DJEČJI VRTIĆ KAO DJEČJA KUĆA

Cilj dječjeg vrtića kao dječje kuće je promoviranje suradnje između

ustanove, djece, roditelja i zajednice. Stvaranje autonomnih pojedinaca koji
imaju kritičko mišljenje, imaju prilike i hrabrosti izraziti to mišljenje te
sudjelovati u stvaranju vlastita znanja. Živjeti u demokraciji i poznavati vlastita
prava.

Polazeći od samog konteksta ustanove moramo imati na umu da je

najvažnija stavka suradnja, uvažavanje i poštovanje između svih zaposlenih u
njoj. Način na koji jedni s drugima komuniciramo i radimo odraz je naše slike o
sebi i drugima i to reflektiramo i na djecu i roditelje. Radom „s“ ljudima, a ne
„na“ njima stvaramo zajedničku viziju i zato je potrebno odmaknuti se od
hijerarhijskog stila upravljanja i distribuirati moć. Ovaj način rada uključuje i
suradnju s roditeljima.

Oni nam moraju biti ravnopravni partneri u odgojno-obrazovnom radu. U

suradnji s njima saznajemo sve bitne informacije o djetetu, njegovu razvoju,
interesima, potrebama i kompetencijama kako bi dobili cijelu sliku djeteta. Bitno
je uključiti roditelje u proces jer je prvobitna zajednica u kojoj uče upravo
njihov dom. S njima dogovaramo i provodimo planove za svako pojedino dijete
te su aktivni sudionici odgojno-obrazovnog procesa. Djeca su aktivni građani
koji imaju vlastita prava i koji su u stanju aktivno sudjelovati u oblikovanju
života vrtićke zajednice, zajedno sa svojim obiteljima i širom zajednicom.

Svako dijete je individua koju moramo upoznati kako bi znali koji pristup
odabrati u radu. Ono je aktivni istraživač i suautor svojih procesa i aktivnosti, a
na nama je samo da znamo pružiti podršku i stvoriti uvjete za optimalan rast i
razvoj. Prema Piagetu djeca svoje znanje neprekidno izgrađuju, dograđuju,
reorganiziraju i konstruiraju. Svoja znanja stvaraju pod utjecajem druge djece i
odraslih gdje je važna uloga odgojitelja. Autorica Miljak posebno ističe
mješovite grupe djece kao najsličniji model obiteljskog okruženja. U takvim
skupinama mlađa djeca imaju prilike učiti od starije, a starija djeca „brinu o
mlađoj“ što potiče prosocijalna ponašanja. Također starija djeca kojoj nešto ide
teže od vršnjaka imaju priliku te kompetencije razvijati usporedno s mlađom
djecom gdje se neće osjećati manja kompetentnija. Uloga odgajatelja je
poznavanje različitih stilova učenja, razvijanje sposobnosti prepoznavanja i
osiguravanja uvjeta za tu različitost.

Odgajatelj je refleksivni praktičar koji svoja znanja stalno mijenja, promišlja i

nadograđuje. Spreman je na samorefleksiju, kao i na refleksiju s drugima i u
mogućnosti je prihvatit dobronamjernu kritiku i osvijestiti svoju praksu. Sami ne
možemo objektivno procijeniti vlastitu praksu i u tome nam može pomoći
refleksivni prijatelj. On može biti netko od članova stručnog tima ili odgojitelj s
kojim možemo zajednički, refleksivno istraživati i razumijevati vlastitu
odgojno-obrazovnu praksu. Odgojitelj mora biti fleksibilan i biti u mogućnosti
zanemariti svoj plan i cilj te se prilagođavati potrebama djeteta. U stvaranju
svog programa i ciljeva treba omogućiti učenje na prirodan način. U stvaranju
znanja on je aktivni sudionik, promatrač, procjenjivač, poticatelj i usmjerivač.
Važno je da zna komunicirati s djecom na prirodan način, ne kao model već kao
prijatelj. Stvaranje osjećaja sigurnosti, prihvaćenosti i ravnopravnosti s djecom
jedna je od glavnih zadaća odgojitelja.

Odgojitelj također mora dobro organizirati prostor jer je prostor „treći

odgajatelj“. Dobro strukturiran prostor stvara ozračje povjerenja, uvjete i
situacije za učenje te omogućuje djeci eksperimentiranje, autonomiju,
dobrovoljnost, višedimenzionalni pristup učenju i uživanje u učenju. Kod
planiranja prostorne organizacije važno je stvoriti ugodno i obiteljsko ozračje. U
obzir se treba uzeti i djetetova percepcija prostora koja se razlikuje od percepcije
odraslog. Djeca smisao svojih aktivnosti pronalaze u samom procesu, dok je
djelovanje odraslih često usmjereno postizanju nekog finalnog produkta. Centri
trebaju biti dobro osmišljeni i opremljeni, a materijali kvalitetni i u dovoljnim
količinama. Fizička organizacija prostora potiče socijalni razvoj, a bogatstvo
materijala utječe na tip vršnjačke interakcije. Prostor treba organizirati tako da
materijali u njemu pružaju cjelovitu spoznaju autentičnog svijeta, omogućuju
angažiranje svih osjetila i najvažnije, da u radu s materijalima dijete samo
određuje sadržaj, tempo, vrijeme i opseg učenja. Manji centri omogućuju bolju
komunikaciju, kvalitetnije socijalne interakcije i istodobno zbivanje različitih
aktivnosti. Kod osmišljavanja prostora mogu se koristiti hodnici i kupaonice kao
dodatni prostori što pridonosi povezivanju djece. Zidove možemo opremiti
dječjim radovima, raznim plakatima te dokumentacijama dječjih aktivnosti.
Stalnost prostora i rasporeda važni su za stvaranje osjećaja sigurnosti no to ne
isključuje mogućnost unošenja novih predmeta ili formiranja novih centara u
sklopu aktivnosti ili projekata.

Projekt je sklop aktivnosti u kojima jedno ili više djece proučava neku temu ili
problem, uz primjerenu podršku odgajatelja. Oni se stvaraju i planiraju prema
interesima djece i djeca u njima aktivno sudjeluju. Ovakav pristup učenju potiče
integraciju znanja. Cilj ovakvog načina rada je promicanje interakcije,
komunikacije, autonomije i samoostvarenja. Stvaranje aktivnih, odgovornih i
inicijativnih osoba koji se u složenom svijetu u kojem žive mogu i snaći i koji ga
mogu činiti boljim. Uloga odgajatelja u dječjim projektima je neizravno i
diskretno poticanje stvaranja znanja i razumijevanje načina na koji djeca u
određenom trenutku razumiju određenu temu. Aktivnosti se ne planiraju
precizno već se formuliraju fleksibilno. Umjesto plana radi se samo shema s
inicijalnim koracima i potiče se djecu na razgovor u kojem djeca, kroz svoje
grafičke i druge oblike reprezentacije, objašnjavaju način na koji razumiju
probleme kojima se bave i koji ih zanimaju. Tijek projekta nije moguće
unaprijed planirati niti strukturirati, niti je moguće precizno odrediti duljinu
njegova trajanja i smjerove razvoja. Rasprava je temeljni modalitet učenja u
projektu zato „teorije djece“ trebaju biti lako čitljive i razumljive drugoj djeci.
Djecu treba poticati na upotrebu različitih materijala i medija i istraživanje
izražajnih mogućnosti svakog.

Odmakom od tradicionalno organiziranih ustanova i poučavanja

počinjemo okretati novi list. Naši vrtići polako počinju izgledati kao dječje kuće
u kojima glavnu riječ vode djeca. Ona nam pokazuju što, kako i kada žele raditi,
a na nam je samo da im pomognemo to i ostvariti.

Literatura:

Arjana Miljak, Dječji vrtić kako dječja kuća

Arjana Miljak, Humanistički pristup teoriji i praksi predškolskog odgoja
Edita Slunjski, Dječji vrtić zajednica koja uči
Edita Slunjski, Izvan okvira
Edita Slunjski, Tragovima dječjih stopa
Glasnik Ministarstva prosvjete i kulture, Programsko usmjerenje odgoja i obrazovanja
predškolske djece
Maja Ljubetić, Vrtić po mjeri djeteta
Mirjana Šagud, Odgajatelj refleksivni praktičar