaže.
Muškarac, sad vidi da je to jedan bivši dekan s Tubantie, podiže pogled i kratko mu kimne.
˝Asseyez-vous.˝ Odjednom shvaća koliko je gladan. Ništa mu sad ne bi bilo draže od tanjura
te izmljevene hrane. Mogao bi zaplakati koliko je zahvalan.
Da bi sjeo za stol, pokušava odložiti naprtnjaču - krvarenje je prestalo, možda je sva krv
istekla? - no ledi se od užasa. Remenje naprtnjače osjeća na sebi potpuno drukčije, sada su to
ruke koje ga čvrsto drže. Tanki prsti hvataju mu se za ramena. Od straha ispušta krik, društvo
za stolom gleda ga ne pomaknuvši se. Čim jednu ruku uhvati za krhki zglob i makne sa sebe,
druga mu odmah grozničavo grabi kaput. ˝To sam ja, Simone˝, čuje glas blizu uha. ˝Tvoja
majka. Ne želiš valjda pobjeći od svoje majke, mali moj?˝

~ 283 ~
 Još prije nego što je otvorio oči, jasno mu je gdje se nalazi: u svom je autu, leži na
spuštenom suvozačkom sjedalu, stisnut uz skije. Parkiran je na odmorištu ispred Lyona.
Potpuno je slomljen. Sat na kontrolnoj ploči pokazuje petnaest do pet popodne. Nije spavao
duže od tričetvrt sata. Već se opet hvata sumrak. Noćna mora ne napušta ga još desetak
sekundi, a onda ga protekla dvadeset i četiri sata stresu poput strujnog udara.
Učinak je dramatičan. Naravno, nije rezervirao nikakvu hotelsku sobu, zato je ovdje legao
da okonča jezivu noć koja se produžila i na sljedeći dan; najčešće se po danu sve čini
manje groznim. No ne i sada. Noć se samo još više produbila.
Uspravlja sjedalo, preko mjenjača se uvlači na mjesto za vozača. Čvrsto se hvata za volan.
Dok vozi, zatiče svoje misli kako čine sličnu stvar, hvataju se za praktične probleme i
problemčiće; razotkrio je strategiju svoga mozga. Neurotično provjerava svoje postupke. Je li
radionica posve očišćena? Je li ostalo krvi u drvetu hrastova panja? Je li vreće za smeće vratio
u vešeraj? Je li ga netko vidio u Charleroiu? Zašto si se javio na telefon usred one šume?
Osumnjičeni za eksploziju tvornice vatrometa pronađeni su pomoću GSM-signala. Nakon što
je sedam godina bio rektor tehničkog sveučilišta, javlja se sa smiješkom na telefon u onoj
šumi?
To su taktike zavaravanja. Navala energije koja ga je držala tijekom vožnje od Charleroija
do Lyona, gas do daske, cijelim putom sto i šezdeset na sat dok se iz zvučnika orio Mingus
at Antibes, taj neobuzdan, buntovan, furiozan, maničan osjećaj sada je nestao. Kao da ga
nikada nije ni bilo. Nije prošla minuta otkako je otvorio oči, a već primjećuje da mu pod
dušom zjapi bezdan, zastrašujuća praznina nad kojom njegova srž, ono što on jest, ono što
mora ostati, pokušava održati visinu. Čista termika.
Auto ždere kilometre koji ga dijele od normalnosti. Za sat vremena može stići u Val-
d’Isere, još jedan sat i skeč koji će činiti ostatak njegova života može početi. No on gubi visinu.
Pokušava sve što može. Lakat, djelići mesa - sada su samo to što su, ali više ne funkcioniraju.
Što uopće hoće u Haagu, pismo za Joni, još jedan pokušaj? Može li nazvati Aarona?
Isabelle Orthel, pokušava ju dozvati u misli - no sirove, mračne misli svladavaju mu nadolazeće
maštarije. Grozničavi snovi su ga iscrpili, u gužvi oko Lyona u jednom se blagom zavoju
umalo zabija u ogradu.
Sve je krenulo naopako. Zabrljao je. Onaj grozni torzo položio je preko panja na leđa, glava
je bila zabačena unatrag, šal je odrezao džepnim nožićem - dovoljno je ogolio vrat da dobro
obavi posao. Ali onaj rum koji je popio, taj rum spojen s onim što je tražio od sebe. Prvi udarac
bio je promašaj. Imao je dovoljno mjesta da pogodi blijedi, ispruženi vrat, ali nije dobro gledao,
ili se lecnuo, kako god: sječivo je udarilo puno previsoko, pogodilo je donji dio lica. Ostavilo je
duboku brazdu preko lijevog kuta usta, gornje usne i dijela nosa - rana je zjapila otvorena, čuo
je lomljavu zuba. Na trenutak se činilo da se sjekira zaglavila, duboko u gornjoj čeljusti. Hvatao
je zrak. Kad je izvukao sječivo, ruke su mu zadrhtale, cijelo mu se tijelo počelo tresti.
Sve se odvija tako brzo. Mora uhvatiti termalnu struju. Matematika. Apsolutna jasnoća,
usklađenost ljepote i poimanja? Ekstaza koja ga je znala obuzeti. Žućkasta kost i meso.
Dijagonalni usjek punio se tekućinom: krvlju, ali još nečim sivkastim. Erdosevi problemi koje je
nekad rješavao kao od šale. Na domjencima na kojima bi se osjećao izgubljenim, dok bi gledao
loše filmove u kinu. Za boravka u Bonita Avenue, dok je u YMCA kantini promatrao Joni i Janis
na satu plivanja. No sad mu Erdos promiče kroz prste kao sipak pijesak. Joni se na tim satovima
potpuno unosila. Što se događa?Janis nije, ona je svaki čas gledala prema njemu, smiješila mu
~ 284 ~
se i mahala. Pogled na čeljusnu kost, presječen jezik, iskasapljeno lice. Pokušao je opet podići
sjekiru, no težila je sto kila, nije ju podigao ni do pola, a već ju je morao spustiti. Nekoliko
sekundi glava mu je bila sasvim prazna, a onda je opet čuo zvuk lomljave zuba, neobičan
alikvotni ton u sočnom udarcu sjekire. Zubi. Ležali su posvuda. Sudskom patologu dovoljan je
jedan komadić. Prvo što mu je palo na pamet bilo je da sve pobaca u kantu za smeće, već je
otišao po lopatu, ali odjednom ga je uhvatila panika. Bacio se na koljena, strgnuo rukavice i
počeo nasumce hvatati po snijegu. Bol u smrznutim rukama.
Rovao je u snijegu poput svinje u potrazi za tartufima, kad je netko ušao u vrt. U vidokrugu
mu se pojavila Teeuwenova kći - već se satima nije mogao sjetiti njezina imena. Ugledao je
crne mrlje.
Na zaobilaznici je gužva, približava se izlazu za Val-d’Isere. Poznat mu je ovaj kraj, ovamo
dolaze već godinama. Znao ju je otkad se rodila. Teeuwenova kći, zar je već tako kasno? Došla
je biciklom sa stražnje strane, na prtljažniku je imala debelu školsku torbu. Postavila je bicikl
na nožicu, malo pričekala da vidi hoće li ostati stajati, tih nekoliko sekundi iskoristio je da
ispruži noge i legne u snijeg. Ležao je spreman na konačno sramotno razotkrivanje. Uz krvavo
truplo zurio je širom otvorenih očiju, vidno polje je pulsiralo. Trideset metara dalje debelo
odjevena djevojčica hodala je prema vratima vešeraja. Vidio je kako se prenula kad je već
skoro stigla. Ruka u rukavici nakratko je dotakla zalijepljeno staklo na vratima. Kako se zove?
Pogledao je oko sebe, čvrsto zatvorio oči. Kad je opet pogledao, vrata vešeraja bila su
otvorena. Na jutarnjem zraku glas joj je zvučao suho. ˝Halo?˝ viknula je. Preklinjao je, molio
se da ode dalje. Do hrane za mačke u hodniku morala je proći kroz dnevnu sobu. Je li sve dobro
počistio? Nestala je u kući.
Mora skrenuti. Izlaz Chambéry. Želja za održanjem, iskonski nagon koji sad iz njega curi
kao alkalin iz baterije, dala mu je snage. Munjevito se uspravio i podigao truplo s
drvocjepa, odnio ga bez daha u radionicu, obišao veliki stol. Pijan od adrenalina položio je taj
užas iza velike preše za furnir i legao pokraj njega. Čekaj. Ne miči se. Djevojčica je morala u
školu, nahranit će životinje i odvest će se biciklom. Kako se zvala, k vragu? Joni ju je čuvala,
Joni je nekad čuvala Teeuwenovu kćer.
Poslije Chabéryja ima još petnaest minuta. No događa se ono što već odavno zna:
nastavlja dalje. Zajedno su čuvali tu djevojčicu. Prošao je odvojak i vozi dalje. Joni i Wilbert
skupa su odlazili kod Teeuwenovih. Njegov je Audi kao što klizio prema Sredozemnom
moru.

~ 285 ~
 Bilješka o

prevoditelju
Radovan Lučić rođen je 1963. u Zagrebu. Od 1986. godine boravi u Nizozemskoj gdje je
završio studij slavistike i gdje posljednjih dvadesetak godina poučava hrvatski jezik na
Sveučilištu u Amsterdamu. Autor je Hrvatsko-nizozemskog rječnika (Pegasus, Amsterdam,
2013; Dominović, Zagreb, 2014.), a uz brojne prijevode objavljuje radove s područja
leksikografije i standardologije.
Dosad je preveo petnaestak djela nizozemskih i flamanskih autora, između ostalih W. F.
Hermansa, Ceesa Nootebooma, A. M. G. Schmidt, Geerta Maka i Dimitrija Verhulsta.

~ 286 ~