IZVADCI IZ KNJIGE O SVAGDANJIM STVARIMA KARLA RAHNERA

O smijehu
Valjda u svagdanjicu ne spada samo ozbiljnost svakodnevnog rada, nego i smijeh. Smijeh je vrlo ozbiljna stvar. On esto vie odaje ovjeka od njegovih rijei. Govorei ovdje o smijehu, mislimo na dobar smijeh. Dodue postoji smijeh luaka i grenika o emu nas ui mudri Sirah (21,20; 27,13), smijeh kojemu se i Gospodin prijeti (Lk 6,25). Na taj smijeh ovdje ne mislimo. Na umu nam je onaj oslobaajui smijeh to navire iz vedra djetinjeg srca. A moe se nai samo u onoga tko po ljubavi prema svemu i svakome zadobije onu slobodnu i neusiljenu simpatiju to je kadra sve uzeti i vidjeti onako kako i jest: veliko velikim, malo malim, ozbiljno ozbiljnim i smijeno smijenim. Budui da to sve postoji i takvo kakvo jest od Boga jest, treba ga uzeti kako jest, ne elimo li sve poistovjetiti, i smijati se kominom i smijenom. To pak moe samo ovjek koji ne mjeri sve po sebi, koji se oslobodio sebe, zadobio onu potajnu simpatiju prema svemu i svakome, simpatiju u kojoj i pred kojom sve moe doi do rijei. Nju pak posjeduje samo onaj koji ljubi. I tako je dobar smijeh znak ljubavi, on je oitovanje ili priprava za ljubav spram svega u Bogu. No ovaj bezazleni, nevini smijeh djece Boje jo je neto vie. I on je slika. Sama rije Boja izrekla je tu slinost na koju ovdje mislimo. U smijehu, u ovom malom stvoru za koji bi se moralo pomisliti da mora nestati u nitavilu im stupi u predvorja Bojeg beskraja, Pismo gleda odraz samog Bojeg stava. Mogla bi nas uplaiti rije Pisma, ali ono veli da se Bog u nebu smije; smije se smijehom bezbrinoga, sigurnoga, neugroenoga; smijehom boanske nadmoi koja je iznad svekolike, jezivo uskovitlane, krvave, mukotrpne i suludo podle povijesti svijeta; smije se mirno, gotovo bismo rekli: ravnoduno, samilosno, znajui da je sve na ovoj zemlji igra puna suza. (Ah, on to moe, jer je i sama njegova vjena Rije s nama plakala i prepatila svu bogonaputenost ovoga svijeta). Bog se smije, kae Pismo i svjedoi da i u zadnjem smijehu to negdje zvonko provali iz dobra srca zbog bilo kakve gluposti ovoga svijeta, odsjeva sjaj i slika Boja, odrazujui pobjedonosna, slavnog Boga povijesti i vjenosti, iji vlastiti smijeh svjedoi da je u biti sve ipak dobro.

O spavanju
Mi prospavamo dobru treinu svoga ivota. Dakle, san je nuna sastavnica naeg ivota, zanimanje i umijee koje svi obavljaju i umiju. Postoji li i teologija spavanja? Bez sumnje. Na udesno ljudski nain Pismo nam potvruje vlastito iskustvo o snu; o dobrom snu vrijedna radnika, o tetnoj nesanici poslovnih ljudi kojima menederstvo razgoni san, o predugom snu lijenine i mnoge sline stvari. Ali za Pismo je spavanje takoer slika i prilika jedne dublje stvarnosti u ljudskom ivotu: slika smrti, slika mrtve i ubitane obamrlosti, slika utonulosti u grijeh. No i Pismo gleda na san kao na vrijeme ovjekove nutarnje oputenosti u kojoj je osjetljiv za Boje naputke (Gospodin daje u snu), za smislene, koji mogu obznaniti Boje naputke i naredbe, jer u njima mogu progovoriti moda potisnute ovjekove dubine. Zbilja, svagdanji san neto je tajanstveno. ovjek koji je osoba i sloboda, on koji posjeduje sebe i upravlja sobom, u snu se predaje, preputa upravu iz svojih ruku, povjerava se moima svoga ivota koje on nije stvorio i koje ne moe sagledati. Spavanje je in uzdanja u

unutranju ispravnost, sigurnost i dobrotu ovjekova svijeta; in bezazlenosti i sporazuma s Neraspoloivim. Ako se spavanje tako obavlja, dakle, ako ono nije puka potpuna pohrvanost fiziolokih mehanizama, nego potpuno ljudski mirno i spokojno prihvaen in, onda je takav in kojim ovjek zaspe po svom nutarnjem ustrojstvu srodan molitvi, koja je takoer preputanje i povjeravanje vlastite stvarnosti Bojim odredbama to ih prihvaamo kao njegovu ljubav. Koje udo onda ako kranin ima osjeaj da san treba otpoeti veernjom molitvom koja je, sukladno prilikama molitelja, spreman, proiujui i pomirljiv rastanak s danom i svom njegovom svagdanjicom; san mora biti povjeravanje Tajni koja nas uvijek ljubavlju obavija. Ako tako molitvom prihvatimo san, onda e tamne dubine vlastitog bia, u koje u snu silazimo, biti opasane blagoslovom. A aneli e Boji, a ne aneli mranih ponora, bdjeti nad naim snom. Spavanje e biti spokojno i oputeno, ono e biti openje s naim iskonima u kojima je zasnovana i treba ostati ukorijenjena sva ovjekova slobodna osobnost, svi svjesni naumi ivota, ako ovjek eli ostati ili postati zdrav.