Mnogo glasova, jedan svijet

Zoran Udovičić
20/ 11/2013

Šta se desilo sa vizijom pravednog

svijeta komunikacija očekivanog u 21.
vijeku.

Malo koji Nobelovac je još za svog života

dočekao da mu se genijlna vizija jednog od
svjetskih sistema tako brzo počne da
urušava. Irac Šon Mekbrajd (Sean MacBride)
novinar, pravnik i političar, nosilac Nobelove
nagrade, potpisao je 1980. godine čuvenu
Uneskovu projekciju pravednog svijeta
komunikacija, pod intrigantnim nazivom
<<Mnogo glasova, jedan svijet>>. Sa ovom
vizijom čovječanstvo je trebalo ući u devetu
deceniju prošlog i dočekati 21. vijek. Je li
Mekbrajd preuranio u svojim predviđanjima
ili se nedovoljno kritički ponio prema
rastućim elektronskim i informacijskim
mogućnostima, u uvjerenju da će u raspadu
komunikacijskih barijera brzo rasti nova
civilizacijska snaga novih odnosa među
ljudima. Svijet se bio našao pred dvostrukim
izazovima: onima koje je nosila
informacijska revolucija i drugima, koje su
sukobi, tinjajući i aktivni ratovi, i
zloupotreba globalističkih ideja ispriječili
ispred čovjeka u prostoru koji se za njega
otvarao. Da li je čovjek uspio da uhvati daha
i sve čuje, sve vidi i o svemu sam razmisli i
donese svoj sud?
Krajem osamdesetih godina prošlog vijeka
svi mi, koji smo radili na tome kako da
televizija i radio dočekaju novi milenijum,
bili smo prosto zaraženi idejom: sateliti,
informatičko društvo, već najavljena
digitalizacija komunikacija prava su šansa da
se počnu rušiti barijere koje diljem svijeta
prave oni koji žele njime da vladaju. Na kraju
zadnje dekade prošlog vijeka vodio sam
projekat Jugoslovenske radio televizije
<<JRT na pragu novog vijeka>>. Bio je to
mega projekat iza kojeg je stajala velika
grupa medijskih stručnjaka, istraživača,
novinara, inženjera i producenata, koji su
trebali da sačine studiju razvoja radio-
televizije u Jugoslaviji u skladu sa novim
tehnologijama i svjetskom projekcijom
pravednog komuniciranja. Na pola posla
raspad Jugoslavije je deplasirao i ono što
smo već bili uradili, a ja sam zahvaljujući
nekim teorijskim i praktičnim spoznajama
tokom rada na ovom projektu snimio jedan
dokumetarni program od deset emisija i
nazvao ga <<Mnogo glasova,jedan svijet>>.
Bio je to pogled ljudi iza i ispred kamera i
mikrofona o budućnosti radija i televizije i
njihovoj zapitanosti šta će sve donijeti nove
tehnologije. Uz moj sadašnji, aktuelni
pogled na to, preslušajte i prvu emisiju iz
ovog serijala, emitovanog na Radio Sarajevu
u februaru 1992. godine. Možda će vam
pomoći da dođete do vlastitih zaključaka šta
je ostalo i šta je nastalo od vizija iz vremena
čije smo izazove željeli da savladamo.
Glasovi iz daljine, glasovi bez prepreke

Sjećam se dobro jednog događaja kad sam

bio dječak. Na prašnjavom trgu jedne
bosanske provincije, sa zvučnika instaliranih
na drvenim banderama za struju odzvanjala
su dva glasa. Bio je to direktan prenos
šahovskog meča između SAD i Jugoslavije,
tadašnje šahovske velesile. Na zvučnicima, u
putpunoj tišini, čuli su se glasovi iz Beograda
i negdje iz Amerike, koji su objavljivali
poteze šahista i davali kratki komentar iz
dva studija. Sportsku atmosferu
upotpunjavali su samo povremeni zvuci
mekog udara šahovskih figura o table na
stolovima. Bilo je fascinantno, gotovo
nestvarno – glasovi bez prepreke, glasovi iz
daljina, glasovi za cijeli svijet.
Za četvrt stoljeća od tog događaja svijet se
izmijenio, stigle su bežične i satelitske
tehnologije. Iz Atine je za potrebe 21.
Olimpijskih igara 1976. u Kanadi poslan
satelitski signal olimpijske baklje u Otavu
gdje je zapaljena i na drevan način, ručno
došla do Montreala. Organizatori su htjeli da
na taj način stvore interakciju drevnog i
supermodernog načine komuniciranja, ali
koji uvijek počiva na čovjekovoj odluci i
djelu. Autor, u tim vremenima veoma
slušane emisije <<Zvjezdana prašina>>,
inače vrsni ton majstor, koji je radio na
mojoj seriji, Husein Vladović, podsjetio me
je na još jedan fascinantan komunikacijski
događaj. U julu 1985. Godine održan je
prelijepi humanitarni koncert za djecu
Afrike, na dva različita mjesta, na Vembliju u
Londonu i u Filadelfiji. Muzičar Fil Kolins
(Phil Collins) je svirao na koncertu na
Vembliju, a potom Konkordom stigao i na
koncert u Americi. Ovim čuvenim putničkim
avionom letio je brže od zvuka i za 4 sata i
15 minuta <<pobijedio>> vremensku razliku
koja je iznosila 7 sati. Čovjek entuzijasta,
nadzvučne letjelice i sateliti preskočili su
vrijeme. A refren tada otpjevane čuvene
pjesme <<Mi smo svijet, mi smo djeca
svijeta>> ostao je u uhu generacija
nadahnutih muzikom.

Budućnost je bila na dohvat. Sa sarajevskih

Zimskih olimpijskih igara 1984. godine u
svijet su prvi put satelitom otišla tri
paralelna signala sa borilišta i poruka
Međunarodnog olimpijskog komiteta da tih
dana svi ratni sukobi treba da stanu. Još više
smo se osokolili kada smo stekli uvjerenje
da osposobljenost sarajevskog RTV centra
daje pravo da se kandidujemo za lokaciju
budućeg TV giganta EURONEWS-a. Ali,
pjesma i satelitske poruke za mir nisu postali
vododjelnica između dobrih i loših strana
svijeta. Proročanski neoptimistično
odzvanjala je i izreka Bertranda Rasela
(Bertrand Russell): >>Svijet je tako užasan,
užasan, užasan...!>>

Neizvodiva ili iznevjerena vizija

Mnogo je glasova, ali se oni razlikuju. Ima ih

moćnih i slabih, gladnih i sitih, slobodnih i
neslobodnih. Takav je svijet, ali smo tada
počeli da predosjećamo da budućnost ipak
donosi vrijeme u kome će u konkurenciji
<<dobrih>> i <<loših>> glasova nadvladati
oni bolji. Evropa je nazirala svoju viziju
ujedinjenja, nesvrstavanje je još bilo ideal
Trećeg svijeta, veliki su se sustezali direktnih
sukoba, a u Istočnom bloku se nazirala bliska
budućnost njegovog raspada, sa čime su u
nepovrat trebale da odu ljudske slobode.
Komunikolozi su na bazi vizije pravedne
projekcije komunikacija gradili teorije
nezavisnog, slobodnog novinarstva kome će
vrata otvoriti upravo sateliti, informatizacija
i digitalizacija.
Ideje poklonika ovih vizija budućnosti
dočekali su, međutim, tinjajući i stvarni
ratovi, učvršćivanje koncepta vladanja
drugima na bazi nacionalnih i ekonomskih
interesa. Zloupotrebljeno je slobodno
novinarstvo i prije nego što je ono takvim
postalo. U Zalivskom ratu reporter CNN-a je
uživo prenosio sliku bombardovanja
Bagdada i ciljeva koji nisu vojni, a slavljena
<<necenzura>> je tek naknadno mogla da
spriječi ponavljanje sličnih slika. Građani
Jugoslavije su bili srećni što sa crvenim
pasošem mogu da putuju bez barijera po
cijeloj Evropi i polovini svijeta. Ali im je
pravo na slobodu misli i uvjerenja početkom
devedesetih prošlog vijeka spriječila
neviđena komunikacijska blokada sa
zaprepašćujuće nagovještenom
kataklizmom. Kao vijest dana javljalo se iz
Slovenije da je 17 vojnika zbog stresa (!)
smješteno u vojnu bolnicu u Ljubljani, a
samo koji mjesec kasnije otvoren je proces
odstrjela hiljada ljudi. I novinari su započeli
svoje međusobne sukobe, političari i
vojskovođe su u medijima našli odlično
oruđe za upravljanje svojim poslovima. RTV
BiH više nije imala svoj satelit. Sarajlija koji
se nekako uspio dokopati satelitskog
telefona brio je pravi srećnik.
GOVORI SLOBODNO, PIŠI NEZAVISNO,
ALI...

Medijske slobode su vremenom stavljene u

domen ljudskih prava, a misao Mekbrajda o
sveobuhvatnosti i interaktivnosti svih
aspekata komunikacija zaboravljena je i od
onih koje su je svojevremeno prihvatili.
Propsat predviđanja budućnosti
komunikacija u projektu <<Mnogo glasova,
jedan svijet>> mnogi znaju da objasne
frapantno brzim razvojem novih tehnologija
koje proročanstvo Mekbrajda nije dovoljno
uzelo u obzir . Djelimično to je tačno. I mi
koji smo na tim pitanjima praktično radili, u
prvi plan smo stavljali komunikaciju putem
RTV klasičnih tehnologija i satelita.
Informatičko povezivanje, multimedija i novi
mediji, napuštanje analognog prenosa
signala, društvene mreže bili su tek u povoju
ili u naznakama. Ipak, mislim da su glavni
udarac konceptu nove vizije komunikacija
zadali oni <<loši>>, kojima takva ideja
slobodnog komuniciranja u svijetu i
nezavisnog i slobodnog ponašanja u njemu
nije odgovaralo.

Zalivski rat, a prije toga i rat za Afganistan, je

pokazao da se tinjajući ratovi lako mogu
pretvoriti u prave. Rušenje jednog
društvenog sistema uz svesrdnu podršku
drugog proizvelo je na mnogim mjestima
prave imperije slobode. Pod krilaticom
zaštite ljudskih prava pokrenute su silne
ratne mašinerije da takva prava <<uvedu>>
u dio svijeta kojim se još nije bilo zavladalo.
Informacijska revolucija i ovladavanje
internetom odbacili su sve moguće
tehnološke barijere, ali su ti vatrometi
slobode izražavanja ubrzo zabrinuli svijet.
Njegove institucije su doveli u dilemu da li,
uz rizik ograničavanja, pa i zloupotrebe
slobode, nadzirati internet, ili osmisliti
koncept njegove <<pametne>> upotrebe,
samoregulacije i državne intervencije samo
kad su ugrožena ljudska prava i slobode.
U ovim nedoumicama stvarao se slobodan
prostor da se u ime <<nacionalnih
interesa>> internet iskoristi za nadzor,
špijuniranje, liječenje individualnih
frustracija i novi vid vladanja svijetom.
Balans dugo očekivanih neograničenik
čovjekovih sloboda u komunikaciji i
zloupotrebe interneta ozbiljno je ugrožen.
Govori slobodno, ali pazi gdje govoriš i piši
nezavisno, ali osluškuj one od kojih zavisiš,
postale su neka vrsta postulata u znatnom
dijelu i našeg novinarstva.

Dok nije zavladalai internet era, ulazak u

otvoreni svijet komunikacija bili su televizija
i radio. Svijet na dugme. Ali i Mekbrajdova
teorija govorila je da nije važno samo znati
šta izabrati već znati i kako gledati televiziju i
slušati radio. U projektu komunikacija
budućnosti bilo je naznačeno da se ljudi, koji
će se služiti modernim komunikacijskim
sredstvima, moraju za njih obučiti, ne samo
tehnički, već i spoznajom kako se snaći u
ponudi, kako procjenjivati validnost onoga
što se vidi i čuje, oboružati se vlastitim
odbrambenim sredstvima prema podvali,
laži, manipulaciji. Bila je to lekcija za neku
vrstu RTV opismenjavanja, kao stavranje
vlastitog kritičkog odnosa prema
nezamislivom broju informacija. Ipak, u
vrijeme kada sam radio na mojim emisijama,
najvećim tehnološkim dostignućem smatrao
se satelitski prenos signala. Internet je čekao
svoje vrijeme.

Poznati komunikolog Maršal Makluan

(Marshall McLuhan) je rekao kako se
udobno osjeća kad sjedi u svojoj fotelji i
gleda šta se dešava na Brodveju. A potom i
sam postavlja pitanje: <<A da li znam čemu
će mi to poslužiti?>> Ovim pitanjem i
zapitanošću zatvorila se samo polovina
komunikacijskog kruga. Ako su nove
tehnologije i stvorile uslove >>da sve vidimo
i čujemo>>, odnosi u društvu i način
vladanja mikro i makro svijetom ostavili su
čovjeka bez racionalne podloge da na svaku
informaciju odgovori svojom vlastitim
željom, stavom ili djelom. Internet, pa i
televizija i radio, danas zasipaju
inforamacijama, ali njihovo mnoštvo i
nedostignuti načini njihove selekcije
zatrpavaju čovjeka i onemogućavaju ga da ih
racionalno upotrijebi i dopre do njihove
vjerodostojnosti.

Maršal Makluan ostavio je opštu zapitanost

dali se ono što je čovjeku najpotrebnije
može uvijek pronaći u sazvježđu glasova i
šta ako se umorimo tragajući za onim što
nam je potrebno. I danas se traga za ovim
odgovorom.

Televizija i radio će šokirati svijet!

Ali, da se vratim onima sa kojima sam
razgovarao te 1991. godine, i koji su, svako
iz svog ugla, htjeli da kažu kako vide
budućnost novih tehnologija u službi
čovjeka. Reditelj moje serije <<Mnogo
glasova, jedan svijet>> Miralem Ovčina bio
je užasnut pred mogućnošću da čovjek
postane stvar među stvarima. Naspram
naslućenih mogućnosti da čovjek
<<zastari>> i padne pod vlast tehnike,
Ovčina je polagao nadu u ljudski duh, maštu,
kreaciju i otvorene komunikacijske vidike u
kojima će čovjek informacijskog doba
sačuvati svoj ego. Novinar, esteta i reditelj,
čovjek punih pluća na televiziji i radiju, Arsa
Jovanović iz Beograda mi je ipak rezignirano
rekao: <<Ako doživim tu 2000., e moj Bože,
šta bi zanavijek ponio sa sobom, možda neki
pejzaž iz mog djetinjstva... Televiziju svakako
ne bih ponio!>> A najizričitiji je bio
komunikolog iz Zagreba, Mario Plenković:
<<Televizija i radio u budućnosti će šokirati
svijet!>> Ako je ovo proročanstvo izvjesno u
dobu u kome danas živimo, onda se ono
ostvaruje danas u mnogo složenijem
komunikacijskom sistemu, kroz
multimedijalnu revoluciju.

Pa kako onda gledati u budićnost, pitali smo

se. Prošlost se ne može popraviti, sadašnjost
je sudbina, a budućnost je moguće
predviđati i na nju utjecati. I Ajnštajn (Albert
Einstein) je pri kraju života sravnio svoja
genijalna otkrića, čija je upotreba mogla
čovječanstvo odvesti u propast, sa onim što
je učinio za stvaranje boljeg svijeta. Svijet je
nekako izbjegao prokletstvo novih
tehnologija, pa je sada red da mu one
posluže za dobrobit.
I da se vratim Ajnštajnu: <<A budućnost? Pa
želim da u njoj provedem ostatak života>>.

Idući nastavak: Gdje smo, u globalnom ili

pravom selu?