SKRIPTA ZA POLAGANJE

PRAVOSUDNOG ISPITA

I dio

KRIVIČNO PRAVO

april, 2009. god.

 Sadržaj:

KRIVIČNO MATERIJALNO PRAVO ....... 3. str.

KRIVIČNO PROCESNO PRAVO ............... 102. str.

2
 KRIVIČNO MATERIJALNO PRAVO PREDSTAVLJA sistem pravnih
propisa kojim država, radi svoje krivično pravne zaštite, određuje krivična djela i
njihove učinioce, te propisuje sankcije prema tim učiniocima.
Krivično materijalno pravo, u odnosu na krivično procesno pravo,
omogućava da se jedan krivični događaj formira u krivičnu stvar kao predmet
krivičnog postupka, pa se može reći da je krivično materijalno pravo pretpostavka
krivičnom procesnom pravu.

ZNAČENJE IZRAZA

Teritorija Federacije je kopnena teritorija, obalno more i vodene površine unutar

granica FBiH, te zračni prostor nad njima.
Dijete je, u smislu ovog zakona, osoba koja nije navršila četrnaest godina života
– dijete nije krivično odgovorno, tj. ne podliježe krivično-pravnoj odgovornosti.
Maloljetnik je, u smislu ovog zakona, osoba koja nije navršila 18 godina života.
Udruženje je bilo koji oblik udruživanja tri ili više osoba.
Više osoba je najmanje dvije osobe ili više njih.
Skupina ljudi je najmanje pet osoba ili više njih.
Grupa ljudi je udruženje od najmanje tri osobe koje su povezane radi trajnog,
ponovljenog ili povremenog činjenja krivičnih djela, pri čemu svaka od tih osoba
učestvuje u učinjenju krivičnog djela.
Organizirana grupa ljudi je grupa ljudi koja je formirana (nije nastala spontano),
radi izravno slijedećeg učinjenja krivičnog djela, čiji članovi ne moraju imati
formalno određene uloge, koja ne mora imati slijed članstva niti razvijenu
organizaciju.
Zločinačka organizacija je organizirana grupa ljudi od najmanje tri osobe, koja
postoji neko vrijeme, djelujući u cilju učinjenja jednog ili više krivičnih djela za
koja se po zakonu može izreći kazna zatvora tri godine ili teža kazna.
Tajna Federacije, kantona, grada i općine je podatak ili isprava koja je zakonom,
drugim propisom ili općim aktom nadležnog tijela donesenim na osnovu zakona,
određena tajnom Federacije, kantona, grada ili općine, čijim bi otkrivanjem
nastupile štetne posljedice za Federaciju, kanton, grad i općinu.
Vojna tajna je podatak ili isprava koja je zakonom, drugim propisom ili aktom
nadležnog organa Federacije, donesenim na osnovu zakona, proglašena vojnom
tajnom.
Službena tajna je podatak ili isprava koja je zakonom, drugim propisom ili općim
aktom nadležne institucije u Federaciji, kantonu, gradu i općini donesenim na
osnovu zakona proglašena službenom tajnom.
Poslovna tajna je podatak ili isprava koja je zakonom, drugim propisom ili općim
aktom privrednog društva, ustanove ili druge pravne osobe određena poslovnom
tajnom, a koja predstavlja proizvodnu tajnu, rezultate istraživačkog ili
konstrukcijskog rada, te drugi podatak zbog čijeg bi priopćavanja neovlaštenoj
osobi mogle nastupiti štetne posljedice za njezine privredne interese.
Profesionalna tajna je podatak o osobnom ili obiteljskom životu stranaka koji

3
saznaju odvjetnici, branitelji, notari, doktori medicine, doktori stomatologije,
primalje /babice/ ili drugi zdravstveni djelatnici, psiholozi, djelatnici staranja,
vjerski ispovjednici i druge osobe u obavljanju svog zvanja.
Isprava je svaki predmet koji je podoban ili određen da služi kao dokaz kakve
činjenice koja je od značaja za pravne odnose.
Pokretnina je i svaka proizvedena ili skupljena energija za davanje svjetlosti,
topline ili kretanja, te telefonski i drugi impulsi.
Izražavanje u jednom gramatičkom rodu, muškom ili ženskom, uključuje oba
roda fizičkih osoba.

ŠTA ČINI KRIVIČNO ZAKONODAVSTVO U BIH

Krivično zakonodavstvo u našoj zemlji sačinjavaju:

1. Krivični zakon BiH, FBiH, RS i BD;

2. Drugi zakoni BiH, Entiteta i Brčko distrikta, kojima su eventualno
propisana krivična djela (u svim ovim zakonima koji čine dopunsko
krivično zakonodavstvo, kazne i druge mjere mogu se propisivati u skladu
sa odredbama sistemskog krivičnog zakonodavstva);
3. U širem smislu, ovdje se ubrajaju Krivični procesni zakoni (ZKP BiH, FBiH,
RS i BD) i Zakon o izvršenju krivičnih sankcija;
4. Posebno krivično zakonodavstvo (npr. Zakon o ravnopravnosti spolova i
sl.), koje mora biti u skladu sa krivičnim zakonima u pogledu uslova
odgovornosti i kažnjivosti.

NAČELO LEGITIMITETA (osnov zakonitosti)

Osnova i granice krivičnopravne prinude

Krivična djela i krivičnopravne sankcije propisuju se samo za ona

ponašanja kojima se tako ugrožavaju ili povrjeđuju lične slobode i prava
čovjeka, te druga prava i društvene vrijednosti zajamčene i zaštićene
Ustavom i međunarodnim pravom, da se njihova zaštita ne bi mogla
ostvariti bez krivično pravne prinude.
Propisivanje krivičnih djela i vrste i mjere krivičnopravnih sankcija zasniva
se na nužnosti primjene krivičnopravne prinude i njenoj razmjernosti jačini
opasnosti za osobne slobode i prava čovjeka, te druge osnovne vrijednosti.

NAČELO ZAKONITOSTI

Ovo načelo postoji u materijalnom i procesnom smislu.

1. U materijalnom smislu ovo načelo ima 2 aspekta značenja:

a) da se krivična djela i krivično-pravne sankcije za ta djela mogu

propisivati samo zakonom, a ne propisima niže pravne snage .

4
 b) da se nikome ne može izreći sankcija za djelo ako ono, prije nego što
je učinjeno, u zakonu nije propisano kao krivično djelo i za koje u
zakonu nije propisana sankcija.

2. U procesnom smislu ovo načelo je propisano ZKP FBiH – „Princip

zakonitosti“:
„Pravila utvrđena ovim zakonom trebaju osigurati da niko nevin ne bude
osuđen, a da se učinitelju izrekne krivičnopravna sankcija pod uslovima koje
predviđa KZFBiH, drugi zakoni Federacije, zakoni kantona i zakoni BiH u kojima
su propisana krivična djela i na osnovu zakonom propisanog postupka.
Prije donošenja pravomoćne presude osumnjičeni, odnosno optuženi
može biti ograničen u svojoj slobodi i drugim pravima, samo pod uslovima
propisnim zakonom.
Krivičnopravnu sankciju može učinitelju krivičnog djela izreći samo
nadležni sud, odnosno sud kome je Sud BiH prenio vođenje postupka, u
postupku koji je pokrenut i proveden po ovom zakonu“ .

VREMENSKO VAŽENJE KRIV. ZAKONA

(obavezna primjena blažeg zakona)

Prema učinitelju krivičnog djela primjenjuje se zakon koji je bio na

snazi u vrijeme učinjenja krivičnog djela. Dakle, vrijedi princip da nema
retroaktivne primjene propisa.
Ako se poslije učinjenja krivičnog djela zakon jednom ili više puta
izmjeni, primijenit će se zakon koji je blaži za učinitelja. U toj situaciji,
moguće je da bude primjenjen novi ili stari zakon, u zavisnosti od toga koji je od
njih blaži.
U zakonu nisu izričito propisani kriteriji po kojima se ocjenjuje koji je
zakon blaži za učinioca u svakom konkretnom slučaju, međutim sudska
praksa i teorija su utvrdili određene kriterije na osnovu kojih se utvrđuje
koji je zakon blaži, a to su:

1. osnovni kriterij je onaj koji predviđa da je blaži onaj krivični zakon

koji konkretno ponašanje uopšte ne propisuje kao krivično djelo
(npr. u ranijem kriv. zakonodavstvu postojalo je kriv. djelo kockanje, uvreda,
veći broj kriv. djela protiv oružanih snaga. Međutim, ta djela i još neka u
važećem KZ su dekriminisana sl.); Ovo je ključni kriterij za utvrđivanje koji je
zakon blaži i ukoliko se primjeni na konkretnom slučaj, nema potrebe za
utvrđivanje ostalih kriterija.
2. blaži je onaj krivični zakon koji propisuje određeno djelo kao
krivično djelo, ali isključuje krivičnu odgovornost i krivično gonjenje;
(npr. OSL provali u tuđi stan radi hvatanja učinioca krivičnog djela neće
krivično odgovarati jer je to učinio u vršenju službene radnje);
3. blaži je onaj zakon koji predviđa mogućnost oslobađanja od
kazne ili izricanja blaže vrste kazne ili manje mjere kazne
(npr. kod krivičnog djela krađe blaži je važeći zakon jer postoji mogućnost
izricanja blaže kazne);

5
4. blaži je onaj krivični zakon koji ne predviđa izricanje sporedne
kazne ili mjere bezbjednosti ;
5. blaži je onaj krivični zakon koji predviđa šire mogućnosti za
izricanje uslovne osude ili blaže kažnjavanje za pokušaj određenog
krivičnog djela.

Kako se primjenjuje blaži zakon?

Blaži zakon se primjenjuje u odnosu na konkretno djelo i konkretnog

učinoca, a ne apstraktno. Dakle, analizom prethodnih kriterija se utvrđuje kako
se ti zakoni odnose na konkretnog učinioca.
Blaži zakon mora se primjeniti u cjelosti, a ne parcijalno ili
kombinovano sa drugim zakonima.
Blaži zakon mora se primjeniti do pravosnažnosti presude. Izuzetno,
ako je povodom pravnih lijekova (žalba ili ponavljanje postupka) presuda
ukinuta i određeno novo suđenje, blaži zakon se mora primjeniti i u toj
situaciji. Ovo iz razloga što više ne postoji pravosnažna presuda i suđenje
počinje ispočetka.
Ako nije ispoštovan ovaj princip tj, ako je sud primjenio strožiji zakon,
postojaće povreda krivičnog zakona.

KRIVIČNE SANKCIJE

Vrste krivičnopravnih sankcija su:

1. Kazne
a) zatvor i dugotrajni zatvor
b) maloljetnički zatvor
c) novčana kazna

2. mjere upozorenja
a) sudska opomena
b) uslovna osuda

3. mjere bezbjednosti
a) obavezno psihijatrijsko liječenje (na slobodi)
b) obavezno liječenje od ovisnosti
c) zabrana vršenja poziva, aktivnosti ili funkcije
d) zabrana upravljanja motornim vozilom
e) oduzimanje predmeta

4. odgojne mjere (primjenjuju se prema maloljetn. uz odgojne preporuke)

a) disciplinske mjere
b) mjere pojačanog nadzora
c) zavodske mjere

6
 Pored navedenih krivičnopravnih sankcija, zakon poznaje još dvije
mjere koje ne spadaju u krivične sankcije, a to su:

1. Rad za opšte dobro na slobodi (spada u red novih, alternativnih

sankcija, koja je sui-generis mjera, a nalazi se negdje između kazne i
uslovne osude, kao mjere upozorenja) i
2. Odgojne preporuke (izriču se maloljetnicima, bez vođenja kriv. postupka)

Svrha krivičnopravnih sankcija:

1. generalna prevencija - preventivni uticaj na druge da poštuju pravni
sistem i ne čine krivična djela, a postiže se informisanjem javnosti o
vođenju krivičnih postupaka i izricanju sankcija;
2. specijalna prevencija - sprječavanje učinitelja da učini krivična djela i
podsticanje njegovog preodgoja.

Isključenje primjene krivičnog zakonodavstva u Federaciji BiH prema djeci

Krivično zakonodavstvo ne primjenjuje se prema djetetu koje u vrijeme

učinjenja krivičnog djela nije navršilo 14 godina života.

ZASTARJELOST

Zastarjelost krivičnog gonjenja

Zastarjelost krivičnog gonjenja je institut koji podrazumjeva

prestanak ovlaštenja državnih organa za preduzimanje krivičnog gonjenja
iz razloga proteka određenog vremenskog perioda.
Zastarjelost nije na dispoziciji stranaka , tj. nastupa bez obzira na volju
učinioca i niko se ne može odreći zastare!
Rokovi zastarjelosti zavise od težine krivičnog djela i propisane
kazne, pa se krivično gonjenje ne može poduzeti kad od učinjenja krivičnog djela
protekne:
1. 35 god. - za KD s propisanom kaznom dugotrajnog zatvora;
2. 20 god. - za KD s propisanom kaznom zatvora preko 10 god.;
3. 15 god. - za KD s propisanom kaznom zatvora preko 5 god.;
4. 10 god. - za KD s propisanom kaznom zatvora preko 3 god.;
5. 5 god. - za KD s propisanom kaznom zatvora preko 1 god.;
6. 3 god. - za KD s propisanom kaznom zatvora do 1 god. ili novčanom
kaznom.
Ako je za KD propisano više kazni, rok zastarjelosti određuje se po
najtežoj.
Postoji relativna i apsolutna zastarjelost:
a) relativna zastarjelost - nastupa kada proteknu gore navedeni
zastarni rokovi utvrđeni prema propisanoj kazni .
b) apsolutna zastarjelost - nastupa kada protekne duplo vrijeme
predviđeno za relativnu zastarjelost.

7
 Zastarijevanje krivičnog gonjenja počinje od dana kad je krivično
djelo učinjeno, bez obzira je li poznat izvršilac KD.
OBUSTAVA ZASTARJELOSTI

Obustava zastarjelosti nastupa zbog neke zakonske tj. pravne

smetnje (npr. poslanički imunitet, duševno oboljenje učinioca, postupak
ekstradicije i sl.)
U takvoj situaciji krivično gonjenje ne može otpočeti, a ako je
otpočelo ne može se produžiti.
Kada prestane zakonska smetnja tok, zastarjevanja se nastavlja, pri
čemu se u rok zastarjevanja uračunava vrijeme koje je proteklo do
obustave zastarjevanja.
Zastarjelost se obustavlja samo u odnosu na ono lice na koje se odnose
pravne smetnje, a ne utiče na druge saučesnike.

PREKID ZASTARJELOSTI

Prekid zastarjelosti znači nastupanje takve okolnosti usljed koje je

zaustavljen tok zastarjelosti, tako da sa svakim prekidom zastarijevanje
počinje ponovno teći. Kod prekida zastarjelosti vrijeme koje je proteklo ne
uračunava se u vrijeme zastarjevanja, već zastarjevanje počinje iznova i
može trajati sve do nastupanja apsolutne zastarjelosti.
Prekid zastarjelosti nastupa (zastarijevanje se prekida) u 2 slučaja:
1. preduzimanjem svake procesne radnje od strane suda ili tužioca, koja
se preduzima radi gonjenja učinioca zbog učinjenog krivičnog djela.
Radnje ovlaštenog službenog lica prije pokretanja krivičnog postupka nemaju
karakter procesnih radnji i ne dovode do prekida zastarjelosti .
2. kada učinilac u vrijeme trajanja zastarjelosti učini isto tako teško ili teže
krivično djelo.

Zastarjelost izvršenja kazne/krivično-pravne sankcije

Zastarjelost izvršenja kazne/krivično-pravne sankcije je institut koji

podrazumjeva prestanak ovlaštenja nadležnih organa za preduzimanje
izvršenja pravosnažno izrečene kazne/krivično-pravne sankcije, iz razloga
proteka određenog vremenskog perioda.
Zastarjelost izvršenja kazne/krivično-pravne sankcije nastaje istekom
određenog vremena od donošenja pravomoćne presude.
Na zastarjelost izvršenja kazne primjenjuju se isti rokovi kao i kod
zastarjelosti krivičnog gonjenja.

Zastarjelost izvršenja sporedne kazne i mjera bezbjednosti

 Zastarjelost izvršenja novčane kazne kao sporedne

kazne nastupa kad proteknu 2 god. od dana pravosnažnosti presude kojom
je ta kazna izrečena.

8
 Zastarjelost izvršenja mjera bezbjednosti: 1. obavezno
psihijatrijsko liječenje, 2. obavezno liječenje od ovisnosti i 3. oduzimanje
predmeta nastupa kad protekne 5 god. od dana pravosnažnosti odluke kojom
su te mjere izrečene.
 Zastarjelost izvršenja mjera bezbjednosti: 1. zabrane
vršenja poziva, aktivnosti ili funkcije i 2. zabrane upravljanja motornim vozilom
nastupa kad protekne onoliko vremena koliko je sud odredio za trajanje te
mjere.

Krivično gonjenje i izvršenje kazne ne zastarijeva za krivična djela za koja

po međunarodnom pravu zastarjelost ne može nastupiti (ratni zločini).
Generalno, pitanje zastare je materijalno-pravno pitanje, na koje sud
pazi po službenoj dužnosti. Kada sud utvrdi da je nastupila zastara,
donijeće ODBIJAJUĆU PRESUDU!

KRIVIČNO DJELO

Krivično djelo (Član 21.)

Krivično djelo je ono djelo koje kumulativno ima sve slijedeće

elemente:
a) da je protivpravno djelo
b) da je zakonom propisano kao krivično djelo,
c) za koje je zakonom propisana krivičnopravna sankcija i
d) čija su obilježja propisana zakonom.

a) Protivpravnost kao element krivičnog djela

Protivpravnost znači da je određeno ponašanje u suprotnosti sa

pozitivnim normama pravnog poretka. To su ona protivpravna ponašanja
pojedinca koja znače napad ili ugrožavanje najvažnijih društvenih odnosa.
Međutim, pravni poredak dozvoljava u određenim situacijama i pod
određenim uslovima postojanje nekog osnova koji isključuje protivpravnost.
U krivičnom materijalnom zakonu protivpravnost isključuje:
1) djelo malog značaja,
2) nužna odbrana i
3) krajnja nužda.

U krivičnom procesnom pravu osnov isključenja protivpravnosti postoji u

slučajevima: lišenja slobode učinioca krivičnog djela, određivanja pritvora,
vršenja pretresa i dr. Naređenje pretpostavljenog ne isključuje protivpravnost.

b) i c) Propisanost krivičnog djela u zakonu kao elemenat krivičnog

djela (princip zakonitosti) i propisanost sankcije

9
 U materijalnom smislu ovaj elemenat krivičnog djela znači da se
krivična djela i krivične sankcije za ta djela mogu propisivati samo
zakonom, a ne propisima niže pravne snage.
Drugi aspekt ovog načela znači da se nikome ne može izreći sankcija
za djelo ako ono, prije nego što je učinjeno, u zakonu nije bilo propisano
kao krivično djelo i za koje u zakonu nije propisana sankcija.

d) Obilježja krivičnog djela (biće krivičnog djela)

Okolnosti koje određeno ponašanje karakterišu kao krivično djelo

nazivaju se obilježjima, odnosno elementima bića krivičnog djela.
S obzirom na prirodu pojedinih djela, svako djelo ima određene elemente
koji čine biće tog krivičnog djela.
Biće krivičnog djela je skup svih bitnih, posebnih elemenata jednog
krivičnog djela!
Da bi djelo bilo svršeno moraju biti ostvarena sva njegova obilježja.
Ostala obilježja služe za bliže označavanje kažnjivog ponašanja i po
potrebi za razgraničenje od drugih srodnih krivičnih djela.
(Npr. kod krivičnog djela krađe bitna obilježja su: 1. da se radi o tuđoj pokretnoj
stvari, 2. da se ta stvar oduzima i 3. da se to čini u namjeri pribavljanja
protivpravne imovinske koristi.
Krivično djelo teške krađe sadrži sva ova obilježja, ali i dodatno obilježje u
pogledu načina izvršenja krađe npr. da se krađa vrši obijanjem ili provaljivanjem
zatvorenih prostora, da se krađa vrši u vrijeme elementarnih nepogoda /poplave,
zemljotresi itd/. Prema tome, po ovim dodatnim obilježjima ovo djelo se razlikuje
od krivičnog djela krađe.
Krivično djelo ubistva sastoji se u tome da učinilac lišava života drugo lice.
Međutim, ako se to lišavanje vrši iz nacionalnih, vjerskih ili rasnih pobuda, na
okrutan način, iz bezobzirne osvete i slično, radiće se o teškim slučajevima
ubistva koji su zapriječeni strožijom kaznom.

Radnja izvršenja krivičnog djela (Način učinjenja krivičnog djela)

Radnja izvršenja krivičnog djela je ona radnja kojom se izvršava

krivično djelo i koja je u opisu krivičnog djela označena kao radnja
izvršenja. Npr. kod kriv. djela krađe radnja se sastoji u oduzimanju tuđe
pokretne stvari, a kod ubistva radnja se sastoji u lišavanju života drugog lica .
Kod nekih krivičnih djela radnja izvršenja se sastoji od dvije ili više
radnji, koje mogu biti određene kumulativno ili alternativno:
1. kumulativno - gdje se radnja izvršenja sastoji se od dvije djelatnosti i
gdje je za postojanje krivičnog djela nužno da su kumulativno
ostvarene obje navedene radnje tzv. kumulativne dispozicije.
Npr. kod kriv. djela „razbojništvo“, radnje su upotreba sile i oduzimanje
tuđe pokretne stvari. Kod takvih krivičnih djela obje te radnje ulaze u
sastav izvršenja krivičnog djela i njihovim preduzimanjem ostvaruje se
krivično djelo. Kod ovih djela preduzimanjem samo jedne radnje neće se

10
 raditi o svršenom krivičnom djelu, npr. upotreba sile, već o pokušaju krivi.
djela razbojništva.
2. alternativno - gdje se radnja izvršenja sastoji od dvije ili više
djelatnosti tako da je krivično djelo izvršeno preduzimanjem bilo koje
od propisanih radnji tzv. alternativne dispozicije. Ukoliko su ostvarene
sve radnje, radit će se o kumulaciji radnji, što se može uzeti u obzir kao
otežavajuća okolnost kod odmjeravanja kazne.
Npr. kod kriv. djela krivotvorenje isprave, radnja izvršenja je određena
alternativno, pa se djelo može izvršiti pravljenjem lažne isprave ili
nabavljanjem ili upotrebom lažne isprave . Izvršenjem djela na bilo koji od ovih
načina tj. ispunjavanjem bilo koje alternacije, djelo je izvršeno.

Blanketne dispozicije

To su nepotpune ili okvirne dispozicije u krivičnom zakonu koje su

same za sebe neprimjenjive bez uzimanja u obzir drugog propisa na koji
one upućuju.
Da bi se u takvim slučajevima moglo utvrditi da li je u pitanju
krivično djelo ili ne, nužno je konsultovati propise na koje se ta blanketna
dispozicija odnosi i tek tada ćemo biti u mogućnosti utvrditi da li u
konkretnom ponašanju postoje elementi krivičnog djela.
Blanketne dispozicije u krivičnom zakonu su najčešće kod krivičnih djela
protiv bezbjednosti saobraćaja i protiv bezbjednosti ljudi i imovine, ali mogu se
pronaći i u propisima i aktima niže pravne snage. ( Npr. krivično djelo
ugrožavanja saobraćaja govori o postupanju u saobraćaju suprotno ZOBS-u ili
kod krivičnog djela protivpravni prekid trudnoće, u dispozitivu se navodi da se
prekid trudnoće izvodi protivno propisima o prekidu trudnoće /Pravilnik......../. Kod
optuženja i u izreci presude kod ovih krivičnih djela nužno je ugraditi određene
članove zakona ili drugog propisa na koji upućuje blanketna dispozicija.
Krivično djelo može biti izvršeno činjenjem i nečinjenjem.

Činjenjem:

U praksi, krivično djelo se najčešće izvršava činjenjem neke radnje.

Činjenje postoji onda kada lice preduzima neku radnju koju ne bi smjelo
preduzeti (npr. oduzima tuđu pokretnu stvar, falsifikuje ispravu, drugom nanosi
povredu i sl). Dakle, kod činjenja radi se o nekoj ličnoj aktivnosti učinioca koja
dovodi do određenih promjena u vanjskom svijetu - povreda, ugrožavanja.

Nečinjenjem:

Krivično djelo je učinjeno nečinjenjem kad je učinitelj, koji je pravno

obavezan spriječiti nastupanje zakonom opisane posljedice krivičnog djela,
to propustio učiniti, a takvo je propuštanje po djelovanju i značenju
jednako izvršenju tog krivičnog djela činjenjem.

11
 Krivična djela nečinjenja mogu biti: 1. prava krivična djela nečinjenja i
2. neprava krivična djela nečinjenja.

1. Prava krivična djela nečinjenja (tzv. pravi, čisti omisivni delikti) su

ona krivična djela kod kojih je radnja izvršenja u krivičnom zakonu
određena kao propuštanje određene dužnosti (npr. neprijavljivanje
pripremanja kriv. djela)
2. Neprava krivična djela nečinjenja (tzv. komisivno-omisivni delikti) su
ona krivična djela koja su u krivičnom zakonu određena kao krivična
činjenja, odnosno gdje je radnja izvršenja tog djela određena kao
preduzimanje neke činidbe, ali se izuzetno to krivično djelo može
izvršiti i propuštanjem određene dužnosti. (npr. majka ne hrani dijete i
usljed toga nastupi zabranjena posljedica, ili skretničar propusti da pomjeri
šine u slobodan prolaz i nastupi udes - dužnost majke na hranjenje djeteta
propisana je u porodičnom zakonu; dužnost skretničara propisana je u
odgovarajućim propisima u oblasti željezničkog saobraćaja).
Dakle, kod ovih djela uvijek se radi o tome da učinilac propušta tj. ne
preduzima radnju koju mu nalaže njegov lični status ili dužnost.

Posljedica krivičnog djela

Kod najvećeg broja krivičnih djela, posljedica krivičnog djela je

ugrađena u dispoziciju krivičnog djela i samim tim je vidljiva (npr. lišenje
života, teška tjelesna povreda, prenošenje zarazne bolesti i sl.). Međutim, ima
krivičnih djela kod kojih posljedica nije vidljiva, ali ona postoji (npr. kod
krivičnog djela davanje lažnog iskaza, posljedica se sastoji u stvaranju
pogrešnog mišljenja kod suda i donošenju pogrešne sudske odluke).
Posljedica krivičnog djela može se manifestovati u vidu:

1. povrede zaštićenog dobra – to je uništenje ili oštećenje nekog pravno

zaštićenog dobra. Ta povreda se uočava čulima i kod ovih djela posljedica se
uvijek određuje kao obilježje bića krivičnog djela ( npr. tjelesna povreda,
lišenje života, krađa i sl.).
2. ugrožavanja zaštićenog dobra – to je stvaranje opasnosti od nastupanja
povrede.
Ta opasnost može biti konkretna ili apstraktna:

a) konkretna opasnost - ovdje je ta opasnost određena u biću

krivičnog djela i ona se mora dokazivati kao i ostali elementi krivičnog
djela. Najčešća su krivična djela protiv bezbjednosti javnog saobraćaja i
krivična djela protiv opšte bezbjednosti ljudi i imovine.
b) apstraktna opasnost - postoji kada je posljedica mogla da nastupi
usljed preduzete radnje, ali u konkretnom slučaju nije nastupila. Takva
krivična djela ne sadrže opasnost kao obilježje krivičnog djela, kao u
slučaju konkretne opasnosti, već ta opasnost nužno proizilazi iz radnje
izvršenja. To znači da je kod takvih krivičnih djela nastupanje posljedice

12
 nužna i neoboriva pretpostavka. Čim je radnja izvršena, ovu opasnost ne
treba dokazivati, jer se njeno postojanje uvijek pretpostavlja.
(npr. u slučaju predaje u prevozno sredstvo lako zapaljivih, eksplozivnih ili
radioaktivnih materijala, djelo se smatra svršenim samim činom predaje
takvih materijala u prevozno sredstvo. Dakle, u ovom slučaju se uopšte ne
dokazuje postojanje posljedice, jer se ona pretpostavlja samim time što se
radi o materijama koje su izuzetno opasne i čiji je promet u javnom
saobraćaju izričito zabranjen.)
Objektivni uslov inkriminacije

To su okolnosti koje zakon određuje kao uslov koji treba da se stvori

da bi jedno ponašanje čovjeka bilo protivpravno ili da bi dobilo opasni
karakter.
Ove okolnosti ulaze u sastav krivičnog djela, ali se za postojanje
krivnje učinioca ne zahtijeva njegova svijest da te okolnosti postoje.
Dovoljno je da one u konkretnom slučaju egzistiraju, bez obzira na svijest
učinioca
(npr. kod krivičnog djela učestvovanja u tuči nemamo svijest, ali smo „uletili“ u
tuču, i nastane teška tjelesna povreda ili je neko umro; ili npr. u privredi –
dovoljno je da je nastupila šteta).
Značaj ovih uslova je što od njih zavisi postojanje krivičnog djela,
iako one ne određuju krivično djelo.

Subjekt izvršenja krivičnog djela

Subjekt izvršenja krivičnog djela, po važećem krivičnom, zakonu

može biti fizičko i pravno lice.
Kod pojedinih krivičnih djela subjekt izvršenja djela označava se na
različite načine:
1. Kod najvećeg broja djela subjekt se označava rječju «ko» (npr. ko
drugog liši života, ko oduzme tuđu pokretnu stvar ). U ovoj situaciji to
praktično znači da takva krivična djela može počiniti svako lice,
odnosno kod njih postoji najširi krug mogućih izvršilaca.
2. Kod nekih krivičnih djela subjekt se označava prema određenom
svojstvu lica ili njegovom statusu . (npr. službeno lice, odgovorno lice,
vojno lice, vozač motornog vozila, branilac, ljekar, svjedok, učesnik u
saobraćaju). Kod ovih krivičnih djela, dakle, sužen je broj mogućih
učinilaca tako da ova djela može učiniti samo lice koje ima određeno
svojstvo. Ova djela nazivaju se VLASTORUČNA ili DELICTA
PROPRIA. Utvrđivanje svojstva učinioca kod ovakvih krivičnih djela
je veoma značajno, jer ako učinilac nema određeno svojstvo, neće se
raditi o tom krivičnom djelu.
(npr. kod krivičnog djela čedomorstva /ubistvo djeteta pri porođaju/ učinilac,
odnosno subjekt tog krivičnog djela može biti samo majka djeteta. To je
privilegovano djelo ubistva koje može učiniti samo majka u posebnom stanju do
koga dolazi u vezi sa porođajem. Druga lica koja bi eventualno sa majkom
učestvovala u izvršenju tog KD odgovarala bi za neki od oblika sučesništva u

13
izvršenju KD ubistva kao pomagač, podstrekač ili saizvršilac. Dakle, ta lica bi
odgovarala strožije jer nemaju svojstvo koje ima majka).
Subjekt krivičnog djela može se pojaviti kao izvršilac (saizvršilac),
pomagač i podstrekač.
Od subjekta treba razlikovati pasivnog subjekta - ako se neko lice posluži
drugim licem da učini krivično djelo. Npr., lice A gurne lice B na lice C, pa lice C
pretrpi povrede ili nastupi smrt. Lice A je subjekt izvršenja krivičnog djela, a lice B
samo sredstvo kojim se lice A poslužilo.
Subjekt krivičnog djela, odnosno učinilac i krivac nisu sinonimi, jer je kriv
samo onaj za koga se to utvrdi pravosnažnom presudom.

Vrijeme izvršenja (učinjenja) krivičnog djela

Krivično djelo je učinjeno u vrijeme kada je učinitelj radio ili bio

dužan raditi, bez obzira na to kad je posljedica činjenja ili nečinjenja
nastupila.
Vrijeme izvršenja krivičnog djela značajno je:
1) radi utvrđivanja uzrasta učinioca , tj. da li je u pitanju dijete, maloljetnik
ili punoljetno lice, a što je značajno radi utvrđivanja uračunljivosti učinioca;
2) radi primjene odgovarajućeg zakona na učinioca , kako odredbi
materijalnopravnog, tako i procesnopravnog karaktera.
3) radi utvrđivanja zastarjelosti krivičnog gonjenja ;
4) radi utvrđivanja uzrasta, tj. starosti oštećenog, kod krivičnih djela
gdje je uzrast oštećenog elemenat bića krivičnog djela; npr. kod
krivičnog djela vanbračna zajednica sa maljoljetnim licem, zavođenje,
obljuba nad maloljetnim licem, zlostavljanje ili napuštanje maloljetnog lica.
5) kod nekih krivičnih djela vrijeme je elemenat bića krivičnog djela .
Npr. djelo izvršeno za vrijeme ratnog stanja ili neposredne ratne
opasnosti, za vrijeme epidemije i sl.

Kad se ne može precizno utvrditi vrijeme, uzima se ono koje je

najpovoljnije za učinioca.
Ako se djelo sastoji od različitih djelatnosti, a čine jednu radnju,
uzima se ono vrijeme kada je učinjena posljednja radnja (kumulativne
radnje).
Kod produženog krivičnog djela uzima se vrijeme svake izvršene
radnje u sastavu krivičnog djela. Zastara teče od zadnje izvršene radnje.

Mjesto izvršenja krivičnog djela

Posljedica krivičnog djela se najčešće dešava u mjestu radnje, ali

kod distancionih krivičnih djela, radnja se može desiti u jednom, a
posljedica u drugom mjestu. Naš zakon je prihvatio tzv. „kriterij ubikviteta“.
Krivično djelo je izvršeno u mjestu gdje je učinilac radio ili je bio
dužan da radi, a kod kažnjivog pokušaja i u mjestu gdje je posljedica
nastupila, odnosno u mjestu gdje je prema umišljaju učinioca trebala
nastupiti.

14
 Značaj mjesta izvršenja krivičnog djela ogleda se u slijedećem:

1. Prema mjestu izvršenja djela određuje se koji će se zakon primjeniti

na učinioca, što je naročito značajno kod distancionih, kao i tzv. tranzitnih
krivi. djela sa elementom inostranosti (npr. paket sa eksplozivom utovaren
je u našoj zemlji u avion ili voz koji saobraća prema inostranstvu).
2. Mjesto izvršenja djela značajno je i za određivanje mjesno nadležnog
suda.
UZROČNA (KAUZALNA) VEZA RADNJE I POSLJEDICE

Utvrđivanje uzročne veze između ljudske radnje i nastupjele

posljedice u konkretnom slučaju je činjenično pitanje i rješava se na
osnovu prirodnih zakona i iskustvenog saznanja.
U praksi, najčešći su slučajevi da je ljudska radnja neposredni uzrok
nastupanja zabranjene posljedice, tako da je uzročna veza nesumnjiva.
Npr. učinilac puca iz vatrenog oružja u grudi žrtve u predio srca, što dovede do
smrti. Tu je očigledno da postoji uzročna veza između radnje učinioca i nastale
posljedice.
Međutim, mogući su slučajevi da se između ljudske radnje i
nastupjele posljedice interpolira jedan ili više događaja kao uslova
nastanka posljedice (npr. učinilac tjelesno povrijedi žrtvu, a kasnije se ispostavi
da je žrtva bolovala od hemofilije ili učinilac povrijedi žrtvu, a lice B žrtvi zavije
ranu septičkim zavojem, pa se rana inficira i žrtva umre). U tom slučaju
postavlja se pitanje da li je došlo do prekida uzročne veze između
prvobitne radnje izvršioca i nastupjele posljedice.
Kod spornih slučajeva naša pravna teorija i sudska praksa
prihvaćaju teoriju ekvivalencije (jednake vrijednosti).
Po ovoj teoriji svi faktori koji su uslovili nastupjelu posljedicu imaju
jednaku vrijednost. To znači da se uzrokom smatra svaki onaj uslov bez
koga konkretna posljedica ne bi nastupila. Po ovoj teoriji, uzročnost će
postojati i u slučaju potpuno nepredvidivih i naknadnih pojava koje se nadovezuju
na radnju učinioca. Ako je ljudska radnja ušla u uzročni lanac koji je doveo
do posljedice mora se uzeti da je ona uzrok posljedice, bez obzira u kojem
stepenu je doprinijela proizvođenju posljedice. U slučaju prekida uzročnosti,
učinilac odgovara samo za posljedicu koja je nastupila prije prekida uzročne
veze. (Npr. učinilac je oštećenom nanio tjelesne povrede, nakon toga ga vozilom
vozi u bolnicu, u toku vožnje dođe do udesa krivicom drugog vozača, usljed čega
oštećeni pogine. Ovaj drugi udes prekinuo je tok uzročnosti pa će prvobitni
učinilac krivično odgovarati za nanošenje tjelesnih povreda oštećenom, a drugi
vozač za krivično djelo ugrožavanja bezbjednosti saobraćaja kvalifikovano
smrtnom posljedicom; ili Npr. provalnik je provalio u tuđu kuću, zatiče oštećenog
i nanese mu teške tjelesne povrede i dovede ga u stanje da ovaj više ne može
da vlada sobom, oduzima stvar i odlazi. Nakon toga dolazi do požara i čovjek
pogine. Učinilac će odgovarati za krajnju posljedicu, jer nije došlo do prekida
uzročnosti, jer je čovjeka doveo u stanje da ne može da se spasi sam).

INSTITUTI KOJI ISKLJUČUJU POSTOJANJE KRIVIČNOG DJELA

15
(OPŠTI OSNOVI ZA ISKLJUČENJE PROTIVPRAVNOSTI )

To su slijedeći pravni instituti:

1. beznačajno djelo,
2. nužna odbrana i
3. krajnja nužda.

(Kada sud utvrdi njihovo postojanje, DONOSI OSLOBAĐAJUĆU PRESUDU )

Određeno ponašanje koje ima sva obilježja određenog krivičnog
djela neće biti inkriminisano, odnosno učinilac neće biti krivično gonjen
zbog takvog ponašanja, ukoliko postoji jedan od ova tri instituta.

1. Beznačajno djelo

Beznačajno djelo nije krivično djelo.

Ono postoji kada određeno djelo sadrži obilježja krivičnog djela
određena u zakonu, ali ipak se neće raditi o krivičnom djelu s obzirom na:

1. način izvršenja krivičnog djela,

2. neznatnost ili nepostojanje štetne posljedice i
3. nizak stepen krivične odgovornosti učinioca.

Ova 3 elementa trebaju biti kumulativno ispunjena da bi se određeno

ponašanje moglo ocijeniti kao beznačajno djelo.
Značajan kriterij za ocjenu da li je u pitanju beznačajno djelo ili ne,
jeste i zaprijećena kazna i priroda djela (npr. u slučaju razbojništva ili ubistva,
zbog prirode tih djela i zaprijećene kazne nikada se neće moći raditi o
beznačajnom djelu).
Ovaj institut mogao bi imati primjenu kod imovinskih krivičnih djela. U
praksi su poznati slučajevi krađe pakla ili šteke cigareta, artikala za ishranu,
protivpravnog zauzimanja male površine zemljišta u državnoj svojini i sl.
Pri tome svakako treba cijeniti i stepen krivične odgovornosti učinioca
(npr. učinilac nije ranije osuđivan, izvršio je krađu u gladnom stanju ili su
ukradeni predmeti oduzeti).
U suštini radi se o tzv. bagatelnim djelima kojima nedostaje potrebni
kvantitet ili kvalitet za postojane kriv. djela, tako da ne zaslužuju krivični progon.

2. Nužna odbrana
(2) Nužna je ona odbrana koja je neophodno potrebna da učinitelj od sebe
ili od drugog odbije istovremeni ili direktno predstojeći protivpravni napad,
a koja je srazmjerna napadu.
(3) Učinitelj koji prekorači granice nužne odbrane može se blaže kazniti, a ako je
prekoračenje učinio zbog jake razdraženosti ili straha izazvanog napadom, može
se i osloboditi kazne.

Nužna odbrana predstavlja sukob prava i neprava.

16
 Nije krivično djelo ono djelo koje je učinjeno u nužnoj odbrani. Dakle,
nužna odbrana predstavlja opšti osnov isključenja protivpravnosti - postojanja
krivičnog djela.
Nužna odbrana je ona odbrana koja je neophodno potrebna da
učinilac od sebe ili drugog odbije istovremeni ili neposredno predstojeći
protivpravni napad i koja je srazmjerna sa tim napadom.
Dakle, napad (koji može dolaziti samo od čovjeka) treba da je:
1. protivpravan, 2. istovremen ili direktno predstojeći i 3. neskrivljen, a
odbrana treba da je srazmjerna napadu.
Opšteprihvaćeno je da nužna odbrana ima dvije komponente:

1. napad, s jedne strane i

2. odbranu, (odnosno, odbijanje napada) sa druge strane.

Pri tome treba imati u vidu da svaki napad ne opravdava odbranu, ali i da
svaka odbrana nije nužna odbrana. Da bi odbijanje napada imalo kvalitet i
karakter nužne odbrane kao osnova koji isključuje protivpravnost, potrebno je da
napad i odbrana ispunjavaju određene uslove koji su etablirani u teoriji i praksi.

NAPAD (1. ljudska radnja, 2. protivpravan, 3. nema N.O. na N.O., izuzev kod
prekoračenja, 4. istovremen ili neposredno predstojeći, 5. Stvarno postojanje -
putativna N.O.)

Napad predstavlja ljudsku radnju, što znači da napad može dolaziti

samo od čovjeka. Bez značaja je njegov uzrast ili uračunljivost, da li je napad
preduzet umišljajno, ili nehatno i sl. Napadač je čovjek i onda kada koristi
životinju kao sredstvo napada ili neka tehnička postrojenja ili naprave.
Radnja napada se redovno sastoji u činjenju, ali nije isključeno da
izuzetno i nečinjenje, odnosno propuštanje ima karakter napada protiv
koga je dozvoljena odbrana (npr. odbijanje ljekara da pruži pomoć licu kome je
život u opasnosti ima karakter napada i sl.) . Za postojanje nužne odbrane nije
neophodno da napad istovremeno predstavlja i krivično djelo.
Napad može biti upravljen protiv bilo kojeg pravnozaštićenog dobra
(život, tijelo, imovina). Nužna odbrana postoji ne samo onda kada se protivpravni
napad odbija od sebe već i od nekog drugog (tzv. nužna pomoć).
Napad mora biti protivpravan, jer samo protivpravan napad legitimira
pravo na odbranu. Napad je protivpravan kada se preduzima bez ikakvog
zakonskog ovlaštenja, odnosno kada se tim napadom povrjeđuju pravni
propisi bilo koje grane prava. Ako se radi o radnjama koje se preduzimaju na
osnovu zakonskog ovlaštenja, iako sadržajno uključuju i akte napada,
"napadnutom" se u takvim slučajevima ne priznaje pravo na odbranu (npr.
lišenje slobode na osnovu naredbe o pritvoru, pretresanje stana od strane
organa gonjenja, lišavanje slobode lica zatečenog u izvršenju kriv.djela). Iz
zahtjeva da napad mora biti protivpravan, proizilazi da nije dozvoljena
odbrana protiv onoga koji se brani u nužnoj odbrani („nema nužne odbrane
na nužnu odbranu“), ali samo pod uslovom da lice koje se brani ne prijeđe
granice dozvoljene odbrane. Ako se to desi, tada "odbrana" dobija karakter

17
protivpravnog napada i lice koje je bilo napadač stiče pravo na nužnu
odbranu. Napad je protivpravan i ako ga je napadnuti sam izazvao,
odnosno skrivio. Pri tome ne smije da se radi o tzv. insceniranoj nužnoj odbrani
koja postoji onda kada je napad namjerno isprovociran da bi se pod vidom nužne
odbrane izvršilo krivično djelo, odnosno povrijedilo neko napadačevo dobro.
Napad i odbrana moraju biti istovremeni, jer su ove dvije
komponente u korelaciji. Istovremenost postoji kako onda kada je napad
aktuelan (kada traje i sve dok ne prestane), tako i onda kada neposredno
predstoji (npr. jedno lice sa nožem trči prema drugom licu u namjeri da ga
udari). Nužna odbrana neće postojati ukoliko su odbrambene radnje preduzete
nakon završetka napada, jer bi to značilo legalizovanje osvete. Praktično, ima
se uzeti da istovremenost postoji i u situaciji kada napad još nije poduzet,
ali se prema poduzetoj prethodnoj radnji napadača realno može ocijeniti i
očekivati da će radnja napada neposredno uslijediti.
Npr. ako napadač prilazi stolu nekog gosta i počne ga napadati to je
istovremeni napad i odbrana bez sumnje; ili npr. napadač prilazi žrtvi i hvata se
za džep kaputa, a radi se o čovjeku koji je poznat kao siledžija i lako se hvata
oružja, a napadač i žrtva imaju nesuglasice od ranije. Druga osoba, žrtva, realno
može zaključiti da napad predstoji i može se braniti.
Danas je dosta sporno pitanje odbrane protiv prijetećih napada, a koja se
sastoje u preduzimanju tzv. zaštitnih mjera (npr. električne ograde i sl.). Ova, pro
future nužna odbrana nije dozvoljena, jer se ovdje radi samo o prijetnjama od
(eventualnog) budućeg napada, za koje se ne može unaprijed predvidjeti koje
vrste i intenziteta će biti, pa je teško tvrditi da je ovakva odbrana neophodna.
Napad mora stvarno postojati, odnosno mora biti stvaran, a ne
uobražen, kada postoji tzv. putativna (uobražena) nužna odbrana. Putativna
nužna odbrana je pogrešna procjena situacije od strane napadnutog. Ovdje
se napadnuti nalazi u stvarnoj zabludi, jer prema okolnostima slučaja
smatra da se na njega vrši napad, iako to nije slučaj.
Npr. jedno lice u noći sačeka drugo lice i u mraku usmjeri u njega dječiji
pištolj. Napadnuti, u uvjerenju da je napadnut, upotrijebi nož ili vatreno oružje te
povrijedi ili liši života napadača. Ovdje je očigledno da napadnuti nije bio u
mogućnosti pouzdano zaključiti da se prema njemu ne vrši napad i da se ne radi
o pravom pištolju. Napadnuti je iz opravdanih razloga bio u zabludi da je
napadnut, te bi se radilo o isključenju krivične odgovornosti zbog postojanja
stvarne zablude u kojoj je preduzeta odbrana.
U slučaju putativne nužne odbrane nema nužne odbrane i
odbrambene radnje tada će biti protivpravne, a pitanje eventualne krivice
rješava se na nivou krivične odgovornosti, konkretno kroz stvarnu zabludu.
Izvršilac, u ovom slučaju, odgovara za nehatno izvršenje krivičnog djela ako je u
zabludi iz nehata i ako zakon predviđa kažnjavanje za to djelo u slučaju da je
izvršeno iz nehata.
Krivično djelo ubistvo namah se čini u sličnom stanju, kao u slučaju
putativne nužne odbrane.1 Kada dođemo u situaciju da procjenjujemo da li se
radi o nužnoj odbrani ili ubistvu na mah, sud će uvijek iskoristiti pravilo " In dubio
1
Ubistvo namah - Ko drugoga usmrti namah, doveden bez svoje krivnje u jaku razdraženost ili prepast njegovim
napadom, zlostavljanjem ili teškim vrijeđanjem, kaznit će se kaznom zatvora od 1 do 10 godina.

18
pro reo", te će odlučiti da se radi o prekoračenju nužne odbrane jer tada postoji
mogućnost od oslobađanja od kazne.

ODBRANA (1. def.-ofanz., 2. da se njome ostvaruju obilj. KD, 3. usmjerena

protiv napadača ili njegovog dobra, 4. neophodno potrebna - srazmjernost)
Odbrana ili odbijanje napada je druga strana instituta nužne odbrane,
koja se sastoji u odbijanju napada kojim se povređuje neko napadačevo
dobro. Ona može biti defanzivna, ali napadnuti ima pravo i na ofanzivnu
odbranu, ako se drugačije ne može odbiti napad.
Neophodno je da se odbrana odvija u određenim granicama , jer
svaka odbrana nije nužna odbrana i da bi ona imala takav karakter,
potrebno je:
1. da su radnjama odbrane ostvarena obilježja nekog krivičnog djela
(tzv. djelo nužne odbrane), jer ako bi napad bio otklonjen radnjama
kojima nije ostvareno krivično djelo, onda takva situacija nije ni
relevantna sa krivično-pravnog stanovišta.
2. odbrana treba biti usmjerena protiv napadača ili nekog njegovog
dobra, ako je to potrebno radi odbijanja napada. Ukoliko je odbrana
otklonjena povredom nekog drugog lica ili njegovih dobara, nema nužne
odbrane, ali može da postoji eventualno krajnja nužda. Međutim,
postojaće nužna odbrana ukoliko je izvršilac djela nužne odbrane uništio ili
oštetio tuđu stvar koju je napadač koristio kao sredstvo napada.
3. najznačajniji uslov odbrane se sastoji u njenoj nužnosti,
neophodnosti da bi se odbio napad. U tom pogledu je značajno što je
zakon eksplicitno naglasio potrebu postojanja "srazmjere" između
napada i odbrane. Da li je odbrana bila neophodno potrebna, a time i
srazmjerna napadu faktičko je pitanje i zavisi od načina, sredstva i
mogućnosti sa kojima je napadnuti raspolagao u vrijeme napada.
Srazmjernost napada i odbrane ne može se cijeniti isključivo imajući u
vidu upotrijebljena sredstva u napadu i odbrani, već treba cijeniti intenzitet
napada, snagu i spretnost napadača u odnosu na napadnutog, sredstva
koja su bila na raspolaganju napadnutom za odbranu od napada. Mora se
imati u vidu da se od učinioca djela nužne odbrane ne može zahtijevati
posve trezveno prosuđivanje i matematičko odmjeravanje i procjenjivanje
preduzete akcije. Navedeni proporcionalitet između napada i odbrane ne
treba shvatiti kao potpunu ekvivalenciju između kolidirajućih dobara.
Radiće se o nužnoj odbrani i onda kada se povređuje napadačevo dobro
veće vrijednosti od onog koje je zaštićeno. Nužna odbrana je kolizija prava
i neprava iz čega proizilazi i pravo na nužnu odbranu i stoga stav da
napadnuti nije obavezan da se ukloni napadu, bježanjem ili na drugi način.

Prekoračenje granice nužne odbrane (eksces nužne odbrane)

Ono postoji u slučaju kada napadnuti prekorači granice koje su

neophodno potrebne za odbijanje napada. Eksces nužne odbrane može
biti:

19
 a) intenzivni - postoji kada preduzeta odbrana nije bila neophodno
potrebna, odnosno bila je nesrazmjerna, i
b) ekstenzivni - postoji kada je napad već bio prestao.
Naša sudska praksa opravdano prihvata samo intenzivni eksces, jer
prestankom napada prestaje i stanje nužne odbrane, te povređivanje
dobara napadača nakon toga ne predstavlja nužnu odbranu .
Imajući u vidu da izvršilac često nije u mogućnosti da pravilno ocijeni
potrebne granice odbrane, zakon je prekoračenje nužne odbrane predvidio kao
fakultativni osnov za ublažavanje ili oslobođenje od kazne, u zavisnosti od toga
pod kakvim okolnostima je prekoračenje izvršeno.
Krivično djelo „ubistvo na mah“ se čini u sličnom stanju. Kada dođemo u
situaciju da procjenjujemo da li se radi o nužnoj odbrani ili ubistvu na mah, sud
će uvijek koristiti načelo «In dubio pro reo» i uzeti da se radi o nužnoj odbrani.

3. Krajnja nužda

(1) Nije krivično djelo ono djelo koje je učinjeno u krajnjoj nuždi.
(2) Krajnja nužda postoji kad je djelo učinjeno da učinitelj od sebe ili od
drugog otkloni istovremenu ili direktno predstojeću neskrivljenu opasnost
koja se na drugi način nije mogla otkloniti, a pritom učinjeno zlo nije veće
od zla koje je prijetilo.
(3) Učinitelj koji sam izazove opasnost, ali iz nehata, ili prekorači granice krajnje
nužde, može se blaže kazniti, a ako je prekoračenje učinjeno pod naročito
olakšavajućim okolnostima, može se i osloboditi kazne.
(4) Nema krajnje nužde ako je učinitelj bio dužan izložiti se opasnosti.

Zakon krajnjoj nuždi, kao i nužnoj odbrani, priznaje karakter opšteg

osnova isključenja krivičnog djela, iako se ova ustanova po svojoj prirodi bitno
razlikuje od nužne odbrane.
Za razliku od nužne odbrane kod koje je u pitanju sukob prava i
neprava, krajnja nužda predstavlja sukob dva prava ili koliziju dva interesa
zasnovana na pravu. Dakle, ovdje su u konfliktu pravo sa pravom, odn. dva
podjednako pravno zaštićena dobra . Ustanova krajnje nužde obuhvata one
životne situacije u kojima se jedno dobro koje je u opasnosti štiti
žrtvovanjem tuđeg dobra, pri čemu se radnjom otklanjanja opasnosti
ostvaruju obilježja određenog kriv. djela. Ako su u takvoj situaciji ispunjeni svi
zakonski uslovi za postojanje krajnje nužde, onda takvo djelo nije protivpravno,
odn. nije krivično djelo („što nije po zakonu dozvoljeno, nužda čini dozvoljenim“) .
Krajnja nužda postoji kada učinilac preduzima neku radnju da bi od
sebe ili drugoga otklonio opasnost koja je istovremena ili neposredno
predstojeća, neskrivljena i koja se na drugi se način nije mogla otkloniti, pri
čemu učinjeno zlo ne smije biti veće od zla koje je prijetilo.
Npr. neko lice nasilno prodre u tuđi stan da bi od požara spasilo neko lice;
ili vozač kojem u toku vožnje ispred automobila „iskoči“ pješak, postupiće u
krajnjoj nuždi kada, radi izbjegavanja sudara sa pješakom i ugrožavanja
njegovog života, skrene sa kolovoza i pri tome npr. udari u ogradu nekog lica i
ošteti je, čime nanese štetu vlasniku ograde.

20
 Uslovi za procjenu postojanja krajnje nužde su rigorozniji nego u
slučaju nužne odbrane, jer se radi o sukobu dva interesa zasnovana na
pravu, pri čemu oštećeni ni na koji način nije doprinio nastupanju
posljedice.

Krajnja nužda obuhvata 2 (dvije) osnovne komponente:

1. opasnost za određeno dobro,

2. neophodnost otklanjanja te opasnosti na štetu tuđeg, odnosno drugog
dobra.
OPASNOST ZA ODREĐENO DOBRO

Opasnost je stanje ugroženosti određenog dobra u kojem je, prema

objektivnim okolnostima date situacije i opštim načelima iskustva,
nastupanje povrede dobra vjerovatno. Po prirodi stvari nužno je da se radi o
značajnijim opasnostima od kojih prijeti nastupanje ozbiljnije štete, jer neznatna
ugrožavanja, svakodnevne neugodnosti, ne mogu zasnovati krajnju nuždu.
Da bi opasnost zasnovala stanje krajnje nužde, moraju se ispuniti
određeni uslovi:
1. Opasnost treba da prijeti nekom pravnozaštićenom dobru. Opasnost
koja ne prijeti nikome i ničemu ne može zasnovati stanje krajnje nužde. U
praksi, ovaj institut najviše dolazi do izražaja u otklanjanju opasnosti za
život, tjelesni integritet, zdravlje i imovinu. Naravno i ovdje se mogu štiti
kako svoja tako i tuđa dobra.
2. Opasnost mora biti stvarna. Ako opasnost objektivno ne postoji može se
raditi o putativnoj krajnjoj nuždi, za što važi sve što je rečeno za putativnu
nužnu odbranu. Može se raditi i o tome da učinilac pokušava opravdati
izvršeno krivično djelo pozivanjem na krajnju nuždu. Za razliku od nužne
odbrane, gdje napad može dolaziti isključivo od čovjeka, opasnost kod
krajnje nužde može dolaziti iz različitih izvora (od radnji čovjeka, prirodnih
nepogoda, životinja, kvara tehničkih uređaja i sl.).
3. Opasnost ne smije biti skrivljena tj. izazvana od učinioca koji
otklanja opasnost. To znači da se neće moći pozivati na krajnju nuždu
onaj učinilac koji je bio umišljajan ili nehatan u odnosu na činjenicu da
njegovo ponašanje može prouzrokovati opasno stanje iz koga može
proizaći povreda određenih dobara. ( npr. kada planinar nedovoljno
odjeven provali u tuđu planinsku kuću da bi se spasio;)

OTKLANJANJE OPASNOSTI NA ŠTETU TUĐEG/DRUGOG DOBRA (1. da se

njome ostvaruju obilježja KD, 2., da se opasnost na drugi način nije mogla
otkloniti 3. srazmjernost, 4. istovremenost i 5. subjektivni elemenat -svijest i volja
da se radnjama otklanja opasnost)

Otklanjanje opasnosti je djelatnost kojom se mijenja odvijanje

nastale situacije, jer učinilac prijeteću opasnost sa jednog pravnog dobra
prebacuje na drugo pravno dobro. Time se ugroženom dobru pruža zaštita,
a povređuje se dobro nekog drugog lica.

21
 Samo izuzetno, može se raditi i o dobru istog lica kome prijeti opasnost,
kada se radi o tzv. nužnoj pomoći (npr. pristanak pacijenta na rizičnu operaciju
da bi mu se spasio život, čime se stavlja u drugu opasnost, i da bi bio spašen
povređuje se njegov tjelesni integritet, ili trudnica iz medicinskih indikacija
prihvata uništavanje ploda da bi spasila svoj život i sl.).
Radnja otklanjanja opasnosti redovno znači ostvarenje određenog
krivičnog djela, ali u uslovima krajnje nužde, protivpravnost takvog djela je
isključena. Otklanjanje opasnosti, ili djelo krajnje nužde, se redovno vrši
činjenjem, ali izuzetno to može biti i propuštanjem dužnog činjenja (npr.
neprijavljivanje krivičnog djela i učinioca da bi se spasio život).
S obzirom da u krajnjoj nuždi kolidiraju dobra jednakopravno
zaštićena i da se opasnost prebacuje na nesudjelujuće i nevino lice, za
otklanjanje opasnosti kod krajnje nužde postavljeni su dosta strogi uslovi
bez kojih pri tome učinjeno djelo ostaje protupravno.
To su slijedeći uslovi:

1. Prvi i najstrožiji uslov sastoji se u neophodnosti povrede tuđeg

dobra (opasnost se na drugi način nije mogla otkloniti). Za razliku od
nužne odbrane, krajnja nužda se priznaje samo ako se opasnost nije mogla
otkloniti na drugi način. Ukoliko je postojao drugi, ili manje štetan izlaz iz te
situacije (npr. sklanjanje od opasnosti, bijeg, dozivanje u pomoć,
organizovanje zaštite, povreda nekog svog manjeg dobra, i sl.) , ne može se
odobriti krajnja nužda. Ovaj uslov predstavlja jedan od najbitnijih elemenata
ovog instituta.
2. Posebnog značaja je i uslov srazmjernosti kolidirajućih dobara, tj. da
učinjeno zlo nije veće od zla koje je prijetilo. Dakle, potrebno je da
povrijeđeno dobro nije veće vrijednosti od zaštićenog dobra, da bi djelo
krajnje nužde uopšte moglo biti opravdano, neprotivpravno, jer u suprotnom,
kada je učinjeno zlo veće od zla koje je prijetilo, radi se o prekoračenju
granica krajnje nužde (eksces krajnje nužde).
3. Radnja otklanjanja treba da je istovremena sa opasnošću ili
neposredno prijeteća. Istovremenost postoji kada je radnja otklanjanja
preduzeta kada je opasnost nastala i dok traje kao i kad neposredno
predstoji. Opasnost neposredno predstoji kada je postala toliko ozbiljna da je
njeno nastupanje gotovo sigurno ili krajnje vjerovatno ukoliko se mjere zaštite
ne preduzmu odmah. To znači da minula i buduća opasnost ne mogu biti
osnova ovog instituta.
4. Pored navedenih, opšteprihvaćen je stav da je za valjanost djela
krajnje nužde potreban i subjektivni elemenat koji se sastoji u svijesti i
volji da se navedenim radnjama otklanja opasnost. Postupak u ovakvim
situacijama može se opravdati samo onda kada su, pored objektivnih,
postojali i subjektivni uslovi opravdanja, samo onda kada je učinilac djela
krajnje nužde svjestan toga stanja i nastoji otkloniti opasnost, slijedi cilj
spašavanja, zaštite.

Prekoračenje granica krajnje nužde (eksces krajnje nužde)

22
 Postoji u 2 (dva) oblika:
1. intenzivni eksces - postoji kada je učinjeno zlo veće od zla koje je
prijetilo,
2. ekstenzivni eksces - postoji kada se otklanja opasnost koja po
objektivnoj ocjeni još nije nastupila, niti je neposredno predstavljala
opasnost.
Kod ovog, ekstenzivnog, ekscesa ne radi se o krajnjoj nuždi, niti o
prekoračenju krajnje nužde, jer nedostaje element istovremenosti, tj. radi
se o „pro future“ opasnosti za koju se pretpostavlja da tek treba da se desi
(npr. dvije susjedne kuće, u jednoj ogromno drvo, pa vlasnik druge kuće
misli da mu drvo predstavlja opasnost i obori ga) .
U slučajevima kada je učinilac djelo izvršio u prekoračenju granica
krajnje nužde, ili ako sud utvrdi da uopšte nema krajnje nužde, izvršeno
djelo ostaje protivpravno, tj. ostaje krivično djelo. Međutim, zakon polazi od
toga da učinilac djela krajnje nužde nije uvijek u mogućnosti da pravilno ocijeni
njene granice, pa izvršenje djela u prekoračenju granica krajnje nužde tretira kao
fakultativni osnov za ublažavanje kazne, pa čak i za oslobođenje, ako je
prekoračenje učinjeno pod naročito olakšavajućim okolnostima.
Privilegija krajnje nužde ne vrijedi za one slučajeve kada su
određena lica zbog vršenja određenih profesija dužna da se izlažu
opasnosti. Ako je neko dužan da se izlaže opasnosti u obavljanju svoje
službene dužnosti ili po nekom drugom pravnom osnovu, ne može se pozivati na
institut krajnje nužde ukoliko ne postupi u skladu sa svojim obavezama. (Npr.,
ljekar se ne može pozivati na strah od zaraze i odbiti pružiti pomoć oboljelom;
vatrogasac ne može iz straha odbiti intervenciju. U ovim slučajevima, navedena
lica čine određeno krivično djelo i tu nema mogućnosti za primjenu krajnje nužde)
Međutim, ovo ograničenje nije apsolutno, jer obaveza izlaganja opasnosti
prestaje kada je sasvim izvjesno da prijeti opasnost njihovom životu.

POKUŠAJ

(2) Učinitelj će se za pokušaj krivičnog djela kazniti u granicama kazne

propisane za to krivično djelo, a može se i blaže kazniti.

Pokušaj je sa umišljajem započeto, ali nedovršeno krivično djelo. To

znači da je za postojanje pokušaja potrebno da budu ostvarena 3 elementa ,
koji se sastoje u tome:
1) da kod učinioca postoji umišljaj, odnosno volja da izvrši krivično djelo,
2) da je izvršenje krivičnog djela započeto i
3) da je, u pravilu, izostala posljedica.

1) Osnovni konstitutivni elemenat pokušaja sastoji se u tome da je učinilac

preduzeo radnje kojima je započeto izvršenje krivičnog djela. Može se reći
da je izvršilac započeo izvršenje krivičnog djela kada je svojom radnjom
ostvario neko od obilježja krivičnog djela. (npr. izvjesno je da postoji pokušaj
u slučaju kada je učinilac pucao u drugoga u namjeri lišenja života i promašio; ili
kada je započeo daviti žrtvu u namjeri da je ubije; ali ko je nabavio samo

23
sredstva za pravljenje falsifikovanog novca, pa je uhvaćen već prilikom
nabavljanja i pripreme tih sredstava, tek je u fazi pripremanja) .
Nekada će biti dovoljno da je učinilac primijenio neko od sredstava ili
načina izvršenja datog djela, (npr. kod razbojništva ili silovanja, kod kojih
pokušaj postoji već samom primjenom sile od strane učinioca) .

2) Slijedeće obilježje pokušaja sastoji se u tome da krivično djelo nije

dovršeno - da je izostala posljedica. Nedovršenost krivičnog djela je negativni
elemenat, negativna pretpostavka pokušaja. Nastupanje posljedice predstavlja
po pravilu jasan dokaz da se radi o dovršenom krivičnom djelu, a ne o pokušaju.
Pri tome se mogu razlikovati dvije situacije odnosno dvije vrste
pokušaja:
1. nesvršeni ili nedovršeni pokušaj - postoji kada je učinilac započeo
radnju izvršenja, ali je nije dovršio. ( npr. zamahne nožem na drugo lice, ali
radnju ne dovrši, bilo svojom voljom ili postupanjem trećeg);
2. svršeni ili dovršeni pokušaj - postoji kada je učinilac preduzeo radnju
izvršenja i istu dovršio, ali posljedica nije nastupila . (npr. lice A puca na
lice B, ali dođe do promašaja). Stoga kod svršenog pokušaja učinilac više
ne može obustaviti svoje djelovanje, pa se dobrovoljni odustanak od ovog
pokušaja može sastojati samo u aktivnoj radnji usmjerenoj na sprečavanje
posljedice. U praksi se za nesvršeni pokušaj blaže kažnjava, nego za
svršeni.

3) Najzad, jedno od obilježja pokušaja je i njegov subjektivni elemenat koji

se sastoji u umišljaju ili volji učinioca da izvrši krivično djelo. Za postojanje
pokušaja nužno je da je odluka o izvršenju djela definitivna, konačna. (stoga
nema pokušaja npr. kod onog ko je samo posegnuo, ko se samo mašio za
pištolj, ali se nije još odlučio da puca, već eventualno samo da zaprijeti). Budući
da je umišljaj konstitutivno obilježje pokušaja, u teoriji je vladajuće shvatanje da
je nehatni pokušaj nemoguć.
U vezi sa kažnjavanjem, treba razlikovati 2 pitanja:
1) KADA SE kažnjava za pokušaj? - pokušaj je kažnjiv kod svih djela sa
propisanom kaznom zatvora od 3 godine i težom, a za pokušaj drugih
kriv. djela samo kad zakon izričito određuje kažnjavanje za pokušaj.
2) KAKO SE kažnjava za pokušaj? - učinilac će se za pokušaj kazniti u
granicama kazne propisane za to krivično djelo, ali se može i blaže
kazniti.
Pokušaj je na taj način predviđen kao fakultativna okolnost za ublažavanje
kazne (pravi pokušaj), dok je zakon kod nepodobnog pokušaja dao još šire
mogućnosti za ublažavanje, jer je predvidio čak i mogućnost oslobođenja od
kazne, što podrazumijeva i neograničeno ublažavanje. Da li će sud odmjeriti
kaznu u granicama kazne propisane za dovršeno krivično djelo, kako se
prvenstveno u zakonu sugeriše, ili će iskoristiti mogućnost ublažavanja
kazne, zavisiće od niza okolnosti svakog konkretnog slučaja. Pri tome će
svakako sud uzimati u obzir da li se radi o svršenom ili nesvršenom pokušaju,
koji je stepen učiniočeve volje za izvršenjem djela (njegove krivice ili krivnje),
da li je nastojao ili želio spriječiti nastupanje posljedice, iako je ona izostala iz

24
 drugih razloga, da li je u pitanju nepodobni pokušaj itd. U praksi sudovi za
pokušaj redovno ublažavaju kaznu, iako to ne proističe iz zakonske
ekspresije, gdje se forsira kazna u granicama propisanim za dovršeno djelo.

Pokušaj kao vid realizacije izvršenja nekog krivičnog djela nije

moguć kod svih krivičnih djela. Postoje krivična djela kod kojih pokušaj
nije moguć:
a) zato što takva djela zbog svoje prirode ne mogu biti izvršena u
vidu pokušaja, (npr. kod kriv. djela učestvovanja u tuči, zatim kod čistih
omisivnih delikata koji se izvršavaju nečinjenjem, kakva su krivična djela
nepružanje pomoći i napuštanje nemoćne osobe - jer se kod ovih djela
pravog nečinjenja, momenat dovršenja djela i momenat kada ono postaje
kažnjivo posve podudaraju, nastupaju istovremeno; dok naprotiv pokušaj je
moguć kod djela nepravog nečinjenja - npr. majka koja u namjeri da ubije
svoje dijete odbije da ga hrani, ali to učini neko drugi, izvršila je pokušaj
ubistva nečinjenjem), ili
b) iz razloga što je sam pokušaj obuhvaćen dispozicijom djela
kao njegov bitni elemenat, pa usljed toga, sam pokušaj predstavlja
izvršenje krivičnog djela (npr. napad na ustavni poredak ili ugrožavanje
teritorijalne cjeline Federacije).

Kvalifikovani pokušaj

Kvalifikovani pokušaj predstavlja posebnu vrstu pokušaja kod kojeg

se nisu ostvarila obilježja onog krivičnog djela koje je učinilac namjeravao
izvršiti, već nekog drugog djela koje je predviđeno kao posebno kriv. djelo.
Ovo je jedan od slučajeva kada postoji pokušaj, iako je došlo do izvjesne
posljedice (otuda kvalifikovani pokušaj), ali ne one koju je učinilac imao u vidu.
(Npr. Učinilac puca na žrtvu sa bliske udaljenosti u predjelu grudi ili glave,
ali mu nanese samo tjelesnu povredu. Kod ovog slučaja radiće se o pokušaju
krivičnog djela ubistva, a ne o dovršenom krivičnom djelu tjelesene povrede. Ovo
iz razloga što je umišljaj učinoca i sve okolnosti događaja govorile da je on htio
lišenje života drugog lica).
U ovakvim slučajevima djelo se ipak kvalifikuje kao pokušaj krivičnog djela
na koje je bio upravljen umišljaj, a ne kao dovršeno krivično djelo koje je
ostvareno pokušajem toga djela. Ovo drugo djelo je u prividnom sticaju sa
pokušanim djelom pa se stoga učinilac za njega neće kažnjavati, ali će se to
redovno uzeti u obzir pri odmjeravanju kazne za pokušano krivično djelo.

Nepodoban (nemoguć) pokušaj

Nepodoban (nemoguć) pokušaj postoji kada neko pokuša učiniti

krivično djelo:

a) neprikladnim sredstvom (npr. pokušaj lišenja života drugog lica potpuno

neispravnim pištoljem ili pokušaj ubistva trovanjem hemijskom
supstancom koja je izgubila svojstva) ili

25
 b) prema neprikladnom predmetu (npr. postoji kod pokušaja ubistva leša,
pokušaja abortusa žene koja nije trudna).

Razlikuju se i apsolutno nepodoban pokušaj i relativno nepodoban

pokušaj:

 Apsolutno nepodoban pokušaj postoji kada sredstva ili objekt radnje

izvršenja uopšte nisu podobni za izvršenja krivičnog djela. (npr. u
odnosu na objekat radnje izvršenja postoji u slučaju pokušaja ubistva na
lešu, a u pogledu sredstva radnje izvršenja u slučaju pucanja iz prazne
puške)
 Relativno nepodoban pokušaj postoji kada su sredstva ili objekt
radnje izvršenja podobni, ali u konkretnom slučaju nisu mogli
dovesti do željenog rezultata samo zbog naročitih okolnosti, koje su
postojale u konkretnom slučaju. (npr. lopov zavuče ruku u tuđi prazan
džep, ili učinilac puca kroz prozor kuće u namjeri da žrtvu liši života, ali je
ona prije toga napustila kuću)

Kod svih nepodobnih pokušaja važno je da učinilac nije svjestan

navedenih nepodobnosti. U protivnom, ako je učinilac toga svjestan, onda
nema ni volje da se izvrši krivično djelo, pa ni samog pokušaja.
Inače, nepodobni pokušaj je kažnjiv uvijek kada je kažnjiv i obični
pokušaj. Razlika je jedino u tome što je kod ovog pokušaja zakon predvidio
mogućnost oslobođenja od kazne (nepodobni pokušaj kao fakultativni osnov
oslobođenja od kazne).

DOBROVOLJNI ODUSTANAK

Dobrovoljni odustanak je situacija kada učinilac pokuša učiniti

krivično djelo, ali od izvršenja krivičnog djela dobrovoljno odustane,
odnosno izvršenje krivičnog djela spriječi. Dakle, učinilac je ušao u kažnjivu
zonu, ali se potom predomislio i sam odustao od izvršenja krivičnog djela.
Za razliku od većine krivičnih zakonodavstava, koji u ovom slučaju
predviđaju obavezno oslobođenje od kazne, prema našem zakonu, dobrovoljni
odustanak je fakultativni osnov za oslobođenje od kazne („može se
odloboditi od kazne“).
Odustanak od izvršenja krivičnog djela u osnovi ima 2 oblika, u
zavisnosti od toga da li se radi o svršenom ili nesvršenom pokušaju:

a) Kod nesvršenog pokušaja, za dobrovoljni odustanak je dovoljno da

je učinilac prekinuo dalje djelovanje, da je obustavio preduzimanje
radnje (npr. učinilac koji je oborio žrtvu sa zamahnutim nožem u ruci odustao
je od ubistva i sl.).
b) Za razliku od nesvršenog pokušaja, kod koga je dovoljna obična
pasivnost, kod svršenog pokušaja se zahtijeva djelovanje u vidu
aktivnog ponašanja usmjerenog na sprječavanje posljedice (npr. učinilac

26
 žrtvi zada teške tjelesne povrede u namjeri da je ubije, ali je onda odveze
ljekaru koji je spasi i sl.).
Da bi odustajanje od izvršenja djela moglo biti osnov za oslobođenje
od kazne, ono mora biti dobrovoljno. Dobrovoljnost postoji uvijek kada je
učinilac, i pored toga što je bio svjestan da krivično djelo može dovršiti,
odustao od njegovog izvršenja.
Ono je dobrovoljno kada se zasniva na autonomnoj odluci učinioca, tj.
kada je ona rezultat slobodnog i vlastitog opredjeljenja samog učinioca, koje nije
nastalo pod pretežnim uticajem vanjskih okolnosti. Stoga neće biti odustanka:
 ako je to neko drugi, mimo njega, učinio , (npr. kada je smrt spriječena
hitnom ljekarskom intervencijom koja je uslijedila mimo učinioca) .
 ako je učinilac slučajno spriječio nastupanje posljedice ,
 ako je posljedica nastupila, iako je učinilac preduzeo mjere da
spriječi njeno nastupanje. Ta okolnost se može uzeti samo kao
olakšavajuća kod odmjeravanja kazne . (npr. učinilac žrtvi da otrov u
namjeri da je liši života, ako žrtva umre raditi će se o ubistvu, bez obzira
što je učinilac naknadno pozvao ljekare radi spašavanja žrtve. Ako u ovoj
situaciji učinilac nakon davanja otrova angažuje ljekare, koji spase žrtvu
može se raditi o dobrovoljnom odustanku jer posljedica nije nastupila).
 kada je učinilac odustao od npr. krivičnog djela krađe zbog dolaska
čuvara, otpora žrtve, ili zbog toga što je uvidio da je nepodobno
sredstvo izvršenja djela. Stoga nema dobrovoljnog odustanka kada je
učinilac odustao, jer nije mogao odnijeti ukradenu kasu radi njene težine,
ili nije izvršio razbojništvo radi otpora vlasnika automobila koji se
suprotstavio naoružanom napadaču.
 kada je učinilac odustao od krivičnog djela zbog nemogućnosti
njegovog izvršenja (npr. obijač kase utvrdi da nije u stanju da obije
kasu).
 kada je učinilac odustao usljed nekih spoljnih uticaja , (npr. kradljivac
čuje glasove ukućana, prolaznika i sl.)
 kada učinilac pogrešno drži da postoji neka spoljna okolnost koja u
stvarnosti ne postoji, (npr. pogrešno je mislio da je naišao policajac)
 ukoliko je odustanak uslijedio radi toga što bi izvršenje djela bilo
skopčano sa neugodnostima po izvršioca, a sa kojima on nije
računao, (npr. ne bi bio priznat dobrovoljni odustanak učiniocu koji je
odustao od pokušaja silovanja zato što ga je djevojka prepoznala i
zaprijetila mu da će ga prijaviti policiji ili da će mu se njen mladić osvetiti),
 kada je učinilac odustao zato što mu djelo ne donosi što je planirao ,
(npr. kada je umjesto vrijedne umjetnine naišao samo na bezvrijednu
kopiju, ili je u kasi bilo malo novca).

Etička vrijednost motiva je irelevantna , jer dobrovoljni odustanak nije

etički, već psihološki pojam. Stoga odustanak može biti moralne prirode (npr.
sažaljenje, stid, probuđena savjest i sl.) , ali i ne mora, (pa će dobrovoljni
odustanak npr. od razbojništva ili silovanja postojati i onda kada se učinilac
prilikom susreta sa žrtvom uplašio i pobjegao) . Eventualno vrednovanje motiva

27
odustanka je moguće kod odmjeravanja kazne, pogotovo kada se sud odlučuje
hoće li učinioca osloboditi od kazne.
Kod nepodobnog pokušaja, nema mjesta dobrovoljnom odustanku ,
jer se tu nema šta spriječiti ili ukloniti , ali sud može vrednovati novi izmijenjeni
stav učinioca pri odmjeravanju kazne.
Dobrovoljni odustanak podrazumijeva da je djelo ostalo u pokušaju,
pa je stoga on isključen u svim slučajevima kad je kriv. djelo dovršeno.
Zato nema dobrovoljnog odustanka ako je učinilac odustao od izvršenja
djela, ali ono ipak bude dovršeno, kada učinilac nakon formalnog dovršenja
krivičnog djela pokuša spriječiti nastupanje posljedice, ili kada nakon izvršenog
djela uklanja štetne posljedice djela.
U slučaju dobrovoljnog odustanka učinilac će se kazniti za one
radnje koje čine neko drugo samostalno kriv. djelo.
(npr. u slučaju falsifikovanja isprave kojom je učinilac pokušao izvršiti
prevaru ili pronevjeru, od kojih je dobrovoljno odustao, pitanje je njegove
odgovornosti za falsifikovanje isprave; ili da li će učinilac koji je dobrovoljno
odustao od npr. silovanja, odgovarati za prinudu, što je sastavni dio tog djela;)

SAUČESNIŠTVO

Saučesništvo, u općem, širem, smislu, je učešće dva ili više lica u

izvršenju krivičnog djela, uz istovremeno postojanje svijesti o zajedničkom
djelovanju.
Saučesništvo se manifestuje kao:
1. saizvršilaštvo,
2. podstrekavanje i
3. pomaganje.

Saučesništvo, u krivičnopravnom, tj. u užem smislu, podrazumijeva

samo podstrekavanje i pomaganje, jer ono predstavlja radnje kojima se
učestvuje u krivičnom djelu koje preduzima neko drugo lice.
S druge strane, saizvršilac učestvuje u svom, a ne u tuđem djelu, pa
je stoga saizvršilaštvo samo jedna posebna vrsta izvršilaštva, jer
saizvršilac je već izvršilac i njegovo djelo ne može zavisiti od nečije radnje
izvršenja. Takvu poziciju u ostvarenju krivičnog djela saučesnici, odn. pomagači
i podstrekači nemaju, oni samo preduzimaju radnje koje predstavljaju
(sa)učestvovanje u tuđem djelu, djelu koje ostvaruje neko drugi.
Iako pojam izvršioca zakon izričito ne reguliše, među izvršiocima
odnosno saizvršiocima razlikuju se: 1. neposredni izvršilac, 2. saizvršilac i 3.
posredni izvršilac, a među saučesnicima: 1. podstrekač i 2. pomagač.
Najzad, saučesnici odgovaraju samo za umišljajno učešće u
ostvarenju krivičnog djela, dok saizvršioci odgovaraju i za nehatno učešće.

Saizvršilaštvo

28
 SAIZVRŠILAŠTVO POSTOJI kada više lice zajednički izvrše krivično
djelo učestvovanjem u njegovom izvršenju ili preduzimajući nešto drugo
čime se na odlučujući način doprinosi izvršenju krivičnog djela.
Saizvršilaštvo je dakle oblik izvršilaštva koji postoji kada više lica, koja
ispunjavaju sve uslove koji se zahtijevaju za izvršioca, na osnovu zajedničke
odluke, svjesno i voljno, učine određeno krivično djelo.
O pravnoj prirodi saizvršilaštva postoji više teorija . Kako vidimo, naša
pravna teorija i sudska praksa prihvataju „teoriju podjele uloga“ u izvršenju
djela. Dakle, saizvršilac je onaj učesnik koji zajedno sa drugim/a na bazi
„podjele rada“ djeluje na ostvarenju djela kao njihovom zajedničkom cilju.
Za razliku od saučesnika u užem smislu ( podstrekača i pomagača),
saizvršioci ne učestvuju u djelu koje ostvaruje neko drugo lice (tuđem
djelu), već svi zajednički ostvaruju svoje, zajedničko, djelo, pri čemu svaki
od njih u tome daje svoj prilog koji je bitan i bez kojeg krivično djelo ne bi
bilo ostvareno ili ne bi bilo ostvareno na zamišljeni način. To znači da svaki
od saizvršilaca u ostvarenju datog djela ima ulogu koja je od bitnog značaja u
procesu izvršenja djela, jer ako bi neko od saizvršilaca propustio da izvrši svoj
dio zadatka, djelo ne bi moglo biti realizovano, odn. ne bi moglo biti realizovano
onako kako je planirano. (npr. ulogu saizvršioca imaće i lice koje je, u skladu sa
prethodnim dogovorom da se izvrši razbojništvo ili krađa, imalo zadatak da čeka
u automobilu i ostale članove grupe, nakon oduzetog novca ili stvari, odveze sa
mjesta razbojništva ili krađe, nakon čega su svi međusobno podijelili „plijen“ .)
Saizvršilaštvo se ostvaruje na 2 načina:
1. kada saizvršioci direktno učestvuju u izvršenju djela (npr. više lica
se dogovore da zajednički napadnu treće lice i zajednički ga ubiju.
Radi se o saizvršilaštvu, bez obzira ko je od njih nanio povrede, iz
razloga što su se oni prethodno dogovorili da zajednički izvrše djelo i u
tome su istrajali).
2. kada saizvršilac ne učestvuje direktno u izvršenju djela, ali
preduzima druge radnje kojima na odlučujući način doprinosi
izvršenju djela. (npr. saizvšioci se dogovore da obiju prodavnicu
skupocjenih aparata. Prilikom dogovora podijele uloge u procesu
izvršenja djela tako da neki čuvaju stražu, drugi provaljuju u objeakt, a
treći odnose stvari. Čuvari u ovom slučaju ne učestvuju direktno u
radnji izvršenja, jer niti vrše obijanje niti uzimaju stvari, ali se tretiraju
kao saizvršioci, jer su kod podjele uloga u izvršenju ovog djela dobili
ulogu da čuvaju stražu i tako obezbjeđuju ostale u toku provaljivanja.
Bez te njihove radnje, ostali ne bi pristupili tom djelu, tako da uloga
čuvanja straže na odlučujući način doprinosi izvršenju djela).
Sporazum saizvršilaca može biti izričit, a može biti prećutan, odnosno
slijediti iz konkludentnih radnji.
Za postojanje saizvršilaštva je potrebno da budu ispunjene
subjektivne i objektivne pretpostavke:
1. Zajednička odluka o djelu je subjektivna komponenta i ogleda se u
tome da svaki saizvršilac ima odluku i volju da zajednički sa drugima
izvrši krivično djelo. Stoga saizvršilaštvo neće postojati u slučajevima
"zajedničkog" izvršenja djela od strane više lica koja nisu znala jedno za

29
 drugo, odn. koja su djelovala bez zajedničke odluke, nezavisno jedno od
drugog. Tada se zapravo radi o slučajnom (nehatnom) saizvršilaštvu ili
paralelnom izvršilaštvu, (npr. npr. dva lica provale u objekat radi krađe
stvari, nailazi treće lice koje koristi pogodnost, te iz provaljenog objekta
uzima neke stvari za sebe). Svijest o zajedničkom djelovanju ne znači
istovremeno i postojanje zajedničkog umišljaja o djelu, jer je riječ
samo o svijesti o saizvršilačkoj radnji, dok svijest o posljedici djela
koja je bitna za umišljaj, ne mora biti ista kod svih saizvršilaca, jer je
moguće da na strani nekih od njih postoji samo nehat u odnosu na
posljedicu.
2. Zajedničko izvršenje krivičnog djela je objektivna komponenta koja
znači da je saizvršilac onaj koji je preduzeo radnju izvršenja konkretnog
djela ili nešto drugo što na odlučujući način doprinosi izvršenju krivičnog
djela. (npr., ako više lica zajednički do smrti tuku motkama, ili je jedni tuku
a drugi je za to vrijeme drže, saizvršioci su u ubistvu)
Nužno, prividno i slučajno saizvršilaštvo

NUŽNO saizvršilaštvo postoji prilikom izvršenja onih krivičnih djela

gdje je po prirodi stvari, kao uslov za njihovo izvršenje, potrebno
sudjelovanje više lica. Ono se pojavljuje u nekoliko modaliteta:

1) krivična djela susretanja - kad se radnje saizvršilaca nalaze jedna

nasuprot druge (npr. krivično djelo rodoskrvljenja).
2) konvergentna krivična djela - kada su radnje saizvršilaca usmjerene ka
istom cilju (npr. oružana pobuna lica lišenih slobode).
3) divergentna krivična djela - kad su radnje saizvršilaca tj. njihovi interesi
u sukobu (npr. krivično djelo učestvovanja u tuči).
PRIVIDNO saizvršilaštvo postoji kada u izvršenju krivičnog djela nužno
učestvuju dva lica, a zakon kažnjava samo jedno. ( npr. vanbračna zajednica sa
maloljetnim licem).
SLUČAJNO (nehatno) saizvršilaštvo ili paralelno izvršilaštvo, postoji
kada više lica sudjeluju u izvršenju istog djela, ali nezavisno jedni od
drugih i bez ikakve svijesti i odluke o zajedničkom djelu. Svako od tih lica
jeste izvršilac, ali oni nisu saizvršioci. (npr. dva lica neovisno jedan od drugog
daju otrov trećem licu i ono umre. Ova lica su izvršioci krivičnog djela ubistva, ali
nisu saizvršioci; ili npr. treće lice naiđe na provaljenu prodavnicu iz koje druga
lica iznose stvari, a prethodno su je obili. Treće lice uđe i ono uzme stvari za
sebe, to lice je izvršilac kriv. djela krađe, ali nije saizvršilac u kriv. djelu teške
krađe, jer su njegove radnje samostalne i usljedile su bez prethodnog dogovora)

Podstrekavanje

Podstrekavanje je umišljajno navođenje ili nagovaranje drugog lica

koje nema odluku o izvršenju djela, da izvrši određeno krivično djelo,
odnosno kada se kod drugog lica navođenjem ili nagovaranjem učvršćuje
odluka da izvrši krivično djelo. U prvom slučaju, učinilac uopšte nema odluku
o izvršenju djela, ali podstrekač utiče na njegovu psihu i pod tim uticajem

30
podstiče to lice da učini djelo. U drugom slučaju, učinilac je u fazi razmišljanja da
li da izvrši krivično djelo ili ne. On se koleba oko toga, ali još nije donio odluku.
Podstrekač utiče na njega i pod tim uticajem izvršilac učvršćuje odluku o
izvršenju krivičnog djela.
Ako je kod izvršioca takva odluka već postojala, podstrekavanje ne
postoji, već se radi o tzv., neuspjelom podstrekavanju ili „nepodobnom pokušaju".
Podstrekavanje može biti svako sredstvo i djelatnost kojima se može
uticati na volju drugoga i donošenje odluke o izvršenju krivičnog djela .
Npr. upućivanje molbe, ubjeđivanje ili nagovaranje, prikazivanje koristi od
izvršenja djela, davanje ili obećanje poklona, prijetnja, kompulzivna sila (ne i
apsolutna sila), zloupoteba odnosa podređenosti ili zavisnosti, dovođenje ili
održavanje u zabludi odnosno prevara, davanje savjeta, opklada, i sl.
Ipak, ni jednom od tih radnji podstrekač ne učestvuje u radnji
izvršenja i u tom smislu se razlikuje od saizvršioca. Za razliku od
pomaganja, postrekavanje je moguće samo činjenjem.
Ako je odluka o izvršenju krivičnog djela rezultat sporazumnog
podstrekavanja više lica, radi se o tzv. „sapodstrekavanju“, a ako u
podstrekavanju učestvuje više lica, pri čemu ne postoji svijest o
zajedničkom podstrekavanju, radi se o tzv. „paralelnom ili prividnom“
podstrekavanju. U ovom drugom slučaju svaki od njih je samostalni podstrekač
i svaki će odgovarati pod uslovom da je njegovo podstrekavanje doprinijelo
stvaranju odluke za izvršenje djela.
Ako se podstrekava preko trećeg lica ili više lica, radi se o
„posrednom ili sukcesivnom (tzv. lančanom)“ podstrekavanju. Pri tome je
dovoljno da podstrekač koji je uključen u podstekački lanac zna lice koje on
podstrekava, ali ne mora znati lično ostale posrednike niti njihov broj, kao ni
glavnog izvršioca.
Ako je podstrekač u više navrata i na različite načine uticao na
izazivanje odluke o izvršenju djela, radiće se o „podstrekavanju u
produženju“, tj. samo o jednom podstrekavanju.
Ako se jednim podstrekavanjem jedno ili više lica navede na izvršenje više
krivičnih djela, postoji idealni sticaj na strani podstrekača, a ako se sa više
podstrekavanja jedno ili više lica navede na više krivičnih djela, postojaće realni
sticaj na strani podstrekača.
Ko podstrekne nekoga da pomogne nekom licu u izvršenju krivičnog
djela odgovaraće za pomaganje, jer podstrekavanje na pomaganje je
svojevrsni vid posrednog pomaganja. Isto tako, i pomaganje u podstrekavanju
je pomaganje. Ako je jedno lice u istom djelu bilo i podstrekač i pomagač,
pomaganje je konzumirano podstrekavanjem.
Za podstrekavanje je potrebno da se navodi na izvršenje krivičnog
djela koje je usljed toga i izvršeno ili makar pokušano .
Podstrekavanje mora biti upravljeno na određeno krivično djelo i
određenog učinioca, ali to ne znači da učinilac mora biti i individualno
određen, a još manje da treba biti lično poznat podstrekaču. Dovoljno je da
je podstrekač svjestan kruga lica, koja su na neki način odrediva ili povezana
(prostorno, idejno, sportski, poslovno...) i da je neko od njih potencijalni izvršilac.

31
 S druge strane, ne zahtijeva se da podstreknuti zna podstrekača, niti
mora biti "svjestan da je njegova odluka da izvrši krivično delo nastala pod
uticajem podstrekača", jer se podstrekavanje nekada može izvesti tako
sofisticirano da podstreknuti i nema osjećaj da je njegova odluka nastala
pod uticajem nekoga drugoga.
Za podstrekavanje nije neophodno da je sam izvršilac krivično odgovoran,
niti da uopšte može biti krivično odgovoran (dijete ili duševno bolesno lice).
Za podstrekavanje se zahtijeva postojanje umišljaja . Nehatno
podstrekavanje, iako je moguće, nije kažnjivo, jer bi to značilo nedopustivo
proširivanje krivične odgovornosti. Podstrekač mora biti svjestan da svojim
radnjama drugog navodi na izvršenje krivičnog djela, tj. da je njegovo ponašanje
upravljeno na izvršenje krivičnog djela. Dovoljan je i eventualni umišljaj. Voljna
komponenta umišljaja se sastoji u htjenju izvršenja krivičnog djela ili makar
pristajanje na njegovo izvršenje.
Dakle, umišljaj podstrekača je dvostruk: mora obuhvatiti kako stvaranje
odluke kod drugog, tako i krivično djelo odnosno njegovo izvršenje.
Podstrekač je u krivičnopravnom smislu posve izjednačen sa samim
izvršiocem, što znači da je podstrekavanje kažnjivo kod svakog krivičnog
djela, bez obzira na njegovu težinu, kao i da se podstrekač kažnjava kao da
je sam učinio krivično djelo. To, međutim, ne znači da se prilikom
odmjeravanja kazne podstrekaču ne može izreći blaža, a ponekad i strožija
kazna nego izvršiocu, što je u skladu sa načelom individualizacije. Teže
kažnjavanje podstrekača u izuzetnim slučajevima, opravdano je radi toga što on
u izvjesnim situacijama ima odlučujuću ulogu u samom procesu nastajanja
kriminalnog čina, tj. što je često on sam, koristeći odnos podređenosti ili
autoriteta, "glavni krivac" za izvršenje krivičnog djela.

Pokušaj podstrekavanja ili neuspjelo podstrekavanje

Ono postoji kada se drugi sa umišljajem podstrekava na izvršenje

krivičnog djela za koje se po zakonu može izreći kazna zatvora od tri
godine ili teža kazna, a krivično djelo ne bude ni pokušano.
Zakon je predvidio da će se ovo lice kazniti kao za pokušaj.
Neki autori smatraju da neuspjelo podstrekavanje nije ni saučesništvo ni
podstrekavanje, jer nije došlo do protivpravnog ostvarenja krivičnog djela, već se
zapravo radi o posebnom krivičnom djelu postavljenom u opštem dijelu.
Pokušaj podstrekavanja (neuspjelo podstrek.) javlja se u nekoliko oblika:
1. nesvršeni pokušaj podstrekavanja - postoji kada podstrekač nije uspio
formirati odluku kod podstreknutog;
2. svršeni pokušaj podstrekavanja - postoji kada je podstrekač uspio
formirati odluku kod podstreknutog, ali ovaj iz nekog razloga (predomislio se,
spriječen i sl.) nije izvršio ni pokušao krivično djelo;
3. nepodobni pokušaj podstrekavanja - postoji kada podstreknuti uopšte
nije shvatio ili razumio podstrekača ili je kod njega već bila donesena odluka
o izvršenju djela;
4. promašeno podstrekavanje - postoji kada je podstreknuti izvršio sasvim
drugo krivično djelo, a ne ono na koje ga je podstrekač navodio.

32
 Navedeni slučajevi neuspjelog podstrekavanja, po svom sadržaju i
značaju, se međusobno razlikuju, što sudovi prilikom odmjeravanja kazne trebaju
imati u vidu. Međutim, zajedničko im je da nije došlo do izvršenja krivičnog djela.
Za postojanje pokušaja podstrekavanja, pored umišljaja, zahtijeva se
da postoji i radnja podstrekavanja, tj. da je vršen uticaj na volju
podstrekavanog. Tako, nema ni neuspjelog podstrekavanja ako npr. pismena
poruka nije ni stigla "podstrekavanom".
Pokušaj podstrekavanja je kažnjiv samo ako je u pitanju krivično
djelo za koje je predviđena kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, ili
drugim riječima kod svih djela kod kojih je kažnjiv i pokušaj toga djela.
Stoga je neophodno da sud utvrdi na koje djelo je umišljaj
podstrekača bio upravljen i da to djelo tačno navede u izreci svoje presude.
Isto tako, predviđeno je da će se u tom slučaju kazniti kao za pokušaj
krivičnog djela, što znači da se kazna odmjerava u granicama kazne propisane
za dato krivično djelo, ali sud može izreći i blažu kaznu.
Pomaganje

Član 33. KZ FBiH – Pomaganje:

(1) Ko drugom s umišljajem pomogne u učinjenju krivičnog djela, kaznit će se
kao da ga je sam učinio, a može se i blaže kazniti.
(2) Kao pomaganje u učinjenju krivičnog djela smatra se naročito: davanje
savjeta ili uputa kako da se učini krivično djelo, stavljanje na rapolaganje
učinitelju sredstava za učinjenje krivičnog djela, uklanjanje prepreka za učinjenje
krivičnog djela, te unaprijed obećano prikrivanje krivičnog djela, učinitelja,
sredstava kojima je krivično djelo učinjeno, tragova krivičnog djela ili predmeta
pribavljenih krivičnim djelom.

Pomaganje je takav oblik saučesništva pri kojem pomagač

preduzima radnje kojima se tuđe krivično djelo potpomaže, unaprjeđuje ili
olakšava. Pomagač ni djelimično ne učestvuje u izvršenju krivičnog djela,
on je samo (sa)učesnik u tuđem krivičnom djelu, koje ostvaruje neko drugi.
Jednom riječju, pomaganje se sastoji u omogućavanju drugom licu
(nekom radnjom ili savjetom) izvršenja krivičnog djela.
Dakle, pomaganje obuhvata one radnje koje su usmjerene na
omogućavanje izvršenja krivičnog djela koje čini drugo lice, koje su na liniji
unapređenja ili olakšavanja izvršenja tuđeg krivičnog djela, radnje koje podupiru
drugo lice u izvršenju krivičnog djela.
Pomaganje se može vršiti:

a) u pripremi krivičnog djela ili prije njegovog izvršenja (nabavka

sredstava za izvršenje djela; uklanjanje prepreka; snimanje i ispitivanje
mjesta izvršenja djela u cilju olakšanja izvršenja djela) ,
b) u toku izvršenja krivičnog djela, i
c) nakon izvršenja krivičnog djela.

33
 Pomaganje je moguće samo ako je prethodno bilo obećano , u
suprotnom radi se o sasvim drugom krivičnom djelu.
Da bi predstavljale pomaganje, pomagačke radnje moraju doprinositi
ostvarenju krivičnog djela, imati određeni značaj u njegovu izvršenju,
moraju potpomagati, unapređivati njegovo izvršenje. Ako te radnje nisu
imale nikakav doprinos u izvršenju krivičnog djela ili ih izvršilac uopšte nije
koristio, radi se samo o pokušaju pomaganja ili neuspjelom pomaganju koje nije
kažnjivo. S druge strane, ne zahtijeva se da pomagačke radnje imaju
odlučujuću ulogu u izvršenju krivičnog djela u smislu formule conditio sine
qua non, odnosno da bez tih radnji djelo ne bi ni bilo izvršeno.
Prema zakonu, kažnjivo je samo umišljajno pomaganje, dok nehatno
pomaganje, iako je moguće i nerijetko se dešava, po zakonu nije kažnjivo.
Redovan oblik pomaganja je neposredno pomaganje, kada između
pomagača i izvršioca ne postoji neko drugo lice, kada mu dakle pomoć
pruža neposredno. Međutim, ako se to čini preko nekog drugog radi se o
posrednom pomaganju, što je zapravo pomaganje pomagaču, tj.
pomaganje u pomaganju. Posredni pomagač ovdje pruža pomoć neposrednom
pomagaču, ali on postoji i kada podstrekava pomagača na pružanje pomoći, kao
i onda kada pruža pomoć podstrekaču. Riječ je o tzv. lančanom pomaganju, a
ono postoji kada se više lica nalazi u lancu pomaganja. Kada više lica
istovremeno pomaže izvršiocu radi se o tzv. pomagačkom saizvršilaštvu.
Za razliku od podstrekavanja, pomaganje može biti izvršeno i
nečinjenjem koje se sastoji u propuštanju preduzimanja dužne radnje, u
cilju pomoganja drugome u izvršenju krivičnog djela (npr. noćni čuvar
ostavi otvoren prozor ili otključana vrata, da bi olakšao izvršenje krađe).
Pomaganje je moguće i kod krivičnih djela nečinjenja i kod krivičnih
djela koja mogu izvršiti samo određena lica (delicta propria), uglavnom kao
psihičko pomaganje.
Pomaganje pretpostavlja da je u vrijeme preduzimanja pomagačkih
radnji kod lica kojem se pomaže već bila stvorena odluka o izvršenju djela.
Ako je pomagačka radnja preduzeta prije nego se to lice odlučilo da izvrši djelo,
nema pomaganja, ali se može raditi o podstrekavanju.
Npr. podstrekavanje predstavlja savjetovanje ili obećanje pomoći nakon
izvršenja krivičnog djela, ako je učinjeno prije nego je lice donijelo odluku o
izvršenju, ako se na taj način izaziva ili učvršćuje odluka za izvršenje djela.
Za razliku od podstrekavanja, zakon je naveo neke od radnji koje
mogu biti pomagačke radnje, koje, s obzirom na njihovu prirodu, mogu
predstavljati psihičko (intelektualno) i fizičko pomaganje .
U skladu s tim, zakon, kao moguće oblike pomaganja, navodi:
1. davanje savjeta ili uputa kako učiniti krivično djelo - psihičko pomaganje,
2. stavljanje učiniocu na raspolaganje sredstava za izvršenje krivičnog djela -
fizičko pomaganje,
3. uklanjanje prepreka za izvršenje krivičnog djela - fizičko pomaganje, te
4. unaprijed obećano prikrivanje krivičnog djela, učinilaca, sredstava kojima
je krivično djelo izvršeno, tragova krivičnog djela ili predmeta pribavljenih
krivičnim djelom - psihičko pomaganje.

34
 Psihičko pomaganje predstavlja jačanje volje učinioca koje se, može
sastojati u davanju savjeta ili uputstava kako da se izvrši krivično djelo
(npr. kako da izvrši krijumčarenje, djelo prevare itd.) ili unaprijed obećanim
prikrivanjem krivičnog djela (kao što je njegovo prikrivanje, prikrivanje
sredstava izvršenja djela, predmeta pribavljenih djelom ili tragova krivičnog
djela). Jedan od češćih vidova ovog oblika pomaganja je obećanje da će se
realizovati prodaja robe pribavljene krivičnim djelom krađe (npr. obećanje
trgovca automobilima da će ukradene automobile plasirati na tržištu kao oblik
pomaganja u teškoj krađi). Psihičko pomaganje, osim prije navedenih, može
obuhvatati i neke druge radnje (npr. kada pomagač savjetima, isticanjem
dodatnih motiva održava i stabilizuje već stvorenu izvršilačku volju, uklanja
skrupule u odnosu prema djelu, itd).
Fizičko pomaganje je pružanje materijalne, fizičke podrške u
njegovom činjenju. U praksi su najčešći oblici fizičkog pomaganja
stavljanje izvršiocu na raspolaganje sredstava za izvršenje krivičnog djela,
(npr. dodavanjem noža izvršiocu za vrijeme tuče ili dodavanje alata za
provaljivanje, stavljanje na raspolaganje prevoznog sredstva radi krađe stvari u
preduzeću, i sl), te uklanjanje prepreka za izvršenje djela (npr. čuvanje straže
ili obezbjeđenje izvršenja krivičnog djela, izviđanje mjesta izvršenja krivičnog
djela, prebacivanje izvršioca na mjesto izvršenja djela, davanje određenih
obavještenja koja su od značaja za izvršenje krivičnog djela iznošenje keramičkih
pločica iz zatvorene prostorije kako bi ih izvršilac krađe lakše iznio, puštanje
glasne muzike kako bi se olakšalo silovanje).
Pomagačke radnje su moguće sve do definitivnog okončanja
krivičnog djela, odnosno do njegovog dovršenja u materijalnom smislu.
One mogu prethoditi samom izvršenju krivičnog djela („prethodno
pomaganje“), (npr. kada je vlasnik ugostiteljskog objekta izvršioca i djevojku
koja je kasnije silovana, automobilom dovezao u taj objekat, otvorio im vrata i
tamo ih ostavio). Mogu se preduzimati i istovremeno sa odvijanjem radnje
izvršenja, ali i nakon njenog preduzimanja, a prije nego što je posljedica
nastupila (tzv. međupomoć), odnosno i poslije dovršenja djela u formalnom
pa sve do njegovog dovršenja u materijalnom smislu (npr. neko na zahtjev
ucjenjivača prenosi novac koji je žrtva ucjene ostavila; ili pomaže izvršiocu na taj
način što sprječava pomoć koju treće lice želi pružiti povrijeđenom; i sl.). Kod
trajnih krivičnih djela (npr. protivpravnog lišenja slobode ) pomaganje je
moguće sve do njihovog dovršenja u materijalnom smislu, tj. cijelo vrijeme
trajanja protivpravnog stanja, sve do njegovog prestanka (a ne samo do
lišenosti slobode, dovršenje u formalnom smislu ).
Pomaganje je umišljajno podupiranje tuđeg krivičnog djela.
Nehatno pomaganje, iako je moguće, nije pomaganje u
krivičnopravnom smislu, odnosno nije kažnjivo, ali može biti kažnjivo kao
nehatno saizvršilaštvo. Umišljaj se sastoji u svijesti da se pruža pomoć
određenom učiniocu u izvršenju određenog krivičnog djela, pa mu je stoga
i sadržaj dvostruk: 1. on prvenstveno mora biti svjestan da svojim
radnjama pomaže u izvršenju nedopuštenog djela drugog lica, te
2. svjestan bitnih obilježja krivičnog djela. Ne mora biti svjestan pojedinosti,
kao što je konkretan tok zbivanja, mjesto i vrijeme izvršenja djela, itd.

35
 Iako su pomagač i izvršilac djela redovno međusobno povezani, nije
neophodno da se oni međusobno i poznaju, niti je nužno da je pomagaču
izvršilac individualno poznat, dovoljno je da mu je poznat krug lica iz kojih će
proizaći izvršilac.
Tako, za postojanje pomaganja nije uslov da izvršilac zna za pomagača,
niti da je svjestan da mu je neko pomogao (tzv. potajno pomaganje).
Konačno, za postojanje pomaganja nije potrebno ni da je sam izvršilac
krivično odgovoran, kao ni da je kažnjen (limitirana akcesornost).
Kao i kod podstrekavanja, za postojanje i kažnjavanje pomaganja
potrebno je da je izvršilac izvršio krivično djelo, odnosno da ga je pokušao
ili da je preduzeo kažnjive pripremne radnje. Ono je kažnjivo kod svih
krivičnih djela, bez obzira na propisanu kaznu. Ukoliko je djelo ostalo u
pokušaju, pomaganje je kažnjivo ako je kažnjiv pokušaj , a to su sva djela sa
propisanom kaznom od tri godine ili težom kaznom.
U pogledu granica kažnjavanja pomagača, zakon predviđa da se
pomagač kažnjava kao da je sam izvršio krivično djelo, ali omogućava i
ublažavanja kazne. To znači da već sam zakon polazi od stava da je
pomaganje najlakši oblik saučesništva, pa stoga gotovo redovno sudovi
pomagaču izriču blažu kaznu, mada nisu isključeni ni slučajevi da se pomagač
kazni strožije od izvršioca. Konačno, u slučajevima kada je djelo ostalo u
pokušaju, potrebno je imati u vidu da tada postoje dva osnova za ublažavanje
kazne: sam pokušaj kod kojeg se kazna i inače može ublažavati, kao i
pomaganje, što sudovi moraju cijeniti i uvažavati prilikom kažnjavanja pomagača.
Kao i podstrekavanje, i pomaganje je u izvjesnim slučajevima
predviđeno kao posebno krivično djelo. Razlozi su gotovo isti kao i kod
podstrekavanja, a to je da se u nekim slučajevima pomaganje posebno
inkriminiše (npr. djelo pomaganja neprijatelju za vrijeme rata od strane
građanina BiH) ili se želi predvidjeti strožije kažnjavanje od onoga koje bi
ono imalo kada bi se tretiralo kao saučesništvo (npr. djelo pomaganja
drugome u samoubistvu, ili pomaganja trudnoj ženi da ona sama izvrši prekid
trudnoće), ili kada se želi inkriminisati pomaganje i onda kada se ono ne bi
moglo kazniti kao saučesništvo, s obzirom da djelo u kojem se pomaže
samo po sebi nije kažnjivo, ili se želi izbjeći mogućnost blažeg kažnjavanja.
Neuspjelo pomaganje bi postojalo ako pomognuti nije izvršio ni
pokušao izvršenje krivičnog djela ili je to učinio nezavisno od radnje
pomaganja. Naravno, ono će postojati i ako je učinilac odbio pomaganje,
kao i kada je izvršilac izvršio sasvim drugo krivično djelo. Neuspjelo
pomaganje, iako je dakle moguće, po pravilu nije krivičnopravno relevantno,
odnosno kažnjivo. Zakon ipak ponekad odstupa od ovog pravila i predviđa
kažnjavanje i za neuspjelo pomaganje, kada ga predviđa kao samostalno
krivično djelo (npr. izrađivanje i nabavljanje oružja i sredstava namijenjenih za
izvršenje krivičnog djela iz entitetskih krivičnih zakona).

Granice krivične odgovornosti i kažnjivost saučesnika

Član 34. KZ FBiH - Granice krivične odgovornosti i kažnjivost saučesnika

36
(1) Saučinitelj je krivično odgovoran u granicama svojeg umišljaja ili nehata, a
podstrekač i pomagač u granicama svog umišljaja.
(2) Saučinitelja, podstrekača ili pomagača koji dobrovoljno spriječi učinjenje
krivičnog djela sud će osloboditi kazne.
(3) Osobni odnosi, svojstva i okolnosti zbog kojih zakon isključuje krivičnu
odgovornost ili dopušta oslobođenje od kazne ili ublažavanje kazne mogu se
uzeti u obzir samo onom učinitelju, saučinitelju, podstrekaču ili pomagaču kod
kojega takvi odnosi, svojstva i okolnosti postoje.

Kod saučesništva vrijedi pravilo individualne krivične odgovornosti ,

jer svaki saučesnik bez obzira na oblik njegovog učešća u izvršenju
krivičnog djela, odgovara prema stepenu svog doprinosa u djelu, stepenu
svoje krivice, nezavisno od toga u kojoj mjeri odgovaraju drugi učesnici i
da li oni uopšte odgovaraju (načelo samostalne odgovornosti saučesnika).
Zahtijeva se samo to da je izvršilac izvršio djelo, odnosno da je
preduzeo kažnjive radnje, što podrazumijeva i kažnjive pripremne radnje.
To proizilazi iz principa subjektivne krivične odgovornosti koja je potpuno
autonomna i ne zavisi od krivice drugih.
Međutim, kako je saučesništvo ipak specifičan i poseban oblik tzv.
kolektivnog vršenja jednog krivičnog djela, neophodno je da se, pored opštih
pravila koja se inače odnose na krivičnu odgovornost i jednako vrijede i za
saučesnike, u zakonu postave i neka posebna pravila kojima se reguliše krivična
odgovornost u takvim situacijama.
Na bazi ovih odrednica formirana su osnovna pravila o odgovornosti
saučesnika, koja glase:
 Saučesnici odgovaraju u granicama svog umišljaja, a saizvršioci kako u
granicama svog umišljaja, tako i nehata;
 Saučesnici odgovaraju u granicama postignutog stepena realizacije
krivičnog djela, odnosno izvor odgovornosti saučesnika je vezan za
izvršenje djela;
 Subjektivne okolnosti ili svojstva koje utiču na odgovornost i kažnjivost
odnose se samo na saučesnika kod kojeg te okolnosti/svojstva postoje.

Osnovno pravilo odgovornosti saučesnika se sastoji u tome da oni

odgovaraju u granicama svog umišljaja, nezavisno od odgovornosti
glavnog učinioca, dok saizvršioci odgovaraju, kako u granicama svog
umišljaja, tako i nehata.
Iako se umišljaj saučesnika i izvršioca, kao učesnika u zajedničkom
djelu, u osnovi podudaraju, nisu rijetki slučajevi postojanja i tzv. ekscesa
na strani izvršioca, pri čemu postoje bitna odstupanja između njihovih
umišljaja, koja mogu da se svedu u 2 osnovne kategorije neslaganja:
1. neslaganja ili ekscesi u kvalitativnom smislu i 2. neslaganja ili ekscesi u
kvantitativnom smislu (koji može biti a)pozitivan i b)negativan kvantitativni
eksces).

1) KVALITATIVNI EKSCES postoji u onim situacijama kada je izvršilac

učinio sasvim drugo krivično djelo od onoga što je saučesnik

37
 (podstrekač ili pomagač) imao u vidu. U takvoj situaciji, saučesništvo je
isključeno i krivična odgovornost na strani saučesnika ne postoji, jer
djelo koje su saučesnici imali u vidu nije ni pokušano, odnosno učinilac
nije ni ušao u kažnjivu zonu. (npr. ako je podstrekač podstrekavao na
silovanje, a podstreknuti je izvršio tešku tjelesnu povredu ili razbojništvo, tu
nema zajedničkog djelovanja više lica, pa dakle ni samog saučesništva i sl.)
Svakako da će u tom slučaju postojati odgovornost za neuspjelo
podstrekavanje na dato djelo, ali pod uslovom da je podstrekavanje bilo
upravljeno na djelo za koje je propisana kazna zatvora od tri godine ili
teža kazna (kod svih djela kod kojih je kažnjiv i pokušaj toga djela -
kazna preko tri godine) , jer u suprotnom nema krivične odgovornosti
podstrekača i tada neuspjelo podstrekavanje nije kažnjivo. I ovdje je posve
irelevantno da li je ili nije drugo djelo izvršeno.

2) KVANTITATIVNI EKSCESI postoje u slučajevima kada izvršilac ostaje

na istovrsnom (jednorodnom) krivičnom djelu, ali je pri izvršenju djela
došlo do određenog odstupanja, odnosno izvršilac je učinio više ili
manje od onoga na što se saučesništvo odnosilo.
Kvantitativni eksces može biti pozitivan i negativan:

a) pozitivni kvantitativni eksces - postoji kada je izvršilac učinio

više od onoga na što se saučesništvo odnosilo i to tako što je
ostvario teži oblik djela, što vodi u drugu (težu) kvalifikaciju djela. U
ovom slučaju, saučesnik će odgovarati samo u granicama svog
umišljaja. (npr. ako se umišljaj saučesnika striktno odnosi na osnovni
oblik djela - npr. krađe, a učinilac izvrši teže kriv. djelo - npr. provalnu
krađu ili razbojništvo, onda će saučesnik odgovarati samo u granicama
svog umišljaja, tj. za običnu krađu , a izvršilac će odgovarati za provalnu
krađu ili razbojništvo koje je izvršio samostalno.) Ovakva odstupanja
dovode do drugačije kvalifikacije djela, ali je moguće i odstupanje
koje uopšte ne dovodi u pitanju kvalifikaciju krivičnog djela, ali o
tome ipak sudovi moraju voditi računa prilikom odmjeravanja kazne,
naravno ako je moguće utvrditi tačno umišljaj saučesnika. (npr. ako
je podstrekač od podstreknutog tražio da ukrade samo tačno određenu
stvar, a ovaj je prilikom krađe uzeo i neke druge stvari /pod uslovom da to
ne dovodi do promjene kvalifikacije krađe/, onda će i jedan i drugi
odgovarati za običnu krađu, ali će sud pri odmjeravanju kazne morati
voditi računa o sadržaju umišljaja podstrekača.
b) negativni kvantitativni eksces - postoji kada je izvršilac učinio
lakši oblik istorodnog krivičnog djela, odn. manje od onoga na što se
saučesništvo odnosilo. (Npr. lice koje je podstreknuto na razbojništvo
izabralo je ipak samo običnu krađu, ili umjesto ubistva ono se ograničilo
samo na otmicu i sl.) U takvim slučajevima ipak je odlučujuće ono što
je izvršilac učinio, pa se stoga ovdje izuzetno napušta princip
granica umišljaja, i odgovornost saučesnika se ograničava samo na
ono što je izvršeno, ali će sud prilikom odmjeravanja kazne svakako
imati na umu sadržaj i usmjerenost saučesnikovog umišljaja . Drugim

38
 riječima, kada je izvršilac ostvario manje od onog na što je bio
podstrekavan, podstrekač i izvršilac će odgovarati za ono što je ostvareno,
odn. blaže djelo, jer prema navedenom pravilu o odgovornosti saučesnika,
izvor odgovornosti svih saučesnika je djelo koje je stvarno izvršeno. Ovdje
se zapravo radi o tzv. limitiranoj akcesornosti tj. odgovornosti
uslovljenoj postojanjem krivičnog djela, a ne odgovornosti pojedinih
saučesnika.

3) Izuzetno, može postojati i treća situacija u kojoj podstrekač izvršiocu

na neki način daje punu slobodu, odvezane ruke, kada npr. izvršenje
djela traži po svaku cijenu. U takvom slučaju, granice njegovog
umišljaja dijele sudbinu izbora samog izvršioca, načina koji je on
izabrao za postizanje datog kriminalnog cilja. (npr. da li je tražena stvar
oduzeta običnom, teškom ili razbojničkom krađom; da li se do droge došlo
prevarom, ucjenom ili čak uz izvršenje i nekog drugog krivičnom djela, npr.
podmićivanjem, itd.)

Pitanje dobrovoljnog odustanka ili preciznije dobrovoljnog sprječavanja

izvršenja djela od strane saučesnika, što ovdje podrazumijeva saučesništvo u
širem smislu, odnosno kako podstrekača i pomagača, tako i saizvršioca shvata
se na slijedeći način: Nije dovoljno odustajanje saučesnika od daljeg
preduzimanja radnje saučesništva, već je neophodno da je saučesnik
spriječio izvršenje djela.
Za primjenu ove odredbe sasvim je irelevantno na koji način je saučesnik
spriječio izvršenje krivičnog djela - bitno je samo da je samo odustajanje od
izvršenja krivičnog djela bilo dobrovoljno.
Za razliku od dobrovoljnog odustanka učinioca od izvršenja
krivičnog djela, zakon je dobrovoljno sprječavanje izvršenja djela od strane
saučesnika, predvidio kao osnov za obavezno oslobođenje od kazne.
Lični odnosi, svojstva i okolnosti zbog kojih zakon isključuje
krivičnu odgovornost ili dopušta oslobođenje od kazne ili ublažavanje
kazne, mogu da se uzmu u obzir samo onom izvršiocu, saizvršiocu,
podstrekaču ili pomagaču kod koga takvi odnosi, svojstva i okolnosti
postoje.
Radi se o okolnostima čisto personalnog karaktera koje su toliko vezane
za ličnost saučesnika, njegove osobine i stanja, da ih je nedopustivo protezati i
prenositi i na druge učesnike u djelu , pa su stoga redovno u zakonima
ograničene samo na onog saučesnika kod koga postoje i utiču na njegovu
krivičnopravnu poziciju (tzv. neprenosive personalne okolnosti).
Lične okolnosti zbog kojih zakon isključuje krivičnu odgovornost su
npr. neuračunljivost i zablude koje isključuju krivičnu odgovornost i koje
su toliko vezane za ličnost da su neprenosive na druge saučesnike.
Okolnosti na osnovu kojih zakon dopušta oslobođenje od kazne ili
ublažavanje kazne su npr. pravna zabluda, bitno smanjena uračunljivost,
dobrovoljni odustanak, prekoračenje granica nužne odbrane i krajnje nužde, i dr.
Riječ je takođe o okolnostima individualnog karaktera koje se mogu uzeti
samo onim saučesnicima kod kojih se nađu, a ne i onima koji nisu bili u zabludi,

39
koji se nisu nalazili u stanju jake prepasti izazvane napadom ili opasnošću, kao i
neke okolnosti koje se nalaze u opisima pojedinih krivičnih djela kao čisto lične
okolnosti koje zakon tretira kao privilegirajuće ili kvalifikatorne okolnosti, zbog
kojih sam zakon predviđa blažu ili strožiju kaznu (npr. svojstvo majke-rodilje kod
krivičnog djela čedomorstva je kao strogo personalna okolnost neprenosiva i na
saučesnike, tj. ne može uticati na njihovu krivičnu odgovornost i kažnjavanje) .

KRIVIČNA ODGOVORNOST

Član 35. ZKP FBiH – Sadržaj (elementi) krivične odgovornosti:

(1) Krivično je odgovoran učinitelj koji je uračunljiv i kriv za učinjeno krivično
djelo.
(2) Učinitelj je kriv ako je krivično djelo učinio s umišljajem.
(3) Učinitelj je kriv i ako je krivično djelo učinio iz nehata, ako to zakon izričito
propisuje.
U savremenom krivičnom pravu opšteprihvaćen je princip da je za
kažnjavanje učinioca, osim protivpravnog djela, potrebno da postoji i krivična
odgovornost.
Krivična odgovornost je skup subjektivnih pretpostavki koje trebaju
biti ispunjene da bi se jedno nedopušteno i protivpravno djelo moglo
pripisati učiniocu, odnosno staviti mu se na teret.
Konstitutivne komponente krivične odgovornosti čine 2 subjektivna
elementa koji tempore criminis karakterišu učinioca, a to su:

1. uračunljivost – tj, njegovo psihičko stanje i

2. krivica ili vinost – tj. psihički odnos prema krivičnom djelu.
Dakle, da bi neko bio krivično odgovoran mora kumulativno ispunjavati
ova dva uslova, tj. da je uračunljiv i da je kriv za učinjeno krivično djelo.
Uračunljivost je svojstvo normalnog i duševno zdravog čovjeka da
ispravno rasuđuje, odnosno da shvati značenje određenog djela i da se u
skladu sa tim ponaša, što ga čini podobnim da bude krivično odgovoran za
izvršeno krivično djelo.
Vinost ili krivica podrazumijeva psihički odnos učinioca prema
izvršenom djelu koji potvrđuje njegovu krivicu za to djelo i predstavlja
osnov njegove odgovornosti. Ona može biti različitog intenziteta odnosno
može se izražavati u različitim stepenima težine, koji se uglavnom svode na
dva osnovna oblika: umišljaj i nehat. Pri tome, umišljaj predstavlja teži oblik
krivice za koji se redovno predviđa kažnjavanje, dok je nehat lakši oblik. Za
nehatno izvršenje krivičnih djela odgovora se samo kada je to izričito predviđeno.
Krivična odgovornost je u osnovi individualna kategorija, ona je
neprenosiva i svaki učinilac odgovora samo za ono što je on učinio ili je
propustio učiniti.

Uračunljivost (Član 36. KZ FBiH)

(1) Nije uračunljiva osoba koja u vrijeme učinjenja krivičnog djela nije mogla
shvatiti značaj svog djela ili nije mogla upravljati svojim postupcima zbog trajne ili

40
privremene duševne bolesti, privremene duševne poremećenosti ili zaostalog
psihičkog razvoja (neuračunljivost).
(2) Učinitelj krivičnog djela čija je sposobnost da shvati značaj svog djela ili
sposobnost da upravlja svojim postupcima bila bitno smanjena zbog nekog
stanja iz stava 1. ovog člana, može se blaže kazniti (bitno smanjena
uračunljivost).
(3) Krivično je odgovoran učinitelj krivičnog djela koji se upotrebom alkohola,
droga ili na drugi način doveo u stanje u kome nije mogao shvatiti značaj svog
djela ili upravljati svojim postupcima, ako je u vrijeme dovođenja u to stanje
krivično djelo bilo obuhvaćeno njegovim umišljajem ili je u pogledu krivičnog djela
kod njega postojao nehat a zakon za takvo krivično djelo propisuje krivičnu
odgovornost i za nehat (samoskrivljena neuračunljivost).
(4) Bitno smanjena uračunljivost u koju se učinitelj doveo na način iz stava 3.
ovog člana ne može biti osnov za ublažavanje kazne.

Uračunljivost je svojstvo normalnog i duševno razvijenog čovjeka da

ispravno rasuđuje, odnosno da shvati značenje određenog djela i da se u
skladu s tim ponaša.
Zakon uračunljivost određuje negativno, tj. određuje ko se smatra
neuračunljivim, jer je opšta pretpostavka da su ljudi uračunljivi, a
neuračunljivi su samo izuzetno. Ako pitanje uračunljivosti uopšte nije
problematično i ako na to okolnosti datog slučaja ukazuju, što postoji u najvećem
broju slučajeva, sud se i ne upušta u ispitivanje postojanja uračunljivosti. Dakle,
sud će utvrđivanju neuračunljivosti pristupiti samo onda kada postoje
okolnosti koje u konkretnom slučaju izazivaju sumnju u odnosu na
uračunljivost učinioca.
Prema zakonskom određenju neuračunljiva je ona osoba, koja u
vrijeme izvršenja krivičnog djela nije mogla shvatiti značaj svog djela, ili
koja u to vrijeme nije mogla upravljati svojim postupcima.
Svijest o značaju djela je intelektualna komponenta, a mogućnost
upravljanja svojim postupcima je voljna komponenta. Za postojanje
neuračunljivosti, a time i isključenje krivične odgovornosti, dovoljno je da
je ispunjen jedan od dva navedena uslova. To praktično znači da je
neuračunljiva osoba, koja u vrijeme izvršenja krIvičnog djela, nije mogla shvatiti
značaj svoga djela, kao i osoba koja nije mogla upravljati svojim postupcima. U
praksi se najčešće dešava da su oba ova uslova kumulativno ispunjena.
Razlozi koji dovode do neuračunljivosti su:
1. trajna duševna bolest - najčešće se manifestuje u vidu šizofrenije,
progresivne paralize i nekih slučajeva poligofrenije. Kad je riječ o ovom
osnovu, u praksi uglavnom nema problema oko utvrđivanja neuračunljivosti,
jer se radi o duševnim bolestima, koje redovito veoma dugo ili vječno traju i
koje su skoro uvjek neizlječive.
2. privremena duševna bolest - to su oboljenja koja se javljaju povremeno ili
se razvijaju u određenim intervalima, tako da se smjenjuju periodi oboljenja i
periodi duševnog zdravlja. Najčešće se javlja kod manično-depresivne
psihoze. Kod ove bolesti smjenjuju se depresivno stanje i slobodni intervali. U
slobodnim intervalima postoji duševno zdravlje i osoba je odgovorna za djelo

41
 učinjeno u tom stanju. Ova oboljenja poznata su i pod nazivom lucida
intervala, tj. svjetli momenti.
3. privremena duševna poremećenost - to su nenormalna psihička stanja.
Ova stanja nemaju karakter duševnog oboljenja, njihovo trajanje je
privremeno. Uzrok ovih stanja mogu biti: alkohol, droga, i dr. omamljujuća
sredstva, otrovi, stanje bunila usljed trovanja, visoke temperature ili groznice,
stanje hipnotisanosti, mjesečarstvo i sl. Ova stanja su prolazna, tako da lice
koje je učinilo djelo u takvom stanju, kasnije dolazi u sasvim normalno stanje.
4. zaostali duševni razvoj - to je nenormalno psihološko stanje nastalo usljed
nedovoljne psihičke razvijenosti ličnosti. Stepen duševne zaostalosti može biti
različit, pa se duševno zaostala lica svrstavaju u debile, imbecile i idiote.
Uzroci koji dovode do zaostalog duševnog razvoja su različiti i mogu biti:
povrede CNS ili povrede mehaničkim sredstvima ili preležane bolesti. Te
povrede ili promjene mogu nastati i u periodu embrionalnog razvoja.
Dakle, neuračunljivost bi se mogla definisati kao nesposobnost
učinioca da u vrijeme izvršenja djela shvati značaj toga djela ili da upravlja
svojim postupcima usljed trajne ili privremene duševne bolesti, privremene
duševne poremećenosti ili zaostalog duševnog razvoja.
Postojanje ne/uračunljivosti relevantno je samo u odnosu na
psihičko stanje učinioca u vrijeme izvršenja krivičnog djela (tempus
commissi delicti), sa izuzetkom koji se odnosi na samoskrivljenu
neuračunljivost tj. ustanovu “actiones liberae in causa”.
Neuračunljivost se uvijek utvrđuje u odnosu na konkretno krivično
djelo, jer kod određenog lica može postojati uračunljivost u odnosu na
jedno djelo, ali ne mora i u odnosu na druga. Tako npr. jedno lice nedovoljne
duševne razvijenosti može biti svjesno značaja krivičnog djela ubistva, a
istovremeno da ne bude svjesno značaja neprijavljivanja krivičnog djela ili
nepružanja pomoći.
Zakon je u odnosu prema neuračunljivim licima napustio klasičnu
koncepciju, prema kojoj su ovakvi učinioci, iako neuračunljivi i bez krivice, ostajali
u krivi. pravu i prema njima su primjenjivane prinudne mjere medicinskog
karaktera. Po ugledu na neka zakonodavstva, KZFBiH je prihvatio drugo rješenje
prema kojem su ova (apsolutno) neuračunljiva lica isključena iz domena kriv.
prava, što znači da za ova lica nisu predviđene nikakve krivičnopr. mjere. Time
se napušta i tzv. „dvojni kolosijek kazne i mjere bezbjednosti“: kazna za
uračunljivog i krivog učinioca, a mjera bezbjednosti za neuračunljivog učinioca.

Bitno smanjena uračunljivost

„(2) Učinitelj krivičnog djela čija je sposobnost da shvati značaj svog djela ili
sposobnost da upravlja svojim postupcima bila bitno smanjena zbog nekog
stanja iz stava 1. ovog člana, može se blaže kazniti (bitno smanjena
uračunljivost)“
Bitno smanjena uračunljivost je takvo stanje učinioca u vrijeme
izvršenja krivičnog djela u kojem je njegova sposobnost da shvati značaj
svoga djela ili mogućnost da upravlja svojim postupcima bila bitno
smanjena zbog trajne ili privremene duševne bolesti, privremene duševne
poremećenosti ili zaostalog duševnog razvoja

42
 Dakle, za razliku od neuračunljivosti koja može samo da postoji ili ne
postoji, uračunljivost se može stepenovati, manifestovati u različitoj mjeri.
Zapravo, osnovna razlika između neuračunljivosti i bitno smanjene
uračunljivosti sastoji se u intenzitetu poremećenosti psihičkih funkcija -
kod neuračunljivosti one su posve isključene, a ovdje one postoje, ali su
usljed postojećih abnormalnih stanja bitno smanjene.
To znači da je za primjenu ove ustanove potrebno da je smanjenje ovih
mogućnosti većeg intenziteta, izraženo u znatnijoj mjeri i da je opredjeljujuće
uticalo na učinioca u odnosu na izvršenje djela. Umanjenja ovih psihičkih
mogućnosti koja su manjeg intenziteta ne isključuju uračunljivost, ali se mogu
uzeti u obzir pri odmjeravanju kazne u okviru stepena krivične odgovornosti.
Razgraničenje između neuračunljivosti i bitno smanjene
uračunljivosti u praksi je veoma složeno i ovo pitanje u praksi se razrješava
isključivo vještačenjem od strane specijalizovanih zdravstvenih ustanova
ili, u lakšim slučajevima, vještačenjem od strane ljekara neuropsihijatara
kao pojedinaca.
Ako se pojavi sumnja da je uračunljivost smanjena, ona se mora u
svakom konkretnom slučaju da utvrđuje, kao što se to čini kada je u pitanju i
neuračunljivost.
Zakon bitno smanjenu uračunljivost tretira kao fakultativni osnov za
ublažavanje kazne, iz čega se zaključuje da takvo stanje učinioca ne
isključuje njegovu krivičnu odgovornost, odnosno da ovakav učinilac može
da postupa kako umišljajno tako i nehatno, pa zbog toga se ovim licima uz
kaznu mogu izricati i mjere bezbjednost i.

Samoskrivljena neuračunljivost („actiones libera in cause“)

„(3) Krivično je odgovoran učinitelj krivičnog djela koji se upotrebom alkohola,
droga ili na drugi način doveo u stanje u kome nije mogao shvatiti značaj svog
djela ili upravljati svojim postupcima, ako je u vrijeme dovođenja u to stanje kriv.
djelo bilo obuhvaćeno njegovim umišljajem ili je u pogledu krivičnog djela kod
njega postojao nehat, a zakon za takvo krivično djelo propisuje krivičnu
odgovornost i za nehat (samoskrivljena neuračunljivost).“
Pravilo je da se neuračunljivost kao i bitno smanjena uračunljivost
procjenjuju u vrijeme izvršenja krvičnog djela.
Izuzetak od ovog pravila postoji u slučaju tzv. samoskrivljene
neuračunljivosti, kada se uračunljivost učinioca krivičnog djela procjenjuje
prema vremenu kada se učinilac stavljao, dovodio u neuračunljivo stanje .
npr. lice koje je sklono upotrebi alkohola i pravljenju izgreda, u alkoholiziranom
stanju napadne drugo lice i nanese mu tjelesnu povredu. U vrijeme nanošenja
povrede učinilac je neuračunljiv, ali je krivično odgovoran jer je bio uračunljiv u
vrijeme kada se dovodio u alkoholizirano stanje, a pri tome je znao da u takvom
stanju može učiniti krivično djelo
Suština ovog instituta je u tome da se učinilac doveo u stanje
neuračunljivosti upotrebom alkohola ili drugih omamljujućih sredstava
uslijed čega nije mogao shvatiti značaj djela ili upravljati svojim
postupcima. Uračunljivost ovakvih osoba ne procjenjuje se u vrijeme
izvršenja djela, nego u vrijeme kada se učinilac dovodio u takvo stanje. On

43
je krivično odgovoran, ako je u vrijeme dovođenja u neuračunljivo stanje krivično
djelo bilo obuhvaćeno umišljajem ili je u odnosu na krivično djelo kod njega
postojao nehat, a zakon za takvo djelo propisuje kažnjavanje za nehata.
Ovaj institut poznat je i pod nazivom „actiones libera in cause“ –
„radnje slobodne u uzroku, a nisu slobodne u izvođenju“.
(Npr. pijanac ima vlastito iskustvo u pijanstvu - zna da je agresivan kad je pijan,
pa u pijanom stanju učini krivično djelo, tu se ne može primjeniti institut
neuračunljivosti. Dok recimo kod nekog ko nikad ne pije i iz nekih razloga se
napije, pa učini krivično djelo, tada se može isti pozvati na institut
neuračunljivosti. Ili npr. vozači teretnjaka po nepisanom pravilu svraćaju u
„birtije“ gdje se opijaju. Npr. vozač ide iz Skoplja u Ljubljanu i svjestan je,
odnosno mora biti svjestan, da je saobraćaj opasna djelatnost i da alkohol
smanjuje mogućnost upravljanja vozilom, da mora stići na odredište i šta ga sve
čeka na putu. On ipak nakon toga sjedne u auto i nastavi vožnju i dođe do
saobraćajne nesreće. U vrijeme počinjenja bio je neuračunljiv, ali sudija treba da
ima u vidu ovaj institut, pa ga osuđuje zbog toga što je, kada je sjeo da pije, bio
svjestan jer je vozač profesionalac. Radit će se o event. umišljaju, koji ne
isključuje kriv. odgovornost, ev. može biti cijenjen samo kod odmjeravanja kazne)

Krivnja (vinost) (Član 37. i 38. KZ FBiH)

Pod vinošću (krivicom, krivnjom) se podrazumijeva psihički odnos

učinioca prema izvršenom krivičnom djelu, na osnovu kojeg mu se ovo
djelo može pripisati u krivicu, odnosno na osnovu kojeg mu se može
uputiti prijekor za izvršenje djela koje mu se stavlja na teret.
Psihički odnosi učinioca prema krivičnom djelu po svojoj sadržini i
intenzitetu mogu biti različiti, ali se svi oni u teoriji i zakonodavstvu,
uglavnom, svode na svoja dva osnovna oblika:

1. umišljaj i
2. nehat.

Umišljaj je osnovni oblik vinosti za koji se uvijek odgovara, s obzirom da

se on zahtijeva kod svih krivičnih djela, dok se za nehatno izvršenje djela
odgovara samo izuzetno, onda kada je to u zakonu izričito određeno.
Umišljaj je istovremeno i teži oblik i stepen vinosti, radi čega je kod
umišljajnih krivičnih djela propisana teža kazna.

UMIŠLJAJ (DOLUS) (Član 37. KZ F BiH)

(1) Krivično se djelo može učiniti s direktnim ili eventualnim umišljajem.
(2) Učinitelj postupa s direktnim umišljajem kada je bio svjestan svog djela i htio
njegovo učinjenje.
(3) Učinitelj postupa s eventualnim umišljajem kada je bio svjestan da zbog
njegovog činjenja ili nečinjenja može nastupiti zabranjena posljedica, ali je
pristao na njeno nastupanje.

Umišljaj je psihički odnos učinioca prema izvršenom krivičnom djelu

44
 Postoje dva oblika umišljaja:

1. direktni umišljaj (dolus directus) - postoji kad je učinilac bio

svjestan svog djela i htio njegovo izvršenje;
2. eventualni umišljaj (dolus eventualis) - postoji kad je kod
učinioca postojala svjest da zbog njegovog činjenja ili ne činjenja može
nastupiti zabranjena posljedica, pa je pristao na njeno nastupanje.

Kod oba oblika umišljaja svjesna komponenta je podudarna. To znači

da je kod obje vrste umišljaja djelo obuhvaćeno svješću učinioca.
Razlika između ovih vrsta umišljaja javlja se u sferi volje. Tako se kod
direktnog umišljaja volja učinioca manifestuje u htijenju, tj. on hoće da
učini djelo. Nasuprot tome, kod eventualnog umišljaja volja se manifestuje
u vidu pristajanja na nastupanje posljedice. Obično se kaže da se kod
eventualnog umišljaja učinilac ponaša u skladu sa tzv. frankovom
formulom tj. učinilac se ponaša u pravcu „ako nešto bude neka bude“ tj.
„ako do djela dođe neka dođe“. Praktički značaj razlikovanja direktnog i
eventualnog umišljaja dolazi do izražaja kod odmjeravanja kazne.
U praksi, direktni i eventualni umišljaj se cijene prema okolnostima slučaja
– u obzir se uzimaju sve okolnosti i na osnovu toga cijeni da li je učinjeno djelo u
direktnom umišljaju (npr. čovjek puca iz vatrenog oružja sa 4-5 m i počini ubistvo
i to sa diretknim umišljajem jer je svjesno ciljao u vitalne organe čovjeka. U istoj
situaciji ako bi on promašio, onda ćemo to cijeniti kao pokušaj krivičnog djela
ubistva, ako posljedica nije nastupila jer je neispravno oružje, i sl. Ako je u istim
okolnostima učinilac gađao u noge i došlo je do povređivanje onda ne možemo
reći da je sa umišljajem išao na lišenje života)
Predumišljaj predstavlja dugotrajno stvaranje odluke za izvršenje
krivičnog djela i postoji u slučajevima kada je učinilac u dužem vremenskom
periodu pripremao izvršenje djela, dakle djelo se javlja kao rezultat dugotrajnog i
zrelog razmišljanja. Naš zakon ne poznaje predumišljaj. Unatoč tome,
postojanje predumišljaja odraziće se na odmjeravanje kazne, jer je stepen
krivične odgovornosti takvog učinioca veći, budući da je imao mogućnost i
vrijeme da uvidi štetnost vlastitog budućeg ponašanja, te odustane od izvršenja
krivičnog djela.

NEHAT (CULPA) (Član 38. KZ FBiH)

(1) Krivično djelo može se učiniti iz svjesnog ili nesvjesnog nehata.
(2) Učinitelj postupa iz svjesnog nehata kada je bio svjestan da zbog njegovog
činjenja ili nečinjenja može nastupiti zabranjena posljedica, ali je olahko držao da
ona neće nastupiti ili da će je moći spriječiti.
(3) Učinitelj postupa iz nesvjesnog nehata kada nije bio svjestan mogućnosti
nastupanja zabranjene posljedice, iako je prema okolnostima i prema svojim
osobnim svojstvima bio dužan i mogao biti svjestan te mogućnosti.

Nehat je korektivni oblik krivnje i u odnosu na umišljaj je blaži oblik

krivnje.

45
 Naši zakoni polaze od toga da je prirodi krivičnog djela imanentan
umišljaj, tj. da učinilac ima i svijest i volju za učinjenje. Nasuprot tome, kod
nehata, bez obzira na oblik, ne postoji voljni odnos prema krivičnom djelu,
pa bi mogli reći da je nehat neprirodni oblik krivnje. Zato se često za nehatne
delikte naglašava da se radi o tzv. nevoljnim krivičnim djelima. Upravo zbog
toga u zakonu je predviđeno da se za nehatno izvršenje djela odgovara
samo izuzetno, tj. samo onda kada je to u zakonu izričito određeno.

Nehat se pojavljuje u dva oblika:

1. Svjesni nehat (luxuria, samopouzdanje, lakomislenost) postoji

kada je učinilac bio svjestan svog djela, odn. svjestan da zbog njegove
radnje (činjenja ili nečinjenja) može nastupiti zabranjena posljedica, ali
je olako držao da će je moći spriječiti ili da ona ipak neće nastupiti , (npr.
ako neko lice kod izgradnje objekta ne pokrije krečanu, pa dijete prilikom igre
upadne u krečanu i uguši se; lovac u šumi ne ugasi vatru, te dođe do požara i
nastupanja štete). Dakle, kod učinioca postoji svijest o djelu, ali ne
postoji volja, jer učinilac neće posljedicu, niti pristaje na njeno
nastupanje. Njegov voljni odnos prema nastupanju posljedice je
negativan. Drugim riječima kod ovog učinioca prisutno je samopouzdanje u
svoje sposobnosti i mogućnost da spriječi nastupanje posljedice, ili pouzdanje
u spoljne okolnosti usljed kojih posljedica neće nastupiti iako za to postoji
mogućnost. Prema tome kod eventualnog umišljaja i svjesnog nehata
elemenat svjesti je isti, ali je razlika u voljnom elementu. Naime kod
eventualnog umišljaja učinilac pristaje na posljedicu, a kod svjesnog
nehata on ne pristaje na posljedicu, već drži da do toga neće doći.
2. Nesvjesni nehat (negligentia, nemar, nepažnja) postoji kad
učinilac nije bio svjestan mogućnosti nastupanja posljedice, iako je
prema okolnostima slučaja i svojim ličnim svojstvima, morao i mogao
biti svjestan te mogućnosti . Dakle kod nesvjesnog nehata postoji odsustvo
svjesti o mogućnosti nastupanja posljedice i odsustvu volje. Krivnja ovog
učinioca je u tome što je bio dužan i mogao da ima takvu svjest, ali je
nije imao. Znači nesvjesni nehat predstavlja nepažljivo ponašanje.
(npr. lovac u šumi puca na divljač i ubije čovjeka koji je slučajno naišao
stazom kroz šumu; prilikom pravljenja kuće vlasnik ne pokrije krečanu te dođe
do pada djeteta u kreč i njegovog ugušenja; čovjek ne ugasi vatru koju je
zapalio na otvorenom, te usljed vjetra dođe do požara;). Nedostatak pažnje
koju je učinilac u datoj situaciji mogao i bio dužan da ima, zbog čega
nije predvidio inače predvidivu posljedicu, predstavlja suštinu
nesvjesnog nehata, onu njegovu komponentu koja ga čini oblikom
vinosti. Za ocjenu učiniočeve dužnosti i mogućnosti predviđanja
posljedice odlučujuća su subjektivna svojstva učinioca i objektivne
okolnosti pod kojima je djelo učinjeno. Kada je u pitanju učinilac,
mjerodavne su individualne okolnosti, lične i subjektivne mogućnosti i
svojstva učinioca. To podrazumijeva različite okolnosti koje su relevantne za
tu ocjenu, kao što su njegov uzrast, intelektualne mogućnosti, stanje
njegovog vida i sluha, njegovo iskustvo, psihofizičko stanje, odnosno

46
 eventualno stanje premorenosti, straha i sl. Kada su u pitanju objektivne
okolnosti, treba uzeti u obzir, u zavisnosti od toga kako se odvijalo izvršenje
djela, različite okolnosti kao što su mjesto izvršenja radnje, vremenske prilike,
da li je bila noć ili dan, stepen vidljivosti , postojanje buke, prisustvo dr. lica,
složenost situacije itd.

Praktični značaj razlikovanja ova dva oblika nehata dolazi do izražaja

kod odmjeravanja kazne.
Kao poseban oblik nehata, u teoriji se pominje i tzv. profesionalni ili
pozivni nehat koga karakteriše to što učinilac u preduzimanju radnje nije
imao onaj stepen pažnje u predviđanju posljedice koji se zahtijeva u
obavljanju profesije kojom se on bavi. Riječ je dakle o nehatu lica koja su po
svom pozivu ili zanimanju (npr. ljekari, profesionalni vozači, finansijski eksperti,
stručnjaci za eksplozivne i lakozapaljive materije i dr.) bila dužna da budu
pažljivija u vršenju svoje profesije, nego što se to inače u drugim prilikama
zahtijeva od drugih lica. Okolnost da je u pitanju vršenje profesionalne dužnosti,
može da se cijeni kako kod nesvjesnog tako i svjesnog nehata. Naravno, pri
takvoj situaciji dužnost i mogućnost predviđanja posljedice je veća , jer je riječ o
profesiji učinioca kod koga postoji mnogo veći stepen poznavanja i razumijevanja
određenih procesa i situacija a time i svijesti o mogućnosti nastupanja štetnih
posljedica u vezi sa radnjama koje se pri tome preduzimaju. Radi toga su i kod
svjesnog nehata manje mogućnosti olakog držanja da do posljedice neće doći ili
da će je moći spriječiti, jer je kod takvih učinilaca stepen svijesti o mogućnosti
nastupanja zabranjene posljedice veći. Takvu okolnost kao otežavajuću treba
cijeniti i pri odmjeravanju kazne.

ZABLUDA (Čl. 39. i 40. KZ FBiH)

Zabluda (lat. error), u pravu uopšte, predstavlja nepostojanje svijesti ili

postojanje pogrešne svijesti o nekim pravno relevantnim okolnostima ili
sadržajima.
U krivičnom pravu, zabluda predstavlja nepostojanje svijesti ili
postojanje pogrešne svijesti učinioca o relevantnim okolnostima krivičnog
djela koje čini.
U zavisnosti od toga na koje se elemente krivičnog djela odnosno
okolnosti zabluda odnosi, u krivičnom pravu se razlikuju dvije osnovne
vrste zabluda:
1. stvarna zabluda - zabluda o činjenicama (lat. error facti) - postoji kada
učinilac u vrijeme izvršenja krivičnog djela nije bio svjestan nekog
njegovog zakonom propisanog obilježja (stvarna zabluda u užem
smislu), ili je pogrešno smatrao da postoje okolnosti prema kojima bi, ako
bi one stvarno postojale, to djelo bilo dopušteno, odnosno ne bi bilo
protivpravno djelo (stvarna zabluda u širem smislu).
2. pravna zabluda - zabluda o pravu (lat. error iuris), - postoji kada učinilac
u vrijeme izvršenja djela iz opravdanih razloga nije znao da je to djelo
zabranjeno.

47
Stvarna zabluda (Član39. KZ FBiH)
(1) Nije krivično odgovorna osoba koja u vrijeme učinjenja krivičnog djela nije bila
svjesna nekog njegovog zakonom propisanog obilježja, ili koja je pogrešno
smatrala da postoje okolnosti prema kojima bi, da su one stvarno postojale, to
djelo bilo dopušteno
(2) Ako je osoba bila u zabludi iz nehata, krivično je odgovorna za krivično djelo
učinjeno iz nehata ako zakon za to krivično djelo propisuje kažnjavanje i za
nehat.
Stvarna zabluda je institut koji isključuje krivičnu odgovornost
učinioca i pojavljuje se u 2 oblika, u užem i širem smislu.

Stvarna zabluda u užem smislu

To je zabluda o zakonskim obilježjima (biću) krivičnog djela.
Postoji kada u vrijeme izvršenja učinilac nije bio svjestan nekog
zakonom određenog obilježja djela. Zabluda o biću krivičnog djela se može
odnositi na sve okolnosti koje se javljaju kao obilježja krivičnog djela, kao
što su radnja, posljedica, objekat radnje, uzročnost ili kauzalitet. Ona se
može odnositi i na svaku drugu okolnost koja ulazi u strukturu elemenata datog
krivičnog djela u njegovom osnovnom, privilegovanom ili kvalifikovanom obliku,
bez obzira da li se radi o okolnostima stvarnog ili pravnog karaktera. ( npr. u ovoj
zabludi nalazi se lice koje plaća lažnim novčanicama ne znajući da su lažne /kriv.
djelo falsifikovanja novca/; ili kada brat i sestra vrše obljubu ne znajući da su brat
i sestra /kriv. djelo rodoskrnjavljenja/; ili neko uzme tuđu stvar pogrešno misleći
da je njegova;)
Ova zabluda se može odnositi i na mjesto, vrijeme, sredstvo ili način
izvršenja, lično svojstvo učinioca ili svojstvo pasivnog subjekta, ukoliko se
i te okolnosti javljaju kao obilježje nekih kriv. djela. (npr. da se radi o žrtvi sa
određenim svojstvima, licu koje nije navršilo određene godine starosti kod nekih
djela; ili licu pod međunarodnopravnom zaštitom, itd.).
Zablude o biću krivičnog djela nema ukoliko se radi o zabludi o
pogledu nekih okolnosti koje nisu zakonska obilježja krivičnog djela. (npr.
ako je učinilac lišio života jedno lice, pogrešno misleći da se radi o drugom, ili
ako je prenosio supstance za spravljanje jedne vrste droge, pogrešno misleći da
se radi o drugoj vrsti)

Stvarna zabluda u širem smislu

To je zabluda o okolnostima koje isključuju protivpravnost djela, tj.

okolnostima koje bi, ako bi uistinu postojale, to djelo činile dopuštenim.
Postoji kada je u vrijeme izvršenja djela učinilac pogrešno smatrao da
postoje okolnosti prema kojima bi, da su one stvarno postojale, to djelo
bilo dozvoljeno. Dakle, ovdje se ne radi o zabludi o biću krivičnog djela, već o
zabludi o okolnostima koje se nalaze van bića krivičnog djela i koje imaju
karakter osnova isključenja opasnosti i/ili protivpravnosti djela, pa samim tim i
postojanja krivičnog djela u cjelini. Iako je ovdje učinilac svjestan bića krivičnog
djela, ipak se radi o zabludi koja je po svom efektu i učincima jednaka zabludi o
biću krivičnog djela, jer se radi o zabludi o činjenicama koje su materijalni osnov

48
razloga isključenja protivpravnosti. Učinilac ovdje pogrešno smatra da postoji
neka okolnost koja opravdava njegovo djelo, činjenična situacija koja daje
legitimitet njegovom ponašanju, što znači da njegov postupak nije
upravljen na ostvarenje protivpravnog djela, pa stoga ni nema razloga da se
tako ne ponaša. (npr. policajac hapsi jedno lice u pogrešnom uvjerenju da je to
učinilac razbojništva za kojim je raspisana potjernica, ili vojnik u ratu ubija svog
vojnika misleći da je neprijateljski i sl.)
Sličnog su karaktera i neki drugi slučajevi koji spadaju u ovaj oblik
zablude, kao npr. putativna nužna odbrana ili krajnja nužda. (npr. tokom
svađe jedan od učesnika poteže za pištolj, a poznat je kao brz na pištolju, a drugi
naspram njega poteže pištolj i ubija prvog, ali na način da bi sud utvrdio da je
djelo učinjeno u putativnoj /uobraženoj/ nužnoj odbrani u uslovima stvarne
zablude)
Bez obzira što se u prvom slučaju radi o okolnostima koje se nalaze u
zakonskom opisu bića krivičnog djela, a u drugom o okolnostima van bića
krivičnog djela, i jedna i druga prema zakonskom tekstu imaju iste krivičnopravne
efekte. To je stoga što su i jedne i druge okolnosti, iako različite, od podjednakog
značaja, pa će i zabluda o njima pod istim okolnostima u principu imati isti značaj
i dejstvo. Stoga i navedena podjela na stvarnu zabludu u užem i širem smislu,
koja je uobičajena u našoj literaturi, nije od posebnog praktičnog značaja.
Već je navedeno da stvarna zabluda uvijek isključuje umišljaj, jer
učiniocu nedostaje svijest neophodna za postojanje umišljaja. Međutim, to
ne znači da ona u svakom slučaju negira svaki oblik krivične odgovornosti. Da bi
se znalo kakvo dejstvo na krivicu, odnosno krivičnu odgovornost, učinioca
ima ova zabluda, potrebno je utvrditi da li je učinilac za tu zabludu kriv ili
nije, tj. da li je zabluda u kojoj se našao rezultat njegove nepažnje koju je,
da je bio obazriviji, trebao i mogao izbjeći. Drugim riječima, treba utvrditi da li
se navedena zabluda učiniocu može staviti na teret ili ne može , odnosno da li je
ona bila skrivljena ili neizvinjavajuća, ili je bila neskrivljena ili izvinjavajuća.
U našoj krivičnopravnoj literaturi u tom smislu se uglavnom govori o
tzv. otklonjivoj ili neotklonjivoj stvarnoj zabludi:
1. Otklonjiva stvarna zabluda postoji kada se učinilac nalazi u zabludi
usljed nehata. Dakle, to je nehatno skrivljena stvarna zabluda, što
znači da je on bio dužan i mogao imati pravilnu predstavu o djelu
koje je učinio. Kod otklonjive stvarne zablude ne isključuje se krivična
odgovornost učinioca, te će učinilac biti odgovoran za nehatno izvršenje
djela, ako je za to djelo predviđeno kažnjavanje za nehat.
2. Neotklonjiva stvarna zabluda postoji kada učinilac nije bio dužan da
ima, niti je mogao imati pravilnu predstavu o djelu koje je učinio.
Učinilac koji se nalazio u neotklonjivoj stvarnoj zabludi nije krivično
odgovoran, jer takva zabluda isključuje njegovu krivnju.

Praktično, to znači da ukoliko se utvrdi da postoji stvarna zabluda, a

radi se o kriv. djelu za koje zakon ne propisuje kažnjavanje za nehatno
izvršenje takvog djela, onda se neće pristupati ispitivanju da li je riječ o
otklonjivoj ili neotklonjivoj zabludi.

49
 Ukoliko je učinilac bio u zabludi u odnosu na neku kvalifikatornu okolnost,
postojaće njegova odgovornost samo za osnovni oblik djela, dok će u slučaju
postojanja zablude u odnosu na neku privilegujuću okolnosti, ipak odgovarati
samo za privilegovani oblik djela.
Posebni slučajevi stvarne zablude:
1. Zabluda o objektu (error in objecto): postoji kada učinilac vrši krivično
djelo na jednom objektu, pogrešno misleći da se radi o drugom objektu.
Ako se u oba slučaja radi o krivičnom djelu i zaštićenim objektima iste
vrijednosti, postojanje zablude je pravno irelevantno. npr. učinilac ukrade
ovcu vlasništvo lica A, misleći da je ona vlasništvo lica B. Međutim ukoliko je
učinilac bio u zabludi u odnosu na neke osobine objekta, koje ujedno
predstavljaju i obilježja krivičnog djela, takva zabluda će biti relevantna .
npr. ako neko oduzme tuđu stvar ne znajući da se radi o stvari od posebnog
istorijskog značaja, neće odgovarati za tešku krađu, već za običnu krađu.
2. Zabluda o licu (error in persona): To je poseban oblik zablude o objektu,
kada se čovjek pojavljuje kao objekt krivčnog djela , npr. učinilac u mraku
sačeka neko lice i napadne ga misleći da je to lice sa kojim ima sukob,
međutim utvrdi se da je to sasvim drugo lice. Ovdje se neće raditi o stvarnoj
zabludi, jer sva lica uživaju jednaku krivično-pravnu zaštitu, pa nije bitno
prema kome je usmjeren napad. Međutim ukoliko je učinilac bio u zabludi
u odnosu na neke osobine lica, koje ujedno predstavljaju i obilježja
krivičnog djela, takva zabluda će biti relevantna. npr. ako službeno lice u
institucijama BiH ograniči slobodu kretanja licu pod međunarodnopravnom
zaštitom, pogrešno misleći da se radi o nekom drugom licu, neće odgovarati
za kriv. djelo Ugrožavanje lica pod međunarodnopravnom zaštitom iz čl. 192.
KZ BiH, već za kriv. djelo Protivpravno lišenje slobode iz čl. 147. KZ BiH.
3. Promašeni udarac (aberatio ictus sive impetus): Postoji kada učinilac
preduzima radnju radi izvršenja djela prema jednom objektu, a
posljedica nastupi na drugom objektu. Ovdje se ustvari ne radi o stvarnoj
zabludi, nego o skretanju kauzalnog ili uzročnog toka prema drugom objektu.
npr. lice A puca na lice B ali ga promaši i pogodi lice C, ili prilikom pucanja na
lice A dođe do rikošeta (odbijanja zrna od tvrdi predmet) i povređivanja nekog
lica prema kome nije usmjeren napad. U ovom slučaju naša sudska praksa i
pravna teorija zauzimaju stanovište prema kome će se raditi o pokušaju
ubistva lica prema kome je pucano i ubistva iz nehata lica koje je metak
pogodio. Ta dva djela tretiraju se kao djela u sticaju. Aberacije su veoma
slične zabludama o kauzalitetu i postoje kada učinilac nije prouzrokovao
posljedicu na željenom nego na nekom drugom objektu. Ovdje se ne
radi u pravom smislu o stvarnoj zabludi, već je u pitanju devijacija u
izvođenju radnje, skretanju udarca, pogrešnom smjeru radnje radi toga
što je loše izvedena pa je stoga promašila željeni cilj. (npr. učinilac je
pucao je na jedno lice a pogodio drugo; ili supruga je htjela otrovati muža, ali
je otrovano vino koje je stavila na sto popilo drugo lice; (aberacije s objektom
iste vrijednosti); ili, učinilac je pucao na zvijer a pogodio je prolaznika
(aberacije s objektom različite vrijednosti). Prema pretežnom shvatanju u
ovakvim slučajevima postoji idealni sticaj pokušaja željenog krivičnog
djela i nehatnog krivičnog djela stvarno izvršenog prema drugom

50
 objektu. Valja ipak upozoriti da se, u zavisnosti od slučaja, treba ispitati da li
je učinilac dopuštao mogućnost da pogodi drugo lice, što se raspravlja po
pravilima alternativnog umišljaja (dolus alternativus). Ako je on s tim računao,
tada se neće raditi o aberatio ictus-u.
4. Zabluda o kauzalitetu: Postoji kod učinioca koji je odvijanje radnje,
odnosno kauzalnog toka, zamislio na jedan način, a to se dogodilo na
drugi način, tj. posljedica je prouzrokovana na drukčiji način nego što je
učinilac zamislio - predstavljeni i stvarni odnosno realizovani kauzalni
tok se ne poklapaju. Za ocjenu krivičnopravnog značaja ove zablude
mjerodavan je sam karakter i stepen odstupanja. S obzirom da nije
moguće uvijek sagledati kauzalni tok u svim detaljima i pojedinostima,
zabluda će biti irelevantna ako su u pitanju nebitna odstupanja stvarnog od
zamišljenog kauzalnog toka. npr. učinilac je radi ubistva bacio žrtvu s mosta
u vodu da se utopi, ali je žrtva umrla prije radi srčanog udara i sl. Ovdje su
odstupanja nebitna i stoga su irelevantna pa umišljajna odgovornost ostaje.
Tek ako se radi o bitnim odstupanjima radi će se o zabludi koja je od značaja
i koja isključuje umišljaj u odnosu na posljedicu.

Pravna zabluda (Član 40. KZ FBiH)

Učinilac krivičnog djela koji iz opravdanih razloga nije znao da je to djelo
zabranjeno, može se blaže kazniti ili osloboditi kazne.

Pravna zabluda (error iuris) predstavlja pogrešnu predstavu učinoca

o zabranjenosti krivičnog djela, odnosno njegovoj protivpravnosti. Radi se
o situacijama kada učinilac pogrešno drži da ono što čini nije pravno
zabranjeno, on je u zabludi u pogledu zabrane koju je u datom slučaju
morao da poštuje, tj. nedostaje mu svijest o nedopuštenosti djela.
Za razliku od stvarne zablude kod koje učinilac nije svjestan onoga što
čini, kod pravne zablude on je toga svjestan, ali ne zna da je to što radi pravno
nedopušteno odn. propisano kao krivično djelo. Dakle, učinilac kod stvarne
zablude ne zna što radi, a kod pravne zablude ne zna da ono što radi ne smije
raditi. (npr. ako učinilac djela rodoskrvnjenja nije svjestan srodničkog odnosa,
postoji stvarna zabluda, a ako takva svijest postoji, ali učinilac smatra da to nije
zabranjeno, riječ je o pravnoj zabludi; ili učinilac vrši obljubu sa djetetom znajući
da ono nije navršilo 14 godina starosti, ali ne zna da je to pravno zabranjeno.
Pravna zabluda (kao i stvarna) se može javiti u 2 oblika:

a) direktna pravna zabluda - zasniva se na pogrešnom uvjerenju učinioca o

dopuštenosti njegovog djela i postoji kad učinilac nije svjestan norme koja se
odnosi na dato djelo ili je pogrešno razumije. Učinilac dakle nije svjestan da je
njegovo ponašanje predviđeno kao krivično djelo.
b) indirektna pravna zabluda - sastoji se u pogrešnoj predstavi o nekom od
razloga isključenja protivpravnosti i postoji kad je učinilac svjestan
zabranjenosti njegovog djela, ali on pogrešno procjenjuje da u datom slučaju
postoji posebna norma koja njegovo ponašanje čini dopuštenim, ili pogrešno
drži da postoji neki osnov isključenja protivpravnosti, ali kojeg pravni poredak
ne priznaje, a što on ne zna, odn. pogrešno shvata granice jednog inače

51
 pravno priznatog razloga za isključenja protivpravnosti. Npr. učinilac smatra
da je vršenje ratnog zločina protiv civilnog stanovništva dopušteno ukoliko ga
vrši po naređenju pretpostavljenog; ili službeno lice pogrešno smatra da je
svako njegovo djelo dozvoljeno ukoliko ga čini po naređenju pretpostavljenog;

Prema našem zakonu, pravna zabluda ne isključuje postojanje

krivične odgovornosti.
Pravna zabluda proizvodi krivičnopravne učinke ili dejstvo samo u
segmentu kažnjavanja, jer se predviđa mogućnost ublažavanja ili
oslobođenja od kazne. Međutim, takvu mogućnost sud može koristiti samo
pod uslovom da je učinilac u pravnoj zabludi bio iz opravdanih razloga, što
procjenjuje sud u svakom konkretnom slučaju. Sud će pri tome procjenjivati
sve objektivne i subjektivne okolnosti, kako na strani samog krivičnog djela, tako i
na strani učinioca, odnosno njegove pozicije i odnosa prema djelu.
U tom smislu je, kao i kod stvarne zablude, potrebno razlikovati:

a) otklonjivu pravnu zabludu – postoji kad je učinilac prema okolnostima

tempore criminis mogao da zna da je djelo koje čini zabranjeno ,
b) neotklonjivu pravnu zabludu – postoji kad učinilac nije mogao da
izbjegne zabludu u kojoj se nalazio, dakle, kada učinilac pod datim
okolnostima nije mogao da zna da je to djelo nedopušteno.

Pri procjeni da li se radi o jednoj ili drugoj zabludi, osnovno polazište

je karakter krivičnog djela koje je u pitanju:
Ako je riječ o krivičnim djelima koja ulaze u kategoriju djela čija je
neprihvatljivost očigledna, odnosno za koja je očigledno i opšte poznato da
imaju protivdruštveni karakter, onda kriteriji ocjene opravdanosti razloga,
odnosno otklonjivosti ili neotklonjivosti zablude, svakako moraju biti
veoma strogi. Teško da se učinilac može pozivati da nije znao da je takvo djelo
zabranjeno pa da ga je zbog toga učinio. Kod nekih od njih kao što je npr.
ubistvo, silovanje, razbojništvo i slična djela praktično je isključena mogućnost
postojanja pravne zablude.
S druge strane, ako se radi o djelima čija neprihvatljivost nije tako
očigledna i kod kojih kriminalnost nije tako izrazita, u obzir će se uzeti niz
okolnosti date situacije, uključujući posebno svojstva samog učinioca,
njegovo zvanje i zanimanje, odnos učinioca prema djelu i sl.
Pravna zabluda bi mogla postojati u slučaju kada stranac ili naš građanin
koji duže boravi van zemlje, na teritoriju BiH vrše prodaju deviza i slične radnje
koje su u drugim državama dozvoljene. Pravna zabluda mogla bi postojati i u
situacijama velikih elementarnih nepogoda, kada učinilac boravi na određenom
području koje je odsječeno i nema nikakve komunikacije, tako da iz opravdanih
razloga ne zna za eventualno nove propise koji su se donosili u takvoj situaciji.
Pravna zabluda je u praksi veoma rijetka.

KAZNE

Vrste kazni (Član 41. KZ FBiH)

52
(1) Krivično odgovornim učiniteljima krivičnih djela mogu se izreći ove kazne:
a) kazna zatvora;
b) novčana kazna.
(2) Kazna zatvora može se izreći samo kao glavna kazna.
(3) Novčana kazna može se izreći i kao glavna i kao sporedna kazna.
(4) Ako je za jedno krivično djelo propisano više kazni, samo se jedna može
izreći kao glavna.
(5) Za krivična djela učinjena iz koristoljublja novčana kazna kao sporedna može
se izreći i kad nije propisana zakonom, ili kad je zakonom propisano da će se
učinitelj kazniti kaznom zatvora ili novčanom kaznom, a sud kao glavnu kaznu
izrekne kaznu zatvora.

Glavne kazne su one kazne koje su takvog karaktera da se samo

njihovom primjenom u cijelosti može ostvariti svrha kažnjavanja .
Sporedne kazne su one kazne kojima se ne može u potpunosti
postići svrha kažnjavanja i koje se mogu izricati samo uz glavnu kaznu,
kako bi se pojačalo i dopunilo dejstvo glavne kazne.
Ako se novčana kazna izriče kao glavna, onda se uvijek izriče kao jedina.

Kazne su:
1. zatvor (i dugotrajni zatvor),
2. maloljetnički zatvor i
3. novčana kazna.

Zatvor (i dugotrajni zatvor) i maloljetnički zatvor su uvijek glavne

kazne.
Novčana kazna može biti i glavna i sporedna.
Kada je za krivično djelo propisano više kazni, samo jedna se može
izreći kao glavna.
Kod krivičnih djela iz koristoljublja novčana kazna se može izreći uz
kaznu zatvora i kad nije izričito propisana za to krivično djelo.

Svrha kažnjavanja (Član 42. KZ FBiH)

“Svrha kažnjavanja jeste:
a) da se izrazi društvena osuda učinjenog krivičnog djela;
b) da se utiče na učinitelja da ubuduće ne učini krivična djela;
c) da se utiče na ostale da ne učine krivična djela;
d) i da se utiče na svijest građana o pogibeljnosti krivičnih djela i o pravednosti
kažnjavanja učinitelja.”

KZ FBiH (odredbe čl. 7.) određuje opštu svrhu svih krivičnih sankcija, a to
je preventivni uticaj na druge da poštuju pravni sistem i ne čine krivična djela, te
sprječavanje učinioca da čini krivična djela i podsticanje njegova prevaspitanja.
Polazeći od tako postavljenih opštih okvira svrhe kažnjavanja, zakon
je u ovoj odredbi (Član 42. KZ FBiH) propisao samo svrhu kazne, odnosno
svrhu kažnjavanja, koja se sastoji u slijedećem:
1. da se izrazi društvena osuda učinjenog krivičnog djela;

53
 2. sprječavanje učinioca da ubuduće čini krivična djela i njegovo popravljanje
(specijalna prevencija);
3. da se utiče na sve potencijalne učinioce krivičnih djela da se uzdrže takve
djelatnosti (generalna prevencija);
4. da se utiče na svijest građana o neprihvatljivosti i štetnosti krivičnih djela i
o pravednosti kažnjavanja učinioca.

Dakle, svrhu kažnjavanja čine dva osnovna elementa koja treba

posmatrati u njihovom jedinstvu:
1. Prvi elemenat je suzbijanje opasnih djelatnosti kojima se povrjeđuju ili
ugrožavaju vrijednosti zaštićene krivičnim zakonodavstvom, drugim
riječima, zaštita društva od kriminaliteta kao negativne društvene pojave.
2. Posebna svrha kažnjavanja leži u njenoj preventivnoj funkciji koja se
manifestuje u 2 oblika:
a) Specijalna ili posebna prevencija - znači uticaj na učinioca da
ponovo ne čini krivična djela i njegovo prevaspitanje.
b) Generalna ili opšta prevencija - znači uticaj na druge da ne čine
krivična djela.

U pravilu, dejstvo kazne nije usmjereno na odmazdu ili retribuciju,

već na prevenciju. Kazna koju sud izrekne treba biti takva da se njenim
izvršenjem može ostvariti svrha kažnjavanja.

Kazna zatvora Član 43. KZ FBiH

(1) Kazna zatvora ne može biti kraća od trideset dana niti duža od dvadeset
godina.
(2) Za najteže oblike teških krivičnih djela učinjenih s umišljajem može se
propisati kazna zatvora u trajanju od dvadeset do četrdeset pet godina
(dugotrajni zatvor).
(3) Kazna dugotrajnog zatvora nikada se ne može propisati kao jedina glavna
kazna za pojedino krivično djelo.
(4) Kazna dugotrajnog zatvora ne može se izreći učinitelju koji u vrijeme
učinjenja krivičnog djela nije navršio dvadeset jednu godinu života.
(5) Pod uslovima propisanim glavom X (Pravila o odgojnim preporukama,
odgojnim mjerama i o kažnjavanju maloljetnika) ovog zakona može se izreći
kazna maloljetničkog zatvora. Kazna maloljetničkog zatvora je po svojoj svrsi,
prirodi, trajanju i načinu izvršenja posebna kazna lišenja slobode.
(6) Kazna zatvora se izriče na pune godine i mjesece, a do šest mjeseci i na
pune dane. Kazna dugotrajnog zatvora se izriče samo na pune godine.
(7) Ako je izrečena kazna dugotrajnog zatvora, amnestija i pomilovanje mogu se
dati tek nakon izdržane tri petine te kazne.
U našem krivičnom zakonodavstvu kazna zatvora je osnovna
krivična sankcija.
Ona je propisana za svako krivično djelo, nekada kao jedina kazna, a
nekada alternativno sa novčanom kaznom.
Kazna zatvora je vremenska kazna koja se izriče u rasponu od 30
dana (opšti minimum) do 20 godina (opšti maksimum).

54
 Proizilazi dakle da se naš zakon opredijelio za sistem relativno određenih
kazni, što znači da zakon za svako krivično djelo propisuje kaznu u određenim
okvirima, određujući njenu donju u gornju granicu. Nekada je određena i jedna i
druga granica, a nekada samo jedna od njih, odnosno samo posebni minimum ili
posebni maksimum kazne zatvora. U slučajevima kada je određena samo donja
granica, kao gornja granica kazne uzima se opšti maksimum, a u obrnutom
slučaju, kada je određena samo gornja granica, kao donja granica uzima se opšti
minimum od 30 dana.
Kada se radi o granicama kazne za jedno krivično djelo u okviru kojih sud
može odmjeriti kaznu, treba imati u vidu i alternativni način propisivanja kazne. U
takvim slučajevima, između dvije kazne zatvora od kojih svaka može biti glavna,
sud bira jednu od njih i izriče je kao glavnu. Naš zakon ni u jednom slučaju
kaznu zatvora ne propisuje kumulativno sa novčanom kaznom, osim u
slučaju krivičnih djela učinjenih iz koristoljublja.
Za razliku od nekih krivičnih zakonodavstava, naš zakon ne predviđa
mogućnost prekoračenja opšteg maksimuma kazne ni u slučaju sticaja
krivičnih djela. Visina jedinstvene kazne zatvora u takvim slučajevima može
dostići opšti maksimum, ali u slučajevima sticaja djela sa propisanom kaznom
zatvora do 3 godine, jedinstvena kazna ne može ni dostići opšti maksimum
kazne zatvora, odnosno ona ne može biti veća od 8 godina.
Kazna zatvora se izriče na pune godine i pune mjesece, a kazna
zatvora u trajanju do 6 mjeseci i na pune dane.
Npr. nepravilno je izreći kaznu zatvora u trajanju od 45 dana ili 60 dana i sl. U
prvom slučaju pravilno bi bilo kazna zatvora u trajanju od 1 mjeseca i 15 dana, a
u drugom u trajanju od 2 mjeseca.
Kazna zatvora u trajanju do 6 mjeseci može se uz pristanak
osuđenog zamijeniti u novčanu kaznu, a izuzetno radom za opšte dobro na
slobodi.
Kazna zatvora se izvršava u zatvorenim, poluotvorenim ili otvorenim
ustanovama za izdržavanje kazni (za razliku od kazne dugotrajnog zatvora koja
se isključivo izvršava u ustanovama zatvorenog tipa).
Postoji i tzv. supletorna kazna zatvora koja nastaje zamjenom
novčane kazne kaznom zatvora u slučaju neplaćanja novčane kazne.

Dugotrajni zatvor

Dugotrajni zatvor nije izričito propisan kao posebna vrsta kazne, ali on to
jeste po nizu obilježja.
Dugotrajni zatvor je nova kazna lišenja slobode, a zamjena je za
smrtnu kaznu koja je ukinuta na temelju Protokola 6. Evropske konvencije
o ljudskim pravima.
Dugotrajni zatvor se propisuje za najteže oblike krivičnih djela
učinjenih sa umišljajem.
Nikada se ne propisuje kao jedina kazna za određeno krivično djelo,
već uvijek alternativno uz kaznu zatvora.
Izriče se u rasponu od 20 do 45 godina i to samo na pune godine.

55
 Ne može se izreći mlađem punoljetnom licu tj. izvršiocu krivičnog
djela koji u vrijeme izvršenja krivičnog djela nije navršio 21 godinu života.
Kod ove vrste kazne pooštreni su uslovi tzv. „zakonskih pogodnosti“
u odnosu na kaznu zatvora, tako da se osuđenik na dugotrajni zatvor može
amnestirati, pomilovati ili uslovno otpustiti tek nakon izdržanih 3/5 izrečene
kazne. Izvršava se samo u kazneno-popravnim ustanovama zatvorenog tipa.

Rad za opće dobro na slobodi (Član 44. KZ FBiH)

(1) Kad sud odmjeri i izrekne kaznu zatvora od najviše šest mjeseci može
istovremeno odrediti da se izrečena kazna, uz pristanak optuženog, zamijeni
radom za opće dobro na slobodi.
(2) Odluka da se kazna zatvora zamijeni radom za opće dobro na slobodi
zasniva se na ocjeni da, uzimajući u obzir sve okolnosti koje određuju vrstu i
mjeru kazne, izvršenje kazne zatvora ne bi bilo prijeko potrebno za ostvarenje
svrhe kažnjavanja, ali istovremeno uslovna kazna ne bi bila dovoljna za
postizanje opće svrhe krivičnopravnih sankcija.
(3) Rad za opće dobro na slobodi određuje se u trajanju srazmjernom izrečenoj
kazni zatvora od najmanje deset do najviše šezdeset radnih dana. Rok za
izvršenje rada za opće dobro na slobodi ne može biti kraći od jednog mjeseca niti
duži od jedne godine.
(4) Pri ocjenjivanju trajanja rada za opće dobro na slobodi, kao i vremena
izvršenja tog rada, sud će uzeti u obzir izrečenu kaznu zatvora koja se
zamjenjuje i mogućnosti učinitelja, s obzirom na njegovu osobnu situaciju i
zaposlenje.
(5) U slučaju kada osuđenik po isteku određenog roka nije izvršio ili je samo
djelimično izvršio rad za opće dobro na slobodi, sud će donijeti odluku o izvršenju
kazne zatvora u trajanju srazmjernom vremenu preostalog rada za opće dobro
na slobodi.
(6) Zamjena kazne zatvora radom za opće dobro na slobodi može se primijeniti i
u slučajevima kada se novčana kazna zamjenjuje kaznom zatvora prema
odredbama čl.47. (Zamjena novčane kazne) ovog zakona.
(7) Raspoređivanje na rad za opće dobro na slobodi u smislu vrste i radnog
mjesta obavlja kantonalno ministarstvo nadležno za poslove pravosuđa prema
mjestu prebivališta odnosno boravišta osuđenika, vodeći računa o njegovim
sposobnostima i znanjima.

Rad za opšte dobro na slobodi ili društveno koristan rad predstavlja

posebnu krivičnopravnu sankciju-mjeru, i to jednu od mjera iz kategorije
novih, alternativnih krivičnih sankcija , koja se nalazi negdje između kazne i
uslovne osude, kao mjere upozorenja.
Riječ je o sui generis mjeri, koja se bazira na dva konstitutivna
elementa:
1. prvi konstitutivni elemenat se sastoji u tome da je za njenu primjenu
neophodan pristanak osuđenog i
2. drugi konstitutivni elemenat je rad osuđenika na slobodi kao
središnji i osnovni elemenat, koji ima posebnu socijalno-integrativnu
vrijednost, naročito u smislu resocijalizacije učinioca.

56
 Ova mjera ne podrazumijeva samo rad u bolnicama ili ustanovama za
njegu, već i svaki drugi rad u državnim ustanovama, počev od kurirskih poslova
do poslova održavanja čistoće, pomoći ženama i žrtvama nasilja, pomoći raznim
oblicima građanskih udruženja, humanitarnih organizacija, restauracije istorijskih
spomenika, baštovanskih poslova na javnim zelenim površinama i sl. poslova.
Rad za opšte dobro na slobodi se pojavljuje kao zamjena za izrečenu
kaznu zatvora do 6 mjeseci, što govori da je namjena ove mjere
izbjegavanje primjene kratkotrajnih kazni zatvora.
Ovakvu svoju odluku sud zasniva na uvjerenju da izvršenje izrečene
kazne zatvora nije neophodno za ostvarenje svrhe kažnjavanja, ali da
istovremeno ni uslovna osuda ne bi bila dovoljna za postizanje opšte svrhe
krivičnopravnih sankcija. Pri tome sud cijeni sve okolnosti, koje određuju vrstu i
visinu kazne.
Iz ovoga proizilazi da se mjera rada za opšte dobro nalazi negdje između
kazne i uslovne osude. Ipak težina krivičnog djela nije odlučujuće mjerilo pri
njenom izboru. Kako zakon nije dao jasna mjerila sudu za izbor navedene
mjere, sudu preostaje da cijeni opštu svrhu krivičnih sankcija, odn.
generalnu prevenciju. Ukoliko, dakle, sud ocijeni da se ovakvom mjerom ne
bi izvršio uticaj na druge da poštuju pravni sistem i ne čine takva krivična
djela, onda zamjena kazne radom za opšte dobro na slobodi ne bi bila
opravdana.
Kako se radi o kriteriju koji je dosta apstraktan, čini se ipak da bi kod
odluke u ovakvim slučajevima osnovno mjerilo trebala biti ličnost učinioca
i njegova spremnost da prihvati ovakvu mjeru i radom ispuni svoj moralni
dug prema društvu i učini makar simboličku naknadu za učinjeno djelo.
Zakonska pretpostavaka za izbor ove mjere je pristanak optuženog.
Sud, ukoliko procijeni da ovoj mjeri u datom slučaju ima mjesta, poslije
odmjerene, odnosno utvrđene (izrečene) kazne zatvora nakon vijećanja i
glasanja, dakle prije nego je ona objavljena, pita učinioca da li pristaje na ovu
mjeru ili ne, naravno saopštavajući mu kazna koja je u pitanju. Iako je za
očekivati da će pristanak uglavnom uslijediti, učinilac može izjaviti i da nije
spreman odmah dati odgovor, radi čega sud može donijeti odluku o odgodi ili
prekidu glavne rasprave.
Rad za opšte dobro na slobodi određuje se u trajanju od 10 do
najviše 60 radnih dana, s tim da taj korisni rad mora biti izvršen u roku koji
ne može biti kraći od 1 mjeseca ni duži od 1 godine. Zakon određuje da se
trajanje rada za opšte dobro određuje srazmjerno s izrečenom kaznom zatvora.
U praksi će se najvjerovatnije polaziti upravo od toga da kazni zatvora od 6
mjeseci odgovara maksimalno trajanje te mjere od 60 radnih dana, pa će na
osnovu toga tražiti odnos između visine izrečene kazne zatvora i trajanja
rada za opšte dobro i odmjeriće je upravo prema navedenom odnosu: jedan
mjesec zatvora jednak je ovoj mjeri u trajanju od deset dana, itd.
Pri odlučivanju o trajanju ove mjere sud treba, pored izrečene kazne
zatvora, da uzima u obzir i mogućnosti učinioca u pogledu njegove lične
situacije i zaposlenja. Na taj način je predviđena obaveza za sud da prije
izricanja ove mjere utvrdi da li, s obzirom na lične i porodične prilike učinioca,
postoje realne mogućnosti za primjenu ove mjere i njeno izvršenje. U tom smislu

57
treba posmatrati i pristanak učinioca, jer on na određeni način predstavlja
garanciju sudu da postoji spremnost učinioca da u postavljenom roku obavi rad
koji mu je određen.
Ako osuđeni po isteku određenog roka ne izvrši, ili samo djelimično
izvrši ovu mjeru, sud donosi odluku o izvršenju kazne zatvora srazmjerno
vremenu preostalog rada za opšte dobro na slobodi.
Zakon je predvidio zamjenu kazne zatvora radom za opšte dobro na
slobodi i u slučajevima tzv. supletornog zatvora, odn. kada se novčana
kazna zamjenjuje kaznom zatvora. Ovim se zapravo rad za opšte dobro na
slobodi javlja kao supstitut ne kazni zatvora, već novčanoj kazni, odnosno on je
„alternativa alternativi“.
Raspoređivanje na rad za opšte dobro na slobodi u smislu vrste i
radnog mjesta obavlja kantonalno ministarstvo nadležno za poslove
pravosuđa prema mjestu prebivališta odnosno boravišta osuđenika, vodeći
računa o njegovim sposobnostima i znanjima.
Najzad, neophodno je reći da naša sudska praksa teško prihvata ovu
mjeru, jer u sudskoj praksi do danas nije poznat ni jedan slučaj njenog izricanja.

Uslovni otpust (Član 45. KZ FBiH)

(1) Osuđeni koji je izdržao polovinu, te, izuzetno, osuđeni koji je izdržao jednu
trećinu kazne zatvora može biti oslobođen izdržavanja kazne zatvora, pod
uslovom da ne učini novo krivično djelo prije isteka trajanja kazne (uslovni
otpust).
(2) Osuđeni koji je izdržao polovinu kazne zatvora može biti oslobođen
izdržavanja kazne zatvora ako se za vrijeme izdržavanja kazne zatvora njegovo
ponašanje popravi do te mjere da se može opravdano očekivati da će se nakon
otpusta s izdržavanja kazne zatvora ponašati primjereno, a naročito da neće
učiniti krivična djela. Prilikom odlučivanja o uslovnom otpustu osuđenog, uzet će
se u obzir njegovo ponašanje tokom izdržavanja kazne i druge okolnosti koje
ukazuju na to da je svrha kažnavanja postignuta.
(3) Osuđeni koji je izdržao jednu trećinu kazne zatvora može biti uslovno
otpušten ukoliko postoje uslovi iz stava 1. ovog člana i ukoliko posebne okolnosti
vezane za ličnost osuđenog jasno ukazuju da je postignuta svrha kažnjavanja.
(4) Osuđeni na kaznu dugotrajnog zatvora može biti uslovno otpušten nakon
izdržane tri petine te kazne.

Institucija uslovnog otpusta je nastala na ideji popravljanja kao svrsi

kažnjavanja, što znači da nije potrebno insistirati na izdržavanju kazne
zatvora u cijelosti ako se učinilac popravio , već mu, naprotiv, puštanjem na
slobodu uz određene uslove i obaveze, treba pomoći u njegovoj socijalnoj
readaptaciji.
Uslovni otpust se sastoji u prijevremenom otpuštanju osuđenika sa
izdržavanja zatvorske kazne ukoliko su ispunjene određene pretpostavke i
ispoštovani postavljeni uslovi. Kada istekne vrijeme uslovnog otpusta,
kazna se smatra izdržanom, osim ako uslovno otpušteni ne prekrši postavljene
uslove, kada se otvara pitanje opoziva uslovnog otpusta.

58
 Uslovni otpust ima sličnosti sa uslovnom osudom, jer se i u jednom i
u drugom slučaju na određeni način suspenduje kazna lišenja slobode, s
tom razlikom što uslovnoj osudi ne prethodi ni djelimično izdržavanje
kazne i što uslovnu osudu mogu da prate određeni oblici nadzora, dok u
našem sistemu uslovnog otpusta vršenje nadzora nad uslovno otpuštenim
ne postoji.
Uslovni otpust je moguć ako je osuđeni izdržao 1/2, a izuzetno i 1/3
kazne zatvora, pod uslovom da osuđenik ne učini novo krivično djelo prije
isteka trajanja kazne.
Pored navedenih formalnih pretpostavki, za korištenje privilegije uslovnog
otpuštanja, neophodno je ispunjenje i određenih materijalnih uslova koji se
odnose na samog osuđenog. Tu se prvenstveno misli na to da se učinilac
svojim dobrim vladanjem tokom izdržavanja zatvorske kazne, tako
popravio da se može opravdano očekivati da će se na slobodi dobro
vladati, a posebno da neće činiti krivična djela.
Kada je u pitanju uslovno otpuštanje nakon izdržane 1/3 kazne zatvora,
neophodno je da postoje i posebne okolnosti vezane za ličnost osuđenog koje
očigledno ukazuju da je postignuta svrha kažnjavanja.
Posebno je regulisano pitanje uslovnog otpusta kod kazne
dugotrajnog zatvora koji može uslijediti tek nakon izdržane 3/5 te kazne.

Opoziv uslovnog otpusta (Član 46. KZ FBiH)

(1) Sud će opozvati uslovni otpust ako osuđeni za vrijeme uslovnog otpusta učini
jedno ili više krivičnih djela za koja mu je izrečena kazna zatvora od jedne godine
ili teža kazna.
(2) Sud može opozvati uslovni otpust ako osuđeni na uslovnom otpustu učini
jedno ili više krivičnih djela za koja je izrečena kazna zatvora do jedne godine.
Prilikom odlučivanja hoće li opozvati uslovni otpust sud naročito uzima u obzir
sličnost učinjenih djela, njihov značaj, motive iz kojih su učinjena, te druge
okolnosti koje ukazuju na prikladnost opoziva uslovnog otpusta.
(3) Prilikom izricanja opoziva uslovnog otpusta sud izriče kaznu uzimajući ranije
izrečenu kaznu kao već utvrđenu. Dio kazne koji je osuđeni izdržao prema ranijoj
presudi uračunava se u izdržavanje naknadne kazne, ali se vrijeme provedeno
na uslovnom otpustu ne uračunava.
(4) Odredbe st. od 1. do 3. ovog člana primjenjuju se i kad se osuđenom na
uslovnom otpustu sudi za krivično djelo učinjeno prije njegovog uslovnog otpusta.
(5) Ako je osuđeni na uslovnom otpustu osuđen na kaznu zatvora do jedne
godine i ako sud ne opozove uslovni otpust, vrijeme uslovnog otpusta se
produžava za vrijeme koje je osuđeni proveo na izdržavanju kazne zatvora.
Iz samog pojma uslovnog otpusta proizilazi da se ne radi o
definitivnom odustanku od kazne, već tek ako je proteklo predviđeno
vrijeme i ako osuđeni nije učinio novo krivično djelo, odnosno ako nije
otkriveno krivično djelo učinjeno prije odlučivanja o uslovnom otpustu.
Neispunjenje tih uslova predstavlja osnov za opozivanje uslovnog otpusta.
Opoziv uslovnog otpusta može biti obavezan i fakultativan:

59
 1. Opoziv uslovnog otpusta je obavezan ukoliko osuđeni za vrijeme
trajanja uslovnog otpusta učini jedno ili više krivičnih djela za koje
mu sud izrekne kaznu zatvora od 1 godine ili težu kaznu.
2. Opoziv uslovnog otpusta je moguć (fakultativan) ako osuđeni u
vrijeme trajanja uslovnog otpusta izvrši jedno ili više krivičnih djela
za koje mu je sud izrekao kaznu zatvora do 1 godine. U ovom slučaju
sud cijeni da li će opozvati uslovni otpust i pri toj ocjeni posebno uzima u
obzir sličnost učinjenih krivičnih djela, njihov značaj, motive iz kojih su
djela učinjena, kao i svaku drugu okolnost koja ukazuje na opravdanost
opoziva uslovnog otpusta.

U slučaju opoziva uslovnog otpusta, sud izriče jedinstvenu kaznu

primjenom odredaba o izricanju kazne za sticaj krivičnih djela, s tim što se
dio kazne koji je osuđeni izdržao prema ranijoj presudi uračunava u
jedinstvenu kaznu, (vrijeme provedeno na uslovnom otpustu ne uračunava se).
Sud izuzetno može odstupiti od ovih pravila i može izreći kaznu nezavisno
od ranije izrečene kazne, ako se primjenom odredaba o odmjeravanju kazne za
krivična djela u sticaju ne bi mogla ostvariti svrha kažnjavanja s obzirom na
trajanje neizdržanog dijela ranije izrečene kazne.
Opozivanje uslovnog otpusta moguće je i kada se licu koje se nalazi
na uslovnom otpustu sudi za kriv. djelo ili djela učinjena prije njegovog
upućivanja na uslovni otpust. U ovim slučajevima primjenjuju se pravila iz
navedenih odredaba o odmjeravanju jedinstvene kazne.
Ako je osuđeni koji je na uslovnom otpustu osuđen na kaznu zatvora
do 1 godine i ako u takvom slučaju uslovni otpust ne bude opozvan,
vrijeme uslovnog otpusta se produžava za ono vrijeme koje je osuđeni
proveo na izdržavanju nove kazne zatvora. Iz ovog proizilazi da opoziv
uslovnog otpusta nije moguć ako je za novo krivično djelo izrečena novčana
kazna.

Novčana kazna (Član 47. KZ FBiH)

(1) Novčana kazna izriče se u dnevnim iznosima, a ako to nije moguće može se
izreći u određenom iznosu.
(2) Ako se novčana kazna izriče u dnevnim iznosima može iznositi najmanje pet
a najviše tri stotine šezdeset dnevnih iznosa, a za krivična djela učinjena iz
koristoljublja najviše hiljadu pet stotina dnevnih iznosa, osim u slučajevima
propisanim ovim zakonom.
(3) Ako se novčana kazna izriče u određenom iznosu najniži iznos ne može biti
manji od 150 KM, a najviši iznos ne može biti veći od 50.000 KM, a za krivična
djela učinjena iz koristoljublja iznos ne može biti veći od 1.000.000 KM, osim u
slučajevima propisanim ovim zakonom.
(4) Prilikom izricanja novčane kazne za kriv. djela učinjena iz koristoljublja sud
može izreći novčanu kaznu u iznosu većem od najvišeg iznosa propisanog u st.
2. i 3. ovog člana, ukoliko vrijednost protupravne imovinske koristi koju je učinitelj
pribavio učinjenjem kriv. djela prelazi iznos od 1.000.000 KM. U tom se slučaju
učinitelju može izreći novčana kazna u iznosu koji ne može biti veći od

60
dvostrukog iznosa vrijednosti protupravne imovinske koristi koju je pribavio
učinjenjem kriv. djela zbog kojeg mu se izriče novčana kazna.
(5) Broj dnevnih iznosa novčane kazne određuje sud primjenjujući opća pravila
za odmjeravanje kazne. Visinu dnevnog iznosa sud određuje tako što uzima u
obzir visinu dnevnog dohotka učinitelja prema iznosu njegove tromjesečne
netoplaće i njegove druge dohotke, te porodične obaveze. Prilikom određivanja
visine iznosa sud uzima u obzir podatke koji u trenutku izricanja kazne nisu stariji
od šest mjeseci.
(6) Podatke iz st. od 1. do 5. ovog člana koji sudu nisu poznati osigurava
optuženi u roku koji odredi sud, a najkasnije do završetka glavnog pretresa u
krivičnom postupku. Ako do završetka glavnog pretresa u krivičnom postupku
sudu nisu poznate okolnosti bitne za određivanje visine dnevnog iznosa novčane
kazne, novčana kazna se izriče u određenom iznosu pri čemu se primjenjuju
opća pravila za odmjeravanje kazne.
(7) Najniži dnevni iznos novčane kazne iznosi jednu 1/60 a najviši 1/3 posljednje
zvanično objavljene prosječne mjesečne netoplaće zaposlenih u Federaciji, koju
objavljuje Federalni zavod za statistiku.
(8) U presudi se određuje rok plaćanja novčane kazne koji ne može biti kraći od
15 dana niti duži od 6 mjeseci, ali u opravdanim slučajevima sud može dopustiti
da osuđeni isplati novčanu kaznu i u otplatama, s tim da rok isplate ne može biti
duži od 2 godine.
(9) Novčane kazne izrečene i naplaćene po ovom zakonu prihod su budžeta
Federacije.

Novčana kazna spada u red krivičnopravnih sankcija koju, zajedno sa

kaznom zatvora i kaznom dugotrajnog zatvora, te maloljetničkim zatvorom,
svrstavamo u kazne. Može se izreći kao glavna kazna ili sporedna kazna, uz
kaznu zatvora kao glavnu kaznu.
Novčana kazna se izriče u tzv. dnevnim iznosima, u rasponu od 5 do
360 dnevnih iznosa, a za krivična djela učinjena iz koristoljublja najviše
1500 dnevnih iznosa, pri čemu dnevni iznos novčane kazne iznosi najniže
1/60, a najviše 1/3 posljednje prosječne neto plate u FBiH.
Ako nije moguće izricanje na ovaj način, izriče se u tačno određenom
novčanom iznosu od 150 KM do 50.000 KM, a za krivična djela izvršena iz
koristoljublja do 1.000.000 KM, pa i preko toga, ukoliko vrijednost
protupravne imovinske koristi koju je učinitelj pribavio učinjenjem
krivičnog djela prelazi iznos od 1.000.000 KM, kada mu se može izreći
novčana kazna u iznosu koji ne može biti veći od dvostrukog iznosa
vrijednosti protupravne imovinske koristi koju je pribavio učinjenjem krivičnog
djela zbog kojeg mu se izriče novčana kazna.
U presudi se određuje rok plaćanja novčane kazne . Taj rok je od 15
dana do 6 mjeseci. Sud može na molbu osuđenog lica dozvoliti plaćanje
novčane kazne u ratama. U tom slučaju rok plaćanja može biti do 2 godine.
Ako se novčana kazna ne plati nema prinudnog izvršenja, već se
donosi rješenje o zamjeni novčane kazne za kaznu zatvora, pri čemu se
svakih započetih 50 KM računa kao jedan dan zatvora, s tim da zatvor ne

61
može preći jednu godinu. Ako osuđeno lice plati jedan dio novčane kazne,
ostatak se zamjenjuje kaznom zatvora, srazmjerno neisplaćenom dijelu.
Ako osuđeno lice isplati ostatak novčane kazne, izvršenje kazne zatvora
se obustavlja. Nakon smrti osuđenog, novčana kazna se neće izvršiti.
Prilikom odmjeravanja novčane kazne, uz ostale okolnosti, sud
obavezno uzima u obzir imovno stanje izvršioca krivičnog djela, pri čemu
su ključni faktori visina plate, drugi prihodi, ostala imovina, te rashodovnu
stranu, pri čemu uzima u obzir njegove porodične i druge obaveze . Nakon
što utvrdi ove okolnosti, sud ih je dužan u presudi konkretno navesti.
Ove podatke sudu osigurava optuženi u roku koji odredi sud, a najkasnije
do završetka glavnog pretresa u krivičnom postupku. Ako do završetka glavnog
pretresa u krivičnom postupku sudu nisu poznate okolnosti bitne za određivanje
visine dnevnog iznosa novčane kazne, ova kazna se izriče u određenom iznosu.

OPŠTA PRAVILA O ODMJERAVANJU KAZNE (Član 49 KZ FBiH)

(1) Sud će učinitelju krivičnog djela odmjeriti kaznu u granicama koje su
zakonom propisane za to krivično djelo imajući u vidu svrhu kažnjavanja i
uzimajući u obzir sve okolnosti koje utiču da kazna bude manja ili veća
(olakšavajuće i otežavajuće okolnosti), a naročito: stepen krivične odgovornosti,
pobude iz kojih je djelo učinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede zaštićenog
dobra, okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, raniji život učinitelja, njegove
osobne prilike i njegovo ponašanje nakon učinjenog krivičnog djela, te druge
okolnosti koje se odnose na osobu učinitelja.
(2) Kad sud odmjerava kaznu učinitelju za krivično djelo učinjeno u povratu,
posebno će uzeti u obzir je li ranije djelo iste vrste kao i novo djelo, jesu li oba
djela učinjena iz istih pobuda i koliko je vremena proteklo od ranije osude ili od
izdržane ili oproštene kazne.
(3) Pri odmjeravanju novčane kazne, sud će uzeti u obzir i imovno stanje
učinitelja, vodeći računa o visini njegove plaće, njegovim drugim prihodima,
njegovoj imovini i o njegovim obiteljskim obavezama.

Odmjeravanje kazne podrazumijeva postupak u kome sud utvrđuje

vrstu i mjeru kazne učiniocu za određeno krivično djelo. Odmjeravanje
kazne je zapravo nužna posljedica sistema relativno određenih kazni, koji
je prihvaćen u našem pravu i prema kojem je kazna za pojedino krivično
djelo postavljena samo okvirno, nekada u veoma širokim rasponima. To
znači da odmjeravanje kazne spada u kompetencije suda koji u okviru datih
granica odlučuje o visini kazne. Naš zakon omogućava da se propisana kazna
izuzetno može zamijeniti drugom krivičnom sankcijom, kao što je uslovna osuda,
sudska opomena i rad za opšte dobro na slobodi, čime su sudovima data najšira
ovlašćenja u odmjeravanju kazne.
Opšta pravila o odmjeravanju kazne se zasnivaju na načelu
srazmjernosti između težine krivičnog djela, stepena učiniočeve
odgovornosti i same kazne.

62
 Opšta pravila zakon je dao u st. 1., dok pravila sadržana u st. 2. i 3.
predstavljaju posebna pravila dopunskog karaktera i odnose se na slučajeve
odmjeravanja kazne kada je krivično djelo učinjeno u povratu i kada se za
krivično djelo odmjerava novčana kazna.
Opšta su ona pravila kojih se sud mora pridržavati prilikom
odmjeravanja kazne u svim slučajevima.
Zakon navodi najznačajnije okolnosti, odnosno kriterije koje sud
mora uzeti u obzir prilikom odmjeravanja kazne, i to:

1) granice (raspon) propisane kazne za određeno djelo (uz odstupanja

predviđena zakonom),
2) svrha kažnjavanja,
3) okolnosti koje utiču da kazna bude manja ili veća (olakšavajuće i
otežavajuće okolnosti), a koje karakterišu učinjeno krivično djelo i
učinioca.

1. GRANICE (RASPON) PROPISANE KAZNE ZA ODREĐENO DJELO

Kazneni okvir je osnovno polazište za sud pri odmjeravanju kazne.

Kazna koju sud izriče u redovnom odmjeravanju mora da se kreće
između posebnog minimuma i posebnog maksimuma. Ukoliko jedna od
ovih granica kod nekog krivičnog djela nije postavljena, onda se primjenjuju
opšte granice, odnosno opšti minimum i opšti maksimum. Novčanu kaznu sud
odmjerava u okvirima opšteg minimuma i maksimuma, s obzirom da prilikom
propisivanja za pojedina krivična djela zakon ni u jednoj slučaju nije odredio
posebne granice ove kazne.

2. SVRHA KAŽNJAVANJA

Prilikom odmjeravanja kazne, kako je istaknuto, sud mora u svakom

slučaju imati u vidu i svrhu kažnjavanja koju treba postići primjenom
kazne. Međutim, zahtjevi prevencije ne mogu opravdati strožu mjeru kazne
od one koju limitira stepen krivice učinioca i težina krivičnog djela.

3. OKOLNOSTI KOJE UTIČU DA KAZNA BUDE MANJA ILI VEĆA

(OLAKŠAVAJUĆE I OTEŽAVAJUĆE OKOLNOSTI) - a koje karakterišu
učinjeno krivično djelo i učinioca

Zakon nijednu okolnost posebno ne navodi kao olakšavajuću ili

otežavajuću. Po svom karakteru one su ambivalentne, jer svaka od njih,
u zavisnosti od toga kako je ostvarena u određenom slučaju, može imati
karakter olakšavajuće ili otežavajuće okolnosti, npr. motiv izvršenja djela.
Ako je učinilac prisvojio novac radi lječenja oboljelog djeteta motiv je
olakšavajuća okolnost, a ako je novac upotrijebio na provod ili kockanje,
motiv je otežavajuća okolnost.

63
 Zakon nije taksativno propisao otežavajuće i olakšavajuće okolnosti,
već je naveo one najtipičnije i koje se u praksi najčešče ponavljaju, kao
što su:

1) stepen krivične odgovornosti,

2) pobude iz kojih je djelo učinjeno (motiv),
3) okolnosti pod kojim je djelo učinjeno,
4) jačina ugrožavanja ili povrede zaštićenog dobra,
5) raniji život učinioca,
6) lične prilike učinioca,
7) držanje učinioca nakon učinjenog djela, te
8) druge okolnosti koje se odnose na ličnost učinoca i sl.

1) Stepen krivične odgovornosti

Kako se krivična odgovornost sastoji od uračunljivosti i krivice

(vinosti) učinioca, stepen krivične odgovornosti zavisi od stepena te dvije
njene komponente.
Uračunljivost kao psihičko stanje podrazumijeva različite stepene
intelektualne i voluntarističke moći i kreće se od potpune, preko bitno smanjene
do smanjene uračunljivosti. Smanjena uračunljivost svakako umanjuje stepen
krivične odgovornosti, pa će je sud cijeniti kao olakšavajuću, naravno samo pod
uslovom da se učinilac sam nije doveo u takvo stanje. Isto je sa vinošću odn.
krivičnom odgovornošću, jer svijest i volja mogu se javljati u različitim oblicima,
ali i u okviru jednog te istog oblika vinosti ili krivice mogu biti različitog intenziteta.
Dakle, ne samo da je od značaja u kojem obliku se krivica javlja, već i u kojem
intenzitetu. Sud pri odmjeravanju kazne treba da cijeni da li je djelo izvršeno
npr. sa direktnim ili eventualnim umišljajem, ali isto tako i koji je stepen
svijesti i volje, koji mogu biti veći ili manji, odnosno koji je intenzitet
htijenja posljedice, da li je učinilac pri tome iskazao npr. posebnu upornost,
bezobzirnost i sl.
I posebni oblici umišljaja ili nehata, koje naš zakon posebno ne
reguliše, mogu se uzeti u obzir pri ocjeni stepena krivične odgovornosti.
Tako npr. predumišljaj, iako nije oblik krivice u našem krivičnom pravu niti
kvalifikatorna okolnost, je od značaja u ocjeni stepena krivične
odgovornosti (sudovi ga kao otežavajuću okolnost uzimaju u nekim
slučajevima, npr. kod učinioca koji je na osnovu ranije odluke ubio svoju suprugu
koja ga je napustila).
Isto tako, sud može da uzme u obzir i okolnost da je djelo izvršeno
bez razmišljanja, na mah, kada postoji tzv. dolus repentinus. U tom smislu i
nehat može da se stepenuje ne samo kao svjesni i nesvjesni, već i po
intenzitetu odnosno stepenu nepažnje i na običan i grub nehat. npr., sud je
našao da postoji grubi oblik nehata sa elementima iživljavanja kao otežavajuća
okolnost kod vojnika koji je pucao iz automatske puške držeći je samo jednom
rukom i na taj način ubio mladića koji je igrao bilijar.
Iako ga zakon posebno ne određuje, sud će pri tome cijeniti i
eventualno postojanje profesionalnog nehata. U toj ocjeni mogu biti od

64
značaja i neke druge okolnosti kao što je npr. starosna dob učinioca, jer se
mladost i starost obično uzimaju kao olakšavajuće okolnosti koje smanjuju
stepen krivične odgovornosti učinioca. Uloga ili doprinos žrtve takođe
predstavljaju značajnu okolnost koja može da utiče na ocjenu stepena krivične
odgovornosti učinioca.
Nekada uloga žrtve može biti takva da je protivpravnost djela posve
isključena (npr. kod nužne odbrane, ili nekih djela kod kojih pristanak može da
isključi njegovu protivpravnost) ili se javlja kao privilegujuća okolnost (ubistvo
na mah i teška tjelesna povreda na mah).

2) Pobude ili motivi iz kojih je djelo učinjeno

Iako ni jedna pobuda ili motiv u potpunosti ne opravdavaju izvršenje

krivičnog djela, one u biti objašnjavaju razloge izvršenja djela i stoga su od
posebnog značaja pri odmjeravanju kazne. Pobude su etičke kategorije i po
svom karakteru mogu biti pozitivne i negativne, odnosno egoističke i
altruističke i u tom smislu mogu se uzeti kao olakšavajuće ili otežavajuće
okolnosti. Ako je jedno djelo učinjeno iz egoističkih motiva, zavisti, mržnje
ili osvete, tada će motiv predstavljati otežavajuću okolnost, a ako je djelo
učinjeno radi toga da bi se prehranila porodica, onda je on olakšavajuća
okolnost. Naravno, ukoliko je motiv elemenat krivičnog djela, ne može se cijeniti
pri odmjeravanju kazne (princip zabrane dvostrukog vrednovanja) !!!

3) Jačina ugrožavanja i povrede zaštićenog dobra

Kroz ovu okolnost je izražena objektivna strana težine konkretno

učinjenog krivičnog djela. Naime, propisivanje kazne za određeno krivično
djelo zakonodavac zasniva na apstraktnoj procjeni mogućnosti povrede ili
ugrožavanja zaštićene vrijednosti datim djelom, dok ovdje sud to mora
konkretizovati i utvrditi u kojoj mjeri je to dobro povrijeđeno ili ugroženo. Jačina
ugrožavanja se ocjenjuje kroz manju ili veću opasnost kojoj je bilo izloženo
zaštićeno dobro, pri čemu može biti od značaja vrsta i obim ugroženih
vrijednosti, kojim sredstvima i na koji način je stvorena opasnost, koliko je
ona bila bliska, itd. Npr. nije svejedno da li se radi o opasnosti upravljenoj
prema imovini ili prema životu, ili npr. kod djela protiv javnog saobraćaja, da li je
bio ugrožen život samo jednog lica ili svih putnika u autobusu ili vozu i sl. Isto
tako, i jačina povrede može da se javlja u različitim stepenima težine u
zavisnosti od prirode djela (npr. intenzitet tjelesne povrede, visina imovinske
štete ili prisvojene imovinske koristi kod službenih delikata, broj poginulih i
povrijeđenih kod terorističkog napada, kod saobraćajnih djela, broj civilnih žrtava
kod ratnih zločina, itd.).
Ako su nastupanju povrede pridonijeli i neki drugi razlozi, npr. kod
nastupanja smrti veoma loše zdravstveno stanje žrtve ili eventualna greška
trećih lica, i to se može uzeti kao olakšavajuća okolnost.

4) Okolnosti pod kojima je krivično djelo učinjeno .

65
 To su sve one raznovrsne okolnosti koje se tiču krivičnog djela, odn.
okolnosti koje su pratile izvršenje konkretnog krivičnog djela. npr. okolnost
da je učinilac brižljivo pripremao izvršenje kriv. djela, ili je to učinio spontano, da li
je koristio neke prilike za izvršenje djela, kao što su npr. nemoć, lakomislenost,
povjerenje žrtve, njenu nevolju, tešku situaciju, požar i sl., zatim da li je djelo
izvršeno noću, kojim sredstvima, da li ga je učinilo više lica.

5) Raniji život učinioca

Raniji život učinioca ukazuje na njegovu ličnost i usklađenost

njegovog ponašanja sa zakonskim normama. Kroz ocjenu ove okolnosti
sud u stvari treba da dođe do saznanja da li je izvršeno djelo rezultat
asocijalnog života učinioca ili je ono više rezultat tzv. “sticaja nesretnih
okolnosti”. Pri tome sud može da cijeni različite okolnosti iz života
učinioca, a posebno odnos prema njegovim porodičnim, radnim ili
profesionalnim obavezama, njegovo držanje na poslu, odnos prema drugim
ljudima, odnos prema tuđim pravima i dobrima i njihovo poštovanje, uopšte
njegov način života. U zavisnosti od toga, raniji život učinioca djeluje kao
olakšavajuća ili otežavajuća okolnost.
Posebno je značajna okolnost ako se radi o licu koje je i ranije vršilo
ista ili slična krivična djela. Treba istaći da raniju neosuđivanost sudovi
redovno uzimaju kao olakšavajuću okolnost.

6) Lične prilike učinioca.

Lične prilike učinioca podrazumijevaju okolnosti u kojima učinilac

živi i one isto tako ukazuju na njegovu ličnost. Sudovi kao takve okolnosti
najčešće uzimaju zdravstveno stanje učinioca, porodične prilike, ima li
djecu (posebno njihov broj, uzrast i zdravstveno stanje ), zaposlenost,
profesiju, itd. Ove okolnosti su od posebnog značaja kada je sud u dilemi
da li izreći zatvorsku kaznu ili uslovnu osudu , npr. ako je u pitanju
samohrana majka koja ima malo dijete, ili ako je u pitanju učinilac koji je jedini
zaposlen i izdržava višečlanu porodicu, sud će vjerovatno koristiti sve zakonske
mogućnosti da u takvim slučajevima izabere uslovnu osudu . Naša sudska praksa
ove okolnosti po pravilu uzima kao olakšavajuće okolnosti.

7) Držanje učinioca nakon učinjenog krivičnog djela .

Ova okolnost obuhvata različite vidove ponašanja i stavova učinioca

koje ispoljava neposredno nakon izvršenja djela ili nakon proteka dužeg
vremena, zatim njegov odnos prema oštećenom i prouzrokovanoj šteti, te
njegovo ponašanje u krivičnom postupku. U svim tim relacijama učiniočevo
ponašanje, njegov odnos i stavovi mogu biti pozitivni ili negativni, odnosno
prihvatljivi ili neprihvatljivi, u kom smislu će ih sud i cijeniti pri odmjeravanju
kazne.
Ako je učiniočevo držanje neposredno po izvršenju djela
predstavljalo svjesno odobravanje djela, žaljenje što nije došlo i do teže

66
posljedice, ili čak i takvo da je uvećavao njegovu štetnost odnosno
negativnost (npr. nakon ubistva ili silovanja iživljavao se nad žrtvom ), onda će
takvo ponašanje sud uzeti kao otežavajuću okolnost. U protivnom, ako je
izrazio žaljenje zbog učinjenog krivičnog djela ili je pomogao žrtvi, odvezao
je u bolnici, poslije je redovno posjećivao, a pogotovo ako je i naknadio
prouzrokovanu štetu, pomogao u školovanju djece, itd. (tzv. stvarno
kajanje), sud će to uzeti kao olakšavajuću okolnost.
Od posebnog je značaja učiniočevo držanje pred sudom i u toku
trajanja krivičnog postupka. Njegovo korektno držanje pred sudom obično
se uzima kao olakšavajuća okolnost.
Pri tome sudovi posebno cijene kao olakšavajuću okolnost iskreno
priznanje učinioca iz koga proizilazi njegovo žaljenje zbog učinjenog djela. S
druge strane, okolnost da učinilac djelo ne priznaje ili da ne sarađuje u otkrivanju
djela, ne može se uzeti kao otežavajuća okolnost i takvo držanje treba
procjenjivati u sklopu prava na odbranu okrivljenog.

8) Druge okolnosti koje se odnose na ličnost učinioca

Kroz ovu kategoriju okolnosti, zakon obavezuje sud da pri

odmjeravanju kazne uzme u obzir i cijeni i svaku drugu okolnost koja se
tiče ličnosti učinioca djela, a koja se naravno ne može podvoditi pod već
navedene okolnosti. Ovim u stvari zakon posebno ističe značaj subjektivnih
okolnosti, ali ne bi trebalo isključiti mogućnost da to bude i neka druga okolnost
za koju sud smatra da je od značaja za odmjeravanje kazne. Time u stvari lista
ovih okolnosti postaje dosta široka, što sve zavisi od svakog konkretnog slučaja.
Tako npr. sudovi kao otežavajuću okolnost često uzimaju i činjenicu da su
u porastu krivična djela u koje spada i djelo za koje se učiniocu sudi (npr.
krijumčarenje ljudi, neovlaštena trgovina i promet drogom, pranje novca i
sl.), ili npr. kao olakšavajuću okolnost da je proteklo veoma dugo vrijeme
od izvršenja krivičnog djela, ali ako je tome doprinio sam učinilac, sudska
praksa opravdano uzima da se tada ne može raditi o olakšavajućoj okolnosti.

Pri procjenjivanju olakšavajućih i otežavajućih okolnosti sud koristi

analitičko-sintetički metod, što podrazumijeva da sud treba da utvrdi sve
okolnosti relevantne za odmjeravanje kazne, da ocjeni njihov karakter
odnosno da li su u pitanju olakšavajuće ili otežavajuće okolnosti, pa tek na
osnovu tako utvrđenog činjeničnog supstrata odmjeri kaznu.
U svakom konkretnom slučaju sud je dužan u presudi navesti koje je
okolnosti uzeo u obzir kao olakšavajuće, odn. otežavajuće i dužan je u
presudi obrazložiti u čemu se manifestuje ta okolnost, a ne samo
parafrazirati zakonski tekst.
Npr. sudovi često nepravilno navode da su uzeli u obzir olakšavajuću okolnost
«lične prilike optuženog». Takvo obrazloženje ne znači ništa, jer te okolnosti
treba objasniti u smislu da je optuženi bolestan, da je invalid, siromašna osoba,
da ima više maloljetne djece, bolest članova porodice i sl. Također, nije pravilno
uopšteno navođenje «okolnosti pod kojima je djelo učinjeno», ali ako sud navede

67
da je optuženi djelo počinio u situaciji kada je bio izazvan grubim postupanjem
službenog lica, vrijeđanjem od strane oštećenog i sl., te okolnosti su pravilno
iskazane i vrednovane. Nije pravilno paušalno navođenje da je sud cijenio
«držanje učinioca nakon učinjenog djela» ako to nije konkretizovano u smislu da
je optuženi nakon učinjenog djela naknadio štetu oštećenom ili u tom pravcu
izrazio spremnost, kako je oštećenom pružio pomoć, oštećenog je posjećivao u
bolnici. Također nije pravilno samo navođenje «ranijeg života optuženog».
Pravilno je da se umjesto toga navede konkretno da li je optuženi ranije osuđivan
ili prekršajno kažnjavan, za koja djela i na koje kazne.
Ako se neka od navedenih okolnosti pojavljuje i kao okolnost koja
predstavlja zakonski elemenat, obilježje krivičnog djela i koju je zakon već
uzeo u obzir pri određivanju kazne za to djelo, sud je ne može uzimati u
obzir i pri odmjeravanju kazne, jer bi to značilo da se jedna te ista okolnost
vrednuje dva puta u odmjeravanju kazne za isto djelo („ načelo zabrane
dvostrukog vrednovanja“). Ovo važi bez obzira da li se radi o otežavajućim ili
olakšavajućim okolnostima, odn. konstitutivnim elementima osnovnog,
kvalifikovanog ili privilegovanog oblika krivičnog djela. Npr. kod ubistva iz niskih
pobuda neće se takva pobuda uzeti i kao otežavajuća okolnost, ili kod ubistva na
mah, neće se kao olakšavajuća okolnost uzeti psihičko stanje učinioca izazvano
ponašanjem žrtve, itd.
Međutim, od navedenog pravila izuzetno je opravdano i odstupanje,
a to će biti onda kada se jedna okolnost može javljati u različitim stepenima
težine pa prelazi mjeru koja je potrebna za postojanje tog djela ili
određenog oblika krivičnog djela.
Tako npr. postoji kvalifikovani oblik krivičnog djela ugrožavanja javnog
saobraćaja ako je smrtno stradalo jedno lice, ali isto tako i ako je u pitanju mnogo
više lica; ili krivično djelo pronevjere, prevare, poreske utaje, itd., kada
pribavljena imovinska korist višestruko prelazi minimum koji je potreban za
kvalifikovani oblik djela. Naravno, ovo se odnosi i na situacije kada izvjesne
okolnosti kao olakšavajuće predstavljaju obilježje djela i zasnivaju njegov lakši
oblik. Pored ovog, ovo odstupanje je opravdano i kada postoje dvije ili više
ovakvih okolnosti, a za postojanje težeg ili lakšeg oblika krivičnog djela dovoljna
je samo jedna od njih.
Zakon predviđa posebna pravila dopunskog karaktera koja se
odnose na odmjeravanje kazne učiniocu za krivično djelo učinjeno u
povratu, pri čemu se ističe da će sud posebno uzeti u obzir:

1) je li novo djelo iste vrste kao i ranije djelo,

2) da li su oba djela učinjena iz istih pobuda i
3) koliko je vremena proteklo od ranije osude, odn. izdržane ili oproštene
kazne.

Dakle, jasno proizilazi da prilikom odlučivanja da li će povrat uzeti

kao otežavajuću okolnost zakon posebno sugeriše sudu da procjenjuje
odnos ranije učinjenog i novog krivičnog djela. Ranije je istaknuto da je
dobro što je KZ FBiH odustao od ustanove višestrukog povrata, koja je
omogućavala pooštravanje kazne čak do dvostruke mjere propisane kazne, jer je

68
opravdano ocijenjena kao neosnovana i suprotna osnovnih načelima krivičnog
prava.
Zakon je takođe predvidio posebno pravilo koje se odnosi na
odmjeravanje novčane kazne, kada sud pored opštih pravila, odnosno svih
otežavajućih i olakšavajućih okolnosti, kod odmjeravanja ove kazne treba
da uzme u obzir i imovno stanje učinioca. U tom pogledu se ističe da je
potrebno voditi računa o visini njegove plate, njegovim drugim primanjima,
njegovoj imovini i njegovim porodičnim obavezama.

UBLAŽAVANJE KAZNE (Član 50 KZ FBiH)

Sud može učiniocu odmjeriti kaznu ispod granice propisane zakonom ili izreći
blažu vrstu kazne:
a) kad zakon propisuje da se učinitelj može blaže kazniti;
b) i kad sud utvrdi da postoje naročito olakšavajuće okolnosti koje ukazuju da se i
ublaženom kaznom može postići svrha kažnjavanja.

Redovno sudsko odmjeravanje kazne znači da sud odmjerava kaznu

u granicama propisanim za učinjeno krivično djelo (granice koju je
zakonodavac imao u vidu propisujući kaznu za to djelo).
Kao izuzetak od navedenog pravila, ublažavanje kazne predstavlja
odmjeravanje kazne ispod donje granice propisane za to djelo ili izricanje
blaže vrste kazne.
Dakle, ublažavanje kazne može biti:

a) ublažavanje po mjeri - postoji kada je sud u okviru iste vrste kazne

izrekao kaznu ispod donje granice propisane u zakonu za to djelo tj. ispod
posebnog zakonskog mimimuma.
b) ublažavanje po vrsti - postoji kada je sud umjesto propisane izrekao
blažu vrstu kazne (npr. umjesto kazne zatvora izrekao novčanu kaznu kao
blažu).

Ublažavanje kazne po našem zakonu je uvijek fakultativno, s obzirom

da zakon ni u jednom slučaju ne obavezuje sud da to učini.
Ublažavanje može biti zakonsko i sudsko:

a) zakonsko ublažavanje postoji u slučaju kad zakon propisuje da se

učinilac može blaže kazniti. (npr. slučajevi prekoračenja granica nužne
odbrane i krajnje nužde, bitno smanjenje uračunljivosti, pravne zablude,
pokušaja, pomaganja) Postoji mogućnost ublažavanja i kada je kod
pojedinih krivičnih djela propisana takva mogućnost , (npr. kod krivičnog
djela otmice, zakon dozvoljava ublažavanje kazne, ako je izvršilac
dobrovoljno pustio otetu osobu na slobodu prije nego je ostvaren njegov
prvobitni cilj).
b) sudsko ublažavanje postoji onda kad sud utvrdi da postoje osobito
olakšavajuće okolnosti koje ukazuju da se i sa ublaženom kaznom može
postići svrha kažnjavanja. Ovdje zakon sudu daje ovlaštenje da na osnovu
ukupne ocjene svih okolnosti pod kojima je djelo učinjeno ocijeni da li će

69
 koristiti mogućnost ublažavanja. U ovom slučaju, sud je dužan da u
presudi konkretno navede koje je to osobito olakšavajuće okolnosti
utvrdio. U praksi sud, najčešće, čitav niz olakšavajućih okolnosti, u njihovoj
cjelokupnosti, cijeni i prihvata kao jednu osobito olakšavajuću okolnost.

GRANICE UBLAŽAVANJA KAZNE (Član 51. KZ FBiH)

Kad postoje uslovi za ublažavanje kazne, sud će ublažiti kaznu u

ovim granicama:
1) ako je za kriv. djelo kao najmanja mjera kazne propisana kazna zatvora
od 10 ili više, kazna se može ublažiti do 5 godina zatvora;
2) ako je za kriv. djelo kao najmanja mjera kazne propisana kazna zatvora
od 3 ili više godina, kazna se može ublažiti do 1 godine zatvora;
3) ako je za kriv. djelo kao najmanja mjera kazne propisana kazna zatvora
od 2 godine, kazna se može ublažiti do 6 mjeseci zatvora;
4) ako je za kriv. djelo kao najmanja mjera kazne propisana kazna zatvora
od 1 godine, kazna se može ublažiti do 3 mjeseca zatvora;
5) ako je za krivično djelo propisana kazna zatvora od najviše 1 godine,
kazna se može ublažiti do 30 dana zatvora;
6) ako je za kriv. djelo propisana kazna zatvora bez naznake najmanje
mjere, umjesto kazne zatvora može se izreći novčana kazna;
7) ako je za kriv. djelo propisana novčana kazna s naznakom najmanje
mjere, kazna se može ublažiti do pet dnevnih iznosa, a ako se izriče u
određenom iznosu do 150 KM.

Pri odlučivanju koliko će kaznu ublažiti, sud će posebno uzeti u obzir

najmanju i najveću mjeru kazne propisane za to krivično djelo.

OSLOBAĐANJE OD KAZNE (Član 52. KZ FBiH)

(1) Sud može osloboditi kazne učinitelja krivičnog djela kad to zakon izričito
propisuje.
(2) Kad je sud ovlašten učinitelja krivičnog djela osloboditi kazne, može mu
kaznu ublažiti bez ograničenja propisanih za ublažavanje kazne u članu 50.
(Ublažavanje kazne) ovog zakona.

Oslobađanje od kazne je poseban institut krivičnog materijalnog

prava i predstavlja zakonsko ovlaštenje za oslobađanje izvršioca djela od
kazne. U zakonu se ovo ovlaštenje izražava slijedećim riječima „Sud može
izvršioca osloboditi od kazne“.
Institut "oslobađanja od kazne" se može primjeniti samo kad to
zakon izričito predviđa.
Po važećem zakonu oslobađanje od kazne je fakultativno.
Fakultativno oslobađanje od kazne postoji u slijedećim slučajevima:

1) kod prekoračenja granica nužne odbrane, usljed jake razdraženosti ili

straha izazvanog napadom,

70
2) kod prekoračenja granica krajnje nužde, ali samo pod osobito
olakšavajućim okolnostima,
3) u slučaju pravne zablude,
4) u slučaju nepodobnog pokušaja,
5) u slučaju spriječavanja službenog lica u vršenju službene radnje u situaciji
kada je izvršilac izazvan nezakonitim ili grubim ponašanje službenog lica,
6) kod izbjegavanja izdržavanja (djeteta, bračnog druga i sl.), kada je učinilac
ispunio obavezu prije izricanja prvostepene presude i sl.

Kad postoji mogućnost oslobađanja od kazne, kazna se može

neograničeno ublažavati.
Postoji i posebni slučaj oslobađanja od kazne za krivična djela
učinjena iz nehata. To će biti u slučaju izvršenja djela iz nehata, kada
posljedice tog djela tako teško pogađaju učinioca da izricanje kazne
očigledno ne bi odgovaralo svrsi kažnjavanja. (npr. to će, najčešće, biti slučaj
kod saobraćajnih nezgoda u kojima strada član porodice ili čitava porodica
učinioca.)

PRISTANAK POVRIJEĐENOG

Pristanak povrijeđenog u pravilu ne isključuje postojanje krivičnog

djela, ali može uticati na odmjeravanje kazne, npr. ne može se eskulpirati
učinilac kojem je oštećeni rekao da ga ubode nožem.
Ovo je značajno kod povreda nastalih na sportskim takmičenjima.
Sportske discipline su društveno korisne te isključuju protivpravnost i postojanje
krivičnog djela. Protivpravnost će biti isključena pod uslovom da je do
povređivanja došlo pod okolnostima održavanja sportskih takmičenja u skladu sa
pravilima sportske discipline. Ukoliko je do povrede došlo grubim
odstupanjem od tih pravila, postojalo bi krivično djelo. U praksi je rijetko.

STICAJ KRIVIČNIH DJELA (Član 54. KZ FBiH)

(1) Ako je učinitelj jednom radnjom ili s više radnji učinio više krivičnih djela za
koja mu se istovremeno sudi, sud će najprije utvrditi kazne za svako od tih
krivičnih djela, pa će za sva krivična djela izreći jedinstvenu kaznu zatvora, kaznu
dugotrajnog zatvora ili jedinstvenu novčanu kaznu.
(2) Jedinstvenu kaznu sud će izreći po ovim pravilima:
a) ako je za neko od kriv. djela u stjecaju sud utvrdio kaznu
dugotrajnog zatvora, izreći će samo tu kaznu;
b) ako je za krivična djela u stjecaju sud utvrdio kazne zatvora,
jedinstvena kazna zatvora mora biti veća od svake pojedine utvrđene kazne,
ali ne smije dostignuti zbir utvrđenih kazni niti prijeći 20 godina;
c) ako su za sva krivična djela u stjecaju propisane kazne zatvora do
3 godine, jedinstvena kazna zatvora ne može biti veća od 8 godina;
d) ako je za krivična djela u stjecaju sud utvrdio samo novčane kazne,
jedinstvena kazna mora biti veća od svake pojedine utvrđene novčane kazne,
ali ne smije dostignuti zbir utvrđenih novčanih kazni.

71
(3) Ako je za neka krivična djela u stjecaju sud utvrdio kazne zatvora, a za druga
krivična djela u stjecaju novčane kazne, izreći će jedinstvenu kaznu zatvora i
jedinstvenu novčanu kaznu po odredbama stava 2. tač.od b) do d) ovog člana.
(4) Sporednu kaznu sud će izreći ako je utvrđena makar za jedno krivično djelo u
stjecaju, a ako je utvrdio više novčanih kazni izreći će jedinstvenu novčanu kaznu
po odredbi stava 2. tačke d) ovog člana.
(5) Ako je sud za krivična djela u stjecaju utvrdio kazne zatvora i kazne
maloljetničkog zatvora, izreći će jedinstvenu kaznu po odredbama stava 2. tač. b)
i c) ovog člana.

Sticaj krivičnih djela je institut krivičnog materijalnog prava i postoji

kada izvršilac jednom radnjom ili sa više njih izvrši više krivičnih djela za
koja se istovremeno sudi.
Postoji idealni i realni sticaj:

 Idealni sticaj krivičnih djela postoji kada izvršilac jednom

radnjom ostvari obilježja više krivičnih djela . (npr. izvršilac puca iz
vatrenog oružja i istim hicem povrijedi dva lica)
 Realni sticaj krivičnih djela postoji kada izvršilac sa više radnji
izvrši više krivičnih djela. (npr. jednom licu nanese tjelesnu povredu, a
zatim ukrade tuđu pokretnu stvar)

Sticaj, također, može biti homogeni i heterogeni:

a) Homogeni sticaj krivičnih djela postoji u slučaju kada su izvršena djela
istovrsna. (npr. izvršilac sa više radnji povrijedi više lica)
b) Heterogeni sticaj krivičnih djela postoji kada su izvršena različita krivična
djela. (npr. krvni delikt i djelo protiv imovine)

Kod izricanja kazne za krivična djela izvršena u sticaju, sud postupa

na način da prvo za svako pojedino krivično djelo utvrđuje kaznu u
granicama propisanim zakonom za to konkretno djelo, a zatim izriče
jedinstvenu kaznu po pravilima koja su utvrđena u zakonu. Ovako izrečena
kazna u sebi zapravo sadrži sve prethodno utvrđene pojedinačne kazne.

U zakonu su utvrđena pravila po kojima se izriče jedinstvena kazna:

1. ako je sud za neko od krivičnih djela izvršenih u sticaju

utvrdio pojedinačnu kaznu dugotrajnog zatvora, a za ostala djela kazne
zatvora u različitom trajanju, izreći će se jedinstvena kazna koja
odgovara prethodno utvrđenoj kazni dugotrajnog zatvora. To je tzv.
princip apsorpcije tj. teža kazna apsorbuje manju. Međutim, zakon nije
propisao pravila za izricanje jedinstvene kazne u slučaju da su za više djela
utvrđene pojedinačne kazne dugotrajnog zatvora. U nedostatku takve
odredbe, sud izriče jedinstvenu kaznu koja odgovara najtežoj od utvrđenih
kazni dugotrajnog zatvora, a ukoliko su kazne dugotrajnog zatvora identične,
onda bilo koju od njih.

72
2. ako je sud za više krivičnih djela izvršenih u sticaju
utvrdio više pojedinačnih kazni zatvora, jedinstvena kazna mora biti
veća od svake pojedinačne, ali ne smije dostići njihov zbir, niti preći 20
godina („opšti maksimum“). To je tzv. princip asperacije.
3. ako su za sva krivična djela u sticaju propisane kazne
zatvora do 3 godine, jedinstvena kazna zatvora ne može biti veća od 8
godina.
4. ako je za neka krivična djela u sticaju sud utvrdio
kazne zatvora, a za druga krivična djela u sticaju novčane kazne, izreći
će jedinstvenu kaznu zatvora i jedinstvenu novčanu kaznu.
5. ako je za krivična djela u sticaju sud utvrdio samo novčane
kazne, jedinstvena kazna mora biti veća od svake pojedine utvrđene novčane
kazne, ali ne smije dostignuti zbir utvrđenih novčanih kazni .
6. sporednu kaznu sud će izreći ako je utvrđena makar za
jedno krivično djelo u sticaju, a ako je utvrdio više novčanih kazni kao
sporedne kazne, izreći će jedinstvenu novčanu kaznu.
7. ako je sud za krivična djela u sticaju utvrdio kazne zatvora i
kazne maloljetničkog zatvora, izreći će jedinstvenu kaznu po prethodnim
pravilima (tač. 2. i 3.).

PRODUŽENO KRIVIČNO DJELO (Član 55. KZ FBiH)

(1) Odredbe ovog zakona o stjecaju krivičnih djela neće se primijeniti kad učinitelj
učini produženo krivično djelo.
(2) Produženo krivično djelo je učinjeno kad je učinitelj s namjerom učinio više
istih ili istovrsnih krivičnih djela koja, s obzirom na način učinjenja, njihovu
vremensku povezanost i druge stvarne okolnosti koje ih povezuju čine
jedinstvenu cjelinu.
(3) Kad se radi o produženom krivičnom djelu istih zakonskih obilježja, sud će
izabrati vrstu i mjeru kazne koja je propisana za to krivično djelo. Ako se radi o
istovrsnim krivičnim djelima sud će izabrati vrstu i mjeru kazne koja je propisana
za najteže od tih djela.

Produženo krivično djelo je oblik prividnog realnog sticaja.

Produženo krivično djelo je krivičnopravna konstrukcija koja postoji
kada je učinilac u vremenskom kontinuitetu s umišljajem učinio više istih ili
istorodnih krivičnih djela koja su, zbog načina izvršenja, vremenske
povezanosti i drugih okolnosti, povezana u jednu krivičnopravnu cjelinu,
pa se krivičnopravno kvalifikuju kao jedno krivično djelo.
Za postojanje i primjenu ove konstrukcije zakon zahtijeva nekoliko
uslova koji se pojavljuju kao konstitutivni elementi produženog krivičnog
djela:
1. da je učinilac s umišljajem učinio više istih ili istovrsnih krivičnih djela.
2. da postoji vremenski kontinuitet ili međusobna vremenska povezanost
svih učinjenih djela.
3. krivična djela koja ulaze u sastav produženog krivičnog djela treba da su
vršena na isti ili približno sličan način.

73
 4. kod određenih krivičnih dijela nužno je i postojanje i tzv. varijabilnih
faktora:

1) Izvršenje više istih ili istovrsnih krivičnih djela

To znači da u sastav produženog krivičnog djela mogu da uđu kako

ista krivična djela tako i različiti vidovi ili oblici jednog krivičnog djela. Djela
su ista onda kada se radi o djelima iz istog zakonskog opisa, odn. obilježja,
(npr. više pronevjera, prevara, krađa i sl.) O istovrsnim krivičnim djelima
uglavnom se radi kada je učinilac izvršio jedno kriv. djelo u njegovim
različitim vidovima ili oblicima: osnovnom/kvalifikovanom/privilegovanom.
(npr. obična krađa, sitna krađe i teška krađa) To mogu biti svršena i pokušana
krivična djela kao i kažnjive pripremne radnje istog krivičnog djela. Za postojanje
istovrsnosti krivičnog djela nije dovoljno da djela potiču iz iste zakonske
grupe odn. da su upravljena protiv istog zaštićenog dobra, pa tako nema
istovrsnosti odnosno produženog krivičnog djela ako je učinilac učinio djelo utaje,
prevare, krađe i sl. Produženo krivično djelo nije moguće ni kod onih djela
kod kojih je zbog njihove prirode ova konstrukcija isključena (ubistva,
silovanja ili razbojništva koja se čine prema različitim licima - eventualno bi se
moglo govoriti o produženom krivičnom djelu ukoliko bi se navedena krivična
djela /silovanje, razbojništvo, tj. djela protiv života i tijela/ činila prema istoj osobi)
2) Vremenski kontinuitet ili međusobna vremenska povezanost
svih učinjenih djela

Kada će ovaj uslov biti ispunjen faktičko je pitanje . Vremenski interval

između učinjenih djela nije moguće unaprijed odrediti jer to zavisi od prirode djela
i načina i uslova njihovog vršenja. Ne zahtijeva se da su radnje uslijedile jedna
iza druge, ali isto tako ne može se raditi o prevelikim razmacima koji bi
ukazivali da je učinilac prekinuo činjenje djela. Ti razmaci nekada mogu biti i
duži ako je vršenje djela vezano za uslove koji postoje samo u određenim
vremenskim intervalima npr. kod poreske utaje, jer je riječ o djelu koje se može
učiniti samo nekoliko puta ili čak samo jednom u toku godine (što zavisi od
poreskih propisa).

3) Krivična djela koja ulaze u sastav produženog krivičnog djela treba

da su vršena na isti ili približno sličan način.

Konstrukcija produženog krivičnog djela neće postojati ako su neka djela

izvršena činjenjem, a druga nečinjenjem.

4) Kod određenih krivičnih djela nužno je postojanje i

tzv. varijabilnih faktora.

Prisustvo ovih elemenata za postojanje produženog krivičnog djela

nije uvijek neophodno, ali ako postoje i ovi dopunski povezujući elementi,
tim prije će postojati ova konstrukcija. (npr. prostorna povezanost djela
odnosno dobara prema kojima su djela vršena - npr. krađe su vršene iz

74
automobila na istom parkiralištu, iz kuća u istom naselju, ili obijanjem kioska u
istom dijelu grada, isti krajnji cilj izvršenja djela, korišćenje iste prilike, itd.)
Međutim, neki od ovih elemenata nekada moraju postojati da bi se
mogla primijeniti konstrukcija produženog krivičnog djela. Tako npr. isti
identitet oštećenog mora postojati kod svih krivičnih djela protiv ličnih dobara,
dok kod drugih on nije obavezan, pa će ova konstrukcija postojati ako su djelom
krađe, prevare itd. oštećena različita fizička ili pravna lica ( npr. učinilac koji je
naručio robu od više preduzeća koju nije namjeravao platiti, ili učinilac koji je
izvršio provalu u radnje koje pripadaju različitim licima, i sl.).

Za subjektivnu stranu konstrukcije produženog krivičnog djela

relevantan je samo umišljaj, ili tzv. jedinstveni umišljaj.
Za produženo krivično djelo se izriče kazna kao za jedno djelo, i to:
 kada produženo krivično djelo čine ista odnosno krivična djela istih
zakonskih obilježja, kazna se izriče na osnovu propisane kazne za jedno od
tih djela,
 ako se radi o istovrsnim krivičnim djelima, sud će izabrati vrstu i mjeru
kazne za najteže od tih djela.

U praktičnom smislu, kod produženog krivičnog djela, sve

pojedinačne krivičnopravne radnje gube svoju pravnu samostalnost i
uklapaju se u jedinstvenu kriminalnu djelatnost kao njeni sastavni djelovi.
Tako nastala nova jedinstvena pravna cjelina pravno se kvalifikuje po
najtežoj radnji i po njoj izriče jedna kazna.
Npr. osumnjičeni je učinio produženo krivično djelo sitne krađe, obične
krađe i teške krađe u određenom vremenskom intervalu i za sve te radnje sudi se
istovremeno. Ovdje su ispunjeni svi uslovi za postojanje produženog krivičnog
djela. Sve ove pojedinačne radnje moraju biti sadržane u optužnici i presudi,
međutim, one će se pravno kvalifikovati kao jedno krivično djelo teške krađe i za
to djelo će se izreći jedna kazna. Na ovaj način radnje koje predstavljaju krivično
djelo krađe i sitne krađe uklopljene su u krivično djelo teške krađe i time su
izgubile svoju pravnu samostalnost.
Kod krivičnih djela koja su usmjerena protiv nekog ličnog dobra
čovjeka, npr. život, tjelesni integritet, dostojanstvo ličnosti i sl. ne može se
raditi o produženom djelu, već o sticaju krivičnih djela iz razloga što svaka
fizička osoba uživa samostalnu i potpunu krivičnopravnu zaštitu .
(npr. ako učinilac u određ. vremenskom intervalu dva ili više puta tjelesno
povrijedi isto lice, radiće se o produženom krivičnom djelu, međutim, ako su
povrijeđena različita lica, radiće se o sticaju krivičnih djela ).
Kod produženih krivičnih djela zastarjelost krivičnog gonjenja
nastupa izvršenjem posljednje radnje koja ulazi u sastav produženog djela.
U slučaju da se nakon presuđenja otkriju nove radnje, postojala bi
mogućnost ponavljanja krivičnog postupka. Ako se pak u toku suđenja utvrdi
da neke radnje iz sastava produženog djela nisu dokazane, one će se
jednostavno ispustiti iz opisa. Dakle, neće se donositi za te radnje oslobađajuća
presuda kao u slučaju sticaja.

75
ODMJERAVANJE KAZNE OSUĐENOM LICU (Član 56. KZ FBiH)
(1) Ako se osuđenoj osobi sudi za krivično djelo učinjeno prije nego što je
započela izdržavanje kazne po ranijoj osudi, ili za krivično djelo učinjeno za
vrijeme izdržavanja kazne zatvora, kazne dugotrajnog zatvora ili kazne
maloljetničkog zatvora, sud će izreći jedinstvenu kaznu za sva krivična djela
primjenom odredaba čl. 53. (Stjecaj kriv. djela) ovog zakona uzimajući ranije
izrečenu kaznu kao već utvrđenu. Kazna ili dio kazne koju je osuđeni izdržao
uračunat će se u izrečenu kaznu zatvora ili kaznu dugotrajnog zatvora.
(2) Za krivično djelo učinjeno za vrijeme izdržavanja kazne zatvora, kazne
dugotrajnog zatvora ili kazne maloljetničkog zatvora sud će učinitelju izreći kaznu
neovisno od ranije izrečene kazne ako se primjenom odredaba člana 53. ovog
zakona ne bi mogla ostvariti svrha kažnjavanja, s obzirom na trajanje
neizdržanog dijela ranije izrečene kazne.
(3) Prema osuđenom koji za vrijeme izdržavanja kazne zatvora, kazne
dugotrajnog zatvora ili kazne maloljetničkog zatvora učini krivično djelo za koje
zakon propisuje novčanu kaznu ili kaznu zatvora do jedne godine, primijenit će
se disciplinska mjera.
Ako se sudi za krivično djelo koje je učinjeno prije započinjanja
izdržavanja kazne po ranijoj osudi, ili za djelo učinjeno za vrijeme
izdržavanja kazne, izreći će se jedinstvena kazna po pravilima o izricanju
kazni za djela izvršena u sticaju . Pri tome će se u novu jedinstvenu kaznu
uračunati vrijeme provedeno u pritvoru i dio izdržane kazne po ranijoj presudi.
Izuzetno, ako se radi o krivičnom djelu učinjenom za vrijeme
izdržavanja kazne, neće se postupiti kao u slučaju sticaja, ako se
primjenom pravila o izricanju kazni za djela izvršena u sticaju ne bi mogla
ostvariti svrha kažnjavanja, s obzirom na trajanje neizdržanog dijela ranije
izrečene kazne. U tom slučaju izreći će se kazna za novo djelo neovisno od
ranije izrečene kazne (npr. lice koje je osuđeno zbog ubistva na 15 god.
zatvora, u 13 godini izdržavanja kazne se posvađa u zatvoru i ubije čovjeka,
onda se neovisno od ranije izrečene kazne dosuđuje nova kazna zatvora)
Prema osuđenom koji za vrijeme izdržavanja kazne zatvora učini
krivično djelo za koje zakon propisuje novčanu kaznu ili kaznu zatvora do 1
godine primijenit će se disciplinska mjera.

URAČUNAVANJE PRITVORA I RANIJE KAZNE (Član 57. KZ FBiH)

(1) Vrijeme provedeno u pritvoru i svako lišenje slobode u vezi sa krivičnim
djelom, uračunava se u izrečenu kaznu zatvora, kaznu dugotrajnog zatvora,
kaznu maloljetničkog zatvora ili novčanu kaznu.
(2) Kazna zatvora koju je osuđenik izdržao ili novčana kazna koju je osuđenik
platio za prekršaj uračunava se u kaznu izrečenu za krivično djelo čija obilježja
obuhvaćaju i obilježja prekršaja.
(3) Pri svakom uračunavanju izjednačava se dan pritvora, dan lišenja slobode,
dan maloljetničkog zatvora, dan zatvora, dan dugotrajnog zatvora i iznos od 50
KM.
Vrijeme provedeno u pritvoru, kao i svako drugo vrijeme lišenja
slobode u vezi sa krivičnim djelom, uračunava se u izrečenu kaznu , bez
obzira o kojoj se kazni radi. (npr. vrijeme lišenja slobode i zadržavanja, vrijeme

76
provedeno u psihijatrijskoj ustanovi u koju je učinilac upućen na psihijatrijsko
vještačenje i uopšte na pregledima u zdravstvenim ustanovama i dr. )
Uračunavanje se jedino ne odnosi na disciplinske kazne, jer se
disciplinska djela po svojoj prirodi ne mogu izjednačiti sa krivičnim djelima i
prekršajima.
Pravilo je da se svi vidovi lišenja slobode izjednačavaju i u izrečenu kaznu
se uračunavaju u jednakom vremenskom trajanju, a u odnosu na novčanu kaznu
dan lišenja slobode se izjednačava sa 50 KM.

Uračunavanje pritvora i kazne izdržane u inozemstvu (Član 58. ZKP FBiH)

Pritvor, lišenje slobode u toku postupka izručenja i kazna koju je učinitelj

izdržao po presudi inozemnog suda, uračunat će se u kaznu koju izrekne domaći
sud za isto krivično djelo, a ako kazne nisu iste vrste uračunavanje će se izvršiti
po ocjeni suda.

MJERE UPOZORENJA (Član 59. KZ FBiH)

Mjere upozorenja su:

1. sudska opomena i
2. uslovna osuda.
Svrha mjera upozorenja (Član 60. KZ FBiH)

Svrha sudske opomene je da se krivično odgovornom učinitelju uputi

upozorenje kad se radi ostvarenja svrhe krivičnopravnih sankcija ne mora
primijeniti kažnjavanje i kad ono nije nužno radi krivičnopravne zaštite.
Svrha uslovne osude je da se učinitelju krivičnog djela uputi upozorenje uz
prijetnju kaznom kojim se omogućava ostvarenje svrhe krivičnopravnih sankcija
izricanjem kazne bez njezina izvršenja, kad izvršenje kazne nije prijeko potrebno
radi krivičnopravne zaštite.

Sudska opomena (Član 61. KZ FBiH)

1) Sudska opomena može se izreći za krivična djela s propisanom kaznom
zatvora do jedne godine ili novčanom kaznom koja su počinjena pod takvim
olakšavajućim okolnostima koje ih čine naročito lahkim i kad se, s obzirom na
sve okolnosti koje se tiču učinitelja, posebno njegova odnosa prema oštećeniku i
naknadi štete prouzrokovane krivičnim djelom, steknu uslovi za postignuće svrhe
krivičnopravnih sankcija bez kažnjavanja.
(2) Sudska opomena može se izreći i za određeno kriv. djelo s propisanom
kaznom zatvora do 3 godine, pod uslovima propisanim zakonom i kad se steknu
ostali uslovi iz st. 1. ovog člana.
(3) Sudska opomena može se izreći i za krivična djela počinjena u stjecaju, ako
se za svako od tih djela steknu uslovi iz st. 1. ili 2. ovog člana.
(4) Pri odlučivanju hoće li izreći sudsku opomenu sud će, vodeći računa o svrsi
sudske opomene, posebno uzeti u obzir ličnost učinitelja, njegov raniji život,

77
njegovo ponašanje poslije učinjenog krivičnog djela, stepen krivične odgovornosti
i druge okolnosti pod kojima je krivično djelo učinjeno.
(5) Sudska se opomena ne može izreći vojnim osobama za krivična djela protiv
oružanih snaga Federacije.
Sudska opomena je posebna krivična sankcija čija je svrha da se
prema krivično odgovornom izvršiocu ne primjeni kazna za djelo manjeg
značaja, kada to nije nužno radi krivičnopravne zaštite i kada se može
očekivati da će samo upozorenje uticati na izvršioca da ne čini kriv. djela.
U članu 60. KZ FBiH je propisana svrha sudske opomene, a to je da se
krivično odgovornom učinitelju uputi upozorenje, kada se radi ostvarenja
svrhe krivičnopravnih sankcija ne mora primijeniti kažnjavanje i kada ono
nije nužno radi krivičnopravne zaštite.
U članu 61. KZ FBiH su propisani uslovi za izricanje sudske opomene,
gdje je za izricanje sudske opomene potrebno istovremeno ispunjenje 2
grupe uslova.
1. Prva grupa uslova tiče se:

 Najprije, apstraktne težine učinjenog krivičnog djela izražene

kroz zakonom propisanu kaznu za određeno krivično djelo, pa je
propisano da se sudska opomena može izreći za krivična djela s
propisanom kaznom zatvora do 1 godine ili novčanom kaznom ( ovaj
uslov, s obzirom na odredbu stava 2. ovog člana nema apsolutni karakter)
 Potom, konkretne težine učinjenog djela izražene kroz
okolnosti njegova počinjenja, stepen krivične odgovornosti učinitelja
i težinu prouzrokovane posljedice, jer se predviđa da se, uz gore
navedeni uslov, sudska opomena može izreći samo ako su krivična
djela počinjena pod takvim olakšavajućim okolnostima koje ih čine
naročito lakim.

2. Druga grupa uslova tiče se:

Ličnosti učinitelja i procjene da se svrha krivičnopravnih sankcija može

ostvariti bez njegovog kažnjavanja, gdje zakon izričito određuje da će se
uzeti u obzir odnos učinitelja prema oštećeniku i naknadi štete
prouzrokovane krivičnim djelom. Radi se, dakle, o okolnostima putem kojih
se manifestuje stav učinitelja prema učinjenom krivičnom djelu i oštećeniku, a
na osnovu kojeg se može donijeti i zaključak o tome da li je za ostvarenje
svrhe krivičnopravnih sankcija nužno kažnjavanja učinitelja. Međutim,
obavezivanje suda da pri toj ocjeni uzme u obzir odnos učinitelja prema
oštećeniku (npr. izvinjenje oštećenom, pomirenje s oštećenim, otklanjanje
posljedica djela) i naknadi štete izražava i stav zakonodavca da se i pri
izricanju sudske opomene mora voditi računa o potrebi zaštite interesa
oštećenog.

Kako uslov koji se odnosi na zakonom propisanu kaznu za učinjeno

krivično djelo nema apsolutni karakter (1 godina zatvora ili novčana kazna),
Zakon predviđa da se sudska opomena može izreći i za određeno krivično

78
djelo s propisanom kaznom zatvora do 3 godine, ali samo pod uslovima
propisanim zakonom. Odredba, dakle, sama za sebe, ne predstavlja osnov za
izricanje sudske opomene za krivično djelo s propisanom kaznom zatvora do tri
godine nego u stvari predstavlja osnov za zakonsko propisivanje mogućnosti
izricanja sudske opomene za pojedina krivična djela s propisanom kaznom
zatvora do 3 godine i to samo pod određenim uslovima. Međutim, i u tom
slučaju, uz posebne uslove postavljene zakonom za izricanje sudske
opomene za određeno krivično djelo s propisanom kaznom zatvora do 3
godine, učinitelju takvog krivičnog djela moći će se izreći sudska opomena
samo kad se steknu i ostali uslovi iz stava 1. ovog člana.
Sudska opomena može se izreći i za krivična djela učinjena u sticaju,
ali samo ako su se za svako od krivičnih djela učinjenih u sticaju stekli
uslovi za izricanje sudske opomene. Ne može se, međutim, izreći sudska
opomena za jedno djelo kad se za drugo djelo učinjeno u sticaju izriče kazna.
Pri odlučivanju hoće li izreći sudsku opomenu ili ne, sud je dužan:
 voditi računa o svrsi sudske opomene i
 posebno uzeti u obzir:
1. stepen krivične odgovornosti,
2. ličnost učinitelja,
3. njegov raniji život,
4. njegovo ponašanje poslije učinjenog krivičnog djela i
5. druge okolnosti pod kojima je djelo učinjeno.
Odluku o izricanju sudske opomene sud će moći donijeti samo ako
ocjenom svih navedenih okolnosti u ovoj zakonskoj odredbi, kao i svih
drugih okolnosti koje se pokažu relevantnim u konkretnom slučaju, zaključi
da se svrha krivičnopravnih sankcija može ostvariti bez njegovog
kažnjavanja samim upozorenjem i da izvršenje kazne nije nužno radi
krivičnopravne zaštite.

Uslovna osuda (Član 62. KZ FBiH)

(1) Uslovnom osudom sud učinitelju krivičnog djela utvrđuje kaznu i istovremeno
određuje da se ona neće izvršiti ako osuđeni za vrijeme koje odredi sud, a koje
ne može biti kraće od jedne niti duže od pet godina (vrijeme provjeravanja), ne
učini novo krivično djelo.
(2) Pri odlučivanju hoće li izreći uslovnu osudu sud će, vodeći računa o svrsi
uslovne osude, posebno uzeti u obzir ličnost učinitelja, njegov raniji život,
njegovo ponašanje poslije učinjenog krivičnog djela, stepen krivične odgovornosti
i druge okolnosti pod kojima je krivično djelo učinjeno.
(3) Uslovna osuda može se izreći kad je učinitelju utvrđena kazna zatvora do 2
godine ili novčana kazna.
(4) Za krivična djela za koja se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža
kazna, uslovna osuda se može izreći samo ako je kazna iz stava 3. ovog člana
utvrđena ublažavanjem zakonom propisane kazne.
(5) Uslovna se osuda ne može izreći za krivična djela za koja se ni ublažavanjem
kazne ne može izreći kazna zatvora lakša od jedne godine.
(6) Ako je učinitelju utvrđena i kazna zatvora i novčana kazna, uslovna osuda
može se izreći za obje kazne ili samo za kaznu zatvora.

79
(7) Sigurnosne mjere, izrečene uz uslovnu osudu, izvršavaju se.
Uslovna osuda je mjera upozorenja koja se izriče učinitelju krivičnog
djela kada se osnovano može očekivati da će se upozorenjem uz prijetnju
kaznom (koje sadrži uslovna osuda) dakle bez izvršenja kazne, moći ostvariti
svrha krivičnopravnih sankcija.
U tom smislu, uslovna osuda je zamjena za kaznu. Njome se upućuje
prijekor učinitelju zbog učinjenog kriv. djela i istovremeno upozorava da će, u
slučaju da u vremenu provjeravanja učini novo kriv. djelo ili ne ispuni obaveze
nametnute uslovnom osudom, kazna utvrđena uslovnom osudom biti izvršena.
Radi se o krivičnopravnoj sankciji koja nema represivni karakter
kakav ima efektivna kazna. Ona ne podrazumijeva lišenja i ograničenja
ličnih prava i sloboda svojstvenih kazni, mada i ona, a prije svega uslovna
osuda sa zaštitnim nadzorom, može sadržavati obaveze za osuđenu osobu
kojima se ograničava njena sloboda odlučivanja i djelovanja u nekim
aspektima njenog ličnog života, ali se ni tada ne radi o ograničenjima koja su
plod težnji za retribucijom nego o mjerama čiji je cilj otklanjanje ili ublažavanje
činilaca koji mogu dovesti do ponovnog učinjenja krivičnog djela.
Dakle, svrha uslovne osude je da se učinitelju krivičnog djela uputi
upozorenje uz prijetnju kaznom kojim se omogućava ostvarenje svrhe
krivičnopravnih sankcija izricanjem kazne bez njezina izvršenja i kada
izvršenje kazne nije prijeko potrebno radi krivičnopravne zaštite.
U članu 62. KZ FBiH sadržane su odredbe koje uređuju strukturu uslovne
osude, tj. njene bitne elemente, uslove za njeno izricanje čime se određuje polje
primjene ove krivičnopravne sankcije kao i utjecaj uslovne osude na efektivnost
mjera sigurnosti izrečenih uz uslovnu osudu.
Uslovnom osudom sud učinitelju krivičnog djela utvrđuje kaznu i
istovremeno određuje da se ona neće izvršiti ako osuđeni za vrijeme koje
odredi sud, a koje ne može biti kraće od jedne niti duže od pet godina
(vrijeme provjeravanja), ne učini novo krivično djelo.
Dakle, sud učinitelju krivičnog djela uslovnom osudom utvrđuje kaznu i
istodobno određuje da se ona neće izvršiti ako osuđeni u vremenu provjeravanja
koje odredi sud, (ne kraće od 1 ni duže od 5 god. ), ne učini novo krivično djelo.
Prema tome, svaka uslovna osuda se sastoji od 2 bitna, neophodna
elementa:
1. utvrđene kazne (zatvora ili novčane kazne), čijim se izvršenjem
učinitelju prijeti ukoliko ne ispuni osnovnu obavezu koju za učinitelja sadrži
svaka uslovna osuda da u roku provjeravanja ne učini novo krivično djelo, i
2. roka provjeravanja, kojega sud određuje unutar zakonom propisanog
opšteg roka provjeravanja.
Osim navedene osnovne obaveze za učinitelja, koju sadrži svaka
uslovna osuda, sud u uslovnoj osudi može nametnuti učinitelju i neke
druge obaveze (npr. da osuđeni vrati imovinsku korist pribavljenu krivičnim
djelom, da naknadi štetu koju je pričinio krivičnim djelom, ili da ispuni druge
obaveze predviđene krivičnim zakonodavstvom u Federaciji) i odrediti da će se
utvrđena kazna izvršiti i ako učinitelj u ostavljenom roku ne izvrši i te druge
obaveze. Međutim, nametanje učinitelju tih drugih obaveza, predstavlja samo
mogućnost za sud i one nisu obavezni elemenat svake uslovne osude. (npr. kod

80
krivičnog djela izbjegavanja izdržavanja, izvršiocu se uz uslovnu osudu mogu
izreći uslovi da u određenom roku isplati zaostale obroke alimentacije i da
ubuduće redovno plaća izdržavanje)
Prema našem zakonu, uslovna osuda u pravilu ne podrazumijeva
stavljanje učinitelja pod nadzor posebne stručne osobe, niti određivanje vrste i
mjere kazne odlaže za eventualno kasnije ponovno izvođenje učinitelja pred sud
u slučaju neispunjenja postavljenih obaveza i zaključka da resocijalizacija
učinitelja na slobodi nije moguća, kao što je to slučaj u probacionom sistemu.
Sud je pri određivanju vrste i mjere kazne koja će učinitelju biti
utvrđena uslovnom osudom dužan uzeti u obzir sve okolnosti koje inače
utiču da kazna bude manja ili veća, a naročito će u obzir uzeti: stepen
krivične odgovornosti, pobude iz kojih je djelo učinjeno, jačinu ugrožavanja ili
povrede zaštićenog dobra, okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, raniji život
učinitelja, njegove lične prilike, držanje nakon učinjenog krivičnog djela, kao i
druge okolnosti koje se odnose na osobu učinitelja.
U slučaju kada se uslovnom osudom učinitelju utvrđuje novčana kazna, u
obzir će uzeti i imovno stanje učinitelja, odnosno visinu njegove plate, njegove
druge prihode, njegovu imovinu i njegove porodične obaveze.
Kazna utvrđena uslovnom osudom, po svojoj vrsti i mjeri, treba
odgovarati kazni koju bi sud izrekao učinitelju krivičnog djela da mu nije
izrekao uslovnu osudu.
Prilikom izricanja uslovne osude sud određuje trajanje vremena
provjeravanja s tim da ono ne može biti kraće od jedne godine niti duže od
pet godina.
Vrijeme provjeravanja se računa od dana pravomoćnosti presude.
Ono se u praksi najčešće određuje na pune godine, ali zakon ne isključuje
mogućnost određivanja vremena provjeravanja i na pune mjesece.
U pravilu, dužina vremena provjeravanja bi trebala biti srazmjerna visini
utvrđene kazne, ali se pri njegovom određivanju mora voditi računa i o stepenu
vjerovatnoće da će učinitelj ponovo učiniti krivično djelo. Što je ta vjerovatnoća
veća i vrijeme provjeravanja koje sud određuje prilikom izricanja uslovne osude
bi trebalo biti duže.
Pri odlučivanju hoće li izreći uslovnu osudu sud će, vodeći računa o
svrsi uslovne osude, posebno uzeti u obzir:
1. ličnost učinitelja: Kako zakon ne određuje koje su to okolnosti
relevantne za ocjenu ličnosti učinioca odnosno za odluku o izricanju uslovne
osude, pri ocjeni ličnosti učinioca bi trebalo imati u vidu pobude iz kojih je
djelo učinjeno, njegove lične, porodične i socijalne prilike, njegov odnos
prema učinjenom djelu i prema društvenim i pravnim normama uopće.
2. njegov raniji život: Zakon, dakle, obavezuje sud da tu okolnost
uzme u obzir, ali ne isključuje mogućnost izricanja uslovne osude ranije
osuđivanom učinitelju krivičnog djela , ukoliko ocjenom ostalih okolnosti koje
se odnose na ličnost učinioca i učinjeno djelo zaključi da se i uslovnom
osudom može ostvariti svrha krivičnopravnih sankcija i svrha kažnjavanja.
3. njegovo ponašanje poslije učinjenog krivičnog djela: Ovdje se
u prvom redu uzimaju u obzir okolnosti koje ukazuju na njegovu spremnost da
otkloni posljedice djela.

81
4. stepen krivične odgovornosti
5. druge okolnosti pod kojima je krivično djelo učinjeno: To su
vrijeme, mjesto, način i sredstvo izvršenja, odnos prema žrtvi i dr., a koje
učinjenom djelu daju teži ili lakši vid.

To znači da odluku o izricanju uslovne osude sud može donijeti

samo ako, uz pozitivnu prognozu o budućem ponašanju učinitelja, do koje
je došao ocjenom okolnosti koje se odnose na ličnost učinioca, njegov
raniji život i njegovo ponašanje poslije učinjenog krivičnog djela, zaključi
da će se uslovnom osudom moći ostvariti svrha krivičnopravnih sankcija
uopće i svrha kažnjavanja, dakle, da će se izrečenom uslovnom osudom moći
ostvariti i generalna i specijalna prevencija krivičnog djela, kao i ako ocjenom
okolnosti koje se odnose na stepen krivične odgovornosti učinitelja i okolnosti
pod kojima je djelo učinjeno, zaključi da izvršenje kazne nije nužno radi
krivičnopravne zaštite.
Uslovna osuda može se izreći ako je učinitelju utvrđena kazna
zatvora do 2 godine ili novčana kazna. Mjerodavna je dakle sudski utvrđena
kazna, a ne zakonom propisana kazna za učinjeno krivično djelo. Utvrđena
kazna zatvora do 2 godine može se odnositi na jedno djelo ili na više krivičnih
djela učinjenih u stjecaju. Međutim, nije moguće kod sticaja krivičnih djela za
pojedina djela izreći uslovnu osudu, a za druga kaznu zatvora.
Izricanje uslovne osude za krivična djela za koja se može izreći kazna
zatvora od deset godina ili teža kazna, zakon uslovljava time da je kazna do
2 godine zatvora ili novčana kazna utvrđena ublažavanjem zakonom
propisane kazne.
Polazi se od toga da su krivična djela za koje se može izreći kazna
zatvora od 10 godina ili teža kazna veoma teška krivična djela i da izricanje
uslovne osude za takva krivična djela treba ograničiti samo na slučajeve u kojima
je utvrđeno postojanje okolnosti koje dopuštaju i opravdavaju primjenu odredaba
o ublažavanju kazne.
Uslovna se osuda ne može izreći za krivična djela za koja se ni
ublažavanjem kazne ne može izreći kazna zatvora lakša od 1 godine.
S obzirom na zakonska pravila o granicama ublažavanja kazne, to znači
da se uslovna osuda ne može izreći za krivična djela za koja je kao najmanja
mjera kazne propisana kazna zatvora od min 3 ili više godina. Međutim, ovo
zakonsko ograničenje za izricanje uslovne osude nema apsolutan karakter, jer bi
se uslovna osuda mogla izreći i za krivična djela sa propisanom najmanjom
mjerom kazne od 3 ili više godine ako u konkretnom slučaju postoje okolnosti za
koje zakon veže mogućnost oslobođenja od kazne, jer je tada sud ovlašten i da
učinitelju kaznu ublaži bez ograničenja za ublažavanje kazne.
Ako je učinitelju utvrđena i kazna zatvora i novčana kazna, uslovna
osuda može se izreći za obje kazne ili samo za kaznu zatvora. Obrnuto, nije
moguće. Dakle, nije moguće izreći uslovnu osudu samo za novčanu kaznu.
Odredba pruža mogućnost da se izricanjem novčane kazne koja se izvršava, uz
uslovnu osudu kojom je utvrđena kazna zatvora, pojača dejstvo uslovne osude
kada je to neophodno za ostvarenje krivičnopravne zaštite. Ako je učinitelju
izrečena uslovna osuda s utvrđenom kaznom zatvora, a ujedno i bezuslovna

82
novčana kazna, vrijeme što ga je proveo u pritvoru uračunava se u novčanu
kaznu.
Sigurnosne mjere, izrečene uz uslovnu osudu, izvršavaju se.
Uz uslovnu osudu učinitelju se mogu izreći sve mjere sigurnosti
predviđene u zakonu.

OPOZIV USLOVNE OSUDE

Razlozi za opoziv uslovne osude su:

1) zbog učinjenja novog krivičnog djela u periodu provjeravanja,
2) zbog ranije učinjenog krivičnog djela,
3) zbog neispunjenja obaveza izrečenih uslovnom osudom.

1. Opoziv uslovne osude zbog novog krivičnog djela (Član 64. KZ FBiH)

Uslovna osuda se može opozvati ako osuđeni tokom vremena

provjeravanja izvrši novo krivično djelo. U zavisnosti od utvrđene kazne za
novo krivično djelo, ovisi da li je opoziv obavezan ili fakultativan:
a) Opoziv uslovne osude je obavezan ako osuđeni tokom
vremena provjeravanja učini jedno ili više krivičnih djela za koja je
izrečena kazna zatvora 2 godine ili teža kazna.
b) Opoziv uslovne osude je fakultativan ako osuđeni u vrijeme
provjeravanja učini jedno ili više krivičnih djela za koja je izrečena kazna
zatvora u trajanju kraćem od 2 godine ili novčana kazna. U ovom slučaju,
sud će, nakon što ocijeni sve okolnosti koje se odnose na učinjena
krivična djela i učinitelja, a posebno srodnost učinjenih krivičnih djela,
njihov značaj i pobude iz kojih su učinjena, odlučiti hoće li opozvati
uslovnu osudu.

2. Opoziv uslovne osude zbog ranije učinjenog krivičnog djela (Čl 65. KZ)

Opoziv uslovne osude iz ovog razloga je fakultativan, pa je predviđeno da

će sud opozvati uslovnu osudu ako poslije njezinog izricanja utvrdi da je osuđeni
učinio krivično djelo prije nego što je uslovno osuđen i ako ocijeni da ne bi bilo
osnova za izricanje uslovne osude da se znalo za to krivično djelo.

3. Opoziv uslovne osude zbog neispunjenja izrečenih obaveza (Čl 66. KZ)

Opoziv uslovne osude iz ovog razloga je fakultativan, pa je predviđeno da

će sud opozvati uslovnu osudu i izreći izvršenje izrečene kazne ako osuđeni
tokom određenog vremena provjeravanja ne ispuni izrečenu obavezu u
slučajevima kad je tu obavezu mogao ispuniti.
U slučaju nemogućnosti ispunjenja izrečene obaveze sud može:
a) produžiti rok za ispunjenje te obaveze ili
b) zamijeniti utvrđenu obavezu drugom odgovarajućom obavezom, ili
c) može osuđenog osloboditi ispunjenja izrečene obaveze.

83
 Ako opozove uslovnu osudu, sud će primjenom odredaba za izricanje
kazne za djela izvršena u stjecaju krivičnih djela izreći jedinstvenu kaznu i za
ranije učinjeno i za novo krivično djelo uzimajući kaznu iz opozvane uslovne
osude kao utvrđenu.
Ako ne opozove uslovnu osudu, sud može za novo krivično djelo izreći
uslovnu osudu ili kaznu. Ako sud ocijeni da i za novo krivično djelo treba izreći
uslovnu osudu, utvrdit će jedinstvenu kaznu i za ranije učinjeno i za novo krivično
djelo primjenom odredaba za izricanje kazne za djela izvršena u stjecaju krivičnih
djela i odredit će novo vrijeme provjeravanja koje ne može biti kraće od 1 niti
duže od 5 godina, računajući od dana pravosnažnosti nove presude. Osuđenom
kojem za novo krivično djelo bude izrečena kazna zatvora, vrijeme provedeno na
izdržavanju ove kazne ne uračunava se u vrijeme provjeravanja utvrđeno
uslovnom osudom za ranije krivično djelo.

Rokovi za opoziv uslovne osude (Član 67. KZ FBiH)

Uslovna osuda se može opozvati tokom vremena provjeravanja.

Ako osuđeni tokom vremena provjeravanja učini krivično djelo koje povlači
opoziv uslovne osude, a to je presudom utvrđeno tek poslije isteka vremena
provjeravanja, uslovna osuda može se opozvati najkasnije u roku od jedne
godine od dana proteka vremena provjeravanja.
Ako osuđeni u određenome roku ne ispuni obavezu vraćanja imovinske
koristi pribavljene kriv. djelom, da naknadi štetu koju je pričinio kriv. djelom, ili da
ispuni dr. obaveze predviđene kriv. zakonodavstvom u FBiH, sud može uslovnu
osudu opozvati najkasnije u roku od 1 godine od dana proteka vremena
provjeravanja i odrediti da se izvrši kazna utvrđena u uslovnoj osudi.

USLOVNA OSUDA SA ZAŠTITNIM NADZOROM (Član 68. KZ FBiH)

To je jedna vrsta uslovne osude kojom se učinilac stavlja pod

zaštitni nadzor ako sud, s obzirom na okolnosti učinjenja krivičnog djela,
ličnost učinitelja, njegov raniji život i ponašanje poslije učinjenog krivičnog
djela, smatra da će se uz određivanje zaštitnog nadzora svrha uslovne
osude i društveno prilagođavanje osuđenika bolje ostvariti.
Cilj je da se primjenom zaštitnog nadzora bolje ostvari svrha uslovne
osude i bolje društveno prilagođavanje osuđenog.
Zaštitni nadzor obuhvata mjere pomoći, brige, nadzora i zaštite, a
može trajati od 6 mjeseci do 2 godine, i može obuhvatati slijedeće obaveze:

 liječenje u odgovarajućoj zdravstvenoj ustanovi;

 uzdržavanje od upotrebe alkoholnih pića ili opojnih droga;
 posjećivanje određenih psihijatrijskih, psiholoških i drugih savjetovališta i
postupanje po njihovim savjetima;
 osposobljavanje za određeno zanimanje;
 prihvatanje zaposlenja koje odgovara stručnoj spremi i sposobnostima
učinitelja;

84
  raspolaganje plaćom i drugim prihodima ili imovinom na primjeren način i
u skladu sa bračnim i obiteljskim obavezama.

Sud u presudi može odrediti jednu ili više obaveza zaštitnog

nadzora. Ako se osuđeni ne pridržava ovih mjera sud ga može opomenuti,
a može i ukinuti uslovnu osudu.

MJERE BEZBJEDNOSTI (SIGURNOSTI)

Mjere bezbjednosti su posebna vrsta krivično-pravnih sankcija, čija

je svrha da se njihovom primjenom otklone stanja ili uslovi koji mogu
uticati da učinilac ubuduće ponovno učini krivična djela.
Sud učiniocu može izreći jednu ili više mjera bezbjednosti, ako za to
postoje uslovi propisani zakonom.
Vrste mjera bezbjednosti koje propisuje zakon su:

1. obavezno psihijatrijsko liječenje (na slobodi);

2. obavezno liječenje od ovisnosti;
3. zabrana vršenje poziva, aktivnosti ili funkcija;
4. zabrana upravljanja motornim vozilom;
5. oduzimanje predmeta.

1) Obavezno psihijatrijsko liječenje

Kao mjera bezbjednosti se izriče učinitelju krivičnog djela koji je

krivično djelo učinio u stanju bitno smanjene uračunljivosti ili smanjene
uračunljivosti, ako postoji opasnost da bi uzroci takvoga stanja mogli i
ubuduće djelovati na učinitelja da učini novo krivično djelo.
Sigurnosna mjera obaveznog psihijatrijskog liječenja traje dok ne
prestanu razlozi zbog kojih je izrečena, ali najduže do isteka izdržavanja
kazne zatvora ili izvršenja rada za opće dobro na slobodi ili isteka vremena
provjeravanja uz uslovnu osudu.
Uz ispunjenje navedenih uslova, ova mjera bezbjednosti se može
izvršiti:
a) uz izdržavanje kazne zatvora ili
b) uz uslovnu osudu ili
c) uz rad za opće dobro na slobodi.

Učinitelju krivičnog djela koji se tokom izvršavanja rada za opće dobro na

slobodi kao zamjeni za kaznu zatvora ne podvrgne obaveznom psihijatrijskom
liječenju može se izreći izvršenje kazne zatvora.
Prema učinitelju krivičnog djela koji se ne podvrgne psihijatrijskom
liječenju tokom vremena provjeravanja određenog u uslovnoj osudi, može se
opozvati uslovna osuda zbog neispunjenja izrečenih obaveza.
Obavezno psihijatrijsko liječenje se može nastaviti izvan medicinske
ustanove nakon što je osuđeni uslovno otpušten. Ako osuđeni ne nastavi
liječenje, uslovni otpust će se opozvati.

85
2) Obavezno liječenje od ovisnosti

Kao mjera bezbjednosti može se izreći učinitelju koji je krivično djelo

učinio pod odlučujućim djelovanjem ovisnosti od alkohola ili opojnih
droga, ako postoji opasnost da će zbog te ovisnosti i ubuduće učiniti
krivična djela.
Mjera obaveznog liječenja od ovisnosti može se izreći uz istu
krivičnopravnu sankciju, u istom trajanju i na isti način kako je zakonom
propisano za obavezno psihijatrijsko liječenje.
Učinitelju krivičnog djela koji se tokom izvršavanja rada za opće
dobro na slobodi kao zamjeni za kaznu zatvora ne podvrgne obaveznom
liječenju od ovisnosti može se izreći izvršenje kazne zatvora.
Pod uslovima iz člana 74. stav 2. KZ FBiH (Obavezno psihijatrijsko
liječenje), obavezno liječenje od ovisnosti se može nastaviti izvan medicinske
ustanove nakon što je osuđeni uslovno otpušten. Ako osuđeni ne nastavi
liječenje, uslovni otpust će se opozvati.
Prema učinitelju krivičnog djela koji se ne podvrgne liječenju od
ovisnosti tokom vremena provjeravanja određenog u uslovnoj osudi, može
se opozvati uslovna osuda zbog neispunjenja izrečenih obaveza.

3) Zabrana vršenja poziva, aktivnosti ili funkcija

Kao mjera bezbjednosti može se izreći učinitelju koji je učinio kriv.

djelo u vezi sa imovinom koja mu je bila povjerena ili kojoj je imao pristup
zahvaljujući svom pozivu, aktivnosti ili funkciji, ako postoji opasnost da bi
daljnje vršenje poziva, aktivnosti ili funkcija moglo poticajno djelovati da
učini novo kriv. djelo zloupotrebom svog poziva, aktivnosti ili funkcije u
vezi sa imovinom koja mu je povjerena ili kojoj ima pristup.
Ova mjera se može izreći u trajanju koje ne može biti kraće od 1 niti
duže od 10 godina, računajući od dana pravosnažnosti odluke, s tim da se
vrijeme provedeno na izdržavanju kazne zatvora ne uračunava u vrijeme
trajanja ove sigurnosne mjere.
Učinitelju takvog krivičnog djela koji tokom izvršavanja rada za opće dobro
na slobodi kao zamjeni za kaznu zatvora prekrši zabranu vršenja poziva,
aktivnosti ili funkcije može se odrediti izvršenje kazne zatvora.
Prema učinitelju krivičnog djela koji prekrši zabranu vršenja poziva,
aktivnosti ili funkcije tokom vremena provjeravanja određenog u uslovnoj osudi,
može se opozvati uslovna osuda zbog neispunjenja izrečenih obaveza.

4) Zabrana upravljanja motornim vozilom

Kao mjera bezbjednosti može se izreći učinitelju krivičnog djela

protiv bezbjednosti saobraćaja, kada postoji opasnost da će upravljajući
motornim vozilom ponovno učiniti takvo krivično djelo.

86
 Zabrana upravljanja motornim vozilom može se odnositi na određenu
vrstu ili na sve vrste motornih vozila.
Ova mjera se može izreći u trajanju koje ne može biti kraće od 3
mjeseca ni duže od 5 godina računajući od pravosnažnosti sudske odluke ,
s tim da se vrijeme izvršenja kazne zatvora ne uračunava u vrijeme trajanja ove
mjere.
Prema učinitelju krivičnog djela kojem je zabranjeno upravljanje motornim
vozilom uz zamjenu za kaznu zatvora ili uslovnu osudu, ako ne postupi po toj
zabrani, opozvaće se rad za opće dobro na slobodi i uslovna osude zbog
neispunjenja određenih obaveza.

5) Oduzimanje predmeta

Predmeti koji su upotrebljeni ili su bili namijenjeni za učinjenje

krivičnog djela ili koji su nastali učinjenjem krivičnog djela oduzet će se:
 kad postoji opasnost da će biti ponovo upotrijebljeni za učinjenje kriv djela
ili
 kad se radi zaštite opće sigurnosti ili iz razloga morala lišenje čini prijeko
potrebnim, ako su vlasništvo učinitelja.
Predmeti se mogu oduzeti i ako nisu vlasništvo učinitelja kad to
zahtijevaju interesi opće sigurnosti i razlozi morala, ali se time ne dira u
prava vlasnika predmeta na naknadu štete od učinitelja.
U slučajevima kad to zahtijevaju interesi opće sigurnosti i razlozi morala,
zakonom se može propisati obavezno oduzimanje predmeta.
PRAVILA O ODGOJNIM PREPORUKAMA, O ODGOJNIM MJERAMA I
O KAŽNJAVANJU MALOLJETNIKA

BiH za razliku od, npr. RH, Austrije ili Njemačke, nema poseban zakon
kojim se reguliše krivičnopravni položaj maloljetnih učinitelja krivičnih djela.
Međutim, u skladu sa dosadašnjom zakonodavnom praksom, KZ FBiH u
posebnoj glavi sadrži odredbe o odgojnim preporukama, odgojnim mjerama i o
kažnjavanju maloljetnika kojima se ustanovljava poseban krivičnopravni režim
koji se primjenjuje na maloljetne učinitelje kriv. djela. Te odredbe sadrže
određena odstupanja od opštih pravila o kažnjavanju učinitelja kriv. djela kojima
se osigurava da dobrobit maloljetnih učinitelja kriv. djela bude osnov i cilj
krivičnopravne reakcije prema njima i da ta reakcija bude u skladu ne samo sa
težinom i okolnostima učinjenog krivičnog djela nego i sa ličnim svojstvima te
ličnim, porodičnim i socijalnim prilikama maloljetnog učinitelja kriv. djela.
Kada su u pitanju maloljetni izvršioci krivičnih djela, prema njima se
mogu primjeniti:
1) Odgojne (vaspitne) preporuke i
2) Krivične sankcije prema maloljetnicima – gdje spadaju:
a) odgojne (vaspitne) mjere,
b) mjere bezbjednosti,
c) kazna maloljetničkog zatvora - može se izreći samo izuzetno, i to
starijem maloljetniku.

87
1. Odgojne preporuke

Odgojne preporuke su novina u našem krivičnom zakonodavstvu. Radi

se o nastojanjima da se u odnosu na određena delinkventna ponašanja
maloljetnika da prednost vansudskim oblicima prevencije. Dakle, primjena
odgojnih mjera je alternativa krivičnom gonjenju, jer je to faktički vansudsko
rješavanje nastalog konflikta.
Svrha odgojnih preporuka (Član 81. KZ FBiH) je:
a) da se prema maloljetnom učinitelju kriv. djela ne pokreće krivični
postupak, i
b) da se primjenom odgojnih preporuka utiče na maloljetnika da ubuduće ne
učini krivična djela.

Uslovi primjene odgojnih preporuka (Član 80. KZ FBiH)

Prema maloljetnom učinitelju krivičnog djela mogu se primijeniti

odgojne preporuke za krivična djela s propisanom novčanom kaznom ili
kaznom zatvora do 3 godine. Odgojne preporuke mogu trajati najduže 1
godinu.
Uslovi primjene odgojnih preporuka su:
1. maloljetnikovo priznanje krivičnog djela i
2. njegova izražena spremnost za pomirenjem s oštećenim.

Odgojne preporuke prema maloljetniku može primijeniti nadležni

tužilac ili sudija za maloljetnike (SZM), i tako se i djele.
Odgojne preporuke koje primjenjuje ovlašteni tužilac su:
1. lično izvinjenje oštećenom;
2. naknada štete oštećenom;
3. redovno pohađanje škole;
4. posjećivanje odgojnih, obrazovnih, psiholoških i drugih savjetovališta;

Odgojne preporuke koje primjenjuje SZM:

1. rad u korist humanitarne organizacije ili lokalne zajednice;
2. prihvatanje odgovarajućeg zaposlenja;
3. smještaj u drugu porodicu, dom ili ustanovu;
4. liječenje u odgovarajućoj zdravstvenoj ustanovi;

Izbor odgojnih preporuka (Član 83. KZ FBiH)

Pri izboru odgojnih preporuka ovlašteni tužilac, ili SZM će uzeti u

obzir sveukupne interese maloljetnika i oštećenika. Pritom će posebno voditi
računa da se primijenjenim odgojnim preporukama ne dovede u pitanje redovno
školovanje maloljetnika ili njegov rad.
Izbor i primjena odgojnih preporuka izvršava se u saradnji s
roditeljima ili starateljima maloljetnika i organima socijalnog staranja .
Odgojne se preporuke mogu tokom njihovog izvršavanja zamijeniti
drugom ili ukinuti.

88
2. Krivične sankcije prema maloljetnicima (Član 84. KZ FBiH)

Krivične sankcije koje se mogu izreći maloljetnom učinitelju

krivičnog djela dijele se na:
a) odgojne (vaspitne) mjere,
b) kazna maloljetničkog zatvora,
c) mjere bezbjednosti.

Mlađem maloljetniku (koji je u vrijeme učinjenja kriv. djela navršio 14, a

nije navršio 16 godina života) mogu se izreći samo odgojne (vaspitne) mjere.
Starijem maloljetniku (koji je u vrijeme učinjenja kriv. djela navršio 16, a
nije navršio 18 godina života) odgojne se mjere mogu izreći pod uslovima
propisanim ovim zakonom, a izuzetno mu se može izreći kazna
maloljetničkog zatvora.
Maloljetniku se mogu izreći mjere bezbjednosti pod uslovima propisanima
ovim zakonom. Ne mogu mu se izreći mjere bezbjednosti: 1. zabrana vršenje
poziva, aktivnosti ili funkcija i 2. zabrana upravljanja motornim vozilom.
Maloljetniku se ne mogu izreći sudska opomena ni uslovna osuda.

Svrha odgojnih mjera i kazne maloljetničkog zatvora (Član 85. KZ FBiH)

 Svrha odgojnih (vaspitnih) mjera i kazne maloljetničkog zatvora je da se
pružanjem zaštite i pomoći maloljetnim učiniocima krivičnih djela, nadzorom
nad njima, njihovim stručnim osposobljavanjem i razvijanjem njihove osobne
odgovornosti, osigura njihov odgoj, preodgoj i pravilan razvoj.
 Uz to, svrha kazne maloljetničkog zatvora je poseban utjecaj na
maloljetnog učinioca da ubuduće ne učini krivična djela, kao i uticaj na druge
maloljetnike da ne učine krivična djela.
Dakle, ovdje se radi, uglavnom, o individualnoj prevenciji (sve mjere
se izriču uglavnom u cilju preodgoja konkretnog maloljetnika) (Jaganjac naglasio,
čini se da nije baš u skladu sa KZ FBiH!!!)

2.a. Odgojne (vaspitne) mjere

Vrste odgojnih (vaspitnih) mjera (Član 86. KZ FBiH)

Odgojne (vaspitne) mjere se dijele u 3 grupe:

1. disciplinske mjere
2. mjere pojačanog nadzora
3. zavodske mjere

Izbor odgojne mjere (Član 88. KZ FBiH)

Pri izboru odgovarajuće odgojne mjere sud će uzeti u obzir:

1. godine života maloljetnika,
2. stepen njegovog duševnog razvoja,
3. njegova psihička svojstva,

89
4. njegove sklonosti,
5. pobude iz kojih je djelo učinio,
6. dotadašnji odgoj,
7. sredinu i prilike u kojima je živio,
8. težinu krivičnog djela,
9. da li mu je ranije bila izrečena odgojna mjera ili kazna, te
10. sve druge okolnosti koje mogu biti od uticaja na izricanje odgojne mjere.

U postupku protiv maloljetnika obavezno je uključen organ

starateljstva uz čiju stručnu pomoć sud određuje najadekvatniju mjeru u
svakom konkretnom slučaju.

1.) DISCIPLINSKE MJERE

Disciplinske mjere se izriču maloljetnom učinitelju krivičnog djela

kojem nije potrebno izreći trajnije mjere odgoja i preodgoja, u pravilu ako je
učinio krivično djelo iz nepromišljenosti ili lakomislenosti. Tu spadaju:

1. sudski ukor i
2. upućivanje u disciplinski centar za maloljetnike (Član 89. KZ FBiH)
Ovu mjeru sud će izreći kada je potrebno da se odgovarajućim
kratkotrajnim mjerama utiče na osobnost i ponašanje maloljetnog učinitelja
krivičnog djela, a može ga uputiti u disciplinski centar:
a) na određeni broj sati tokom dana blagdana, ali najviše 4 uzastopna
dana blagdana;
b) na određeni broj sati tokom dana, ali najduže u trajanju do 1 mjeseca;
c) na neprekidni boravak određen broj dana, ali ne duže od 20 dana.

Pri izricanju ove mjere, sud će voditi računa da zbog njenog izvršenja
maloljetnik ne izostane s redovite školske nastave ili posla.U disciplinskom
centru maloljetnik se može zaposliti na korisnim radovima koji odgovaraju
njegovim godinama života, ukoliko on ili njegov staratelj na to pristanu.
Pri izricanju ove mjere, sud može izreći i odgojnu mjeru pojačanog
nadzora nadležnog tijela socijalne zaštite koja se izvršava po izvršenju
odgojne mjere upućivanja u disciplinski centar za maloljetnike.

2.) MJERE POJAČANOG NADZORA

Mjere pojačanog nadzora izriču se maloljetnom učinitelju krivičnog

djela kojem treba izreći trajnije mjere odgoja, preodgoja ili liječenja, uz
odgovarajući nadzor, a nije potrebno njegovo potpuno odvajanje iz
dotadašnje sredine.
Tu spadaju:

1) pojačan nadzor od strane roditelja/usvojioca/staraoca (Čl. 90. KZ FBiH)

90
 Ovu mjeru sud će izreći ako su roditelji, usvojitelj ili staratelj
propustili nadzor nad maloljetnikom, iako su ga u mogućnosti obavljati.
Pri izricanju ove mjere, sud može:

a) roditelju, usvojitelju ili staratelju dati potrebne upute i naložiti im

određene dužnosti u pogledu mjera koje treba preduzeti radi odgoja
maloljetnika, njegovog liječenja i radi otklanjanje štetnih uticaja.
b) odrediti da nadležni organ socijalnog staranja provjerava njeno
izvršavanje i ukazuje pomoć roditelju, usvojitelju ili staratelju. Sud će
naknadno odlučiti o prestanku takvog provjeravanja, s tim da ono ne
može trajati manje od jedne ni duže od tri godine.

2) pojačan nadzor u drugoj porodici (Član 91. KZ FBiH)

Ovu mjeru sud će izreći ako roditelji, usvojitelj ili staratelj nisu u
mogućnosti da maloljetnika pojačano nadziru ili ako se od njih takav
nadzor ne može opravdano očekivati.
Izvršenje ove odgojne mjere obustavit će se:

a) kad roditelji, usvojitelj ili staratelj steknu mogućnost

da maloljetnika pojačano nadziru,
b) kad prema rezultatu odgoja prestane potreba za
pojačanim nadzorom.

Pri izricanju ove odgojne mjere sud će odrediti da za vrijeme njenog

trajanja nadležni ogran socijalne zaštite provjerava njeno izvršavanje i ukazuje
potrebnu pomoć porodici u kojoj je maloljetnik smješten.
3) pojačan nadzor od strane nadležnog organa soc. zaštite (Čl 92. KZ
FBiH)

Ovu mjeru sud će izreći ako roditelji, usvojitelj ili staratelj nisu u
mogućnosti pojačano nadzirati maloljetnika, a ne postoje uslovi za izricanje
odgojne mjere pojačanog nadzora u drugoj porodici.
Sud će naknadno odlučiti o prestanku ove mjere, s tim da njeno trajanje
ne može biti kraće od 1 ni duže od 3 godine.
Za vrijeme trajanja ove mjere maloljetnik i dalje živi s roditeljima,
usvojiteljem ili starateljem, a pojačani nadzor nad njim vrši ovlaštena
osoba nadležnog organa socijalne zaštite, koja se brine o školovanju
maloljetnika, njegovom zaposlenju, odvajanju iz sredine koja na njega štetno
utiče, potrebnom liječenju i sređivanju prilika u kojima živi.

3.) ZAVODSKE MJERE

Zavodske mjere izriču se maloljetnom učinitelju krivičnog djela

kojem treba izreći trajnije mjere odgoja, preodgoja ili liječenja, uz njegovo
potpuno odvajanje iz dotadašnje sredine.
Zavodske mjere ne mogu trajati duže od 5 godina.

91
 U zavodske mjere spadaju:

a) Upućivanje u vaspitnu ustanovu (Član 94. KZ FBiH)

Ovu mjeru sud će izreći ako nad maloljetnikom treba osigurati

izvršenje stalnog nadzora stručnih odgajatelja u ustanovi za odgoj
maloljetnika.
U odgojnoj ustanovi maloljetnik ostaje najmanje 6 mjeseci a najviše 3
godine. Pri izricanju ove mjere sud neće odrediti njeno trajanje, već će o tome
naknadno odlučiti

b) upućivanje u vaspitno-popravni dom (Član 95. KZ FBiH)

Ovu mjeru sud će izreći ako prema maloljetniku treba primijeniti

pojačane mjere preodgoja.
Pri odlučivanju hoće li izreći ovu mjeru, sud će naročito uzeti u obzir:
1. težinu i prirodu učinjenog krivičnog djela i
2. okolnost jesu li maloljetniku ranije bile izrečene odgojne mjere ili kazna
maloljetničkog zatvora.
U odgojno-popravnom domu maloljetnik ostaje min 1, a max 5 god.
Pri izricanju ove mjere, sud, također, neće odrediti njeno trajanje, već će o
tome naknadno odlučiti.

c) upućivanje u drugu ustanovu za osposobljavanje (Član 96. KZ FBiH)

Ovu mjeru sud može izreći maloljetniku ometenom u psihičkom ili
fizičkom razvoju, umjesto odgojne mjere upućivanja u odgojnu ustanovu ili
odgojne mjere upućivanja u odgojno-popravni dom.
Maloljetnik ostaje u ustanovi za osposobljavanje sve dok je to potrebno
radi njegovog liječenja ili osposobljavanja, a kad maloljetnik postane punoljetan,
ponovo će se ispitati potreba njegova daljnjeg zadržavanja u toj ustanovi.

Obustava izvršenja i izmjena odluke o odgojnim mjerama (Član 97. KZ FBIH)

Kad se poslije donošenja odluke kojom je izrečena odgojna mjera

pojačanog nadzora ili zavodska odgojna mjera pojave okolnosti kojih nije
bilo u vrijeme donošenja odluke ili se za njih nije znalo, a one bi bile od
uticaja na donošenje odluke, izvršenje izrečene mjere može se obustaviti ili
se izrečena mjera može zamijeniti drugom odgojnom mjerom pojačanog
nadzora ili zavodskom odgojnom mjerom.
Uz tom slučaju, ukoliko za pojedine mjere nije što drugo propisano,
odgojna mjera pojačanog nadzora ili zavodska odgojna mjera može se, s
obzirom na postignuti uspjeh odgoja, obustaviti od izvršenja, a može se i
zamijeniti drugom takvom mjerom kojom će se bolje postići svrha odgojnih mjera.
Obustavljanje od izvršenja zavodske odgojne mjere ili zamjenjivanje
zavodske odgojne mjere drugom takvom mjerom izvršit će se uz sljedeća
ograničenja:

92
a) odgojna mjera upućivanja u odgojnu ustanovu ne može se
obustaviti od izvršenja prije isteka roka od 6 mjeseci, a do isteka ovog roka
može se zamijeniti samo odgojnim mjerama upućivanja u odgojno-popravni
dom ili upućivanja u drugu ustanovu za osposobljavanje;
b) odgojna mjera upućivanja u odgojno-popravni dom ne može se
obustaviti od izvršenja prije isteka roka od 1 godine, a do isteka ovog roka
može se zamijeniti samo odgojnim mjerama upućivanja u odgojnu ustanovu ili
upućivanja u drugu ustanovu za osposobljavanje.
Izuzetno, odgojna mjera upućivanja u odgojnu ustanovu ili odgojna mjera
upućivanja u odgojno-popravni dom može se obustaviti od izvršenja ili zamijeniti
drugom mjerom i prije isteka roka od 6 mj., odnosno 1. god., ako posebne
okolnosti koje se odnose na osobu maloljetnika očito pokazuju da je postignuta
svrha tih mjera.

Ponovno odlučivanje o odgojnim mjerama (Član 98. KZ FBIH)

Ako je od pravosnažnosti odluke, kojom je izrečena odgojna mjera

pojačanog nadzora ili zavodska odgojna mjera, proteklo više od 1 godine, a
izvršenje nije započeto, sud će ponovno odlučiti o potrebi izvršenja
izrečene mjere. Pri tome sud može odlučiti da se ranije izrečena mjera
izvrši, ne izvrši ili da se zamijeni nekom drugom mjerom.
Odgojna mjera upućivanja u disciplinski centar za maloljetnike neće se
izvršiti ako je proteklo više od 6 mjeseci od pravosnažnosti odluke kojom je ova
mjera izrečena, a njeno izvršenje nije započeto.

2.b. Kažnjavanje starijih maloljetnika (Čl 99. KZFBiH)

Kazniti se može samo stariji maloljetnik , i to pod uslovima:

1. da je učinio djelo za koje je propisana kazna zatvora teža od 5 godina, i
2. da zbog teških posljedica djela i visokog stepena krivične odgovornosti ne
bi bilo opravdano izricanje odgojnih mjera.

Kazna maloljetničkog zatvora (Član 100. KZ FBiH)

Kazna maloljetničkog zatvora ne može biti kraća od 1 ni duža od 10

godina, a izriče se na pune godine ili na pola godine.
Pri odmjeravanju kazne starijem maloljetniku za krivično djelo, sud nije
vezan za min. propisanu mjeru kazne.

Odmjeravanje kazne maloljetničkog zatvora (Član 101. KZ FBiH)

Pri odmjeravanju kazne maloljetničkog zatvora starijem maloljetniku,

sud će uzeti u obzir sve okolnosti koje utiču da kazna bude manja ili veća,
imajući posebno u vidu:
1. stepen psihičkog razvoja maloljetnika
2. vrijeme potrebno za njegov preodgoj i
3. vrijeme potrebno za njegovo stručno osposobljavanje.

93
Izricanje odgojnih mjera i kazne maloljetničkog zatvora za  krivična djela u
sticaju (Član 102. KZ FBiH)

Za krivična djela u sticaju sud izriče maloljetniku samo jednu odgojnu

mjeru ili samo kaznu maloljetničkog zatvora kad postoje zakonski uslovi za
izricanje te kazne i kad sud ocijeni da je treba izreći.
Sud će postupiti isto i kad poslije izrečene odgojne mjere, ili kazne
maloljetničkog zatvora utvrdi da je maloljetnik prije ili poslije njihovog izricanja
učinio krivično djelo.

Zastarjelost izvršenja kazne maloljetničkog zatvora (Član 103. KZ FBiH)

Kazna maloljetničkog zatvora neće se izvršiti kad od dana

pravosnažnosti presude kojom je kazna izrečena protekne:
a) 10 godina - ako je izrečena kazna maloljetničkog zatvora preko 5 godina;
b) 5 godina - ako je izrečena kazna maloljetničkog zatvora preko 3 godine;
c) 3 godine - ako je izrečena kazna maloljetničkog zatvora do 3 godine.
Maloljetni izvršioci krivičnih djela mogu se uslovno otpustiti sa
izdržavanja kazne nakon izdržane 1/3 kazne, ali ne prije isteka 1 godine. Za
vrijeme trajanja uslovnog otpusta, sud može odrediti mjeru pojačanog nadzora
od strane organa socijalne zaštite.
Maloljetnički zatvor izdržava se u posebnim ustanovama ili u
odvojenim dijelovima kazneno-popravnih ustanova. Dok ne navrši 18 godina,
izdržava se u posebnim kazneno popravnim ustanovama, a od 18 -23 godine
izdržavaju u posebnim odjeljenjima kazneno-popravnih ustanova za odrasle, ali
sa njima ne smiju dolaziti u kontakt.
Izricanje krivičnopravnih sankcija punoljetnim osobama za krivična djela
koja su učinila kao maloljetnici (Član 104.)

Punoljetnoj osobi koja je navršila 21 godinu života ne može se suditi

za krivično djelo koje je učinila kao mlađi maloljetnik. Ako punoljetna
osoba u vrijeme suđenja nije navršila 21 godinu života, može joj se suditi
samo za krivična djela s propisanom kaznom zatvora težom od 5 godina.
Takvoj osobi sud može izreći samo odgovarajuću zavodsku odgojnu mjeru, s tim
da će pri ocjeni hoće li izreći ovu mjeru sud uzeti u obzir sve okolnosti slučaja, a
naročito težinu učinjenog krivičnog djela, vrijeme koje je proteklo od njegovog
učinjenja, ponašanje učinitelja i svrhu te odgojne mjere.
Punoljetnoj osobi može se za krivično djelo koje je učinila kao stariji
maloljetnik izreći odgovarajuća zavodska odgojna mjera, a pod uslovima iz
člana 100. KZ FBiH (Kazna maloljetničkog zatvora) i kazna maloljetničkog
zatvora. Pri ocjeni hoće li i koju će od ovih sankcija izreći, sud će uzeti u obzir
sve okolnosti slučaja, a naročito težinu učinjenog krivičnog djela, vrijeme koje je
proteklo od učinjenja, ponašanje učinitelja, te svrhu koju treba postići sankcijama.
Izuzetno od odredbe stava 3. ovog člana, punoljetnoj osobi koja je u
vrijeme suđenja navršila 21 godinu života sud može umjesto kazne
maloljetničkog zatvora izreći kaznu zatvora ili uvjetnu osudu. Kazna zatvora

94
izrečena u ovom slučaju ima u pogledu rehabilitacije, brisanja osude i pravnih
posljedica osude isti pravni učinak kao i kazna maloljetničkog zatvora.

Izricanje odgojnih mjera mlađim punoljetnim osobama (Član 105.)

Učinitelju koji je kao punoljetan učinio krivično djelo, a u vrijeme

suđenja nije navršio 21 godinu života, sud može izreći odgovarajuću
zavodsku odgojnu mjeru ako se, s obzirom na njegovu ličnost i okolnosti
pod kojima je krivično djelo učinio, može očekivati da će se i odgojnom
mjerom postići svrha koja bi se ostvarila izricanjem kazne.
Mlađoj punoljetnoj osobi kojoj je izrečena odgojna mjera sud može, pod
uvjetima propisanima ovim zakonom, izreći sve sigurnosne mjere propisane ovim
zakonom, osim sigurnosne mjere zabrane vršenja poziva, aktivnosti ili funkcije.
Izrečena odgojna mjera može trajati najduže dok učinitelj ne navrši 23
godine života.

Učinak kazne na odgojne mjere (Član 107.)

Ako za vrijeme trajanja odgojne mjere sud izrekne starijem maloljetniku
kaznu maloljetničkog zatvora, odgojna mjera prestaje kad maloljetnik započne
izdržavanje te kazne.
Ako za vrijeme trajanja odgojne mjere sud izrekne punoljetnoj osobi kaznu
maloljetničkog zatvora ili kaznu zatvora najmanje 1 god., odgojna mjera prestaje
kad ta osoba započne izdržavanje kazne.
Ako za vrijeme trajanja odgojne mjere sud izrekne punoljetnoj osobi kaznu
zatvora manju od 1 god., sud će u presudi odlučiti hoće li se po izdržanoj kazni
nastaviti izvršenje izrečene odgojne mjere ili će se ta mjera ukinuti.

Učinak odgojnih mjera i kazne maloljetničkog zatvora (Član 108.)

Odgojne mjere i kazna maloljetničkog zatvora ne podliježu pravnim
posljedicama osude koje se sastoje u zabrani sticanja određenih prava iz čl.118.
st. 2. KZ FBiH (Vrste pravnih posljedica osude)
Na osobe koje izdržavaju odgojnu mjeru upućivanja u odgojno-popravni
dom ili kaznu maloljetničkog zatvora primjenjuju se odredbe člana 112. KZ FBiH
(Rad osuđenih osoba).

Evidencija o izrečenim odgojnim mjerama (Član 109.)

Evidenciju o izrečenim odgojnim mjerama vode nadležni organi socijalne
zaštite na osnovu propisa koje donosi organ nadležan za poslove socijalne
zaštite u Federaciji BiH.
Podaci o izrečenim odgojnim mjerama mogu se dati samo sudu,
tužiteljstvu, organima unutrašnjih poslova i organima socijalne zaštite u vezi sa
krivičnim postupkom koji se vodi protiv osoba kojima su izrečene odgojne mjere.

2.c. Izricanje mjera bezbjednosti maloljetniku (Član 106.)

Maloljetnom učinitelju krivičnog djela kojem je izrečena odgojna

mjera ili kazna maloljetničkog zatvora mogu se, pod uvjetima propisanim

95
zakonom, izreći mjere bezbjednosti: obavezno psihijatrijsko liječenje (na
slobodi), obavezno liječenje od ovisnosti i oduzimanje predmeta.
Mjera bezbjednosti obaveznog liječenja od ovisnosti ne može se izreći uz
disciplinsku mjeru. Umjesto mjere obaveznog psihijatrijskog liječenja može se
izreći odgojna mjera upućivanja u drugu ustanovu za osposobljavanje ako se u
toj ustanovi može osigurati liječenje i time postići svrha te mjere bezbjednosti i
mjera oduzimanja predmeta.

OPĆE ODREDBE O IZVRŠENJU KRIVIČNOPRAVNIH SANKCIJA

Izvršenje kazne zatvora (Član 110.)

(1) Kazna zatvora i kazna maloljetničkog zatvora izvršavaju se u zatvorenim,
poluotvorenim ili otvorenim ustanovama za izdržavanje kazne.
(2) Kazna dugotrajnog zatvora izvršava se u zatvorenim ustanovama za
izdržavanje kazne.

Granice izvršenja kazni (Član 111. KZ FBiH)

Osoba prema kojoj se izvršava kazna lišava se prava ili se ona ograničava
u pravima u skladu sa zakonom samo u granicama prijeko potrebnim da bi se
ostvarila svrha pojedinih kazni.

Rad osuđenih osoba (Član 112. KZ FBiH)

(1) Osoba osuđena na kaznu zatvora, kaznu dugotrajnog zatvora ili kaznu
maloljetničkog zatvora, koja je sposobna za rad, može raditi ukoliko ona na to
pristane.
(2) Ako osuđena osoba traži ili pristane na rad, rad će joj se omogućiti.
(3) Rad osuđene osobe treba biti koristan i usklađen sa savremenim načinom
vršenja iste vrste rada na slobodi, prema stručnim i drugim sposobnostima
osuđenog.

Izvršenje kazne maloljetničkog zatvora (Član 113. KZ FBIH)

(1) Prema starijem maloljetniku, dok ne navrši 18 godina života, kazna
maloljetničkog zatvora izvršava se u posebnim krivično-popravnim ustanovama
za maloljetnike. Prema osobi koja je navršila 18 godina života, ali nije navršila 23
godine života (mlađa punoljetna osoba) kazna maloljetničkog zatvora se izvršava
u posebnim ustanovama za mlađe punoljetne osobe ili u posebnom odjeljenju
ustanove u kojoj se kazna izvršava prema punoljetnim osobama, pri čemu se
osigurava da mlađe punoljetne osobe ne dođu u kontakt sa starijim
zatvorenicima. Prema osobi koja je navršila 23 godine života prije kraja
izdržavanja kazne ostatak kazne se izvršava u krivično-popravnoj ustanovi za
odrasle.
(2) Prema mlađoj punoljetnoj osobi kazna se može izvršavati u kazneno-
popravnoj ustanovi za maloljetnike sve dok je to potrebno radi završetka njenog
školovanja ili stručnog osposobljavanja. Međutim, prema mlađoj punoljetnoj
osobi kazna se ne može ni u kojem slučaju izvršavati u krivično-popravnoj
ustanovi za maloljetnike, ako bi to bilo na koji način bilo štetno za maloljetne
osobe prema kojima se izvršava kazna maloljetničkog zatvora u toj ustanovi.

96
(3) Izbor posla za osuđenog maloljetnika vrši se prema njegovim sposobnostima
i sklonostima za određenu vrstu posla, radi stručnog osposobljavanja, a prema
mogućnostima koje postoje u krivično-popravnoj ustanovi za maloljetnike. Mlađoj
punoljetnoj osobi će se također omogućiti obrazovanje i stručno osposobljavanje,
bez obzira na to izvršava li se kazna u posebnim ustanovama ili u posebnim
odjeljenjima krivično-popravnih ustanova za odrasle osobe.
(4) Radno vrijeme osuđenog maloljetnika određuje se tako da mu se omogući
školovanje i stručno osposobljavanje i da mu ostane dovoljno vremena za fizički
odgoj i razonodu.
(5) Osuđeni maloljetnik može biti uvjetno otpušten s izdržavanja kazne ako je
izdržao trećinu kazne, ali ne prije nego što je proveo jednu godinu u krivično-
popravnoj ustanovi. Za vrijeme uvjetnog otpusta sud može odrediti odgojnu
mjeru pojačanog nadzora nadležnog tijela socijalne zaštite. Za opoziv uvjetnog
otpusta primjenjuju se odredbe člana 46. KZ FBiH (Opoziv uvjetnog otpusta).
(6) Maloljetni osuđenik, osim u izuzetnim okolnostima, ima pravo održavati
kontakte sa svojom obitelji putem pisama i posjeta.

ODUZIMANJE IMOVINSKE KORISTI

Osnova oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom (Čl 114.)

Osnov oduzimanja imovinske koristi sadržan je u zakonskoj odredbi

da niko ne može zadržati imovinsku korist pribavljenu izvršenjem krivičnog
djela. Korist pribavljena izvršenjem krivičnog djela oduzet će se sudskom
odlukom kojom je utvrđeno da je krivično djelo učinjeno pod uslovima propisanim
ovim zakonom.
Sud može oduzeti korist pribavljenu izvršenjem krivičnog djela i u
odvojenom postupku ukoliko postoji opravdani razlog za zaključak da je krivičnim
djelom korist pribavljena, a vlasnik ili uživatelj nije u mogućnosti dokazati da je
korist pribavljena zakonito.

Način oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom(Čl 115.KZ)

Od učinioca će se oduzeti novac, predmeti od vrijednosti, i svaka

druga imovinska korist pribavljena krivičnim djelom. Ako oduzimanje nije
moguće, učinilac krivičnog djela će se obavezati da plati novčani iznos koji
odgovara pribavljenoj imovinskoj koristi.
Imovinska korist može se oduzeti i od lica na koja je prenesena bez
naknade ili uz naknadu koja ne odgovara stvarnoj vrijednosti, pod uslovom da su
ta lica znala ili su mogla znati da je imovinska korist pribavljena krivičnim djelom.
Ako je imovinska korist prenesena na bliske srodnike, oduzeće se od njih
ako ne dokažu da su kao naknadu dali punu vrijednost.
Kad je imovinska korist pribavljena krivičnim djelom sjedinjena s imovinom
stečenom na zakoniti način, takva imovina može biti predmet oduzimanja, ali u
mjeri koja ne premašuje procijenjenu vrijednost imovinske koristi pribavljene
krivičnim djelom.

97
 Prihod ili drugi plodovi imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom, ili
imovine u koju je imovinska korist pribavljena krivičnim djelom pretvorena ili
imovine s kojom je imovinska korist pribavljena krivičnim djelom sjedinjena, mogu
biti predmet mjera navedenih u ovom članu na isti način i u istoj mjeri kao i
imovinska korist pribavljena krivičnim djelom.

Zaštita oštećenog (Član 116. KZ F BIH)

Ako je oštećenom u krivičnom postupku dosuđen imovinskopravni

zahtjev, sud će izreći lišenje imovinske koristi ukoliko ona prelazi dosuđeni
imovinskopravni zahtjev oštećenog.
Oštećeni koji je u krivičnom postupku u pogledu svog imovinskopravnog
zahtjeva upućen na parnični postupak, može tražiti da se namiri iz iznosa
oduzete vrijednosti ako pokrene parnični postupak u roku od šest mjeseci od
dana pravosnažnosti odluke kojom je upućen na parnični postupak i ako u roku
od tri mjeseca od dana pravosnažnosti odluke kojom je utvrđen njegov zahtjev
zatraži namirenje iz oduzete vrijednosti.
Oštećeni koji u krivičnom postupku nije istaknuo imovinskopravni zahtjev
može zahtijevati namirenje iz oduzete vrijednosti ako je radi utvrđenja svog
zahtjeva pokrenuo parnični postupak u roku od tri mjeseca od dana saznanja za
presudu kojom se oduzima imovinska korist, a najdalje u roku od dvije godine od
pravosnažnosti odluke o oduzimanju imovinske koristi i ako u roku od tri mjeseca
od dana pravosnažnosti odluke kojom je utvrđen njegov zahtjev zatraži
namirenje iz oduzete vrijednosti.

PRAVNE POSLJEDICE OSUDE

Nastupanje pravnih posljedica osude (Član 117. KZ FBiH)

Osude za određena krivična djela mogu imati za pravnu posljedicu:

a) prestanak ili gubitak određenih prava ili
b) zabranu sticanja određenih prava.

Pravne posljedice osude ne mogu nastupiti kad je za krivično djelo

učinitelju izrečena novčana kazna, sudska opomena ili uslovna osuda ili
kad je učinitelj oslobođen od kazne.
Pravne posljedice osude mogu se propisati samo zakonom i nastupaju po
sili zakona kojim su propisane.

Vrste pravnih posljedica osude (Član 118. KZ FBiH)

Pravne posljedice osude koje se odnose na prestanak ili gubitak

određenih prava jesu:
a) prestanak vršenja određenih poslova ili funkcija u organima vlasti,
privrednim društvima ili u dr. pravnim licima;

98
 b) prestanak zaposlenja ili prestanak vršenja određenog zvanja, poziva ili
zanimanja;
c) lišenje odlikovanja.

Pravne posljedice osude koje se sastoje u zabrani sticanja određenih

prava jesu:
a) zabrana vršenja određenih poslova ili funkcija u organima vlasti,
trgovačkim društvima ili u dr. pravnim licima;
b) zabrana sticanja određenih zvanja, poziva ili zanimanja ili unapređenja u
službi;
c) zabrana sticanja određenih dozvola ili odobrenja koja se izdaju odlukom
tijela vlasti.

Početak i trajanje pravnih posljedica osude (Član 119. KZ FBiH)

Pravne posljedice osude nastupaju danom pravosnažnosti presude.

Dakle, tu je prisutan automatizam njihovog nastanka. npr. u zakonu o radu, kao
pravna posljedica osude, propisan je prestanak radnog odnosa po sili zakona u
slučaju osude za krivično djelo na kaznu zatvora preko 3 mjeseca. Ili u slučaju
državnih službenika i namještenika prestanak radnog odnosa u slučaju osude na
kaznu zatvora preko 6 mjeseci. U ovim slučajevima radni odnos prestaje danom
upućivanje lica na izdržavanje kazne zatvora.
Pravne posljedice osude koje se sastoje u zabrani sticanja određenih
prava traju najduže 10 godina od dana izdržane, oproštene ili zastarjele
kazne, ako za pojedine pravne posljedice nije zakonom propisano kraće trajanje.
Pravne posljedice osude prestaju brisanjem osude.

Prestanak sigurnosnih mjera i pravnih posljedica osude na osnovu sudske

odluke (Član 120. KZ FBiH)

Sud može odlučiti o prestanku primjene sigurnosne mjere zabrane

vršenja poziva, aktivnosti ili funkcije ako su protekle 3 godine od dana
njenog izricanja.
Sud može odrediti da prestane pravna posljedica osude koja se
sastoji u zabrani sticanja određenog prava kad proteknu 3 godine od dana
izdržane, zastarjele ili oproštene kazne.
Pri ocjeni hoće li odrediti prestanak primjene sigurnosne mjere ili pravne
posljedice osude, sud će uzeti u obzir ponašanje osuđenog poslije osude,
njegovu spremnost da naknadi štetu prouzrokovanu kriv. djelom i da vrati
imovinsku korist pribavljenu kriv. djelom, te druge okolnosti koje ukazuju na
opravdanost prestanka primjene sigurnosne mjere ili pravne posljedice osude.
Prestanak pravne posljedice osude ne utiče na prava trećih lica koja se
zasnivaju na osudi.

REHABILITACIJA, AMNESTIJA, POMILOVANJE I BRISANJE OSUDE

Rehabilitacija (Član 121. KZ FBiH)

99
 Poslije izdržane, oproštene ili zastarjele kazne zatvora, kazne dugotrajnog
zatvora ili kazne maloljetničkog zatvora, osuđene osobe uživaju sva prava
utvrđena ustavom, zakonom i drugim propisima i mogu sticati sva prava, osim
onih koja su im ograničena sigurnosnom mjerom ili nastupanjem pravne
posljedice osude.
Odredba stava 1. ovog člana primjenjuje se i na osobe na uslovnom
otpustu, ako njihova prava nisu ograničena posebnim propisima o uvjetnom
otpustu s izdržavanja kazne zatvora.

Amnestija (Član 122. KZ FBiH)

Amnestija je akt kojim se poimenično neodređenom krugu lica:

a) daje oslobođenje od krivičnog gonjenja (abolicija), ili
b) daje potpuno ili djelomično oslobađanje od izvršenja kazne, ili
c) zamjenjuje izrečena kazna blažom, ili
d) određuje brisanje osude ili
e) ukida određena pravna posljedica osude.

Krug lica na koji se odnosi amnestija određen je u aktu o amnestiji.

Može se odnositi na kaznu zatvora, dugotrajnog zatvora i maloljetničkog zatvora,
a ne može na vaspitne mjere i mjere bezbjednosti. Amnestija se daje u formi
zakona, što znači da je daje zakonodavni organ. To praktično znači da se ne
navode pojedinačno lica nego se oslobađaju sva lica optužena za npr. krivično
djelo izbjegavanje vojne obaveze. Amnestiju za kriv. djela propisana ovim i
dr. zakonom FBiH može dati Parlament FBiH, a za kriv. djela propisana
zakonom kantona skupština kantona.

Pomilovanje (Član 123. i 124. KZ FBiH)

Pomilovanje je akt kojim se poimenično određenim osobama:

a) daje potpuno ili djelimično oslobođaju od izvršenja kazne, ili
b) zamjenjuje izrečena kazna blažom, ili
c) određuje brisanje osude, ili
d) ukidaju određene pravne posljedice osude
e) ukida ili određuje kraće trajanje sigurnosne mjere zabrana vršenja
poziva, aktivnosti ili funkcije.

Pomilovanje za krivična djela koja spadaju u nadležnost Federacije

BiH može svojom odlukom dati predsjednik Federacije BiH na osnovu
posebnog zakona. Dakle, domet pomilovanja je uži od amnestije, jer se odnosi
na poimenično određena lica. Može se dati po molbi osuđenog lica ili
njegovih srodnika i po službenoj dužnosti. Pomilovanje se objavljuje u sl.
novinama, a njime se ne utiče na prava trećih osoba koja se zasnivaju na osudi.

BRISANJE OSUDE IZ KAZNENE EVIDENCIJE (Član 125. KZ FBiH)

100
 Zavisno od toga o kojoj se osudi radi, ona će se iz kaznene
evidencije izbrisati pod slijedećim uslovima i rokovima:
1) sudska opomena ili osuda kojom je učinitelj oslobođen kazne – briše se
ako osuđenik u roku od 1 godine od dana pravosnažnosti presude ne učini
novo krivično djelo.
2) uslovna osuda – briše se ako po proteku roka od 1 godine od dana
prestanka vremena provjeravanja osuđenik ne učini novo krivično djelo.
3) osuda na novčanu kaznu – briše se iz krivične evidencije po proteku roka
od tri godine od dana izvršene, zastarjele ili oproštene kazne, ako za to
vrijeme osuđenik ne učini novo krivično djelo.
4) osuda na kaznu zatvor/maloljetničkog zatvora do 1 godine – briše se po
proteku roka od 5 godina od dana izdržane, zastarjele ili oproštene kazne,
ako za to vrijeme osuđenik ne učini novo krivično djelo.
5) osuda na kaznu zatvora od 1 do 3 godine – ovdje sud može, na molbu
osuđenog, odrediti da se izbriše ako je protekao rok od 5 godina od dana
izdržane, zastarjele ili oproštene kazne, a za to vrijeme osuđeni nije učinio
novo krivično djelo. Prilikom odlučivanja o brisanju osude sud će voditi računa
o ponašanju osuđenog poslije izdržane kazne, o prirodi krivičnog djela i o
drugim okolnostima koje mogu biti od značenja za ocjenu o opravdanosti
brisanja osude.

Ako je u toku roka za brisanje osude osuđeniku izrečena kazna

zatvora preko tri godine, neće se brisati ni ranija ni kasnija osuda. Dakle,
osuda na kaznu zatvora preko 3 godine se ne briše!
Osuda se ne može brisati iz krivične evidencije za vrijeme trajanja mjera
bezbjednosti.
Više osuda iste osobe mogu se brisati iz krivične evidencije samo
istovremeno i to samo ako postoje uslovi za brisanje svake od tih osuda.
Ako je kazna izmjenjena amnestijom ili pomilovanjem, za brisanje nije
bitna ta nova kazna, već ona iz pravosnažne presude.
Postupak brisanja osude propisan je u ZKP-u. Osude briše po
službenoj dužnosti organ unutrašnjih poslova nadležan za vođenje
kaznene evidencije. Ako taj organ ne donese rješenje o brisanju osude,
osuđeno lice može podnijeti molbu sudu koji je donio odluku u prvom
stepenu.
Kada je osuda brisana, u uvjerenju koje se izdaje građanima ta osuda se
ne smije pominjati.
Kod ovog instituta ima puno tehničkih operacija koje su propisana u ZKP.

KRIVIČNA ODGOVORNOST PRAVNIH LICA

Krivično mogu biti odgovorna sva pravna lica, a ne mogu biti odgovorni
država, entiteti, Brčko distrikt, kanton, grad, općina i mjesna zajednica.
Odgovornost pravnog lica postoji ako je učinilac, fizičko lice, učinio
krivično djelo u ime, za račun ili u korist pravnog lica. Pravno lice je
odgovorno i kada učinilac za krivično djelo nije odgovoran. Pravno lice

101
može odgovarati i ako je krivično djelo učinjeno prije početka stečajnog
postupka ili u toku tog postupka.
U slučaju stečaja, pravnom licu se ne može izreći kazna već samo mjera
bezbjednosti oduzimanja predmeta ili se može izreći mjera oduzimanja
imovinske koristi stečene krivičnim djelom.
Kazne za pravna lica su:
1. novčana kazna (5.000-5.000.000 KM),
2. oduzimanje imovine (za KD 5 god. ili teža kazna), i
3. prestanak pravnog lica (ako je djelatnost u pretežnom dijelu ili u cjelosti
bila korištena za činjenje KD - Uz ovu kaznu, može se izreći i kazna
oduzimanjaimovine).

Sud može pravnoj osobi za krivično djelo izreći uvjetnu osudu umjesto
novčane kazne. Uvjetnom osudom sud može pravnoj osobi utvrditi
novčanu kaznu do 1.500.000 KM i ujedno odlučiti da se ona neće izvršiti
ako pravna osoba, u roku koji odredi sud, a koji ne može biti kraći od
jedne ni duži od pet godina, ne bude odgovorna za novo krivično djelo.

Mjere bezbjednosti za pravna lica su:

1. oduzimanje predmeta,
2. objavljivanje sudske presude,
3. zabrana obavljanja određene privredne djelatnosti.

Pravne posljedice osude su: 1. zabrana rada na osnovu dozvole,

ovlaštenja ili koncesije koje je izdala strana država i 2. zabrana rada na osnovu
dozvole, ovlašćenja ili koncesije koje su izdale domaće institucije.

Dio I – OPĆE ODREDBE

Glava I – OSNOVNA NAČELA KRIVIČNOG POSTUPKA

UVOD

ISTORIJSKI RAZVOJ I OSNOVNE FORME KRIVIČNIH POSTUPAKA

Osnovne forme krivičnog postupka (bile) su:

1. Inkvizitorski postupak
2. Akuzatorski (optužni) postupak
3. Akuzatorsko-inkvizitorski (mješoviti) postupak

1. Inkvizitorski postupak

102
 Ovaj postupak predstavlja, u stvari, uredovanje suda, i dijeli se na
dva dijela:

1. Istraga i
2. Suđenje

U toku postupka branitelji nisu postojali, već se nastojalo da se od

optuženog iznudi priznanje na bilo koji način, uključujući razne torture i mučenja.
Presuda, i to osuđujuća, mogla se donijeti samo ako optuženi prizna djelo ili ako
postoje 2 svjedoka koji su bili neposredni očevici događaja.
Kod suda (sudija – inkvirent) su bile koncentrisane sve funkcije, uključivo
i funkcija gonjenja, jer tužitelja nije bilo. Odbrana de fakto nije postojala, a
suđenje se svodilo samo na to da se, formalno, na osnovu dokaza prikupljenih u
istrazi, donese presuda.

2. Akuzatorski (optužni) postupak

Akuzatorski postupak je najstarija forma krivičnog postupka, koji je svoju

formu dobio u staroj Grčkoj i Rimu, a trajno se zadržao u zemljama anglo-
saksonskog pravnog sistema (SAD, Velika Britanija, Australija, Kanada i dr.).
U pitanju je postupak gdje stranke prikupljaju procesnu građu, a ne sud.
Prvenstvena obaveza suda je da se stara o disciplini u sudnici, da vodi računa o
redoslijedu postupka, a posebno se brine da, eventualno, ne bude izveden neki
nezakonit dokaz. U tom postupku postoji mogućnost da optuženi bude ispitan
kao svjedok i to samo ako on to želi. Sam postupak ima karakter spora između
dvije strane, a odluku o krivnji donosi porota. Nakon što porota donese odluku,
pa npr. optuženog oglasi krivim, sudija izriče krivičnu sankciju. Ako porota objavi
da optuženi nije kriv, sud oglašava da je optuženi slobodan, čime se postupak
završava. Žalbenog postupka nema.

3. Akuzatorsko-inkvizitorski (mješoviti) postupak

Ovaj mješoviti krivični postupak je nastao uvođenjem značajnog broja

elemenata akuzatorskog postupka u kontinentalnoj Evropi, i to tako što je prvo
Francuska, poslije francuske revolucije, preuzela brojne elemente akuzatorskog
postupka iz Engleske, nakon čega se ovaj krivični postupak proširio po cijeloj
kontinentalnoj Evropi. U tom postupku je zadržano tzv. inkvizitorsko načelo, koje
podrazumijeva pravo suda da se stara o utvrđivanju istine, na način da je i sud
mogao pozivati svoje svjedoke, postavljati pitanja i sl. Suđenje se odvijalo tako
da je sud uvijek prvi ispitivao svjedoke i optuženog, a tek nakon toga su stranke i
branitelji imali priliku da postavljaju pitanja.

4. Aktuelni akuzatorsko-inkvizitorski (mješoviti) postupak

U FBiH u primjeni je akuzatorsko-inkvizitorski (mješoviti) postupak. U tom

postupku dominiraju akuzatorski elementi. Najveća promjena u našem aktuelnom
mješovitom krivičnom postupku, je ta što je vođenje istrage preuzeo tužitelj

103
(ranije je to radio istražni sudija, kojeg ZKP više ne poznaje), a uvedene su i
druge novine, kao što su izjašnjenje o krivnji, sporazum o priznanju krivice i dr.
S tim u vezi, naš krivični postupak je namjenjen da se utvrdi da li je
optuženi učinio krivično djelo, pa ako se utvrdi da jeste, da mu se u skladu
sa KZ FBiH izrekne odgovarajuća krivično-pravna sankcija.
U samom krivičnom postupku postoje-učestvuju procesni subjekti i
učesnici u postupku i to:
 Glavni procesni subjekti: 1. Sud, 2. Osumnjičeni/optuženi i 3. Tužitelj;
 Sporedni procesni subjekti: 1. Oštećeni, 2. Organ nadležan za pitanja
soc. staranja, i 3. Pravno/fizičko lice od kojeg je oduzeta imovinska korist;
 Učesnici u postupku: opunomoćenici, svjedoci, vještaci i dr. osobe;

Naš ZKP, dakle, predstavlja mješavinu kontinentalnog i anglo- saksonskog

prava. Polazeći od tog koncepta, u zakonu su ugrađena načela (principi) koji
prožimaju cijeli tok postupka i na kojima se temelji sistem krivične procedure.
Osnovna načela se, praktično, odnose na osnovne pojmove krivičnog
postupka i predstavljaju opšta pravila na osnovu kojih se ostvaruju ciljevi
krivičnog postupka.
Većina načela je izričito predviđena u samom zakonu, kao što su:
1. načelo zakonitosti (pravičnog i zakonitog vođenja kriv. postupka),
2. pretpostavka nevinosti,
3. in dubio pro reo,
4. ne bis in idem,
5. prava osobe lišene slobode,
6. prava osumnjičenog/optuženog,
7. pravo na odbranu,
8. upotreba jezika i pisma,
9. zakonitost dokaza,
10. pravo na odštetu i rehabilitaciju,
11. pouka o pravima,
12. pravo na suđenje bez odlaganja,
13. jednakost u postupku,
14. slobodna ocjena dokaza,
15. načelo akuzatornosti (optužno načelo),
16. načelo legaliteta krivičnog gonjenja,
17. načelo mutabiliteta
18. načelo prethodnog (prejudicijalnog) pitanja.

Neka od načela nisu posebno formulisana u zakonu, ali analizom niza

zakonskih odredaba proizilazi da postoje, kao što su npr. načela:
1. usmenosti,
2. javnosti,
3. kontradiktornosti,
4. neposrednosti itd.

Vezano za obavezu provođenja osnovnih načela krivičnog postupka

imamo 2 situacije (izuzeci):

104
 1) kada provođenje nekog načela nekada nije moguće u punom
kapacitetu, tj. načelo nije moguće do kraja sprovesti - npr. u primjeni
načela javnosti, jer javnost može biti iz nekih razloga isključena.
2) kada se provođenje nekog načela sukobljava sa nekim drugim
načelom, pa se ono provodi u mjeri koliko je to moguće - npr.
raspravno načelo, prema kojem su stranke i branilac ovlašteni da
prikupljaju dokaze, ograničeno je inkvizitorskim načelom - pravom suda da
također na suđenju prikuplja dokaze, poziva svjedoke i postavlja im
pitanja.

1. PRINCIP ZAKONITOSTI - pravičnog i zakonitog vođenja krivičnog

postupka (član 2. ZKP-a)

Ovo je načelo predviđeno i međunarodnim dokumentima :

Međunarodni protokol o građanskim i političkim pravima (MPGPP) i Evropska
konvencija o ljudskim pravima (EKLJP), odakle je preuzeto u naš pravni sistem.
Ovo načelo znači da pravila utvrđena u ZKP-u osiguravaju da niko
nevin ne bude osuđen, a da se učinitelju krivičnog djela izrekne krivično-
pravna sankcija pod uslovima koje predviđa KZ FBiH i drugi zakoni u
kojima su propisana krivična djela , te da krivičnopravnu sankciju može
učiniocu krivičnog djela izreći samo nadležni sud u postupku koji je
pokrenut i proveden po ZKP-u.

2. PRETPOSTAVKA (PREZUMPCIJA) NEVINOSTI (član 3. stav 1)

Pretpostavka nevinosti znači da se svako smatra nevinim za krivično

djelo dok se pravosnažnom presudom suda ne utvrdi njegova krivnja.
Ovo načelo jeste ustavno načelo, a predviđeno je i u međunarodnim
dokumentima (EKLJP, odakle je preuzeta i ugrađena u naš krivični postupak).
Treba naglasiti da presumpcija nevinosti važi tokom cijelog krivičnog
postupka, sve dok presuda ne stupi na pravnu snagu. Dakle, radi se o
privremenoj pretpostavci koja vrijedi dok se ne dokaže suprotno.
Smatra se da presumpcija nevinosti ima slijedeće posljedice:
1) osumnjičeni/optuženi ima pravo na odbranu, ali nije dužan da
se brani, s tim da je dužan odazvati se na poziv organa koji vodi krivični
postupak, dakle upustiti se u postupak.
2) osumnjičeni/optuženi nije dužan dokazivati svoju nevinost, jer
teret dokazivanja njegove krivnje leži na suprotnoj strani, dakle na tužiocu.
3) sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je
uvjeren u nevinost optuženog, već i u situaciji kad nije uvjeren u
njegovu krivnju.

Dakle, u sumnji, sud mora ići u korist optuženog (in dubio pro reo).
Iz svega ovog proizilazi da se jedino pravosnažnom sudskom
presudom, kojom se optuženi oglašava krivim, može osporiti pretpostavka
nevinosti. Dakle, drugi državni organi ne mogu raspravljati o ovim pitanjima, niti

105
sud može raspravljati o ovom pitanju izvan krivičnog postupka, odn. drugom
vrstom odluke (npr. rješenjem). Može samo presudom.
Pretpostavka nevinosti nije prepreka da se presuda zasnuje na
priznanju krivnje od strane optuženog ili na sporazumu o priznanju krivnje.
U tom slučaju će sud morati u potpunosti utvrditi da je to priznanje dato
slobodno.
U vezi ovog načela treba još dodati da danas vrlo često imamo pisanja u štampi koja
ne odgovaraju onome što predviđa ovo načelo, jer je sudska praksa davno zauzela stav
da je prikazivanje osumnjičenog u toku istrage ili na glavnom pretresu kao nesumnjivog
izvršioca krivičnog djela suprotno pretpostavci nevinosti. Novinari, nasuprot tome, često
navode da je osumnjičena odn. optužena osoba počinila krivično djelo, umjesto da se
iznose samo činjenice, (npr. protiv NN osobe u toku istražni postupak zbog određ.kd).

3. NAČELO IN DUBIO PRO REO (Član 3. stav 2.)

Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog

djela ili činjenica o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog
zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za
optuženog (in dubio pro reo - „u sumnji u korist optuženog“).
Ovo načelo se, dakle odnosi samo na odlučne (pravno relevantne,
bitne) činjenice, a to su one činjenice od kojih zavisi primjena neke
zakonske odredbe.
Također, to su one činjenice na koje se zakon neposredno oslanja,
koje predstavljaju obilježje bića nekog krivičnog djela (def. u smislu pravne
kvalifikacije).
Skup odlučnih činjenica predstavlja činjenično stanje. Činjenično
stanje se nalazi samo u sudskoj odluci – presudi! Inače, „svaka riječ“ u
zakonskom tekstu je pravni pojam, nema činjeničnih pojmova!
Shodno ovom načelu, svaka sumnja u postojanje neke pravno
relevantne činjenice mora se odraziti, tj. cijeniti, u korist optuženog, pa će
sud donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je dokazana nevinost
optuženog, već i onda kad nije dokazana njegova krivnja .
Načelo in dubio pro reo, u sebi, dakle, sadrži dva pravila:

1) Prvo pravilo se odnosi na činjenice koje idu na štetu optuženog - one

moraju biti utvrđene sa potpunom sigurnošću. Ako postoji sumnja u
odnosu na te činjenice, one se ne mogu uzeti kao utvrđene, tj. smatraju se
neutvrđenim.
2) Drugo pravilo se veže uz činjenice koje idu u korist optuženog - ove
se činjenice uzimaju za utvrđene čak i onda ako su samo vjerovatne , tj.
ako se sumnja u njihovo postojanje, pa čak i onda ako je postojanje činjenica
na štetu optuženog vjerovatnije.

4. NAČELO NE BIS IN IDEM - „ne dva puta o istoj stvari“ (član 4.)

Niko ne može biti ponovno suđen za djelo za koje je već bio suđen i
za koje je donesena pravosnažna sudska odluka. I ovo načelo ima svoje
uporište u međunarodonim dokumentima i to EKLJP i MPGPP.

106
 U praktičnom postupanju, u ovakvoj situaciji, a zavisno od faze postupka,
sud će donijeti presudu kojom se optužba odbija ili će donijeti rješenje o obustavi
postupka. Načelo ne bis in idem obuhvata 2 kumulativna uslova, a to su:

1. da je krivični postupak već vođen protiv određene osobe i za određeno

djelo. Pri tome se misli na djelo, odn. događaj zbog kojeg se sudi, a ne
na „krivično djelo“ propisano zakonom, jer bi u suprotnom, tužilac
mogao da više puta prekvalifikuje krivično djelo i pokreće postupke.
(Npr. ako u jednom događaju u kojem je jedna osoba bila napadnuta
metalnom šipkom i zadobila povrede opasne po život, tužilac napadača
optuži za kriv. djelo teške tjelesne povrede, nakon pravosnažnosti presude ne
može se predomisliti i optuženog, u odnosu na kojeg je već donesena
pravosnažna presuda, nakadno optužiti za kriv. djelo pokušaja ubistva.)
2. da je donesena pravosnažna sudska odluka u tom krivičnom predmetu -
ovdje dolaze u obzir presude i rješenja koja stupaju na pravnu snagu, dakle
odluke koje znače da je pravna stvar res iudicata („presuđena stvar“), jer ne
postoje redovni pravni lijekovi, odn. stranke su iscrpile takve lijekove ili su
propustile zakonski rok za njihovo ulaganje.

Važno je reći da se ovo načelo ne može primjenjivati u slučaju kada djelo

inicira i prekršajni i krivični postupak, pa da se osoba protiv koje je pravosnažno
okončan prekršajni postupak i u kojem mu je npr. izrečena neka novčana kazna,
poziva na ovo načelo. Moguće je jedino da se u tom slučaju ta izrečena novčana
kazna u prekršajnom postupku, u skladu sa članom 57. stav 2., uračuna u kaznu
izrečenu za krivično djelo, čija obilježja obuhvataju i obilježja prekršaja.
Obrnuto, u slučaju brzog okončanja krivičnog postupka, neokončani
prekršajni postupak će se obustaviti.
Ovdje je važno naglasiti da se na ovo načelo može pozivati samo
osoba na koju se ranija presuda odnosi, a ne i neka druga osoba, koja nije
bila obuhvaćena tom presudom.

5. NAČELO PRAVA OSOBE LIŠENE SLOBODE (član 5.)

Uslov za lišenja slobode neke sobe je određeni stepen sumnje uz

koji se veže postojanje nekog od zakonskih razloga za pritvor . Dakle,
lišenje slobode je moguće samo pod zakonskim uslovima koji moraju biti
kumulativno ispunjeni:
1. postojanje osnova sumnje da je ta osoba izvršila neko određeno krivično
djelo, uz
2. postojanje nekog od pritvorskih osnova (dakle, policijski organ nije
ovlašten svaku sumnjivu osobu lišiti slobode, već samo onu osumnjičenu
osobu protiv koje se može odrediti pritvor).

Prilikom lišenja slobode osobu lišenu slobode treba upoznati sa

procesnim garancijama i pravima koja joj pripadaju, a to su:
1. pravo na obavještenje o razlozima lišenja slobode , gdje se podrazumjeva:

107
 a) postojanje osnova sumnje da je osoba izvršila određeno krivično
djelo,
b) postojanje nekog od pritvorskih osnova.
2. pravo vezano uz pouku o pravu na šutnju – lice lišeno slobode nije dužno
dati iskaz, niti odgovarati na postavljena pitanja.
3. pravo osobe lišene slobode da uzme branioca po slobodnom izboru, te da
će joj se postaviti branilac na njen zahtjev ako zbog svog imovnog stanja
nije u mogućnosti podmiriti troškove odbrane.
4. pravo pomenute osobe da porodica, konzularni službenik strane države ili
druga osoba koju odredi, budu obaviješteni o njenom lišenju slobode.

6. NAČELO PRAVA OSUMNJIČENOG/OPTUŽENOG PRILIKOM PRVOG

ISPITIVANJA (član 6.)

Prava osumnjičene/optužene osobe, prilikom njenog prvog ispitivanja su

slijedeća:
1. Osumnjičeni već na prvom ispitivanju mora biti obaviješten o djelu za
koje se tereti i o osnovama sumnje protiv njega, te da njegov iskaz može
biti korišten kao dokaz protiv njega. To je činjenični i zakonski opis djela
(najčešće iz naredbe o sprovođenju istrage). Ova obavještenja se moraju dati
prije početka ispitivanja i moraju se zabilježiti u zapisnik o ispitivanju.
2. Osumnjičenom/optuženom se mora omogućiti da se izjasni o svim
činjenicama i dokazima koji ga terete (in peius) i da iznese sve činjenice i
dokaze koji mu idu u korist (in favorem). Ovo je zapravo pravo
osumnjičenog/optuženog da bude ispitan i tako, prije donošenja odluke,
objasni svoj stav u pogledu djela koje mu se stavlja na teret. Pomenuto pravo
egzistira u toku cijelog krivičnog postupka.
3. Osumnjičeni/optuženi nije dužan iznijeti svoju odbranu niti odgovarati
na postavljena pitanja. Ovo pravo se označava kao pravo na šutnju.
(„nemo prodere se ipsum“)
Pouka o pravu na šutnju mora biti data izričito, a obavještenje se treba
zabilježiti u zapisnik o ispitivanju. U slučaju da je postupljeno protivno ovim
zakonskim odredbama, na takvom iskazu se ne može zasnivati sudska
odluka. Odbijanje davanja iskaza ne može se uzeti kao otežavajuća okolnost.
Ukoliko se osumnjičeni/optuženi odluči na davanje iskaza, on nije dužan dati
istinit iskaz, što znači da za svoj iskaz krivično ne odgovara ako se utvrdi da
je iskaz lažan. Osumnjičeni/optuženi biće krivično odgovoran za krivično djelo
lažnog prijavljivanja, ako izađe iz granica svoje odbrane i svjesno lažno tereti
drugu osobu da je učinila krivično djelo, a zna da ta osoba nije izvršilac.

Osoba koja je neopravdano osuđena za krivično djelo ili je bez osnova

lišena slobode, ima pravo na rehabilitaciju, pravo na naknadu štete iz budžetskih
sredstava, kao i druga prava utvrđena zakonom.

7. NAČELO PRAVA NA ODBRANU (član 7.)

108
 Osumnjičeni/optuženi ima pravo braniti se sam (pravo na materijalnu
odbranu) ili uz stručnu pomoć branioca koga sam izabere (pravo na
formalnu ili stručnu odbranu). Branilac može predlagati samo one dokaze i
preduzimati samo one procesne radnje koje idu u korist osumnjičenog/
optuženog. (tako npr. branilac ne može odustati od već izjavljene žalbe bez
posebnog ovlaštenja-punomoći optuženog.)
Pravo na materijalnu i formalnu odbranu obezbjeđuje se u toku cijelog
krivičnog postupka, a postoji već od trenutka lišenja slobode, odn. od prvog
ispitivanja.
U zakonom određenim slučajevima osumnjičenom/optuženom mora
se postaviti branilac, ako sam ne uzme branioca. Ovo je institut obligatorne
stručne odbrane, kada osumnjičeni/optuženi mora imati branioca. To su
slijedeći slučajevi, odnosno faze postupka:
1. ako je osoba nijema ili gluha ili je osumnjičena za krivično djelo za koje se
može izreći kazna dugotrajnog zatvora, i to već prilikom prvog ispitivanja.
2. prilikom izjašnjenja o prijedlogu za određivanje pritvora,
3. nakon podizanja optužnice za krivično djelo za koje se može izreći kazna
zatvora od 10 godina ili teža kazna, kada optuženi mora imati branioca u
vrijeme dostavljanja optužnice.
4. ako sud utvrdi da je to, zbog složenosti predmeta ili mentalnog stanja
osumnjičenog/optuženog, u interesu pravde.

Ako osumnjičeni/optuženi, u slučajevima obavezne stručne odbrane, ne

uzme sam branioca, ili mu branioca ne angažuju bliski srodnici, branioca će mu
postaviti sud. U ovom slučaju, osumnjičeni/optuženi ima pravo na branioca do
pravomoćnosti presude, a ako je izrečena kazna dugotrajnog zatvora, i u
postupku po pravnom lijeku.
U slučaju postavljanja branioca po službenoj dužnosti, osumnjičeni/
optuženi će se prvo pozvati da sam izabere branioca sa predočene liste.
Ukoliko osumnjičeni/optuženi sam ne izabere branioca sa predočene liste,
branioca će mu postaviti sud.
Osumnjičenom/optuženom se mora osigurati dovoljno vremena za
pripremanje odbrane. Ako vrijeme nije propisano, ono se određuje u svakom
konkretnom slučaju, u zavisnosti od složenosti predmeta i ličnosti izvršioca.
Ovdje se ne radi samo o pravima optuženog, već i o pravima advokata , pa ako iz
nekog razloga optuženi mora promijeniti advokata, novi branilac mora dobiti
adekvatno vrijeme da se upozna sa predmetom.

8. UPOTREBA JEZIKA I PISMA (čl. 8. i 9.)

U krivičnom postupku u ravnopravnoj su upotrebi BHS jezik, a službena

pisma su latinica i ćirilica. Krivični postupak se vodi na jednom od službenih
jezika i pisama. Stranke, svjedoci i ostali učesnici u postupku imaju pravo služiti
se maternjim jezikom ili jezikom koji razumiju. Ako osoba ne razumije jedan od
službenih jezika, osigurat će se usmeno prevođenje onoga što ona, odn. drugi
iznose, kao i isprava i dr. pisanog dokaznog materijala, od strane sudskog
tumača.

109
9. ZAKONITOST DOKAZA (član 11.)

Za krivični postupak od značaja su samo zakoniti dokazi, jer se samo na

takvim dokazima može zasnivati sudska presuda.
Zabranjeno je od osumnjičenog, optuženog ili bilo koje druge osobe
koja učestvuje u postupku, pribavljati dokaze iznuđivanjem priznanja ili
kakve druge izjave. Na ovim se dokazima ne može zasnivati sudska odluka.
(DOKAZI KOJI SU DOBIJENI NA ZAKONOM ZABRANJEN NAČIN)
Sud ne može zasnovati svoju odluku ni na dokazima pribavljenim
povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim
ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratifikovala, niti na dokazima koji
su pribavljeni bitnim povredama kriv. postupka (NEZAKONITI DOKAZI).

10. PRAVO NA ODŠTETU I REHABILITACIJU (član 12.)

Osoba koja je neopravdano osuđena za krivično djelo ili je bez osnova

lišena slobode ima pravo na rehabilitaciju, pravo na naknadu štete iz budžetskih
sredstava, kao i druga prava utvrđena zakonom.

11. NAČELO POUKA O PRAVIMA (član 13.)

Opća je obaveza suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u

postupku, poučiti osumnjičenog/optuženog i druge učesnike u postupku o
pravima koja im po zakonu pripadaju i o posljedicama propuštanja
određene radnje. Pouka se odnosi na svakog učesnika u postupku, a ne samo
na osumnjičenog/optuženog, a daje se onda kada bi pomenute osobe iz
neznanja mogle propustiti neku radnju u postupku ili se iz neznanja ne bi koristile
svojim pravima. (Npr. pouka o povraćaju u prijašnje stanje, ili pouka oštećenom i
podnosiocu prijave u slučaju donošenja naredbe o nesprovođenju istrage)
Data pouka se mora zabilježiti. Propust u davanju pouke se uzima kao
relativno bitna povreda odredaba krivičnog postupka i predstavlja razlog za
ulaganje žalbe.

12. PRAVO NA SUĐENJE BEZ ODLAGANJA (član 14.)

Osumnjičeni/optuženi ima pravo da u najkraćem razumnom roku

bude izveden pred sud i da mu bude suđeno bez odlaganja, a najkasnije u
roku od jedne godine od dana potvrđivanja optužnice.
Ovo predstavlja izraz prava na pravično suđenje (Član 5. EKLJP).
Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i onemogući svaku
zloupotrebu prava koja pripadaju osobama koje učestvuju u postupku.
Trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme.

13. NAČELO JEDNAKOSTI U POSTUPANJU (PRINCIP ISTINE) (član 15.)

110
 Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s
jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete
osumnjičenog/optuženog, tako i one koje im idu u korist.
Sud je dužan stranke i branitelje tretirati na jednak način i svakoj strani
pružiti jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na
glavnoj raspravi.
Na ovaj način se dolazi do materijalne istine u krivičnom postupku!!!
Ova dužnost odnosi se na činjenice koje su pravno relevantne za
konkretni krivični predmet, a to su one vezane uz:
1. zakonska obilježja kriv. djela,
2. saizvršilaštvo i saučesništvo,
3. krivičnu odgovornost izvršioca,
4. izricanje odgovarajuće krivičnopravne sankcije i dr.

Ovim načelom se uvodi «standard jednakog obzira», i to u toku

cijelog krivičnog postupka.
Na glavnom pretresu jednakost u postupanju suda obezbjeđuje se
slijedećim rješenjima:

1. stranke i branilac imaju pravo pozivati svjedoke i izvoditi dokaze;

2. svjedoci i vještaci na glavnom pretresu ispituju se u okviru pravila o
direktnom, unakrsnom i dodatnom ispitivanju;
3. prilikom izvođenja dokaza čije je izvođenje naredio sudija, odnosno vijeće,
sud će ispitati svjedoka, a nakon toga će dozvoliti i strankama i braniocu
da postavljaju pitanja;
4. dužnost je sudije, odnosno predsjednika vijeća, da se stara za svestrano
pretresanje predmeta, utvrđivanja istine i otklanjanje svega što odugovlači
postupak, a ne doprinosi razrješenju stvari;
5. na glavnom pretresu ne izvode se samo dokazi koje su predložile stranke i
branilac, već i dokazi čije je izvođenje naredio sud ex officio;

Kad je riječ o tužiocu, njegova je obaveza da utvrđuje kako činjenice

koje terete osumnjičenog/optuženog, tako i činjenice koje mu idu u korist.
To je moralna i zakonska obaveza, koja postoji u toku cijelog krivičnog postupka,
i koju tužilac ima kao državni organ, a ne kao stranka u postupku.
Ovo načelo jednakosti u postupanju jeste u stvari modificirano
inkvizitorsko načelo (suženo je u odnosu na raniji ZKP, pa zato kažemo da je
modificirano).

14. NAČELO SLOBODNE OCJENE DOKAZA (član 16.)

Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u krivičnom postupku, kada

ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica, nisu vezani niti ograničeni
posebnim formalnim dokaznim pravilima, koja bi unaprijed određivala
vrijednost pojedinih dokaza.
To znači da vrijednost dokaza u zakonu nije unaprijed određena, ni
kvalitativno, niti kvantitativno (kao što je to bio slučaj u npr. rimskom pravu)

111
 Načelo slobodne ocjene dokaza primjenjuje se u cijelom toku krivičnog
postupka i odnosi se na sve odluke donesene u krivičnom postupku.
Pri tome, treba naglasiti da je obaveza suda da, prilikom donošenja
presude, savjesno, primjenom pravnih, logičkih i psiholoških metoda,
ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, te da na
osnovu takve ocjene izvede zaključak o tome da li neka činjenica postoji ili
ne postoji.
Slobodna ocjena dokaza u konkretnom krivičnom predmetu zahtijeva
obrazloženje, kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno .
Na osnovu tog obrazloženja slobodna ocjena dokaza se može sagledati u
eventualnom drugostepenom postupku, jer se u obrazloženju presude iznosi na
osnovu čega se uzima da je neka činjenica dokazana, odnosno da nije
dokazana, te način na koji se došlo do takvog zaključka.
NAPOMENA: U istrazi se dokazi prikupljaju, a na glavnom pretresu izvode.
Utvrđeno činjenično stanje može biti sadržano samo u presudi.

15. NAČELO AKUZATORNOSTI (OPTUŽNO NAČELO) (član 17.)

Krivični postupak se može pokrenuti i provesti samo po zahtjevu

tužioca. To, dakle znači da krivični postupak ne može pokrenuti niti voditi:
 sud po službenoj dužnosti,
 privatni tužilac,
 oštećeni kao tužilac (kako je bilo predviđeno ranijim ZKP-
om).

Usvajanjem ovog principa, razdvojene su tri osnovne funkcije u

krivičnom postupku i povjerene različitim subjektima:
1) funkcija krivičnog gonjenja - koja je po ovom zakonu povjerena tužiocu,
2) funkcija odbrane - koju ostvaruje osumnjičeni/optuženi, sam ili uz pomoć
branioca i
3) funkcija presuđenja – koju, logično, vrši sud.

Također, prihvatanje ovog principa ima i sljedeće posljedice:

1. sud ne pokreće i ne vodi krivični postupak po službenoj dužnosti, tj. bez
zahtjeva tužioca,
2. krivični postupak dobiva karakter spora između dvije strane (tužioca i
osumnjičenog/optuženog) pred sudom, i
3. krivični postupak se može voditi samo protiv one osobe i samo za ono
krivično djelo koje tužilac u optužnici označi.

Za sva krivična djela predviđena u KZ FBiH gonjenje se preduzima

po službenoj dužnosti.

Napomena: Ovo načelo prema svojoj definiciji ima tačno određeno značenje i nikako se
ne može tumačiti da je kod nas čisto akuzatorski postupak. Naš krivični postupak je
mješoviti (akuzatorsko-inkvizitorski) postupak, jer sud ima ovlaštenja da poziva svoje
svjedoke i vještake i dr.

112
16. NAČELO LEGALITETA KRIVIČNOG GONJENJA (član 18.)

Tužilac je dužan preduzeti krivično gonjenje ako postoje dokazi da je

učinjeno krivično djelo, osim ako zakonom nije drugačije propisano, bez
obzira na njegov stav o tome da li je ili nije potrebno krivično gonjenje.

Vezano za primjenu ovog načela, moraju se ispuniti 3 pretpostavke:

1. moraju postojati dokazi da je izvršeno krivično djelo. Traži se

postojanje određenog stepena sumnje da je izvršeno krivično djelo. Tužilac je
dužan preduzeti krivično gonjenje kada postoje osnovi sumnje da je izvršeno
krivično djelo.
2. ne smiju postojati zakonske smetnje za krivično gonjenje, kao
što su amnestija, pomilovanje, zastara krivičnog gonjenja i dr.
3. da nisu u pitanju izuzeci od principa legaliteta krivičnog
gonjenja, koji podrazumjevaju primjenu principa OPORTUNITETA
(cjelishodnosti) krivičnog gonjenja, koji nisu proizvoljni, već su
propisani su za:
1) krivična djela za koja se goni po odobrenju (postoji imunitet učinioca),
2) krivična djela čije se krivično gonjenje može ustupiti stranoj državi,
3) krivična djela u kojima će gl. tužilac dati imunitet svjedoku , i
4) lakša krivična djela čiji su izvršioci maloljetne osobe.

Načelo oportuniteta, dakle, narušava načelo legaliteta i znači pravo

tužioca da ne preduzme krivično gonjenje, iako postoje zakonski uslovi za
gonjenje, ako to nije cjelishodno (oportuno) u konkretnom primjeru.
Kontrola mogućeg neopravdanog odustanka tužioca od kriv. gonjenja ostvaruje
se, između ostalog, pravom oštećenog da podnese pritužbu Uredu tužioca.

17. NAČELO MUTABILITETA

Pod načelom mutabiliteta podrazumijeva se pravo tužioca da

odustane od započetog krivičnog gonjenja sve do završetka glavnog
pretresa, a u II st. postupku pred vijećem apelacionog odjeljenja kada je to
predviđeno zakonom (situacija kada dođe do ukidanja I.st. presude pa II.st. sud
otvori pretres).
Ako tužilac u toku postupka dođe do zaključka da ne postoje stvarni
ili pravni osnovi za dalje krivično gonjenje, tada on može da odustane od
krivičnog gonjenja.
Do podizanja optužnice, tužilac odustaje od krivičnog gonjenja, odn.
obustavlja istragu donošenjem naredbe o obustavi istrage ako ustanovi:
1. da djelo koje je učinio osumnjičeni nije krivično djelo, ili
2. da nema dovoljno dokaza da je osumnjičeni učinio krivično djelo, ili
3. da je djelo obuhvaćeno amnestijom, pomilovanjem ili zastarom, ili postoje
druge smetnje koje isključuju krivično gonjenje.

113
 U slučaju obustave istrage, tužilac je dužan o tome obavijestiti oštećenog,
koji ne može uložiti žalbu, već ima pravo da, u roku od 8 dana, podnese pritužbu
uredu tužioca.
Kad je istraga obustavljena jer nije bilo dovoljno dokaza da je
osumnjičeni učinio krivično djelo, tužilac ima mogućnost i pravo da
ponovo otvori istragu u toj pravnoj stvari, ako dođe do novih dokaz!
Tužilac može odustati od krivičnog gonjenja i nakon podizanja
optužnice, pri čemu nastaju slijedeće posljedice:
a) ako je tužilac od krivičnog gonjenja odustao nakon podizanja
optužnice, a prije početka glavnog pretresa („povlačenje optužnice“) ,
sud će rješenjem obustaviti postupak. U tom slučaju, ako je tužilac
optužnicu povukao prije potvrđivanja, za to mu nije potrebna ničija
saglasnost; ali ako je to učinio poslije potvrđivanja optužnice, a prije
početka glavnog pretresa, potrebna mu je saglasnost SPS-a.
b) ako je tužilac od krivičnog gonjenja odustao u toku glavnog pretresa ,
(„odustajanje od optužnice“), sud će donijeti presudu kojom se
optužba odbija. Dakle, prije započetog glavnog pretresa postupak se
obustavlja rješenjem, a nakon toga presudom.
c) ako je tužilac od krivičnog gonjenja odustao pred žalbenim vijećem
(kad vijeće apelacionog odjeljenja donese odluku o ukidanju I. st. presude
i održavanju pretresa pred II. st. sudom), primjenjuju se odredbe o
odustajanju tužioca od optužnice u toku glavnog pretresa, tj. sud će
donijeti presudu kojom se optužba odbija.

Istovremeno sa obustavom postupka ukida se i pritvor ako se optuženi

nalazi u pritvoru.
Poseban slučaj odustajanja od krivičnog gonjenja je kod davanja
imuniteta svjedoku, kada glavni tužilac, odlukom, svjedoku daje imunitet
od krivičnog gonjenja i na taj način u potpunosti odustaje od gonjenja po
tom osnovu, bez mogućnosti za ponovno otvaranje istrage, tj. krivičnog
gonjenja. Imunitet svjedoka ne predstavlja i apsolutni imunitet od krivičnog
gonjenja, jer svjedok koji da iskaz pod imunitetom može biti krivično gonjen za
okolnosti koje bi dovele do njegovog krivičnog gonjenja, a koje nisu obuhvaćene
ovim imunitetom, kao i u slučaju davanja lažnog iskaza.
Kako bi se spriječila moguća zloupotreba prava tužioca da odustane od
krivičnog gonjenja, zakon predviđa ponavljanje postupka na štetu optuženog ako
je donešena presuda kojom se optužba odbija zbog odustanka tužioca, a dokaže
se da je do ovog odustanka došlo zbog krivičnog djela korupcije ili krivičnog djela
protiv službene i druge dužnosti tužioca!!! (OVO JE JEDINI SLUČAJ KADA JE
MOGUĆE PONAVLJANJE POSTUPKA NA ŠTETU OPTUŽENOG). Uslov za
ovo ponavljanje postupka na štetu optuženog je postojanje pravosnažne presude
kojom je ovo dokazano. U slučaju da je tužitelj, eventualno, umro, vodiće se
dokazni postupak kojim će se to krivično djelo (kriv. djelo korupcije, tj. kriv. djelo
protiv službene i druge dužnosti tužioca tužioca) dokazivati.
Bitno je spomenuti i situaciju koja nije odustajanje od gonjenja, ali zbog
sličnosti te situacije sa pravim odustajanjem bitno ju je obrazložiti. To je slučaj
kad tužilac odluči da ne sprovede istragu, tj. kada donese naredbu o

114
nesprovođenju istrage, što u stvari ne predstavlja odustajanje od krivičnog
gonjenja, jer takvo gonjenje nije ni započeto.
Naredbu o nesprovođenju istrage tužilac će donijeti u sljedećim
slučajevima:
a) ako je iz krivične prijave i pratećih spisa očigledno da prijavljeno djelo nije
krivično djelo,
b) ako ne postoje osnovi sumnje da je prijavljena osoba učinila krivično djelo,
c) ako je nastupila zastarjelost, ako je djelo obuhvaćeno amnestijom, odn.
pomilovanjem ili postoje druge okolnosti koje isključuju krivično gonjenje.

Kada se govori o načelu mutabiliteta, treba spomenuti i princip

„imutabiliteta“ koji znači nemogućnost odustajanja od krivičnog gonjenje i
povlačenja/odustajanja od optužnice, bez obzira na kasnije „želje“ tužioca.
Postupak se mora provesti do kraja. Ovaj princip u primjeni je u nekim od
zemalja zapadne Evrope.

18.PRETHODNA (PREJUDICIJALNA) PITANJA (član 20.)

U vezi prethodnih pitanja treba, prije svega, naglasiti da je to

sporedni predmet krivičnog postupka i da je za rješavanje tog pitanja
nadležan sud u nekom drugom postupku (npr. parničnom, vanparničnom),
odnosno neki drugi državni organ (npr. upravni organ).
Prema tome, prethodna pitanja su pitanja građanskog ili upravnog prava,
a u krivičnom postupku postaju prethodna kad od njihovog rješenja zavisi
primjena krivičnog zakona.
Prethodna pitanja su samo pravna pitanja, što znači da to ne mogu
biti procesna ili činjenična pitanja.
Ako se neko pravno pitanje pojavi kao prethodno pitanje u krivičnom
postupku, sud koji sudi u krivičnom postupku može postupiti na 2 načina:
a) sud može samostalno odlučiti o prethodnom pitanju po pravilima
dokazivanja u krivičnom postupku. Tada odluka suda po prethodnom
pitanju ima dejstvo samo u konkretnom krivičnom predmetu u kome
se raspravljalo o pomenutom pitanju. Iz navedenog razloga, odluka o
prethodnom pitanju se unosi u obrazloženje presude, ona ne dobiva
klauzulu pravosnažnosti i ne obavezuje nadležni organ da isto prethodno
pitanje raspravi na isti način.
b) sud može da zastane sa krivičnim postupkom i sačeka da to pitanje
riješi sud u nekom drugom postupku ili neki drugi nadležni organ.
(npr. da sud u parničnom postupku odluči o vlasništvu na nekoj stvari ). Pri
tome treba naglasiti da odluku koju je donio sud u nekom drugom
postupku ili neki drugi organ, ne može promijeniti sud u krivičnom
postupku. Ali, sud nije vezan takvom odlukom u pogledu ocjene da li je
izvršeno određeno krivično djelo, jer se o pitanju postojanja krivičnog djela
raspravlja samo po pravilima krivčnog postupka.

POSLJEDICE POKRETANJA POSTUPKA (član 19.)

115
 Kad je propisano da pokretanje krivičnog postupka ima za posljedicu
ograničenje određenih prava, to znači da te posljedice, ako Zakonom nije
drugačije određeno, nastupaju potvrđivanjem optužnice.
Ako se radi o krivičnim djelima s propisanom kaznom zatvora do pet
godina ili novčanom kaznom kao glavnom kaznom, ove posljedice nastupaju od
dana kad je donesena osuđujuća presuda, bez obzira na to je li postala
pravosnažna.

Glava II – ZNAČENJE IZRAZA (član 21.)

a) “OSUMNJIČENI” je osoba za koju postoje osnovi sumnje da je počinila
krivično djelo,
b) “OPTUŽENI” je osoba protiv koje je jedna ili više tačaka u optužnici
potvrđena,
c) “OSUĐENI” je osoba za koju je pravosnažnom odlukom utvrđeno da je
krivično odgovorna za određeno krivično djelo,
d) “SUDIJA ZA PRETHODNI POSTUPAK” je sudija koji postupa u toku istrage
u slučajevima kada je to propisano ovim zakonom,
e) “SUDIJA ZA PRETHODNO SASLUŠANJE” je sudija koji postupa nakon
podizanja optužnice u slučajevima kada je to propisano ovim zakonom i koji ima
ovlaštenja koja pripadaju sudiji za prethodni postupak,
f) “STRANKE” su tužilac i osumnjičeni, odnosno optuženi,
g) “OVLAŠTENA SLUŽBENA OSOBA” je ona osoba koja ima odgovarajuća
ovlaštenja unutar Granične policije BiH (ranije Državne granične službe),
policijskih organa Federacije, sudske policije, kao i carinskih organa, organa
finansijske policije, poreskih organa i organa vojne policije, kao i stručni
saradnici, odnosno istražitelji tužiteljstva koji rade po ovlaštenjima tužioca
h) “OŠTEĆENI” je osoba kojoj je osobno ili imovinsko pravo povrijeđeno ili
ugroženo krivičnim djelom,
i) “PRAVNE OSOBE” su osobe koje su kao takve definirane u KZFBiH,
uključujući: korporacije, preduzeća, udruženja i ortakluke i druge pravne osobe,
j) “ISTRAGA” obuhvata aktivnosti poduzete od tužioca ili ovlaštene službene
osobe u skladu s ovim zakonom, uključujući prikupljanje i čuvanje izjava i
dokaza,
k) “UNAKRSNO ISPITIVANJE” je ispitivanje svjedoka i vještaka od stranke,
odnosno branioca koja nije pozvala tog svjedoka, odnosno vještaka,
l) “DIREKTNO ISPITIVANJE” je ispitivanje svjedoka i vještaka od stranke,
odnosno branioca, koja je pozvala tog svjedoka, odnosno vještaka,
m) “OSNOVANA SUMNJA” je viši stepen sumnje zasnovan na prikupljenim
dokazima koji upućuju na zaključak da je izvršeno krivično djelo i da je određena
osoba izvršila krivično djelo,
n) “ZABILJEŠKE” i “SPISI” su slova, riječi ili brojke ili njihov ekvivalent
zapisane rukopisom, otkucane pisaćom mašinom, odštampane, fotokopirane,
fotografirane, zabilježene magnetskim impulsima, mehanički ili elektronski ili
nekim drugim oblikom sakupljanja podataka,

116
„OSNOVI SUMNJE“ (nema u značenjima izraza, ali predstavlja):“Oblik
vjerovatnosti koji se temelji na određenim okolnostima i koji ukazuje na
mogućnost postojanja kriv. djela i neke osobe kao mogućeg učinitelja“

Glava III - PRAVNA POMOĆ I SLUŽBENA SARADNJA

Obaveza pružanja pravne pomoći i službene saradnje (Član 22.)

(1) Svi sudovi u Federaciji dužni su da pruže pravnu pomoć sudu koji vodi
postupak.
(2) Svi organi vlasti u Federaciji dužni su službeno sarađivati sa sudovima,
tužiteljem i drugim organima koji učestvuju u krivičnom postupku.

Pružanje pravne pomoći i službene saradnje (Član 23.)

(1) Sud će uputiti zahtjev za pružanje pravne pomoći, odnosno za službenu
saradnju nadležnom sudu odnosno organu vlasti.
(2) Pružanje pravne pomoći i službena saradnja provode se bez naknade.
(3) St. 1. i 2. ovog člana primjenjuju se i na zahtjeve koje je tužitelj uputio prema
tužilaštvu ili drugim organima vlasti u Federaciji.

Glava IV - NADLEŽNOST SUDA

STVARNA NADLEŽNOST (Član 24.)

Pod pojmom stvarne nadležnosti podrazumijeva se ovlaštenje suda:

a) da odlučuje o određenoj vrsti predmeta, ili

b) da preduzima određene vrste procesnih radnji, ili
c) da obavlja i druge poslove propisane zakonom.

Pravila o stvarnoj nadležnosti dijele krivične predmete između

sudova različitog ranga (npr. općinskih i kantonalnih). Stoga, propisi o stvarnoj
nadležnosti uvijek garantiraju građanima da će im za određena krivična djela
suditi sud određenog ranga.
Zato sud mora paziti na svoju stvarnu nadležnost .
Ako je presudu donio sud nižeg ranga umjesto sud višeg ranga
(općinski umjesto kantonalnog) učinjena je bitna povreda odredaba krivičnog
postupka.

SASTAV SUDA (FUNKCIONALNA NADLEŽNOST) (član 25.)

Da bi sud mogao primjeniti odredbe o funkcionalnoj nadležnosti, tj.

utvrditi ko će u okviru suda postupati po nekom predmetu (da li sudija
pojedinac, vijeće, predsjednik vijeća, predsjednik suda i dr. ), mora se prvo
izvesti pravni zaključak o kojem se krivičnom djelu radi.
Ovaj zaključak sud izvodi na temelju činjeničnog opisa iz optužnice,
a ne na osnovu kvalifikacije krivičnog djela iz optužnice, jer sud nije vezan
tom kvalifikacijom. Dakle, u procjeni da li će u nekom predmetu suditi

117
sudija pojedinac ili vijeće, bitno je koje su činjenice i okolnosti navedene u
tom opisu, jer na osnovu toga sud ocjenjuje o kojem se krivičnom djelu
radi. Kada sud to utvrdi, odlučiće o tome ko će suditi.
Tako, u prvom stepenu sudi:
a) vijeće krivičnog odjeljenja suda, sastavljeno od trojice sudija.
b) sudija pojedinac za krivična djela s propisanom kaznom zatvora do 10
godina ili novčanom kaznom kao glavnom kaznom.

Ako se na glavnom pretresu pokaže potrebnim da umjesto sudije

pojedinca sudi vijeće (npr. prije početka glavnog pretresa pogrešno ocijenjeno
da se radi o krivičnom djelu za koje je zaprijećena kazna zatvora do 10 godina, a
radi se o težem krivičnom djelu), treba formirati vijeće i glavni pretres početi
ponovo. U suprotnom, ako tako ne bi bilo postupljeno, to bi predstavljalo bitnu
povredu odredaba krivičnog postupka, jer sud nije bio propisno sastavljen.
Moguća je i suprotna situacija (da je prije početka glavnog pretresa
pogrešno ocijenjeno da se radi o krivičnom djelu za koje treba da sudi vijeće, a
na glavnom pretresu se zaključi da se radi o krivičnom djelu za čije presuđenje je
nadležan sudija pojedinac). U takvom slučaju nije potrebno da umjesto vijeća
sudi sudija pojedinac, već je upravo to vijeće ovlašteno da nastavi glavni
pretres, jer takvim postupanjem optuženi neće doći u gori procesni položaj,
niti to predstavlja bitnu povredu odredaba krivičnog postupka.
U drugom stepenu sudi Vijeće apelacionog odjeljenja suda,
sastavljeno od trojice sudija. Takav sastav suda je ne samo onda kada se
održava sjednica vijeća, već i kada se drži pretres.
O zahtjevu za ponavljanje postupka odlučuje vanraspravno vijeće
suda koji je donio I st. presudu, sastavljeno od trojice sudija.

SUDIJA ZA PRETHODNI POSTUPAK (SPP) je sudija koji u toku

istrage postupa u slučajevima kada je to propisano ovim zakonom.
Ovlaštenja SPP-a odnose se na:
1) pitanja lišenja slobode i određivanja pritvora, nadzor nad izvršenjem
pritvora i nad komunikacijom pritvorenika sa spoljnim svijetom,
2) izdavanje naredbe za pretres stana, prostorija, pokretnih stvari i osoba, te
naredbe za privremeno oduzimanje predmeta,
3) izdavanje naredbe o poduzimanju posebnih istražnih radnji,
4) izdavanje naredbe za dovođenje,
5) donošenje rješenja o određivanju jamstva,
6) postavljanje branioca u slučaju obavezne odbrane i u slučaju slabog
imovnog stanja osumnjičenog, kao i razrješenje postavljenog branioca.
7) dostavljaju mu se dokazi radi obavještavanja branioca.
8) izdaje naredbu za prinudno dovođenje svjedoka ili odobrava takvu
naredbu koju je izdao tužilac, te donosi rješenje o izricanju novčane kazne
svjedoku do 5.000,00 KM.

SUDIJA ZA PRETHODNO SASLUŠANJE (SPS) je sudija koji se javlja

nakon podizanja optužnice i postupa u slučajevima kada je to propisano
ovim zakonom. Ima ovlaštenja koja pripadaju, tj. koja ima i SPP.

118
 Pored tih ovlaštenja, zakon, također, propisuje da SPS postupa i u
slučajevima kad:
a) odlučuje o optužnici u smislu njenog potvrđivanja,
b) dostavlja optužnicu optuženom,
c) odlučuje o prethodnim prigovorima na optužnicu
d) obustavlja postupak u slučaju povlačenja optužnice,
e) preduzima radnje za sudsko obezbjeđenje dokaza,
f) uzima izjavu o krivnji,
g) razmatra sporazum o priznanju krivnje,
h) dostavlja predmet sudiji/vijeću, radi zakazivanja glavnog pretresa,
i) postavlja branioca u slučaju obavezne odbrane i tzv. odbrane siromašnih,
te odlučuje o razrješenju branioca.

Funkcionalna nadležnost Vanraspravnog Vijeća (član 25. stav 6.)

U vijeću sastavljenom od trojice sudija, sud odlučuje o žalbama

protiv rješenja kada je to određeno ovim zakonom, te donosi druge odluke
izvan glavnog pretresa.
Ovo vijeće sastavljeno od trojice sudija suda:
1. odlučuje o žalbi protiv rješenja kojim je izrečena novčana kazna svjedoku
koji odbija da svjedoči;
2. odlučuje o žalbi protiv rješenja kojim je optuženom određena mjera
zabrane napuštanja mjesta boravišta,
3. odlučuje o žalbi protiv rješenja o određivanju pritvora, itd.

MJESNA NADLEŽNOST

Forum delicti commissi (Član 26.)

Mjesno nadležan je sud na čijem području je krivično djelo izvršeno

ili pokušano.
Ako je krivično djelo izvršeno ili pokušano na područjima raznih sudova ili
na granici tih područja, ili je neizvjesno na kojem je području izvršeno ili
pokušano, nadležan je onaj od tih sudova koji je prvi potvrdio optužnicu, a
ako optužnica nije potvrđena, sud koji je prvi primio optužnicu na
potvrđivanje.

Posebna nadležnost (Član 27.)

Ako je krivično djelo učinjeno na domaćem brodu ili domaćem
vazduhoplovu dok se nalazi u domaćem pristaništu, nadležan je sud na čijem se
području nalazi to pristanište. U ostalim slučajevima kad je krivično djelo učinjeno
na domaćem brodu ili domaćem vazduhoplovu, nadležan je sud na čijem se
području nalazi matična luka broda, odnosno vazduhoplova ili domaće pristanište
u kome se brod, odnosno vazduhoplov prvi put zaustavi.

Forum domicilii (Član 28.)

119
 Ako nije poznato mjesto izvršenja krivičnog djela ili ako je to mjesto
izvan područja Federacije BiH, nadležan je sud na čijem području
osumnjičeni/optuženi ima prebivalište ili boravište.
Ako je sud na čijem području osumnjičeni/optuženi ima prebivalište ili
boravište već započeo postupak, on ostaje nadležan, iako se saznalo za mjesto
izvršenja krivičnog djela.

Forum deprehensionis (Član 29.)

Ako nije poznato mjesto izvršenja krivičnog djela, a niti prebivalište

ili boravište osumnjičenog, odnosno optuženog, ili se oba mjesta nalaze
izvan područja Federacije BiH, nadležan je sud na čijem se području
osumnjičeni, odnosno optuženi uhapsi (liši slobode) ili se sam prijavi.

Nadležnost s elementom inozemnosti (Član 30.)

Ako je neka osoba učinila krivična djela u Federaciji i u inozemstvu, a
između tih djela postoji međusobna veza i isti dokazi, nadležan je sud koji je
nadležan za krivično djelo učinjeno u Federaciji.

Forum ordinatum (Član 31.)

Ako se prema odredbama ovog zakona ne može ustanoviti koji je

sud mjesno nadležan, Vrhovni sud Federacije BiH odrediće jedan od
stvarno nadležnih sudova pred kojim će se provesti postupak.

SPAJANJE I RAZDVAJANJE POSTUPKA

SPAJANJE POSTUPKA (član 32.)

Ako je ista osoba optužena za više krivičnih djela (subjektivni

koneksitet), pa je za neka od tih djela nadležan niži, a za neka viši sud, u tom
slučaju nadležan je viši sud.
Ako su nadležni sudovi iste vrste, nadležan je onaj sud koji je prvi
potvrdio optužnicu, a ako optužnice nisu potvrđene, nadležan je sud koji je
prvi primio optužnicu na potvrđivanje.
Na isti način određuje se nadležnost u slučaju ako je oštećeni
istovremeno učinio krivično djelo prema osumnjičenom/optuženom.
Za saizvršitelje, po pravilu, nadležan je sud koji je prvi potvrdio
optužnicu.
Sud koji je nadležan za izvršitelja krivičnog djela nadležan je, po
pravilu, i za saučesnike, prikrivače, osobe koje su pomogle učinitelju
poslije izvršenja krivičnog djela, kao i za osobe koje nisu prijavile
pripremanje krivičnog djela, izvršenje krivičnog djela ili učinitelja (objektivni
koneksitet). U svim navedenim slučajevima, provest će se, po pravilu,
jedinstveni postupak i donijeti jedna presuda.
Sud može odlučiti da provede jedinstven postupak i donese jednu
presudu i u slučaju kad je više osoba optuženo za više krivičnih djela

120
(mješoviti subjektivno-objektivni koneksitet), ali samo ako između izvršenih
krivičnih djela postoji međusobna veza. Ako je za neka od ovih krivičnih djela
nadležan viši, a za neka niži sud, jedinstveni postupak može se provesti samo
pred višim sudom. O spajanju postupka odlučuje sud koji je nadležan za
provođenje jedinstvenog postupka.

RAZDVAJANJE POSTUPKA (član 33.)

Spajanje krivičnih postupaka nikada nije obavezno, a vrši se ako postoji

neki od koneksiteta.
Nasuprot spajanju postupaka, sud, također, može do završetka
glavnog pretresa odlučiti da se postupak za pojedina krivična djela ili protiv
pojedinih optuženih razdvoji radi posebnog suđenja.
Za donošenje takve odluke potrebno je da postoje:
a) važni razlozi - npr. teška bolest ili teška povreda jednog optuženog, koja
ukazuje da on duže vremena neće moći sudjelovati u postupku, ili
b) razlozi cjelishodnosti - npr. da su na glavnom pretresu za jedno teško
krivično djelo izvedeni svi dokazi i za isto bi se mogla donijeti presuda, a za
drugo krivično djelo potrebna su duža vještačenja.

Kada postoji neki od ovih razloga, sudija, odn. Vijeće, donosi

rješenje o razdvajanju postupaka na prijedlog stranaka ili branioca, ali to
može učiniti i bez njihovog prijedloga.
Ukoliko se razdvajanje postupka vrši po službenoj dužnosti,
potrebno je da sud, prije donošenja rješenja o razdvajanju postupka,
sasluša stranke i branioca.
Protiv rješenja kojim se određuje razdvajanje postupaka ili se odbija
prijedlog za razdvajanje postupka, žalba nije dopuštena, ali stranke i branilac
mogu to rješenje pobijati u žalbi na presudu.

PRENOŠENJE NADLEŽNOSTI IZ PRAVNIH ILI STVARNIH RAZLOGA (Čl 34.)

Kad je nadležni sud iz pravnih ili stvarnih razloga spriječen da

postupa, dužan je, po saslušanju stranaka i branitelja, o tome izvjestiti
neposredno viši sud koji će odrediti drugi stvarno nadležan sud na svom
području da postupa u konkretnom predmetu (“nužna delegacija”).
Ovi razlozi mogu biti, npr. bolest svih sudija, ili npr. ako je sud oštećen
krivičnim djelom i sl. Neophodno je da ovi razlozi duže traju, ( npr. za slučaj
bolesti sudija 6 mjeseci).
Protiv rješenja o određivanju drugog suda za postupanje iz stvarnih
razloga nije dopuštena žalba.

PRENOŠENJE NADLEŽNOSTI IZ VAŽNIH RAZLOGA (Član 35.)

Sud određen zakonom može za vođenje postupka u konkretnom

predmetu odrediti drugi stvarno nadležan sud na svom području, ako
postoje važni razlozi.

121
 To mogu biti razlozi kada npr. sud sudi u nekom predmetu u kojem može
doći do uznemiravanja građana, njihovog okupljanja pred zgradom suda, što
može ometati njegovo normalno funkcionisanje (mogući i neki dr. slični razlozi).
Ukoliko nije moguće prenijeti nadležnost sa jednog suda na drugi
sud u istom kantonu, za šta je nadležan neposredno viši zajednički sud –
kantonalni sud, Vrhovni sud FBiH može za vođenje postupka odrediti drugi
stvarno nadležan sud na području drugog kantona.
Ovo Rješenje može se donijeti na prijedlog SPP-a, SPS-a, sudije ili
predsjednika vijeća (zavisno od toga u kojoj se fazi nalazi predmet za čije se
rješavanje prenosi nadležnost) ili na prijedlog jedne od stranaka ili branioca.
Protiv rješenja o određivanju drugog suda za postupanje iz važnih razloga
nije dopuštena žalba.

POSLJEDICE NENADLEŽNOSTI (Član 36.)

Sud je dužan paziti na svoju stvarnu i mjesnu nadležnost i čim

primjeti da nije nadležan oglasit će se nenadležnim i po pravomoćnosti
rješenja uputit će predmet nadležnom sudu.
Ako u toku glavnog pretresa sud ustanovi da je za suđenje nadležan niži
sud neće dostaviti predmet tom sudu, nego će sam provesti postupak i donijeti
odluku.
Nakon potvrđivanja optužnice, sud se ne može oglasiti mjesno
nenadležnim, niti stranke mogu isticati prigovor mjesne nenadležnosti.
Nenadležan sud je dužan preduzeti one radnje u postupku za koje postoji
opasnost od odlaganja.

POKRETANJE POST. ZA RJEŠAVANJE SUKOBA NADLEŽNOSTI (Član 37.)

Ako sud kome je predmet ustupljen, kao nadležnom, smatra da je

nadležan sud koji mu je predmet ustupio ili neki drugi sud, pokrenut će
postupak za rješavanje sukoba nadležnosti. Ovaj postupak je
administrativnog karaktera (bez donošenja ikakvog akta).
Kad je povodom žalbe protiv odluke prvostepenog suda kojom se ovaj
oglasio nenadležnim odluku donio drugostepeni sud, za tu odluku vezan je u
pitanju nadležnosti i sud kome je predmet ustupljen, ako je drugostepeni sud
nadležan za rješavanje sukoba nadležnosti između tih sudova.
RJEŠAVANJE SUKOBA NADLEŽNOSTI (Član 38.)

Sukob nadležnosti između sudova rješava zajednički neposredno

viši sud.
Prije nego što donese rješenje povodom sukoba nadležnosti, sud će
zatražiti mišljenje stranaka i branioca. Protiv ovog rješenja nije dopuštena
žalba. Ako zajednički neposredno viši sud u ovom postupku ocijeni da
nijedan od sudova kod kojih se vodi “spor” o nadležnosti nije nadležan,
ovlašten je da kao mjesno i stvarno nadležan oglasi neki treći sud.

122
 Prilikom odlučivanja o sukobu nadležnosti, sud može istovremeno, po
službenoj dužnosti, donijeti odluku o prenošenju mjesne nadležnosti ako su
ispunjeni uvjeti iz člana 35. ovog zakona (“važni razlozi”).
Dok se ne riješi sukob nadležnosti između sudova, svaki od njih je dužan
preduzeti one radnje u postupku za koje postoji opasnost od odlaganja.

Glava V - IZUZEĆE

RAZLOZI ZA IZUZEĆE (član 39.)

Sudija ne može vršiti sudijsku dužnost:

1) ako je oštećen krivičnim djelom,

2) ako je u pitanju neki srodnički odnos, tj. ako je sa osumnjičenim/
optuženim, braniocem, tužiocem, oštećenim u odnosu:
 zakonskog zastupnika ili punomoćnika ili
 bračnog, odnosno vanbračnog druga ili
 srodnika po krvi u pravoj liniji do bilo kojeg stepena, u
pobočnoj liniji do 4. stepena, a po tazbini do 2. stepena ili
 staratelja, staranika, usvojitelja, usvojenika, hranitelja ili
hranjenika.

3) ako je u istom krivičnom predmetu:

a) učestvovao kao SPP ili SPS,
b) postupao kao tužilac, branilac, zakonski zastupnik ili punomoćnik
oštećenog
c) saslušan kao svjedok ili kao vještak,
d) učestvovao u donošenju odluke koja se pobija pravnim lijekom.

Ovi taksativno nabrojani osnovi obavezno isključuju sudiju od

vršenja sudijske dužnosti („obavezno izuzeće“). Izuzeće se vrši u
javnom interesu, a odricanje stranaka od izuzeća sudije, ne može dati
sposobnost sudiji da radi u konkretnom slučaju. Učešće na glavnom
pretresu sudije koji je po navedenim osnovama trebao da bude
isključen, smatra se apsolutnom povredom odredaba krivičnog
postupka.

4) ako postoje okolnosti koje izazivaju razumnu sumnju u njegovu

nepristrasnost („fakultativno izuzeće“, ili „izuzeće u užem smislu“)
Postojanje ovog osnova se utvrđuje u svakom konkretnom slučaju. Ovaj
fakultativni osnov izuzeća u užem smislu, predviđen je jednom opštom
formulacijom. Zakon ove razloge za izuzeće ne navodi ni primjera radi. To
mogu biti: zajednički imovinski interesi, izraženo prijateljstvo ili neprijateljstvo,
odnos zavisnosti odnosno nadređenosti ili podređenosti, veza po susjedstvu,
srodstvo u daljem stepenu i sl. Sumnja u stručnu sposobnost sudije ne može biti
osnov za izuzeće.

123
 Do pokretanja postupka za izuzeće može doći kako na zahtjev samog
sudije, tako i na zahtjev krivičnoprocesne stranke.

1. Postupak za izuzeće na zahtjev sudije.

Sudija, čim sazna da postoji neki od razloga za njegovo obavezno

izuzeće, dužan je da prekine svaki rad po tom predmetu, pa i u odnosu na
neodložne radnje i da o tome obavijesti predsjednika suda. Predsjednik suda
će, nakon utvrđivanja postojanja razloga za izuzeće, odrediti zamjenu. Pojedine
neodložne radnje obaviće za to vrijeme drugi određeni sudija.
Na isti način postupa sudija i u slučaju ako postoji razlog ili razlozi
za njegovo fakultativno izuzeće. Jedina razlika je u tome što u slučaju
fakultativnog izuzeća sudija može, sve do donošenja odluke o izuzeću, da
preduzima radnje za koje postoji opasnost od odlaganja , što nije slučaj kod
obaveznog izuzeća.

2. Postupak za izuzeće na zahtjev krivičnoprocesne stranke.

Krivičnoprocesne stranke mogu staviti zahtjev, kako za obavezno izuzeće,

tako i za fakultativno izuzeće sudije.
U slučaju izuzeća u užem smislu, podnosilac zahtjeva je dužan, ne
samo da naznači zakonski osnov, već i da što konkretnije i sadržajnije
navede razloge koji izazivaju razumnu sumnju u nepristrasnost sudije.
U zahtjevu se mora poimenično označiti sudija čije se izuzeće traži,
kao i činjenice i okolnosti zbog kojih se smatra da postoje neki od
zakonskih razloga za izuzeće. Može se tražiti samo izuzeće sudije «koji u
predmetu postupa», tj. koji vrši sudijsku dužnost u određenom predmetu.
Zahtjev za izuzeće stranke mogu podnijeti do početka glavnog pretresa, a
ako je u pitanju razlog za obavezno izuzeće za koji je stranka saznala docnije,
zahtjev se može podnijeti i docnije, odmah po saznanju za taj razlog. Ako taj
zahtjev ne sadrži neke od navedenih elemenata, odbaciće ga vanraspravno
vijeće. Protiv rješenja kojim se ovaj zahtjev odbacuje žalba nije dopuštena.
Zakonodavac je predvidio različit postupak u slučaju:
a) ako se radi o obaveznom izuzeću, sudija čim sazna da postoji koji od
razloga dužan je da obustavi svaki rad na predmetu. U ovoj situaciji
sudija ne smije izvršiti ni neku hitnu radnju koja ne trpi odlaganje. Ako
se utvrdi da osnov stoji, naređuje se zamjena. Zahtjev mogu postaviti stranke,
ako sudija ne obavijesti predsjednika ili opšta sjednica ne uvaži zahtjev, a ako
nema ni zahtjeva stranaka, opšta sjednica suda može narediti zamjenu po
svojoj inicijativi.
b) ako se radi o fakultativnom izuzeću (izuzeću u užem smislu), sudija
može do donošenja rješenja o zahtjevu za izuzeće da preduzima one
radnje za koje postoji opasnost od odlaganja. Pošto postojanje osnova
za izuzeće u ovom slučaju tek treba utvrditi, zakonodavac nije bio tako
isključiv, pa nije odredio zabranu rada. Data formulacija omogućava i sudiji
i predsjedniku suda da smireno i bez žurbe procijene postojanje određenih
okolnosti i njihov uticaj na podobnost sudije da postupa u konkretnom

124
 predmetu. Sudija koji je prijavio predsjedniku suda postojanje ovih okolnosti
nije isključen od rada na predmetu, pa svakako da može vršiti sve radnje koje
ne trpe odlaganje, a nije mu zabranjeno ni da vrši redovne radnje koje nisu
bitne.
O zahtjevu za izuzeće odlučuje opća sjednica Vrhovnog suda FBiH,
tj. kolegij sudija kod drugih sudova, pri čemu u tom postupku ne može
učestvovati sudija čije se izuzeće traži.
Prije donošenja rješenja o izuzeću, pribavit će se izjava sudije, a po
potrebi će se obaviti i druge radnje-provjere. Protiv rješenja kojim se usvaja
ili odbija zahtjev za izuzeće žalba nije dopuštena.
Odredbe o izuzeću sudije primjenjuju se i na tužioca, zapisničare,
sudske tumače, stručne osobe, kao i na vještake. O izuzeću zapisničara,
sudskog tumača, stručne osobe i vještaka odlučuje vijeće, predsjednik vijeća ili
sudija. O izuzeću tužioca odlučuje kolegij tužilaštva, a o izuzeću OSL tužilac.

Glava VI - TUŽILAC

PRAVA I DUŽNOSTI TUŽIOCA (član 45.)

Osnovno pravo i dužnost tužioca je otkrivanje i gonjenje učinitelja

krivičnih djela koja su u nadležnosti suda.
Odmah po saznanju da postoje osnovi sumnje da je učinjeno
krivično djelo tužilac ima pravo i dužan je da:

1) preduzme potrebne mjere u cilju:

a) otkrivanja i pronalaženja osumnjičenog,
b) provođenja istrage,
c) rukovođenja i nadzora nad istragom,
d) upravljanja aktivnostima OSL-a vezanih za pronalaženje
osumnjičenog i prikupljanje izjava i dokaza.

2) provede istragu u skladu s ZKP-om,

Svi organi koji učestvuju u istrazi dužni su da o svakoj poduzetoj radnji
obavijeste tužioca i da postupe po svakom njegovom zahtjevu.
3) daje imunitet u skladu s članom 98. ZKP-a (samo glavni tužilac),
4) zahtijeva dostavljanje informacija od državnih organa, preduzeća,
pravnih i fizičkih osoba u Federaciji,
5) izdaje pozive i naredbe i predlaže izdavanje poziva i naredbi u skladu
s ovim zakonom,
6) naredi OSL da izvrši naredbu izdatu od suda u skladu s ovim
zakonom,
7) utvrđuje činjenice potrebne za odlučivanje o imovinsko-pravnom
zahtjevu i o oduzimanju imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom,
8) predlaže izdavanje kaznenog naloga u skladu sa članom 350.
Zakona,
9) podiže i zastupa optužnicu pred sudom,

125
 Isključivo pravo tužioca je da temeljem postojanja dovoljno dokaza iz kojih
proizilazi osnovana sumnja da je osumnjičeni učinio krivično djelo, pripremi i
uputi optužnicu SPS-u, te da optužnicu zastupa pred sudom.
10) podnosi pravne lijekove,
Tužilac je jedini ovlašten da u toku postupka podnese žalbu, kako na štetu,
tako i u korist optuženog, što proizilazi iz njegove dvojne uloge: kao stranke u
postupku i kao državnog organa.
11) obavlja i druge poslove određene zakonom.

Glava VII - BRANILAC

PRAVO NA ODBRANU - BRANIOCA (čl. 53.-54.)

Princip odbrane je jedan od osnovnih principa krivične procedure, a

realizuje sa materijalnom i formalnom odbranom.
Formalna odbrana (odbrana putem branioca) može biti:
a) fakultativna – Kod fakultativne odbrane stvar je procjene osumnjičenog/
optuženog (ili lica koja mogu uzeti branioca osumnjičenom/optuženom), da li
će uopšte uzimati branioca ili će ga uzeti samo u nekom stadiju postupka
(optuženje, glavni pretres i sl.) i na to njihovo opredjeljenje sud ili drugi organi
nemaju uticaja.
b) obligatorna – Kada se radi o obligatornoj odbrani, onda nema
procjenjivanja, već u određenom stadiju postupka branilac mora ili biti
angažovan od strane osumnjičenog/optuženog (ili ovlaštenih srodnika) ili
mora biti postavljen po službenoj dužnosti.
Za branioca se može uzeti advokat pod uslovima koji su propisani
Zakonom o advokaturi Federacije. Lice koje nije advokat, ne može biti uzeto
za branioca ni onda kad ima stručnu spremu ili uživa povjerenje osumnjičenog
odnosno optuženog.
Branilac mora predati punomoć za zastupanje prilikom preduzimanja
prve radnje u postupku. Punomoć osumnjičenog/optuženog braniocu je
njegova procesna legitimacija, a izdaje mu je u vidu posebnog akta ili na zapisnik
kod organa pred kojim se vodi postupak. Osumnjičeni/optuženi može otkazati
punomoć braniocu u svakom trenutku i to bez obzira da li je odbrana obavezna ili
fakultativna. U slučaju obavezne odbrane, ako osumnjičeni/optuženi ne
opunomoći drugog branioca, mora mu se postaviti branilac po službenoj
dužnosti. Ako je branilac postavljen po službenoj dužnosti, onda se osumnjičeni/
optuženi ne može odreći branioca, ali može tražiti zamjenu ako postavljeni
branilac neodgovorno vrši svoju dužnost.
Više osumnjičenih/optuženih mogu imati zajedničkog branioca, osim
u slučaju ako je branioca postavio sud u slučaju obavezne odbrane ili zbog
slabog imovnog stanja. Zajednička odbrana isključena je samo ako postoji
kolizija (suprotnost u odbranama), a to je onda kada jedan od osumnjičenih/
optuženih u svojoj odbrani mora da izjavi nešto što može da tereti drugog
osumnjičenog/optuženog. Sukob interesa otklanja, po pravilu, branilac, odričući
se odbrane jednog ili odustajući od odbrane svih osumnjičenih/ optuženih. Sukob

126
interesa može otkloniti i osumnjičeni/optuženi opozivanjem branioca koga je sam
uzeo.
Osumnjičeni/optuženi može imati više branioca, ali samo jedan od
njih će imati status glavnog branioca, o čemu će se osumnjičeni/optuženi
izjasniti. Smatra se da je odbrana osigurana kada u postupku učestvuje
jedan od branilaca. Osumnjičeni/optuženi može imati više branilaca bez obzira
da li se radi o obaveznoj ili fakultativnoj odbrani, ali kada se branilac određuje po
službenoj dužnosti ili kada branioca postavlja sud zbog slabog imovnog stanja
osumnjičenog/optuženog, određuje se samo jedan branilac. Kada osumnjičeni/
optuženi ima više branilaca, onda je svaki od njih ovlašten da samostalno
preduzima sve radnje u korist odbrane osumnjičenog/optuženog. Dostavljanje se
vrši uvijek samo jednom braniocu.
Ko ne može biti branilac? (Član 55.) Branilac ne može biti:
1. oštećeni, bračni, odnosno vanbračni drug oštećenog ili tužioca, niti njihov
srodnik po krvi u pravoj liniji do bilo kog stepena, u pobočnoj liniji do
četvrtog stepena ili po tazbini do drugog stepena,
2. branilac koji je pozvan ili saslušan kao svjedok ne može biti branilac u tom
predmetu,
3. osoba koja je u istom predmetu postupala kao sudija ili tužilac.

Kada osumnjičeni/optuženi mora imati branioca? (Član 59.)

Zakonodavac je predvidio da osumnjičeni/optuženi mora imati
branioca u slijedećim situacijama:
1. već prilikom prvog ispitivanja - ako je nijem ili gluh ili ako je osumnjičen
za krivično djelo za koje se može izreći kazna dugotrajnog zatvora.
2. prilikom izjašnjenja o prijedlogu za određivanje pritvora - za vrijeme
dok pritvor traje. Dakle, osumnjičeni/optuženi protiv kojeg je određen
pritvor (a još nije u pritvoru) ne mora imati branioca. S druge strane, čim je
pozvan na izjašnjenje o prijedlogu za određivanje pritvora, mora imati
branioca.
3. nakon podizanja optužnice i to već u vrijeme dostavljanja optužnice -
ako je optužen za krivično djelo za koje se može izreći 10 godina
zatvora ili teža kazna. Branilac mora postojati u vrijeme dostavljanja
optužnice, da bi eventualno mogao uložiti prethodni prigovor protiv
optužnice i u njemu, pored ostalog, istakao povredu postupka u toku
istrage, u kojoj on nije učestvovao.
4. određivanje branioca osumnjičenom/optuženom obavezno je i u
slučaju ako sud utvrdi da je to zbog složenosti predmeta, mentalnog
stanja osumnjičenog/optuženog ili drugih okolnosti, u interesu
pravde. Nesposobnost za odbranu u ovom slučaju jeste faktičko pitanje,
što utvrđuje sud. Prema potrebi, provešće se psihijatrijsko vještačenje. Da
li postoje razlozi pravičnosti, odlučuje sud po diskrecionoj ocjeni. Ti razlozi
su mnogo širi od ostalih koje zakon predviđa za obaveznu odbranu, (npr.
složenost činjenične osnovice inače lakog krivičnog djela) .
Osumnjičenom/optuženom koji u slučaju obavezne odbrane sam ne
izabere branioca, postavlja se branilac po službenoj dužnosti. Branioca

127
postavlja SPP, SPS, sudija, odn. predsjednik vijeća, a branioca maloljetniku
postavlja sudija za maloljetnike.
Naime, u svim ovim slučajevima obavezne formalne odbrane,
branioca može izabrati sam osumnjičeni odnosno optuženi, a ako to ne
učini, sud je dužan da mu postavi branioca po službenoj dužnosti.

POSTAVLJANJE BRANIOCA ZBOG SLABOG IMOVNOG STANJA (Član 60.)

Kad ne postoje uslovi za obaveznu odbranu, a osumnjičeni/optuženi

ne može prema svom imovnom stanju sam snositi troškove odbrane,
odnosno branioca, sud će mu, na njegov zahtjev, postaviti branioca, pod
alternativnim uslovima:
a) da se postupak vodi za krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora
od 3 godine ili teža kazna, ili
b) da to zahtijevaju interesi pravičnosti, bez obzira na propisanu kaznu.
Da li postoje razlozi pravičnosti, odlučuje sud po slobodnoj ocjeni, u
zavisnosti od specifičnosti svakog pojedinog slučaja, npr. specifično kriv.
djelo koje je predmet optužbe, ličnost osumnjičenog/optuženog, sredina u
kojoj je kriv. djelo izvršeno, broj osumnjičenih/optuženih, pravna pitanja
koje treba riješiti i dr.

Zahtjev za postavljanje branioca u ovom slučaju se može podnijeti u

toku cijelog krivičnog postupka. Branioca, zavisno od faze postupka,
postavlja SPP, SPS, sudija/predsjednik vijeća i to nakon što je
osumnjičenom/optuženom prvo pružena prilika da sa predočene liste
izabere branioca.
Zahtjev za postavljanje branitelja zbog slabog imovnog stanja
evidentira se u spisu.
Pri ocjeni situacije osumnjičenog/optuženog da ne može snositi
troškove odbrane u obzir se uzimaju njegovi prihodi i rashodi, te visina
troškova odbrane koji su u izgledu. Ako se imovno stanje osumnjičenog/
optuženog tokom postupka izmijeni na bolje, odluka o postavljenju branioca
može se izmijeniti, odnosno može mu biti naloženo plaćanje troškova branioca.
Postavljeni branilac ima sva prava i dužnosti i isti procesni položaj
kao i svaki drugi branilac. Ima pravo na nagradu, troškove i druge izdatke po
advokatskoj tarifi i to na teret sredstava suda koji ga je postavio za branioca.

PRAVO BRANIOCA DA PREGLEDA SPISE I DOKUMENTACIJU (Član 61.)

U toku istrage:
1) branilac ima pravo da razmatra spise i razgleda pribavljene predmete koji
idu u korist osumnjičenom. Ovo pravo se braniocu može uskratiti ako je
riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj
istrage.
2) izuzetno od prethodnog pravila, tužilac će istovremeno sa dostavljanjem
prijedloga za određivanje pritvora SPP, odnosno SPS-u dostaviti i dokaze
bitne za procjenu zakonitosti pritvora i radi obavještavanja branioca.

128
 Nakon podizanja optužnice, osumnjičeni/optuženi i branilac imaju
pravo uvida u sve spise i dokaze.
SPS, sudija, odnosno vijeće, kao i tužilac, kada dođu u posjed novog
dokaza ili bilo koje informacije ili činjenice koja može poslužiti kao dokaz na
suđenju, dužni su ih staviti na uvid braniocu. U navedenim slučajevima, branilac
može izvršiti fotokopiranje spisa i dokumenata.

Glava VIII – RADNJE DOKAZIVANJA

PRETRESANJE STANA, OSTALIH PROSTORIJA I POKRETNIH STVARI

(član 65.)

Pretresanje stana, ostalih prostorija i pokretnih stvari se može

odrediti samo onda ako ima dovoljno osnova za sumnju da će se prilikom
pretresanja:
a) pronaći pretpostavljeni izvršilac krivičnog djela ili njegov saučesnik, ili
b) otkriti tragovi krivičnog djela, ili
c) pronaći predmeti važni za krivični postupak.

Pretresanje pokretnih stvari obuhvata i pretresanje kompjuterskih

sistema, uređaja za pohranjivanje kompjuterskih i elektronskih podataka, te
mobitela. Na zahtjev suda, osobe koje se koriste ovim uređajima dužne su
omogućiti pristup, predati diskete ili drugi medij na kome su pohranjeni podaci,
kao i pružiti potrebna obavještenja za upotrebu tih uređaja. Pretresanje
kompjutera i sličnih uređaja će se obaviti uz pomoć stručne osobe.

PRETRESANJE OSOBE (član 66.)

Pretresanje osobe može se poduzeti u sljedećim slučajevima:

a) kad je vjerovatno da je određena osoba počinila krivično djelo, ili je
ista saučesnik
U ovom slučaju se radi o pretresanju osumnjičenog i tu je neophodno da
postoji vjerovatnost da je određena osoba počinila krivično djelo. U krug
osumnjičenih osoba svakako ne ulaze samo izvršilac, ili saizvršioci, već i
podstrekač i pomagač, dakle saučesnici.
b) kad je vjerovatno da će se pretresanjem pronaći predmeti ili tragovi
važni za krivični postupak.
U ovom slučaju, radi se o pretresanju ostalih osoba, a uslov je vjerovatnost
da se kod te osobe, koja nije ni izvršilac krivičnog djela, niti njegov saizvršilac,
odn. saučesnik, nalaze predmeti ili tragovi važni za krivični postupak.

Pretresanje osobe obavlja osoba istog spola , bez obzira da li se

pretresa osoba muškog ili ženskog spola.
NAREDBA ZA PRETRESANJE (član 67.)

129
 Sud može izdati naredbu za pretresanje pod uslovima propisanim
ovim zakonom. Naredbu za pretresanje može izdati sud na zahtjev tužioca
ili na zahtjev OSL koje je dobilo odobrenje od tužioca.
Dakle potreban je zahtjev tužioca ili zahtjev OSL, koje je za isticanje
zahtjeva dobile odobrenje od tužioca, što znači da sud ne može po službenoj
dužnosti izdati naredbu za pretresanje bez obzira što su ispunjeni materijalni
uslovi za pretresanje. Od ovog principijelnog rješenja izuzetak je moguć na
glavnoj raspravi, s obzirom da se izvode i dokazi čije izvođenje naredi sudija,
odn. sudsko vijeće.

FORMA ZAHTJEVA ZA PRETRESANJE (član 68.)

U odnosu na formu, zahtjev za izdavanje naredbe za pretresanje

može se podnijeti pismeno ili usmeno.
Podnošenje zahtjeva u pisanom obliku je pravilo, a u usmenom obliku
izuzetak i koristi se onda kada postoji opasnost od odlaganja.

PISANI ZAHTJEV ZA IZDAVANJE NAREDBE ZA PRETRESANJE (član 69.)

Obaveznim sadržajem pismenog zahtjeva za izdavanje naredbe za

pretresanje određen je:

 uvodni dio zahtjeva, koji obuhvata:

1) naziv sudske instance od koje se zahtjeva izdavanje naredbe za
pretresanje, te
2) lične podatke kao i funkciju podnosioca zahtjeva, čime se dokazuje
zakonsko ovlaštenje za podnošenje zahtjeva za izdavanje te naredbe.

 centralni dio zahtjeva, koji obuhvata:

1) navođenje činjenica koje ukazuju na vjerovatnost da će se osobe, tragovi i
predmeti naći na označenom ili opisanom mjestu ili kod određene osobe.
Mjesta ili osobe koje su objekti pretrage moraju se tačno precizirati.
2) sam zahtjev sudu da izda naredbu za pretresanje, a u svrhu pronalaženja
osoba ili oduzimanja predmeta.

Uz zahtjev za izdavanje naredbe o pretresanju mogu se dati i

određeni prijedlozi:
A. Da se pretresanje izvrši u bilo koje vrijeme zato što postoji osnovana
sumnja:
a) da pretresanje neće moći biti izvršeno u vremenskom
periodu od 6 sati ujutro do 21 sat uvečer. (npr. treba izvršiti pretresanje
noćnog bara ili drugog prostora koje svoju osnovnu djelatnost obavlja
upravo u kasnim noćnim i ranim jutarnjim satima);
b) da će se traženi predmeti skloniti ili uništiti ako se naredba
ne izvrši odmah.
c) da će osoba koja se traži pobjeći ili počiniti drugo krivično
djelo, ili ugroziti bezbjednost OSL-a ili drugog lica.

130
 B. Da OSL izvrši naredbu za pretres bez njene prethodne predaje ako
postoji osnovana sumnja:
a) da se traženi predmeti mogu lako i brzo uništiti ako se
odmah ne oduzmu,
b) da predaja naredbe može ugroziti bezbjednost OSL ili
drugog lica, te
c) da će osoba koju se traži počiniti drugo krivično djelo.

USMENI ZAHTJEV ZA IZDAVANJE NAREDBE O PRETRESANJU (član 70.)

Usmeni zahtjev za izdavanje naredbe za pretresanje može se

podnijeti kada postoji opasnost od odlaganja.
Usmeni zahtjev za izdavanje naredbe o pretresanju može se saopćiti
neposredno sudu ili telefonom, ili radio-vezom ili drugim sredstvom elektronske
komunikacije.
Kad je podnesen usmeni zahtjev za izdavanje naredbe za
pretresanje, sud će daljnji tok razgovora zabilježiti.
SPP će potpisati kopiju zapisnika i predati je sudu u roku od 24 sata od
izdavanja naredbe.

IZDAVANJE NAREDBE ZA PRETRESANJE (član 71.)

Ako SPP ustanovi da je zahtjev za izdavanje naredbe za pretresanje

opravdan, može odobriti zahtjev i izdati naredbu za pretresanje. Prije
odobravanja zahtjeva, SPP ispituje istinitost okolnosti i predočenih
podataka u zahtjevu, te ako je zahtjev za izdavanje naredbe za pretresanje
osnovan, odobrit će zahtjev i izdati naredbu za pretresanje. Kad će zahtjev
za pretresanjem biti opravdan je faktičko pitanje koje se cijeni u svakom
pojedinom slučaju.
Kad SPP odluči da izda naredbu za pretres na osnovu usmenog
zahtjeva, podnositelj takvog zahtjeva će sam sastaviti naredbu i pročitat će
je u cjelini SPP-u.

SADRŽAJ NAREDBE ZA PRETRESANJE (član 72.)

Naredba za pretresanje sadrži:

1) naziv suda koji izdaje naredbu (osim kada se naredba za pretresanje
odobrava na osnovu usmenog zahtjeva) i potpis SPP koji izdaje naredbu,
2) ako se naredba za pretresanje odobrava na osnovu usmenog zahtjeva, to
će se navesti uz naznačenje imena SPP koji izdaje naredbu i vremena i
mjesta izdavanja,
3) ime, odjel ili rang ovlaštene osobe na koju se naredba odnosi,
4) svrha pretresanja,
5) opis osobe koju treba pronaći ili opis stvari koje su predmet pretresanja,
6) određivanje ili opis mjesta, prostorija ili osoba koje se traže, s navođenjem
adrese, vlasništva, imena ili sličnog za sigurno utvrđivanje identiteta,

131
7) uputstvo da se naredba ima izvršiti između 6 sati i 21 sata ili ovlaštenje da
se naredba može izvršiti u bilo koje vrijeme ako to sud izričito odredi,
8) eventualno ovlaštenje izvršitelju naredbe da može bez prethodne najave
ući u prostorije koje se imaju pretresti, ako to sud izričito odredi,
9) uputstvo da se naredba i oduzete stvari donesu u sud bez odlaganja,
10) pouku da osumnjičeni ima pravo obavijestiti branioca i da se pretresanje
može izvršiti i bez prisustva branioca, ako to zahtijevaju izuzetne okolnosti .

VRIJEME IZVRŠENJA NAREDBE ZA PRETRESANJE (član 73.)

Naredba za pretresanje mora se izvršiti najkasnije 15 dana od

izdavanja naredbe, nakon čega se, bez odlaganja, mora vratiti sudu.
Naredba za pretresanje se može izvršiti bilo kojeg dana u sedmici.
Naredba se može izvršiti samo u vremenskom periodu od 6 sati do 21
sata, osim ako u naredbi nije izričito dato ovlaštenje da se može izvršiti u bilo
koje doba dana ili noći.

POSTUPAK IZVRŠENJA NAREDBE ZA PRETRESANJE (član 74.)

Prije početka pretresanja, OSL mora dati obavještenje o svojoj

funkciji i razlogu dolaska i predati naredbu za pretresanje osobi kod koje će
se ili na kojoj će se izvršiti pretresanje. Ako mu je nakon toga pristup
uskraćen, OSL može upotrijebiti silu.
Prilikom izvršavanja naredbe za pretresanje, OSL nije dužno obavijestiti
bilo koga o svojoj funkciji i razlozima pretresanja, već može odmah ući u stan ili
druge prostorije ako su prazni ili ako je OSL naredbom izričito ovlašteno da uđe
bez prethodne najave.
Vlasnik/ korisnik stana pozvat će se da bude prisutan pretresu, a ako je on
odsutan, pozvat će se njegov zastupnik ili neko od odraslih članova domaćinstva
ili susjeda.
Ukoliko osoba kod koje se pretresanje ima izvršiti nije prisutna,
naredba se ostavlja u prostoriji gdje se vrši pretresanje, a pretresanje se
izvršava i bez njene prisutnosti.
Pretresu stana, ostalih prostorija ili osobe, prisustvuju dva
punoljetna građanina, kao svjedoci. Svjedoci će se prije početka
pretresanja upozoriti da paze kako se pretresanje vrši, kao i da imaju pravo
da prije potpisivanja zapisnika o pretresanju stave svoje prigovore, ako
smatraju da sadržaj zapisnika nije tačan.
Ovo je vrlo važno, jer u slučaju da neka od okolnosti utvrđenih
tokom pretresa (npr. da li je u pretresanoj prostoriji pronađena droga) bude
sporna tokom suđenja, onda se pozivaju svjedoci prisutni tokom pretresa
da se o toj okolnosti izjasne.
Pretresanje osobe vrši osoba istog pola.
Prilikom vršenja pretresanja službenih prostorija ili vojnih objekata, pozvat
će se njihov starješina ili rukovodilac, odnosno vojna osoba, da bude prisutan
pretresanju.

132
ZAPISNIK O PRETRESANJU I ODUZIMANJE PREDMETA (čl. 76. i 77.)

O svakom pretresanju stana, prostorije ili osobe sastavit će se

zapisnik koji potpisuje:
a) osoba kod koje se ili na kojoj se vrši pretresanje i
b) osobe čija je prisutnost obavezna.

Prilikom vršenja pretresanja, oduzet će se privremeno samo oni

predmeti i isprave koji su u vezi sa svrhom pretresanja. U zapisnik će se
unijeti i tačno opisati predmeti i isprave koje se oduzimaju, a to će se
naznačiti i u potvrdi o oduzimanju predmeta koja će se odmah uručiti osobi
kojoj su predmeti, odnosno isprave oduzete.
Ako se pri pretresanju stana, prostorije, odnosno osobe, nađu
predmeti koji nemaju veze s krivičnim djelom zbog kojeg je izdata naredba
za pretresanje, ali upućuju na drugo krivično djelo, oni će se opisati u
zapisniku i privremeno oduzeti. O tome će se obavijestiti tužilac. Ti će se
predmeti odmah vratiti ako tužilac ustanovi da nema osnova za pokretanje
krivičnog postupka, a ne postoji neki drugi zakonski osnov po kojem bi se ti
predmeti imali oduzeti.
Nakon privremenog oduzimanja predmeta na osnovu naredbe za
pretres, OSL će napisati i potpisati potvrdu u kojoj će navesti oduzete
predmete i naziv suda koji je izdao naredbu.
Nakon oduzimanja predmeta na osnovu naredbe za pretresanje, OSL
mora, bez odlaganja, vratiti sudu naredbu i predati oduzet predmete i spisak istih.
Nakon prijema stvari oduzetih na osnovu naredbe za pretresanje, sud će
zadržati predmete pod nadzorom suda do daljnje odluke ili odrediti da predmeti
ostanu pod nadzorom podnositelja zahtjeva.

PRETRESANJE BEZ NAREDBE I SVJEDOKA (član 78.)

OSL može ući u stan i druge prostorije bez naredbe za pretresanje i

bez prisustva svjedoka i izvršiti pretresanje u slijedećim slučajevima:
1. ako stanar tog stana, odnosno korisnik prostorije, to želi,
2. ako neko iz tog stana/prostorije zove u pomoć,
3. ako je potrebno uhvatiti učinitelja krivičnog djela koji je zatečen na djelu ili
radi sigurnosti ljudi i imovine,
4. ako se u stanu ili drugoj prostoriji nalazi osoba koja se po naredbi suda
ima pritvoriti ili prinudno dovesti ili koja se tu sklonila od gonjenja.

OSL može pretresti osobu bez naredbe za pretresanje i bez

prisutnosti svjedoka u slijedećim slučajevima:
a) pri izvršenju naredbe o dovođenju,
b) prilikom lišenja slobode,
c) ako postoji sumnja da ta osoba posjeduje vatreno ili hladno oružje,
d) ako postoji sumnja da će osoba sakriti, uništiti ili riješiti se predmeta koji
se trebaju od njega oduzeti i upotrijebiti kao dokaz u krivičnom postupku.

133
 Nakon izvršenja pretresanja bez naredbe za pretresanje, OSL mora
odmah podnijeti pisani izvještaj tužitelju koji će o tome obavijestiti SPP.
Izvještaj mora sadržavati razloge pretresanja bez naredbe.

PRIVREMENO ODUZIMANJE PREDMETA I IMOVINE

NAREDBA ZA ODUZIMANJE PREDMETA (član 79.)

Predmeti koji se po KZFBiH imaju oduzeti ili koji mogu poslužiti kao
dokaz u krivičnom postupku, privremeno će se oduzeti i na osnovu sudske
odluke će se osigurati njihovo čuvanje.
Radi se o privremenom oduzimanju:
1. predmeta koji se po KZ BiH trebaju oduzeti,
2. predmeta koji mogu poslužiti kao dokaz u krivičnom postupku.

1. Predmeti koji se po KZ BiH trebaju oduzeti su:

a) predmeti koji su upotrijebljeni ili su bili namijenjeni za izvršenje kriv. djela
ili su nastali njegovim izvršenjem, a postoji opasnost da će biti ponovo
upotrijebljeni za izvršenje kriv. djela, kao i predmeti čije se oduzimanje čini
apsolutno neophodnim u cilju zaštite opšte sigurnosti ili iz moralnih
razloga;
b) predmeti od kojih se sastoji imovinska korist pribavljena krivičnim djelom;
c) predmeti za koje je, kod određenih krivičnih djela, u okviru posebnog djela
KZ FBiH, predviđeno obavezno oduzimanje predmeta, (npr. neovlašteno
proizvodene i stavljene u promet opojne droge, krivotvoreni vrijednosni
papiri itd.).

Predmeti koji se po KZ FBiH trebaju oduzeti, moraju se oduzeti bez

obzira da li će u toku krivičnog postupka poslužiti kao dokaz ili ne.

2. Predmeti koji mogu poslužiti kao dokaz u krivičnom postupku

Radi se o predmetima koji mogu poslužiti pri utvrđivanju važnih

činjenica u krivičnom postupku (npr. pokretne stvari ili nekretnine, kod kojih
se ograničava slobodno raspolaganje i koje se podvrgavaju odgovarajućem
čuvanju, te isprave ili tehničke snimke činjenica ).
Naredbu za oduzimanje predmeta izdaje sud, na prijedlog tužioca ili
na prijedlog OSL koja je dobilo odobrenje od tužioca.
Pismenu naredbu o privremenom oduzimanju predmeta izdaje sud na
prijedlog tužioca ili na prijedlog OSL koje je dobilo odobrenje od tužioca . U smislu
funkcionalne nadležnosti, to je SPP (do podizanja optužnice), SPS (prije početka
glavnog pretresa), sudija, odnosno predsjednik vijeća (na glavnom pretresu).
Faktičko oduzimanje predmeta vrši OSL na osnovu izdate naredbe.
Ko drži takve predmete, dužan ih je predati po naredbi suda . Osoba
koja ih odbije predati može se kazniti do 50.000 KM, a u slučaju daljnjeg
odbijanja, može se zatvoriti. Zatvor traje do predaje predmeta ili do završetka
krivičnog postupka, a najduže 90 dana. O žalbi protiv rješenja kojim je izrečena

134
novčana kazna ili je naređen zatvor odlučuje vijeće. Žalba protiv rješenja o
zatvoru ne zadržava izvršenje rješenja.
Dužnost predaje predmeta po naredbi suda nije apsolutna već
relativna i ne odnosi se na:
1. osumnjičenog, odnosno optuženog,
2. osobe koje su oslobođene dužnosti svjedočenja,
3. osobe koje su po odredbama materijalnog krivičnog prava oslobođene
dužnosti prijavljivanja krivičnog djela ili učinioca, ili koje nisu krivično
odgovorne zbog pružanja pomoći učiniocu nakon izvršenog kriv. djela.

PRIVREMENO ODUZIMANJE PREDMETA BEZ NAREDBE (član 80.)

Predmeti koji se po KZFBiH imaju oduzeti ili koji mogu poslužiti kao
dokaz u krivičnom postupku, mogu se privremeno oduzeti i bez naredbe
suda, ukoliko postoji opasnost od odlaganja.
Ukoliko se osoba koja se pretresa izričito usprotivi oduzimanju predmeta,
tužilac će u roku od 72 sata od izvršenog pretresanja podnijeti zahtjev SPP za
naknadno odobrenje za oduzimanje predmeta.
Ukoliko SPP odbije zahtjev tužioca, oduzeti predmeti se ne mogu
koristiti kao dokaz u krivičnom postupku, i odmah će se vratiti osobi od
koje su oduzeti.
Osoba od koje se privremeno oduzima predmet i dokumentacija ima pravo
žalbe. Žalba ne odlaže privremeno oduzimanje predmeta i dokumentacije.
Privremeno oduzeti predmeti i dokumentacija pohranjuju se u sudu ili sud
na drugi način osigurava njihovo čuvanje.
Otvaranje i pregled privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije
vrši tužilac, uz obavezu da o tome obavijesti osobu ili preduzeće od koje su
predmeti oduzeti, SPP i branioca.

Popis privremeno oduzetih predmeta i dokumentacij e (Član 82.)

Nakon privremenog oduzimanja predmeta i dokumentacije, u zapisniku će
se popisati privremeno oduzeti predmeti i dokumentacija i o tome izdati potvrda.
Ako popis predmeta i dokumentacije nije moguć, predmeti i dokumentacija
će se staviti u omot i zapečatiti.
Predmet koji je oduzet od fizičke, odnosno pravne osobe ne može se
prodati, pokloniti ili na drugi način njim raspolagati.

Pravo žalbe (Član 83.)

Osoba od koje se privremeno oduzima predmet i dokumentacija ima pravo
žalbe, koja ne odlaže privremeno oduzimanje predmeta i dokumentacije.
Protiv odluke suda kojom se vraćaju oduzeti predmeti ili dokumentacija
tužitelj ima pravo podnijeti žalbu.

Čuvanje privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije (Član 84.)

Privremeno oduzeti predmeti i dokumentacija pohranjuju se u sudu ili sud
na drugi način osigurava njihovo čuvanje.

135
Otvaranje i pregled privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije. (Čl. 85.)
Otvaranje i pregled privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije vrši
tužitelj. O otvaranju privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije tužitelj je
dužan obavijestiti osobu ili preduzeće od koje su predmeti oduzeti, SPS-a i
branitelja. Pri otvaranju i pregledu predmeta i dokumentacije mora se voditi
računa da njihov sadržaj ne saznaju neovlaštene osobe.

Naredba banci ili drugoj pravnoj osobi (Član 86.)

Ako postoje osnovi sumnje da je neka osoba počinila krivično djelo

koje je povezano s pribavljanjem imovinske koristi, sud može, na osnovu
prijedloga tužitelja, narediti da banka ili druga pravna osoba koja vrši
finansijsko poslovanje dostavi podatke o bankovnim depozitima i drugim
finansijskim transakcijama i poslovima te osobe, kao i drugih osoba za koje
se osnovano vjeruje da su uključene u te finansijske transakcije ili poslove
osumnjičenog, ako bi takvi podaci mogli biti dokaz u krivičnom postupku.
Sud može, na prijedlog tužitelja, narediti preduzimanje i drugih potrebnih
posebnih istražnih radnji iz člana 130. ovog zakona kako bi se omogućilo
utvrđivanje i pronalaženje nezakonito pribavljene imovine i prikupljanje dokaza o
tome.
U hitnim slučajevima i tužitelj može odrediti navedene mjere prema
bankama na osnovu naredbe. O preduzetim mjerama tužitelj odmah
obavještava sud, koji može u roku od 72 sata izdati naredbu. Tužitelj će
dobijene podatke zapečatiti dok ne bude izdata sudska naredba. U slučaju
da sud ne izda naredbu, tužitelj će podatke vratiti bez prethodnog otvaranja.
Sud može rješenjem narediti pravnoj ili fizičkoj osobi da privremeno
obustavi izvršenje finansijske transakcije za koju postoji sumnja da
predstavlja krivično djelo, ili da je namijenjena učinjenju krivičnog djela, da
služi prikrivanju krivičnog djela ili prikrivanju dobiti ostvarene krivičnim
djelom.

Naredba operateru telekomunikacija (Član 86a.)

Sud može, ako postoje osnovi sumnje da je neka osoba počinila KD, na
prijedlog tužitelja ili OSL narediti da operater telekomunikacija ili druga pravna
osoba koja pruža telekomunikacione usluge, dostavi podatke o korištenju tih
usluga ako bi ti podaci mogli poslužiti kao dokaz u krivičnom postupku.
U hitnim slučajevima to može i tužitelj, ali će te podatke zapečatiti dok se
ne izda sudska naredba (rok za izdavanje ove naredbe je max. 72 sata). Ako sud
ne izda naredbu, tužitelj će podatke vratiti bez prethodnog otvaranja.
Operateri telekomunikacija su dužni omogućiti provođenje ovih mjera.

Vraćanje privremeno oduzetih predmeta (Član 88.)

Predmeti koji su u toku krivičnog postupka privremeno oduzeti, vratit će se
vlasniku, odnosno držatelju, kada u toku postupka postane očigledno da njihovo
zadržavanje nije u skladu s članom 79. ovog zakona, a ne postoje razlozi na
njihovo oduzimanje u smislu da predstavljaju opasnost po opću sigurnost . Sud je
dužan, nakon izjašnjenja tužitelja odlučiti o tome u roku od 15 dana.

136
ISPITIVANJE OSUMNJIČENOG

OSNOVNE ODREDBE O ISPITIVANJU (član 91.)

Ispitivanje osumnjičenog u istrazi vrši tužilac ili OSL.

Ispitivanje treba vršiti tako da se u punoj mjeri poštuje ličnost
osumnjičenog. Prilikom ispitivanja osumnjičenog ne smije se upotrijebiti sila,
prijetnja, prevara, narkotici ili druga sredstava koja mogu uticati na slobodu
odlučivanja i izražavanja volje prilikom davanja izjave ili priznanja.
Ako je postupljeno protivno navedenim pravilima, na tako
pribavljenom iskazu osumnjičenog ne može se zasnivati sudska odluka.

POUKA OSUMNJIČENOM O NJEGOVIM PRAVIMA (član 92.)

1. Kad se osumnjičeni prvi put ispituje prvo se uzimaju lični podaci o

identitetu, (ime i prezime, nadimak, ime i prezime roditelja, djevojačko obiteljsko
ime majke, gdje je rođen, gdje stanuje, dan, mjesec i godina rođenja, koje je
narodnosti i čiji je državljanin, JMBG, čime se zanima, kakve su mu obiteljske
prilike, je li pismen, kakve je škole završio, je li, gdje i kad služio vojsku odnosno
ima li čin, je li odlikovan, kakvog je imovnog stanja, je li, kad i zašto osuđivan, je li
i kad je izrečenu kaznu izdržao, da li se protiv njega vodi postupak za koje drugo
krivično djelo, a ako je maloljetan, ko mu je zakonski zastupnik).

2. zatim će mu se saopštiti:
 za koje krivično djelo se tereti/sumnjiči i
 osnove sumnje protiv njega.

3. nakon toga, osumnjičeni će se poučiti o sljedećim pravima:

1) da nije dužan iznijeti odbranu niti odgovarati na pitanja - „pravo na šutnju“,
2) da može uzeti branioca po svom izboru, koji može biti prisutan njegovom
ispitivanju,
3) da se može izjasniti o djelu i iznijeti činjenice i dokaze u svoju korist, te da
je takav njegov iskaz, ako je dat u prisustvu branitelja, dopušten kao
dokaz na glavnoj raspravi i da bez njegove saglasnosti može biti pročitan i
korišten na njoj,
4) da ima pravo razgledati spise i pribavljene predmete koji mu idu u korist,
5) da ima pravo na prevodioca ukoliko ne zna jezik suda .

Osumnjičeni se može dobrovoljno odreći navedenih prava, ali

njegovo ispitivanje ne može započeti ukoliko se i dok se njegova izjava o
odricanju ne zabilježi u zapisnik i dok ne bude potpisana od osumnjičenog.
Osumnjičeni se ni pod kojim okolnostima ne može odreći prava na
prisustvo branioca, ako je njegova odbrana obavezna.
U slučaju da se osumnjičeni odrekao prava da uzme branioca, a
kasnije izrazi želju da uzme branioca, ispitivanje će se odmah prekinuti i
ponovo će se nastaviti kada osumnjičeni dobije branioca ili mu se branioc
postavi ili ako osumnjičeni izrazi želju da nastavi da odgovara na pitanja.

137
 Ako se osumnjičeni dobrovoljno odrekne prava da ne odgovara na
postavljena pitanja, mora mu se i u tom slučaju omogućiti da se izjasni o svim
činjenicama i dokazima koji mu idu u korist.
Ako je postupljeno protivno odredbama koje garantuju navedena
prava, na tom iskazu osumnjičenog ne može se zasnivati sudska odluka.

NAČIN ISPITIVANJA OSUMNJIČENOG (čl. 93. i 94.)

O svakom ispitivanju osumnjičenog sačinjava se zapisnik. Bitni

dijelovi iskaza unijet će se doslovno u zapisnik. Nakon što je zapisnik
sačinjen, osumnjičenom će se pročitati zapisnik i predati kopija zapisnika .
Ispitivanje osumnjičenog, u pravilu, snima se na audio ili videotraku.
Ispitivanje osumnjičenog obavit će se uz pomoć prevodioca ako
osumnjičeni ne poznaje jezik suda, a ako je svjedok gluh ili nijem, uz
pomoć tumača, odnosno osobe koja se sa svjedokom može sporazumjeti .

SASLUŠANJE SVJEDOKA

POZIV ZA SASLUŠANJE SVJEDOKA (član 95.)

Svjedoci se saslušavaju kada postoji vjerovatnoća da će svojim

iskazom moći dati obavještenja o krivičnom djelu, učinitelju i o drugim
važnim okolnostima.
Poziv za svjedočenje dostavlja tužilac, odnosno sud. Pozivanje kao
svjedoka maloljetne osobe koja nije navršila šesnaest godina života vrši se preko
roditelja, odnosno zakonskog zastupnika, osim ako to nije moguće zbog potrebe
da se hitno postupa ili drugih okolnosti.
Svjedoci koji se zbog starosti, bolesti ili teških tjelesnih mana ne mogu
odazvati pozivu mogu se saslušati u njihovom stanu, bolnici ili na drugom mjestu.
Ukoliko se svjedok koji je upozoren na posljedice neodazivanja, bez
zakonskih razloga, ne odazove pozivu, niti svoj izostanak opravda, sud mu
može izreći novčanu kaznu do 5.000 KM ili narediti prinudno dovođenje.
Naredbu za dovođenje svjedoka izvršava sudska policija. Izuzetno,
naredbu može izdati i tužilac, ukoliko uredno pozvani svjedok ne dođe, a svoj
izostanak ne opravda, s tim da ovu naredbu mora odobriti SPP u roku od 24 sata
od izdavanja naredbe.
Ukoliko svjedok koji je upozoren na posljedice, bez zakonskih
razloga odbije da svjedoči, sud može, na prijedlog tužioca, donijeti rješenje
o kažnjavanju svjedoka novčanom kaznom do 30.000 KM. Protiv ovog
rješenja dopuštena je žalba koja ne zadržava izvršenje. O žalbi protiv rješenja
kojim su izrečene navedene novčane kazne svjedoku, odlučuje vanraspravno
vijeće.

OSOBE KOJE NE MOGU BITI SASLUŠANE KAO SVJEDOCI (član 96.)

Ne može se saslušati kao svjedok:

138
a) osoba koja bi svojim iskazom povrijedila dužnost čuvanja državne,
vojne ili službene tajne, dok je nadležni organ ne oslobodi te dužnosti,
b) branilac osumnjičenog/optuženog u pogledu činjenica koje su mu
postale poznate u svojstvu branioca,
c) osoba koja bi svojim iskazom povrijedila dužnost čuvanja
profesionalne tajne (vjerski službenik-ispovjednik, novinar u svrhu zaštite
izvora informacija, advokat, notar, liječnik, i dr.), osim ako je oslobođena te
dužnosti posebnim propisom ili izjavom osobe u čiju je korist ustanovljeno
čuvanje tajne,
d) maloljetna osoba koja, s obzirom na uzrast i duševnu razvijenost,
nije sposobna shvatiti značaj prava da ne mora svjedočiti.

OSOBE KOJE MOGU ODBITI SVJEDOČENJE (član 97.)

Svjedočenje mogu odbiti:

a) bračni, odnosno vanbračni drug osumnjičenog/optuženog,
b) roditelj ili dijete, te usvojitelj ili usvojenik osumnjičenog/optuženog.

Organ koji vodi postupak dužan je da navedene osobe, prije njihovog

saslušanja ili čim sazna za njihov odnos prema osumnjičenom/optuženom
upozori da mogu odbiti svjedočenje . Upozorenje i odgovor se unose u
zapisnik.
Osoba koja može odbiti svjedočenje prema jednom od osumnjičenih/
optuženih može odbiti svjedočenje i prema ostalim osumnjičenim/optuženim, ako
se njen iskaz, prema prirodi stvari, ne može ograničiti samo na ostale
osumnjičene.
Ako je kao svjedok saslušana osoba koja može odbiti svjedočenje ili je
saslušana osoba koja nije upozorena da može odbiti svjedočenje ili to
upozorenje nije uneseno u zapisnik, na takvom iskazu se ne može zasnivati
sudska odluka.

PRAVO SVJEDOKA DA NE ODGOVARA NA POJEDINA PITANJA (član 98.)

Svjedok ima pravo da ne odgovara na pojedina pitanja ako bi ga

istinit odgovor na ta pitanja izložio krivičnom gonjenju . Ovo se zasniva na
principu da niko nije dužan da pruža dokaze protiv sebe („Nemo prodere se
ipsum“). Ovdje treba imati u vidu da je svjedok obavezan da se odazove pozivu
i da svjedoči, a može samo odbiti davanje odgovora na određena pitanja.
Svjedok koji koristi ovo pravo odgovorit će na ta pitanja ako mu se
da imunitet. Imunitet se daje odlukom glavnog tužioca. Ako u istrazi
nastane takva situacija, onda glavni tužilac ima pravo da odustane od
načela legaliteta i da na osnovi svoje procjene svjedoku dadne imunitet
koji nije javan – (tzv. „tajni imunitet“, jer za taj imunitet, osim svjedoka, niko ne
zna). Za uzvrat, on od svjedoka dobije određene informacije ili svjedok na drugi
način pristane da sarađuje. Na glavnom pretresu je slična situacija, s tim što
nakon procjene da svjedok ima pravo na uskraćivanje odgovora, glavni
tužilac može pod istim uslovima kao i u istrazi dati svjedoku imunitet koji je

139
tada tzv. „javni imunitet“ (jer za taj imunitet zna optuženi, branilac, itd.). Dakle,
u oba ova slučaja, odluku o imunitetu uvijek daje glavni tužilac i sud s tim
nema ništa.
Naravno, glavni tužilac uvijek mora paziti o kakvom se svjedoku radi
tj. da li mu je isti neophodno potreban, pa npr. ako tužilac osim ovog svjedoka
ima još tri kvalitetna svjedoka i još neke materijalne dokaze kojima može dokazati
činjenice iz optužbe, onda takvom svjedoku nikada ne smije dati imunitet.
Ako bi se desilo da svjedok koji je dobio imunitet lažno svjedoči,
onda tužilac protiv njega može preduzeti krivično gonjenje. U vezi s ovim
postoji i novina u našem ZKP-u, da se takvom svjedoku, ukoliko je očigledno da
se ne zna koristiti svojim pravom i ako njegovi interesi ne mogu biti zaštićeni na
drugi način, za savjetnika određuje advokat.

NAČIN SASLUŠANJA, SUOČENJE I PREPOZNAVANJE (član 99.)

Svjedoci se saslušavaju pojedinačno i u odsustvu drugih svjedoka.

U toku postupka svjedok se može suočiti s drugim svjedocima i
osumnjičenim/optuženim, ako se njihovi iskazi ne slažu u pogledu važnih
činjenica.
Ako je potrebno da se utvrdi poznaje li svjedok osobu ili predmet, tražit će
se od njega prvo da ih opiše ili da navede znakove po kojima se razlikuju, pa će
mu se tek poslije pokazati radi prepoznavanja i to zajedno s drugim njemu
nepoznatim osobama, odnosno ako je to moguće zajedno s predmetima iste
vrste. Ako prepoznavanje nije moguće na prethodni način, ono će se izvršiti i na
osnovu prepoznavanja fotografija te osobe ili predmeta, postavljenih među
fotografijama osoba ili predmeta nepoznatih svjedoku.

TOK SASLUŠANJA SVJEDOKA (član 100.)

Propisana je dužnost svjedoka da odgovore daje usmeno. Nijemi i

gluhonijemi svjedoci saslušavaju se preko tumača.
Svjedok se priprema za davanje iskaza tako što se upozorava:
a) da je dužan govoriti istinu,
b) da ne smije ništa prešutjeti,
c) da davanje lažnog iskaza predstavlja krivično djelo i
d) da nije dužan odgovarati na pojedina pitanja.
Sva ova upozorenja moraju biti unesena u zapisnik.
Poslije datih upozorenja, svjedoku se postavljaju opšta pitanja koja se
odnose na utvrđivanje njegovog identiteta, zanimanja, kao i njegov odnos s
osumnjičenim/optuženim, kao i oštećenim.
Nakon postavljanja ovih opštih pitanja, svjedoku se daje upozorenje da je
dužan o promjeni adrese ili boravišta obavijestiti tužitelja, odnosno sud.
U toku istrage, nakon opštih pitanja, svjedok se poziva da iznese sve
što mu je o predmetu poznato, tj. on iznosi svoja saznanja o krivičnom
djelu, učinitelju i drugim važnim okolnostima za postupak. Svoj iskaz
svjedok iznosi u neometanom izlaganju, a nakon toga mu se mogu postavljati
pitanja, vršiti provjeravanja, dopune i razjašnjenja onoga što je izjavio.

140
Postavljanje tih pitanja ima za cilj da se iskaz upotpuni i da se otklone
protivrječnosti i nejasnoće u iskazu ako ih ima.
Prilikom saslušanja svjedoka nije dozvoljeno služiti se obmanom,
kako bi se kod njega stvorila pogrešna predstava o okolnostima o kojima
treba da se izjasni. Isto tako je zabranjeno svjedoku postavljati tzv.
sugestivna pitanja, kojima mu se predočavaju neke okolnosti koje bi trebalo
saznati tek iz njegovog odgovora. Pri tome se svjedok takvim pitanjem ustvari
navodi na to šta bi trebao da odgovori, npr. umjesto pitanja da li je osumnjičeni
na mjestu događaja imao nešto u rukama, postavi se pitanje: «U kojoj je ruci
osumnjičeni držao pištolj?».
Svjedok će se uvijek pitati otkud mu je poznato ono o čemu svjedoči ,
kako bi utvrdili da li svjedok govori o činjenicama koje je saznao iz vlastitog
opažanja ili je o njima čuo od drugih osoba.
Svjedoci se mogu suočiti ako se njihovi iskazi ne slažu u pogledu
važnih činjenica, tj. ako sadrže kontradiktorne okolnosti . Suočeni će se o
svakoj okolnosti o kojoj se njihovi iskazi međusobno ne slažu ponaosob saslušati
i njihov će se odgovor unijeti u zapisnik. Istodobno se mogu suočiti samo dva
svjedoka.
Postoji mogućnost saslušanja svjedoka uređajima za prenos slike i zvuka.
Na maloljetnu osobu koja treba biti saslušana kao svjedok,
primjenjuju se pravila koja se odnose na saslušanje punoljetnih svjedoka
osim u sljedećim slučajevima:
1. Pozivanje kao svjedoka maloljetne osobe koja nije navršila 16 godina vrši
se preko roditelja, odn. zakonskog zastupnika, osim ako to nije moguće
zbog potrebe da se hitno postupa ili zbog drugih okolnosti.
2. Ne može se saslušati kao svjedok maloljetna osoba koja s obzirom na
uzrast i duševnu razvijenost nije sposobna shvatiti značaj prava da ne
mora svjedočiti.
3. Prilikom saslušanja maloljetne osobe, naročito ako je ona oštećena
krivičnim djelom, postupit će se obazrivo, da saslušanje ne bi štetno
utjecalo na psihičko stanje maloljetnika. S aslušanje maloljetne osobe
izvršit će se uz pomoć psihologa, pedagoga ili druge stručne osobe.

Zabranjeno je oštećenog (žrtvu krivičnog djela) ispitivati o njegovom

seksualnom životu prije učinjenog krivičnog djela, a ako je takvo ispitivanje
obavljeno, na takvom iskazu se ne može zasnivati sudska odluka.
Oštećeni koji se saslušava kao svjedok pitaće se da li želi da u krivičnom
postupku ostvaruje imovinskopravni zahtjev.

ZAKLETVA ODNOSNO IZJAVA SVJEDOKA (član 102.)

Propisano je da sud može zahtijevati od svjedoka da na glavnom

pretresu prije svjedočenja položi zakletvu odnosno dadne izjavu (tzv.
promisorno polaganje zakletve odnosno davanje izjave). Zakletva se polaže,
odn. izjava se daje pred sudom. Svjedok u istrazi ne polaže zakletvu, odn. ne
daje izjavu.

141
 Predviđena je mogućnost da svjedok položi zakletvu odn. dadne
izjavu prije glavnog pretresa, ako postoji bojazan da zbog teže bolesti ili
zbog drugih razloga (starosti, invalidnosti.) neće moći doći na gl. pretres.
Polaganje zakletve, odnosno davanje izjave nije obavezno, jer ukoliko
svjedok odbije da polaže zakletvu/da izjavu, nije predviđena nikakva sankcija.

OSOBE KOJE NE POLAŽU ZAKLETVU, ODNOSNO NE DAJU IZJAVU

(član 103.)

U zakonu je određeno da zakletvu ne mogu polagati odnosno davati

izjavu:
1. osobe koje u vrijeme saslušanja nisu punoljetne (maloljetnici) , zato
što zbog nedovoljne psihičke zrelosti, oni nisu u mogućnosti da shvate
značaj zakletve odn. davanje izjave. Zbog toga maloljetnici ne polažu
zakletvu, odnosno ne daju izjavu i tu nema izuzetaka!
2. osobe za koje je dokazano (već postoji pravosnažna presuda) ili za
koje postoji osnovana sumnja da su učinile ili učestvovale u kriv.
djelu zbog kojeg se saslušavaju (npr. iz nekih razloga u odnosu na te
osobe je razdvojen krivični postupak i u njemu se sudi za isto krivično djelo) , jer
takva osoba ne smije biti prisiljena na davanje iskaza koji bi, s obzirom na
zakletvu, morao biti istinit, a za nju štetan. Ovo se naravno odnosi na
njeno saslušanje u svojstvu svjedoka.
3. osobe koje zbog duševnog stanja ne mogu da shvate značaj zakletve
odn. izjave, obzirom da takva osoba zbog svog psihičkog stanja nije u
mogućnosti da to shvati.

Posebno treba naglasiti da je sud obavezan da na sve ove okolnosti

pazi po službenoj dužnosti.
Pored toga, treba dodati da ukoliko sud u tom pogledu napravi pogrešku,
pa takve osobe polože zakletvu, onda to nema nikakvih procesnih posljedica, već
se smatra da zakletva nije položena.

ZAŠTIĆENI SVJEDOK (član 105.)

Na položaj zaštićenog svjedoka u postupku pred sudom, primjenjuju se

odredbe Zakona o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka.
U tom smislu, govorimo o tri osnovne vrste svjedoka koji se
definiraju ovim zakonom, a to su:
 Svjedok pod prijetnjom: onaj svjedok čija je lična sigurnost ili sigurnost
njegove porodice dovedena u opasnost zbog njegovog učešća u
postupku, kao rezultat prijetnji, zastrašivanja ili sličnih radnji koje su
vezane za njegovo svjedočenje.
 Ugroženi svjedok: onaj svjedok koji je ozbiljno fizički ili psihički
traumatizovan okolnostima pod kojima je izvršeno krivično djelo ili koji pati
od ozbiljnih psihičkih poremećaja koji ga čine izuzetno osjetljivim,
odnosno dijete i maloljetnik.

142
  Zaštićeni svjedok: onaj svjedok koji se saslušava prema Zakonu o zaštiti
svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka.

UVIĐAJ I REKONSTRUKCIJA

Uviđaj i rekonstrukcija događaja spadaju među najvažnije procesne

radnje dokazivanja.
Uviđaj i rekonstrukcija događaja vrše se uz pomoć stručnih osoba
kriminalističko-tehničke ili druge struke koje će pomoći u pronalaženju,
osiguranju ili opisivanju tragova, izvršiti potrebna mjerenja i snimanja, sačiniti
skicu i foto-dokumentaciju ili prikupiti i druge podatke.
Na uviđaj ili rekonstrukciju može se pozvati i vještak ako bi njegova
prisutnost bila od koristi za davanje nalaza i mišljenja.

PREDUZIMANJE UVIĐAJA ( član 106.)

Uviđaj spada u radnje dokazivanja i preduzima se onda kada je za

utvrđivanje neke važne činjenice potrebno neposredno opažanje.
To opažanje se vrši čulom vida, sluha, opipa i sl. Uviđaj je namjenjen za
utvrđivanje činjenica iz sadašnjosti, pa se, u pravilu, obavlja neposredno
po otkrivanju krivičnog djela. Dakle, uviđaj se vrši u vezi sa krivičnim djelom
kada je u zapisniku moguće konstatovati objektivno stanje (npr. nakon
saobraćajne nesreće ili nakon ubistva ili sl.).
Za obavljanje uviđaja nije potreban neki formalno-pravni osnov, kao
što je npr. naredba ili rješenje, već je dovoljan samo materijalni uslov, tj. da
je za utvrđivanje neke važne činjenice potrebno neposredno opažanje.
Inače, uviđaj se vrši na svakom mjestu gdje se neposrednim
opažanjem mogu utvrditi neke činjenice važne u krivičnom postupku .
U zakonu nije propisan način vršenja uviđaja, pa se primjenjuju
kriminalistička pravila i metode.
U toku istrage uviđaj mogu vršiti tužilac ili OSL, a nakon podizanja
optužnice SPS. Ako se u toku glavnog pretresa ispostavi da je neophodan
uviđaj, onda ga obavlja sudija, odnosno predsjednik vijeća.
Kada OSL vrši uviđaj, ono je o tome prethodno obavezno obavijestiti
tužioca, obzirom da tužilac može, ako želi, doći na mjesto događaja, te
zahtijevati da se provedu određene radnje za koje on misli da su
neophodne.
O uviđaju se mora obavezno sačiniti zapisnik i u njega se unosi stanje
zatečeno na mjestu uviđaja, a nije dozvoljeno unositi iskaze svjedoka, te nalaze i
mišljenja vještaka. Zapisnik o uviđaju ima karakter javne isprave.
Pri vršenju uviđaja se mogu provoditi i određena vještačenja (npr.
vještačenje ispravnosti vozila koje je prouzrokovalo saobraćajnu nesreću).

REKONSTRUKCIJA DOGAĐAJA (član 107.)

Za razliku od uviđaja, koji se vrši kada je u zapisniku moguće konstatovati

objektivno stanje, i u pravilu, neposredno po izvršenju krivičnog djela,

143
rekonstrukcija događaja se vrši naknadno, tako što se ponavljaju radnje ili
situacije u približno istim uslovima pod kojima se prema izvedenim
dokazima događaj desio.
To praktično znači da se simuliraju uslovi pod kojima je djelo
izvršeno. (npr. ako je u pitanju saobraćajna nezgoda, provjerava se da li je sa
tipom vozila kojim je uzrokovana nezgoda bilo moguće određenom brzinom
savladati krivinu i sl.)
Za razliku od zapisnika o uviđaju, u zapisnik o rekonstrukciji mogu se
unositi izjave svjedoka ili vještaka.
Ako su u iskazima pojedinih svjedoka ili osumnjičenih/optuženih
radnje ili situacije različito prikazane, rekonstrukcija događaja će se
posebno obaviti sa svakim od njih.
Rekonstrukcija događaja može se vršiti u toku cijelog postupka .
U toku istrage samo tužilac može preduzeti rekonstrukciju događaja,
a nakon toga, zavisno od stadija postupka, rekonstrukciju vrši sudija,
odnosno predsjednik vijeća.
Ovlaštenje organa unutrašnjih poslova na samostalno obavljanje uviđaja
ne odnosi se i na rekonstrukciju događaja kao istražnu radnju, što znači da na
izvođenje te radnje organ unutrašnjih poslova nije ovlašten.
Zakon izričito zabranjuje vršenje rekonstrukcije događaja na način
da se vrijeđa javni red ili moral ili dovodi u opasnost život ili zdravlje ljudi.
Prilikom rekonstrukcije događaja mogu se, po potrebi, ponovo
izvesti pojedini dokazi.

VJEŠTAČENJE (čl. 109. – 129.)

Vještačenje je dokazno sredstvo koje se određuje kada za

utvrđivanje i ocjenu neke važne činjenice treba pribaviti nalaz i mišljenja
lica koja raspolažu stručnim znanjima, kojima ne raspolaže sud.
Provodi se na osnovu pisane naredbe tužioca ili suda .
Vještačenje obavljaju stručne ustanove ili organi koji su za to
osposobljeni, a izuzetno pojedinci. Postoji i lista stalnih sudskih vještaka za
određena vještačenja. Po završenom vještačenju, vještak sačinjava nalaz i
mišljenje i dostavlja ga organu koji ga je odredio za vještaka.
Postoje razne vrste vještačenja kao što su: 1. sudsko-medicinska
vještačenja (npr. psihijatrijsko), 2. toksikološka vještačenja, 3. vještačenje
poslovnih knjiga, 4. vještačenje saobraćajnih udesa, 5. grafološko vještačenje itd.
U novije vrijeme izuzetno je značajno vještačenje DNK-a analizom.
Analiza DNK se može vršiti ako je to neophodno potrebno za određivanje
identiteta ili činjenice da li otkriveni tragovi neke materije potiču od osumnjičenog/
optuženog ili oštećenog.

PREGLED, OBDUKCIJA I EKSHUMACIJA

U situacijama kada postoji sumnja ili je očigledno da je nečija smrt

prouzrokovana počinjenjem krivičnog djela, ili je s krivičnim djelom u vezi, tužitelj
je obavezan narediti pregled tijela/leša i vršenje obdukcije.

144
 U slučaju da je tijelo/leš već zakopano, tužitelj u slučaju potrebe mora od
SPP-a tražiti odgovarajuću naredbu za ekshumaciju.

PSIHIJATRIJSKO VJEŠTAČENJE

Psihijatrijsko vještačenje odredit će se u slijedeća tri slučaja:

1. Ako se pojavi sumnja da je isključena ili smanjena uračunljivost
osumnjičenog/optuženog,
2. Ako se pojavi sumnja da je osumnjičeni/optuženi učinio krivično djelo zbog
ovisnosti od alkohola ili opojnih droga,
3. Ako se pojavi sumnja da zbog duševnih smetnji osumnjičeni/optuženi nije
sposoban učestvovati u postupku.

Ako se u toku istrage osumnjičeni dobrovoljno ne podvrgne psihijatrijskom

pregledu radi vještačenja ili ako je prema mišljenju vještaka potrebno duže
posmatranje, osumnjičeni će se poslati na psihijatrijski pregled, odnosno na
posmatranje u odgovarajuću zdravstvenu ustanovu. Rješenje o tome donosi SPP
na prijedlog tužitelja. Posmatranje ne može trajati duže od dva mjeseca.
Ako vještaci ustanove da je duševno stanje osumnjičenog/optuženog
poremećeno, daće svoje mišljenje o tome kakav je uticaj takvo duševno stanje
imalo i kakav još ima na njegovo shvatanje i postupke, kao i da li je i u kojoj mjeri
poremećaj duševnog stanja postojao u vrijeme učinjenja krivičnog djela.
Ako se u zdravstvenu ustanovu upućuje osumnjičeni/optuženi koji se
nalazi u pritvoru, sudija će obavijestiti tu ustanovu o razlozima zbog kojih je
određen pritvor da bi se preduzele mjere potrebne za osiguranje svrhe pritvora.
Vrijeme provedeno u zdravstvenoj ustanovi uračunat će se osumnjičenom/
optuženom u pritvor, odnosno u kaznu, ako ona bude izrečena.

Glava IX - POSEBNE ISTRAŽNE RADNJE (čl. 130. – 136.)

Posebne istražne radnje mogu se odrediti protiv osobe za koju

postoje osnove sumnje:
1. da je sama ili s drugim osobama učestvovala ili učestvuje u učinjenju
krivičnog djela ili
2. da učinitelju ili od učinitelja krivičnog djela prenosi informacije u vezi s
krivičnim djelom, ili
3. da učinitelj koristi njeno sredstvo telekomunikacija,

ali pod uslovima:

1. da se na drugi način ne mogu pribaviti dokazi ili bi njihovo pribavljanje bilo
povezano s nesrazmjernim teškoćama i
2. da se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora 3 godine
ili teža kazna.

Vrste posebnih istražnih radnji su (7 vrsta):

a) nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija,

145
 b) pristup kompjuterskim sistemima i kompjutersko sravnjenje podataka,
c) nadzor i tehničko snimanje prostorija,
d) tajno praćenje i tehničko snimanje osoba, transportnih sredstava i
predmeta koji stoje u vezi sa njima,
e) korištenje prikrivenih istražitelja (to je posebno obučeno OSL koje djeluje
pod lažnim identitetom) i informatora,
f) simulirani i kontrolirani otkup predmeta i simulirano davanje potkupnine,
g) nadzirani prijevoz i isporuka predmeta krivičnog djela.

Pri izvršavanju posebnih istražnih radnji, policijski organi ili druge

osobe ne smiju preduzimati aktivnosti koje predstavljaju podstrekavanje na
učinjenje krivičnog djela. Ako su takve aktivnosti preduzete, ta okolnost
isključuje krivično gonjenje podstrekavane osobe za krivično djelo izvršeno u vezi
s ovim radnjama.
Posebne istražne radnje određuje naredbom SPP, na obrazloženi
prijedlog tužioca koji sadrži:

1. podatke o osobi protiv koje se predlaže preduzimanje posebne istr. radnje,

2. osnove sumnje da osoba protiv koje se predlaže preduzimanje radnje
učestvuje ili je učestvovala u učinjenju krivičnog djela ili da učinitelju ili od
učinitelja prenosi informacije u vezi s krivičnim djelom, ili da učinitelj koristi
njeno sredstvo telekomunikacija,
3. razloge za preduzimanje posebne istražne radnje i ostale bitne okolnosti
koje zahtijevaju njeno preduzimanje,
4. navođenje posebne istražne radnje koja se zahtijeva i način njenog
izvođenja, te
5. obim i trajanje posebne istražne radnje.

Naredba SPP-a o provođenju posebnih istražnih radnji sadrži

podatke iz prijedloga tužioca, kao i utvrđivanje trajanja naređene radnje.
Izuzetno, ako se pisana naredba ne može dobiti na vrijeme i ako
postoji opasnost od odlaganja, može se započeti s izvršavanjem posebne
istražne radnje i na osnovu usmene naredbe SPP-a, a njegova pisana
naredba mora biti pribavljena u roku od 24 sata od izdavanja usmene naredbe.
Ako je neka od posebnih istražnih radnji preduzeta bez naredbe SPP-
a ili u suprotnosti s njom, sud na tako pribavljenim podacima ili dokazima
ne može zasnivati svoju odluku.

Glava X
MJERE ZA OBEZBJEĐENJE PRISUSTVA OSUMNJIČENOG/
OPTUŽENOG I USPJEŠNO VOĐENJE KRIVIČNOG POSTUPKA

Prisustvo osumnjičenog/optuženog u krivičnom postupku je apsolutno

bitna procesna pretpostavka („conditio sine qua non“), jer nije predviđena
mogućnost suđenja u odsustvu.

146
VRSTE MJERA (član 137.)

Postoji 5 (pet) mjera za obezbjeđenje prisustva osumnjičenog/

optuženog tokom krivičnog postupka i njegovo nesmetano vođenje, a to
su:
1. POZIV,
2. NAREDBA ZA DOVOĐENJE,
3. MJERE ZABRANE,
4. JAMSTVO i
5. PRITVOR.

Rangiranje ovih mjera u zakonu ima za osnovu njihovu težinu, što

istovremeno upućuje i na redoslijed njihove primjene.
Zakonodavac je utvrdio i osnovna pravila kod primjene ovih mjera, a
to su:
1. prilikom odlučivanja koju će mjeru primijeniti, sud se mora pridržavati
uslova za primjenu pojedinih mjera, vodeći računa o tome da se teža
mjera ne primjenjuje ukoliko se blažom može postići svrha.
U skladu s tim, pritvor, kao najteža mjera, ne može se primijeniti ako se
ista svrha može postići blažom mjerom, o čemu se posebno vodi računa
kod pritvora prema maloljetniku.
2. sud je dužan da po službenoj dužnosti ukine ove mjere kad prestanu
razlozi zbog kojih su određene, odnosno da težu mjeru zamjeni lakšom
kad za to nastupe uslovi.

1. POZIV (član 138.)

Prisutnost optuženog/osumnjičenog pri izvršenju radnji u krivičnom

postupku osigurava se njegovim pozivanjem.
Pozivanje se vrši dostavljanjem zatvorenog pisanog poziva, koji
sadrži:
1. naziv organa koji poziva,
2. ime i prezime optuženog/osumnjičenog,
3. naziv krivičnog djela koje mu se stavlja na teret,
4. mjesto gdje optuženi ima da dođe,
5. dan i sat kad treba da dođe,
6. označenje da se poziva u svojstvu optuženog/osumnjičenog,
7. upozorenje da će u slučaju nedolaska biti prinudno doveden,
8. upozorenje da je dužan odmah obavijestiti tužioca, odnosno sud o
promjeni adrese, kao i o namjeri da promijeni boravište i
9. službeni pečat i potpis tužioca, odnosno sudije koji poziva.
Kad se optuženi/osumnjičeni prvi put poziva, poučit će se o pravu da
uzme branioca i da branilac može biti prisutan njegovom saslušanju.
Do podizanja optužnice poziv osumnjičenom upućuje tužilac.

147
 Ako optuženi nije u stanju odazvati se pozivu usljed bolesti ili druge
neotklonjive smetnje, ispitat će se u mjestu gdje se nalazi ili će se osigurati
njegov prijevoz do zgrade suda ili drugog mjesta gdje se radnja preduzima .

2. DOVOĐENJE - NAREDBA ZA DOVOĐENJE (član 139.)

Naredbu da se optuženi dovede može izdati sud u 3 slučaja:

1) ako je doneseno rješenje o određivanju pritvora, ili
2) ako uredno pozvani optuženi ne dođe, a svoj izostanak ne opravda, ili
3) ako se nije moglo izvršiti uredno dostavljanje poziva, a iz okolnosti
očigledno proizlazi da optuženi izbjegava prijem poziva.

Izuzetno, u hitnim slučajevima, naredbu za dovođenje može izdati i

tužilac, ukoliko uredno pozvani osumnjičeni ne dođe, a svoj izostanak ne
opravda. Naredbu za dovođenje izvršava sudska policija.
Naredba za dovođenje izdaje se pismeno i ona sadržava:
1. ime i prezime osumnjičenog/optuženog koji se ima dovesti,
2. naziv kriv. djela koje mu se stavlja na teret, uz navođenje odredbe KZ-a,
3. razlog zbog kojeg se naređuje dovođenje, i
4. službeni pečat i potpis sudije/tužioca koji naređuje dovođenje.
Osoba kojoj je povjereno izvršenje naredbe predaje naredbu optuženom i
poziva ga da pođe s njom. Ako optuženi to odbije, dovest će ga prinudno.

3. MJERE ZABRANE (član 140. – 140g.)

Zabrana napuštanja boravišta i zabrana putovanja (član 140.)

Zabrana napuštanja boravišta može se primijeniti ako postoje

okolnosti koje ukazuju da bi osumnjičeni/optuženi mogao pobjeći, sakriti
se, otići u nepoznato mjesto ili u inostranstvo.
Ova mjera određuje se rješenjem suda, i njom se osumnjičenom/
optuženom zabranjuje da bez odobrenja napusti mjesto boravišta.
U prednjim okolnostima sud može, bilo kao dodatnu mjeru ili zasebnu
mjeru, narediti privremeno oduzimanje putnih isprava uz zabranu izdavanja novih
isprava, kao i zabranu korištenja lične karte za prelazak državne granice.

Ostale mjere zabrane (član 140a.)

Kada okolnosti slučaja na to ukazuju sud može izreći i ove mjere
zabrane:
1. Zabranu poduzimanja određ. poslovnih aktivnosti ili službenih dužnosti,
2. Zabranu posjećivanja određenih mjesta ili područja,
3. Zabranu sastajanja sa određenim osobama,
4. Naredbu da se povremeno javlja određenom državnom tijelu, i
5. Privremeno oduzimanje vozačke dozvole

Sve naprijed navedene mjere sud može izreći uz mjeru zabrane

napuštanja boravišta i zabranu putovanja.

148
Izricanje mjera zabrane (član 140b.)

Sud može izreći mjere zabrane obrazloženim rješenjem na prijedlog

stranke ili branitelja, a po službenoj dužnosti kada odlučuje o pritvoru .
U rješenju kojim se određuje neka mjera zabrane unosi se
upozorenje osumnjičenom/optuženom da se protiv njega može odrediti
pritvor ukoliko prekrši izrečene zabrane.
Rješenje u istrazi donosi i ukida SPP, poslije podizanja optužnice SPS, a
nakon dostavljanja predmeta sudiji, odn. vijeću u svrhu zakazivanja glavnog
pretresa, taj sudija odn. predsjednik vijeća.
Ove mjere mogu trajati dok postoji potreba za njima, a najduže do
pravosnažnosti presude, ako toj osobi nije izrečena kazna zatvora,
odnosno, najkasnije do upućivanja na izdržavanje kazne zatvora, ako je
ona izrečena.
Ako je izrečena novčana kazna, odnosno donešena odluka o
imovinsko-pravnom zahtjevu ili oduzimanju imovinske koristi, mjera
zabrane putovanja može trajati dok se novčana kazna ne plati u potpunosti,
tj. dok se u cijelosti ne izvrši odluka o imovinsko-pravnom zahtjevu ili
oduzimanju imovinske koristi
Opravdanost izrečenih mjera sud preispituje svaka 2 (dva) mjeseca .
Protiv rješenja kojim se određuje mjera zabrane, može se izjaviti žalba
vijeću krivičnog odjeljenja suda. Rok za rješavanje po žalbi je 3 dana od dana
prijema žalbe. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja.

Ograničenja u pogledu sadržaja mjera zabrane (član 140d.)

Mjerama zabrane ne može se ograničiti pravo osumnjičenom/optuženom
da komunicira sa svojim braniteljem u BiH, te da živi u svom domu, da se viđa sa
porodicom i bliskim rođacima, da obavlja svoju profesionalnu djelatnost i sl., osim
ako se postupak vodi za krivično djelo učinjeno na štetu članova porodice i
bliskih rođaka, odnosno za KD nastalo u obavljanju profesionalne djelatnosti.

Posebna odredba o zabrani putovanja (član 140g.)

Izuzetno, u hitnim slučajevima, a posebno u onim u kojima se radi o
krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od 10 god. ili teža, tužilac
može izreći naredbu o privremenom oduzimanju putnih isprava i lične karte, uz
zabranu izdavanja novih isprava kojima se može preći državna granica. Naredbu
izvršava policijski organ ili sudska policija. Za oduzete isprave izdaje se potvrda.
O preduzetoj mjeri tužilac odmah obavještava nadležnog sudiju, tj vijeće, koje u
roku od 72 sata treba da odluči o naredbi. Ako je ne izda, isprave će se odmah
vratiti.

4. JAMSTVO

USLOVI ZA ODREĐIVANJE JAMSTVA I NJEGOV SADRŽAJ (čl. 141. i 142.)

Jamstvo je mjera za obezbjeđenje prisustva osumnjičenog/

optuženog u krivičnom postupku koja se primjenjuje samo u slučaju da se,

149
zbog bojazni da će pobjeći, prema osumnjičenom/optuženom treba odrediti
ili je već određen pritvor.
Za razliku od pritvora, koji se, zavisno od razloga, može odrediti ne samo
zbog opasnosti od bjekstva, jamstvo isključivo služi sprječavanju bjekstva
osumnjičenog/optuženog. To znači da je jamstvo zamjena za pritvor i to samo
ako je bjekstvo osumnjičenog/optuženog jedini razlog za određivanje pritvora .
Sud ne može predložiti primjenu jamstva, niti ga odrediti po
službenoj dužnosti, već incijativa uvijek potiče od optuženog, njegovog
branioca ili trećih lica.
Ako jamstvo nudi treće lice, neophodan je pristanak optuženog .
Bez obzira da li jamstvo daje optuženi ili treće lice, pored datog jamstva
nužno je i da sam optuženi obeća da se neće kriti i da bez odobrenja neće
napustiti svoje prebivalište/boravište.
Kada optuženi ili treće lice ponudi primjenu jamstva, sud ako nađe
da su ispunjeni uslovi za primjenu jamstva, određuje iznos jamstva za koji
smatra da predstavlja dovoljnu garanciju da optuženi neće pobjeći i o tome
obavještava davaoca jamstva. Ako davalac jamstva prihvati taj iznos, sud
donosi „Rješenje o prihvatanju jamstva“, a kada ono bude obezbjeđeno,
optuženog pušta na slobodu.
Ako davalac jamstva ne prihvati iznos jamstva koji odredi sud, onda
se donosi „Rješenje kojim se odbija ponuđeno jamstvo“. Jamstvo dakle
mora biti položeno, odn. obezbjeđeno prije nego što se optuženi pusti na
slobodu. Tek kada rješenje o prihvatanju jamstva postane pravnosnažno,
optuženi se pušta iz zatvora.
Sadržinski posmatrano, jamstvo se sastoji u moralnoj obavezi i
materijalnoj garanciji optuženog ili drugog lica.

1. Moralna obaveza se sastoji u davanju izjave od strane optuženog ili

drugog lica da optuženi neće pobjeći do kraja krivičnog postupka, s tim što
ovu izjavu prati i obećanje optuženog da se neće kriti i da bez odobrenja
neće napustiti svoje boravište.
2. Sa aspekta materijalne garancije , jamstvo može biti lično i stvarno.
a) Lično jamstvo se sastoji u ličnoj obavezi jednog ili više građana da
će platiti utvrđeni iznos jamstva.
b) Stvarno jamstvo se sastoji u polaganju gotovog novca, hartija od
vrijednosti, dragocjenosti ili drugih pokretnih stvari veće vrijednosti
koje se lako mogu unovčiti i čuvati, a kada su u pitanju nekretnine,
jamstvo se realizuje stavljanjem hipoteke za iznos jamstva na
nepokretna dobra lica koje daje jamstvo.

Visina materijalne garancije uvijek glasi na novčani iznos, bez obzira

što se mogu polagati i druge pokretne stvari, odn. stavljati hipoteka na
nekretnine. Visinu novčanog iznosa jamstva zakonodavac nije odredio, ni u
pogledu najvišeg, niti najnižeg iznosa. Visina novčanog iznosa jamstva
određuje se s obzirom na težinu krivičnog djela, imovinsko stanje lica koje
daje jamstvo, te lične i porodične prilike optuženog. I pored datih kriterija,
iznos jamstva predstavlja faktičko pitanje i određuje se za svaki konkretan slučaj.

150
 Osoba koja daje jamstvo mora dostaviti dokaze o svom imovnom
stanju, porijeklu imovine, vlasništvu i posjedu nad imovinom koja se daje
kao jamstvo.
Ako optuženi pobjegne, odrediće mu se pritvor, a rješenjem će se
odrediti da je vrijednost data kao jamstvo prihod budžeta Federacije
(„Rješenje o propasti jamstva“). Ako optuženi prema kome je određena ova
mjera u toku krivičnog postupka pobjegne, vrijednost data kao jamstvo rješenjem
se oduzima i unosi kao prihod u budžet Federacije. Rješenje o propasti jamstva
donosi se ne čekajući na konačan ishod postupka.
Propalo jamstvo će se vratiti ako se krivični postupak završi
obustavom postupka ili oslobađajućom presudom.

PRESTANAK JAMSTVA (član 143.)

Ovdje se radi o ukidanju jamstva ili oslobođenju od jamstva. To je

jedan od načina prestanka jamstva, a drugi način prestanka jamstva je
propast jamstva - jamstvo propada samo ako optuženi pobjegne.
Optuženom će se i pored datog jamstva odrediti pritvor:
a) ako na uredan poziv ne dođe, a izostanak ne opravda,
b) ako se sprema za bjekstvo ili
c) ako se protiv njega, pošto je ostavljen na slobodi, pojavi koji drugi
zakonski osnov za pritvor.

U navedenim slučajevima, jamstvo se ukida („Rješenje o ukidanju

jamstva“). Jamstvo se također ukida i kada je optuženi pravosnažno
osuđen na kaznu zatvora i to kada stupi na izdržavanje te kazne.
Položeni novčani iznos, dragocjenosti, papiri od vrijednosti ili druge
pokretne stvari vraćaju se, a hipoteka se skida.

PRITVOR

ODREĐIVANJE PRITVORA (član 145.)

Pritvor se može odrediti ili produžiti samo pod uslovima propisanim

u ovom zakonu i samo ako se ista svrha ne može ostvariti drugom mjerom.
Pritvor određuje ili produžava rješenjem sud, na obrazložen prijedlog
tužitelja, a nakon što se prethodno sasluša osumnjičeni/optuženi.
Obrazložen prijedlog za produženje pritvora, tužitelj je dužan
dostaviti sudu najmanje 5 dana prije isticanja pritvora. Taj prijedlog sud
bez odlaganja dostavlja osumnjičenom/optuženom i njegovom branitelju.
Trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme.
Ako se optuženi nalazi u pritvoru dužnost je svih organa koji učestvuju u
krivičnom postupku i organa koji im pružaju pravnu pomoć da postupaju s
posebnom hitnosti.U toku cijelog postupka pritvor će se ukinuti čim prestanu
razlozi na osnovu kojih je određen, a pritvorenik će se odmah pustiti na slobodu.
Protiv rješenja kojim je odbijen prijedlog za ukidanje pritvora, žalba
nije dopuštena.

151
RAZLOZI ZA PRITVOR (član 146.)

Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično

djelo, pritvor joj se može odrediti:
1. ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od
bjekstva,
2. ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti
dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti
ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike
ili prikrivače (u ovom slučaju, pritvor će se ukinuti čim se osiguraju dokazi
zbog kojih je pritvor određen),
3. ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili
da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim
prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od 3 (tri) godine
ili teža kazna,
4. u vanrednim okolnostima, ako se radi o krivičnom djelu za koje se može
izreći kazna zatvora 10 godina ili teža kazna, a koje je, s obzirom na način
izvršenja ili posljedice krivičnog djela, posebno teško, pa bi puštanje na
slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda.

U rješenju o određivanju pritvora posebno se mora obrazložiti

zakonski osnov za određivanje pritvora, a ne parafrazirati odgovarajuća
zakonska odredba. (npr. sud mora obrazložiti zašto postoji opasnost od
bjekstva – npr. samovoljno napustio radno mjesto, viđen da ide prema granici,
izvadio putnu ispravu)

NADLEŽNOST ZA ODREĐIVANJE PRITVORA (član 148.)

Pritvor se određuje rješenjem suda o određivanju pritvora. To

rješenje se donosi na prijedlog tužioca, što znači da bez njegovog prijedloga
sud ne može odrediti pritvor.
Rješenje o određivanju pritvora sadrži:
1) ime i prezime lica koje se lišava slobode, odnosno stavlja u pritvor,
2) kriv. djelo za koje se to lice tereti,
3) zakonski osnov za pritvor,
4) obrazloženje,
5) pouku o pravnom lijeku.
6) pečat suda i potpis sudije.
Rješenje o pritvoru predaje se osobi na koju se odnosi u momentu
pritvaranja, pri čemu se mora naznačiti sat lišenja slobode i sat predaje rješenja.
Prethodno se mora održati posebno ročište, na kojem se osumnjičenom/
optuženom i njegovom braniocu mora pružiti prilika da se izjasne o prijedlogu
tužitelja za određivanje pritvora.
Pritvorena osoba ima pravo žalbe protiv rješenja o određivanju pritvora
vanraspravnom vijeću suda koji je odredio pritvor, sastavljenom od trojice sudija,
u roku od 24 sata od prijema rješenja. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja.
Vanraspravno vijeće svoju odluku mora donijeti u roku od 48 sati.

152
TRAJANJE PRITVORA U ISTRAZI (član 149.)

1. U fazi istrage pritvor određuje SPP i to po obrazloženom prijedlogu

tužioca. U svom prijedlogu tužilac je dužan navesti razloge na kojima temelji
svoj prijedlog. SPP će uvijek preispitati osnovanost prijedloga tužioca za
određivanje pritvora. Ukoliko nađe da je taj prijedlog osnovan, donosi
„rješenje o određivanju pritvora “ i po tom rješenju pritvor može trajati
najduže do 1 mjesec od dana lišenja slobode. Protiv tog rješenja
osumnjičeni ima pravo žalbe vanraspravnom vijeću istog suda. Žalba ne
odlaže izvršenje rješenja. Po isteku ovog roka od mjesec dana, osumnjičeni
će se pustiti na slobodu ili će se donijeti rješenje o produženju pritvora.
2. Po isteku roka na koji je pritvor određen, osumnjičeni se može zadržati
u pritvoru samo na osnovu „rješenja o produženju pritvora“. Ovo
rješenje donosi vanraspravno vijeće istog suda po obrazloženom
prijedlogu tužioca. Po ovom rješenju pritvor može trajati najduže 2
mjeseca. Sud mora voditi računa o tome za koliko vremena tužilac traži da se
pritvor produži, jer tužilac npr. može tražiti da se pritvor produži za samo jedan
mjesec, ali prije isteka tog roka može tražiti da se produži za još jedan mjesec.
Dakle, vanraspravno vijeće ima ovlaštenje da pritvor produži za najviše do
dva mjeseca, što zavisi od njegove ocjene o tome koliko je vremena potrebno
za provođenje istražnih radnji koje traži tužilac.
3. Kada su u pitanju krivična djela sa zaprijećenom kaznom preko 10
godina ili težom kaznom, pritvor se može produžiti najviše još za 3
mjeseca. Za ovo produženje moraju postojati naročito važni razlozi, koje
tužilac obrazlaže u svom prijedlogu. Koji su to «naročito važni razlozi»,
zakon ne određuje, ali svakako da to moraju biti takvi razlozi da u velikoj mjeri
opravdavaju produženje pritvora, što se mora posebno cijeniti u svakom
konkretnom slučaju. Pritvor se produžava po obrazloženom prijedlogu
tužioca. O produženju pritvora u ovoj situaciji odlučuje vijeće Vrhovnog
suda Federacije. I protiv tog rješenja dozvoljena je žalba koja ne zadržava
izvršenje rješenja. O žalbi odlučuje apelaciono vijeće Vrhovnog suda.
4. Izuzetno, u složenim predmetima i kada su u pitanju krivična djela za
koja je propisan dugotrajni zatvor, pritvor u istrazi se može produžiti za
još 3 mjeseca, 2 puta uzastopno. Prijedlog za ovo produženje podnosi
tužilac. Taj prijedlog sadrži izjavu kolegija tužilaštva o potrebnim
mjerama koje treba preduzeti da bi se istraga okončala . I protiv ovog
rješenja dozvoljena je žalba koja ne zadržava izvršenje rješenja. O ovom
produženju odlučuje vijeće Vrhovnog suda Federacije, a o žalbi
apelaciono vijeće Vrhovnog suda.

Dakle, pritvor u istrazi, zavisno od propisane kazne za krivično djelo u

pitanju, važnosti razloga i složenosti predmeta , može trajati 1 + 2 + 3 + 3x2 =
ukupno 12 mjeseci.
Ako se do isteka navedenih rokova ne potvrdi optužnica,
osumnjičeni će se pustiti na slobodu.

153
UKIDANJE PRITVORA (član 150.)

U toku istrage, a prije isteka roka trajanja pritvora, SPP može ukinuti
pritvor po prethodnom saslušanju tužioca, donošenjem „rješenja o ukidanju
pritvora“. Protiv tog rješenja tužilac može podnijeti žalbu vanraspravnom vijeću,
koje je dužno donijeti odluku u roku od 48 sati.

PRITVOR NAKON POTVRĐIVANJA OPTUŽNICE (član 151.)

Pritvor se može odrediti, produžiti ili ukinuti i nakon potvrđivanja

optužnice, i to rješenjem SPS-a, uz napomenu, da ako se osumnjičeni/
optuženi već nalazi u pritvoru, rješenje o produženju pritvora može donijeti
samo vanraspravno vijeće.
Kontrola opravdanosti pritvora se vrši po isteku svaka dva mjeseca
od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Žalba protiv ovog
rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.
Nakon potvrđivanja optužnice, a prije izricanja prvostepene presude,
pritvor može trajati najduže:
a) 1 god.- u slučaju kriv. djela za koje je propisana kazna zatvora do 5 god.;
b) 1 god. i 6 mjeseci - u slučaju kriv. djela za koje je propisana kazna
zatvora do 10 godina;
c) 2 god. - u slučaju kriv. djela za koje je propisana kazna zatvora preko 10
godina, ali ne i kazna dugotrajnog zatvora;
d) 3 god. - u slučaju kriv. djela za koje je propisana kazna dugotraj. zatvora.

Ako za ovo vrijeme ne bude izrečena prvostepena presuda, pritvor će

se ukinuti i optuženi pustiti na slobodu.

PRITVOR NAKON IZRICANJA PRESUDE (član 152.)

Određivanje/produženje pritvora poslije izricanja prvostepene

presude, dolazi u obzir samo ako postoje razlozi za pritvor, izuzev razloga
postojanja osnovane bojaznosti da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti
dokaze ili tragove važne za kriv. post. ili ako naročite okolnosti ukazuju da će
ometati kriv. post. uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače. Ako razlozi za
pritvor više ne postoje, takođe će se ukinuti i ranije određeni pritvor.
U svim ovim slučajevima donosi se posebno rješenje o određivanju/
produženju/ukidanju pritvora protiv koga je žalba dozvoljena, ali ona ne zadržava
njegovo izvršenje.
Međutim, pritvor se mora uvijek ukinuti i optuženi pustiti na slobodu
ako je optuženi oslobođen od optužbe ili:
a) je optužba odbijena, osim iz razloga nenadležnosti suda ili
b) ako je oglašen krivim, a oslobođen od kazne ili
c) mu je izrečena samo novčana kazna ili
d) je uslovno osuđen ili
e) je zbog uračunavanja pritvora kaznu već izdržao .

154
 U svim tim slučajevima pritvor se ukida, jer sa donošenjem bilo koje od tih
odluka nastaje neoboriva zakonska pretpostavka da više nema osnova za
određivanje i dalje trajanje pritvora i što pritvor gubi ulogu koju ima u krivičnom
postupku.
Poslije izricanja prvostepene presude, pritvor može trajati najduže
još 9 (devet) mjeseci. Ako za to vrijeme ne bude izrečena drugostepena
presuda kojom se prvostepena presuda potvrđuje ili preinačuje, pritvor će
se ukinuti i optuženi pustiti na slobodu. Ako u roku od 9 (devet) mjeseci
bude izrečena drugostepena odluka kojom se prvostepena presuda ukida,
pritvor može trajati najduže još 1 (jednu) godinu od dana izricanja
drugostepene odluke.
Pritvor se uvijek ukida istekom izrečene kazne.
Optuženi koji se nalazi u pritvoru, a presudom mu je izrečena kazna
zatvora, ostaće u pritvoru do upućivanja na izdržavanje kazne, ali najduže
do isteka kazne izrečene presudom. Poslije upućivanja lica na izdržavanje
kazne, sud više nije ovlašćen da pritvor ukida pozivom na ovaj član jer je pritvor
prestao i nastavljen izdržavanjem kazne.
Zakon predviđa mogućnost upućivanja optuženog koji je u pritvoru u
ustanovu za izdržavanje kazne i prije pravnosnažnosti presude i to na
njegov zahtjev. Inicijativa može poteći samo od optuženog, ne i od suda (uz
pristanak optuženog). Zahtjev optuženog nije obavezujući za sud, a sud odlučuje
rješenjem kako kad zahtjev prihvata tako i kad ga odbija. Rješenje donosi sudija,
odnosno predsjednik vijeća, bez obzira da li je optuženi stavio prijedlog prije
objavljivanja presude ili kasnije. Pri tome je bez značaja visina izrečene kazne
zatvora. Protiv rješenja je dozvoljena žalba apelacionom vijeću u roku od tri
dana. Žalba optuženog, u stvari, znači da je on odustao od svog zahtjeva.
Apelaciono vijeće će tada preinačiti pobijano rješenje i odlučiti da se optuženi ne
uputi na izdržavanje kazne prije pravnosnažnosti presude. Osuđeni koji se ne
nalazi u pritvoru ne može zahtijevati da prije pravnosnažnosti presude stupi na
izdržavanje kazne.

LIŠENJE SLOBODE I ZADRŽAVANJE-radnje koje poduzima policija (čl 153.)

Lišenje slobode je privremeno oduzimanje slobode. Policijski organ

može neko lice lišiti slobode ako su kumulativno ispunjena 2 uslova :
1. ako postoje osnovi sumnje da je to lice učinilo krivično djelo i
2. ako postoji bilo koji zakonski razlog za određivanje pritvora.

Prilikom lišenja slobode:

 policijski organ je dužan takvo lice bez odlaganja, a najkasnije
u roku od 24 sata, sprovesti tužiocu. Izuzetno, ako su u pitanju djela
terorizma, taj rok je 72 sata. Ako u tom roku lice ne bude sprovedeno,
pustiće se na slobodu. Lišenje slobode je faktička mjera o kojoj policijski
organ ne donosi nikakvo rješenje.
 tužilac je dužan bez odlaganja, a najkasnije u roku od 24 sata
da ispita to lice i odluči da li će ga pustiti na slobodu ili će SPP-u staviti
prijedlog za određivanje pritvora.

155
 SPP je dužan odmah, a najkasnije u roku od 24 sata, donijeti
odluku o prijedlogu za određivanje pritvora. Ukoliko ne prihvati
prijedlog, donijeće rješenje kojim se prijedlog odbija i to lice odmah
pustiti na slobodu.

Osoba lišena slobode mora biti poučena o svojim pravima koja ima u
skladu sa zakonom:
1. pravo na obavještenje o razlozima lišenja slobode , gdje se podrazumjeva:
a. postojanje osnova sumnje da je osoba izvršila određeno krivično djelo,
b. postojanje nekog od pritvorskih osnova.
2. pravo vezano uz pouku o pravu na šutnju – lice lišeno slobode nije dužno
dati iskaz, niti odgovarati na postavljena pitanja.
3. pravo osobe lišene slobode da uzme branioca po slobodnom izboru, te da
će joj se postaviti branilac na njen zahtjev ako zbog svog imovnog stanja
nije u mogućnosti podmiriti troškove odbrane.
4. pravo pomenute osobe da porodica, konzularni službenik strane države ili
druga osoba koju odredi, budu obaviješteni o njenom lišenju slobode.

Na lišenje slobode se ne može izjaviti žalba iz razloga što je lišenje

slobode limitirano rokom “najduže 24/72 sata”, pa je eventualna žalba
nepotrebna, jer će mjera lišenja slobode biti preispitana od sudske vlasti,
po predaji lica od policijskog organa. Nepostojanje žalbe na mjeru lišenja
slobode ne znači, međutim, nepostojanje prava na naknadu štete licima koja su
protivpravno lišena slobode. Naprotiv, takva lica imaju pravo na naknadu štete u
slučaju nezakonitog lišenja slobode, u određenom roku i u propisanom postupku.
Sankcije za nepoštivanje odredaba o rokovima postavljenim u ovom
članu čine krivičnu odgovornost za protivpravno lišenje slobode,
disciplinsku odgovornost policijskog organa i obavezu za državu da naknadi
moralnu i materijalnu štetu nastalu zbog neosnovanog lišenja slobode.

IZVRŠENJE PRITVORA I POSTUPANJE SA PRITVORENICIMA

Opće odredbe (Član 154.)

Pritvor se izvršava u ustanovama koje za tu namjenu odredi federalni
ministar pravde. Na poslovima izvršavanja pritvora mogu raditi samo oni
uposlenici Federalnog ministarstva pravde koji imaju potrebna znanja i vještine i
stručnu spremu predviđenu propisima.
Prava i slobode pritvorenika i podaci o pritvorenicima (Član 155.)
Pritvor se izvršava na način da se ne vrijeđa osoba i dostojanstvo
pritvorenika. Ovlaštene osobe sudske policije i straže ustanove pri izvršavanju
pritvora smiju upotrijebiti prinudna sredstva samo u slučajevima određenim
zakonom. Prava i slobode pritvorenika mogu biti ograničeni samo u mjeri
potrebnoj da se ostvari svrha radi kojeg je određen pritvor, spriječi bjekstvo
pritvorenika, spriječi počinjenje krivičnog djela i otkloni opasnost po život i
zdravlje ljudi. Evidenciju o pritvorenicima vodi Federalno ministarstvo pravde.

Smještaj pritvorenika (Član 156.)

156
 Pritvorenici se smještaju u prostorije odgovarajuće veličine koje
udovoljavaju potrebnim zdravstvenim uvjetima. U istu prostoriju ne smiju biti
smještene osobe različita spola. U pravilu, pritvorenici se neće smjestiti u istu
prostoriju s osobama koje izdržavaju kaznu zatvora, sa osobama koje bi na njega
mogle štetno djelovati ili ako bi to moglo štetno uticati na vođenje postupka.

Posebna prava pritvorenika (Član 157.)

Pritvorenici imaju pravo na osmosatni neprekidni odmor u vremenu od 24
sata. Njima će se osigurati kretanje na otvorenom prostoru najmanje dva sata
dnevno.
Pritvorenik smije kod sebe imati predmete za osobnu upotrebu, higijenske
potrepštine, o svom trošku nabavljati knjige, novine i drugu štampu, te imati
druge predmete u količini i veličini koja ne ometa boravak u prostoriji i ne remeti
kućni red. Prilikom prijema u pritvor od pritvorenika će se prilikom osobne
pretrage oduzeti predmeti u vezi s krivičnim djelom.

Pravo na komunik. pritvorenika sa spoljnim svijetom i braniteljem (Čl158.)

Po odobrenju SPP, odnosno SPS i pod njegovim nadzorom ili nadzorom
osobe koju on odredi, pritvorenika imaju pravo posjećivati, u okviru kućnog reda,
bračni, odnosno vanbračni drug i njegovi srodnici, a na njegov zahtjev liječnik i
druge osobe. Pojedine posjete se mogu zabraniti ako bi zbog toga mogla nastati
šteta za vođenje postupka. SPP, odnosno SPS će odobriti konzularnom
službeniku strane zemlje posjetu pritvoreniku koji je državljanin te zemlje.
Pritvorenik smije održavati povjerljivu prepisku sa bilo kojom osobom.
Izuzetno, ako to zahtijevaju interesi postupka, može se odrediti nadzor nad
takvom pošiljkom ili se ona zabranjuje, a određuje se rješenjem, protiv kojeg je
dopuštena žalba. Pritvoreniku se ne može zabraniti odašiljanje molbe, pritužbe ili
žalbe.
Pritvorenik ne može koristiti mobitel, ali ima pravo, u skladu s kućnim
redom a pod nadzorom uprave pritvora, o svom trošku obavljati telefonske
razgovore. SPP/SPS/sudija/predsjednik vijeća mogu, iz razloga sigurnosti i dr.
propisanih razloga, pritvoreniku rješenjem ograničiti/zabraniti korištenje telefona.
Pritvorenik ima pravo slobodne i neometane veze s braniteljem.

Nadzor nad izvršenjem pritvora (Član 160.)

Nadzor nad izvršenjem pritvora obavlja predsjednik suda.
Predsjednik suda ili sudija kojeg on odredi dužan je najmanje jednom u 15
dana obići pritvorenike i ako nađe da je potrebno, i bez prisutnosti sudskog
policajca, obavijestiti se kako se pritvorenici hrane, kako zadovoljavaju ostale
potrebe i kako se s njima postupa. Predsjednik suda, odnosno sudija kojeg on
odredi dužan je preduzeti potrebne mjere da se otklone nepravilnosti uočene pri
obilasku ustanove.
Predsjednik suda, SPP/SPS/sudija/predsjednik vijeća, mogu u svako doba
obilazitipritvorenike.

157
 GLAVA XI - PODNESCI I ZAPISNICI

Podnošenje i ispravljanje podnesaka (Član 162.)

Optužnica, prijedlozi, pravni lijekovi i druge izjave i saopćenja

podnose se pisano ili se daju usmeno na zapisnik.
Ovi podnesci moraju biti razumljivi i sadržavati sve što je potrebno da bi se
po njima moglo postupiti.
Ako u ovom zakonu nije drugačije određeno, sud će podnositelja
podneska koji je nerazumljiv ili ne sadrži sve što je potrebno da bi se po
njemu moglo postupati pozvati da podnesak ispravi, odnosno dopuni, a
ako on to ne učini u određenom roku sud će podnesak odbaciti.
U pozivu za ispravku, odnosno dopunu podneska podnositelj će se
upozoriti na posljedice propuštanja.

Dostavljanje podnesaka protivnoj stranci (Član 163.)

Podnesci koji se po ovom zakonu dostavljaju protivnoj stranci predaju se
sudu u dovoljnom broju primjeraka za sud i drugu stranku.
Ako ovi podnesci nisu predati sudu u dovoljnom broju primjeraka, sud će
pozvati podnositelja da u određenom roku preda dovoljan broj primjeraka.

Obaveza sastavljanja zapisnika (Član 165.)

O svakoj radnji preduzetoj u toku krivičnog postupka sastavit će se
zapisnik istovremeno kad se radnja obavlja, a ako to nije moguće, onda
neposredno poslije toga.
Zapisnik piše zapisničar. Samo kad se obavlja pretresanje stana ili osobe
ili se radnja preduzima van službenih prostorija organa, a zapisničar se ne može
osigurati, zapisnik može pisati osoba koja preduzima radnju.
Kad zapisnik piše zapisničar, zapisnik se sastavlja na taj način što osoba
koja preduzima radnju kazuje glasno zapisničaru što će unijeti u zapisnik.
Osobi koja se saslušava dopustit će se da sama kazuje odgovore u
zapisnik. Ovo pravo joj se može uskratiti u slučaju zloupotrebe.

Sadržaj zapisnika (Član 166.)

Zapisnik sadrži: 1. naziv organa pred kojim se obavlja radnja, 2. mjesto

gdje se obavlja radnja, 3. dan i sat kad je radnja započeta i završena , 4. imena i
prezimena prisutnih osoba i u kojem svojstvu radnji prisustvuju, 5. kao i
naznačenje krivičnog predmeta po kojem se preduzima radnja.
Zapisnik treba sadržavati bitne podatke o toku i sadržaju preduzete
radnje. U zapisnik se doslovno unose postavljena pitanja i dati odgovori.
Ako su prilikom preduzimanja radnje oduzeti predmeti ili spisi, to će
se naznačiti u zapisniku.
Prilikom preduzimanja radnji kao što je uviđaj, pretresanje stana ili osoba
ili prepoznavanje osoba ili predmeta, u zapisnik će se unijeti i podaci koji su
važni, s obzirom na prirodu takve radnje ili za utvrđivanje istovjetnosti pojedinih
predmeta (npr. opis, mjere i veličina predmeta ili tragova, stavljanje oznake na

158
predmetima i dr.), a ako su napravljene skice, crteži, planovi, fotografije, filmski
snimci i slično to će se navesti u zapisniku i priključiti zapisniku .

Vođenje zapisnika (Član 167.)

Zapisnik se mora voditi uredno, u njemu se ne smije ništa izbrisati, dodati
ili mijenjati. Precrtana mjesta moraju ostati čitka.
Sva preinačenja, ispravke i dodaci unose se na kraju zapisnika i moraju
biti ovjereni od osoba koje potpisuju zapisnik.

Čitanje i potpisivanje zapisnika (Član 168.)

Osobe koje se saslušavaju, kao i osumnjičeni, odnosno optuženi, branitelj
i oštećeni imaju pravo pročitati zapisnik ili zahtijevati da im se pročita. Na to je
dužna da ih upozori osoba koja preduzima radnju, a u zapisniku će se naznačiti
da li je upozorenje učinjeno i da li je zapisnik pročitan. Zapisnik će se uvijek
pročitati ako nije bilo zapisničara i to će se naznačiti u zapisniku.
Zapisnik potpisuje saslušana osoba. Ako se zapisnik sastoji od više
listova saslušana osoba potpisuje svaki list.
Nepismena osoba umjesto potpisa stavlja otisak kažiprsta desne
ruke, a zapisničar će ispod otiska upisati njeno ime i prezime. Ako se usljed
nemogućnosti da se stavi otisak desnog kažiprsta stavlja otisak nekog drugog
prsta ili otisak prsta lijeve ruke, u zapisniku će se naznačiti od kojeg je prsta i s
koje ruke uzet otisak. Ako saslušana osoba odbije da potpiše zapisnik ili da
stavi otisak prsta, zabilježit će se to u zapisniku i navesti razlog odbijanja.
Ako je bilo prigovora u vezi sadržaja zapisnika navest će se u zapisniku i ti
prigovori. Zapisnik na kraju potpisuje osoba koja je preduzela radnju i zapisničar.

Zapisnik o vijećanju i glasanju (Član 171.)

O vijećanju i glasanju sastavit će se poseban zapisnik.

Zapisnik o vijećanju i glasanju sudskog vijeća sadrži tok glasanja i
odluku koja je donesena.
Zapisnik o vijećanju i glasanju potpisuju svi članovi vijeća i zapisničar.
Odvojena mišljenja priključit će se ovom zapisniku ako nisu unesena u zapisnik.
Zapisnik o vijećanju i glasanju zatvorit će se u poseban omot. Ovaj
zapisnik može razgledati samo vijeće apelacionog odjeljenja kad rješava po
pravnom lijeku i u tom slučaju dužno je da zapisnik ponovno zatvori u poseban
omot i da na omotu naznači da je razgledalo zapisnik.

GLAVA XII - ROKOVI

ROKOVI ZA PREDAJU PODNESAKA I RAČUNANJE (čl. 172. i 173.)

Kad je izjava vezana za rok smatra se da je data u roku ako je prije

nego što rok istekne predata onom ko je ovlašten da je primi.
Kad je izjava upućena preko pošte preporučenom pošiljkom,
telegrafom ili drugim telekomunikacijskim sredstvom, dan slanja ili predaje
pošti smatra se kao dan predaje onome kome je upućena.

159
 Rokovi se određuju na sate, dane, mjesece i godine. Dan kad je
dostavljanje izvršeno, tj. u koji pada događaj od kada treba računati trajanje roka,
ne uračunava se u rok već se za početak roka uzima prvi naredni dan.
Rokovi određeni po mjesecima, odnosno godinama, završavaju se
protekom onog dana posljednjeg mjeseca, odnosno godine koji po svom
broju odgovara danu kad je rok otpočeo. Ako nema toga dana u posljednjem
mjesecu rok se završava posljednjeg dana tog mjeseca.
Ako posljednji dan roka pada na državni praznik ili u subotu i nedjelju, te u
neki drugi dan kada državni organ ne radi, rok ističe protekom prvog narednog
radnog dana.

POVRAĆAJ U PREĐAŠNJE STANJE (čl. 174 - 176.)

Optuženom koji iz opravdanih razloga propusti rok za izjavu žalbe na

presudu ili na rješenje o primjeni mjere bezbjednosti, sud će dopustiti
povraćaj u pređašnje stanje radi podnošenja žalbe, ako u roku od 8 dana
od dana prestanka uzroka zbog kojeg je propustio rok, podnese molbu za
povraćaj u pređašnje stanje i ako istovremeno s molbom preda i žalbu.
Poslije proteka roka od 3 mjeseca od dana propuštanja ne može se tražiti
povraćaj u pređašnje stanje.
O povraćaju u pređašnje stanje odlučuje sudija, odn. predsjednik vijeća
koje je donijelo presudu ili rješenje koje se pobija žalbom. Protiv rješenja kojim se
dopušta povraćaj u pređašnje stanje nije dopuštena žalba.
Molba za povraćaj u pređašnje stanje ne zadržava, po pravilu,
izvršenje presude, odnosno rješenja o primjeni mjere sigurnosti ili odgojne
mjere ili o oduzimanju imovinske koristi, ali sud može odlučiti da se s
izvršenjem zastane do donošenja odluke po molbi.

Glava XIII – DONOŠENJE I SAOPĆAVANJE ODLUKA

VRSTE ODLUKA U KRIVIČNOM POSTUPKU (član 177.)

U krivičnom postupku odluke se donose u obliku:

1. presude,
2. rješenja i
3. naredbe.
Presudu donosi samo sud, a rješenje i naredbu donose i drugi organi koji
učestvuju u krivičnom postupku.

Odlučivanje u sjednici o vijećanju i glasanju (Član 178.)

Odluke vijeća donose se poslije usmenog vijećanja i glasanja.

Odluka je donesena kad je za nju glasala većina članova vijeća.
Predsjednik vijeća rukovodi vijećanjem i glasanjem i glasa posljednji.
On je dužan da se stara da se sva pitanja svestrano i potpuno razmotre.
Ako se u pogledu pojedinih pitanja o kojima se glasa glasovi podjele
na više različitih mišljenja, tako da nijedno od njih nema većinu, razdvojit

160
će se po pitanjima i glasanje će se ponavljati dok se ne postigne većina.
Ako se i na taj način ne postigne većina, odluka će se donijeti tako što će se
glasovi koji su najnepovoljniji za optuženog pribrojiti glasovima koji su od ovih
manje nepovoljni.
Članovi vijeća ne mogu odbiti da glasaju o pitanjima koja postavi
predsjednik vijeća, ali član vijeća koji je glasao da se optuženi oslobodi ili da se
presuda ukine i ostao u manjini, nije dužan glasati o sankciji . Ako ne glasa, uzet
će se kao da je pristao na glas koji je za optuženog najpovoljniji.

Način glasanja (Član 179.)

Pri odlučivanju prvo se glasa je li sud nadležan, kao i o drugim prethodnim

pitanjima. Kad se donese odluka o prethodnim pitanjima prelazi se na
odlučivanje o glavnoj stvari.
Pri odlučivanju o glavnoj stvari prvo će se glasati je li optuženi
učinio krivično djelo i je li krivično odgovoran, a zatim će se glasati o kazni,
drugim krivičnopravnim sankcijama, troškovima krivičnog postupka,
imovinskopravnim zahtjevima i ostalim pitanjima o kojima treba donijeti odluku.
Ako je ista osoba optužena za više krivičnih djela, glasat će se o krivičnoj
odgovornosti i kazni za svako od tih djela, a zatim o jedinstvenoj kazni za sva
djela.

Tajno zasjedanje (Član 180.)

Vijećanje i glasanje obavlja se u tajnom zasjedanju.

U prostoriji u kojoj se obavlja vijećanje i glasanje mogu biti prisutni samo
članovi vijeća i zapisničar.

Saopćavanje odluka (Član 181.)

Ako ovim zakonom nije drukčije određeno, odluke se saopćavaju

osobama usmenim objavljivanjem ako su prisutne, a dostavljanjem
ovjerenog prijepisa odluke, ako su odsutne.
Ako je odluka usmeno saopćena, to će se naznačiti u zapisniku i u spisu,
a osoba kojoj je saopćenje učinjeno potvrdit će to svojim potpisom . Ako osoba
izjavi da se neće žaliti, ovjereni prijepis usmeno saopćene odluke neće joj se
dostaviti, ako ovim zakonom nije drukčije određeno.
Prijepisi odluka protiv kojih je dopuštena žalba dostavljaju se s uputstvom
o pravu na žalbu.

Glava XIV - DOSTAVLJANJE PISMENA

Način dostavljanja (Član 182.)

Pismena se dostavljaju, po pravilu, preko pošte. Dostavljanje se može
obavljati i preko službene osobe organa koji je odluku donio ili neposredno kod
tog organa.

161
 Poziv za glavni pretres ili druge pozive sud može i usmeno saopćiti osobi
koja se nalazi pred sudom, uz pouku o posljedicama nedolaska. Usmeno
pozivanje zabilježit će se u zapisniku koji će pozvana osoba potpisati, osim ako
je to pozivanje zabilježeno u zapisniku o glavnom pretresu.

Lično dostavljanje (Član 183.)

Pismeno za koje je u ovom zakonu određeno da se ima lično dostaviti
predaje se neposredno osobi kojoj je upućeno. Ako se osoba kojoj se pismeno
mora lično dostaviti ne zatekne na mjestu gdje se dostavljanje ima izvršiti,
dostavljač će se obavijestiti kad i na kom mjestu može tu osobu da zatekne i
ostavit će kod jedne od osoba iz člana 184. ovog zakona pismenu obavijest da
radi primanja pismena bude u određeni dan i sat u svom stanu ili na svom
radnom mjestu. Ako i poslije ovog dostavljač ne zatekne osobu kojoj se pismeno
dostavlja, postupit će po odredbi člana 184. stava 1. ovog zakona. Time se
smatra da je dostavljanje izvršeno.

Posredno dostavljanje (Član 184.)

Pismena za koja u ovom zakonu nije određeno da se moraju lično
dostaviti dostavljaju se također lično, ali takva pismena u slučaju da se primatelj
ne zatekne u stanu ili na radnom mjestu mogu se predati kome od njegovih
odraslih članova domaćinstva koji je dužan da primi pismeno. Ako se oni ne
zateknu u stanu, pismeno se predaje susjedu, ako on na to pristane. Ako se
dostavljanje obavlja na radnom mjestu osobe kojoj se pismeno ima dostaviti, a ta
osoba se tamo ne zatekne, pismeno se može uručiti osobi ovlaštenoj za prijem
pošte koja je dužna primiti pismeno ili osobi koja je zaposlena na istom mjestu,
ako ona pristane primiti pismeno.
Ako se utvrdi da je osoba kojoj se pismeno dostavlja odsutna i da joj
osoba iz stava 1. ovog člana zbog toga ne može pismeno na vrijeme predati,
pismeno će se vratiti uz naznačenje gdje se odsutni nalazi.

Sadržaj ličnog dostavljanja (Član 185.)

Osumnjičenom/optuženom će se lično dostaviti poziv za prvo

ispitivanje u istrazi, poziv za glavni pretres i poziv za pretres za izricanje
krivično-pravne sankcije. Optuženom koji nema branitelja, lično će se dostaviti
i optužnica, presuda i druge odluke od čijeg dostavljanja teče rok za žalbu, kao i
žalba protivne stranke koja se dostavlja radi odgovora. Po zahtjevu optuženog,
presuda i druge odluke dostavit će se osobi koju on odredi.
Ako optuženom koji nema branitelja treba dostaviti presudu kojom
mu je izrečena kazna zatvora, a dostavljanje se ne može izvršiti na njegovu
dosadašnju adresu, sud će optuženom postaviti branitelja po službenoj
dužnosti koji će vršiti ovu dužnost dok se ne sazna nova adresa
optuženog.
Ako je u pitanju koja druga odluka od čijeg dostavljanja teče rok za žalbu
ili žalba protivne stranke koja se dostavlja radi odgovora ta će se odluka,
odnosno žalba istaći na oglasnoj tabli suda. Po proteku roka od osam dana od
dana isticanja smatra se da je izvršeno punovažno dostavljanje.

162
 Ako optuženi ima branitelja, optužnica i sve odluke od čijeg dostavljanja
teče rok za žalbu, kao i žalba protivne stranke koja se dostavlja radi odgovara,
dostavit će se branitelju i optuženom. U tom slučaju, rok za izjavu pravnog lijeka,
odnosno odgovora na žalbu teče od dana dostavljanja pismena optuženom ili
branitelju. Ako se optuženom ne može dostaviti odluka, odnosno žalba zato što
nije prijavio promjenu adrese ta će se odluka, odnosno žalba istaći na oglasnoj
tabli suda. Po proteku roka od osam dana od dana isticanja smatra se da je
izvršeno punovažno dostavljanje. Ako se pismeno dostavlja branitelju optuženog,
a on ima više branitelja, dovoljno je da se pismeno dostavi jednom od njih.

Dostavnica (Član 186.)

Potvrdu o izvršenom dostavljanju (dostavnicu) potpisuju primatelj i
dostavljač. Primatelj će na dostavnici sam naznačiti dan prijema.
Ako je primatelj nepismen ili nije u stanju da se potpiše, dostavljač će ga
potpisati, naznačiti dan prijema i staviti napomenu zašto je potpisao primatelja.

Odbijanje prijema pismena (Član 187.)

Kad primatelj ili odrasli član njegovog domaćinstva odbije da primi
pismeno dostavljač će zabilježiti na dostavnici dan, sat i razlog odbijanja prijema,
a pismeno će ostaviti u stanu primatelja ili u prostoriji gdje je on zaposlen. Time
je dostavljanje izvršeno.

Posebnislučajevidostavljanja(Član188.)
Osobama lišenim slobode dostavljanje se vrši u sudu ili preko uprave
ustanove u kojoj su smještene. Osobama koje uživaju pravo imuniteta u BiH, ako
međunarodni ugovori šta drugo ne određuju, dostavljanje se vrši preko
nadležnog ministarstva BiH. Dostavljanje državljanima BiH koji se nalaze u
inozemstvu izvršava se posredstvom DKP-a BiH u stranoj državi, pod uvjetom da
se strana država ne protivi takvom načinu dostavljanja i da osoba kojoj se
dostavljanje obavlja dobrovoljno pristaje da primi pismeno.

Glava XV – IZVRŠENJE ODLUKA

Pravomoćnost odluka (član 192.)

Presuda postaje pravomoćna kad se više ne može pobijati žalbom ili kad
žalba nije dopuštena.

Nemogućnost naplate novčane kazne (Član 193.)

Ako se novčana kazna propisana u ovom zakonu ne plati u određenom
roku, sud će postupiti na način propisan u KZFBiH.

Izvršenje odluke o troškovima postupka i o oduzimanju predmeta (Čl 194.)

Izvršenje presude u pogledu troškova krivičnog postupka, oduzimanja
imovinske koristi i imovinskopravnih zahtjeva obavlja sud po odredbama koje
važe za izvršni postupak.
Prinudna naplata troškova krivičnog postupka u korist budžeta Federacije
vrši se po službenoj dužnosti.

163
 Ako je u presudi izrečena mjera sigurnosti oduzimanja predmeta sud će
odlučiti hoće li se takvi predmeti prodati po odredbama koje važe za izvršni
postupak ili će se predati kriminalističkom muzeju ili drugoj ustanovi ili će se
uništiti. Novac dobijen prodajom predmeta prihod je budžeta Federacije.
Pravomoćna odluka o oduzimanju predmeta može se van slučaja
ponavljanja krivičnog postupka izmijeniti u parničnom postupku ako se pojavi
spor o vlasništvu oduzetih predmeta.

Izvršnost odluka (Član 195.)

Ako ovim zakonom nije drukčije određeno, rješenje se izvršava kad
postane pravomoćno. Naredba se izvršava odmah ako organ koji je naredbu
izdao ne naredi drugačije.
Pravomoćnost rješenja nastupa kad se ono ne može pobijati žalbom ili
kad žalba nije dopuštena.

Pravomoćnost odluke o imovinskopravnom zahtjevu (Član 197.)

Kad je odluka kojom je odlučeno o imovinskopravnom zahtjevu postala
pravomoćna, oštećenom će se na njegov zahtjev izdati ovjeren prijepis odluke s
naznačenjem da je odluka izvršna.

Glava XVI - TROŠKOVI KRIVIČNOG POSTUPKA

Vrste troškova (Član 199.)

Troškovi krivičnog postupka su izdaci učinjeni povodom krivičnog

postupka od njegovog pokretanja do njegovog završetka.
Troškovi krivičnog postupka obuhvataju: troškove za svjedoke, vještake,
tumače i stručne osobe i troškove uviđaja, podvozne troškove osumnjičenog/
optuženog, izdatke za dovođenje osumnjičenog/optuženog ili osobe lišene
slobode, podvozne i putne troškove službenih osoba, troškove liječenja
osumnjičenog/optuženog dok se nalazi u pritvoru, troškove tehničkog pregleda
vozila, analize krvi i prijevoza leša do mjesta obdukcije, paušalni iznos, nagradu i
nužne izdatke branitelja, oštećenog i njegovog zakonskog zastupnika.
Paušalni iznos utvrđuje se u okviru iznosa određenih odgovarajućim
propisom, s obzirom na trajanje i složenost postupka i imovno stanje osobe
obavezne da plati ovaj iznos.
Troškovi iz stava 2. tač. od a) do f) ovog člana i nužni izdaci postavljenog
branitelja isplaćuju se unaprijed iz sredstava tužilaštva, odnosno suda, a
naplaćuju se kasnije od osoba koje su dužne da ih naknade po odredbama ovog
zakona. Organ koji vodi krivični postupak dužan je da sve troškove koji su
unaprijed uplaćeni unese u popis koji se prilaže spisu.
Odluka o troškovima (Član 200.)
U svakoj presudi, kao i rješenju kojim se obustavlja krivični
postupak, odlučiće se ko snosi troškove postupka i koliko oni iznose.
Ako nedostaju podaci o visini troškova, sud će donijeti posebno rješenje o
visini troškova kad se ti podaci pribave. Zahtjev s podacima o visini troškova
može se podnijeti najkasnije u roku od šest mjeseci od dana dostavljanja

164
pravomoćne presude ili rješenja o obustavi krivičnog postupka osobi koja ima
pravo da postavi takav zahtjev.
Kad je odluka o troškovima sadržana u posebnom rješenju o žalbi protiv
tog rješenja odlučuje vijeće apelacionog odjeljenja.

Troškovi postupka kad se optuženi oglasi krivim (Član 202.)

Kad sud optuženog oglasi krivim izreći će u presudi da je dužan da

naknadi troškove krivičnog postupka.
Osoba koja je optužena za više krivičnih djela neće se osuditi na
naknadu troškova u pogledu djela za koja je oslobođena optužbe, ukoliko
se ti troškovi mogu izdvojiti iz ukupnih troškova.
U presudi kojom je više optuženih oglašeno krivim sud će odrediti koliki će
dio troškova snositi svaki od njih, a ako to nije moguće osudit će sve optužene da
solidarno snose troškove.
U odluci kojom rješava o troškovima, sud može osloboditi optuženog
dužnosti da naknadi u cjelini ili djelimično troškove krivičnog postupka,
ako bi njihovim plaćanjem bilo dovedeno u pitanje izdržavanje optuženog
ili osobe koju je on dužan da izdržava.

Troškovi postupka u slučaju obustave postupka, oslobađajuće ili

odbijajuće presude (član 203.)
Kad se obustavi krivični postupak ili kad se donese presuda kojom se
optuženi oslobađa optužbe ili kojom se optužba odbija, izreći će se u rješenju,
odnosno presudi da troškovi krivičnog postupka padaju na teret budžetskih
sredstava, osim u slučaju ako je osoba svjesno podnijela lažnu prijavu, koja će
sama snositi troškove krivičnog postupka.
Kad sud odbije optužbu zbog nenadležnosti odluku o troškovima donijet
će nadležni sud.
Ako zahtjev za naknadu nužnih izdataka i nagrade iz stava 1. ovog člana
ne bude usvojen ili sud o njemu ne donese odluku u roku od tri mjeseca od dana
podnošenja zahtjeva, optuženi i branitelj imaju pravo da potraživanja ostvaruju u
parničnom postupku protiv Federacije.

Glava XVII – IMOVINSKOPRAVNI ZAHTJEVI

Imovinskopravni zahtjev nastao izvršenjem krivičnog djela može se

odnositi na:
a) naknadu štete,
b) povrat stvari ili
c) poništenje određenog pravnog posla.

O imovinskopravnom zahtjevu može se raspravljati u krivičnom

postupku samo ako je takav prijedlog stavilo ovlašteno lice i ako se time ne
bi odugovlačio krivični postupak. Ovlašteno lice za stavljanje prijedloga za
ostvarivanje imovinskopravnog zahtjeva je lice koje je ovlašteno da takav zahtjev
ostvaruje u parnici. Prijedlog se podnosi sudu najkasnije do završetka

165
glavnog pretresa. Predlagač je dužan da određeno označi svoj zahtjev i da
za to podnese dokaze. Tužilac, odnosno sud, dužni su da osumnjičenog,
odnosno optuženog, ispitaju u vezi imovinskopravnog zahtjeva. (čl. 207. -211.)

ODLUČIVANJE O IMOVINSKOPRAVNOM ZAHTJEVU (član 212.)

O imovinskopravnom zahtjevu odlučuje sud.

Sud može predložiti oštećenom/optuženom, odnosno braniocu,
provođenje postupka medijacije putem medijatora u skladu s zakonom, ako
ocjeni da je imovinskopravni zahtjev takav da je svrsishodno da ga uputi na
medijaciju. Prijedlog za upućivanje na medijaciju mogu dati i oštećeni i optuženi,
odnosno branilac do završetka glavne rasprave.
U presudi kojom optuženog oglašava krivim sud može oštećenom
dosuditi imovinskopravni zahtjev u cjelini ili mu može dosuditi imovinsko-
pravni zahtjev djelimično, a za ostatak ga uputiti na parnični postupak. Ako
podaci krivičnog postupka ne pružaju pouzdan osnov ni za potpuno ni za
djelimično presuđenje, sud će oštećenog uputiti da imovinskopravni zahtjev u
cjelini može da ostvaruje u parničnom postupku.
Kad sud donese presudu kojom se optuženi oslobađa optužbe ili
kojom se optužba odbija ili kad rješenjem obustavi krivični postupak, uputit
će oštećenog da imov.- pr. zahtjev može ostvarivati u parničnom postupku.

ODLUKA O PREDAJI STVARI OŠTEĆENOM (Član 213.)

Ako se imovinskopravni zahtjev odnosi na povrat stvari, a sud ustanovi da
stvar pripada oštećenom i da se nalazi kod optuženog ili kod nekog od učesnika
na glavnom pretresu ili kod osobe kojoj su oni dali stvar na čuvanje, odredit će u
presudi da se stvar preda oštećenom.

ODLUČIVANJE O PONIŠTENJU ODREĐENOG PRAVNOG POSLA (Čl. 214.)

Ako se imovinskopravni zahtjev odnosi na poništavanje određenog
pravnog posla, a sud utvrdi da je zahtjev osnovan, izreći će u presudi potpuno ili
djelimično poništavanje tog pravnog posla, s posljedicama koje otuda proističu,
ne dirajući u prava trećih osoba.

VRAĆANJE STVARI UTOKU POSTUPKA (Član 217.)

Ako je riječ o stvarima koje nesumnjivo pripadaju oštećenom, a ne služe
kao dokaz u krivičnom postupku, te će se stvari predati oštećenom i prije
završetka postupka.
Ako se više oštećenih spore o svojini na stvari, uputit će se na parnični
postupak, a sud će u krivičnom postupku odrediti samo čuvanje stvari kao
privremenu mjeru osiguranja.
Stvari koje služe kao dokaz oduzet će se privremeno i po završetku
postupka vratiti vlasniku. Ako je ovakva stvar neophodna vlasniku ona mu se
može vratiti i prije završetka postupka, uz obavezu da je na zahtjev donese.

166
 GLAVA XVIII - OSTALE ODREDBE

Obustava postupka u slučaju smrti osumnjičenog/optuženog (Član 219.)

Kad se u toku krivičnog postupka ustanovi da je osumnjičeni, odnosno
optuženi umro postupak će se obustaviti.

Postupak u slučaju neuračunljivosti osumnjičenog/optuženog (Član 220.)

Ako se u toku postupka utvrdi da je osumnjičeni, odnosno optuženi u
vrijeme učinjenja krivičnog djela bio neuračunljiv, sud će utvrditi da je
osumnjičeni/optuženi učinio krivično djelo u stanju neuračunljivosti, te predmet
uputiti organu nadležnom za pitanja socijalnog staranja radi pokretanja
odgovarajućeg postupka.

Duševno oboljenje osumnjičenog/optuženog u toku postupka (Član 221.)

Kad se u toku krivičnog postupka utvrdi da je osumnjičeni, odnosno
optuženi po učinjenom krivičnom djelu obolio od kakvog duševnog oboljenja,
rješenjem će se prekinuti krivični postupak (član 409.).

Primjena pravila međunarodnog prava (Član 222.)

U pogledu isključenja krivičnog gonjenja za strance koji uživaju pravo
imuniteta u Bosni i Hercegovini primjenjuju se pravila međunarodnog prava.
U slučaju sumnje da li se radi o osobama iz stava 1. ovog člana, tužitelj
odnosno sud će se za objašnjenje obratiti Federalnom ministarstvu pravde.

Odobrenje za krivično gonjenje (Član 223.)

Kad je zakonom, odnosno drugim općim aktom donesenim na osnovu
ustava i zakona, propisano da je za krivično gonjenje pojedinih osoba potrebno
prethodno odobrenje nadležnog državnog organa, tužitelj ne može pokrenuti,
odnosno nastaviti istragu, niti podići optužnicu ako ne podnese dokaz da je
odobrenje dato.

Posebniuvjetizakrivičnogonjenje(Član225.)
U slučaju kada je krivično djelo izvršeno van teritorije Federacije, tužitelj
može preduzeti krivično gonjenje ako je to krivično djelo propisano u zakonu
Federacije. Tužitelj će, u tom slučaju, preduzeti krivično gonjenje samo ako je
izvršeno djelo propisano kao krivično djelo i po zakonu države na čijoj je teritoriji
krivično djelo izvršeno. Ni u tom slučaju krivično gonjenje se neće preduzeti ako
se po zakonu te države krivično gonjenje preduzima po zahtjevu oštećenog, a
takav zahtjev nije podnesen.Tužitelj može preduzeti krivično gonjenje, bez obzira
na zakon države na čijoj je teritoriji krivično djelo izvršeno ako se to djelo smatra
krivičnim djelom prema pravilima međ. prava.

167
 Dio II – TOK POSTUPKA
Glava XIX – ISTRAGA

OBAVEZA PRIJAVLJIVANJA KRIVIČNOG DJELA (član 228.)

Službene i odgovorne osobe u svim organima vlasti u Federaciji,

javnim preduzećima i ustanovama i drugim pravnim licima, dužne su da
prijave krivična djela o kojima su obaviještene ili za koja saznaju na koji
drugi način. U takvim okolnostima, službena ili odgovorna osoba će preduzeti
mjere da bi se sačuvali tragovi kriv. djela, predmeti na kojima je ili pomoću kojih
je učinjeno kriv. djelo i drugi dokazi i obavijestit će OSL/tužilaštvo bez odlaganja.
Zdravstveni radnici, nastavnici, vaspitači, roditelji, staratelji, usvojitelji i
druge osobe koje su ovlaštene ili dužne da pružaju zaštitu i pomoć maloljetnim
osobama, da vrše nadzor, njihovo odgajanje i vaspitavanje, a koji saznaju ili
ocijene da postoji sumnja da je maloljetna osoba žrtva seksualnog, fizičkog ili
nekog dr. zlostavljanja, dužni su o toj sumnji odmah obavijestiti OSL ili tužitelja.

PRIJAVLJIVANJE KRIVIČNOG DJELA OD GRAĐANA (član 229.)

Građanin ima pravo prijaviti izvršenje krivičnog djela.

Svako je dužan prijaviti učinjenje krivičnog djela kada
neprijavljivanje krivičnog djela predstavlja krivično djelo . 2

PODNOŠENJE PRIJAVE (član 230.)

Prijava se podnosi tužitelju, pismeno ili usmeno. Ako se prijava

podnosi usmeno, osoba koja podnosi prijavu upozorit će se na posljedice lažnog
prijavljivanja. O usmenoj prijavi sastavit će se zapisnik, a ako je prijava saopćena
telefonom, sačinit će se službena zabilješka.

NAREDBA O PROVOĐENJU ISTRAGE (član 231.)

Istragu provodi tužilac i jedino je on nadležan za provođenje istrage.

Istraga se provodi kad postoje osnovi sumnje da je učinjeno krivično
djelo.
O provođenju istrage tužilac donosi „naredbu o provođenju istrage“.
Protiv naredbe tužioca o provođenju istrage nije dopuštena žalba.
Naredba o provođenju istrage treba da sadrži:
1) podatke o učinitelju krivičnog djela, ukoliko su ti podaci poznati. Dakle,
sada se istraga može voditi i protiv NN učinioca KD – ranije nije moglo.
2) opis djela iz kojeg proizilaze zakonska obilježja krivičnog djela,
3) zakonski naziv krivičnog djela,

2
Ko zna za učinitelja krivičnog djela za koje se može izreći kazna dugotrajnog zatvora, ili ko samo zna da je takvo djelo
učinjeno, pa to ne prijavi, iako od takve prijave ovisi blagovremeno otkrivanje učinitelja ili krivičnog djela, kaznit će se
novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine.

168
 4) okolnosti koje potvrđuju osnove sumnje za provođenje istrage i postojeće
dokaze,
5) okolnosti koje treba istražiti i istražne radnje koje treba poduzeti.

Ukoliko se tokom istrage pojave okolnosti koje ukazuju da postoje

osnovi sumnje da je i neko drugo lice, osim osumnjičenog, učestvovalo u
izvršenju KD za koje se vodi istraga, tužilac će donijeti „naredbu o
proširenju istrage“ u odnosu na to drugo lice!
Ako tužilac ocijeni da nisu ispunjeni uslovi za provođenje istrage,
donijeće „naredbu o neprovođenju istrage“. Ovo će biti u slijedećim
slučajevima:
1. ako iz prijave i drugih isprava proizilazi da prijavljeno djelo nije krivično
djelo (npr. radi se o građansko-pravnom odnosu, upravno-pravnom
odnosu, pravno irelevantnom odnosu, nedostaje neki od elemenata
krivičnog djela ili nedostaje neki od elemenata općeg pojma kriv. djela) ,
2. ako ne postoje osnovi sumnje da je prijavljeno lice učinilo krivično djelo,
3. ako je nastupila zastarjelost krivičnog gonjenja ili je to djelo obuhvaćeno
amnestijom ili pomilovanjem,
4. ako postoje druge okolnosti koje isključuju krivično gonjenje. ( npr. kod
primjene međunarodnog prava za osobe sa imunitetom, kao i kad je
zakonom propisano da se za određene osobe krivično gonjenje može
poduzeti samo po odobrenju državnog organa, a tog odobrenja nema)

Kada tužilac donese ovu naredbu, dužan je u roku od 3 dana

obavijestiti oštećenog i podnosioca prijave. U tom slučaju oštećeni i
podnosilac prijave mogu u roku od 8 dana podnijeti pritužbu uredu tužioca.

PROVOĐENJE ISTRAGE (član 232.)

U zakonu je propisano ovlaštenje tužioca da može preduzimati sve

istražne radnje, odnosno radnje dokazivanja koje su propisane u zakonu.
Istina, za neke od tih radnji tužilac prethodno mora pribaviti naredbu od
SPP, kao što je npr. naredba o pretresanju stana.
U zakonu je izričito predviđeno da tužilac može:
1. ispitivati osumnjičenog (naravno, ako ovaj na to pristane, jer ga štiti princip
da niko nije dužan iznositi dokaze protiv sebe – „nemo prodere se ipsum“),
2. saslušavati oštećenog i svjedoke,
3. vršiti uviđaj i rekonstrukciju događaja,
4. preduzimati posebne mjere koje obezbjeđuju sigurnost svjedoka,
5. naređivati potrebna vještačenja i
6. prikupljati određene informacije.

O svim ovim radnjama koje tužilac preduzima moraju biti sastavljeni

zapisnici, koje tužitelj može kasnije koristiti tokom suđenja.
Ako se osumnjičeni nalazi u pritvoru, naredbu za dovođenje i
ispitivanje izdaje tužitelj, i o tome obavještava SPP-a.

169
NADZOR TUŽIOCA NAD RADOM OSL
(Ovlaštenja i dužnosti OSL u slučaju izvršenja kriv. djela) (član 233.)

Ako postoje osnovi sumnje da je izvršeno krivično djelo s

propisanom kaznom zatvora preko 5 godina, OSL je dužno odmah
obavijestiti tužitelja i pod njegovim nadzorom preduzeti potrebne mjere:
1. da se pronađe učinitelj krivičnog djela,
2. da se spriječi skrivanje ili bjekstvo osumnjičenog ili saučesnika,
3. da se otkriju i sačuvaju tragovi krivičnog djela i predmeti koji mogu
poslužiti kao dokazi, te
4. da se prikupe sve informacije koje mogu biti korisne u krivičnom postupku.

OSL je dužno u ovom slučaju, ako postoji opasnost od odlaganja,

preduzeti neophodne radnje radi izvršenja nabrojanih zadataka.
O svemu što je preduzeto, OSL dužno je odmah obavijestiti tužitelja i
dostaviti prikupljene predmete koji mogu poslužiti kao dokaz.
Ako postoje osnovi sumnje da je izvršeno KD za koje je zakonom
propisana kazna zatvora do 5 god., OSL je dužno obavijestiti tužitelja o svim
raspoloživim informacijama, radnjama i mjerama koje je preduzelo, najkasnije 7
(sedam) dana od dana saznanja o postojanju osnova sumnje da je KD učinjeno.

UZIMANJE IZJAVA I PRIKUPLJANJE DRUGIH DOKAZA (Član 234.)

Radi izvršenja zadataka iz člana 233. ovog zakona, OSL može:

1. prikupljati potrebne izjave od osoba;
2. izvršiti potreban pregled prijevoznih sredstava, putnika i prtljage;
3. ograničiti kretanje na određenom prostoru za vrijeme potrebno da se obavi
određena radnja;
4. preduzeti potrebne mjere u vezi s utvrđivanjem identiteta osoba i
predmeta;
5. raspisati potragu za osobom i stvarima za kojima se traga;
6. u prisustvu odgovorne osobe pretražiti određene objekte i prostorije
državnih organa, javnih preduzeća i ustanova, obaviti uvid u određenu
njihovu dokumentaciju, kao i preduzeti druge potrebne mjere i radnje.

Pri prikupljanju izjava od osoba, OSL može izdati pisani poziv osobi
da dođe u službene prostorije, pod uvjetom da se u pozivu naznače razlozi
pozivanja.
Osoba prema kojoj je preduzeta neka od radnji ili mjera iz ovog člana ima
pravo da podnese pritužbu tužitelju u roku od tri dana.
Na osnovu prikupljenih izjava i dokaza koji su otkriveni, OSL sastavlja
izvještaj. Uz izvještaj dostavljaju se i predmeti, skice, fotografije, pribavljeni
izvještaji, spisi o preduzetim radnjama i mjerama, službene zabilješke, izjave i
drugi materijali koji mogu biti korisni za uspješno vođenje postupka, uključujući
sve činjenice i dokaze koji idu u korist osumnjičenom.

170
 Tužitelj može prikupljati izjave i od osoba koje se nalaze u pritvoru ako je
to potrebno radi otkrivanja drugih krivičnih djela iste osobe, njezinih saučesnika ili
krivičnih djela drugih učinitelja.

ZADRŽAVANJE NA MJESTU IZVRŠENJA KRIVIČNOG DJELA (Član 235.)

OSL ima pravo da osobe zatečene na mjestu učinjenja krivičnog

djela zadrži radi prikupljanja izjava, ako te osobe mogu dati obavještenja
važna za krivični postupak i o tome je dužna obavjestiti tužitelja.
Zadržavanje tih osoba na mjestu učinjenja krivičnog djela ne može trajati
duže od šest sati. Nakon isteka tog perioda, zadržavanje će prestati.
OSL može fotografirati i uzimati otiske prstiju osobe za koju postoje osnovi
sumnje da je učinila krivično djelo. Kada to doprinosi efikasnosti postupka, OSL
može javno objaviti fotografiju te osobe, ali samo po odobrenju tužitelja.
Ako je potrebno da se utvrdi od koga potiču otisci prstiju na
pojedinim predmetima, OSL može uzimati otiske prstiju i od osoba za koje
postoji vjerovatnoća da su mogle doći u dodir s tim predmetima (npr. krađa
u banci: uzimaju se otisci zaposlenika, kako bi se eventualno među pronađenim
otiscima pronašao neki koji ne pripada njime – mogao bi biti od izvršioca KD ).
Osoba prema kojoj je preduzeta neka od radnji iz ovog člana ima pravo da
podnese pritužbu tužitelju.

UVIĐAJ I VJEŠTAČENJE (Član 236.)

OSL dužno je izvršiti uviđaj i odrediti potrebna vještačenja (neophodna

vještačenja OSL jedino i može odrediti tokom uviđaja), osim pregleda, obdukcije i
ekshumacije leša, uz prethodno obavještavanja tužitelja (ovo zato što i tužitelj,
ako želi, može doći na mjesto uviđaja).
Ako je tužitelj prisutan na licu mjesta u toku vršenja uviđaja, on od OSL
može tražiti da izvrši određene radnje koje on smatra neophodnim.
Sve radnje koje se preduzimaju tokom uviđaja, moraju se evidentirati u
zapisnik, ali i u posebni službeni izvještaj.

SUDSKO OSIGURANJE DOKAZA (član 238.)

Zavisno od faze postupka, sudsko osiguranje dokaza u istrazi vrši SPP, a

nakon podizanja optužnice SPS.
Da bi SPP ili SPS izvršili sudsko osiguranje dokaza, potrebno je da
su kumulativno ispunjena 3 uslova i to:
1. da je sudsko osiguranje dokaza u interesu pravde, što je ustvari
svodi na ocjenu značaja i važnosti dokaza (npr. iskaza nekog
svjedoka). Ako je u pitanju neki nevažan svjedok, koji nije očevidac
događaja i koji je npr. samo čuo od nekoga za događaj koji se desio, tada
se neće vršiti sudsko osiguranje dokaza.
2. postojanje vjerovatnoće da se dokaz neće moći izvesti na glavnom
pretresu (npr. svjedok neće biti dostupan sudu u vrijeme suđenja ).

171
 Stranka ili branilac koji predlože sudsko osiguranje dokaza dužni su u
prijedlogu da to obrazlože i da tu okolnost učine vjerovatnom.
3. da postoji prijedlog stranaka ili branioca za izvršenje sudskog
osiguranja dokaza.

Kao što je navedeno, o sudskom osiguranju dokaza odlučuje SPP ili SPS i
to na taj način što provjerava da li su ispunjeni uslovi da se takvo osiguranje
dokaza obavi.
Ukoliko prihvati prijedlog za sudsko osiguranje dokaza, onda se u
prisutnosti stranaka i branioca taj svjedok ispituje. Za ovo ispitivanje važe
pravila za ispitivanje svjedoka na glavnom pretresu. To znači da se svjedok
ispituje direktno, unakrsno, a po potrebi i sud vrši dodatno ispitivanje. Ako na
glavnom pretresu nije moglo biti osigurano prisustvo tog svjedoka na pretresu će
se pročitati njegov iskaz. Ukoliko taj svjedok pristupi na pretres, on će se ispitati,
a njegov raniji iskaz je irelevantan i isti se ne može čitati.
Postoji, također, mogućnost da neki važan dokaz neće moći biti
korišten na suđenju, (npr. neka hemijska supstanica ili neka vrsta droge mogu
promjeniti svoj sastav) pa se i u ovakvim situacijama može tražiti sudsko
osiguranje dokaza tj. da analizu te materije izvrši neki državni organ ili
ustanova prije nego je to uobičajeno.
Ako SPP odbije prijedlog za sudsko osiguranje dokaza, onda donosi
rješenje protiv kojeg nezadovoljna stranka ili branilac mogu izjaviti žalbu
vanraspravnom vijeću u roku od tri dana .

OBUSTAVA ISTRAGE (član 239.)

Tužilac ima pravo ne samo da donese naredbu o provođenju i

nesprovođenju istrage, već i naredbu o obustavi istrage.
Istraga se obustavlja „naredbom o obustavi istrage“ koju isključivo
može donijeti tužilac i to u slučajevima koji su izričito predviđeni zakonom
a to su:

1. da djelo koje je učinio osumnjičeni nije krivično djelo (materijalno-

pravni razlog) Radi se o slijedećim situacijama:
a) kada je u pitanju građansko-pravni, upravno-pravni ili pravno-irelevantan
odnos,
b) kada nedostaje neki od elemenata iz opšteg pojma krivičnog djela ili neki
od elemenata konkretnog krivičnog djela,
c) ako je u pitanju beznačajno djelo, nužna obrana ili krajna nužda. Zbog
nužne obrane ili krajne nužde (kad djelo nije krivično djelo), istragu je
moguće obustaviti samo onda ako svi dokazi upućuju na iste zaključke tj.
da je osumnjičeni postupao u nužnoj odbrani. Tako, ako iz iskaza dva
svjedoka proizilazi da osumnjičeni nije postupio u nužnoj obrani, a iz
iskaza pet preostalih da jeste, nije moguće naredbom obustaviti istragu.
2. da nema dovoljno dokaza da je osumnjičeni izvršio krivično djelo
(činjenični razlog). Ovdje se radi o tome da se raspolaže sa dovoljno dokaza
o tome da je krivično djelo učinjeno, međutim ne postoji dovoljno dokaza da je

172
 osumnjičeni počinitelj krivičnog djela. Treba voditi računa da zakonodavac
samo u tom slučaju dozvoljava tužiocu da ponovo otvori istragu ukoliko dođe
do nekih novih dokaza iz kojih proizilazi da je osumnjičeni počinio krvično
djelo za koje je vođena istraga.
3. da postoje okolnosti koje isključuju krivičnu odgovornost
osumnjičenog, osim u slučaju kada se u toku postupka utvrdi da je
osumnjičeni, u vrijeme učinjenja krivičnog djela, bio neuračunljiv.
4. da je djelo obuhvaćeno amnestijom/pomilovanjem ili je nastupila
zastara ili postoje druge okolnosti koje isključuju krivično gonjenje
(procesno-pravni razlozi). Amnestija i zastara krivičnog gonjenja su uređene
odredbama krivičnog materijalnog prava. Pod drugim smetnjama koje
isključuju krivično gonjenje podrazumijevaju se smrt ili duševno oboljenje
osumnjičenog nakon učinjenja krivičnog djela, pravosnažno presuđena stvar,
te imuniteti prema domaćem i međunarodnom pravu.

O donošenju naredbe o obustavi istrage, tužilac je dužan obavijestiti

oštećenog, sa navedenim konkretnim i jasnim razlozima obustave istrage, koji
ima pravo podnijeti pritužbu Uredu tužioca u roku od 8 dana. Također mora
obavijestiti i osumnjičenog ako je ispitan, te podnosioca prijave.
Zakon daje ovlaštenje tužiocu da ponovo otvori istragu ako je do
obustave istrage došlo iz razloga što nije bilo dovoljno dokaza da je
osumnjičeni učinio krivično djelo. Naime, ukoliko tužilac dođe do novih
dokaza da je osumnjičeni učinio krivično djelo, ponovo će otvoriti istragu i
nastaviti sa istragom protiv osumnjičenog. Vrijeme utrošeno do momenta
obustave istrage uračunaće se u rok u kojem bi tužilac trebao okončati istragu.

OKONČANJE ISTRAGE (član 240.)

Tužilac okončava istragu kad nađe da je stanje stvari dovoljno

razjašnjeno da se može podići optužnica. Okončanje istrage će se zabilježiti u
spisu, kako bi se moglo ocijeniti da li tužitelj preduzima dalje mjere u cilju
podizanja optužnice.
Ako se istraga ne završi u roku od šest mjeseci od donošenja
naredbe o provođenju istrage, tužilac je dužan obavijestiti glavnog tužioca,
koji će sazvati kolegij tužilaštva. Kolegij tužilaštva će, u ovisnosti da li su
tome razlog subjektivni (npr. tužilac nije bio dovoljno aktivan ) ili objektivni
razlozi, preduzeti potrebne mjere da bi se istraga okončala (npr. povećati
broj tužilaca koji će raditi na tom slučaju).
Optužnica se ne može podići ako osumnjičeni nije ispitan!!! (pod
ovim treba podrazumijevati i situaciju kada je osumnjičeni koristio svoje pravo da
ne daje iskaz).

SMRT I BOLEST UČINIOCA KRIVIČNOG DJELA

Ako u toku krivičnog postupka osumnjičeni/optuženi umre, postupak će se

rješenjem obustaviti.

173
 Ako se u toku postupka utvrdi da je osumnjičeni/optuženi u vrijeme
izvršenja krivičnog djela bio neuračunjiv, a nalazi se u pritvoru ili u psihijatrijskoj
ustanovi, neće se pustiti na slobodu već će se donijeti rješenje o njegovom
privremenom zadržavanju u trajanju do 30 dana.
Kad se u toku krivičnog postupka utvrdi da je osumnjičeni/optuženi, nakon
izvršenja krivičnog djela obolio od kakvog duševnog oboljenja, rješenjem će se
prekinuti krivični postupak, a to lice će se uputiti nadležnom organu socijalnog
staranja. Kada se zdravstveno stanje optuženog popravi tako da može
učestvovati u postupku, postupak će se nastaviti.

Glava XX – POSTUPAK OPTUŽIVANJA

PODIZANJE OPTUŽNICE (član 241.)

Kad u toku istrage tužilac nađe da postoji dovoljno dokaza iz kojih

proizlazi osnovana sumnja („viši stepen sumnje zasnovan na prikupljenim
dokazima koji upućuju na zaključak da je izvršeno krivično djelo i neku osobu kao
izvršioca krivičnog djela“) da je osumnjičeni učinio krivično djelo, pripremiće
i uputiti optužnicu SPS-u, uz dokaze na kojima se optužnica zasniva.
Optužnica se dostavlja u dovoljnom broju primjeraka za osumnjičenog i
njegovog branioca.
(Zakon ne predviđa poseban rok za podizanje optužnice nakon okončanja
istrage, ali optužnica će biti podignuta bez odlaganja ako je stanje stvari dovoljno
razjašnjeno da se optužnica može podići. Očigledno kašnjenje u preduzimanju
procesne radnje podizanja optužnice može biti razlog za pokretanje disciplinskog
postupka zbog nemarnog odnosa prema radu, stalnog i neopravdanog kašnjenja
u provođenju radnji u vezi s vršenjem tužilačke funkcije ili bilo kakvo drugo
ponovljeno nepoštivanje dužnosti tužioca.)
Nakon podizanja optužnice, osumnjičeni/optuženi i branilac, imaju
pravo uvida u sve spise i dokaze, te zahtijevati da im se omogući
fotokopiranje pojedinih dokaza koji su im potrebni za pripremanje odbrane.
Nakon podizanja optužnice, stranke ili branilac mogu predlagati SPS-
u sudsko obezbjeđenje dokaza.
Podnošenjem optužnice počinje nova faza krivičnog postupka, a to
je postupak optuživanja, koji se sastoji od:
1. upućivanja optužnice SPS-u,
2. potvrđivanja ili odbijanja svih ili pojedinih tačaka optužnice,
3. prethodnog(ih) prigovora(i).
4. izjašnjenja o krivnji (poricanje ili priznanje krivnje),
5. pregovaranja o krivnji,
6. sporazuma o priznanju krivnje,
7. povlačenja optužnice i

SADRŽAJ OPTUŽNICE (član 242.)

Optužnica, obavezno, sadrži:

1) naziv suda,

174
2) ime i prezime osumnjičenog s ličnim podacima,
3) opis djela (dispozitiv optužnice), iz kog proizlaze:
a) zakonska obilježja krivičnog djela,
b) vrijeme i mjesto učinjenja krivičnog djela,
c) predmet na kojem je i sredstvo kojim je izvršeno krivično djelo, kao
i
d) ostale okolnosti potrebne da se krivično djelo što preciznije odredi,
4) zakonski naziv krivičnog djela, s navođenjem odredbe krivičnog
zakona,
5) prijedlog o dokazima koje treba izvesti, uz naznačenje svjedoka ili
pseudonima zaštićenih svjedoka i vještaka, spisa koje treba pročitati i
predmeta koji služe kao dokaz,
6) rezultat istrage,
7) dokaze koji potkrijepljuju navode optužnice.

Jednom optužnicom može se obuhvatiti više krivičnih djela ili više

osumnjičenih. Ovo predstavlja prvi fakultativni dio optužnice. Dakle, jednom
optužnicom neka osoba može biti optužena za dva ili više kriv. djela, a isto tako
jedna optužnica može obuhvatiti više osumnjičenih. Ako je neka osoba optužena
za više krivičnih djela, tada, u pravilu, svako od tih krivičnih djela treba opisati
zasebnim tačkama, a ovo iz razloga što se u toku suđenja može pokazati da za
neko krivično djelo ne postoje dokazi, pa u tom dijelu treba donijeti oslobađajuću
presudu, a u drugom dijelu presudu kojom se optuženi oglašava krivim. Ukoliko
je nasuprot tome sve opisano u jednoj tački, tada postoji dosta problema da sud
izdvaja dio činjeničnog opisa za kojeg optuženog treba osloboditi od optužbe u
odnosu na činjenični opis za koji optuženi treba biti oglašen krivim.
Ako se osumnjičeni nalazi na slobodi, u optužnici se može predložiti
da se odredi pritvor, a ako se nalazi u pritvoru, može se predložiti da se
pritvor produži ili da se pusti na slobodu. Prijedlog za odlučivanje o
pritvoru je drugi fakultativni, ali mogući dio optužnice . Odluka o pritvoru
može se donijeti tek poslije potvrđivanja optužnice. Praktično, prvo se odluči o
potvrđivanju optužnice, a odmah potom i o pritvoru. Ako se osumnjičeni nalazi u
pritvoru, potvrđivanje optužnice se vrši do isteka roka trajanja pritvora u istrazi.

ODLUČIVANJE O OPTUŽNICI (član 243.)

Kada optužnica sa pratećim materijalima stigne SPS-u, onda on

prvenstveno ispituje: 1. da li je sud nadležan, 2. da li je djelo obuhvaćeno
amnestijom ili pomilovanjem ili je nastupila zastara ili postoje druge
okolnosti koje isključuju krivično gonjenje i na kraju 3. razmatra optužnicu
u smislu njene formalne ispravnosti, odn. provjerava da li sadrži sve što je
potrebno da se po njoj može postupiti.
Ukoliko optužnica ne sadrži sve ono što je potrebno i propisano u zakonu,
SPS će pozvati tužioca da optužnicu ispravi odn. dopuni, a istovremeno će mu, u
tom dopisu, ukazati na nedostatke u optužnici i ostaviti primjeren rok kako bi iste
ispravio, uz upozorenje da će optužnica, ukoliko tako ne postupi, biti odbačena
kao i svaki drugi neuredan podnesak. Ako tužilac u ostavljenom roku ne ispravi

175
odnosno ne dopuni optužnicu, sud će rješenjem odbaciti optužnicu, a protiv
takvog rješenja nije dopuštena žalba.
Ukoliko optužnica sadrži sve ono šta je potrebno da bi se po njoj
moglo postupiti, tj. ako je propisno sastavljena, onda SPS razmatra dokaze,
koji su dostavjeni uz optužnicu kako bi izveo zaključak da li postoji
osnovana sumnja da je osumnjičeni učinio krivično djelo koje se u
optužnici navodi. U tom smislu, SPS treba da pročita dokaze koji su mu
dostavljeni (iskaze svjedoka, nalazi i mišljenja vještaka i sl) , da izvrši uvid u
druge dokaze (skica lica mjesta, fotodokumentacija i sl.) i pregleda predmete
(nož ili neko drugo oruđe).
Ukoliko je tužilac dostavio dovoljno dokaza iz kojih proizilazi postojanje
osnovane sumnje da je osumnjičeni učinio krivično djelo navedeno u optužnici,
tada SPS treba da potvrdi optužnicu. Svoju odluku o potvrđivanju optužnice,
SPS treba da donese u roku od 8 dana, a u složenim predmetima 15 dana,
računajući od dana prijema optužnice. U ovaj rok se ne uračunava vrijeme
kada je optužnica vraćena tužiocu, radi ispravke formalnih nedostataka.
Ukoliko odbije sve ili pojedine tačke optužnice, SPS donosi rješenje
koje se dostavlja tužiocu. Protiv ovog rješenja dopuštena je žalba u roku od
24 sata, o kojoj odlučuje vanraspravno vijeće u roku od 72 sata.
Zakon ne precizira formu potvrđivanja optužnice, npr. potvrđivanje u formi
rješenja ili naredbe. Najjednostavniji način potvrđivanja optužnice je
stavljanje sudskog štambilja u gornji desni ugao optužnice koji sadrži
poslovni broj optužnice, datum potvrđivanja, ime i potpis SPS koji je izvršio
potvrđivanje optužnice. Ova forma potvrđivanja optužnice je primjenjiva kada
optužnica sadrži samo jednu tačku ili se potvrđuju sve tačke optužnice.
Međutim, ako optužnica sadrži više tačaka, a potvrđuju se samo pojedine
tačke optužnice, potvrđivanje je neophodno izvršiti u formi rješenja.
Nakon potvrđivanja pojedinih ili svih tačaka optužnice, osumnjičeni
dobija status optuženog!!!
Ako se optuženi nalazi na slobodi, optužnica se dostavlja bez
odlaganja, a ako se nalazi u pritvoru onda se dostavljanje optužnice vrši u
roku od 24 sata po potvrđivanju optužnice. SPS će obavijestiti optuženog
da u roku od 15 dana od dana dostavljanja optužnice ima pravo podnijeti
prethodne prigovore, da će izjašnjenje o krivnji biti zakazano odmah po
odluci suda o tim prigovorima, odnosno po isteku roka za njihovo
podnošenje, te da može navesti prijedloge svojih dokaza koje namjerava
izvesti na glavnoj raspravi.
U slučaju ako je sud donio rješenje kojim je odbijeno potvrđivanje
optužnice, tužilac može naknadno podnijeti novu optužnicu, ako prikupi
nove dokaze. Nova ili izmijenjena optužnica mora biti zasnovana na novim
dokazima, jer je prethodna optužnica odbijena upravo zbog toga što SPS nije
utvrdio postojanje osnovane sumnje. Ova optužnica se obavezno podnosi na
potvrđivanje.

IZJAŠNJENJE O KRIVNJI (član 244.)

176
 Izjašnjenje o krivnji predstavlja novi institut našeg ZKP-a, koncept koji je
uveden reformom krivičnog postupka, a što je preneseno iz anglosaksonskog,
odn. angloameričkog sistema (adversarni sistem).
Izjašnjenje o krivnji optuženi daje SPS-u. Tu izjavu daje u prisutnosti
tužioca i branioca i ta njegova izjava se unosi u zapisnik.
Prije davanja ove izjave, optuženi se mora upoznati sa svim
mogućim posljedicama davanja izjave o priznanju krivnje, a to su:
 da se davanjem ove izjave odriče prava na suđenje,
 da je upoznat i da razumije posljedice koje se odnose na imovinsko-pravni
zahtjev, oduzimanje imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom,
troškovima postupka, kao i mogućnostima da pod određenim uslovima
bude oslobođen njihovog plaćanja.

Ukoliko optuženi nema branitelja, SPS će provjeriti prednje, kao i to

da li postoje uslovi za postavljanje branitelja (ako je to zbog složenosti
predmeta i mentalnog-duševnog stanja optuženog u interesu pravde, odnosno
ako ovaj na to ima pravo po osnovu slabog imovnog stanja ).
Prilikom izjašnjenja o krivnji, optuženi treba da se određeno izjasni o
tome da li je kriv ili nije, odnosno da kaže „kriv sam“ ili „nisam kriv“.
Međutim, ako nakon poziva da se izjasni o krivnji, optuženi neće da
se izjasni o krivnji, ili neće određeno da se izjasni, ili počne pričati o
krivičnom djelu ili nečem drugom, onda SPS, ex officio, u zapisnik unosi da
se optuženi izjasnio da nije kriv, tj. da poriče krivnju.
Ako se optuženi izričito izjasni da nije kriv, SPS, će nakon unošenja
izjave o poricanju krivnje u zapisnik, predmet proslijediti sudiji, odnosno
vijeću kojem je dodijeljen, radi zakazivanja glavnog pretresa, a dokaze koji
potkrepljuju navode optužnice vratiće tužiocu. Glavni pretres biće zakazan
u roku od 30 dana, koji rok se iz opravdanih razloga može produžiti za još
30 dana. Da li će predmet dostaviti sudiji ili vijeću koje treba da sudi zavisi od
težine krivičnog djela, odnosno zaprijećene kazne.
Ako se optuženi izričito izjasni da jeste kriv, SPS će (opet u
zavisnosti od težine kriv. djela) predmet uputiti sudiji odnosno vijeću radi
zakazivanja ročišta na kome će se razmotriti mogućnost prihvatanja takve
izjave, odnosno održavanja rasprave za izricanje krivično-pravne sankcije.
Zakon ne određuje rok u kome mora postupiti SPS, ali je očigledno da se ova
radnja treba preduzeti bez odlaganja. Najčešći razlog zbog kojih optuženi
priznaje krivnju jesu čvrsti dokazi optužbe i činjenica da se priznanje krivnje u
pravilu uzima kao olakšavajuća okolnost prilikom odmjeravanja kazne.
Moguće su situacije da je optužnica podnesena i potvđena u odnosu
na npr. dva optužena, pa jedan da izjavu da priznaje krivnju, a drugi poriče
krivnju. U tom slučaju treba izvršiti razdvajanje krivičnog postupka. U odnosu na
optuženog koji je priznao krivicu, nastavlja se postupak izricanja presude bez
održavanja glavnog pretresa, ako sud prihvati izjavu o priznanju krivice. Prema
optuženom koji je negirao krivicu ili sud odbaci njegovu izjavu o priznanju krivice,
nastavlja se redovan krivični postupak.
Zakon zabranjuje uzimanje u obzir izjave o poricanju krivice kao
otežavajuće okolnosti prilikom odmjeravanja krivičnopravne sankcije.

177
Prvobitna izjava o poricanju krivice ne uzima se u obzir kod odmjeravanja
sankcije. To ne znači da optuženi ne može koristiti svoje prvobitne izjave ako je
to u interesu njegove odbrane, ako to predstavlja najpovoljniji način odbrane.
RAZMATRANJE IZJAVE O PRIZNANJU KRIVNJE (član 245.)

Samo na osnovu izjave o priznanju krivnje optuženom se ne može

izreći krivičnopravna sankcija. Zbog toga je zakonodavac predvidio
obavezu suda, i to sudije, odnosno vijeća (u zavisnosti od težine kriv.
djela), da izvrše provjeru date izjave o priznanju krivnje pred SPS i da tek
onda odluče da li će prihvatiti izjavu o priznanju krivnje ili će je odbaciti.
Dakle, kada sudija odnosno vijeće, uz prateće materijale dobije izjavu
o priznanju krivnje, treba provjeriti da li je ispunjeno više kumulativnih
uslova, koji su potrebni da bi izjava o prizanju krivnje bila prihvaćena:
1. Prvo se odnosi na samu izjavu o priznanju krivnje, tj. provjerava se da li je
izjava data dobrovoljno, svjesno i sa razumjevanjem,
2. Drugo, provjerava se da li postoji dovoljno dokaza o krivnji optuženog
(dakle, sudija/vijeće, isto kao i SPS, vrše pregled materijala koje je
dostavio tužilac i na osnovu njih izvode zaključak da li ima dokaza o krivnji
optuženog),
3. Treće se odnosi na to da li je optuženi upozoren i da li je razumio moguće
posljedice izjave o priznanju krivnje, kao što su:
 da se davanjem ove izjave odriče prava na suđenje,
 da li je upoznat i da li razumije posljedice koje se odnose na imovinsko-
pravni zahtjev i oduzimanje imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom,
 da li je upoznat o troškovima postupka, kao i mogućnostima da pod
određenim uslovima bude oslobođen njihovog plaćanja.

Ako nakon ovih provjera sudija/vijeće prihvati izjavu o priznanju

krivnje optuženog, ta izjava se mora konstatovati u zapisnik i nakon toga se
nastavlja sa raspravom za izricanje krivično-pravne sankcije.
Ako sudija/vijeće odbaci izjavu o priznanju krivnje, to će saopćiti
strankama i braniocu i konstatovati u zapisnik.
U ovom slučaju, kada odbaci izjavu o priznanju krivnje, u daljoj proceduri
suđenja ova izjava o priznanju krivnje se ne može koristiti kao dokaz.

PREGOVARANJE O KRIVNJI (član 246.)

Osumnjičeni/optuženi i njegov branilac mogu sa tužiocem još u fazi

istrage pregovarati o krivnji, odn. dogovarati se o zaključivanju sporazuma
o priznanju krivnje. Ovo je moguće i kasnije, sve do okončanja glavne
rasprave, odnosno rasprave pred žalbenim vijećem.
Međutim, ne postoji mogućnost da sud razmatra sporazum o
priznanju krivnje prije nego što je optužnica potvrđena, niti se on može
zaključiti ako se optuženi na ročištu za izjašnjenje o krivnji izjasnio da je
kriv!
Prilikom pregovaranja o krivnji, sud nema apsolutno nikakvih ovlaštenja,
niti da daje sugestije, niti da se na drugi način miješa u sačinjavanje sporazuma

178
o priznanju krivnje. Pregovaranje o krivnji, koje kako smo već rekli može otpočeti
još u toku istrage, u suštini se svodi na to pod kojim uslovima će
osumnjičeni/optuženi priznati krivnju.
Ukoliko se tužilac i osumnjičeni dogovore o uslovima priznanja
krivnje, tada zaključuju sporazum, (jednu vrstu ugovora u pisanoj formi)
koji mora biti potpisan od tužioca, osumnjičenog/optuženog i njegovog
branioca.
Tom prilikom, ukoliko osumnjičeni/optuženi pristane da prizna
krivnju, tužilac može sa svoje strane ponuditi:
a) izricanje kazne ispod zakonskog minimuma, primjenom odredbi o
ublažavanju kazne (npr. za kriv. djelo za koje je predviđena kazna zatvora
najmanje 3 god. može mu ponuditi kaznu 1 ili 2 godine) ,
b) blažu vrstu kazne (npr. izricanje novčane kazne umjesto kazne zatvora) ,
ili drugu vrstu krivično pravne sankcije (npr. uslovna osuda, umjesto
kazne zatvora ili novčane kazne).

Prilikom sačinjavanja sporazuma, stalno se mora voditi računa o

zakonskim mogućnostima, tj. moraju se poštovati materijalno-pravne
odredbe krivičnog zakona, pa tužilac može ponuditi samo ono što je
predviđeno zakonom. (npr. osumnjičenom se ne smije ponuditi izricanje
uslovne osude, ako to prema krivičnom zakonu nije moguće). Ukoliko to tužilac
previdi, takav sporazum prilikom razmatranja sud ne smije prihvatiti.
Postignuti sporazum o priznanju krivnje se, uz optužnicu, dostavlja
sudu, ako je postignut do trenutka podizanja optužnice. Nakon potvrđivanja
optužnice, SPS razmatra sporazum o priznanju krivice i donosi odluku o izricanju
krivično-pravne sankcije. Poslije dostavljanja predmeta sudiji, odnosno vijeću, o
sporazumu odlučuje sudija/vijeće.
Kada sudu bude dostavljen sporazum o priznanju krivnje, on isto
mora biti razmatran i može biti prihvaćen ili odbačen.
Prilikom ocjene da li će prihvatiti sporazum, sud provjerava više
kumultivnih uslova, i to:
1. da li je sporazum o priznanju krivnje zaključen dobrovoljno, svjesno i sa
razumijevanjem, te da li je optuženi upoznat sa mogućim zakonskim
posljedicama pismenog sporazuma o priznanju krivnje, uključujući i
posljedice vezane za imovinsko-pravni zahtjev, oduzimanje imovinske
koristi stečene krivičnim djelom i troškove kriv. postupka;
2. da li postoji dovoljno dokaza o krivnji optuženog;
3. da li je optuženi razumio da se sporazumom o priznanju krivnje odriče ne
samo prava na suđenje, već i prava na žalbu u odnosu na krivično-pravnu
sankciju, koja će mu se na osnovu sporazuma izreći. (ukoliko optuženi ili
tužilac izjave žalbu zbog krivičnopravne sankcije koja je izrečena
presudom, a koja je bila predviđena u sporazumu, onda će takva žalba biti
odbačena kao nedopuštena. Međutim, moguće su situacije da optuženom
bude izrečena krivičnopravna sankcija veća/manja od onoga što je
predviđeno u sporazumu o prizanju krivnje. U tom slučaju, žalba će biti
razmatrana kod drugostepenog suda).
4. da li je predložena krivično-pravna sankcija u skladu sa KZ-om;

179
 5. da li je oštećenom pružena prilika da se pred tužiteljem izjasni o
imovinsko-pravnom zahtjevu;

Ako sud prihvati sporazum o priznanju krivnje, izjava optuženog se

unosi u zapisnik i nakon toga se nastavlja sa raspravom za izricanje
krivično-pravne sankcije.
Ako sud odbaci sporazum o priznanju krivnje, to će saopćiti
strankama i braniocu, i isto konstatovati u zapisnik. Glavna rasprava će se
zakazati u roku od 30 dana. U ovom slučaju, kada odbaci sporazum o priznanju
krivnje, u daljoj proceduri suđenja ovaj sporazum o priznanju krivnje se ne može
koristiti kao dokaz.
O rezultatima pregovaranja o krivnji sud će obavijestiti oštećenog.

POVLAČENJE OPTUŽNICE (član 247.)

Povlačenje optužnice je pravo tužioca da raspolaže optužbom, što

predstavlja odstupanje od principa legaliteta krivičnog gonjenja, a
realizaciju principa mutabiliteta.
Tužilac ima pravo da povuče optužnicu, bez prethodnog odobrenja,
do potvrđivanja optužnice.
Nakon toga, pa do početka glavnog pretresa, optužnica se može
povući samo uz prethodno odobrenje SPS . Prethodno odobrenje se daje na
osnovu zahtjeva tužioca sa kratkim razlozima, koji se može uputiti pismeno ili
usmeno na zapisnik.
Ukoliko se optužnica povuče (prije ili nakon potvrđivanja), SPS donosi
rješenje kojim se krivični postupak obustavlja.
O obustavljanju krivičnog postupka odmah se obavještavaju
osumnjičeni/optuženi i branilac, kao i oštećeni. Obavještenje navedenih
lica se vrši jednostavnom dostavom rješenja o obustavljanju postupka.
Ukoliko tužilac izjavu o povlačenju optužnice da na glavnom
pretresu, ista se može tumačiti samo kao izjava o odustanku od optužbe i
tada sud donosi presudu kojom se optužba odbija.

RAZLOZI ZA PRIGOVOR I ODLUKA O PRIGOVORU (član 248.)

Kao što je već rečeno, optuženi i njegov branilac mogu nakon

potvrđivanja optužnice, a u roku od 15 dana od dana uručenja optužnice,
podnijeti prethodne prigovore. Ti prethodni prigovori se iznose u
pismenom podnesku koji se dostavlja sudu, a o njima odlučuje SPS u roku
od 8 dana. Ovaj SPS ne može učestvovati u suđenju.
Što se tiče samog sadržaja takvog podneska u njemu se može:
1. osporavati nadležnost suda (misli se samo na stvarnu nadležnost , jer u
smislu člana 36. ZKP FBIH, nakon potvrđivanja optužnice, sud se ne
može oglasiti mjesno nenadležnim, a niti stranke mogu uspješno isticati
prigovor mjesne nenadležnosti),
2. ukazivati na formalne nedostatke optužnice

180
 3. isticati da je djelo obuhvaćeno amnestijom ili pomilovanjem ili je nastupila
zastara ili postoje druge okolnosti koje isključuju krivično gonjenje
4. osporavati zakonitost dokaza,
5. zahtijevati spajanje ili razdvajanje postupka i
6. osporavati odluka kojom je optuženom odbijen zahtjev za dodjelu branioca
siromašnih. (član 60. Stav 1. „Kad ne postoje uvjeti za obaveznu odbranu, a postupak
se vodi za krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna
ili kada to zahtijevaju interesi pravičnosti, bez obzira na propisanu kaznu, osumnjičenom,
odnosno optuženom će se, na njegov zahtjev, postaviti branitelj, ako prema svom
imovnom stanju ne može snositi troškove odbrane”)

Ukoliko takvi prigovori nisu opravdani, SPS će ih odbiti rješenjem

protiv kojeg nije dozvoljena žalba.
Ukoliko SPS ocijeni da je prigovor zakonitosti dokaza osnovan, odlučiće
da se takav dokaz izdvoji iz spisa i vrati tužiocu. Također , ako se u postupku po
prigovorima ocijeni da je neki od prigovora od koristi i za saoptuženika, smatraće
se da je i on podnio prethodni prigovor i na isti način o tome odlučiti.
Protiv odluka po prigovoru, žalba nije dopuštena.

PREDRASPRAVNO ROČIŠTE (član 248a.)

Tokom priprema za glavnu raspravu može se održati ročište sa strankama

i braniteljem da bi se razmotrila pitanja relevantna za glavni pretres, u cilju
njegovog što efikasnijeg vođenja i okončanja - predraspravno ročište.

Glava XXI – GLAVNI PRETRES

JAVNOST GLAVNOG PRETRESA (OPĆA JAVNOST) (član 249.)

Glavni pretres je javan.

Glavnom pretresu mogu prisustvovati samo punoljetne osobe.
Osobe koje su prisutne na glavnom pretresu ne smiju nositi oružje ili
opasno oruđe, osim službenika sudske policije i osoba kojima to dozvoli sudija,
odnosno predsjednik vijeća.

ISKLJUČENJE JAVNOSTI (čl. 250. – 252.)

Od otvaranja zasjedanja pa do završetka glavnog pretresa, sudija,

odnosno vijeće, može u svako doba, po službenoj dužnosti ili po prijedlogu
stranaka i branitelja, ali uvijek po njihovom saslušanju, isključiti javnost za
cio glavni pretres ili jedan njegov dio:
1. ako je to u interesu državne sigurnosti, ili
2. ako je to potrebno radi čuvanja državne, vojne, službene ili važne
poslovne tajne, ili
3. ako je to potrebno radi očuvanja javnog reda, ili
4. radi zaštite morala u demokratskom društvu, ili
5. radi zaštite osobnog i intimnog života optuženog ili oštećenog, ili

181
 6. radi zaštite interesa maloljetnika ili svjedoka.

Isključenje javnosti ne odnosi se na stranke, branitelja, oštećenog,

zakonskog zastupnika i punomoćnika.
Sudija, odnosno vijeće, može dopustiti da glavnom pretresu na kome je
javnost isključena budu prisutne službene osobe, naučni i javni radnici, a na
zahtjev optuženog može to dopustiti i njegovom bračnom, odnosno vanbračnom
drugu i bliskim srodnicima.
Sudija, odnosno vijeće će upozoriti osobe koje su prisutne glavnom
pretresu na kome je javnost isključena da su dužne da kao tajnu čuvaju sve ono
što su na pretresu saznale i da neovlašteno odavanje tajne predstavlja krivično
djelo.

RUKOVOĐENJE GLAVNIM PRETRESOM

Obavezno prisustvo na glavnom pretresu (Član 253.)

Sudija, odnosno članovi vijeća i zapisničar moraju biti neprekidno prisutni
na glavnom pretresu.
Ako je u izgledu da će glavni pretres trajati duže, predsjednik vijeća može
zatražiti od predsjednika suda da odredi jednog ili dvojicu sudija da prisustvuju
glavnom pretresu kako bi zamijenili članove vijeća u slučaju njihove sprječenosti.

Obaveze sudije, odnosno predsjednika vijeća (Član 254.)

Sudija, odnosno predsjednik vijeća rukovodi glavnim pretresom.
Dužnost sudije, odnosno predsjednika vijeća je da se stara za svestrano
pretresanje predmeta i otklanjanje svega što odugovlači postupak, a ne doprinosi
razjašnjenju stvari.
Odluke sudije, odnosno predsjednika vijeća se uvijek objavljuju i, s kratkim
obrazloženjem razmatranih činjenica, unose u zapisnik o glavnom pretresu.

Redoslijed radnji glavnog pretresa (Član 255.)

Glavni pretres teče redom koji je određen u ovom zakonu, ali sudija,
odnosno predsjednik vijeća može odrediti da se odstupi od redovnog toka
raspravljanja zbog posebnih okolnosti, a naročito zbog broja optuženih, broja
krivičnih djela i obima dokaznog materijala.

Dužnost sudije, odnosno predsjednika vijeća (Član 256.)

Dužnost sudije, odnosno predsjednika vijeća je da se stara o održavanju
reda u sudnici i dostojanstvu suda. Sudija, odnosno predsjednik vijeća može
odmah poslije otvaranja zasjedanja upozoriti osobe koje su prisutne na glavnom
pretresu da se pristojno ponašaju i da ne ometaju rad suda . Sudija/predsjednik
vijeća može odrediti pretresanje osoba koje su prisutne na glavnom pretresu.
Sudija, odnosno predsjednik vijeća može narediti da se sa zasjedanja
udalje sve osobe koje kao slušatelji prisustvuju glavnom pretresu, ako su se
mjere za održavanje reda predviđene u ovom zakonu pokazale neefikasnim za
osiguranje neometanog održavanja glavnog pretresa.

182
 U sudnici je zabranjeno filmsko ili televizijsko snimanje. Izuzetno,
predsjednik suda može odobriti takvo snimanje na glavnom pretresu .

Kažnjavanje zbog narušavanja reda i procesne discipline (Član 257.)

Sudija, odnosno predsjednik vijeća može udaljiti osobu iz sudnice da bi se
zaštitilo pravo na pravedno i javno suđenje odnosno održalo dostojanstveno i
neometano suđenje.
Sudija, odnosno predsjednik vijeća može narediti da se optuženi udalji iz
sudnice za određeni vremenski period ukoliko optuženi i nakon upozorenja
nastavi s nedoličnim ponašanjem zbog kojeg je opravdano njegovo udaljenje iz
sudnice. U tom vremenskom periodu sudija, odnosno predsjednik vijeća može
nastaviti postupak, ukoliko optuženi ima branitelja.
Ako tužitelj, branitelj, oštećeni, zakonski zastupnik, punomoćnik
oštećenog, svjedok, vještak, tumač ili druga osoba koja prisustvuje glavnom
pretresu ometa red ili se ne pokorava naređenjima sudije/predsjednika vijeća za
održavanje reda, sudija/predsjednik vijeća će ga upozoriti. Ako upozorenje bude
bezuspješno, sudija/predsjednik vijeća može narediti da se osoba udalji iz
sudnice i kazni novčanom kaznom do 10.000 KM. Ako tužitelj ili branitelj budu
udaljeni iz sudnice, sudija/predsjednik vijeća će obavijestiti VSTV BiH ili
Federalnu advok. komoru čiji je branitelj član, radi preduzimanja daljnjih mjera.
Branitelju ili punomoćniku oštećenog koji, nakon što je kažnjen, produži da
narušava red, sudija/predsjednik vijeća može uskratiti daljnje zastupanje na
glavnom pretresu i kazniti ga novčanom kaznom do 30.000 KM.

Davanje lažnog iskaza od svjedoka ili vještaka (Član 258.)

Ako postoji osnovana sumnja da je svjedok ili vještak na glavnom pretresu
dao lažni iskaz, sudija/predsjednik vijeća može narediti da se sačini poseban
prijepis zapisnika o iskazu svjedoka ili vještaka koji će se dostaviti tužitelju.

PRETPOSTAVKE ZA ODRŽAVANJE GLAVNOG PRETRESA

Zakon je predvidio pretpostavke za održavanje glavnog pretresa na

koji trebaju pristupiti sve osobe koje su pozvane da bi se glavni pretres
održao.
U slučaju ako je neko izostao, održavanje glavnog pretresa zavisi od toga
koji je od procesnih subjekata ili učesnika u postupku izostao ( npr. neće se
odlagati ako je samo neki od svjedoka izostao). Za razliku od toga, ukoliko je
izostao tužilac, optuženi ili njegov branilac, glavni pretres se odlaže. Postoji
izuzetak u odnosu na branioca, a to je ako se optuženi odrekne prava na
branitelja, a odbrana nije obavezna.

OTVARANJE ZASJEDANJA (član 259.)

Pojmovno, otvaranje zasjedanja znači početak rada na nekom predmetu,
ali to ne znači da je glavni pretres počeo, jer glavni pretres počinje čitanjem
optužnice. Zasjedanje otvara sudija/predsjednik vijeća, koji objavljuje predmet

183
glavnog pretresa što podrazumijeva saopštavanje imena optuženog i tužitelja,
kao i navođenje krivičnog djela za koje je optužnica potvrđena.
Od otvaranja zasjedanja pa do njegovog zaključenja sudija odnosno vijeće
treba paziti na nadležnost suda. Ukoliko sud nije nadležan, do početka glavnog
pretresa treba donijeti rješenje o nenadležnosti, a ako je glavni pretres počeo,
sud mora donijeti presudu kojom se optužba odbija.

NEDOLAZAK TUŽIOCA NA GLAVNI PRETRES (član 260.)

Ukoliko tužitelj ili osoba koja ga zamjenjuje ne dođe na glavni pretres

isti se mora odložiti. Ovo zbog toga jer se ni pod kojim uvjetima glavni pretres
ne može održati ukoliko nije prisutan tužitelj. Ako bi se desilo da se glavni
pretres održi bez prisustva tužitelja, u tom slučaju je učinjena bitna
povreda odredaba krivičnog postupka, zbog koje se, ukoliko bude
izjavljena žalba, presuda mora ukinuti.
Zakon je predvidio sankcioniranje izostanka tužitelja sa glavnog pretresa
pod uvjetom da je isti odložen zbog njegovog izostanka . Međutim, ukoliko je do
odlaganja došlo iz nekog drugog razloga, kao što je izostanak sudije, onda je
takvo kažnjavanje isključeno.
Postoji obaveza sudija/predsjednik vijeća da pozove tužitelja kako bi ovaj
iznio razloge zbog kojih je izostao, pa ukoliko su ti razlozi opravdani ( npr. prije
suđenja mu pozlilo) neće biti kažnjen, a u protivnom, ako nije bilo opravdanog
razloga, može se kazniti novčanom kaznom do 5000 KM. Sud o tome donosi
rješenje, protiv kojeg je dozvoljena žalba, te obavještava VSTV BiH.

NEDOLAZAK OPTUŽENOG NA GLAVNI PRETRES (član 261.)

Zakonodavac je također predvidio obavezno prisustvo optuženog na

glavnom pretresu. Njegov izostanak sa glavnog pretresa omogućava
preduzimanje odgovarajućih mjera samo pod uvjetom ukoliko je uredno pozvan
na glavni pretres i nije došao, niti je svoj izostanak opravdao. Za ovu situaciju
zakonodavac je predvidio njegovo obavezno privođenje. Ukoliko bi se desilo da
optuženi naknadno opravda svoj izostanak, sudija/predsjednik vijeća može
opozvati naredbu.
Postoje situacije kada optuženi koji je uredno pozvan očigledno izbjegava
da dođe na glavni pretres, tj. u tom pravcu preduzima aktivne radnje ( npr. već
jednom bio privođen, pa ponovno ne dođe ili kada sudska policija dođe da ga
privede, a on pobjegne iz svog stana i slično) onda su time uspunjeni uvjeti da se
prema njemu odredi pritvor. Taj pritvor može trajati do objavljivanja presude, a
najduže 30 dana.
Optuženom se ne može suditi u odsustvu. (član 262.)

NEDOLAZAK BRANIOCA NA GLAVNI PRETRES (član 263.)

Postoje situacije kada uredno pozvani branitelj na glavni pretres ne dođe
ili bez odobrenja napusti glavni pretres i svoj izostanak ne opravda.
U tim slučajevima glavni pretres se odlaže, jer je optuženom garantirano
pravo na formalnu odbranu.

184
 U takvom slučaju obaveza je suda da pozove branitelja da objasni razloge
svog nedolaska, odnosno napuštanja bez odobrenja.
Branitelj nije obavezan da dođe na to ročište, jer može sudu dostaviti i
podnesak u kome će objasniti razloge svog izostanka i ponuditi odgovarajuće
dokaze (npr bio bolestan). Ukoliko sud ocijeni da razlozi izostanka nisu bili
opravdani, onda u tom slučaju donosi rješenje o kažnjavanju branitelja novčanom
kaznom koja može biti do 5000 KM.
Dakle uvjeti za kažnjavanje branitelja su:
1) da je uredno pozvan na glavnu raspravu,
2) da je izostao sa te glavne rasprave ili ju je bez odobrenja napustio i
3) da kasnije nije opravdao svoj izostanak.

Ako se radi o branitelju koji je postavljen po službenoj dužnosti, a isti

neopravdano izostaje, moguće je uz saglasnost optuženog odrediti drugog
branitelja.

NEDOLAZAK SVJEDOKA ILI VJEŠTAKA NA GLAVNI PRETRES (član 264.)

Isto tako postoje situacije da na glavni pretres ne pristupi svjedok ili
vještak koji su uredno pozvani i svoj izostanak nisu opravdali.
U tom slučaju sud donosi naredbu o njihovom prinudnom dovođenju.
Zakon predviđa mogućnost da se i oni u ovakvom slučaju kazne
novčanom kaznom do 5000 KM.
Što se tiče samog odlaganja glavnog pretresa zbog njihovog nedolaska, to
je faktičko pitanje i zavisi od konkretne situacije.

ODLAGANJE I PREKIDANJE GLAVNOG PRETRESA

RAZLOZI ZA ODLAGANJE GLAVNOG PRETRESA (član 265.)

Na zahtjev stranaka ili branitelja, glavni pretres se može odložiti

rješenjem sudije/predsjednika vijeća, ako: 1. treba pribaviti nove dokaze ili
2. ako je optuženi nakon izvršenog krivičnog djela nesposoban da
prisustvuje glavnom pretresu ili 3. ako postoje druge smetnje da se glavni
pretres uspješno provede.
Rješenje kojim se odlaže glavni pretres unijeće se u zapisnik i, po
mogućnosti, odrediće se dan i sat nastavka glavnog pretresa. Sudija/predsjednik
vijeća, će također narediti osiguranje dokaza koji se mogu izgubiti ili uništiti zbog
odlaganja glavnog pretresa.
Protiv rješenja o odlaganju pretresa nije dopuštena žalba.

NASTAVLJANJE ODLOŽENOG GLAVNOG PRETRESA (član 266.)

Ako se glavni pretres, koji je bio odložen, drži pred istim sudijom,
odnosno vijećem, pretres će se nastaviti, a sudija/predsjednik vijeća će
ukratko iznijeti tok ranijeg glavnog pretresa. Sudija/predsjednik vijeća može
odrediti da glavni pretres počne iznova.

185
 Glavni pretres koji je odložen mora iznova početi ako se izmijenio sastav
vijeća, ili je odlaganja trajalo duže od 30 dana, ali vijeće, uz saglasnost stranaka i
branitelja, može odlučiti da se u ovakvom slučaju svjedoci i vještaci ne
saslušavaju ponovo i da se ne vrši novi uviđaj, nego da se pročitaju iskazi
svjedoka i vještaka dati na ranijem gl. pretresu, odn. da se pročita zapisnik o
uviđaju.
Ako se glavni pretres drži pred drugim sudijom/predsjednikom vijeća,
glavni pretres mora iznova početi i svi dokazi se moraju ponovno izvesti.
Izuzetno, ako se glavni pretres drži pred drugim predsjednikom vijeća, uz
saglasnost stranaka i branitelja, vijeće može odlučiti da se u ovakvom slučaju
ranije izvedeni dokazi neće izvoditi.

PREKID GLAVNOG PRETRESA (član 267.)

Osim u slučajevima predviđenim ovim zakonom, sudija/predsjednik

vijeća, može prekinuti glavni pretres zbog odmora ili zbog isteka radnog
vremena ili da bi se neki dokaz pribavio u kratkom vremenu ili zbog
pripremanja optužbe ili odbrane.
Prekinuti glavni pretres nastavlja se uvijek pred istim sudijom,
odnosno vijećem. Ako se glavni pretres ne može nastaviti pred istim sudijom,
odnosno vijećem ili ako je prekid glavnog pretresa trajao duže od 8 dana,
postupit će se po odredbama člana 266. ovog zakona – „nastavljanje odloženog
glavnog pretresa“.

ZAPISNIK O GLAVNOM PRETRESU (čl. 268. – 270.)

Uobičajeno je da se zapisnik o glavnom pretrese vodi pisanjem na

kompjuteru. U taj zapisnik se unosi cijeli tok glavnog pretresa sa svim detaljima
preduzetih procesnih radnji. Također se u zapisnik o glavnom pretresu unosi
potpuna izreka, i ta izreka predstavlja izvornik.
Ako je doneseno rješenje o pritvoru i to rješenje se unosi u zapisnik.

POČETAK GLAVNOG PRETRESA

Ulazak sudije, odnosno vijeća u sudnicu (Član 271.)

Prilikom ulaska sudije ili vijeća u sudnicu i prilikom njihovog izlaska iz
sudnice svi prisutni, na poziv ovlaštene osobe, treba da ustanu.
Stranke i drugi učesnici postupka dužni su da ustanu kad se obraćaju
sudu, osim ako za to postoje opravdane prepreke.

Uvjeti za održavanje glavnog pretresa (Član 272.)

Kada sudija, odnosno predsjednik vijeća utvrdi prisustvo svih pozvanih
osoba na glavnom pretresu ili kada odluči da se glavni pretres održi bez
prisustva određenih pozvanih osoba ili je odlučivanje o ovim stvarima odloženo,
pozvat će optuženog i uzeti od njega osobne podatke radi utvrđivanja identiteta.

186
Utvrđivanje identiteta optuženog i davanje uputa (Član 273.)
Sudija, odnosno predsjednik vijeća uzima od optuženog osobne podatke
(član 92.) da bi utvrdio njegov identitet.
Nakon utvrđivanja identiteta optuženog, sudija, odnosno predsjednik
vijeća će upitati stranke i branitelja da li imaju primjedbe na sastav vijeća i
nadležnost suda.
Nakon utvrđivanja identiteta optuženog sudija, odnosno predsjednik vijeća
će uputiti svjedoke i vještake van sudnice, u za njih određenu prostoriju, gdje će
čekati dok budu pozvani da svjedoče. Sudija, odnosno predsjednik vijeća će
upozoriti svjedoke da dok čekaju o svojim iskazima ne razgovaraju s drugim
svjedocima. Na prijedlog tužitelja, optuženog ili branitelja sudija, odnosno
predsjednik vijeća će odobriti onim vještacima na koje se prijedlog odnosi da
prisustvuju toku pretresa u sudnici.
Ukoliko je prisutan oštećeni, ali još nije podnio imovinskopravni zahtjev,
sudija, odnosno predsjednik vijeća, će ga poučiti da može podnijeti taj zahtjev do
zaključenja glavnog pretresa.
Sudija, odnosno predsjednik vijeća može preduzeti neophodne mjere radi
sprječavanja međusobnog komuniciranja svjedoka, vještaka i stranaka.

Pouke optuženom (Član 274.)

Sudija, odnosno predsjednik vijeća će upozoriti optuženog na potrebu
pažljivog praćenja toka pretresa i poučit će ga da može iznositi činjenice i
predlagati dokaze u svoju korist, da može postavljati pitanja optuženim,
svjedocima i vještacima i da može davati obrazloženja u vezi s njihovim
iskazima. Poučiće ga i da u toku dokaznog postupka može dati izjavu kao
svjedok, te u vezi sa tim dati potrebna pojašnjenja.

ČITANJE OPTUŽNICE I UVODNA IZLAGANJA (član 275.)

Zakon izričito predviđa kao obavezu tužioca da pročita optužnicu.

Glavni pretres počinje čitanjem optužnice. Tada se učesnici u
postupku i publika u sudnici upoznaju sa glavnim predmetom krivičnog postupka.
Optužnicu čita tužitelj i to je njegovo isključivo pravo i obaveza.
Poslije čitanja optužnice, tužitelj ne može više povući optužnicu, ali
može dati izjavu da odustaje od optužbe i u tom slučaju, sud donosi
presudu kojom se optužba odbija. Dakle, nakon podnošenja optužnice od
strane tužitelja sudu, pa do početka glavnog pretresa, tužilac nema pravo da
izmjeni optužnicu i to može učiniti u toku dokaznog postupka.
Nakon čitanja optužnice obaveza je suda da zatraži od optuženog da
se izjasni da li je razumio optužnicu. Ako optuženi izjavi da je nije razumio,
onda je obaveza suda da mu pojasni njene navode .
Nakon toga tužitelj mora dati tzv. uvodnu riječ (uvodno izlaganje ili
uvodni govor). Ovo je obaveza tužioca koji se toga ne može odreći, niti mu
to pravo može biti uskraćeno, a tokom uvodnog izlaganja tužilac iznosi
kratke izlaganje o tome sa kojim će dokazima dokazati tezu optužbe . Pravo
tužioca da ukratko iznese dokaze na kojima zasniva optužnicu je prva prilika da
sudu navede čvrste i jasne dokaze optužbe, koji će biti izvedeni na glavnom

187
pretresu. Uvodno izlaganje je, dakle, za tužitelja obavezno i ne treba ga
poistovjećivati sa završnim riječima.
Što se tiče optuženog i njegovog branioca, zakon predviđa da oni
mogu, ako žele, da „izlože koncept odbrane“, što de fakto jeste uvodno
izlaganje. Ovakvo zakonsko rješenje je u skladu sa pravom optuženog da ne
iznosi svoju odbranu i koje je osigurano u svakoj fazi postupka, uključujući i
procesnu situaciju kao što je ova. Ovo pravo ima i svoju logiku jer zašto bi
optuženi dokazivao svoju nevinost dok tužitelj ne dokaže njegovu krivnju.

DOKAZNI POSTUPAK

IZVOĐENJE DOKAZA (čl. 276.)

U zakonu je predviđeno pravo stranaka i branioca da predlažu i

pozivaju svjedoke, vještake, te izvode svoje dokaze u skladu sa pravilima
određenim u zakonu.
Izraz pozivanje svjedoka u toku suđenja je u stvari preuzet iz adversarnog
sistema i kada, npr tužitelj kaže da poziva nekog svjedoka, to ne znači da on u
bukvalnom smislu izlazi pred sudnicu i poziva svjedoka, već to radi službenik
suda, a niti se pod ovim podrazumjeva da on u pripremi suđenja svjedoku
dostavlja poziv za suđenje. Sve te radnje pozivanja, odnosno dostavljanje poziva
i prozivanje svjedoka, obavlja sud.
Svi dokazi se mogu svrstati u 3, odnosno 4 grupe:

1. dokazi optužbe,
2. dokazi odbrane,
3. dokazi suda i
4. mogući dodatni dokazi stranaka odnosno branioca.

Inače, dokazi se izvode slijedećim redoslijedom:

 Dokazi optužbe;
 Dokazi odbrane;
 Dokazi optužbe kojima se pobijaju navodi odbrane (replika);
 Dokazi odbrane kao odgovor na pobijanje navoda odbrane od strane
optužbe (duplika);
 Dokazi čije izvođenje je predložio sud;
 Svi ostali dokazi, relevantni za izricanje krivično-pravne sankcije;

Navedeni dokazi, u pravilu se izvode navedenim redoslijedom. Međutim,

ako je to u interesu pravičnosti, predsjednik vijeća je ovlašten da utvrdi da se
dokazi izvode i drugim redoslijedom (npr. ako ima više optuženih i više KD,
predsjednik vijeća može odrediti da se prvo izvode svi dokazi koji se odnose na
jedno djelo, a zatim one koji se odnose na drugo, itd).
U pravilu, sud bi trebao uvijek da sačeka izvođenje dokaza optužbe i
odbrane, pa tek onda izvodi svoje dokaze. Prema tome, sud treba da se što

188
manje miješa u prikupljanje dokaze i ispitivanje svjedoka, ali će u slučaju
neaktivnosti stranaka i branitelja biti prinuđen da to radi.

DIREKTNO, UNAKRSNO I DODATNO ISPITIVANJE SVJEDOKA (čl. 277.)

U toku glavnog pretresa se izvode dokazi optužbe, odbrane i dokazi suda.

Kada su u pitanju iskazi svjedoka ili vještaka ono se provodi po
modelu unakrsnog ispitivanja.
U okviru unaksrnog ispitivanja, ispitivanje svjedoka (isto tako optuženog i
vještaka) obavlja se po pravilima anglo-saksonskog (adversarnog) sistema, ali se
vidi i postojanje elemenata inkvizitorskog sistema, koji se ogledaju u pravu suda
da ispituje svjedoke (optuženog i vještaka) i to, kako svjedoke odbrane i optužbe,
tako i svjedoke koje je sud pozvao.
Pošto ove zakonske odredbe omogućuju ne samo procesne aktivnosti
stranaka, već i suda, onda je jasno da imamo mješoviti postupak , tj. mješavinu
angloameričke i evropske kontinentalne procedure.
Glavno ili direktno ispitivanje svjedoka obavlja stanka ili branilac koji
je pozvao svjedoka.
Oni ga prvi ispituju da dokažu istinitost svojih tvrđenja.
Tako tužilac nastoji da dokaže tezu optužbe (da je optuženi učinio krivično
djelo na način kako je to opisano u optužnici), a ako direktno ispitivanje vrši
branitelj, on nastoji da dokaže antitezu odbrane.
Nakon toga slijedi unakrsno ispitivanje svjedoka koje također potiče
iz adversarnog sistema.
Prilikom unakrsnog ispitivanja nastoje se dobiti odgovori za suprotnu
stranu i to na način da se oslabe odgovori koje je svjedok dao prilikom direktnog
ili glavnog ispitivanja.
Pri tome treba naglasiti da se pitanja prilikom unakrsnog ispitivanja
ograničavaju na opseg odgovora koji su dati prilikom direktnog ispitivanja i
na pitanja u korist vlastitih tvrđenja. Dakle, glavno ili direktno ispitivanje
limitira unakrsno ispitivanje.
Ako svjedok prilikom unakrsnog ispitivanja dadne odgovore izvan onoga
što je pitan prilikom direktnog ispitivanja, onda je to prema pravilima adversarnog
sistema irelevantno, i ti odgovori se ne uzimaju u obzir. Radi toga bi stranka ili
branitelj koji vrše takvo ispitivanje morali voditi računa o tome, a to bi morao da
radi i sud po službenoj dužnosti.
Prilikom unakrsnog ispitivanja ona strana koja obavlja takvo ispitivanje
može nastojati da dovede u pitanje kredibilitet svjedoka ( npr. da dokazuje da
svjedok laže). Postoje i situacije u kojima svjedok u vezi nekog krivičnog djela,
iznosi sve okolnosti koje se odnose na cijeli događaj, iako je vidio samo njegov
dio, pa to treba pri ovom načinu ispitivanja otkriti. Obaveza je sudije odn.
predsjednika vijeća da zaštiti svjedoka od maltretiranja, kao i od ponovnog
odgovaranja na ista pitanja.
Postavljanje pitanja koja navode na odgovor, tzv. sugestivnih
pitanja, je moguće uz prethodno odobrenje sudije odn. predsjednika vijeća.
Takva pitanja može dozvoliti sudija odnosno predsjednik vijeća ako se radi o

189
svjedoku pozvanom protiv njegove volje, ako je pristrasan, nevoljan, odnosno
neće da sarađuje i pokazuje odbojan stav.
U vezi sa ranije spomenutim ograničavanjem unakrsnog ispitivanja
na, između ostalog, pitanja u korist vlastitih tvrđenja, može se zaključiti da
je tokom unakrsnog ispitivanja moguće postavljati pitanja i u drugom
pravcu, a ne samo u okviru opsega odgovora koji su dati prilikom
direktnog ispitivanja. Npr. može se pojaviti problem alibija, jer postavlja se
pitanje kako postupiti u slučaju ako se npr. radi o svjedoku optužbe i
tužilac je tog svjedoka direktno ispitao na neke okolnosti, ali ne i na
okolnosti alibija optuženog, koje bi mogle biti poznate tom svjedoku, pa mu
zbog toga branilac ne može postavljati pitanja koja bi se odnosila na alibi.
Takva situacija bi se trebala razriješiti na način da branilac zatraži od suda
dozvolu da postavlja takva pitanja vezana za alibi, a ako to sud ne dozvoli
da stavi prijedlog za saslušanje tog svjedoka kao svjedoka odbrane , tj. da
svjedok nakon završenog ispitivanja izađe i sačeka pred sudnicom, jer će ga on
pozvati kao svog svjedoka i direktno ga ispitati.
Nakon unakrsnog ispitivanja slijedi dodatno ispitivanje ili protu-
ispitivanje, gdje stranke ili branilac, koji su pozvali svjedoka i direktno ga
ispitali, dobivaju priliku da još jedanput ispitaju svjedoka.
Oni u tom slučaju nastoje da oslabe odgovore koje je svjedok dao prilikom
unakrsnog ispitivanja i to naravno ako su u pitanju odgovori koji ne odgovaraju
npr. stranci koja je pozvala svjedoka . Dakle, pitanja u ovoj fazi se odnose na ono
što je svjedoka pitala suprotna stranka ili branilac.
Konačno, treba naglasiti da u toku ispitivanja svjedoka i sud ima
pravo da postavlja pitanja, bilo u toku direktnog ili unakrsnog ispitivanja ili
dodatnog ispitivanja, a može i sačekati da oni to završe, pa da tek onda sud
ispita svjedoka. Ako se radi o svjedoku koji je pozvan od strane suda (ne radi
se o svjedoku koga su predložile stranke) prvo će sud ispitati takvog svjedoka, a
onda će dozvoliti strankama da postavljaju pitanja.

PRAVO SUDA DA NE DOPUSTI PITANJE ILI DOKAZ (čl. 278.)

Sudija/predsjednik vijeća je dominus litis na gl. pretresu i on

odlučuje o tome da li je neko pitanje nedopušteno ili nevažno, a isto tako
odlučuje o prijedlozima stranaka i branioca u pogledu izvođenja novih
dokaza, koje odbija ako dokaz nema značaja za predmet ili je nepotreban .
Pošto sudija/predsjednik vijeća rukovodi glavnim pretresom,
njegovo je pravo da zabrani pitanje i odgovor na pitanje bilo koje stranke i
branioca, ako je pitanje:
1. ponovljeno - ranije postavljeno pitanje i dobiven odgovor,
2. nedozvoljeno, a takvo će biti:
a) ako unakrsno ispitivanje prelazi okvire direktnog ispitivanja, tj. traže se
odgovori na okolnosti i činjenice koje nisu bile predmet direktnog
ispitivanja, niti se mogu dovesti u vezu sa predmetom svjedočenja, ili
b) ako se svjedoku suprotne stranke postavljaju sugestivna pitanja bez
prethodne dozvole suda, ili

190
 c) ako se pitanje odnosi na činjenice koje se po zakonu ne mogu dokazivati,
(npr. seksualne predispozicije oštećene strane ili činjenice vezane za
dokaz pribavljen na nezakonit način).
3. nevažno za predmet - zato što se ne odnosi na činjenice koje se mogu
dovesti u vezu sa konkretnim slučajem.
Zabrana pitanja i odgovora na pitanje se odnosi na sve učesnike u
postupku, (stranke, branioca i sudije, članove vijeća).
Odluka sudije/predsjednika vijeća o zabrani pitanja ili odgovora na
pitanje je konačna.
Međutim, stranke i branilac imaju pravo navedenu odluku sudije/
predsjednika vijeća pobijati žalbom na presudu, ako je zbog zabrane
pitanja ili odgovora činjenično stanje pogrešno ili nepotpuno utvrđeno.

POSEBNA PRAVILA O DOKAZIMA U SLUČAJEVIMA SEX. DELIK. (čl. 279.)

Oštećenog krivičnim djelom nije dopušteno ispitivati o njegovom spolnom

životu prije počinjenog krivičnog djela koje je predmet postupka. Niti jedan dokaz
koji se iznosi da bi pokazao ranije spolno isskustvo, ponašanje ili spolnu
orjentaciju oštećenog neće se prihvatiti.
Izuzetno od naprijed navedenog, može se u postupku koristiti dokaz da
sperma, medicinska dokumentacija o povredama ili dr. materijalni dokazi potiču
od druge osobe, a ne od optuženog.
U slučajevima učinjenja krivičnih djela protiv čovječnosti i vrijednosti
zaštićenih međunarodnim pravom, pristanak žrtve se ne može upotrijebiti u prilog
odbrane optuženog.
Prije prihvatanja dokaza u skladu s ovim članom obavit će se
odgovarajuće saslušanje s koga je isključena javnost.

POSLJEDICE PRIZNANJA OPTUŽENOG – tokom glavnog pretresa (čl. 280.)

Moguće su situacije da optuženi u toku optužnog postupka ospori

krivnju ili sa tužiocem ne sklopi sporazum o priznanju krivnje, pa se u toku
glavnog pretresa odluči da prizna krivnju.
Takvu izjavu može dati nakon izvedenih dokaza na glavnom pretresu.
Pošto ni u ovom slučaju takvo priznanje ne može biti autonoman dokaz, to
je i zakonodavac propisao da će to priznanje biti prihvaćeno samo pod
uslovom ako ranije izvedeni dokazi ukazuju da je optuženi zaista učinio
krivično djelo. Također, priznanje mora biti:
1. potpuno (dobrovoljno, svjesno i s razumijevanjem) i
2. u skladu s prije izvedenim dokazima.
Ako su ispunjeni ovi uslovi, izvešće se samo dokazi koji se odnose
na izricanje krivično pravne sankcije.
Potpuno priznanje optuženog se odnosi na sve tačke optužnice i
zajedno sa sadržajem prije izvedenih dokaza potvrđuje tačnost zakonskih
obilježja krivičnog djela opisanih u dispozitivu optužnice.

191
 Prema tome, ovdje se traži podudarnost priznanja optuženog i optužbe u
bitnim elementima. Iz ovog proizlazi logičan zaključak da se djelimična,
nepotpuna priznanja ne mogu prihvatiti.
U praksi, kod nepotpunih priznanja najčešće se radi o priznanju
objektivnog izvršenja krivičnog djela koje u sebi sadrži osnove isključenja
postojanja krivičnog djela (npr. nužna odbrana ili krajnja nužda). U ovakvim
situacijama sud je primoran da nastavi dokazni postupak.
Polaganje zakletve, odnosno davanje izjave (Član 281.)
Svi svjedoci polažu zakletvu ili daju izjavu prije svjedočenja koja
zamjenjuje zakletvu.
Nijemi svjedoci koji znaju čitati i pisati daju zakletvu odnosno izjavu
potpisivanjem teksta zakletve, odnosno izjave, a gluhi svjedoci čitaju tekst
zakletve, odnosno izjave. Ako gluhi ili nijemi svjedoci ne znaju čitati i pisati,
zakletva, odnosno izjava se daje preko tumača.

Zaštita svjedoka od vrijeđanja, prijetnji i napada (Član 282.)

Sudija/predsjednik vijeća, dužan je zaštititi svjedoka od vrijeđanja, prijetnje
i napada. Sudija/predsjednik vijeća će upozoriti ili novčano kazniti učesnika u
postupku ili bilo koju drugu osobu koja vrijeđa, prijeti ili dovodi u opasnost
sigurnost svjedoka pred sudom. U slučaju ozbiljne prijetnje svjedoku,
sudija/predsjednik vijeća će obavijestiti tužitelja radi preduzimanja kriv. gonjenja.
Na prijedlog stranke ili branitelja sudija/predsjednik vijeća narediće
policijskim organima preduzimanje mjera neophodnih za zaštitu svjedoka.

Kažnjavanje za odbijanje svjedočenja (Član 283.)

Ako svjedok odbije da svjedoči bez opravdanog razloga i nakon
upozorenja na posljedice, može biti kažnjen novčanom kaznom do 30.000 KM.
Ako i poslije toga odbije svjedočiti, može se zatvoriti, sve dok ne pristane
svjedočiti ili dok njegovo svjedočenje postane nepotrebno ili dok se krivični
postupak ne završi, ali najduže 30 dana.
Protiv rješenja o novčanom kažnjavanju, ili zatvaranju, dopuštena je žalba
koja ne zadržava izvršenje rješenja O žalbi odlučuje vanraspravno vijeće.

Angažovanje vještaka (Član 284.)

Vještaka mogu angažovati stranke, branitelj i sud.
Troškove vještaka iz stava 1. ovog člana snosi onaj koji ga je angažovao.

Ispitivanje vještaka (Član 285.)

Prije ispitivanja vještaka, sudija, odnosno predsjednik vijeća opomenuće
ga i na njegovu dužnost da iznese nalaz i mišljenje na najbolji mogući način i u
skladu s vještinom i pravilima struke i upozoriće ga da davanje lažnog iskaza o
nalazu i mišljenju predstavlja krivično djelo.
Vještak će položiti zakletvu, odnosno dati izjavu prije svjedočenja, koja se
daje usmeno.
Pisani nalaz i mišljenje vještaka bit će prihvaćen kao dokazni materijal
samo ukoliko je taj vještak svjedočio na pretresu.

192
SASLUŠANJE VAN SUDNICE (čl. 287.)

Ako se u toku suđenja sazna da svjedok ili vještak nije u mogućnosti

da dođe pred sud, ili da bi njegov dolazak bio povezan s nesrazmjernim
teškoćama, sudija/predsjednik vijeća može narediti da se svjedok, odnosno
vještak ispita van sudnice, ukoliko njegovo svjedočenje smatra važnim.
Sudija/predsjednik vijeća, stranke i branitelj će prisustvovati ispitivanju, a
ispitivanje će se provesti u skladu s pravilima direktnog, unakrsnog i dodatnog
ispitivanja.
Ako sudija/predsjednik vijeća nađe da je to neophodno, ispitivanje
svjedoka se može izvršiti prilikom rekonstrukcije događaja van sudnice.
Stranke, branitelj i oštećeni uvijek se pozivaju da prisustvuju ispitivanju svjedoka
ili izvođenju rekonstrukcije. Saslušanje će se provesti kao da se izvodi na
glavnom pretresu u skladu s pravilima unakrsnog ispitivanja.

IZUZECI OD NEPOSREDNOG PROVOĐENJA DOKAZA (čl. 288.)

Iskazi dati u istrazi dopušteni su kao dokaz na glavnom pretresu i mogu

biti korišteni prilikom direktnog i unakrsnog ispitivanja ili pobijanja iznesenih
navoda ili u odgovoru na pobijanje, nakon čega se prilažu kao dokazni materijal
ili za dodatno ispitivanje. U ovom slučaju osobi će se dati mogućnost da objasni
ili pobije svoj prethodni iskaz.
Zapisnici o iskazima datim u istrazi mogu se po odluci sudije, odnosno
vijeća pročitati i koristiti kao dokaz na glavnom pretresu samo u slučaju ako su
ispitane osobe umrle, duševno oboljele, ili se ne mogu pronaći, ili je njihov
dolazak pred sud nemoguć, ili je znatno otežan iz važnih uzroka ili ako bez
zakonskih razloga neće da daju iskaz na glavnoj raspravi.

IZMJENA OPTUŽBE (čl. 290.)

Izmjena optužbe na glavnom pretresu je diskreciono pravo tužioca

koje koristi kada ocijeni da se tokom dokaznog postupka izmijenilo
činjenično stanje iznijeto u optužnici.
Ako tužilac u toku dokaznog postupka na glavnom pretresu, drugačije
ocijeni dokaze prikupljene u istrazi i izvede zaključak da mu činjenični opis iz
optužnice nije dobar, tada može tražiti od suda da do okončanja dokaznog
postupka izvrši izmjenu podnesene optužnice, tj. da u činjeničnom opisu djela
izmjeni odlučne činjenice.
Dakle, sud ne može naložiti tužiocu izmjenu optužbe, niti se izmjena
optužnice može vršiti prije izvođenja dokaza (optužbe odn. odbrane) koji
mogu da ukažu da se izmijenilo činjenično stanje izneseno u optužnici.
Tužilac to može učiniti po svom nahođenju tj. na osnovu svoje nove
subjektivne ocjene, tj. nove ocjene izvedenih dokaza, koja može biti različita od
one koju je imao prilikom sastavljanja optužbe. Sud, u ovom slučaju, mora
dozvoliti tužiocu da izvrši izmjenu optužnice, a ako mu to zabrani, tužilac može
uspješno izjaviti žalbu zbog relativno bitne povrede odredaba kriv. postupka.

193
 Izmjena optužbe podrazumjeva promjenu odlučnih činjenica, koje su
navedene u činjeničnom opisu djela iz optužbe, tj. izmjenu onih činjenica i
okolnosti iz činjeničnog opisa djela optužnice koje predstavljaju zakonska
obilježja krivičnog djela. (Npr. radiće se o izmjeni optužnice za krivično djelo
teške krađe kada tužilac izmjeni činjenice i okolnosti iz optužnice koje
predstavljaju obijanje zaključanog prostora, pa umjesto toga u činjenični opis
unese činjenice i okolnosti koje predstavljaju provaljivanje)
S druge strane, ako tužilac vrši izmjenu nekih okolnosti iz
činjeničnog opisa koje nisu odlučne (ne predstavljaju zakonska obilježja kriv.
djela) radi se o tzv. preciziranju optužnice, a ne izmjeni optužnice . Npr. da je
oštećeni na mjesto događaja došao iz šupe, umjesto iz garaže, kako je prvobitno
navedeno u optužnici.
Izmjena optužbe ne bi smjela prouzrokovati izmjenu pravne
kvalifikacije krivičnog djela koja bi otežala procesni položaj optuženog.
Kada tužilac mijenja činjenični opis djela on može mijenjati samo one
činjenice i okolnosti koje su bile predmet optužbe. Drugim riječima, izmjena
optužbe se može odnositi samo na genusno (isto) krivično djelo za koje je
podnesena optužba, ali ne i na neko drugo krivično djelo, jer bi se u tom
slučaju radilo o nedozvoljenom proširenju optužbe, koje bi sud morao
odbiti. (npr. ako je tužilac podnio optužnicu protiv optuženog zbog krivičnog
djela silovanja, pa se pokaže da za to krivično djelo nema dokaza, ali se isto tako
pokaže da je optuženi prije odlaska sa mjesta događaja ukrao tašnu oštećenoj,
što nije bilo obuhvaćeno u činjeničnom opisu djela, onda tužilac nema pravo da
izmijeni optužnicu tako što bi umjesto činjenica i okolnosti koje predstavljaju kriv.
djelo silovanja sada naveo činjenice i okolnosti koje predstavljaju kriv. djelo
krađe. U ovom slučaju bi se u stvari radilo o nedozvoljenom proširenju, a ne o
izmjeni optužnice)
Usljed izmjena optužnice, a radi pripremanja odbrane, glavni pretres
može biti odgođen. O ovoj fakultativnoj zakonskoj mogućnosti, sud odlučuje na
prijedlog optuženog odn. branioca. Glavni pretres će se odgoditi ukoliko se
radi o značajnijim izmjenama optužnice. Npr. u slučaju izmjene činjenica i
okolnosti kod kriv. djela krađe da se radilo o provaljivanju, a ne obijanju
zatvorenog prostora, sud neće dozvoliti odlaganje glavnog pretresa. Međutim,
ukoliko se radi o kriv. djelu iz oblasti privrednog kriminala, gdje su izmjene
optužnice bile obimnije, uvijek treba dozvoliti odgađanje glavnog pretresa radi
pripremanja odbrane. U slučaju prihvatanja prijedloga odbrane, glavni pretres se
odgađa. U svakom slučaju odbrani treba pružiti mogućnost da se izjasni o
činjenicama i pravnim pitanjima procesnopravne i materijalnopravne
prirode. Povreda ovog prava predstavlja bitnu povredu odredaba krivičnog
postupka.
U slučaju izmjene optužbe, izmijenjena optužnica se ne dostavlja na
potvrđivanje, ali sud mora pozvati optuženog da se izjasni o tome da li
razumije izmjene optužnice i optužnicu u cjelini. Zatim, sud odlučuje da li će
odložiti glavni pretres radi pripremanja odbrane.
S obzirom da se ne vrši potvrđivanje izmijenjene optužnice, potrebno
je da između ranije optužnice i opisa djela u izmijenjenoj optužnici postoji
istovjetnost u osnovnim elementima.

194
 Izmjena se mora kretati u granicama subjektivnog i objektivnog identiteta.
Zbog toga zakon predviđa samo izmjenu optužbe, ali ne i procesnu ustanovu
proširenja optužbe koju su poznavali raniji procesni zakoni.

DOPUNA DOKAZNOG POSTUPKA (čl. 291.)

Prije nego što objavi da je glavni pretres završen, sudija/predsjednik vijeća
treba upitati stranke i branioca da li eventualno imaju novih dokaznih prijedloga.
U ovom dijelu postupka isključena je mogućnost da sud pozove neke
svoje svjedoke, već to mogu uraditi samo stranke i branilac.
Nakon što oni stave svoje dokazne prijedloge, sud ocjenjuje da li su oni
opravdani i samo ukoliko su opravdani prihvata izvođenje takvih dokaza.

ZAVRŠNA RIJEČ (čl. 292.)

Nakon što sudija/predsjednik vijeća objavi da je dokazni postupak dovršen

prelazi se na završnu riječ.
Stranke i branilac iznose završne riječi (završno izlaganje ili završni
govor), a ako je prisutan oštećeni i on također.
Završna riječ stranaka i branioca daje sliku i analizu kompletnog
dokaznog postupka. Naravno, potenciraju se oni dokazi koji potvrđuju tezu
optužbe, odnosno odbrane i oni koji eliminišu tvrdnje suprotne stranke.
Stranke i branilac iznose završne činjenične i pravne zaključke, te predlažu
prihvatanje ili odbijanje pojedinih dokaza. Zaključci prate uvodno izlaganje,
daje se prikaz dokaza koji potvrđuju koncept optužbe, odnosno odbrane
predočen još u uvodnom govoru. Na kraju završne riječi tužilac, osim
uobičajenog prijedloga da se optuženi oglasi krivim, može predložiti i izricanje
bilo koje krivičnopravne sankcije u skladu sa zakonom, jer nema zakonskih
ograničenja u tom pogledu.
U toku završne riječi tužilac može odustati od optužnice, jer glavni
pretres još nije završen i tada sud donosi presudu kojom se optužba
odbija. Praktično, postoji i mogućnost da tužilac u završnoj riječi predloži
da sud donese presudu kojom se optuženi oslobađa od optužbe, što je
najpovoljniji ishod krivičnog postupka za optuženog. U tom slučaju sud bi
trebao udovoljiti prijedlogu tužioca, jer bi u suprotnom prekoračio optužbu i učinio
bitnu povredu odredaba kriv. postupka.
Završna riječ oštećenog je ograničena na analizu dokaza koji potvrđuju
osnovanost prijedloga za ostvarivanje imovinskopravnog zahtjeva koji se može
odnositi na naknadu štete, povrat stvari ili poništenje određenog pravnog posla.
Završna riječ je obavezna za stranke i branioca, ali optuženi ne mora
dati završnu riječ ako to ne želi. Međutim, uskraćivanje optuženom prava na
završno izlaganje predstavlja bitnu povredu odredaba krivičnog postupka, jer je
ovo pravo sastavni dio prava na odbranu.
Što se tiče redoslijeda završnih riječi iste prvo daje tužilac, zatim
oštećeni, branilac i optuženi. Tužilac ima pravo da dadne repliku, a
posljednje riječi uvijek pripadaju optuženom.

195
 Više tužilaca ili branilaca mogu dati završnu riječ, tako da po
međusobnom dogovoru mogu govoriti svi ili samo neki od njih, ali se ne
smiju ponavljati u svojim izlaganjima.
Ako svi daju završnu riječ, vrši se podjela izlaganja npr. analiza iskaza
svjedoka, analiza nalaza i mišljenja vještaka, analiza elemenata krivičnog djela,
krivične odgovornosti ili okolnosti od kojih zavisi izricanje vrste i visine
krivičnopravne sankcije itd.

ZAVRŠETAK GLAVNOG PRETRESA (čl. 293.)

Nakon završnih riječi, sudija, odnosno predsjednik vijeća objavljuje

da je glavni pretres završen, a sud se povlači na vijećanje i glasanje radi
donošenja presude.
Prema tome, nakon završnih riječi i objave da je glavni pretres
završen mora se donijeti presuda, jer više ne postoji zakonska mogućnost
ponovnog otvaranja glavnog pretresa.
Povlačenje suda na vijećanje i glasanje radi donošenja presude u smislu
ove odredbe znači da se ova procesna radnja obavlja u prisustvu sudije
pojedinca, odnosno članova vijeća i zapisničara. Zbog toga se sud može povući
u posebnu prostoriju namijenjenu za donošenje odluka ili ostati u sudnici iz koje
će udaljiti stranke, branioca i publiku do izricanja i objavljivanja presude.

Glava XXII – PRESUDA

Presuda je sudska odluka kojom se raspravlja krivičnopravni zahtjev

iznesen u optužnom aktu. Postoje 4 vrste prvostepenih presuda koje sud
donosi i samo sud može donijeti sankciju, presudu.
Presuda se izriče i objavljuje u ime Federacije Bosne i Hercegovine.

VEZANOST PRESUDE ZA OPTUŽBU (čl. 295. Stav 1.)

U zakonu je predviđeno da se presuda može odnositi:

 samo na osobu koja je optužena (SUBJEKTIVNI
IDENTITET) i
 samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u
potvrđenoj optužnici, odnosno na glavnom pretresu izmijenjenoj optužnici
(OBJEKTIVNI IDENTITET).
Dakle, između presude i optužnice mora postojati objektivni i
subjektivni identitet, a što je u skladu sa načelom akuzatornosti (tužilac u
optužnici određuje protiv koje osobe se treba voditi krivični postupak i za koje
djelo).

PRAVNI IDENTITET PRESUDE (čl. 295. Stav 2.)

U pogledu pravnog identiteta između presude i optužnice, jasno je da

on ne mora postojati, jer je u zakonu izričito navedeno da sud nije vezan za

196
prijedloge tužioca iz optužnice u pogledu pravne ocjene djela. Ovo znači da
sud ne mora prihvatiti pravnu kvalifikaciju djela iz optužnice, već činjenični opis
djela može pravno kvalifikovati na način koji smatra ispravnim.
Npr. ako je neke radnje iz optužbe tužilac pravno kvalifikovao kao krivično
djelo teške krađe, sud može na osnovu ocjene činjeničnog opisa djela zaključiti
da se radi o kriv. djelu krađe i dosljedno tome izvršiti prekvalifikaciju djela.
Zahvaljujući obaveznosti postojanja subjektivnog identiteta, sud
presudom može obuhvatiti samo onu osobu koja je optužena. Ukoliko se u
toku glavnog pretresa pojavi sumnja da je neka druga, a ne optužena, osoba
izvršila određeno krivično djelo, sud će donijeti oslobađajuću presudu.
Istovremeno, sud ne bi mogao donijeti presudu kojom bi oglasio krivom tu drugu
osobu, jer ona nije obuhvaćena optužnim aktom.
Objektivni identitet između optužbe i presude je posljedica akuzatornog
ili optužnog principa. Zbog objektivnog identiteta između optužbe i presude,
sud u presudi mora riješiti predmet tužiočevog zahtjeva i istovremeno ne
smije prekoračiti njegove granice. Dakle, identitet optužbe i presude mora
postojati:
 u obimu, što znači da presuda mora obuhvatiti i riješiti predmet
optužbe u cjelini, tj. sve tačke u potvrđenoj, odnosno na glavnom pretresu
izmijenjenoj optužnici,
 u sadržaju, što znači da se presuda mora odnositi na konačan
sadržaj optužnice, tj. na ono što je obuhvaćeno potvrđenom, odnosno na
glavnom pretresu izmijenjenom optužnicom.
Postupajući suprotno, sud bi učinio bitnu povredu odredaba kriv.
postupka i presuda će se ukinuti, ako u tom smislu bude izjavljena žalba.
Postavlja se pitanje šta sud u činjeničnom opisu djela optužbe može
izmijeniti, a da ne povrijedi objektivni identitet presude i optužbe? To su
one situacije kada tužilac propusti da izmijeni neke činjenice i okolnosti koje je
trebao izmijeniti, pa sud dođe u situaciju da to uradi.
U ovim slučajevima, sud može:
a) mijenjati one činjenice i okolnosti koje ne predstavljaju konstitutivna
obilježja krivičnog djela (npr. umjesto činjenica i okolnosti obijanja kod krivičnog
djela teške krađe, može navesti činjenice i okolnosti koje predstavljaju provaljivanje
kod krivičnog djela teška krađe),
b) u činjenični opis djela unijeti neke privilegirajuće elemente (npr. tako da se
djelo može kvalifikovati kao krivično djelo krađe umjesto krivičnog djela teške
krađe).

Nasuprot tome, sud u činjenični opis nikad ne može unijeti

kvalifikatorne okolnosti i dovesti optuženog u teži položaj od onoga u kome
je bio. Ako bi to uradio, to bi predstavljalo bitnu povredu odredaba kriv.
postupka. Npr. ako se radi o optužnici za kriv. djelo krađe, sud ne može
dodavati činjenice i okolnosti koje bi to djelo kvalifikovale kao kriv. djelo teške
krađe. Obrnuta situacija je moguća, odn. da sud iz činjeničnog opisa djela iz
optužnice ispusti kvalifikatorne okolnosti zbog kojih je djelo pravno ocjenjeno kao
kriv. djelo teške krađe. Sud ovo može uraditi pod uslovom da ustanovi da takve
okolnosti nisu dokazane, te djelo kvalifikovati kao krivično djelo krađe. U

197
suprotnom, ako sud povrijedi objektivni identitet presude i optužnice, radiće se o
prekoračenju optužnice, što čini bitnu povredu odredaba kriv. postupka.
U postupku prema maloljetnicima identitet između presude i optužbe
rješava se na način da je sudija za maloljetnike ovlašten da i bez prijedloga
tužioca donese odluku na osnovu činjeničnog stanja koje je izmijenjeno na
glavnom pretresu (čl. 385. st. 4. ZKP FBiH).

DOKAZI NA KOJIMA SE ZASNIVA PRESUDA (član 296.)

Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su
izneseni na glavnom pretresu.
Prema tome, dokazi koji nisu neposredno izvođeni tokom pretresa i
podvrgnuti ocjeni suda ne mogu se koristiti prilikom donošenja presude.
Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s
ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka
činjenica dokazana.
Sud može odstupiti od neposrednog izvođenja dokaza na glavnom
pretresu samo onda ako je to predviđeno u zakonu, kao npr.:
1. postoji mogućnost saslušanja svjedoka ili vještaka van suda ako oni nisu u
mogućnosti da dođu, a njihovo svjedočenje je važno za konkretni krivični
predmet,
2. da se zapisnici o iskazima svjedoka, vještaka ili osumnjičenog iz istrage
čitaju na glavnom pretresu,
3. odredbe o radnjama dokazivanja, kao što su uviđaj, pretresanje stana,
prostorija ili osoba, privremeno oduzimanje predmeta, imovine ili
dokumentacije,
4. izuzetnu upotrebu kao dokaza ovjerenih kopija umjesto originala pismena,
zapisa ili fotografije.

VRSTE PRESUDA (član 297.)

U zavisnosti od toga da li sud meritorno odlučuje o optužbi tužioca ,

zakon izdvaja 2 (dvije) vrste presuda koje sud donosi u prvom stepenu:
1. procesna (formalna presuda) i
2. meritorne presude.

1. U procesnu ili formalnu presudu spada

PRESUDA KOJOM SE OPTUŽBA ODBIJA (čl. 298.).

2. Meritorne presude po svom obliku mogu biti:

a) PRESUDA KOJOM SE OPTUŽENI OSLOBAĐA OD OPTUŽBE,
b) PRESUDA KOJOM SE OPTUŽENI OGLAŠAVA KRIVIM,
c) tzv. UTVRĐUJUĆA PRESUDA – donosi se kod neuračunljive osobe.

1. PROCESNA (FORMALNA) ili PRESUDA KOJOM SE OPTUŽBA ODBIJA -

(član 298.)

198
 Kada je riječ je o presudi kojom se optužba odbija, za istu se zbog njene
specifičnosti, pored zakonskog naziva, koriste izrazi formalna ili procesna
presuda.
Sud je na prijedlog stranaka ili po službenoj dužnosti obavezan da
vodi računa da li su ispunjeni uvjeti za donošenje ovakve presude.
Zakonodavac nije slučajno na prvom mjestu pomenuo ovu presudu,
jer ako su ispunjeni uvjeti za njeno donošenje, onda ne postoji mogućnost
da se sud upušta u meritum stvari, već mora donijeti presudu kojom se
optužba odbija.
Ta presuda se donosi u slijedećim slučajevima:
1) ako sud nije stvarno nadležan,
2) ako je tužitelj od započinjanja pa do završetka glavnog pretresa odustao
od optužnice,
3) ako nije bilo potrebnog odobrenja državnog organa za vođenje postupka ili
je ono naknadno povučeno,
4) ako je optuženi za isto krivično djelo već pravomoćno osuđen, oslobođen
od optužbe ili je postupak protiv njega rješenjem obustavljen, osim ako se
podnesu novi dokazi ili ako je postupak obustavljen zbog odustanka
tužitelja od krivičnog gonjenja, a do odustanka tužitelja je došlo zbog kriv.
djela zloupotreba službenog položaja i
5) ako je optuženi aktom amnestije ili pomilovanja oslobođen od gonjenja ili
se gonjenje ne može preduzeti zbog zastarjelosti ili postoje druge
okolnosti koje isključuju krivično gonjenje.

Pošto je u pitanju procesna ili formalna presuda potpuno je jasno da

njezino obrazloženje treba biti kratko. Ovo je prvenstveno posljedica toga što
se sud nakon donošenja ove presude ne može upuštati u meritum stvari, ocjenu
izvedenih dokaza i slično. Tako, npr ukoliko tužitelj na glavnom pretresu
odustane od optužbe onda se u obrazloženju samo napiše kratko da je optužnica
broj taj i tada od tada i tada podnesena protiv optuženog zbog krivičnog djela.
Npr. ubistva iz člana 166. stav 1. KZFBIH, odbijena, a onda se u novom redu
samo napiše da je tužitelj na održanom pretresu odustao od optužbe, pa je sud
na osnovu člana 298. tačka c. ZKPFBIH odlučio kao u izreci.

2. MERITORNE PRESUDE

2.a PRESUDA KOJOM SE OPTUŽENI OSLOBAĐA OD OPTUŽBE (član 299.)

Ova presuda se donosi u 3 (tri) slučaja predviđena u zakonu:

1. ako djelo za koje se optuženi optužuje nije zakonom propisano kao
krivično djelo. To će biti onda ako u djelu opisanom u optužnici:
a) nedostaje neki od elemenata opšteg pojma krivičnog djela , a KZ kao
elemente opšteg pojma krivičnog djela predviđa:
 da djelo mora biti zakonom propisano kao kriv. djelo,
 da su njegova obilježja propisana zakonom i propisana sankcija,
 da je djelo protivpravno (tj, da ne postoji neki od zakonom
predviđenih osnova koji isključuju protivpravnost, kao što su: 1.

199
 nužna odbrana, 2. krajnja nužda, 3. djelo malog značaja, 4.
pristanak povrijeđenog, pod određenim uslovima, 5. preduzimanje
određenih građanskih ili službenih dužnosti ili obavljanje određenih
radnji na osnovu zakonskog ovlaštenja), i
b) nedostaje neki od elemenata konkretnog krivičnog djela,
c) ako je u činjeničnom opisu optužnice naveden neki građansko-pravni
odnos, upravno-pravni odnos ili pravno-irelevantan odnos
d) da ne postoji uzročnost-kauzalitet (u smislu da je radnja uzrok
posljedice).
2. ako postoje okolnosti koje isključuju krivičnu odgovornost. Osnovi
koji isključuju krivičnu odgovornost su: 1. nehat (isključena je krivična
odgovornost kad se neko krivično djelo može izvršiti samo sa umišljajem,
a kod optuženog se utvrdi nehat), i 2. stvarna zabluda.
3. ako nema dovoljno dokaza da je optuženi učinio krivično djelo za
koje se optužuje. Ovim je konkretizovano načelo in dubio pro reo. Dakle,
sud je dužan donijeti oslobađajuću presudu, kako onda kad je sa
sigurnošću utvrđeno, tj. dokazano da optuženi nije izvršio kriv. djelo za
koje se optužuje, tako i onda kad sud ostane u sumnji da li je optuženi
učinio kriv. djelo. Također, sve činjenice koje su in peius optuženog
moraju se sa sigurnošću utvrditi, tj. dokazati, a ako se to ne postigne
uzima se kao da one i ne postoje. I, treće, sve činjenice koje su in favorem
optužene osobe uzimaju se kao da postoje i onda kad su utvrđene sa
vjerovatnošću.

2.b PRESUDA KOJOM SE OPTUŽENI OGLAŠAVA KRIVIM (član 300.)

Ona može imati sljedeće pojavne oblike:

1) osuđujuća presuda - kojom se osoba glašava krivom i osuđuje na
određenu vrstu i visinu kazne, ili
2) uslovna osuda - kojom se osobi utvrđuje kazna bez njenog izvršenja, ili
3) oslobođanje od kazne - presuda kojom se optuženi koji je oglašen krivim
za određeno kriv. djelo oslobođa od kazne, ili
4) kazneni nalog - presuda kojom se optuženom koji je oglašen krivim za
određeno krivično djelo izdaje kazneni nalog.

U presudi kojom se optuženi oglašava krivim, sud će navesti

slijedeće:
1. za koje se krivično djelo optuženi oglašava krivim, uz navođenje
činjenica i okolnosti koje čine obilježja krivičnog djela i od kojih
zavisi primjena određene odredbe Krivičnog zakona. (Ovaj dio
presude mora biti jasan i određen, kao i potpun. Dakle, sud mora utvrditi
postojanje činjenica i okolnosti koje čine obilježja krivičnog djela, i zatim ih
mora unijeti u izreku svoje presude.)
2. zakonski naziv krivičnog djela i koje su odredbe Krivičnog zakona
primijenjene. (Ako je djelo sadržano u sporednom krivičnom
zakonodavstvu, tj. u drugom zakonu, navodi se naziv djela - ako je u

200
 zakonu dat takav naziv, kao i naziv posebnog zakona o kojem je riječ, te
odredba zakona koja propisuje određeno ponašanje kao krivično djelo).
3. kakva se krivičnopravna sankcija izriče optuženom ili se po
odredbama Krivičnog zakona oslobađa od krivičnopravne sankcije .
(U izreci osuđujuće presude mora se jasno odrediti vrsta i visina
krivičnopravna sankcije koja se izriče, i to kako glavne, tako i sporedne.
Za krivična djela koja su izvršena u sticaju, u izreku presude se unose
krivičnopravne sankcije utvrđene za svako pojedinačno krivično djelo, a
zatim jedinstvena krivičnopravna sankcija koja je izrečena za sva djela u
sticaju. Zajednička krivičnopravna sankcija koja se odmjerava osuđenoj
osobi odmjerava se po istim pravilima kao i krivičnopravna sankcija za
krivična djela izvršena u sticaju).
4. te odluke o:
1) uslovnoj osudi,
2) mjerama sigurnosti,
3) oduzimanju imovinske koristi,
4) vraćanju predmeta (ako predmeti dotad nisu vraćeni vlasniku/. držatelju),
5) uračunavanju pritvora ili već izdržane kazne,
6) troškovima krivičnog postupka,
7) imovinskopravnom zahtjevu,
8) objavi pravosnažne presude putem sredstava javnog informiranja.

Svaka osuđujuća presuda ili neki drugi gore navedeni oblik presude kojom
se optuženi oglašava krivim neće uvijek obuhvatiti sve navede podatke, jer se
uvijek ne donose sve taksativno navedene odluke.
Ako je optuženom izrečena novčana kazna, u presudi će se odrediti rok u
kojem se novčana kazna ima platiti i način zamjene izvršenja novčane kazne u
slučaju da se novčana kazna ne plati.

OBJAVLJIVANJE PRESUDE

VRIJEME I MJESTO OBJAVLJIVANJA PRESUDE (član 301.)

1) Pošto je presuda izrečena sud će je odmah objaviti. Ako sud nije u

mogućnosti da istog dana po završetku glavnog pretresa izrekne presudu,
odložit će objavljivanje presude najviše za tri dana i odredit će vrijeme i
mjesto objavljivanja presude.
2) Sud će u prisutnosti stranaka, branitelja, zakonskih zastupnika i
punomoćnika javno pročitati izreku i priopćiti ukratko razloge presude.
3) Objavljivanje presude će se izvršiti i kad stranka, branitelj, zakonski
zastupnik ili punomoćnik nije prisutan. Sud može odlučiti da optuženom
koji je odsutan, presudu usmeno priopći sudija, odnosno predsjednik
vijeća ili da mu se presuda samo dostavi.
4) Ako je javnost na glavnom pretresu bila isključena, izreka presude će se
uvijek pročitati u javnom zasjedanju. Vijeće će odlučiti hoće li i koliko
isključiti javnost prilikom objavljivanja razloga presude.
5) Svi prisutni saslušaće čitanje izreke presude stojeći.

201
POUKA O PRAVU NA ŽALBU I DRUGA UPOZORENJA (član 303.)

1) Po objavljivanju presude, sudija, odnosno predsjednik vijeća, će poučiti

optuženog i oštećenog o pravu na žalbu, kao i o pravu na odgovor na
žalbu.
2) Ako je optuženom izrečena uvjetna osuda, sudija, odnosno predsjednik
vijeća upozorit će ga na značaj uvjetne osude i na uvjete kojih se mora
pridržavati.
3) Sudija/predsjednik vijeća će upozoriti optuženog da je do pravosnažnog
okončanja postupka dužan obavijestiti sud o svakoj promjeni adrese.

PISANA IZRADA PRESUDE (čl. 304. - 306.)

Presuda koja je objavljena mora se pisano izraditi u roku od 15 dana

po objavljivanju, a u složenim stvarima, izuzetno u roku od 30 dana.
Ako presuda nije izrađena u tim rokovima sudija, odnosno predsjednik
vijeća je dužan obavijestiti predsjednika suda zbog čega to nije učinjeno.
Predsjednik suda će, po potrebi, poduzeti mjere da se presuda što prije izradi.

Glava XXIII – REDOVNI PRAVNI LIJEKOVI

ŽALBA NA PRVOSTEPENU PRESUDU

PRAVO NA ŽALBU I ROK (član 307.)

U ZKP-u je predviđen rok za žalbu od 15 dana od dana dostavljanja

presude.
Pri tome se u zakonu ništa ne navodi o kakvoj se presudi radi, što znači
da se žalba može podnijeti protiv svih meritornih i procesnih presuda.
Pomenuti rok za žalbu predstavlja pravo sui generis, što znači da
stranke i branitelj (svako od njih) imaju svoj rok za žalbu od 15 dana, koji
počinje teći od dana dostavljanja prijepisa presude.
Kada su u pitanju osobe koje mogu izjaviti žalbu u korist optuženog
(bračni, vanbračni drug, roditelj ili dijete i usvojitelj, odn. usvojenik) njima se rok
za žalbu računa od dana kada je optuženi primio presudu.
Postoji mogućnost da u složenim stvarima stranke i branitelj traže
produženje roka za žalbu i isti se iz opravdanih razloga može produžiti još
najviše 15 dana. Kada stranke ili branitelj podnesu zahtjev za produženje
žalbenog roka onda od toga dana pa do donošenja odluke suda ne teče rok za
žalbu, a kada sud donese odluku rok za žalbu se nastavlja za preostali
vremenski period, a u slučaju da je dozvoljeno produženje žalbenog roka onda
dolazi do zbrajanja preostalih dana sa novih 15 dana žalbenog roka. Ako je
produženje žalbenog roka tražila jedna strana i to bude dozvoljeno onda
produženje žalbenog roka važi i za suprotnu stranu.
Blagovremeno podnesena žalba odlaže izvršenje presude.

202
SUBJEKTI ŽALBE (član 308.)

Zakonodavac je odredio ko može podnijeti žalbu, a to su:

1. optuženi i njegov branitelj,
2. tužitelj, koji može podnijeti žalbu kako na štetu, tako i u korist optuženog
(ovo se nikad nije desilo),
3. roditelj ili dijete i usvojitelj, odnosno usvojenik (samo u korist optuženog),
4. oštećeni zbog troškova krivičnog postupka i odluke o imovinskopravnom
zahtjevu i
5. osoba čiji je predmet oduzet ili od koje je oduzeta imovinska korist
pribavljena krivičnim djelom.

Branitelj i druge osobe koje mogu izjaviti žalbu u korist optuženog,

istu mogu podnijeti bez posebnih ovlaštenja, ali ne i protiv njegove volje,
osim ako je optuženom izrečena kazna dugotrajnog zatvora.

ODRICANJE I ODUSTAJANJE OD ŽALBE (član 309.)

Nakon što sud donese presudu, prestaju njegova ovlašćenja u

smislu eventualnog žalbenog postupka, pa jedino od volje stranaka ovisi
da li će doći do žalbenog postupka. Kada se ovo ima u vidu onda je jasno da
je zakonodavac poštovao dispoziciju volje stranaka što je sve povezano sa
njihovim pravom da se odreknu ili odustanu od već izjavljene žalbe pod
propisanim uvjetima.
Odricanje od prava na žalbu se sastoji od izjave ovlaštene osobe da
neće koristiti žalbu protiv presude, a odustajanje od žalbe znači da je
ovlaštena osoba dala izjavu da povlači blagovremeno podnesenu žalbu.
Pravno dejstvo imaju samo kod ovlaštenih osoba. Tako npr. kako branitelj, tako
ni druge osobe koje mogu izjaviti žalbu u korist optuženog ne mogu dati izjavu da
odustaju od žalbe uključujući i onu žalbu koju su te osobe napisale.
Optuženi se može odreći prava na žalbu tek nakon što mu je presuda
dostavljena.
Od toga je napravljen izuzetak tako da se optuženi može odreći od
prava na žalbu i prije toga ukoliko su ispunjena dva uvjeta a to su:
1) ako se i tužitelj odrekao prava na žalbu i
2) ako optuženi po presudi ne bi trebao izdržavati kaznu zatvora . To će biti u
slučaju ako mu je izrečena novčana kazna, uvjetna osuda, ako je oglašen
krivim, a oslobođen je od kazne i ako je izrečenu kaznu zatvora izdržao u
pritvoru (npr bio je u pritvoru 6 mj., a izrečena mu kazna zatvora od 6 mj.).

Do donošenja odluke vijeća apelacionog odjeljenja optuženi može

odustati od svoje žalbe kao i žalbe koja je izjavljena u njegovu korist .
Optuženi jedino ne može odustati od žalbe koju je izjavio tužitelj u njegovu
korist (nikada se to nije desilo).
Tužitelj se može odreći od prava na žalbu odmah nakon objavljivanja
presude, a može odustati od izjavljene žalbe prije nego što apelaciono
vijeće donese odluku.

203
SADRŽAJ ŽALBE I OTKLANJANJE NEDOSTATAKA ŽALBE (član 310.)

U zakonu je propisano šta žalba treba da sadrži, pa je tako navedeno

da ona treba da sadrži 5 sastojaka i to:
1. označenje presude protiv koje se podnosi žalba (naziv suda, broj
predmeta i datum donošenje presude),
2. osnov za pobijanje žalbe (obavezan sastojak),
3. obrazloženje (obavezan sastojak),
4. žalbeni prijedlog,
5. potpis (obavezan sastojak).

Od ovih sastojaka žalbe obavezni su: osnov za pobijanje žalbe,

obrazloženje i potpis.
Ako je žalbu podnio optuženi koji nema branitelja ili oštećeni koji nema
punomoćnika, a žalba ne sadrži sve ono što je potrebno i što je navedeno u
zakonu, onda sud poziva žalitelja da žalbu dopuni. Ukoliko ne postupi tako i ne
dopuni žalbu, a žalba ne sadrži obavezne sastojke onda će sud njegovu žalbu
rješenjem odbaciti. To će isto uraditi ako ne može utvrditi na koju se presudu
njegova žalba odnosi.
Kada je u pitanju žalba u korist optuženog (bez obzira ima li optuženi
branitelja ili ne), sud takvu žalbu sa takvim nedostacima ne može odbaciti i
dostavlja je drugostepenom sudu na rješavanje. Žalbu optuženog može
odbaciti jedino u slučaju ako se ne može utvrditi na koju presudu se
odnosi.
Odbacivanje žalbe oštećenog ili optuženog zbog toga što nisu ni na poziv
suda naveli na koju se presudu odnosi njihova žalba može uslijediti samo nakon
što sud pokuša to utvrditi kroz upisnike i imenike.
Zakonodavac postupa vrlo rigorozno u odnosu na žalbu tužitelja koja
ne sadrži obavezne sastojke, kao i u odnosu na žalbu oštećenog koji ima
punomoćnika, jer u slučaju ako te žalbe ne sadrže obavezne sastojke ista
se odbacuje, a to se čini i u slučaju ako se ne može utvrditi na koju
presudu se odnosi žalba.

ŽALBENI OSNOVI (član 311.)

Presuda se može pobijati:

1. zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka,
2. zbog povrede Krivičnog zakona,
3. zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja,
4. zbog odluke o krivičnopravnim sankcijama, oduzimanju imovinske koristi,
troškovima krivičnog postupka, imovinskopravnom zahtjevu, kao i zbog
odluke o objavljivanju presude putem sredstava javnog informiranja.

1. BITNE POVREDE ODREDABA KRIVIČNOG POSTUPKA (član 312.)

204
 Bitne povrede odredaba krivičnog postupka mogu biti: 1. apsolutne i
2. relativne.
Apsolutno bitne povrede odredaba krivičnog postupka su taksativno
nabrojane i neoboriva je pretpostavka da su one negativno utjecale na
zakonitost i pravilnost izrečene presude, pa je u pogledu njihovog
postojanja isključeno bilo kakvo dodatno ocjenjivanje vijeća apelacionog
odjeljenja. Valja imati u vidu, da apelaciono vijeće nakon što ustanovi
opravdanost žalbenih prigovora u pogledu postojanja bitnih povreda krivičnog
postupka koje se odnose samo na povredu propisa krivičnog postupka o
postojanju odobrenja nadležnog organa , kao i u slučaju prekoračenja optužbe,
ne može ukinuti prvostepenu presudu već je mora preinačiti (čl. 329. st.1.
ZKP). Ovo, naravno, samo pod uslovom, da nema nekog razloga za ukidanje
prvostepene presude zbog postojanja neke druge bitne povrede odredaba kriv.
postupka ili pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
Apsolutno bitne povrede odredaba krivičnog postupka, taksativno su
nabrojane u zakonu, i to su:
a) ako je sud bio nepropisno sastavljen ili ako je u izricanju presude
učestvovao sudija koji nije učestvovao na glavnom pretresu ili koji je
pravomoćnom odlukom izuzet od suđenja,
b) ako je na glavnom pretresu učestvovao sudija koji se morao izuzeti,
c) ako je glavni pretres održan bez osobe čija je prisutnost na glavnom
pretresu po zakonu obavezna ili ako je optuženom, branitelju ili oštećenom
protivno njegovom zahtjevu, uskraćeno da na glavnom pretresu upotrebljava
svoj jezik i da na svom jeziku prati tok glavnog pretresa,
d) ako je povrijeđeno pravo na odbranu,
e) ako je protivno zakonu bila isključena javnost na glavnom pretresu,
f) ako je sud povrijedio propise krivičnog postupka o postojanju
odobrenja nadležnog organa - preinačava presudu,
g) ako je sud donio presudu, a nije bio stvarno nadležan ili ako je nepravilno
odbio optužbu zbog stvarne nenadležnosti - preinačava presudu,
h) ako sud svojom presudom nije potpuno riješio predmet optužbe,
i) ako se presuda zasniva na dokazu na kome se po odredbama ovog
zakona ne može zasnovati presuda,
j) ako je optužba prekoračena - preinačava presudu, i
k) ako je izreka presude nerazumljiva, protivrječna sama sebi ili razlozima
presude ili ako presuda uopće ne sadrži razloge ili u njoj nisu navedeni razlozi
o odlučnim činjenicama.

Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji i ako sud u toku

glavnog pretresa ili prilikom donošenja presude nije primijenio ili je
nepravilno primijenio koju odredbu ZKP-a, a to je bilo ili moglo biti od
utjecaja na zakonito i pravilno donošenje presude (relativno bitne povrede
odredaba krivičnog postupka).
Dakle, relativno bitne povrede odredaba krivičnog postupka se svode na
neprimjenjivanje ili pogrešno primjenjivanje neke procesne odredbe.
Kada je u pitanju relativno bitna povreda odredaba krivičnog
postupka, potrebno je da se žalbom ukazuje ne samo na radnje i propuste

205
u kojima se ogleda neprimjenjivanje ili nepravilno primjenjivanje određene
odredbe procesnog zakona, nego i da se žalbom ukazuje i u kom smislu i
zbog čega je to bilo ili moglo biti od utjecaja na zakonito i pravilno
donošenje presude. U protivnom, ispitivanje o tome da li je učinjena relativno
bitna povreda odredaba krivičnog postupka bi se pretvorilo u ispitivanje po
službenoj dužnosti.
Za postojanje relativno bitne povrede odredaba krivičnog postupka nije
potrebno da se pogrešno postupanje sudije ili vijeća krivičnog odjeljenja
kumulativno odrazilo kako na zakonito, tako i na pravilno donošenje presude, već
je dovoljno postojanje jedne od tih posljedica.

2. POVREDE KRIVIČNOG ZAKONA (član 313.)

Povreda kriv. zakona postoji ako je KZ FBiH povrijeđen u pitanju:

1. da li je djelo za koje se optuženi goni krivično djelo,
2. postoje li okolnosti koje isključuju krivičnu odgovornost,
3. postoje li okolnosti koje isključuju krivično gonjenje, a naročito da li je
nastupila zastarjelost krivičnog gonjenja ili je gonjenje isključeno usljed
amnestije ili pomilovanja ili je stvar već pravomoćno presuđena,
4. da li je u pogledu krivičnog djela koje je predmet optužbe primijenjen
zakon koji se ne može primijeniti,
5. da li je odlukom o kazni ili uvjetnoj osudi, odnosno odlukom o mjeri
sigurnosti ili o oduzimanju imovinske koristi prekoračeno ovlaštenje koje
sud ima po zakonu,
6. da li su pravilno primij. odredbe o uračunavanju pritvora i izdržane kazne.

Ako sud u žalbenom postupku utvrdi da su u naprijed navedenom smislu u

prvostepenom postupku povređene odredbe KZ FBiH, ne može doći do ukidanja
presude, jer se ista preinačuje.

3. POGREŠNO ILI NEPOTPUNO UTVRĐENO ČINJENIČNO STANJE (čl 314.)

Presuda se može pobijati zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja

(postoji kad je sud neku odlučnu činjenicu pogrešno utvrdio) ili nepotpuno
utvrđenog činjeničnog stanja (postoji kad sud neku odlučnu činjenicu uopšte nije
utvrdio). Nepotpuno utvrđeno činjenično stanje postoji i kad na to ukazuju nove
činjenice ili novi dokazi.

4. ODLUKE O KRIVIČNOPRAVNOJ SANKCIJI, TROŠKOVIMA POSTUPKA,

IMOVINSKOPRAVNOM ZAHTJEVU I OBJAVLJIVANJU PRESUDE (član 315.)

1. Presuda se može pobijati zbog odluke o kazni i uvjetnoj osudi kad tom
odlukom nije prekoračeno zakonsko ovlaštenje, ali sud nije pravilno
odmjerio kaznu, s obzirom na okolnosti koje utiču da kazna bude veća ili
manja i zbog toga što je sud primijenio ili nije primijenio odredbe o

206
 ublažavanju kazne, o oslobađanju od kazne, ili o uvjetnoj osudi, iako su za
to postojali zakonski uvjeti.
2. Odluka o mjeri sigurnosti ili o oduzimanju imovinske koristi može se
pobijati i ako odlukom o mjeri sigurnosti ili o oduzimanju imovinske koristi
nije prekoračeno ovlaštenje koje sud ima po zakonu, ali je sud nepravilno
donio ovu odluku ili nije izrekao mjeru sigurnosti, odnosno oduzimanje
imovinske koristi, iako su za to postojali zakonski uvjeti. Iz istih razloga
može se pobijati odluka o troškovima krivičnog postupka.
3. Odluka o imovinskopravnom zahtjevu, kao i odluka o objavljivanju presude
putem sredstava javnog informiranja može se pobijati kad je sud o ovim
pitanjima donio odluku protivno zakonskim odredbama.

PODNOŠENJE ŽALBE (član 316.)

Žalba se podnosi sudu u dovoljnom broju primjeraka za sud, kao i za
protivnu stranku i branitelja, radi davanja odgovora.
Neblagovremenu, nedopuštenu i žalbu izjavljenu od neovlaštene osobe,
odbacit će rješenjem sudija, odnosno predsjednik vijeća.

ODGOVOR NA ŽALBU (član 317.)

Primjerak žalbe dostavlja se protivnoj stranci i branitelju, koji mogu u roku
od 8 dana od dana prijema podnijeti sudu odgovor na žalbu. Žalba i odgovor na
žalbu, sa svim spisima i prepisom zapisnika sa glavne rasprave, dostavlja se
apelacionom odjeljenju.

SUDIJA IZVJESTITELJ (član 318.)

Kad spis po žalbi stigne apelacionom sudu, predsjednik apelacionog suda
dostavlja spis predsjedniku apelacionog vijeća koji određuje sudiju izvjestitelja.
Sudija izvjestitelj može, po potrebi, od sudije, odnosno predsjednika vijeća
koje je donijelo pobijanu presudu, pribaviti izvještaj o povredama odredaba
krivičnog postupka, a može i provjeriti navode žalbe u pogledu novih dokaza i
novih činjenica ili pribaviti potrebne izvještaje ili spise. Kada sudija izvjestitelj
pripremi spis, predsjednik vijeća će zakazati sjednicu vijeća.

SJEDNICA VIJEĆA (član 319.)

O sjednici vijeća obavijestit će se tužilac, optuženi i njegov branilac.
Ako se optuženi nalazi u pritvoru ili na izdržavanju kazne osigurat će se
njegova prisutnost.
Sjednica vijeća počinje izlaganjem podnositelja žalbe, a nakon toga druga
stranka izlaže odgovor na žalbu. Vijeće može od stranaka i branioca koji su
prisutni sjednici zatražiti potrebno objašnjenje u vezi sa žalbom i odgovorom na
žalbu. Stranke i branilac mogu predložiti da se pročitaju pojedini spisi i mogu, po
dopuštenju predsjednika vijeća, dati potrebna objašnjenja za svoje stavove iz
žalbe, odnosno odgovora na žalbu, ne ponavljajući ono što je sadržano u
objašnjenjima. Nedolazak stranaka i branioca koji su uredno obaviješteni ne
sprječava održavanje sjednice vijeća.

207
 Na sjednici vijeća kojoj su prisutne stranke i branitelj javnost se može
isključiti samo pod uslovima određenim ovim zakonom (čl. od 250. do 252).
Zapisnik o sjednici vijeća priključuje se spisima.
Rješenja o odbacivanju žalbe kao neblagovremene ili kao nedopuštene,
mogu se donijeti i bez obavještavanja stranaka i branioca o sjednici vijeća.

ODLUČIVANJE U SJEDNICI VIJEĆA ILI PRETRESU (Član 320.)

Vijeće apelacionog odjeljenja donosi odluku u sjednici vijeća ili na osnovu
održanog pretresa.

GRANICE ISPITIVANJA PRESUDE (Član 321.)

Vijeće apelacionog odjeljenja ispituje presudu u onom dijelu u kojem

se ona pobija žalbom.
Sud uvijek mora voditi računa o osnovama i razlozima žalbe, jer mu
to ukazuje koji dio presude je ovlašten da preispituje u smislu podnesene
žalbe. Nema preispitivanja presude po službenoj dužnosti ni u kojem
pravcu.
Ukoliko sud uvaži žalbu iz osnova bitne povrede odredaba krivičnog
postupka i ukine presudu, sud se u ovom slučaju ne upušta u preispitivanje
ostalih žalbenih osnova (pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje....)
Ako nije učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka sud se može
upustiti u ispitivanje činjeničnog stanja, pa ako utvrdi da je žalba osnovana ukida
presudu, ali se ni tada kao ni u prethodnom slučaju ne upušta u ocjenu nižih
žalbenih osnova (povrede krivičnog zakona i odluka o kazni).
Ukoliko je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno, tek se tada sud
upušta u ocjenu nižih žalbenih osnova i to povrede krivičnog zakona u odnosu na
koje, ukoliko su opravdane, ne može doći do ukidanja presude jer se ista
preinačuje.

ZABRANA REFORMATIO IN PEIUS (član 322.)

Ako je podnesena žalba samo u korist optuženog, presuda se ne

smije izmijeniti na njegovu štetu.
Ovo podrazumijeva i slučajeve i ako je tužitelj izjavio žalbu, ali npr. samo
zbog odluke o kazni pa dođe do ukidanja presude, onda nakon donošenja
presude u ponovljenom postupku tužitelj može izjaviti žalbu samo zbog odluke o
kazni.
Jednom ukinuta presuda po žalbi optuženog uslovljava zabranu reformatio
in peius i više se presuda ne može izmijeniti na njegovu štetu.

BENEFICIO COHESIONIS (član 323.)

Ako žalbeno vijeće povodom žalbe jednog od saoptuženih ocijeni da

su razlozi zbog kojih je uvažena njegova žalba od koristi i za saoptuženog
koji se nije žalio ili se žalio, ali ne u tom pravcu, onda će sud uzeti kao da
takva žalba postoji.

208
 Uvođenjem ovog pravnog instituta, zakonodavac nastoji da se spriječi
mogućnost da se sudi dvojici ili više optuženih, koji su u istoj pravno situaciji, a
da u žalbenom postupku dođe do razlika. Npr. ako je neki od optuženih u žalbi
naveo da je prvostepeni sud učinio bitnu povredu, pa drugostepeni sud uvaži tu
njegovu žalbu, onda se po službenoj dužnosti ovo proširuje i na saoptuženog koji
nije izjavio žalbu ili je nije izjavio u tom pravcu.
Najbolji primjer za pravni institut beneficio cohesionis jeste situacija kada
se jedan optuženi žalio zbog odluke o kazni u kojoj navodi da mu prilikom
odmjeravanja kazne nije uzeto u obzir da je u vrijeme učinjenja krivičnog djela
bio smanjeno uračunljiv. Ukoliko sud uvaži takvu njegovu žalbu i odmjeri mu
kaznu u kraćem vremenskom trajanju, onda će u smislu ovog pravnog instituta to
biti prošireno i na optuženog koji se nije žalio ili nije izjavio žalbu u tom pravcu,
pod uslovom da je i on u vrijeme učinjenja krivičnog djela bio bitno smanjeno
uračunljiv.
ODLUKE PO ŽALBI (član 325. – 331.)

Vijeće apelacionog odjeljenja može u sjednici vijeća:

1) rješenjem odbaciti žalbu kao neblagovremenu - ako se utvrdi da je
podnijeta nakon proteka zakonskog roka za njeno podnošenje.
2) rješenjem odbaciti žalbu kao nedopuštenu - ako se utvrdi da je žalbu
podnijela osoba koja nije ovlaštena za podnošenje žalbe ili osoba koja se
odrekla prava na žalbu ili osoba koja je odustala od žalbe ili ako žalba po
zakonu nije dopuštena (npr. žalba optuženog na vlastitu štetu, ili žalba
oštećenog ili njegovog punomoćnika izvan okvira propisanih u zakonu).
3) presudom odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostepenu
presudu - kad utvrdi da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija
žalbom.
4) preinačiti prvostepenu presudu - ako smatra da su odlučne činjenice u
prvostepenoj presudi pravilno utvrđene, ali da se, s obzirom na utvrđeno
činjenično stanje i po pravilnoj primjeni zakona, trebala donijeti drukčija
presuda, a prema stanju stvari i u slučaju bitnih povreda odredaba
krivičnog postupka o postojanju odobrenja nadležnog organa, zatim ako je
sud donio presudu, a nije bio stvarno nadležan ili ako je nepravilno odbio
optužbu zbog stvarne nenadležnosti, te ako je optužba prekoračena
5) ukinuti presudu i održati pretres - ako utvrdi da postoji neka od bitnih
povreda odredaba kriv.postupka (osim povrede odredaba krivičnog
postupka o postojanju odobrenja nadležnog organa ili prekoračenja
optužbe) ili da je presuda zasnovana na pogrešno ili nepotpunom
utvrđenom činjeničnom stanju, jer nema ovlaštenja da na sjednici vijeća
ispravlja činjenično stanje.
U obrazloženju takve presude, u dijelu kojim se ukida I st. presuda ili u
rješenju kojim se ukida I st. presuda, navest će se samo kratki razlozi za
ukidanje.

O svim žalbama protiv iste presude vijeće apelacionog odjeljenja

odlučuje jednom odlukom.

209
PRETRES PRED VIJEĆEM APELACIONOG ODJELJENJA (član 332.)

Zakon propisuje da će se odredbe o glavnom pretresu u I. st.

postupku shodno primijeniti i na pretres pred vijećem apelacionog
odjeljenja.
Na tom pretresu, vijeće apelacionog odjeljenja je obavezno da izvede
procesne radnje određene u prvostepenoj odluci i da raspravi sva sporna pitanja
na koja je u njoj ukazano. Pri tome valja posebno naglasiti, da se zakazani
pretres ponavlja samo u onom dijelu u kome se ponovo sudi , a to može biti u
cjelini ako je rješenjem ukinuta prvostepena presuda ili u pojedinim dijelovima
kada je presuda ukinuta djelimično.
Na sjednici vijeća apelacionog odjeljenja nije moguće izvoditi
dokaze, a niti se može nakon ukidanja presude predmet dostaviti I st. sudu
na ponovno suđenje, već to vijeće mora odrediti održavanje pretresa na
kome je dozvoljeno izvoditi dokaze.
Prema ovoj odredbi zakonska određenja iz stava 2. se ne odnose na
osobe koje mogu odbiti svjedočenje iz člana 97. ovog zakona.

ŽALBA NA DRUGOSTEPENU PRESUDU

USLOVI ZA PODNOŠENJE ŽALBE I POSTUPAK PO ŽALBI (član 333.)

Predviđena je mogućnost podnošenja žalbe ako sud koji odlučuje u

drugom stepenu preinači presudu prvostepenog suda kojom je optuženi
oslobođen od optužbe, te mu izrekne presudu kojom ga oglašava krivim, ili
je po žalbi na oslobađajuću presudu na raspravi donijelo presudu kojom ga
oglašava krivim.
Protiv navedene drugostepene presude dozvoljena je žalba sudu
trećeg stepena, a to je Vrhovni sud FBiH.
Žalba protiv drugostepene presude podnosi se prvostepenom sudu, koji
žalbu zajedno sa spisima predmeta dostavlja drugostepenom sudu. Nakon toga,
drugostepeni sud treba ispitati blagovremenost i dopuštenost žalbe, pa tek onda
spise predmeta dostaviti trećestepenom sudu (Vrhovnom sudu FBiH).
Vrhovni sud ima mogućnost da ispituje samo pravilnost
drugostepene presude, a ne i prvostepene presude. Upravo zbog toga, ako
žalitelj iznosi opravdane prigovore, Vrhovni sud može ukinuti samo
drugostepenu presudu, a neće dirati prvostepenu presudu.
Što se tiče sastava tročlanog vijeća, treba naglasiti da u njemu ne mogu
sudjelovati sudije koje su učestvovale u donošenju presude koja se pobija
žalbom.

ŽALBA NA RJEŠENJE

Dopuštenost žalbe na rješenje (Član 334.)

Protiv rješenja suda donesenog u prvom stepenu stranke, branitelj i osobe
čija su prava povrijeđena mogu podnijeti žalbu uvijek kad u ovom zakonu nije
izričito određeno da žalba nije dopuštena.

210
 Protiv rješenja vijeća donesenog u toku istrage nije dopuštena žalba, ako
ovim zakonom nije drugačije određeno.
Rješenja koja se donose radi pripremanja glavnog pretresa i presude
mogu se pobijati samo u žalbi na presudu.

Opći rok za podnošenje žalbe (Član 335.)

Žalba se podnosi sudu koji je donio rješenje.
Ako ovim zakonom nije drugačije određeno, žalba na rješenje podnosi se
u roku od tri dana od dana dostavljanja rješenja.

Suspenzivno djelovanje žalbe (Član 336.)

Ako u ovom zakonu nije drugačije određeno, podnošenjem žalbe na
rješenje odlaže se izvršenje rješenja protiv koga je podnesena žalba.
Odlučivanje o žalbi na rješenje (Član 337.)
O žalbi protiv rješenja donesenog u prvom stepenu odlučuje vijeće
apelacionog odjeljenja višeg suda, ako ovim zakonom nije drugačije određeno. O
žalbi protiv rješenja donesenog u prvom stepenu pred Vrhovnim sudom
Federacije odlučuje vijeće apelacionog odjeljenja Vrhovnog suda FBiH.
O žalbi protiv rješenja SPP, odnosno SPS odlučuje vijeće istog suda, osim
ako ovim zakonom nije drugačije određeno.
Odlučujući o žalbi sud može rješenjem odbaciti žalbu kao neblagovr. ili
kao nedopuštenu, odbiti žalbu kao neosnovanu ili uvažiti žalbu i rješenje
preinačiti ili ukinuti i, po potrebi, predmet uputiti na ponovno odlučivanje.

Glava XXIV – VANREDNI PRAVNI LIJEK

PONAVLJANJE POSTUPKA (član 340.)

Krivični postupak koji je dovršen pravomoćnim rješenjem ili pravomoćnom

presudom, može se na zahtjev ovlaštene osobe ponoviti samo u slučajevima i
pod uslovima predviđenim u ovom zakonu.

NEPRAVO PONAVLJANJE POSTUPKA (član 340a.)

Pravosnažna presuda može se preinačiti i bez ponavljanja krivičnog

postupka, ako je u dvije ili više presuda protiv istog osuđenika
pravosnažno izrečeno više kazni, a nisu primjenjene odredbe o
odmjeravanju jedinstvene kazne za djela u sticaju. U tom slučaju, sud će
ovom presudom preinačiti ranije presude u pogledu kazni i izreći jedinstvenu
kaznu.
Nadležnost za izricanje ove presude zavisi od toga koji je sud izrekao težu
kaznu, a presudu donosi u sjednici vijeća, i to na prijedlog tužitelja ili osuđenog,
odnosno branitelja, uz prethodno saslušanje protivne strane.

NASTAVLJANJE KRIVIČNOG POSTUPKA (član 341.)

Ako je krivični postupak rješenjem pravomoćno obustavljen ili je presudom
optužba pravomoćno odbijena zato što nije bilo potrebnog odobrenja, postupak

211
će se na zahtjev tužioca nastaviti čim prestanu uzroci zbog kojih su donesene
navedene odluke.

PONAVLJANJE POSTUPKA ZAVRŠENOG PRAVOMOĆNIM RJEŠENJEM

(član 342.)

Ako je izvan slučajeva iz člana 341. ovog zakona krivični postupak

pravomoćno obustavljen prije početka glavnog pretresa, može se dopustiti
ponavljanje krivičnog postupka na zahtjev tužitelja, ako se podnesu novi
dokazi na osnovu kojih se sud može uvjeriti da su se stekli uvjeti za
ponovno pokretanje krivičnog postupka.
Krivični postupak pravomoćno obustavljen do početka glavnog pretresa
može se ponoviti kad je tužitelj odustao od gonjenja, ako se dokaže da je do
odustanka došlo usljed krivičnog djela zloupotrebe službenog položaja tužitelja.
U pogledu dokazivanja krivičnog djela tužitelja primjenjivat će se odredbe
člana 343. stava 2. ovog zakona.

PONAVLJANJE POSTUPKA U KORIST OSUĐENOG (član 343.)

Krivični postupak završen pravomoćnom presudom može se

ponoviti u korist osuđenog:
a) ako se dokaže da je presuda zasnovana na lažnoj ispravi ili na lažnom
iskazu svjedoka, vještaka ili tumača,
b) ako se dokaže da je do presude došlo usljed krivičnog djela sudije ili
osobe koja je vršila istražne radnje,
c) ako se iznesu nove činjenice ili se podnesu novi dokazi koji i pored dužne
pažnje i opreza nisu mogli biti predstavljeni na glavnom pretresu, a koji su
sami za sebe ili u vezi s ranijim dokazima podobni da prouzrokuju
oslobađanje osobe koja je bila osuđena ili njezinu osudu po blažem
krivičnom zakonu,
d) ako je neka osoba za isto krivično djelo više puta osuđena ili ako je više
osoba osuđeno zbog istog djela koje je mogla učiniti samo jedna osoba ili
neka od njih,
e) ako se u slučaju osude za produženo krivično djelo ili za drugo krivično
djelo koje po zakonu obuhvaća više istovrsnih ili više raznovrsnih radnji
iznesu nove činjenice ili podnesu novi dokazi koji ukazuju da osuđeni nije
učinio radnju koja je obuhvaćena djelom iz osude, a postojanje ovih
činjenica bi bilo od bitnog uticaja na odmjeravanje kazne,
f) ako Ustavni sud Bosne i Hercegovine ili Evropski sud za ljudska prava
utvrdi da su u toku postupka kršena ljudska prava i osnovne slobode i ako
je presuda zasnovana na tom kršenju, i
g) ako je odlukom Ustavnog suda Federacije ili Ustavnog suda Bosne i
Hercegovine prestao važiti zakon ili drugi propis na osnovu kojeg je bila
donesena pravomoćna osuđujuća presuda.

U slučajevima iz tač. a) i b) mora se pravomoćnom presudom dokazati

da su navedene osobe oglašene krivim za odnosna krivična djela. Ako se

212
postupak protiv ovih osoba ne može provesti zbog toga što su umrle ili što
postoje okolnosti koje isključuju krivično gonjenje, te činjenice mogu se utvrditi i
drugim dokazima.

PONAVLJANJE POSTUPKA NA ŠTETU OPTUŽENOG (član 344.)

Krivični postupak se može ponoviti na štetu optuženog ako je presuda

kojom se optužba odbija donesena zbog odustanka tužitelja od optužbe, a
dokaže se da je do ovog odustanka došlo usljed krivičnog djela korupcije ili
krivičnog djela protiv službene i druge dužnosti tužitelja.

OSOBE OVLAŠTENE NA PODNOŠENJE ZAHTJEVA (član 345.)

Zahtjev za ponavljanje krivičnog postupka mogu podnijeti stranke i

branitelj, a poslije smrti osuđenog, zahtjev u njegovu korist mogu podnijeti tužitelj
i zakonski zastupnik, bračni, odnosno vanbračni drug optuženog, roditelj ili dijete
i usvojitelj, odnosno usvojenik.
Zahtjev za ponavljanje krivičnog postupka u korist osuđenog, može se
podnijeti i pošto je osuđeni izdržao kaznu i bez obzira na zastarjelost, amnestiju
ili pomilovanje.
Ako sud sazna da postoji razlog za ponavljanje krivičnog postupka,
obavijestit će o tome osuđenog, odnosno osobu koja je ovlaštena da u korist
osuđenog podnese zahtjev.

POSTUPANJE PO ZAHTJEVU (član 346.)

O zahtjevu za ponavljanje krivičnog postupka odlučuje vijeće

krivičnog odjeljenja sastavljeno od trojice sudija
U zahtjevu se mora navesti po kojem se zakonskom osnovu traži
ponavljanje i kojim se dokazima potkrjepljuju činjenice na kojima se zahtjev
zasniva. Ako zahtjev ne sadrži ove podatke, sud će pozvati podnositelja da u
određenom roku zahtjev dopuni.
Prilikom rješavanja o zahtjevu, u vijeću neće učestvovati sudija koji
je učestvovao u donošenju presude u ranijem postupku.

ODLUČIVANJE O ZAHTJEVU (član 347.)

Sud će rješenjem zahtjev odbaciti ako na osnovu samog zahtjeva i spisa

ranijeg postupka utvrdi da je zahtjev podnijela neovlaštena osoba ili da nema
zakonskih uvjeta za ponavljanje postupka ili da su činjenice i dokazi na kojima se
zahtjev zasniva već bili izneseni u ranijem zahtjevu za ponavljanje postupka koji
je odbijen pravomoćnim rješenjem suda ili da činjenice i dokazi očigledno nisu
podobni da se na osnovu njih dopusti ponavljanje ili da podnositelj zahtjeva nije u
zahtjevu naveo pravni osnov za ponavljanje postupka, ili ga nije potkrijepio
dokazima niti je nepotpun zahtjev dopunio po zahtjevu suda.
Ako sud ne odbaci zahtjev dostavit će se prijepis zahtjeva protivnoj stranci
koja ima pravo u roku od osam dana odgovoriti na zahtjev. Kad sudu stigne

213
odgovor na zahtjev ili kad protekne rok za davanje odgovora, predsjednik vijeća
odredit će da se izvide činjenice i pribave dokazi na koje se poziva u zahtjevu i u
odgovoru na zahtjev.
Poslije provedenih izviđaja sud će rješenjem odmah odlučiti o zahtjevu za
ponavljanje postupka na način iz člana 348. Stav (2) ovog zakona .

DOPUŠTENJE ZA PONAVLJANJE POSTUPKA (član 348.)

Sud će, ako ne odredi da se izviđaj dopuni, na osnovu rezultata

izviđaja zahtjev uvažiti i dopustiti ponavljanje krivičnog postupka ili će
zahtjev odbiti, ako novi dokazi nisu podobni da dovedu do ponavljanja krivičnog
postupka.
Ako sud nađe da razlozi zbog kojih je dopustio ponavljanje postupka u
korist optuženog postoje i za nekog od saoptuženih koji nije podnio zahtjev za
ponavljanje postupka, postupit će po službenoj dužnosti kao da takav zahtjev
postoji.
U rješenju kojim se dopušta ponavljanje krivičnog postupka, sud će
odlučiti da se odmah zakaže novi glavni pretres.
Ako je zahtjev za ponavljanje krivičnog postupka podnesen u korist
osuđenog, a sud, s obzirom na podnesene dokaze, smatra da osuđeni može u
ponovljenom postupku biti osuđen na takvu kaznu da bi se uračunavanjem već
izdržane kazne imao pustiti na slobodu, ili da može biti oslobođen od optužbe ili
da optužba može biti odbijena, odredit će da se izvršenje presude odloži,
odnosno prekine.
Kad rješenje kojim se dopušta ponavljanje krivičnog postupka postane
pravomoćno, obustavit će se izvršenje kazne, ali će sud, po prijedlogu tužitelja,
odrediti pritvor ako postoje zakonski razlozi za pritvor.

PRAVILA PONOVLJENOG POSTUPKA (član 349.)

Na ponovljeni postupak koji se vodi na osnovu rješenja kojim je

dopušteno ponavljanje krivičnog postupka, primijenjuju se iste odredbe
kao i na prethodni postupak. U ponovljenom postupku sud nije vezan za
rješenja donesena u prethodnom postupku.
Ako se ponovljeni postupak obustavi do početka glavnog pretresa,
sud će rješenjem o obustavljanju postupka ukinuti i raniju presudu.
Kad sud u ponovljenom postupku donese presudu izreći će da se
prethodna presuda djelimično ili u cjelini stavlja van snage ili da se ostavlja
na snazi. U kaznu koju odredi novom presudom sud će optuženom uračunati
izdržanu kaznu, a ako je ponavljanje određeno samo za neko od djela za koje je
optuženi bio osuđen, sud će izreći novu jedinstvenu kaznu.
Sud je u ponovljenom postupku vezan zabranom iz člana 322. ovog
zakona („Ako je podnesena žalba samo u korist optuženog, presuda se ne smije
izmijeniti na njegovu štetu“).

Glava XXV – POSTUPAK ZA IZDAVANJE KAZNENOG NALOGA

214
OPĆA ODREDBA (član 350.)

Postupak za izdavanje kaznenog naloga za prevashodni cilj ima

izbjegavanje glavnog pretresa.
Da bi tužilac bio u mogućnosti da zahtijeva pokretanje i provođenje
postupka za izdavanje kaznenog naloga, moraju biti ispunjeni određeni
preduslovi:
1) da je za predmetno kriv. djelo propisana kazna zatvora do 5 godina ili
novčana kazna kao glavna kazna.
2) da tužilac raspolaže sa dovoljno dokaza na osnovu kojih je moguće tvrditi
da je osumnjičeni počinio predmetno krivično djelo.

Tužilac zahtjev za pokretanje postupka za izdavanje kaznenog naloga

dostavlja sudu u formi optužnice.
U takvoj optužnici, tužilac je dužan da izričito navede koja se
krivičnopravna sankcija traži da bude izrečena optuženom bez provođenja
glavne rasprave. Tužilac ni u kom slučaju ne može tražiti u optužnici da se u
postupku za izdavanje kaznenog naloga, optuženom izrekne kazna zatvora, bez
obzira na činjenicu da je za predmetno krivično djelo predviđena kazna zatvora
kao krivičnopravna sankcija.
Tužiocu su taksativno pobrojane vrste krivičnopravnih sankcija i
mjera koje može zahtijevati da budu izrečene optuženom, a to su:
1) novčana kazna,
2) uslovna osuda
 mjere sigurnosti, i to: zabrana vršenja poziva, aktivnosti ili funkcije ili
oduzimanje predmeta, te mjera
 oduzimanje imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom.

NEPRIHVATANJE ZAHTJEVA ZA IZDAVANJE KAZN. NALOGA (član 351.)

O optužnici koja sadrži zahtjev za izdavanje kaznenog naloga

odlučuje sudija pojedinac.
Optužnicu tužioca sa zahtjevom za izdavanje kaznenog naloga,
sudija pojedinac će odbaciti u 3 (tri) zakonom izričito propisana slučaja:

1. ukoliko se ustanovi da postoji osnov za spajanje postupka, a to se

prije svega odnosi na situaciju gdje imamo:
a) da je optuženi u isto vrijeme optužen za više krivičnih djela,
b) da se protiv iste osobe pred sudom vode odvojeni postupci za više
kriv. djela, te
c) kad se za predmetno krivično djelo vode odvojeni postupci za više
osoba.
2. kad se utvrdi da za predmetno krivično djelo nije moguće postaviti
takav zahtjev u smislu propisane kazne , (propisana kazna zatvora veća od
5 godina, odnosno nije predviđena novčana kazna kao glavna kazna)

215
3. ako zatražena krivičnopravna sankcija ili mjera nije predviđena među
dopuštenim krivičnopravnim sankcijama i mjerama (ako bi tužilac tražio
npr. kaznu zatvora).
Na rješenje sudije o odbacivanju zahtjeva za izdavanje kaznenog
naloga, tužilac ima pravo žalbe vanraspravnom vijeću, koje je dužno
odlučiti o žalbi u roku od 48 sati.
U slučaju da optužnica koja sadrži zahtjev za izdavanje kaznenog
naloga ispunjava formalne uvjete, a sudija ocijeni da podaci sadržani u
optužnici ne pružaju dovoljno osnova za izdavanje kaznenog naloga,
postupit će sa optužnicom kao da je ista podnijeta na potvrđivanje, te će je
proslijediti u dalji postupak, prema članu 243. ZKP ( potvrđivanje optužnice).

PRIHVATANJE ZAHTJEVA ZA IZDAVANJE KAZNENOG NALOGA (član 352.)

Ako se složi sa zahtjevom za izdavanje kaznenog naloga, sudija će

potvrditi optužnicu i zakazati saslušanje optuženog, bez odlaganja, a
najkasnije u roku od 8 dana od dana potvrđivanja optužnice.
Prilikom saslušanja sudija će:
a) utvrditi da li je ispoštovano pravo optuženog da ga zastupa branilac,
b) utvrditi da li je optuženi razumio optužnicu i zahtjev tužioca za izricanje
krivičnopravne sankcije ili mjere,
c) pozvati tužitelja da upozna optuženog sa sadržajem dokaza koje je
prikupio tužilac i pozvati ga na davanje izjave o predočenim dokazima,
d) pozvati optuženog da se izjasni o krivnji,
e) pozvati optuženog da se izjasni o predloženoj krivičnopravnoj sankciji ili
mjeri.
Na saslušanju je potrebno prisusutvo stranaka i branitelja.

IZDAVANJE KAZNENOG NALOGA (član 353.)

Ako optuženi izjavi da nije kriv ili stavi prigovor na optužnicu, sudija će
proslijediti optužnicu zbog zakazivanja glavnog pretresa u skladu sa ovim
Zakonom. Glavni pretres biće zakazan u roku od 30 dana.
Ako optuženi izjavi da je kriv i da prihvata krivičnopravnu sankciju ili mjeru
predloženu u optužnici, sudija će prvo utvrditi krivnju i onda presudom izdati
kazneni nalog u skladu s optužnicom.

Glava XXVI - POSEBNE ODREDBE O IZRICANJU SUDSKE OPOMENE

Izricanje sudske opomene (Član356.)
Sudska opomena izriče se rješenjem. Ukoliko u ovoj glavi nije nešto drugo
predviđeno, odredbe ovog zakona, koje se odnose na presudu kojom se
optuženi oglašava krivim, primjenjuju se i na rješenje o sudskoj opomeni.

Objavljivanje i sadržaj rješenja o sudskoj opomeni (član 357.)

Rješenje o sudskoj opomeni objavljuje se odmah po završetku glavnog
pretresa s bitnim razlozima. Tom prilikom predsjednik vijeća upozorit će
optuženog da mu se za kriv. odjelo koje je učinio ne izriče kazna jer se očekuje
da će i sudska opomena na njega dovoljno uticati da više ne vrši krivična djela.

216
 U izreci rješenja o sudskoj opomeni, pored ličnih podataka o optuženom, i
odluke o mjerama sigurnosti, o oduzimanju imovinske koristi i odluke o vraćanju
predmeta ako predmeti do tada nisu vraćeni vlasniku, odnosno držatelju, te
odluka o troškovima krivičnog postupka, o imovinskopravnom zahtjevu, kao i o
tome da se pravomoćna presuda ima objaviti putem sredstava javnog
informisanja, navest će se samo da se optuženom izriče sudska opomena za
djelo koje je predmet optužbe i zakonski naziv krivičnog djela. U obrazloženju
rješenja sud će iznijeti kojim se razlozima rukovodio pri izricanju opomene.

Pobijanje rješenja o sudskoj opomeni (Član 358.)

Rješenje o sudskoj opomeni može se pobijati zbog: 1. bitne povrede
odredaba krivičnog postupka, 2. povrede KZ-a, 3. netačno/nepotpuno utvrđenog
činjeničnog stanja, kao i 4. zbog toga što nisu postojale okolnosti koje
opravdavaju izricanje sudske opomene.
Ako rješenje o sudskoj opomeni sadrži odluku o mjerama sigurnosti, o
oduzimanju imovinske koristi, o troškovima krivičnog postupka ili o
imovinskopravnom zahtjevu, ova odluka se može pobijati iz razloga što sud nije
pravilno primijenio mjeru sigurnosti ili oduzimanje imovinske koristi, odnosno što
je odluku o troškovima krivičnog postupka ili imovinskopravnom zahtjevu donio
protivno zakonskim odredbama.

Povreda Krivičnog zakona (Član 359.)

Povreda Krivičnog zakona u slučaju izricanja sudske opomene postoji,
ako djelo za koje se optuženi goni nije krivično djelo, ako postoje okolnosti koje
isključuju krivičnu odgovornost, ako postoje okolnosti koje isključuju krivično
gonjenje, kada je u pogledu krivičnog djela koje je predmet optužbe primijenjen
zakon koji se ne može primijeniti, i kada je odlukom o sudskoj opomeni, mjeri
sigurnosti ili oduzimanju imovinske koristi prekoračeno ovlaštenje koje sud ima
po zakonu.

Odluke povodom žalbe (Član 360.)

Ako je žalbu protiv rješenja o sudskoj opomeni izjavio tužilac na štetu
optuženog, drugostepeni sud može donijeti presudu kojom se optuženi oglašava
krivim i osuđuje na kaznu ili kojom se izriče uvjetna osuda, ako nađe da je
prvostepeni sud pravilno utvrdio odlučne činjenice, ali da po pravilnoj primjeni
zakona dolazi u obzir izricanje kazne.
Povodom bilo čije žalbe protiv rješenja o sudskoj opomeni drugostepeni
sud može donijeti presudu kojom se optužba odbija ili se optuženi oslobađa od
optužbe ako nađe da je prvostepeni sud pravilno utvrdio odlučne činjenice i da
po pravilnoj primjeni zakona dolazi u obzir izricanje jedne od ovih presuda.

Glava XXVII - POSTUPAK PREMA MALOLJETNICIMA

OPĆE ODREDBE

Primjena drugih odredbi ZKP-a u postupku prema maloljetnicima (Čl. 361.)

217
 Odredbe ove glave primjenjuju se u postupku prema osobama koje su
učinile krivično djelo kao maloljetnici, a u vrijeme pokretanja postupka, odnosno
suđenja nisu navršile dvadeset jednu godinu života. Ostale odredbe ovog zakona
primjenjuju se ukoliko nisu u suprotnosti s odredbama ove glave.

Primjena odredbi prema djeci (Čl. 362.)

Kad se u toku postupka utvrdi da maloljetnik u vrijeme učinjenja krivičnog
djela nije navršio četrnaest godina života, krivični postupak će se obustaviti i o
tome će se obavijestiti organ starateljstva.

Obazrivo postupanje (Čl. 363.)

Pri preduzimanju radnji kojima je prisutan maloljetnik, a naročito pri
njegovom ispitivanju, svi koji učestvuju u postupku dužni su postupati
obazrivo, vodeći računa o duševnoj razvijenosti, osjetljivosti i osobnim
svojstvima maloljetnika, kako vođenje krivičnog postupka ne bi štetno
uticalo na razvoj maloljetnika.

Obavezna odbrana (Čl. 364.)

Maloljetnik mora imati branitelja od početka pripremnog postupka.
Ako sam maloljetnik, njegov zakonski zastupnik ili srodnici ne uzmu
branitelja, njega će postaviti po službenoj dužnosti sudija za maloljetnike.

Oslobođenje od dužnosti svjedočenja (Čl. 365.)

Od dužnosti svjedočenja o okolnostima potrebnim za ocjenjivanje duševne
razvijenosti maloljetnika, upoznavanje njegove ličnosti i prilika u kojima živi,
oslobođeni su samo 1. roditelj, 2. staratelj, 3. usvojitelj, 4. socijalni radnik, 5.
vjerski ispovjednik, odnosno vjerski službenik i 6. branitelj.

Spajanje i razdvajanje postupka (Čl. 366.)

Kad je maloljetnik učestvovao u učinjenju krivičnog djela zajedno s

punoljetnom osobom, postupak prema njemu će se razdvojiti i provesti po
odredbama ove glave. Postupak prema maloljetniku može se spojiti s
postupkom protiv punoljetne osobe i provesti po općim odredbama ovog zakona
samo ako je spajanje postupka neophodno za svestrano razjašnjenje stvari.
Rješenje o tome donosi SZM, na obrazloženi prijedlog tužitelja. Protiv ovog
rješenja nije dopuštena žalba.

Provođenje jedinstvenog postupka (Čl. 367.)

Kad je osoba učinila neko krivično djelo kao maloljetna, a neko kao
punoljetna, provest će se jedinstven postupak po članu 32. ovog zakona pred
vijećem koje sudi punoljetnim osobama.

Pozivanje i dostavljanje pismena (Čl. 369.)

Maloljetnik se poziva preko roditelja, odnosno zakonskog
zastupnika. Dostavljanje odluka i drugih pismena maloljetniku vrši se shodno

218
odredbama člana 185. ovog zakona s tim da se maloljetniku neće dostavljati
pismena isticanjem na oglasnoj ploči suda.

Objavljivanje toka krivičnog postupka (Čl. 370.)

Ne smije se objaviti tok krivičnog postupka prema maloljetniku, ni

odluka donesena u tom postupku. Pravomoćna odluka suda može se objaviti,
ali bez navođenja osobnih podataka maloljetnika iz kojih se može utvrditi njegov
identitet.

Dužnost hitnog postupanja (Čl. 371.)

Organi koji učestvuju u postupku prema maloljetniku, kao i drugi organi i
ustanove od kojih se traže obavještenja, izvještaji ili mišljenja dužni su najhitnije
postupiti - kako bi se postupak što prije završio.
Sastav suda (Čl. 372.)
U prvom stepenu sudi sudija za maloljetnike (SZM) koji vodi i
pripremni postupak i obavlja i druge poslove u postupku prema
maloljetnicima, u skladu s ovim zakonom.
Vijeće za maloljetnike u sastavu od trojice sudija odlučuje po žalbama
protiv odluke sudije za maloljetnike u slučajevima predviđenim ovim zakonom.

POKRETANJE POSTUPKA (Čl. 373. i 374.)

Primjena načela oportuniteta i odgojne preporuke

Za krivična djela s propisanom kaznom zatvora do tri godine ili

novčanom kaznom tužitelj može odlučiti da ne zahtijeva pokretanje
krivičnog postupka, iako postoje dokazi da je maloljetnik učinio krivično
djelo, ako smatra da ne bi bilo cjelishodno da se vodi postupak prema
maloljetniku, s obzirom na prirodu krivičnog djela i okolnosti pod kojima je
učinjeno, raniji život maloljetnika i njegova osobna svojstva. Tužitelj može
zatražiti mišljenje organa starateljstva o cjelishodnosti pokretanja postupka
prema maloljetniku.
Prije donošenja ove odluke tužitelj je dužan razmotriti mogućnost i
opravdanost izricanja odgojne preporuke
Ako za donošenje takve odluke treba da se ispituju lična svojstva
maloljetnika tužitelj može, u dogovoru s organom starateljstva, uputiti
maloljetnika u prihvatilište ili u ustanovu za ispitivanje ili vaspitanje, ali najduže na
30 dana.
Kad je izvršenje kazne ili odgojne mjere u toku, tužitelj može odlučiti
da ne zahtijeva pokretanje krivičnog postupka za drugo krivično djelo
maloljetnika ako s obzirom na težinu tog krivičnog dijela, kao i na kaznu,
odnosno odgojnu mjeru koja se izvršava, ne bi imalo svrhe vođenje
postupka i izricanje krivičnopravne sankcije za to djelo.

PRIPREMNI POSTUPAK

219
Odgojne preporuke i zahtjev za pokretanje postupka (Čl. 375.)

Tužitelj podnosi zahtjev za pokretanje pripremnog postupka SZM-u.

Prije donošenja odluke o tome hoće li se složiti s ovim zahtjevom koji se odnosi
na krivična djela s propisanom kaznom zatvora do tri godine ili novčanom
kaznom, SZM je dužan razmotriti mogućnosti i opravdanost izricanja odgojne
preporuke u skladu s odredbama KZFBiH. Ako odluči da izrekne odgojnu
preporuku, SZM će odlučiti da se postupak prema maloljetniku ne pokrene. Ako
se SZM ne složi sa zahtjevom za pokretanje pripremnog postupka, zatražit će da
o tome odluči vijeće za maloljetnike.

Pribavljanje podataka o osobnosti maloljetnika (Čl. 376.)

U pripremnom postupku prema maloljetniku, pored činjenica koje se
odnose na krivično djelo, posebno će se utvrditi godine života maloljetnika,
okolnosti potrebne za ocjenu njegove duševne razvijenosti, ispitat će se
sredina u kojoj živi i prilike pod kojima maloljetnik živi, kao i druge
okolnosti koje se tiču njegove osobe.
Podatke o osobnosti maloljetnika pribavlja SZM. SZM može zatražiti
da te podatke prikupi određena stručna osoba (socijalni radnik, defektolog,
psiholog i dr.), a može njihovo pribavljanje povjeriti i organu starateljstva.

Osobe koje prisustvuju radnjama u pripremnom postupku (Čl. 377.)

SZM sam određuje način izvođenja pojedinih radnji držeći se

odredaba ovog zakona u onoj mjeri koja osigurava prava maloljetnika na
odbranu, prava oštećenog i prikupljanje dokaza potrebnih za odlučivanje.
Radnjama u pripremnom postupku mogu biti prisutni tužitelj i
branitelj. Ispitivanje maloljetne osobe, kad je to potrebno, obavit će se uz pomoć
pedagoga ili druge stručne osobe.
SZM može odobriti da radnjama u pripremnom postupku bude
prisutan predstavnik organa starateljstva i roditelj, odnosno staratelj
maloljetnika.

Smještaj maloljetnika (Čl. 378.)

SZM može narediti da se maloljetnik u toku pripremnog postupka smjesti
u prihvatilište, odgojnu ili sličnu ustanovu, da se stavi pod nadzor organa
starateljstva ili da se preda drugoj obitelji, ako je to potrebno radi izdvajanja
maloljetnika iz sredine u kojoj je živio ili radi pružanja pomoći, zaštite ili smještaja
maloljetnika.

Određivanje pritvora (Čl. 379.)

Izuzetno, SZM može maloljetniku odrediti pritvor ako se 1. krije ili ako
postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva, 2. ako postoji
osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove
važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični

220
postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače i 3. ako naročite
okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti
pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična
djela može se izreći kazna zatvora najmanje pet godina ili teža kazna,
Na osnovu rješenja o određivanju pritvora koje je donio SZM, pritvor
može trajati najduže mjesec dana. Vijeće za maloljetnike dužno je obaviti
kontrolu neophodnosti pritvora svakih 15 dana.
Vijeće za maloljetnike može u slučaju postojanja zakonskih razloga
produžiti pritvor za još dva mjeseca. Protiv rješenja vijeća dopuštena je žalba
koja ne zadržava izvršenje rješenja.
Nakon završetka pripremnog postupka, pritvor može da traje najduže
još šest mjeseci, s tim da vijeće za maloljetnike vrši kontrolu opravdanosti
ove mjere svakih mjesec dana.

Obrazloženi prijedlog (Čl. 381.)

Nakon što ispita sve okolnosti koje se odnose na učinjenje krivičnog djela i
na osobu maloljetnika, SZM dostavlja spise tužitelju koji je dužan u roku od 8
dana zahtijevati da se pripremni postupak dopuni ili podnijeti obrazloženi
prijedlog SZM za izricanje odgojne mjere ili kazne ili izjaviti da odustaje od
postupka i podnijeti prijedlog za obustavu postupka.
Ako tužitelj ne podnese zahtjev da se pripremni postupak dopuni niti stavi
obrazloženi prijedlog SZM za izricanje odgojne mjere ili kazne maloljetničkog
zatvora ni u roku od dva mjeseca od dostave spisa od strane SZM - smatrat će
se da je odustao od krivičnog gonjenja.

Obustava postupka (Čl. 382.)

Ako u toku pripremnog postupka tužitelj nađe da nema osnove za vođenje
postupka prema maloljetniku ili se kazna/odgojna mjera već izdržavaju, stavit će
prijedlog SZM da obustavi postupak. Ako se SZM ne složi s prijedlogom tužitelja,
zatražit će da o tome odluči vijeće za maloljetnike, koje može odlučiti da se
potupak obustavi ili nastavi pred SZM.

Kontrola postupka (Član 383.)

SZM obavještava predsjednika suda svakih 15 dana koji predmeti
maloljetnika nisu okončani i o razlozima zbog kojih je po pojedinim predmetima
postupak još u toku. Predsjednik suda će, po potrebi, preduzeti mjere da se
postupak ubrza.

PRVOSTEPENI POSTUPAK

Zakazivanje ročišta ili glavnog pretresa (Član 384.)

Kad primi prijedlog tužitelja, SZM zakazuje ročište ili glavni pretres.
Kazna maloljetničkog zatvora i zavodske mjere izriču se samo po
održanom glavnom pretresu.
SZM će saopćit maloljetniku odgojnu mjeru koja mu je izrečena.

221
Odlučivanje na glavnom pretresu (Član 385.)

Kad se odlučuje na osnovu glavnog pretresa, shodno će se

primjenjivati odredbe ovog zakona o glavnom pretresu, rukovođenju
glavnim pretresom, o odlaganju i prekidanju glavnog pretresa, o zapisniku i
o toku glavnog pretresa, ali SZM može odstupiti od ovih pravila, ako smatra
da njihova primjena u konkretnom slučaju ne bi bila cjelishodna.
Pored osoba čije je prisustvo obavezno na glavnom pretresu, na glavni
pretres pozvat će se i roditelji maloljetnika, odnosno staratelj i organ starateljstva.
Nedolazak roditelja, staratelja ili predstavnika organa starateljstva ne sprječava
sud da održi glavni pretres.
Osim maloljetnika glavnom pretresu mora biti prisutan tužitelj kad je
podnio prijedlog za izricanje odgojne mjere ili kazne i branitelj.
Na ročište će se pozvati tužitelj, maloljetnik, branitelj, roditelj/staratelj.
Branitelj i tužitelj su dužni prisustvovati. Ako ne dođu, SZM će obavijestiti ured
tužitelja i advokatsku komoru.

Isključenje javnosti (Član 386.)

Kad se sudi maloljetniku, javnost je uvijek isključena.
SZM može dopustiti da glavnom pretresu budu prisutne osobe koje se
bave zaštitom i odgojem maloljetnika ili suzbijanjem maloljetničkog kriminaliteta,
kao i naučnici.
U toku glavnog pretresa SZM može narediti da se, osim tužitelja, branitelja
i predstavnika organa starateljstva, sa zasjedanja udalje sve ili pojedine osobe.
Za vrijeme izvođenja pojedinih dokaza ili govora stranaka SZM može
narediti da se maloljetnik udalji sa zasjedanja .

Zakazivanje gl. pretresa ili održavanje ročišta i donošenje odluke (Čl. 388.)

SZM dužan je zakazati glavni pretres ili održati ročište za izricanje

odgojne mjere u roku od osam dana od dana prijema prijedloga tužitelja ili
od dana kad je na ročištu odlučeno da se održi glavni pretres .
Odlaganje ili prekidanje glavnog pretresa određuje se samo izuzetno.
SZM dužan je da pisano izradi presudu, odnosno rješenje u roku od
osam dana, a u posebno složenim slučajevima u roku od 15 dana od dana
objavljivanja presude, odnosno rješenja.

Odluke SZM (Član 389.)

SZM nije vezan za prijedlog tužitelja pri odlučivanju hoće li prema

maloljetniku izreći kaznu ili će primijeniti odgojnu mjeru, ali ako je tužitelj
odustao od prijedloga, SZM ne može maloljetniku izreći kaznu nego samo
odgojnu mjeru.
SZM će rješenjem obustaviti postupak u slučajevima kad sud na osnovu
člana 298. tač. od d) do f) ovog zakona donosi presudu kojom se optužba odbija
ili kojom se optuženi oslobađa od optužbe (član 299.), kao i kad sudija nađe da
nije cjelishodno izreći maloljetniku ni odgojnu mjeru, niti kaznu.

222
 SZM donosi rješenje i kad izriče odgojnu mjeru maloljetniku. U izreci
ovog rješenja navodi se samo koja se mjera izriče, ali se maloljetnik ne
oglašava krivim za krivično djelo koje mu se stavlja na teret.
U obrazloženju rješenja navest će se opis djela i okolnosti koje
opravdavaju primjenu izrečene odgojne mjere.
Presuda kojom se maloljetniku izriče kazna maloljetničkog zatvora donosi
se u obliku iz člana 300. ovog zakona.

Troškovi postupka i imovinskopravni zahtjev (Član 390.)

SZM može maloljetnika obavezati na plaćanje troškova krivičnog postupka
i na ispunjenje imovinskopravnog zahtjeva samo ako je maloljetniku izrekao
kaznumaloljetničkogzatvora.

PRAVNI LIJEKOVI

Žalba protiv presude i rješenja (Član 391.)

Protiv presude kojom je maloljetniku izrečena kazna maloljetničkog
zatvora, protiv rješenja kojim je maloljetniku izrečena odgojna mjera i protiv
rješenja o obustavljanju postupka (član 283. stav 2.) mogu podnijeti žalbu sve
osobe koje imaju pravo na žalbu protiv presude (član 308.) i to u roku od 8 dana
od dana prijema presude, odnosno rješenja.
Branitelj, tužitelj, bračni odnosno vanbračni drug, srodnik po krvi u pravoj
liniji, usvojitelj, staratelj, brat, sestra i hranitelj mogu podnijeti žalbu u korist
maloljetnika i protiv njegove volje.
Žalba protiv rješenja kojim se izriče odgojna mjera koja se izdržava u
ustanovi zadržava izvršenje rješenja ako SZM, uz saglasnost s roditeljima
maloljetnika i po saslušanju maloljetnika, ne odluči drugačije.

Odluke Vijeća za maloljetnike i zabrana reformatio in peius (Član 392.)

Vijeće za maloljetnike može preinačiti prvostepenu odluku i izreći

težu mjeru maloljetniku samo ako je to predloženo u žalbi tužitelja .
Ako prvostepenom odlukom nije izrečena kazna maloljetničkog zatvora ili
zavodska mjera, vijeće za maloljetnike može tu kaznu, odnosno mjeru izreći
samo ako održi pretres.

Izmjena odluke i obustava izvršenja (član 395.)

Kad su ispunjeni zakonom propisani uvjeti za izmjenu odluke o

izrečenoj odgojnoj mjeri, odluku o izmjeni donosi SZM koji je donio
rješenje o odgojnoj mjeri ako sam nađe da je to potrebno, ili na prijedlog
tužitelja, upravnika ustanove ili organa starateljstva kome je povjeren nadzor
nad maloljetnikom.
Prije donošenja odluke SZM će saslušati tužitelja, maloljetnika, roditelja ili
staratelja maloljetnika ili dr. osobe, a pribavit će i potrebne izvještaje od ustanove
u kojoj maloljetnik izdržava zavodsku mjeru, od organa starateljstva i dr.

223
 Glava XXVIII – POSTUPAK ZA KRIVIČNA DJELA
PROTIV PRAVNIH OSOBA

Jedinstvenost postupka (član 396.)

Zbog istog krivičnog djela, protiv pravne osobe se, po pravilu,

pokreće i vodi krivični postupak zajedno s postupkom protiv učinitelja.
Postupak samo protiv pravne osobe se može pokrenuti, odnosno voditi
kada protiv učinitelja krivični postupak nije moguće pokrenuti, odnosno voditi iz
zakonom propisanih razloga ili ako je protiv njega krivični postupak već
proveden. U jedinstvenom postupku se protiv optužene pravne osobe i
optuženog podiže jedna optužnica i izriče jedna presuda.

Cjelishodnost pokretanja krivičnog postupka (član 397.)

Tužitelj može odlučiti da protiv pravne osobe ne zahtijeva pokretanje

krivičnog postupka kada okolnosti slučaja ukazuju da to ne bi bilo
cjelishodno jer je doprinos pravne osobe učinjenju krivičnog djela bio neznatan
ili pravna osoba nema imovine ili ima tako malo imovine da ne bi bila dovoljna ni
za pokriće troškova postupka, ili ako je protiv pravne osobe započet stečajni
postupak ili kada je učinitelj krivičnog djela jedini vlasnik pravne osobe protiv
kojeg bi se krivični postupak inače pokrenuo.

Zastupnik pravne osobe u krivičnom postupku (član 398.)

Svaka pravna osoba u krivičnom postupku mora imati svog

zastupnika koji je ovlašten za preduzimanje svih radnji za koje je po ovom
zakonu ovlašten osumnjičeni, odnosno optuženi i osuđeni. Pravna osoba u
krivičnom postupku može imati samo jednog zastupnika. Sud mora svaki put
utvrditi identitet zastupnika pravne osobe i njegovo ovlaštenje za zastupanje.

Određivanje zastupnika (član 399.)

Zastupnik pravne osobe u krivičnom postupku je onaj ko je ovlašten

zastupati pravnu osobu po zakonu, aktu nadležnog državnog organa ili po
statutu, osnivačkom aktu ili drugom aktu pravne osobe.
Zastupnik može ovlastiti za zastupanje nekog drugog (pismenim aktom ili
usmeno na zapisnik u krivičnom postupku).

Izuzeće zastupnika i Troškovi zastupnika (čl. 400. i 402)

Zastupnik pravne osobe u krivičnom postupku ne može biti osoba

koja je pozvana kao svjedok.
Zastupnik pravne osobe u krivičnom postupku ne može biti ni osoba protiv
koje teče postupak zbog istog krivičnog djela, osim ako je jedini član pravne
osobe.
Troškovi zastupnika pravne osobe u kr. postupku su troškovi kr. postupka .

224
Dostavljanje pismena (član 401.)
Pismena, namijenjena pravnoj osobi, dostavljaju se pisarnici i zastupniku.

Branitelj pravne osobe u krivičnom postupku (član 403.)

Pravna osoba može, pored zastupnika, imati branitelja. Pravna i fizička
osoba, kao i osumnjičeni, odnosno optuženi ne mogu imati istog branitelja.

Sadržaj optužnice (član 404.)

Optužnica protiv pravne osobe u krivičnom postupku, pored sadržaja

propisanih ovim zakonom, sadrži :
1. naziv pod kojim pravna osoba nastupa u pravnom prometu,
2. sjedište pravne osobe,
3. opis krivičnog djela i
4. osnov odgovornosti pravne osobe.

Presuda pravnoj osobi (član 406.)

Pored sadržaja propisanog u članu 300. ovog zakona pisana presuda

pravnoj osobi mora sadržavati:
a) u uvodu presude - naziv pod kojim pravna osoba u skladu s propisima
nastupa u pravnom prometu i sjedište pravne osobe, kao i ime i prezime
zastupnika pravne osobe koji je bio prisutan na glavnom pretresu,
b) u izreci presude - naziv pod kojim pravna osoba u skladu s propisima
nastupa u pravnom prometu i sjedište pravne osobe, kao i zakonski propis
po kojem je optužena, po kojem se oslobađa optužbe za to djelo ili po
kojem se optužba odbija.

Mjera osiguranja ( član 407.)

Za osiguranje izvršenja kazne, oduzimanja imovine ili oduzimanja
imovinske koristi, sud može, na prijedlog tužitelja, protiv pravne osobe u
krivičnom postupku odrediti privremeno osiguranje. U ovom slučaju shodno se
primjenjuju odredbe člana 216. ovog zakona.

Glava XXIX - POSTUPAK ZA PRIMJENU MJERA SIGURNOSTI,

ZA ODUZIMANJE IMOVINSKE KORISTI PRIBAVLJENE
KRIVIČNIM DJELOM I ZA OPOZIVANJE UVJETNE OSUDE

POSTUPAK U SLUČAJU NASTUPANJA DUŠEVNE BOLESTI (Član 409.)

Moguće su situacije da nakon učinjenja krivičnog djela kod

optuženog nastupi duševno oboljenje. U tom slučaju stranke i branilac se
mogu obratiti sudu sa prijedlogom da se prekine krivični postupak, s
obzirom da optuženi nije sposoban u njemu učestvovati .

225
 Obaveza je suda da, u tom slučaju, zatraži psihijatrijsko vještačenje kako
bi se zaista utvrdilo da li je optuženi duševno obolio i da li je sposoban
učestvovati u krivičnom postupku.
Ako se takvim vještačenjem ispostavi kao tačno da je kod optuženog
nastupila duševna bolest nakon učinjenog krivičnog djela i da nije
sposoban učestvovati u postupku, sud rješenjem prekida postupak i
optuženog upućuje organu nadležnom za pitanje socijalnog staranja .
Nakon što se eventualno poboljša zdravstveno stanje optuženog, što se
mora provjeriti preko vještaka neuropsihijatra, krivični postupak će se nastaviti.

POSTUPAK U SLUČAJU NEURAČUNLJIVOSTI (Član 410.)

Postoje situacije kada neka teško duševno bolesna osoba kojoj je

potrebno liječenje, i koja je opasna za sebe i za okolinu, u stanju
neuračunljivosti učini protivpravno djelo.
Odredbe krivičnog zakona pokazuju da je zakonodavac izmijenio
shvatanje u odnosu na ranija zakonodavna rješenja po pitanju da li osoba sa
navedenim osobinama može učiniti krivično djelo. Krivični zakon izričito predviđa
da se učiniocu krivičnog djela za koje je krivično odgovoran izriče krivičnopravna
sankcija. Međutim, kada su u pitanju neuračunljive osobe, krivični zakon
više ne predviđa mogućnost izricanja krivičnopravne sankcije.
Zakonodavac je zauzeo stanovište da neuračunljive osobe ne mogu
učiniti krivično, već samo protivpravno djelo . Ovdje se polazi od toga da je
uračunljivost (smanjena uračunljivost i bitno smanjenja uračunljivost)
pretpostavka za krivnju. Budući da kod neuračunljivih osoba ne postoji krivnja,
samim tim nedostaje jedan od elemenata općeg pojma krivičnog djela
(subjektivni elemenat).
Tužilac protiv neuračunljivih osoba podnosi sudiji optužnicu na
potvrđivanje, ali se takve osobe ne izjašnjavaju o krivnji, s obzirom da je
krivnja u tom slučaju isključena (adversarni sistem).
Tužilac je u ovoj optužnici dužan staviti dva prijedloga:
1) da sud utvrdi da je osumnjičeni učinio protivpravno djelo u stanju
neuračunljivosti;
2) da sud privremeno odredi prisilini smještaj u zdravstvenoj ustanovi, uz
izvještavanje zdravstvene ustanove.

Protiv osumnjičenog/optuženog može se odrediti i pritvor, koji se

izvršava u zdravstvenoj ustanovi.
U toku suđenja se mora utvrditi da je neuračunljiva osoba učinila
djelo, a ne samo da se radi o osobi sa navedenim osobinama.
Nakon toga, sud donosi utvrđujuću presudu koja sada u našem
krivičnom postupku predstavlja četvrti oblik prvostepene presude . Pošto je
prethodno podignuta optužnica, sud ne može odlučivati rješenjem, jer na
glavnom pretresu optužnicu može konzumirati samo presuda.
Kada se donese utvrđujuća presuda, sud mora donijeti i rješenje o
privremenom prisilnom smještaju u zdravstvenoj ustanovi u trajanju od 6
mjeseci.

226
 Ukoliko se na glavnom pretresu ustanovi da nije riječ o
neuračunljivoj osobi, tužilac će odustati od svojih prijedloga (da je optuženi
učinio protivpravno djelo u stanju neuračunljivosti i da se predmet uputi organu
nadležnom za pitanja socijalnog staranja). Zatim se suđenje nastavlja kao i za
svakog drugog optuženog.
Ako tužitelj ne odustane od svog prijedloga iz optužnice da je djelo
učinjeno u stanju neuračunljivosti, sud će donijeti presudu kojom se
optužba odbija.

Postupak u slučaju obaveznog liječenja od ovisnosti (Član 411.)

O primjeni mjere sigurnosti obaveznog liječenja od ovisnosti sud

odlučuje pošto pribavi nalaz i mišljenje vještaka. U svom nalazu i mišljenju
vještak treba da se izjasni i o mogućnostima za liječenje optuženog.
Ako je pri izricanju uvjetne osude učinitelju određeno liječenje na slobodi,
a on se nije podvrgao liječenju ili ga je samovoljno napustio, sud može, po
službenoj dužnosti ili na prijedlog ustanove u kojoj se učinitelj liječio ili je trebao
da se liječi, a po saslušanju tužitelja i učinitelja, odrediti opozivanje uvjetne osude
ili prinudno izvršenje sigurnosne mjere obaveznog liječenja od ovisnosti.

Oduzimanje predmeta (Član 412.)

Predmeti koji se po KZFBiH moraju oduzeti oduzet će se i kad se
krivični postupak ne završi presudom kojom se optuženi proglašava krivim,
ako to zahtijevaju interesi opće sigurnosti o čemu se donosi posebno
rješenje.
Rješenje o oduzimanju predmeta donosi sudija, odnosno vijeće, u trenutku
kad je postupak završen, odnosno kad je obustavljen, kao i kad je u presudi
kojom je optuženi proglašen krivim propušteno da se donese takva odluka.

Oduzimanje imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom (Član 413.)

Imovinska korist pribavljena krivičnim djelom utvrđuje se u krivičnom
postupku po službenoj dužnosti.
Tužitelj je u toku postupka dužan prikupljati dokaze i izviđati okolnosti koje
su od važnosti za utvrđivanje imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom.

Postupak oduzimanja imovinske koristi pribavljene kriv. djelom (Član 414.)

Kad dolazi u obzir oduzimanje imovinske koristi pribavljene krivičnim
djelom, osoba na koju je imovinska korist prenesena, kao i predstavnik pravne
osobe pozvat će se na glavni pretres radi saslušanja.
Predstavnik pravne osobe saslušat će se na glavnom pretresu poslije
optuženog. Na isti način postupit će se u odnosu na osobu na koju je imovinska
korist prenesena, ako nije pozvana kao svjedok.
Osoba na koju je imovinska korist prenesena, kao i predstavnik pravne
osobe, ovlašten je da u vezi s utvrđivanjem imovinske koristi predlaže dokaze i
da, po dopuštenju sudije, odnosno predsjednika vijeća, postavlja pitanja
optuženom, svjedocima i vještacima.

227
 Ako sud u toku glavnog pretresa utvrdi da dolazi u obzir oduzimanje
imovinske koristi, prekinut će glavni pretres i pozvat će osobu na koju je
imovinska korist prenesena, kao i predstavnika pravne osobe.

Utvrđivanje imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom (Član 415.)

Sud će visinu iznosa imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom utvrditi
po slobodnoj ocjeni ako bi inače njeno utvrđivanje bilo povezano s
nesrazmjernim teškoćama ili sa znatnim odugovlačenjem postupka.

Privremene mjere osiguranja (Član 416.)

Kad dolazi u obzir oduzimanje imovinske koristi pribavljene krivičnim
djelom, sud će po službenoj dužnosti, po odredbama koje važe za izvršni
postupak, odrediti privremene mjere osiguranja.

Sadržaj odluke kojom se izriče mjera oduzim. imovinske koristi (Član 417.)
Oduzimanje imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom sud može izreći
u presudi kojom se optuženi oglašava krivim i u rješenju o primjeni vaspitne
mjere. U izreci presude ili rješenja sud će navesti koji se predmet, odnosno
novčani iznos oduzima.

Postupak opozivanja uvjetne osude(Član 421.)

Kad je u uvjetnoj osudi određeno da će se kazna izvršiti ako osuđeni

ne vrati imovinsku korist pribavljenu krivičnim djelom, ne nadoknadi štetu
ili ne ispuni druge obaveze, a osuđeni u određenom roku nije ispunio te
obaveze, sud će provesti postupak za opozivanje uvjetne osude na
prijedlog tužitelja ili po službenoj dužnosti.
Sud je obavezan da zakaže saslušanje radi utvrđivanja činjenica, na koje
će pozvati tužitelja, osuđenog i oštećenog. Ako sud utvrdi da osuđeni nije ispunio
obavezu koja mu je bila određena presudom, donijet će presudu kojom će
opozvati uvjetnu osudu i odrediti da se utvrđena kazna izvrši ili produžiti rok za
ispunjenje obaveze ili je zamijeniti drugom odgovarajućom obavezom ili
osloboditi osuđenog ispunjenja izrečene obaveze. Ako sud nađe da nema
osnova za donošenje koje od tih odluka, rješenjem će obustaviti postupak za
opozivanje uvjetne osude.

Glava XXX - POSTUPAK ZA DONOŠENJE ODLUKE O BRISANJU

OSUDE ILI PRESTANKU MJERA SIGURNOSTI I PRAVNIH
POSLJEDICA OSUDE

Rješenje o brisanju osude (Član 422.)

Kad po zakonu brisanje osude nastupa protekom određenog

vremena i pod uvjetom da osuđeni u tom vremenu ne učini novo krivično

228
djelo, rješenje o brisanju osude donosi po službenoj dužnosti organ
nadležan za vođenje poslova kaznene evidencije.
Prije donošenja rješenja o brisanju osude, izvršit će se potrebna
provjeravanja, a naročito će se prikupiti podaci o tome da li je protiv osuđenog u
toku krivični postupak za neko novo krivično djelo učinjeno prije isteka roka
predviđenog za brisanje osude.

Prijedlog osuđenog za brisanje osude (Član 423.)

Ako nadležni organ ne donese rješenje o brisanju osude, osuđeni

može tražiti da se utvrdi da je brisanje osude nastupilo po zakonu.
Ako nadležni organ ne postupi po zahtjevu osuđenog u roku od 30 dana
od dana prijema zahtjeva, osuđeni može tražiti da sud donese rješenje o brisanju
osude.

Sudsko brisanje uvjetne osude (Član 424.)

Ako uvjetna osuda ne bude opozvana ni poslije jedne godine od

dana proteka vremena provjeravanja, sud će donijeti rješenje kojim se
utvrđuje brisanje uvjetne osude. Ovo rješenje dostavit će se osuđenom,
tužitelju i organu nadležnom za vođenje kaznene evidencije.

Postupak brisanja osude na osnovu sudske odluke (Član 425.)

Postupak za brisanje osude na osnovu sudske odluke, shodno

odredbama KZFBiH, pokreće se na molbu osuđenog, koja se podnosi sudu.
Zaduženi sudija zakazat će i provesti saslušanje tužitelja i osuđenog, a o
ponašanju osuđenog može zatražiti izveštaj od policijskog organa, a može takav
izveštaj tražiti i od uprave ustanove u kojoj je osuđeni izdržavao kaznu.
Ako sud odbije molbu zato što osuđeni svojim ponašanjem nije
zaslužio brisanje osude, osuđeni može molbu ponoviti po isteku jedne
godine od dana pravomoćnosti rješenja o odbijanju molbe.
U uvjerenju koje se građanima izdaje na osnovu podataka iz krivične
evidencije, brisana osuda i brisane pravne posljedice osude ne smiju se
spominjati.

Glava XXXI - POSTUPAK ZA PRUŽANJE MEĐUNARODNE

PRAVNE POMOĆI I IZVRŠENJE MEĐUNARODNIH UGOVORA U
KRIVIČNOPRAVNIM STVARIMA (čl. 428. – 434.)

« Međunarodna kriv. pr. pomoć pruža se po odredbama ovog zakona, ukoliko

zakonom BiH ili međunarodnim ugovorom nije što drugo određeno. » (čl 428)
Molbe suda, odnosno tužitelja za pravnu pomoć u krivičnim
predmetima dostavljaju se inozemnim organima diplomatskim putem, tako

229
što sud, odnosno tužitelj molbe dostavlja Federalnom ministarstvu pravde
koje ih dostavlja nadležnom ministarstvu Bosne i Hercegovine. (član 429.)

Postupanje po molbi inozemnih organa (Član 430.)

Kada Federalno ministarstvo pravde primi, putem nadležnog ministarstva
Bosne i Hercegovine, molbu inozemnog organa za pravnu pomoć, dužno je
molbu dostaviti nadležnom tužitelju.
O dopuštenosti i načinu izvršenja radnje koja je predmet molbe
inozemnog organa odlučuje sud, odnosno tužitelj po zakonima Bosne i
Hercegovine i u skladu sa svojom nadležnošću.

Izvršenje presude inozemnog suda (član 431.)

Sud neće postupiti po molbi inozemnog organa kojom se traži

izvršenje krivične presude inozemnog suda.
Izuzetno od odredbe stava 1. ovog člana, sud će izvršiti inozemnu
pravomoćnu presudu u odnosu na sankciju koju je izrekao inozemni sud ako je to
predviđeno međunarodnim ugovorom, i ako sankciju izrekne i sud prema
krivičnom zakonodavstvu Federacije. U izreku presude našeg suda unijeće se
potpuna izreka i naziv suda iz inozemne presude, te sankcija. U obrazloženju
presude iznijet će razloge kojima se rukovodio prilikom izricanja sankcije. Protiv
presude mogu izjaviti žalbu tužitelj i osuđeni ili njegov branitelj, u skladu s
odredbama ovog zakona.

Ustupanje krivičnog gonjenja stranoj državi (član 433.)

Ako je na teritoriji Federacije krivično djelo učinio stranac koji ima

prebivalište u stranoj državi, toj državi se mogu, izvan uvjeta za izručenje
osumnjičenih odnosno optuženih osoba predviđenih u Zakonu o krivičnom
postupku Bosne i Hercegovine, ustupiti svi krivični spisi radi krivičnog
gonjenja i suđenja, ako se strana država tome ne protivi.
Ustupanje krivičnog gonjenja i suđenja nije dopušteno ako se njime
stranac može izložiti nepravednom postupku, nehumanom i ponižavajućem
postupanju ili kažnjavanju.
Prije podizanja optužnice, odluku o ustupanju donosi tužitelj. Nakon
podizanja optužnice, a do ustupanja predmeta sudiji, odnosno vijeću u
svrhu zakazivanja glavnog pretresa - odluku donosi SPS, na prijedlog
tužitelja.
Ako je oštećeni državljanin Bosne i Hercegovine, ustupanje nije
dopušteno ako se on tome protivi, osim ako je dato osiguranje za ostvarivanje
njegovog imovinskopravnog zahtjeva.

Preuzimanje krivičnog gonjenja od države (član 434.)

Federalno ministarstvo pravde će zahtjev strane države da se u Federaciji
preduzme krivično gonjenje državljanina Bosne i Hercegovine ili osobe koja ima
prebivalište u Bosni i Hercegovine za krivično djelo iz nadležnosti Federacije
izvršeno izvan teritorije Bosne i Hercegovine, dostaviti sa spisima nadležnom

230
tužitelju. O odluci kojom se odbija da se preduzme krivično gonjenje, kao i o
pravnomoćnoj odluci donesenoj u krivičnom postupku, obavijestit će se,
diplomatskim putem, strana država koja je uputila zahtjev.

GLAVA XXXII - POSTUPAK ZA NAKNADU ŠTETE,

REHABILITACIJU I OSTVARIVANJE DRUGIH PRAVA OSOBA
NEOPRAVDANO OSUĐENIH I NEOSNOVANO LIŠENIH
SLOBODE (čl. 435. – 444.)

Naknada štete zbog neopravdane osude (član 435.)

Pravo na naknadu štete zbog neopravdane osude ima osoba kojoj je

bila pravomoćno izrečena krivičnopravna sankcija ili koja je oglašena
krivom, a oslobođena od kazne, a kasnije je povodom vanrednog pravnog
lijeka ponovljeni postupak pravomoćno obustavljen ili je pravomoćnom
presudom oslobođena od optužbe, ili je optužba odbijena osim u sljedećim
slučajevima:
1. ako je do obustave postupka ili presude kojom se optužba odbija došlo
zbog toga što je u ponovljenom postupku tužitelj odustao od krivičnog
gonjenja, a do odustanka je došlo na osnovu sporazuma s osumnjičenim,
odnosno optuženim,
2. ako je u ponovljenom postupku presudom optužba odbijena zbog
nenadležnosti suda, a ovlašteni tužitelj je preduzeo krivično gonjenje pred
nadležnim sudom.
Osuđeni nema pravo na naknadu štete ako je svojim lažnim priznanjem ili
na drugi način namjerno prouzrokovao osudu, osim ako je na to bio prinuđen.

Zastarjelost potraživanja za naknadu štete (član 436.)

Pravo na naknadu štete zastarijeva protekom tri godine od dana

pravomoćnosti presude kojom je optuženi oslobođen od optužbe ili kojom
je optužba odbijena, odnosno pravomoćnosti rješenja tužitelja ili suda
kojim je postupak obustavljen, a ako je povodom zahtjeva za podnošenje
vanrednog pravnog lijeka podnesena žalba vijeću apelacionog odjeljenja od dana
prijema odluke tog vijeća.
Prije podnošenja sudu tužbe za naknadu štete, ostećeni je dužan da se
svojim zahtjevom obrati Federalnom ministarstvu pravde radi postizanja
sporazuma o postojanju štete i vrsti i visini naknade.

Podnošenje tužbe nadležnom sudu za naknadu štete (član 437.)

Ako zahtjev za naknadu štete ne bude usvojen ili po njemu Federalno
ministarstvo pravde ne donese odluku u roku od tri mjeseca od dana podnošenja
zahtjeva, oštećeni može kod nadležnog suda podnijeti tužbu za naknadu štete.
Ako je postignut sporazum samo u dijelu odštetnog zahtjeva, oštećeni
može podnijeti tužbu u pogledu ostatka zahtjeva.

231
 Tužba za naknadu štete podnosi se protiv Federacije. U slučaju da
Federacija naknadi štetu zbog neosnovanog lišenja slobode ili neopravdane
osude ona stiče pravo regresa od kantona čijim je zakonom osnovan sud koji je
donio pravomoćnu presudu, odnosno rješenje.

Pravo nasljednika na naknadu štete (član 438.)

Nasljednici oštećenog nasljeđuju samo pravo oštećene osobe na

naknadu imovinske štete. Nasljednici oštećene osobe mogu poslije njegove
smrti nastaviti postupak za naknadu štete, odnosno pokrenuti postupak ako je
oštećena osoba umrla prije isteka roka zastarjelosti a da se zahtjeva nije odrekla.

Ostale osobe kojima pripada pravo na naknadu štete (član 439.)

Pravo na naknadu štete pripada:
a) osobi koja je bila u pritvoru, a nije došlo do pokretanja krivičnog postupka
ili je postupak obustavljen ili je pravomoćnom presudom oslobođena od
optužbe ili je optužba odbijena,
b) osobi koja je izdržavala kaznu lišenja slobode, a povodom ponavljanja
krivičnog postupka izrečena joj je kazna lišenja slobode u kraćem trajanju
od kazne koju je izdržala ili joj je izrečena krivičnopravna sankcija koja se
ne sastoji u lišenju slobode ili je oglašena krivom, a oslobođena od kazne,
c) osobi koja je usljed pogreške ili nezakonitog rada organa, neosnovano
lišena slobode ili je zadržana duže u pritvoru ili ustanovi za izdržavanje
kazne ili mjere, osobi koja je u pritvoru provela duže nego što traje kazna
zatvora na koju je osuđena.
Osobi koja je lišena slobode bez zakonskog osnova pripada pravo na
naknadu štete ako joj nije određen pritvor, niti joj je vrijeme za koje je lišena
slobode uračunato u izrečenu kaznu za krivično djelo ili za prekršaj . Naknada
štete ne pripada osobi koja je svojim nedopuštenim postupcima prouzrokovala
lišenje slobode.

Naknada štete prouzrokovane sredstvima javnog informiranja (član 440.)

Ako je slučaj na koji se odnosi neopravdana osuda ili neosnovano lišenje
slobode neke osobe prikazan u sredstvima javnog informiranja i time bio
povrijeđen ugled te osobe, sud će, na njen zahtjev, objaviti u novinama ili drugom
sredstvu javnog informiranja saopćenje o odluci iz koje proizilazi neopravdanost
ranije osude, odnosno neosnovanost lišenja slobode . Ako slučaj nije prikazan u
sredstvu javnog informiranja, ovakvo saopćenje će se, na zahtjev te osobe,
dostaviti organu, privrednom društvu ili drugoj pravnoj osobi u kojoj je ta osoba
zaposlena, a ako je to za njenu rehabilitaciju potrebno i političkoj stranci ili U.G.

Osobe kojima pripada pravo podnošenja odštetnog zahtjeva (član 441.)

Poslije smrti osuđene osobe pravo na podnošenje odštetnog zahtjeva
pripada njenom bračnom odnosno vanbračnom drugu, djeci, roditeljima, braći i
sestrama. Zahtjev se može se podnijeti i kad je povodom vanrednog pravnog
lijeka izmijenjena pravna kvalifikacija djela, ako je usljed pravne kvalifikacije djela

232
u ranijoj presudi bio teže povrijeđen ugled osuđene osobe. Zahtjev se podnosi
sudu u roku od šest mjeseci. O zahtjevu odlučuje vijeće.

Rehabilitacija (član 442.)

Sud će po službenoj dužnosti donijeti rješenje kojim se poništava upis
neopravdane osude u kaznenoj evidenciji. Rješenje se dostavlja organu
nadležnom za vođenje kaznene evidencije. O poništenom upisu ne smiju se
nikom davati podaci iz kaznene evidencije.

Pravo na naknadu štete u vezi sa zaposlenjem (član 444.)

Osobi kojoj je zbog neopravdane osude ili neosnovanog lišenja slobode
prestao radni odnos ili svojstvo osiguranika socijalnog osiguranja, priznaje se
radni staž, odnosno staž osiguranja kao da je bila na radu za vrijeme za koje je
zbog neopravdane osude ili neosnovanog lišenja slobode staž izgubila . Prilikom
svakog rješavanja o pravu na koje utiče dužina radnog staža, odnosno staža
osiguranja, nadležni organ ili pravna osoba uzet će u obzir staž priznat odredbom
stava 1. ovog člana. Na zahtjev organa ili pravne osobe kod koje se ovo pravo
ostvaruje, isplatit će se iz sredstava budžeta Federacije propisani doprinos za
vrijeme za koje je odredbom stava 1. ovog člana staž priznat. Staž osiguranja
priznat odredbom stava 1. ovog člana u cjelini se uračunava u mirovinski staž.

GLAVA XXXIII - POSTUPAK ZA IZDAVANJE POTJERNICE I OBJAVE

Traženje adrese (član 445.)

Ako se ne zna prebivalište ili boravište osumnjičenog/ optuženog, kad je to
po odredbama ovog zakona neophodno, tužitelj, odnosno sud će zatražiti od
policijskih organa da osumnjičenog/optuženog potraže i da tužitelja, odnosno sud
obavijeste o njegovoj adresi.

Uvjeti za izdavanje potjernice (član 446.)

Izdavanje potjernice može se narediti kad se osumnjičeni/optuženi protiv
kojeg je pokrenut krivični postupak zbog krivičnog djela za koje se po zakonu
može izreći kazna zatvora tri godine ili teža kazna nalazi u bjekstvu, a postoji
naredba za njegovo dovođenje ili rješenje o određivanju pritvora. Izdavanje
potjernice naređuje sud.
Izdavanje potjernice naredit će se i u slučaju bjekstva osuđenog iz
ustanove u kojoj izdržava kaznu , bez obzira na visinu kazne ili bjekstva iz
ustanove u kojoj izdržava zavodsku mjeru vezanu s lišenjem slobode. Naredbu u
takvom slučaju izdaje upravnik ustanove.

Izdavanje objave (član 447.)

Ako su potrebni podaci o pojedinim predmetima koji su u vezi s krivičnim
djelom, ili ove predmete treba pronaći, a naročito ako je to potrebno radi
ustanovljenja istovjetnosti pronađenog nepoznatnog leša, naredit će se izdavanje
objave kojom će se zatražiti da se podaci ili obavještenja dostave organu koji
vodi postupak.

233
 Policijski organi mogu objavljivati i fotografije leševa i nestalih osoba ako
postoji osnovana sumnja da je do smrti, odnosno nestanka tih osoba došlo usljed
krivičnog djela.

Povlačenje potjernice ili objave (član 448.)

Organ koji je naredio izdavanje potjernice ili objave dužan je da je odmah
povuče kad se pronađe tražena osoba ili predmet ili kad nastupi zastarjelost
krivičnog gonjenja ili izvršenja kazne ili drugi razlozi zbog kojih potjernica ili
objava nije više potrebna.

Ko raspisuje potjernicu ili objavu (član 449.)

Potjernicu i objavu raspisuje nadležni policijski organ koga određuje sud u
svakom pojedinom slučaju, odnosno ustanova iz koje je pobjegla osoba na
izdržavanju kazne ili zavodske mjere.
Ako je vjerovatno da se osoba za kojom je izdata potjernica nalazi u
inozemstvu, nadležno ministarstvo Bosne i Hercegovine može raspisati
međunarodnu potjernicu.
KRAJ
DODATI – PROČITATI ZOBS

234