OBLIGACIJE

1. POJAM I TERMINOLOGIJA
Obligaciono pravo je skup pravnih normi kojima se reguliše pravni odnos između određenih
subjekata prava na osnovu kojeg jedna strana (povjerilac, creditor) ima pravo (ovlaštenje) da
zahtijeva od druge neko davanje, činjenje ili nečinjenje, a druga strana (dužnik, debitor) obavezu
da takav zahtjev ispuni.
U OBJEKTIVNOM SMISLU obligaciono pravo je skup pravnih normi sadržanih u zakonskim i
podzakonskim aktima kojima se uređuje određeni pravni odnos u pogledu prometa vrijednosti.
U SUBJEKTIVNOM SMISLU obligaciono pravo je skup ovlaštenja i zahtjeva određenog lica
koja se priznaju od strane objektivnog prava i organa zaštite prava.
OBLIGACIONO PRAVO JE DIO SISTEMA GRAĐANSKOG PRAVA KOJI SE BAVI
NORMATIVNIM REGULISANJEM I PROUČAVANJEM OPŠTEG PROMETA
VRIJEDNOSTI IZMEĐU SUBJEKATA PRAVA, U SMISLU NJIHOVOG TRANSFERA IZ
IMOVINE JEDNOG, U IMOVINU DRUGOG LICA.
Taj prenos vrijednosti je naročito prepoznatljiv u raznovrsnim pravnim odnosima subjekata
prava zasnovanim na korelaciji između ovlaštenja jedne i obaveze druge strane. Npr. kod
UGOVORA O KUPOPRODAJI, UGOVORA O ZAKUPU i dr. (učesnici pravnog odnosa
istovremeno i povjerioci i dužnici).
Prenos vrijednosti je uočljiv i kada takve korelacije nema, kao što je slučaj sa UGOVOROM O
POKLONU, PROUZROKOVANJEM ŠTETE, STICANJEM BEZ OSNOVA (jedna strana
uvijek povjerilac, a druga uvijek dužnik).
PREDMET izučavanja obligacionog prava su obligacioni odnosi koji se uspostavljaju između
subjekata prava povodom prometa dobara.
2. RAZVOJ OBLIGACIONOG PRAVA
Začeci obligacionog prava sežu u daleku prošlost, u pravne sisteme najstarijih robovlasničkih
država, kao što su Vavilon, Grčka i Rim.
RIMSKI ZAKON XII TABLICA:
Zaključenje i izvršenje posla se obavlja u istom aktu, mancipaciji i sastojao se u udaranju
bakarnom šipkom u vagu ili bacanjem sitnog novca na nju. Ovim činom kupoprodaja je završena
i kupac koji je mancipirao određenu stvar, postao je njen vlasnik, bez obzira da li je platio cijenu
ili nije, a prodavac je mogao da naplatu cijene ostvari prinudnim putem, samo ako se na to kupac
obavezao posebnom ugovornom klauzulom.
Razvijeniji obligacioni odnosi su bili oni zasnovani putem zajma: Nexum tj. zajam patricija
plebejcu - baziran na ročnoj i uslovnoj kupoprodaji ili zalaganju fizičke ličnosti dužnika.
Stipulatio tj. zajam između patricija - baziran na uzjamnom povjerenju zaštićenom religijskom
snagom riječi izgovorenom prilikom zaključenja zajma.
Ovaj zakon je poznavao i tzv. obligacione odnose nastale iz delikta, kao nedozvoljene radnje.
Počinilac delikta je u tom slučaju imao obavezu da oštećenom plati izvjesnu sumu novca zbog
štete pričinjene krađom, nehatnom paljevinom i sl., a neispunjenje obaveze se strogo kažnjavalo
ropstvom ili smrću.
Prisustvo starih rimskih pravila koji regulišu obligacione odnose prepoznaje se i u Zakonu o
obligacionim odnosima koji je donijela SFRJ, 1978. godine.
3. ZNAČAJ OBLIGACIONOG PRAVA
Obligacioni odnosi su dio svakodnevnog života čovjeka i gotovo svake njegove aktivnosti.
Čovjek je učesnik tih odnosa i kada toga i nije u potpunosti svjestan.
U svojstvu povjerioca ili dužnika nalazimo se i kada kupujemo u prodavnici svakodnevne
namirnice, kada koristimo usluge gradskog prevoza, kada prouzrokujemo ili pretrpimo štetu i
tako dalje.
Obligacioni odnosi su zbog njihove brojnosti i učestalosti u svakodnevnom životu najčešći
pravni odnosi, pa je razumljivo što im zakonodavstvo, pravna nauka i praksa pridaju najveću
pažnju.
Obim savremenih kodifikacija obligacionog prava, među koje spada i važeći Zakon o
obligacionim odnosima ukazuje na značaj obligacionih odnosa u životu pojedinca, poslovanju
pravnih lica i značaj za privredni razvoj i napredak društva.
4. ODNOS OBLIGACIONOG PRAVA I DRUGIH GRANA PRAVA
ODNOS OBLIGACIONOG I STVARNOG PRAVA:
1. CILJ im je zaštita subjektivnih građanskih imovinskih prava.
2. SLOBODA PRAVNIH SUBJEKATA U RASPOLAGANJU tim pravima im je zajednička.
3. ZAJEDNIČKI ČINE IMOVINU SUBJEKATA PRAVA.
4. obligacioni odnosi su OSNOV STICANJA stvarnih prava.
5. mogu se PROCIJENITI U NOVCU kao opštem mjerilu vrijednosti, a ZAŠTIĆENA SU
IMOVINSKOM SANKCIJOM i građansko-pravnom tužbom,
6. RAZLIKUJU SE PO DEJSTVU: obligaciono pravo ima relativno dejstvo između subjekata
obligacionog odnosa (povjerioca i dužnika (inter partes)), a stvarno pravo ima apsolutno dejstvo,
djeluje prema svima (erga omnes).
7. PREDMET stvarnih prava su stvari, a obligacionog prava je ponašanje dužnika u vidu
određene činidbe ili radnje.
8. STVARNA PRAVA SE STIČU predajom stvari ili upisom u zemljišnu knjigu, a
OBLIGACIONA NASTAJU na osnovu jednostrane ili dvostrane izjave volje, na osnovu delikta
ili nekog pravnog stanja.
9. OBLIGACIONA PRAVA NISU TRAJNOG KARAKTERA, pa su stoga ograničenog
vremenskog trajanja i podložna su zastarijevanju, A STVARNA PRAVA SU TRAJNOG
KARAKTERA i nezastariva.
ODNOS OBLIGACIONOG I NASLJEDNOG PRAVA:
1. Obligaciono pravo proučava i reguliše PROMET PRAVA MEĐU ŽIVIMA (inter vivos), a
nasljedno pravo reguliše taj PRENOS ZA SLUČAJ SMRTI (mortis causa).
2. U obligacionom pravu se često MIJENJA OVLAŠTENIK, a nasljedno pravo je LIČNOG
KARAKTERA i vezano je za slučaj smrti nekog (određenog) lica.
3. OBLIGACIONA PRAVA MOGU BITI PREDMETOM NASLJEĐIVANJA.
5. IZVORI OBLIGACIONOG PRAVA
MATERIJALNI IZVOR PRAVA (društveni uzrok koji izaziva nastanak prava) su zakonom
propisane činjenice koje konstituišu konkretan obligacioni odnos ili obligaciju kao npr.: ugovor,
prouzrokovanje štete, sticanje bez osnova itd.
FORMALNI IZVOR PRAVA (oblik u kojem se pravo ispoljava) su opšti i posebni pravni akti,
koji sadrže pravne norme kojima se regulišu obligacioni odnosi.
Mogu biti pisani i nepisani, Pisani su zakoni, podzakonski akti, međunarodne konvencije, a
nepisani – običaji i opšti pravni principi.
SUDSKA PRAKSA I PRAVNA NAUKA imaju značaj i uticaj na uređivanje obligacionih
odnosa u pisanim izvorima. One su interpretativni izvori prava.
PISANI formalni izvori prava su: Ustav BiH, Ustav RS, Zakon o obligacionim odnosima, drugi
zakoni koji regulišu obligacione odnose (Zakon o vlasničkim i obligacionim odnosima u
vazdušnom saobraćaju, Zakon o obaveznom osiguranju i dr.), podzakonski akti, uzanse,
međunarodni ugovori, direktive, preporuke.
NEPISANI izvori obligacionog prava su: običaji, pravila morala i opšti pravni principi. Oni će se
primijeniti u konkretnom slučaju samo ako nema odgovarajućih normi pisanog prava ili kada
pisani izvor upućuje na primjenu običaja u konkretnom slučaju.
6. NAČELA OBLIGACIONOG PRAVA
Načelo je norma koja kraćim i jasnijim putem pokazuje smisao čitavog niza normi i time nam
omogućuje da dublje i tačnije shvatimo norme. Načela se mogu primjenjivati samo u slučaju
nedostatka nekog konkretnog pravnog instituta u Zakonu, kojim se odnosno pravno načelo
ozakonjuje, te se sud samo u takvim slučajevima na njega može neposredno pozvati u rješavanju
konkretnog slučaja.
1. NAČELO AUTONOMIJE VOLJE - znači da su strane u obligacionom odnosu slobodne da
svoje odnose urede po svojoj volji, ali u granicama prinudnih propisa, javnog poretka i dobrih
običaja.
Ta sloboda stranaka se ogleda u zasnivanju, modifikovanju, gašenju konkretnog obligacionog
odnosa, izbora druge strane u tom odnosu, uređivanja sadržaja i forme zasnivanja obligacionog
odnosa.
2. NAČELO RAVNOPRAVNOSTI STRANA U OBLIGACIONOM ODNOSU -
podrazumjeva pravnu, a ne ekonomsku ravnopravnost, tako da bolji i snažniji ekonomski položaj
jedne strane u obligacionom odnosu nema uticaja na zasnivanje, nastanak i prestanak
obligacionih odnosa.
Ravnopravnost strana se podrazumjeva za sve vrijeme postojanja obligacionog odnosa – npr.:
kod dvostrano obaveznih ugovora niti jedna ugovorna strana nije dužna ispuniti svoju obavezu,
ako druga strana ne ispuni istovremeno svoju obavezu iz toga odnosa, osim ako je drugačije
određeno.
3. NAČELO SAVJESNOSTI I POŠTENJA - Zakon o obligacionim odnosima propisuje: „U
zasnivanju obligacionih odnosa i ostvarivanju prava iz tih odnosa strane su dužne da se
pridržavaju načela savjesnosti i poštenja”.
- savjesnost u subjektivnom smislu postoji kada su postupci strana u obligacionom odnosu
odraz njihovih istinitih uvjerenja u odnosu na konkretne činjenice koje su predmet njihovog
pravnog odnosa. npr.: savjesno postupa prodavac koji prodaje stvar u uvjerenju da je njen
vlasnik, a nesavjesno, ako zna ili može znati da nije vlasnik.
- savjesnost u objektivnom smislu („poštenje“) je „društvena ocjena ponašanja“ strana u
obligacionom odnosu koja se vrši preko zakonskih propisa, običaja i okolnosti konkretnog
slučaja.
4. NAČELO ZABRANE ZLOUPOTREBE PRAVA - Pod zloupotrebom prava podrazumjeva
se vršenje prava koje je protivno svrsi zbog koje je ono dato, odnosno cilju zbog kojeg je
ustanovljeno.
Pravo jednog lica ograničeno je pravom nekog drugog lica; pravo jednog lica prestaje tamo gdje
počinje pravo drugog lica.
Npr.: predstavlja zloupotrebu prava, kada vlasnik svoje pravo da obrađuje vlastito imanje vrši
tako da navodnjavajući svoju njivu poplavi dvorište susjednog imanja;
Npr.: kad prekomjernim i neuobičajenim crpljenjem vode iz zajedničkog izvora ostavlja ostale
korisnike vodovoda bez vode.
5. NAČELO JEDNAKE VRIJEDNOSTI DAVANJA (NAČELO EKVIVALENCIJE) -
podrazumjeva jednak odnos imovinskih vrijednosti koje su angažovane u konkretnom
obligacionom odnosu i ima za cilj da zaštiti obe strane u tom odnosu.
Npr.: kod ugovora o kupoprodaji, cijena koja se plaća za stvar koja je predmet prodaje mora da
je bar približno jednaka vrijednosti stvari na tržištu.
Narušavanje načela povlači ništavost posla.
Utvrđenje da li je narušeno ovo vrši se metodom upoređivanja vrijednosti, od strane suda u
svakom konkretnom slučaju. Načelo nema apsolutan karakter, tako da se ne traži da uzajamna
davanja budu potpuno ekvivalentna.
6. NAČELO ZABRANE PROUZROKOVANJA ŠTETE – (neminem laedere), (ne nanosi
štetu drugome), vuče korijene još iz rimskog prava. Ovo načelo iskazuje se kroz pravilo da je
svako dužan da se uzdrži od postupaka koji drugome mogu prouzrokovati štetu.
Uzdržavanje od nanošenja štete drugome podrazumjeva kako aktivno i pasivno ponašanje, dakle
uzdržavanje od činjenja i nečinjenja.
Pravilo sadržano u čl.16. ZOO je nepotpuna norma koja sadrži samo dispoziciju (dužnost
uzdržavanja od činjenja štete), ali ne i sankciju koja bi pogodila potencijalnog počinioca štete.
7. NAČELO DUŽNOSTI ISPUNJENJA OBAVEZE, ODGOVORNOST ZA ISPUNJENJE
I GAŠENJE OBAVEZE - obično izražava pravilo da strane u obligacionom odnosu imaju
dužnost da ispune svoje obaveze u svemu kako one glase i snose odgovornost za njihovo
ispunjenje.
Ukoliko jedna strana u obligacionom odnosu ne ispuni svoju obavezu, druga ima ovlaštenje da
svoje pravo ostvari prinudnim putem.
U ugovornim obligacionim odnosima ovo načelo se izražava kroz staro pravilo rimskog prava:
„pacta sunt servanda“, što u prevodu znači da je ugovor za ugovorne strane zakon.
8. NAČELO PAŽLJIVOG PONAŠANJA U IZVRŠAVANJU OBAVEZA I
OSTVARIVANJU PRAVA (STANDARDI PAŽNJE) - Zakonodavac propisuje izvjesne
standarde pažnje kojih se strane u obligacionim odnosima trebaju pridržavati u izvršavanju
svojih obaveza.
U građansko-pravnim obligacionim odnosima, zahtijeva se pažnja dobrog domaćina (pažnja
prosječno pažljivog čovjeka određene sredine).
U privredno-pravnim obligacionim odnosima, očekuje se pažnja dobrog privrednika (pažnja koja
se u pravnom prometu zahtijeva od lica koja su obligacioni odnos zasnovali u okviru poslovne
djelatnosti kojom se bave).
Ako se od određenih lica koja se bave profesionalnom djelatnošću (ljekar, advokat i dr.)
zahtijeva povećana pažnja u izvršavanju obaveza iz te djelatnosti, tada govorimo o standardu
pažnje dobrog stručnjaka.
!Strana u obligacionom odnosu koja ima ovlaštenje da zahtijeva ispunjenje obaveze (povjerilac),
dužna je da se u ostvarivanju tog prava uzdrži od postupaka kojima bi se otežalo ispunjenje
obaveze druge strane.
9. NAČELO PRIMJENE DOBRIH POSLOVNIH OBIČAJA - Strane u obligacionom
odnosu imaju dužnost da u pravnom prometu postupaju u skladu sa dobrim poslovnim običajima,
tj. poslovnom trgovačkom praksom koja je u širokoj upotrebi i privrednici očekuju da će
ugovorne strane postupati u skladu sa takvom praksom.
Kodifikovani poslovni običaji se nazivaju uzanse. Uzanse se dijele na opšte i posebne. Opšte
uzanse regulišu na opšti način sve privredno-pravne poslove. Posebne uzanse regulišu pravne
odnose iz tačno određenih privrednih oblasti.
ZOO je propisao da će se uzanse primijeniti u onim slučajevima ako su ugovorne strane
ugovorile njihovu primjenu ili ako iz okolnosti proističe da su njihovu primjenu htjele.
10. NAČELO JEDINSTVENOSTI REGULISANJA UGOVORNIH I DRUGIH
OBLIGACIONIH ODNOSA - podrazumijeva da se odredbe zakona koje se odnose na ugovore
jedinstveno primjenjuju bez obzira da li se radi o ugovorima građanskog ili privrednog prava.
Jedinstvenost regulisanja obligacionih odnosa proističe iz zakonske odredbe kojom se propisuje
da se odredbe Zakona koje se odnose na ugovore primjenjuju i na druge pravne poslove.
S tim da zakonodavac posebnom odredbom reguliše posebnu kategoriju privrednih ugovora kao
što su: “ugovori koje preduzeća i druga pravna lica koja obavljaju privrednu djelatnost
zaključuju među sobom u obavljanju djelatnosti koje su predmeti njihovog poslovanja ili u vezi
sa tim djelatnostima”.
7. POJAM OBLIGACIONOG ODNOSA
Obligacioni odnos ili obligacija je pravni odnos između određenih subjekata prava koji
predstavljaju strane u tom odnosu, na osnovu kojeg jedna strana (povjerilac, creditor) ima pravo
(ovlaštenje) da zahtijeva od druge neko davanje, činjenje ili nečinjenje, a druga strana (dužnik,
debitor) obavezu da takav zahtjev ispuni.
Sa stanovišta povjerioca, obligacija je potraživanje, a sa stanovišta dužnika, ona predstavlja dug.
Strane u obligacionom odnosu ne možemo posmatrati samo tako da jedna strana ima ovlaštenje,
a druga strana obavezu, već i tako da obe strane imaju i prava i obaveze, te da se i jedna i druga
strana, u konkretnom odnosu istovremeno mogu pojaviti i u svojstvu povjerioca i u svojstvu
dužnika.
Npr.: kod ugovora o kupoprodaji, postoje dvije strane, prodavac i kupac, od kojih svaka ima i
ovlaštenje i obavezu, odnosno i potraživanje i dugovanje prema drugoj strani. Prodavac
ovlaštenje da zahtijeva isplatu cijene za prodanu stvar, ali i obavezu da prenese svojinu na stvari
i istu preda kupcu, pa se u tom smislu istovremeno nalazi i u položaju dužnika.
8. OSOBINE OBLIGACIONOG ODNOSA
Obligacioni odnos (obligacija) je imovinsko-pravni odnos između određenih lica, na osnovu
kojeg nastaju određena prava i obaveze samo za učesnike toga odnosa i ima sljedeće osnovne
osobine :
OBLIGACIONI ODNOS JE IMOVINSKO-PRAVNI ODNOS - U obligacionom odnosu
neposredno konkurišu imovinski interesi subjekata toga odnosa kao nosioca prava ili obaveza, u
vidu povećanja ili smanjenja imovine.
Npr.: ugovor o poklonu, darodavac ima interes da iz određenih razloga svoju imovinu smanji, a
daroprimac svoju imovinu poveća.
Interes se može manifestovati i kroz korist koju jedna strana od toga odnosa ima. Npr.: ugovor o
posluzi, kada poslugoprimac besplatno upotrebljava stvar.
U slučaju povrede prava iz obligacionog odnosa, slijedi sankcija imovinskog karaktera, a
manifestuje se u obliku povraćaja u pređašnje stanje ili naknade štete.
OBLIGACIONI ODNOS JE ODNOS IZMEĐU ODREĐENIH LICA - Za ovu karakteristiku
je bitna određenost lica koji učestvuju u pravnom odnosu (zna se koja su to lica) i njihov pravni
položaj u tom pravnom odnosu.
Povjerilac, kao aktivna strana u obligacionom odnosu, ima ovlaštenje, odnosno subjektivno
pravo da zahtijeva od dužnika izvršenje dužne radnje. Dužnik, kao pasivna strana u
obligacionom odnosu, ima obavezu da, pod prijetnjom građansko-pravne sankcije, izvrši
dugovanu radnju.
OBLIGACIONI ODNOS JE PRAVNI ODNOS ODREĐENE SADRŽINE - Sadržinu
obligacionog odnosa čine prava i obaveze subjekata obligacionog odnosa i to pravo povjerioca
da traži određeno davanje, činjenjenje ili nečinjenje i obaveza dužnika da takav zahtjev ispuni.
Sadržinu obligacije čine prava i obaveze koje razlikuju jedan obligacioni odnos od drugog.
Npr.: ako jedna strana u obligacionom odnosu ima obavezu da prenese na drugu pravo svojine, a
druga strana da na ime toga isplati određenu cijenu, onda kažemo da sadržina tog obligacionog
odnosa ukazuje da je riječ o ugovoru o kupoprodaji.
Npr.: ako jedna strana ima obavezu da određenu količinu novca prenese u svojinu druge strane, a
druga obavezu da istu količinu novca, nakon određenog vremena uz određenu naknadu vrati,
onda kažemo da je sadržina toga obligacionog odnosa ugovor o zajmu.
OBLIGACIONI ODNOS JE RELATIVNOG KARAKTERA - Relativnost obligacionog
odnosa ili obligacije znači da obligacioni odnosi proizvode dejstva samo između subjekata toga
odnosa, (povjerioca i dužnika) “inter partes”, a da se trećega ne tiču.
Npr.: prodavac kao povjerilac ima pravo da zahtjev za isplatu kupoprodajne cijene istakne samo
prema kupcu, a ne i prema svakom licu kod koga se predmet prodaje nalazi. Nasuprot tome,
vlasnik stvari (nosilac stvarno-pravnog ovlašćenja) povraćaj svoje stvari može da traži od bilo
koga kod koga se njegova stvar nalazi, jer njegovo subjektivno pravo djeluje prema svima (erga
omnes).
Odstupanje od relativnosti se susreće kod ugovora u korist trećeg, kada treće lice stiče pravo da
samostalno zahtijeva ispunjenje ugovorne obaveze u svoju i korist drugih.
9. IZVORI OBLIGACIONIH ODNOSA
Izvori obligacija su pravno relevantne činjenice za čije postojanje zakon vezuje nastanak
obigacionog odnosa – obligacije. (materijalni izvori obligacija)
Prema ZOO, izvori obligacija su: UGOVOR, PROUZROKOVANJE ŠTETE, STICANJE BEZ
OSNOVA, POSLOVODSTVO BEZ NALOGA, JEDNOSTRANA IZJAVE VOLJE (JAVNO
OBEĆANJE NAGRADE, IZDAVANJE VRIJEDNOSNIH PAPIRA), druge zakonom utvrđene
činjenice.
10. PODJELA OBLIGACIJA
PODJELA OBLIGACIJA PREMA KARAKTERU SANKCIJE -
CIVILNE OBLIGACIJE su takve obligacije koje posjeduju moć prinudnog ostvarenja, tako da
povjerilac može podići kod nadležnog suda tužbu protiv dužnika i zahtijevati ostvarenje svog
potraživanja putem prinudnog izvršenja na imovini dužnika. Civilne obligacije karakteriše
postojanje neposredne pravne sankcije.
PRIRODNE (NATURALNE) OBLIGACIJE su one koje u sebi ne sadrže pravnu sankciju u
slučaju da dužnik ne ispuni svoju obavezu, što znači da se obaveze iz navedene obligacije ne
mogu realizovati sudskim putem. Ako dužnik sam ispuni svoju obavezu, on ne može više
zahtjevati vraćanje datog jer se smatra da je to bio dužan učiniti. Prirodne obligacije su
a) Zastarjele obligacije kao prirodne obligacije - Pravo zahtijevati ispunjenje obaveze iz neke
obligacije nije apsolutno, nego relativno i vezano je za izvjestan rok trajanja. Kada taj rok
protekne, nastupiće zastarjelost (gubi se pravo na zahtijevanje ispunjenjenja obaveze sudskim
putem).
b) Obligacije bez dokazne forme kao prirodne obligacije - Ako se kod zasnivanja obligacionog
odnosa zahtijeva forma kao dokazno sredstvo zaključenja određenog pravnog posla, u slučaju
nepoštovanja forme, smatra se da postoji obligacija, ali da ima karakter prirodne obligacije. Npr.:
usmeno obećanje poklona, bez predaje predmeta poklona.
c) Obligacije iz dozvoljene igre ili opklade, ako predmet igre ili opklade nije predan - Obaveze
koje su nastale iz dozvoljene igre na sreću ili opklade, a predmet igre ili opklade nije predan,
imaju takođe karakter naturalnih obligacija, koje se ne mogu sudskim putem ostvariti.
PODJELA OBLIGACIJA PREMA PREDMETU OBLIGACIJE -
POZITIVNE OBLIGACIJE su one obligacije čiji su predmet obaveze koje se sastoje u
određenom davanju ili činjenju, dakle aktivnom ponašanju dužnika.
Npr.: predaja predmeta kuoprodaje, predaja zakupljene stvari zakupcu, plaćanje naknade štete,
objavljivanja ispravke u novinama itd.
Zastarjelost kod ovih obligacija počinje teći prvog dana poslije dana kada je povjerilac imao
pravo da zahtjeva ispunjenje obaveze.
NEGATIVNE OBLIGACIJE su one koje imaju za predmet određeno nečinjenje ili trpljenja.
Negativne obligacije se najčešće ustanovljavaju ugovorom.
Npr.: predmet ugovora između dva susjeda može biti da neće uz među graditi određene objekte.
Zastarjevanje kod ove obligacije počinje teći kada je dužnik prestao da se uzdržava od određene
radnje.
OBLIGACIJE REZULTATA (CILJA) su takve obligacije kog kojih se izvršenjem prestacije
postiže rezultat (cilj) radi koga je obligacija nastala. Taj cilj je tačno određen i dužnik je ispunio
svoju obavezu kada ostvari taj cilj. Ukoliko se taj cilj ne ostvari, smatra se da obligacija nije
ispunjena i povjerilac će imati pravo na naknadu štete. Npr.: kod ugovora o prodaji, prodavac je
u obavezi da na kupca prenese pravo svojine, ako to ne uradi biće dužan da kupcu nadokanadi
štetu.
OBLIGACIJE SREDSTVA su takve obligacije kod kojih se izvršenjem prestacije ne mora
postići određeni cilj. Dužnik je samo u obavezi da izvrši određenu radnju u skladu sa
odgovarajućim standardom pažnje (na primjer: po pravilima određene struke), ali neće biti
odgovoran za štetu, ako nije ostvaren cilj posla.
Npr.: bolnica koja se obavezala da će liječiti pacijenta izvršila je svoju obavezu ako je pacijenta
liječila u skladu sa odgovarajućim standardima pažnje i po pravilima struke, iako se rezultat
obligacije nije ostvario, jer je pacijent umro.
NOVČANE OBLIGACIJE su obligacije koje imaju za predmet predaju određene sume novca.
Npr.: obaveza kupca da plati cijenu u novcu, obaveza štetnika da oštećenom nadoknadi štetu u
novcu, obaveza poslodavca da radniku isplati naknadu za rad (platu) itd. U slučaju zakašnjenja,
plaća se kamata.
NENOVČANE OBLIGACIJE su obligacije koje za predmet imaju davanje (predaju) nekih
drugih stvari koje nisu novac, odnosno činjenje ili nečinjenje.
Npr.: naknada štete popravakom oštećene stvari, objavljivanje ispravke informacije, obaveza
prodavca da prodatu stvar preda kupcu itd.
PODJELA OBLICIJA PREMA NAČINU ISPUNJENJA I VREMENU TRAJANJA -
TRENUTNE OBLIGACIJE su one kod kojih se ispunjenje sastoji u jednom, trenutnom aktu
davanja, činjenja ili uzdržavanja. Ispunjenje obaveze se realizuje trenutno – odjednom. Trenutne
obligacije prestaju ispunjenjem obaveze.
Npr.: predaja stvari iz ruke u ruku, potpuna isplata kupoprodajne cijene, zakupnine, nagrade ili
slično.
TRAJNE OBLIGACIJE su one koje se ispunjavaju preduzimanjem više akata davanja, činjenja
ili uzdržavanja u određenom vremenskom periodu.
Npr.: isplata cijene na rate i sl.
PODJELA OBLIGACIJA PREMA ODREĐENOSTI I MNOŽINI PREDMETA -
INDIVIDUALIZOVANE OBLIGACIJE su takve obligacije kod kojih je akt davanja, činjenja ili
uzdržavanja tačno i potpuno određen, tako da se obligacija ispunjava preduzimanjem tog akta.
Dužnik duguje samo onaj predmet koji je individualizovan i nedvosmisleno određen i tim
predmetom se vrši i ispunjenje obligacije.
Npr.: da bi se oslobodio obaveze dužnik treba da preda kupcu jednosoban stan površine 65 m2
na II spratu zgrade br.11 ul. Banjalučka 22.
Dužnik individualno određene stvari oslobađa se obaveze ako ona propadne.
GENERIČKE OBLIGACIJE su takve obligacije kod kojih je davanje, činjenje ili uzdržavanje
određeno samo prema rodu ili vrsti, tako da se obligacija ispunjava preduzimanjem akta iz okvira
odgovarajućeg roda ili vrste, a prema izboru dužnika.
Npr.: dužnik duguje 500 kg pšenice, 10 kg soli, 20 kg jabuka, 2 tone cementa i sl.
Dužnik ove obligacije će se osloboditi obaveze ako isporuči stvari ugovorenog kvaliteta, a u
slučaju da kvalitet stvari nije ugovoren on će se osloboditi obaveze ako isporuči stvar srednjeg
kvaliteta.
U zavisnosti od toga da li imaju jedan ili više predmeta dijele se i na:
KUMULATIVNE OBLIGACIJE su obligacije kod kojih dužnik duguje dva ili više predmeta i
sve te predmete mora predati povjeriocu da bi se oslobodio svoje obaveze. Nema mogućnosti
izbora, već samo predaja svih dugovanih predmeta. Povjerilac je ovlašten da zahtijeva predaju
svih predmeta odjednom, ukoliko nije nešto drugo predviđeno.
ALTERNATIVNE OBLIGACIJE su obligacije kod kojih dužnik duguje dvije ili više stvari ili
radnji, ali predmet ispunjenja obligacije je predaja samo jedne stvari ili izvršenje jedne od
dugovanih radnji, tako da se obligacija gasi kada dužnik ispuni jednu od dvije stvari ili radnji
koje su predmet obaveze. Pravo izbora pripada dužniku, ako se dužnik ne koristi svojim pravom
izbora, pravo izbora prelazi na povjerioca.
Npr.: kada je jedno lice u obavezi da drugom licu preda određenu stvar, odnosno obavi određi
rad (sat, popravi mašinu za veš) ili da isplati 100,00 KM, ono će se osloboditi obaveze ako ispuni
jednu od alternativnih obaveza, prema svom izboru.
FAKULTATIVNE OBLIGACIJE su takve obligacije kog kojih se duguje jedan određeni
predmet, ali obligacija može prestati i kada dužnik preda dugovani ili neki drugi određeni
predmet. Povjerilac može zahtijevati od dužnika samo dugovani predmet, ali ne i onaj kojim
dužnik, ako hoće, može ispuniti svoju obavezu, jer je na dužniku pravo izbora.
PODJELA OBLIGACIJA PREMA DJELJIVOSTI PREDMETA I MNOŽINI
SUBJEKATA -
DJELJIVE OBLIGACIJE su takve obligacije čiji se predmet može podijeliti i ispuniti u više
istovrsnih dijelova, s tim da dugovani predmet zbog toga ne izmijeni suštinu, niti izgubi na
vrijednosti. Djeljiva obligacija postoji kada je predmet obaveze predaja određene količine žita.
nedjeljiva u slučaju kada je predmet obaveze predaja jednog automobila.
NEDJELJIVE OBLIGACIJE su takve obligacije čiji je predmet po svojoj prirodi nedjeljiv ili ga
stranke smatraju nedjeljivim, jer ne funkcioniše ako nije cjelina.
Ove obligacije se ne mogu djelimično ispuniti, tako da obligacija postoji sve dok ne bude
ispunjena u potpunosti. Nedjeljiva obligacija postoji kada je predmet obaveze predaja jednog
automobila.
SOLIDARNE OBLIGACIJE su takve obligacije sa više dužnika ili povjerilaca kod kojih je svaki
dužnik u obavezi da ispuni cijeli dug, odnosno kod kojih je svaki povjerilac ovlašten da zahtijeva
isplatu cijelog duga, ali tako da kada jedan od dužnika ispuni cijeli dug kao obavezu, ostali se
oslobađaju obaveze prema povjeriocu. Kada jedan povjerilac naplati cijelu tražbinu, ostali
povjerioci više nemaju ovlaštenje da traže isplatu duga od dužnika.
PASIVNA SOLIDARNA OBLIGACIJA ili solidarnost dužnika je takva solidarna obligacija sa
više dužnika gdje svaki dužnik odgovara za cijelu obavezu i povjerilac može po svojoj volji
zahtijevati ispunjenje obaveze u cjelini od bilo kojeg dužnika. Kada makar i jedan dužnik
obavezu ispuni, ostali se oslobađaju obaveze. Solidarni dužnik koji je obavezu ispunio ima pravo
da traži od svakog sudužnika regres. Pasivna solidarna obligacija nastaje na osnovu ugovora,
testamenta ili Zakona. Npr.: kod ugovora o kreditu kada se više lica, kao sudužnici, ugovorom
obaveže vratiti banci cjelokupan iznos kredita.
AKTIVNA SOLIDARNA OBLIGACIJA (solidarnost povjerilaca) je takva obligacija sa više
povjerilaca kod koje svaki povjerilac ima pravo da zahtijeva od dužnika ispunjenje cijele
obaveze, ali kada dužnik svoju obavezu ispuni prema jednom povjeriocu, obligacija se gasi i
prema ostalim sapovjeriocima. Ona uvijek mora biti ugovorena ili zasnovana na zakonu, a može
nastati i na osnovu testamenta.
11. OPŠTI POJAM UGOVORA
Pod ugovorom u obligacionom pravu ili obligaciono-pravnim ugovorom se smatra saglasnost
volja dva ili više lica kojim se postiže neko obligaciono pravo dejstvo.
SASTOJCI UGOVORA -
Bitni sastojci ugovora su oni minimalni sastojci koji su neophodni za postojanje ugovora i zavise
od vrste ugovora (kupoprodaja, zajam, zakup, poklon i sl). Bitni sastojci ugovora imaju
subjektivnu i objektivnu komponentnu.
Objektivno bitni sastojci ugovora su oni koji su predviđeni pravnim propisom, a subjektivni bitni
sastojci su oni koji su određeni voljom ugovornih strana.
Prirodni sastojci ugovora su takvi sastojci ugovora koje strane ne moraju ugovoriti, ali uprkos
tome oni čine sastavni dio ugovora i važe, jer to propisuje zakon.
Npr.: odgovornost prodavca za pravne i materijalne nedostatke.
Sporedni sastojci ugovora su takvi sastojci koji se ne odnose ni na jednu vrstu ugovora, ali ih
same ugovorne strane mogu dogovoriti i predvidjeti u ugovoru.
12. USLOVI ZA ZAKLJUČENJE UGOVORA
POSLOVNA SPOSOBNOST UGOVORNIH STRANA - je uslov za punovažnost svakog
ugovora bilo da se radi o fizičkim ili pravnim licima.
Potpunu poslovnu sposobnost imaju punoljetna FIZIČKA LICA (18 godina života), kao i fizička
lica koja nisu navršila 18 godina života, ako su zaključila brak.
Potpuno poslovno nesposobna lica mogu zaključivati teretne ugovore manjeg značaja, npr.:
kupovina namirnica, novina i slično. Takođe i dobročine ugovore iz kojih za njih proizilaze samo
prava, a ne i obaveze, npr.: primiti poklon.
Djelimično poslovno sposobna fizička lica mogu zaključivati ugovore čije im je zaključenje
zakonom dovoljeno, npr.: maloljetnik koji je navršio 15 godina može zaključiti ugovor o radu.
Ugovore u ime PRAVNIH LICA zaključuju njihovi organi zastupnici ili pak lica koja ovi
ovlaste. Ako je ugovor zaključen izvan okvira pravne sposobnosti pravnog lica, on neće
proizvoditi pravno dejstvo.
SAGLASNOST VOLJA UGOVORNIH STRANA - Za nastanak ugovora je potrebno
postojanje slobodno izraženih volja podobnih da proizvedu određene pravne posljedice, od kojih
jedna ima obilježja inicijative (ponude), a druga obilježja prihvatanja te inicijative (prihvat
ponude).
Ponuda je jednostrana izjava volje kojom jedno određeno lice (ponudilac), drugom određenom
licu (ponuđenom) nudi zaključenje konkretnog ugovora sa određenim uslovima. Prema Zakonu o
obligacionim odnosima „ponuda je prijedlog za zaključenje ugovora učinjen određenom licu koji
sadrži sve bitne sastojke ugovora tako da bi se njegovim prihvatanjem mogao zaključiti ugovor“.
U našem pozitivnom obligacionom pravu postoje: opšta ponuda, izlaganje robe sa označenjem
cijene i slanje kataloga i oglasa.
Prihvat ponude je jednostrana izjava volje ponuđenog, kojom on ponudiocu izražava svoju
saglasnost s njegovom ponudom. Prihvat ponude i ponuda moraju biti podudarne. Podudarnost
dviju volja naziva se konsens, a njihova nepodudarnost se naziva disens.
PREDMET UGOVORA - je ono što predstavlja obavezu u jednom obligacionom odnosu, a to
je uvijek neko davanje, činjenje ili nečinjenje ili trpljenje.
Predmet ugovora mora imati određene osobine i to:
1. Predmet ugovora mora biti MOGUĆ, jer ono što nije moguće dati, činiti ili nečiniti ne
obavezuje.
2. Predmet obaveze je neDOPUŠTEN ako je protivan prinudnim propisima, javnom poretku i
dobrim običajima.
3. Predmet ugovora mora biti ODREĐEN ILI ODREDIV što znači da ugovarači moraju postići
saglasnost o bitnim elementima predmeta ugovora, tj. imati saznanje šta je predmet njihovih
međusobnih prava i obaveza.
OSNOV ILI CAUSA UGOVORA - je ono što predstavlja cilj, odnosno svrhu ugovora. Osnov
je ono zbog čega se dužnik obavezuje.
Zaključenjem ugovora ugovarači žele postići određeni cilj. Npr.: kod ugovora o prodaji, kupac
želi zaključenjem tog ugovora postati vlasnikom neke stvari, a prodavac želi za prodanu stvar
dobiti određeni iznos novca.
FORMA I TUMAČENJE UGOVORA - Obligacioni ugovori su, po pravilu, neformalni, a
ugovorne strane svoju volju za zaključenjem ugovora mogu izraziti na razne načine: pismeno,
usmeno, konkludentnom radnjom.
Pod formom ugovora se podrazumjeva oblik postizanja saglasnosti volja ugovornih strana, što
znači da kod formalnih ugovora konsenzus mora biti postignut uz poštovanje određene zakonske
ili ugovorene forme.
Npr.: zakonodavac propisuje posebnu (pismenu) formu kod ugovora o prodaji nepokretnosti, kod
ugovora o građenju, kod ugovora o licenci itd.
Kod ugovora kojem nedostaje pismena forma, konvalidacija se može izvršiti ako su ugovorne
strane u cjelini ili pretežno izvršile svoje obaveze.
Konverzija ugovora znači pretvaranje ništavog ugovora u drugi punovažan ugovor. Npr.:“ako
ništav ugovor ispunjava uslove za valjanost nekog drugog ugovora, tada će među ugovaračima
važiti taj ugovor”.
Tumačenje ugovora znači prvenstveno istraživanje prave volje ugovornih strana.
13. VRSTE OBLIGACIONIH UGOVORA
JEDNOSTRANO I DVOSTRANO OBAVEZNI UGOVORI -
JEDNOSTRANO OBAVEZNI UGOVORI su oni ugovori kod kojih obaveza nastaje samo na
jednoj strani koja u tom slučaju ima položaj dužnika, dok druga ugovorna strana na osnovu
takvog ugovora stiče pravo da zahtijeva ispunjenje obaveze i ima položaj povjerioca.
Npr.: ugovor o poklonu, ugovor o posudbi, ugovor o punomoćstvu.
DVOSTRANO OBAVEZNI UGOVORI su takvi ugovori čijim zaključenjem nastaju obaveze za
obe ugovorne strane, dakle, i za povjerioca i za dužnika. Obe ugovorne strane, nalaze se se u
dvostrukoj ulozi, tako da se povjerilac pojavljuje i u ulozi dužnika, a dužnik se pojavljuje i u
ulozi povjerioca.
Npr.: ugovor o prodaji kod koga se prodavac obavezuje predati kupcu stvar koju prodaje, a
kupac se obavezuje za stvar koju kupuje platiti ugovorenu cijenu.
TERETNI I DOBROČINI UGOVORI -
TERETNI (NAPLATNI) UGOVORI su oni kod kojih jedna ugovorna strana daje ili nešto čini
kao naknadu za protivčinidbu koju dobija od druge ugovorne strane. Npr.: ugovor o prodaji,
ugovor o zakupu, ugovor o djelu, ugovor o radu i sl.
DOBROČINI (BESPLATNI) UGOVORI su oni kod kojih jedna ugovora strana za primljenu
činidbu ne daje nikakvu naknadu (protivčinidbu).
Npr.: ugovor o poklonu, ugovor o posluzi, ugovor o besplatnoj ostavi i sl.
FORMALNI I NEFORMALNI UGOVORI -
FORMALNI UGOVORI su oni za čije se zaključenje traži određena forma propisana zakonom
ili određena ugovorom. Kod navedenih ugovora forma je bitan elemenаt ugovora.
Npr.: ugovor o prodaji ili poklonu nepokretnosti.
NEFORMALNI UGOVORI su oni za čije zaključenje se ne traži nikakva forma, već koji nastaju
kada stranke postignu saglasnost o bitnim sastojcima konkretnog ugovora.
Npr.: ugovor o prodaji pokretnih stvari, ugovor o nalogu i sl.
KONSENSUALNI I REALNI UGOVORI -
KONSENSULNI UGOVORI su oni ugovori kod kojih je za nastanak i punovažnost ugovora
dovoljno da ugovorne strane postignu saglasnost o bitnim elementima tog ugovora, a ne traži se
forma ili predaja stvari drugoj ugovornoj strani. Ovi ugovori su završeni kad ponuđeni prihvati
ponudu.
Npr.: ugovor o prodaji, o nalogu i sl.
REALNI UGOVORI su oni koji nastaju kada ugovorne strane postignu saglasnost volja o bitnim
elementima i kada jedna strana u ugovoru preda drugoj stvar koja je predmet ugovora.
Npr.: ugovor o poklonu.
KAUZALNI I APSTRAKTNI UGOVORI -
KAUZALAN UGOVOR je onaj u kome je osnov obavezivanja jasno istaknut i predstavlja bitan
elemenat ugovora. Kod navedenih ugovora, ugovorne strane imaju tačno određeni cilj zbog čega
žele zaključiti konkretni, a ne drugi ugovor.
Npr.: kada jedno lice posudi drugom automobil da otputuje u drugo mjesto po nekom poslu, tad
se iz samog ugovora vidi da je kauza, osnov obavezivanja, posudba, a ne prodaja.
Kauzalni ugovori su: ugovor o prodaji, ugovor o zajmu, ugovor o djelu, itd.
APSTRAKTAN UGOVOR je takav kod koga osnov obavezivanja nije vidljiv iz samog ugovora.
Kod navedenih ugovora se iz njihovog sadržaja ne može vidjeti cilj zbog koga se ugovorne
strane obavezuju.
Npr.: neko se obaveže u ugovoru da će nekom predati određenu sumu novca ili stvar u
određenom roku, ali se ne vidi iz kog razloga preuzima tu obavezu. Apstraktni ugovori su:
ugovor o mjenici, ugovor o čeku itd.
EKVIVALENTNI I ALEATORNI UGOVORI -
EKVIVALENTNI UGOVORI su takvi ugovori kod kojih ugovorne strane već u momentu
zaključenja ugovora znaju u cjelini svoja prava i obaveze, odnosno šta jedna treba dati kao
ekvivalent za ono što prima od druge ugovorne strane.
Npr.: ugovor o prodaji, ugovor o zakupu, ugovor o djelu, itd.
ALEATORNI UGOVORI su takvi ugovori kod kojih ugovorne strane u trenutku zaključenja
ugovora ne znaju u potpunosti svoja prava i obaveze, a nekada ni koja će strana biti povjerilac, a
koja dužnik. Obim prava i obaveza ugovornih strana po pravilu zavisi od nekog budućeg
neizvjesnog događaja. Obaveze ugovornih strana ne zavise od njihovih volja, nego od slučaja, a
obaveza jedne strane ne predstavlja ekvivalent obavezi druge ugovorne strane.
Npr.: ugovor o osiguranju, ugovor o opkladi i ugovori o kupovini nade (jabuke u idućoj godini).
PREDUGOVORI, GLAVNI UGOVORI I SPOREDNI UGOVORI -
PREDUGOVOR je saglasna izjava volje o preuzimanju obaveze da se zaključi glavni ugovor.
Predugovor može biti dvostrano i jednostrano obavezan.
Predugovor obavezuje, a pregovori za zaključenje ugovora ne obavezuju.
Predugovor obavezuje samo ako su njime određeni elementi glavnog ugovora.
GLAVNI UGOVOR je drugi ugovor kojim su se ugovorne strane obavezale zaključiti i
proizvodi pravno dejstvo od zaključenja. Glavnim ugovorom se potpuno samostalno zasnivaju
prava i obaveze. ZOO propisuje da se zaključenje glavnog ugovora može zahtijevati u roku od 6
mjeseci od isteka roka predviđenog za njegovo zaključenje.
SPOREDNI (AKCESORNI, ZAVISNI) UGOVOR je onaj koji se dodaje glavnom ugovoru i
dijeli njegovu pravnu sudbinu, tako da nastanak, prenos ili prestanak prava i obaveza zavisi od
glavnog ugovora uz koji se zaključuje. Ovi ugovori služe kao sredstvo za pojačanje ili
obezbjeđenje glavnog ugovora.
Npr.: ugovor o zalozi, ugovor o kapari, ugovor o jemstvu i sl.
TRENUTNI I TRAJNI UGOVORI -
TRENUTNI UGOVORI su oni kod kojih se obaveze izvršavaju odjednom i jednim aktom
davanja, činjenja ili nečinjenja i po pravilu istovremeno.
TRAJNI UGOVORI su oni kod kojih izvršenje obaveze traje određeno duže vrijeme. Trajanje
može biti kontinuirano ili periodično.
Npr.: ugovor o zakupu, ugovor o doživotnom izdržavanju, ugovor o osiguranju itd.
LIČNI I NELIČNI UGOVORI -
LIČNI UGOVORI su takvi ugovori koji su zaključeni s obzirom na svojstvo tačno određenog
lica. Kod ovih ugovora je motiv obavezivanja ličnost ugovarača i to obzirom na njihova svojstva,
sposobnosti ili stručnost u određenoj oblasti. To su ugovori koji se zasnivaju na međusobnom
povjerenju ugovornih strana
Npr.: ugovor o punomoćstvu, ugovor o ortakluku, ugovor o poklonu, itd.
NELIČNI UGOVORI su oni kod kojih ugovaračima nije stalo do ličnih svojstava druge strane,
nego prevenstveno do izvršenja obaveze. Ovakvu obavezu može ispuniti svako drugo lice, a ne
samo dužnik.
GENERALNI I POSEBNI UGOVORI -
GENERALNI UGOVORI su takvi kod kojih se utvrđuju samo opšti elementi ugovora i uslovi
izvršenja i koji se zaključuju na duži vremenski period.
POSEBNI UGOVORI se zaključuju na kraći vremenski period i to u okviru opšteg (generalnog)
ugovora i kojim se konkretno uređuju pitanja značajna za izvršenje generalnog ugovora.
IMENOVANI I NEIMENOVANI UGOVORI -
IMENOVANI UGOVORI su ugovori koji su zbog svoje važnosti i masovnosti dobili svoj naziv i
kao takvi su regulisani zakonom.
Npr.: ugovor o prodaji, ugovor o poklonu i sl.
NEIMENOVANI UGOVORI su ugovori koji u zakonu nisu označeni imenom, niti su zakonom
posebno regulisani.
Npr.: ugovor o faktoringu, ugovor o franšizingu i sl.
14. ZASTUPANJE
Zastupanje je pravni odnos na osnovu kojeg zastupnik, odnosno punomoćnik može u ime i za
račun zastupanog davati izjave kojima se zasnivaju, modifikuju ili ukidaju pravni poslovi (na
primjer: da u ime i za račun zastupanog zaključi neki ugovor) ili preduzimati u ime i za račun
zastupanog druge pravne radnje (na primjer: da kao punomoćnik preduzima procesne radnje u
nekom postupku – građanskom, upravnom, krivičnom).
Pravne radnje zastupanja se vrše na osnovu ovlaštenja koje svoj osnov ima u zakonu, opštem
aktu pravnog lica, aktu nadležnog organa ili u izjavi volje zastupanog. Ovlaštenje koje ima svoj
osnov u izjavi volje zastupanog zove se punomoćje.
Zastupanje može biti: voljno i zakonsko, neposredno i posredno.
VOLJNO ZASTUPANJE ima osnov u slobodno izraženoj volji zastupanog (ovlaštenju,
punomoći) i nastaje na osnovu ugovora (ugovor o punomoćstvu).
ZAKONSKO ZASTUPANJE izvire neposredno iz zakona, statuta ili drugog opšteg akta
nadležnog organa. Nezavisno je od volje zastupanog i zastupnika.
NEPOSREDNO, DIREKTNO ILI PRAVO ZASTUPANJE je takvo zastupanje gdje zastupnik
zaključuje pravni posao u tuđe ime i za tuđi račun, a bez ikakvog uticaja na prava i obaveze
zastupnika. Smatra se da je pravni posao zaključio sam zastupani jer iz tog pravnog posla on
stiče prava i obaveze.
Npr.: kupac ovlasti neko lice (zastupnika) da za njega kupi neku stvar od određenog prodavca.
(kupac će postati vlasnik kupljene stvari i obveznik plaćanja cijene).
POSREDNO ILI INDIREKTNO ZASTUPANJE je zastupanje kod kojega zastupnik zaključuje
pravni posao u svoje ime, ali za račun zastupanog. Prava i obaveze iz zaključenog posla nastaju
za zastupnika i treće lice, jer između zastupanog i trećeg lica ne nastaje nikakav pravni odnos.
Treće lice uopšte ne mora ni da zna za zastupano lice, niti da je posao zaključen za njegov račun.
Npr.: ugovor o komisionu prema kojem se komisionar kao posredni zastupnik obavezuje da za
naknadu, obavi u svoje ime, a za račun komitenta jedan ili više poslova koje mu povjerava
komitent.
OVLAŠTENJE ZA ZASTUPANJE - Da bi zastupanje bilo punovažno zastupnik mora imati
ovlaštenje za zastupanje koje mu daje zastupani i on je dužan postupati u granicama volje
zastupanog.
Zastupnik mora staviti do znanja drugoj strani s kojom ulazi u pravni odnos da nastupa u ime
zastupanog.
Kod zakonskog zastupanja ovlaštenje proističe is samog zakona, a zastupani ne mora imati
poslovnu sposobnost.
U slučaju da zastupnik prekorači dato ovlaštenje, takav pravni posao obavezuje zastupanog samo
ako ga on odobri.
PUNOMOĆ je ovlaštenje koje zastupani (vlastodavac) pravnim poslom daje zastupniku
(punomoćniku). Ovo ovlaštenje se može dati jednostranim pravnim poslom ili ugovorom.
Opšta ili generalna punomoć je ona na osnovu koje punomoćnik može preduzimati samo poslove
koji ulaze u redovno poslovanje.
Generična punomoć je punomoć na osnovu koje punomoćnik može preduzimati poslove
određene vrste koje izlaze iz okvira redovnog poslovanja.
Posebna ili specijalna punomoć se daje za tačno određeni posao koji je od posebnog značaja za
vlastodavca.
Punomoć prestaje opozivom zastupanog (vlastodavca) ili otkazom zastupnika (punomoćnika),
smrću punomoćnika, gubitkom potpune poslovne sposobnosti vlastodavca ili punomoćnika.
Punomoć prestaje i završetkom posla zbog kojeg je data. Ona prestaje i nastupanjem naknadne
nemogućnosti ispunjenja posla.

15. POSEBNA DEJSTVA DVOSTRANIH UGOVORA

PROMIJENJENE OKOLNOSTI - Da bi se moglo govoriti u promijenjenim okolnostima
potrebno je da se prema ZOO ispune sljedeći uslovi:
- da se radi o okolnostima koje su nastupile poslije zaključenja ugovora;
- da se radi o okolnostima koje otežavaju ispunjenje obaveze jedne strane;
- da se zbog tih okolnosti ne može ostvariti svrha ugovora;
- da je nakon nastupanja novih okolnosti očigledno da ugovor više ne odgovara
očekivanjima ugovornih strana i da bi ga bilo nepravično održati na snazi.
To znači da okolnosti koje dovode do raskida ili izmjene ugovora moraju biti u vrijeme
zaključenja ugovora nepredvidive i neotklonjive za ugovornu stranu koja se na njih poziva.
Ugovora strana koja se poziva na promijenjene okolnosti mora sudskim putem tražiti raskid
ugovora. Ona ne može tražiti izmjenu ugovora. Pravo na zahtjev za izmjenu ugovora ima tužena
strana
PREKOMJERNO OŠTEĆENJE - (oštećenje preko polovine) postoji onda kada je između
obaveza ugovornih strana koje proističu iz dvostrano obaveznih i teretnih ugovora, u vrijeme
zaključenja ugovora postojala očigledna nesrazmjera.
Oštećena strana ima pravo zahtjevati poništenje takvog ugovora u roku od jedne (1) godine od
dana zaključenja. Ne može tražiti izmjenu ugovora.
Uslovi za postojanje prekomjernog oštećenja su sljedeći:
- da se radi o dvostrano obaveznom i teretnom ugovoru;
- da između preuzetih obaveza postoji očigledna nesrazmjera;
- da oštećena strana u vrijeme zaključenja ugovora nije znala, niti je morala znati za
postojanje nesrazmjere.
ZELENAŠKI UGOVOR - je takav ugovor kojim jedno lice koristeći se stanjem nužde ili
teškim materijalnim stanjem drugog, njegovim nedovoljnim iskustvom, lakomislenošću ili
zavisnošću, ugovori za sebe ili za nekog trećeg korist koja je u očiglednoj nesrazmjeri sa onim
što je on dao ili učinio ili se obavezao da će dati ili učiniti.
Oštećeni mora dokazati postojanje očigledne nesrazmjere između činidbe i protivčinidbe, te da je
druga strana iskoristila stanje nužde druge ugovorne strane.
Oštećena strana može tražiti da se njena obaveza smanji na pravičan iznos,a rok za podnošenje
zahtjeva iznosti 5 godina od dana zaključenja ugovora.

16. SREDSTVA OBEZBJEĐENJA UGOVORA

Sredstva za obezbjeđenje izvršenja ugovora se dijele na stvarna i lična sredstva obezbjeđenja
ugovora.
STVARNA SREDSTVA OBEZBJEĐENJA UGOVORA - su ona sredstva na temelju kojih
povjerilac stiče stvarno pravo na stvari dužnika ili nekog trećeg lica. To su: kapara, kaucija i
zaloga.
KAPARA je određeni iznos novca ili drugih zamjenjivih stvari koje jedna ugovorna strana daje
drugoj kao znak da je ugovor zaključen I u cilju obezbjeđenja izvršenja ugovora. Ako je ugovor
ispunjen u cjelini kapara se vraća ili uračunava u ispunjenje obaveze. Ako je ugovor djelimično
ispunjen, savjesna strana ne može zadržati kaparu ali ima pravo tražiti ispunjenje ugovora I
naknadu štete.
KAUCIJA (jamčevina) je određeni iznos novca koji dužnik daje prilikom zaključenja ugovora u
svrhu zaključenja i obazbjeđenja izvršenja ugovora. Neizvršenjem ugovora, pa makar to bilo i
bez njegove krivice, dužnik gubi datu kauciju.
Kaucija obezbjeđuje samo primaoca kaucije, za razliku od kapare koja obezbjeđuje obe
ugovorne strane.
ZALOGA - Postoji zaloga na pokretnim stvarima ili ručna zaloga, zaloga na potraživanjima i
drugim pravima i zaloga na nepokretnim stvarima (hipoteka).
Ugovor o zalozi je ugovor kojim se obavezuje dužnik ili neko treće lice da će povjeriocu predati
neku pokretnu stvar iz koje se on može namiriti ukoliko mu potraživanje ne bude isplaćeno.
LIČNA SREDSTVA OBEZBJEĐENJA UGOVORA -
UGOVORNA KAZNA je takvo lično obezbjeđenje kojim se obavezuje ugovarač (dužnik) da će
drugom ugovaraču (povjeriocu) isplatiti određeni novčani iznos ili mu pribaviti neku drugu
materijalnu korist ako ne ispuni ili zakasni sa ispunjenjem svoje ugovorne obaveze.
Ako je ugovorna kazna ugovorena za slučaj neispunjenja obaveze, tada povjerilac može tražiti
alternativno ili ispunjenje obaveze ili isplatu ugovorne kazne . Međutim, ako je ugovorna kazna
ugovorena za slučaj zakašnjenja tada povjerilac može kumulativno zahtijevati ispunjenje
obaveze i isplatu ugovorne kazne.
JEMSTVO (obično, supisidijarno) je ugovor zaključen između povjerioca i jemca, kojim se
jemac obavezuje da će povjeriocu ispuniti punovažnu i dospjelu obavezu dužnika, ukoliko to
dužnik ne učini. Jemac preuzima odgovornost za obavezu glavnog dužnika i odgovara
povjeriocu cjelokupnom svojom imovinom.
Povjerilac može da ispunjenje obaveze zahtijeva od dva lica i to: neposredno - od glavnog
dužnika, a supsidijarno, ako glavni dužnik obavezu ne ispuni - i od jemca (sudskim putem).
SOLIDARNO JEMSTVO postoji kada se jemac obavezao zajedno sa glavnim dužnikom i to kao
jemac platac. Povjerilac može tražiti ispunjenje obaveze bilo od glavnog dužnika, bilo od
solidarnog jemca ili pak od obojice zajedno.
PODJEMSTVO je takva vrsta jemstva kada se treće lice obavezuje povjeriocu da će mu ono
izmiriti obavezu ukoliko to ne učini jemac. Ovo lice se naziva podjemac ili jemčev jemac. Odnos
između jemca i podjemca je isti kao i odnos između glavnog dužnika i jemca.
SAJEMSTVO postoji kada se više jemaca obavežu da će odgovarati za ispunjenje glavne
obaveze. Sajemci odgovaraju solidarno za obavezu glavnog dužnika, tako da povjerilac može
tražiti ispunjenje cijele obaveze od svakog od njih ili od svih zajedno, ali tek ako svoje
potraživanje nije uspio naplatiti od glavnog dužnika.
JEMSTVO ZA NAKNADU ŠTETE JEMCU postoji kad se jedno lice obaveže jemcu da će mu
nadoknaditi štetu koju bi on pretrpio zbog toga što je kao jemac platio glavni dug.
ODUSTANICA je sporazum ugovornih strana na osnovu kojeg jedna ili obe ugovorne strane
mogu odustati od već zaključenog ugovora davanjem određene sume novca. Strana u čiju korist
je odustanica ugovorena ima pravo izbora da odustane od ugovora i drugoj strani isplati
ugovoreni iznos odustanice ili pak da ostane u ugovoru i traži ispunjenje svog potraživanja iz
ugovora.
PRAVO ZADRŽAVANJA je pravo povjerioca da zadrži dužnikovu pokretnu ili nepokretnu
stvar, koja se nalazi u posjedu povjerioca, sve dok mu ne bude isplaćeno potraživanje. Ako
dužnik ne ispuni svoju obavezu iz ugovora, povjerilac može naplatiti svoje potraživanje iz
zadržane stvari na isti način kao i založni povjerilac.
17. UGOVOR U KORIST TREĆEG LICA
Ugovor u korist trećeg lica je takav ugovor kod kojega se jedna ugovorna strana (dužnik)
obavezuje drugoj ugovornoj strani (povjeriocu) da će izvršiti određenu radnju u korist nekog
trećeg lica (korisnika, beneficijara). Ugovori u korist trećeg su česti u osiguranju.
Npr.: ugovor u korist trećeg postoji kada jedno lice zaključi sa osiguravajućim društvom ugovor
o osiguranju za slučaj smrti u korist svoga sina.
18. POBIJANJE DUŽNIKOVIH PRAVNIH DJELA
Pobijanje pravnih djela-radnji dužnika je institut obligacionog prava putem kojeg svaki
povjerilac dospjelog potraživanja može pobijati pravnu radnju svog dužnika koja je preduzeta na
štetu povjerioca.
Opšti uslovi pobijanja su: da postoji to potraživanje, da je dužnik preduzeo pravnu radnju na
štetu povjerioca i da usljed te pravne radnje, dužnik u svojoj imovini više nema dovoljno
sredstava ili prava za ispunjenje potraživanja.
Posebni uslovi pobijanja su:
Paulijanska tužba je vrsta tužbe kojom se pobijaju dužnikove pravne radnje učinjene na štetu
povjerioca, odnosno pobijanje pravnih radnji dužnika koji na različite načine umanjuje svoju
imovinu kako bi onemogućio povjerioca da se naplati.
Kulpozna paulijanska tužba kod koje dužnik ne zna da svojom pravnom radnjom oštećuje
povjerioce, ali je to mogao znati da je upotrijebio pažnju dobrog domaćina, odnosno dobrog
privrednika.
Porodična paulijanska tužba kada postoji pretpostavka da je trećem licu bilo poznato da dužnik
preduzetim raspolaganjem nanosi štetu povjeriocima, ako je treće lice dužnikov suprug ili
srodnik.
Kvazipaulijanska tužba ako se dužnikova pravna radnja sastoji u besplatnom raspolaganju,
smatra se da je dužnik znao da raspolaganjem nanosi štetu povjeriocima.
19. NEVAŽNOST UGOVORA
Nevažni ugovori su oni koji ne proizvode pravna dejstva. Dijelimo ih na ništave ugovore i
rušljive ugovore.
NIŠTAVI UGOVORI su ugovori koji su protivni ustavnom uređenju, prinudnim propisima I
dobrim običajima. Tužba zbog ništavosti ne zastarijeva I sud na ništavost pazi po službenoj
dužnosti. Pravna posljedica ništavosti je da se smatra da takav ugovor nije ni nastao I da njegova
ništavost postoji od početka.
Npr.: ništav je ugovor o prometu nepokretnosti čiji je predmet stvar koja nije u prometu.
Konverzija ugovora znači pretvaranje ništavog ugovora u drugi punovažan ugovor. Na
primjer:“ako ništav ugovor ispunjava uslove za valjanost nekog drugog ugovora, tada će među
ugovaračima važiti taj ugovor”.

RUŠLJIVI UGOVORI su ugovori koji proizvode pravna dejstva. Na zahtjev zainteresovanih se

mogu poništiti. Razlozi za rušljivost su: ograničena poslovna sposobnost, mane volje,
prekomjerno oštećenje. Rok za podnošenje tužbe za poništenje rušljivog ugovora je 1 godina od
dana saznanja za rušljivost. Na pobojnost rušljivih ugovora sud NE pazi po službenoj dužnosti,
tako da stranke moraju ukazati na razloge rušljivosti.
Rušljiv ugovor proizvodi pravna dejstva sve dok ne bude poništen.
Konvalidacija ugovora je mogućnost da se ugovor koji nije zaključen u propisanoj formi može
učiniti valjanim pravnim poslom. Npr.: kod ugovora kojem nedostaje pismena forma,
konvalidacija se može izvršiti ako su ugovorne strane u cjelini ili u pretežno izvršile svoje
obaveze. Konvalidacija rušljivih ugovora se može izvršiti protekom vremena ili odobrenjem.
20. RASKID UGOVORA
Raskid je jedan od načina prestanka ugovora, tj raskidom prestaje postojati jedan valjano
zaključen ugovor. Raskid ugovora može nastupiti saglasnom voljom ugovornih strana, ali i
jednostranom izjavom volje jedne od ugovornih strana, pod određenim uslovima. Raskinuti se
može samo valjan, a ne i ništav ili rušljiv ugovor.
SPORAZUMNI RASKID UGOVORA je novi ugovor zaključen između istih ugovornih strana
kojim one sporazumno ugovaraju prestanak važenja do tada punovažnog ugovora. Ako ugovorne
strane nisu uopšte ispunile svoje obaveze smatra se da ugovor nije ni nastao tako da sporazumni
raskid ugovora djeluje od zaključenja. Ako su ugovorne strane makar djelimično ispunile svoje
ugovorne obaveze, one sporazumom određuju od kada djeluje sporazumni raskid, tj. da li djeluje
za ubuduće ili od samog zaključenja.
JEDNOSTRANI RASKID UGOVORA ZBOG NEISPUNJENJA prisutan je kada jedna strana u
dvostranom ugovoru ne ispuni svoju ugovornu obavezu, druga strana može pod određenim
uslovima raskinuti ugovor. Uslovi za jednostrani raskid ugovora su sljedeći: da jedna strana nije
ispunila svoju obavezu, da je dužnik odgovoran za neispunjenje, da je povjerilac ostavio
primjereni naknadni rok za ispunjenje obaveze.
21. DOCNJA (ZAKAŠNJENJE)
Docnja je zakašnjenje dužnika u ispunjenju obaveze ili odbijanje povjerioca da primi ispunjenje
obaveze od dužnika. Zakašnjenje dužnika se zove dužnička docnja. Dužnička docnja postoji
kada dužnik ne ispuni svoju obavezu u roku određenom za ispunjenje. Odbijanje povjerioca da
primi ispunjenje od dužnika, povjerilačka docnja.Povjerilačka docnja postoji onda kada
povjerilac bez opravdanog razloga odbije da primi ponuđeno ispunjenje obaveze ili ako svojim
ponašanjem spriječi ispunjenje obaveze.
Posljedice povjerilačke docnje su: prestanak dužničke docnje (tako što će dugovanu stvar
deponovati kod suda), prestaju teći kamate, na povjerioca prelazi rizik slučajne propasti stvari, a
povjerilac je dužan nadoknaditi dužniku štetu koju ovaj pretrpi zbog povjerilačke docnje.
22. ZASTARJELOST
Na prekluzivne rokove sud pazi po službenoj dužnosti. Prekluzivni rok je gubitak prava zbog
nevršenja u roku koji je stogo određen. Gubi se i subjektivno pravo i pravo za njegovo prisilno
ostvarenje. Prekluzivni rok ističe čak i ako pada na državni praznik ili neradni dan. On traje bez
prekida i zastoja.
Na rokove zastare sud ne pazi po službenoj dužnosti već samo po zahtjevu stranke. ZOO
propisuje da zastarjelošću prestaje pravo na zahtjev za ispunjenje obaveze. Zastarjelost počinje
teći prvog dana poslije dana kada je povjerilac imao pravo da zahtjeva ispunjenje obaveze.
Rokovi zastarjelosti propisani su zakonom i ne mogu se produžavati ni skraćivati. Dužnik se ne
može unaprjed odreći zastarjelosti ali se može odreći već nastupjele zastarjelosti i to kad na
punovažan način prizna dug koji je zastario.
ZASTOJ ZASTARJELOSTI postoji kada zbog nekih zakonom predviđenih pravno-relevantnih
činjenica ili postojanja određenih okolnosti zastarjevanje ne može teći, a ako je počelo, tada ono
prestaje teći dok postoje te okolnosti. Vrijeme koje je proteklo prije zastoja uračunava se u rok
zastarjevanja. PREKID ZASTARJEVANJA postoji kada iz određenog razloga započeto
zastarjevanje potpuno prestane. Vrijeme do nastupanja prekida se ne uračunava, a prestankom
okolnosti koje su dovele do prekida, zastarjevanje počinje da teče iznova. Prekid zastarjelosti
nastupa kada dužnik prizna dug ili kad povjerilac podnese tužbu protiv dužnika.
23. PROMJENA SUBJEKATA OBLIGACIJE
Promjena subjekta u obligaciji znači mogućnost promjene povjerioca ili dužnika, odnosno da na
mjesto prvobitnog povjerioca, odnosno dužnika dođe novi povjerilac, odnosno novi dužnik.
Pravni osnovi promjene subjekata obligacije mogu biti: ugovor, zakon, odluka suda, jednostrana
izjava volje ili smrt povjerioca/dužnika.
CESIJA je ugovor između starog i novog povjerioca, kojim dotadašnji povjerilac prenosi
potraživanje koje ima prema dužniku, na novog povjerioca.
Prvi povjerilac- cedent, drugi- cesionar, dužnik-cesus.
Kada cedent (prvobitni povjerilac) svoje potraživanje prenosi ugovorom, tada se radi o tzv.
dobrovoljnoj ili ugovornoj cesiji.
Kada se potraživanje prenosi na novog povjerioca na osnovu zakona, prelaz potraživanja nastaje
kada nastupe određene pravno-relevantne činjenice, npr.: jemcac koji je namirio potraživanje
povjerioca.
Izvor nastanka cesije može biti i sudska odluka (u izvršnom postupku) kada izvršni sud zaplijeni
potraživanje koje dužnik ima prema trećim licima i prenese ga na dužnikovog povjerioca.
Položaj dužnika (cesusa) se ne smije pogoršati usljed cesije, a dužnik (cesus) mora biti
obaviješten o cesiji. To je obaveza cedenta.
PREUZIMANJE DUGA je ugovor između dužnika i trećeg lica (preuzimaoca), kojim treće lice
na sebe preuzima obavezu dužnika. Da bi sporazum proizvodio pravno dejstvo potreban je
pristanak-saglasnost povjerioca.
PRISTUPANJE DUGU je ugovor kojim se treće lice obavezuje povjeriocu da će ispuniti
dužnikovu obavezu bilo u cjelini ili samo dio. Za zaključenje ovoga ugovora nije potreban
pristanak dužnika. Osnovna pravna posljedica zaključenja ugovora o pristupanju dugu je u tome
da su i dužnik i treće lice, nezavisno jedan od drugog, dužni ispuniti obavezu povjeriocu. Npr.:
kada na jedno lice pređe neka imovinska cjelina, pored postojećeg dužnika, za dugove odgovara i
sticalac i to solidarno sa njim.
PREUZIMANJE ISPUNJENJA je ugovor između dužnika i trećeg lica kojim treće lice preuzima
obavezu da umjesto dužnika ispuni obavezu povjeriocu. U ovom slučaju ne radi se o promjeni
dužnika o obligaciji, jer treće lice ne preuzima obaveze dužnika, nego se obavezao samo da će
ispuniti obavezu prema povjeriocu.
24. USTUPANJE UGOVORA
Ustupanje ugovora je takav pravni posao kojim jedna ugovorna strana, u dvostranom ugovoru,
ustupa trećem licu svoju cjelokupnu pravnu poziciju, pod uslovom da na to pristane druga
ugovorna strana. Jedna ugovorna strana (ustupilac) prenosi na treće lice (primaoca) sva svoja
potraživanja i dugovanja iz jednog obligacionog odnosa.
Pretpostavke ustupanja ugovora su :
1. postojanje sporazuma između ustupioca i trećeg,
2. predmet ugovora su prava i obaveze jedne ugovorne strane koja proističu iz ugovora koji
se ustupa,
3. ustupanje je moguće samo kod dvostrano obaveznih ugovora,
4. za ustupanje je potreban pristanak druge ugovorne strane.
25. ASIGNACIJA
Asignacija ili uput je izjava volje jednog lica kojom ono upućuje i ovlašćuje drugo lice da za
njegov račun izvrši određenu činidbu trećem licu. Činidba koja treba da se izvrši se najčešće
sastoji u plaćanju određene sume novca.
Asignant- davalac upute, asignat- vršilac upute (banka), asignatar- primalac.
Asignacija ima široku primjenu u savremenom pravnom prometu i najčešće se pojavljuje kao:
sredstvo indirektnog plaćanja ili sredstvo indirektnog kreditiranja. ASIGNACIJA KAO
SREDSTVO INDIREKTNOG PLAĆANJA postoji u slučaju kada je davalac upute povjerilac
banke i dužnik primaoca. Tada davalac upute nalaže banci da iznos koji duguje njemu isplati
onome prema kome je on dužnik.
ASIGNACIJA KAO SREDSTVO KREDITIRANJA postoji kada davalac upute nalaže banci da
isplati novac primaocu bez navođenja razloga zašto to čini.
26. PRESTANAK OBLIGACIJE
Obligacije mogu prestati voljom subjekata obligacionog odnosa, ali i protiv njihove volje,
nastupanjem određenih činjenica. ZOO predviđa sljedeće načine prestanka obligacija:
ISPUNJENJE predstavlja takav način prestanka obligacije valjanim izvršenjem činidbe koja
predstavlja predmet dužnikove obaveze. Ispunjenje obaveze može biti neposredno ili posredno.
Neposredno ispunjenje predstavlja realan, stvaran i postojeći akt dužnika (davanje, činjenje ili
nečinjenje).
Posredno ispunjene predstavlja međusobno obračunavanje i uračunavanje uzjamnih činidbi i
zove se prebijanje ili kompenzacija.
Umjesto dužnika, obavezu može ispuniti i treće lice. Ako se to dogodi, na lice koje je ispunilo
povjeriocu dužnikovu obavezu prelaze sva prava prodavca prema kupcu. Taj prelaz prava sa
prvobitnog povjerioca na treće lice personalna subrogacija, koja može biti ugovorna (sporazum
između povjeriova/dužnika i trećeg lica) i zakonska (po sili zakona, npr.: jemac).
Davanje radi ispunjenja postoji kada dužnik svom povjeriocu preda neku stvar ili neko drugo
pravo da ih povjerilac proda i iz dobijenog iznosa naplati svoje potraživanje.
PREBIJANJE ILI KOMPENZACIJA je takav način prestanka obligacije tako što se vrši
međusobno obračunavanje potraživanja jedne strane (povjerioca) sa uzjamnim potraživanjem
druge strane (dužnika).
Do prebijanja može doći na osnovu ugovora i zakona.
Ugovorna kompenzacija postoji kada subjekti u dvostrano-obaveznim i uzjamnim obligacijama,
u obostranom interesu, ugovore da prebiju međusobna potraživanja.
Zakonska kompenzacija je ona koja nastaje po samom zakonu i bez uticaja subjekata oblogacije.
Naš ZOO ne poznaje zakonsku kompenzaciju.
Kompenzacija je isključena ako:
- potraživanja ne mogu sudski zaplijeniti (npr.: primanje socijalne pomoći);
- su potraživanja stvari ili vrijednosti koje su dužniku date na čuvanje;
- su potraživanja nastala namjernim prouzrokovanjem štete;
- su potraživanja naknade, za oštećenje zdravlja ili prouzrokovanje smrti
- potraživanja potiču iz zakonske obaveze izdržavanja.
OPROST DUGA je sporazum između povjerioca i dužnika na osnovu kojeg prestaje postojati
dužnikova obaveza prema povjeriocu. Uslov za oprost duga je saglasnost dužnika i povjerioca o
prestanku obaveze. U slučaju djelimičnog oprosta duga obaveza prestaje samo u dijelu u kojem
je dug oprošten. Oprost duga može dati samo lice koje je potpuno poslovno sposobno. Sporazum
o opraštanju duga je neformalan pravni posao.
PRENOV ILI NOVACIJA je takav način prestanka obligacija kada se povjerilac i dužnik
sporazume da postojeću obavezu zamijene novom. Povjerilac gubi staro i dobija novo
potraživanje, a dužnik se oslobađa stare obaveze i preuzima novu obavezu. Npr.: jedno lice
duguje određeni iznos novca na ime kupoprodajne cijene, pa nakon toga, na osnovu sporazuma
sa prodavcem, umjesto isplate cijene duguje isti iznos, ali na osnovu ugovora o zajmu.
Nova obaveza mora se po osnovu razlikovati od stare, jer novacijom ugovorne strane mijenjaju
osnov ili predmet obligacije. Npr.: umjesto da preda bicikl, dužnik se obavezuje predati TV
prijemnik.
SJEDINJENJE ILI KONFUZIJA postoji kada isto lice u jednoj obligaciji postane i povjerilac i
dužnik. Tada obligacija prestaje.
Npr.: sjedinjenje najčešće nastaje na osnovu nasljeđivanja kada povjerilac naslijedi dužnika ili
obrnuto. Od ovoga postoji izuzetak kada povjerilac naslijedi jednog od solidarnih dužnika
obligacije, obligacija ne prestaje već se samo srazmjerno smanjuje.
NEMOGUĆNOST ISPUNJENJA postoji u slučaju kada je ispunjenje obaveze postalo naknadno
nemoguće usljed okolnosti za koje dužnik nije odgovoran, jer ih nije mogao spriječiti, izbjeći ili
otkloniti. Nemogućnost ispunjenja je u ovom slučaju uzrokovana višom silom. Obligacija
prestaje samo ako je predmet obaveze bio određen (npr.: tačno određeni stan, tačno određeni
muzički instrument, a ne i u slučaju ako je predmet obaveze stvar određena po rodu - 100 kg
jabuka).
PROTEK VREMENA Obligacije prestaju protekom određenog perioda vremena. Npr.: ugovor o
zakupu na određeno vrijeme, prestaje protekom ugovorenog određenog vremena. Ako vrijeme
trajanja obligacije nije ugovorom unaprijed određeno, svaka ugovorna strana može taj
obligacioni odnos otkazati pod uslovima određenim zakonom.
OTKAZ je način prestanka obligacije na osnovu jednostrane izjave volje jednog od subjekata
obligacije. s
SMRT jednog od subjekata obligacije, pod određenim uslovima, može dovesti do prestanka
obligacije. Na taj način će prestati obligacije vezane za ličnost povjerioca ili dužnika.
Npr.: obavaza poznatog imenovanog umjetnika kao dužnika da izradi umjetničku sliku.
Inače, obligacije, po pravilu, ne prestaju smrću, već se pravo i obaveze prenose na nasljednike.
27. PROUZROKOVANJE ŠTETE
ŠTETA je umanjenje nečije imovine ili sprečavanje njenog povećanja, te nanošenje drugome
fizičkog i psihičkog bola ili straha.
ODGOVORNOST ZA ŠTETU se dijeli na ugovornu i vanugovornu odgovornost za štetu.
Na ugovornu odgovornost za štetu primjenjuju se pravila za vanugovornu odgovornost za štetu,
što znači da pravila o vanugovornoj odgovornosti za štetu ZOO smatra kao opšta pravila.
Odgovornost za štetu je građansko-pravni odnos zasnovan na principu korelacije potraživanja
oštećenog lica sa jedne strane i obaveze štetnika s druge strane.
Odgovornost podrazumijeva jednu od njenih najčešćih sankcija - OBAVEZU NAKNADE
ŠTETE.
USLOVI ODGOVORNOSTI ZA ŠTETU:
1. Subjekti odgovornosti - Odgovorno i oštećeno lice se u teoriji nazivaju i subjektima
odgovornosti. Za pričinjenu štetu mogu odgovarati kako fizička tako i pravna lica koja posjeduju
pravnu i poslovnu sposobnost i koja su sposobna za rasuđivanje.
2. Štetna činjenica - se manifestuje kao štetni događaj ili kao štetna radnja. Štetna činjenica se
često manifestuje kao postupak ili radnja odgovornog lica.
3. Protivpravnost – misli se na one postupke kojima se povrijeđuju norme građanskog prava.
Takvo postupanje u sebi sadrži karakteristiku protivpravnosti, jer nije dozvoljeno sa aspekta neke
važeće norme građanskog prava. Ali ako nije nastala šteta, protivpravno ponašanje će biti
sankcionisano na neki drugi način (Npr: krivično-pravno), ali ne i odgovornošću za štetu.
● Protivpravnost – isključenje:
- Nanošenje štete po dužnosti (npr.: kada policajac prilikom protivljenja hapšenju, tjelesno
povrijedi neko lice i sl.)
- Nanošenje štete vršenjem prava (savjesno vršenje prava)
- Nanošenje štete u nužnoj odbrani (ako je nanošenje štete drugome bilo neophodno za odbijanje
istovremnog protivpravnog napada)
- Nanošenje štete u stanju nužde (da bi se otklonila istovremena opasnost, a pri tome pričinjena
šteta nije veća od štete koja je prijetila)
- Dozvoljena samopomoć (pravo svakog lica da otkloni povredu prava kada neposredno prijeti
opasnost, ako je takva zaštita nužna)
- Pristanak oštećnog (npr.: je pristanak nekog lica da ga vozi vozač koji je pod uticajem
alkohola).
4. Šteta - je jedna od najvažnijih pretpostavki u činjeničnom osnovu građanske odgovornosti za
naknadu štete.
Osnovna dioba štete je na imovinsku i neimovinsku.
Imovinska šteta podrazumjeva umanjenje postojeće imovine (stvarna/obična) i sprečavanje
njenog povećanja (izmakla dobit/korist).
Neimovinska šteta jeste takođe gubitak, ali onaj koji se ne odražava na supstancije imovine i koji
se ne može otkloniti novčanim davanjem.
Imovinska šteta se tiče onoga što neko ima, a neimovinska šteta se tiče njegovog ličnog
integriteta, tj. onoga što on jeste.
5. opasnost - je osnovna pravno-relevantna činjenica koja ulazi u činjenični osnov vanugovorne
odgovornosti za štetu od opasnih stvari i opasnih.
Kada se govori o opasnosti, onda se misli na neku štetu koja prijeti, koja bi se u budućnosti
mogla dogoditi.
6. Uzročnost (uzročna veza između radnje i posljedice) - o postojanju uzročne veze između
štetne radnje i štete, govorimo ako se jedna od njih javlja kao posljedica druge.
7. Krivica - je psihički odnos štetnika prema štetnoj radnji i štetnoj posljedici. Počinilac je kriv
jer se u konkretnoj situaciji ponašao suprotno onome kako to zahtijevaju pravne norme određnog
pravnog poretka.
- Namjera, štetnik zna šta čini i kada hoće da proizvede nedozvoljenu posljedicu. (direktna
namjera - štetnik želi nastupanje posljedice; i eventualna namjera - štetnik ne želi nastupanje
posljedice, ali ipak pristaje da ista nastupi).
- Nepažnja, 1.štetnik ne želi nastupanje zabranjene posljedice niti pristaje da ista nastupi,
ali svjestan mogućnosti nastupanja štete, on olako drži da do štete neće doći (svjesna nepažnja);
2. kada štetnik nije ni svjestan da usljed njegovog postupka može nastupiti šteta, ali je trebao biti
svjestan (nesvjesna nepažnja).
(Krajnja nepažnja - štetnik nije postupao ni s takvom pažnjom koju bi upotrijebio svaki prosječan
čovjek; i Obična nepažnja - štetnik nije postupao kao naročito pažljiv čovjek).
Načela dokazivanja krivice u obligacionom pravu:
1. pretpostavljena krivica, smatra se da postoji, ali štetnik može obarati pretpostavku
2. dokazana krivica, teret dokazivanja krivice je na oštećenom.
28. VRSTE ODGOVORNOSTI ZA ŠTETU
Odgovornost za štetu može biti ugovorna i vanugovorna; kao i subjektivna i objektivna.
UGOVORNA ODGOVORNOST ZA ŠTETU - tu je riječ o odgovornosti za štetu zbog
neispunjenja, neurednog ispunjenja ili, zakašnjenja u ispunjenju ugovorne obaveze. Dužnik se
oslobađa odgovornosti za štetu ako dokaže da nije mogao ispuniti svoju obavezu zbog okolnosti
koje su nastale nakon zaključenja ugovora koje on nije mogao spriječiti, otkloniti ili izbjeći.
VANUGOVORNA ODGOVORNOST - je šira od ugovorne odgovornosti i javlja se kao lex
generalis u odnosu na ugovornu odgovornost. Vanugovorne obaveze nastaju na osnovu već
postojećih pravnih činjenica ili stanja.
SUBJEKTIVNA ODGOVORNOST - se naziva i odgovornost za krivicu. Krivica je subjektivni
odnos učinioca štetne radnje prema toj radnji i šteti kao njenoj posljedici. U subjektivnoj
odgovornosti krivica je na počiniocu štete, bilo da se ona manifestuje u namjernom ili
nenamjernom činjenju ili propuštanju.
OBJEKTIVNA ODGOVORNOST - Činjenice za nastanak objektivne odgovornosti su: opasna
stvar ili djelatnost, pretpostavka uzročne veze između djelovanja opasnih svojstava stvari/tj
vršenja opasnih djelatnosti s jedne strane i nastupanja štete kao posljedice, s druge strane.
ODGOVORNOST ZA ŠTETU PO PRAVIČNOSTI - materijalno stanje štetnika i oštećenika,
prouzrokovanje štete od lica koje za nju nije odgovorno i činjenica nemogućnosti naplate štete od
lica koje je bilo dužno da vodi nadzor nad licem koje je štetu prouzrokovalo su pravno-
relevantne činjenice za primjenu načela odgovornosti za štetu po pravičnosti u kom slučaju (sud
ipak može osuditi štetnika da potpuno ili djelimično nadoknadi štetu).
ODGOVORNOST ZA MJEŠOVITI SLUČAJ - postoji kad neko lice skrivi neku nepravilnost
pa iz te nepravilnosti nastane situacija pogodna za nastanak štete.
Npr.: krivicom jednog subjekta-pravnog lica koje upravlja putevima, ne preduzmu se mjere za
održavanje puta, zbog čega na putu postoji rupa, što stvara potecijalnu opasnost za nastanak
štete.
29. OBJEKTIVNA ODGOVORNOST
Za nastanak ove vrste odgovornosti za štetu nije relevantna krivica, već određene činjenice
objektivnog karaktera.
Za nastanak ove odgovornosti potrebno je postojanje lica odgovornih za štetu, oštećenih lica,
postojanje štetete I uzročna veza između štetne radnje I posljedice. Činjenice za nastanak
objektivne odgovornosti su: opasna stvar ili opasna djelatnost, propuštanje preduzimanja
određenih radnji (npr. Uskraćivanje pomoći licu čiji su zdravlje I život ugroženi), obustava ili
neredovno vršenje komunalnih ili sličnih usluga bez opravdanog razloga.
RAZVRSTAVANJE I VRSTE OBJEKTIVNE ODGOVORNOSTI - Objektivna
odgovornost se prije svega može razvrstati kao ugovorna i vanugovorna objektivna odgovornost,
a vanugovorna objektivna odgovornost za štetu se nadalje dijeli na objektivnu odgovornost za
štetu od opasnih stvari i opasnih djelatnosti i na ostale slučajeve vanugovorne objektivne
odgovornosti.
ODGOVORNOST ZA ŠTETU OD OPASNE STVARI ILI OPASNE DJELATNOSTI - Opasne
stvari su takve stvari u kojima je sadržan određeni štetan potencijal koji može doći do izražaja
kako zbog prirode, upotrebe ili postojanja same stvari.
Za štetu koja potiče od opasne stvari ili opasne djelatnosti odgovara se bez obzira na krivicu.
Međutim, iako oštećeni, zbog zakonske pretpostavke uzročnosti, nema obavezu da dokazuje
uzročnu vezu između nastale štete i samog dejstva opasne stvari ipak mora dokazati da su opasna
stvar, odnosno opasna djelatnost materijalno učestvovale u nastanku štete.
Za štetu od opasne stvari odgovara imalac te stvari, a za štetu od opasne djelatnosti lice koje se
tom djelatnošću bavi.
Imalac će odgovarati ako je omogućio da stvar neko protivprano otuđi (zajedno sa tim licem);
ako je opasnu stvar povjerio drugom licu koje nije osposobljeno da rukuje tom opasnom stvari.
Imalac neće odgovarati ako je neko lice oduzelo imaocu opasnu stvar na protivpravan način.
Uslovi za oslobođenje od odgovornosti: Da ne postoji uzročna veza između djelovanja konkretne
opasne stvari i nastale štete ne postoji; Da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenog ili trećeg
lica koju imalac opasne stvari nije mogao predvidjeti.
ODGOVORNOST ZA DRUGOGA - postoji kada za štetu ne odgovara lice koje ju je
prouzrokovalo, već neko drugo lice koje sa štetnikom, po pravilu, stoji u nekom pravnom
odnosu, npr.: u odnosu roditelja i djeteta, poslodavca i zaposlenog i sl.
ODGOVORNOST ZA MALOLJETNIKE - U slučaju kada štetu prouzrokuje dijete staro do 7
godina života, za štetu odgovaraju njegovi roditelji bez obzira na njihovu krivicu, po pravilima o
objektivnoj odgovornosti. Ako štetu prouzrokuje maloljetnik stariji od 7 godina, za štetu
odgovaraju njegovi roditelji po pravilima o subjektivnoj odgovornosti. Po pravilima o
subjektivnoj odgovornosti odgovaraju i ustanove za nadzor za maloljetnike (škole, domovi,
nastavnici, staratelji).
ODGOVORNOST ZA DUŠEVNO BOLESNE I ZAOSTALE U RAZVOJU - je subjektivna
odgovornost zasnovana na pretpostavljenoj krivici. Za štetu koju prouzrokuju navedena lica,
odgovaraju lica koja na osnovu zakona ili odluke nadležnog organa vrše nadzor nad njima.
(ustanove, roditelji u slučaju produženog roditeljskog prava, staraoci).
ODGOVORNOST POSLODAVCA ZA ZAPOSLENE - je najčešći slučaj odgovornosti za
drugog. Štetna radnja mora biti učinjena od radnika i to na radu ili u vezi sa radom, dakle, u
okviru funkcije i poslova koje radnik obavlja kod poslodavca.
ODGOVORNOST PRAVNOG LICA ZA ŠTETU KOJU PROUZROKUJE NJEGOV ORGAN -
postoji u slučaju kada pravno lice odgovara za štetu koju njegov individualni ili kolektivni organ
prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija. Odgovornost pravnog
lica je objektivna.
OSTALI SLUČAJEVI ODGOVORNOSTI - Odgovornost više lica za istu štetu postoji kada više
lica radeći zajedno kao saučesnici ili nezavisno jedan od drugog trećem prouzrokuju štetu, pri
čemu se njihovi udjeli ne mogu utvrditi. U tom slučaju oni odgovaraju trećem solidarno, tako da
oštećeni može zahtijevati isplatu štete od svakog saprouzrokovača ponaosob ili od svih zajedno.
ODGOVORNOST USLJED TERORISTIČKIH AKATA, JAVNIH DEMONSTRACIJA ILI
MANIFESTACIJA - Za štetu zbog smrti, tjelesne povrede ili oštećenja/uništenja imovine
fizičkog lica usljed akata nasilja i terora, javnih demonstracija ili manifestacija odgovara država,
odnosno entitet po pravilima o objektivnoj odgovornosti. s
ODGOVORNOST ORGANIZATORA PRIREDBI - je takođe vrsta objektivne odgovornosti
kada lica koja organizuju okupljanje većeg broja ljudi u zatvorenom ili otvorenom prostoru
odgovaraju za slučaj smrti ili tjelesne povrede. Organizator ne odgovara za štete koje u takvim
okolnostima mogu nastati na imovini.
ODGOVORNOST ZBOG USKRAĆIVANJA NEOPHODNE POMOĆI – uslovi:
- da neko lice uskrati pomoć drugom licu čiji su život ili zdravlje ugroženi;
- da lice koje je uskratilo pomoć moglo predvidjeti nastupanje štete,
- da je nastala šteta u vidu gubitka života i oštećenja zdravlja ugroženog lica,
- da nije postojala opasnost za život i zdravlje lica koje je dužno da pruži pomoć.
ODGOVORNOST U VEZI SA OBAVEZOM ZAKLJUČENJA UGOVORA - Lica koja su
obavezna da zaključe neki ugovor (Npr.: prevoznik obavezan da zaključi ugovor o prevozu, tako
što će primiti na prevoz svako lice ili stvar koji ispunjavaju uslove), odgovaraju za štetu ako
takav ugovor ne zaključe.
ODGOVORNOST U VEZI SA VRŠENJEM POSLOVA OD OPŠTEG INTERESA - Ovdje je
riječ o odgovornosti određenih pravnih lica koje su po zakonu ili podzakonskom aktu dužne da
vrše komunalnu ili drugu djelatnost koja je od opšteg interesa. Najčešće se radi o odgovornosti
komunalnih preduzeća za odvoz smeća, za usluge sahranjivanja, odgovornost preduzeća za
isporuku vode, električne energije, održavanje puteva i sl.

30. NAKNADA ŠTETE

NAKNADA IMOVINSKE ŠTETE -
Pod naknadom štete podrazumjeva se obaveza odgovornog lica da oštećenom nadomjesti
(kompenzira) nastalo umanjenje imovine. Naknada imovinske štete (materijalne) se vrši
naturalnom restitucijom ili novčanom naknadom.
Kada se naknada štete vrši NATURALNOM RESTITUCIJOM tada je odgovorno lice dužno
uspostaviti onakvo stanje u imovini oštećenoga kakvo je ono bilo prije nastanka štete. Radi se, u
stvari, o uspostavljanju prijašnjeg stanja.
Naturalna restitucija (naknada u naturi) najčešće se vrši popravkom oštećene stvari ili davanjem
druge stvari iste vrste i kvaliteta.
NOVČANA NAKNADA sastoji se u obavezi odgovornog lica da isplati oštećenom određenu
sumu novca. Istoj se pribjegava samo u onim slučajevima kada naturalna restitucija nije moguća
ili kada sud smatra da uspostava prijašnjeg stanja nije nužna.
Novčana naknada je takav oblik naknade štete gdje se odgovorno lice obavezuje oštećenom
isplatiti određeni iznos novca na ime naknade štete.
Visina naknade štete se određuje prema objektivnom kriteriju, odnosno prema cijenama oštećene
stvari u vrijeme presuđenja.
Naknada se umanjuje i kada je oštećeni imao određene koristi od oštećene stvari. Npr.; naknada
materijalne štete za uništeni automobil se umanjuje za spašeni dio koji je oštećeni zadržao za
sebe i koji je kasnije eventulano prodao.
Po pravilu, naknada štete se određuje u jednom iznosu i isplaćuje za štetu koja se već dogodila.
Međutim, u slučaju smrti, tjelesne povrede ili oštećenja zdravlja novčana naknada se određuje u
obliku novčane rente, doživotno ili za određeno vrijeme. s
NAKNADA NEIMOVINSKE ŠTETE - Naknada neimovinske štete podrazumjeva naknadu
štete nastale usljed nanošenja fizičkog ili pshičkog bola ili straha.
Nije moguća uspostava prijašnjeg stanja, jer trajno oštećenje fizičkog ili psihičkog zdravlja nije
moguće popraviti, već je moguće za pretrpljene fizičke ili duševne bolove dosuditi određenu
novčanu naknadu koja će makar i djelimično omogućiti oštećenom da pribavljanjem drugih
zadovoljstava makar malo zaboravi na gubitak koji je pretrpio.
31. STICANJE BEZ OSNOVA (NEOSNOVANO OBOGAĆENJE)
Sticanje bez osnova postoji onda kada je dio imovine jednog lica prešao u imovinu drugog lica, a
da za takav prelaz nema pravnog osnova. Pod pravnim osnovom najčešće se smatra ugovor ili
zakon.
Smatra se vanugovornim nastankom obligacije.
Npr.: kada neko plati isti dug dva puta.
Kod sticanja bez osnova obogaćena strana vraća ono što je bez osnova stekla, što znači da je
obogaćeni dužan vraćanjem uspostaviti ranije imovinsko stanje osiromašenog. Ako naturalna
restitucija nije moguća, sticalac je dužan da nadoknadi novčanu protivvrijednost postignutih
koristi.
Pretpostavke sticanja bez osnova:
- povećanje imovine na strani obogaćenog lica,
- smanjenje imovine na strani osiromašenog lica,
- uzročna veza između obogaćenja i osiromašenja,
- za sticanje nema punovažnog pravnog osnova,
- do obogaćenja došlo na zakonit način.
VRSTE STICANJA BEZ OSNOVA
PLAĆANJE NEDUGOVANOG postoji kada jedno lice u zabludi ili neznanju isplati određeni
iznos drugom licu, a pravni osnov takvog davanja (plaćanja) uopšte ne postoji. Plaćanje
nedugovanog postoji kada neko plaća tuđi dug u uvjerenju da plaća vlastiti dug ili kada isti dug
plati dva puta.
Osiromašeni ima pravo tražiti vraćanje datog, odnosno povrat neosnovano plaćenog.
Uslovi:
- da je osiromašeni izvršio neku činidbu u namjeri da ispuni neku svoju postojeću obavezu,
a da je druga strana to primila kao isplatu duga;
- osiromašeni mora dokazati da je platio nepostojeći dug;
- osiromašeni mora biti u zabludi;
STICANJE S OBZIROM NA OSNOV KOJI JE KASNIJE OTPAO postoji kada je nešto dato u
vrijeme dok je za to postojao pravni osnov, ali je taj osnov kasnije otpao, a strana koja je primila
nešto po osnovu takvog posla primljeno nije vratila.
STICANJE S OBZIROM NA OSNOV KOJI SE KASNIJE NIJE OSTVARIO postoji kada je
jedno lice (osiromašeni) dalo drugom licu (obogaćenom) određenu stvar ili izvršilo određenu
radnju u nadi da će i drugo lice sa svoje strane izvršiti činidbu, ali ona izostane.
UPOTREBA STVARI U TUĐU KORIST postoji ako neko lice upotrijebi svoju ili tuđu stvar u
tuđu korist (trećeg lica), tada postoji neosnovano obogaćenje na strani tog trećeg lica.
UPOTREBA TUĐE STVARI U SVOJU KORIST postoji kada jedno lice upotrijebi tuđu stvar u
svoju korist, u kom slučaju osiromašeno lice ima pravo tražiti naknadu koristi od obogaćenog
koju je ovaj imao od upotrebe njegove stvari.

32. POSLOVODSTVO BEZ NALOGA

Poslovodstvo bez naloga ili nezvano vršenje tuđih poslova postoji kada jedno lice svjesno i bez
naloga (ovlaštenja) obavlja neki posao ili drugu radnju u korist drugog lica. Lice koje obavlja
posao se zove poslovođa bez naloga, a lice u čiju korist se posao obavlja se zove gospodar posla.
Pretpostavke:
- Posao koji nije poslovođa preduzeo mora biti tuđi posao,
- Treba da je poslovođa izvršio jedan ili više tuđih poslova,
- Volja poslovođe da zaštiti interes gospodara posla, a ne svoj,
- Posao mora biti preduzet bez ovlaštenja,
- Posao mora biti koristan za gospodara posla,
- Da je u vrijeme preduzimanja posla kod poslovođe postojala volja da od gospodara posla traži
naknadu za obavljeni posao,
- Posao ne smije biti protivan zakonu ili moralu.
VRSTE POSLOVODSTVA BEZ NALOGA
NUŽNO POSLOVODSTVO BEZ NALOGA postoji onda kada je posao izvršen u nuždi da bi se
od gospodara posla otklonila neposredno prijeteća šteta.
Obaveza poslovođe je da o poslu obavijesti gospodara posla, da za gospodara nastavi započeti
posao sve dok gospodar ne preuzme brigu o njemu.
On ima pravo da traži naknadu nužnih i korisnih troškova za obavljeni posao, ima i pravo
zadržavanja na stvari gospodara posla radi obezbjeđenja naknade izdataka, kao i na naknadu
pretrpljene štete.
KORISNO POSLOVODSTVO BEZ NALOGA postoji onda kada je poslovođa preduzeo neki
posao za gospodara posla da bi mu pribavio neku materijalnu ili ličnu korist. Ako je ovakvo
poslovodstvo donijelo korist gospodaru posla, poslovođa ima pravo na naknadu troškova.
POSLOVODSTVO PROTIV ZABRANE GOSPODARA POSLA postoji kada neko lice obavlja
posao za gospodara posla unatoč njegovoj zabrani od strane gospodara posla. Poslovođa nema
pravo na naknadu, a odgovara za štetu koju zbog toga gospodar posla pretrpi.
NEPRAVO POSLOVODSTVO postoji kada poslovođa obavlja tuđi posao u namjeri da za sebe
zadrži postignutu korist.
NAKNADNO ODOBRENJE - ako gospodar posla naknadno odobri posao poslovođe, smatra se
da je poslovođa od početka radio po odobrenju gospodara posla. (retrokativno dejstvo)
33. JEDNOSTRANA IZJAVA VOLJE
Pravni poslovi koji nastaju jednostranom izjavom volje se zovu jednostrani pravni poslovi.
Jednostrani pravni poslovi su takvi pravni poslovi kod kojih se jedno lice obavezuje drugom licu
ili neodređenom broju drugih lica da će, u skladu sa zakonom propisanim uslovima izvršiti
određenu obligacionu radnju.
JAVNO OBEĆANJE NAGRADE postoji kada se jedno lice javnim oglasom obaveže
neodređenim licima da će dati nagradu onom licu koje izvrši određenu radnju. Da bi postojalo
javno obećanje nagrade i proizvodilo prave učinke potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći
uslovi:
- da jedno lice koje je poslovno sposobno obeća nagradu
- da je obećanje nagrade učinjeno javnim oglasom
- obećanje nagrade mora biti upućeno neodređenom broju lica,
- obećavalac mora odrediti radnju koja se mora izvršiti da bi se dobila nagrada,
- obećavalac nagrade mora odrediti rok u kojem se mora izvršiti radnja.
Pravo na nagradu ima onaj ko prvi izvrši radnju koja se traži, a ako traženu radnju izvrši
istovremeno više lica, svakome od njih pripada jednak dio nagrade.
Javno obećanje nagrade se može opozvati (osim ako je određen rok za izvršenje), a to mora biti
učinjeno na isti način na koji je i obećanje izvršeno, putem sredstva javnog informisanja i to
najčešće onog istog u kojem je i objavljeno obećanje nagrade. Obaveza zasnovana javnim
obećanjem nagrade prestaje isplatom nagrade licu koje je izvršilo traženu radnju. Obaveza
obećaoca prestaje i ako mu niko u određenom roku ne saopšti da je izvršio traženu radnju. Ako
nije ostavljen rok za izvršenje radnje, obaveza prestaje kada protekne jedna godina dana od
objavljivanja oglasa.

VRIJEDNOSNI PAPIR ILI HARTIJA OD VRIJEDNOSTI je pismena isprava kojom se

izadavalac obavezuje zakonitom imaocu date isprave da će ispuniti obavezu upisanu na tom
papiru. U stvari, vrijednosni papir je isprava na kojoj je upisano neko imovinsko pravo.
Vrijednosni papiri su formalni pravni poslovi i jednostrani pravni poslovi.
 Ličnopravni vrijednosni papiri su oni koji imaocu daju pravo upravljanja i odlučivanja u
određenom pravnom licu npr.: sa akcijama akcionarskih društava.
 Stvarnopravni vrijednosni papiri su takvi papiri čijom predajom se zamjenjuje predaja
stvari upisanih na tom papiru. Npr.: skladišnica, tovarni list i sl.
PODJELA VRIJEDNOSNIH PAPIRA:
PAPIRI NA DONOSIOCA su takvi vrijednosni papiri kod kojih se dužnik (izdavalac papira)
obavezuje ispuniti obavezu naznačenu na papiru svakom donosiocu vrijednosnog papira.
PAPIRI NA IME su takvi vrijednosni papiri kod kojih je povjeriočevo ime upisano na papiru. Na
primjer.: polisa osiguranja, štedna knjižica i drugi. Pravo upisano na vrijednosnom papiru na ime
može se prenositi samo cesijom.
PAPIRI PO NAREDBI su takvi vrijednosni papiri gdje je povjerilac, kao i kod papira na ime,
određen imenom, s tim da povjerilac može biti i svako drugo lice kojeg odredi prethodni
povjerilac svojom naredbom. Npr.: mjenica i ček.

Legitimacioni papiri su isprave iz kojih za imaoca proističe pravo da od izdavaoca traži izvršenje
naznačene radnje. Npr.: mjesečna karta za prevoz u gradskom saobraćaju. Važnost ovih papira
je, po pravilu, vremenski ograničena.
Legitimacioni znaci nisu isprave, već samo znaci na kojima je utisnut neki broj ili druga oznaka.
Npr.: potvrda o predaji prtljaga.
34. UGOVOR O PRODAJI
Ugovor o prodaji je dvostrano obavezni ugovor kojim se jedna ugovorna strana (prodavac)
obavezuje da će drugoj ugovornoj strani (kupcu) predati određenu stvar ili pribaviti neko pravo,
a kupac se obavezuje da će prodavcu platiti cijenu.
Ugovor o prodaji je pravni osnov za prenos prava svojine, ali je za sticanje prava vlasništva na
predmetu kupoprodaje potreban i način sticanja, koji zavisi od toga da li je predmet ugovora
pokretna ili nepokretna stvar. (pokretna stvar-predaja; nepokretna-upis u zemljišne knjige).
OSOBINE UGOVORA O PRODAJI -
Ugovor o prodaji je KONSENSUALAN UGOVOR, jer se smatra zaključenim u trenutku kada
prodavac i kupac postignu saglasnost o bitnim sastojcima ugovora (predmetu i cijeni).
Ugovor o prodaji je NEFORMALAN UGOVOR, jer se za njegovu punovažnost ne traži nikakva
forma, izuzev u slučaju ugovora o prodaji nepokretnosti.
Ugovor o prodaji je DVOSTRANO OBAVEZAN UGOVOR, jer njegovim zaključenjem nastaju
prava i obaveze za obe ugovorne strane.
Ugovor o prodaji je EKVIVALENTAN UGOVOR, a rijetko aleatoran ugovor (npr.: budući
godišnji rod voća) , jer njegovim zaključenjem ugovarači znaju svoja prava i obaveze (šta jedna
strana treba dati drugoj kao ekvivalent za ono što je primila).
Ugovor o prodaji je KAUZALAN UGOVOR, jer sadrži prepoznatljiv cilj obavezivanja
(dobijanje određene količine novca i sticanje svojine na predmetu).
RIZIK PROPASTI ILI OŠTEĆENJA PREDMETA PRODAJE -
Ako predmet ugovora propadne usljed slučaja ili usljed više sile, prije predaje kupcu: za
INDIVIDUALNO ODREĐENU STVAR prodavac se oslobađa svoje obaveze i nije dužan kupcu
nabaviti drugu stvar. Ako je individualno određena stvar, prije predaje kupcu, slučajno oštećena,
kupac može: ostati kod ugovora i zahtijevati sniženje cijene ili odustati od ugovora, te tražiti
vraćanje novca od prodavca; za GENERIČKU STVAR (zamjenljiva stvar), prodavac mora
isporučiti drugu stvar iste vrste i kvaliteta.
Trenutkom predaje stvari od strane prodavca, rizik slučajne propasti stvari prelazi sa prodavca na
kupca. Ako prodavac nije uspio stvar predati zbog zakašnjenja kupca u prijemu stvari, rizik
slučajne propasti ili oštećenja stvari prelazi na kupca u trenutku kada je kupac došao u
zakašnjenje.
BITNI ELEMENTI UGOVORA O PRODAJI - Predmet ugovora i cijena.
PREDMET UGOVORA o prodaji su stvari i prava koja su u prometu.
Predmet ugovora o prodaji ne mogu biti ljudske radnje.
Predmet prodaje mora postojati u trenutku zaključenja ugovora ili ona koja će nastati do vremena
izvršenja ugovora. CIJENA je novčana naknada koju kupac plaća prodavcu za stvar koju od
njega kupuje i predstavlja protivvrijednost (ekvivalent) za kupljenu stvar. Mora biti izražena u
novcu.
OBAVEZE PRODAVCA -
1. PREDAJA STVARI je osnovna obaveza prodavca koja je ujedno i osnovni uslov za sticanje
prava svojine kupca na prodanoj stvari. Pored predaje stvari prodavac ima i obavezu da na kupca
prenese pravo svojine.
Stvar se može predati na više načina:
Faktička predaja - kada se stvar neposredno predaje iz ruke u ruku;
Simbolička predaja - sama stvar se predaje kupcu nego predmeti koji simbolizuju akt predaje i
bez kojih se stvar ne može upotrebljavati. Npr.: ključevi automobila.
Predaja krakom rukom - kada kupac prije ugovora o prodaji drži u posjedu kupljenu stvar, po
nekom dr. pravnom osnovu, npr.: ugovor o zakupu, a nakon zaključenja ugovora o prodaji,
nastavlja je držati kao vlasnik stvari;
Constitutum possessorium postoji kada prodavac ne vrši predaju stvari kupcu, već stvar i nakon
što je prodana ostaje u njegovom posjedu, ali po drugom pravnom osnovu. Npr.: kada je
prodavac zaključio sa kupcem ugovor o prodaji, ali nakon toga sa njim zaključi i ugovor o
zakupu pa stvar nastavi držati po tom drugom pravnom osnovu.
Osnovno je pravilo da je prodavac dužan predati stvar kupcu u vrijeme i na mjestu kako je to
predviđeno ugovorom. Ako vrijeme predaje nije ugovorom određeno, prodavac je dužan izvršiti
predaju stvari u razumnom roku. Ako mjesto predaje nije u ugovoru određeno, predaja se vrši u
mjestu u kojem je prodavac u času zaključenja ugovora imao prebivalište, odnosno boravište.
2. ODGOVORNOST ZA MATERIJALNE NEDOSTATKE - Ako isporučena stvar ima bilo
kakve nedostatke, smatra se da prodavac nije ispunio svoju ugovornu obavezu. Prodavac će
odgovarati za materijalne nedostatke ako:
Materijalni nedostatak stvari postoji : ako stvar nema potrebna svojstva za redovnu upotrebu ili
promet, ako stvar nema potrebna svojstva za naročitu upotrebu, ako stvar nema svojstva koja su
izričito ili prećutno ugovorena, odnosno propisane, ako stvar nije jednaka uzorku ili modelu.
Nedostatak stvari je skriven kada ga kupac prilikom kupovine, s uobičajenom pažnjom, prilikom
pregleda stvari, nije mogao uočiti.
Materijalni nedostatak je postojao u trenutku prelaska rizika kada je postojao u momentu predaje
stvari kupcu.
Kupac je blagovremeno obavijestio prodavca o nedostatku, ako je nakon prijema, stvar pregledao
i o vidljivim nedostacima obavijestio prodavca (odmah; bez odlaganja ug u privredi; 8 dana ako
nije ug u privredi).
Odgovornost prodavca nije isključena ugovorom ako u ugovor o prodaji nije unesena klauzula o
isljučenju odgovornosti za materijalne nedostatke stvari.
Kupac može: zahtijevati ispunjenje ugovora, sniženje cijene, izjaviti da raskida ugovor,
zahtijevati naknadu štete u svakom od ovih slučajeva.
Rokovi za stavljanje prigovora za vidljive nedostatke počinju teći od dana predaje stvari.
3. ODGOVORNOST ZA PRAVNE NEDOSTATKE (ZAŠTITA OD EVIKCIJE) - Stvar koja je
predmet ugovora o prodaji mora biti potpuno slobodna od prava trećih lica, tj. stvar koja se
prodaje ne smije imati pravne nedostatke.
Pod pravnim nedostatkom se podrazumjeva postojanje na prodanoj stvari nekog prava trećeg lica
koje isključuje, umanjuje ili ograničava pravo kupca na toj stvari.
U slučaju postojanje evikcije kupac može tražiti otklanjanje nodostataka, odnosno uredno
ispunjenje ugovora o prodaji.U slučaju potpune evikcije kupac ima pravo tražiti povrat plaćene
cijene i naknadu štete ako ju je pretrpio.U slučaju djelimične evikcije kupac može zahtijevati od
prodavca sniženje cijene ili raskinuti ugovor.
OBAVEZE KUPCA -
1. ISPLATA CIJENE - Kupac je dužan platiti cijenu u vrijeme i u mjestu kako je ugovoreno, a
ako nije ništa ugovoreno kupac je dužan platiti cijenu odjednom i to prilikom prijema stvari. U
slučaju zakašnjenja sa isplatom cijene, kupac duguje zakonske kamate. Ako mjesto isplate cijene
nije ugovoreno, cijena se plaća u mjestu predaje stvari.
2. PREUZIMANJE STVARI je osnovna obaveza kupca. Ukoliko kupac ne izvrši preuzimanje
stvari, dolazi u povjerilačku docnju, tako da snosi rizik slučajne propasti stvari.
VRSTE UGOVORA O PRODAJI -
PRODAJA SA PRAVOM PREČE KUPOVINE postoji kada se kupac obaveže da u slučaju
prodaje iste stvari obavijesti prodavca, te da ga ponudi da on kupi stvar pod istim uslovima pod
kojima ju je ponudio trećem licu.
Nakon proteka roka od mjesec dana od obavještenja, pravo preče kupovine prestaje. Pravo preče
kupovine prestaje po proteku objektivnog roka od 5 godina od zaključenja ugovora.
KUPOVINA NA PROBU je takav ugovor o prodaji kod kojeg kupac uzima stvar pod uslovom
da je isproba kako bi utvrdio da li ona odgovara njegovim potrebama.
PRODAJA SA SPECIFIKACIJOM postoji kada se ugovorom daje pravo kupcu da nakon
zaključenja ugovora o prodaji, po pravilu, generičkih stvari, detaljno precizira svojstva stvari
koju kupuje.
PRODAJA SA ZADRŽAVANJEM PRAVA SVOJINE je takav ugovor kojim prodavac prilikom
prodaje određene pokretne stvari ugovori sa kupcem zadržavanje prava vlasništva i poslije
predaje stvari kupcu, dok mu kupac u cjelosti ne isplati ugovorenu cijenu.
PRODAJA SA OBROČNIM OTPLATAMA CIJENE je takav ugovor kojim se prodavac
obavezuje kupcu predati pokretnu stvar prije nego što mu ugovorena cijena bude potpuno
isplaćena, a kupac se obavezuje isplatiti ugovorenu cijenu u određenim vremenskim razmacima
(ratama). Pismena forma.
PRODAJNI NALOG je ugovor kojim se obavezuje nalogoprimac da će određenu pokretnu stvar,
prodati u određenom roku za određenu cijenu ili je u istom roku vratiti nalogodavcu.
35. UGOVOR O RAZMJENI
Ugovor o razmjeni (zamjeni) je takav ugovor kojim se svaki ugovarač obavezuje svom
saugovaraču da će mu predati stvar koja se razmjenjuje tako da on stekne pravo vlasništva na toj
stvari. Predmet razmjene mogu biti sve stvari u prometu. Ugovor je po pravilu neformalan, ali
može biti i formalan, npr.: ugovor o razmjeni nekretnina.
U slučaju da se dio cijene daje u novcu a dio cijene u stvarima radiće se o ugovoru o prodaji ako
je veći dio cijene dat u novcu a ako se pretežan dio cijene daje u stvarima radiće se o ugovoru o
razmjeni.
36. UGOVOR O POKLONU
Ugovor o poklonu je takav ugovor kojim jedna ugovorna strana (poklonodavac) predaje drugoj
ugovornoj strani (poklonoprimcu) u vlasništvo određenu stvar ili imovinsko pravo, a bez ikakve
naknade.
OSOBINE UGOVORA O POKLONU -
Ugovor o poklonu je JEDNOSTRANO OBAVEZAN I DOBROČIN UGOVOR (jedna strana se
obavezuje, a druga nema kontraobavezu).
Ugovor o poklonu je FORMALAN UGOVOR (traži se ili pismena ili realna forma=u momentu
obećanja se i predaje stvar).
Ugovor o poklonu je KOMUTATIVAN UGOVOR, jer se u vrijeme zaključenja ugovora obično
zna obaveza poklonodavca.
USLOVI ZA NASTANAK UGOVORA O POKLONU -
POSLOVNA SPOSOBNOST POKLONODAVCA s izuzetkom maloljetnika koji je navršio 15
godina, ako je predmet poklona njegova zarada.
POSTOJANJE PREDMETA POKLONA - Predmet poklona može biti svaka stvar koja je u
prometu, i imovinsko pravo - najčešće obligaciono pravo pod uslovom da je prenosivo, a i
autorska i pronalazačka prava.
NAMJERA DA SE UČINI POKLON – namjera da uveća imovinu poklonoprimca.
OBAVEZE I ODGOVORNOST POKLONODAVCA -
Osnovna obaveza poklonodavca se sastoji u predaji predmeta poklona, ukoliko on nije predan
prilikom zaključenja ugovora.
Poklonodavac odgovara za neispunjenje ili zakašnjenje u ispunjenju ugovorne obaveze samo ako
je postupao s umišljajem ili nepažnjom.
Poklonodavac ne odgovara za materijalne i pravne nedostatke stvari poklonjene stvari, ali će
imati prema poklonodavcu pravo na naknadu štete koju je pretrpio zbog tih nedostataka ako su
oni bili poznati poklonodavcu.
RASKID, OPOZIV I POBIJANJE UGOVORA O POKLONU -
Ugovor o poklonu se može raskinuti saglasnošću ugovornih strana kada djeluje za ubuduće.
Ugovor o poklonu se može opozvati iz sljedećih razloga: nezahvalnosti poklonoprimca,
osiromašenja poklonodavca, razvoda i poništenja braka.
Pobijanje poklona od strane trećih lica može iz sledećih razloga: zbog povrede nužnog
nasljednog dijela; zbog povrede zakonske obaveze izdržavanja; pobijanje pravnih radnji
poklonodavca (povjerilac) - poklonodavac ne može činiti poklone s ciljem da izbjegne svoje
dospjele obaveze.
VRSTE UGOVORA O POKLONU -
UGOVOR O POKLONU S NALOGOM je ugovor o poklonu koji sadrži klauzulu o nalogu ili
teretu kojom se zahtijeva od poklonoprimca da izvrši određenu radnju u korist poklonodavca ili
trećeg lica.
MJEŠOVITI POKLON postoji kada poklonodavac poklanja poklonoprimcu određenu stvar ili
pravo, ali za uzvrat dobija novac ili drugu vrijednost i to na način da razlika između vrijednosti
dvije obaveze predstavlja poklon. Npr.: stan.
UZAJAMNI POKLON postoji kada se obe ugovorne strane uzajamno jedna drugoj obavezuju
učini poklon. Bitno je da pokloni nisu jednake vrijednosti.
NAGRADNI POKLON je takav ugovor o poklonu kod koga poklonodavac želi nagraditi
konkretno držanje poklonoprimca. Npr.: u slučaju kada poklonodavac nagradi ljekara zbog
posebno dobre njege iskazane prema njemu ili drugom licu, mada na to nije obavezan. s
UGOVOR O POKLONU ZA SLUČAJ SMRTI je takav ugovor o poklonu koji je zaključen pod
odložnim uslovom, jer se predaja predmeta poklona odlaže do trenutka smrti poklonodavca.
37. UGOVOR O ZAKUPU
Ugovor o zakupu je takav ugovor kojim se jedna ugovorna strana (zakupodavac) obavezuje
predati drugoj strani određenu stvar na upotrebu, a druga ugovorna strana (zakupac) se obavezuje
za to dati određenu naknadu (zakupninu).
OSOBINE UGOVORA O ZAKUPU -
Ugovor o zakupu je DVOSTRANO OBAVEZAN, jer njegovim zaključenjem nastaju obaveze za
obe ugovorne strane (Zakupodavac - preda stvar, a zakupac da za to plati zakupninu ).
Ugovor o zakupu je KONSENSUALAN UGOVOR, jer je za njegovo zaključenje dovoljno da su
ugovarači postigli sporazum o bitnim sastojcima ugovora. (može i formalan npr.: zakup
poslovnih prostorija).
Ugovor o zakupu je TERETAN UGOVOR, jer svaka ugovorna strana je dužna dati naknadu ili
izvršiti protivčinidbu za ono što dobija od druge ugovorne strane.
Ugovor o zakupu je TRAJAN UGOVOR, jer se zaključuje na duži period.
Ugovor o zakupu je IMENOVAN UGOVOR jer se često zaključuje i ima veliki značaj u
pravnom prometu.
BITNI ELEMENTI UGOVORA O ZAKUPU -
PREDMET ZAKUPA može biti stvar ili neko imovinsko pravo (npr.: pravo na licencu). Predmet
mora biti moguć, stvar u prometu, određen/odrediv.
ZAKUPNINA je naknada za korištenje predmeta zakupa. Najčešće se daje u novcu, ali i drugim
stvarima. Zakupnina se plaća ili odjednom ili u obrocima (ratama), što je češći slučaj.
TRAJANJE UGOVORA O ZAKUPU je vrijeme na koje je zaključen ugovor o zakupu.
OBAVEZE ZAKUPODAVCA -
Predaja predmeta zakupa
Obaveza održavanja stvari za vrijeme trajanja zakupa
Odgovornost zakupodavca za materijalne i pravne nedostatke stvari.
OBAVEZE ZAKUPCA -
Da plaća zakupninu,
Da stvar upotrebljava prema ugovoru,
Da vrati predmet zakupa nakon prestanka ugovora.
OTUĐENJE PREDMETA ZAKUPA (ZAKUPLJENE STVARI) - Zakupodavac ima pravo
prodati predmet zakupa trećem licu. Ako je zakupodavac prodao predmet zakupa i isti predao
zakupcu, pribavilac (treće lice) stupa na mjesto zakupodavca, a prava i obaveze iz zakupnog
odnosa nastaju između trećeg lica i zakupca.
PODZAKUP postoji kada zakupac svoje pravo koje ima u pogledu predmeta zakupa (upotreba i
iskorištavanje) prenese na neko treće lice i to samo za vrijeme na koje je zaključen osnovni
ugovor o zakupu. Zakupac u ovom slučaju dobija položaj zakupodavca, a treće lice položaj
podzakupca. Podzakup ne utiče na osnovni ugovor o zakupu zaključen između zakupca i
zakupodavca.
Ugovor o zakupu PRESTAJE:
protekom vremena (na koji je zaključen)
otkazom (jednostrana izjava volje, otkazni rok 8 dana)
propašću predmeta zakupa (Ako je stvar koja je predmet zakupa potpuno uništena, zakup
prestaje po sili, a ako je djelimično, zakupac može ili raskinuti ugovor ili zahtijevati sniženje
zakupnine)
smrću ugovarača (samo ako je tako ugovoreno).
38. UGOVOR O ZAJMU
Ugovor o zajmu je takav ugovor kojim se obavezuje jedna strana (zajmodavac) da drugoj strani
(zajmoprimcu) preda u vlasništvo određeni iznos novca ili određenu količinu zamjenljivih stvari,
a druga strana se obavezuje da će nakon izvjesnog vremena vratiti isti iznos novca ili istu
količinu stvari iste vrste i kvaliteta, uz naknadu (kamatu) ili bez nje.
OSOBINE UGOVORA O ZAJMU -
Zajam je KONSENSUALAN, jer je za njegov nastanak dovoljan konsensus, odnosno saglasnost
volja ugovornih strana o bitnim elementima ugovora.
Ugovor o zajmu je DVOSTRANO OBAVEZAN UGOVOR, jer stvar obavezuje obe ugovorne
strane ( zajmodavca je da preda predmet zajma, a zajmoprimca da vrati predmet zajma nakon
izvjesnog vremena, te plati određenu naknadu).
Ugovor o zajmu može biti I TERETAN I DOBROČIN UGOVOR, u zavisnosti od toga da li je
zajmodavac dužan da za dati zajam plaća kakvu naknadu.
Ugovor o zajmu je KOMUTATIVAN UGOVOR, jer je u vrijeme zaključenja ugovora poznat
obim prestacija i međusobni odnos ugovarača.
Ugovor o zajmu je TRAJAN, SAMOSTALAN I KAUZALAN (sadrži prepoznatljiv cilj) ugovor.
Ugovor o zajmu se RAZLIKUJE OD UGOVORA O ZAKUPU, jer je predmet zajma
zamjenljiva stvar, a predmet zakupa nezamjenljiva stvar. Zajmoprimac vraća istu stvar, iste vrste,
količine i kvaliteta, a zakupac bas tu istu stvar koju je zakupio.
Ugovor o zajmu se RAZLIKUJE OD UGOVORA O POSLUZI (POSUDBI) po tome što je
predmet zajma zamjenljiva stvar, a predmet posluge je nezamjenljiva stvar. Poslugoprimac može
vratiti samo istu stvar i to baš onu koju je dobio na poslugu.
VRSTE UGOVORA O ZAJMU -
Prema predmetu zajma - novčani i naturalni zajam.
Prema ekonomskom kriteriju - potrošni i proizvodni.
Prema tome da li se za zajam plaća naknada - teretni i dobročini.
Prema vremenu trajanja - kratkoročni (do 5 godina) i dugoročni (preko 5 godina).
BITNI ELEMENTI UGOVORA O ZAJMU -
PREDMET UGOVORA O ZAJMU je, po pravilu, novac, mada predmetom mogu biti i druge
zamjenljive stvari u određenoj količini.
NAKNADA koju zajmoprimac plaća za dobijeni zajam zove se kamata. KAMATA se plaća
godišnje, osim zajmova kod kojih obaveza vraćanja u kraćim rokovima, istovremeno sa
vraćanjem glavnice.
ZATEZNA KAMATA je ona koja se plaća kao jedna vrsta naknade za zakašnjenje u ispunjenju
neke novčane obaveze. (propisana je zakonom)
OBAVEZE ZAJMODAVCA -
PREDAJA PREDMETA ZAJMA može predajom stvari iz ruke u ruku (faktička predaja) ili
skraćenim putem (tradicio brevi manu) u slučaju kada zajmoprimac od prije drži predmet zajma
u posjedu ili (npr.: predaja vrijednosnog papira umjesto same stvari).
ODGOVORNOST ZA NEDOSTATKE PREDMETA ZAJMA - Kao i kod ugovora o prodaji,
ugovora o zakupu i nekih drugih ugovora zajmodavac odgovara i za materijalne nedostatke
predane stvari. Nedostatak mora postojati u vrijeme predaje stvari zajmoprimcu, a ne u vrijeme
zaključenja ugovora o zajmu.
(naknada – odgovara za sve; bez naknade – samo ako je znao za nedostatak)

OBAVEZE ZAJMOPRIMCA -
VRAĆANJE ZAJMA - On je u obavezi da vrati istu vrstu i količinu pozajmljenih stvari.
PLAĆANJE NAKNADE (KAMATE) je obaveza zajmoprimca ako se radi o teretnom zajmu ili
zajmu uz naknadu. Naknada se kod ugovora o zajmu fizičkih lica mora ugovoriti, a ako je riječ o
ugovorima o zajmu u privredi, važi obrnuta pretpostavka da je kamata ugovorena.
39. UGOVOR O POSLUZI
Ugovor o posluzi je takav ugovor kojim se obavezuje jedno lice (poslugodavac) da će predati
drugom licu (poslugoprimcu), privremeno i bez naknade, određenu stvar na korištenje, a
poslugoprimac se obavezuje po proteku toga vremena da će vratiti poslugodavcu istu stvar.
Ugovor o posluzi se RAZLIKUJE OD UGOVORA O ZAKUPU po tome što je ugovor o posluzi
dobročin, a ugovor o zakupu teretan ugovor.
Ugovor o posluzi SE RAZLIKUJE OD UGOVORA O ZAJMU po tome što poslugodavac dobija
stvar na poslugu, a ne u vlasništvo. Zajmoprimac vraća stvari određene po rodu, a poslugoprimac
istu stvar koja je data u poslugu.
UGOVOR O POKLONU JE SLIČAN ugovoru o posluzi, jer su oba ugovora dobročini pravni
poslovi, ali se razlikuju što se na osnovu poklona stiče vlasništvo, a na osnovu ugovora o posluzi
samo pravo korištenja stvari.
Ugovor o posluzi je SLIČAN UGOVORU O OSTAVI, jer se i poslugoprimac i ostavoprimac
obavezuju nakon isteka ugovora, vratiti predmet ugovora, dok se razlikuju po tome što
ostavoprimac nema pravo upotrebe stvari.
OSOBINE UGOVORA O POSLUZI SU -
Ugovor o posluzi je KONSENSUALAN UGOVOR (nastaje saglasnošću volja).
Ugovor o posluzi je DVOSTRANO OBAVEZAN UGOVOR (obaveza predaje i vraćanja stvari).

Ugovor o posluzi je DOBROČIN UGOVOR (za upotrebu stvari se ne daje naknada).

Ugovor o posluzi je KAUZALAN UGOVOR (prepoznatljiv je cilj obavezivanja).
Ugovor o posluzi je TRAJAN UGOVOR (korištenje stvari dane na poslugu traje duži vremenski
period).
BITNI SASTOJICI UGOVORA -
PREDMET POSLUGE je određena stvar koja mora biti u prometu, određena i postojeća stvar, a
ne buduća stvar. Predmet posluge su najčešće nepotrošne stvari, npr.: alat, životinja, automobil i
sl.
VRIJEME TRAJANJA POSLUGE -Ako vrijeme posluge nije ugovorom utvrđeno, niti se može
utvrditi prema svrsi ugovora, tada poslugodavac može zahtijevati vraćanje predmeta u svako
doba.
OBAVEZE POSLUGODAVCA -
PREDAJA STVARI - Poslugodavac ima obavezu da preda stvar. Predaja stvari može biti
faktična predaja iz ruke u ruku, a i simbolična npr.: predaja ključeva od automobila i predaja tzv.
kratkom rukom (traditio brevi manu) u slučaju kada se predmet posluge već nalazi kod
poslugoprimca.
ODGOVORNOST ZA ŠTETU - snosi poslugodavac i to u slučaju kada predmet posluge nije
predao poslugoprimcu u ugovoreno vrijeme.
NAKNADA TROŠKOVA - vanrednog održavanja stvari snosi poslugodavac, a redovnog,
poslugoprimac.
OBAVEZE POSLUGOPRIMCA -
ČUVANJE I UPOTREBA STVARI - sa pažnjom brižljivog i urednog čovjeka-
TROŠKOVI ODRŽAVANJA STVARI - poslugoprimac je dužan da redovno održava stvar koja
mu je dana i to u onom stanju kakva mu je predana (npr.: hraniti životinju).
VRAĆANJE STVARI - se obavlja saglasno ugovoru, a ako nema odredbe o vremenu i mjestu
vraćanja, stvar se vraća u mjestu prebivališta (sjedišta) poslugodavca.
PREKARIJ je ugovor na osnovu kojeg jedna strana prepušta drugoj strani neku stvar na
besplatnu upotrebu do opoziva. Nije odredjeno vrijeme trajanja i svrha, po tome se razlikuje od
ugovora o posluzi.
PRESTANAK UGOVORA O POSLUZI nastaje otkazom poslugodavca.
40. UGOVOR O OSTAVI
Ugovorom o ostavi obavezuje se ostavoprimac da primi uz naknadu ili bez naknade stvar od
ostavodavca, da stvar čuva i da istu vrati kada to ostavodavac zatraži.
OSOBINE UGOVORA O OSTAVI -
Ugovor o ostavi je KONSENSUALAN (nastaje saglasnošću volja).
Ugovor o ostavi je IMENOVAN UGOVOR.
MOŽE BITI I JEDNOSTRANO OBAVEZAN ili DVOSTRANO OBAVEZAN UGOVOR.
(besplatna ostava - ostava sa naknadom).
Ugovor o ostavi je i TRAJAN UGOVOR, jer se zaključuje na duži period.
Ugovor o ostavi MOŽE BITI BESTERETAN (besplatna ostava) i TERETAN UGOVOR
(naplatna ostava).
Ugovor o ostavi se RAZLIKUJE OD UGOVORA O PRODAJI I RAZMJENI I POKLONU, jer
ostavoprimac na temelju navedenog ugovora ne postaje vlasnikom stvari, već samo čuvar stvari
koja je dana u ostavu.
Ugovor o ostavi se RAZLIKUJE OD UGOVORA O ZAKUPU, POSLUZI ILI ZAJMU jer
ostavoprimac nema pravo da stvar upotrebljava, već obavezu da ostavljenu stvar čuva.

BITNI ELEMENTI UGOVORA O OSTAVI -

PREDMET OSTAVE – su stvari, a imovinska prava ne mogu biti predmetom ostave.
VRIJEME TRAJANJA OSTAVE - ugovor može biti zaključen na određeno ili na neodređeno
vrijeme.
NAKNADA je iznos novca koji je dužan ostavodavac isplatiti ostavoprimcu kod teretnih
ugovora o ostavi.
OBAVEZE OSTAVOPRIMCA -
Prijem stvari u ostavu
Čuvanje stvari koja mu je predana u ostavu,
Vraćanje stvari na zahtjev ostavodavca.
OBAVEZE OSTAVODAVCA -
Plaćanje ostavoprimcu naknade troškova za čuvanje stvari,
Plaćanje naknade za čuvanje stvari u slučaju naplatne ostave,
Naknade štete ako zbog čuvanja nastupi šteta na stvari ostavodavca.
VRSTE OSTAVE -
NEPRAVA OSTAVA postoji kada su predmet ostave zamjenljive stvari koje ostavoprimac ima
pravo i potrošiti, ali je u tom slučaju dužan ostavodavcu vratiti istu količinu stvari iste vrste.
OSTAVA U NUŽDI postoji kada jedno lice zapadne u nevolje zbog koje nastaje očigledna
opasnost za njegovu imovinu, pa stoga to lice, nemajući slobodu izbora lica kome će stvar
ostaviti na čuvanje, istu ostavlja u nuždi. Ostavodavac je u okviru opšte dužnosti pomoći licu u
nevolji, dužan da primi predmet ostave.
UGOSTITELJSKA OSTAVA je takav ugovor o ostavi kojim se obavezuje ugostitelj kao
ostavoprimac da će primiti na čuvanje stvari gosta kao ostavodavca koje je ovaj donio u
ugostiteljski objekat ostavoprimca.
Ostavoprimac ima pravo zadržavanja na stvarima gosta do potpune naplate svojih potraživanja
za smještaj gosta i ostale usluge.
41. UGOVOR O DJELU
Ugovor o djelu je takav ugovor kojim se jedna ugovorna strana (izvođač, poslenik) obavezuje da
će drugoj ugovornoj strani (naručilac) izraditi određeno djelo ili obaviti određeni posao, a
naručilac se obavezuje da će mu za izvršeni posao dati naknadu u novcu ili drugim zamjenljivim
stvarima.
Predmet ugovora o djelu je izvršenje određenog posla, npr.:
izrada neke stvari (šivanje odijela)
popravka neke stvari (automobila),
izvršenje fizičkog rada (kopanje),
izvršenje intelektualnog rada (izrada umjetničke slike).
Predmet ugovora o djelu mora biti određen ili odrediv, moguć i dopušten.

ODNOS UGOVORA O DJELU I DRUGIH UGOVORA

Ugovor o djelu podrazumjeva, po pravilu, izvršenje tačno određenog u kraćem vremenskom
periodu. UGOVOR O RADU podrazumjeva vršenje grupe poslova koja spadaju u opis određnog
radnog mjesta u dužem vremenskom periodu.
Kod ugovora o djelu naknada za rad se plaća odjednom i po završetku posla, a kod ugovora o
radu se plaća u pravilnim vremenskim razmacima, najčešće mjesečno.
Kod ugovora o radu rizik posla snosi poslodavac, a kod ugovora o djelu izvođač.
Ugovor o djelu se razlikuje od UGOVORA O PRODAJI prema sljedećim kriterijima:
vlasništvo materijala od kojeg se djelo izrađuje, rad izvršioca posla.
Ugovor o djelu se razlikuje od UGOVORA O PUNOMOĆSTVU po tome što je predmet
ugovora o djelu faktički rad (fizički, stručni, intelektualni rad), a predmet ugovora o
punomoćstvu je pravni posao, odnosno pravna radnja.
BITNI ELEMENTI I OSOBINE UGOVORA O DJELU -
PREDMET UGOVORA - je izvršenje određenog posla. Ugovor o djelu je TERETAN I
EKVIVALENTAN UGOVOR (naknada je ustanovljena kao protivvrijednost za rad poslenika).
NAKNADA - se može dati u novcu ili drugim zamjenljivim stvarima i određuje se sporazumno,
u samom ugovoru. Kad i gdje je ugovoreno, a ako nije onda po završetku i odobrenju rada.
Ugovor o djelu je KONSENSUALAN, DVOSTRANO OBAVEZAN, TERETAN, KAUZALAN
(prepoznatljiv cilj ugovora) I NEFORMALAN UGOVOR, IMENOVAN, EKVIVALENTAN I
TRAJAN UGOVOR.
OBAVEZE IZVOĐAČA -
IZVRŠENJE DJELA - podrazumjeva obavljanje određenog fizičkog ili intelektualnog rada. U
vrijeme i na mjestu kako je ugovoreno,a izvođač koji zakasni za izvršenjem posla dolazi u
dužničku docnju (osim ako je do zakašnjenja došlo zbog ponašanja naručioca).
ODGOVORNOST ZA NEDOSTATKE IZVRŠENOG POSLA - postoji kada izvršeni rad ima
nedostake, odnosno nema ona svojstva koja su ugovorena.
Ako posao nije izvršen u skladu sa ugovorom, naručilac ima pravo: raskinuti ugovor i zahtijevati
naknadu štete ili sam otkloniti nedostatak ili tražiti sniženje cijene.
PREDAJA PREDMETA POSLA - Ako je predmet posla izrada neke tjelesne stvari, izvođač ju
je dužan nakon završetka posla predati naručiocu u mjestu i u vrijeme koje je utvrđeno
ugovorom.
OBAVEZE NARUČIOCA POSLA -
ISPLATA NAKNADE - se isplaćuje na način, u vrijeme i u mjestu kako je to ugovoreno. Ako
naknada nije određena, visinu određuje sud. Isplata naknade se, po pravilu, vrši po izvršenom
poslu i to poslije prijema djela. Radi osiguranja naplate potraživanja naknade za izvršeno djelo,
izvođač ima založno pravo na stvarima koje je izradio, odnosno popravio.
OBAVEZA PRIJEMA POSLA - se sastoji u nizu radnji naručioca koje omogućavaju
preuzimanje posla. Pored toga, naručilac ima i obavezu da pregleda izvršeni posao. U slučaju
kada se povjerilac nalazi u docnji zato što nije primio posao, izvođač se obaveze oslobađa
polaganjem stvari kod suda.
SARADNJA SA IZVOĐAČEM PRI IZVRŠENJU POSLA - podrazumjeva preduzimanje
određenih radnji od strane naručioca, npr.: predaja materijala, dolasci na redovne probe, davanje
usputstava. Krajnja posljedica neizvršenja ove obaveze je raskid ugovora koji može dati izvršilac
posla.
RIZIK SLUČAJNE PROPASTI STVARI ILI OŠTEĆENJA snosi ona strana koja je dala
materijal za izradu djela. (izvođač-nema pravo na naknadu; naručilac-mora isplatiti naknadu).
PRESTANAK UGOVORA O DJELU -
ispunjenjem ugovora o djelu, (postignuta svrha)
raskidom,
smrću (u slučaju ugovora intuitu personae)
propašću stvari
protekom vremena, ako je to bio bitan elemenat ugovora.
42. UGOVOR O DOŽIVOTNOM IZDRŽAVANJU
POJAM I ODNOS PREMA UGOVORIMA O NASLJEĐIVANJU I TESTAMENTU -
Ugovor o doživotnom izdržavanju je takav ugovor kojim se jedna ugovorna strana (davalac
izdržavanja) obavezuje da će doživotno izdržavati drugu ugovornu stranu ili neko treće lice, a
druga strana (primalac izdržavanja) se obavezuje da će mu ostaviti svu svoju imovinu ili jedan
njen dio. (kada primalac izdržavanja umre ili za njegovog života)
Ugovor o doživotnom izdržavanju treba RAZLIKOVATI OD UGOVORA O
NASLJEĐIVANJU koji su inače zabranjeni u našem pravu. Kod ugovora o doživotnom
izdržavanju davalac izdržavanja stiče imovinu kao naknadu za to što je do smrti primaoca
izdržavanja izdvajao sredstva za njegovo izdržavanje, a kod ugovora o nasljeđivanju nasljednik
stiče imovinu isključivo zbog činjenice smrti ostavioca.
Testament je jednostrani pravni posao mortis causa, a ugovor o doživotnom izdržavanju je
dvostrani pravni posao inter vivos.
OSOBINE UGOVORA O DOŽIVOTNOM IZDRŽAVANJU -
Ugovor o doživotnom izdržavanju je FORMALAN UGOVOR, jer mora biti sastavljen u
pismenom obliku i ovjeren od strane sudije.
Ugovor o doživotnom izdržavanju je DVOSTRANO OBAVEZAN UGOVOR, jer stvara
obaveze za obe ugovorne strane (primaoca izdržavanja - da prenese na davaoca izdržavanja stvar
ili pravo, a davaoca izdržavanja - da primaoca drugo lice izdržava do smrti).
Ugovor o doživotnom izdržavanju je TERETAN UGOVOR, jer svaka ugovorna strana dobija
naknadu za ono što čini drugoj ugovornoj strani.
Ugovor o doživotnom izdržavanju ima APSOLUTNO DJESTVO, jer davalac izdržavanja može
svoje pravo iz ugovora o doživotnom izdržavanju upisati u javnu knjigu.
Ugovor o doživotnom izdržavanju ima i ODREĐENI STEPEN ALEATORNOSTI, pri čemu su
poznate obaveze ugovornih strana, ali se ne zna koliko će vremenski trajati obaveza davaoca
izdržavanja.
Ugovor o izdržavanju se MOŽE ZAKLJUČITI I KAO UGOVOR U KORIST TREĆEG LICA,
tako da davalac izdržavanja može ugovorom preuzeti na sebe obavezu, da izdržava (i) to treće
lice.
SUBJEKTI UGOVORA O DOŽIVOTNOM IZDRŽAVANJU -
DAVALAC IZDRŽAVANJA može biti i fizičko i pravno lice. Obaveza davaoca izdržavanja je
da primaoca izdržavanja ili neko treće lice izdržava do smrti, a nakon smrti i sahrani u skladu sa
mjesnim običajem ili na način kako je ugovoreno.
PRIMALAC IZDRŽAVANJA može biti svako fizičko lice koje je poslovno sposobno. Obaveza
primaoca izdržavanja je da davaocu izdržavanja, za života ili nakon smrti prenese u vlasništvo
svu svoju imovinu ili jedan njen dio.
PRESTANAK UGOVORA O DOŽIVOTNOM IZDRŽAVANJU -
na osnovu sporazuma ugovornih strana,
raskidom zbog nepodnošljivosti zajedničkog života (ako je zaj živ ugovoren)
raskidom zbog neizvršenja ugovornih obaveza,
raskidom zbog promijenjenih okolnosti,
smrću primaoca ili davaoca izdržavanja (ako nasljednici neće da nastave ugovor).
43. UGOVOR O ORTAKLUKU
Ugovor o ortakluku je takav ugovor kojim se obavezuju dva ili više lica (ortaci) da udruže svoj
rad i (ili) imovinu, radi postizanja određenog dopuštenog zajedničkog cilja. Npr.: ortakluk
postoji kada tri lica udruže novac i znanje radi izgradnje poslovnog prostora.
OSOBINE UGOVORA O ORTAKLUKU -
Ortakluk je KONSENSUALAN i NEFORMALAN ugovor. Može i Formalan.
Ugovor o ortakluku je TRAJAN I UZAJAMAN UGOVOR, jer se zaključuje za duži vremenski
period, a ortaci se obavezuju jedan drugom na postizanje zadanog cilja.
Ugovor o ortakluku je ALEATORAN, (jer je relativno neizvjesno postizanje cilja).
IMOVINA ORTAKLUKA I ORTAČKI UDJELI -
IMOVINU ORTAKLUKA čine ORTAČKI UDJELI koje su oni obavezni unijeti u ortakluk, kao
i imovina stečena za vrijeme trajanja ortakluka.
ORTAČKI UDJELI su stvari, prava i novac, rad i druga dobra koji ortak unosi u ortakluk
prilikom zaključenja ugovora.
RAZLIKE:
kod UGOVORA O ZAKUPU, zakupodavac predaje stvar zakupcu na korištenje ,A ne tiče ga se
da li će zakupac ostvariti dobit. S druge strane ortak je zainteresovan za poslovanje ortakluka.
Odnos ortakluka i UGOVORA O ZAJMU - ako je ugovoreno saodlučivanje u upravljanju i
ulaganju pozajmljenih sredstava, tada se radi o ugovoru o ortakluku, a ako je ugovarač ovlašten
slobodno raspolagati primljenim novcem, radi se o ugovoru o zajmu.
POSLOVODSTVO I ZASTUPANJE -
Ugovorom o ortakluku poslovodstvo može biti povjereno jednom ili više ortaka ili trećih lica.
Ortak na koga je preneseno ovlaštenje za vođenje poslova smatra se punomoćnikom. Taj Ortak
dužan je voditi poslovne knjige, te se starati o imovini ortakluka, kao i o svim prihodima i
rashodima.
OBAVEZE I PRAVA ORTAKA -
Obaveza unosa ortačkog udjela
Obaveza lojalnosti (slijediti interes ortakluka)
Odgovornost za štetu (obavezu ortaka da će biti odgovoran za svaku štetu koju nanese ortakluku)
Obaveza snošenja gubitka i pravo na dobit (svaki ortak snosi dobitak i gubitak srazmjerno svom
udjelu).
ORTAKLUK PRESTAJE -
Izvršenjem posla (ostvarenjem cilja ili nemogućnošću ostvarenja cilja).
Istekom vremena na koje je zaključen, a ako nije ugovoreno - otkazom.
Odlukom ortaka
Smrću ortaka, (ovo nije nasljedan ugovor)
Otvaranjem stečaja nad imovinom ortakluka.
Nakon prestanka ortakluka slijedi dioba imovine - prvo podmiruju dugovi ortakluka, a nakon
toga se ortacima vraćaju njihovi ulozi.
44. UGOVOR O FAKTORINGU
Ugovorom o faktoringu obavezuje se jedna strana (klijent, komitent) da na drugu ugovornu
stranu (factor) prenese jedan dio ili sva svoja potraživanja koja ima prema trećim licima, a druga
strana se obavezuje da ta potraživanja uz proviziju i naknadu troškova, naplati.
OSOBINE I FUNKCIJE UGOVORA O FAKTORINGU -
FUNKCIJE FAKTORINGA su:
FUNKCIJA FINANSIRANJA ili likvidnosti se sastoji u tome da faktor pribavlja klijentu
momentalnu likvidnost tako što mu stavlja na raspolaganje određenu sumu novca. I faktor
ostvaruje svoj interes, jer klijentu ne isplaćuje puni iznos za ustupljeno potraživanje, zadržava
određeni iznos na ime provizije i troškova.
FUNKCIJA USLUGE, SERVISA I UPRAVE se ogleda u tome što faktor na sebe preuzima
vođenje klijentovog knjigovodstva tako da opominje klijentove dužnike i ispostavlja im račune,
vrši obračun poreza, i sl.
FUNKCIJA OBEZBJEĐENJA NAPLATE znači da factor preuzima na sebe rizik naplate
tražbina koje su ugovorom prenesene.
VRSTE FAKTORINGA -
PRAVI FAKTORING postoji kada faktor u potpunosti odgovara za naplativost klijentovih
potraživanja, a ako on za to ne odgovara, već za naplativost tražbine jamči klijent, riječ je o
NEPRAVOM FAKTORINGU.
postoji i DOMAĆI I MEĐUNARODNI FAKTORING u zavisnosti od toga da li je ugovor o
faktoringu zaključen između domaćih ili stranih lica čija su sjedišta u različitim državama.
Ugovor o faktoringu je trajan obligacioni ugovor i predstavlja tzv. globalnu cesiju kojom klijent
ustupa faktoru sva svoja buduća potraživanja iz jednog poslovnog odnosa ili ustupanje svih
potraživanja iz cjelokupnog poslovanja klijenta (cedenta) na cesionara (faktora).
PRAVA I OBAVEZE UGOVORNIH STRANA -
KLIJENT ima obavezu da potraživanja koja ima prema svojim dužnicima, prenese na faktora, ( u
osnovi svakog faktoringa je ugovor o cesiji).
FAKTOR ima obavezu vršenja funkcije finansiranja klijenta, vršenje usluga servisa i uprave i
funkcije obezbjeđenja i naplate potraživanja klijenta.
Ugovor o faktoringu se razlikuje od UGOVORA O FORFETINGU. Ugovor o forfetingu je takav
ugovor kod koga jedno lice (forfeter) kupuje od svog komitenta nedospjelo novčano
potraživanje, uz isključenje prava forfetera (banka-cesionar) na regres prema prodavcu
potraživanja (klijentu-cedentu), ukoliko ne uspije naplatiti ustupljeno potraživanje.