„Prostranstvo je naša tamnica. Prostranstvo posjeduje nas.

Mi ga
posjedujemo samo koliko može oko da pređe preko njega. A ono nas
umara, plaši, zove, goni. Mislimo da nas vidi, a mi ga se ne tičemo,
kažemo da ga savladavamo, a samo se koristimo njegovom
ravnodušnošću. Zemlja nam nije naklonjena. Gromovi i talasi nisu za
nas, mi smo u njima. Čovjek nema svog pravog doma, on ga otima od
slijepih sila. To je tuđe gnijezdo, zemlja bi mogla biti samo stanište
čudovišta koja bi bila u stanju da se nose s nedaćama što ih ona pruža
u izobilju. Ili ničija. Pa ni naša.
Ne osvajamo zemlju, već grumen za svoju stopu, ni planinu već sliku
u svome oku, ni more već njegovu gibljivu čvrstinu i odsjaj njegove
površine. Ništa nije naše osim varke, zato se čvrsto držimo za nju.
Mi nismo nešto u nečemu, već ništa u nečemu, nejednaki s tim oko
sebe, ne isto, nespojivo. Razvitak čovjekov trebalo bi da ide ka
gubljenju svijesti o sebi. Zemlja je nenastanjiva, kao i mjesec, a mi
sebe varamo da je ovo naš pravi dom, jer nemamo kud. Dobra za
nerazumne, ili za neranjive. Možda će biti izlaz čovjekov da se vrati
unazad, da postane samo snaga.“