Univerzitet Crne Gore

Filološki fakultet Nikšić

Njemački jezik i književnost

Svadbene pripreme na selu

Franc Kafka

Mentor: mr Ana Minić Student: Anđela Dobrović

Nikšić, april 2021.

 Svadbene pripreme na selu je Kafkina nedovršena pripovjetka za koju se smatra da
zamišljena kao početak njegovog prvog romana. Ovo djelo je takođe jedan od Kafkinih
najstarijih sačuvanih rukopisa, koje je kao i većinu njegovih djela objavio Kafkin prijatelj Maks
Brod. Nastalo je između 1907. i 1909. godine i treba istaći da postoje naime 3 verzije ove
pripovjetke. Rukopisi nisu u potpunosti sačuvani. To dokazuje činjenica da na nekoliko mjesta u
tekstu nedostaju po dvije strane, što čitaocu znatno otežava čitanje. Pripovjetka takođe nema
kraja.

Govoreći o strukturi, zapažamo da je nedovršena pripovjetka podijeljena je u dva dijela.

Prvi dio započinje uvođenjem glavnog lika Eduarda Rabana. Što se tiče načina pripovijedanja,
događaji su ispričani iz ugla sveznajućeg pripovjedača. Međutim, zastupljena je i perspektiva
glavnog junaka, kada se izražava u formi unutrašnjeg monologa.

Mnogi teoretičari zapažaju da se ime glavnog junaka Eduard Raban može razumjeti kao
kriptogram prezimena Kafka. Takođe je upečatljiva rečenica kojom započinje djelo: Kad je
Eduard Raban došavši hodnikom, kročio kroz kapiju, video je da pada kiša. Upravo taj prelaz iz
kuće na ulicu je karakterističan za djela Kafkinog ranog opusa.

Već na samom početku djela vidimo da se Eduard Raban, iako nerado odlučio na
putovanje vozom za selo. Tek nakon određenog vremena, tačnije uvođenjem lika Lementa,
shvatamo da ga tamo zapravo čeka vjerenica Beti. To je dakle vjerenik koji putuje svojoj
vjerenici. Izgleda strahovito zaljubljen, reče Lement i na to se osmjehnu stisnutih usta. Posebna
pažnja poklanja se opisima utisaka, koje glavni junak stiče prije dolaska na željezničku stanicu i
nakon nje. Detaljno su opisani utisci u tramvaju na putu do željezničke stanice, zatim pojedine
osobe, koje se ističu svojim načinom oblačenja. Pažnja se posvećuje i onim likovima koji su
karakteristični po svom ponašanju, odnosno po svojim gestovima, kao na primjer bosonogi
dječak ili djevočica sa psom. Međutim, neprestano kretanje na uličnoj sceni sprečava da opisi
budu dovedeni do kraja. Kao posljedica toga, radnja u pripovjetci je svedena na minimum.

Kao kod većine Kafkinih likova, tako i kod Eduarda vidimo osjećaj nesigurnosti. Sa
jedne strane on želi da otputuje na selo, ali uočavamo da je pri tome neodlučan i radije bi ostao u
gradu i oporavio se. Da je to lik koji je nesiguran čak i u sopstvene stavove dokazuje se i u
dijalogu sa Lementom koji za gospođu Gileman kaže: Ima najljepše oči koje sam ikada video.
Na to Raban odgovara da oči same po sebi ne mogu biti lijepe, već jedino pogled. Time
opovrgava iskaz koji je nedavno dao, u trenutku kada je gledao fotografiju svoje vjerenice Beti:
Ali oči su joj lepe, kestenjaste, ako se ne varam. Svi kažu da su joj oči lepe. Eduard Raban nije
čak siguran ni u svoje dugogodišnje prijatelje što i sam u formi unutrašnjeg monologa potvrđuje.

Takođe u djelu se stiče utisak, da je to lik, kojem ne prija preveliko drušvo, iz tog razloga
mu se može dodijeliti crta usamljenosti.

Ono što je takođe važno i što treba napomenuti jeste sljedeći Eduardov unutrašnji
monolog:

Dok ležim u postelji, imam oblik velike bube, jelenka ili gundelja, vjerujem…. Oblik
velike bube, da. Ja bih to izveo tako da je posredi zimski san, i pritiskao bih nožice uz trbušasto
telo. I prošaputaću izvestan malen broj reči, a to će biti uputstva mom žalosnom telu, koje stoji
uz mene i povijeno je. Ubrzo završavam – a ono se klanja, hitro odlazi i sve će se na najbolji
način obaviti dok ja počivam.

Ovaj monolog najbolje izražava Rabanovo unutrašnje stanje. Uočljiva je i veza sa

pripovjetkom Preobražaj. Obije sadrže motiv bube, a razlikuju se u tome što preobražaj za
Eduarda predstavlja prijatno osjećanje, a za Gregora Samsu je to postala okrutna realnost. Ono
što se u ovom monologu još može zapaziti je to da je glavni junak sklon sanjarenju. On
zamišlja da vrijeme provodi u hibernaciji kao veliki insekt i samo svoje tijelo šalje na selo.
Dakle, on mašta da je njegovo tijelo, odvojeno od unutrašnjosti, poslato da pati na selu, dok je
njegov duh ostao u gradu, ušuškan u svom krevetu. Kao to sam navodi, to je strategija koju je
koristio već kao dijete. Glavni lik se u pripovjetci ne opisuje samo kao umoran, već su mu usne
blede kao izbeljeno crvenilo njegove debele kravate, na kojoj s nalazila neka mavarska šara, što
takođe opisuje njegovo duhovno stanje.

Čitajući tekst, primijetila sam da Raban govoreći o sebi upotrebljava riječ čovjek, a ne ja.

Čovek toliko preterano radi u kancelariji da je onda suviše umoran čak i za to da na

ferijama uopšte uživa kako valja. Ali svim tim silnim radom čovek još ne stiče pravo da se svi
prema njemu odnose sa ljubavlju; naprotiv, čovek je sam, potpuno tuđ i jedino predmet
radoznalosti. A sve dok govoriš ’čovek’ umesto ’ja’, to nije ništa i možeš napamet izrecitovati tu
priču, ali čim priznaš sebi da si to ti lično, onda te ovo prosto probode i ti se užasneš.

Dakle, uočavamo da iako se radi o njemu samom, on govori sa određene distance,

upotrebljavajući izraz čovjek. Međutim, kada sebe više ne zavarava, već prizna da je riječ o
njemu, da je sam, otuđen, da se drugi ljudi prema njemu ne odnose sa ljubavlju, obuzima ga jeziv
osjećaj.

Kao što je već ranije rečeno, pripovjetka se sastoji iz dva dijela. Na kraju prvog dijela
umorni Raban je zaspao, a drugi dio započinje dolaskom voza na selo. Glavni lik je u potrazi za
omnibusom koji bi ga odveo do željenog mjesta, međutim tu takođe provodi određeno vrijeme
čekajući vozača. U međuvremenu se upoznaje sa gospodinom Pikershoferom. Prostor oko
gostionice mu stvara neprijatan utisak i on sa sve većim zadovoljstvom veliča grad iz kog dolazi.
Kad onde pada kiša, čovek se tramvajem preko mokrog kamenja vozi kući, a ovde u taljigama
kroz močvaru do gostionice. Takođe, ni sama gostionica mu ne ostavlja dobar utisak. Smatra da
je hrana ovdje, za razliku od one u gradu, užasna i masna. Rabanovo tmurno raspoloženje još
više dolazi do izražaja opisom nevremena (jake kiše) koja, prati radnju od samog početka .

Do svadbenih priprema, na koje se sugeriše već u naslovu zapravo uopšte nije došlo.
Vjerovatno su planirane za dalji tok događaja koji je nama ostao nepoznat. U djelu nemamo čak
ni Eduardov susret sa vjerenicom Beti. Njemu ona čak i nije privlačna, što se otkriva u sceni u
vozu dok gleda njenu sliku. Kako je ona pognuta, nikad, zapravo, nije uspravna i leđa su joj
možda povijena. Moraću na to obratiti veliku pažnju. Jedino što mu se dopada su njene oči.

Druga verzija pripovjetke započinje istom rečenicom i zadržava scene na ulici. Glavna
razlika u odnosu na prvu verziju tiče se načina pripovijedanja. Ovdje nam događaje predočava
isključivo sveznajući pripovjedač. Takođe, može se primijetiti da su opisi kraći. Neki likovi su
zadržani, ali su nam drugačije predočeni. Tako na primjer šešir dame nije više ukrašen trakama i
cvijećem, već se samo kaže da je prenatrpan predmetima koji se nisu mogli razaznati. U ovoj
verziji je umjesto lika Lementa uveden anonimni stariji gospodin. U dijalogu između gospodina i
Rabana glavni junak pokazuje interesovanje za literaturu. Ova konverzacija nije završena, ali se
može naslutiti da teče u smjeru svađe. U ovoj verziji, takođe do susreta glavnog lika i njegove
vjerenice, kao ni do svadbenih priprema pomenutih u naslovu nije došlo.