Kupareove Pjesme

Pjesme Rajmunda Kuparea, 1
U uglatim zagradima naznačena je godina kad je pjesma prvi put objelodanjena, ako iz
naslova ili pjesnikove bilješke nije očito kad je nastala.
Prvih 258 pjesama objavljene su u knjizi SVJETLOZNAK / Rajmund Kupareo, Zagreb :
Izazov istine, 1994., a ovdje je zadržan njihov tadašnji raspored u 12 poglavlja.
Zadnje poglavlje (Umjesto oporuke) tj. preostale dvije pjesme uz komentar prvi su put
objavljene u dnevnom listu VJESNIK 6. lipnja 1998.: Posljednje pjesme Rajmunda Kuparea /
Petar Marija Radelj, Vjesnik (Zagreb), LIX (1998.) 18,179 / 6. VI., 20.
Želim ti, plemeniti štioče, da uživaš!
U Zagrebu, 31. kolovoza 2005.
P. M. R.
SADRŽAJ
I. Božićni pjesmokrug
II. Korizmene elegije
III. Uskrsni slavopoji
IV. Pjesme o Isusu
V. Marijanski hvalospjevi
VI. Blagoslovi
VII. Terra marique
VIII. Domoljubna lirika
IX. Intima
X. Portreti i sjećanja
XI. Iz moje pjesmohrane
XII. Moj mali psaltir
XIII. Umjesto oporuke
I. Božićni pjesmokrug
EKSTAZA PRIRODE U SVETOJ NOĆI
“Cuius vultum desiderat universa terra”

(Za Njegovim licem čezne sva zemlja)
I. Večernja na Božić
Nemojte lomiti noćas samotne hridine gora,

Ni smjelo gaziti travu stazama rosnih dolina;
Nemojte kidati noćas iglaste grančice bora,
Ni radom mučiti teškim umorna pluća živina;
Nemojte grabiti noćas vodu iz rijeka i mora!
Jer Božjom spiljom su noćas postale hridine brijega,

I rosna trava sva je za Njegove mekane jasle,
I svaki dašak živina samo je, samo za Njega,
I sve su grane za ogrijev Njegovih ručica rasle,
Za Njegovu kupelj je svaka kapljica vode i snijega.
Rijeke i hridine noćas rast će k’o životne klice,

A tihe trave i šume bijele će motriti čete,
I radost božićnu svud će pričat’ živine i ptice:
Samo ih nemojte budit’ svu noć iz ekstaze svete,
Jer noćas sva zemlja gleda Njegovo božansko lice.
[1936.]
MOLITVA ZA SVJETLO BOŽIĆNE NOĆI
Podaj nam Tvoje svjetlo koje si iz raja povuk’o za sobom

Kao što meteor vuče kosu zlatnih prama,
Da kroza nj nađemo pukotinu neba koju si napravio
Silazeći k nama.
Podaj nam Tvoje svjetlo koje je srce ubogih pastira

Priljubilo uz jaslice, k’o magnet mira i sreće,
Da za tvojim blagoslovom hladne ispružimo ruke,
Kao što ih nad badnjakom pružamo ovu dragu veče'.
Podaj nam Tvoje svjetlo koje je glave neoćutnih živina

Zadržalo netremične, pune toplih uzdisaja,
Da oslijepimo zauvijek zemlji, da u svojim zjenama
Zadržimo lik Tvoj prepun sjaja.
Podaj nam Tvoje svjetlo koje je rastaljeno bjelinom

Ispunilo u spilji oštre raspukline,
Da se ispune provalije plemena i klasa
Da se ne izrane koji će k Tebi doći iz daljine!
Podaj nam Tvoje svjetlo da nam od njegova žara

Preplanu čela i ruke i oči,
Da nam dlanovi zadrže naslage zlata
Kad se budemo s Tobom rukovali ove svete noći.
[1939.]
PSALAM HRVATSKIH PASTIRA U SVETOJ NOĆI
Ti koji si ove noći Svojim pogledom rastvorio nebo

I Svojim plačem skupio oko jaslica milijarde anđela,
Noćas pogledom svojim otvori vrata naših koliba
I Svojim očima raspori srca koja Te čekaju:
Da uliješ u njih Svoj blagoslov,
Jer i mi čuvamo vatru na ognjištu hrvatskom,
Poput onih pastira što čuvahu vatru Izraela.
Bjelina Tvojih vlasi punih inja

Sjetit će nas ovaca koje nam izjedoše;
Pljesak Tvojih ručica i tiho Tvoje gukanje
Oživit će pjesme i frule što nam ih zakopaše;
Bosoća Tvojih nogu i studen Tvoga tijela
Izbrisat će tragove šiba što nam ih zadadoše.
Ležaj Tvoj je sijeno jaslica,

A tih još ima u svakoj kući;
Ogrijev Tvoj je dašak živina,
A tih još ima u svakoj staji;
Hrana je Tvoja mlijeko ovaca,
A tih još ima u svakom toru.
Tebe bogati ove noći primiti neće,

Jer si siromah.
Sjeti se izrovanih stijena betlehemske spilje
I ledenih svijeća na njezinu svodu,
Pa se skloni kod nas da čuješ pjesme naše,
Pjesme Tvojih vjernih hrvatskih pastira.
A Tvoji anđeli nek zataknu svuda stjegove naše,
Stjegove pravde koju si donio s neba!
[1937.]
BOŽIĆ
Svake Svete Noći On dođe k’o dijete

I legne u jasle na bijelom oltaru,
A kad ga kroz crkvu o ponoći nose,
Rado gleda bake kako suze taru.
Veselo se smješka kad mu ljube noge

(One što na križu bijehu popljuvane),
On, zacijelo, znade tlapnju naše djece,
Da poljubac majčin liječi srca rane.
U jaslama drži ruke raširene

Kao da mu dušu želja mori neka,
Kao da bi htio da Ga netko digne,
Kao da povratak još nečiji čeka.
O, te ruke drage, ruke raširene,

Na zagrljaj sveti svaku dušu sile.
Niti jedan čas se sklopit’ nisu htjele,
Pa ni onda kad su žute, mrtve bile.
Nepomičan tako leži kroz dva tjedna,

A narodi k Njemu sa svih strana stižu.
O, zašto On uvijek nepomičan leži
U jaslama, na oltaru i na križu?
[1938.]
PONOĆKA 1971.
Nije to ona
starih, nježnih uspavanki
uz pratnju orgulja i svečanih zvona.
Ova je razgovor tišina ispod leda
što varati se više ne da,
lišen sanja
i pustih obećanja.
Ponoćka to je kad plašljive srne

i progonjeni pjesnici
stare pronalaze staze
i zaboravljene riječi
što naše osvjetljuju miljokaze
i slutnje ugušuju crne.
Ponoćka to je vaša,
probuđeni anđeli,
vjesnici nove sreće!
Budnice vaše nitko više
ušutkati neće.
PONOĆKA 1974.
Božići dolaze
u šutnji
godinama...
Borovi rasvijetljeni
čekaju uz prozore
da prođe tama
i patnje dozore;
da anđeli na lutnji snova
prošlost veseljem oviju,
a promrzlu nadu poviju
u odijela nova.
Božići dolaze
i prolaze
s nama
godinama...
RIBARI SU NAŠLI MALENOG ISUSA
(Legenda)
Kad izvukoše drugi put mrežu u uvali blizu sela,

zapuhnuo je vjetar nanoseći lišće s borovih grana,
pljusak je kiše smračio vid drhtavicu vabeći tijela.
Potrčaše do kolibe vukući ribu Badnjega dana,
a lađe se skučile na moru k’o krila galeba bijela.
U kolibi nađoše ženu i starca duge, sijede brade

i lijepo, maleno dijete gdje na suhom lišću slatko spava.
Ono se od njihova glasnoga drhtaja buditi stade
te ispruži nevine ruke za ribama srebrenih glava.
A kada dohvati jednu, pobožno joj poljubac dade.
Zamoliše ribari ženu da im daruje čudno dijete,

jer svaki sirotan postaje ove noći Isusom Kristom
(kako govorahu njihovi djedovi puni vjere svete).
I kada se izdaždje nebo i zapad ovi zlatnim blistom,
nošahu ga u selo, motreći ptice kako za njim lete.
Dođoše sretni u predvečerje, baš kad se Angelus moli,

i nađoše u svakoj kući ono dijete gdje leži na sijenu
grleći njihovu djecu kao da ih neizmjerno voli.
Shvatiše zašto je dijete poljubilo ribu ulovljenu,
jer riba je znak Isusov - učio ih je parok u školi.
Od onda Gospa prolazi selom u noći Badnjega dana

i zaviri kroz okna da vidi kako je njezinu čedu.
Nađe ga uvijek u krugu djece vedra, nasmijana
slušajuć’ pjesme što ih pjeva čila mladež uz baku sijedu.
Prođe sva sretna što vidi kod ribara svoga sirotana.
[1937.]
BLAGOSLOV KUĆA
Još dršću po zidu kapljice vode blagoslovljene,

I koluta se tamjana dim ispod kreveta i stolova:
Maločas su sve sobe u svetoj vodi umivene,
Raskužena je kuća opojnošću mirisa tamjanova.
Razlio se blagoslov sveti k’o tamjana pramen

Po svim dijelovima kuće,
Zatvoreni su prozori, da njegova moć i znamen
Ostane što duže k’o neko odahnuće
U svagdanjoj borbi i uzdisaju.
Svećenik je sazvao mir

Nad sobe,
Nad vatru,
Nad staju,
Da vlada u srcima, dok budu u žalosti,
I dok se bude slavio pir.
Jer svatko znade, da on milost svetih kraljeva širi,

Kojima je tamjan Isus blagoslavio ručicom bijelom,
I da svećenik raznosi njihove darove selom
U tamjanu, zlatu i m“ri:
Zdravlje, blagostanje i sreću.
A ministranti - ti mali pastiri -

Skupljaju darove siromašnom Božiću,
Koji svima obilno vraća.
Odlaze kličući i vukuću za sobom vreću
Jabuka, smokava i kolača.
Još dršću po zidu kapljice vode blagoslovljene,

I koluta se tamjana dim ispod kreveta i stolova:
Maločas su sve sobe u svetoj vodi umivene,
Raskužena je kuća opojnošću mirisa tamjanova.
[1938.]
NJEGOVA ZVIJEZDA
Ona nije s plavog još nestala neba.

Kao magnet ljude privlači i zove.
Otkad je Mudrace dopratila kući,
Neprestano vodi k jaslicama nove.
Lijepa je i svijetla ta Njegova zvijezda

(Svatko ima zvijezdu pod kojom se rađa)
Al’ Njegova blista kad druge ne sjaju,
I samo se po njoj može ravnat’ lađa.
Koliko li puta mi zaboravimo

Da postoji nebo gdje se zvijezde smiju!
Navikli smo da nam strop mozgove tišti
I žarulje da nam oči blijede piju.
Jer Njegovu zvijezdu može samo naći

Koji na nju budno k’o astronom vreba,
Koji zna da zvijezde žarulje su raja,
Koji pomoć čeka od zvjezdanog neba.
A teško je poći za zvijezdom u spilju

I prignuti glavu uz jaslice svete.
Sva je sreća da su zvijezde tako sitne,
I da Bog se rađa k’o maleno dijete!
[1938.]
S BOŽIĆEM PO SNIJEGU
Noćas Te blato dirnuti neće

Prljavih cesta i naših grijeha.
S kosa će Tvojih runiti zlato
Iznad snježnih lijeha.
Koraci Tvoji tako su topli,

Da bi se mogla razmrznut’ rijeka.
I šuma zapalit’ k’o obrazi Tvoji,
I snijeg uzavrijet’ poput mlijeka.
Al’ nemoj se čudit’, ako ove noći

Mnogi se Tebe jedva i sjete:
U bjelini snježnoj opazit ćeš stope
I grešne i svete.
[1940.]
PASTORALE
O, kad bi nam, Isuse, anđelak mio

Tvoga djetinjstva tajne odao,
Znali bismo odmah koji dan je bio
Kad si prohodao.
I koje veselje Tvojih je bilo,

Dok si od radosti bučio;
I dok se nestalan iz krila u krilo
Hodati učio.
Zacijelo si pao kao svako dijete,

Al’ se nisi htio jadati;
Tada si već znao da ćeš prepun sjete
Pod križem padati.
Kada Ti odrasteš, mi ćemo bit’ stari...

O, da znaš kako će nam goditi
Da nas Ti (prosjake za koje nitko ne mari)
Možeš za ruku voditi!
[1942.]
PROLJEĆE ŠETA S ISUSOM
Bi li tko, Isuse, jutros pogodio

Zašto ptice slatko pjevaju u cvijeću?
Jer imale nisu radi zime sreću
Zapjevat Tebi kad si se rodio.
Gle, kako se grana cvjetna uzbibala

Od smijeha pastira što se na njoj njiše!
I Tebe je majka u zipci zibala,
I bio si nasmijan k’o nikad više.
Ne zamjeri grijehu blaga razriješena

Što se po livadi u kvar zaletilo!
Ta, ono se ipak u spilji sjetilo
Ostaviti Tebi jasle pune sijena.
[1941.]
BOŽIĆNI MOZAIK
Oči su vola i magarca

dalekozori
kroz njih se može nazrijeti nebo.
U Njegovu spilju smiju unići

ukroćene živine
i djeca.
Mržnja je pocijepala
Njegove jaslice.
On je pokupio triješće
i neugasivu zapalio vatru.
Zagreb, 1975.
NA BOŽIĆ
Padajte, snjegovi, pokrovi bijednika!

Padajte, pahulje, suze sirota!
U raskošju vašem sići će nečujno
Siromah najveći.
Padajte, padajte i prekrijte noćas

Pukotine misli!
Padajte, padajte i sakrijte noćas
Garišta srdaca!
Jer On je nježan i bos,
A zemlja je naša opora.
Padajte, padajte, tihi snjegovi,
Tiho bez zamaha!
U jednoj pahulji sakrit ću sebe

K’o sveti tat.
Na Njegovu licu da se zaustavim
K’o bijeli cvijet.
A tad ću nestati u toplini lica
K’o suza radosnica.
[1945.]
BOROVI
Vječno su zeleni k’o da je proljeće!

Ispili su boju svježih morskih trava.
Uz brijeg se penju, otkud mjesec dolijeće,
Poneki na hridi sunča se i spava.
Iz njihova rebra lađe se rađaju,

A mreže se bojom ponose od kore.

O, zar se igdje ptice slađe svađaju
Nego na tebi, crni naš bore?
Na Božić se šutke do sela dovuku...

Stari se k’o badnjaci uz žeravu griju,
A mladi se u srebro i zvijezde obuku
I s djecom se radosno nad jaslama smiju.
[1945.]
SJEĆANJA [II.]
Sjećaš se, Isuse?

Bili smo mali, mali
i sjedili uz ognjište.
Naši su obrazi kao ruže cvali.
Bura je šibala svom žestinom,
a djed je blagoslivljao badnjak
uljem i vinom.
Izgledalo je da mu brada gori
i nestaje u plamenu
(gdje čarobne počinju priče).
Danas više badnjaka nema,

ni ognjišta zidanih u kamenu.
Na njima večeru nitko ne sprema.
Sve je pusto, sve tjeskoba mri.
(U potkrovlju se mačke ganjaju i kriče.)
Sjećaš se, Isuse,

kad s tatom smo drvce birali u boriku,
da bismo ga unijeli dok se spušta tama?
(a kad bi se zvona pomakla u zvoniku,
Ti bi slatko zaspao u jaslicama).
Danas više nema ni bora, ni tate,

ni prijatelja da se k nama svrate.
Nestaju pomalo sva naša sela,
borike je vatra na garišta svela.
Sjećaš se Božića u dalekom svijetu,

kad lijekove gutah da usnem što prije
i ponoćna ne čujem zvona?
Tuđa popijevka umnaža sjetu, dušu ne grije
k’o domaća ona što ljubavlju diše.
Na povratku srce obuze mi zima:

većine najdražih nema više.
Otiđoše zauvijek. Valjda ni njima
ovakav Božić ne prija.
A prijatelji?
Raspršili su se.
Za starim ognjištem
žudimo noćas Ti i ja,
moj mali Isuse!
[1993.]
VJEČNO DIJETE
Svake Svete Noći vraćaš se k’o dijete,

Da tužnima obnoviš nadu.
I da se umorni od čekanja povratka sjete
Da će doći konac jadu.
O Slatki, budi milostiv, pak večeras legni poput sjene

U prazne kolijevke naših gradova i sela,
Nad kojima snatre u tužnom čekanju žene
Kojima je zloba muža oduzela!
Budi bratac seki koja drugog ne može imati brata

(A toliko o njemu pričala je mama)
I onoj drugoj, kojoj doduše još živi tata,
Ali u tuđini, s nama!
O Prasliko čežnja djevojačkih zjena

Zagrli naše sestre kojima rat sve nade sruši,
Da mjesto vlastitog čeda, u sreći povijena,
Nose Tebe u duši!
O Vječno Dijete, ove nam obećaj noći

Da ćeš vječnom stvorit’ hrvatsku nam mati,
Da će joj djeca sretno kroz oluju proći,
Da će nam ognjišta opet proplamsati!
Božić 1947.
SILVESTROVO 1975.
Život je pravi krabuljni ples:

krinke se mijenjaju, uvijek ista lica.
Nove boje, stara razglednica.
Umjesto valsa poskakuje džez.
Srce se razdire u kavezu želja,

neukrotiva ptica.
Vrijeme, sveiskusna švelja,
prekraja staro, nudi kao novo
na Silvestrovo.
POUKA SVETIH MUDRACA
Svaki je uzdah pramen tamjanova kâda

I svaka suza mirisne mire mjera
A zlato - to je vrijednost ljudskoga jda
Kojim se otkupljuje vjera.
I uvijek iznova Krista tražit’ treba,

Premda ste bili vični Njegovu liku.
Tajna to je nad kojom je mnogi umjetnik neba
Njegovu novu pronašao sliku.
Vi ne trebate zvijezda da vam Ga kažu:

Sreli ste anđele koji ga štuju.
Ne zaboravite da đavli i kada lažu,

Njegovu blizinu očituju!
Pričajte djeci, kad stignete zavičaju,

Da Tri Kralja vojsku po svem svijetu dižu,
Da im vrsi štapova u zvijezdi ne sjaju,
Nego u križu...
1947.
SAVJETI SVETIH MUDRACA
Recite nam vi kojima je srce

neobična postala zvijezda:
Kako razbiti dane što se ušančiše u mjesece,
a mjeseci u dugih godina gnijezda?
Kako izići iz začarana kruga
i prevariti vrijeme
što nam oči pijeskom straha zasu?
- Nadom, samo nadom!

Karavana nije duga,
možete je prijeći u laganu kasu.
Recite nam vi, koji ste ipak bili ljudi

i na čas u uspjeh svog puta kolebali:
Kako očaje odalečit’ iz grudi
što na nas su od mladosti vrebali?
Kako srce nadi, a nadu drugima predati?
- U zvjezdano nebo gledati,

samo gledati!
Zagreb, 1976.
TRI KRALJA
Do nas nisu stigli...

Carinici su im zaplijenili
smirnu i zlato.
Tamjan im nisu digli,
jer su ga za smolu zamijenili.
Izvjestitelji su njihovu pratnju
dugo snimali
na pograničnoj postaji.
Kraljevi su zato
ostali na granici,
a ni propusnice nisu imali
da bi do nas stigli.
Zagreb, 1975.
USPAVANKA HRVATSKOJ NEVINOJ DJEČICI
Kako bih vam mogao uspavanke skladati,

kad se još niste ni rodili?
i kad su udesi vaši i odviše skroviti?
Samo se mogu jadati

na vaša tjelešca bjelija od dana,
koja ni jedna majka neće poviti?
Mnoge sam od vas, doduše, sreo

u dalekim zemljama svijeta ova
s kosama crnim, žutim, kovrčastim (kao da ih je neki anđeo pleo)
ali niste znali reći slatko ime “mati”,
nego Mom, Mutti, Mamita.
Gurnuše vas u život bez jezika pradjedova.
O neznana djeco moje domovine:
Budite sretni iako nikad nećete znati,
zašto naše srce od tuge za vama u daljini gine.
O Bože, učini od zvijezda kolijevke tanke,

iz koje će našoj nevinoj djeci anđeli pjevati uspavanke,
a kad se nekome od njih suza skotrlja s oka,
neka se u meteor pretvori i padne u njedra duboka
neke naše majke,
da zanese i zaželi vidjeti to čedo golo,
kako sjedi u dvorištu i s ostalom djecom
sluša naše bajke
i pleše s njima staro hrvatsko kolo!
[1994.]
KAD PJEVAJU ZVIJEZDE
Kad pjevaju zvijezde nitko ih ne čuje,

razmještene na krošnji Neba kao grupe ptica.
Svakoj je od njih dana dionica
u orkestru svemira.
Njihove ljestvice nisu ove naše
pune napetosti i nemira.
Zato ih ne čujemo kad u srcu vitlaju oluje.
Tek ih mjesec dohvati

kad svoje veliko naćuli uho,
i morski puževi kad usred noći snene
zvučnike na pijesak izvuku polako
i ispruže svoje dugačke antene.
Jer srca na bubnjeve naliče male,

koja daju ritam i njišu ta svemirska gnijezda,
sve dok ih slutnje crne ne oviju tako,
da im ritam oslabe i ušutkaju sitne vale.
Al’ samo na čas, jer srca se bude nova

da preuzmu mjesto mrtvog zborovođe.
Pjevajte, zvijezde! Nada je naša živa:
Ona je plod neumrlih snova.
Pjevajte, pjevajte, kovčezi zlata,
dok se smiri orkan i oluja prođe!
Pjevajte, pjevajte!
Da milost slobode opet na naša pokuca vrata!
[1994.]
BOŽIĆ NA VELIKI PETAK
Hvala Ti, Kriste, za otvor na Tvome svetome boku!

Spilja to naša je draga, kamo se možemo skriti.
Logori skupi su za nas. Dugo već umornu oku
Počinka pronašli nismo, niti će igdje ga biti.
Križ je Tvoj postao danas jaslama divljih živina

Koje Te grijati neće već su Te svukle do gola,
A Tvoja predobra majka, umjesto najljepšeg sina,
Nesretnim majkama svijeta dariva čovjeka bola.
Ti si se rodio za nas, kad smo te pronašli mrtva.

Tada smo otkrili tajnu koja se odigra s Tobom:
Ti si od ljubavi umro, ljubavi najveće žrtva,
Da bismo vidjeti mogli pobjedu spilje nad grobom.
Danas tek znamo da naše otkupljenje nije tlapnja,

Da zalud ne lutamo stazama svijeta široka.
Skupim zlatnikom po tebi naša se pretvara patnja
Što se u blagajnu baca kroz ranu tvojega boka.
Madrid, na Veliki Petak 1948.
II. Korizmene elegije
NA CVJETNICU
Širite ruke, umorne ruke, masline drage,

Mašite na pozdrav dlanom od srebra!
Tisuće ptica iz vaših pjeva kvrga,
Tisuće kljunova zelene grančice kida,
Jer prolazi veliki Kralj
Na magarčetu.
Onaj isti, onaj isti što je jahao na živini

Kao dijete u krilu Djevice,
Taj isti, taj isti narastao je kao gora,
Silan Kralj.
Al’ dobra živina još snage ima
Da ga nosi.
O, dobri magarče, što Boga nosiš,

Zvijezde bi drhtale pod njegovim nogama;
O, dobra živino, tisuće bi htjele
Podijeliti s tobom taj sveti teret;
O, dobri magarče, ti mudrost znadeš pravu,
Jer nisi zbacio Gospodnji jaram!
Širite ruke, umorne ruke, masline drage,

Jer nas je strah pružiti ih pred Bogom!
Zvoni zvoncem što ti visi o vratu, dobri magarče,
Da bar glavu prignemo kad Gospodin prođe!
[1935.]
KLANJANJE KRIŽU NA VELIKI PETAK
Zastrti oltari. Samo križ otkriven

Leži na podu, na plahti, k’o da sanja.
(On baš uvijek tako leži, a svijet mora
Ili da ga gazi il’ da mu se klanja!)
Na njemu je mnogo tajna ispisano

Krvlju iz ruku, iz nogu i iz boka.
Um ih riješit’ ne zna - tek poljubac, poklon
I suza što padne iz skrušena oka.
To sve naši znaju pobožni seljaci,

Dok prstima Božjih diraju se rana,
I križaju sebe k’o da žele na se
Prenijeti svu milost onih svetih grana.
A duboki uzdah ispaćenih grudi

Najbolji je tumač smisla što križ krije:
Gdje bismo se skrili bez rupa čavala,
Što bi bio život da Krist umro nije?
Zdravo, jaki križu! Na granama svojim

Držiš čitav svijet i svinuo se nijesi,
I vrela su tvoja uvijek sasvim svježa,
Ispiti ih žedni nisu mogli grijesi!
[1937.]
BLAGDAN ŠUME
Djeci su jutros nabrane grane

Čudnu tajnu odale:
Da su po njima u davne dane
Tvoje noge hodale.
Još uvijek priča šuma ta crna

Da si u njoj molio,
I da plaha srna pozna mjesto
Gdje si znoj krvavi prolio.
I priča da su njeni se dlani

U jaslice svinuli.
Na svakoj da se poznaje grani
Dokle su Tebi čavle rinuli.
Djeca već znaju da šuma stara

Zbog muke Tvoje stoji sabrana.
Cvjetnica blagdan njenog je dara:
Mladica kad je za Te nabrana.
[1941.]
SJEĆANJA [I.]
Kukuruz je suh.
Klipovi zreli prignuše glave,
Klipovi zlatni od kojih prave
Seljakinje kruh.
Dahću konji. Klipovi se ruše.

Beračice baš ih meću u lijes.
Ulazi sjeta u polja i duše,
A u vjetar bijes.
Sjećaš li se? S trnjem si u kosi

Prignuo glavu, ispustio duh,
A iz peći srca izvuko si
Siromaha kruh.
Kad prignem glavu, k meni pristupi,

Na kola me digni s grijesima svim!
Oprosti što Te vozih po župi
U kolima svakakvim!
[1941.]
PEPELNICA
Prah
prah
prah
krovove drage guši.
Strah
strah
strah
sve naše snove sruši.
1975.
MOLITVA ANĐELU KOJI JE TJEŠIO KRISTA U VRTU
“Apparuit illi angleus de coelo confortans eum.” (Luc. XXII, 43)

“Ukaza mu se anđeo s neba i počne ga hrabriti.” (Lk 22, 43)
Ukaži se, jer nas tmine biju,

O Anđele dobri. Zrake mnogo vrijede
Tvojih očiju.
Zatišje nam krila daj, jer vihor reže,
I rukama dirni obraze nam blijede,
Da se osvježe.
Ukaži se i samo nam javi,

Što si reko Kristu, kada znoj ga osu
Onaj krvavi;
Na put ćemo poći, makar s križem pali
I ispiti kalež za nas, za sve, što su
Tvrdo zaspali.
[1935.]
OPLAKIVANJE MRTVOG ISUSA
Hladno Ti je čelo poput mora,

Nepomično stoje Tvoja draga usta
I beskrvne usne,
A Ti si siš’o s neba da poljubiš stvora,
Da srca ne budu pusta
I duša da mirnije usne.
Grudi su Ti tvrde poput silne gore.

Svatko od nas može rukama da dirne
Srce probodeno,
A Ti si htio da srca u vječnosti gore,
I oči da gledaju mirne
Nebo rastvoreno.
Krvava je Tvoja kosa,

Ukočene ruke
I umorne noge,
A Ti si bio čist k’o blistava rosa
I bez muke
Ozdravljao si mnoge.
Poljubit ću jutros krunu čela Tvoga

I ranu što se do Tvog srca pruža
I koljena oba,
Jer vjerujem da će od poljupca toga
Na usnama Tvojim procvjetati ruža,
Kad proslavljen ustaneš iz groba.
[1942.]
SJEĆANJA NA VELIKI PETAK
Sjećaš se, Razapeti,

kad smo Te u ophodu nosili oko sela? -
Tvoje blijedo tijelo
ispod crnog vela,
bilo je bljeđe od svijeća
i žutih “tunika” nosača.
One noći svi smo željeli postati sveti,
jer tko se rastužio ne bi
slušajući tužaljku pjevača:
“Puče moj, što učinih tebi?”
Na prozorima kuća
usred treperećih lumina
stajala je slika Tvoje Majke, u crninu obučene.
Lađe se rasvijetljene
obali primakle,
da bi iz bliza mogle pratiti “sprovod” Božjega Sina,
a ribari da bi mogli pitati oprost
za psosti ružne,
koje su im se kadikad izmakle
protiv Njega i Njegove Majke tužne.
Danas više nema tko da pjeva,

a nerijetko ni tko da Te u ophodu nosi.
Prozori naših kuća zatvoreni
kao avet zure u mjesečevoj sjeni:
varošane smrt sve pomalo kosi.
Nema više ribara koji su znali griješiti,

ali i skrušeno na pramcima lađa klečati,
pa makar ih šibala kiša ili bura.
Sve je već završeno. Sve ovija tama.
Čekamo samo da se ispune nad selom
i nad nama
riječi Tvojih “kantadura”:
“Kad bi pokopan Gospodin,
grob se zapečati...”
Zagreb, 1972.
PLAČ HRVATSKOG JEREMIJE
Duša je naroda mojega razapeta, Gospodine,

Krvnici smijehom njezin nadvikuju krik.
Umire zemlja moja već dvije godine,
Bolovi su njezin izmijenili lik.
A bila je priprosta k’o stado na proplancima,

Zadovoljno s malo trave i s vodom potoka,
Plesala je kola, bosa i u opancima
Na čistini šuma i obalama otoka.
Na raskršću svakom križu je svetom spomenik stvorila.

Na rukama je njegovim vješala cvijeće i sudbinu.
Pred Majkom je Božjom u kući uljanica gorila,
Da se sreća svrati, a bolovi minu.
Mladež je njena lijepa i nasmijana,

U zanosu srca ognjišta stvarala.
More je njezino igralo pod pritiskom Tvojega dlana,
Beskrajna se polja, s teretom žita, uz rijeke odmarala.
Domovi su naši danas razvalina,

Premda još mnogi imaju krovove:
Ubili su oca, kćer ili sina,
Zatrpali ih kletvom u neznane rovove.
Križevi Tvoji poruge na raskršćima podnose:

Slomiše im ruke pa im se sotonski smiju.
Lumini više ne gore, jer nam masline odnose
Još dok na stablima zriju.
Djecu našu robovima stvaraju,

Majke im nad srcima strepe.
Dokinuše pjesmu, a strance varaju
Da smo sretni jer plešemo po divljem ritmu stepe.
Duša je naroda moga razapeta već dvije godine.

Kako dugo, Gospodine?
Kako dugo, Gospodine?
Prag, Veliki Petak, 1947.
VELIKI TJEDAN
CVJETNICA
Još i danas jašeš na živini

da lakše čuješ neusiljene usklike
djece i priprostih.
Tvoji učenici odmagliše daleko

u novim kolima.
Vremena se mijenjaju.
Sreća, da se ne mijenjaš Ti,
ni pogled Tvojega magarca!
[1976.]
VELIKI PONEDJELJAK
Ti si gospodar blagajne.
Juda se je prevario:
primio je odviše malo,
kao i mi kad mijenjamo
Tebe za osmijehe.
[1976.]
VELIKI UTORAK
Naša se savjest nije uznemirila

kad si prolazio
svezan i popljuvan.
Pijetao je imao više uspjeha:
rasplakao je Petra.
[1976.]
VELIKA SRIJEDA
Nitko ne želi da vidi Tvoj pad

a još manje da Te prati.
Posljednji je Cirenac zakasnio
a Veronike su ostale kod kuće.
Vjekovima tako hodaš osamljen.
Ustrajno Te još samo prate
suci i krvnici.
[1976.]
VELIKI ČETVRTAK
Za Tvojim se stolom izmjenjuju

gladni dobrote.
Jedno je mjesto ostalo prazno:
trgovca savjesti.
I zauvijek će praznim ostati.
[1976.]
VELIKI PETAK
Tvoj zadnji krik još i danas drma

stijenkama ljudskog uma
u kojima se začahurila savjest.
Ti šutiš
i čekaš
da se pojavi leptir.
[1976.]
VELIKA SUBOTA
U praznini Tvojega groba

pronašli smo smisao opstanka.
Zato nad našom prošlošću
bdije Anđeo.
[1976.]
POSLJEDNJA VEČERA
Tvoja će večera
trajati dovijeka,
a svaka naša
može biti posljednja.
1971.
SEDAM POSLJEDNJIH RIJEČI NA KRIŽU
Ipak je samo jedna

bila presudna:
Ti si sam bio Riječ.
Inače bi bile uzaludne
i Tvoje
i naše riječi.
1971.
ZADNJI POČINAK
Vjekovima te zatvaraju u grob,

a kad ga otvore,
on je uvijek prazan,
jer Ti se kriješ
u savjesti
tražitelja.
1971.
VIA CRUCIS BREVISSIMA
Na križ nas nisu htjeli osuditi,

jer ga nosimo od rođenja,
al’ šutnju su nam mogli dosuditi
morskih dubina.
Od naših se uzdaha još i danas ljulja
plava površina.
Zagreb, 1978.
III. Uskrsni slavopoji
ALELUJA
Na nas novo jutros prosulo se svjetlo,

Veselja nas vječnog zahvatila struja,
Trčimo po stazi kličući k’o djeca:
Aleluja, aleluja, aleluja!
Čini nam se da smo k’o anđeli laki,

Da u nama pjeva tisuću slavuja,
Da blistavu vječnost zahvaćamo rukom,
Jer vidjesmo jutros Krista, aleluja!
A srce nam gori k’o uskrsna svijeća,

Utrnut’ ga neće kiša ni oluja.
Oprali smo misli u uskrsnoj vodi,
I sada smo bijeli, bijeli, aleluja!
O, kako je krasno kad ti srcem čistim

Razlije se radost - k’o kad rijeka buja!
Glazba zemlje nikad izrazit’ je neće:
[1935.]
USKRS 1972.
Još uvijek plaćeni grobari

utiskuju pečate nad našom sudbinom.
ne slute, jadnici, da naši anđeli čuvari
nevidljivi iza njih stoje
ponosni ko’ jablani kad ih vjetar leluja.
Dozivaju jedan drugog da ne bi koji
uspavan noćnom tišinom
prečuo lozinku koje se grobari boje:
Aleluja!
Kadikad vječnost naličje poprimi povijesti

koju vrijeme u godine mijenja.
Ne umire vječnost: u srcima buja
iz pokoljenja u pokoljenja:
Aleluja, aleluja!
Mi valovi smo što ih u pjenu pretvara hridina,

dok sve nas ne spopadne gnjev,
a tad’ se popeti znamo iznad gradskih zidina.
Grobari od nas bježe, jer mi smo oluja.
Pobjedonosan naš je pjev:
USKRS 1975.
Ostani s nama!
Pokušaj je svaki uzaludan
proljeće da se spasi
od strasti ljeta
što požudno osmijehe bere
vinograda.
Ostani s nama!
Nije samo na izmaku dan,
nego se i nada gasi
razapeta
između ljubavi i vjere.
USKRS 1979.
I moje će želje jednom uskrsnuti

u trešnji što laticama osu
zavjetrine,
a njen cvijet će netko zataknuti
u kosu
najljepše djevojke:
moje domovine.
SPASOVO
I kad si na meke jastuke oblaka

Umoran od puta uzlazeći sjeo,
Naše tužne oči plavije su bile
Od plavih daljina koje si tu sreo.
Jer čežnje su uvijek daljinama slične,

I oči u daleko sve vide plavo,
Bez neba ni more ne bi bilo modro,
Niti srce mirno, niti oko zdravo.
Oblaci plavi (te meke čipke neba)

Opet će Ti jednom skratiti daljinu,
Kad budeš doš’o da nam mjeriš srca
I da nas sa Sobom vodiš u visinu.
[1938.]
DUHOVSKA EKSTAZA
Zanio nas vjetar nadzemaljski, silni.

Ne mislimo više na stradanja svoja.
Gorimo u ognju što je s neba pao
U obliku cvijeća, a u sedam boja.
Sila nas je Božja uzdigla sa zemlje

I ovila sjajem anđeoskog ruha,
Pak je u nas slila zlato sviju zvijezda:
Gle, u duši našoj stan je Svetog Duha!
A jer zemlja ova pustinja je hladna,

Gdje topline nema ni ljubavi svete,
Ognjenog smo zato sakupili cvijeća
U košare zlatne što ih nebo splete.
Punom ćemo rukom sipat’ ga po putu,

Da života novog rasijemo klice,
Da usplamte srca ognjem Svetog Duha
I da zemlje ove obnovi se lice!
[1935.]
USKRSNA ZVONA
Nemirno su uzdrhtala srca naših zvona,

Što zastala su bila od velikog straha.
Ponovno im oklopljene nadimlju se grudi,
Što su za tri dana bile ostale bez daha.
Jer zvona su stara, starija od naših baka,

Pobožna i osjetljiva za svačiju bijedu.
I nikakvo čudo da su, kad je Isus umro,
Zamrla od bola i spustila glavu sijedu.
Al’ kad’ je Isus zavoj razvezao tijela

I ustao nepobjediv iz pećine one,
Uskrsnuše stara zvona i od silne sreće
Skoro poludješe: samo zvone, zvone...
[1937.]
KAD ZVONE ZVONA
Kad zvone zvona, svatko ih može čuti,

al’ govor njihov shvaća tek manjina,
kad uho priljubi uz tlo i pažljivo broji
otkucaje nade što dolaze iz daljina.
Zvona, draga zvona! Mnogima su b“la

zašutjela potopljena
uz posljednji pozdrav hrabrih kapetana.
Zvona, draga zvona! Mnoga su bila
rastopljena
u topove smrtonosnih rana.
Zvonite zvona, kaleži naših muka!

Zvonite zvona, čaše naših ushićenja!
Ne umire narod što u muci pjeva.
Zvonite, zvonite iz malih tornjeva,
tih jedinih naših slavoluka!
Nek’ zvuk vaš nikada ne jenja!
Nek’ oblije krovove koliba i kuća
nadom uskrsnuća!
[1994.]
SAVJETI SVETIH ŽENA

Vi dobro znate kako koraci teturaju

u noći sumnja i straha.
Recite nam kako tragove izbrisati stopa
što ih prema grobu bol i očaj guraju?
Stupite odvažno u grob

(Ne bojte se njegova praha!)
što svaki ga čovjek za života kopa.
To mjesto je gdje vječnost silazi,
mjesto odahnuća.
Tu anđeo nasmijan prilazi,
anđeo uskrsnuća!
[1994.]
POSLIJE TIJELOVSKOG OPHODA
Proš’o je Gospodin... To još zvona tvrde,

I posute staze i garišta vruća,
I ribarske lađe s upaljenim svjetlom,
I sagovi tu na prozorima kuća.
Sve je sada čisto: i zemlja i more,

I zrak što od žara zaneseno titra
Kao posmijeh djece koja su čas prije
Posipala cvijeće lica vedra, hitra.
Sve je sada sretno: djeca što su mogla

Gospodinu srce prvi put otvorit’,
I sirota baka što ni slova ne zna,
Ali zato s Bogom mudro zna govorit’.
Odsjev Kristov danas sjao je k’o nigda

U oku i suzi, u srcu, na čelu,
U pjesmi i prošnji, u želji i nadi
Svih ljudi i žena u čitavu selu.
Čini ti se da je nebo otvoreno

I da selo puno Gospodnje je slave,
Da su kuće male tabernakul bijeli
Kome čista srca Vječno Svjetlo prave.
[1935.]
NA BIJELU NEDJELJU
Dođite, djeco, s bijelim svijećama, u bijelim odijelima!

Dođite, starci, s bijelim vlasima, u bijelim mislima!
Trešnje su uzduž putova bijele uzdigle kandelabre,
Na svakoj grani tisuće gori cvjetova,
Jer nevino proljeće uskrsni obavlja ophod
I prati Boga na rukama Bijele Nedjelje.
Vi što opet nađoste dušu u bjelini Hostije,

Kao što je nalazi proljeće u bjelini cvijeća.
Vi što opet zagrabiste milost iz vira,
Kao što grabi proljeće život iz potoka:
Dođite da pod bijelom nebnicom pratimo Boga

I s Bijelom Nedjeljom pjevamo:
Tvoja je bjelina, o Kralju i Gospodine,

Koje se skrivaš u bijeloj Hostiji:
Bjelina sunca i cvijeća,
Bjelina misli i srdaca,
Bjelina djece i sjedina,
Bjelina zime i proljeća.
Bjelina neba,
Bjelina svetosti.
S Tobom ćemo ući, o Bijeli Gospodine,
U bjelinu vječnosti.
[1942.]
MOLITVA ZA NAŠ EMAUS
Kako je teško lutati po svijetu izgubljen

i biti nepoznat onima koji su bili naši gosti!
Kako je teško ljubiti, a ne biti ljubljen
i biti pozvan u kuću tek iz samilosti!
Tko će nas prepoznati - bolesne i stare?

Dati nam prenoćište - bez novca i časti?
Ni od koga nismo tražili milodare,
tek slobodu, neokrnjenu od ičije vlasti.
Bar ti ostani s nama! K Tebi se spremamo,

koji si ostao sam u životu, smrti i uskrsnuću.
Rastvori nam svoj dom, kad svojega nemamo!
Putnici smo Vječnosti: uvedi nas u Tvoju kuću!
1971.
[iz ciklusa Nagrada jadu i hvalospjev bolova]
NAŠE SPASOVO
Vjerujemo da nisi ostavio gore našega kraja

Zbog njihove tuge i bezmjernog jada,
Već si se popeo na najvišu liticu raja,
Da lakše prebrojiš ovce hrvatskoga stada.
Vjerujemo da nisi zaboravio naših rijeka i mora,

U koja se slijevaju potoci krvi i suza,
Već si uzišao u mjesto vječnog zagovora,
Da Hrvatsku što prije razriješiš uza.
1948.
O DOĐI STVORČE, DUŠE SVET
Žele nam presaditi srca

i osjećaje,
i misli,
i želje
i uzdisaje.
A mi smo htjeli u zanosu ludu

graditi gnijezda
u slobodi,
i da naša staza vodi
iznad zvijezda,
a srca da budu
suncokreti
i ljubavi toplomjer.
Svuda nas, nažalost, prate

čudni samokreti
što žele odrediti
težnjama našim smjer
sada i dovijeka.
O Veliki Duše,
koji na raskršju naših lutanja goriš:
tko će suodnose srdaca srediti,
ako ti ponovno ne stvoriš
čovjeka?
1973.
OGNJIŠTA SRCA
Blokove leda teže od mjedi

vrijeme na naše zanose satre,
ali još uvijek plamičak vatre
iz žerave viri:
s nama uz ognjište Stvorac Duh sjedi
i vatru piri.
1973.
DUHOVSKI POLIPTIH
I.
Ti si Vihor,
dopuštaš ipak da Ti prkose
jablani srca.
Ti si Voda,
al’ nikada nisi pogasio
vatromete uma.
Od skromnog pruća pališ vatru odricanja,
da bi se na žeravi srca rascvjetali
kukuruzi.
II.
Svi koji Te slušaju

Tvojom su opijeni pjesmom,
nju čak i djeca razumiju
kad im majke pjevaju
uspavanku.
III.
Ti si Ljubav
od koje se misli rumene obzorja,
bez nje bi stvorenja zanijemila sva,
jer ona je iskonski tvorac
riječi.
IV.
Sakupio si nas na molitvu

u društvu Majke.
Kad je ona odsutna Ti ne silaziš,
a ni Krist
koji Te je poslao.
V.
Ti si Sloboda.
Nikad se ne zna gdje ćeš se pojaviti:
svi su krajevi Zemlje Tebi na domaku.
Učini da iz ljudskog srca lete
golubovi!
VI.
Uvijek si u pokretu:
samo pod Tvojim dahom
iz nakovnja srca vrcaju zvijezde
nebotičnih želja.
VII.
Cvijeće je plamen Tvojega ognja.

Djevojčice ga sabiru
u pregače,
a mučenici
u prsa.
Od njegova mirisa padaju u zanos
mudraci,
pjesnici
i sveci.
Zagreb, 1975.
IV. Pjesme o Isusu
IME ISUSOVO
Ime je Tvoje napisao veslima ribar na zrcalu morske ploče,

I urezao šumar u stablo sjekirom, klinom i batom;
Ime je Tvoje zacrtao seljak po polju motikom i drugim alatom,
I uklesao planinar u hridine što se do neba koče.

Svuda, svuda po zemlji inicijali Tvog velikog imena
Skrili su se,
Isuse!
Svi smo mi nespretni plagijatori neiscrpiva sadržaja

Tvoga imena (Tko manje, tko više).
Svi smo mi kradljivci, jer nam u dušama ime Tvoje bez zasluge
piše.
Ali u tome je savršenstvo naše i putovnica do raja.
Koji su Te više krali,
Više spasili su se,
Isuse!
Ime je Tvoje vječnosti psalam koji svemira uhu još ne dodija,

Kroz suzu, smijeh i radost odjekuje njegova melodija.
Ime je Tvoje Spasitelj. Nedokučiva Njegova slova
Tinjaju i pod pepelom grobova,
Jer usrdno tepajuć’ Tvoje ime mrtvi od tog svijeta
Rastali su se,
Isuse, Isuse!
[1937.]
MOLITVA ISUSU RADNIKU
Božanski Radniče, na čijim je žuljevima i ranama

Ostao trag naših patnja i naših svagdanjih muka,
Molim Te, daj da uvijek nađe uposlenja i rada
Utruđena radnička ruka!
I kao što prah s Tvoje pile i s Tvoga postružnjaka,

Premda je na oči padao, nije zastro Tvoga vida,
čuvaj tako sjajnost duše nosačima ugljena u luci,
što resko prodiru crnim obrvama, da ti se duša kida!
I radi svetoga mira Tvoje siromašne kolibice

Smekšaj njihove kvrgave, pravedno stisnute šake,
I mir im daj na tvrdim ležajima u hladnim barakama
Nek ih što prije ogriju pravednosti Tvoje zrake!
Još Te molim, Isuse, koji si iskusio ljudsku zloću,

Sačuvaj one, kojima je doteščao život u radu
I Tvojom milošću ispuni prazninu tih života,
Oživi svetu, nepravdom ljudskom zapretanu nadu!
Pohodi često, božanski Radniče, Tvoju bolesnu braću,

Da ojačaš njihova obnemogla pluća i kosti,
Oni Ti mjesecima umiru, a umrijeti ne mogu,
Uvjeri ih o beskonačnom trajanju budućih radosti.
Budi svima vođ u svetoj revoluciji i borbi,

Da svojim alatom jurišaju i razbiju vrata neba,
Jer samo se kroz njih ulazi u mjesto istinite pravde,
Koje na zemlji nema, a njihova je duša treba.
Bdij nad svojim staležom, božanski Radniče i Brate,

Da se ni jedan ne izgubi komu su žuljevite ruke,
I pouči ih, da će u Tvojem kraljevstvu biti gospoda,
Zato što su ovdje bili sluge i sirote puke!
[1937.]
KRISTOV POHOD
Jutros je uz pratnju bijelih sestara,

Uz svjetlo fenjera i zvona glas čist,
Prošao od sobe do sobe najdraži gost
Gospodin Isus Krist.
Bolnica šuti kao crkva, a kreveti poput oltara

Kriju u sebi kosti mučenika,
Na kojima je otpočinulo kao u tabernakulu
Tijelo Vječnog Utamničenika.
Morska kuća, 1937.
U ČASU SPOZNAJE
Isuse!
Bili smo oholi u mislima
I držanju svome,
Kad smo se divili ljepoti i jakosti svojoj,
A vidjeti nismo htjeli,
Da si Ti skvasio ruku u srebrenoj vodi,
Da nas od grijeha opere;
Da si Ti istiještio ulje zelenih maslina,
Da nas Tvojim Duhom ojača;
Da si Ti požnjeo pšenicu sočnih polja,
Da nas Tvojim Tijelom nahrani.
Vidjeti nismo htjeli,

Da tamjan ima više ljubavi od nas;
Da cvijeće ima više snage od nas,
Jer mi nismo spremni da se žrtvujemo kao oni.
Braća smo slijepcu iz Jeriha,

Otvori nam oči da progledamo,
Isuse!
[1935.]
VIĐENJE
Spopade me želja da vidim i čujem

Koji ljudi idu pravcem staze drage.
Motrit ću ih dugo da upoznam tajnu:
Tko ih putem vodi, tko im daje snage.
Opazih skup djece razigrane, žive,

Gdje se stazom smiješeć’ u kočiji vuku.
Vlasi su im zlatne k’o da na njima je
Ostala ljepota Isusovih ruku.
I radnike mnoge poderana ruha

S motikom i dlijetlom k’o da pos’o prose.
I mudrace što se pridružiše njima,

A debele knjige pod pazuhom nose.
I naroda bezbroj razne boje lica

I nemoćne starce ispaćena lika.
Svi strpljivo idu premda vide stazu
Izrovanu suzom mnogih prethodnika.
Al’ najednom svjetlo neko čudno blisnu

I sakrije ljude u svesilnoj snazi.
Ja pak samo vidjeh gdje veliki Isus
Raširenih ruku bijelom stazom gazi.
[1935.]
ISUS NA SAONICAMA
(Viaticum)
Idemo, Isuse! Na kraj sela

Baka neka žudi Tvoje lice.
Vozit će nas preko polja bijela
Saonice.
Danas će i ribe sretne biti,

Kad osjete Tvoje noge meke,
Jer mi ćemo jutros prolaziti
Iznad rijeke.
O, kako je teško gladnom zecu,

Kad pred nama traži spas u bijegu!
Svrni pogled blagi na tu djecu,
Što kleče u snijegu!
Vratit ću se sam, jer na kraj sela

Ti ćeš baki otkrit’ Svoje lice,
A onda će preko neba bijela
Letjet saonice.
[1941.]
HIMAN KRISTOVIM OČIMA
Nek je slava, Kriste, Tvojim dragim očima

Kojima siješ radost kud Ti noga krene,
I u ovim crnim, bezradosnim noćima
Privlačiš k Sebi zavedene!
Nek je slava, Kriste, Tvojim blagim riječima

Kojima blažiš tugu i života rane,
A umorne s teškim teretom na plećima
Sokoliš nadom u vedrije dane!
Nek je slava, Kriste, Tvojim žarkim ranama

Kojima pružaš ljubav čistiju od zlata,
I činiš da lete k nebotičnim stranama
Bezbrojna patnika jata!
Nek je slava, Kriste, Tvojim divnim pjesmama

Kojima vabiš ljude do svoga oltara,
Da na Tvojim svetim, neusahlim česmama
Zagrabe radost sretnih ubogara!
[1944.]
SELJACI U KRISTOVOJ RADIONICI
Mi se već dugo, Isuse, k Tebi spremamo,

Jer je u Tvojoj sobi jasno k’o dan.
Ulja nismo dobili, a žarulja nemamo
Da bismo bar nekako skratili san.
Zašto Ti uvijek do kasna radiš?

U Tvojoj se sobi postružnjak čuje,
A Ti bi mogao zlato da vadiš,
I čekić Tvoj zvijezde da kuje.
Toplo je kod Tebe, mada je snijeg

svud naokolo pao.
Ti peći nemaš, a leden bi brijeg
Od Tvoje topline rastopljen pao.
Čudan si, Isuse! Samo križeve praviš.

Tko će Ti ih kupiti?
Nekad si pravio vrata, a sad se baviš
Poslom koji Ti neće novca skupiti.
- Pravio sam vrata, ali niste htjeli ući,

Čak ste ih dali zatvoriti.
Sad križeve pravim, jer samo ti ključi
Mogu nebo rastvoriti.
[1942.]
SVJETLOZNAK NA RASKRIŽJU
Ti se uvijek žuriš da dostigneš one

Što projure u kolima uz brige i svežnje.
Računaš da jurnjava prestići neće
Njihove čežnje.
Ti uvijek bdiješ da ne zakasne oni

Koji se ne brinu što će biti sutra.
(Svaka se noć zacrveni od srama
U zrcalu jutra).
Ti se uvijek naginješ da dohvatiš one

Koje ubija samoća i groza.
Bole Te ožiljci opale jabuke i kruške
I vrisak kamena ispod teškog voza.
Ti uvijek okupljaš oko Sebe djecu

(Igračke Tvojih ushićenja),
Uvjeren, da malokad zagrljaj stvora
Prelazi obujam strasnoga vrenja.
Ti uvijek pališ na raskrižju srca

Svjetloznak Tvojih rana,
Jer znadeš da nikakav mjerokaz upraviti neće
Tjeskobu naših dana.
[1994.]
S ISUSOM PO MOM OTOKU
I. RIBARENJE
Mnoge se uspomene bude,

otkad smo skupa lovili na obali.
Ja, dakako, bez uspjeha.
Najednom Ti reče: “Lovi ljude!”
Kako ću ih loviti u mulju?

Mogu jedino da ih očistim
i da se s njima na žeravi pečem
ili pržim na ulju.
II. SMOKVE
- Ti si čitao
Da sam prokleo nerodnu smokvu,
Ali nisi pitao,
Zašto se Natanael pod onom drugom
Riješio naslaga staroga ruha
I vedrinom odjeo svesilnoga Duha?
III. VINOGRADI
Nedostaje nam vina ponekad.

- Recite stoga gospodaru neba,
Da još mnogo poslanika treba
Otočki moj vinograd!
IV. KOZE
Gledaj! Ima ih mnogo.

Zar bi pošao u potragu za jednom,
Ako bi se izgubila?
- Ne sudi krivo! I jarići izgledaju janjci,
Dok im ne izbiju roščići.
Vučja bi ih pohlepa podjednako ubila.
V. MASLINE
Oronule i sijede.
Pune kvrga i težačkih žulja.
Tvoje priče o djevicama,
Zar još uvijek vrijede?
- One što čekaju stranog gosta
Ne trebaju ni svjetiljke ni ulja.
VI. KOKOŠI
Više ne skupljaju piliće pod krila

Kao prije.
Nove naraštaje žarulja grije.
Dom imaju mali, ubavi.
- To su silom sakupljena djeca
Bez majčinske ljubavi.
Hvar, 1990.
V. Marijanski hvalospjevi
MAJKA DOBROG SVIJETA
Ti ljubiš, dijete, nedužnost plavih ljubica,

Ali znaj da one žive u kupinama
Između drača.
Zato budi miran, jer trnjem boli ovijena
I tvoja nevinost postat će jača!
Ti ljubiš, dijete, zvončiće nježnih zumbula,

Ali znaj da oni šire valove mirisa,
A ne zvuka.
Zato budi miran, jer mnogi će čuti Kristov zov
Radi mirisa tvojih muka!
Ti ljubiš, dijete, plamen crvenih tulipana,

Ali znaj da se vatra brzo troši
K’o i to cvijeće.
Zato budi miran ako brzo izgoriš,
Jer to je početak tvoje vječne sreće!
[1937.]
GOSPA I JA DOČEKUJEMO PROLJEĆE
Gledaj, Gospo! Sustali i pripeti o hridine borovi

Opet podižu glave i šire ruke:
Grle anđela proljeća.
Onog istog koji je k Tebi jednog jutra doš’o
Prije mnogo stoljeća.
Razveselih se i ja, jer mi je navijestiti priš’o

Da ću iz Tvoga krila primiti na ruke ovog ljeta
Onoga koji je ovog mjeseca u Tvoje krilo siš’o,
Djevice sveta!
Znam, Gospo, posivjet ću u naponu mladenačke sreće

K’o grmlje uz putove koje podjeda prašina
mnogo godina.
Al’ meni je dosta da jednom na ruke
primim Gospodina,
pa makar usnuo kao malovjeko proljetno
cvijeće.
U bolnici prije svećeničkog ređenja

[1937.]
VELIKI ANGELUS
Još zamro nije prvi pozdrav anđeoskih usta...

K’o očarana - sluša zemlja tu pobožnu pjesmu staru,
Od sviju stariju.
Ne znaš da li su ustrajnija zvona koja zvone
Ili usta koja mole
Zdravomariju.
Sve je na zemlji po zvuku tog zvona odmjereno:

Na njegov se glas umorno polje budi,
I lađe trče da u pjeni operu lice.
Na njegov se glas u podne krijepe sunce i ljudi,
A uvečer zaspu djeca, šume i ptice.
Čini ti se tako, dok čitavom zemljom jedna pjesma ječi,

Da su svi zvonici u jedan uzidani
I sva zvona u jedno salivena
I svi konopi u jedan povezani,
A Gabrijel Božji da poteže konop
I s nebom pjeva divnu ariju,
Dok zemlja, ljudi i more pobožno mole
Zdravomariju.
[1937.]
GOSPA POZDRAVLJA USKRSNULOG ISUSA
Znala je da će doći treći dan prije svanuća.

On je to njoj mnogoput pred smrt govorio.
I kad se potresla zemlja od silna ganuća,
Što zasjaše opet oči Boga koji je sve stvorio,
On je uš’o k njoj kroz vrata a da ih nije otvorio
I donio prvoj vijest svoga uskrsnuća.
Nije se usudila da Ga zagrli (premda joj se lice od žara zagrijalo)

Iz Njegova tijela nadzemaljsko je svjetlo izbijalo,
I vatra je gorjela u dubinama ruku i nogu
Što se po sobi u dugim plamenima gubila.
Ona je klečeći Njegove rane ljubila
I duboko se klanjala svojemu Bogu.
A kad je poljubila ranu na prsima što je,

Pričini joj se da bi svi ljudi u njoj mogli da stoje.
Ni opazila nije da ju je On zagrlio
I otkrio tajnu zbog koje je u smrt pohrlio.
Šutjela je (velika je sreća šutljiva k’o morska dubina)
I slatko osjećala ljubav svojega sina.
[1937.]
SLAVONSKI ANGELUS
Prigiba se klasje zvonu Božjeg hrama.

U tišini sluša pozdravljenje bijelo:
- Anđeo Gospodnji navijestio vama
Da iz vašeg zrna sazda Isus tijelo.
Po njivama kleči angelus i moli,

Uz motiku sluša glas što patnje liječi:
- Mi smo skromno klasje, hrana ove doli,
Neka bude nama prema tvojoj riječi!
Kad Tijelovo dođe, blagdan Božjeg gosta,

Angelus će javljat’ iz visine hrama:
- Klas, gle, naših njiva Tijelom Božjim posta,
I prebiva s nama.
Koška u Slavoniji, 1943.
VEČERNJI ANGELUS
Suspregla dolina rad i uzdisaje.

Teče mala rijeka, pjesmom orubljena.
U dnu tamnom stoji ribareva sjena,
Trstikom u ruci ritam vodi daje.
U šumi zvonikom jedno stablo posta,

S kog Angelus pjeva s glazbalom u ruci.
Od radosti šire lukovi se mosta,
Sjaju se nad vodom kao slavoluci.
Skinuo je ribar kapu s glave bijele,

Trstiku na pozdrav spustio u vodu:
To prolazi Ona u čarobnu brodu,
Blagoslov joj ruke zemlji ovoj dijele.
Prekrio sam oči, da se sjetim kraja,

U koji će Ona još večeras stići:
To dom je moj dragi, to moja domaja,
Tamo bih ja htio, Gospo, s tobom ići.
Uzmi me sa sobom! Nadoći će zima,

A ja ribar strani kog nitko ne žali.
Daleko su moje obale i žali.
Uzmi me sa sobom da umrem na njima!
Vah u Slovačkoj
[1947.]
BALADA O GOSPINIM PČELAMA
Tako je bila Marija lijepa

Da su se za njom jagmile pčele,
Pa kad bi časkom prestala s poslom,
Na njene ruke one bi sjele.
Jer te su ruke nosile Krista,

Iz njih je slatko jeo i pio.
Pčele su znale da je med njihov
Djetetu Božjem posebno mio.
Bile su tužne što žive malo

I što im krila ne traju duže.
One bi htjele barem još jednom
Isusu ljubav s medom da pruže.
Zato ih Gospa vječnima stvori:

U svijeći ljubav gori im bijela.
Jer, što su svijeće tu na oltaru
Rojevi nego usnulih pčela?
[Svijećnica 1948.]
LEGENDA [I.]
Isusa je Gospa vodila na šetnju

Gdje bregova nema, da noge ne rani.
A anđeli sveti svaku Božju kretnju
Osuli bi cvijećem sprijeda i po stani.
Potoci su za njim trčali po polju,

Da mu ljube stope koje zemlju poje,
A leptiri zlatni Njemu bi za volju
Zastavice tkali u tri krasne boje.
Na taj posjet sveti zemlja ova sjeća:

Tu je mnogo djece, mnogo, mnogo cvijeća...
Nijmegen u Nizozemskoj
[1947.]
LEGENDA [II.]
Izišla je iz crkve, sva u bjelini

nije htjela biti Madonom koju samo časte.
Sjela je na travu tamo gdje mlada lipa raste
među djecom u sredini.
Leptiri su pravili vijenac njezinoj glavi

i skladno mahali krilima do njezinih nogu.
Majke su nosile djecu što još hodati ne mogu
i u čudu gledale bijelu pojavu, tu na travi.
Ona je pričala djeci o anđelima

koji su je pratili za života,
u tuzi, veselju, strahu i miru.
Djeca su gledala anđele u svakom leptiru.
Bila je to divota:
svaki različit, svaki drukčije boje.
Jedna joj majka pruži svoje dijete

čije su ruke naličile slomljenoj grani.
Kad ga je stavila u krilo, postadoše svježe
k’o proljetni jorgovani.
Poljubi nježno dječje glave,

digne se u oblake lagana kao sjena.
Djeca usnuše zanesena
sanjajuć’ o Djetetu
koje u zlato pretvara sve što dira:
anđele, zvijezde i rojeve sićušnih leptira.
[1994.]
MAJKA BJEGUNACA
Ime smo tvoje zazivali drago

Gazeći potoke i virove rijeka.
Medalja il’ čislo jedino bijahu blago
Kojim smo srcu kupovali lijeka.
A to je srce kadionik bijeli

Što se njiše da bi sačuvao vatru,
Koju su mu dušmani oteti htjeli,
Da s njime nadu u ognjište satru.
Ti nas shvaćaš. Ta i ti si bježala prenoseći

U krajeve daleke to čedo tvoje.
Oprosti, što ti mnogi od nas zavide na sreći,
Jer nije ponio sa sobom dijete svoje!
[1948.]
TAJNI HODOČASNIK
Doći ću, Majko, s torbom na leđima,

Zavjetnih punom darova.
Oslonjen o štap što je pređima
Olakšao uspon do tvojih bregova.
Sjest ću pod lipu, na krilo starog kamena,

Kolijevku što povijest mojeg roda krije,
Da zagrabim vodu iz vječnoga pramena
Koja još u njegovim žilama bije.
Pred tobom su uzeti štake ostavljali,

Da koljena svoja u zanosu prignu.
Barjake su ratnici uz oltar postavljali,
Da bdiju kroz stoljeća, dok novi ne stignu.
Doći ću sam, jer druge priječe poslovi,

Noseći suze muževa i žena.
I zastavu dragu da je blagosloviš,
Pa da se vrati posvećena.
Ne zaboravi, Majko, pročitat’ romarima

Imena Tvojih hrabrih vitezova,
Što život položiše pred tvojim oltarima,
Da bi se hodočašća zaputila nova!
[1948.]
TJEŠITELJICA ŽALOSNIH
Consolatrix afflictorum
Zašto i sad noć priželjkujete mrku

Da vaše suze pobere,
Kad se još sunce Velebitom vere
Da poljubi pastiricu u trku?
Vašu zemlju krasnu vječni led ne bije.

Ona rađa ruže, mladež nasmijanu.
Zvijezde se u njenom kupaju Jadranu,
A u svakom boru proljeće se krije.
Neka vaše oči budu ožarene

Vatrom što u zjeni vaše djece gori!
O, da znate kako u nečujnoj zori
Od vašega plača srce im se prene!
Ne dajte da očaj ovlada vas slijepo!

Bregovi vas vaši neizmjerno ljube.
Pustite da nada do njih digne stube,
A tad je zacijelo i umrijeti lijepo!
[1948.]
POZIV BIJELOJ GOSPOĐI
Proslijedi svoj put, o Gospođo Bijela!

Ima još naroda kojima si mati.
Proslijedi svoj put tamo gdje žive Hrvati,
Hrvatska te moli izagnana cijela!
Čekaju te, Majko, ljudi izmoreni,

Što ne smiju žice svog logora prijeći.
No ti možeš k njima, samo odmah kreni,
Jer jedino tebi žele tajne reći!
Onda se zaputi u svetišta stara!

Brojna su, Majko! Po njima ljubav sudi!
Uz cestu ćeš sresti mrtvoga romara,
Komu kroz trobojku prostrijeliše grudi.
Uvidjet ćeš, Majko, da smo samo tvoji,

Iako mač smrti nad glavom nam maše.
Hrvatske se sjeti, zlatne zemlje naše,
Jer sat na zvoniku posljednji čas broji...
Na prolazu Fatimske Gospe,

Madrid, 1948.
MOLITVA GOSPI ZA POSLJEDNJU USPAVANKU
Ti prva si obujmila vječnost,

a prekinula nisi s vremenom.
Zvjezdana klizaljko, po kojoj je Noći Svete
na zemlju sletjelo božansko dijete,
nakrcano grijeha naših bremenom.
Tek kasnije, mnogo kasnije,

kad susrelo se s nama,
i njemu je bivalo sve jasnije,
u gorkim mukama,
što znači tama,
bol u srcu,
rane na nogama
i rukama.
O, ti, što u svome uspavljuješ krilu

i veselo Dijete i mrtvoga Boga,
bezizgledno čekanje o nit je tanku
života našeg objesilo silu.
Majko, kraj našeg sjedni samrtnog loga
i božićnu pjevaj uspavanku!
[1993.]
GRLICE
K’o pepeo tamni uličnih prosjaka

I tihe i skromne k’o njihove želje,
Grlice vire pod krovom od dasaka
I uzdišu tužno k’o iz priče prelje.
Gospa ih za Krista prinese u hramu,

Zamjenu je njima napravila staru.
Ništa našu bolje ne predstavlja dramu
Od nedužnih dviju ptica na oltaru.
Već najljepša oka počela su blijedit’

Pod pepelom tuge zbog sreće što minu.
O, grlice Božje, spremni smo vas slijedit’,
Samo da nam Vječni spasi domovinu!
[1951.]
KRUNICA
Vijenac spleten od raznobojnih ruža

Proljeće Gospi s Navještenjem pruža.
Biserje bajno u Gospinoj kosi

Gospi Ljeto za Uznesenje nosi.
Košaru punu bijelih krizantema

Jesen Gospi za Ružaricu sprema.
Saonice jelkama nakrcane

Zima joj šalje za božićne dane.
[1994.]
OTOČKI ANGELUS
Smireno je siš’o niz obronke gole,

Šapat mu se čuje od luke do luke:
To borovi stari Pozdravljenje mole
I sklapaju trudne iskrivljene ruke.
Granje im se k zemlji s godinama svija,

Sve dok se u šator čarobni ne zgusne.
Uvečer im zato ponajviše prija,
Angelus kad dragi na krilu im usne.
[1980.]
SVIJEĆNICA
Svatko od nas jutros dobio je na dar

Posvećenu svijeću što svijetli i grije,
A dušom se našom ustalas’o plamen
Vjere koja tajne svih nebesa krije.
Zanijele nas nisu lažne luči tame,

Niti njena blaga, niti ljudska mnijenja.
Ta, mi dobro znamo kamo ćemo doći,
Kad završe dani našeg očišćenja.
Samo da nam duha ne uzmanjka jakog

Sve dok poziv vječnih začujemo zvona!
I mi ćemo zlatno zagrliti Dijete
Kao nekoć ruke starca Simeona.
A sad nam je svijeću upaljenu držat’

I po teškoj stazi ići mirno, dugo.
Rukama je čvrsto zakriliti treba,
Jer vjetar je jak i svjetlo vara drugo.
Kad dogori jednom, strah nas neće biti

Da smo još daleko cilju svoje sreće,
Jer baš tada Svjetlo oblit će nas novo,
I svijeće nam ove više trebat neće.
[1932.]
MORSKA ZVIJEZDO
Tebi smo darovali dušu našeg nemirnog mora

S algama sitnim i ribama tajnih dubina,
O, Ti znaš dobro da nema na zemlji čitavoj stvora,
Koji bi volio zvijezde k’o srce ribarskog sina!
Jer sve su naše čežnje u čaši plavoga mora:

Tu nam je i dom, i hrana, i ponos, i sreća.
Pa što nam još treba, kad nas Ti gledaš s neba.
Zar ičija sreća može biti veća?
Učini da još dugo mornari k Tebi okreću oči

U oluji mraka, gdje nada prestaje svaka!
I da ribe lete za našim svijećama u noći
K’o što mi za sjajem Tvojih čeznemo zraka!
Čuvaj nam more i vjeđe ne sklapaj nad njime,

Jer Ti znaš najbolje, dokle su naše međe, gdje nam je gnijezdo,
Koje nisu mogle izbrisat nikakve oseke ni plime,
Jer se iz njih čuo pjev: “Zdravo, morska zvijezdo!”
[1945.]
GOSPINA TVRĐAVA U MOM SELU
Naborana, pocrnjela od starosti, Gospina tvrđava

K'o stara baka bdije nad sudbinom varošana
Smijući se glasno, kad djeca skaču po njoj i broje joj zubove;
Naričući gorko, kad dozna za smrt dragih sumještana.
Jer kad su se negda naši preci borili s Turcima

I bježali u gore nemajući zaklona u selu,
Podigoše nad crkvicom tvrđavu, da se brane i da mole,
A nakostrušena tvrđava okupila bi varoš cijelu.
Ali ima jedna slika na drvu iznad glavnog oltara,

Po njoj se crkva zove, a puk je naziva Gospa od Karitadi,
A stajala je jednom nad uzglavljem bolesne starice, koja ju je
Bježeći pred Turcima nosila sa sobom obrane radi.
Ta draga Gospa od Milosti uvijek nam isprosi kišu,

Kad osušena polja u vrućici buncaju i drijemaju
Ta draga Gospa od Milosti uvijek nam rastvori krilo,
Kad umorne duše besplodne su, jer milosti nemaju.
Od onda su uvijek naše misli zatvorene u staroj tvrđavi,

Kad nam opasnost prijeti,
U njoj je odgojeno cijelo moje selo, jer u njoj nam je Majka
I Križ Sveti.
A draga, stara tvrđava oprezno straži nad mojim selom

I svaki dan postaje sve crnja radi velikih briga i muka,
Možda osjeća, da je novom naraštaju postala odveć stara
I da je ne susreću više djetinski pogledi njezina puka.
Vrboska, 1937.
VI. Blagoslovi
BLAGOSLOV POLJA
Jutros mnoštvo kleči pokraj uska puta,

Sunčane bi zrake htjele da ga snime,
A svećenik Božji blagoslivlja smjerno
Nedogledna polja u Gospodnje ime.
Svaki od tih ljudi orošenih zjena

Odgovara na sve župnikove prošnje.
U viziji tajnoj gleda jedro klasje
I stabla svojih plodne, bujne krošnje.
Razišlo se mnoštvo puno vedre nade,

Zadrhtaše grudi izoranoj njivi.
Sa šutljivog svoda spustio se Gospod,
Da probudi zemlju i sjeme oživi.
S knjigom je u ruci naokolo proš’o,

Popisao žulje, rane, kaplje znoja.
Vidio je kako svakoj je na brazdi
Zazvano Mu ime, dana hvala koja.
I zato je Gospod odredio jutros

Da usjevi budu mnogostruko veći,
Jer On hoće da se riječ Njegova vrši:
Tko sije u suzi, taj žanje u sreći.
[1935.]
BLAGOSLOV ZVIJEZDA
Blagoslovi, Gospodine, noćas bezbrojne zvijezde,

Nek svijetle još jače u rupama svemirskog luka.
Jer noćas sam otkrio tajnu
Njihove zlatnosti i mžka!
Ta, zašto ne bi šutjele kad do njih boraviš Ti,

Koji u čarobnoj vječnosti Riječ govoriš svoju,
A ona je tako lijepa da stvorovi zanijemljuju svi
Koji je čuju?
I zašto se ne bi zlatile u beskrajnom nizu

Kad si im Ti blizu?
I kad ih zrake ognjene ljubavi diraju
Tvojega Svetoga Duha?
(Nemoguće je da zrake sunca na smiraju
Ne obuku brda sjajnošću svojega ruha.)
Noćas sam ja, Gospodine, neznatna i nevidljiva zvijezda,

Koja se beskrajem svemira gubi,
A kojoj je jedino svojstvo
I jedina sreća,
Da ti se u šutnji pokloni i da Te ljubi,
Veliko Trojstvo!
Blagoslovi noćas, Gospodine, šutljive zvijezde,

I njihova zlatnost da bude još veća!
[1936.]
MLADOMISNIČKI BLAGOSLOV
Dođite, ptice! Dlanovi su moji

Srebrne masline netaknutih grana.
Dođite, noći! Dlanovi su moji
Petokraka zvijezda žarka, usijana.
Dođite, ljudi! Dlanovi su moji
Duboki rudnici blaga zakopana.
Dođite, tužni! Umorni od plača

Na dlanove moje položite glave.
Vidjet ćete da se svaka suza vraća
Obojena zlatom posvećena ulja.
Dođite, sretni! Sred blata i mulja
Dlanovi će moji biti temelj čvrsti
Sreće i slave.
Dođite, djeco! Na dlanu ću svome

Ponijet’ vas kroz život u smijehu i sjaju.
I bit ćete sretni k’o židovska djeca
U Kristovu zagrljaju.
Dođite, dođite!... jer sreća sviju

Počiva na dlanu Božjeg svećenika,
Njegove ruke blagoslov kriju,
One su ljestve do rajskih vidika.
[1937.]
ISUSOV POSLIJEPODNEVNI BLAGOSLOV U NEDJELJU
Uskoro će dan svući blagdanske haljine

I zaključat’ u ormare mnogo čežnja i ljepota.
Nestat će smijeha i lagodnosti bezbrižne nedjelje,
Putovi će primiti ozbiljnost svagdanjeg života.
Portali su crkava rastvoreni da prime sunce

Kao što su ga jutros pustili.
Ovit će ga svojom sabranošću cijeli tjedan,
Jer dosta je za odmor dan jedan, dan jedan.
I Gospodar neba zatvoren je u tabernakulu

Cijeli tjedan.
Tek u nedjelju popodne sjedne pred vrata da s nama porazgovori
I pouči nas kako je samo rad vječnosti vrijedan.
Onda sasluša sve naše nevolje pa kao stariji brat

Uputi nas u tajnu uspjeha i dade mnogo savjeta.
Pogladi nas lako svojom bjelinom
I sakrije se da se spremi na sutrašnju žrtvu Novoga zavjeta.
[1938.]
BLAGOSLOV ŽITA
Čuj, Gospodine, kako toplo mole usjevi!

Svaka vlat zagovara za nas.
Čuj, oni mole Tvoju dragu molitvu:
Kruh naš svagdanji daj nam danas!
Jer mi ne tražimo zlata od Tebe:

Tek da nam djeca budu kruha sita.
Zar ne čuješ kako prose kolibe i kuće:
Žita, žita, žita?!
Blagoslovi zato zlatne usjeve,

Dosta je da ih dirne ruka Tvoja,
I mi ćemo čuti gdje pjevaju anđeli
Sred plodnih njiva i hvoja.
Jer mi dobro znamo da Ti trebaš žita

I da si zato sišao s neba.
Nek anđeli sakupe svakoga jutra
Koliko Ti treba!
[1940.]
BLAGOSLOV TRAVE
Sja travina boja na zemlje paleti.

Ponose se njome obronci i njive,
osvježuje srca u brizi i sjeti,
u zjenama blista. Groblja s njom ožive.
Zvjeradi je trava log kad na svijet dođe,

a blagu je hrana i ljeti i zimi.
Uskrsi livade kada suša prođe,
pokrivač bit će naš kad nas zemlja primi.
Na nju bi sjeo On i učio ljude

da samo ih ljubav sa zvijezdama veže.
Iz jaslica što mu travni ležaj nude
blagoslivlja duše što za mirom teže.
[1994.]
BLAGOSLOV BIJEGA
I teče, teče uska rijeka...

(tko zna od kojega vijeka?!)
Razbija se o hridi i kamenje.
Tko shvaća njena tijeka znamenje

dok žubori, mrmori, šumori
u noći tiho, slatko?
Tek kad se od bijega umori

i počne da sniva,
njezina voda sve čistija biva,
a kamenje glatko.
Pangal (Precordillera), 1969.
VII. Terra marique (pjesme o zemlji i moru)
KUKURUZI [I.]
Svrstani u redu kukuruzi

Prekriše polja sva.
Putuju u jesen kroz zlo ljeto
Dva i dva...
Na raskršću cesta dobromu križu

Dignu na pozdrav bat.
Njima je svaki siromah otac,
A Isus brat.
A On ih blago pogleda s križa

I rukom pokaže put.
Tog časa klip je postao zlatan
I žut...
[1942.]
DOHODAK JESENI
Jesen je iz gorskih sišla vinograda

Crvena u licu, nestalna u hodu,
Jabuke je zadnje u veselju stresla
I plašljive vrbe nagnula u vodu.
On dugo uz cestu, sa svijećom u noći,

Pruža kalež prazan da Mu dio dade:
Za komad je kruha iznajmio njive
I za kalež vina plodne vinograde.
Sve će Mu to dati dobra, zlatna jesen

Za naknadu krvi srca probodena,
I jabuku k tome mjesto one što je
Bila ukradena...
[1941.]
SUNCOKRETI
Očarane suncem, usijana čela,

Susrest ćeš u polju suncokrete žute.
Čiste se u vatri k’o zlato iz vrela
I šute.
Na dlanu svom nose u svjetiljci ulje

K’o djevice mudre iz Kristove priče.
Cijeli dan u sunce zaljubljeni bulje,
Još u noći za njim srce im se miče.
K’o svijećnjaci zlatni od stajanja dugog

Oslabe i dršci starih suncokreta,
Tad naslone glavu jedan pokraj drugog
I spokojno usnu do drugoga ljeta.
[1943.]
LAĐE
Kolijevke se plave koje morske vile

Zaneseno njišu od jutra do mraka,
Pjevajući tiho uspavanke mile
Koje samo čuje uho morskog raka.
Sve su naše pjesme tiha, tužna jeka

Vjetra koji pokoj tek u jedru nađe.
Ritam našem srcu daje igra meka
Valova i lađe.
A naša je čežnja duboka, duboka...

Iscrpla je ne bi sva zemaljska vedra,
K’o ni ona draga, dva velika oka
Koje nosi naša otočanska jedra.
Lađe će nas odvest’ danas ili sutra,

Na pučine vječne bez prolaznih međa

Kamo su već pošle nekog vedrog jutra
Duše naših pređa.
[1945.]
LAĐE U MANDRAČU
Od ljubavi uljuljane
u vedroj snivaju noći:
riječi i stvari
mada otrcane
nove
poprimaju čari.
Korčula, 1976.
SVETI NIKOLA
Skinuo je biskupski ornat,

pred crkvu u košulji stao,
čeka dobri Starac da bi mu netko
ruku dao
i bar ovakvog
prepoznao.
Korčula, 1976.
MAESTRAL
Naginju se borovi
jedan drugome pružaju ruku,
čekaju
da se opaljena tjelesa
svuku
i
obuku.
Korčula, 1976.
POSLJEDNJA ŽELJA
More, more! Davno ne vidjeh ti lice,

Ni pričah o raku što još čipke plete,
O vilama što su začarale dijete,
O ribi što nosi zlatne naušnice.
O, kako sam sretan što ovlažit’ mogu

Prst u tvojoj vodi! Vjerom bogomoljke
Prekrižit’ ću čelo, pomolit’ se Bogu
I u život ponijet’ tvoje dvije školjke.
Poljubac ću žarki u čelo ti dati,

A ti ga ponesi, k’o melem na ranu,
Onom tužnom rodu na plavom Jadranu
Što za sreću novog naraštaja pati.
I ti trpiš s nama. Postalo si sivo.

Na otoku mom si plavo poput neba.
Buniš se, ne pjevaš. I tebi je krivo
Što mornari naši nemaju ni hljeba.
Dubi, dubi, more, za me tamo raku

U hridini jednoj mojeg dragog Hvara!
Nadgrobnicom bit će pjesma češljugara
Što zanosno pjeva u slobodnu zraku.
Sjeverno more, [6. XI.] 1947.
ZORA
S krčagom plavim stupa po putu

Što ga je mjesec u noći utro.
Dan joj se tiho krade po skutu:
“Dobro jutro - veli - dobro jutro!”
Zajapuri naglo sva se k’o ruža,

Izlije krčag srebrene rose,
Opere uši malena puža
I ruke Dana što sunce nose.
[1948.]
JUTRO
Paž vam je to Dana. Boje mu na dlanu

Kazuju ćud Dana u sreći i sjeti.
Sve boje odijela nose se po planu
Kakova se vidi na Jutra paleti.
Prikrade se časkom nad rijeku da vidi,

Da li se u vodi sja njegova sjena.
Dan izvadi sunce iz duboke hridi.
Ošine ga njime. Osta samo pjena...
[1948.]
DAN
Dimnjacima crnim produžio vrate,

Njivama i rijeci razgolio grudi;
Sa zvonika gradskog on sate i sate
K’o nadglednik neki motri djela ljudi.
Bregova se silnih pred njim miče sjena

Kad o podne ide ispit’ čašu mlijeka.
I pjeva, jer znade da ga izmorena
U šumici gustoj mlada Večer čeka.
[1948.]
VEČER
Sa zvijezdom prvom u kosi

Što sunca poljupce nosi
Izišla Večer na šetnju.
Srce joj procvala ruža.
Lahor joj lepezu pruža
Vrućinu da stiša ljetnu.
Pred kućom zasjele bake.

Iznose savjete svake
Nestašnoj djeci na ogled.
Šapat uz rijeku se krije,
Večer se bakama smije,
Jer Noć im skraćuje dogled.
[1948.]
NOĆ
Opaljena suncem, ljepotica šuma

Vedra je izvirila noć.
S mjesecom u ruci preko mrtva druma
Mora selom proć’.
Dogorio mjesec. Ona zato kuša

Zvijezdama pojačati sjaj.
Pred vratima jednim Svevišnji baš sluša
Srdaca dvaju otkucaj.
Jer izvori to su što stvaraju struju

I života ključ.
I u noći prošnju staru opetuju:
Da bi Vječni novu zapalio luč.
[1948.]
PLES
Obijesni je vjetar pozv’o noćas na ples

Vjetrenjače krasne.
Naručio mjesec, da im svijeću čuva
U satove kasne.
Poduzeo sve da izmori naglo

Hitre vjetrenjače.
Al’ one se vrte raširenih krila
Sve brže i jače.
Ne zna vjetar ludi da one bez stanke

Svježu vodu piju.
Iznemože prvi. Na ravnice klonu,
A one se smiju.
[1948.]
PEJSAŽ
Jesen se penje na stabla žuta

I lišće bere,
A vjetar njime sebi do puta
Postelju stere.
Pod stabla Zima zrcala prosu

Iz tajne škrinje:
Smrzla se jesen. Sivu joj kosu
Prekrilo inje.
[1948.]
AMSTERDAM
Dok sviraju orguljice

Skrite u šarenim kolima,
Prosjaci nakrive lice
Novac da izvabe bolima.
Igraju tihi kanali,

U brojna kola se slijevaju.
Grle ih mostovi mali
I s njima vječito pjevaju.
[1947.]
MAGLA [I.]
Pritisla magla dolinu

Kao m`òra,
I ne da ravni se vinut’
Iznad m™ra.
Voćnjaku otela snagu:

On muklo stenje.
Uz plot se stvara u vlagu
I na zid penje.
Domaćin okanca tare,

Jer magla u kuću smjera.
Al’ on je dimom cigare
Tjera.
[1948.]
MUZEJ U ARNHEMU
Sačuvane kuće:
Spomen stare slave
Nestale.
Sve su čežnje vruće
Iza teške brave
Prestale.
Uspomene žive,
Jer po zidu plove
Brodovi.
A postelje sive
Straže mrtve sove
Rodovi.
Škrinja se je krasna
Od težine pljačka
Raspala.
Zipka puna basna:
U njoj stara mačka
Zaspala.
[1948.]
KANARINCI
Krletka je vašom kolijevkom i logom,

Sudrugovi žuti!
Vi pjevate ipak titrajući nogom
Po prečkama sitnim skladno razasuti.
Nas obruči tište silnih paralela

I meridijana.
Vedriji ste od nas, jer vam ljubav splela
Tu u kutu gnijezda, suncem ogrijana.
Krletka je tijelo, krletka je svemir,

A na pustoj nadi srce obješeno.
Pomozite, zlatni, otklonite nemir
Pjesmom koja tješi dijete osamljeno!
[1951.]
GOLUBICE
Vi ste prve jele iz Svevišnjeg dlana

I njegova daha kušale toplinu,
A kad ste do prvih poletjele grana,
Osmijeha vam svojeg darova bjelinu.
I jednu je od vas spustio nad Sinom

Kad je Ljubav htio da otkrije svijetu.
Duh je njegov oganj što plamti bjelinom
U vatrenu oku i u divljem cvijetu.
Otkrivate vječne zaljubljenih sfere

Što ne znaju časa ni prostora vlasti
Zar ne, da je sreća ljubiti bez mjere
I klonuća strasti?
[1951.]
NALIČJE VREMENA
I.
Kroz probušene kapke prozora

Jutro se uvuklo spretno.

Išaralo crtežima zidove,
Polje zagonetno.
Igraju stabla, čežnje i godine:
Sanje, slatke sanje!
Na zidu visi zaklano
Božje Janje!
II.
Djevojčica krhka uspavljuje pjesmom

Lutke.
Starac sa svojim razgovara štapom
Šutke.
Gore sjećanja, bježe radosti
Nedostižni slapovi.
Na bridima života samo nas shvaćaju
Lutke i štapovi.
III.
Zima je sakrila cvijeće u gomolje,

A žito u promrzla zrna.
Šljivama je gizdavim jutros poklonila
Kostur umjesto krzna.
Zavukla se u nas da se zgrije
I da sniva.
Tresemo se... Sudbina nas čeka
Šljiva.
[1963.]
IGRA
Kuca kiša po prozoru,

Željela bi u moj stan.
Zamasima vjetar ludi
Šiba je ljubomoran.
Biseri su na oknima.
Kalio ih sunca sjaj
(Bol i sreća stopile se
U jedinstven zagrljaj.)
U kutiju sve po malo

Pobire ih lupež - dan.
Pod jabukom, uz ogradu
Vjetar sniva nasmijan.
[1963.]
MOLITVA ZA SJENOKOSCE
Sjedni, Gospodine, na meke otkose trave

I slušaj kako fijuču kose!
Po njihovu ritmu njišu se kosaca glave
I njihove noge bose.
Al’ znaj da jednako rad im kosi dane

I da im se srca u strahu njišu:
Neće li blago ostat’ bez hrane
Kad zima dođe uz snijeg i kišu?
Barem zbog betlemskih jasala svaku

Molitvu njihovu primi!
Sijeno je najmekša postelja seljaku
I ljeti i zimi.
Al’ nemoj ni živine zaboravit’ dvije

Koje su te u spilji branile od leda!
Ti znaš da hranu lako naći nije
Kad pritisne bijeda...
[1940.]
BARKAROLA
Papir je plavi more što diše.

Olovke vesla.
Knjiga je ljubav. Spužva nek zbriše
Parole, gesla!
Obale puste. Samo na straži

Galeba jeka.
Ne kloni srce! Na jednoj plaži
Lađa nas čeka.
[1969.]
LAĐAR
Zagrljaj vozi, poljubac zanesen,

Kroz goruće ljeto u nestalnu jesen.
(Parovi se boje širokih vidika:

Lađa mala, krhka. Srce njena slika.)
Kadikad je podsmijeh ugušen u valu.

Osluškuju školjke jecaje na žalu.
Kada nema posla, on sjedne uz lađu

I uvalu sanja od poljupca slađu.
[1969.]
OSTAVLJENI JEDRENJACI
Suše se na žalu solju izglodani

Nadnevke po njima izletnici pišu,
U praznome truplu oceani dišu,
Dok sa mosta zure mrtvi kapetani.
Nestašne se lađe kupaju u pjeni

Djedovi ih paze: jedrenjaci stari.

Uz njih se i danas kunu zaljubljeni,
I marine krasne stvaraju slikari.
[1969.]
PROLJEĆE
Parkovi su nove naručili nošnje.

Proljeće u travi zaljubljeno snije.
Sunce se u kose zaplelo i krošnje,
Ljubav u oku i željama vrije.
I plešu, plešu krivudave staze

I odvode želje u zakutke snova
U našem životu samo proljeća su nova,
Proljeća kratka što ih ljeta gaze.
Proljeće se njiše u zibaljci sreće

Kojoj niti tanke polagano slabe.
I dok se sa stabla truse grančice i cvijeće,
Zamišljeno snatre mudre visibabe.
[1970.]
LJETO
Debelo se sunce šeta cijeli dan po žalu,

Tanke sjene hlada sklonile se u boriku.
Nemirnost je naša u svakome valu,
Tek je djeca gone uza smijeh i viku.
Šuma je svoje raspustila kose,

Da joj sunce slaba ne oprži njedra.
Naša su srca i naše noge bose,
A naš je brod davno sakupio jedra.
Prže se misli, izgaraju nade.

Ptice su drage zašutjele u vrijesku.
Djeca kule sreće na žalima grade,
Zaljubljeni vjernost prisežu na pijesku.
[1970.]
JESEN
Jabuke zelene haljine svlače

U voćnjaku.
Kiša na granama grozničavo plače
U mraku.
Najbolje je želje čvrsto zaključati

U škrinji zaboravi,
Ključeve Vremenu u tajnosti dati,
Da ih jednom djeci u sonetu javi.
Pod stablima vjetar s metlama u ruci

Čeka da i zadnji iznemogne list.

Brodovi se tromo ljuljaju u luci,
Na paleti naš se osušio kîst.
[1970.]
ZIMA [I.]
Na prozoru inje stoljetne želje slika.

U cjepanici diše zadnji uzdah ljeta.
Susreti su udaljeni: nema uzvanika,
Sve je samo sjeta, samo tužna sjeta.
Nada je prozebla u srcu samoće.

Stih se sledenio u najljepšoj riječi.
Sa tavana misli nestalo je voće.
Svakoj pjesmi slutnja porođenje priječi.
Tek sjećanje na dom ruši očajanje kruto.

Dok pahulje brišu puteve i sjene,
Sve postaje bijelo, sve je netaknuto,
Jer u srcu žive drage uspomene.
[1970.]
ZIMA [II.]
Sledili se poljupci zore

na usnama Zime,
a naše posljednje rime
kolajne inja tvore.
Vještica na krovu sjedi,

prebire pramene dima.
Zastori teži od mjedi
vise na prozorima.
Vjetar u napadu bijesa

crepove kućama krade.
Leže sred ledena lijesa
osmijesi i nade.
[1980.]
RIBE NA PRODAJU
Ledenim pogledom motre prolaznike.

Šutnjom ispituju namjere i cijene.
Ponekad se trgnu od zaglušene vike,
Uzdahnu duboko tužne, ucviljene.
Pod teretom zraka obala se vrti...

Na njihovoj zjeni koprena je sna.
Na pločniku žarkom, pozornici smrti,
Ribe se od morskog opraštaju dna.
Padaju u klopku i zimi i ljeti

(Kao slijepac stari što po mostu kroči).

Ima li bar netko da se i nas sjeti,
Kad sklopimo tužne na obali oči?
[1969.]
MORE
More! Samo more orisati znade

Nestalih sirena siluete tanke.
U zrcalu plavom odraziti nade,
I nemirnom srcu skladat’ uspavanke.
More! Samo more u jeseni stvara

Od oblaka plavih hitne padobrane.
Zaljubljenim pruža iz svojih njedara
Oaze na pijesku, vjetrom izorane.
More! Samo more može prisiliti

Zvijezde da u noći kupaju se blagoj;
U školjkama vatru tajnih želja sliti
Da bisere stvore za ukrase dragoj.
More! Samo more naše zjene tare

Što tuđih vrtova zalijevaju klice.
Od očiju mrtvih k’o od luči stare
Na Jadranu nove pali svjećarice.
[1969.]
ZAČARANI GOROSTASI
Snivaju jedan na drugog čvrsto oslonjeni.

Šume im noćne košulje navlače.
Oblaci su u šatore sive pretvoreni.
Magle kroz šikarje svoje kose zavlače.
Kadikad i njih želje pokrenu

da dosadan promijene položaj,
uzorokavn dugim snom.
Onda se naglo na bok okrenu
(ljudi to zovu potresom)
i hrkanjem probude čitav kraj.
SREĆA VARKE
Mjesec se penje uz gru,

iskre mu iz štapa lete
i sretan se smiješi.
Jeli, jablanu i boru,

srebrene kolajne plete
i pričama tješi.
Čelo mu je puno rana

(svjetlopis mladih mu dana

poznaju tek rijetki).
U svemir naglo se skrije,

da se sa zvijezdama smije,
varke zagonetki.
VRBE
Ni najbrži vlak ne može vas prijeći

u bijegu uz rijeku.
Njedra vam čisti zrak
pruža odmor što liječi
opekline srca u tijeku.
Hoće li se itko jednom odmorit’ u hladu

Mojih stihova?
Lutalici to bi bijednom nagrada bila jadu
i hvalospjev bolova.
[1971.]
KUKURUZI [II.]
Štapovi od strasti sunca osušeni

na koje se oslanja
pijani vjetar u hodu.
Na kosturu vise listovi oprašeni
k’o razdrta jedra na propalu brodu.
Kamo putujete? U vatru, u smeće?

Još ste uvijek tu: uspravni, bez daha.
Takvi ćete ostat’ dok vas netko ne sasiječe
i napravi od vas zaklon siromaha...
[1971.]
TAMARISI
Tamarisi stalno lepezama mašu

da rashlade grudi.
Kroz čitavo ljeto nebo im ne nudi
hladne vode čašu.
Spuste se na pijesak kada im se svidi

oprati u moru kosu zaprašenu,
a onda čekaju, gizdavi na hridi,
dok parovi zadnji kućama ne krenu.
Kadikad se ipak koji par zanese

i neviđen zaspe u njihovoj sjeni.
Tamarisi šute, u mrak uvijeni,
tekar im se lišće od radosti trese.
[1980.]
HIJEROGLIFI ŠKRAPA
Na licima starih škrapa

navoranim od trajnog plača
netko će otkriti jednom
nade
i jade
kupača.
Korčula, 1976.
JUČER
Krije se tiho u krilu žene

i sniva dugo pod naslagama snijega,
i kad se u naručju proljeća prene,
probude se s njime vinogradi brijega.
Zrcalo je u kom promatra se zora,

o njemu nam dugo pričali su ljudi,
ono diše u dnu pobješnjela mora.
Samo ono savjest uspavanih budi.
[1971.]
DANAS
Stabla u nizu beskonačnih drvoreda.

Vječnost zgusnuta u par satova.
Ugodan san koji se ispričati ne da,
A trajao je samo par časova.
Okvir napravljen od sutona i jutra.

Kolijevka vremena, igračka dječjih snova.
Ne brine se za jučer, ni što će biti sutra.
Nestaje k’o zanos srca i miris cvjetova.
[1971.]
SUTRA
Skriva se u sjemenju, pupoljku, noći.

Kotače pomiče neznanog svemira.
Izvor je zanosa, zdvajanja, nemira.
Sve bi tu zastalo bez njegove moći.
Upitnik što želje i nacrte prati,

uzrokom je naših ushita i pada,
časovnik zvijezda bez kazaljka i sati,
polubrat vječnosti, neshvatljiva nada.
[1971.]
SUŠA
Čekamo posljednjim silama

da oblaci podoje loze
da bi u staračkim žilama
vino uzavrelo poput mlijeka
nestašne koze.
[1980.]
REKVIJEM ZA STARE BADEME
Ostat će u uspomeni
cvjetovi njihovi nasmijani
i mekiši pomno izabrani.
U škrinji ih je čuvala baka,
a mi smo ih pretvarali
u zbirku igračaka.
Hvar, 1976.
BONACA
Ratoborni se valovi
odmaraju
na algama, u dubini.
Zaljubljeni galebovi
plesove stvaraju na površini,
k’o nestašna djeca
jedan drugoga
u igri varaju.
[1988.]
BURA
Drma rasklimanim oknima

i staračkim kostima.
Sunce je ledeno
kad je bura u gostima.
Borove i čemprese njiše
da joj se klanjaju.
Kroz selo na metli juri,
ljudi se u dvorišta sklanjaju.
Zadnje oblake na nebu briše
spužvom morske pjene.
Opustjela obala. Hladna vedrina
rastjerala zaljubljene.
[1988.]
FJAKA
Ni mačke više ne kriče,

niti se brinu za hranu.
Sjena kuća tromo se miče
i daje ritam danu.
[1988.]
ŠILOK
Razdražuje djecu. Kamenjem se tuku

i ganjaju mirne živine.
Zvonjava teškom mukom prodire
u daljine.
Izmorene misli zavjetrinu traže
u srca tišini.
Probadaju kosti. Glava ne odolijeva
teškoj mučnini.
Sve je umorno.
Sve je sumorno.
[1988.]
NEVERA
Svađaju se namrgođeni oblaci,

jedan drugoga strijelama gađaju.
Obijesni ih vjetar goni i draži,
prevrće lađe na plaži.
Dobra baka kroz prozor gleda
pada li kiša il' grad,
moli za polje i vinograd.
Teško se molitve u srcu rađaju
dok se namrgođeni oblaci svađaju.
[1988.]
VIII. Domoljubna lirika
SRCE DRAGE ZEMLJE
Bože, Ti si htio
da njezino srce dâ na površinu
bijelo proljeće.
Ti si nad njim bdio,
čuvao mu život kroz tešku sudbinu
mnogo stoljeće.
Nek ga uvijek nosi na cvjetnome dlanu,
kroz zimu pustu snijegom zasijanu,
bijelo proljeće!
Sve je svoje dane

srce to drago ispisalo u krvi
borba i pregnuća.
Vidao si rane,
tješio ga nadom u dan ovaj prvi
uskrsnuća.
Nek' ga uvijek prate do konačne mete
zvona naša draga, puna drage sjete,
zvona uskrsnuća!
Ti si dobro znao,
da je ovo srce blago kao janje
puno ljubavi.
Zato si mu dao
ugledati danas ispunjene sanje:
dom svoj ubavi.
Neka uvijek gori k’o baklja u noći

za pobjedu pravde koja mora doći
puna ljubavi!
[1943.]
MOLITVA ZA MOJ OTOK
Oživi na licu crvene makove

Mladosti, Bože, za utjehu palima!
Nek viču djeca dok love rakove
Po našim bijelim žalima!
Produži jutra da kuće srušene

Opet se naše dograde,
A majke skupe plahte sušene
Po rubu poljske ograde!
Učini da jednom muka prestane

Neokopanih loza i smokava,
Da tuge samotnih cesta nestane
I jeze poljskih lokava!
Tad anđela pusti da zvoni poljima

Od uvale do gorskih potoka,
Da obnovu slave u srcima boljima
Preživjeli ljudi moga otoka.
[1945.]
OTOCI
K’o mudraci stari u pučinu zure

Otoci ti dragi i strpljivo šute.
Teško im je što se u klisure sure
Skrila morska vila brojeć’ dane krute.
Uzeše im lađe da bi samo smjeli

Iz daleka gledat’ domovinu staru,
Al’ ne znaju da su mnogi još modeli
Naših drevnih lađa na Božjem oltaru.
Varaju se misleć: svjetiljke kad zgase,

Da će otok koji na grebene doći,
Jer zavjetni naši lumini se glase
Iz crkvica bijelih usred crne noći.
I jarbole vitke sa zastavom slave

Sačuvaše vješto: bezbrojne zvonike.
Znaju da će s njima iz pučine plave
Dovesti sa kopna hrabre osvetnike.
Uspio je ipak dušmanin naše sreće

Zamutiti oči raspjevanoj vili,
Jer mornari mnogi nikad doći neće,
Što su njenom srcu tako dragi bili...
[1945.]
KRIŽ NA ULAZU U LUKU
Ostao si nam na rtu duge uvale,

dobri križu!
A bio si nada, dok su bure puhale
onima koji iz daljine stižu.
Vješt si bio stražar koji budno pazi

da lađe pri ulazu svjetla ne gase.
Stražio si danju po sunčanoj snazi,
a noću sa sitnom svjetiljkom uza se.
Al’ postao star si za mudrace nove

koji stakla tvojoj razbiše “lanterni”
htijući da noću bez pregleda plove.
O, zašto su bili tako lakovjerni?!
Ti šutiš već dugo, a okolni žali

po uvali trupla pogledati mogu.
O, daj da bar mrtve izbace ih vali
do božanskih Tvojih izranjenih nogu!
Al’ nećeš ostati sam! Zvono Tvoje zvoni,

dobri Križu!
Zapali svjetiljku da vide put oni
koji domu svome iz daljine stižu!
[1945.]
USPAVANKA HRVATSKIM POLJIMA
Spavajte, spavajte, umorni vinogradi,

već odavna po vašim grudima trnokop ne ruje.
Stari su težaci umrli sa zadnjim gutljajem vina.
Na vašim leđima stranac ljetnikovce gradi.
Netko drugi vašu sudbinu sad kuje.
ograda više nema da vas brane od živina.
Spavajte, spavajte, napuštene njive,

već odavno po vama plugovi ne oru.
Zadnji su konji otjerani u tvornice mesa,
tek je po koji ostao za prijenos mrtvačkoga lijesa.
Sinovi su vaši doživjeli sudbinu još i goru,
prisiljeni da napuste oranicu dragu
i ponude tuđincu svoju mladost i snagu.

uokvireni negda smokvama i maslinama:
više neće u vama pjevati djevojka noseći naramak pruća,
niti odzvanjat rev magaraca dolinama.

Spavajte, spavajte, njive, ali ne i naši jadi
zbog nestale pšenice, kukuruza i zobi.
Spavajte, spavajte, dok nas Anđeo Uskrsnuća
ne probudi s vama
i razbije verige teške naše kobi!
Zagreb, 1972.
ŠUMA
Klenovi crne šapuću vijesti:

Hrastovi stari u nesvijest padaju,
Drhću od straha maleni brijesti,
Jedan se drugome jadaju.
Vjetrovi cvile, samilost prose

Za šumu dragu, domaću:
Njezinu djecu u kolima nose
Na lomaču...
[1943.]
BREZE
Strah me je sekice! Tupo snatre breze

U te sive plahte tvrdo umotane.
Zloduhi je vjetar s kišom punom jeze
Zasjeo na grane.
K’o da stenje pod njim povaljeno žito

I slomljeno cvijeće.
Breze, plahe bake, šume kao sito
I mrtvačke pale uz drumove svijeće.
Možda im je tužne prišapnuo glase

(On s daljinom uvijek čudne ima veze).
Zašto se svi naši tako mladi gase?
Strah me je, sekice! Tužno šume breze...
[1943.]
KLASOVI
Zašto ste spustili glave, bijeli klasovi?

Koje vas brige muče?
Sutra će u vama ječiti glasovi
“Risara” što vas u snopove luče.
Od vaše mudrosti žive mudraci.

Bez vas bi ih moljac pojeo s knjigama.
Vi jedina čežnja djece u baraci,
Zašto se mučite teškim brigama?
Mori vas briga za djecom što žude za kruhom

Na moru i planinama.
Oni ne žude za zlatom ni za skupim ruhom,
Već za vama, o bijeli klasovi, u nizinama!
[1943.]
LAN
Pogledaj, sekice! More, plavo more

Razlilo se u ravnice.
Valovi se sitni ganjaju i bore:
Lan je razotkrio lice.
A makovi žarki k’o svjetla na brodu

Njišu se u lanu po čitavom kraju.
Makovi žarki k’o djevojke u hodu
Rupcima ti mašu i poljupce daju.
Potraži još samo lađicu u lanu

S kormilarom sjetnim koji na te vreba.
Kad u zoru, seko, opaziš ga ranu,
Zaplovit ćeš s njime u visine neba.
[1942.]
TUGA PREDPROLJEĆA
I.
Gladni je snijeg pobrstio travu.

Sunce ga žedno neće otjerat’.
Krave uz jasle prignule glavu,
Nitko ih neće na pašu potjerat’.
Skrile se vrbe grla da svežu,

Dižuć’ iz bare tešku pesnicu.
Proljeća svakog grane im režu,
Pijani trs da ima desnicu.
II.
Umire snijeg u grabi kraj puta

Poslije dugog plača.
Brzo će zemlja prekrit’ ga kruta
Prepuna drača.
Mrtva bjelina leži u blatu

Mladosti mnoge sjeća.
Doći će opet u punom cvatu
S bjelinom cvijeća.
[1945.]
POTOPLJENO SRCE
Zaleđena rijeka. Pod staklenim krovom

Proljeće i ribe snivaju u nadi.
Ne pjevaju više bijeli vodopadi,
Ne čeznu za dobrim lađe ribolovom.
K’o tisuće zvona zvoni smijeh na ledu,

Gore kao luči oči što se smiješe.
Ni rojevi pčela u zavidnu redu
Ne bi stigli zanos mladeži što pleše.
A s Karlova mosta u ledenu muku,

Osupnuti jezom, motre sivi sveci,
Mjesto gdje je srce u prokletoj rijeci
Prestalo da bije Janu Nepomuku.
I nitko ne sluti da prognanik jedan

Spasava iz rijeke srce puno bola,
Da po njemu plešu jad i tuga gola,
Da je i on ipak tihe sreće vrijedan.
Hej, srce, ne kloni! Povratak kad svane,

Sve duboke vode iscrpst’ neće radost,
Koju će ti pružit’ naša vedra mladost,
Sloboda u njenim očima kad plane.
Vltava, Prag
[1947.]
NABUJALE SUZE
Preplavljena polja. To sad Zima plače

S oceana što se bijeli led ne vraća.
I tko zna koliko brzih vjetrenjača,
Da te suze suši, zacvilit će jače.
Magla kad s visoka otirač joj pruži,

Srdita ga rijeka savija i tanji.
A parobrod crni što joj vjerno služi
Od poplave njene postaje sve manji.
Na daleku mostu željeznica stala.

Ogledava sva se zasopljena, troma.
A onda se naglo k’o gizdava moma
Zaleti u kuće (majka ju je zvala).
Preplavila tuga. Srce moglo nije

Zatomiti boli nad nesretnim rodom,
Što rasijan svuda pod tim Božjim svodom
Naš’o sunca nije da mu djecu zgrije.
Nabujala rijeka: to su suze drage

Majki i sirota našeg zavičaja,
Koje su tu stigle vjetrom uzdisaja,
Da nam u klonuću nove pruže snage.
Waal (Nizozemska)
[1947.]
RAĐANJE PROLJEĆA
Iznikoše bijeli šatori uz rijeku,

K’o puževi sitni do stabala stoje.

Razotkriše grane svoje divne boje:
Rađanje je novog proljeća u jeku.
Parovi u lađi k’o labudi rani

Pričaju u transu sne nedosnivane.
Premda će sni nestat’ kao cvijet na grani,
Sjećanje će gorke osvježivat’ dane.
Ječi pjesma srca na mostu i gatu.

Cvjetovi se smiješe na stablu, u kosi;
Dragulji se kriju na usni, u rosi.
Ljubav je nazvana proljećem u cvatu.
A meni se čini da to nije java,

Da sjedim uz rijeku poznatoga kraja,
Opjevanu rijeku što se zove Sava,
Gdje je pjesma znala obale da spaja.
Ali danas nad njom nebo nije plavo.

Oblak se od suza tamni nakupio.
Dušmanin je mladost našu uništio...
Plači, plači Savo - mrtva naša slavo!
Seine (kod Pariza)

[1948.]
ANĐEO OGNJIŠTA
Otjeraše oca i majku i brata.

Ona dom svoj ne ostavlja drag.
Pa uz vrata klonu... Strah došljake hvata.
Njeno mrtvo tijelo čuva kuće prag.
Ugasla se vatra. Ne vidje još gosta

Dom nenastanjen.
Okradoše sobe. Raspelo tek osta
I duh njen.
Al’ ni jednu sjetvu ne naplati žetva,

I umor ne nagradi noć.
Posljednja se njena ispunila kletva...
Još brat mora natrag doć’!...
Deutsche Gabel (Sudeten)

[1947.]
ŽRTVENIK NADE
Čekaš ga još uvijek? Znaš li da daljine

Usporuju korak, udaljuju sreću,
Da godine cestu mnogo dužom čine,
Da je kratko ljeto mladosti i cvijeću?
Sunce je u tvome zapadalo oku,

A crvene ruže trusile se s lica.
Koliko proljeća u jednome roku!
Koliko u glasu pjevalo je ptica!
Ostala si vjerna ljubavi što daje

Smis’o tvome smijehu, suzama i bolu.
K’o vjernosti dokaz: cvijeće svježe traje
Uz njegovu sliku, na tvom malom stolu.
Zar sam smio reći da ga više nema,

I jedinu nadu pretvorit’ u muku?
O, čekaj ga, čekaj... On se k tebi sprema
Jedne tihe noći da zaprosi ruku...
[1948.]
MUČENICA
Ubiše te, eda zaustavit’ mogu

Glas tvojega srca, jači od svih zvona,
I val tvoga smijeha, dječjoj duši sklona,
Ubiše te, da bi tvom se osvetili Bogu.
Pred tvojom slikom mami još suze teku.

O, kad bi sirota znala da duh bdije,
I da tvoja slika omeđena nije
Okvirom što tišti tvoju kosu meku!
Jer bez tvojeg svježeg, mučeničkog vijenca,

Cvijeće naše mlado ispila bi suša:
Djevojci bi mnogoj bila čista duša
Oteta iz oka, bistra poput zdenca.
Groba tvojeg nema, jer grob je tvoj svuda,

Ni imena dragog (jer bezbroj ih ima).
Osjećamo samo da si mila svima
I da tvojom krvlju obnavlja se gruda.
[1948.]
LOGORAŠICA
Opasano žicom crnom, bodljikavom

Pati tvoje srce, a ne samo tijelo.
I duša je tvoja rastrgana stravom,
A ne odijelo.
Ti si domovina. To dušmani znaju,

Zato se i tvojeg materinstva boje.
Ah, svuda po našem tužnom zavičaju
Ljuljačke na dvoru netaknute stoje.
I kad god se nagneš kroz ograde žicu,

Zakrvari srce, uzdasi se vinu...
Sva se naša povijest na tvom crta licu:
Samo srce može spasit’ domovinu!
[1948.]
HRVATSKOJ IVANKI
“Her heart would not burn, my lord”

B. Shaw, Saint Joan, scene VI.
Ako nam se još uvijek smije cvijeće s prozora kuća,

I bijelo rublje prekriva tugu voćnjaka i žala;
Ako još nadu nismo izgubili uskrsnuća,
Ivanko, tebi hvala!
Drhtala si k’o vlat pred dahom besramnika,

Sve su ti mogli odnijeti, ali srce nisi dala.
Pa, ako je još i danas zemlja naša neba slika,
Ivanko, tebi hvala!
Vedrina je tvoja gonila tugu s našega stola,

A podsmijeh je brisao slutnje neizbježnih zala.
On je bio iskra izvijena iz nakovnja bola,
Ivanko, hvala!
Rešetke tamnice našeg te sjećale grba,

Izvezena od sunčanih ruža i krvavih lala.
Tvoja spuštena kosa k’o tužna izgledaše vrba.
Ivanko, hvala!
Na sudu, pred svjedocima ostala si čista,

Tvoja je nevinost laži po svijetu o nama prala.
Na vješalima i lomači ostala si ista,
Ivanko, hvala!
[1948.]
ČEŽNJE
Izbiti k’o vila iz vatre na ognjištu

i draga poljubiti lica.
Postati vilenjak što plaši po šumama
jata grabežljivih ptica.
K’o div se nagnuti nad samotnom kolijevkom

naših ravnica.
Oteti te, dome, što prije iz okova
i žica!
[1974.]
OPROŠTAJ
Rastat’ se ne možeš, iako već nema

tvog vlaka ni broda.
O, zašto, brate, u noći prisluškuješ
šapat njezina hoda?
- Jer nije moguće srce satrti

pobjedničkom nogom:
Domu se i ljubavi reći ne može:
Zbogom!
[1974.]
MAČ
Uvijek je privlačio ljude

što nevine u ime pravde sude,
stari, pokvareni vrač:
Mač.
Sad u muzeju visi

Zarđao, jer ga je oblio
naroda mojega
plač.
[1948.]
MED
Posmijesi djece pričom obasjani

bademi što trče rascvjetani
u nedogled.
Srce je košnica mala,

pčele već ne zuje naokolo
čak je i nada smalaksala:
tko će naše plesati kolo?
Med
plod naše gorčine,
umjesto srca topline
led.
1973.
MIR
Svjesnih i podsvjesnih želja

ušutkani vir.
Brišu se obrisi prostora

i zapisi vremena.
Iskra se zadnja upalila
iz srca kremena.
Na raspuklu krovu
vrapci slave
pir,
a mi konac ribolova.
Mir.
[1980.]
MOĆ
Čovjek koji se sebi ne klanja

dijete koje o konjičku sanja.
Vijećaju vrbe
oko bare poredane
vijećaju, vijećaju i već se ne sjećaju
o čemu su vijećale preksinoć.
Na davne dane sjeti se baka

kako je ono bila
mlada i jaka
ali gdje je sada baka,
moja snažna baka?
Moć
siva avet bez krila
gdje je sada njena sila?
Već ju je davno progutala
noć.
1973.
MUK
Ušutkanih duša
neukrotiv zvuk.
Biser u srcu školjke

za kojim uzalud čeznu
ronioci.
Povijest u škrinji nade
koju će otkriti jednom
čitaoci.
Muk.
Ojađenog srca
napeti
luk.
[1980.]
IGRA VREMENA
Još i danas s m`ùkom stari zvonar gura

to nemirno vrijeme u sat na zvoniku,
ali ono uvijek u čarobnoj varci
čini da se skrute ruke brojčaniku,
i djeci se ruga da će postat’ starci
a da to ne slute.
Vrboska na Hvaru
[1979.]
DO VIĐENJA, MAJKO!
Još živi u nama Tvoj patnički lik

I posmjeh mili Tvojih mrtvih usta,
Još čuje se djece neugušen krik,
Još je kuća pusta.
Od proljeća onog još se čuje jeka

Zvonova tužnih, što prate Tvoj let,
A proljeća ovog slijedila Te seka
I mladosti Bogu darovala cvijet.
Do viđenja, majko! Nas više ne plaše

Humovi svježi, gdje ćemo svi past’,
Jer znamo, mama: Proljeće je naše!
Nad našim grobom cvijeće će cvast’ ...
[1942.]
NA MRTVOJ STRAŽI
Ti si vidjela
kako se njišu
i sablasne kolute rišu
dva visoka stabla
u mojim zjenama.
Ne boj se, dušo!

To su ona dva čempresa mrka
s dugačkim sjenama
što ulaz u selo
mrtvima brane.
Ne mari, dušo! Još sam živ

- Diogen stari -
koji uz sunce vrelo
zadnje otočane
po obali traži.
I kad više ne bude kružio

ni jedan kolut u mojim zjenama,
znaj da sam se i ja pridružio
dugačkim sjenama
na mrtvoj straži!
[1980.]
OJ, OTOČKI SVEĆENICI
Starim hvarskim “kurotima”
Oj, otočki svećenici,

svoje nade mučenici!
Lica su vam pergamene škrte,

gdje je prošlost u duboke jame
urezala crte
brige i osame.
Vaše oči, žišci stare uljanice,

trepere nad selom, u mrak uvijenom,
da i zadnja plaža ne bi pala nice
pred užitka pjenom.
Vaše ruke, svinutih maslina grane,

dozivaju zvijezde i djeci ih daju,

a noge, umorne od mladosti rane,
putove utiru novom naraštaju.
Oj, otočki svećenici,

svoje nade mučenici!
Žilavih agava što u more zure

slike žive.
Vaša su imena davno unesena
u čarobne priče što naš otok prate:
dragi naš Don Jure,
Don Ive,
Don Mate!
[1980.]
MOLITVA ZA NAŠE GORE
U adventu snijegom ovijaju tjeme,

Da silazeć’ nježnu ne izraniš nogu.
A u ljetu ploče otkrivaju nijeme,
Da podsjete ljude starom Dekalogu.
- Ne daj da bi tuđu osjetile nogu!
U noći do Tvojeg propinju se neba

I prinose naše molitve i muke.
Neprijatelj kad na naše more vreba,
Naginju se oštro nad drage i luke.
- Ne daj da ih tuđe opogane ruke!
U spilje im sakrij kiše s vjetrovima

I sakupi munje u njihova bila!
Nek njihovi lanci budu željeznima,
A obronci strmi bijesnog orla krila!
- Da ih tuđa nikad ne osvoji sila!
[1948.]
MOLITVA ZA NAŠE ŠUME
Bar se Ti razumiješ u ljepotu šuma,

I kakvu moć čudnu imaju dok ginu:
Pretvore se vješto u svadbena kola
I k’o tihe lađe skliznu na pučinu.
Djedovi su naši Tebi bili vjerni.

Kipove su svete djelali bez greške.
Dizali oltare, kapele i crkve.
I križeve krasne, ah, križeve teške!
O, daj da izdanci naših šuma niknu,

Da oblake vršci uskoro im love;
U njima da ptice gnijezde se i ljudi,
Izdjelaju da se iz njih zipke nove!
[1948.]
MOLITVA ZA NAŠE RIJEKE
Uokviren vodom, pod najljepšim nebom,

Prostire se dom naš u bregova nizu.
O, ne daj da štakori, namamljeni hljebom,
Okvira tog starog bridove nagrizu!
Da odbace vrbe svoju crnu tugu

I njihove grane svirale da budu!
Da proljeće mrtvo oživi u lugu,
I zaječi pjesma na Savinu rubu!
[1948.]
MOLITVA ZA NAŠA POLJA
Možda se Ti čudiš na večernjoj šetnji

Da pred Tobom drže šešire na glavi
Ljudi, kojih šake stišću se u prijetnji
I psuju kad pjev se žetalački javi.
Pratio si djeda i “Pesa” bez lanca,

Kako su u brazdi padali sve dublje.
Sjećaš li se našeg Riđana i Vranca,
Kojima su žvale plamtjele k’o zublje?
Tuđinci sad broje zrna našeg žita

I mjere mošt mladi, pijani od krvi.
Gdje su naša polja zlatno-zagasita?
Zašto su nam trse rastočili crvi?
O, budi milostiv i daj da se vrate

Izgnana djeca na tlo materino,
Da zasjevši za stol blaguju uza Te
Blaženi Tvoj Kruh i piju Tvoje Vino!
[1948.]
MOLITVA ZA NAŠE MORE
Ti, što naše srce pjenom mora opi

I baci k’o sidro u Jadrana dno,
Dopustiti nemoj da puknu konopi
Koje grizu tuga i bol ujedno!
Kolijevkom su našom bili mora vali,

Uspavanke vjetra skladao je huk.
Za tjeskobe srca jedva da smo znali
Vozeći se dragom uz gitare zvuk.
Putnicima nismo zatvarali vrata,

Iskrena smo srca nudili svoj dom.
A sad naše more dušmanin svojata
I utvrde gradi na tlu njegovom.
U moru je temelj cijele naše slave,

Iako je tužna ova naša kob.
Pospješi čas sreće da nam braća jave,
Da je mržnja u njem hladan našla grob!
1948.
IX. Intima
ISUS U MOJOJ LAĐI
Mrtvi mi valovi izbacuju vesla.

Sporo idem uza snagu svu.
A On mirno spava (k’o da ne zna za me)
Ništa za to. On je ipak tu.
Imam vjeru čvrstu da prkosim vjetru

I znam da je Isus meni sklon,
Pa, kad teška vesla iz ruku mi padnu,
Ja ću zaspat, a veslat će On.
[1937.]
MOJ ŽIVOT
Ja nisam k’o drugi niz bujicu poš’o.

Rano mi je na hrid slaba stala noga.
Svi se čude zašto krvari mi srce,
I prati me suza od djetinjstva moga.
Ne znaju da tražim napuštene, bijedne,

Koje nitko neće, koji patnje kriju,
Da ja ljubim duše silno i duboko,
Koje se u patnji ipak tiho smiju.
Preda mnom je prošla sva prolazna sreća

U raskošnom svjetlu i ognjenu cvijeću,
Prekrio sam oči, jer ja imam tajnu
Koju reći neću, nikad reći neću.
Jer često je ljudska, makar svijetla radost

Tek titranje suza načas skrita bola.
Zato moje pjesme, premda vedre, smjele,
Mnogom uhu zvuče poput tužna mola.
Moj je život pjesma (možda nekom ružna)

Ali mome srcu sve draža i bliža.
Zar istina nije da je i Sin Božji
Najbliži, najdraži na drvetu križa.
[1935.]
GOSPODINE, UŠUTKAJ GALEBOVE!

Kriče galebovi
I čine još strašnijim predolujni muk.
Jugo se za njima kradljivce vuče i plazi,
Oblaci sužuju nebeskog svoda luk,
Da odapne strijele po morskoj stazi.
Srca bolesnika zastaju u strahu:

Iz umornih grudi čuje se mukli, teški šum.
I kao da će oluja polomiti sve nade i snove,
(koje su tako velike, k’o dugi prostrani drum)
Svi usrdno mole:
Gospodine, ušutkaj, ušutkaj galebove!
U bolnici, 1937.
SMIJEH MOJE SAMOĆE
“ Factus sum sicut passer solitarius in tecto.”

“Postadoh sličan samotnom vrapcu.” (Ps 101, 8)
Lišće užutje,
Uvene
I jedva se drži za peteljke jadne;
Nestašni vrabac zanjiše granu,
A on se otkine
I padne.
Baš kao i ja, što ostavljam tijelo

U neizbježnu venuću
I skačem na krakove zvijezda, da se zanjišu
I ožive moje tijelo
U utrnuću.
I pričini mi se uvijek, da se Gospodin smije,

Što nikad nisam u sobi, nego bježim vani,
Kao što se i ja rugam i smijem
Samotnom vrapcu na grani.
“Morska kuća”, 1936.
POVRATAK U ZAVIČAJ
Došao sam nepoznat

u kasni nedjeljni sat.
Možda su me prepoznali
mostovi stari što prebiru u muku
ugušene čežnje moga naraštaja
i crkvica na ulazu u luku,
zatvorena
radi naših uzdisaja.
Možda je puteljak uski, krivudavi

nemir mojih opazio zjena
i naglo dotrčao s gora
da mi se javi
na asfaltnoj cesti pokraj mora.
A krovovi dragi, bez sjaja i boje,
kamenita raširili krila

(k’o lepeza neka)
da me pozdrave iz daleka,
jer oni se boje
raskošnih hotela i vila.
Zar sam se ja tu rodio

lutalica u oazi mira?
Sve je već davno iz sjećanja nestalo:
Možda je moje srce kucati prestalo

u dječačkoj lopti
od krpa i papira.
Možda još ruke umorne moje
potežu konope staroga zvonika,
a noge na drvenim motkama stoje
lakrdijaša
ispaćena lika.
Ljudima sam nepoznat

u ovaj kasni nedjeljni sat.
Možda bi me prepoznali
mrtvi što se pod čempresima
odmaraju.
(Zašto im se nisam odazvao,
kad su me zvali?)
Ali oni više ne zbore.
O slatki kraju moj,

pun zvuka i boja!
Kako nas godine čežnjama more
i varaju!
Vrbosko, ljubavi moja!
Vrboska, 2. rujna 1973.
ZAHVALA
Gospodine!
Zahvaljujem Ti za sve što sam primio:
Za milosti koje sam tražio,
A nikad ih nisam dobio,
I za one koje sam primio,

A nikad ih nisam spoznao.
Moje su misli sitne, a želje sebične,
Jer i dok Ti zahvaljujem,
Uvijek za nečim uzdišem.
Gospodine!
Udijeli mi milost najveću:
Tvoje ne zaboraviti darove!
[1936.]
DOČEK
Doš’o sam pred njega zbunjen i tih,

K’o dijete bez riječi.
Zaboravih, ljudi, i prvi stih
Pjesme što je moram reći.
Zaludu je šaptat’ pozdrav naručeni,

Jer ja sam, ljudi, postao gluh
Od silne sreće što je doš’o k meni
Utješitelj Sveti Duh.
[1943.]
BJELJI OD SNIJEGA
K’o smrznuta gruda u ruci dječaka

Prolaznike lupam u večernje sate,
Kad si proš’o cestom bez božanskog znaka,
Nabacih se na Te.
A Ti vješto mene dočeka u ruke

I stisnu k’o lovac pticu neku stranu.
Sva nemirnost srca nečujno, bez buke
Presta na Tvom dlanu.
[1943.]
UTJEHA SRCA
Ne tuži, dušo, što se nisi skrila

U dubini nečijeg oka,
Što mladost tvoju nije zahvatila
Čežnja duboka.
Zamahni rukom pticama kad odu

Na pozdrav njihov slatki;
Ne prati ribe kad siđu u vodu
Uz rub ljepote glatki!
Zamoli dijete što bez brige spava

Za ruku da te vodi!
Zar ne znaš, dušo, da vedrina plava
U mrkloj noći se rodi?
[1943.]
DIVLJI CVIJET
Pusti me da cvatem u dnu šume bijele

Bez mirisna daha!
Bar na moje čaške neće sići pčele
Pune zlatnog praha.
Šumara pošalji tek na kraju ljeta,

Kad raskošna šuma u vrućici bunca.
Tad ćeš doznat čežnju divljeg, bijelog cvijeta:
Sunca... Sunca... Sunca!
[1943.]
OSMIJEH RUKU
Gori moja mis’o u vrućici bijega.

Gdje su Tvoje ruke?
Bijele, bijele ruke k’o dar bijelog snijega
Šumama bez buke.
O, kako je krasno klonut’ pod težinom

Tvojeg bijelog dlana!
K’o samrtna grana pod snježnom bjelinom
Svježe zakopana.
Ne daj da mi čelo lupne o tlo tvrdo

Kamo dani vuku!
Nek me uvijek vodi na to sveto brdo
Osmijeh Tvojih ruku!
[1945.]
JANJE U SPOMENARU
Umrijet ćeš i nitko neće znati

Tugu tvoju.
Otišla su stada, zaludu ćeš zvati
Drśgu koju.
Nitko neće čuti, nitko se ne vraća

Na zov tihe duše.
Zar je kome stalo što oštrice drača
Tvoje snove ruše?
Nemoj, nemoj zvati da tko otr’o ne bi

Suze tvojih zjena!
Nikad ne bi djeca listala o tebi
Knjigu uspomena.
[1943.]
ČEŽNJA
Razapeti jedra bijeloj jedrilici,

Susresti ljepotu na plavoj pučini,
Zapjevati srcu, osamljenoj ptici,
Jedriti, jedriti u silnoj brzini,
I s čežnjama već jednom prestati
I nestati...
[1944.]
LJEPOTA
Razigrano janje u jutarnjem muku,

Dijete u lovu leptira raširenih ruku,
Mirna zvijezda u svemira kosi,
Rumen sunca u poljupcu noći,

Žar mladosti kad se sretnu oči,
Dobrota Boga što srca uz cestu prosi.
[1944.]
SPOZNAJA
Naći ćeš sebe kad ti srce klone

U naručaj sjete koja dušu zebe.
Znaj da blijede svijeće tek kad suze rone
Osvijetljuju sebe!
Tada nemoj žalit’ što ti mis’o šuti,

Jer u njoj oduvijek nemiri se roje,
Tek srce, srce koje vječno sluti,
Ono je tvoje... samo tvoje!
[1944.]
EPITAFIJ
On nije srce uz cestu vješao,

Da ga čežnja njiše.
Svu krv je svoju sa zemljom smiješao,
S njom da pjesme piše.
Možda je to zato, što sirota

Nikoga tu nije imao,
A bio je toliko bogat da za života
Samilosti nije primao.
Jedino na zemlji za čim će žaliti,

To je divno cvijeće.
Dajte mu ga! Njemu ne treba paliti
Mrtvačke svijeće.
[1943.]
AUTOPORTRET SRCA
Žižak sam zavjetni neznana plamena,

Škrabica što grijehe prima,
Školjka za pravljenje svetog znamena,
Zvono za zabavu malenima.
Na tuđi prag sjednem k’o mala krijesnica,

Nahoče neko.
Plam koji me dirne postaje pesnica
Il’ runo meko.
Zatvorim se naglo u srca dodiru

Kao mimoza.
Hej, ja dobro znadem dokle to prodiru
Plameni ognjenog kolovoza.
[1948.]
KRLETKA SRCA
Blijede prečke tijela, skup željeznih greda,

Zamah njegov stežu već od prvog sata.
Kroz rupe se stalno naginje i gleda
Da li ide ključar da otvori vrata.
Da zapjeva jednom!... Od tog će se pjeva

Preobrazit’ sunce, ustalasat’ voda.
K nebu će se dignut’ čete zlatnih ševa:
- Sloboda! Sloboda! Sloboda!
[1948.]
SVJETILJKA
Zabačena svijetli na prezrenom uglu.

Čistilac joj vječni nadolijeva ulje.
Plameni su njeni izvrgnuti ruglu,
A njezina stakla kamenima rulje.
Čistioca vječnog ljestve sve su veće,

Jer je stup bolova post’o mnogo duži.
Pa, kad zvijezda nova zasja jednu veče',
Znaj, to srce moje po svemiru kruži.
[1948.]
BOŽJI SAT
Prah sunčane table čisti ruka sveta,

Da brojevi na njoj zablistaju jače,
Pa utege digne ugaslih planeta
I bezbrojnih zvijezda navije kotače.
Na prsima Božjim sat pak sitan stoji

(On brojeve nema, niti jedno slovo)
Kojim mjeri svemir, kojim vječnost kroji:
Srce čovjekovo.
[1948.]
RAZGOVOR S LASTAVICAMA
Idete li, laste, u gnijezdašca stara,

Tamo na topli naš jug?
Ta gnijezda, ta gnijezda što ljubav ih stvara,
Dok uz vas pjeva zaljubljeni drug.
A nama su od njih napravili sada

Garišta pusta...
A bila su sazidana od čarobnih nada,
Poljubaca svježih mladenačkih usta.
- Znaj, kadikad je bolje bol ne osjetiti

I živjeti ptičjim neprekidnim snom.

Kadikad je bolje lastavicom biti, nego čovjekom.
[1948.]
KIŠA [I.]
Zaokruži me, dobra kišo, zaokruži odasvud,

Da nitko mojoj kući ne prilazi!
Znaš, kadikad to ludo srce hoće da izlazi,
Iako ne zna kud.
Dopusti ipak da golubi u krovu

Mogu sići da mrvice pokupe,
Da im djeca izbjegnu unakrsnu lovu
I oko gnijezda se okupe!
A mene sve više i više zaokruži,

I tišinu načini sve veću i veću,
Da anđela čujem kad mi ruku pruži
I pozove u samoću, tu jedinu sreću.
[1980.]
POSLJEDNJI PSALAM
Jutros su vozači po ulicama

ispirali vodom
Tvoje ime,
koje ja uzalud tražim.
Noćas su čuvari u parku

uporno išli za Tvojim hodom,
dok ja na mostu uzalud stražim.
Oh, Ti koji jesi,
Gdje si? Gdje si?
Bio sam dijete i sjedio u šumi.

Ti si se došuljao odostrag,
Prekrio mi oči i pitao:
- Pogodi tko sam?
Lako je bilo vidjeti Tvojih prstiju trag

I Tvoj dočarati lik,
Ali danas, kad sam ostao sam,
I korovom kad je obrastao utrenik,
Ti koji jesi,
Reci mi: Gdje si, gdje si?
[1980.]
X. Portreti i sjećanja
TIHI SVETAC
Bio je jedan svetac komu bi prsi

Klonule pod težinom tesarskog alata,
A čije su ruke prepune žuljeva
Naličile struku bijelih sunovrata.
Bio je jedan svetac komu su dane

Mjerili potezi pile i postružnjaka,
Na čijem je triješću i pilotini
Sjedao Isus kao na vuni mekih oblaka.
Bio je jedan svetac koji je tesao drugima

Kao što danas bezbrojni tešu ljudi,
A koji je bio sretan da mu Gospa hranu sprema,
I da mu je Isus u posudi nudi.
Bio je jedan svetac koji je vječito šutio,

Jer je slušao tepanje božanske Riječi,
A komu je krasan kovčeg istesao Isus,
Kad je morao mrtav u zemlju leći.
[1938.]
HIMNA SVETOM DOMINIKU
Nad tvojim grobom sedam je vjekova

Proteklo brzo k’o sjaj meteora,
Pišući zlatom zvjezdana sred mora
Vječna ti slova.
Duša, gle, tvoja sada k’o i prije

Božju ljepotu odrazuje bijelu,
Još ti se divna ugasila nije
Zvijezda na čelu.
Ljepšu od sunca, od ponora dublju,

Istinu svetu pružao si svima,
Držeći čvrsto nevjerskih sred tmina
Goruću zublju.
Utjehe kalež napunjen iz vira

Kristova srca davati si smio:
Jednima otac, drugima si bio
Anđeo mira.
Red koji sretno tvoju stazu slijedi,

Ljubavi tvoje najveće je djelo.
Spomenik sebi podig’o si smjelo
Jači od mjedi.
Kreposti tvoje - ures Crkve to su -

Strpljiva ružo, nevinosti l’jere,
Spusti na duše žedne prave vjere
Istine rosu.
Daj da nam oči rajske vide žale

Poslije borbe na tom svijetu bijednom!
Presvetom Trojstvu s tobom da svi jednom
Pjevamo hvale.
[1934.]
PORTRETI
I. DIJETE
Na bijelom papiru u snu Badnje noći

Piše Kristu list.
Olovka mu šara čudnovate crte
K’o slikarev kist.
I smije se slatko što baš nitko ne zna

Čitat’ njihov lik,
Jer kad bi to znao, postao bi odmah
Pravi umjetnik.
[1944.]
II. DJEVOJKA
Ona most je divan na života rijeci,

U sebi što čudno bol i sreću spaja.
Na njemu se čuju ubojiti meci,
Al’ i slatke riječi, obećanja raja.
Srce joj je bilo tajanstvena zvona

Što poziva ljude na svečanost cvijeća.
Ostat će modelom najljepših Madona,
U ruci dok bude gorjela joj svijeća.
[1944.]
III. STARAC
Vječnost se već spušta na njegovo tjeme

U oblaka šaci - kao runo bijela.
Zemlja širi brazde - ralo joj je vrijeme -
Od klonulih nogu sve do crna čela.
Kad oblaka mekog raspline se breme,

Starac će u čudu nebo ugledati,
Zemlja će u brazde ubaciti sjeme,
Da bi novo stablo moglo proklijati.
[1944.]
NAVJEŠTENJE NESTANKA
Zlatanu Plenkoviću, u spomen
Pretproljeće promrzle bademe ljubi.

Dob svoju masline ljubomorno kriju.
Pupoljci ostarjelih loza još sniju:
Preoštri su mraza podmukloga zubi.
Tko lađe će nove za ribolov pravit,

I činit’ da djece povici se vrate?

Tko svatove uz harmoniku javit’,
Tko uz mandolinu pjevat’ serenate?
Anđeo jedan, po ljudskom odabiru,

Na groblju je ostao skamenjen i tih.
To onaj je što isti opetuje stih:
“Počivaj u miru!”
[1988.]
ZVONO ZA MRTVE
Mojem malom mrtvom bratu
Ulice su puste. Na zastrtu nebu

Zvijezde tiho plaču pod mrtvačkim velom.
A zemlja ova k’o da stenje, jeca:
Mrtvi prolaze selom,
Dok zvono sa starog zvonika breca.
Zvono, drago zvono, ja te noćas ljubim

I rado se glasim,
Kad me zoveš sjetno da dođem i gasim
Požar što se na tom groblju dig’o.
U tvome je glasu molba duše nijeme,
Zato sklapam ruke, molim Božjeg Sina
Za pokoj vječni psalam “Iz dubina”
I suzom škropim hladne krizanteme.
Možda će, možda negdje tamo daleko

Kanuti kap iz kaleža svetog
I stišati plamen,
Onda će Božji anđeo sići
I ponijeti dušu u vječno svjetlo
Amen!
[1939.]
MOLITVA ZVONOVA U OLUJI
Bliješte ognjene pukotine neba

Uz neslućeni strah i jad.
Zvona na “neveru” zvone, jer selo probuditi treba:
Gr`àd, gr`àd, gr`àd...
Žena je kleknula i svetu Barbaru moli,

Da bi rastjerala vještice u zraku.
Težak je rastvorio prozor, da dade oduška boli
I zamišljen se prekrižio u mraku.
Osjeća, kako dršću humovi okopanih vinograda

I mladice, što ih je rodio znoj.
Srce mu se svija pod težinom gr`àda,
Bespomoćno gleda njegov bijeli sloj.
Jedina je nada molitva zvonova,

Da probude Boga, koji teško uvrijeđen spava,
Jer samo zvona mogu ušutkati riku gromova

I dati snagu, kad klone umorna glava.
Starigrad, 11. V. 1939.
PJESMA GOSPODINOVA
“Mnogi govore: Tko će nam pokazati sreću?

Obasjaj nas, Gospodine, svjetlom svoga lica”
(Ps 4, 7)
Veličanstvena je pjesma Gospodinova,

Zanosna i svjetla k’o tamjana kad.
Ritam je njezin pravilno kretanje zvijezda,
Srok - bezmjernog svemira sklad,
A sadržaj - duša čovjekova.
Jer sve bi se zvijezde utrnule,

Kad ih čovjek ne bi pogledom grijao,
U svemirskom bi kolu posrnule,
Kad on ne bi s njima igrao.
Vjetar bi izdahnuo,
Kad se čovjek ne bi smijao.
Ocean presahnuo,
Kad on ne bi plakao.
Mi smo pjesma Gospodinova.

Svaka je pjesma svjetlo neke vatre
I dotle lijepa dok je pepeo ne satre.
Mi svjetlo Božje k’o pečatna slova
Nosimo u duši kroz oluju mnogu.
I jer smo pjesma Gospodinova,
Pjevamo Bogu.
[1937.]
SACRIFICIUM VESPERTINUM
U večer kasnu kad nebo zemlju ljubi

Mekim, sanjarsko-smirenim usnicama;
Kad se duša svetoj u spoznaji gubi,
Kad ljepote zamru pune svijetla čara:
Čitavi je svemir slika divnog hrama
Sa bezbroj oltara.
Zemlja naša oltar božanskih je tajni

Što lovore hrabrih mučenika krije.
A sočna su polja kadionik sjajni:
Iz svakog se cvijeta bijeli tamjan vije
I ispunja kadom dolinu i more.
A brda što sjede mjeseca u sjeni
Poput svijeća gore.
Dok tihi obzor na svinuloj liri
Pobožno prati tamjanovu himnu
U tu svetu večer kad se zemlja smiri
I prinosi žrtvu ugodnu i milu
Dobrom Gospodinu.
A ljudi ruke podižu svoje

K’o neki davni, krasni svećenici,
Žrtvuju sebe, sve svoje moći,
Skrivene ljepote, zvukove i boje
Ove svete noći.
A gore na zlatnoj, zvjezdanoj stazi

Hisopa grančicu uzimlje Gospod
I škropi zemlju i svemir cijeli,
I mjesec što snene vrhunce gazi.
Ulijeva nadu, olakšava muke.
Blagoslivlja ljude što su digli ruke,
I dušu što se u spoznaji gubi
U večer kasnu kad nebo zemlju ljubi.
[1939.]
UVIJEK JE TAKO BILO
Uvijek je tako bilo. Ljudi su cvijeću dali oči i krila,

Ptice su im govorile iz svojih gnijezda,
A na zvijezdama su otkrili stanove duhova.
Uvijek je tako bilo. Zemlja je s nebom graničila,

Gore su se propinjale do titravih zvijezda,
A ljudi do zaštite bogova.
Uvijek je tako bilo. Mraz bi cvijeće oslijepio,

Zima bi ušutkala ptice,
A oblaci razdijelili zemlju od neba.
Uvijek je tako bilo. Čovjek bi se uz zemlju priljubio,

U njoj bi tražio života klice,
Kadgod je zaboravio da mu nebo treba.
[1938.]
KOMPLETORIJ
(Povečernjica)
Gore se u noćnom zagrljaju ljube.

K’o sklopljene ruke strše vršci šuma.
Na srebrenim mjesec tipkama je mora
Započeo svirat’ čas Completoriuma.
Zemlja slavi Boga za vedrinu mira

Kojom je ovio misli i vrhunce,
Za plodove što je dan dognao u dvor,
Za napore što ih odnijelo je sunce.
Ljudi u vis dižu izmorene ruke,

Od uzdaha svojih simfonije slažu.
Mole da bi Gospod čuvao ih noćas
I stavio svuda anđele na stražu.
A kad je ponesen raskošjem tonova

Kompletorij doš’o do svršetka svoga,
Oblaci su bijeli ovili sva stabla:

Blizinu je zemlja osjetila Boga .
Sve tiše, sve lakše... Zgasiše se svjetla.

Postludij je mjesec negdje zaigrao.
Usnuli su ljudi u poljupcu neba.
Gospod je sred šutnje svoj blagoslov dao.
[1935.]
NOSTALGIJA ZA NEBOM
Pognuti od muka koračamo stazom,

Na nama su teški izgnanika svežnji.
Umorne nam oči pokazuju da je
I beskrajni svemir uzak našoj čežnji.
Jer horizont svijeta htjeli bismo preći,

Da u Božjem gradu savijemo gnijezda,
Odakle su sunca poletjele lopte,
Odakle se šalju vatrometi zvijezda.
I gdje radost struji poput naših voda

Iz Kristova srca na rod besmrtnika,
Gdje ekstazom bukte lugovi i gore,
Gdje umjetnost živi brata Angelika.
To dom je naš što ga izgubiše negda

Praoci u borbi za dobića nova,
A mi se sad opet povraćamo k njemu,
Da nam se na čelo Božja stave slova.
Tamo ćemo stići, ali još nam treba

Golgotskoga vrha osvojiti kamen,
Da možemo njime rasporiti nebo
I ući u slavu. Amen, amen, amen!
[1935.]
DJETELINA
Sakrij se u tuzi s rosnom djetelinom

U visoko žito da sačuvaš mladost,
Da ti sunce dušu ne muči vrelinom,
Da u kaplji rose nađeš svoju radost!
Poslušaj kad jata brbljavih se ptica

Na klasove spuste da im kljuju grudi,
Upoznat ćeš tajni veselih ravnica:
Klas je izvor sreće anđela i ljudi.
Za sve zvijezde neba ne bi ravan dala

Samo jedno zrno svojeg divnog klasa:
Tu počinje tajna bijelih korporala,
Molitva i pjesma orgulja i glasa.
Sakrij svoju dušu i čekaj dok kosa

Ne posječe krila skromnoj djetelini,
A tad’ je svejedno da l’ sunce il’ rosa

Traže tvoje srce mrtvo u dubini.
[1943.]
ZBOGOM VREMENU
I teče, teče život, neumitno teče...

Najednom netko prepolovi vrijeme
I zaustavi njegovu tečnost.
Prošlost se grčevito drži grebena nad ponorom,
Uzalud dozivlje odbjeglu budućnost.
U dubinama svijesti
Sadašnjost se već pretvorila
U vječnost.
[1988.]
USPAVANKA
Snivaj, srce, snivaj!

Dok na nebu zvijezde niču,
Čudnu ću ti pričat priču.
Anđelak se neki skrio,

U raj ne htje da se vrati,
Jer je srce imat htio
Kojim čovjek mnogo pati.
Vidio je kako ljudi

Radi srca Kristu hrle,
Pak se u njem želja zbudi,
Da i njega djeca grle.
Gledao je kako mati

Čedance pod srcem nosi,
Mada plače, mada pati,
Veću sreću ta ne prosi.
I peru je pjesnikovu
Dobro srce izvor žara,
Pak je patnju htio ovu
Što čudesa sva ta stvara.

Radi patnje tvoje svete
Anđelak je post’o dijete,
[1945.]
ANĐELI [I.]
Marku i Maji
Svog anđela svaki planet ima

Da njegovom upravlja sudbinom.

Za letenje smjer od njega prima,
Nad njegovom on bdije sudbinom.
Kroz zviježđa anđeli s pjesmom plove

I djeci se u snovima jave.
Iz svemira jedan drugog zove
I krilima vatromete prave.
Sa Zemlje ih ljudi otjerali.

Upravljati njom su htjeli sami,
Da vijesti bi s letjelica slali,
Jer beskraj ih tajanstveni mami.
Al’ pjev se već nikakav ne čuje

Kad sretnu se čudne letjelice.
O kakvoj to čovjek napravi snuje,
Da zamiru od nje i zvijezde i ptice?
[1990.]
ANĐELI [II.]
Željani i Katarini
Na pragu snježnom anđeli se skriše

Djevojčica dviju.
Al’ u kuću nikako ne smiju:
“Zabranjen ulaz” - na vratima piše.
Toj djeci sanjke anđeli nose,

Razvedrili da bi dan im sivi.
Domaćin žurno pločnike mete.
Za anđele ne brine se svete,
Jer su nevidljivi.
Oni svaku dječju prate kretnju

I bdiju nad srca im nemirom.
U posjet opet žele im doći
I s njima na sanjkama poći
U šetnju - svemirom.
[1990.]
XI. Iz moje pjesmohrane
PREDPROLJEĆE
U spomen Nadi Kesterčanek
Okasnili snijeg sramežljivo se vuče

uz rubove i kutove cesta.
Mahniti ga vjetar bez milosti tuče
do zabita mjesta.
Ne postoji srcu našem zavjetrina

na svijetu još svježih, gorkih uspomena,

kad nada je varkom bila ubijena,
a ljubav u zrcalu mre raspuklina.
Pupoljci vire plašljivo u krajobraz,

dok pohlepni snijeg ranu brsti travu.
Ne sluti proljeće da i njemu glavu
pokositi može neslućeni mraz.
Mi smo srca svoja razotkrili svijetu,

u svakom je stihu život nas prenesen.
Ali pjesmu, slično jabukovu cvijetu,
može shvatit’ jesen,
samo kasna jesen.
[1994.]
ČUJEM KORAKE BOŽJE
Zaronio sam dušom u zvjezdano more:

Bez umora držim otvorene vjeđe.
Gledam kako Gospodin obilazi svemir,
Da pregleda njegove međe.
Čujem korake Božje (utonut u zvijezda sjaju)

Sve glasnije,
Sve jasnije ...
Jer se zvuk bolje čuje u moru, nego na kraju.
[1936.]
SNIJEG I PTICE
Danima već sipi pretproljetni snijeg

proziran i tih
da ga se ni ptice ne boje;
prozirni su i moji skriti osjećaji
iako već mnoga proljeća broje.
1979.
MAGLA [II.]
Ne trebam na prozoru tvojih zavjesa!

Ne želim s tobom imati veze!
Zašto uvijaš u paukove mreže
srca, borove i breze?
I svjetla na ulici činiš siva

da žarulje im se jedva naziru.
Tjeskobom uvijaš duše prolaznika,
da jedni od drugih zaziru.
Ne vidi tvoje se lice, jer kad sunce grane,

ti se povučeš naglo.
Ja volim kišu, snijeg i buru,
al’ ne tebe, podmukla maglo!
[1994.]
KIŠA [II.]
Čekamo posljednjim silama

da oblaci podoje loze
da bi u staračkim žilama
vino uzavrijelo poput mlijeka
nestašne koze.
Hvar, 1976.
INJE
Jutros je inje
pretvorilo breze u iglaste grančice bora.
Sve je sinje, sinje.
Sve pritišće mora.
Kad zaviri sunce toplo, bez gnjeva

kroz ponosne redove inja,
milijun sitnih zablista mačeva
k’o vatra kad tinja.
A onda opet tužnu poprime notu.

Na stanu to svom priroda švelja
haljinu plete brezama i plotu
od mojih snova i želja.
Hvar, 1976.
TRAMUNTANA
Ispražnjuje misli, osjećaje,

čempresima kažiprste svija,
vješticama njezin zvižduk prija,
pas razdražen bez predaha laje.
Hvar, 1976.
SMOKVA U DVORIŠTU
Gospodin ovu prokleo nije:

sočni su plodovi na dohvatu ruke,
a lišće bi moglo bez ikakve muke
golotinju srca da skrije.
Hvar, 1976.
LOPOČI JOŠ PJEVAJU
Lucijanu Kordiću
Kad bi se spojili dani,

vjekovi bi užurbani
zastali na vječnosti rubu.
Povijest naših rana
na starom bi dubu
bila urezana.
Riječi bi postale srne
(daleko od krvavih ruku),
u šume bi prodrle crne,
u sjaju da dovuku
ljeta ušutkana.
Lopoči bi u samoći
pjevali na izdisaju.
Zagreb, 1977.
REKVIJEM ZA JOŠ NEPOPALJENE BOROVE
Snivajte u miru svog opojna hlada

skrovišta bajki, ljubavnih balada!
U muzej su stigli drevni jedrenjaci.

Gdje su nekad bila gradilišta lađa
udubine vire pokopanih nada.
Na ognjištu mrki straže vukodlaci,
a ni panja nema što badnjake rađa.

Kad vas vrijeme svlada,

od vas će ostat’ na obali klupe
na kojima starci zrake sunca kupe,
a mladež se sprema na ponoćna sijela.

Snivajte, snivajte
bez pratnje i opijela!
[1993.]
NAPUŠTENE STAZE
Staze moga kraja!

Svaka od vas umorno koraca
uz redove mrtvih maslinika,
po vama više ne odzvanja vika
razigranih magaraca.
Staze moga kraja!

Svaka nova cesta u prošlost vas gura.
Zaljubljene ste skrivale
pod granama šutljivih borika,
toplijim od ikakvog plamena.
Po vama se utrkivale
kiša i bura,
a mjesec je lutao
i sretan skakutao
od kamena do kamena.
Staze moga kraja!

Nikad sunce nije veće
nego dok se znojno uz vas penje
na gole vrhunce.
Staze moga kraja!

Srce moje u noći se prene
i stenje,
jer sluti
da će brzo presahnuti
zadnje uspomene
na putove sreće.
[1993.]
UZALUD
Pred mojim je prozorom bor

ispružio molećih ruku zbor
da zadrži bjelinu
što prvi snijeg je daje.
A srce se nagnulo iz grudi,

k’o ljubavnik lud,
da pokupi osjećaje
i ljubavi svježinu
što nude je ljudi,
ali uzalud!
[1994.]
SVETOST NOĆI
Nad kolijevkom uznemirena mora

Nagnuo se Anđeo noći.
Od njegova poljupca stišali su se valovi
I zaspali motreći njegove oči.
A on se digao i premrežio zvijezdanim krilima
Studene glave gora.
Zbliženi su krajevi horizonta i zemalja,

Koje se međusobno biju.
Anđeoske oči netremično nad njima bdiju.
[1938.]
SAN CVIJEĆA
I sanja, sanja cvijeće svoj zimski san

do prozora u mojoj sobi,
iz hridina morskih još neisklesan
ja sanjam kip slobodi.
I sanja, sanja o malenu leptiru

što nježne mu ljubi tek izašle klice,
a ja sanjam noćas o nedostižnom miru
i o letu srca, sretne lastavice.
I sanja, sanja o proljetnoj kiši

što suzom mu suhe osvježuje žile,
a ja sanjam jarbol sve viši i viši
i uz njega naše raspjevane vile.
I sanja, sanja o zvijezdi namiguši,

o djevojci što srca pogledima krade,
a ja bdijem da ga netko ne priguši
i u snu mu zadnje ne pokopa nade.
[1994.]
SNATRENJA
Nad oniskim ognjištem patuljci snatre

i šute.
Protrčaše šume, drumove i pute
da skupe se oko vatre.
Ne slute da sjene predaka se dižu

za leđima njihovim na staromu zidu.
Divovi to su, što prošlost čine bližu,
a vjekove sile da sporije idu.
Dok hladna kiša po krovu rominja

čeprkaju vatru sjetni, zamišljeni,
i budućnost našu što još jedva tinja
raspjevanu vide, nadom opijeni.
[1994.]
NEDOVRŠENA IGRA
Snijeg je započeo stabla bijeliti,

a onda se predomislio:
u zemlju je zaturio kist,
bjelinom nije htio srca varati.
I pjesnik je htio stihove stvarati,

a onda ih je u ladicu skrio:
riječi se ne mogu od srca dijeliti,
ni boju može promijeniti list.
Jednostavne tako sad lutaju riječi,

umiru u šutnji osjećaja.
Neumitno sunce pahuljama priječi
da sakriju tugu zavičaja.
[1994.]
MOLITVA ZA POVRATAK ZORE
Nekad je znala dražiti

pijevce na dvorištu rane,
i s blagim snom osnažiti
oči neprospavane,
a onda se naglo skrila
da je ne vide pogledi prosti.
Kažu da se preplašila
dimnjaka što uvrede šaraju
njenoj stidljivosti.
Ne boj se, mila! Iziđi

iz tamnih skrovišta gora!
Nek ti kosu razigraju usjevi
i ukrase koralji mora!
Vrati se, vrati, mila,

da se bolesnoj djeci ožare lica
od tvojih poljubaca!
Zar ne vidiš da noć koprenu baca

i pijetli šire krila,
da bi novi navijestili dan
dugo, dugo očekivan?
Naše srce, jutarnja zvijezda,
već svijetli!
[1973.]
MOLITVA ZA POVRATAK NADE
Sve se za tvoj povratak sprema:

kiše su oprale mnoge uspomene,
krovovi se novi od sreće rumene.
Zašto te nema?
Ti bi htjela da se vrate proljeća

onamo gdje si ti usnula.
Zar ne znaš da su mnoga stoljeća
u jedno se zgusnula?
Pojavi se već jednom u punome sjaju,

očarana ljepotice,
da se naše čežnje, prestrašene ptice,
smire u tvom zagrljaju!
[1973.]
MOLITVA ZA POVRATAK RIJEČI
Tko će nam povratiti

u iskonskom ruhu
riječi ove svagdašnje naše,
koje mnogima ništa ne znače
kao ni sve rođeno u duhu?
Stvori, o Bože, ponovno čovjeka

da stvarima nadjene ime
koje će trajati dovijeka,
i da u izrazima
riječi budu prozirne kao voda
i ožive s njima
mir, pravda, ljubav i sloboda!
Zagreb, 1973.
KONAC IGRE
Nadigni zastor na prozoru, dušo,

da srce se nadviti može
i motriti voćnjak što se budi!
Vjerovao nisam kad sam sluš’o
da nova se stabla u šumama množe
puna bujnog granja,
i novi naraštaj ljudi,
al’ iz starog panja.
Nadigni zastor! Listovi se gusti

od sreće njišu na procvaloj grani.
Svi čini su drame moje davno odigrani.
I nemam više komu tumačiti
što je to ljepota,
jer ona se može rukom dohvatiti.
Spusti, dušo, ah, zauvijek spusti
zastor mog života!
[1980.]
XII. Moj mali psaltir
a) Časoslov
JUTARNJI PSALAM
(Ad matutinum)
U ime Tvoje, Gospodine, prebacili smo motike preko ramena

U ime Tvoje zablistali su srpovi iznad glava naših:
Da odvrgnemo debeli pokrivač sa zemljine postelje,
Da probudimo pospana polja i vinograde,
Da skupimo razbacane vlasi sijena
I uplastimo ih u zlatnu kosu na zatiljku zemlje.
U ime Tvoje, Gospodine, lađa je ispružila suhe ruke,

U ime tvoje napunile su se grudi njezinih jedara:
Da isprosi od Tebe blagoslov i sreću,
Da je odvedeš na mjesto obilna ribolova.
A kad Ti postaviš sunčano zrcalo na vrhunac brda

I kroz taj Svoj dalekozor promotriš zemlju:
Vidjet ćeš gdje se lijehe naših polja raskošno smiju
I čut ćeš gdje plastovi pjevaju pjesmu Tvojem rođenju;
Vidjet ćeš gdje Ti lađe mašu na pozdrav bijelim jedrima
I čut ćeš gdje veslima plješću Tvojoj dobroti.
U ime Tvoje, Gospodine, oganj se upalio na oltarima,

U ime Tvoje svećenici su ispekli kruh za okrepu gladnima:
Da ga ponesu kao blagoslov kućama i njivama

Da ga dadu bolesnima koji mogu jesti još samo Tebe.
U ime Tvoje, Gospodine, i samo radi imena Tvoga
Probudio se dan, da kopa, vesla, muči se i znoji.
U ime Tvoje, Gospodine, i samo radi imena Tvoga

Žive, dišu i umiru biljke, životinje i ljudi.
Bilo ime Tvoje blagoslovljeno od prve stranice što je otvori jutro
Do zadnje što je zatvori mrak!
[1938.]
PSALAM DJETETA, KOJE JE NAŠLO SREĆU
(Ad laudes)
Slava Ti za onaj čas kad se na raskrižju života rukovah s Tobom

I na svome dlanu osjetih toplinu Tvojega poziva,
Premda sam znao da su Ti u rukama oštri čavli,
Jer je ljepota Tvoja nezamjenjiva.
Slava Ti za veselje života kojim si me ogrnuo

I za tajnu radosti, koju si mi otkrio:
Jer su mi besane noći govorile o Tvome bdijenju nada mnom,
I ognjicom užareni dani o Tvojoj ljubavi za mnom;
Vruće me je čelo sjećalo trnja,
Koje se u Muci na Tvome upalilo;
A kad sam u krevet bespomoćno pao,
Sjetio sam se, kako si pod križem padao,
I sretan sam što Te nisam na putu ostavio,
Slava Ti, što sam čitav svoj život stupao u stihu

I svoje dane pretočio u knjigu pjesama,
Makar one bile slične neistesanim križevima,
Slava ti za bjelinu Kruha kojom si ukrasio moje ruke,

Za svečani pluvijal na mojim drhtavim leđima,
Za sve što je bilo,
Za sve što će doći,
Samo Te molim da me iz ruku ne ispustiš,
[1938.]
PSALAM STAROG SLIJEPCA O VRIJEDNOSTI ŽIVOTA
(Ad praetiosam)
Dragocjen je život pravednika u očima Gospodnjim:

On je pergamena koja je upila svu mudrost.
Dragocjene su misli uma njegova:

One su dalekozori koji otkrivaju zvijezde.
Dragocjene su riječi usta njegovih:

One su poljubac sunca hladnoj zori.
Dragocjena su djela ruku njegovih:

Oni su mostovi koji spajaju svjetove.
Dragocjene su suze očiju njegovih:

One su biseri za otkup duša.
Dragocjeni su koraci putova njegovih:

Oni su miljokazi na stazi vječnosti.
Dragocjene su molitve duše njegove:

One su nebotična stabla koja vabe kišu.
Dragocjen je posmijeh lica njegova:

On je proljetni cvijet koji privlači pčele.
Dragocjena je pjesma srca njegova:

Ona je čarobna frula koja uspavljuje zmije.
Dragocjena je smrt pravednika u očima Gospodnjim:

Ona je san djeteta koga motri zadovoljna majka.
[1938.]
PSALAM USTREPTALIH NJIVA I SRDACA
(Ad horas minores)
I sada, Gospodine, dok se znojno podne uspinje na tjeme dana,

I rosa kruni čela, što se hrabro boriše s njivama i s tvornicama;
I sada, Gospodine, dok hlad prostire tužni stolnjak pod drvećem,
I djevojčica nudi umornom ocu siromašni obrok;
I sada, Gospodine, dok se začas smiruju zapjehane grudi njiva
I užurbano težakovo srce,
I sada si Ti, Gospodine, s nama
I blagoslov Tvoj.
Zato se prekrižismo, da nam Tvoj znamen olakša križeve

I dade snagu koju nam ne može pružiti slabi obrok,
Jer zaludu bi se nadimala pluća naših njiva
I rebra naših prsiju,
Kad nam Tvoj znamen ne bi osvježio čelo
I zanjihao srce.
Zato neka, Gospodine, svaka brazda bude crta Tvoga Križa,
I svaka kaplja znoja znak Tvoga blagoslova.
Jer čežnje najžešće pripeču u podne,

I srce se propinje od zanosa k suncu:
Htjelo bi, Gospodine, vidjeti širinu Tvoga pogleda
I smjer Tvojih očiju,
Da bi te zamolilo, da se obazreš na njive što niču
I pogledaš ih punim očima.
Jer mi smo i danas naučni, da u rodu gledamo Tvoj blagoslov,

A u nerodu srdžbu;
U veselju Tvoj dragi pogled,
A u tuzi zatvorene oči,
Zato daj, da naše čežnje budu pogašene ispunjenim nadama
I polja urode po širini naših iščekivanja;
Da se srca naša propinju k nebesima,

A njive da budu mjesto vječnog zahvaljivanja.
[1938.]
VEČERNJI PSALAM
(Ad vesperas)
Odahnuše putovi od trke i užurbanih koraka,

Pastiri uz frulu otpratiše dan u samoću.
Zaljubljeni je Angelus sjeo na gomile pustih njiva
I zapjevao...
“Gledaj, Gospo, kako sklopljenih ruku slušamo zvono

I snimamo kape naših mana;
Osvježi svojim očima preplanula od sunca čela,
Da ne sagore u očaju svagdanjih muka.
Kupi za svoga Sina žuljeve ovog dana,
A plati ih po dobroti svojih obećanja.”
I dok večer pokriva brazde u njivama i dušama,

I Angelus zatvara vrata kuća i staja.
Naše se brige talože k’o prah u dubinama rijeka,
I naše se misli sređuju k’o prestrašena jata ptica,
Jer srce je uvijek mirnije kad nekome otkrije nemir,
I duša je uvijek jača dok moli.
Angelus je zanjihao u san umorne njive,

I prestalo je zvono njihati se u zvoniku.
Gospa se vratila u crkvu dijeleći blagoslov mira
I noseći u rukama žuljeve dana.
[1938.]
NOĆNI PSALAM
(Ad completorium)
Gospodin je tišinom uspavao zemlju,

Mukom je svezao grane stabala i pluća mora:
Da čujemo korake Njegove, korake mira
I hod Njegov da raspoznamo.
Gospodin je kosama svojim ovranio dan,

Prstima je utrnuo sunčanu svijeću:
Da vidimo grimiznu ljepotu prstiju njegovih,
Što se k’o goleme pruge uzdižu o zapadu.
Da vidimo veličanstven ukras glave njegove:
Zvijezde i mjesec.
Kad smo zli, On stavlja oblake da Ga ne vidimo,
Stavlja oblake - to mokro svemirsko sijeno u otkosima.
Gospodin će noćas otključati naša vrata,
Gospodin će nas noćas pohoditi:
Da toplinom riječi propiri tinjavost duša
I vrelinom ljubavi otopi ledenost srdaca,
Jer On je neizgorivi grm,
A mi osušena trava.
On šalje noć, da svakome bude blizu,

Šalje noć da sve izjednači, jer je i On jednak za sve.
[1937.]
b) Sedam hrvatskih pokorničkih psalama
“Benigne fac, Domine... ut aedificentur muri Jerusalem” (Ps 50, 19)

(Blag budi, Gospodine, da se opet opet podignu zidovi Hrvatske!)
PSALAM I.
“...quoniam non est in morte qui memor sit Tui”

(... jer među mrtvima tko Te se sjeća?)
Ps 6, 5
Duša je naša duboki zdenac,

Kojeg površinu mreškaju suze.
Ne čudi se što odsjev Tvoj valovi lome,
Kad se nadviješ nad nju!
Oprosti što nam pohvala zasta nad ponorom straha,
I pjesma nad rubom očaja!
Zar može poigravati zaklana jagnjad,

Il’ zvoniti budnicu svezani ovnovi?
Zar od radosti skaču progonjene ribe,
Ili konji ošinuti bičem?
Vjerovali smo u Te,

Zato nam ne vjeruju,
Ljubili smo Te,
Zato nas mrze.
Ufali smo se u Te,
Zato nas preziru.
Duša je naša zalutala ptica

Koju progone jastrebi.
Raširi svoje ruke nad njenim obzorjem,
Kao što čini hrast nad puteljkom šume!
Da se spusti u dubine Tvojih rana

I napravi sebi gnijezdo.
[1948.]
PSALAM II.
“Tu remisisti impietatem peccati mei”

(Ti si mi krivnju grijeha oprostio)
Ps 31, 6
Dobro je, kad Gospodin umije oblake

Pa ih k’o bijele plahte rasprostre po obzorju,
I kad opere u moru zaprašeno sunce
Pa ga okupana položi u postelju noći.
Dobro je, kad Gospodin opere zjene kajanjem

I obriše okna kroz koja gledamo.
Zato Te slavimo, Gospodine, za noći bez zvijezda,

Za mrak brodoloma,
Jer se ne bismo nikad pobojali mora,
Da ne bijesni;
Ni Tebe,
Da se ne srdiš.
[1948.]
PSALAM III.
“... factus sum sicut homo non audiens”

(Postadoh kao čovjek koji ne čuje)
Ps 37, 15
Jezovit je vlastiti glas u pustinji,

Bezutješan uzdah osamljena srca.
Gluhi smo,
A strepimo na šum vjetra.
Nijemi smo,
A naši bi glasovi kamenje valjali.
Slijepi smo,
A zapažamo i najmanji trzaj prezira.
O, zašto, Gospodine, ne spojiš zoru sa sumrakom

I ne rastegneš zauvijek noćni plašt nad suncem?
Zašto mačem ne rasporiš grudi oblaka
I ne slomiš zauvijek luk duge?
Uvedi nas u korablju Srca Svojega

Koje jedino može plivati nad mržnjom!
I jednog jutra pusti dušu našu u izviđanje,
Izviđanje doma svojega,
Da se vrati s grančicom masline,
Ubrane na Jadranu!
[1948.]
PSALAM IV.
“... tunc acceptabis sacrificium iustitiae”

(Tada će Ti biti mile žrtve pravedne)
Ps 50, 21
Rugaju nam se, dok sjedimo na ruševinama,

Na kamenju uspomena:
“Ostario je krov vaš - svod nebeski,
Ostario, jer propušta vodu”.
I dok skupljamo dijelove lađa

I komade razdrtih jedara:
“Nek vam Bog posudi svoj čamac - mjesec nebeski,
Koji je nagrizen od sunčanih zraka.”
I dok gledamo masline u cvatu

I mislimo na uljanice u noći:

“Zvijezde su svjetiljke Boga vašega,
Nek vam pokloni jednu da možete čitati u tami.”
Okupaj u ognju srce naše, Gospodine,

Pobijeli kao snijeg naše osjećaje:
Da ne mrzimo one koji nas mrze,
Da oprostimo onima koji ne opraštaju.
Prinijet ćemo Ti na oltar čašu suza,
Jer su takve žrtve Tebi mile.
[1948.]
PSALAM V.
“Tu exurgens misereberis Sion”

(Ustani, smiluj se Sionu!)
Ps 101, 14
Naši su dani otisnuti u vječno čekanje,

osuđeni smo da bdijemo.
Jutra ne donose svježinu koracima,
noći ne uspavljuju ruke.
Brige su izbile na tjemenu,

snijeg je u našim kosama.
Leđa se prignula pod bičem vremena,
godine se objesile o ramena.
Posrćemo,
jer nam oči gledaju u daljinu.
Dušu nam oviše strahom,
živi smo zakopani.
Ljubav nam sažgaše osvetom,
pepela se njezina boje.
Ti ćeš, Gospodine, rasuti taj pepeo po našim njivama,

po našim ugaslim ognjištima,
da procvjetaju
i da se obnove.
Jer ništa nemamo do tog pepela ljubavi:
do nade.
[1948.]
PSALAM VI.
“De profundis clamavi ad Te, Domine!”

(Iz dubine, Gospodine, vapijem Tebi).
Ps 129, 1
Muk navješćuje Tvoju prisutnost;

Tišina je radionica Tvojih djela.
Samo Ti šetaš u šumi zvijezda,
U dubinama voda samo Tvoj odzvanja korak.
Ti si jedini čuo:
Očituj posljednje uzdahe utopljenih!
Ti si jedini vidio:
Pusti da iziđu glasovi iz grla ugušenih!
Da zaore poklici njihovi od brda do brda,

I frule zaklanih pastira postanu trubljama suda.
Da se obuku slavom kosti na dnu voda
I prevezu iznemogle na obale neba!
Da užeta postanu Jakovljevim ljestvama
Po kojima će uzlaziti djeca!
Da prostrijeljena srca postanu dalekozori,
Kroz koje ćemo Tvoju nazrijevati slavu!
[1948.]
PSALAM VII.
“Spiritus tuus bonus deducat me in terram rectam.”

(... Duh tvoj dobri nek me po ravnu putu vodi)
Ps 142, 12
Gospodin je izmjerio naše srce,

na tezulji ruku izvagnuo je našu bol:
Prevagnula je patnja zlobu silnika,
i strpljivost silu krvnika.
Mi smo nabujala rijeka:

ne čudite se, ako brane preplavimo uma!
Mi smo odriješena jagnjad:
ne zamjerite, ako plotove preskočimo srca!
Gle, kako se propinje radoznalo more,

da vidi u daljini naš brod!
Gle, kako se polja zalijeću uz prugu,
ne bi li nazrela naš vlak!
Gospodin se kao pastir vraća s nama,

svirala je na njegovim usnama.
U susret mu je izišlo zaplakano dijete,
siroče komu oteše posmijeh.
Poklonio je Gospodin sviralu djetetu,
sviralu koja okuplja ptice.
Nasmiješilo se po prvi put siroče:

zemlja naša.
[1948.]
XIII. Umjesto oporuke
PANTA RHEI
Dok teku, teku tihi potoci,

a rijeke šśme, šśme,
valovi će se utrkivati
da pjenaste ne bi izgubili krune,
a ja ću se i dalje skrivati
u onima što su me
za života
ljubili.
10. VI. 1995.
NON OMNIS MORIAR
Kad kiša na vaše prozore kuca:

u svakoj se kapi plavi biser smije,
u svakoj se suza dragog bića krije,
u svakoj ljubav nečija svjetluca.
U svakoj je sudba naša utisnuta:

veselje što na licu mladenke blista,
tuga što je snaga otrgnuta
sa životnog stabla požutjela lista.
U kaplji se krije smisao života

od djetinjstva ranog do posljednjeg ljeta.
Nek grobove naše ne ovlada sjeta:
u cvijeću će naša ostati ljepota.
24. VI. 1995.

Kupareove Pjesme

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Kupareove Pjesme

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Pjesme Rajmunda Kuparea, 1

EKSTAZA PRIRODE U SVETOJ NOĆI

“Cuius vultum desiderat universa terra”

Nemojte lomiti noćas samotne hridine gora,

Jer Božjom spiljom su noćas postale hridine brijega,

Rijeke i hridine noćas rast će k’o životne klice,

MOLITVA ZA SVJETLO BOŽIĆNE NOĆI

Podaj nam Tvoje svjetlo koje si iz raja povuk’o za sobom

Podaj nam Tvoje svjetlo koje je srce ubogih pastira

Podaj nam Tvoje svjetlo koje je glave neoćutnih živina

Podaj nam Tvoje svjetlo koje je rastaljeno bjelinom

Podaj nam Tvoje svjetlo da nam od njegova žara

PSALAM HRVATSKIH PASTIRA U SVETOJ NOĆI

Ti koji si ove noći Svojim pogledom rastvorio nebo

Bjelina Tvojih vlasi punih inja

Ležaj Tvoj je sijeno jaslica,

Tebe bogati ove noći primiti neće,

Svake Svete Noći On dođe k’o dijete

Veselo se smješka kad mu ljube noge

U jaslama drži ruke raširene

O, te ruke drage, ruke raširene,

Nepomičan tako leži kroz dva tjedna,

Ponoćka to je kad plašljive srne

RIBARI SU NAŠLI MALENOG ISUSA

Kad izvukoše drugi put mrežu u uvali blizu sela,

U kolibi nađoše ženu i starca duge, sijede brade

Zamoliše ribari ženu da im daruje čudno dijete,

Dođoše sretni u predvečerje, baš kad se Angelus moli,

Od onda Gospa prolazi selom u noći Badnjega dana

Još dršću po zidu kapljice vode blagoslovljene,

Razlio se blagoslov sveti k’o tamjana pramen

Svećenik je sazvao mir

Jer svatko znade, da on milost svetih kraljeva širi,

A ministranti - ti mali pastiri -

Još dršću po zidu kapljice vode blagoslovljene,

Ona nije s plavog još nestala neba.

Lijepa je i svijetla ta Njegova zvijezda

Koliko li puta mi zaboravimo

Jer Njegovu zvijezdu može samo naći

A teško je poći za zvijezdom u spilju

Noćas Te blato dirnuti neće

Koraci Tvoji tako su topli,

Al’ nemoj se čudit’, ako ove noći

O, kad bi nam, Isuse, anđelak mio

I koje veselje Tvojih je bilo,

Zacijelo si pao kao svako dijete,

Kada Ti odrasteš, mi ćemo bit’ stari...

PROLJEĆE ŠETA S ISUSOM

Bi li tko, Isuse, jutros pogodio

Gle, kako se grana cvjetna uzbibala

Ne zamjeri grijehu blaga razriješena

Oči su vola i magarca

U Njegovu spilju smiju unići

Padajte, snjegovi, pokrovi bijednika!

Padajte, padajte i prekrijte noćas

U jednoj pahulji sakrit ću sebe

Vječno su zeleni k’o da je proljeće!

Iz njihova rebra lađe se rađaju,

A mreže se bojom ponose od kore.

Na Božić se šutke do sela dovuku...

Sjećaš se, Isuse?

Danas više badnjaka nema,

Sjećaš se, Isuse,