Knjige.

Club Books

1
 Knjige.Club Books
Naslov izvornika
The Viscount who Lived Down the Lane

Elizabeth Boyle

S engleskoga prevela
ANDREA MAKSIMOVIĆ

2
 Knjige.Club Books

Za Skyway VFW Post 9430

i Chada Hassenberoeka.
Za svu tvoju dobrotu i posvećenost
izviđačkoj trupi 419 za dječake s posebnim potrebama.
Tvoj primjer i vodstvo u njihovim životima pravi su blagoslov.
Za duhovnu i materijalnu potporu,
kao i hrabro služenje našoj domovini...
Hvala ti.

3
 Knjige.Club Books

PROLOG

London, Trg Hanover

Studeni 1810.

čemu je riječ, Haley? - pitao je lord Charleton bacivši pogled na dovratak

O blagovaonice. Ondje je nervozno poput vrapčića stajao njegov tajnik. - Je li
Rowland u pitanju? Molim te, reci mi da ne stvara ponovno probleme.
- Nije riječ o tome, lorde.
Muškarac se blago namrštio. - Ta nije valjda Wakefield?
- Nipošto, lorde.
Barun je podigao pogled. - Ne bih se ljutio ni da se radi o njemu. Kakva je
šteta što se takav čovjek samo povlači po kući poput kakva pustinjaka.
- Uistinu - odgovorio je tajnik, a Charletonu se učinilo da u mladićevu glasu
čuje prizvuk ironije. Odlučio je to zanemariti i samo upitno pogledao drskog
momka na dovratku.
Haleyeva čeljust nervozno je klizila sjedne na drugu stranu, kao da želi
progutati riječi koje mu je valjalo izgovoriti.
- Dakle? - inzistirao je lord Charleton. - Istinu na vidjelo, dok mi se haringa
nije ohladila. - Barun je gurnuo tanjur s dimljenom ribom ispred sebe i odložio
novine koji je čitao.
Gospodin Haley pročistio je grlo i podignuo pismo. - Naišao sam na jedan
manji dug koji je ostao iza Vaše supruge...
I evo je. Ta ledena ukočenost koja bi se pojavila svaki put kada bi se netko
usudio spomenuti Isobel. Lord Charleton iz dubine je duše želio da može
jednostavno zaboraviti na njezinu smrt, samo kako bi ta užasna bol isparila iz
njegova srca. Pa ipak, još i danas, čitavu godinu nakon njezine smrti, budio se
svakog jutra i lijegao svake noći s istom, neizdrživom tugom.
A sada ju njegov tajnik ponovno spominje iako mu je to izričito zabranio.
- Plati ga - zapovjedio je tonom koji je davao do znanja da ne želi više govoriti
o toj temi.
- Ali, lorde... - Haley se nervozno premještao s noge na nogu.
Lord Charleton polako je skinuo naočale i počeo čistiti stakla.
Kada ih je napokon vratio na nos, uputio je momku leden pogled. Haley je
bio dobričina i odličan tajnik, ali barun nije mogao razumjeti zašto uporno

4
 Knjige.Club Books
spominje lady Charleton. Polako i razgovijetno, kako ne bi bilo nikakve zabune,
rekao mu je: - Znaš što ti je činiti. Pobrini se za to i ostavi me na miru.
- Ako tako kažete, lorde... - Haleyeve su riječi ostale visjeti u zraku. Nije to
bilo mirenje s zapovijedima lorda Charletona nego Haleyev posljednji pokušaj.
Doista? Doista će ga ponovno pitati? Da nije bio najodgovorniji i najpošteniji
tajnik kojega je lord dosad zaposlio, sada se ne bi dobro proveo. Pa, zapravo je ga
pronašla lady Charleton i upravo je ona inzistirala da ga zaposle, no to sada nije
bilo bitno. Haley je u posljednje vrijeme postao vrlo drzak i Charleton ništa nije
želio više nego smjesta mu dati otkaz.
No znao je da se Isobel ne bi složila s time, Charleton je zato nagnuo glavu,
povratio staloženost i završio razgovor. - Riješi to onako kako bi ona voljela. -
Potom se vratio novinama i ignorirao Haleya koji je još nekoliko trenutaka ostao
stajati na dovratku.
Da je barun kojim slučajem ponovno podigao pogled, možda bi primijetio
ironičan, lukav osmijeh koji je zatitrao na momkovu licu. Isti onaj zbog kojega je
lady Charleton i zaposlila gospodina Haleya.

5
 Knjige.Club Books

PRVO POGLAVLJE

London
Šest mjeseci poslije

rrrrrrrr! - demonski krik zaječao je kočijom.

G - Trebali ste to nepodnošljivo stvorenje ostaviti u Kemptonu, gospođice
Tempest - požalila se već otprilike stoti put gospođa Bagley-Butterton.
Isto je toliko puta Hannibal ispustio bolno visok cvilež iz košare u kojoj je bio
zarobljen.
- Mrzi biti ovako zatvoren. - Gospođica Louisa Tempest branila je svojega
mačka. - A nisam ga mogla samo tako ostaviti.
Sa sjedala pokraj Louisina dopro je rezignirani uzdah. Gospođica Lavinia
Tempest, Louisina sestra blizanka, dramatično je okrenula glavu i zagledala se
kroz prozor. Nije imala ni najmanju namjeru stati u Hannibalovu zaštitu.
Nikada i nije.
Louisa je bila prilično uvjerena da njezina sestra dijeli ogorčenost gospođe
Bagley-Butterton te da i sama žali što sirotog Hannibala nisu ostavile u
Kemptonu.
- Samo se nadam da će vaša kuma imati dovoljno razumijevanja nastavila je
gospođa, namještajući se u svome sjedalu, te s prijezirom i nepovjerenjem
promatrala veliku košaru u Louisinu krilu. Žestoko se suprotstavljala zamisli da
mačak krene s njima na put, no morala se pomiriti s time jer je vlasnik kočije u
kojoj su putovale prema Londonu bio otac blizanki, sir Ambrose Tempest.
- Znam samo da ja nikada ne bih primila tog mačka u kuću. - glasno je
šmrknula.
- U tom slučaju, imamo sreće što odsjedamo kod lady Charleton, a ne kod Vas
- odgovorila je Louisa. - Ona je tako draga i velikodušna. - Nasmiješila se dok je
izgovarala posljednje riječi.
Lavinia nije odvraćala pogled s prozora, ali prema laganom treskanju njezinih
ramena, moglo se zaključiti da se jedva suzdržava da ne prasne u smijeh zbog
Louisinih bezobraznih replika.
- Upravo tako. Vrlo je ljubazno od nje što vas je dovela iz... Mislim, bez... -
Gospođa Bagley-Butterton ponovno je šmrknula. Louisin dug jezik popeo joj se
na vrh glave, ali nije mogla izgovoriti ono što je zapravo htjela.

6
 Knjige.Club Books
Što je, pobogu, bih toj lady Charleton uglavi kada je odlučila pustiti u kuću
dvije nepoznate gospođice vrlo upitna podrijetla?
Ipak, Louisa je točno znala kakvo mišljenje gospođa Bagley-Butterton ima o
njima jer je načula razgovor između nje i njihove sluškinje prije nego što su
napustile Kempton.
- Zna li ta lady Charleton za cijelu onu aferu?
- Uskoro će doznati, gospođo - odgovorila je gospođa Thompson. - Kao i
ostatak Londona. Sirote dušice... Zaklela se zemlja raju da se sve tajne doznaju,
zar ne?
Da... Užasna, strašna tajna.
Louisa je stisnula usne i zagledala se kroz prozor, s kojega je sada mogla
vidjeti cigle i kamen grada Londona. Možda, samo možda, nekom nebeskom
providnošću istina se ovoga puta neće doznati kao što je navijestila gospođa
Thompson, i Lavinia uspije provesti svoju sezonu iz snova u Londonu.
Bilo je to nešto čemu se Louisa nije nadala dok je promatrala sive i zloslutne
zidine koje su se uzdizale iznad njih.
Prizori oko njih nimalo nisu nalikovali na kemptonske zelene brežuljke i
stogodišnje hrastove.
Koliko je samo željela da je ponovno u svojemu malenom selu. Upravo bi
ondje sada i bila da se nisu dogodile dvije stvari: udaja triju usidjelica iz njihova
sela kojim je nekoć haralo strašno prokletstvo i poziv njihove kume da provedu
sezonu kod nje u Londonu.
Je li cijeli svijet poludio?
Djevojke iz Kemptona nisu se udavale, osim ako su bile spremne riskirati
vlastito ludilo ili tragičnu i izopačenu smrt svojeg izabranika, a krsne se kume ne
prisjete, samo tako, ničim izazvane, starih obećanja.
Ipak, bile su ovdje - ona i Lavinia. Upravo su stigle u London kako bi provele
sezonu u gradu i kako bi Lavinia, bude li imala sreće (ili nesreće, kako bi se moglo
pokazati) pronašla nekoga spremnog riskirati život ili barem pokoji ud kako bi se
njome oženio.
Kada bi Louisa barem mogla sestri objasniti svoju odbojnost prema pomisli
na brak. To, na žalost, nije bilo moguće jer bi joj tada morala ispričati istinu koju
je slučajno doznala. Čak se ni otac nije obazirao na njezine brige. Samo je
odmahnuo rukom i rekao da takve prastare priče neće zanimati nikoga u Londonu.
I tako je Louisa nastavila šutjeti i malo čvršće obgrlila Hannibalovu košaru,
sretna što je barem on uz nju. Činilo se da je njezin olinjali, jednooki mačak
kojemu je, uzgred, nedostajala polovica jednog uha, jedini koji ju u posljednje
vrijeme sluša.
Baš u taj čas Hannibal je ispustio još jedan užasan krik.

7
 Knjige.Club Books
Da, pa, ponekad nije znao izabrati pravi trenutak za iskazivanje svojega
mišljenja.
- Vrlo je ljubazno od Vas što ste odlučili poći s nama u London nakon što je
otac bio spriječen - ubacila se brzo Lavinia, vjerojatno kako bi preduhitrila još
jedan prigovor gospođe Bagley-Butterton.
- Sreća mi se nasmiješila - izjavila je gospođa Bagley-Butterton, piljeći s
neodobravanjem u Hannibalovu košaru. - Nesreća vašeg oca za mene je bila poput
blagoslova. Zahvaljujući njoj, imam priliku biti u gradu kada se rodi moj prvi
unuk... kako i dolikuje. One londonske primalje samo bi napravile zbrku, a i
sumnjam da imaju ovakva svježa jaja. Kimnula je prema košari sa
zalihama domaćih proizvoda, koja je zauzimala veći dio sjedala pokraj nje. -
Trebaju mi kako bih sinovoj supruzi napravila zdrav, okrepljujući ujušak nakon
poroda. Ona je rođena Londonka. - Završila je sumnjičavim šmrcanjem. - Uistinu,
to što je vaš otac slomio nogu pravi je blagoslov. Da nije pao s onih ljestava, ne
bih stigla u grad na vrijeme.
Louisa je sumnjala da sin i snaha gospođe Bagley-Butterton dijele njezin
entuzijazam, ali pregrizla je jezik i zadržala mišljenje za sebe. Koliko god to nije
željela priznati, i njoj je na pamet bila pala slična pomisao kada je sluga prije
nekoliko dana dovukao njihova ozlijeđenog oca kući.
Konačno! Nešto zbog čega će morati ostati u Kemptonu.
Na žalost, nije bila svjesna Lavinijine nepokolebljive odlučnosti.
Otkazati put u London? Njezina je sestra bila užasnuta. Već su gotovo bile
stare djevojke. Čekati još jednu godinu bilo je nedopustivo. Lady Charleton do
tada se vjerojatno više neće osjećati dužnom ugostiti dvije usidjelice čije su
najbolje godine odavno prošle, pravdala se Lavinia.
Louisin protuargument da bi trebale ostati uz ozlijeđenog oca, nije urodio
plodom. Članovi Društva za boljitak i napredak Kemptona naći će se pri ruci ako
sir Ambroseu išta zatreba, tvrdila je Lavinia.
Naravno da hoće, znala je Louisa. Od prve do posljednje, svaka je redom
članica i više nego rado ponudila svoju pomoć.
Pomoći sirotom udovcu sir Ambroseu dok su mu kćeri u Londonu? Ubrzo je
nastao pravi stampedo žena koje su se s košaricama u rukama gurale kako bi
poklonile svoje vrijeme i pažnju ozlijeđenom (i vrlo poželjnom) učenjaku.
Činilo se da je Louisa jedina usidjelica u Kemptonu koja nije čeznula za
udajom.
Ipak, da bi sestri objasnila kako se osjeća, morala bi joj odati užasnu tajnu
koju i sama nije smjela znati. Morala bi svojoj voljenoj sestri slomiti srce. Zato je
pokušala na drukčiji način.
- Lavinia, ta znaš da ne smijemo ići među visoko društvo - započela je jutro
prije njihova polaska. - Ne znamo pravilno izvesti ni jedan jedini plesni korak.

8
 Knjige.Club Books
- Naučit ćemo - tvrdoglavo je tvrdila Lavinia. - Ne boj se, u čitavom Londonu,
ili već negdje dalje, naći će se dva gospodina kojima neće smetati što... što
nismo... savršene.
Lavinia se tu zaustavila. Louisa se na trenutak gotovo zapitala zna li ipak
njezina sestra istinu, no nije ju ništa pitala jer je bila svjesna da bi tada morala tu
odvratnu, strašnu tajnu iznijeti na vidjelo.
Njihovo vlastito prokletstvo.
Doduše, ako je suditi po komentarima koje je gospođa Bagley-Butterton
iznijela njihovoj sluškinji, njihovo prokletstvo u Kemptonu nije bila tajna. Ako u
selu malenom poput Kemptona uopće i mogu postojati tajne.
- Nitko nas u Londonu ne poznaje i sigurna sam da nećemo biti jedine koje su
stigle tamo, a da ne znaju plesati kvadrilu - dodala je Lavinia. - Zaboga, ako je od
svih djevojaka Tabitha Timmons uspjela naći vojvodu. Vojvodu, Luisa! A
Daphne Dale se uspjela udati za jednoga Seldona. Da i ne spominjem Harriet
Hathaway koja je postala grofica. Naša Harriet, u braku s grofom! Valjda onda i
mi možemo upoznati dva pristojna gospodina. Ne moraju baš biti vojvode - vikont
ili barun bili bi sasvim zadovoljavajući.
- Vikont? Ma ni da ju zaprose svi vikonti u Engleskoj, Louisa ne bi kročila u
visoko društvo ako to znači da...
Ali sada je ionako bilo prekasno jer kočija je već usporavala dok su skretali
iza ugla te se zaustavila ispred velebnog zdanja.
- Ovo je zasigurno Trg Hanover - izjavila je Lavinia koja se gotovo skotrljala
iz kočije od silne želje da što prije započne njihova „velike pustolovine“, kako je
ona nazivala njihov posjet Londonu. Lavinia je bila spremna pretrpjeti bojišta
pokošena kugom (kao da tri dana u društvu gospođe Bagley-Butterton nisu
dovoljna) kako bi se dokopala kuće lady Charleton i kročila među
londonske visoke društvene krugove.
Hannibal je začuo otvaranje vrata pa je ispustio još jedan divljački krik kako
bi se pobrinuo da ga ne zaborave u kočiji. Louisa je bacila pogled na košaru i
zadrhtala. Znala je da će mačak biti osvetnički raspoložen kada ga napokon puste
na slobodu. Potom je podigla pogled prema luksuznoj rezidenciji ispred koje su
stali. Pred njom je bljesnuo fini bijeli kamen i elegantna ograda, a Louisa se jedino
mogla nadati da lady Charleton posjeduje neki stari stolac ili naslonjač koji smije
biti razderan bijesnim mačjim pandžama.
Ili kakav sag koji je potrebno zamijeniti. Što je prije moguće.
- Čini mi se da je ovaj smještaj i više nego prikladan za vas, djevojke - objavila
je gospođa Bagley-Butterton, pogleda uprtog u lijepu kuću koja je zauzimala ugao
Trga.
- Bit će dovoljno mjesta za vas i za tu vašu zvijer, ako ga lady ne otpravi
natrag u Kempton, skupa s kočijom... - Nije dovršila rečenicu, ali podignuta obrva
i stisnute usnice jasno su odavale što je htjela reći.

9
 Knjige.Club Books
Ili zapovjedi da ga se utopi u Temzi.
Ova joj se zamisao očigledno puno više svidjela.
- Što ćemo sada? - upitala je Lavinia Louisu dok su kočijaš i njegov pomoćnik
istovarivali njihove kovčege na pločnik pred kućom. Sanduci i kutije ubrzo su
zakrčili stazu, a prolaznici su ih ljutito mjerkali dok su preskakali i zaobilazili
prepreku na putu.
- Možda bismo trebale pokucati? - rekla je Louisa, odlučna u svojoj namjeri.
Zaputila se uz stube i snažno povukla konopac zvona. Obećala je samoj sebi da
će pokušati ostaviti dobar prvi dojam, koliko god se zapravo željela okrenuti,
zgrabiti Hannibalovu košaru, ugurati Laviniju natrag u kočiju i zapovjediti
kočijašu Johnu da potjera konja prema Kemptonu što je brže moguće.
Njezino sanjarenje prekinuo je još jedan Hannibalov krvnički krik. Drečao je
kao da ga živoga deru; dovoljno glasno da sirotoga konja, upregnutog u ulična
kolica, podigne na stražnje noge i gotovo natjera u kas i dovoljno stravično da
dadilja koja se šetala trgom panično povuče sebi svu djecu koju je čuvala i
pobjegne u suprotnom smjeru.
- Tišina! - prosiktala je gospođa Bagley-Butterton i potajno šutnula košaru.
Lice joj se razvuklo u užasnutu grimasu dok je promatrala kako se
Hannibalova tamnica prevrće, a njezin zatvorenik završava na pločniku.
Hannibale, upoznaj London. Londone, upoznaj Hannibala.
Kao što se moglo očekivati, Hannibal nije bio nimalo oduševljen nepoznatim
okružjem i ispustio je još jedan zaglušujući krik u znak protesta.
Sada su se već duž ulice stali rastvarati zastori na prozorima, a iza otvorenih
vrata navirivale su se radoznale i zabrinute glave, ali Louisa nije imala vremena
primijetiti išta od toga. Znala je da mora ščepati svojega podivljalog mačka prije
nego Što se da u bjesomučan bijeg.
Pojurila je niz stube, ali bilo je prekasno. Hannibal je ugledao danje svjetlo i
nije bio spreman odreći se novostečene slobode. Ne tako lako. Ne tako brzo.
Jurnuo je na cestu pa kroz noge konju koji je vukao elegantnu dvokolicu.
Vlasnik mu je psovao „sve po spisku“ i vjerojatno bi dodao i pokoju bezobraznu
gestu rukom, ali trenutno su mu bile zauzete borbom s uznemirenim konjem.
Louisa je bila spremna krenuti za mačkom preko prometne ceste, no, na svu
sreću, Hannibal je naglo promijenio smjer i zaletio se prema kući. Projurio je
ravno pokraj nje i popeo se uz stube.
Bilo bi to idealno, osim jednog malenog detalja: bila je to pogrešna kuća.
I baš u najgorem trenutku, vrata su se otvorila i Hannibal je proletio pokraj
smrtno ozbiljna pazikuće.
- Oh, ne - zavapila je Louisa i bacila se u jednako luđački trk kako, bi uhvatila
mačka.

10
 Knjige.Club Books
- Louisa Tempest! Ne dopusti da nam taj mačak sve uništi - vikala je za njom
Lavinia, koja je bila na rubu suza.
Bolje da se vratimo u Kempton zbog ludog Hannibala nego da cijeli svijet
otkrije užasnu, jezivu istinu...
Na vrhu stuba gotovo se sudarila sa starim pazikućom, ali stigla mu je samo
u prolazu dobaciti: - Strašno mi je žao!
Louisa se nije ispričavala za to što nepozvana upada u nepoznatu kuću nego
za ono što će tek uslijediti.
Na trenutak je zastala u predsoblju kako bi razmislila gdje bi Hannibal mogao
biti, ali odgovor joj je ubrzo stigao sam od sebe. Na katu kuće začula se
zaglušujuća lomljava. Na taj se zvuk nadovezao zadovoljni mačji krik u znak
pobjede.
U skladu sa svojim imenom, Hannibal je bio spreman za razaranje i
barbarstvo.
Bum!

Pierson Stratton, vikont od Wakefielda, otvorio je jedno oko i zadrhtao.

Sudeći po paklenim kricima i tutnjanju koje je odzvanjalo njegovom kućom,
Napoleon je prešao kanal i Mayfair je bio pod opsadom.
Ili to ili je njegov kuhar, Francuz, derao kožu s leđa mački koju je odlučio
pripremiti za doručak. Mački koja će vjerojatno biti potpuno zagorjela ili napola
sirova, kao i sve ostalo što bi momak „skuhao“.
Iza zidova njegove zamračene sobe dopirala je nova simfonija zvukova od
kojih se ledila krv u žilama.
Bum! Grm!
Pierson se pridigao u krevetu i namrštio. Glava mu je bolno pulsirala, što je
bila posljedica ovako ranog buđenja, a nisu pomagali ni novi zvukovi koji su se
približavali: udaranje čizama po stubama, još jedan mačji krik i potom
zapomaganje nepoznatoga glasa.
Hannibale! Vraćaj se, ti zločesti mačku.
Za Boga miloga! Tko se to nalazio u njegovoj kući? S obzirom na to da se
nitko od njegove obitelji nije usudio prijeći prag, a Tiploft je dobro znao da ne
smije nikoga puštati unutra, izbor se suzio ili na pljačkaše ili na Francuze.
Tko god bio, ovo mu je prvi i posljednji put.
Iskobeljao se iz kreveta nekako zanemarivši tupu glavobolju, ali namrštio se
od dobro mu poznata bola kada je stao na ranjenu nogu. Prebacio je ogrtač preko
ramena, i dok je vezao čvor na pojasu, hodnicima se prolomio novi neljudski
vrisak.
Upravo je iz tog razloga ograničio broj članova svojega kućanstva.

11
 Knjige.Club Books
Želio je živjeti u miru.
Zgrabio je svoj hodajući štap i izvukao pištolj iz ladice u noćnom ormariću pa
krenuo najbrže što se usudio prema vratima. Izletio je na hodnik, držeći pištolj
čvrsto ispred sebe, te pogledom još zamućenim od sna uhvatio obrise osobe u
hodniku. - Ni makac - zapovjedio je. - Napravi još jedan korak i bit će ti posljednji.
Tek je tada Pierson uistinu progledao.
Prije nego što je zapucao, na svu sreću.
Jer pred njim je stajala djevojka srnećih očiju i s nakrivljenim šeširićem,
ukrašenim mašnama, iz kojeg su se prosuli smeđi uvojci.
Ne, nisu bili smeđi. Bili su prošarani bogatom bojom mahagonija, shvatio bi
onaj tko bi pobliže pogledao.
A upravo je to učinio Pierson, očima još zamućenima od sna.
Da, to je definitivno bio mahagonij.
I to je definitivno bila gospođica, zaključio je kada mu se pogled spustio niz
njezino ženstveno tijelo ukrašeno oblinama.
Stajala je tako, ni više ni manje, nasred njegove kuće.
Vikont je na silu odlijepio pogled s djevojke. - Tiplofte! Možeš li mi objasniti
ovo?
Pazikuća, koji je žurno stigao za gospođicom, prestravljeno je piljio u
vikontove noge, pa je Pierson i sam spustio pogled prema svojim stopalima.
Sada više nije bilo dvojbe; zasigurno je još uvijek pijan. Kakva je to, dovraga,
štetočina na podu?
Otrcano klupko dlake ispustilo je zvuk sličan mijaukanju, ali mnogo hrapaviji.
Zvučalo je kao da stvorenje redovito uživa u jeftinom viskiju i puši previše cigara.
Piersonu je to bilo itekako blisko područje, osim dijela o jeftinom viskiju, koji
nipošto nije podnosio. Na sreću, bio je dovoljno imućan da u podrumu drži
pristojnu kolekciju pića.
Mrnjaaaaaau, ponovila je životinja, zureći u vikonta kao da ga izaziva na
odmjeravanje snaga.
Pierson čak nije bio siguran je li posrijedi mačka. Životinji je nedostajalo
jedno oko, veći dio repa i polovica jednog uha.
Više je nalikovala na njegova bivšega pobočniku Russella, boksača naširoko
poznata po lošoj naravi i nepromišljenosti. On i Pierson odlično su se slagali dok,
kao i mnogi drugi, nije nastradao u bitci kod Corunne.
Siroti gad. Russell je bio ozlijeđen i umro je od infekcije, u agoniji psujući i
proklinjući sve živo.
Vikont je na tu uspomenu sklopio oči i poželio svoju bocu brendija. Onu koju
je upravo za ovakve situacije uvijek držao u blizini.

12
 Knjige.Club Books
Ali trenutno nije bila prilika za to jer se činilo da mu je polovica Londona
uletjela u kuću.
U njegovu kuću.
To je bilo dovoljno da širom otvori oči. - Koji vrag...? - promrmljao je kada
mu se stvorenje, za koje još uvijek nije utvrdio je li mačka, počelo motati oko
nogu i golicati ga svojim otrcanim krznom.
Potom se životinja usudila izvaliti na leđa ispred vikontovih nogu, kao da je
njegov zadatak češkati ju po trbuhu.
- Bolje bi Vam bilo da ga počešete. Što prije - savjetovala mu je dama,
kimajući prema zvijeri na podu koja je izgledala sposobnom odgristi mu pokoji
prst i dobar dio ostatka šake.
- Ne dolazi u obzir - rekao je životinji.
Mačak je ignorirao njegove riječi i nastavio se podvlačiti pod njegov ogrtač i
trgati mu se o noge, a potom je počeo kašljati.
- Oh, ne... - uzdahnula je mlada dama.
Odjednom je shvatio i zašto.
Mačak je ispraznio sadržaj želudca ravno pred vikontove bose nožne prste.
- Upozorila sam vas - rekla je djevojka, ne zvučeći kao da joj je pretjerano
žao zbog nereda na podu.
Što? Upozorila ga je? Kakva drskost.
Uz to, ionako mu je bilo pomalo mučno kada je ustao, a ovaj prizor nije
nimalo pomagao. Tko bi rekao da mačka može držati ovoliku količinu u svom
želudcu?
- Vjerojatno je najgore prošlo - dodala je rezignirano, kao da je provaljivanje
u dom neznancima i dopuštanje svojoj mački da...
Oh, dovraga, Pierson nije mogao... nije htio... ponovno pogledati dolje.
Djevojka nije ni čekala da on to učini. U posljednjem se trenutku bacila kako
bi uhvatila svojega ljubimca, ali je lukavi mačak predvidio njezin potez i izbjegao
ju, nestavši ponovno pod obrubom Piersonova ogrtača.
Ni to nije odvratilo damu od njezina nauma. Gotovo se sudarila s Piersonom
dok je sezala pod njegov ogrtač i grabila divlje stvorenje u ruke. Cijelo to vrijeme
brbljala je raznorazna objašnjenja i isprike za ponašanje svojega ljubimca. - Bio
je zatočen u skučenoj košari čitavim putem iz Kemptona. Previše je
uzbuđen. Kada biste mi samo dali...
Tu je zastala na trenutak, točno ispred njega i njegova napola razvezana
ogrtača. Čulo se kada je oštro udahnula. Nakon još jednog trenutka uspravila se,
držeći mačka u rukama, a obrazi su joj se zacrvenjeli.
Očito je Pierson loše procijenio kada je samo ovlaš vezao ogrtač i istrčao iz
spavaonice.

13
 Knjige.Club Books
No ako je mislio da će neprimjeren prizor biti dovoljan kako bi postidio damu
i potjerao ju iz svoje kuće, grdno se prevario.
Ova damica rumenih obraza i bujne kose boje mahagonija, koja je u njemu
pobudila još jedno pitanje Koliko je vremena prošlo otkako je posljednji put imao
nešto sa ženom?, još nije završila s njim.
- Kao što sam rekla, strašno mi je žao zbog Hannibala. Riječ je o tome da je
vrlo nepredvidljiv kada se nađe među neznancima.
To nije bilo objašnjenje. Ni isprika. Djevojka ga je zapravo kritizirala.
- I u nepoznatim kućama, čini se - mrmljao je Tiploft, bacajući pogled preko
ramena na ostatke vaze na podu.
- Moje najiskrenije isprike zbog vaze... i one druge također - rekla je Tiploftu
kao da je to njegova vaza. - I zbog one druge stvari...
- Skulpture iz Italije, gospođice - obavijestio ju je Tiploft.
- Zbilja? To je bilo iz Italije? Nadam se da vam nije bila baš jako draga. Iako,
trebate znati da sam za skulpturu više kriva ja nego Hannibal. - Ugrizla se za donju
usnu i namrštila prema mačku. - Htjela sam ga uhvatiti i... - Pogledala je u Tiplofta
pa u Piersona, a potom pogled brzo vratila na pazikuću. - Pretpostavljam da
pojedinosti sada nisu važne. - Stisnula je usne i pogledala put razaranja koji su
ona i Hannibal ostavili iza sebe dok su letjeli kroz kuću.
Pierson je netremice zurio u nju. - Odakle ste se, dovraga, stvorili?
Okrenula se prema njemu i trepnula kao da je posve zaboravila da je tu. - Iz
Kemptona - izgovorila je s takvom sigurnošću da je zvučalo kao da je odgovor
trebao biti očit.
Čak i njemu.
- Jesam li ja ovo trebao znati? - upitao je svojega pazikuću. Nije bio potpuno
siguran je li još uvijek pijan ili je ova djevojka bila priviđenje koje je izazvalo
previše popijene madeire.
Gospođica kose boje mahagonija, doista! Očito se to čovjeku privida kada
pije pića koja se drže u najskrivenijim podrumskim zakutcima.
Pazikuća se lagano nakašljao. - Smatram da to sada nije pretjerano važno,
lorde.
- Važno je ako dolaziš iz Kemptona - odvratila je kiselo, premještajući mačka
iz jedne u drugu ruku.
Smješten u sigurnost naručja svoje vlasnice, stvor se nije doimao toliko
zlokobnim.
Zapravo, Piersonu se učinilo da mačak izgleda poprilično samozadovoljno na
svojem uzvišenom položaju, privijen uz grudi svoje gospodarice.
Oh, možda je još bio polupijan, ali i dalje je znao prepoznati zamamne linije
ženske figure, koje su mamile da ih se istraži premda ih je djevojka skrivala pod

14
 Knjige.Club Books
jednostavnom haljinom. Čak bi se mogla smatrati i doličnom damom da se iza nje
nije protezala staza posuta krhotinama stakla i lončarije.
Razbijeni komadići otkrivali su njezinu naglu i strastvenu narav. U lijepoj
damici krila se opasna vražica koja je jedva čekala pokidati lance i izaći na
slobodu. Ali negdje drugdje. U postelji muškarca, na primjer.
Frrrrrrr, zasiktao je mačak u znak upozorenja, kao da je nanjušio vikontove
grešne misli.
Jedna hulja najbolje može prepoznati drugu.
- Hannibal ne želi ništa loše - rekla je položivši ruku na mačkovu glavu.
Krišom je pogledala Piersona, a pogled joj se spustio na otvor njegova ogrtača,
od čega su joj obrazi ponovno porumenjeli, a pogled pobjegao u drugom smjeru.
Bio je to neugodan trenutak i Pierson je shvatio da bi jedini pristojan potez u
ovom trenutku bio stegnuti ogrtač.
Pa ipak, ona je uletjela u njegovu kuću. Ako joj se ne sviđa ono što vidi...
Tiploft je pročistio grlo i značajno pogledao u vazu.
Ugrizla se za donju usnu i pregledala nastalu štetu. - Da, oh, zaboga...
Pretpostavljam da bih se mogla pobrinuti za to da Vam se vaza popravi... lorde.
Kraj rečenice zvučao je kao da nije sigurna teče li venama ovoga osebujnoga
gospodina plemićka krv.
Doduše, nije bila jedina. Većina Londona gledala ga je poprijeko.
Ipak, iz nekog ga je razloga živciralo što ga ovaj maleni, napadni uljez u
njegovoj kući smatra bezvrijednim.
I sam je smatrao da je bezvrijedan, ali to nije bilo važno.
Pierson je odlijepio pogled od njezinih zamamnih uvojaka i sramežljiva
rumenila na obrazima. Zanemario je vrelinu koja mu je prostrujala tijelom od
ponosa što je upravo on izazvao to rumenilo i pogledao ostatke najdraže vaze
njegove majke razbacane po podu.
Ova bi ju djevojka pokušala popraviti? Šanse su bile poprilično slabe. Od vaze
nije ostalo gotovo ništa.
Kao ni od njegova života. Njega nije uništio Hannibal ili pregazio jedan od
njegovih legendarnih slonova nego francuski metak koji mu je zauvijek ozlijedio
nogu, izgubljeni životi onih koje je gledao kako padaju pod napadom francuskih
snajperista na dugom putu prema Corunni.
- Ako imate kakva ljepila... - govorila je.
Pierson je čuo dovoljno. Prokletoj vazi nije bilo spasa, kao ni njegovu životu.
- Van - rekao joj je zaboravivši da još uvijek drži pištolj i zamahnuo njime prema
stubištu.
- Zaboga! - rekla je uvrijeđeno, ali ne mičući se. - Samo sam pokušavala
sačuvati dobrosusjedske odnose. Ako nemate ljepila, mogu se vratiti nakon što se
smjestim i pokušati popraviti...
15
 Knjige.Club Books
Pierson nije mogao vjerovati svojim ušima. Vratiti se? Sam Bog zna što bi još
potrgala, kakvu bi pošast i kugu donijela sa sobom ili bi, najgore od svega, možda
sa sobom ponovno dovukla ovu mačketinu.
Tada i ondje trebao je znati da je najmudriji potez povući se u svoju
spavaonicu i ostaviti ovaj nered, zapravo sve ove nerede, Tiploftovim spretnim
rukama. Ipak, nešto u vezi s ovom djevojkom vikonta je zbunjivalo.
I ljutilo.
Pramenovi boje mahagonija i užasnuti pogledi ovoga djevojčurka podsjećali
su ga na to da će ostatak svojih dana provesti jednako kao što je proveo i sve ostale
od povratka iz Španjolske.
Sam. Ogorčen. Utapajući bol u čaši. Slomljen poput vaze na podu. Ustajao
poput nereda koji je mačak ispljunuo na sag.
I tu nije bilo nade za „popravak“ koji je tako nepromišljeno nudila, pomoću
lončića ljepila i puno dobre volje. Bojao se da ova djevojka barem toga ima na
pretek.
Ne, ovaj je nered bio poput zrcala u koje nije želio pogledati. Onoga koje ga
je strašilo više od noćnih mora koje su ga opsjedale svaku noć.
- VAN IZ MOJE KUĆE - zaurlao je kada je mješavina osjećaja u njemu naglo
uskiptjela. - Izlazi odmah - rekao joj je pokazujući ponovno pištoljem prema
stubištu.
Raširila je tamno plave oči poput dviju tanjurića za kavu, okrenula se i
poletjela prema izlazu, dok nije došla do stubišta i posljednji put pogledala prema
njemu.
Bilo bi milostivije od nje da nije.
Zato što okrugle, velike suze u njezinim očima nisu nastale iz straha nego iz
sažaljenja.
Ako se Piersona pitalo, i metak bi bio milostiviji od toga.

16
 Knjige.Club Books

DRUGO POGLAVLJE

ouisa je izletjela iz muškarčeve kuće s očima punim suza. - Zašto, zaboga,

L plačem? - upitala je Hannibala.
Mačak je trepnuo kao da mu nije ni najmanje jasno zašto su tako žurno
napustili kuću. - Kako itko može biti tako grozan? - šapnula je Hannibalu na jedno
čitavo uho.
Naposljetku, samo je ponudila pomoć, kao što bi učinila i svaka druga mlada
dama iz Kemptona, a taj joj je užasni čovjek čak prijetio.
- Van!
Nitko do sada nije tako vikao na nju. Čak ni otac kada je slučajno bacila
njegovu omiljenu košulju u košaru za donacije siromašnima.
Očiju zaslijepljenih suzama, spustila se niz stube pred kućom i požurila se
prema svojem prvotnom odredištu, ali se putem zabila u gospodina koji se žurio
niz ulicu.
- Pripazite malo! - otpuhnuo je.
- Oprostite, molim Vas - ispričala se prigrlivši Hannibala još bliže.
Zaboga, tek je stigla u London, a već je izazvala pregršt problema. Sada joj je
učinilo smiješnim to što je vjerovala da će Lavinia biti ta koja će upropastiti
njihovo predstavljanje u visokom društvu. Nisu uzalud bile blizanke, ali u
Kemptonu je Louisa barem bila na glasu kao elegantnija i spretnija od dviju
sestara.
To nije bilo za pohvalu nijednoj od njih.
Zaboga, kakve ih katastrofalne situacije tek očekuju kada se nađu među
pripadnicima londonske elite? S obzirom na dvije slomljene vaze ijednu uništenu
skulpturu - uspjeh kojim se mogla pohvaliti čim je stigla u grad - Louisa je već
bila spremna pasti u očaj, ali u tom je trenutku proradila njezina praktična strana.
U njezinu obranu, nikada nije susrela muškarca koji je na sebi imao samo
ogrtač.
I ništa osim ogrtača...
Oh, nema veze što je one antikvitete slomila prije nego što ga je susrela.
Nakon što ga je upoznala, mogla je uistinu biti zahvalna što su ona i Hannibal
izvukli živu glavu.
I bez ozljeda. Barem onih vidljivih.
Protiv vlastite volje, osjetila je kako joj tijelom prolaze trnci kada se sjetila
njega kako maše pištoljem i viče poput divlje zvijeri. Trnce nije izazvao strah...

17
 Knjige.Club Books
pa, možda to i jest bila neka vrsta straha. Osjetila je... pa, osjetila se tako... živom
nakon tog susreta.
Kako je moguće da je muškarac tako zapušten, tako odjeven, a ipak toliko
fascinantan u isto vrijeme?
Možda je to bilo zbog načina na koji ju je gledao. Promotrio ju je od glave do
pete i vrlo vjerojatno se nije oduševio, ali na trenutak je u njegovim očima zasjalo
nešto što je gotovo sličilo na glad. Ili joj se barem tako učinilo... izgledao je kao
da ju je želio progutati.
Zaboga, nije smjela niti razmišljati o tako suludim idejama jer joj se u mislima
odmah stvorila slika njegovih golih listova i bedara.
Golih, doista! Sjetila se mišića prekrivenih tamnim maljama. Zašto joj je zbog
te pomisli srce tako neobično treperilo? Posebice kada se uzme u obzir da je
njegovo ponašanje imalo potpuno suprotni učinak.
Pa ipak, još jednom je pogledala prema kući i upitala se što bi bilo da domaćin
nije toliki divljak.
Dovraga, što to nije bilo u redu s lijom? Posljednjih deset minuta bio je
siguran pokazatelj da nije stvorena za London.
No što joj je sada bilo činiti? Stajala je pred kućom lady Charleton i jedino
što joj je preostalo bilo je ući unutra.
Posebice s obzirom na to da ih je kočijaš John već napustio.
Popela se uza stube i ušla u predsoblje u kojem su se nalazile njihove torbe i
kovčezi. Ugledala je Hannibalovu košaru te ga, prije nego što se stigao pobuniti,
ugurala unutra i čvrsto zatvorila kopču.
- Dok nisi izazvao još više nevolja - prekorila ga je. - Uz to, želimo ostaviti
dobar dojam.
Barem prvi dojam, pomislila je u sebi. Strahovi su joj se obistinili i prije nego
što je očekivala kad je iz sobe na dnu predsoblja začula urlanje.
- Ugostiti tijekom čitave sezone djevojku koju nikada nisam upoznao? Preko
mene mrtvog!
Louisa se primaknula vratima i provirila unutra. Spazivši pokraj ulaza
Laviniju, skliznula je kroz vrata i stala pokraj nje. - Što se događa?
- Pssst - upozorila ju je Lavinia s prstom preko usana, a potom vratila pogled
na sestru i počela joj brzo namještati šeširić i popravljati uvojke koji su se
oslobodili i padali preko ramena. Nakon posljednjega kritičnog pogleda upućenog
blizanki, Lavinia se ponovno okrenula prema predstavi koja se odvijala pred
njima.
Louisa je pretpostavila da je čovjek iza masivnog stola zasigurno lord
Charleton. Srebrno sijeda kosa, zapovjednički stav i dominantno držanje odavali
su njegovo plemićko podrijetlo. Uz to, mlađi muškarac koji mu je stajao zdesna
bio je prejednostavno odjeven i ponašao se poput tajnika.

18
 Knjige.Club Books
Zaključila je da taj momak mora biti gospodin Haley, čovjek koji je pisao ocu
i poslao mu upute lady Charleton.
Ipak, Louisin pogled zadržao se na žučnom izrazu lica njihova domaćina.
Zašto je lorda Charletona toliko uzrujao njihov dolazak? Ta morao je znati da
dolaze.
- Ovo je podmuklo, gospodine Haley. Jedino tako to mogu nazvati. Trebao
bih Vas zbog ovoga najuriti - prigovarao je lord Charleton, pokazujući prema
vratima.
Očito nije znao.
- Kao što sam Vam pokušao objasniti, lorde, milostivine su upute bile vrlo
specifične... - govorio je tajnik.
U tom je trenutku barun primijetio Louisu i već ljutito lice postalo je grimizno
od bijesa. - Koji vrag? Ima ih dvije? Množe se kao zečevi pred mojim očima.
Neću to trpjeti, gospodine Haley. Nema šanse, je li jasno?
- Zaboga - promrmljala je dok je lord Charleton nastavio koriti sirotoga
gospodina Haleya. - Je li svaki muškarac u Londonu ovako prijeke naravi?
- Svaki? - prošaptala je Lavinia. - Što želiš reći?
Louisa je odmahnula glavom. - Objasnit ću ti poslije. - Iako to zapravo nije
namjeravala jer bi tada sestri morala prepričati svoj susret sa susjedom lorda
Charletona.
Također bi joj morala ispričati o vazi. Oh, i o skulpturi. I o poklonu koji mu
je Hannibal iskašljao pred nogama. I o kakvu je divljaku riječ. Lordu, ne
Hannibalu. Iskreno, dok je vikao i mahao onim pištoljem, mislila je da će joj
pozliti od njega.
Ali sada je shvatila da joj susjed možda ne bi bio toliko odbojan da nije bio
tako zapušten. Koji bi čovjek mogao ostati pristojno raspoložen kada ga netko
zatekne kako usred dana glavinja samo u ogrtaču, kao da se upravo probudio?
Barem joj se tako činilo s obzirom na to da su mu stopala, listovi i... oh,
zaboga, ono iznad... bili goli ispod plave svile ogrtača.
Drhtavo je udahnula. Ovo joj nipošto nije bio prvi put da vidi mušku figuru;
lady Essex je u drugoj primaćoj sobi držala talijanski kip Marsa za koju je gospođa
Bagley-Butterton često govorila da je nepristojna i nedolična.
Rimski bog isklesan u mramoru bio je jedno, ali vidjeti iste te crte od pravoga
mesa bilo je nešto posve drugo.
Louisa je osjetila kako joj se obrazima širi dobro poznato rumenilo, jer da se
ogrtač raskrilio još koji centimetar više, možda bi vidjela i...
Prikovala je pogled za pod. Ne, jedna dama ne razmišlja o onome što se krije
iza muškarčeva ogrtača. Jednostavno ne. Čak ni ako je potajno bacila pogled na
ranije spomenutoga boga Marsa dok gospođa Bagley-Butterton nije pazila.

19
 Knjige.Club Books
Ipak, nije si mogla pomoći da se ne zapita je li i ovaj muževno građeni susjed
lorda Charletona jednako toliko skandalozan u tom predjelu.
Tamo gore.
Naravno, jedna pristojna dama nikada to neće saznati. Barem ne dok god bude
bio onako prijeke naravi, a dom mu bude onoliko zapušten. Što je to bilo toliko
strašno kod tog čovjeka, osim štapa na koji se onako teško oslanjao, da je odlučio
živjeti takvim životom?
Možda se nije redovito hranio, promišljala je. Izgledao je pomalo ispijeno.
Lady Essex uvijek je govorila da je jedini način da se muškarca drži u redu dobro
ga hraniti i brinuti se za njega.
Pa, ako su prašnjava kuća, ustajali prekrivači preko pokućstva i paučina u
zakutcima, a naročito njegov zapušten izgled, bili ikakav pokazatelj, za njega se
nitko nije brinuo.
Barem ne kako bi trebalo. Možda mu je samo potrebna...
Na trenutak je u mislima vidjela podšišana i obrijana te dobro očešljana
muškarca u finom odijelu od vune i ulaštenim čizmama, ali čak ni tada ne bi
izgledao dolično. Bio je previše taman - kose crne poput tinte i crnomanjast kao
stari gusar ili kakav španjolski plemić.
Odjednom ga je u mislima vidjela kako korača šumovitom stazom u bijeloj
košulji i jahaćim hlačama, s buketom poljskoga cvijeća u ruci, te se smiješi dok
mu u očima sjaji iskra radosti jer je ugledao nju kako ga čeka.
Taj pogled, taj neodoljiv sjaj u očima bio je namijenjen samo njoj,
Louisa je sklopila oči i prekorila samu sebe.
Došla je u London pomoći Laviniji u potrazi za suprugom i potom se što prije
vratiti u Kempton.
Tamo gdje pripada.
A činilo se da se vraćaju i prije nego što je očekivala.
- Ovo je ucjena - izjavio je lord Charleton lupivši šakom o stol. - Obična,
prljava ucjena.
- Nipošto, lorde. - S vrata je stigao nepokolebljiv i čvrst odgovor. U prostoriju
je ušetala otmjeno odjevena žena s čijeg je lica isijavala tiha, nenametljiva ljepota.
Zaustavila se ispred gospodina Haleya i lorda Charletona, ali je prije toga
sestrama uputila ohrabrujući osmijeh.
Lord Charleton ljutito je zurio u novopridošlu damu, ali je ipak ustao, kako
maniri nalažu. U njegovu se glasu ipak moglo čuti sve osim dobrodošlice. - Što
radiš ovdje?
- Pozvana sam - odgovorila je dama kimnuvši prema gospodinu Haleyu.
- Kao i ostatak Engleske. - Kiptio je.
Louisa se prignula prema Laviniji. - Je li to lady Charleton?

20
 Knjige.Club Books
Lavinijine su oči na to još jače zasuzile i Louisa je shvatila da njezina sestra
plače.
- Nije - odgovorila je. - Oh, Louisa, lady Charleton je mrtva.
- Mrtva? - Uzdahnula je. - Ne razumijem. Kako je to moguće? - osvrnula se
po prostoriji u kojoj nije bilo ni traga crnini i suzama niti je tko nosio crni veo.
Nije bilo niti jednog znaka tugovanja.
Na njezina je pitanja odgovorio gospodin Haley, iako se zapravo obraćao
lordu Charletonu. - Moj lorde, kada se milostiva razboljela, bila je odlučna u
namjeri da privede kraju sve svoje nedovršene obveze.
Tri para očiju okrenula su se prema Louisi i njezinoj sestri, i obje su se pomalo
stisnule pod lupom pogleda. Na sreću, Louisa se već sljedećeg trenutka sjetila
jednog od najčešćih upozorenja lady Essex.
Uspravite se, djevojke.
Poslušala ju je i stala najuspravnije što je mogla te na lice nabacila hladan i
opušten izraz. Htjela je pokazati kako je prava dama, a ne nečija nedovršena
obveza. Naposljetku, ona i Lavinia bile su kćeri sir Ambrosea Tempesta, a ne
kakve prosjakinje ili sirotice. Ovime je zaslužila odobravajući smiješak nepoznate
dame.
No, koliko taj smiješak vrijedi, tek se trebalo utvrditi.
- Lady Charleton bila je posvećena obećanju koje je dala lady Tempest.
Obećanju da će njezine kćeri uvesti u društvo i pomoći im s udajom - nastavio je
gospodin Haley.
- I takvo obećanje prestaje vrijediti kada onoga tko ga je dao više nema -
odgovorio je lord Charleton, mašući prstom prema tajniku.
Gospodin Haley nije se dao smesti. - Ne ako se pitalo lady Charleton, lorde.
- Niti ako se mene pita - dodala je dama i, procijenivši situaciju, sjela u
naslonjač na suprotnoj strani stola, premda joj nitko to nije ponudio. Okrenula se
te preko ramena kimnula sestrama u znak da i one učine isto.
Trenutak poslije i lord Charleton je sjeo. Još je bio namršten, ali očigledno se
bolje osjećao dok je sjedio u svome tronu.
Gospodin Haley je uzdahnuo, vjerojatno od olakšanja što se napetost u zraku
barem malo rasplinula. - Lady Charleton - nastavio je svoju priču - u skladu sa
svojom velikodušnom naravi, zatražila je da mlade dame dovedem ovamo kad
navrše prikladnu dob...
- Prikladnu? - bjesnio je ponovno lord Charleton, gledajući u sestre. - Ove su
dvije prestare da bi bile prikladne dobi. Koliko vam je godina, djevojke?
Louisu je to na trenutak izbacilo iz takta. Bile su prestare, ali to nije bila
njihova krivnja. Prokletstvo njihova sela tek je nedavno bilo otklonjeno, ali
pretpostavila je da nije vrijeme ni mjesto za tu priču.

21
 Knjige.Club Books
Umjesto toga, poslušala je upute lady Essex koja ih je uvijek učila da se
moraju držati svog stava. - Dvadeset četiri, lorde.
Osjetila je kako se Lavinia trznula.
Možda je ipak trebala biti malo manje iskrena.
- Zaboga, Haley, promašio si za četiri godine - rekao je Charleton i
pobjedonosno frknuo. - Dovesti ih ovamo bio je samo gubitak vremena i novca.
Lavinia se okrenula i pogledala ju pogledom koji je jasno govorio: Ovaj si put
stvarno sve upropastila.
Ali ne baš sve.
- Prestare? - dama se okrenula u naslonjaču i proučila djevojke dobacivši im
osmijeh ohrabrenja. Oči su joj lagano zasjale, a u kutovima su se stvorile borice
kada se ponovno okrenula lordu Charletonu - Ne budi takvo gunđalo, Charletone.
Vrlo dobro znaš da sam bila dvije godine starija od ovih slatkica kada sam
se udala za Aveleya.
Charleton je frknuo. - Tebe nitko nije trebao predstavljati kada si stigla u
London. Pola je grada izgubilo glavu za tobom čim si izašla iz kočije.
Louisa je primijetila kako se dama lecnula na trenutak; neka sjetna sjena na
trenutak je preletjela preko njezina osmijeha.
- Da, to je možda istina - rekla je dama kada se oporavila od tog uboda
nostalgije koji je na trenutak probio njezin štit. - No još uvijek nisam sigurna koja
je moja uloga u svemu ovome. Gospodine Haley, zašto ste me pozvali?
- Da, naravno, lady. Ispričavam se - rekao je momak, kao da se upravo
probudio iz transa. - Lady Charleton ostavila je pismo za svakoga od vas. -
Potapšao se po džepovima, a potom posegnuo u sako i izvadio paket omotan
vrpcom, koju je odvezao i podijelio pisma.
Lord Charleton svoje je pismo položio na stol, a potom, kao iz dodatna opreza,
odgurnuo na stranu.
Lady, najvjerojatnije lady Aveley, jer je iz nje izbijalo plemićko držanje,
odmah je otvorila svoje pismo, prkoseći tako lordu Charletonu. Osvrnula se preko
ramena i glavom dala znak Louisi i Laviniji da učine isto.
Pa, činilo se da ničime što učine ne mogu uzrujati lorda više nego što je već
bio uzrujan, pomislila je Louisa te podvukla prst ispod voštanog pečata.

Draga moja Louisa,

neizmjerno sam tužna što te neću imati priliku ispratiti u visoko društvo.
Imala sam tako velike planove za tebe i tvoju sestru. Nažalost, moji su se
planovi morali promijeniti. Do sada si već upoznala lady Aveley, koja mi
je jednako draga kao što mi je nekoć bila vaša majka, i bit će mi odlična
zamjena. Pronašla je savršena markiza za vlastitu kćer.

22
 Knjige.Club Books
Pretpostavljam da si ovdje zbog Lavinijih želja te da se kolebaš oko
udaje s obzirom na ono prastaro prokletstvo koje još uvijek drži Kempton
u šaci. Ali, prokletstvo ima moć samo ako u njega vjeruješ. Vjeruj mi,
nećeš sići s uma ako se udaš - iako ima dana kada će te muškarac, čak i
onaj najbolji, natjerati da poželiš zgrabiti žarač iz kamina.
Nađi muškarca koji će te voljeti kao što je Charleton volio mene. Kao
što je vaš otac volio vašu majku... unatoč svim njezinim manama.
Znam da je moj najdraži George vjerojatno prilično nezadovoljan i
prigovara zbog vašeg dolaska, ali vjeruj mi kada kažem - on je dobar
čovjek. Nađi sebi gospodina slična njemu i nećeš požaliti niti jedan dan
braka.

Sve najbolje ti želi

Isobel Rowland, lady Charleton

P. S. Igraš li šah? Čini mi se da je tvoj otac u jednom od pisama spomenuo

da si vješta šahistica. Ako Charleton nastavi biti nepodnošljiv, postavi
šahovsku ploču u knjižnici. Samo je postavi, ostalo će uslijediti samo.

Podigla je pogled i vidjela lady Aveley kako još uvijek čita svoje pismo
zamišljena izraza lica.
Kada se okrenula prema svojoj sestri, zaključila je da je Lavinia užasnuta
sadržajem svojeg pisma, sudeći prema načinu na koji ga je odmah nakon
završetka Čitanja strpala u torbicu.
Zaboga, što joj je to lady Charleton mogla napisati?
- Lorde - započeo je gospodin Haley - kada biste samo pročitali pismo...
- Neću - zalajao je lord Charleton, ustajući iz naslonjača, a neotvoreno pismo
ostalo je ležati na stolu. Pogledao je u lady Aveley. - U kakve te je smicalice
uvukla?
Lady Aveley, koja je izgledala kao da nikada u životu nije bila dio ikakvih
smicalica, pažljivo je preklopila svoje pismo, a potom podigla pogled. - Samo me
zamolila da preuzmem njezinu ulogu i predstavim djevojke u društvu ove sezone.
Kratko i kruto je kimnuo. - Onda ćeš to i učiniti. Ti i Haley. Ne planiram imati
nikakve veze sa svime ovime. - Pokazao je rukom prema Louisi i Laviniji. - Bolje
ih povedi sa sobom.
- Kamo da ih povedem, Charletone? - pitala je.
- Svojoj kući. Ne mogu ostati ovdje.
Dama je ustala iz naslonjača i stala ravno pred baruna. - Nemam kuću u koju
bih ih mogla odvesti.

23
 Knjige.Club Books
- Ma što to govoriš? Imaš savršenu kuću na Trgu Berkeley s pregršt mjesta.
- Ne, nemam ništa takvo. Kuća o kojoj govoriš pripada mome sinu, trenutnom
lordu Aveleyu.
- Doista, tvom sinu. Doima se poput nezahvalna magarca ako nema malo
mjesta za svoju majku i dvije djevojčice. Ta, neće ni znati da ste ondje. Ispratite
se u njegovu kuću i ostavite mene na miru. - Tim riječima Charleton je krenuo
prema izlazu iz prostorije kao da je to kraj rasprave.
- Ne mogu i neću - nepokolebljivo je odvratila lady Aveley.
Ženin čvrsti ton zaustavio je baruna na vratima. Polako se okrenuo.
- Moj se sin tek oženio - nastavila je. - Obećala sam mu da neću smetati njemu
i njegovoj nevjesti nakon što stupe u brak. Također, podsjetit ću te da je za ovo
odgovorna Isobel, a ne ja.
Uslijedilo je dugo odmjeravanje pogledima, kao da oboje očekuje da će ono
drugo odustati od svojih namjera. Na sreću, upleo se gospodin Haley, koji je
pročistio grlo i rekao: - Već sam se pobrinuo da čitavo zapadno krilo kuće bude
spremno za djevojke, lorde.
Svi su se okrenuli prema nesretnom tajniku. Lady Aveley mogla se protiviti
Charletonu i zadirkivati ga poput medvjeda u cirkusu, ali bilo je posve drukčije
kada je to činio Haley, čija je budućnost ovisila o dobroj volji njegova poslodavca.
- Bez mog dopuštenja? - obrve lorda Charletona poletjele su u nebesa.
Gospodin Haley se uspravio, slijedeći primjer lady Aveley. - S pristankom,
lorde.
- S pristankom? - barun je bio bijesan. - Kada sam ja to, dovraga, pristao na
ovakvu veliku obvezu?
- Potkraj mjeseca studenog - rekao je gospodin Haley. - Spomenuo sam Vam
da sam naišao na nepodmireni dug lady Charleton...
Louisa je promatrala kako se barunove oči sve više sužavaju dok kopa po
sjećanjima kako bi pronašao ovaj sudbonosni razgovor. Kad se naglo namrštio,
pretpostavila je da se sjetio navedenog dijaloga. I nije se činio nimalo
zadovoljnim.
- Mogao si biti malo izravniji...
- Pokušao sam biti - odgovorio je gospodin Haley te argumentirao svoje
tvrdnje - ali bili ste prilično jasni u svojim zapovijedima. Rekli ste mi da problem
riješim onako kako smatram ispravnim. Onako kako bi željela Vaša supruga.
Stoga sam tako i učinio.
- Šah-mat.
Ali lord Charleton nije se lako predavao. - Onda nastavite točno tako,
gospodine Haley. Riješite problem. Samo mene izostavite iz toga. - Potom se
okrenuo i odjurio u predsoblje, a za nekoliko trenutaka začuo se snažan udarac
zatvaranja ulaznih vrata.

24
 Knjige.Club Books
Gospodin Haley okrenuo se prema lady Aveley, usana stisnutih u zabrinutu
crtu. Sada kada je lord Charleton oprao ruke od cijele priče, siroti tajnik činio se
pomalo izgubljenim.
- Milostiva, nadam se da barem Vi...
- Ne bojte se, gospodine Haley, pismo lady Charleton bilo je poprilično jasno.
Ne bih mogla odbiti posljednju želju drage Isobel, kao što nisam mogla odbiti niti
jednu njezinu želju za života.
- Što predlažete, odakle da krenemo, lady Aveley? - upitao je.
Oboje su se okrenuli prema Louisi i Laviniji i kritički se zagledali u djevojke
od glave do pete.
- Kupovina odjeće - objavila je lady Aveley. - Počinjemo sutra, odmah ujutro.
- Odlično - složio se gospodin Haley. - To je doista bila i druga stavka na
milostivinu popisu.
Dok su se uspinjale uz stube prema svojim sobama, Louisa se morala upitati
što se još sve krilo na popisu koji je za njih namijenila njihova snalažljiva kuma.

Pierson se pokušao vratiti u krevet, ali je shvatio da ne može ponovno utonuti u

prazninu bez snova koja mu je postala sigurnim skrovištem.
Tama mu je svakako bila draža od paklena sunčeva svjetla koje je i sada
prodiralo kroz zastore kao nesnosni podsjetnik na vanjski svijet.
Svijet koji je odlučio ignorirati.
Ali činilo se da danas nema bijega pa je ipak, nakon što se malo više od
jednoga sata okretao i namještao, ustao i pozvonio Tiploftu.
- Moj lorde? - tiho se javio Tiploft dok je na prstima ulazio u sobu. - Je li Vam
loše?
- Nisam siguran - odgovorio je. - Imao sam užasnu noćnu moru.
- Doista - odgovorio je Tiploft i počeo slagati stvari u spavaonici.
Tiploft nije bio čovjek od mnogo riječi i snažnih iskaza emocija.
Drugim riječima, bio je savršen pomoćnik i pazikuća.
- Da, u kući su bili mačak i mlada gospođica. - Pierson je zastao ispred ormara
koji je otvorio i zamislio se. - Barem vjerujem da je to bio mačak. - Nije bilo
sumnje da je drugo stvorenje bila gospođica. Njezini zavodljivi uvojci boje
mahagonija i zamisli o tome kako bi izgledali kada bi ih raspustio preko njezinih
leđa bili su pravi razlog zašto nije mogao usnuti.
Tiploft je zastao usred podizanja košulje s poda. - Dakle, sjećate se, lorde.
Nekako sam se nadao...
Da, njegov bi se pazikuća upravo tomu nadao -... da se, kao i inače u svojem
uobičajenom stanju, ničega neću sjećati.. .-
- Čovjek se smije nadati, lorde.

25
 Knjige.Club Books
Pierson mu je dobacio pogled preko ramena. Je li se to Tiploft pokušao
našaliti? - Pa, da. Bila je uistinu očaravajuća, zar ne? Taj dio nisam sanjao?
- Očaravajuća, doista - složio se stariji muškarac.
Pomalo prebrzo.
- Daj, neka ti ništa ne pada na pamet, Tiplofte - rekao mu je Pierson. - Ako
misliš da ćeš me popraviti tako što ćeš mi u kuću puštati lijepe djevojčice, kao što
su uvijek pokušavale moja majka i sestra, morat ću te razočarati.
- Nikako, lorde. Ne radi se ovdje ni o kakvoj zavjeri, uvjeravam Vas.
Gospođičin se mačak preplašio i uletio u kuću, a gospođica Tempest jednostavno
je potrčala za njim.
- Da, naravno. Mačak. Kako sam samo mogao zaboraviti tog stvora?
Najružnije biće koje sam ikada vidio. Jesi li uopće siguran da je to mačak?
- Nisam, lorde.
Pierson je kimnuo. - Odakle je?
- Mačak, lorde?
Ponovno je pogledao Tiplofta. Možda je stari pazikuća taj koji polako silazi s
uma s obzirom na to da je bacio ne jedan nego čak dva štosa u jednom danu.
Eto što se dogodi kada čovjek prerano ustane. Dozna da mu pazikuća nije sav
svoj prije šesnaest sati.
- Djevojka, Tiplofte - odgovorio je - očaravajuća djevojka. Gospođica...
- Tempest, lorde. Gospođica Tempest.
- Pa, ime joj je odgovaralo. Činila se uistinu temperamentnom. Isto kao i onaj
njezin mačak sumnjiva podrijetla. Uletjeli su ovdje poput oluje. La tormenta, rekli
bi Španjolci.
- Da, da, gospođica Tempest. Odakle se samo stvorila? - pokušao je zvučati
nezainteresirano. Naposljetku, nije mu bilo ni najmanje važno odakle je
gospođica došla, dok god se nije imala namjeru vraćati.
- Od svoje majke, pretpostavljam.
Treća pošalica? Pierson je pod hitno trebao provjeriti svoje zalihe brendija.
Zar je moguće da ovaj uštogljeni Francuz, kojega je morao zaposliti na sestrino
inzistiranje kako bi mu kuhao, cijelo ovo vrijeme potajno prazni njegov podrum
s pićima?
- Vrlo smiješno, Tiplofte. A što misliš gdje se smjestila nakon majke?
- Vjerujem da je stigla u kuću pokraj naše. U rezidenciju Vašega tetka.
- Kod Charletona? - jedva je izgovorio Pierson. Sada je bio siguran da mora
provjeriti zalihe brendija. I viskija. - Ne, ne. Mora da si u krivu - inzistirao je
krenuvši prema prozoru te je potom rastvorio zastore. Pogledom je preletio od
tetkova urednog vrta do najvišeg prozora njegove kuće i, na svoje zaprepaštenje,

26
 Knjige.Club Books
upravo na njemu ugledao mladu damu, a ona se, nekim čudom, baš u tom trenutku
okrenula i pogledala u njegovu smjeru.
- Ako Vi tako kažete, lorde - odgovorio je Tiploft. - Bi li to bilo sve?
Navukavši zastor, Pierson se okrenuo prema pazikući. Više nije ni u što bio
siguran. Što to, dovraga, njegov tetak radi s tom djevojčicom očiju kao u srne?
Tiploft ga je bezizražajno promatrao, ali to nije zavaralo vikonta. Namjerno
nije želi ništa pokazati, a Pierson je znao i zašto. Lukavi, stari sluga nadao se da
će njegov gospodar ostaviti sve i poći do lorda Charletona kako bi doznao što se
to, dovraga, događa.
Da će usput možda ponovno naletjeti na onu čarobnu djevojku. Djevojku
krupnih očiju i razbarušene kose boje mahagonija.
Dovraga. Nije trebao iskoristiti riječ očaravajuća. Ne pred Tiploftom. Stari će
se pazikuća uzalud ponadati.
- Moj lorde? - ponudio je pazikuća. - Mogu li Vam još kako pomoći?
- Doručak, ako je ikako moguće. I pitaj onog momka...
- Monsieur Begnochea - dovršio je Tiploft, a nos mu se lagano naborao od
gađenja na spomen kuhara. Čovjek mu se nije svidio još otkako im ga je
nametnula vikontova sestra, lady Gamston.
Jedino francuski kuhar može dobro voditi kuhinju, izjavila je Margaret kada
im je momka ostavila pred vratima nakon što je staroj gospođi Withers prekipjelo
pa je dala otkaz.
- Da, da, Begnoche. Je li ikako moguće da taj čovjek ne prepeče jaja? Možda
to tako rade Francuzi, ali ja preferiram engleski način.
- Prenijet ću mu Vaše upute, lorde. - Tiploft je već bio krenuo, ali je zastao
kada je stigao do vrata i Pierson je je predosjetio da mu želi još nešto reći.
Vikont je isto tako bio siguran da ne želi to čuti pa je brzo dodao: - I, Tiplofte...
- Da, lorde?
- Bez ikakvih gospođica od sada pa nadalje. I definitivno bez mačaka. Ili
zvijeri. Ili što god je onaj đavolji okot već bio.
Tiploft je kimnuo. - Kako god Vi želite, lorde.
Kao što je i mislio, to nije bilo ni približno ono što je Tiploft želio čuti.
Naime, jaja su stigla zagorena i sirova.

- Kupovina! I to u Londonu - izjavila je Lavinia dok se bacala na krevet na leđa -

noćas neću moći ni trepnuti od uzbuđenja. Nove rukavice, nove haljine, novi
šeširići, nove...
Louisa je prestala slušati jer je zastala na prozoru i shvatila da njihova soba
pruža savršen pogled na susjednu kuću. Okrenuvši leđa prozoru, spustila je i
otvorila Hannibalovu košaru. Mačak je polako izašao, ponosno se šepireći, kao da

27
 Knjige.Club Books
maločas nije izazvao sav onaj cirkus. Činilo se da ga nimalo ne dira to što se
ponovno našao u sasvim nepoznatoj prostoriji.
Skočio je na prozorsko okno i zagledao se u kuću i vrt s druge strane zida, a
potom preko ramena pogledao Louisu kao da želi reći: Nije li ono njegova kuća?
- Jest, nažalost - promrmljala je bez razmišljanja.
- Nažalost? - ponovila je Lavinia, koju je ova izjava prekinula negdje između
novih podsuknji i čarapa.
- Louisa, pa što je tebi, zaboga? Nisi li čula lady Aveley? Idemo u kupovinu.
To bi trebalo neizmjerno razveseliti svaku mladu damu, ali Louisin je pogled
ponovno odlutao prema prozoru. Da, i ona bi se veselila najavljenoj kupovini da
se nije uvjerila kako su svi muškarci u Londonu jednostavno užasni.
Počevši od njega.
Nisu je utješila ni obrabrenja lady Charleton... Prokletstvo ima moć samo ako
u njega vjeruješ.
Nažalost, Louisa je vjerovala.
U to ju nisu uvjerile nesretne sudbine kemptonskih parova nego onaj osjećaj
tjeskobe koji je uz smeđu kosu i plave oči naslijedila od majke. No takvo uvjerenje
nije bio razlog za brigu kada živite u Kemptonu i nema mnogo nade da ćete
izazvati svoju sudbinu.
Mirna i sigurna u svome malenom selu, nikada se ne bi ni našla u prilici
upoznati muškarca koji posjeduje dovoljno šarma da u njoj probudi iste one
bludne nagone koji vode ravno u propast.
Takvo što činilo se nemogućim - dok nije upoznala njega.
Njega. Gusara u svilenom ogrtaču. Stajao je ondje kao kakav sultan koji
pokušava odlučiti boće Uju zatvoriti u svoj barem ili baciti vukovima.
Kako je moguće da muškarac ženu gleda s takvim prijezirom, a da se ona
zbog njega ipak osjeti tako... tako... Oh, Bože. Nije ni sama znala kako se osjećala.
Ali nešto je bilo. Louisa je rukama obgrlila grudi kako bi zaustavila
bjesomučnu udaranje iznutra.
Bože dragi, ako jedna neugledna zvijer od muškarca može natjerati njezino
srce da ovako luđački kuca, što bi tek izazvao jedan ugledni, pristojni, šarmantni
momak?
Nije ni željela znati. Morala je ostati čvrsto pri svom stavu da si neće dopustiti
da postane žrtva ljubavnih vratolomija.
Lavinia je za to vrijeme i dalje brbljala o sutrašnjoj obećanoj pustolovini. -
Napokon ćemo imati prave svečane haljine - govorila je - moderne, ali ipak
dolične.
Ta je riječ trgnula Louisu. Dolično.
Čak je i Hannibal naćulio uši na tu riječ.

28
 Knjige.Club Books
Samo ne opet to! Lavinia se zaklela: ako se budu dolično ponašale, nitko neće
primijetiti... Pa, primijetiti... Razbijene antikvitete. I lončariju. Ili vaze.
Louisa je uzdahnula. Njezina je sestra otišla toliko daleko da je čak sastavila
popis stvari koje dolikuju. Mjesta na kojima im se doliči pojaviti. Doličnih
društvenih okupljanja. Pravih knjiga koje im mogu pomoći.
Louisa je imala osjećaj da njezina sestra ne bi smatrala nimalo doličnim način
na koji je Hannibal gotovo srušio do temelja kuću onog čovjeka ili na koji je
srušila sve one vrijedne starine.
Zapravo, bilo je svejedno jer se Hannibal nikada ne bi ni našao na Lavinijinu
popisu stvari koje dolikuju.
Na tom popisu ne bi bilo ni čovjeka iz susjedne kuće, sumnjala je Louisa.
Čovjeka koji je izletio iz kreveta potpuno... Oh, Bože, nije to mogla ni izgovoriti.
Ne, nije, a da joj pritom ne proradi mašta.
Gol.
Louisa je sklopila oči. Da, bila je apsolutno sigurna da se upoznavanje novog
susjeda u noćnom ogrtaču nikako ne uklapa na Lavinijinu listu doličnoga.
Ne, susjed lorda Charletona definitivno nije bio doličan. Ili pristojan.
Dolično. Pristojno. Louisa je podigla pogled. Sad je bilo dosta! - Lavinia,
mislim da ništa od ovoga nije dobra zamisao. Trebale bismo se odmah vratiti kući.
- Vratiti kući? - sestra se uspravila u sjedeći položaj i zurila u nju rastvorenih
usta. - Prije nego što obavimo kupovinu? - Prema Lavinijinoj procjeni, sve što je
uključivalo nove haljine moralo je biti ispravno i dolično.
- Kako možeš reći da dolikuje ostati ovdje kada lady Charleton više nema. Ne
bismo li trebale žalovati? Zasigurno ne dolikuje zabavljati se uokolo po Londonu
kada naše kume... više nema.
Budući da se Lavinia svim silama trudila biti slika i prilika doličnosti, Louisa
je vjerovala da će ovaj argument zasigurno postići uspjeh.
No čini se da nije poznavala svoju sestru dobro kao što je mislila.
To jest, nije znala koliko je Lavinia spremna iskriviti svoja vlastita stroga
pravila samo kako bi doživjela sezonu u Londonu. - Nisi li čula gospodina
Haleya? - uzvratila joj je. - Nismo mi krive što nismo znale za smrt lady Charleton.
Barun je odbio objaviti osmrtnicu jer je bio odveć slomljen od tuge. Jadni, dobri
čovjek.
Isti taj jadni, dobri čovjek, htjela je istaknuti Louisa, htio ih je izbaciti iz svoje
kuće.
- Kako ti uopće može pasti na pamet odbiti posljednju želju lady Charleton da
provedemo sezonu u gradu. Posljednju želju, Louisa.
Kao da je to imalo ikakve veze.
- Kako možemo misliti na sebe - pitala ju je Louisa - kada bismo trebale nositi
crninu?
29
 Knjige.Club Books
- Umrla je prije više od godinu dana. Uz to, čula si gospodina Haleya, čak ni
lord Charleton nije htio nositi crninu iza njezine smrti jer nije mogao prihvatiti to
da je više nema. Ako ju je on toliko volio, ne smijemo pokazati nepoštovanje
prema njezinoj ostavštini. - Tada je, kao da je osjetila da je pobijedila u ovoj
raspravi, Lavinia dodala svoj pobjednički argument: - Usudila bih se reći da bi i
lady Essex poduprla naš ostanak ovdje. Osobito ako bismo tako nekako pomogle
lordu Charletonu.
Louisa je podigla pogled prisjetivši se riječi lady Charleton.
Ako Charleton nastavi biti nepodnošljiv, postavi šahovsku ploči u knjižnici.
Samo ju postavi, ostalo će uslijediti samo.
Zbog toga se sada upitala što je lady Charleton napisala Laviniji. Prije nego
što ju je stigla išta pitati, pogled joj je odlutao kroz prozor, prema susjednoj kudi,
i na trenutak je zaustavila pogled na zastorima koji se brzo navlače. Kao da on
gleda s prozora i razmišlja o njoj.
Svaka pomisao na Lavinijino pismo brzo je zaboravljena dok je Louisa žurno
okretala leđa prozoru.
Oh, zaboga, kakva suluda pomisao, korila je samu sebe. Ako je i gledao kroz
prozor, čovjek je vjerojatno samo promatrao svoj vrt kako bi odlučio u koji bi
kutak najbolje bilo zakopati Hannibala.
Upravo se zato situacija iza susjednog zida nje nije trebala ni najmanje ticati.
Posljednje što je htjela bilo je ponovno susresti njega.
Ih bilo kojeg drugog muškarca.
U međuvremenu, Lavinia je ustala s kreveta i prišla bliže te stala proučavati
sestru i mačka koji je trenutno izgledao kao oličenje nevinosti dok je spokojno
sjedio na prozorskoj dasci te umivao lice prošaranom šapicom.
- Louisa, što je to s tobom? Je li se nešto dogodilo kada si otišla po Hannibala?
- njezina je sestra zastala. - Što je učinio?
Jedino što je nedostajalo tom pitanju bilo je ovaj put. Što je učinio ovaj put?
- Kako to misliš? - upitala je Louisa izbjegavajući pogledati sestri u oči. I kroz
prozor. Definitivno je izbjegavala pogledati kroz prozor.
- Lavinia je suzila oči. - Kada je Hannibal pobjegao u onu kuću, što je učinio?
Uništio sag? Naslonjač? Oh, zaboga, ne! Reci mi da nije uništio nešto skupocjeno.
Louisa se trgnula, znajući da joj jedino preostaje ispričati blizanki cijelu
istinu.
Nakon što je sve priznala - s Lavinijom nije bilo poluistina, izvukla bi sve iz
čovjeka na ovaj ili onaj način - Louisa je točno znala što će joj sestra savjetovati.
Na čemu će inzistirati. Što će zahtijevati od nje.
Bila je to posljednja stvar koju je Louisa željela učiniti.

30
 Knjige.Club Books

TREĆE POGLAVLJE

ouisa se sljedeće jutro rano probudila, a sestrine riječi još su J-(joj odzvanjale
L u ušima.
Ob, Louisa! To neće moći tako. Moraš ispraviti situaciju. Je li on utjecajan
čovjek?
Pogledala je prema prozoru i odmahnula glavom. Sumnjala je da je njihov
susjed kakav uglednik, čak čovjek s ikakvim utjecajem, pa makar bio i vikont. Tu
je posljednju informaciju Lavinia izvukla od jedne od sluškinja.
Louisa se uspravila te pogledala kroz zastore prema zaraslom vrtu i prljavim
prozorima s druge strane zida koji kao da su vapili za pomoć. Već je gotovo
skrenula pogled kada je ugledala nešto drugo.
Prugastu mačku koja je prelazila zid i skočila u džunglu s druge strane:
Hannibal! Zaboga, kako je samo uspio izaći?
Vjerojatno tako što ga netko više nije mogao trpjeti zatočenoga ispod stubišta,
mogla je pretpostaviti. Itekako je znao dobiti što želi, pa makar to značilo da će
mu se na popis prijestupa dodati nova nepodopština.
Bože dragi - šapnula je, skočila na noge i odjenula se što je brže i tiše mogla.
Ako je imalo poznavala svog mačka, zaputio se prema zastorima na koje nije
uspio skočiti i koje nije uspio razderati pandžama tijekom jučerašnjeg posjeta. Još
gore, možda je krenuo provjeriti može li mu lordova noga poslužiti za oštrenje
pandži.
Lord. Louisa je sad zastala. Ne samo kakva hulja ili pustinjak... nego plemić.
Vikont Wakefield.
Još čudnovatije je bilo to što je bio nećak lady Charleton. Lavinia je mogla
sastaviti čitavu enciklopediju od informacija koje je prikupila o njemu. Pierson
Stratton, sin jedinac brata lady Charleton, bivšeg lorda Wakefielda, bio je ranjen
u ratu. Otpušten je iz vojske u užasnom stanju. Nikada više nije bio isti.
Nadalje, sa sobom je kući donio i užasnu narav. Svi su ga smatrali
nepredvidljivim i najradije izbjegavali.
Posljednji dio trebao je biti upozorenje, ali niti to nije spriječilo Louisu da ga
noćas sanja. Kako i ne bi? Nikada nije susrela nikoga tko je toliko nalikovao na
gusara. Oni mračni pogledi i divlja griva kose oko lica. U njezinu se snu nije
nalazio na brodskoj palubi nego u plesnoj dvorani, samo u svom svilenom plavom
ogrtaču i s opasnim osmijehom na licu. Na vlastito zaprepaštenje, poželjela je
zaplesati s njim, dobro znajući da ispod ogrtača nema odjeveno ništa. Ruke su joj
kliznule pod svilu gdje...
31
 Knjige.Club Books
U tom se trenutku trgnula iz sna i samu sebe prekorila zbog budalaština.
Ona nikada ne pleše. No zato ima mačka kojega mora vratiti kući prije nego
što ponovno naleti na njega.
Tko zna što bi ovaj put imao odjeveno.
Dok je bjesomučno navlačila čizme Louisa je bacila pogled na Laviniju koja
je i dalje čvrsto spavala na svu sreću. Išuljala se van i ostavila ju da uživa u
spokojnim snovima.
Prije nego što je zatvorila vrata, primijetila je košaru koju su donijele kao dar
lady Charleton. Zbog svega što se jučer dogodilo, nisu ju ni raspakirale. Louisa se
došuljala do nje na prstima i izvukla lončić džema od jagode.
Lady Esex oduvijek je govorila da jedna žlica njihova džema od jagode može
riješiti gotovo svaki problem.
Budući da je posrijedi bio Hannibal, najbolje je bilo početi s lončićem. Napose
ako je ponovno uspio šmugnuti u vikontovu kuću.
Spustila se niz stražnje stubište i izašla kroz vrata koja su vodila u vrt,
obasjano jutarnjim suncem. Uistinu je bilo teško povjerovati da se vrt lorda
Charletona nalazi u Londonu. Predivne cvjetne gredice, pošljunčane stazice,
grmovi ruža i rundela u sredini doimali su se kao nešto što biste očekivali na
kakvu imanju izvan grada. Kada je posegnula za vratima u zidu koja su vodila u
susjedni vrt, suprotnost je postala i više nego jasna: prolaz je bio posve zakrčen.
Zasun se pomicao, ali vrata su se u početku pomicala samo pokoji centimetar,
a kasnije ni milimetra.
Louisa je u mislima jasno mogla vidjeti posljedice koje će ovaj njezin
neuspjeh imati u njihovoj budućnosti. Vidjela je prizor lorda Wakefielda kako sav
krvav šepa kroz Mayfair kao upozorenje svim raspoloživim muškarcima da pod
svaku cijenu izbjegavaju sestre Tempest. Prizor ju je progonio, a bila je sigurna
da biju progonila i Lavinia do kraja života kada bi im Hannibal uništio sve prilike.
Zato je pokušala ponovno. Vrata su malo popustila, ali sada su zapela u
gustom žbunju prerasle trave i korova s druge strane.
- Nebesa! Zar čovjek nije u stanju barem malo pokositi travnjak - mrmljala je
osvrćući se oko sebe ne bi li pronašla drugi prolaz. Svakako bi se mogla popeti
preko zida, kao i Hannibal, jer nije bio tako visok, ali to bi samo dodatno otežalo
njezino i predstavljanje njezine sestre u visokom društvu kao dviju „otmjenih
mladih dama“ ako ju tko vidi kako poput lopova preskače zidove.
Ili kako pada na drugu stranu. To bi bio mnogo izgledniji scenarij.
Dakle, preostala su joj jedino vrata.
Kada ih je ponovno gurnula iz sve snage, vrata su zaškripala toliko glasno da
su vjerojatno probudila čitav Mayfair, ali, kao da to nije bilo dovoljno, jedan od
hrđavih navoja je popustio i vrata su se sada jedva držala za zid.

32
 Knjige.Club Books
Toliko o spretnom i tajnom ulasku u vrt i hvatanju Hannibala prije nego što
itko primijeti.
Sklopila je oči i poželjela po stoti put da je kod kuće u Kemptonu. Zašto se
ovakve katastrofe uvijek moraju događati njoj?
Činilo se da ju ipak nitko nije čuo. Budući da nikoga nije bilo u blizini,
provukla se kroz otvor na vratima i ušla u drugi vrt. Jednom kada se našla ondje,
poželjela je da nije. Istog je trenutka u glavi stala popisivati radove koje bi trebalo
obaviti. Podrezati ruže penjačice. Oblikovati živicu. Počupati korov iz gredica.
Travnjak. Zaboga, nalazi li se uopće ispod svega ovoga travnjak?
To nije tvoja briga, Louisa Tempest, rekla je samoj sebi.
Pronađi Hannibala, ostavi lončić džema za jadnog, namučenog pazikuću -
Tiplofta, ako je dobro zapamtila - i potom se vrati kući.
- Hannibale - šapnula je. - Izađi, zločesta zvijeri. Dođi ovamo gdje te mogu
vidjeti.
Mrnjaau.
Naglo se okrenula kada je začula poznati cvilež. Hannibal se nikada nije
normalno glasao. Uvijek je zvučalo kao da ima raspu u grlu.
Bilo je to sasvim u skladu s njegovom naravi i izgledom.
- Hajde, mica-maco - tepala mu je. - Gdje si?
Mrnjaaaau, zacvilio je još glasnije.
Louisa je problijedjela i osvrnula se prema kući. Posljednje što je htjela bilo
je ponovno vidjeti gospodara kuće kako izlijeće iz kuće s pištoljem u ruci i prijeti
joj da će je ustrijeliti.
Nažalost, strah joj se obistinio. Vidjela je kako se vrata otvaraju te se u strahu
da će se na njima pojaviti vlasnik kuće, bacila iza grma jorgovana. U posljednjem
je trenutku shvatila da je to samo sluga te se osjetila poprilično glupom zbog svoje
pretjerane reakcije.
Upravo se namjeravala razotkriti kada su se uz cvilež otvorila vrata staje i u
vrt je izašao još jedan muškarac poprilično sumnjičava izgleda.
- Šta danas imaš za mene, Bludgeru? - čovjek je upitao momka koji je izašao
iz kuće.
Sluga, Bludger, nacerio se držeći punu vrećicu, a malene oči gotovo su nestale
u okolnom mesu od zadovoljstva. Podsjetio je Louisu na dobro uhranjeno prase.
- Uh, današnji je ulov odličan, Tommy. Odličan! Porcija slanine, jaja, boca onog
vina i malo maslaca. Uspio sam zgrabiti i pokoju svijeću i još jednu žlicu. Ovo
će nam donijeti dobar ulov.
Louisa je rastvorila usta. Sluga lorda Wakefielda ga potkrada? Zatim je
zastala i još jednom promotrila muškarca. Bludger? Zašto joj to ime zvuči tako
poznato? Kao da ga je već čula.
Ali nije se mogla sjetiti gdje.
33
 Knjige.Club Books
Dvojac je u međuvremenu nastavio čavrljati dok su razmjenjivali robu i
novac. - Je l’ i dalje nisu ništa nanjušili? - pitao je Tommy bacivši pogled na kuću.
- Ma, onaj stari pazikuća može sumnjati da sam Francuz...
- Ili da si kuhar - smijao se Tommy.
Bludger mu se pridružio. - Al’ sve dok onaj napuhani bogalj i dalje... -
podigao je palac prema usnama glumeći da pije iz boce.
- Ispraznit ću čitavu kuću prije nego što išta primijeti.
- Ovo je bolje od onoga čega smo se mogli dokopati na Nemesisu, je l’ da,
Bludgeru? - rekao je muškarac koji je sada u rukama držao veći dio doručka lorda
Wakefielda. Laktom je podbo svog pajdaša pod rebra i nasmijao se.
Louisa je duboko uzdahnula. Bludger. S Nemesisa, broda Kraljevske ratne
mornarice.
Broda na kojem je služio Benedict, brat Harriet Hathaway. Nije li prošle
godine pisao Harriet da je brod dobro opskrbljen...

... otkako je dezertirao onaj kuhar kradljivac, gdin Bludger. Nimalo nam
ne nedostaje jer mu je svako jutro zagorio doručak iako je uporno tvrdio
da mu je majka Francuskinja i da ga je ona naučila kuhati. Ali dezertirao
je. On i još jedan momak, koji je također osumnjičen za krađu. Kada
uhvate Charlieja Bludgera, a jednoga dana svakako hoće jer na ruci ima
tetovažu sličnu mojoj, ne trebaju ga objesiti zbog dezerterstva nego zbog
laži da zna kuhati!

Ona i Harriet pročitale su Benedictovo pismo bezbroj puta, svaki put umirući od
smijeha na njegov opis muškarca.
Louisa je u nevjerici podigla pogled. Točno ispred nje nalazio se isti taj
Charlie Bludger. To bi doista mogao biti on. Bila je sigurna. Zaboga! Čovjek je
bio dezerter i, što je još gore, nije bio kuhar. Kada je razmjena završila, Tommy
je zbrisao poput štakora, a gospodin Bludger zadovoljno se cerio dok je trpao
novčiće u džep.
Nije ni čudo da je lord Wakefield tako loše raspoložen. Vlastiti ga kuhar
potkrada.
I vjerojatno mu zagori svaki doručak.
E, pa, neće moći. Zaboravivši vlastitu zakletvu da se neće miješati, iskočila je
iza grma jorgovana. - Gospodine Bludger? Čovjek se osvrnuo oko sebe - Tko si,
dovraga...
Louisa se uspravila i uperila prstom prema stajama. - Mislim da bi bilo
najbolje da odete, gospodine.
Njegove svinjeće oči još su se više stisnule. - Nikamo ja ne idem, gospođice.
Što si vi to umišljate?
34
 Knjige.Club Books
- Nije važno tko sam ja, ali važno je to da vi što prije odete odavde - rekla mu
je upirući ponovno prema vratima. - Inače zovem policiju. Ili možda časnika
Kraljevske ratne mornarice.
Ipak, još dok je izgovarala svoje prijetnje, bila je svjesna nedostatka u svom
planu.
Bez policajca ili časnika mornarice iza sebe, baš i nije ostavljala snažan
dojam.
Zapravo, nije ostavljala nikakav dojam. Niti je imala ikakvu zaštitu.
- Slušaj me dobro, ti mala vještice - Blugder je zalajao poput bijesna psa,
napredujući prema njoj kroz korov, lica izobličena od zlobe. - Ne možeš mi
zapovijedati. Ja ostajem gdje jesam, ali zato ti... - Zgrabio ju je za ruku i dobro
proučio. - Ovo će biti dobra zarada. - Prekrio joj je usta dlanom i povikao za
svojim kolegom lopovom. - Tommy, stoj. Imam još nešto za tebe.
Iako su ih u Društvu za boljitak i napredak Kemptona uglavnom poučavali
kako se ponašati poput prave dame, njihova draga učiteljica, lady Essex,
inzistirala je na još jednoj vrlo važnoj lekciji: kako svladati nepristojna grubijana.
Dama nikada ne smije dopustiti muškarcu da položi ruku na nju, voljela je
govoriti.
Pa, Louisa se usredotočila na jedan drugi dio.
Iz sve je snage zabila koljeno u Bludgerove prepone, a za nagrađuje dobila
glasan jauk, ali premda ju je pustio, sada se tu već stvorio Tommy. Na trenutak je
pomislila da je samo pogoršala situaciju jer je Bludger sada na licu imao ubojit
izraz, a drugi muškarac je izgledao poput golema štakora koji je nanjušio lak
plijen.
Odmicala se od dvojca kada su se uz glasno škripanje naglo otvorila vrata
kuće.
- Što se ovdje događa?
Louisa je podigla pogled i ugledala njega. Lorda Wakefielda. Pomislila bi da
je on njezin junak da nije izgledao kao podgrijani leš.
Ponovno je bio neobrijan, razbarušene kose i ovlaš povezana ogrtača iz kojega
je virila jedna snažna, gola noga.
Počinjala je vjerovati da čovjek ne posjeduje nijedan normalan komad odjeće.
- Gospođice Tempest? - gledao je u nju kao da ne vjeruje svojim očima.
Louisa je skupila usnice jer se nadala da ju nije primijetio. Lavinia će ju
vjerojatno vrlo rado prodati Bludgeru ako se ovo pretvori u novu katastrofu.
Potom je vratila pogled na golu, mišićavu nogu lorda Wakefielda. Srce joj je
preskočilo. Pa, čini se da se već pretvorilo.
U katastrofu, naime.
U međuvremenu je vikont skrenuo smrknut pogled na dvojicu lopuža. -
Monsieur?
35
 Knjige.Club Books
U glasu mu se čulo da to nije pitanje nego prijetnja.
Louisa je skupila hrabrosti i brzo progovorila kako se nitkov ne bi izvukao. -
Bojim se, lorde, da je monsieur na odlasku. Zauvijek - dobacila je drzak i prijeteći
pogled gospodinu Bludgeru kao da ga izaziva da joj se usprotivi ako smije.
Osobito sada kada je imala pojačanje. Bacila je pogled na vikonta. Valjda ne
bi oprao ruke od nje i predao ju ovoj hulji?
S obzirom na njegov namrgođen pogled, nije bila potpuno sigurna.
Oh, bila je ovo nevjerojatna scena!
Gospodin Bludger držao je stisnute šake kao da bi joj najradije izbio sve zube,
ali znao je da bi istog trena završio u Newgateu. Ili obješen o prvi jarbol.
- Qui - promrmljao je umjesto toga, krenuvši prema kući pokraj svog -
nekadašnjeg - gospodara. Za nekoliko je trenutaka izašao s jutenom vrećom u
ruci.
Tommy je, kao štakor koji bježi s broda koji tone, već odavno ispario iz vida.
- Putovi će nam se opet sresti, gospođice - prosiktao je Bludger dok je prolazio
pokraj nje. - Zapamti moje riječi. - Nakon što je zalupio vratima, začuo se topot
koraka dok su bivši kuhar i njegov kompanjon bježali niz ulicu.
Sretna što je nestao zauvijek, okrenula se i shvatila da je spašena iz vatre.
Ali se zato sada pržila na vrelom ulju.
- Gospođice Tempest, pitam se samo je li moguće da ste me ponovno
probudili... I kao da to nije dovoljno, lišili me moga kuhara?
Namrštila se jer je morala priznati da je bio u pravu. - Silno mi je žao...
- Što je ovo, lorde? - iz kuće je izašao Tiploft. - Oh, Bože! Gospođice
Tempest! Vratili ste se - srdačno joj se nasmiješio.
- Ja sam imao malo drukčiju reakciju - sarkastično je odgovorio Wakefield -
a i tvoje se mišljenje možda promijeni kada doznaš da je otjerala monsieura
Begnota...
- Begnochea - ispravio ga je Tiploft.
- Da, da - Wakefield je nervozno odmahnuo rukom. - Sada je ionako svejedno.
Momka više nema.
- I neka mu je sa srećom, lorde - rekla je - Bio je...
-... moj kuhar, gospođice Tempest - završio je vikont - i sada mi je preostao
samo siroti Tiploft za spaliti tost.
Oba su muškarca zurila u nju i Louisa je shvatila da čak ni argument da je
njihov „francuski“ kuhar bio ništa više od dezertera iz mornarice i lopova neće
moći izgladiti situaciju.
Niti ju zagladiti poput sloja džema.
Džem.

36
 Knjige.Club Books
Pogledala je prema mjestu gdje je lončić pao na postelju od korova i ostao
čitav.
Ono što je sve moglo spasiti bilo je malo džema od jagode.
- Vjerujem da mogu ispraviti ovo - rekla je posežući za lončićem pa se
odlučno zaputila prema kući kad je iz grma jorgovana dopro glasan protest.
Mrnjaaaau.
Svi su se okrenuli, a Louisa je promijenila smjer i skočila ravno u mrežu
korova i grmlja, zavlačeći se sve dublje dok nije uspjela dohvatiti Hannibala. -
Zločesta maca - korila je mačka koji joj se, mogla bi se zakleti, cerio u lice. -
Zapravo sam zato i bila došla. Hannibal je preskočio zid i...
Izostavila je ostatak rečenice jer je bio nepotreban. I bojala sam se da će
napraviti još štete.
Kao što je njezin otac govorio: „Svaka rečenica koja započne s ‘Hanibal’,
uvijek završi s isprikom.“
Međutim, to ovaj put nije bilo bitno jer ni ona ni Hannibal nisu izazvali ovaj
problem. Doduše, moglo bi se raspravljati o tome je li vikontu napravila uslugu
tako što mu je potjerala kuhara.
Kada se izvukla iz žbunja, predala je lončić džema vikontu, dajući sve od sebe
kako bi zanemarila činjenicu da vjerojatno ispod ogrtača ne nosi ništa.
Također je dala sve od sebe kako bi zanemarila trnce koji su joj prostrujali
kralježnicom.
No to nije priječilo njezinu maštu da joj priušti prizor gusara lorda potpuno
golog ispod ogrtača.
Bože sveti.
- Što je ovo? - pitao je. Ne, više je zvučao kao da zahtijeva odgovor dok je
gledao u lončić u svojoj ruci.
- Džem od jagode - rekla je - kao isprika za ono od jučer.
- Nema potrebe - počeo je.
- Naravno da ima, lorde. Mi smo susjedi, a susjedi moraju biti tu jedni za
druge. - Nasmijala mu se s nadom da će se napokon pomaknuti u stranu. Kada se
to nije dogodilo, pokušala je s podmićivanjem.
- Uz to, džem će se savršeno slagati s Vašim tostom, lorde.
Kada je ponovno pogledao u lončić, iskoristila je trenutak i šmugnula pokraj
njega. Bez njegova je dopuštenja ušetala ravno u kuhinju, nadajući se da će se
usput nekako domisliti kako ispraviti svu štetu koju je prouzročila.

Dok mu je Tiploft pomagao navući sako, Pierson je shvatio da je ovo vjerojatno

prvi put od povratka iz Španjolske da se odijeva prije podneva.
I to zbog žene.

37
 Knjige.Club Books
Pa, bolje rečeno zbog noćne more od žene.
Pogledao je kroz prozor i primijetio da vrata između dvaju vrtova vise na
jednoj šarci. La tormenta, uistinu.
- Žene - promrmljao je sebi u bradu.
- Tako je, lorde - odgovorio je Tiploft dok je gospodaru dodavao štap.
- Ta djevojka i njezin mačak prava su napast - nastavio je Pierson dok se
odmjeravao u zrcalu. Stari mu je kaput visio s ramena i shvatio je da mu je
potrebno brijanje i šišanje.
Nije da mu je bilo stalo ili da je to želio, podsjetio je samoga sebe.
Što se to događa s Charletonom pa je u kuću samo tako pozvao neku mladu
damu? - pitao je Pierson.
- Uistinu ne znam, lorde. - Tiploft je podigao britvu i ručnik, dajući mu sasvim
izravan znak da bi bio red obrijati se.
Vikont je odmahnuo glavom i Tiploft ih je ostavio sa strane, mučno uzdišući.
Pierson je sumnjao da Tiploft točno zna poveznicu između gospođice Tempest i
lorda Charletona, ali lukavi starac nije namjeravao tako lako dati svojemu
gospodaru, odsječenomu od svijeta, sve odgovore.
Vjerojatno je htio da sam odšepesa do tetkove kuće i otkrije istinu. Što nije
bila tako loša ideja kada bi samo znao kada gospođica Tempest napušta London.
Nadao se što prije.
Vezano uz to...
- Može mi spremiti doručak, ali nakon toga leti iz kuće, Tiplofte. Čuješ li me?
Nakon toga ju više ne želim ovdje! - Došao je do vrata i zastao dok mu je u trbuhu
kruljilo od još jednog ranog buđenja. - Misliš li da zna kuhati? - pitao je preko
ramena.
Iz vlastitog je iskustva zaključio da što je dama ljepša, to je manje sposobna.
S obzirom na to da je gospođica Tempest bila očaravajuća, nije mnogo
očekivao od svog doručka.
- Čini mi se vrlo sposobnom, lorde - odgovorio je Tiploft. Iako je to više bilo
opažanje nego odgovor.
Jedno je bilo sigurno: gospođica Tempest voljela je zapovijedati, a posljednje
što mu je trebalo bila je neka vještica koja bi mu željela preokrenuti život naopako.
Za to je već imao sestre i jedva ih je nekako uvjerio da ga ostave na miru.
Da, to je bilo upravo ono što je želio. Da ga se ostavi na miru.
Kako bi se mogao bez kraja i premca povlačiti po kući, ogorčen na cijeli
svijet, daleko od svakoga tko bi ga mogao upozoriti na njegove nedostatke.
Podsjećati ga na njegove neuspjehe.
Napravio je korak i poznata bol presjekla ga je kroz nogu, ali činilo se da je
ovaj put dosegnula sve do srca i ondje se smjestila.

38
 Knjige.Club Books
Duboka, goruća bol kakvu je često osjećao kada se tek bio vratio iz
Španjolske.
Slomljeno.
Još uvijek je slomljeno, podsjetio bi svakoga tko bi mu se usudio uplesti u
život. Upravo je zato gospođica Tempest morala otići.
Ne zato što je bila lijepa, što jedino budala ne bi primijetila. Ne, nego zato što
su ju problemi i propast pratili kamo god krenula. Zaboga, djevojka je imala
grančicu u glavi kada je poput carice prošla pokraj njega i ušetala u kuhinju.
Djevojci je trebala dadilja.
Možda i novi mačak, pomislio je kada je Hannibal projurio pokraj njega uz
stube, držeći nešto u zubima.
- Majko moja - uskliknuo je Tiploft kada je mačak nestao niz hodnik sa svojim
ulovom u zubima.
- Jedan po jedan uljez - rekao mu je Pierson dok je otvarao vrata blagovaonice
i tu se naglo ukopao na mjestu.
Čitav je stol ispred njega sjajio, a na čelu je bio postavljen tanjur i srebrni
pribor zajelo - ulašteni, što je potvrđivalo i jutarnje sunce koje je prodiralo kroz
prozore i odbijalo se od svjetlucavu srebrninu.
Nije samo raširila zastore nego i oprala prozor i tako pustila proljetno svjetlo
u blagovaonicu.
Ali pravo čudo nalazilo se na tanjuru: dva jaja i kriška šunke. Uz to, ispred
tanjura se nalazila košarica puna savršeno zapečenog tosta zlaćane boje.
Pierson se oprezno zaputio prema svome mjestu jer nije bio siguran može li
vjerovati svojim očima. Nešto slično vidio bi katkada samo u snovima.
U snovima o onome kakav mu je život trebao biti... Ugodan dom, fini obroci,
vedro i lijepo lice nasuprot njemu za stolom. Ipak, sunce koje je prodiralo u
prostoriju imalo je suprotan učinak: osvijetlilo je prasne kutove, izblijedjelo
pokućstvo i sve ostale znakove da mu je život pošao stranputicom.
No čak je i to mogao zanemariti. Ionako je to i činio svakoga dana i postalo
mu je potpuno prirodnim.
Ono što ga je dokrajčilo bio je lončić džema pokraj košarice s tostom. Tako
jarko crven, kao da obećava sladak kraj. Bilo je to obećanje da će jednom ponovno
nastupiti ljeto, spremljeno za crne dane.
I dok je prilazio korak bliže sa željom da umoči prst i ukrade malo slatkoće,
kao što bi netko ukrao poljubac s usana lijepe dame, ona stara bol ponovno ga je
presjekla kroz nogu.
Surov podsjetnik na nešto što je već i predobro znao: ta tama uvijek pobjeđuje.
Upravo je u tom trenutku gospođica Tempest, na vlastitu nesreću, provirila
kroz vrata za poslugu i upitala: - Je li Vam sve po volji, lorde?

39
 Knjige.Club Books
Nažalost, shvatio je, bilo je to više od toga. Bio je to bolan podsjetnik na sve
što mu je u životu nedostajalo i na sve što je izgubio u Španjolskoj.
Na sve što nikada neće imati. Posebno tu prokletu staklenku džema od jagode.
Jer bio je iste boje kao usne gospođice Tempest.
Slatke, crvene i stvorene za poljupce.
Koliko je samo želio usne poput njezinih: da mu se smiješe, da ga dozivaju,
da ga mole za još jedan poljubac.
Bilo je to još nešto što se nikada neće dogoditi.
U tom su trenutku tamne struje u njegovu srcu pobijedile.

Van iz moje kuće!

Louisa se trgnula kada joj se u mislima ponovno zavrtjela vikontova
eksplozija bijesa. Čak i sada, satima poslije, njegov razjareni izraz lica, njegov
bijeg iz blagovaonice i isprike njegova pazikuće dok ju je ispraćao stajali su joj u
glavi.
Molim Vas, nemojte ništa zamjeriti lordu. Ovo nije njegovo pravo lice.
Zaboga, pa što je učinila? Uspjela je sastrugati sve pregorjele dijelove s tosta.
Poslije ga je, s prozora svoje sobe, vidjela kako izlazi u vrt s Hannibalom u
rukama. Bojala se da će vikont baciti mačka preko zida, no on je pažljivo spustio
životinju na tlo i, nakon što se uvjerio da nikoga nema u blizini, počeškao starog
mačka iza ušiju, zbog čega se Hannibal poput mačića izvrnuo na leđa pred
njegovim nogama.
Čini se da ipak nije bio zvijer kakvom ga je smatrala. Niti jedan od njih
dvojice.
Toliko se zamislila da nije ni primijetila da ju lady Aveley doziva, dok se
matrona nije stvorila tik do nje.
- Gospođice Tempest - rekla je - ovdje si! Je li ti nešto napokon zapelo za
oko?
Louisa je morala nekoliko puta trepnuti kako bi se vratila zadatku kojim su se
bavile. Kupovini. Kupovini koja inače nije bila zadatak nego rijetka nagrada.
Ipak, mrzovolja lorda Wakefielda i nježnost koju je poslije iskazao Hannibalu
potpuno su ju izluđivale. Mrzila je ostavljati stvari nedovršenima te ju je mučilo
što je ostavila sirotog Tiplofta, a valjda i lorda Wakefielda, u nedoumici oko
kuhara.
Kada se okrenula prema lady Aveley, zabila se u policu i gotovo srušila
naslagane snopove svile na sebe.
Uhvatila ih je na vrijeme, ali je zaradila poglede neodobravanja od nekoliko
dobro potkovanih mušterija i očajni uzdah Lavinije koja je birala između plavog
muslina i uzorka zelene jabuke.

40
 Knjige.Club Books
Lady Aveley pomogla joj je vratiti snopove materijala na mjesto te upitala: -
Je li sve u redu, draga?
Louisa je zagrizla usnu i pogledala u sestru. Još nije ispričala Laviniji što se
dogodilo. - Pa, i nije baš - započela je. - Jutros sam izazvala pravu katastrofu.
Lady Aveley nježno ju je uhvatila za ruku i povela u kut, daleko od ušiju
ostalih kupaca. - Dijete drago, što je bilo?
Louisa je ponovno pogledala u sestru i točno je znala što bi joj ona
savjetovala. Popravi ovaj nered. Dok ne preraste u još veći problem.
No to bi značilo da bi se ponovno morala suočiti s onim divljakom. Pa ipak...
možda bi i mogla sve ispraviti a da ga više nikada ne vidi - uz pomoć lady Aveley.
Samo će popraviti tu sitnicu i zaboraviti na njega.
Zauvijek.
Ova optimistična pomisao pomogla joj je da skupi hrabrosti. Dovoljno
hrabrosti da se ponovno upusti u raspetljavanje zavrzlame. - Lady Aveley, kako
se može zaposliti kuhar?

41
 Knjige.Club Books

ČETVRTO POGLAVLJE

rnjaaaau
M Piersona je probudio pakleni cvilež.
Mrnjaaaaau.
Drugi ga je natjerao da se uspravi u sjedeći položaj i širom otvori oči, u koje
ga je odmah ubola sunčana zraka koja se uspjela probiti kroz zastrte zastore. Zraka
svjetla poput koplja se probila u spavaonicu i ciljala ravno u njegovu sljepoočnicu,
kao da je naumila ne dopustiti mu da provede u krevetu još jedan predivan dan.
Mrnjaaaau.
- Dovraga - mrmljao je dok je ustajao. Nije bio siguran kako će teći današnji
dan, ali za sada je imao nekoliko prioriteta.
Navući proklete zastore.
Utopiti mačka.
Vratiti se u krevet.
No kada je stopalima dotaknuo hladan pod i stao posrtati preko sobe, znao je
da više nema povratka u ništavilo sna.
Stajao je tako, smrzavajući se, gol i gladan.
I malčice mamuran.
Zapravo, poprilično mamuran.
Mrnjaaaaaau.
Problijedio je kada mu je cvilež ponovno probio lubanju. „Utopiti mačka“
sada je došlo na prvo mjesto na njegovu popisu pa je zgrabio ogrtač i krenuo van,
s obzirom na prijašnja iskustva: gdje je Hannibal, tu je i gospođica Tempest.
Barem se tako nadao. Imao je na umu nekoliko sočnih rečenica koje bi uputio
mladoj dami. O njezinu mačku. Pa... pokojnom mačku.
- Zaboga! - uskliknuo je kada je otvorio vrata i odmah napravio dva koraka
unatrag.
Hannibal je sam po sebi izazivao šok, ali sada ga je zatekao kako mirno sjedi
ispred njega, trza batrljcima od ušiju i ponosno zuri u njega jednim preostalim
okom. Prokleta mu je mačka donijela dar. Poprilično velikog štakora.
Mrnjaaaaaau, ponovio je mačak i, koliko se Piersonu činilo, bio je ponosan na
sebe poput ratnog heroja.
Mačak je potom došetao do vikonta i protrljao mu se o noge, a samo trenutak
nakon toga nastavio je dalje i uskočio u, sada prazan, krevet. Izabrao si je upravo
ono mjesto na kojem je Pierson do maločas spavao. Nakon što je nekoliko puta
42
 Knjige.Club Books
okružio željenu lokaciju, napokon je zadovoljno legao i počeo sa svojom rutinom
čišćenja.
- Slušaj me dobro! - bunio se Pierson, ali potpuno uzalud. Hannibal se izvrsno
pravio da vikont više ne postoji.
- U redu - rekao je i potom još jednom promotrio štakora kako bi se uvjerio
da je potpuno mrtav. Potom se okrenuo natrag prema krevetu i uljezu u njemu te
nastavio dok je navlačio hlače i košulju: - Nemoj se samo previše opustiti.
Sad kad je već morao ustati, barem će nešto doručkovati. Jedino što nije
mogao ni zamisliti što će to biti za doručak. Tiploft je sinoć uz pomoć obližnje
krčme uspio sastaviti jestivu večeru, ali nije to bilo ni približno toploj večeri koja
na stol stiže ravno iz kuhinje.
Njegov bivši kuhar definitivno nije bio vrhunski, ali barem je uvijek dobio
topao obrok.
Često i zagoren, ali barem topao.
Pierson je zgrabio Hannibala i na putu zaobišao golema štakora te krenuo niz
hodnik dok mu je u trbuhu kruljilo od gladi.
Mrnjaaaaao, žalio se mačak. Koji ti je vrag? Donio sam ti štakom za doručak.
- Radije bih pečenu mačku - zaprijetio mu je Pierson, ali bilo je očito da
Hannibala ne dotiču njegove prijetnje. Vjerojatno ih je čuo i prije.
Svakodnevno.
S mačkom u jednoj i štapom u drugoj ruci, polako je silazio niz stube i
razmišljao o mogućem meniju koji ga čeka za doručak. Možda tost i maslac?
Iako bi mu i jaja i šunka također odlično sjeli.
Samo bez džema. Definitivno bez džema, pomislio je i naježio se.
Bilo ga je pomalo stid priznati, ali se jučer, iako je napravio čitavu scenu
nakon što je djevojka pobjegla, vratio za stol i pojeo sve do posljednje mrvice.
Uključujući i džem. Jeo ga je dok nije shvatio da ima okus ljeta i vjere u bolje
sutra - baš kao i djevojka.
Vikont je protresao glavom poput psa kako bi otjerao misli o lijepoj gospođici
iz glave. Sada je bio siguran: mora istog trenutka pronaći novog kuhara.
Možda bi mogao za to zadužiti momka koji se bavio njegovim papirima, ali
nakon trenutka razmišljanja, odustao je od te ideje. Momak je bio pretjerano
oprezan i vjerojatno bi njegova potraga bila previše temeljita zbog želje da
vikontu pronađe najbolju zamjenu.
Vikont, pak, nije imao vremena za gubljenje. Bolje rečeno, njegov želudac
nije imao vremena za gubljenje.
Iako je znao da bi problem mogao riješiti u tili čas jednim pismom svojoj
majci ili sestri Margaret, to je bila posljednja stvar koju je želio napraviti.

43
 Knjige.Club Books
Bilo bi to jednako mahanju bijelom zastavicom - kao da ženama iz svoje
obitelji na pladnju predaje sve potrebne dokaze o tome kako mu život ipak nije u
savršenom redu kako je tvrdio.
Majka, a najvjerojatnije Margaret, pa i Roselie, sjurile bi se u njegov dom i
počele uvoditi red, a potom bi u red pokušale dovesti i njega. Miješale bi se u sve
živo i „navodile ga na pravi put“, kako je Margaret često govorila.
Naježio se od te pomisli i odlučio da će radije podnijeti pokoji hladan obrok
masnog mesa iz obližnje krčme ako to znači da će žene u svome životu držati na
sigurnoj udaljenosti.
Pod tim je mislio i na gospođicu Tempest. Podsjećala ga je na onu napornu
zraku Sunčeve svjetlosti koja mu se jutros probila u spavaonicu kako bi ga
podsjetila na sve sjajne i prekrasne stvari - na sve Što mu je svijet nekoć nudio.
Pa, to više nije bio njegov svijet. Sve što je trebao bio je netko to zna dobro
ispeći odrezak, pripremiti hrskavu slaninu za doručak i zakuhati šalicu čaja koja
do njega neće stići hladna.
Koliko teško može biti pronaći nekoga tko zna skuhati nekoliko pristojnih
jela?
Nosio je Hannibala kroz tamnu i hladnu blagovaonicu i nastavio niz stražnje
stubište prema kuhinji, gdje je nad štednjakom zatekao zbunjenog Tiplofta.
Nad hladnim štednjakom.
Ovo nije bio dobar znak za njegov prazan želudac.
Pierson je uzdahnuo. - Što je bilo, Tiplofte?
- Lorde! - Pazikuća se očito iznenadio što ovako rano ujutro vidi svojega
gospodara na nogama. - Nikako ne mogu upaliti Štednjak jutros. Prokleta
moderna naprava. Vaša je sestra inzistirala...
- Ne moraš dalje objašnjavati - uzdahnuo je Pierson, naslanjajući se na
dovratak. Kada se vratio iz Španjolske, njegova majka i Margaret iskoristile su
njegov oporavak i „osuvremenile“ sve što su stigle u kući prije nego što je
ponovno prohodao i otkrio čime su se bavile.
Moderni štednjak koji je bilo pakleno teško upaliti bio je samo . jedan od
primjera njihova miješanja u njegov dom i život.
- Žao mi je što ti dodatno stajem na muku, Tiplofte, ali mačak gospođice
Tempest se vratio i ostavio poprilično krupna štakora na hodniku.
Tiploft je umorno uzdahnuo. - Pobrinut ću se za to, lorde.
- Kako je ušao? - pitao je Pierson, nastavljajući prema stražnjim vratima.
- Uletio je kada sam otvorio vrata malo ranije jutros. Nisam shvatio da nešto
nosi u zubima.
- Da znaš za ubuduće, ovaj prljavi stvor za sobom uvijek nosi pregršt
problema: vlažne hrpice na sagovima, mrtve Štakore, gospođicu Tempest...

44
 Knjige.Club Books
Nije još ni izgovorio do kraja njezino ime, a na vratima se začulo oštro i
odlučno lupanje nekoga tko je očito želio ući na stražnji ulaz.
Kuc. Kuc. KUC.
Netko tko je očito bio vrlo hrabar i vrlo nestrpljiv uskoro će, s obzirom na
vikontovo raspoloženje, gadno nagrabusiti. Spustio je Hannibala na pod i naglo
povukao vrata.
Prije nego što je stigao izgovoriti i riječ, krupna žena uletjela je u kuću. - Bilo
je i vrijeme - prasnula je dok je upadala i pritom gotovo srušila Piersona. Žena
nije bila debela, ali bila je podosta visoka i snažno građena. I zasigurno nije bila
tip žene koja se boji ikojeg muškarca. .
Zastala je sred kuhinje i zinula kada je ugledala stanje prostorije.
Pierson je morao priznati da je u kuhinji uistinu vladao kaos. Prljavo posuđe
bilo je naslagano u sudoperu; Tiploftovo lice uprljano pepelom i on, gospodar
kuće, koji je na sebi imao samo hlačice i raspojasanu košulju.
Također, s obzirom na to da nije obuo cipele, mogao je potvrditi iz prve ruke
da je i pod bio poprilično prljav.
No sumnjao je da je ovoj ženi to trebalo posebice naglašavati.
Okrenula se i ljutito ga pogledala. - Zašto tako buljite? Zar nikada prije niste
vidjeli ženu?
- Ja... khm... ovaj - Pierson je zamuckivao jer mu se još nitko nije obraćao
ovako svisoka, barem ne u njegovoj vlastitoj kući.
Osim njegovih sestara.
- Pih - frknula je žena u odgovor na njegovo zamuckivanje i okrenula se
Tiploftu kako bi i njega uvrijedila: - Kakva hrpa niškoristi radi ovdje? Možda se
čini da sam stigla u pravi tren, ali ne zaboravite...
Pierson nije uzalud služio pod vodstvom Wellingtona i znao je kada je vrijeme
da skupi hrabrost i zauzme se za sebe. - Madam, tko ste, dovraga, Vi?
Žena se polako okrenula prema njemu stisnutih očiju. - Drski neki momak,
ha? Ja sam nova kuharica, ako baš moraš znati. I ne zovi me madam. Za tebe sam
gospođa Petchell. Zaboravi na laskanje, šarmiranje ili nabacivanje jer te to neće
izvući iz obveza koje imaš ovdje. Isto tako, ne očekuj da ću te sažalijevati. Ovo
je moja kuhinja i ja sam zadužena za nju, a ti ćeš raditi isto kao i svi ostali, bio
bogalj ili ne.
Što je to upravo rekla? Nabacivati joj se? Pierson nije znao bi li se smijao ili
dao u bijeg. Bila je barem dvadeset godina starija od njega.
Ona, pak, još nije bila gotova sa svojim proglasima. - Zaboga, kakav je ovo
samo nered? Ona gospođica bila je u pravu, a ja sam mislila da ne razlikuje lonac
od poklopca kao većina tih finih damica... - Ledenim je pogledom ponovno prešla
sobu. - Kunem se suprugovim grobom, ispričat ću se toj djevojci.

45
 Knjige.Club Books
Kojoj djevojci? Upravo je htio pitati, ali dama je nastavila sa svojim
monologom. Tiradom, bolje rečeno.
Nakon što je na brzinu procijenila radnu sredinu, gospođa Petchell duboko je
uzdahnula. - Jasno mi je da sam ovdje potrebna. Doista, ovoj kuhinji treba čarobna
ruka Matilde Petchell. - Skinula je ogrtač s ramena i uvalila ga Piersonu. - Čula
sam od gospođice da je gospodar kuće pravi divljak, ali ne krivim ga.
Ni najmanje. I ja bih stalno bila ljutita da mi hrana izlazi iz ove rupe.
- Nastavila se šetati po kuhinji i odjednom zastala te preko ramena pogledala
kroz još uvijek otvorena vrata. - Hvala Bogu pa su sa mnom moji pomoćnici -
objavila je kimnuvši glavom nekomu iza vrata u znak da im se pridruži.
Pojavile su se ne jedna nego dvije osobe, ali nisu se micale dalje od vrata. Dva
su slugančića raširenih očiju promatrala kuhinju kao tamnicu u Londonskom
tornju. Mršava djevojčica s riđom kosom, vezanom u pletenice, grickala je usnu i
činilo se da bi svakog trenutka mogla zbrisati, a dječak, čiji je osmijeh otkrivao
da mu nedostaje pokoji zubić, i iste riđe grive na glavi, namignuo je Piersonu u
pokušaju da izgleda odraslije.
Gospođa Petchell odrješito je tapkala potpeticom. Žena je sve radila s dozom
nestrpljenja. Činilo se da je puna nervoze.
Nervoze koja se prolijevala iz njezinih usta svaki put kada je progovorila. -
Bitty, sredi to posuđe. Bobe, pobrini se za štednjak. - Potom je dohvatila kantu za
ugljen i uvalila ju Piersonu.
- Što čekaš, šepavi?
Tiploft je ispustio zvuk zaprepaštenja kada je čuo pogrdni naziv.
Presjekla je pazikuću oštrim pogledom - Da, baš i ne biram riječi. I da, jadan
je, ali meni ne smeta ako će pošteno raditi. Nemam poštovanja prema nikome tko
cijeli dan leži i čeka besplatni ručak, a neću niti šutjeti nikomu tko ne zna svoje
mjesto. - Kimnula je kao da je to kraj rasprave i ponovno gurnula kantu prema
Piersonu. - Budi nam od koristi, huljo mala, i donesi nam ugljen i malo drva iz
dvorišta kako bi Bob mogao upaliti štednjak. Mogao si se toga i sam sjetiti prije
nego što sam došla.
Još jednom mu je gurnula kantu u ruke podbovši ga njome u rebra i nastavila
je to činiti dok uistinu nije imao drugog izbora nego primiti kantu u ruke. U
jednom je trenutku pomislio da će ga opaliti njome bude li ga morala „zamoliti“
još koji put.
- Ne bulji u mene kao gušter, pokreni se - rekla mu je dok ga je gurala kroz
vrata. - Moram lordu pripremiti doručak, i to uz vrlo slabe zalihe, kako mi se čini.
Dok je žena nastavila zapovijedati svojim podanicima, Pierson Stratton, peti
vikont od Wakefielda, spustio se niz stube i našao u vrtu - istjeran iz vlastite kuće.
Što je bilo još sramotnije, gotovo da se i nije opirao. Bio je poražen bez
ispaljena metka.

46
 Knjige.Club Books
Odjednom je shvatio da nimalo nije pogriješila: bio je upravo to, beskorisna
hulja, jer nije imao ni najmanju ideju o tome kako ponovno osvojiti svoju utvrdu.
Oprezno se navirio prema kuhinji i ugledao gospođu Petchell kako ispituje
Tiplofta kao da upravo odlučuje o njegovu zaposlenju, što je Piersonu osiguralo
nekoliko trenutaka za razmišljanje.
Očito je zaboravila na njegovo patentno pismo, ali nije to namjeravao samo
tako pustiti ovoj nepodnošljivoj Amazonki.
Pa ipak, možda bi bolje bilo prvo otići po ugljen. Iskreno, bilo ga je pomalo
strah vratiti se prazne kante.
Bez obzira na to što je bio lord i gospodar kuće.
Ja sam lord i gospodar, podsjetio se dok je zvjerao oko sebe i pokušavao
shvatiti gdje se drži ugljen ili gdje bi barem mogao pronaći grančice za potpalu.
Iza sebe je začuo kako vrtna vrata škripe kao da ih nitko nije otvorio
godinama.
- Oh, zaboga, ove šarke!
Piersonovo se lice izobličilo od muke. Na to ga nije natjerala škripa potrganih
vrata nego glas koji je začuo.
Prvo je bacio pogled prema kuhinji, a potom natrag na vrata koja su se još
uvijek ljuljala. Sada je sve imalo smisla.
„Gospođica“ o kojoj je govorila gospođa Petchell.
I živa propast koja mu je neprestano visjela za vratom.
Kada se okrenuo, ugledao je gospođicu Tempest, okrenutu leđima i zapetljanu
u ružin grm.
Ruža zarobljena trnjem.
Ako je pogled na prednju stranu gospođice Tempest bio primamljiv, pogled
na stražnju bio je još primamljiviji. Pred sobom je vidio ženstvenu figuru, tako
oblu i meku da bi muškarca čak mogla zavarati da je dama isto tako podatne i
blage naravi.
Svaki muškarac koji bi povjerovao u takvo što, podsjetio se Pierson, bio je
prava budala.
Kao da i sama želi poduprijeti njegove stavove, započela je bujicu prigovora.
- Zaboga - mumljala je dok se pokušavala osloboditi, ali uspjela je jedino
dodatno zapetljati ne samo kosu nego i haljinu - zašto ovaj čovjek nije u stanju
zaposliti vrtlara da uredi ovu džunglu?
- Je li Vam ikada palo na pamet da mu se sviđa džungla jer čuva vrt od
gospođica koje zabadaju nos u sve živo?
Sledila se. Pierson je na trenutak gotovo prasnuo u smijeh, ali kada se
okrenula i pogledala ga, znao je da to nije dobra zamisao. - Zašto samo stojite tu?
Učinite nešto!

47
 Knjige.Club Books
Prva zamisao koja mu je pala na pamet bila je prilično okrutna: poželio ju je
gurnuti još dublje u ružin grm i ostaviti ondje zauvijek, ali samo jedan pogled na
one usne, onako napućene kao da žele... Ne, nije ga zanimalo što ta dama želi,
iako mu je siloviti poljubac proletio mislima... i unatoč svim sumnjama, shvatio
je da joj već hrli pomoći.
Kada se približio i nadvio nad nju, lagano je poskočila, kao da ju je bilo strah,
i dodatno se zapetljala u trnje.
- Oh, ne - uzdahnula je i pokušala maknuti sa sebe puzave, trnovite grane,
zbog čega joj je sada zapeo i rukav haljine.
- Budite mirni - zapovjedio joj je. Na njegovo zaprepaštenje, poslušala ga je.
- Kako samo uspijete u sekundi upasti u nevolje, gospođice Tempest? - upitao je
dok se naginjao bliže i vrlo oprezno počeo izvlačiti prvu grančicu iz njezine kose.
Nakratko ga je pogledala i oprezno odgovorila: - Nisam u nevolji. Samo sam
uhvaćena.
Uhvaćena. Poželio se nasmijati, ali dok je izvlačio još jednu grančicu iz
njezine kose, trnje za sobom povukao jedan uvojak i oslobodio ga iz čvrste,
savršeno oblikovane niske punđe koju je nosila. Svilenkasti pramen savršeno joj
je uokvirio lice.
I dogodio se. Trenutak koji je promijenio sve.
Odjednom je Pierson bio zarobljen. Zarobila ga je gotovo bolna potreba da
joj makne s lica nestašni pramen i da joj usput prstima dotakne obraze, savršene
poput svile.
Progutao je i pokušao skrenuti pogled, ali tu su bile njezine usne. Par lagano
rastvorenih rubina koji su ga mamili da ih kuša i istraži.
Pogled mu je pobjegao prema gore i tu je susreo njezine oči i zvjezdani sjaj u
njima. Činilo se da je u tom trenutku, zajedno s njegovim zdravim razumom,
nestala i ona drska mala damica duga jezika. Na njezinu se mjestu našla dama čije
su privlačnost i strast uspjele preskočiti sve njegove bedeme.
Predugo si sam, stari moj, rekao je samome sebi dok je pokušavao skrenuti
pogled s tog opasnog sjaja, tog odbjeglog uvojka koji je zapalio iskru u njemu.
Sve ove godine - prvo u Španjolskoj, a potom i kod kuće - koje je proveo sam,
vrtjele su mu se pred očima. Kako je mogao zaboraviti da miris žene može navesti
svakog muškarca da zaboravi da je gospodin.
Pa... da bi trebao biti gospodin, pomislio je dok se saginjao, a osjetila mu je
napunila nepogrješiva aroma ruža i gospođice Tempest.
Sklopio je oči i čuo kako je tiho udahnula kada joj je odbjegli pramen
zakvačio iza uha. Nije morao gledati što radi jer je mogao osjetiti kako drhti pod
njegovim dodirom pa je znao da čini pravu stvar.
Mangup kakav je nekoć bio, sada bi usnama prešao mjesta koja je dotaknuo
prstima i poljupcima istražio put kojim su prošle jagodice prstiju. Potom bije,

48
 Knjige.Club Books
grančicu po grančicu, oslobodio iz zarobljeništva u kojem ju je držalo trnje i
zarobio je u svome naručju.
A onda je otvorio oči i sve maštarije rasplinule su se u sekundi. Zatekao je
damu koja u nevjerici zuri u njega, kao da je odjednom sišao s uma ili, još gore,
kao da mu može pročitati misli...
Zurili su jedno u drugo, odjednom oboje vrlo oprezni. Potpuno izgubljeni u
tom krhkom, opasnom trenutku.
Nije znao što bi uopće mogao reći jer ni sam nije potpuno shvaćao što se
dogodilo.
Gospođici Tempest zato nije ponestalo riječi, ali stizale su u obliku kaotične,
prošaptane bujice.
- Ja... Ja... Ja... Pa, ja mislim.... da sam se oslobodila - rekla mu je i brzo
skrenula pogled dok je micala posljednju granu s rukava i izmigoljila se pokraj
njega.
Upravo je u tom trenutku onaj vražji mačak izjurio iz kuće. Nakon leta preko
stubišta, zaustavio se uz Piersona i sjeo pred njega, jasno iskazujući prijezir.
Hannibale, upoznaj gospođu Petchell.
Činilo se da se mačak s kuharicom slaže jednako sjajno kao i sa svima
ostalima.
- Oh, Hannibale, što si sada učinio? - uskliknula je očajno gospođica Tempest.
- Donio mi je dar u znak primirja - objasnio je Pierson, gledajući dolje u
jednookog mačka.
- Stvarno? - upitala je oprezno.
Očito je vrlo dobro poznavala svog ljubimca.
- Poprilično velikog štakora - rekao joj je.
Gospođica Tempest izvila je obrve od stida prije nego što je pitala: - Je li bio...
- Mrtav? Da, prilično - odgovorio je i potom, iako ni sam nije znao kako je to
izašlo iz njega, dodao: - Možete obavijestiti svoju zvijer da više volim džem od
jagode.
Simpatično zadirkivanje sišlo mu je s usana prije nego što se stigao zaustaviti
i ona se činila jednako iznenađenom kao i što je sam bio.
Džem od jagode, stvarno? Što se to događalo s njim?
Gospođica Tempest se događala.
Ova će mu djevojka doći glave. Ili će mu pomoći da mu neke stvari dođu do
glave. Ipak, čvrsto je ovio prste oko svog štapa i koraknuo unatrag, nadljudskim
naporima gaseći vatru želje koja mu je strujila udovima.
Svim udovima.
Od te se pomisli naježio jer je prepoznao taj osjećaj. Da je bio sumnjičave
prirode, nazvao bi taj osjećaj pravim imenom. Bio je to predznak. Upozorenje.

49
 Knjige.Club Books
Ako igdje na svijetu postoji djevojka koja može pronaći prorez na tamnim
zastorima njegova života i ušuljati se unutra pa širom rastvoriti zastore i pustiti
suncu da ponovno okupa njegov svijet, to je bila ova djevojka ovdje.
Gospođica Tempest usudila bi se kročiti kamo niti jedna druga ne bi. Vidio
joj je to u očima, u načinu na koji je stiskala čeljust.
Po njezinu izboru mačaka i kuharica.
I ta ga je pomisao plašila mnogo više od gospođe Petchell u kuhinji s kantom
za ugljen u ruci.
- Ovaj, da - blago je zamucala gospođica Tempest. - Vidjela sam da gospođa
Petchell stiže pa sam se htjela pobrinuti da se sretno smjesti - rekla je i rukama
zagladila suknju. - Uz to, Hannibal je ponovno bio nestao.
Time je dobio odgovor na svoje prethodno pitanje. Iako ni na trenutak nije
sumnjao u identitet gospođice koja je gospođu Petchell dovela u njegovu kuhinju.
- Lorde? - započela je šetajući se dublje u njegov vrt, očito bez straha od... -
oh, kako je ono rekla gospođa Petchell? - oh, da, „pravoga divljaka“.
To što ga je smatrala divljakom smetalo mu je više nego što je želio priznati.
Možda je prije bio pomalo promjenjiva raspoloženja, ali dovraga, bila je to
njegova kuća i njegov život u koji se ona tako drsko uplela.
Sve je bilo pod kontrolom dok ona nije uletjela, doslovce, kroz njegova vrata.
Pa... više-manje.
A sada... sada... sada su mu zbog nje na pamet padale nepredvidljive, blesave
zamisli, kao što je bila ona da ju poljubi, a ako je na ovom svijetu postojalo išta
što ga je moglo navesti da izgubi kontrolu nad životom, to je bilo ljubljenje
gospođice Tempest. Bila bi to oluja koja bi otpuhala njegovo dugo i pomno
čuvano skrovište.
Ipak, koliko god bezobrazan i nepristojan bio, ona je opet bila ovdje. Ponovno
se usudila ući u njegov vrt, ne - u njegov život.
- Gospođice Tempest, zar nemate nikakva pametnijeg posla od miješanja u
moj život?
Na njegovo nezadovoljstvo, njegove riječi uopće nije shvatila kao uvredu.
Nekoliko je puta trepnula i potom iz rukava izvukla čvrsti, odlučni osmijeh.
Uznemiravalo ga je njezino samopouzdanje. - Ne. Trenutno nemam - odgovorila
je - Na Vašu sreću.
Na njegovu sreću?
Upravo joj je htio održati cijeli govor o tome kako je on sve samo ne sretnik,
ali već ga je zaobišla i zgrabila odbačenu kantu za ugljen.
- Oh, dopustite meni da se pobrinem za to - rekla je uputivši se prema
spremištu za ugljen. - Kako ljubazno od Vas što pomažete gospođi Petchell dok
dovodi sve u red. - Spretno je napunila kantu i dodala ju njemu. - Nadam se da joj
je sve po volji. - Potom se prignula bliže. Dovoljno blizu da je Pierson
50
 Knjige.Club Books
ponovno mogao namirisati zamamnu aromu, čega drugoga nego ruža. - Moram
Vas upozoriti, gospođa Petchell prilično je zahtjevna kada su posrijedi kuhinje u
kojima kuha, ali dolazi uz najbolje preporuke lady Aveley.
Je li se ova djevojka sjetila pitati ga slaže li se on i sa čime od toga? Dopušta
li sve to? Umjesto toga, ona se brinula za zadovoljstvo gospođe Petchell?
Kada je ponovno podigao pogled, otkrio je da je već krenula prema kuhinji te
se okretala prema njemu kao da se čudi što nije doskakutao za njom. - Je li Vam
se svidjela?
- Ni najmanje.
Osmijeh joj se sledio.
Iako je to trebalo biti zabilježeno kao njegova mala pobjeda, nije osjetio ni
tračak onoga poznatog mu zadovoljstva koje bi donosila pobjeda nad
neprijateljem na bojnom polju. Zato joj je odlučio zadati završni, sudbonosni
udarac. - Odakle Vam samo ideja, gospođice Tempest, da mi dovedete kuharicu?
U sekundi je skupila ruke u šake i postavila ih na bokove, kao da prihvaća
njegov izazov. - Zato što Vam je potrebna.
Pa, tu je bila u pravu, morao je priznati samome sebi, ali izvukao je iz rukava
bolji argument. - A zašto mi je ono potreban kuhar, ako smijem pitati?
Sada je već stala crvenjeti, ali još nije bio posve zadovoljan. Vidjela se tek
natruha topline koja joj je lagano zarumenila obraze. - To sada nije bitno - rekla
je. - Osim toga, gospođa Petchell ima najbolje preporuke.
- To ste već rekli.
Stisnula je usne.
Da barem nisu bile bolje od deserta od jagode. Slatke. Sočne. Primamljive.
Njegov zdrav razum već je pripremao bijelu zastavicu u znak predaje, no sada
kada je neprijatelj stajao pred njim u punom sjaju, odlučio se za napad.
Ne zato što su ga njezine sočne usne mamile, nego zato što ju je imao u šaci.
Ilije tako barem mislio. Kako naivno.
Ponovno se nadvio nad nju te ispucao najbolje čega se u tom trenutku mogao
dosjetiti: - A tko je preporučio tu vješticu koju ste mi doveli u kuću? Newgate?
Njezin ga je smijeh živcirao. - Vješticu? Danas ste pravo gunđalo. - Zastala
je pa dodala: - Čak i više nego inače.
Što je time htjela reći? Čak i više nego inače? Nije se dugo zadržavao na tome,
nego je nastavio: - Vaša je kuharica uvjerena da sam ja potrčko. Nazvala me
šepavcem i poslala me po ugljen.
Umjesto da ju to šokira, gospođica Tempest zanemarila je njegove pritužbe i
nastavila: - Zasigurno ste je pogrešno shvatili.
Podignuo je kantu s ugljenom.

51
 Knjige.Club Books
Kao i svaki časni ratnik, odbijala se pomiriti s porazom, čak i kada je bio
neizbježan, pa je samo nastavila: - Vjerojatno se niste pravilno predstavili.
- Pravilno predstavio? - gotovo je eksplodirao od bijesa. - Žena se okomila na
mene.
Gospođica Tempest uhvatila je suknju i projurila pokraj njega ravno prema
kuhinji. - Okomila na Vas! Lorde Wakefielde, s obzirom na sve što sam čula o
Vama, čini mi se da ste malo skloni dramatizirati. Čujte to, okomila se na Vas. To
ne može biti.
Ako je Pierson mislio da je to kraj čitave drame, grdno se prevario.
Djevojka se okrenula i odlučnim koracima vratila ravno pred njega, spremno
naoštrena trnja. - A zašto Vas i ne bi zamijenila za kakva zgubidana kada upravo
tako i izgledate jutros? - Pokazala je rukom prema odjeći koju je navukao u žurbi.
Pa, nije baš da je očekivao goste.
Sve do sada, očito.
- Ako ste naumili hodati kroz život izgledajući poput hulje, onda se nemojte
čuditi kada Vas tako i nazovu. - Prošla je pokraj njega i uvrijeđeno šmrcnula. -
Nije ni Čudo da je sirota gospođa Petchell sve pomiješala. - Ponovno je krenula
prema kuhinji. - No, hajde, idemo ispraviti čitavu zavrzlamu.
- Nema se tu što ispravljati - rekao joj je ne odustajući. - Možete je odvesti
odakle je došla. Skupa s onim patuljcima koje je povela.
Nevjerica na njezinu licu bila je glasnija od riječi. - Ne namjeravate je
zadržati?
- Ne, ne namjeravam. Osim u slučaju da zna ispeći mačku.
Još jednom se vratila niz stube i istog je trenutka požalio svoje riječi jer je sa
sobom donijela i onu opojnu aromu ruže, oštru i odlučnu u namjeri da zasjeni sve
ostalo, uključujući njegov zdrav razum. - Mogu se okladiti da je Vaš monsieur bio
upoznat s tim receptom.
Najvjerojatnije i jest. Bilo je više njegovih jela za koja se Pierson nije usudio
pitati što sastoje. Lakše mu je bilo vjerovati da je posrijedi piletina i nastaviti dalje
sa životom.
Ali gospođica Tempest nije završila s prodikama. - Ne možete otpustiti
gospođu Petchell. Udovica je i nema drugih primanja.
Pierson se pitao je li za takav bračni status kriv manjak vještine samoobrane
pokojnoga gospodina Petchella.
Činilo mu se da bi mogao biti idući jer gospođica Tempest još nije završila s
nabrajanjem. - Osim toga, ta su djeca siročad. To su djeca njezine sestre, a draga
gospođa ih je prihvatila kao svoju.
- Moja kuća nije dobrotvorna ustanova, gospođice Tempest.
- Djeca nemaju nikoga osim svoje tete.
Slegnuo je ramenima. - Kako je to moj problem?
52
 Knjige.Club Books
Jedno je vrijeme, prije nego što je postao nasljednik, bio ljubitelj prava; čak
ga je i proučavao. Nakon svih ovih godina, nikada nije zaboravio jedan ključan
savjet.
Nikada ne postavljaj pitanje na koje ne želiš čuti odgovor.
I upravo je sada postupio protivno tom savjetu.
Gospođica Tempest nagnula se bliže i spustila glas. - Njihov je otac nestao
prilikom povlačenja u Corunni. Vjerovala sam da ćete od svih ljudi upravo Vi...
Corunna... Pierson nije čuo ništa nakon toga.
Ta je riječ bila dovoljna da mu zaustavi disanje i izazove seriju užasnih,
krvavih prizora pred očima.
Njegov je vrt nestao, a pred sobom je vidio samo cestu preplavljenu krvlju i
mrtvim tijelima, ljudima koji se grče u smrtnim mukama. I taj strašan osjećaj
nemoći dok je jedino što možeš marširati dalje. Bježati.
Sada mu je na kućni prag stiglo još žrtava toga pokolja.
- Dosta više! - rekao je zabivši štap u tlo, snažno se naslanjajući na njega dok
je pokušavao doći do daha.
Što god da je govorila, prestala je istoga trena. Iskoristio je priliku i prošao
pokraj nje zanemarivši oštre bolove u nozi koje su izazvali nagli pokreti.
- Ni riječi više - zarežao je u znak upozorenja kada je ponovno otvorila usta.
Ponašao se kao grubijan, ali više ga nije bilo briga. Neće zagaziti u još jedan
krvavi kanal. Nikada više. Potom je ušao u kuhinju.
Vlastitu kuhinju, podsjetio se.
U njoj je i dalje vladao kaotičan nered, što je samo još dodatno razdražilo
njegov već pomračeni um. Ipak, dok je uvlačio dubok dah, primijetio je da je
djevojčica složila posuđe u sudoperu, a dječak je, nekim čudom, upalio Štednjak
i na njemu se već grijao čajnik iz kojega je izlazila para.
Na suprotnoj strani prostorije stajali su gospođa Petchell i Tiploft koji su,
činilo se, također vodili rat.
Gospođa Petchell se okrenula kada je ušao. - Ovaj ovdje - pokazala je palcem
prema Tiploftu - kaže da si ti gospodar kuće.
- Jesam - rekao je Pierson uspravivši se i prvi put nakon dugo vremena
poželjevši da uistinu izgleda poput gospodara. No plemićka krv značila je više od
dobro krojena kaputa i ulaštenih čizama. Podigao je bradu i pogledao ju ravno u
oči. Ipak, ako je očekivao ispriku ili barem natruhu žaljenja zbog ranijeg
ponašanja, gadno se razočarao.
Nije dobio ništa slično.
- Pih! - frknula je i zagladila pregaču. - To ćemo još vidjeti. - Pokazala je na
vrata koja su vodila u ostatak kuće. - Ako ste gospodar, što, dovraga, radite u
mojoj kuhinji? Izvolite van.

53
 Knjige.Club Books
Iza sebe je začuo kašljucanje gospođice Tempest. Nije mogao razlučiti je li
riječ o nevjerici ili smijehu.
Nije ni bilo važno.
A ni gospođa Petchell nije završila. - Oh, ali prvo, djeca imaju nešto što Vam
žele reći. - Uputila je djeci nekoliko oštrih, znakovitih pogleda. - Zar ne, djeco?
- Da - započeo je dječačić.
- Imamo, lorde - rekla je djevojčica, kojoj je drhtala donja usna. Okrenula se
prema Piersonu, ali nije gledala gore prema njegovu licu. - Hvala Vam, gospodine
- promrmljala je više se obraćajući podu nego njemu.
- Zaslužit ćemo svoj ostanak, lorde - dodao je dječak, na što je njegova sestra
počela entuzijastično kimati.
- Oh, hoće svakako. Za to ću se ja pobrinuti - rekla je njihova teta, i činilo se
da to uistinu i misli.
U tom je trenutku Pierson ponovno osjetio onaj procijep u zastorima. Onaj
djelić topline koji mu je ranije danas već probio srce. Rez je sada bio još malo
veći.
Ne. Ne. Ne. Nije želio ništa od ovoga. Posebice ne odgovornost i brigu za dva
mršava siročića.
Ratna siročića, dodala bi gospođica Tempest.
Nije računao gospođu Petchell. Piersonu se činilo da bi se snašla i u
najudaljenijim ruskim predjelima samo s džepnim nožićem i korom od jabuke.
No kada je podigao pogled, odlučan u namjeri da protjera cijelo društvo,
ugledao je na vratima gospođicu Tempest, oko koje je u kuhinju navirala Sunčeva
svjetlost. Činilo se kao da toplina i sjaj izviru iz nje same, a iz očiju joj svjetlucaju
iskrice. Iskrice koje kao da su ga izazivale da joj dokaže da nije u pravu kad ga
smatra divljakom i grubijanom.
Čak je i Hannibal, koji je sada bio smješten u naručju svoje gospodarice,
nagnuo glavu na stranu i jednim okom temeljito promatrao vikonta. Nisam valjda
na tebe potratio savršenog štakora, ha?
- Pa - zamuckivao je. - Pobrinite se da tako i bude. - Potom je kimnuo dječaku
i rekao: - U hodniku na katu nalazi se mrtav štakor, zahvaljujući mačku gospođice
Tempest. Molim te, donesi joj ga, uz moje najljepše želje.
Dječak je pojurio gore, a njegovi trčeći koraci odzvanjali su kućom i popratili
jednu odlučnu misao.
Ja sam gospodar ove kuće.
Ali činilo mu se da je to jedino čega je bio gospodar.

Nakon što je lord Wakefield pobjegao u svoje carstvo na katu kuće, gospođa
Petchell uperila je strogi pogled u Louisu.

54
 Knjige.Club Books
Već je pretpostavila da gotovo ništa ne može promaknuti britkom umu nove
kuharice i sada se osjećala razotkrivenom i golom pod njezinim pogledom. Činilo
joj se da kuharica može vidjeti ono klupko želje koje se još uvijek zapletalo u njoj.
- Pih! - frknula je gospođa Petchell kao da već zna odgovor, ali ne želi
podijeliti svoje mišljenje.
Na svu sreću.
- Hajmo, hajmo, gospođice - rekla je kuharica i otpravila Louisu niz stube
prema vrtu. - Imam posla. - Tim je riječima zalupila kuhinjska vrata.
Louisa je na trenutak zastala u zaraslom vrtu i samo stajala poput kipa, ako se
izuzme nepravilan ritam njezina srca, koje je snažno udaralo, i pitala se što se to
upravo odigralo.
Činilo se tako jednostavnim. Louisa je bila ugledala gospođu Petchell kako
prilazi kući i požurila se kako biju na vrijeme predstavila vikontu.
Potom je ušla kroz vrata između dvaju vrtova... Ušla je... I tada... Pa, sve se
okrenulo naopako.
Pogledala je dolje u Hannibala. - Zarobili su me - šapnula mu je. - Prvo ružine
grane, a potom... On.
Kada se zaletio u vrt i nadvio nad nju, prvo je pomislila da će ju baciti preko
zida, ali onda se zaustavio pred njom i...
Na trenutak je bila uvjerena da će ju.... - priznala je svome najsigurnijem
slušatelju. Kakav god bio njezin ne baš najsrdačniji mačak, jedno je bilo sigurno:
odlično ju je znao saslušati. - Mislila sam da će me možda... - započela je i zastala.
Nije mogla priznati to, čak ni Hannibalu.
Nije li prvi poljubac san svake djevojke?
Pažljivo se provukla kroz zapetljane ružine grane i skliznula kroz otvor u zidu.
Sjetivši se da ju na drugoj strani čeka Lavinia, ponovno je zastala.
Njezina će sestra odmak primijetiti Louisinu smušenost, ali i raspadnutu
frizuru te odjeću koja neuredno stoji. Zato je sjela na klupu i pustila Hannibala da
slobodno luta savršeno uređenim vrtom lorda Charletona dok se ona potpuno ne
smiri.
Koliko god vikonta nazivala grubijanom, nekako ju je fascinirao. Bio je skup
kontradiktornosti.
A ako je postojala jedna stvar koja je mogla zaintrigirati Louisu, bila je to
zagonetka koju treba odgonetnuti.
Pa ipak, evo je ovdje, i dalje duboko uvjerena da se nikada neće udavati, a
ipak nije mogla prestati razmišljati o njemu: o njegovoj bradi, tamnoj i zarasloj, i
o tome kako je, Bog joj bio u pomoći, poželjela prstima proći po oštroj crti
njegove čeljusti.
Željela je raspustiti njegovu kosu i prolaziti prstima kroz nju dok ne bi počeo
nalikovati na gusara - onako neuredan i grub.

55
 Knjige.Club Books
Kada je njegova ruka posegnula prema njoj i kada joj je maknuo s obraza onaj
nestašni pramenčić... htjela je, željela je puno više od toga.
Željela je da joj svojom velikom, snažnom rukom obuhvati bradu i podigne
ju prema gore kako bi joj s usana ukrao poljubac.
Dok je pokušavala smiriti disanje i prestati ga zamišljati kako ju podiže s tla
i odnosi sa sobom poput kakva mangupa, podigla je pogled i u njegovim očima
ugledala nešto što ju je duboko uznemirilo.
Čežnju tako duboku da se uplašila da će upasti u nju kao u ponor. Uplašila se
da u njegovim očima vidi odraz vlastitih nemira koji su divljali u njoj. Onih
nemira koji su ju gotovo natjerali da stane na prste, uhvati ga za košulju i prisloni
usne na njegove.
Prednji kraj čizme zabila je u šljunak podno klupice i kamenčići su poletjeli
prema naprijed.
- Oh, Bože - promrmljala je dok se spuštala kako bi zagladila pošljunčanu
stazicu uz koju se klupa nalazila.
Da je barem jednako tako mogla zagladiti i oštru čežnju koja ju je razdirala
iznutra.
- Htjela sam da me poljubi, Hannibale - rekla je prijatelju kada je došao
pregledati njezin rad. - Sigurno misli da sam pravi seoski curetak.
Još gore, tko zna kakvu je glupost izgovorila u tom trenutku izgubljenosti?
Oh, da, sjetila se. Zarumenjela se od same pomisli na to.
Mislim da sam se oslobodila.
Gotovo pa mu je jasno dala do znanja da mu je na raspolaganju, shvatila je
užasnuto. Pa ipak, je liju on iskoristio?
Nije. Dopustio je da mu sklizne kroz prste. Pustio je da trenutak jednostavno
prođe bez ikakva odgovora.
Toplina u njezinim obrazima sada ju je već žarila te se širila u vrat i grudi.
Gotovo je napravila potpunu budalu od sebe.
- Ovo se neće ponoviti - rekla je Hannibalu. - Kunem se da se ovo neće
ponoviti.
Hannibal kao da je blago slegnuo ramenima pa se odšetao dok mu se rep
lagano uvijao sjedne na drugu stranu.
- On nije pristojan muškarac, ni najmanje - dodala je.
Hannibal nije imao komentara. Oboje su znali da to nije istina.
Jer čak i u trenutcima kada je bila potpuno uvjerena da je vikont prava zvijer,
on ju je uspio iznenaditi. Dala bi se okladiti u sve što je imala da će upasti u onu
kuhinju i potjerati gospođu Petchell.
Ali nije to učinio. Spustio je pogled prema dječici, siročićima koji su jednako
kao i on izgubljeni u ovome svijetu, i pružio im svoj dom.

56
 Knjige.Club Books
Oh, proklet bio taj čovjek, pomislila je i sjela na travu. Sada ga više nije mogla
ni prezirati. Bio je nalik na lava iz dječje priče. Na onoga koji je imao trn u šapi.
Upravo je to bio lord Wakefield. Lav tamne grive s trnom u šapi.
Kakav bi bio kada bi mu netko izvadio taj trn?
Bacila je posljednji pogled prema susjednom imanju, prema vrtu izgubljenom
u vremenu i prozorima zastrtima zastorima koji su svijetu jasno davali do znanja
da gospodar ne želi imati veze s njima. Pitala se tko je uistinu lord Wakefield i
zašto bi se čovjek koji je zapravo bio toliko dobar, odlučio skriti od svijeta.
I živjeti u takvu kaosu.
Hannibal se vratio i sada je češkao svoje jedno čitavo uho. Da se nalazi u
Kemptonu i da iza sebe ima svoje Društvo za boljitak i napredak Kemptona,
maknula bi svu paučinu i počistila svaki prašni kutak ovoga svijeta kako bi ga
namamila da izađe iz svog skrovišta.
- Ali ovo nije Kempton, Hannibale.
Ako je htjela doznati tko se zapravo krije iza napukle maske, morat će se sama
potruditi.
Louisa je ponovno zadrhtala.
Usudi li se učiniti to?

57
 Knjige.Club Books

PETO POGLAVLJE

ierson se sljedećeg dana kasno probudio i otkrio da se Hannibal više čak i ne

P trudi najaviti svoj dolazak.
Ležao je ispružen na prekrivaču pokraj vikonta i spavao dubokim snom, pri
čemu je zauzeo popriličan dio kreveta. Drski si je stvor svašta uzimao za pravo!
Vikont je htio ustati, ali se tada sjetio količine brendija koju je sinoć unio u
sebe i zastao na trenutak kako bi došao sebi.
Obično bi toliko popio kako bi istjerao iz glave užase iz Španjolske.
Sada je na popis stvari koje je želio zaboraviti dodao i gospođicu Tempest.
Ako ju ne istjera iz sjećanja, morat će još mnoge večeri provesti poput
sinoćnje: hodajući gore-dolje po radnoj sobi i trzajući prstima kad god bi se sjetio
kako je svilenkast pod njima bio onaj pramen koji joj je sklonio s lica.
Neostvarene želje nisu mu dale mira do duboko u noć.
Prokleta bila! Trebao ju je jednostavno poljubiti i završiti sa svime ovime.
Ta ga je misao istjerala iz kreveta, na što je Hannibal nezadovoljno mijauknuo
jer ga je omeo u odmoru.
Tračak sunca ponovno je pronašao put kroz procijep u zastorima. Kako je
moguće da ga vanjski svijet ovako bezobrazno pozdravlja svako jutro otkako se
djevojka pojavila u njegovu životu?
Kao da ga budi sama gospođica Tempest. Dao bi se zakleti da je prije spavanja
čvrsto navukao zastore.
Dograbio je štap pa šepesao po sobi, navlačeći na sebe odjeću jer je točno
znao što mora učiniti.
Istjerati tu malu vješticu iz glave. Jednom za svagda.
S obzirom na to kako je odlučno nakrenula glavu i na suzice koje su joj se
skupile u oku u znak zahvalnosti kada je odlučio zadržati gospođu Petchell,
mogao se okladiti u čitavu zaradu od stanarine koju je prikupljao da će se
gospođica uskoro vratiti.
Jednako kao i njezin mačak.
Sišao je i na stolu za posluživanje zatekao nevjerojatan doručak. Zahvalno je
uvlačio divne arome koje su se širile s pladnjeva i zaključio da dobar kuhar ipak
puno znači. No ovo je bila posljednja promjena koju će dopustiti gospođici
Tempest.
Nova kuharica i dvoje djece bili su i više nego dovoljni. Ovdje će povući crtu.
Nema više promjena na bolje.

58
 Knjige.Club Books
I nema više zamišljanja kako je ljubi...
Nakon što je završio s doručkom, uhvatio je štap i pozvao Tiplofta.
- Trebam kaput i rukavice - rekao je zatečenom pazikući. - Oh, i reci, molim
te, onom dečku da ubaci mačka gospođice Tempest u vreću. Pronaći će živinu na
mome krevetu.
- Odmah, lorde - odgovorio je Tiploft.
- Vrijeme je da dovedem sve u red - dodao je.
Oprezan pogled koji mu je pazikuća uputio govorio je da može samo pokušati
i da mu želi sreću na tom pohodu.
Oh, Pierson će mu pokazati. On je gospodar ove kuće i gospodar svojega
života.
To je namjeravao ponoviti i pola sata kasnije dok je stajao u knjižnici svojega
tetka lorda Charletona.
Na vlastito nezadovoljstvo, ondje nije zatekao lorda Charletona nego njegova
nasljednika, gospodina Alastera Rowlanda, zavaljenoga u Charletonov golemi
naslonjač, kako uživa u boci brendija.
Bez obzira na to što još nije ni podne.
- Tuck - rekao je Pierson, koristeći se nadimkom koji je nadjenuo starom
prijatelju dok su još bili dječaci. - Što ti ovdje radiš? - nije pogledao Rowlanda u
oči.
Nikada to nije činio. Ne više.
- Pozvan sam - razvlačio je Tuck, podižući duge noge u čizmama na stol. Igrao
se do vrha punom čašom brendija i lijeno osmjehnuo. - Pretpostavljam da si i ti,
rođače.
Rođače. Samo zato što su se njegova teta i Tuckov ujak vjenčali, to nije
značilo da su... Ma, nije ni bilo bitno.
- Ne, nisam pozvan - odgovorio je Pierson, promatrajući nitkova s prijezirom.
Nije oduvijek bilo tako među njima: nekoć su bili bliski poput braće. On, Tuck
i...
Pierson se ovdje zaustavio. Nije se volio prisjećati trećeg imena. Umjesto
toga, na stol je postavio vreću, točno pokraj Tuckovih čizama.
Kada je iz nje izletio Hannibal i stao frktati i režati, Tuck se gotovo prevrnuo
iz Charletonova naslonjača kako bi spasio živu glavu. - Zaboga, Piers, koji je to
vrag?
- Da već nisi pripit, vidio bi da je posrijedi mačak.
- Ako ti tako kažeš - odgovorio je Tuck, oprezno obilazeći stol, te se udaljio
na drugi kraj prostorije. - I nisam pripit, samo malo umoran. Nisam budala i vidim
što se događa ovdje. Ako se pojavim pijan, završit ću u braku na prijevaru. Eto,
to se događa.

59
 Knjige.Club Books
Piersonu je trebao trenutak da shvati o čemu Tuck govori, ali zaključak mu se
nije svidio.
Nimalo.
Od same pomisli na gospođicu Temple i Tucka utroba mu se svezala u čvor.
Još je gora bila odvratna slika koja mu se na tu pomisao stvorila pred očima.
Preko mene mrtvog,
- Znaš li ti što se, dovraga, događa? - nastavio je Tuck, ali se brzo predomislio.
- Zašto uopće pitam tebe? Vjerojatno i ne znaš da se Charleton sada bavi
spajanjem parova. Vijest se pročula po cijelom gradu. Sve je izazvala neka
nedovršena obveza koju mu je ostavila tvoja pokojna ujna - objašnjavao je. - Da
se ikada udostojiš proviriti iz ove svoje jazbine, možda bi i znao sve ovo. Ujak će
pokušati namamiti jednoga od nas u brak... Okladio bih se u iduću stanarinu ako
je potrebno.
- Nisi li to već prokockao?
Tuck se zadužio već za dvije, ako ne i za tri kvartalne stanarine.
Zastao je, a potom se nacerio, čime je dokazao da, kao i obično, ne osjeća ni
trun grižnje savjesti. - Moguće da jesam. Nema veze. Ipak, kažeš da nisi pozvan.
Možda bi ti bilo pametnije uzeti tog stvora i zbrisati prije nego što se ujak sjeti da
si još uvijek među živima. - Tuck je polako odmjerio Piersonov kaput i odijelo.
- Pa, više-manje među živima. - Duboko je uzdahnuo i nastavio oprezno
motriti Hannibala.
Na sreću, Charleton se upravo pojavio na dovratku, a Hannibal je iskoristio
priliku i projurio kroz otvorena vrata.
- Prokleta zvijer - mrmljao je barun dok je promatrao mačka kako bježi. - Ha,
Alasteru, pojavio si se upravo na vrijeme. - Baranje potom podigao pogled i
primijetio da je u sobi još netko.
- Wakefielde?
Vikont je kimnuo u znak pozdrava. - Znam da ometam vaš sastanak, ali bit ću
kratak. - Nelagodno se premjestio s noge na nogu. Strašno ga je boljelo stajati
tako dugo, ali nikada to ne bi priznao.
Posebno ne pred Tuckom.
- Da, ovaj, dođi, sjedni - rekao je Charleton. - Vidim da si se već poslužio
okrjepom - sada se obratio nasljedniku.
Tuck je nakrivio čašu, a na usnama mu je zaigrao nepopravljiv osmijeh. -
Učinilo mi se da će mi biti potrebno.
Barun je gunđao sebi u bradu i krenuo prema svom naslonjaču.
Sjeo je, a Pierson je zauzeo naslonjač nasuprot njemu. Tuck je ostao stajati,
držeći se podalje, uz vrata.
Vjerojatno kako bi se mogao brzo izvući ako bude potrebno.

60
 Knjige.Club Books
Pierson je okrenuo leđa starom prijatelju i odmah prešao na stvar. - Ujače,
molim Vas, držite onu djevojku podalje od moje kuće i mojega života.
- Podalje od tvoje kuće? - Iz Tuckovih je usta izletio usklik pun nevjerice pa
su se ostala dvojica smjesta okrenula prema njemu.
- Ni riječi - zaprijetio mu je Charleton zamahnuvši prstom po zraku kako bi
dodatno istaknuo svoje riječi.
Činilo se da je upozorenje djelovalo. Tuck se ponovno posvetio čaši brendija
u rukama.
Naravno, nije niti na trenutak zavarao Piersona, ali se namjeravao ponovno
vraćati kasnije kako bi nasamo razgovarao s lordom Charletonom. Došao je dovde
i sada je bio odlučan obaviti što mora i vratiti se svojoj kući.
Svome dvorcu. Svome svetištu. Daleko od budala poput Alastera Rowlanda,
koji ga je samo podsjećao na prošlost i daleko od djevojaka koje su ga tjerale na
razmišljanje o usamljenim danima koji mu predstoje do kraja života.
- Pa, da, lorde - rekao je vikont ustajući. - Morate obuzdati gospođicu
Tempest. Miješa mi se u život.
Charleton se počeo smijati. - Stani u red. - Potom se uozbiljio i zagledao preko
stola. - Iako, moram joj odati počast. Uspjela te izvući iz kuće i dovesti ovamo.
Kada si posljednji put bio u posjetu...?
Pierson se naslonio u naslonjaču jer nije shvaćao zašto je to važno, ali nešto
na tetkovu licu govorilo mu je da ipak jest. Njemu. I to je zateklo vikonta jer je
jednostavno pretpostavljao da je većini ljudi drago što ga ne vide. Što ih ne
podsjeća na ružne ratne posljedice.
Osim toga, njegovo šepanje baš i nije bio lijep prizor.
Stoga je, što se tiče druženja i posjeta, imao samo jedno reći: - Ne vidim zašto
je to važno. Jednostavno više volim samoću.
- Da, upale uči, bljedilo na licu i grimase svaki put kada se pomakneš jasno to
potvrđuju - promrmljao je Tuck.
Pierson je duboko udahnuo. Što prije završi s ovim razgovorom, prije će moći
otići. - Gospodine - nastavio je okrećući se u naslonjaču dok nije bio okrenut ravno
prema Charletonu. - Bio bih Vam silno zahvalan kada biste je samo držali podalje
od mojega doma.
Charleton je podigao pogled. - Koju?
Koju? Uznemirujući drhtaj prošao mu je kralježnicom. - Hoćete reći da ih ima
više od jedne?
- Da, dvije - odgovorio je Charleton. - Louisa i Lavinia.
Tuck je u pozadini tiho zazviždao. Kada su ga obojica bijesno pogledala,
nacerio se. - Ni riječi više od mene.
- Hajde da i to dočekamo - promrmljao je Pierson.
- Da, ovaj, koja od njih ti zagorčava život, momče? - pitao je Charleton.
61
 Knjige.Club Books
Pierson je zastao kako bi se na trenutak smirio i sredio misli. Nije baš mogao
odgovoriti da je riječ o onoj s usnama boje jagode.
Bacio je pogled preko ramena. Ne, ne pred Tuckom.
- Je li važno koja? - rekao je i slegnuo ramenima kao da mu nije nimalo stalo,
- Obje ih držite podalje, ako je tako lakše. I onu njezinu napast koja se gotovo
uselila u moju kuću!
Charletonove su obrve zaigrale. - Hannibala? Dakle, imao si tu čast.
- Ne bih to tako nazvao... - počeo je Pierson prije nego što mu je tetak prasnuo
u smijeh.
- Bolje da je u tvojoj kući nego u mojoj - rekao je Charleton. - Louisa se kune
da je njezin mačak bezopasan, ali jedna od sluškinja jučer je dala otkaz. Kaže da
je mačak bacio nekakav urok na nju.
- Vjerojatno samo više nije htjela čistiti za njim - zaključio je Pierson.
- Kako to misliš?
- Mačak je srušio jednu od talijanskih vazi moje majke i na sagu ostavio
sadržaj svoje utrobe. Da i ne spominjem njegovu sklonost ostavljanju darova.
- Darova? - pitao je Tuck.
- Mrtvih štakora - rekao mu je Pierson, a potom se vratio važnijim stvarima.
- Samo želim djevojku i mačka dalje od svoje kuće. Dosta mi je njezinih
nenajavljenih posjeta.
- Zvuči kao moj tip djevojke - dodao je Tuck s pokvarenim prizvukom u glasu.
- Zaboravi na to! - zarežao je Charleton na njega. - Te su djevojke kumčad
lady Charleton. Njihov je otac poštovani znanstvenik i gospodin. To su nevine
djevojčice, dame, ti vražji stvore, i tako ćeš se i odnositi prema njima. Lady
Charleton jasno je dala do znanja da tako želi, posebice zato što su izgubile majku
dok su još bile vrlo male. Isobel je obećala lady Tempest da će... Pa, ostavila je
upute Haleyu da je potrebno...
Kao i uvijek kada bi se spomenula njegova supruga, Charleton je zašutio i
skrenuo pogled. Još je tugovao kao i prvoga dana kada ju je izgubio.
Ugriz nečega - možda krivnje - presjekao je Piersona. Nije učinio ništa da bi
utješio muža svoje omiljene tete. Nije joj čak ni došao na pogreb.
Mogao je jedino skrenuti pogled i zanemariti vlastiti stid.
- Da... ovaj... - Tuck je popunio neugodnu tišinu. - Gdje smo ono stali? Ah,
da, držati djevojke podalje od tvoje kuće. Zar ne, Piers?
Vikont je odlučno kimnuo.
Tuck nije bio gotov. Previše je volio zalaziti na zabranjeni teritorij. - A koji
je to neoprostivi prijestup napravila, osim toga što te natjerala da izađeš iz svog
dvorca? To što se usudila ući u tvoju jazbinu mnogo govori o njoj. Uistinu hrabra
djevojka.

62
 Knjige.Club Books
Pierson se blago zakrenuo kako bi mogao pogledati Tucka u oči. - Dala je
otkaz mojem kuharu.
To je probudilo Charletona iz tugovanja koje ga je obuzelo. - Louisa je
učinila... sto?
- Najurila je mog kuhara - ponovio je Pierson nakon što je u sebi tiho isprobao
izgovoriti njezino ime. Gospođica Louisa Tempest.
Ne, ne smije to činiti. Zvučalo je previše bliskim, previše intimnim, a to u
njezinu slučaju može jedino izazvati nevolje. Bila je gospođica Tempest i ostat će
problematična gospođica Tempest. - Nakon što ga je najurila - nastavio je Pierson
- odlučila mi je pronaći novu kuharicu. Izvukla je odnekud vješticu i dovukla
miju u kuću. Ta je žena užasna. Gospođa Picton. Ne. Gospođa Pettle.
Nije bio siguran zašto se žalio. Ako su obroci u kojima je jučer uživao ikakav
pokazatelj, žena je uistinu znala kuhati. Ali to sada nije bilo važno...
Tuck je prišao i sjeo u naslonjač pokraj Piersonova te se uhvatio za tkaninu. -
Ne misliš valjda na gospođu Petchell?
- Da, tako je. Što s njom?
Tuck se naslonio i prstima prošao kroz kosu. - Aveleyicinu gospođu Petchell?
- Ne znam čija je bila prije, ali sada ju ja moram trpjeti. No, sada kada kažeš,
čini mi se da je gospođica Tempest spomenula da joj je lady Aveley pomogla
pronaći kuharicu.
- Zaboga, čovječe dragi! - uskliknuo je Tuck. - Gospođa Petchell! U tvojoj
kuhinji, ni više ni manje. - Zazviždao je od nevjerice. - Volio bih vidjeti lice
Aveleya kada dozna. Gotovo se rastao od žene zbog cijele situacija. Blesava je
djevojka otpustila gospođu kako bi si mogla zaposliti nekog napuhanog Francuza.
Pa, Piersonu je taj scenarij bio vrlo dobro poznat. Ali ipak...
- Što je ta Petchellica učinila da je zaslužila otkaz od Aveleyeve žene?
Otrovala nekoga? - upitao je zabrinut za svoje zdravlje nakon jutrošnje haringe.
- Otrovala? - Tuck je zatresao glavom. - Ne, ništa tako drastično. Mlada
Aveleyeva nevjesta jednostavno je vjerovala da će Francuz unijeti poseban šarm
u njihovo kućanstvo i ostaviti poseban pečat. Po meni, samo još jedan razlog zašto
se ne želim oženiti. Te djevojke dođu ravno iz Batha i dobro uređenu i
organiziranu kuću jednog neženje okrenu naglavačke.
Čine to čak i kada nisi u braku s njima, tiho je mrmljao Pierson, misleći pri
tome na gospođicu Tempest i njezine odlučno stisnute usne boje jagode.
Tuck nije završio s veličanjem vrlina gospođe Petchell. - Oh, ukrao si Aveleyu
pravi biser. Gospođa Petchell je izvrsna; peče savršene odreske. - Ljubomorno je
uzdahnuo, kao da je pred njima tanjur s biftekom, a on ga smije samo pomirisati.
Kada se oporavio, a to je bilo vrlo brzo, nastavio je: - Uskoro ćeš doznati.
Zavidjet će ti cijeli London. Odbila je stotine ponuda, i to s vrlo cijenjenih
adresa. Ne razumijem zašto je pristala raditi za tebe, ali neću se buniti.

63
 Knjige.Club Books
Momak se naslonio i isprepleo prste na trbuhu, a duge noge pružio pred
sobom.
Piersonu se nije sviđao prizvuk u njegovu glasu, niti prizor Tucka koji se očito
osjećao kao kod kuće. - Kako to, dovraga, misliš?
- Sada me moraš pozvati na večeru. Ne brini se, neću te odbiti i nije mi nimalo
stalo do ceremonija. Ne tražim ništa posebno, samo pet-šest jela i dobar odrezak.
Oh, i onaj porto koji je tvoj otac uvijek imao. Nisi valjda sve popio sam?
Pierson se trgnuo od toga komentara. To koliko pije ticalo se samo njega. -
Ne primam goste.
Tuck se ponovno naslonio. - Od sada primaš, rođače - rekao je samouvjereno,
kao i obično. - I ne vidim zašto si došao ovamo požaliti se na gospođicu Tempest
svom tetku. Ta ti je djevojka u kuhinju uspjela dovesti gospođu Petchell. Ni više
ni manje nego gospođu Petchell. Pa to je čudo! - Nasmijao se i pogledao Piersona
u oči. - Zapravo bi trebao zaprositi tu čudotvorku.
- Zaprositi? - ispljunuo je Pierson i poskočio u naslonjaču.
Tuck je kimnuo, djelujući gotovo pa svečano. Okrenuo se Charletonu. - Je li
ta gospođica Tempest zgođušan djevojčurak? Možda je uzmem i za sebe ako je
lijepa. Je li lijepa?
- Nije! - brzo je upao Pierson, koji je polako dolazio sebi.
- Nije? - pitanje je došlo od baruna.
- Nije ni najmanje - inzistirao je Pierson.
- Dobro, je li lijepa ili nije? - pitao je Tuck, a pogled mu je prelazio s
Charletona na Piersona kao da je osjetio da nešto tu smrdi.
Naravno da je osjetio. Tuck je znao namirisati prijevare.
Upravo je u tome i bio problem. Pierson nije znao zašto, ali nije htio da se
Tuck - čovjek kojega bije takav glas - približi gospođici Tempest.
- Lijepa? Nije. Ne baš. Prilično je obična, ako mene pitaš. Podsjeća me na
vrapca - odgovorio je Pierson.
Čini se da je to bilo dovoljno da Tuck izgubi zanimanje. Za sada. - Pa, dobro,
ti imaš oko za te stvari. Ili si barem imao. Tvoja Melliscent je bila prilično lijepa
i ako kažeš da gospođica Tempest nije...
- Ni najmanje - potvrdio je vikont - potpuno je prosječna. I što je najgore,
prava goropadnica u nastanku. - Kako bi istaknuo svoje riječi, namrštio se i
okrenuo prema tetku. - Bog Vam bio na pomoći da je što prije uvalite nekom
naivnom tupoglavcu. - Vidljivo je zadrhtao.
Lord Charleton nije rekao ništa i samo je promatrao njihov razgovor
bezizražajnog lica. Pierson je vjerovao da je šokiran njegovim opisom djevojke.
Pa, u svemu je ipak bio i djelić istine.
Djevojka će nekomu doći glave - samo to neće biti on.

64
 Knjige.Club Books
I zasigurno to neće biti Tuck.

Obična? Louisa se odmaknula od vrata. Goropadnica u nastanku?

Nije znala koje ju je od toga više uvrijedilo... Niti zašto ju je išta od toga uopće
diralo.
- Louisa Tempest! Što to radiš? - Louisa je poskočila od Lavinijina zgrožena
tona.
Zaboga, sestra joj nije mogla stići u gorem trenutku.
- Pssst - odgovorila je kimnuvši prema vratima.
Sestra joj se namrštila. - Dolazi odmah - šapnula je uhvativši Louisu pod ruku
i stala ju vući prema natrag. - Što ako te tko uhvati?
Već je uzela u obzir moguće posljedice kada je prolazila pokraj knjižnice i
začula glas koji je nepogrešivo pripadao lordu Wakefieldu. Isti taj glas namamio
ju je bliže, kao i mogućnost poljupca nešto ranije.
Izvukla se iz sestrina stiska. - Ali to je on. - Iako joj je ponos bio ozbiljno
narušen nakon što je čula kako ju naziva goropadnicom odnosno, točnije,
goropadnicom ,,u nastanku“, iz nekog je razloga željela čuti još Wakefieldovih
razmišljanja.
Čak koliko god smatrao da je užasna partija.
Uostalom, imala je i ona mišljenje o njemu. Strašna zvijer od čovjeka.
- On? - ponovila je Lavinia, a potom joj je lice osvijetlila spoznaja. - Oh, on.
- Lavinia je pogledavala na vrata pa ponovno u sestru. - Jesi li sigurna? Lady
Aveley kaže da nikada ne napušta svoju kuću. Kunem ti se Louisa, ako si
uništila...
- Ne, ne, nije ništa slično - rekla je Louisa, iako se činilo da je upravo tako.
Zaboga, zvučalo je točno tako.
Samo želim djevojku i njezina mačka podalje od svoje kuće. Umoran sam od
njihovih nenajavljenih posjeta.
Pa, barem je iznio optužbe prije nego Što se pojavila Lavinia.
Sada se činilo kao da je povijesni posjet lorda Wakeflelda promijenio
Lavinijine stavove o prisluškivanju jer je trenutno njezino uho bilo prilijepljeno
uz vrata.
- Tko je drugi gospodin? - pitala je prešavši ravno na stvar. Lavinia je možda
bila protivnica prisluškivanja, ali to nije značilo da nije bila vraški dobra u tome.
Louisa je odmahnula glavom. - Nisam sigurna. Lord Charleton ga zove Tuck.
Nakon trenutka promišljanja, Lavinia je spoznala odgovor. - To znači da je to
gospodin Rowland, nasljednik lorda Charletona.

65
 Knjige.Club Books
Sin brata lorda Charletona. Lady Aveley ispričala mi je sve o njemu. Nije
dobro prihvaćen u društvu jer je pravi prostak. - Odmahnula je glavom s gađenjem
jer bio je to čovjek kakav, prema Lavinijin standardima, nikako nije bio doličan.
Poštovanje. Vjernost. Osjećajnost.
To su bile osobine koje je njezina sestra tražila u budućem suprugu.
Nakon što je upoznala lorda Wakefielda i čula ovoga gospodina Rowlanda,
Louisi se činilo da bi se njezina sestra više usrećila kada bi uzela psića, a ne tražila
muža u Londonu.
- © čemu to razgovaraju? - šapnula je Lavinia dok se trudila čuti što više.
- O gospođi Petchell - objasnila je Louisa, koja je također uho priljubila uz
procijep na vratima i pratila raspravu koja se vodila unutra. Kada je sestra
ponovno navukla zbunjeni izraz lica, nastavila je s objašnjenjem. - Kuharica. Ona
koju je preporučila lady Aveley.
- Onda mi je i ovo jasnije - rekla je i izvukla iz džepa ceduljicu s porukom i
predala ju Louisi, a potom se žurno vratila na svoj položaj na vratima.
Louisa je pogledala dolje, u poruku ispisanu grubim, odlučnim rukopisom.

Trebam porazgovarati s Vama, gospođice Tempest. Odmah.

M. Petchell

Louisa je gotovo naglas zastenjala. Ovo nije zvučalo dobro. Ni najmanje.

- Hajde, provjeri što želi i pobrini se da sve bude u redu - šapnula je Lavinia,
tjerajući sestru prema stražnjem stubištu. - Ja ću ti sve prepričati - brzo je rekla i
ponovno prilijepila uho na vrata.

66
 Knjige.Club Books

ŠESTO POGLAVLJE

ierson je malo kasnije napustio radnu sobu svog tetka, osjećajući se kao da
P nije ništa postigao. Štoviše, bio je još više izgubljen nego kada je došao.
- Pronašla ti je dobru kuharicu - rekao mu je lord Charleton i odmahnuo
rukom.
- I više nego dobru - dodao je Tuck iako nitko nije primijetio njegov komentar
jer je barun već nastavio s govorom.
- Kako god bilo - rekao je barun nepokolebljivim tonom. - Učinila ti je uslugu
i nema smisla dolaziti ovamo i tražiti kruha iznad pogače. Priča je završena.
Prije nego što se Pierson stigao pobuniti, barun je odlučno dodao: - Uz to,
momče, lady Aveley će uskoro toliko zaokupiti djevojke da neće imati ni trenutka
vremena za miješanje u tvoje poslove.
- Ili manjak posla - dodao je Tuck.
Nakon toga, Piersonu je jedino preostalo pokupiti stvari i krenuti kući, što je
i učinio prije nego što je Tuck stigao dobaciti još koju zajedljivu opasku.
Dok je uzimao šešir i kaput od batlera te koračao prema vratima, poželio je
da i sam može povjerovati Charletonovim riječima da je miješanje gospođice
Tempest u njegov život sada iza njega, s obzirom na to da će uskoro biti
predstavljena u društvu i neće imati vremena za takve budalaštine.
Trebala ga je veseliti ta spoznaja, ali jedan dio njega ipak mu nije dao mira.
Smetalo mu je to što je barun pozvao Tucka sa svrhom pronalaska muževa
djevojkama.
A on, Pierson, nije bio pozvan.
Nije bila riječ o tome da je htio imati išta s londonskim visokim društvom.
Odavno je on to sve prošao. Bio je zaručen za najpoželjniju djevojku u društvu.
Melliscent.
Kako neobično što ju je Tuck spomenuo. Nikada nije odobravao njegov
odabir i čitavo mu je vrijeme isticao njezine nedostatke. Pierson mu, naravno, nije
vjerovao, sve dok se nije vratio iz Španjolske. Naime, savršena gospođica, koja
mu je obećala da će ga vjerno čekati, vrlo je brzo pobjegla glavom bez obzira od
njegove bolesničke postelje. Iza nje je ostao samo prizor svile njezine haljine kako
vijori u daljini i gorak okus u Piersonovim ustima.
Kako da ti ostanem vjerna? Nikada nisam obećala da ću se udati za pola
muškarca.
Tada mu ionako više nije bilo stalo. Ipak, Tuck je bio u pravu.

67
 Knjige.Club Books
Kakav god da je bio.
Pierson je duboko uzdahnuo i poželio da se može složiti s općeprihvaćenim
mišljenjem u Londonu da je Alaster Rowland najljeniji, beskorisni, nesposobni
beskičmenjak koji je ikada hodao svijetom, a čitavo njegovo postojanje zasnivalo
se na iščekivanju trenutka kada će naslijediti titulu svog ujaka lorda Charletona,
a do tada planira živjeti od njegove darežljivosti, bezgraničnog strpljenja svoje
majke i svog notornog šarma.
Ali nije se mogao složiti. Predobro je poznavao Tucka.
Nažalost, i on je njega predobro znao. Upravo je to bio razlog zašto starog
prijatelja nije mogao, ne, nije htio pogledati u oči.
Bilo bi mnogo lakše kada bi mogao jednostavno zanemariti Tucka, ali susret
s njim vratio je sve one uspomene koje je toliko htio zaboraviti.
Pa ipak, kako ga je Tuck mogao onako nazivati rođakom i rugati se njegovu
samotnjačkom životu.
- Da ponekad izađeš iz jazbine - mrmljao je Pierson, ponavljajući Tuckove
prijekore. Što bi trebao? Šetati se gradom? Budalaštine! Jedino što je mogao
doživjeti bilo je zurenje i radoznali pogledi dok bi šepesao ulicama, a potom
odmahivanje glavom od nevjerice kada bi vidjeli u što se pretvorio.
Zašto bi, zaboga, Tuck uopće predložio takvo što? Da se pokazuje svijetu kao
da je atrakcija poput slonova iz londonskog tornja?
Naravno da to nije palo na pamet Tucku, koji je išao svuda. Koji je svugdje
bio dobrodošao.
Pa, gotovo svugdje.
Pierson je zastao, ne zato što je došao do svojih ulaznih vrata, nego zato što
je shvatio nešto užasno.
Bio je ljubomoran.
Ljubomoran do srži na Tucka i njegovu zaigranost. Njegovu slobodu.
Još gore, kada je gledao u Tucka, vidio je svoj vlastiti život, onaj kojije nekoć
imao i koji bi imao i dalje da ga nije uhvatio nalet domoljublja i da se nije prijavio
u vojsku.
Susret s Tuckom podsjetio ga je i previše jasno na taj drugi život koji je
izgubio u trenutku kada je donio tu odluku. Onu koja ga je progonila svakoga
budnoga trenutka.
I, kako i inače biva s takvim uspomenama, one vječito vrebaju iz prikrajka i
čekaju trenutak slabosti kada će iskočiti i povući žrtvu sa sobom u svijet sjena.
Poharaju mislima poput Francuza koji su napali Pageta i njegove brigade dok su
bježali prema obali.
Kao što je Poldie poletio i pokupio metak koji je bio namijenjen njemu.
Poldie. Pierson je posegnuo i čvrsto se uhvatio za rukohvat dok ga je
obuzimao predobro poznat osjećaj panike i mučnine.
68
 Knjige.Club Books
Drukčije. Sve bi bilo drukčije da ga Poldie nije slijedio. Tada bi on, Pierson,
bio pokopan u neoznačenom grobu u Španjolskoj, a Poldie bi i dalje lutao gradom
uz Tucka ili bi se oženio i živio na selu, uzgajajući konje i pse.
Iz nekog je čudnog razloga mogao u mislima čuti glas svog starog
kompanjona kako mu šapće: Ne zali mene, žali Tucka.
Uistinu, žali Tucka! Pierson je bio zbunjen. Zašto?
Dok se uz pomoć štapa uspinjao uz stube, stigao mu je odgovor.
Da nije bio u ovakvom stanju i da nije bio - kako je to samo elokventno rekla
gospođica Tempest - čudna zvjerka, sada bi bio u istoj situaciji kao i Tuck. Lord
Charleton očekivao bi od njega da sudjeluje u uvođenju gospođice Tempest u
društvo.
Možda bi od njega očekivao čak i da se oženi jednom od sestara.
Stoje, dovraga, bilo njegovu tetku? Čak ni najveći očajnik ne bi kćer ponudio
Alasteru Rowlandu, a lord Charleton je sada činio upravo to.
Pierson je zanemario uvrijeđenost koja je bujala u njemu. Nije da bi on osobno
trčao za nekom damom.
Štoviše, nije ni mogao trčati.
Ali palo mu je na pamet da će iskusni šarlatan poput Tucka s vremenom
prozreti njegove priče o gospođici Tempest kao o dosadnoj goropadnici i kako će
vjerojatno smatrati njegove laži poprilično zanimljivima. Mogao bi čak izvući
nekakve glupe zaključke o tome zašto je Pierson pričao pričice o gospođici.
Posebice kada vidi koliko je djevojka zapravo zanosna.
Tuck je čak bio u stanju udvarati se gospođici Tempest samo kako bi dodao
Piersonu soli na ranu.
Prokletnik.
Još se čvršće uhvatio za rukohvat i povukao uz stube, praveći grimase od bola
sa svakim novim korakom, ali ne predajući se. Kada je stigao do vrha, Tiploft je
već otvorio vrata i izgledao kao da želi nešto reći, ali izraz vikontova lica dao mu
je do znanja neka riječi bolje zadrži za sebe.
- Bit ću u radnoj sobi - promrmljao je dok mu je dodavao kaput, šešir i
rukavice.
- U redu, lorde - odgovorio je Tiploft.
Pierson je krenuo niz hodnik, ali je ubrzo naišao na prepreku - netko je ostavio
otvorena vrata jednog od ormara - i pretpostavljao je da to nije bio Tiploft.
Vjerojatno jedno od derišta gospođe Petchell. Upro se o štap kako bi dosegnuo
vrata ormara i zatvorio ih, a kroz nogu mu je ponovno jurnula navala bola koja je
u njemu budila onaj stari gnjev.
Ovoga je puta to bilo više od uobičajene mrzovolje. Bio je to Tuck i njegova
bezbrižnost, bio je to njegov tetak koji ga nije pozvao kako bi upoznao djevojke,
kao da nije dovoljno dobar za dvije seoske damice, bio je to Poldie, koji je na sebe
69
 Knjige.Club Books
preuzeo njegovu sudbinu, i sada je sitnica poput otvorenih vrata ormara bila kap
koja je prelila čašu.
Prekipjelo mu je.
- Dovraga! - zaurlao je i ramenom udario o vrata ormara.
Samo, nije začuo očekivani zvuk udarca koji bi ga zadovoljio, nego uzrujani
jauk, a vrata su se odbila o nešto i udarila ga ravno u prsa.
Od siline udarca završio je na podu.

Louisa je uzdahnula kada se propela na prste i promotrila neuredno naslaganu,

rasparenu posteljinu na najvišoj polici u ormaru lorda Wakefielda.
Zaboga, kako netko može živjeti u ovakvu neredu?
Nije ni najmanje krivila gospođu Petchell zbog svog onog zanovijetanja;
kuhinja, cijela kuća zapravo, bila je okrenuta naglavačke. Nije ni čudno da ju je
sirota gospođa zamolila da izdvoji pokoji sat i pospremi ormar tako da, kada
pošalje koga od djece po krpu za čišćenje poda, oni ne donesu fini ubrus
namijenjen za stol u blagovaonici.
Tiploft se složio pa dok ju je uvodio u malu smočnicu u kojoj su se nalazila
sva sredstva i pribor za održavanje kućanstva, uz isprike joj je objasnio da se ni
sam ne snalazi najbolje u tim stvarima.
Na kraju krajeva, on je bio pazikuća, a za takve poslove bile su zadužene
spremačice. To jest, bile bi kada bi lord napokon popustio i zaposlio ih.
Njezin kemptonski odgoj nije joj dopuštao odbiti tu molbu. Važnost
pomaganja svojemu bližnjemu bila je duboko usađena u nju još otkako je imala
deset godina, kada su ona i Lavinia otišle na prvi sastanak Društva za boljitak i
napredak Kemptona.
Kao što je lady Essex uvijek govorila: Dama nikada ne izbjegava svoje
dužnosti kada ju se zamoli za pomoć.
Makar je primatelj te pomoći smatra običnom, prosječnom goropadnicom.
Louisa je zastala s poslom kada se ponovno sjetila riječi koje je načula
prisluškujući.
Lijepa? Ne. Ne osobito. Po mojoj je procjeni posve prosječna.
Uzdahnula je i posegnula za novom hrpom tkanine. Sada kada je znala
njegovo pravo mišljenje o njoj, barem joj je bilo lakše vjerovati da je zvijer - iako
je gotovo promijenila mišljenje o čovjeku kada je ipak zadržao gospođu Petchell
i djecu u kući.
Dok je promatrala njegovu kapitulaciju i vidjela kako su se grube crte njegova
lica omekšale dok je slušao dječja obećanja, učinilo joj se da na trenutak vidi onog
čovjeka o kojemu joj je pričala lady Aveley. Čovjeka koji se krije iza svog tog
crnila i grubosti.

70
 Knjige.Club Books
Nije bila sigurna želi li uopće upoznati tog drugog lorda Wakefielda. Ako je
uistinu bio nježan i dobar i pravi gospodin u dubini duše, njegove riječi da je
obična i dosadna još više su ju pekle.
Zašto bi uopće rekao tako grozne stvari o njoj? Poglavito s obzirom na to da
je još jučer mislila da će je...
Oh, zaboga, nije se toga htjela ni prisjećati.
Mislila je da će se poljubiti... I željela je da je poljubi.
Oh, bilo je to sve tako glupo. Zašto bi ikada poželjela da je takva zvijer
poljubi?
Ne, neće dopustiti da je zavara ni on ni ikoji drugi muškarac, razmišljala je
dok je prevrtala izlizane stolnjake i bacala one najgore u kantu za smeće, nadajući
se da će se skupa s njima riješiti i grešnih misli.
Ali nikako nije mogla iz glave istjerati dodir njegove ruke, sigurne i tople, na
njezinu obrazu. Čak nježne. Dodir koji nikako nije bio u skladu s nesnosnim
muškarcem kojega je upoznala.
Vikont ju je dodirnuo i iščupao iz njezina srca najdublje čežnje lako kao latice
tratinčice, a svaka je označavala jednu molitvu i želju.
Poljubi me. Okusi me. Uzmi me.
Ne. Ne. Ne! Louisa je bacila još jednu poderanu krpu u koš. Rascijepanu
poput njezinih misli. Prave dame nisu petljale s gospodom.
Ne tako.
Obećala je da će provesti sezonu sa sestrom i pomoći joj u pronalasku dobrog,
doličnog džentlmena s urednom, pristojnom ladanjskom kućom izvan grada,
daleko od tračeva, gdje malo nespretnosti neće biti problem.
I kojemu neće smetati da mu je žena pomalo vragolasta. I sklona nezgodama.
Louisa je zastala. Ideja o takvom, doličnom gospodinu odjednom se činila
previše sputanom i, iskreno, pomalo dosadnom.
Zamisli o divnom čovjeku bezgraničnog strpljenja naglo je privedena kraju
kada je onaj gusar od čovjeka uletio u njezine misli. Bio je to čovjek koji bije
mogao podići u naručje i odnijeti uz stube svoje mračne i opasne kule i... pa...
učiniti da se ponovno osjeti kao ranije... kada je mislila da će vikont upravo to
učiniti.
Učiniti je svojom.
I kada je taj gusar režao i vikao poput kakve zvijeri, Louisi nije smetalo jer bi
se vrlo brzo sjetio da ima pametnijeg posla i vratio bi se potkradanju skrivenih
čežnji iz njezina srca.
Tako zadubljena u mislima, jedva je i primijetila zvuk otvaranja ulaznih vrata
i topot čizama na stubištu.
To jest, dok nije čula ogorčenu psovku i odjednom se našla u mraku kada su
se vrata smočnice zalupila.
71
 Knjige.Club Books
U Louisinu njezinu obranu treba spomenuti da nije pretjerano uživala u
malenim, skučenim prostorima, a sama pomisao na zarobljenost u smočnici u njoj
je budila paniku.
- Zaboga, još uvijek sam tu, gospodine Tiploft! - poviknula je i gurnula vrata
natrag. Točnije, odgurnula iz sve snage, na što je uslijedila užasna psovka s druge
strane, buka i nakon toga zvukovi rušenja na pod i mukli udarac.
Nakon toga začuo se uistinu strašan jauk.
Životinjski gotovo.
Louisa se naježila i čvrsto stisnula oči. Oh ne, lord Wakefield.
Poželjela je da može jednostavno nestati iz ove katastrofe.
Iako joj ovo nije bio prvi put da se našla u ovakvoj nevolji. Maleni požar u
Wheldaleu. Incident s ukrasima godine ‘07. Zdjela s punčem prošloga Božića.
Kako je samo uvijek završavala u takvim neprilikama?
Dok su joj se u misli vraćali prizori ove posljednje katastrofe - vrata koja se
zatvaraju, njezina panika i guranje, zveket njegova štapa na podu, a potom i
užasan mukli zvuk udara njegova tijela o daske na podu - proklela je svoju
nesreću.
Malo je otvorila oči i zaškiljila oko sebe, pitajući se može li jednostavno još
nekoliko sati ostati u smočnici.
Barem dok vikont ne uspije ustati i malo smiriti živce.
Potom je, na njezinu nesreću, ponovno opsovao dok se, sudeći prema
zvukovima, pokušavao ustati.
Ako je njegov izbor rijeci bio ikakav pokazatelj, najbolje bi bilo da ne pomoli
nos iz smočnice do sljedeće godine.
Ipak, čuvši ga ponovno kako stenje, nije mogla više mirno stajati. Oklijevajući
je provirila kroz vrata.
Zatekao ju je prizor gori od očekivanoga: Wakefield je ležao na podu raširenih
udova, a štap je ležao malo dalje, izvan njegova dosega.
- Dopustite mi da Vam pomognem... - rekla je jureći van iz smočnice.
- Vi! - zarežao je ugledavši ju. - Mogao sam i misliti.
Što je to trebalo značiti? Kao da joj je razonoda bila uokolo rušiti vikonte na
pod.
Više se bavila razbijenim zdjelama punča, ako ćemo iskreno.
- Odlučni ste u namjeri da me pošaljete u grob, koliko vidim - prigovarao je
dok je pokušavao dosegnuti štap.
- Nije da sam ovo planirala... Gotovo ste me zaključali u smočnicu - spremno
je odgovorila te mu pružila štap, koji je prilično nezahvalno istrgnuo iz njezine
ruke.

72
 Knjige.Club Books
- Gospođice Tempest, imate nevjerojatan talent za dosađivanje i miješanje u
tuđe živote. Ženu poput Vas još nisam imao nesreću...
Jedan djelić nje živnuo je jer je primijetila da na popis uvreda nije dodao
obična ni prosječna.
Ipak, koliko god da ju je grdio, kada je počeo ustajati pomoću štapa i kada je
shvatila koliki napor mu je potreban za svaki pokret, tiho mu je prišta i uhvatila
ga pod ruku kako bi mu pružila oslonac.
Istog trenutka kada ga je uhvatila, shvatila je da se ispod njegove grube
vanjštine, oštećenosti i bjesnila krije pravi muškarac. Prste je ovila oko snažnih
mišića koji su nedvojbeno pokazivali nevjerojatnu snagu toga čovjeka: bili su
tvrdi i nepokolebljivi, kao i on sam.
Nešto vezano uz tu skrivenu, dubinsku snagu posve ju je uznemirilo. Dah joj
je zastao u grlu, a koljena zaklecala. Uz to, naglo je dobila nezamislivu želju da
mu rukama opipa čitava ramena i prsa kako bi provjerila je li i ostatak jednako
tako čvrst.
Zaboga, što se to događalo s njom? Svaki put kada bi mu se približila, počela
bi razmišljati poput prave bludnice.
Srce joj je sada stalo udarati u nepravilnom, neprirodnom ritmu, kao da sa
svakim udarcem govori Približi mu se.
Kada je podigla pogled, shvatila je da nije, kao inače, u svom kućnom izdanju:
neuredna smeđa kosa sada je bila povezana, a lice obrijano, iako ne baš precizno.
Tek je sada mogla vidjeti koliko je jaka (ili tvrdoglava) crta njegove čeljusti te
kakav mu profinjeni profil da ju uvučeni obrazi.
Još je uvijek bio zvijer, ali iznimno privlačna zvijer.
Kakav bi samo osjećaj bio kada bi te takav jedan muškarac htio? pitala se,
izgubljena u svojim mislima, dok nije shvatila da cijelo vrijeme gleda u njega -
bulji, bolje rečeno - i da se, što je još gore, privija uz njega iako je već odavno
ustao i čvrsto stajao na nogama.
Znala je da mu više nije potreban njezin oslonac, ali nije ga željela pustiti.
Zarobio ju je njegov bijesan izraz lica i vatra u njegovim tamnim očima.
Izgubila se u grešnoj želji da ju podigne s tla i odnese kamo god poželi.
A onda se ponovno sjetila onoga što je nedavno rekao o njoj.
Prilično je obična, po mojoj procjeni...
Louisa je spustila ruku s njegove podlaktice i brzo se odmaknula za korak -
izvan njegova dosega i dalje od uznemirujućih misli u kojima je lord Wakefield
tako... tako opasan da je gotovo... privlačan.
Ipak, srce joj se slamalo od spoznaje da ona u njegovim očima nije nimalo
privlačna.
- Što radite u mojoj kući? - zahtijevao je odgovor, a u glasu su mu se čuli
nezadovoljstvo i zajedljivost što ga je, na sreću, činilo manje privlačnim.

73
 Knjige.Club Books
- Uskoro ću biti gotova i potom odlazim - rekla mu je povlačeći se u smočnicu
i žaleći što joj je tako dugo trebalo da obavi taj zadatak. Nadala se da će odavno
završiti, prije njegova povratka.
Na nesreću, slijedio ju je u smočnicu i zauzeo gotovo sav preostali prostor
svojom visokom pojavom i širokim ramenima.
Činilo se i da je isisao sav zrak iz malenog prostora.
- Što radite u mojoj kući? - ponovio je.
Još je jednom duboko udahnula, ali dah joj je zapinjao u grlu. Okrenula se i
uzela hrpu ubrusa koji su greškom bili postavljeni na policu s posteljinom. -
Mislila sam da je očito, lorde. Slažem smočnicu za gospođu Petchell.
- To nije potrebno - rekao joj je uzimajući joj ubruse iz ruke i trpajući ih natrag
na policu. Tamne su mu se obrve spojile u jednu ljutitu crtu i jasno poručivale:
Van... iz... moje... kule.
Louisa je duboko udahnula. - Naravno da je potrebno. Kuharica mora znati
koje su krpe za čišćenje podova, a koje su kuhinjske krpe. Ovo - rekla je
zamahnuvši rukom po smočnici - pravi je kaos.
Skeptično je pogledao oko sebe. - Nitko se do sada nije žalio.
- Onda do sada još niste imali sposobnu poslugu u kući.
Stisnuo je čeljust. - U čitavom Londonu nema boljeg pazikuće od Tiplofta.
Louisa ga je zaobišla, prije čemu se suknjom očešala o njegove noge.
Duge, mišićave noge, prisjetila se. Čvrste i oblikovane...
Brzo je potjerala iz misli sliku njegovih golih nogu i vratila se slaganju ubrusa.
- Gospodin Tiploft bio bi odličan pazikuća kada bi mogao neometano obavljati
svoj posao. Ovako Vam mora u isto vrijeme glumiti i slugu i spremačicu i sve to
dok se brine za kupovinu i bavi Vašim računima. Što je najgore, uopće ne
primjećujete da je već prestar za obavljanje svih tih poslova. Trebao je već odavno
otići u mirovinu.
Njezini prijekori nisu imali nikakav vidljivi utjecaj na lorda Wakefielda, kao
da nije imao ni približnu ideju o tome kako se ispravno vodi kućanstvo.
- Nije mi jasno kako išta od ovoga - zamahnuo je rukama prema policama oko
njih - sprječava gospođu Petchell u kuhanju moje večere.
- Lady Essex uvijek je govorila da se sve što ti je potrebno za određeni posao,
uvijek mora nalaziti na dohvat ruci. Na vidljivome mjestu i lako za pronaći.
Uzmimo ovo za primjer - rekla je i podignula prekrasan platneni ubrus čiji su
rubovi bili ukrašeni prekrasnim, pomno izvezenim ružicama, grančicama i
listićima. - Ovakav se ubrus nipošto ne bi smio koristiti u kuhinji. Kakva bi samo
katastrofa bila kada bi Bitty zabunom uzela ovo i obrisala nešto...
- ... Nešto odvratno što je Vaš mačak ostavio iza sebe...
Louisa je zanemarila njegov prijedlog i složila ubrus. - Ovo je vjerojatno
izradila bivša lady Wakefield dok još nije ni znala da će biti vikontova žena. Ovo
74
 Knjige.Club Books
je dragocjeno naslijeđe, lorde. Nešto što je mlada dama izradila za svoju škrinju s
mirazom.
Frknuo je na njezine riječi - Naslijeđe? Ne vidim kako to može biti naslijeđe.
To je običan ubrus. Kladim se da imate hrpe i hrpe takvih krpa spremnih za dan
kada ćete namamiti u klopku nekog muškarca.
Naravno da je za njega brak bio klopka. Nije li naveo gospodina Rowlanda
da se da u bijeg prije nego što je imao priliku upoznati nju ili njezinu sestru.
- Tu biste okladu izgubili, lorde - rekla mu je. Nemam takvu zbirku jer mi
nikada nije bila namjera udati se. Ipak, znam cijeniti vrijeme i trud koje je neka
druga djevojka uložila u svoje snove i nade. - Uzela mu je ubrus iz ruke i oprezno
ga složila te smjestila na najvišu policu, gdje ga Bitty ne može dosegnuti i slučajno
iskoristiti.
Vikont je prekrižio ruke na prsima.
- Ne namjeravate se udati? Ma vraga se ne namjeravate udati!
- Vrag nema nikakve veze s tim - kiselo je odgovorila.
- Ali lord Charleton kaže...
- Moja se sestra želi udati, a ne ja. Ovdje sam pod prisilom.
Tada se nešto dogodilo. Oštra crta njegove čeljusti se opustila, a usne su se
razvukle u nešto nalik na osmijeh. - Da, vidim - zadirkivao ju je. - Pretpostavljam
da ste onog mačka iz pakla poveli kako bi otjerao sve potencijalne udvarače.
- Hannibal samo ima pokoji ispad.
- Upozorite me prije idućeg ispada, molim Vas.
Louisa je stisnula usne kako se ne bi nasmijala. Tko bi rekao da ovaj čovjek
ima smisla za humor?
- Dajte da pogodim... Pravi je razlog zašto nemate škrinju za miraz taj što ste
sve vrijeme posvetili dodijavanju jednom gospodinu i zato niste ništa stigli sašiti.
Trznula se od njegovih riječi, ali nije planirala zagristi mamac. - Nemam
škrinju s mirazom zato što sam iz Kemptona. Nema smisla trošiti vrijeme na takvo
što kada je sigurno da se nikada neću udavati.
Činilo se da ga je to iznenadilo. - Zašto se ne biste udali?
Osim toga što sam obična i prava goropadnica? željela ga je pitati, ali se na
vrijeme sjetila Lavinijinih molbi da održi civiliziran odnos s vikontom, stoga je
samo duboko uzdahnula i objasnila mu ono što je bilo jasno kao dan. U isto
vrijeme bilo joj je jasno da će je, nakon što čuje objašnjenje, vikont smatrati još
luđom nego prije.
- Selo iz kojega dolazim, Kempton - počela je - već je neko vrijeme. .. zapravo
oduvijek... prokleto. Zapravo, ne samo selo nego djevojke iz sela. Sudbina nam je
zacrtala da se nikada ne udarno, a svaki brak koji je sklopljen unatoč tomu, završio
je prilično loše.

75
 Knjige.Club Books
Zaboga, do sada nije ni shvaćala koliko blesavo i staromodno čitava priča
zvuči, ali odrasla je okružena dokazima o kemptonskom prokletstvu i nikada nije
ni dovela u pitanje istinitost istog.
- Pa ipak ste ovdje - usprotivio joj se. - U Londonu i, prema riječima mog
tetka, u potrazi ste za nekim nesretnikom kojega ćete prokleti. Kao da Vam nije
dovoljno to što ste me srušili s nogu.
Kakav čovjek. Imao smisla za humor ili ne, očito je naumio dokraja je
posramiti.
- Ovaj, prokletstvo je zapravo uništeno. Tako se barem čini - odgovorila je i
uzela novu hrpu kuhinjskih krpa. - Nedavno smo imali čitav niz vjenčanja: nova
vojvotkinja od Prestona, na primjer, i grofica od Roxleya, obje su iz Kemptona.
Srećom, nitko još nije poginuo, poludio ili...
Ili završio probijen žaračem za vatru kroz prsa. Što je možda bilo i zasluženo,
razmišljala je Louisa dok je promatrala Wakefielda.
Vikont se namrštio. - Roxley se oženio?
- Bilo je objavljeno u svim novinama - rekla je.
- Koja bi se to ćaknuta djevojka udala za njega?
Louisa se nakostriješila. - Njegova nevjesta, gospođica Harriet Hathaway,
dolazi iz najčuvenije kemptonske plemićke obitelji. Četvorica njezine braće u
službi su Njezina Veličanstva. I nije nimalo ćaknuta.
Wakefield je suzio pogled. - Hathaway, kao... poručnik Hathaway?
- Da, Quinton. Poznajete ga? Oh, naravno da ga poznajete. Lady Aveley rekla
je da ste bili u Španjolskoj.
Vikont je kratko kimnuo. - Da. - I to je bilo sve što je rekao prije nego što je
skrenuo pogled.
A ona nije mogla prestati govoriti dok je on stajao ondje u neugodnoj tišini.
Možda je ne bi smatrao toliko ludom kada bi mu pobliže sve objasnila. - Eto, zato
nije bilo potrebe za šivanjem i vezenjem sličnih krpa, kako ih vi nazivate. - Složila
je još jedan ubrus i odložila ga na policu. - Dame u Kemptonu zato posvećuju
vrijeme dobročinstvu i pomaganju drugima.
Vikont ju je prostrijelio pogledom, ali nije joj promaknula nestašna iskra u
njegovu oku. - Kao, na primjer, gnjavljenju susjeda?
- Nitko se u Kemptonu do sada nije požalio na pomoć Društva - ispalila je
spremno. Pa, gotovo nitko. Bilo je nekoliko iznimki. Gospodin Roger oduvijek je
bio pomalo teške naravi, ali uspjeli smo urediti njegovu kuću svakoga Božića.
Udovica Botton nikada nije rado prihvaćala pomoć. Ne znam samo što je mislila
da joj želimo ukrasti - kolekciju zločestih mačaka ili polupanih kanti?
- Društvo?
Je li baš morao zvučati tako sumnjičavo? Nije da su dizali bune i započinjali
revolucije.

76
 Knjige.Club Books
Glasno je uzdahnula. - Društvo za boljitak i napredak Kemptona. Lady Essex
Marchom naša je cijenjena predsjednica.
- Čime se bavi to društvo? - zvučalo je da na kraju želi dodati: Ako nije tajna.
- Pa pomaganjem našim susjedima - odgovorila je pogledavši ponovno u
ubruse koje je uzela s police; većina je bila izlizana i neuporabljiva. Bez
razmišljanja je dodala najgore primjerke lordu Wakefieldu.
- Aha! Dakle Vi imate prirodnu sklonost ovakvom ponašanju - rekao je
podigavši pogled s ubrusa koje mu je uručila.
- Prirodnu sklonost... kakvom ponašanju? - bilo je to pitanje koje će Louisa
požaliti.
Vikont Wakefield primaknuo se bliže. - Izluđivanju muškaraca.

Izrekao je apsolutnu istinu.

Gospođica Tempest imala je nepogrešiv talent za izluđivanje muškaraca.
Točnije, njega.
Otkako mu se prije tri dana pojavila u životu, uspjela je golim rukama
napraviti štetu kakvu ne bi uspio cijeli bojni odred popraćen topovskom vatrom.
Bilo je sigurno da mu je jučer nešto učinila, jer je nakon susreta s njom ostao
izgubljen u vrtlogu neobične čežnje.
Jučer u vrtu nakratko je vjerovao. Osjećao. Žudio.
Ipak, kakvog je on prava imao na život, na osjećaje, kada...
Pierson je potjerao tamna sjećanja na Španjolsku koja su počela navirati. Ne,
nije imao prava na život. Nije imao prava na takve želje. Nikakva prava.
Pa ipak, pred njim je bila ona. Ponovno. Poput izlizanog novčića koji se uvijek
ponovno stvori u džepu. Čak iako ga je smatrala potpunom zvijeri.
Možda je zato bilo došlo vrijeme za drukčiji pristup. Ako je bila poštena
djevojka kakvom ju je predstavio njegov tetak, postojao je jedan siguran način
kako će ju otjerati.
Zauvijek. Posebice ako je takva protivnica braka i muškaraca kako je sama
tvrdila.
Koliko god pogrešan taj način bio, jedan jedini poljubac riješit će sve
probleme.
Ipak, sada kada se našao u toj situaciji, shvatio je da je gotovo zaboravio kako
se to radi, bez obzira na to što su ga primamljive usne gospođice Tempest
privlačile sve bliže.
Pa ipak, kako je Tuck govorio, ukrasti poljubac djevojci s usana lako je poput
najlakšeg trika s kartama.
Tako je lako kada čovjek nema što izgubiti, razmišljao je Pierson.

77
 Knjige.Club Books
A kada dama miriše zanosno poput ljetnog povjetarca - zavodljivo i
obećavajuće - svaki muškarac lako može postati mađioničar.
Ipak je oklijevao. Možda se čak bojao. Možda se samo treba odmaknuti i
pokazati joj na vrata. Jednostavno joj zapovjediti da se izgubi. Da, ovaj, izrugujući
ga je glas u njegovoj glavi podsjetio, to je do sada baš dobro funkcioniralo.
Ali ovo možda hoće...
Za čovjeka koji je vlastitom voljom tako dugo živio okovan ledom, toplina
njezinih usana i mekoća njezina tijela bile su previše da bi im odolio.
- Gospođice Tempest - rekao je i posegnuo kako bi nježno izvukao olabavljeni
uvojak iz ukosnice koja ga je držala i pustio ga da slobodno pada preko njezina
obraza. - Nije li Vas lady Essex naučila o opasnostima koje vrebaju u ovakvim
smočnicama?
Koraknula je unatrag i našla se leđima uz policu te ispustila blagi usklik
iznenađenja.
- Pa, rekla je jednom da je neuredna smočnica znak... znak... - započela je
kružeći pogledom oko njega i izgledajući kao da bi se svakog trenutka mogla dati
u bijeg poput uplašene srne u šumi.
- Znak čega? - pitao je dok joj je prstima uhvatio bradu kako biju smirio.
Morao je priznati da je u njoj ipak bilo hrabrosti; podigla je bradu i odlučno
ga pogledala ravno u oči. - Lady Esseyje rekla da je neuredna smočnica znak
dubljih problema.
- Doista? - rekao je dok se naginjao nad nju i duboko uzdahnuo pokraj njezina
uha. - Koliko dubokih?
Davala je sve od sebe kako ne bi pokazala što osjeća, ali mogao joj je vidjeti
luđački puls na vratu, usne koje je lagano rastvorila, trepavice koje su zadrhtale
dok je lagano sklopila oči. - Uistinu ne bih znala - započela je, ali odmah i zastala
kada je usnama očešao nježnu kožu iza njezina vrata. - Što to, zaboga, radite?
- Otkrivam Vaše najdublje tajne.
U skladu s izrečenim, obuhvatio ju je jednom rukom i privukao sebi.
Na trenutak je oklijevao. Shvatio je koliko je neizvjestan ishod svakog trika s
kartama. Sve dok nije pogledala u njega s usnicama napućenima u znak protesta.
Zapravo su bile savršeno namještene za poljubac.
Izazivale su ga.
Iako to dugo nije radio, znao je prepoznati trenutak i spojio usne s njezinima.
Tako meka i podatna, zadrhtala je u njegovu naručju. Pierson je ubrzo shvatio
da ljubiti gospođicu Tempest nalikuje na plovidbu u svijet snova. Zaokupila mu
je sva osjetila aromom ruže i još nečega, tako ženstvenoga i poznatoga. Mirisom
obećanja i nade.
Osjetio je na prsima njezine pune grudi kada je položio ruku na njezina leđa,
točno iznad oble stražnjice i privukao je bliže.
78
 Knjige.Club Books
Obline ove djevojke bile su nevjerojatne i tjerale su ga da istraži svaki
centimetar njezina tijela. Prsti su mu lutali dok nisu došli do njezine stražnjice i
tu se zadržali, čvrsto ju držeći.
Želja i strast strujale su njegovim tijelom dok ju je ljubio, prelazeći jezikom
preko onih slasnih jagoda od usana. Jedina mu je pomisao bila kako bi tek bilo
okusiti ostatak nje.
Poželio joj je razvezati pojas, svući haljinu i još toliko toga, a misli su mu
postale kaotične, poput smočnice u kojoj su se nalazili.
Želio ju je vidjeti golu i željnu. Spremnu predati mu se na milost i nemilost.
Želio ju je imati cijelu, voditi ljubav s njom, ući duboko u nju, milovati je dok
se ne zadovolji. Dok ne poludi. Dok jedini zvuk koji mu bude dopirao do ušiju ne
budu njezini isprekidani uzdasi.
Još ju je jače poljubio, poput izgladnjela čovjeka, dok ju je rukom potpuno
prikovao uz sebe, uz svoje željno, izmučeno tijelo.
Ovakav bi bio osjećaj, dopustio si je pomisliti. Vrelo i usko. Ta ga je misao
gotovo natjerala preko ruba.
Prstima je krenuo prema gore, slijedeći liniju njezina tijela, dok nije došao do
grudi te stao kružnim pokretima palca prelaziti preko osjetljive bradavice koja se
krila ispod tkanine.
Smočnica oko njega je nestala dok ga je proždirala želja. Kako se ovo sve
dogodilo?
Ona je ovo učinila.
Louisa.
Više nije bila gospođica Tempest, bilo mu je to savršeno jasno.
Ova ga je djevojka oslobodila iz lanaca kojima je tako dugo bio vezan i
oslobodila strasti koje se toliko dugo trudio zatomiti i zanemariti.
Čitav njegov nepromišljeni plan sada je pao u vodu.
Trebao ju je samo poljubiti i potom navesti na bijeg u sigurno okrilje
Charletonova doma, ali zaboravio je kako je to držati ženu.
Zamamnu ženu. Zaboravio je na to koliko je tanka ta izdajnička granica i
koliko igra na njoj može biti opasna.
Srce mu je zalupalo u novom ritmu. Živi. Živi. Voli.
Voli?
Ne. To ne. Nikada.
Pierson se odlijepio od nje, očajnički pokušavajući doći do daha i smiriti
nepravilne otkucaje srca.
Zaboga, što je to učinio?
Kakvu je to silu oslobodio?

79
 Knjige.Club Books
*
Louisa se izgubila onoga trenutka kada je Wakefield usne stavio na njezine.
Nije bila izgubljena kao inače, kada ne bi mogla pronaći put u labirintu
hodnika u Foxgroveu a da joj netko ne pokaže put, nego sasvim drukčije
izgubljena...
Kao da je izašla iz vlastitog tijela.
Vikontov je poljubac probudio ženu u njoj.
Potrebe za koje nije ni znala da postoje sada su isplivale na površinu. Kako je
moguće da nije znala da poljubac može izazvati ovakvu buru osjećaja?
Dok su Wakefieldove usne prekrivale njezine, izazivale je i budile, shvatila
je što je pravi poljubac.
Louisino srce htjelo je izletjeti iz prsa, dah joj je zapinjao u grlu i gubio se u
naletu strasti i želje.
Bujica misli rađala joj se u glavi i izazivala je. Prijeđi mu prstima preko netom
obrijane brade. Ovij mu ruke ovo vrata.
Dodirni ga.
Ta ju je misao, prepuna želje, potpuno prenerazila.
Dirati ga?
Ne, ne bi se usudila.
No činilo se da se on usudi.
Njegovi su dlanovi putovali njezinim leđima, ostavljajući iza sebe
nakostriješenu svaku dlačicu na njezinu tijelu. Odvažno je istraživao i osvajao
novi teritorij poput vještog i spretnog vojskovođe.
Brzo je pronašao put i čvrsto ju uhvatio. Zaboga, ruka mu je sada bila na
njezinoj stražnjici! Osjetila je njegovu snagu i toplinu dok ju je privlačio još bliže
sebi.
Osjetila je sve.
Ili barem, koliko je mogla zaključiti, onaj najvažniji dio.
Možda se činio oštećenim i slomljenim, ali ipak je bio muškarac.
Stisnuo ju je uz sebe tako čvrsto da je lebdjela na vrbovima prstiju, a prste je
morala zariti u ovratnik njegova kaputa kako bi se smirila.
Možda ga je maloprije srušila, ali sada je on bio taj koji je okrenuo naopako
čitav njezin svijet. Imala je osjećaj da joj život ovisi o tome koliko se čvrsto drži
uz njega.
Što je bliže bila, više je otkrivala. Usnama je lagano rastvorio njezine i osjetila
je toplinu njegova jezika.
Dodirni ga.

80
 Knjige.Club Books
Niz kralježnicu su joj se spustili trnci kada je shvatila da je ovo tek predigra.
Samo mali prozor u svijet koji se krije s druge strane granice na koju je sada prvi
put zakoračila.
A Louisa bi, s obzirom na svoju sreću i spretnost, vrlo lako mogla pasti kroz
prozor.
Kao da je osjetio trnce koji su joj se slijevali tijelom i čuo pitanja koja su joj
se rojila u mislima, povukao ju je ponovno uz sebe - toliko blizu da joj se činilo
da su slojevi odjeće među njima nestali i da je potpuno gola, privijena uz njegovo
tijelo, a dijeli ih samo sloj požude.
Louisa je pokušala smiriti disanje i natjerati se da se odvoji od vikonta i
pobjegne glavom bez obzira dok ne bude prekasno.
No njegova je ruka tada otputovala prema gore, slijedeći stazu koja je vodila
od njezina boka do njezinih grudi. Grudi? Nikada se još nije osjetila tako
ženstvenom kao u trenutku kada je rukama obujmio njezine grudi, prvo nježno, a
potom gladno i snažno dok joj je palcem kružio preko bradavica.
Uzdah koji je zadržavala sada joj je pobjegao s usana i iznenadio i nju samu.
Oooh - začulo se.
Prstima joj je nastavio golicati bradavicu, koja je postajala sve kruća pod
njegovim dodirom.
A ona je čitavo ovo vrijeme vjerovala da ljubav čine romantični stihovi i meke
melodije.
Ne, shvatila je sada da je ljubav, ili bolje rečeno strast, zapravo sačinjena od
čvrstih, snažnih čežnji i želja koje vezuju i oslobađaju, izokreću i bole. Iz nje se
rađaju tjeskoba i nemir i ludilo i...
Na trenutak se njegov poljubac produbio, a već u sljedećem je nestao.
Odmaknuo se od nje, jedva hvatajući zrak, poput čovjeka koji je upravo
izronio na površinu.
Louisa je poželjela da i ona može tako udahnuti, ali njezin je dah zapeo u grlu,
zbog čega joj se još više vrtjelo u glavi, kao da je zarobljena u bujici požude koja
ju bez milosti vrti u krug.
Kada ju je pustio, imala je osjećaj da je ostala bez sidra, da je izgorjela, pa je
brzo morala posegnuti iza sebe i uhvatiti se za jednu od polica kako bi umirila
vrtlog kojim su joj misli putovale. Morala se uvjeriti da stoji čvrsto na tlu i
provjeriti nalazi li se još uvijek u istoj onoj smočnici.
U glavi joj je vladao isti nered kao i na policama. Misli razderane poput krpa.
Na neki je neobičan način nalazila poseban šarm i ljepotu u tom kaosu.
Nikada se nije smatrala djevojkom koja u muškarca može izazvati ovakvu
strast.
Paniku možda, ali ne i ovaj tamni plamen koji je gorio u vikontovim očima
dok ju je proždirao pogledom.

81
 Knjige.Club Books
Barem se nadala da je taj plamen rasplamsala strast.
Ali bilo je to nešto drugo.
Što god da je namjeravao onoga trenutka kada ju je zarobio ovdje, kada se
nadvio nad nju i prislonio usne na njezine, planovi su mu se potpuno izjalovili.
Nešto se promijenilo. Nagore.
Ruka joj je poletjela prema usnama. Zašto ju je onda poljubio?
- Što mi to radiš? - pitao je tako tiho i tako meko da je na trenutak pomislila
da ga nije dobro čula.
Što je radila? On je bio taj koji je nju poljubio, poželjela je naglasiti, ali prema
bijesno stisnutoj crti njegove čeljusti zaključila je da to nije ispravan odgovor. -
Ništa - rekla je odmahujući glavom.
- Samo sam došla kako bih... - zastala je usred rečenice jer je jasno mogla
vidjeti da su strast i želja koju je do maločas osjećala u njegovu dodiru i
poljupcima, sada prerasle u nešto puno opasnije.
- Odlazi - rekao joj je očajničkim, preklinjućim tonom dok je rukom, istom
onom koja je prije nekoliko trenutaka potjerala uzdahe na njezine usne, pokazivao
prema vratima. - Nije li ti jasno što radiš... što tražiš od mene?
U očima mu je vidjela duboku i bolnu patnju. Patnju tako snažnu da se uplašila
da će ga zaposjesti.
- Ništa. Nisam... - zamucala je, ali je shvatila da više ne gleda u nju. Okrenuo
je lice, a pogled mu se zamutio kao da je mislima negdje kilometrima daleko. U
nekoj tajnoj pukotini, u mraku samo njemu znanom.
Louisa je posegnula za njim, ali trznuo se od njezina dodira i potom pao na
koljena.
Muškarca koji ju je onako strastveno ljubio više nije bilo. Izgubio se.
- Idi - zapovjedio je. - Molim te, ostavi me.
Rastrgana između unutrašnje potrebe da mu pomogne i te nagle promjene u
njegovu ponašanju, nije znala što činiti.
No jedno je bilo sigurno; trnje ponovno bio zariven u njegovu šapu, tako
duboko da je zaurlao od bijesa: - Izlazi van!
Louisa nije bila toliko luda da ga ne posluša.
Zgrabila je suknju i izletjela iz smočnice, naletjevši ponovno na njega dok je
pokušavala izaći. Ovoga je puta sve bilo toliko drugačije.
Tijelo mu je još uvijek bilo napeto i čvrsto, ali sada je drhtao od ljutnje i bijesa
koji je svim silama obuzdavao u sebi.
Na trenutak su njegov bol i njegovi strahovi postali i njezini te se šokirano
odmaknula od njega.
Ona je ovo učinila. Nije postojalo drugo objašnjenje.

82
 Knjige.Club Books
Kada je napokon izašla iz smočnice, Louisa je potrčala hodnikom prema
stubama, nesvjesna svog okružja.
Prvi put u životu Louisi nije ni palo na pamet osvrnuti se i dva puta razmisliti
o neredu koji je ostajao za njom.

83
 Knjige.Club Books

SEDMO POGLAVLJE

abranjen joj je ulazak u moju kuću, Charletone. Čuješ li me? Zabranjen!

Z Riječi su još uvijek odzvanjale Louisi u ušima. Zaboga, pa odzvanjale su
čitavom kućom lorda Charletona poput zvona na katedrali Sv. Pavla.
Nedugo nakon što je Louisa pobjegla iz vikontove kuće, pojavio se na vratima
lorda Charletona - drugi put toga dana - i vrlo jasno i glasno izrazio svoj stav
barunu prije nego što je izjurio natrag prema svome posjedu iza zida.
Zabranjeno.
Satima nakon tog incidenta, dok je Lavinia neprestano brbljala, ležeći na
uskom krevetu na suprotnoj strani prostorije, o nečemu što je pročitala u
novinama - rasprodaji svile, činilo se - Louisa je bijesno zurila kroz prozor.
- Iako je lady Charleton izdvojila dovoljnu svotu za naš boravak ovdje, nikada
nije na odmet biti štedljiv, zar ne? - pitala je Lavinia.
- Hmm, da, naravno - mrmljala je Louisa u nadi da je to odgovor koji njezina
sestra očekuje.
Na njezinu sreću, činilo se da je Lavinia zadovoljna jer se vratila čitanju
novina.
Louisa je s prozora mogla vidjeti da je na kuhinjskom prozoru kuće s druge
strane zida zapaljena jedna jedina svijeća. Ostatak vikontove kuće obavili su mrkli
mrak i tišina kao jasna poruka posjetiteljima da nisu dobrodošli.
Bila je to i poruka gospodara kuće. Iako, osjetila se dobrodošlom dok ju je
onako držao i...
Stisnula je usnice i pokušala skrenuti pogled jer nije željela dodatne
podsjetnike na ono što se odigralo i kakva je izašla iz smočnice.
Razgolićena.
Iako vikont s nje nije skinuo niti jedan djelić odjeće, osjećala se upravo tako.
Zato je pokušavala zaboraviti tu riječ koja je u sebi nosila toliko naboja. Od nje
su joj čitavim putem kući klecala koljena.
Naposljetku, samo je htjela pomoći - do trenutka kad joj je taj strašni čovjek
ponovno prepriječio put. Bez obzira na to što se radilo o njegovoj kući.
I sada joj je bio zabranjen pristup. Stresla se kada se sjetila svih zadataka koje
je ondje još željela dovršiti: zaposliti još osoblja, temeljito pospremiti podrume, a
tek sva ona prašina koju je trebalo obrisati. Uz to, nije mogla ni zamisliti u
kakvom je stanju tavan.

84
 Knjige.Club Books
Boljela ju je i pomisao na napola pospremljenu smočnicu. Bio je pravi zločin
ostaviti ju u onakvom stanju.
Oh, bila je u užasnom stanju.
Ne samo smočnica...
Lorde Wakefielde, tiho je preklinjala. Tako mi je zao. Nisam znala.
Dubinu njegove boli. Njegova gubitka. Što mu se to tako strašno dogodilo?
Bilo je to nešto, sumnjala je, što je imalo veze sa Španjolskom više nego s
poljupcem ukradenim u smočnici.
Ipak, to nije spriječilo njezinu ruku da ponovno pobjegne prema usnama dok
se pitala kako se to liječi takva vrsta boli.
Za to je potrebno puno više od poljupca.
Ionako nikada neće doznati. Wakefield je svojem tetku jasno dao do znanja
što želi.
Rekao sam Tiploftu da ču smjesta najuriti i njega i bilo koga drugoga tko joj
dopusti da jednom nogom kroči u moju kuću, Charletone. Ne smije ni primirisati!
Oh, kakva sramota.
Što je najgore, sve osoblje zaposleno u kući lorda Charletona sada je čulo
vikontove glasno izrečene stavove o njezinu „petljanju“ u njegov život i sklonosti
„diranju onoga što joj ne pripada“.
Kada bi barem svima mogla reći da ju je on prvi poljubio. Možda je bila istina
da se ona prva umiješala u njegov život, ali on ju je poljubio. Povukao ju je u
svoje naručje i poljubio. Nasred skučene smočnice.
Louisa nije bila sigurna je li mjesto na kojem se odigrala ta radnja činila čitavu
stvar još skandaloznijom - baš smočnica, od svih mogućih prostorija.
Činilo se da njega to nimalo nije diralo. Nije ga ni spriječilo u tome da povuče
nit koja je držala čitav ogrtač koji je sašila i navukla na svoj život kako bi sačuvala
svoj obraz.
Nesvjesno je sklopila oči kako bi zatomila vreli izvor strasti koji je kuhao u
njoj. Izvor koji je sve do danas bio poput mirna Šumskog potočića, a sada se
pretvorio u bujajući gejzir. Sirova oslobođena i, što je najgore, neželjena želja
kipjela je u njoj i potpuno ju zbunjivala.
Došla je u London kako bi pomogla Laviniji u pronalasku muža, a ne kako bi
samu sebe odvela u propast. S druge strane, nije svoju situaciju mogla ni
usporediti s agonijom koju je vidjela u njegovim očima.
Bila je to užasna bol koja ga je razdirala iznutra...
- Louisa? Zaboga! Slušaš li ti mene? Što misliš, koja bi mi haljina bolje
pristajala: ova ili ona s prorezima na rukavima? - Njezina je sestra držala u rukama
dva izreska iz novina. Najednom se uz damu nalazio i mladi gospodin, koji je
stajao uz nju. Nije ju ljubio niti nazivao noćnom morom u ženskom obliku.

85
 Knjige.Club Books
- Ova desno - rekla je sestri dok je brzo ustajala s kreveta. Izabrala je, naravno,
izrezak na kojem nije bilo mladoga gospodina. Krenula je prema vratima, ali se
odjednom predomislila i krenula prema smočnici.
Ne, ne smočnica, odlučila je i okrenula se ponovno.
Sada je njezina sestra već zurila u nju otvorenih usta. - Što se, pobogu, događa
s tobom? Jesi li takva zbog nećaka lady Charleton? - Lavinia je odložila svoje
modne izbore. - Ne smiješ si dopustiti da tako utječe na tebe.
Louisini su se obrazi u sekundi zažarili od stida. Da tako utječe na nju? Je li
njezina tajna bila toliko očita?
- Ne radi se o njemu. Jednostavno ne...
Lavinia je posegnula i uhvatila ju za ruku. - Louisa, previše se brineš. Bit ćeš
najelegantnija dama u Londonu. Samo se moraš usredotočiti. Sjeti se što ti je
uvijek govorila lady Essex: Uspravi se i gledaj kamo ideš, i ako tako budeš
hodala, nema straha od pada.
Bile to riječi koje joj je lady izgovarala kada god bi stigla u Foxgrove. I kada
bi odlazila.
Nažalost, nikada nisu pomogle.
Lavinia joj je ponovno stisnula ruku i vratila se listanju novina. Potom je
ponovno podigla pogled i zaškiljila prema sestri blizanki. - Ne radi se o nečemu
drugome, zar ne?
Naravno da je Lavinia primijetila da nešto nije u redu. Njezina bi sestra uočila
i iglu u plastu sijena.
- Ne, sve je u redu - brzo je odgovorila Louisa, kružeći pogledom po sobi kako
bi izbjegla sestrin pogled. Zaboga, ovo joj nikada neće uspjeti. Ako Lavinia
nanjuši najmanji znak skandala, izvući će istinu iz Louise kako god zna i umije. -
Mislim da moram sići u prizemlje. Moram provjeriti... - osvrnula se po sobi -
Hannibala. Moram pronaći Hannibala.
- Nisi ga trebala voditi s nama - zazvala je Lavinia za njom. - Samo će nam
donijeti nevolje.
Već je, pomislila je Louisa dok se žurila niz stubište u bijegu od Lavinije, ali
i unutrašnjeg nemira. Bude li još jednu sekundu morala slušati brbljanje svoje
sestre o tome koje haljine uskoro stižu, koji šešir bolje pristaje uz njezinu dnevnu
kombinaciju ili kako se po stoti put naglas pita je li lady Aveley uspjela osigurati
kupone za Almack kao što je obećala, Louisa je bila sigurna da će se raspuknuti
od muke.
Ili će, Što je bilo još gore, ispričati sestri što se dogodilo u smočnici.
Louisa je stisnula zube. Jednostavno nije mogla... Pa, ipak, Lavinia i ona
nikada nisu imale tajne jedna pred drugom.
Odjednom, Louisa se našla pred otvorenim vratima knjižnice u kojoj je na
stolu ugledala šahovsku ploču.

86
 Knjige.Club Books
Na um joj je pao redak iz pisma lady Charleton.

Ako Charleton nastavi biti nepodnošljiv, postavi šahovsku ploču u

knjižnici. Samo je postavi, ostalo će uslijediti samo.

Lord Charleton nije bio taj koji joj je zadavao muke. Bio je to nećak njegove
pokojne supruge, lady Charleton, ali Louisi se to učinilo sličnim pa je krenula
prema šahovskoj ploči, nevjerojatnom komadu istesanom iz ebanovine i
slonovače.
Osvrnula se oko sebe i u stolu primijetila usku ladicu te ju otvorila. Unutra su
se na podlozi od baršuna nalazile figurice; pješaci, lovci, topovi, skakači, kralj i
dama.
Bez razmišljanja ih je izvadila i posložila na ploči. Uredno posložene figurice
činile su cijeli jedan maleni svijet na ploči, spreman za novu bitku.
Odmaknula se i pogledala figure, još jednom poželjevši da jednako tako može
u red dovesti nemir koji je nosila u sebi. Tada je na ploču odjednom pala sjena.
- Što to, dovraga, radiš? - zahtijevao je odgovor lord Charleton, bijesna
pogleda zalijepljena za šahovsku ploču.
- Ja... Ja... tražila sam Hannibala - pokušala je objasniti, kimnuvši prema
mjestu gdje je spavao njezin mačak. Većinu je vremena bio prava zvijer, ali
gdjekad je bio i od koristi.
Ipak, činilo se da lord Charleton ne dijeli to mišljenje. - A što ti daje za pravo
prčkati po mojoj knjižnici? - pogledom je ponovno ošinuo šahovsku ploču.
- Ne bih nikada... to jest, lady je predložila... - Louisa je zagrizla usnu kako bi
zaustavila bujicu besmislica koja je potekla s njih.
- Lady Aveley previše se miješa u tuđe poslove...
Louisa se trznula od tih riječi; nije li upravo tako Wakefield opisao nju?
Držite tu drznicu koja se miješa u tuđe poslove podalje od moje kuće.
Lord Charleton također je stao s prodikama, kao da se i sam sjetio vikontovih
bijesnih riječi. - Pa, da, pretpostavljam da su se te riječi već previše puta čule u
ovoj kući u posljednje vrijeme. Ipak, lady Aveley je pretjerala kada ti je rekla...
Louisa je zatresla glavom. Nije mogla dopustiti da netko drugi preuzme
krivnju za njezine postupke. - Nije mi to predložila lady Aveley, lorde - rekla mu
je. - Bila je to zamisao lady Charleton.
To ga je zaprepastilo. - Zaboga... ne bih rekao da... Zašto bi Izzy... - riječi su
ispadale iz njegovih usta, pomiješane s raznim emocijama koje su mu se
izmjenjivale na licu. Zbunjenost. Tuga. Ljutnja... Potom je pogledao Louisu.
Pomislila je da će je, baš kao nedavno i Wakefield, potjerati iz svoje kuće.

87
 Knjige.Club Books
U ovom bi joj trenutku to i odgovaralo. Otići iz njegove kuće. Vratiti se u
Kempton. Tamo gdje je njezino tiho postojanje i njezin miran život imao smisla.
Umjesto toga, njegov ju je postupak šokirao.
Jednako kao što ju je šokirao i vikont. Ne, nije ju poljubio nego je povukao
stolicu i smjestio ju iza bijelih figura na ploči. Drugu je stavio nasuprot i kimnuo
joj. - Pretpostavljam da znaš igrati.
- Znam, lorde.
- Pokaži mi.
Louisa je sjela, a lord je duboko i umorno uzdahnuo pa slijedio njezin primjer.
Pomaknula je prvu figuru i igra je započela.
- Louisa, zar ne?
Kimnula je. Nije bila rijetkost da ljudi koji su ih tek upoznali ne mogu
razlikovati sestru od nje.
- Tako sam i mislio - rekao je dok je povlačio prvi potez. - Ti nisi toliko
brbljava.
Louisa se nasmiješila iako je znala da ne bi trebala.
Nastavili su igrati u tišini koja im je, kako se činilo, oboma odgovarala. Ipak,
nakon nekog vremena barun je podigao pogled s ploče i upitao: - Kako ti se sviđa
u Londonu?
- Baš mi se i ne sviđa - iskreno je odgovorila bez razmišljanja. - To jest, ovdje
u gradu nemam što raditi.
- Nisam baš tako čuo - rekao je istim tonom kojim bi se njihov otac koristio
kada bi ona ili Lavinia prebrzo potrošile sav džeparac.
- Kako to mislite, lorde? - nonšalantno je odgovorila. Ponekad bi glumljenje
nevinosti upalilo kod oca.
Ali ne i kod lorda Charletona. - Danas sam imao posjet - rekao je. - Zapravo,
imao sam čak dva posjeta.
Louisini su se obrazi zažarili, ali nije podizala pogled. Naposljetku, čitava je
lordova kuća znala za vikontov posjet, pogotovo onaj drugi. - Pretpostavljam da
me vikont od Wakefielda posjetio zbog tebe jer je usput spomenuo i onu tvoju
vražju mačku.
- Da, pretpostavljam da je - priznala je dok su joj vikontove riječi još
odzvanjale u ušima.
Drži nju i njezinu prokletu mačku podalje od moje kuće, Charletone!

Vikont je bio urlao toliko glasno da ga se moglo čuti od podruma do tavana kuće.
Ta se dosadna djevojka uporno miješa u moj život.

88
 Knjige.Club Books
Jedina sreća u nesreći bila je to što su lady Aveley i Lavinia u to vrijeme otišle
u šetnju parkom i nisu čule ništa od vikontovih bijesnih prodika. Barem ne iz prve
ruke.
- On mi je nećak, znaš li to? - rekao je Charleton. - Mislim na Wakefielda. Pa,
nismo u krvnom srodstvu, ali smo postali rod kada sam se oženio. Njegov je otac
bio brat lady Charleton.
- Tako je - odgovorila je smušeno i nepromišljeno povukla potez zbog kojeg
je ostala bez skakača. - Mislim da je lady Aveley spomenula nešto slično.
Tada se, na njezino iznenađenje, lord Charleton naslonio u stolici i prasnuo u
smijeh. - Bože sveti, djevojko, ne znam što si mu to učinila i kako si ga dovela u
onakvo stanje...
- Nisam namjeravala...
Podigao je dlan kako bi utišao njezine prosvjede.
Louisa je istog trena zatvorila usta dok su joj se u glavi nastavili kovitlati
argumenti i objašnjenja.
Nisam mislila... Zapravo, za sve je kriv Hannibal... Nisam ga trebala ni voditi
u London... Nikada nisam trebala...
Dopustiti lordu Wakefieldu da me poljubi. Niti mu uzvratiti poljubac.
- Nema potrebe za tolikim strahom, dijete - rekao joj je lord Charleton. - Što
god da si činila, samo tako nastavi.
- Molim? - zamucala je Louisa dok joj se pred očima odigravao prizor
poljupca lorda Wakefielda, njegove usne na njezinima, njegove ruke kako putuju
njezini tijelom i onaj trenutak kada je mislila da de...
- Što god da si učinila kako bi probudila tog momka, nastavi tako.
Trepnula je i zastala na trenutak, nesigurna da je dobro čula lorda. - Lorde?
Zar treba nastaviti ljubiti Wakefielda? Ne, bilo je to nemoguće. Vodilo je u
propast. Ravno u propast.
Oh, da barem nije tako... prošaptao je neki skriveni, grešni glasić u njezinoj
glavi.
Za to je vrijeme lord Charleton nastavio: - Wakefield mjesecima nije izašao
iz svoje kule. Ti si prva koja ga je namamila u vanjski svijet. Dva puta. - Barun je
odmahnuo glavom i nasmijao se. - Što god da si napravila da ga je toliko
naživciralo, barem ga je izvuklo iz kuće. I iz njegove mizerije. Odlično si to izvela
i samo tako nastavi.
Louisa je zagrizla donju usnu. Oh, kako da lordu objasni situaciju? Pa, lady
Essex je govorila da je i kap istine bolja od laži. - Znate da to nije moguće, lorde.
Charleton je podigao pogled sa šahovske figure s kojom se igrao.
- Zašto ne?
Louisa je skrenula pogled i nastavila proučavati stanje na ploči.

89
 Knjige.Club Books
- Čuli ste ga. Lord Wakefield zabranio mi je pristup svojoj kući.
- Da, to je uistinu nezgodno - potvrdio je barun. Ponovno se naslonio i proučio
ploču između njih. - Je li ti lady Aveley rekla da je Wakefield bio pravi mangup
prije nego što je otišao u rat? On i onaj moj blesavi nasljednik Tuck. - Charleton
se blago nasmijao. - Ne, pretpostavljam da ti nije to ispričala.
- Ne vjerujem baš da...
- Zapravo nije ni važno za priču, ali samo pokazuje koliko je duboko sada
zaglibio.
- Lorde?
- Došao je kući i svi smo mislili... Ma, nije ni bitno što smo mi mislili jer bili
smo potpuno u krivu. Udaljio se od svih i ništa ga nije diralo. Majka mu je očajna
zbog svega.
- Stanje u toj kući nimalo ne pomaže - promrmljala je Louisa »bez
razmišljanja.
- Što kažeš?
- Ništa, lorde.
- I ja mislim - frknuo je dok je vukao sljedeći potez. - Postigla si pravo čudo,
djevojko, i tu nema rasprave. Moraš nastaviti.
- Ali znate da je to nemoguće - rekla je Louisa dok je rušila njegovu figuricu
topa. Vratiti se tamo? Nikada. Nikada mu više nije htjela izazvati onakvu bol.
A što ako si ti lijek? Činilo joj se da upravo to predlažu Charletonove oči.
Oh, briga te za njegovu tvrdoglavost - rekao joj je barun. - Ja bih to smatrao
uslugom. - Prekrižio je ruke na prsima. - Tražim tvoju pomoć ovdje. Lady
Charleton bi srce napuklo da ga vidi ovakvog. Voljela ga je poput sina.
Louisa je gotovo zastenjala. Naravno da nije mogla barunu objasniti pravi
razlog zašto se ne smije vraćati u vikontovu kuću. - Ne razumijem kako ja tu mogu
pomoći. Zabranio mi je pristup.
- Istina. Hmm - zamislio se barun dok je hvatao svog skakača kako bi ga vratio
na prethodno polje jer se usred poteza predomislio.
- To je prava šteta - inzistirala je Louisa.
- Zašto? - pitao je barun, hvatajući sada ponovno figuru topa.
Louisine su riječi samo izletjele. - Ta je kuća u užasnom stanju.
Toliko bi toga trebalo napraviti, lorde. Dobro je prozračiti. Počistiti. Zaposliti
dobru domaćicu. Sluškinje. Pokojeg lakaja. - Bile su to stvari koje je znala da
može promijeniti. Ispraviti. - Zaboga, pa ona smočnica me gotovo došla glave -
rekla je bez razmišljanja.
I to na više načina.
- Smočnica? - pitao je lord Charleton jednako pronicljivo kao što je igrao šah.
- Što si radila u Wakefieldovoj smočnici?

90
 Knjige.Club Books
Louisa je pokušala ponovno u odgovor dodati barem kap istine. - Gospođa
Petchell me zamolila za pomoć.
- Hmm - razmišljao je barun dok je pomicao pješaka prema naprijed. Vodio
ju je u zamku, ali čvrsto je odlučila da se neće uhvatiti. Pojela mu je top, a on se
namrštio od koncentriranja.
- Kada bi mi samo dopustio da mu pomognem. Jednostavno ne podnosim
nered. Sve što je potrebno toj kući zapravo je malo reda i ženska ruka.
Isto je potrebno i čovjeku u njoj, ali nije to namjeravala izgovoriti.
- Da, vjerujem da je tako - složio se barun.
Sada je počela brbljati jednako kao i njezina sestra. - A tek vrt, Bože moj. Boli
me kada pogledam kroz prozor i vidim one sirote ruže u takvom otužnom stanju.
- Otužnom? - promrmljao je dok je sa žaljenjem promatrao izgubljenu figuru
topa.
- Da. Što bih samo dala kada bih mogla podrezati te grmove. A tek oni božuri.
Nemaju nikakav oslonac. Do lipnja će se slomiti od prve kiše. Kako čovjek može
živjeti u takvu kaosu?
- Doista - složio se iako mu se činilo da ne govori samo o vrtu.
- Ipak, ja tu ne mogu ništa jer me ne želi ni blizu svoje kuće.
Barun je zastao i podigao pogled. - Ali nije rekao ništa o svom vrtu.
Sljedeće joj je jutro barunov lakaj, koji se također brinuo za njegove vrtove,
donio škare, lopaticu i veliku košaru. Uz sve to stigao je i barunov blagoslov.
Koliko se god htjela okrenuti i pobjeći kada se našla pred vratima u zidu, nije
se mogla otresti osjećaja da je s druge strane ostavila nezavršenim vrlo važan
posao.
Nakon što je godinama bila članica Društva za boljitak i napredak Kemptona,
bilo joj je duboko usađeno da je svaki nedovršeni posao neoprostivi grijeh.
Nakon što je barun iznio svoj zahtjev, preostalo joj je samo jedno: složiti se i
baciti se na posao.
Zato je sada ipak prkosno otvorila vrata i ušla u vikontov vrt.
Uz to, jedan ogorčeni djelić nje htio je dodatno podbosti vikonta. Ipak ju je
nazvao dosadnom dovoljno glasno da čuje čitava Charletonova kuća.
- Tek ćeš vidjeti koliko dosadna, ti grozni čovječe - mrmljala je dok se osvrtala
oko sebe, a pogled joj je s nelagodom bježao prema kući. Uz sve to, još ju je
mučilo i pitanje što je to završilo razbijeno na podu kada je glavom bez obzira
pobjegla kroz hodnik onoga dana.
Razbijeno i slomljeno.
U sličnom je stanju i njih dvoje ostavio onaj poljubac...
Louisa se uspravila. Uostalom, kakav to čovjek može za damu izjaviti da je
„obična“ i „goropadnica“ i potom ju onako spopasti u smočnici.

91
 Knjige.Club Books
Ponovno je pogledala kuću. Zastori su bili čvrsto navučeni, a iz nje kao da je
zračilo upozorenje svim posjetiteljima da se drže podalje. Ipak, znala je da je
unutra ostavila nered mnogo ozbiljniji od onoga u smočnici.
Prešla je mnogo ozbiljnije granice.
Klupko slika i uspomena raspetljalo se u njezinim mislima. Wakefieldove
usne kako kradu njezine. Njegov jezik nježno prati crtu njenih usana te ih izaziva
da se otvore. A kada je pokleknula, otvorio je više od njezinih usana. Otvorio je
Pandorinu kutiju požude.
Spoznaja o tome što muški poljubac može učiniti jednoj ženi - kako se od
njega gubi dah, stežu prsa, utroba podrhtava, vatra rasplamsava - više nije mogla
biti zaboravljena.
Više je nije mogla izravnati i složiti te skriti visoko na policu i ondje
zaboraviti, poput ubrusa u smočnici.
Taj će trenutak, taj poljubac, živjeti u njezinu srcu do kraja života.
Više nema izlaza iz kaosa koji su sami izazvali.
Pa ako je smočnica, baš kao i njezin vlasnik, bila izvan dohvata i neosvojiva,
možda je prijedlog lorda Charletona najbolja zamjenska opcija.
Barem može urediti vrt.
Uspravila je ramena te pogledala oko sebe i duboko uzdahnula. Zaboga!
Kakva džungla. Ne, nema šanse da će više i jedno jutro provesti gledajući u ovaj
gustiš.
Također, nije navikla besposličariti i bila je sigurna da će sići s uma ako još
samo jedan dan provede sjedeći u kući i izigravajući doličnu gospođicu. Oh,
Lavinia je možda u sedmom nebu zbog njihova novog života i nema problem s
beskonačnim listanjem novina, brbljanjem o ovom i onom balu i večernjoj zabavi
i s promišljanjem nad svakom pozivnicom koja bi stigla poštom, ali Louisi je
takav život bio prava patnja.
Pisma i pozivnice u početku su slabo pristizale, ali sada su se slijevale poput
rijeke u njihov sandučić.
Činilo se da se vijest o dva kumčeta odnosno o dvjema djevojkama kojima je
preminula lady Charleton bila kuma, proširila po gradu, i postale su nešto nalik
na atrakciju, i samim time vrijedne interesa visokog društva.
- Toliko prilika - objavila je lady Aveley za doručkom.
Za nevolje, poželjela je dodati Louisa dok je Lavinia sijala od sreće.
Nije li današnji sat plesa s učiteljem monsieurom Delacroixom bio dovoljno
ponižavajući? Louisi se činilo da je to samo pokazatelj svega što im tek slijedi.
Nakon trideset minuta lomljenja nožnih prstiju, izjurio je iz glazbene sobe i
šepajući došao na vrata lady Aveley te izjavio da „mladim damama nema
pomoći“.

92
 Knjige.Club Books
Na svu sreću, lady je odlučila povjerovati učitelju i objavila da dodatni sati
neće biti potrebni. Blažena bila.
Ne, u vrtu je bilo puno bolje, odlučila je Louisa. Ovdje ju nitko neće nazvati
„sramotom za ženski rod“, kao što je to učinio monsieur Delacroix, ako se
spotakne o vlastite noge.
Dok je pokušavala odlučiti gdje će početi, sjetila se najboljeg savjeta lady
Essex: Poeni od početka. Stoga je podrezala debele ružine grane koje su smetale
pri otvaraju vrata u zidu. Svaki pokret škarama otkucavao je prkosni ritam.
Zabrani mi i ovo ako možeš, razmišljala je.
Trebao ju je barem nazvati i ispričati se. To je najmanje što je mogao učiniti,
a ne otrčati lordu Charletonu kako bi se žalio na njezino petljanje u njegov život.
Cap. Cap.
Čak bi i pisamce bilo dovoljno u ovakvoj situaciji.
Draga gospođice Tempest,
najiskrenije Vam se ispričavam što sam vas onako bezobrazno poljubio... Da
mi se misli nisu pomutile kada ste me udarili vratima smočnice, ponio bih se kao
pravi gospodin...
Louisin je inat sve više rastao sa svakom granom koju je orezala. Cap. Cap.
Cap!
Svaki potez škarama i svaka pažljivo ukroćena grana stvarali su melodiju koja
mu je trebala dati do znanja kako joj nimalo nije stalo do njegova poljupca. Niti
do njegova mišljenja. Niti nedostataka manira.
Ništa joj nije značio.
To je bila bezočna laž, ali nadala se da će možda, ako siju ponovi dovoljno
puta, prestati sanjati o njegovu naručju, o usnama koje ju izazivaju i o rukama
koje istražuju njezino tijelo...
- Au! - opsovala je kada joj se u ruku zabio velik trn. To ju je vratilo u
stvarnost, u podivljali vrt lorda Wakefielda i u njezino srce koje se trenutno nije
mnogo razlikovalo od neurednog vrta.

Piersona je probudilo uporno cap, cap, cap. Zvuk je dolazio iz vrta.

Još gore, kroz otvor na zastorima ponovno se probijala tvrdoglava Sunčeva
zraka koja mu je prelazila točno preko kreveta. I bila je jednako uporna kao i zvuk
koji se širio iz vrta.
Cap, cap, cap. Tup, tup, tup.
- Koji vrag? - mrmljao je dok se ustajao iz kreveta i uputio do prozora te širom
rastvorio zastore.
Na prvu ga je zaslijepila sjajna svjetlost proljetnog sunca, a na drugu nije
mogao vjerovati što njegove oči vide.

93
 Knjige.Club Books
Gospođica Tempest.
Protrljao je oči, ali ona je i dalje bila ondje. U njegovu vrtu. Petljala se u
njegove poslove.
Bez obzira na to što je izgledala očaravajuće, jasno je dao do znanja
Charletonu, ali i vlastitoj posluzi, da njezina nazočnost ovdje nije poželjna.
Pa ipak, kada je bolje pogledao, shvatio je da uz djevojku što je Bitty i Bob.
Djevojčica je držala košaru, a Bob je energično zabijao štapove u zemlju čekićem.
Kada je završio sa zadatkom, momak je s iščekivanjem podigao pogled prema
gospođici Tempest, a dama mu se nasmiješila i rekla nešto od čega se zacrvenio i
nasmijao, očito presretan što mu se nasmiješila.
Pierson se odmaknuo od prozora dok mu je niz kralježnicu prolazio dosad
najčudniji osjećaj.
Nešto zeleno poput pupoljaka iz vrta i tamno poput mraka u podrumu.
Bilo je to smiješno, ali poželio je da je on taj komu se gospođica tako lijepo
nasmiješila. Da je on taj koji se kupa u toplini njezina osmjeha.
Tako bi zaboravio na ovu bol.
Okrenuo se prema ormaru i opsovao dok je grabio hlače i navlačio ih na sebe.
Upravo joj je zato zabranio pristup. Nije se trebala petljati u njegov život. Nije
imala prava. Gotovo je poderao košulju dok ju je navlačio, ali svaki novi cap
tjerao ga je u sve veću žurbu.
Cap. Cap. CAP!
Činilo se da joj pričinja neizmjerno zadovoljstvo rezati te grane koje je pustio
da izrastu oko njegova života kako bi ostatak svijeta zadržao vani.
Vani, želio ju je podsjetiti. Ne unutra. Poput ove proklete Sunčeve svjetlosti
koja je uporno pronalazila put kroz zastore i budila ga u sam cik zore, unatoč tomu
što je prije spavanja dva puta provjerio tkaninu zastora i navukao ih najčvršće što
je mogao.
Ljutito se zaputio hodnikom bez jasna plana o tome kako će ju točno baciti
preko vrtnoga zida.
Prvo će morati smisliti kako to učiniti a da ju pritom ne dodirne.
Da pritom ne položi dlanove na one zamamne oblike i privuče ju sebi. Morat
će nekako ne gledati u one čarobne trepavice i meke usne jer istog će trena
posustati u namjeri da ju katapultira na drugu stranu zida.
Vjerojatno bi, umjesto toga, završila u njegovoj postelji...
Pierson se naglo zaustavio. U njegovoj postelji? Je li sasvim sišao s uma?
Stajao je tako nasred stubišta i čvrsto stezao rukohvat.
Ne, da je poludio, sada bi u knjižnici proučavao nacrt za izradu katapulta -
jedini način da ju ne mora dodirnuti.

94
 Knjige.Club Books
Možda bi bilo pametnije taj zadatak prepustiti Tiploftu. Možda bi on mogao
potjerati gospođicu Tempest.
Kukavice... šapnuo mu je glas sličan Poldiejevu. Isti onaj koji je čuo u noćnim
morama.
Pa, morao je priznati da se ponašao poput kukavice. Ali nije mnogo mario za
to. Čak im je i sir John Moore kod Sahaguna rekao: Već dugo znam da ćemo
morati pobjeći.
To nije kukavištvo. To je zdrav razum.
A prema njegovoj procjeni, suočavanje s gospođicom Tempest bilo je jednako
suočavanju s osamdeset tisuća Boneyevih najboljih trupa.
Nastavio je niz stubište prema kuhinji. Ne, neće izaći i potjerati gospođicu
Tempest, ali nije mogao vjerovati kako loše njegova posluga obavlja svoj posao.
Zadatak im je trebao biti jednostavan: držati mladu damu podalje.
Otvorio je vrata i ušetao u kuhinju, spreman kritizirati sve redom zbog njihova
propusta, ali odjednom se našao licem u lice sa svim svojim zaposlenima:
Tiploftom i gospođom Petchell.
Sjedili su za stolom i pijuckali čaj te ugodno čavrljali. Prizor je bio tako
spokojan i tih da je vikont gotovo zaboravio zašto je došao. Istodobno je shvatio
da je ovako mali broj posluge zapravo nedostatak jer mu je odjednom bilo
neugodno prekinuti to ugodno druženje i poslati Tiplofta u borbu s gospođicom
Tempest.
Gospođu Petchell nije se usudio pitati takvo što. Ne dok joj je pri ruci bio
čajnik pun kipuće vode. Uz to, izgledala je poprilično bijesnom što se usudio zaci
ovako duboko u njezino kraljevstvo.
- Lorde... - započeo je Tiploft, ustajući od stola, dok su se u isto vrijeme naglo
otvorila vrata koja vode prema vrtu.
- Ob, teta, mogu li dobiti krpu? Zaprljala sam novu haljinu koju mi je
poklonila prekrasna dama, a ona kaže da će mrlja nestati ako ju odmah namočim
- rekla je Bitty. Tada je uočila Piersona i razrogačila oči od straha dok joj je
osmijeh polako blijedio s lica.
Činilo se kako vjeruje da biju mogao strpati u peć i ispeći za večeru.
Vjerojatno je to bila priča kojom je gospođica Tempest plašila djecu. Noćna mora
o vikontu iz susjedstva.
- Oh, ne! - zavapilo je dijete. - Nisam to smjela spominjati. Ne pred Vama.
- A zašto ne? - pitao je podigavši obrve poput kakva vojskovođe.
U tom je trenutku iza sestre doletio Bob. - Bitty, što toliko traje.... oh! -
Također je razrogačio oči.
Pogledao je dječaka i shvatio da Bob također ima nove hlače. Vidio je da su
nove jer su zapravo bile dječaku po mjeri i na njima nije bilo nijedne zakrpe.
Pierson je pogledao u njihovu tetu.

95
 Knjige.Club Books
- Još jedan dar gospođice Tempest?
- Tako je, lorde. I divno je od nje što ih se sjetila - rekla je gospođa Petchell
bez treptaja.
Ono što je zapravo htjela reći bilo je: Gospođica Tempest se pobrinula za njih
umjesto Vas.
- Rekla nam je da Vam ne kažemo - brzo je dodala Bitty - zato što misli da
Vam se neće svidjeti što nam pomaže s obzirom na to ju ne želite u...
Neće mu se svidjeti? Naravno da mu se neće svidjeti. Gospođa Petchell bila
je u pravu, čak ako to i nije izgovorila naglas: bila je njegova dužnost pobrinuti se
za svoju poslugu.
Čak i ako su mu posluga bili maleni derani.
Sve ga je to još više zbunjivalo. Ta je žena uspijevala pustiti pipke u njegov
život bez obzira na sve što je činio. Ili što nije činio.
Stoga je Pierson ponovio svoje naredbe. - Mislio sam da sam bio savršeno
jasan - svima im je rekao. - Ne želim tu gospođicu - prstom je pokazao na
kuhinjska vrata koja su vodila u vrt - u svojoj kući.
Prije nego što je Tiploft stigao promrmljati ispriku, progovorio je Bob: -
Gospođica zapravo nije u kući, lorde. U vrtu je.
To je Piersonu zazvučalo kao argument kakav bi smislila gospođica Tempest,
a ne netko poput malenoga Boba, pa je odlučio samo pogledom ošinuti dječaka.
Na njegovo nezadovoljstvo, činilo se da to nimalo nije uzdrmalo malenoga
mangupa. Bob je hrabro i čvrsto stajao poput viteza koji čuva svoju damu.
A ona je prava svojeglava mustra: uspjela je provesti napad na njegov dvor a
da pritom nijednom nogom nije kročila unutra.
- Jeste li trebali još nešto, lorde? - pitao je Tiploft.
Pazikuća nije zvučao tako nezadovoljno svojim gospodaromjoš otkako je
Pierson bio nestašni četverogodišnjak.
Vikont je pokušao otvoriti usta i oblikovati riječi: Istjerajte... je... van. Ali
kada je pogledao izraze lica u prostoriji, shvatio je da je nadglasan. Bez obzira na
to što im je on isplaćivao plaće.
Da, Moore je bio u pravu. Katkada je povlačenje najbolja opcija.
Posebice kada je čovjek suočen s drhtajem Bittyne donje usne i suzicom koja
se skupljala u njezinu oku. Budući da je odrastao uz dvije sestre, znao je
prepoznati suze koje naviru.
Ne, zaboga. Ne bi to mogao istrpjeti.
- Molim Vas, donesite mi doručak u knjižnicu - rekao je Tiploftu. - I, Bobe,
dođi za mnom. Potrebne su mi neke knjige s najviše police.

96
 Knjige.Club Books
Ako ništa drugo, morao je priznati da mu nazočnost Bitty i Boba u kućanstvu
olakšava njegova istraživanja. Momčić se spretno poput majmunčića pentrao uz
ljestve u knjižnici.
Bilo je to puno bolje nego slati Tiplofta na ljestve po knjige.
Izvana je ponovno začuo resko cap, cap, cap i činilo se da su se svi u kuhinji
ponovno sledili na trenutak. Sve su oči bile uprte u Piersona. Ponovno je pokušao
oblikovati riječi, ali znao je da nema šanso da se uputi van i potjera ju sa svog
travnjaka. To bi značilo da se mora suočiti s njom. Vrlo vjerojatno i priznati svoje
nesnosno jučerašnje ponašanje.
Još gore, možda bi se morao ispričati.
Nije imao apsolutno nikakvu namjeru učiniti to. Nije se čak ni imao razloga
ispričati jer je u onom trenutku oklijevanja shvatio jednu neporecivu istinu.
Prilično mu se svidjelo ljubiti je.
I ta je misao bila jednako nepodnošljiva kao i ovaj zvuk koji je uporno stvarala
vrtnim škarama.
Cap. Cap. Cap.
- Bobe, za mnom - naredio je te se iz kuhinje zaputio stubama najbrže što je
mogao. Knjižnica je bila jedina prostorija u kojoj bi se mogao skriti a da ne
ispadne kukavica, jer je bila okrenuta prema trgu i daleko od gospođice Tempest.
No, kada je ovaj put ušao u mračnu sobu, obuzela ga je neobična nelagoda.
Prostorija se činila kao da nitko stoljećima nije kročio u nju. Sve što je vidio bio
je užasan nered: od otvorenih, zaboravljenih knjiga do njegovih bilješki i radova
o vojnim strategijama.
Uz to, kada god bi krenuo po neku od knjiga o Cezarovim ili Aleksandrovim
osvajanjima ili o lukavštini generala Scipiona, činilo se da su same pobjegle na
najviše police, zbog čega mu je neprestano bila potrebna Tiploftova ili Bobova
pomoć. Ili, recimo, knjige o Hannibalu.
Hannibal. Pierson se naježio kada je pogledao na suprotnu stranu knjižnice.
Kao što je i mogao očekivati, ondje je bio njegov vlastiti Hannibal koji je očito
ponovno provalio u kuću vještinama svojega imenjaka i sada je, sklupčan poput
starog osvajača, ležao pokraj vatre.
Što su ono imali svi generali i stratezi koje je proučavao? Dobro organizirane
i disciplinirane trupe bile su ključ svakog vojnog uspjeha.
Bob, koji je očito osjetio njegovu zaprepaštenost, također je gledao u nered
ono njih i uzdahnuo. - Lijepa gospođica rekla je da su red i organizacija pola
zadatka.
- Ma nemoj? - odgovorio je Pierson.
Žena je bila poput suvremenog trojanskog konja: ušuljala se kroz zidove
njegove kuće bez i jednog jedinog koraka.

97
 Knjige.Club Books
- Da. Čini mi se da Vam uvijek trebaju knjige koje što je visoko gore, pa zašto
ih onda ne držite malo niže, gdje ih možete dokučiti?
Pierson je upravo htio iskoristiti argument da se knjige o vojnoj povijesti
uvijek drže na gornjoj polici, ali nešto u Bobovoj praktičnosti i tvrdoglavom
pogledu - pogledu koji je govorio Nastavit ću se penjati gore ako tako hoćete -
navelo je vikonta da malo popusti čvrst stisak kojim se držao prošlosti.
Podsjetilo ga je to na praktičan prijedlog gospođice Tempest o organizaciji
smočnice.
Ono što se najčešće koristi treba uvijek bili pri ruci. Na vidljivome mjestu i
lako za pronaći.
Potom se osvrnuo oko sebe i još jednom pogledao knjižnicu te shvatio da ga
knjige koje su mu bile na dohvat ruci uopće ne zanimaju. Štoviše, nisu mu bile ni
najmanje potrebne za radove o vojnim strategijama koje je pisao.
Prokleta bila. Njezina teorija o organizaciji polica sada se činila savršeno
smislenom.
- Koliko će još gospođici Tempest trebati vremena prije nego što ostavi moj
vrt na miru?
- Nekoliko dana, pretpostavljam - rekao je Bob.
Pierson je promatrao prostoriju. Vjerojatno bi isto toliko trebalo za uređenje
knjižnice. Naravno, sestra bi mu predložila da unajmi pravog knjižničara, koji bi
pravilno odradio posao, ali nije namjeravao dovesti još neko novo lice u kuću.
Bilo ih je sasvim dovoljno, ako se njega pita.
Doduše, možda bi mu dobro došao pokoji stražar koji bi čuvao vrata među
vrtovima.
- Trebam li Vam spustiti neku knjigu, lorde? - predložio je dječak.
- Da, Bobe. Bacimo se na posao.

98
 Knjige.Club Books

OSMO POGLAVLJE

Z apravo im je trebalo pet dana, ali do podneva posljednjeg dana vikont je

završio preslagivanje knjižnice: posložio je knjige koje su mu trebale na donje
police, a manje korištena izdanja smjestio je na više police. Na vrh su stavljene
zbirke poezije i eseji.
Trenutačno mu je odgovaralo da mu se nakićeni govori i ljubavne pjesme
nađu izvan dohvata ruke.
Dovoljna mu je bila ona primamljiva gospođica koja je uporno upadala na
njegov posjed.
Svoje je radove prebrao i posložio; sad je knjižnica bila posve uredna.
Složio ih je kao vojne trupe, razmišljao je dok je promatrao police i pokušavao
zanemariti Hannibala koji je, ponovno sklupčan, drijemao na stolcu uz kamin.
Prokleta je zvijer i dalje dolazila nepozvana svakoga dana i očito se osjećala kao
kod kuće. Činilo se da ga vikontova gunđanja i psovke smiruju i uspavljuju.
- Ovo ti je posljednji dan da se šunjaš po mojoj kući - rekao je vikont mačku,
koji ga je pogledao svojim jednim okom i trznuo raskidanim uhom kao da mu želi
reći da ga ni najmanje ne zanimaju njegove prijetnje.
Ako ti tako misliš, činilo se da mačak govori dok je ponovno zabijao njuškicu
pod rep i vraćao se svijetu snova.
- U redu, ali samo da znaš, još uvijek nisam odustao od ideje o izgradnji
katapulta - odgovorio mu je Pierson, pokušavajući istjerati iz glave misli o
Hannibalovoj gospodarici, koja je bila jednako tako tvrdoglava i koju je jednako
tako htio katapultirati preko zida. Umjesto toga, ponovno se osvrnuo oko sebe i
pun ponosa, šepajući, napustio knjižnicu i krenuo prema blagovaonici.
Nakon što je danima izbjegavao tu prostoriju jer je pružala pogled ravno na
vrt, miris pite i još nečega jednako slasnoga namamio ga je i skrenuo s uobičajene
rute. Kada je stigao, prepoznao je aromu šunke, pite od goluba i, kada je dublje
udahnuo, svježeg tarta. Sve je to izgubilo čar kada je osjetio još jaču aromu koja
ga je privlačila prema kuhinjskim vratima.
To jest, prema vrtu koji se krio iza njih.
Na njegovo olakšanje, kada je provirio kroz zastore, vidio je da vani nema ni
traga ni glasa gospođici Tempest iako su plodovi njezina rada bili vidljivi kuda
god je pogledao.
Bez razmišljanja je gurnuo vrata i ušetao u vrt.
Strana koja je graničila s vrtom lorda Charletona bila je potpuno preuređena.
Gredice su bile uredne. Grmovi podrezani i oblikovani. Čak je i stazica bila
99
 Knjige.Club Books
pograbljana, a kamenčići više nisu bili crni od čađi. Ruže su bile spremne za ljetnu
sezonu. No, druga strana vrta još je uvijek bila obrasla i činila je mračnu
suprotnost redu koji je napravila gospođica Tempest. Ipak, samo je dobar tesar
mogao izravnati nakrivljenu drvenu sjenicu i bilo je potrebno Jobovo strpljenje
kako bi se obrasli vrt sa začinima doveo u red.
Što se gospođice ticalo, činilo se da je nema u blizini.
- Stoje? Zar ste odustali, gospođice Tempest? - rekao je naglas, pomalo
zlurado.
- Ne, nikako - stigao je odgovor.
Okrenuo se i shvatio da stoji na vratima u zidu. Vrata koja su nekoć škripala,
cvilila i odbijala se otvoriti više od jednog lakia - dovoljno samo kako bi prošla
mačka - sada su se mogla širom otvoriti bez ijednog zvuka. Kroz njih je, na
primjer, bez problema mogla proći djevojka bez ikakva upozorenja.
Stajala je na ulazu u odjeći koja nikako nije bila prikladna za London. Mogao
je pretpostaviti da se tako odijevala u svome malenom selu dok je svakodnevno,
kako je ona to nazivala, posvećivala vrijeme pomažući drugima.
Ili, kako je on to nazivao, petljanju u tuđe živote.
No, jedno je morao priznati: ako mu se već itko mora miješati u život, rado bi
da to bude upravo ova dama s velikim pletenim šeširom, tamnom kosom koja je
padala niz rame, spletena u dugu pletenicu, i koja je na sebi nosila žarko žutu
haljinu, koja se isticala jednako kao i njezin osmijeh. Ne bi mu smetalo da mu ona
kroji život. Barem trenutno.
Radije bi umro nego to priznao, ali bila je apsolutno očaravajuća tako
jednostavno odjevena.
Shvatio je da bi London jednostavno uništio tu prirodnu čar koju je nosila.
I to bi bila prava šteta.
Zapostavili ste svoj rad - rekao je prije nego što se stigao zaustaviti. - Niste
dovršili posao. - Posao koji je radila na silu i njemu iz inata.
Pokazao je glavom na prašumu bršljana i pavitine pred kojom bi čitava vojska
vrtlara briznula u plač i izgubila svu nadu te započela s hitnim povlačenjem.
- Imala sam drugih obveza - rekla je i ušetala u vrt kao da je njezin. Položila
je košaru na tlo i stala kopati po jednoj od gredica. - Osim toga, zabranili ste mi
pristup kući, a ne vrtu.
- Da, tako sam obaviješten. - Kada se među njima spustila neugodna tišina,
ponovno je progovorio samo kako bi popunio prazninu bilo čime osim onim
riječima koje je trebao izgovoriti: Ispričavam se, gospođice Tempest.
Umjesto toga, nastavio je s nebitnim tričarijama. - Odradili ste dosta posla
ovdje.
Podigla je pogled i pregledala plodove svoga rada, a potom se vratila kopanju.
- Tako mi brže prolazi vrijeme.

100
 Knjige.Club Books
- Ne biste li sada trebali biti u gradu u kupovini? - pitao je sjetivši se ovog
razdoblja iz života svoje sestre Margaret. - Ispijati čaj i pokušati doći do pozivnica
za najbolja događanja?
Na njegovo se iznenađenje stresla od te pomisli. - Više se volim osjećati
korisnom.
Korisnom. Riječ mu je zapela za uho.
Još otkako se vratio kući, bio je sve samo ne koristan, na nezadovoljstvo svoje
majke. Posebice nakon što je objavio da ne planira tražiti novu vezu nakon što je
Melliscent zbrisala. Umjesto toga, zakopao se u knjižnicu i posvetio pisanju i
istraživanju. Zanemario je sve obveze jednog lorda.
Što je drugo uopće i mogao? Kući se vratio slomljen i oštećen. Zašto to ostali
nisu mogli vidjeti? Shvatiti?
Ipak, neka čežnja koju je začuo u njezinu glasu osobito ga je pecnula. - Pa,
da, imate sreće što možete biti korisni - podignuo je štap. - Ja nisam te sreće.
Odložila je lopaticu i pogledala ga. - Kakve veze Vaš štap ima s korisnošću?
Evo je opet. Njezin inat i tvrdoglavost. Ipak, ovaj je put Pierson osjetio jezu
u kralježnici. Nije bio siguran je li izvor bila ljutnja ili nešto drugo, ali njegov je
odgovor bio pun umišljenosti i ogorčenosti, po dobrom starom običaju. - Ne mogu
jahati. Ne mogu plesati. Ne mogu se čak ni popeti u svoju kočiju. Kakav sam ja
to onda gospodin?
Podigla je obrvu. Gospodin definitivno nije bio. Na sreću, odlučila je ne
započinjati tu temu pa je samo odmahnula glavom i vratila se kopanju.
Zapravo je više ubadala zemlju.
I ipak nije završila razgovor. - I dalje možete razgovarati, zar ne?
- Pa, ja...
- I imati svoje stavove?
- Naravno, ali...
- I razmišljati svojom glavom? - Ali očito nije mogao dovršiti rečenicu jer je
stala s poslom i okrenula se prema njemu. - I sjediti u Domu lordova?
Ovo ga je dočekalo nespremnim. Dovraga, naravno da je mogao sjediti, ali
ona nije shvaćala. Frustriran time što je dovodila u pitanje sve što je rekao i time
što joj je očito išao na živce, ponovno je podigao ton i upao u rupu koju je iskopala
svojim riječima.
- Ne razumijete - rekao je. - Ja više nisam čovjek koji sam nekoć bio. Napravio
sam nered od svoga života.
- Onda ga uredite - ispalila je još jedan svoj praktičan savjet protiv kojega se
nije moglo.
No, ovaj je put bio spreman. - To je nemoguće - rekao je tonom koji je davao
do znanja da nema daljnje rasprave jer u njegovoj su glavi te riječi bile popraćene

101
 Knjige.Club Books
prizorima Poldiejeve smrti. Vidio je krv kako šiklja iz rane koja je trebala biti
Piersonova.
Nije mogao vratiti Poldieja.
- Ako Vi tako kažete - rekla je slegnuvši ramenima, pogledom tražeći lopaticu
po tlu.
Prenerazila ga je njezina nevjerica. Kako je mogla tako hladno obezvrijediti
njegovu bol? Približio se tako da je sada bio nadvijen nad njom. - Ponekad ne
možete vratiti izgubljeno. Jednostavno ne možete.
No, ako je očekivao još argumenata od nje, grdno se prevario. Njegove su
riječi pale na nju poput otrovnih strelica te je samo pognula ramena, kao da
priznaje poraz.
- Da - rekla je blago uvijajući prste oko lopatice. - Neke su stvari izgubljene
zauvijek. - Zamislila se na trenutak, a potom se vratila poslu, kao da je to jedino
što joj preostaje.
Sve što je planirao reći u sekundi mu je isparilo iz misli kada je čuo njezine
riječi. Što je to izgubila? Bilo mu je jasno da nije riječ o sitnici. Što ili tko je to
onda bio? Tko je to u njezinim riječima, njezinu srcu ostavio toliko tuge?
Tuga je bila nešto što mu je i predobro poznato.
Zastao je na trenutak kako bi se snašao; vrt godinama nije bio ovako^ uredan
pa je gotovo zaboravio gdje se što nalazi. Bio je to podatak koji je znao samo
zahvaljujući svojoj majci, koja se iznimno ponosila svojim malenim zelenim
rajem u koji je redovito izvodila njega i njegove sestre na igru dok je ona
njegovala svoje „drugo voljeno cvijeće“, kako je nazivala svoje ljubimice biljke.
- Što radite? - upitao je kada je shvatio gdje kopa.
- Sadim jagode - rekla je preko ramena. - Ovdje će lijepo uspjeti.
Jagode? Čeznutljiva pomisao na njezine usne odmah mu je pala napamet, ali
brzo ju je potjerao iz glave. Napravio je još korak naprijed te se sagnuo i uzeo joj
lopaticu iz ruke. Na trenutak je gotovo zaboravio na svoju odluku da ju ne smije
dodirivati.
Brzo se uspravio. - Ne možete samo kopati gdje god se sjetite. Posebice ne
ovdje.
- Zapravo, već jesam - rekla mu je i posegnula ponovno za lopaticom te se
svojeglavo zabila u tlo.
- Tu su posađeni tulipani - rekao je. Nije znao mnogo o vrtlarenju, ali u to je
bio siguran.
- Bili su - odgovorila je kao da je prekopavanje tuđih vrtova najuobičajenija
stvar na svijetu.
Pierson je duboko uzdahnuo - Bili su...? Oh, Vi jedna drznica, zabadalo...
Dok je uvlačio novi duboki dah, podigla je pogled prema njemu. - Mislim da
su riječi koje tražite „obična“ i „goropadnica“.
102
 Knjige.Club Books
To ga je zaustavilo jer se na trenutak prisjetio da je upravo te riječi iskoristio
prije nekoliko dana u Charletonovoj radnoj sobi. Kako, zaboga, ona može znati
što je rekao ako nije...
Pogledao je dolje u nju i podsjetio se da je to isti onaj vražičak koji je bez
njegova blagoslova potjerao kuhara i potom zaposlio novu kuharicu, pospremao
mu smočnicu i kopao po vrtu kao da je njezin.
Zašto onda ne bi i prisluškivala?
Iako se ona trebala postidjeti zbog takva sramnog djela, Pierson je bio taj koji
je osjetio ubod krivnje. Nazvao ju je tim riječima, i još mnogo gorim. Obična.
Goropadnica. Sve kako bi držao Tucka podalje od nje.
A zašto zapravo?
Kako bije mogao poljubiti...
Iako je trenutno gospođicu Tempest želio dodirnuti jedino kako bi joj zavrnuo
vratom. Kako se usudila uništiti majčine tulipane? Miješati mu se u život...
Iskopati uspomene kojih se nije želio prisjećati...
- Da, pa... - nastavila je gospođica Tempest - ako ste gotovi s maltretiranjem,
imam posla koji trebam završiti. - Prema tonu njezina glasa bilo je jasno kako
smatra da on ne zna kako je to imati posla te je ponovno, kako bi naglasila svoje
riječi, silovito zabila lopaticu u zemlju. Činilo se da zamišlja kako je zabada
u nešto drugo.
U njegova leđa, na primjer.
- Stanite! - zapovjedio je. - Ovi tulipani... kako ste mogli? - Njegova bi majka
bila bijesna. Još više nego što je već bila.
- Zaboga, lorde Wakefielde. Ako me ne želite...
I tu je zastala. Nije znao je li to učinila slučajno ili namjerno. Nije ni bilo
važno.
Jer evo ih ovdje. Ovdje na otvorenom.
Ako me ne želite.
Podigla je one iskrene, velike oči prema njemu. Nešto su tražile.
Želio ju je.
A kada ju je držao, ljubio, slušao one meke uzdahe izazvane čežnjom, koji su
joj bježali s usana i izazivali ga više od njezinih prstiju, koji su mu se žarili u
ovratnik kaputa i privlačili ga sve bliže, znao je da i ona želi njega.
Ipak, trenutak je prošao jednako brzo kako je i došao. Skrenula je pogled i
rekla: - Nisam učinila ništa Vašim tulipanima. Samo sam ih premjestila. - Zastala
je i pokazala na cvjetnu gredicu točno nasuprot blagovaonskom prozoru. - Tamo.
Cvijeće se mora saditi na određenim mjestima ako želite da procvjeta. Na
proljeće, i svakog sljedećega, moći ćete uživati u pogledu na njih iz blagovaonice
umjesto da budu skriveni ovdje kao do sada.

103
 Knjige.Club Books
Od ljutnje je gotovo prečuo njezine riječi jer ga je još uvijek uzrujavala
činjenica da je došla u njegov vrt i počela jednostavno premještati stvari bez
njegova dopuštenja. No, te riječi, na proljeće i svakog sljedećega, izazvale su
uspomenu koju je davno zaboravio.
Uspomenu koja se krila u njemu.
- Moj je otac to jednom rekao - jedva je izgovorio, više sebi nego njoj.
Pogledala ga je preko ramena. - Vaš otac?
- Donio je sadnice majci iz Amsterdama prije nego što su se vjenčali, ili čak i
zaručili.
- Zaveo ju je pomoću sadnica cvijeća? - pitala je gospođica Tempest, a oči su
joj zablistale od radosti. - Prilično neobičan izbor. Mislila sam da se gospoda
udvaraju damama s pravim cvijećem.
Pierson se nevoljko nasmijao. - Mislio sam da Vas romantika ne zanima baš
previše.
Gospođica Tempest je šmrcnula. - To što se ne namjeravam udavati ne znači
da sam slijepa za takve stvari.
- Ali jeste li imuni? - pitao je prije nego što se stigao zaustaviti.
Ono što je zapravo želio doznati bilo je je li onaj poljubac i na nju ostavio
jednak utjecaj.
- Prilično - rekla mu je prkosno, kao da ga je željela izazvati.
Da je ponovno poljubi, privuče bliže... ali, oh, bilo je to preopasno.
Činilo se da i sama to osjeti. - Spomenuli ste oca...
Kimnuo je u znak slaganja. Nije mu bilo naročito važno nastaviti tu priču, no
htio se što prije maknuti s teme koju su načeli.
Za sada.
- Zapravo je to više priča o mojoj majci - rekao je Pierson. - Bila je prava
ljepotica. Još uvijek je uistinu lijepa žena, barem ako je vjerovati onim starcima
koji ju svake godine prose.
- Zvuči kao da je neosvojiva - primijetila je gospođica Tempest.
- Otprilike tako - priznao je. - Tvrdoglava je i ponosna i previše je voljela svog
supruga da bi se ponovno udala.
- Zašto je izabrala baš Vašeg oca i njegove sadnice tulipana?
Kimnuo je i nastavio s pričom. - Njezine prve sezone svi su ju željeli za sebe.
Imala je gomile udvarača i ponuda, ali sve ih je redom odbila. Tik pred drugu
sezonu, mog su oca pozvali da bude dio izaslanstva koje je putovalo u Pariz radi
potpisivanja primirja. To ga je uništilo jer je bio odlučan u namjeri da ju ostavi, a
sada je morao otići i tako osloboditi put svim svojim suparnicima. Vratio se
upravo kada se počelo šuškati da će se majka zaručiti za vojvodu koji je javno
objavio da će ju osvojiti. Kada je otac stigao, ravno s broda otišao je u djedovu

104
 Knjige.Club Books
kuću. Ondje je, nasred hodnika prepunoga cvijeća koje su slali udvarači, ponudio
mojoj majci košaru punu sadnica i objavio da joj daruje buket cvijeća koji
će cvjetati svakoga proljeća sve do kraja njezina života.
Činilo se da se dogodilo nemoguće: gospođica Tempest ostala je bez riječi, a
oči su joj se zacaklile od suza.
Ona koja je izjavila da je imuna na romantiku. A kako bi dokazala da je jedna
realna i praktična djevojka, brzo je pobrisala dokaze u očima rukavom.
Ali on je već otkrio istinu - bila je meka srca, baš poput Bitty.
Barem je tako mislio.
- Ovo je nešto najljepše što sam ikada čula - priznala je gospođica Tempest. -
Otac Vam zvuči poput pravog romantičara. - Podignula je košaru i prebirala po
korjenčićima koje je namjeravala posaditi. - Vi baš i niste naslijedili puno od
njega, lorde?

Louisa je dala sve od sebe kako bi zaustavila te drske riječi koje su joj se same
slile s usana. Što je to činila?
Zavodila. Riječ joj se poput upozorenja pojavila u mislima.
Zavodila je lorda Wakefielda.
Kada je otvorila vrata vrta i ugledala ga kako stoji ondje i proučava njezin
rad, trebala se nečujno okrenuti i nestati.
Ali, nije. Nije mogla. Koliko god ga je trebala prekrižiti u sebi nakon svog
onog vikanja i silnih bezobraznosti, nije mogla odagnati uvjerenje da bi s
vremenom njegova povrijeđena šapa mogla zacijeljeti te da bi mogao ponovno
biti onaj muškarac koji je češkao Hannibala iza uha kada nitko nije gledao.
Ne prema njoj, naravno. Ali možda prema nekoj drugoj dami vrijednoj
njegove ljubavi.
I zato je ušla u vrt i ušetala ravno u probleme, kako joj se činilo.
Zavodila ga je. I negdje duboko, duboko u sebi, znala je i zašto.
Zato što otkako ju je poljubio, privukao u svoje naručje i probudio joj čitavo
tijelo, nije mogla razmišljati ni o čemu drugome.
Osim o tom poljupcu.
Vratila se svojoj košarici sa sadnicama jagode. Naravno da ga nije zavodila.
Nije imala pojma o tome kako pridobiti muškarčevu pažnju.
Osim ako se računa spoticanje o njegove čizme.
Ukrala je još jedan pogled na snažnu figuru koja se nadvila nad njom i
zaključila da lord Wakefield nikako nije podoban kandidat za uvježbavanje takvih
sposobnosti.
Izgledao je kao da bi svakog trenutka mogao zgrabiti košaru sa sadnicama i
prevrnuti ih njoj na glavu.

105
 Knjige.Club Books
Vjerojatno joj je tako i trebalo.
A onda se dogodilo.
Prasnuo je u smijeh. Prvo prigušen, a potom pravi, glasni smijeh. Smijeh koji
je odzvanjao kroz vrt.
Prema njegovu iznenađenom izrazu lica mogla je zaključiti da već jako dugo
nije proizveo taj radostan zvuk.
Osim toga, ta njegova radost bila je strašno zarazna.
Uskoro se i Louisa stala smijuljiti. Smijuljenje se ubrzo pretvorilo u glasan
smijeh od kojega ju je zabolio trbuh i zbog kojega je zaboravila i na košaru i na
lopaticu. Prizor nije djelovao nimalo damski.
- Oh, Bože, nikada u svom životu nisam izgovorila nešto tako drsko.
- Sumnjam u to - rekao joj je dok je sjedao na travu pokrao nje. Odmjerio ju
je s upitnim izrazom lica. - Tko bi pomislio da tako volite izazivati, Louisa...
- Nije istina... - Naglo je zastala. Louisa? - Lorde, ne biste smjeli...
- Što? Zvati te tvojim imenom? Valjda i ja imam neka prava premda si mi
oduzela većinu njih u vlastitoj kući i vrtu. - Nasmiješio joj se. - Možeš me zvati
Pierson.
- Neću - kiselo mu je odgovorila. To ne bi izašlo na dobro.
- Hoćeš - rekao joj je.
Frknula je na njegovu pretpostavku. Zvati ga krsnim imenom bilo je uistinu
previše. Previše intimno, preizravno.
Kao i ljubljenje u smočnici?
Ipak - nastavio je - nećeš dugo opstati u londonskom društvu budeš li tako
slobodno govorila sve što ti padne na pamet. Uzmimo mene za primjer. Uložio
sam neljudske napore kako se ne bih bacio preko ovog ovdje zida. I tebe i onu
tvoju užasnu zvijer za koju uporno tvrdiš da je mačka. - Prignuo se bliže i
podignuo sadnicu jagode koja je ispala iz košare. Proučio ju je na trenutak i potom
odložio među ostale. Kada je vratio pogled na nju, namignuo je.
Koji mangup! Tko bi rekao? Lord Wakefield imao je smisla za humor.
- Nemam nikakvu želju opstati u društvu - rekla mu je tražeći uokolo lopaticu.
- Ovdje sam samo kako bih...
- Da, da, znam. Kako bi pomogla sestri u izboru muža. Ali mislio sam da ćeš
se, kada malo bolje upoznaš London i uz mentorstvo lady Aveley, ipak
predomisliti.
Je li pričao o pronalasku muža ili o nečemu drugome...
Kao što je poljubac.
- Nikako - rekla mu je najodlučnije što je mogla i vratila pogled na tlo oko
sebe kako bi pronašla lopaticu.

106
 Knjige.Club Books
Niti to nije spriječilo mangupa. Kao što je i rekao lord Charleton, Wakefield
je bio mangup. Barem je u njemu tekla krv jednog mangupa.
Prije nekoliko dana znatiželja ju je pobijedila i zavirila je u Knjigu visokog
društva te prstom pratila obiteljsko stablo obitelji Stratton dok nije došla do
odgovora.
Jedna od njegovih predaka bila je kći španjolskoga diplomata za kojeg se
šuškalo da je gusar.
Louisa se morala zapitati koje je osobine ta djevojka strastvenoga
mediteranskog karaktera i zanosna pogleda donijela u ovu vrlo englesku obitelj -
osim prodornih tamnih očiju i eksplozivne naravi.
Strast. Beskrajnu, duboku strast, šapnule su joj njezine vlastite želje.
Pogledi su im se susreli, i u jednom zasljepljujućem trenutku Louisa je
pomislila da će ju ponovno poljubiti.
No, na njezino olakšanje, ili možda nezadovoljstvo, naslonio se na laktove i
pomalo odmaknuo od nje. - Uistinu? Nije ti čak ni palo na pamet udati se?
- Ne, zaboga! - izgovorila je s više osjećaja nego što je bilo potrebno.
Ponovno joj se nasmijao. - Tako sada kažeš, ali jednog će dana naići gospodin
koji će te pogledati i ti ćeš poludjeti za njim. Onda ćeš prestati biti moj problem i
postati njegov. - Nacerio se te izvukao iz košare najveći grumen korijenja te joj
ga pružio.
- Tko sada izaziva? - Louisa je prihvatila njegovu ponudu te razdvojila
grumen na manje korjenčiće pa ih zakopala u zemlju. - Ja baš i nisam tip djevojke
koji bi nadahnuo nekoga na takvu strast.
- Nadahnjuješ mene - rekao joj je.
Sada je bio Louisin red da se nasmije. - Nadahnjujem te? Na što... na nasilje?
- U redu, priznajem, neizmjerno me živciraš, ali uskoro će te lady Aveley
odvesti u Almack’s i nakon toga ćeš postati novi Original ili Dijamant ili nešto
drugo za čim danas trči svaka budala i više nećeš imati vremena za mene. Zato si
danas mogu priuštiti ovu velikodušnost.
- Kad smo već kod toga, upravo večeras idemo u Almack’s. - Znala je da bi
trebala biti oduševljena zbog toga, ali se zapravo ježila na tu pomisao.
Nije ju utješilo ni uvjeravanje lady Aveley da će današnja večer biti vro
uspješna i ugodna.
Upoznat ćete društvenu kremu.
Sve što je Louisa mogla zamisliti bilo je more skupih večernjih haljina čiji
obrubi samo čekaju da na njih zagazi.
- Večeras? - smijao je lord Wakefield. - Znači idete ravno u đavolje gnijezdo?
- Molim? - Još nije bila čula da netko to mjesto tako naziva.
- Za damu koja se ne namjerava udavati...

107
 Knjige.Club Books
- Ne namjeravam. Moja je sestra odlučna u tome da pronađe savršenog
muškarca za sebe. I netko mora...
- Da, da. Paziti na nju - usne je izvio u nestašan osmijeh. - Je li i tvoja sestra
tako... tako...
- Tako?
- Smotana? - pitao je uz smijeh.
Louisa je otvorila usne u znak protesta, ali nije mu mogla proturječiti.
Ipak... - To baš i nije pristojno... - započela je.
- Imam čitavu kutiju slomljenih ostataka vazi i lončanica koje se ne bi složile
s time.
- Lorde Wakefielde, nemogući ste - rekla mu je i vratila se poslu. Nakon
nekoliko trenutaka ipak je odgovorila. - Još je gora.
Prevrnuo se na leđa i nasmijao. - Tako i treba mojem tetku. I lady Aveley. Oh,
Almack’s više nikada neće biti isti.
- Imaju li zdjelu za punč? - pitala je oprezno.
- Golemu - rekao je, a pritom je izgledao kao da ju želi pitati: Je li u opasnosti?
Ali ipak nije.
Vjerojatno je i sam već znao odgovor.
U smrtnoj je opasnosti.
Dok je razmišljala kako bi mogla izbjeći takvu sudbinu, na pamet joj je palo
novo pitanje: - Znači, bio si u Almack’su?
Vikont je zadrhtao. - Da, više puta nego što mogu izbrojiti. - Pogledao je u
košaru i počeo čeprkati po novom grumenu korijenja.
Louisa je imala osjećaj da se još nešto krije iza tih riječi i ponovno je u glavi
začula glas gospodina Rowlanda koji je dopirao do nje dok je prisluškivala.
Melliscent je bila nevjerojatna ljepotica.
Je li vikont upravo ondje, u Almack’su, upoznao Melliscent? Možda je ušetao
u velebnu dvoranu, pogledao u sjajnu ponudu dama i gospođica i smrtno se
zaljubio u svoju ljepoticu istoga trenutka.
Louisa je u glavi mogla zamisliti taj prizor kao da je bila ondje, kao da je
stajala sred sve te gužve kao tihi promatrač jednog vrlo intimnog trenutka.
Wakefield je pronašao način za upoznavanje s damom i pitao ju za ples, a ona je
podigla pogled i zagledala se u njegove tamne oči.
- Gospođice Tempest? - lord Wakefield zapucketao joj je prstima pred nosom.
- O kome to sanjarite? O nekom savršenom džentlmenu s urednom smočnicom,
mogao bih se okladiti.
Pogledala je u njegovo zbunjeno lice, a potom je došao red na nju da skrene
pogled i posveti pozornost prčkanju po korijenju koje je jedva nabavila od vrtlara
lorda Charletona.

108
 Knjige.Club Books
Nikako nije mogla odlučiti koji će posaditi, a koji odbaciti dok je on sjedio
pokraj nje.
Misli su joj zbog njega jurcale na sto strana. U njezinim se maštarijama one
noći vikont nije zaljubio u Melliscent nego u nekoga drugoga.
U nju. Gospođicu Tempest.
Stajala je usred gužve, ali on je od svih dama mogao vidjeti jedino nju. Damu
koja mu je grijala srce. Damu do koje je odlučno krenuo preko plesne dvorane i
kojoj se nasmiješio. Čovjek pun samopouzdanja i odvažan, prije nego što je
postao ova ogorčena, šepajuća zvijer.
Zaustavila je lutanje da joj misli ne bi skrenule na još nešto. Nešto grešno.
Za takve su misli bili zaduženi romani o gospođici Darby, koje je Lavinia
vječito razmjenjivala s Harriet Hathaway.
Sladunjave gluposti, govorila bi im s prijezirom, pa ipak... uvijek ih je čitala.
Štoviše, znala je s najviše police lady Essex ukrasti jednu od njezinih francuskih
knjiga. Onu sa slikama...
Dok je gledala u Wakefielda, mogla je shvatiti zašto neustrašiva gospođica
Darby neprestano griješi i dovodi se u nezgodne situacije zbog ljubavi i strasti
prema svome zgodnome poručniku Throckmortenu.
Možda je i Throckmorten imao španjolske krvi u sebi... izazovne tamne oči i
neuredne uvojke koji su prizivali damu da posegne rukom i začešlja ih kako bi
izgledao manje opasno.
Manje zamamno... što ju je dovelo do prizora koje je vidjela u onoj francuskoj
knjizi.
Oh, zaboga, Louisa Tempest, grdila je samu sebe dok su joj se prsti grčili od
želje da osjete njegovu kosu. Da makne onaj pramen koji mu je padao preko oka
i prstima prijeđe preko njegove brade i osjeti oštre crte njegovih usana prije nego
što se spuste na njezine...
Umjesto toga, protrljala je nos i vratila se poslu. Ipak, njezina se odlučnost
ubrzo rasplinula kada je ukrala još jedan pogled na njega dok je i sam prebirao po
sadnicama u košari. Odjednom je shvatila da je nešto na njemu drukčije.
Potpuno drukčije.
Evo ga ovdje, raširenog na travnjaku pokraj nje i uopće nije bjesnio na nju.
Samo joj je jednom blago zaprijetio da će se baciti preko zida. I nije najurio
gospođu Petchell i siročiće kao što je nedavno bio prijetio. Štoviše, učio je Boba
čitati, inzistirajući na tome da će dječak tako „biti od koristi“.
- Ako ti se ne ide u Almack’s, nemoj ići - naredio je. Naređivanje nije teško
padalo muškarcima koji su predvodili druge i koji su navikli na poslušnost.
Odmaknula je glavom. - Moram ići. Lady Aveley se toliko potrudila da nam
osigura ulaznice.

109
 Knjige.Club Books
- Moram ići - ponovio je i nasmijao se. - Predomislit ćeš se kada stigneš tamo
i svi momci polude za tobom.
- Polude za mnom? Lorde Wakefielde, nisam ja tip žene zbog koje bi itko
poludio.
Nagnuo je glavu i proučavao ju jedan trenutak.
- Ne, pretpostavljam da nisi - potvrdio je naposljetku.
Nije to očekivala. - Pa, hvala ti - uspjela je izgovoriti dok je djelić nje, zapravo
velik dio nje, zadrhtao zbog tako okrutne iskrenosti.
- Oh, nemoj se odmah duriti na mene. Samo sam htio reći da će te teško
smatrati Dijamantom budeš li hodala uokolo s tom mrljom na nosu - rekao je
pokazavši glavom prema vrhu njezina nosa pa posegnuo u džep svoga kaputa.
Izvukao je rupčić i nježno joj obrisao mrljicu od blata s vrška nosa.
Njegov ju je dodir sledio. Nije se usuđivala podići vjeđe jer je znala da će doći
u napast i pogledati ga ravno u oči.
Mogla je na sebi osjetiti težinu njegova pogleda, a što je bilo najgore, ovako
spuštenih vjeđa mogla je vidjeti samo njegove usne.
Čvrste usne, kutova podignutih u nestašni, gotovo zločesti smiješak. Kada su
se lagano razdvojile i kada je shvatila da joj se njegova brada približava, nije više
mogla izdržati. Bog joj bio u pomoći!
Podigla je pogled i zagledala se ravno u njegove oči.
To j e bila velika pogreška.
Izgubljena. Izgubljena sam.
Louisa Tempest ponovno se spotaknula, ali ovoga je puta brže nego ikada
padala ravno u ponor.
Pierson si je ponavljao da je sve to jedna velika ludost, čak i dok se nakrenute
glave približavao djevojci, dobro znajući što će uslijediti.
Poljubit će ju. Upravo ovdje, na travnjaku, u vrtu. Gdje ih bilo tko može
vidjeti. I nije ga bilo ni najmanje briga za to.
Jer trenutno je vidio samo njezinu savršenost. Nije si mogao pomoći da ju
malo ne izaziva.
- Trenutno niste nimalo smotani, gospođice Tempest. Dapače, upravo je
suprotno.
Vratila je svjetlost u njegov život i sada ga je njezin sjaj privlačio i pozivao.
Pozivao natrag u život.
Stavila je dlan na njegova prsa i spriječila njegovo napredovanje prema
njezinim usnama.
- Onda bi večeras možda trebao poći s nama.
Pierson je čuo samo jednu riječ. Večeras.

110
 Knjige.Club Books
Potom je kroz valove boje mahagonija koji su joj slobodno padali na ramena
i kroz viziju otvorenih usana koje žude za njegovim poljupcem te ruku koje se
ovijaju oko njega i vuku ga sve bliže, do njega doplovio ostatak izgovorenoga
prijedloga.
- Možda ako pođeš s nama... u Almack’s... zdjela s punčem neće završiti... -
zastala je i zagrizla usnicu.
Almack’s?
- Nikada - ispljunuo je i naglo se odmaknuo od nje. - Ne mogu. - Ne želim.
- Zašto ne? - upitala je, i sama se odmaknuvši.
- Zato što ne mogu... Kako ti nije jasno?
- Ne vidim zašto ne bi mogao - odgovorila je.
- Louisa, molim te - rekao je posegnuvši rukom prema njoj, ali ponovno se
odmaknula.
- Ne zovi me tako - rekla mu je. - Ne dolikuje.
Bilo mu je jasno da se iza njezinih riječi krije povrijeđenost i zbunjenost zbog
toga što je odbio ići u Almack’s.
Predložiti mu da ide u Dom lordova bilo je jedno, ali Almack’s? Stresao se.
Bilo bi to kao da se bacio u kavez pred gladne lavove. Ponovno se prignuo kako
biju poljubio, zamolio za oprost, pronašao način da joj objasni svoje odbijanje, ali
plan mu je upropastio povik s kuhinjskih vrata.
- Milorde! - začulo se. - Milorde!
Bob. Vikao je nestrpljivo i pun sebe, odlučan i neustrašiv poput svoje tete i
još nekoga, činilo se Piersonu.
Njega. Je li tako on zvučao? Sav važan i gnjevan?
- Milorde! - ponovio je dječak. - Teta želi da Vam kažem da Vam se hladi čaj
i da nije ispekla onaj tart kako bi se bacio.
Gospođica Tempest se uspravila, a obrazi su joj se užarili jednakom brzinom
kojom se hladio vikontov čaj.
- Uh - puhnuo je Bob. - Nisam vidio da ste tu, gospođice.
Ali vidio ju je. Točno uz vikonta. Gotovo u njegovu naručju.
Dječak je trepnuo i počeo zamuckivati jer očito nije znao što bi.
Ali ona je znala.
Ustala je. - Ne možete doći danas? Cak ni zbog mene?
Pierson je podigao pogled prema njoj. - Ne. - Čak ni zbog nje.
Jednom je kimnula, a potom se okrenula i brzim koracima prešla preko
travnjaka. I prije nego što se snašao, već je izašla kroz vrata u zidu. - Gospođice
Tempest, pričekajte! - Zazivao je lord Wakefield dok se pokušavao ustati. - Oh,
dovraga, vraćaj se ovamo! - zapovjedio je, ponovno pun sebe i bijesan.
No ona ga nije namjeravala poslušati.
111
 Knjige.Club Books
Niti ju je on slijedio. Nije mogao. Nije se usudio. Kako to nitko nije mogao
shvatiti?

112
 Knjige.Club Books

DEVETO POGLAVLJE

asnije toga dana Pierson je sjedio za blagovaonskim stolom i čekao večeru,

K a pogled mu je neprestano bježao prema francuskim vratima; onima koja su
vodila u vrt. Nakon što je Louisa otišla, uz Bobovu je pomoć dovršio sadnju
jagoda.
A dječak, pametan kakav jest, nije nijednom spomenuo ono što mu se odigralo
pred očima.
Ili ono što se nije odigralo, bolje rečeno.
Kasnije je izašla i Bitty pa su djeca jurcala i skakala po vrtu, a njihovi usklici
i veseli smijeh samo su dodatno naglašavali Piersonovu tugu i žaljenje.
Više se puta uhvatio kako se smiješi dok ih promatra i kako pogledava prema
vratima, nadajući se da će na dovratku ugledati lik gospođice Tempest.
Što ga je to obuzelo?
Uz sve to, osjećao se kao pravi dripac jer je odbio poći u Almack’s s njom.
Ali kako nije shvaćala koliko je sulud taj prijedlog bio?
- Nemoguće - mrmljao je sebi u bradu.
- Lorde - začuo je Tiplofta s vrata blagovaonice.
Pierson se osvrnuo preko ramena i odmah sjetio prijekora koji mu je
gospođica Tempest uputila u pogledu staroga pazikuće. Već je odavno trebao biti
u mirovini.
Umiroviti Tiplofta? Pierson nije mogao ni zamisliti takvo što. Bez njega bi
bio potpuno izgubljen. Tiploft je bio sidro koje je držalo ovo kućanstvo još od...
još od... Pa, otkako je Pierson bio u pelenama.
S tom je spoznajom stiglo i grizodušje.
Čovjeka je vjerojatno trebao poslati u mirovinu prije deset godina.
- Lorde? - ponovio je Tiploft.
- Da, što je? - pitao je Pierson.
- Gospodin Rowland je ovdje.
I prije nego što je vikont stigao narediti pazikući da zakračuna vrata i otpravi
tog smutljivca što je dalje moguće, Tuck se ušetao u blagovaonicu kao da je
njegova.
- Van iz moje kuće - rekao mu je vikont, pokazujući na vrata.
Stari se prijatelj nasmijao i odmahnuo rukom kao da je riječ o dobroj šali. -
Rođače, pa barem ti od svih ljudi najbolje znaš da ja nikada ne propuštam
svečanosti - rekao je otežući prije nego što se smjestio na jednu od stolica za
113
 Knjige.Club Books
stolom. Nagnuo se prema naprijed i proučio Piersonov dopola pun tanjur i
pladnjeve na stolu, a potom se široko nacerio. Očito je bio zadovoljan ponudom.
- Da, pa, čini se da kasnim. No, nema razloga za brigu. Nadoknadit ću ja to.
Ako je ikako bilo moguće, Tuck se još više zavalio u svojoj stolici.
Pierson je iz iskustva znao da više nema nade da će se riješiti Tucka.
Barem ne dok se dobro ne najede i ne popije dobar dio Piersonove zalihe
najbolje madeire.
- Donesi mu tanjur, Tiplofte - prisilio se izgovoriti, nadajući se da u glasu
nema ni trunke dobrodošlice.
Iako je znao da manjak manira neće nimalo spriječiti Tucka u njegovim
planovima; neće to čak ni primijetiti jer bio je previše zauzet proučavanjem
sadržaja svakog pladnja i svake posude te je oduševljeno uskliknuo kada je
primijetio veliki biftek i duboko udahnuo okrjepljujuću aromu juhe od luka. - Ne
bi bilo u redu od tebe, Piers, kada bi gospođu Petchell svojatao samo za sebe. Ah,
Tiplofte! Hvala ti, dobri moj čovječe.
Tuck je zgrabio tanjur koji mu je Tiploft donio i, ne trateći vrijeme, stao ga
puniti, a potom navalio na večeru s velikim zadovoljstvom, usput hvaleći vještine
gospođe Petchell.
Pravoga bi domaćina to vjerojatno usrećilo, ali Pierson je bio svjestan da bi
tako samo ohrabrio Tucka na češće posjete. To jest, svraćao bi svaki put kad bi se
zaželio fine večere.
- Što radiš ovdje? - pitao je Pierson, koji se i sam vratio svom obroku prije
nego što se jelo ohladi. U Španjolskoj je pojeo dovoljno hladnih večera za čitav
život.
Tuck se nacerio dok si je rezao poveći komad bifteka.
Onoga koji je bio namijenjen Piersonu.
- Ujak me natjerao da večeras idem u Almack’s - objasnio je. - Zadužen sam
za one njegove djevojčice sa sela. Prisiljen sam večer provesti smješkajući se
dvjema... kako si ih ono nazvao? Ah, da, dosadnim goropadnicama. Ne može se
od čovjeka očekivati takvo što bez neke vrste nagrade, zar ne? Kad smo već kod
toga... - okrenuo se prema Tiploftu. - Ima li možda negdje još one izvrsne
madeire?
Pierson je poželio odmahnuti glavom i dati pazikući znak da mora zatajiti
preostale zalihe vina, ali odjednom ga je obuzela panika.
Tuck je bio pratnja gospođici Tempest u Almack’su?
Misli su mu poletjele na nedavnu scenu, na trenutak kada je odbio Louisinu
molbu. Što je to, dovraga, učinio?
Podigao je pogled i otkrio da ga Tuck proučava pa se brzo vratio svojoj večeri.
Pokušavao je izgledati smireno i nezainteresirano, ali iznutra je gorio. Pomisao na

114
 Knjige.Club Books
to da će mangup poput Tucka biti u blizini gospođice Tempest jednostavno ga je
razdirala. Pogotovo nije shvaćao svojega tetka koji je isplanirao sve to.
- Prisilio me, znaš? - rekao je Tuck podigavši pogled s tanjura. - Kaže da
moram ići kako bi imao tko plesati s njima. - Stresao se na samu pomisao.
Ples. Piersonove su misli ponovno poletjele, ali ovaj put na onaj trenutak kada
je stajala privijena uz njega, u njegovu naručju, topla i njegova.
Je li takva bila i dok je plesala? Gipka i zavodljiva?
Pa, nikada neće doznati, zar ne? Ali zato Tuck hoće. Bit će ondje s njima, sav
šarmantan i elegantan, spreman iskoristiti naivne seoske djevojke.
Upravo kao što si i sam učinio, podbola ga je njegova savjest.
Da, pa... to nije baš isto, opravdavao se samom sebi.
To je bila laž ravna opuštenosti koju je trenutno pokušavao odglumiti.
Tuck je u međuvremenu nastavio brbljati. - Pretpostavljam da će se od mene
očekivati da se i oženim jednom od njih...
- Ože-n-n-n-iš? - Pierson se počeo gušiti.
- Oh, da - žalosno je odgovorio Tuck. - Nije da imam nešto protiv zgodne
djevojke s dobrim mirazom. Čovjeku je lakše upasti u klopku ako ga se namami
lijepim licem.
- Ne bih znao. Nemam se namjeru ženiti.
- Sretnice - rekao je Tuck podignuvši čašu kako bi nazdravio.
- Zašto ne odbiješ ići s njima? - predložio mu je Pierson, koji se vratio večeri
i otkrio da njegov nekoć vrhunski biftek sada ima okus stare čizme.
- Ne mogu - odgovorio je Tuck između dvaju velikih gutljaja vina. - Zaprijetio
mi je džeparcem.
~ Ah... - Pierson se nadao da zvuči empatično. Zapravo, pomisao na Tucka
bez novca bila je gora od pomisli na Tucka koji ima puni iznos svojega kvartalnog
džeparca. Charletonov je nasljednik bio spreman na sve ne bi k nastavio sa
životom na visokoj nozi.
Kao da mu čita misk, Tuck je nastavio sa spekulacijama. - Sjećaš li se možda
je li Charleton spomenuo kakav miraz djevojke imaju. Čini mi se da je pričao o
nekakvu posjedu...
- Ne, ne sjećam se. Mislim da uopće nemaju novca - Pierson ga je brzo
podsjetio. - Mislim da je Charleton samo rekao da dolaze iz poštene, cijenjene
obitelji. - Vratio se jelu i više nije podizao pogled, strahujući da će mu stari
prijatelj u oku prepoznati laž koja mu je upravo sišla s usana.
Taj bi uočio lopticu za kriket u letu na suprotnoj strani parka.
- Ah, da. Trabunjao je o tome - kimnuo je Tuck mašući vilicom dok je, budući
da je ispraznio svoj prvi tanjur, pregledavao pladnjeve u potrazi za sljedećom

115
 Knjige.Club Books
porcijom. - Ipak, ne mogu povjerovati da su takve, obične djevojke. Obične su,
zar ne?
Pierson je kimnuo. Nije znao zašto je nastavljao tu farsu, ali morao je.
Iako će Tuck vrlo brzo doznati istinu.
Prijatelj mu se stresao. - Da, pa, dobro. Obične su. Ipak, iz svog iskustva,
obične, prosječne djevojke uglavnom imaju dobar miraz. Pomalo je ironično, zar
ne?
- Da, uistinu - rekao je Pierson dok je u sebi smišljao kako bi mogao spriječiti
Tuckov večerašnji odlazak u Almack’s. Palo mu je na pamet da bi ga mogao
zaključati u podrum, ali, poznajući Tucka, proveo bi noć zadovoljno ispijajući
najskupocjenije butelje.
Nije mogao predložiti ni da zajedno krenu u kakav pohod po gradu, kao u
dobra stara vremena, jer bi to značilo da će morati izaći iz kuće.
Tuck je za to vrijeme još uvijek vagao moguće prednosti ženidbe za prosječnu
djevojku.
- ... zasigurno ih čini prihvatljivijima. Mislim, velik miraz. A ako su te
djevojke tako neugledne kao što tvrdiš...
U tom je trenutku shvatio da će sretnik koji dobije ruku gospođice Tempest,
bez obzira na njezin miraz, biti dobitnik neprocjenjivo vrijednog blaga.
- Razmišljaš li ti i o Čemu osim o novcu? - upitao je Pierson i spustio vilicu i
nož na stol.
Tuck je također zastao i suzio pogled prema Piersonu, gotovo prijeteće. -
Znam što misliš o meni. I mogao bih ti sve objasniti, ali sumnjam da bi shvatio.
Ili da bi te bilo briga.
Posljednje riječi malo su ga zapekle. Ipak su nekoć bili bliski. Bliski poput
braće. Uz poticaj lady Charleton, on i Tuck odrasli su zajedno.
Skupa s Poldiejem. Kuća njegova oca nalazila se odmah na suprotnoj strani
trga.
No sve se to promijenilo... onoga dana kada su se Pierson i Poldie prijavili u
vojsku. Tuck je za to vrijeme trošio dane kockajući i gubeći sav svoj novac u
nekoj prljavoj rupi na Seven Dialsu.
Barem je tako rekao onoga dana kada se pojavio na doku kako bi ih ispratio
u susret sa sudbinom.
Bio je to prizor - Tuck koji ukočeno i usamljeno stoji na obali Temze - koji je
neko vrijeme progonio Piersona. Smatrao je to neoprostivim i dandanas ga je
ljutilo.
Poglavito kada je taj prizor zamijenjen puno gorom uspomenom.
Pa ipak, dandanas sumnja da se iza prijateljeve priče krije više od gubitka na
kocki.

116
 Knjige.Club Books
Trebao bi ga pitati. Trebao bi zahtijevati objašnjenje. No to bi značilo da će
Tucka ponovno pustiti u svoj život.
Oprostiti mu. Iako nije ni imao što oprostiti, ali možda bi, da se Tuck držao
svoje riječi i pošao s njima u Španjolsku, Pierson uspio ostvariti dano obećanje i
Poldieja vratiti kući živog.
- Nije mi jasno zašto si došao - započeo je Pierson pa nakon nekoliko
trenutaka dodao - osim zbog bifteka.
- Koji je odličan - rekao mu je Tuck i riječi naglasio mahanjem vilice na kojoj
je bio naboden velik komad mesa, a onda ju je gurnuo u usta i sažvakao meso kao
zadovoljni lav. Kada je napokon progutao i isprao zalogaj velikim gutljajem vina,
nacerio se Piersonu. - Ako baš moraš znati, došao sam provjeriti želiš li i ti možda
ići. U Almack’s.
Piersonu je dah zastao u grlu. Je li on to dobro čuo?
Ići u Amlack’s?
- Jesi li sišao s uma? - zarežao je.
- Čini se da jesam - složio se Tuck, cereći se komadu mesa koji je upravo
namjeravao strpati u usta. - Radi se o tome da jad i bijeda vole društvo, a ne
poznajem nikoga jadnijeg i bjednijeg od tebe u čitavom Londonu.

- Upravo je onako kako sam i zamišljala - rekla je Lavinia, diveći se, dok su ulazile
u veliku dvoranu Almack’sa.
Uistinu, takvo se što nije moglo vidjeti u Kemptonu. Čak ni tijekom bala koji
se organizirao u Foxgroveu tijekom Ivanjskoga ljeta. Dok su pokraj nje jurili
konobari, nudeći piće i kolače na prepunim pladnjevima, Louisa je duboko
udahnula kako bi smirila leptiriće u trbuhu.
Oni su se pojavili u trenutku kada se njihovoj družini, koja je na ulaznim
stubama kuće lorda Charletona čekala kočiju koja će ih odvesti u King Street,
pridružio gospodin Rowland. Rowland je podigao obrve kada ih je ugledao, i to,
primijetila je Louisa, ne iz nezadovoljstva.
Iz nestašna se osmijeha, koji je osvijetlio privlačne crte lica nasljednika lorda
Charletona, jasno moglo vidjeti da gospodin Alaster Rowland smatra sestre
Tempest ugodnim iznenađenjem. Čak je i sam to rekao nakon što su se službeno
upoznali.
- Drage moje dame, kako vas je samo moj ujak uspio tako dugo držati
skrivenima? Oduševljen sam što ću vas imati samo za sebe dok ne stignemo u
Almack’s jer, jednom kada se nađemo ondje, čini mi se da će me pomesti čitava
horda suparnika. - Poprilično nesigurno naklonio se nad objema njihovim rukama,
a Louisa je uhvatila ogorčen pogled kojim je lady Aveley prostrijelila
lorda Charletona.
To je bila loša ideja, sasvim je jasno govorio mračan pogled njihove matrone.

117
 Knjige.Club Books
Kada se gospodin Rowland uputio prema kočiji, njišući se naprijed-natrag, i
Lavinia je iskazala nezadovoljstvo. - Sumnjiv mi je - šapnula je Louisi.
No sve brige oko nedoličnog ponašanja gospodina Rowlanda zaboravljene su
čim su kročile na svoje odredište.
Almack’s.
Na vratima su pokazali svoje ulaznice i potom prešle prag u novi svijet, daleko
od kemptonskih brežuljaka.
Nakon što se gotovo sudarila s vratarom, Louisa je bila spremna dati se u
bijeg, ali Lavinia, koja je mogla predosjetiti sestrino oklijevanje, uzela ju je pod
ruku i povela ravno naprijed. Bio je to samo mali kamen spoticanja na njihovu
putu.
Ništa neobično za sestre Tempest.
Lady Aveley, koja je očito bila iskusna i navikla na Almack’s, ušetala je
ponosno i samouvjereno, držeći pod ruku lorda Charletona, a kada se osvrnula
preko ramena prema svojim štićenicama, kimnula im je, i Louisa je gotovo mogla
čuti njezine riječi tihog ohrabrenja.
Osmijeh na lice, djevojke. Osmijeh na lice.
Louisa je uistinu dala sve od sebe kako bi podigla kutove usana u nešto nalik
na osmijeh, ali je zato Lavinia pokraj nje blistala te isijavala čistu sreću i
zadovoljstvo što je napokon dospjela ovamo. U Almack’s.
- Nije li ti sada drago što sam te nagovorila da daš šivati tu haljinu? - šapnula
joj je Lavinia.
- Da, čini se da si bila u pravu - priznala je Louisa.
Naime, Lavinia je bila tvrdoglava poput mazge i nije htjela napustiti krojački
salon dok Louisa nije pristala na nešto elegantnije od dosadne svile koju je
izabrala za svoju večernju haljinu.
Tada se haljina kratkih rukava, šivena od posebnoga bijelog krepa činila
previše ekstravagantnom, čak i za London. Sada je, gledajući oko sebe, shvatila
da je njezina modom zaluđena sestra, koja je haljinu proglasila savršenom i
jedinim pravim izborom, bila u pravu.
Iako se osjećala gotovo golom.
Barem nije bila jedina. Većina haljina oko nje imala je kratke rukave koji su
izlagali pogledima ruke sve do lakta, gdje su započinjale rukavice.
No ono što je Louisinu haljinu činilo posebnom bila je stražnja strana. Naime,
na leđima se protezao duboki izrez u obliku slova V, koji ju je otkrivao do sredine
leđa. Na kraju izreza nalazila se ružičasta mašna, čije su se duge vrpce njihale za
njom dok je hodala. Bijela haljina od krepa završavala je točno iznad
njezinih gležnjeva, gdje je rub bio čitavom dužinom ukrašen svilenim ružicama u
raznim nijansama ružičaste te zelenom vrpcom koja se uvijala oko ružica poput
ružinih grana u vrtu lorda Wakefielda.

118
 Knjige.Club Books
U trenutku se vratila tamo. U vrt. Osjetila je miris trave i zemlje i blizinu
lorda Wakefielda. I bila je izgubljena.
Ne, začarana. Zarobljena. Uhvaćena.
Louisa je istog trenutka zaustavila te misli i još jednom duboko udahnula.
Ne smije si dopuštati da joj taj muškarac neprestano zaposjeda misli. Sve će
upropastiti.
Uključujući i nju samu.
Jer ondje na travi bila mu je spremna dopustiti... dopustiti... pa, nije bila
sigurna što bi uslijedilo, ali zasigurno biju odvelo u propast.
Odvelo u svijet užitka, javio se neki zločesti glasić u njezinoj podsvijesti.
Da, to također. No nije zato došla u London. Pristala je na ove ludosti samo
kako bi se pobrinula da joj sestra pronađe pravu partiju i kako bi se potom požurila
natrag u Kempton, gdje će u miru proživjeti ostatak svog života.
No mir joj se sada činio kao nešto apsolutno nedostižno.
Kako će ikada pronaći mir kada je u njoj bujala znatiželja ove tek probuđene
želje koju je lord Wakefield izvukao iz nje.
Nije li već bila dovoljna katastrofa to što se od njihova susreta u smočnici
svake noći budila mokra, bez daha i tjeskobna zbog nedovršenih poljubaca i
uspomene na njegove dodire, od kojih je drhtala i žudjela za još pokojim.
Taj je čovjek bio prava katastrofa! Koliko je samo željela da ga nikada nije ni
upoznala.
- Pretpostavljam da vas dvije ne možete dočekati prvi ples - rekao je lord
Charleton dok su zalazili u gužvu.
Lavinia je izgledala užasnuta tom idejom. - Oh, ne, ne večeras - rekla je tresući
glavom.
Dvije su sestre bez razmišljanja zakvačile jedan o drugi mali prst na ruci i
potajno se pogledale.
Obećavaš?
Obećavam.
- Siguran sam da će gospodin Rowland inzistirati - rekao je skrenuvši pogled
- a ako gospodin damu zamoli za ples, nepristojno je odbiti.
- Ne kada je gospodin tako mutan - promrmljala je Louisa gotovo nečujno.
Nije se voljela suprotstavljati domaćinu, i lord Charleton bio joj je iznimno drag,
ali imala je iznimno loš osjećaj u vezi s njegovim nećakom i nasljednikom.
- Pa, ja sam vježbala - tiho je rekla Lavinia, čeznutljivo gledajući prema
plesnom podiju kada je lord Charleton pošao pozdraviti starog prijatelja.
- Vježbala si? - Louisa je nakrenula glavu i pogledala u sestru, čije priznanje
ju je šokiralo. - Kada?

119
 Knjige.Club Books
Čak i uz sve probe kod krojačica, klobučara, posjete silnim trgovinama i
ispijanja svih onih čajeva koje su odradile u protekla dva tjedna, Louisa je bila
sigurna da bi primijetila da im je u kuću došao i novi učitelj plesa.
Sigurno bi ga barem čula kako brzo napušta kuću uz kišu psovki na
francuskom.
- Dok si ti provodila vrijeme u susjednom vrtu - šapnula joj je sestra i značajno
podigla obrve.
Prije nego što su uspjele nastaviti raspravu, što je bilo posljednje što je Louisa
željela, približila im se lady Aveley. - Vrijeme je za vaše predstavljanje, drage
moje. Uspješna je sezona poput rata. Trebaju nam saveznici i dobra pozicija, a
večeras imamo oboje. Hajde, dođite. Poharat ćemo ovu dvoranu - rekla je i
pogledala Louisu. - I, molim te, Louisa, barem se pokušaj nasmijati.
Louisa je ponovno prisilila usne u blagi luk. - Ah, eno grofice od Heatleya i
njezina sina, lorda Ardmorea - šapnula je lady Aveley, blago naginjući lepezu
prema grupici gostiju nedaleko od njih. - Savršeno za početak. Ardmore stoji u
redu za nasljedstvo i od oca i od ujaka. Odlična je prilika - rekla je i time im jasno
dala do znanja koliku važnost ovo upoznavanje ima pa ih potom povela prema
matroni i visokom, zgodnom gospodinu pokraj nje.
- Izgleda vrlo elegantno - šapnula je Lavinia kada su zaostale pola koraka za
lady Aveley.
- Uistinu - složila se Louisa uz oklijevanje. Upravo je shvatila veličinu onoga
što upravo rade. Lavinia će upoznati nekoga i udati se, a ona, Louisa, vratit će se
u Kempton. Životi će im se zauvijek promijeniti i više neće biti neprestano
zajedno.
Odjednom se njezina budućnost, u koju je oduvijek bila tako sigurna, činila
užasno praznom. I vrlo usamljenom.
Nikada joj nije smetala pomisao na to da će se brinuti za očevu kuću do
njegove smrti, ali što nakon toga? Što će učiniti kada njihov već ostarjeli otac više
ne bude živ, a Maplethrope naslijedi Lavinijin najstariji sin? Što ako on neće htjeti
staru neudanu tetu koja bi mu se motala po kući?
Louisa je sumnjala da bi se osjećala tako da nije upoznala lorda Wakefielda.
Daju nije poljubio.
Dao joj da okusi samo djelić onoga što propušta.
Činilo se da je Lavinia osjetila sestrin nemir pa ju je podbola laktom i rekla: -
Vidiš, možda odustaneš od svoje blesave ideje da se nikada ne udaš. Možeš li
samo zamisliti kako bi bilo kada bi te takav muškarac poljubio?
Louisa je počela misliti da je Lavinia jednako sumnjiva i mutna poput
gospodina Rowlanda. Prvo ples, a sada i ljubljenje!

120
 Knjige.Club Books
Ipak, Lavinia je provela većinu poslijepodneva čitajući najnoviji roman o
gospođici Darby, a to bije i inače na barem dva tjedna učinilo nepopravljivom
romantičarkom.
Dok je lady Aveley obavljala predstavljanje, njihov se mali krug proširio, a
tu se, među ostalima, našao i onaj naočiti mladi gospodin. Lavinia je blistala od
zanesenosti svime što se događalo, a Louisine su misli neprestano bježale k
sestrinu pitanju.
Možeš li samo zamisliti kako bi bilo kada bi te takav muškarac poljubio?
Poljubio? Svaki put kada bi pogledala u lorda Ardmorea, Louisa je vidjela
samo nedostatke. Crte lica bile su mu premeke. Kosa mu je bila nauljena i svaka
dlačica zalizana na svom mjestu. Kaput mu je savršeno pristajao i nigdje nije visio
niti jedan končić.
Ali poljubac od njega? Trudila se ne napraviti grimasu gađenja. Nije to mogla
zamisliti dok god u njoj živi uspomena na strastveni poljubac lorda Wakefielda,
od kojega su joj klecala koljena i drhtali udovi... zapravo, cijelo tijelo izvana i
iznutra.
Iako se, dok je napuštala njegov vrt, zaklela da više nikada neće poći tim
putem, uhvatila se kako sanjari o tome da će podići pogled i spaziti ga na vratima,
pogleda uprtog ravno u nju. I samo u nju.
Da, prvo bi ga natjerala da joj se ispriča što je stvorio sav ovaj nered u njezinoj
glavi.
No onaj zločesti glasić u njoj ponovno joj se rugao.
Da ti se ispriča što ti je pružio priliku da okusiš svaku grešnu i zabranjenu
maštariju koju si ikada imala?
Da, pa, o tome nije razmišljala. Kako očekivati ispriku od nekoga tko ti je
pružio trenutak u raju?

Vikont Wakefield radio je što i svake večeri nakon jela, to jest nakon što je
napokon otpravio gospodina Rowlanda - povukao se u radnu sobu među svoje
knjige i papire.
Kada je Tiploft stigao s bocom brendija i čašom koje je lord naručio, vidio je
da su papiri njegova gospodara zaboravljeni na radnom stolu, jednako kao i knjige
koje su ostale otvorene, ali nedirnute. Još je neobičnije bilo što se lord nervozno
šetao gore-dolje po sobi.
Doista se šetao. Hodao je naprijed-natrag kao da nikada nije imao ozlijeđenu
nogu.
- Iskoristit će je, znaš? - rekao je vikont prije nego što je Tiploft uopće ušao.
- On, lorde? - kao da Tiploftu i samom nije sve bilo jasno.
Njegovo nonšalantno pitanje razjarilo je vikonta. - Tuck! Otišao je večeras s
Cliarletonom. U Almack’s. I s njom.

121
 Knjige.Club Books
- Ah - odgovorio je Tiploft. Nije morao pitati tko je to „ona“ koja je otišla s
gospodinom. Rowlandom. Bio je to prvi znak zanimanja za vanjski svijet koji je
vikont iskazao otkako se vratio iz rata.
Znao je da Pierson većinu svojih sati tijekom dana posvećuje čitanju i
proučavanju vojnih teorija i povijesti, ali nije bio njegov posao upućivati ga na
činjenicu da mu nijedna strategija i knjiga koju pročita neće pomoći vratiti
vrijeme.
Niti vratiti živote izgubljene tijekom povlačenja u Corunni.
Zato Tiploft nije rekao ništa. Samo je natočio mjericu pića i vikontu dodao
čašu.
Vikont se namrštio kada je proučio zlaćanu tekućinu u čaši. - Što Charleton
zna o tim stvarima?
- Tim stvarima, lorde?
Vikont je odložio štap po strani i zamahnuo rukom po zraku. - O uvođenju
djevojaka u društvo. To je jednostavno ludost. Najbolji je dokaz to što je tražio od
Tucka da im pomogne. Od Tucka! - završio je tiradu velikim gutljajem.
- Uistinu, lorde - mrmljao je Tiploft. A potom je učinio to. Usudio se prijeći
granicu koja je odvajala plemiće i njihovu poslugu.
Učinio je ono što čovjek njegova statusa nikada ne bi smio: udario je tamo
gdje najviše boli.
Tiploft je časnoga Piersona Strattona poznavao od dana kada je stigao na ovaj
svijet, sav crven i cendrav, i ponovno je gledao mladoga gospodara kako odrasta.
Bio je to sin kojega Tiploft nikada nije imao.
Kada se vikont vratio iz Španjolske ranjen, slomljen i očajan, Tiploft je bio
uvjeren da će gospodarevo srce zacijeljeti istom brzinom kao i njegove rane, čak
i nakon što ga je zaručnica onako hladno i okrutno napustila. (I neka joj je sa
srećom, dodao bi Tiploft.)
Ipak, vikont se nije oporavio kako je pazikuća vjerovao.
Umjesto toga, Pierson se povukao među zidine gradske kuće obitelji Stratton
kao u kakvu staru kulu. Odbijao je posjete prijatelja te odlaske među društvo, i
Tiploft je već izgubio svu nadu da će na svijet ikada stići novi naraštaj Strattona.
Sve do sada...
Zato je Tiploft, iz očaja koji se nakupljao dok je gledao kako čovjek sve više
upada u crnilo što ga je donio sa sobom iz Španjolske, dirnuo u najbolniju ranu -
onako kako se nije usudio još otkad je gospodar bio dječarac koji je tek prohodao.
- Stvarno se čini da je čitava stvar osuđena na propast, lorde - mrmljao je
Tiploft dok je slagao čaše na pladanj i vraćao čep u grlo boce. - Gospođica
Tempest je...
Pustio je da mu se riječi izgube u zraku te da se u vikontovim mislima stvori
slika očaravajuće dame.

122
 Knjige.Club Books
- Na gospođicu Tempest teško je paziti... - rekao je Wakefield nakon nekoliko
trenutaka promišljanja. - I potrebna joj je dobra pratnja.
Posebice nakon onog poslijepodneva, razmišljao je Tiploft.
Točno je znao što se odigralo u smočnici toga dana. Nije baš odobravao takvo
što, ali ipak, ako je dama mogla dotaknuti vikonta u srce, Tiploft je žalio što ih
nije zaključao unutra umjesto što se samo okrenuo i odšuljao kada je shvatio što
se događa.
- Ali, opet, Almack’s nije mjesto gdje bi dama tako dovela u pitanje svoj ugled
- razmišljao je vikont naglas, promatrajući bocu brendija na stolu, a potom svoje
razbacane papire.
Tiploftu se nije sviđao smjer u kojem su putovale vikontove misli pa je
iskoristio najbolji argument koji je imao. - Ipak, više ste puta do sada napomenuli
da se lukavost gospodina Rowlanda ne smije podcijeniti. Osobito kada se radi o
nježnijem spolu. Uz to, gospodin Rowland neće biti jedini. Sjetite se samo koliko
će drugih muškaraca dijeliti njegovo mišljenje o gospođici. A nevina djevojka sa
sela poput gospođice Tempest...
Pazikuća je uzdahnuo. Teško. Kao da je uvjeren da će se sve nevolje ovoga
svijeta sručiti na Louisina leđa.
Zbog tog je zaključka vikont podigao pogled s papira i bilješki na stolu. - Za
Boga miloga, u pravu si - rekao je dok je odlagao čašu. - Moram brzo u Almack’s.
- U Almack’s, lorde? - Tiploft se iskreno nadao da zvuči iznenađeno.
- Tako je, dovraga - rekao je vikont krenuvši prema vratima. - Koliko je sati?
- Neće li Vam biti potrebna pozivnica, lorde? - To je na trenutak zaustavilo
njegova gospodara. Tiploft ipak nije želio vikontu sve pružiti na pladnju. Ipak,
nakon poduže stanke usudio se predložiti: - Vjerujem da gospođica Stratton ima
pokoju ulaznicu viška.
- Roselie? - Vikont se pomalo trgnuo od spomena svoje sestre jer je s njom u
kompletu dolazila i njihova majka. Tiploft se uplašio da bi čitav plan mogao biti
otkriven.
- Siguran sam da je gospođa danas izašla te da Vam je sestra ostala kod kuće,
bez pratnje za ples - pokušao je. - Možda biste mogli...
- Da, da. Odličan prijedlog, Tiplofte. - Potom je ponovno pogledao pazikuću.
- Kažeš da je majka izašla?
- Lady je večeras u kazalištu.
- Odlično, to su dobre vijesti - promrmljao je vikont. - Neće biti nimalo
neobično ako izvedem sestru, pogotovo zato što je majka zauzeta. - Ovo je rekao
više samome sebi i ponovno bacio pogled na sat. - Zaboga! Već je toliko? Brzo
pošalji dječaka s porukom za Roselie, u redu? Moram se presvući.

123
 Knjige.Club Books
- Apsolutno, lorde - rekao je Tiploft. I na trenutak si je dopustio ponovno se
ponadati da budućnost nosi nešto bolje. Opet je vidio svjetlo na kraju tunela,
zlaćano svjetlo nalik na odsjaj vatrice iz kamina u zaboravljenoj čaši brendija.

- Louisa, ovdje si! Napokon! Mislila sam da te nikada neću pronaći u ovoj gužvi.
- Lady Aveley naglo se pojavila iz mase. - Zaboga, nije ni čudo što te nisam mogla
pronaći. Što radiš tu? Skrivaš se iza tapiserija?
- Nisam baš ljubiteljica plesa - odvratila je Louisa nevoljko, izbjegavajući
pogledati lady u oči.
Lady Aveley stala je pokraj nje i, hladeći se lepezom, stala pregledavati
dvoranu.
- Pretpostavljam da se ni meni ne bi plesalo da mi je prvi plesni partner bio
lord Ilford. - Završila je rečenicu drhtajem i upitno pogledala Louisu. - Draga,
tako mi je žao. Da sam znala da će se htjeti upoznati s tobom, ne bih ni na trenutak
okrenula leđa. On zna biti vrlo...
- Odvratan? - predložila je Louisa.
Lady Aveley zagrizla je usnu kako se ne bi nasmijala. - Upravo tako - složila
se. Potom se zaledila, a lepeza joj je ostala visjeti iz ruke. - Nije valjda... Ma nemoj
mi reći daje...
Louisa je zadrhtala. Obećala je Laviniji da neće plesati, ali u njihovoj se
družini stvorio markiz od Ilforda, pun sebe i sav važan, i inzistirao da Louisa
otpleše barem jedan ples s njim.
U glavi je prošla sve moguće izlike kako bi odbila ples dok je njegova
ispružena ruka uporno čekala.
Na žalost, nije se mogla sjetiti niti jednog jedinog razloga, osim onoga da joj
je od njega bilo mučno.
Situacija se nimalo nije popravila ni nakon što ju je izveo na plesni podij.
- Vi ste kći sir Ambrosea Tempesta, zar ne? - pitao je dok mu je na licu
zatitrao osmijeh grabežljivca.
Nije znala umišlja li ili je blago pojačavao stisak dok su plesali.
- Da, lorde - rekla mu je osvrćući se oko sebe u nadi da će ugledati lady
Aveley. Na žalost, ni lady ni Lavinije nije bilo u blizini. Lord Ilford uspio ih je
odvesti prilično daleko dok su plesali.
- Jesam li spomenuo da je moj otac poznavao Vašu majku? - rekao je tako
nonšalantno da je gotovo posrnula.
Poznavao njezinu majku? Srce joj je htjelo iskočiti iz grudi. Nije valjda
mislio...
Mislio je.

124
 Knjige.Club Books
U sekundi je shvatila da je upravo to mislio jer ju je povukao bliže i rekao: -
Iskreno se nadam da ste stigle u London kako biste slijedile primjer svoje majke.
- Njegov nekoć nestašan osmijeh sada je postao pohotan.
U tom mu je trenutku Louisa prvi put stala na nogu. Petom svoje papučice.
Kad je ples završio, a Ilford nervozno odšepao, Louisa je pobjegla najdalje
što je mogla. Skrila se kod udaljenog zida gdje su se tiho povlačile dame koje
nikada nisu plesale i pokušala umiriti svoje srce koje je lupalo iz sve snage.
Lady Aveley joj se primaknula i usne prekrila lepezom kako se ne bi čulo o
čemu razgovaraju. - Nije valjda taj grozni čovjek rekao nešto neprimjereno, nešto
što te uznemirilo?
- Ja... to jest... - počela je Louisa i osvrnula se oko sebe kako bi joj na pamet
pao neki nedužan komentar koji joj je mogao uputiti. Što je drugo mogla redi?
Zanimalo ga je jesam li ista poput svoje majke.
- Ništa bitno - rekla joj je Louisa. Ostatak plesa bio je previše zauzet
pokušavajući držati svoje ulaštene čizme podalje od njezinih potpetica.
Lady je uzdahnula i kimnula. - Možda je nasljednik vojvode, ali oduvijek mi
je bio odbojan. Pobrinut ću se da se više ne približi ni tebi ni sestri.
Louisa je odlučila da je možda pametnije ne spominjati lady Aveley da se već
sama pobrinula za to.
No, drugo je pitanje ostalo visjeti u zraku... Je li sigurna da lord Ilford neće
nastaviti širiti te zlobne tračeve? Zavrtjelo joj se u glavi. Upravo je na to bila
upozorila oca, a što je on na to rekao?
Nikoga u Londonu neće biti briga za te stare vijesti.
Matrona je nastavila lepršati lepezom kao da je time tema zatvorena i
nasmiješila se. - Hajmo sada pronaći nekoga dostojnoga tvoje ljepote.
- Oh, ne želim... - Louisa je samo htjela ići kući. U Kempton. Daleko od
Londona.
Lady Aveley se nasmijala kada je shvatila koliko je Louisa rastresena. - Da,
želiš. Samo još nisi upoznala pravog muškarca. Kad ga upoznaš, znat ćeš.
Pravi muškarac. Zašto se Louisa, čim je čula te riječi, stvorila u naručju lorda
Wakefxelda? Ponovno se našla u onoj smočnici u kojoj se nije osjećala smotanom
i nezgrapnom nego poželjnom.
Tada joj je na pamet pala nova, strašna pomisao. Što ako je i on čuo za sramotu
njezine majke? Doznao istinu o njoj? I lady Aveley i lord Charleton također? Bili
su tako dobri prema njima, a sada će patiti i njihov ugled.
I, najgore od svega, Lavinia. Njezina sestra nije znala ništa o grijesima njihove
majke. Ako to bude doznala ovdje i na ovaj način. .. Louisa ju je potražila
pogledom, u sebi smišljajući kako će joj priopćiti istinu koju je sve ove godine
skrivala od nje.
Istinu koju je sasvim slučajno i sama otkrila.

125
 Knjige.Club Books
- Gospođice Tempest, jesi li dobro? Obrazi su ti se zažarili - rekla je lady
Aveley. - Ili sam razotkrila tvoju tajnu; netko ti se već sviđa.
Louisi ja pala donja čeljust, ali je brzo zatvorila usta. - Ne! Naravno da ne.
Lady se nasmijala i nestašno lupnula Louisu lepezom po ruci. - I ja sam nekoć
bila mlada. Znam prepoznati sve znakove. Netko postoji, zar ne? - Prije nego što
je Louisa mogla ponoviti odlučno Ne!, lady je nastavila: - Ne brini se, draga. Tko
god daje, sigurna sam da će okrenuti svijet naglavačke kako bi se večeras
pojavio ovdje. Osim ako mu u glavi nije propuh.
- Oh, on neće... - započela je prije nego što se stigla zaustaviti.
Barunica je pobjedonosno podignula lepezu. - Aha! Znala sam.
Postoji netko. - Cerila se od sreće.
- Nije kao što mislite... - počela je Louisa. Trebala je reći: Nije to ništa.
Dovraga, ni sama nije znala što je to bilo. Ali nije bilo udvaranje. Nije moglo biti.
Lady Aveley nastavila je brbljati. - Muškarci! Znaju nas potpuno zbuniti, zar
ne? Bila sam na sličnim mukama kada sam bila tvojih godina. Vidim ti to u očima.
Na sreću, nije mogla vidjeti i sve ostalo što je Louisa pokušavala skriti. Sirovu
požudu koju je lord Wakefield tako lako budio u njoj. Pokraj njega se osjećala
poput bludnice.
Da Bob nije ušao u vrt u onom trenutku, nije ni sama znala što bi sljedeće
učinila pod slatkim dodirima lorda Wakefielda.
Zaboga, bila je ista poput svoje majke - bio je to siguran znak propasti.
Lady se ponovno približila i stavila Louisinu ruku pod svoju te ju povukla iz
dugog reda usamljenih djevojaka. - Reci mi jedno, zna li on da postojiš?
Pa, zna - željela je reći. Poprilično voli urlati na mene kadgod ima priliku.
Umjesto toga, ponovno je zamucala: - Ja... ja... ja...
- Ah - rekla je lady Aveley, uzimajući mucanje kao priznanje. - Nemoj mi
samo reći da je zaljubljen u tvoju sestru? - Kako nije dobila odgovor, nastavila je:
- Prijatelj ti je? Oh, ne preporučujem taj scenarij. Nema ništa gore nego smješkati
se dok svoju ljubav promatraš s nekim drugim. - Barunica je skrenula pogled, i
dalje se smiješeći, ali Louisa joj je u očima vidjela bljesak boli koji ju je pogodio
ravno u srce.
- Ali na kraju ste se udali za njega, zar ne?
Blago je odmahnula glavom. - Ne. Nisam.
Louisina je glava poletjela prema barunici. U njezinim mudrim riječima
skrivala se prava lekcija.
Nemoj ponoviti moje pogreške.
Ipak, kako zaustaviti srce kada se ono već zaigra? Što ako se već dogodio onaj
čarobni trenutak kada srce preskoči udarac i odluči se za nekoga.
Za njega.

126
 Knjige.Club Books
Ono što je očaralo Louisu zapravo nije bio poljubac, iako je naravno imao
svoj utjecaj, nego čovjek iza tih usana, tog dodira, tog čvrstog zagrljaja.
Odjednom je shvatila što se zapravo dogodilo u posljednja dva tjedna.
Lord Wakefield nije ju samo poljubio. Označio ju je.
Ali kako? I kada?
Zaboga, pa čovjek se samo ljutio na nju otkako ga je upoznala.
I ljubio ju.
I pokazao dobrotu prema dječici gospođe Petchell. Tu je bio i onaj trenutak u
vrtu kada je spustio svoje štitove i dopustio joj da u njegovim očima vidi punu
dubinu njegove tuge i boli.
Duboko u sebi sada je znala: što god da je povuklo vikonta u mračan ponor,
nije bilo tako lako ispraviti i urediti - poput neuredne smočnice.
No nije mogla otresti sa sebe tu potrebu da mu pomogne dovesti život u red.
Potom se mogla vratiti u Kempton, gdje će nastaviti skrivati svoje vlastite
demone.

127
 Knjige.Club Books

DESETO POGLAVLJE

ok je lady Aveley vodila Louisu kroz gužvu u Almack’su, nastavila je

D čavrljati. - Ah, evo ti sestre. S gospodinom Rowlandom. Pretpostavljam da
bi mi trebalo biti drago što slijedi Chavletonove upute i pleše s njom.
- Lavinia pleše? - Pitanje je izletjelo kao strijela iz Louisinih usta i lady
Aveley ju je čudno pogledala.
- Zar ne bi trebala plesati?
Louisa se ugrizla za usnu. Oh, Bože, kako nekomu reći nešto toliko sramotno
o vlastitoj sestri?
Istina je bila da je Louisa u usporedbi s Lavinijom plesala poput balerine.
- Gospođice Tempest? - Inzistirala je lady Aveley, pogledavajući u gospodina
Rowlanda dok je uzimao Lavinijinu ruku i polagao ju na svoj rukav. - Brineš se
zbog gospodina Rowlanda? Nemoj me krivo shvatiti. Htjela sam mu zavrnuti
vratom kada se postavio kao da ga je lord Charleton tražio da obavi najtežu zadaću
na svijetu, ali dobro je za njega što čini nešto vrijedno poštovanja. Barem će se
malo iskazati kod ujaka.
- Da, pa... - rekla je Louisa, bojeći se uopće i pogledati u sestru. - Radi se o
tome da...
Lady Aveley također je pogledala prema plesnom paru, upravo u trenutku
kada se gospodin Rowland malo spotaknuo. - O, ne, nadam se da nije toliko...
- Čini se pomalo nesigurnim na nogama - primijetila je Louisa malo se
trgnuvši kada se barunov nasljednik ponovno zanjihao.
- Nesiguran na nogama? Djevojko draga, on je pijan. - Činilo se da je lady
Aveley spremna otići na podij i spasiti Laviniju, ali upravo je započela svirati
glazba. - Ob, ne mogu gledati!
Louisa je, pak, bila prilično zadovoljna razvojem situacije. Ako se Lavinia
sada spotakne o vlastita stopala, svi će vjerojatno okriviti gospodina Rowlanda.
- Nisam smjela dopustiti Charletonu da ga pozove! - rekla je lady Aveley,
stisnutih se usnica osvrćući prema paru na podiju.
- Ne sviđa Vam se?
- Ne, ne sviđa mi se. Većinu vremena. Oh, kako samo taj muškarac zna
iskoristiti šarm kako bi se vratio u krugove visokog društva svaki put nakon što
izazove pravi skandal, ali ovo je Almack’s! Da je barem s njim pošao i Wakefield.
- Pogledala je prema gore, kao da želi prizvati vikonta.

128
 Knjige.Club Books
- Lord Wakefield? - pitala je Louisa dok su joj tijelom prolazili trnci od samog
spomena njegova imena.
- Oh, ne trebaš zvučati iznenađeno. Vjerovala ili ne, nekoć je stalno bio
ovdje... dok je još bio... pa... - rekla je uz dubok uzdah. - Gotovo sam umrla kada
je gospodin Rowland u kočiji izjavio da je pozvao vikonta da nam se pridruži.
Jedno moram priznati Charletonovu nasljedniku: za to je trebalo hrabrosti.
Uznemiravati lava u vlastitom domu. Ipak, bilo je to strašno okrutno, s obzirom
na to da on...
- Ne može plesati? - ponudila je Louisa.
- Da, upravo tako.
- Ni ja ne želim plesati, ali to ne znači da ne mogu uživati u ovoj večeri. Ne
smatram da je gospodin Rowland bio okrutan.
Naposljetku, i ona ga je pozvala. I također ju je odbio.
- Možda. Pa ipak, ne mislim da bi gospodin Rowland namjerno bio okrutan
prema Wakefieldu. Nekoć su bili nerazdvojni. Harali su gradom poput braće.
Svakoj mladoj djevojci i njihovim majkama zadavali su muke.
Louisa nije mogla zamisliti Wakefielda kako „hara“. - Zašto je vikont tako...
pa... tako... - započela je pokušavajući diplomatski oblikovati pitanje.
- Divlji? - pomogla joj je lady Aveley. - Ne moraš birati riječi. Čak ga i vlastita
majka tako naziva.
Ovo je iznenadilo Louisu. - Vlastita majka?
Lady Aveley se nasmijala. - Da. Lady Wakefield dosta je otvorena kad je riječ
o njezinu sinu. Osobito nakon što ju je izbacio iz kuće.
Izbacio je vlastitu majku... Louisa je pokušala zatvoriti usta. - Je li oduvijek
bio tako...
- Užasan? - Lady je odmahnula glavom. - Ne, nimalo. Bio je vrlo sličan
gospodinu Rowlandu prije nego što se priključio vojsci i otišao u rat. - Pogledala
je prema Laviniji i gospodinu Rowlandu koji je, uz njihanje, izvodio kompleksne
pokrete kotiljona i nezadovoljno odmahnula glavom.
- Što se dogodilo? - nastavila je Louisa, misleći pritom na misterioznu
Melliscent.
Lady je duboko uzdahnula pa nastavila s pričom. - Pa... - započela je te
odlijepila pogled s plesnog podija - časno je i pošteno služio. Dobio je i odličje za
hrabrost. Onda je došla ona strahota kod Corunne.
- Mora da je bilo strašno - rekla je Louisa jer je vidjela dubinu boli i jada u
njegovim očima.
- Mislim da se ono što je objavljeno u novinama uvelike razlikuje od onoga
što je proživio lord Wakefield. Ti ga tjedni još uvijek progone - rekla je.
- Tada je bio ranjen u nogu...
- Da. Bio je to metak francuskoga snajperista.
129
 Knjige.Club Books
- Zaboga, kako grozno.
- Uistinu. Gotovo je izgubio život. I nogu. - Malo se uspravila. -
Pretpostavljam da ne vidi smisao u dolasku ovamo kada ne može plesati. Ili bilo
kamo drugamo.
- To nema nikakve veze - rekla je Louisa razmišljajući o vlastitoj sudbini. Ni
ona nije mogla plesati, a ipak je bila ovdje. - Postoje i druge stvari koje gospodin
može ponuditi osim plesa.
Svoje usne, na primjer. Ili ruke.
Louisa se istog trenutka zaustavila. Zaboga, morala je prestati razmišljati o
njemu na taj način.
Lady Aveley je slegnula ramenima. - Nije posrijedi samo njegova noga.
Jadnika prvo ustrijeli Francuz, potom se vrati kući, a žena kojom se trebao oženiti,
slomi mu srce.
- Oženiti? - Louisa se potpuno usredotočila na tu novu informaciju. Wakefield
se trebao oženiti svojom Melliscent? Pa ipak... - Kakva bi to žena napustila
zaručnika u takvoj situaciji? - Nije mogla ni zamisliti takvu izdaju.
Lady Aveley pokazala je glavom na suprotni kraj prostorije. - Žena poput one
ondje. Lady Blaxhall. - Neprimjetno je pokazala vrškom lepeze u smjeru visoke,
vitke ljepotice u golublje sivoj haljini i golemim ukrasom od perja povrh ledeno
plave kose. - To je, draga moja, prava Wakefieldova rana. Bivša gospođica
Melliscent Tendring. - Lady je ogorčeno frknula. - Tek je skinula crninu za sirotim
Blaxhallom, a već se šeta po Almack’su. Ali ništa me više ne čudi. Nakon što se
riješila Wakefielda, udala se za Blaxhalla u tren oka. Nije gubila vrijeme.
Louisa je znala da bi trebala biti zaprepaštena ovim vijestima, ali bila je
previše opčinjena promatranjem te Melliscent, dame koja je Wakefieldu slomila
srce. Bila je sve ono što je gospodin Rowland spomenuo.
Imala je elegantnu, hladnu ljepotu. Poput divna ljiljana u cvatu. Čak se i
kretala s nekim pritajenim samopouzdanjem i zato se doimalo da jednostavno klizi
kroz dvoranu, kao da lebdi na ljetnom lahoru.
Ili klizi poput zmije, pomislila je Louisa pomalo ogorčeno.
Čini se da je lady Aveley dijelila to mišljenje. - Ako mene pitaš, Wakefieldu
je i bolje da se njome nije oženio - izjavila je. - Ipak, način na koji ga je Melliscent
napustila bio je vrlo okrutan. Nakon toga se zatvorio u svoju kuću i više nije
izlazio u društvo. - Ogorčeno je zacoktala jezikom i nastavila: - Zabranio je
prijateljima i obitelji da ga dođu posjetiti. Istjerao bi svakoga tko bi se usudio. -
Odmahnula je glavom. - Zato nikada nećeš vidjeti vikonta u Almack’su. Ili na bilo
kojem drugom plesu.
- Toliko ju je volio? - pitala je Louisa bez razmišljanja.
- Valjda je, ali nikada neću shvatiti zašto. Uvijek mi se doimala tako
proračunanom. Ali, hej! Slušaj ti mene - trgnula se lady Aveley - zvučim poput

130
 Knjige.Club Books
kakve otrovne svekrve. - Ponovno je pogledala preko plesnog podija prema
gospodinu Rowlandu koji je blago posrtao i napravila grimasu.
Potom je ponovno pretražila dvoranu. - Ah, evo savršene prilike za promjenu
teme. - Odlična prilika kao stvorena za tebe. Želio se upoznati s tobom i mislim
da bi te mogao navesti da dva puta promisliš o toj svojoj neuzvraćenoj ljubavi.
- Lady Aveley, kao što sam već rekla, nemam želju plesati. Ili se udati. Molim
Vas, nemojte...
Čak i kada bi upoznala nekoga, ubrzo bi doznao za njezinu majku i tako...
- Pih! Govoriš to samo zato što nisi upoznala onog pravog. A taj muškarac
koji te nije došao potražiti ovdje večeras, uopće te ne zaslužuje. Sada se nasmiješi,
draga, i idemo te upoznati s pravim džentlmenom.
Louisa je duboko udahnula i okrenula se. Ponovno je poželjela da na vratima
ugleda vikonta kako joj prilazi. No, umjesto njega, tu je stajao drugi muškarac.
Oh, bio je itekako zgodan i izgledao je besprijekorno, ali to nije bio... nije bio...
On.

- Oh, što sam, zaboga, mislio? - mrmljao je Wakefield potiho dok je stajao pred
vratima dvorane.
Morao je stati. Ne zbog gužve oko sebe. Niti zbog pomisli da mu neće biti
dopušten pristup.
Istini za volju, niti jedna patrona ne bi otpravila neoženjenoga gospodina s
plemićkim naslovom i bogatstvom.
Pa, ipak, nije se osjećao poput gospodina. Više se osjećao poput zvijeri, kojom
su ga svi i smatrah.
U mislima se vratio u današnje poslijepodne, na zagonetni osmijeh gospođice
Tempest kako ga izaziva da se približi još malo i okusi neizdrživu slatkoću
njezinih usana.
Doista su bile slatke onoga dana u smočnici, mnogo zamamnije nego što je
mogao zamisliti. U njezinu je poljupcu bilo i nevinosti i požude i pred njih su
otvorile čitav svijet mogućnosti.
Dolična damica iznutra je skrivala pravu vražicu.
Uzvratila mu je poljubac jednakom strašću tog popodneva. Temperamentno
kao što joj je i ime govorilo. Svaki put kada bi ju pogledao, osjetio je kako mu
raste temperatura u svakom djeliću tijela. Bio je spreman izgorjeti u toj vatri, samo
ako je to značilo imati je.
Ni danas nije bilo ništa drugačije. Želio se utopiti u njezinu poljupcu, i to bi
bio i učinio da ih nije prekinuo Bobov nesretni dolazak u vrt.
Nakon toga je samo pobjegla. Nestala u sekundi.
I dobro je postupila. Njegovo odbijanje da pođe s njom večeras bilo je krajnje
neprimjereno i kukavički. I nepromišljeno, shvatio je. Hoće li joj sada uopće biti
131
 Knjige.Club Books
drago što se pojavio ili Će ponosno dići nosić u nebesa i samo proći pokraj njega,
poput ove dame koja je upravo prošla pokraj njih.
Njegova je sestra šmrcnula. - Lady Honoria. Zanemari njezinu nepristojnost.
Tako ja barem činim.
Ovio je prste oko svog štapa i duboko udahnuo. Louisa je bila u pravu kad je
otrčala od njega. Upravo bi to i on sada trebao učiniti.
Rada bi kročio unutra, samome bi sebi pružio lažnu nadu da još uvijek može
imati život koji ne zaslužuje.
- Inače je uobičajeno uči unutra u Almack’s, a ne samo stajati vani - istaknula
je Roselie, koja je stajala točno ispred velebnih dvostrukih vrata. Gledala ga je
preko ramena s onim osmijehom koji je čuvala samo za njega. Bila je to
kombinacija oh-zaboga-misliš-li-se-okrenuti i njezina uvrnutog humora.
Duboko je udahnuo i stao pokraj nje. Sada je opasno prelazio granicu i bilo je
prekasno povući se.
Ali ne zadugo, obećao je samome sebi. Samo kako bih provjerio izaziva li
Tuck probleme i odmah se vraćam kući.
I kako bih je vidio...
Pierson je brzo potjerao tu pomisao. Bio je ovdje samo kako bi se pobrinuo
za to da se ne događa ništa nedolično.
Činilo ga je to najvećim licemjerom u čitavom Londonu, budući da je jedini
muškarac kojega se trebala bojati bio upravo on.
I kada ju ugleda, on će... on će...
On će što? Priznati joj svoje osjećaje? Zamoliti je za ples? Oboje je bilo
nemoguće. Pa što je onda uopće radio ovdje?
I kada nije uspio pronaći smislen odgovor, uspaničio se i okrenuo kako bi
pobjegao.
- Oh, zaboga - bunila se Roselie, zvučeći pritom poput njihove majke. - Nisam
se uređivala, i to na tvoje inzistiranje, podsjetit ću se, da bismo došli dovde i
odustali. Postat ću predmet tračeva. - Podigla je obrve. - Uostalom, raspoložena
sam za ples.
- Ja ne plešem.
- Da me vide kako plešem s bratom? - stresla se. - Stvarno želiš da se nikada
ne udam?
- Ples s bratom, dakle, nije poželjan?
- Ne, nikako. - Pristojno je kimnula matroni, prijateljici njihove majke,
pomislio je, koja je otvorenih usta prošla pokraj njih. Požurila se i zgrabila za ruku
prvu gospođu koja je naišla i počela joj cvrkutati poput vrapca na uho.
- Čini mi se da izazivam previše pozornosti - primijetio je.

132
 Knjige.Club Books
- Do sutra će se već proširiti priča lady Montrose o tome kako ponovno primaš
u kuću majku i mene i da si se končano opametio i tražiš ženu.
Okrenuo se prema njoj, a užasnuti izraz lica nasmijao je njegovu sestru. - Ovo
je samo privremeno - rekao joj je. - Nemam namjeru...
Odmahnula je lepezom kako bi utišala njegova uvjeravanja. - Vidjet ćemo -
rekla je samouvjereno.
Zaboga, ovo je samo večeras i nikada više, htio je dati do znanja svakom
uzvaniku. Nakon ovoga vraća se u svoj dvorac.
Stvarno.
Podigao je pogled i shvatio da većina gleda prema njima, a cvrkutanje lady
Montrose poput vala se proširilo dvoranom.
Utroba mu se svezala u čvor. Toliko ga je ljudi gledalo. Pokušao je disati,
smiriti srce koje mu je divljalo u prsima, zanemariti to što su mu se zidovi dvorane
počeli približavati i to što se bezopasno brujanje glasova koji su čavrljali, sada
pretvaralo u bubnjanje.
Povlači se. Trči. Bježi.
- Pierson? - Roselie ga je poticala da nastave prema unutra položivši dlan na
njegov rukav.
- Zaboravio sam... - započeo je.
- Ništa se nije promijenilo. Nikada se ne mijenja - primijetila je Roselie i
smjestila ruku pod njegovu.
No, nije se dao zavarati. Sestra se objesila za njega i poput kormila ga
navodila da nastave prema naprijed, poput kapetana koji spretno manevrira
brodom oko oštrih grebena.
Ipak, čak i uz sestrino vodstvo, Pierson je osjećao da će uskoro otplutati.
Kotiljon je bio u punom zamahu na podiju; elegantno odjeveni i nakićeni
parovi klizili su podijem. Od čarobnog su mu se prizora prsa samo još jače grčila.
Savršeni koraci, uspravno držanje, preciznost pokreta.
Zbog svega toga osjećao se poput kakva medvjeda dok je šepao uz plesni
podij. Proklete bile i njegove noge i ovi pogledi što su mu ih matrone upućivale i
svaka obrva podignuta zbog istog pitanja.
Što ti radiš ovdje?
Odjednom se dvorana oko njega stala vrtjeti od kakofonije zvukova. Mnoštvo
glasova, glazba, kucanje čaša i zveckanje pladnjeva ubijali su ga u pojam. Zašto
sam dopustio da me Tiploft nagovori na dolazak?
Natjerao se širom otvoriti oči, a kada je podigao pogled, činilo se da polovica
dvorane zuri u njega. Bilo je lica koja su mu bila napola poznata, ali i mnoštvo
nepoznatih. Svi nagurani u jednoj prostoriji koja je iz trenutka u trenutak bivala
sve manjom.

133
 Knjige.Club Books
Ponovno je zatvorio oči, ali sve što je sada mogao namirisati bili su znoj i
barut, a uši su mu ispunili zvuci jauka i plača te punjenja pušaka.
Ne. Ne. Ne. Ne Španjolska.
Bio je u Londonu, pokušao si je ponavljati dok se tjerao da ponovno otvori
oči, ali činilo se da su zakucane čavlima i da nema nade za njega.
Upomoć... Oh, Boze dragi... Padao je. Padao je duboko u tamu.
Trenutak prije nego što je pao, osjetio je uporno povlačenje za ruku. -
Piersone? Piersone, zaboga, što ti je?
Uspio je otvoriti oči i pogledati pokraj sebe.
Roselie. Njezine tamne oči bile su pune straha. Što ona tu radi? Nemoguće.
Pa ipak, stajala je uz njega i čvrsto ga držala, živa i zdrava, ali jako zabrinuta. -
Piersone, jesi li dobro?
Duboko je udahnuo i pogledao oko sebe. London. Kod kuće si. Na sigurnom.
- Dobro koliko mogu biti na ovakvome mjestu - pokušao se našaliti.
Odmahnula je glavom i stisnula usnice. - Nemoj me tako plašiti. Ne znam
gdje nestaneš u takvim trenutcima, ali ne smiješ si dopustiti da se samo tako
predaš tami. - Roselie se ohrabrujuće nasmiješila i kimnula prema dvorani pred
njima, kao da ga želi podsjetiti gdje se nalaze.
- Da, pa, nije da sam u tim trenutcima ičega svjestan - podsjetio ju je.
Nasmijala se. - Svjesniji si ti nego što misliš. I ako me ponovno tako uplašiš,
reći ću mami kako silno želiš da se doselimo natrag i živimo s tobom.
Sledio se.
Sestra mu se nasmijala i povukla ga dublje u prostoriju. - Neženje! Svi ste vi
isti. Hajde sada. Mogu ti jamčiti da je Almack’s užasno turoban i dosadan, ali ti
si me zamolio da pođem s tobom, sjećaš se?
Tako je, on ju je zamolio, pa ipak mu sada nije bilo lako.
- Izvrsno! Eno tetka Charletona - objavila je Roselie.
- Gdje? - Pitao je i usudio se ponovno pogledati oko sebe. Dvorana je ponovno
izgledala sjajno kao i inače.
- Tamo - nonšalantno je nagnula vršak lepeze prema suprotnom kraju sobe. -
Jesi li čuo vijesti? - Prasnula je u smijeh. - Zaboga, zašto tebe pitam? Kako bi ti
mogao znati išta što se događa. - Približila mu se. - Vjerovao ili ne, tetak je u kuću
primio...
- ... dvije gospođice sa sela. Da, znam to.
Znao je više nego što je trebao znati.
Roseliene su se usne otvorile u obliku slova O. - Jesi li ih već upoznao?
- Da, jednu od njih - rekao je pokušavajući zvučati nonšalantno poput nje.
Sestra mu je uputila sumnjičav pogled, ali nije rekla ništa. Umjesto toga,
pogledom je pažljivo prebrala masu na podiju. Piersona nije uspjela zavarati.

134
 Knjige.Club Books
Slagala je djeliće priče poput diplomata. Očito je naslijedila očevu pronicavost. I
oštar um.
Njegova majka i Margaret nikada ne bi tako brzo posložile kockice.
Međutim, to što Roselie trenutno nije inzistirala na daljem razgovoru značilo
je samo to da je odlučila biti strpljiva. Nije se zavaravao i dobro je znao da će dati
sve od sebe kako bi doznala istinu prije kraja večeri. - Ako je tetak ovdje, to znači
da i one moraju biti ovdje.
- Ovdje su - rekao joj je. Ubrzo je shvatio da je podcijenio svoju mlađu sestru.
Posramila bi najbolje špijune u Ministarstvu vanjskih poslova.
Roseliene oči zasjale su od zainteresiranosti. - Aha!
- Ma ništa „aha“. Moj dolazak nema nikakve veze s tim djevojkama - rekao
joj je. - Ovdje sam zbog Tucka.
- Tucka? - iznenadila se Roselie. - Došli smo ovamo pronaći Tucka?
Kimnuo je. - Da, tako sam ti rekao.
- Mislila sam da se šališ. Da ćeš napokon...
Pogledao ju je kamena izraza lica. Ili se barem trudio tako izgledati.
Roselie je uzdahnula. - Ako smo ovdje u potrazi za Tuckom Rowlandom,
bolje bi bilo da smo krenuli s potragom po vinskim podrumima diljem Londona.
Ili u nekoj ciparskoj gostionici na Seven Dialsu. - Pričekala je nekoliko trenutaka.
- U Almack’su?
- Slatko se nasmijala.
Pierson ju je promatrao otvorenih usta, užasnut što je njegova mala sestra
uopće čula za dio grada pod nazivom Seven Dials, a još više što zna za ikakve
ciparske gostionice.
Gdje je samo čula za te stvari?
Očito je pretpostavila što mu je na umu pa je ponovno uzdahnula. - Ovo mi je
već treća sezona, Piersone. Znam neke stvari.
- Zaboga! Što bi to trebalo značiti? - ispalio je prije nego što se stigao
zaustaviti.
Zapravo nije ni želio znati.
Ipak mu je odgovorila. - Da sam, dok si se ti zatočio iza zidova svoje kuće,
odrasla.
- Ne baš previše... - zabrundao je osjećajući se poput medvjeda koji se
probudio iz zimskoga sna usred zime.
- Dovoljno. - Nacerila se, a onda spretno promijenila temu.
- Zamisli ti to, tetak je doveo dvije nepoznate djevojke! Pa to je jednostavno
ludost. To neće izaći na dobro, pazi što sam ti rekla.
Već nije izašlo na dobro, shvatio je dok se osvrtao po dvorani. - Zvučiš poput
majke.

135
 Knjige.Club Books
Bio je nagrađen udarcem njezinom lepezom. - Ne budi tako grozan. Imaš
sreće što je otišla u kazalište, inače bi sada bio ovdje s njom. - Značajno je podigla
jednu obrvu, točno onako kako je to činila njihova majka.
Da, dobro je znao kako će majka reagirati na njegovo naglo zanimanje za
društvo. I dolazak u Almack’s, od svih mjesta.
- Je li to jedna od njih? - Roselie je nastavila pokazujući lepezom i kimnuvši
u smjeru djevojke. - Voljela bih se upoznati s njima. Ukrast ću svu pozornost onoj
užasnoj lady Honoriji kada sutra poslijepodne kod lady Belton kažem da su
gospođice koje je tetak doveo već godinama moje drage prijateljice. Odlično se
slažemo.
- Prijateljice? - Izazivao ju je. - Jesi li sigurna?
- Bit ćemo do sutra - samouvjereno je rekla.
Ako je trebala dobar trač, Wakefield je znao da bi joj mogao ponuditi jedan
koji bi izazvao apsolutni skandal sutra u salonu lady Belton.
U smočnici, kažeš? Zaboga!
Roselie je u međuvremenu kao terijer uspjela nanjušiti smjer u kojem se
nalazio njihov tetak i već nakon nekoliko trenutaka vukla je brata kroz gužvu,
čitavim putem brbljajući i ispaljujući pitanja bez prestanka. - Kako se zovu?
- Gospođica Tempest i gospođica Tempest.
Roselien mu je uputila takav ogorčen pogleda da ga se ne bi postidjela ni
njihova majka.
- Upoznao sam samo jednu - rekao joj je.
- Koju?
- Gospođicu Tempest - odgovorio joj je.
Roselie se nasmijala jer ju je ponovno uspio nadmudriti. - Ti si najgori brat.
Zato te toliko i volim.
Zastao je kada je čuo to priznanje. - Stvarno? - Nije mogao ni zamisliti zašto
bi ga voljela.
- Pa naravno - rekla je uzevši ga ponovno pod ruku. - Pozvao si mene sa
sobom večeras. Ne Margaret. Ili mamu.
- Majku? Nikada.
- Tako sam i mislila. Ipak, pozvao si mene, a ne Margaret. - Roselie se
okrenula i pregledala mnoštvo pred njim. - Sada ću joj godinama moći nabijati na
nos da sam ti ja najdraža.
- Nećeš ako nastaviš ovoliko brbljati...
- Možda ja brbljam, ali Margaret bi te već spojila s tucetom djevojaka prije
nego što uopće uđeš u kočiju.
Sada je došao Piersonov red za smijeh. - Ne bih ni ušao.

136
 Knjige.Club Books
- Pitao si me je li ta tvoja gospođica Tempest lijepa. Lijepa je, zar ne? Ne
vidim dobro odavde.
Iznimno. Zanosno. Savršeno.
Umjesto toga, pokušao je zvučati nezainteresirano. - U redu je.
Zaslužio je sumnjičav pogled svoje sestre, koja očito nije padala na njegovu
glumu. - Nismo toliko daleko da ne vidim da lažeš. Što se događa s tobom?
- Ništa. Jedva da sam i upoznao djevojku.
- Pih - bio je odgovor njegove sestre. Vidjet ćemo. Kada su prišli bliže,
Roselie ga je ubola u rebra. - Vrijeme je da posjetiš majčina okulista. Ili malo
češće izađeš iz kuće. Djevojka je jako lijepa. Nije ni čudo da su svi poludjeli za
njima i žele ih upoznati.
U tom se trenutku masa ljudi razdvojila dovoljno da ju Wakefield napokon
može vidjeti. Gospođica Tempest, okružena rojem obožavatelja. Trepnuo je i
ponovno pogledao jer je bio siguran da krivo vidi. Djevojka koja je stajala pred
njim nije mogla biti gospođica Tempest. Navikao je gledati praktičnu gospođicu
u jednostavnim haljinama i s čvrstim stavovima o... pa, o svemu. Ovo je bila neka
sasvim druga dama.
Tamni su se uvojci spuštali poput slapa i padali joj po ramenima. Nosila je
elegantnu haljinu kratkih rukava i rukavice do lakta, a između je mogao vidjeti
djelić svijetle, svijetle kože koju je ranije milovao. Još ju je mogao osjetiti pod
prstima.
Ne smiješ je poljubiti. Ne ponovno. Posebice ne ovdje.
- Je li to lord Rimswell s njom? Naravno daje. Kakav mangup - rekla je
Roselie pomalo ljutito.
Rimswell? Wakefield se zaustavio u mjestu. - Nemoguće... - počeo je, ali se
zaustavio prije nego što mu je ostatak riječi skliznuo s usana. Onih riječi koje su
ga uvijek razarale. Rimswell je mrtav.
Pa ipak, mladić pred njima izgledao je po svemu poput njegova starog
prijatelja: smeđa kosa, široka ramena, no njegov je osmijeh spokojan i čvrst.
Poldiejevje osmijeh bio vragolast, u skladu s njegovom naravi. Ne, to nije bio
Poldie. To je bio Brody.
Vikont je svejedno nastavio stajati i promatrati brata svojega prijatelja.
Njegova nasljednika. Onoga koji je titulu dobio kada je...
Dah mu je zastao u prsima. Ono opasno brujanje ponovno se počelo
pojačavati u njegovim ušima.
Oh, Poldie, prokleta budalo. Zašto si morao to učiniti? Zašto si me morao
spasiti?
Zašto si me ostavio da živim ovako?
- Ne mogu - objavio je Wakefield brzo se okrenuvši. - Neću.

137
 Knjige.Club Books
- Ob, zaboga, Piersone, došli smo već tako daleko - rekla mu i brzo ga uhvatila
za ruku kako bi ga zaustavila. - I što nije u redu s Rimswellom? Da, to je Poldiejev
brat, ali ne krivi tebe...
Mračan pogled kojim ju je prostrijelio zaustavio je bujicu riječi koja joj je
silazila s usana. Na sreću, to je bila Roselie - i nije rekla više ništa.
Ponovno je preko ramena pogledao u gospođicu Tempest, koja je bila središte
pozornosti među udvaračima, i u novog lorda Rimswella pokraj nje. Uočio je i
nekoliko novih kandidata koji čekaju svoj red na upoznavanje.
Svi redom mladići i nasljednici manjih titula. Progutat će je, baš kako joj je i
rekao.
Pa ipak, upravo je zato lagao Tucku. Lijepo novo lice u Londonu privlačilo je
nitkove i mangupe kao med pčele. Čini se da ona to nije primjećivala.
Pokušao se podsjetiti da mlada gospođica upravo ovako i treba provesti
sezonu. Treba upoznavati mladiće i tražiti najbolju priliku, a ondje među njima
stajao je izvrstan momak. Brody je bio šarmantan, iz dobre obitelji i pristojan
mladić. Ako je bio imalo sličan Poldieju, bio je i vrlo ugodno društvo. Vjerojatno
je dobro vodio svoje kućanstvo i smočnica mu je bila uredno posložena.
Upravo je takav momak trebao gospođici Tempest... iako je tvrdila da ne traži
supruga.
Pa, tražila ili ne, čini se da su ju pronašli svi glavni londonski nitkovi.
Gospođica Tempest bljesnula je osmijehom prema novom barunu, a
Wakefield je bio siguran da se njemu nikada nije tako nasmijala niti ga tako
gledala.
A i zašto bi? Cijelo je vrijeme samo vikao na nju i ponašao se poput zvijeri.
I ljubio je...
I što mu je sada činiti? Zasigurno joj ne može samo tako prići i ispričati joj se
zbog ranijeg ponašanja pred njezinim novim obožavateljima. Nije ju mogao ni
zamoliti za ples kako biju odvojio od njih, kao što bi učinio prije, u svojim slavnim
danima.
Mogao je samo stajati tu i promatrati gospođicu Tempest, svoju gospođicu
Tempest, dok ju usisava londonsko visoko društvo, kojemu nije pripadao.
Nikada i neće.
Upravo je tada ona podigla pogled i ugledala ga, a izraz na njezinu licu rekao
je sve. Sok. Nevjerica. Panika.
Oh, točno je znao što sada misli.
Što, dovraga, on tu radi?
Pa, možda samo bez „dovraga“.
- Ovo je bila velika pogreška - rekao je Roselie i ponovno krenuo.

138
 Knjige.Club Books
No sestrin je pogled bio negdje dalje, negdje iza njegovih leđa, a na licu joj je
titrao izraz koji je bio mješavina bijesa i prijezira.
Što je moglo toliko uznemiriti Roselie da se cijela nakostriješila?
Okrenuo se i pogledao, a utroba mu se istog trenutka okrenula.
- Pogreška? Apsolutno se slažem - rekla je ukočeno i blago se zakrenula. -
Piers, molim te, reci mi da nismo došli ovamo zbog nje.
- Rekao sam ti, došli smo se pobrinuti da se Tuck ne osramoti. r- Zastao je na
trenutak i pokušao svoje osjećaje ponovno staviti pod kontrolu.
Ali, na njegovo iznenađenje i olakšanje, otkrio je da je onaj osjećaj koji je
osjetio kada je prvi put ugledao bivšu ljubav, brzo nestao. Osim malo nelagode,
nije osjetio ništa drugo.
Prokleto ništa. Pogledao je djevojku i prvi ju put vidio Tuckovim očima - s
prijezirom i nepovjerenjem.
- Jesi li siguran da nismo došli zbog nje? - pitala je Roselie trenutak prije nego
što je žena o kojoj su pričali stala točno pred njih.
- Piersone, dragi! Nisam mogla vjerovati kada mi je lord Ilford rekao da si
ušao kroz vrata. Ah kako i ne bi, sada kada sam se vratila. - Ovlaš je pogledala
Roselie, a potom usmjerila sve svoje adute na Piersona.
Imao je samo jednu riječ. - Melliscent.

Louisa se pokušavala smješkati savršenom lordu Rimswellu. Nudio joj je savjete

o tome što treba vidjeti u Londonu, a lady Aveley je cvjetala promatrajući ih.
- Da, oduvijek sam htjela vidjeti Toranj - odgovorila je najpristojnije što je
mogla. Oko njih su se okupila i druga gospoda i također su je savjetovali, dok joj
se nije počelo vrtjeti u glavi.
- Muzej, gospođice Tempest, morate ga posjetiti.
- Bezveze. Morate vidjeti Astley.
Zaboga, da me barem svi puste na miru.
Nije željela njihovu pažnju. Ne dok je on bio ovdje.
Lord Wakefield.
Ali nije moguće... Srce joj je treperilo, usne se blago otvorile, kao da ga žele
pozdraviti, kao da žele reći: Dođite, lorde, poljubite me ponovno.
No mora da je sve umislila jer gospodin kojega je vidjela kroz gužvu bio je
počešljan i obrijan. Da, nalikovao je na Wakefielda i njegova je tamna griva još
uvijek padala do ramena, ali netko se usudio dovesti je u red. Nije baš bilo
uspješno jer se na njemu jasno vidjelo da mu nedostaje ženska spretna ruka kako
bi nježno namjestila odbjegle pramenove.
Kao i svemu ostalom u vezi s tim muškarcem - trebalo mu je malo reda.

139
 Knjige.Club Books
Kaput je opušteno visio s njega, što je bio znak da je muškarac koji ga nosi
nekoć bio jači i širi, ali Louisa je i predobro znala kakvi se mišići i snaga kriju iza
tamne vune.
Ali, što je ono rekla lady Aveley? Oh, da. Nikada nećeš vikonta od
Wakefielda vidjeti u Almack’su.
No, bio je ovdje.
Louisa je pokušavala smiriti disanje. Što je to sada značilo? Je li došao zbog
nje? Je li kroz sve ono zadirkivanje poljupcima i svađanje s njom razvio i neku
vrstu naklonosti prema njoj?
Ne, to je bila potpuna ludost, ali srce joj je ipak zakucalo jače od radosti.
Voli te. Ne bi došao osim ako... osim ako...
Masa se onda malo pomaknula i Louisa je istoga trenutka mogla vidjeti zašto
je vikont izašao iz svog dvorca i ušetao u samo srce visokog društva.
Ispred njega je stajala i imala punu njegovu pozornost, a najvjerojatnije i
njegovo srce, lady Melliscent. ljepotica se zanosno osmjehivala svojem bivšem
zaručniku.
Nije došao zbog nje. Došao je zbog Melliscent. Oh, zaboga, kako glupo od
nje što je uopće i pomislila da mu je stalo do nje.
Kakva se god nada bila probudila u njezinu srcu, sada se izgubila. U tom je
trenutku Louisa shvatila da od svih razloga zašto nije htjela doći u London, nikada
nije računala na ovaj.
Svojim je dolaskom i upuštanjem u čitavo ovo ludilo oko udvaranja riskirala
sve.
Usput je izgubila jedino što je bilo važno - svoje srce.
Kada je ponovno podigla pogled i shvatila da Melliscent nije sama, srce joj je
samo dodatno potonulo.
Ako je lord Wakefield čak osjećao i najmanju naklonost prema njoj, neće još
dugo.
Uz njega je sada stajao lord Ilford, spreman podijeliti s njim najnoviji trač.

Pierson je zurio u ženu nasuprot sebi. Nije moguće da stvarno misli...

No to je bila Melliscent. Naravno da je mislila da je došao zbog nje.
Popustila je stisak oko ruke svoje večerašnje pratnje i sada je posegnula za
njegovom rukom.
No vikont nije namjeravao dopustiti da ga uvuče u svoju mrežu pa se na
vrijeme odmaknuo.
Njegovo očigledno povlačenje nije ju nimalo uzdrmalo, samo je dodatno
raširila osmijeh. - Dragi, dragi Piersone. Vratila sam se iz grada nadajući se,
želeći... - Govorila je kao i uvijek, pomalo ispod glasa. Kao da ne može normalno

140
 Knjige.Club Books
govoriti od silne požude i nemira. Bio je to napola šapat, napola molba, i taj je
glas tjerao muškarce da joj se približe, da je zaštite.
Kao da je njoj bila potrebna zaštita.
Melliscent je zaštita trebala otprilike koliko i zmiji otrovnici.
- Vjerujem da smo se upoznali prije nekoliko godina - govorio je njezin
prijatelj. - Ja sam Ilford. - Potom je pogledao Roselie i nasmiješio se, očekujući
upoznavanje. Tako su nalagala pravila pristojnosti.
- Da, sjećam se - rekao je Pierson. I tu završio. Upoznati ovoga bludnika sa
svojom mlađom sestrom? Nikada.
Primio je metak u nogu, a ne u glavu.
Zato je usmjerio pažnju na Melliscent i shvatio da nosi sivu haljinu. Žalovala
je, donekle.
- Blaxhall? - uspio je pitati.
- Nema ga više - rekla je dramatično uzdahnuvši i tapkajući nos maramicom.
Cilj joj nije bio skriti tugu nego, vrlo vjerojatno, privući pozornost na svoj
nosić, savršen osmijeh, pune usne. Usne koje su mamile da ih se poljubi i istraži.
Ali ne njega.
- Kakva tragedija - dodao je Ilford, ali ne pretjerano zainteresirano. Nakon
vikontove uvrede bacio se na pregledavanje mase u potrazi za boljim prilikama.
Očito nije bio zadovoljan ni Melliscentinim ponašanjem.
- Moj mi je gubitak - rekla je Melliscent, iako je više zvučala kao mačka koja
prede - pružio takve snove i takvu nadu kakvu nisam osjetila godinama. Još
otkako si otišao, otkako...
- Mislila sam da si ti njega napustila - upala joj je Roselie u riječ i prekrižila
ruke na prsima.
Ilford je oduševljeno frknuo na tu upadicu, a Melliscent je ošinula Roselie
otrovnim pogledom. U trenutku ga je zbrisala s lica, kao da se prisjetila svoje
prave misije.
- Dragi - blago je rekla usmjerivši svu pozornost prema Piersonu. - Čula sam
da te se nije moglo vidjeti u javnosti neko vrijeme, ali evo te ovdje. - Šepirila se.
- Rekla sam Ilfordu da si ti čovjek iznimne snage volje... da sam, kada si se pojavio
večeras, jednostavno znala...
Nastavila je brbljati i obasipati ga praznim frazama i komplimentima koji su
nekoć, dok je još bio naivna budala, djelovali i pomoću kojih je mogla dobiti što
poželi. On je za to vrijeme u masi tražio Tucka, nadajući se da od svih uzvanika,
njegov prijatelj neće vidjeti ovaj nevjerojatni susret. Pierson je mogao
zamisliti što bi mu Tuck rekao nakon što bi se dobro ismijao.
Rekao sam ti da je umišljena kucka, a ti si me zbog toga opalio šakom.

141
 Knjige.Club Books
Nije da Pierson i sam nije bio toga svjestan, ali lady Melliscent Tendring bila
je glavni ulog te sezone i bio je odlučan u namjeri da je osvoji, poput trofeja. Htio
se dokazati i hvaliti pred svima s najpoželjnijom djevojkom.
Budala. Bio je potpuna budala.
Osvojio ju je bez promišljanja o posljedicama, kao i kada se prijavio u vojsku.
Odluke je donosio u trenutku zanesenosti i lude želje za dokazivanjem i
osvajanjem. Nije razmišljao o budućnosti i o tome što nose odluke koje je
donosio. Samo je srljao naprijed, bez obzira prema čemu i prema kome.
Sada je gledao ženu zbog koje je nekoć toliko gorio i vidio samo zgarište. Bila
je to ona vrsta plamena koji brzo bukne i još brže se ugasi.
Kao i kada ga je napustila kada se vratio iz Španjolske, dok ga je još tresla
groznica te se činilo da nema spasa njegovoj nozi.
Bacila je jedan pogled na njegovo slomljeno tijelo, okrenula se i otišla.
Čovjek koji ne može klečati pred njezinim oltarom, čovjek koji se više ne
može boriti za njezino srce bio joj je krajnje beskoristan.
Naravno, čitavo je vrijeme bio svjestan njezine taštine, njezine ispraznosti.
Jednostavno nije mario za to.
No to je bilo prije nego što je shvatio što može niknuti u njegovu srcu ako ga
osunča prava sunčana zraka.
Ako bi imao pravu ženu.
Pogled mu je sam odlutao u tom smjeru.
Louisa. Tog je trenutka osjetio kako se otapa led koji ga je okovao kada mu
se Melliscent približila.
Lord Ilford također je skrenuo pogled i značajno se nasmijao. Potom je
zaustavio Melliscentino brbljanje i poput iskusna lisca objavio: - Dođite, lady
Blaxhall, Wakefield je bacio oko na drugu. - Kimnuo je u smjeru Louise.
Melliscent se namrštila i bilo je očito da želi reći: Drugu? Nema šanse. - Sto?
Ove Charletonove seljančice? Ob, Piersone, ne želiš imati posla s time, vjeruj mi.
Ne dolaze iz dobre loze. Zar ne, Ilforde?
Momak je odlijepio pogled s Louise, ali bio je poprilično zadovoljan što ima
priliku podijeliti trač. - Tako je. Tužno, ali istinito. Pa ipak, nitko ne može reći da
nisu privlačne. I još blizanke. Zamisli ti to.
Piersonu se nije sviđao smjer u kojem su krenule Ilfordove izjave jer su bile
popraćene pohotnim pogledom i znakovitim osmijehom.
Ipak, markiz još nije završio. - Moj otac tvrdi da je poznavao njihovu majku,
ako je starom vragu vjerovati. O tome su danas brujali u klubu, on i njegovi
kompanjoni. Skupina sijedih lisaca prisjećala se svojih mladenačkih pothvata i
imali su prilično zanimljive komentare o lady Tempest. - Ilford je polako
razvukao usne u osmijeh kako bi napravio dramatičnu stanku prije nego

142
 Knjige.Club Books
što nastavi sa skandaloznom pričom. - Navodno su svi bili poludjeli za njihovom
majkom kada je stigla u London. Kao i za vama, lady Blaxhall, u vaše vrijeme.
Sada je bio red na Roselie da se malo nasmije, ali Melliscent ju je ponovno
ošinula prijezirnim pogledom pa je brzo spustila glavu i nakašljala se u rukavicu.
Melliscent je tiho šmrcnula i uspravila se, praveći se da nije primijetila uvredu
na svoj račun. Njezina kosa je poput svilenkaste, svijetle zavjese pala preko
jednog ramena. - Možda jesu lijepe, ali niste li upravo rekli, lorde Ilforde, da im
se majka ponašala apsolutno nedolično?
Pierson se sledio. Možda je pet godina izbivao iz ovih krugova, ali još uvijek
je dobro znao prepoznati opasan trač koji bi mogao nepovratno narušiti nečiju
reputaciju.
- Čini mi se da ovo nije prikladna tema za razgovor pred mojom mlađom
sestrom - rekao joj je Pierson.
Kada je to čula, Rosebe je pogledala prema gore, ali umjesto da ostane s njima
i tako spriječi nastavak ove mučne teme, odlučila je otići. - Ob, eno lady Welford
- uskliknula je. - Ispričajte me, molim vas, moram nešto pitati Thomasinu. -
Odjurila je bez čekanja na odgovor, bacivši samo brzi pogled preko ramena i
lukavo se nasmiješivši dok je odlazila.
Bezobraznica je sigurno računala na to da će joj ispričati trač kasnije, kada
budu sami.
Teško moguće.
Melliscent je brzo iskoristila Roselien odlazak pa potaknula markiza da
nastavi s pričom. - Reci Piersonu što znaš, Ilforde. Bilo bi uistinu grozno kada bi
završio s nekom djevojčicom upitna morala i obiteljske prošlosti.
Da, ne bi mi bio prvi put, razmišljao je dok se prisjećao kako je nevino i
stidljivo nekoć izgledala.
- Ah, da, gospođica - odgovorio je Ilford skrenuvši pogled s Louise. -
Navodno je preslik svoje majke, a znate što kažu za krvne veze. Možda i sam
pokušam nešto, ali ne bih htio završiti poput sirotog sir Ambrosea... s rogovima
na glavi dok mu se žena zabavlja po Italiji s nekim učiteljem plesa.
Pierson, koji je promatrao Louisu ili, bolje rečeno, Poldiejeva mlađeg brata
kako je nasmijava i zabavlja dobro poznatim šarmom Garricka, nije ni slušao što
lord Ilford govori. Nikada ga nisu zanimali zli jezici i tračevi, koji su očito bili
žila kucavica visokog društva.
No čuo je posljednji dio.
- Majka joj je mrtva - ispravio ga je.
Ilford je kimnuo. - Dakle, čuli ste priču. Da, pa, sada je mrtva. Ali, nije umrla
onako kako bi njezin muž volio da se vjeruje... u nekoj suludoj nesreći s kočijama.
- Markiz je otpuhnuo i odmahnuo glavom. - Zašto nitko ne zna smisliti nešto bolje
od prevrtanja kočije kada žena pobjegne s drugim?

143
 Knjige.Club Books
Melliscent se nasmijala, odmahujući glavom, kao da je sudbina lady Tempest
ništa više nego zanimljiva predstava za publiku u Covent Gardenu.
- Lady Tempest je mrtva, ali nije umrla na cesti prema Londonu nego u Italiji
od groznice, sa svojim ljubavnikom uz postelju - objavio je Ilford i još jednom
znakovito pogledao Louisu. - No ovdje su sada njezine kćeri, jednako zanosne.
Sir Ambrose je budala jer ih je poslao u grad i očekivao da su svi zaboravili
prošlost. Ipak, tomu se i ne treba čuditi. Oduvijek je bio samo knjiški moljac. -
Odmahnuo je rukom i ponosno se uspravio kako bi bolje promotrio Louisu. - Ova
je nevjerojatno nezgrapna. Stala mi je na nogu tri puta dok smo plesali, ali ako
ima u sebi majčine krvi, neće biti nespretna kada bude ležala na leđima, zar ne? -
Znakovito je podigao obrve, a lady Melliscent ponovno se nasmijala.
Ali ne zadugo.
Osmijeh joj se zaledio na licu u trenutku kada je Piersonova šaka doletjela
Ilfordu u lice, od čega mu je odmah potekla krv te se srušio na leđa.

144
 Knjige.Club Books

JEDANAESTO POGLAVLJE

oselie se u trenu stvorila uz Piersona i povlačila ga za rukav. - Što si to

R učinio? Sve si upropastio!
Ne baš sve.
Taj dio tek slijedi.
- Jesi li ga ubio? - pitala je Roselie dok je oprezno pogledavala prema
muškarcu raširenom na podu.
- Vidi, miče se. Samo sam ga malo dozvao pameti - rekao je Pierson.
Trebao mu je smjestiti metak u prsa. To bi zaustavilo širenje takvih priča
ubuduće.
No vjerojatno je sada bilo prekasno za to. Skandal takvih razmjera širio se
poput šumskog požara. Jednom kada se baci iskra, ne može se zaustaviti dok sve
ne izgori do temelja.
Odjednom se uz njega stvorio i Tuck. Bio je pomalo neuredan: kaput mu se
nakrivio te se doimao pripitim, jednako kao i kada se pojavio na večeri. Preskočio
je Ilforda i prilično jasno rekao: - Užasan čovjek. - Pogledao je još jednom preko
ramena na pod i dodao: - Nikada mi se nije sviđao. Uvijek se mota pod nogama. -
Istina - složio se Pierson. - Gdje si ti bio?
Tuck je premjestio težinu sjedne na drugu nogu, kao što bi činio kada bi ih
kao djecu uhvatili u raznim nepodopštinama. Sada je meškoljenje još jače dolazilo
do izraza s obzirom na alkohol koji je ulio u sebe. - Na plesnom podiju. Ondje je
došlo do malih problema, pa sam zaključio da bi najbolje bilo pozdraviti se i
zaputiti prema izlazu.
Roselie je širom otvorila usta kada je pogledala na podij gdje se na podu
nalazila hrpa dama i gospode koji su pokušavali povratiti ravnotežu i
dostojanstvo.
- Spotaknuo sam se o obrub nečije haljine - priznao je. - Iako mi se čini da će
tvoja scena zasjeniti moju. Hvala ti na pomoći, stari prijatelju.
- Pomoći! - Napala ga je Roselie. - Sve je upropastio.
Ispod njih, Ilford je polako počeo dolaziti svijesti, stenjati i okretati se na -
bok, s rukama zalijepljenima za krvav nos.
Tuck je glasno potapšao vikonta po leđima i nacerio se. - Nikad nisam mislio
da ćeš od Almack’sa napraviti zanimljivo mjesto. Odlično odrađeno.
Dok je Pierson još dolazio sebi, Roselie je skočila pred Tucka u eksploziji
svile. - Odlično odrađeno? Jesi li ti poludio? - Bacila je prijeziran pogled prema

145
 Knjige.Club Books
nasljedniku lorda Charletona. Iz njega se jasno moglo iščitati da je odgovor
prilično očit.
Da, potpuno.
- Majka će dobiti srčani udar kada čuje za ovo. - Roselie je zaprijetila lepezom
bratu pod nosom. - Kao da nije dovoljno što si mi upropastio sve prilike za brak,
sada ću zbog tebe ostati siroče. Platit ćeš mi za ovo.
Upropašteno. Kada je čuo tu riječ, Pierson je podigao pogled i ugledao Louisu
koja je stajala pokraj lorda Rimswella i zaprepašteno zurila u njega.
Kao i ostatak dvorane. Naime, svi su zurili.
Gdje je, dovraga, bio Charleton? Ili lady Aveley? Kako su ju mogli ostaviti
nezaštićenom?
Pierson je pogledao prema markizu, koji je još uvijek ležao na podu, i shvatio
da joj time vjerojatno nije nimalo pomogao.
Štoviše, vjerojatno joj je samo odmogao.
Vodi je odavde, govorio mu je zdrav razum.
Odmah je izvedi odavde.
Da, upravo tako. Progurao se kroz prostoriju, ostavivši Roselie i Tucka u
čudu. Posljednje što je želio bilo je da Louisa čuje one odvratne objede na svoj
račun.
Dovoljno će užasno biti sljedećih nekoliko dana, kada se tračevi poput požara
prošire visokim društvom.
Znate li da je njihova majka...
Pierson je odmahnuo glavom. Ne. Ako postoji ikakav način da je odvede
odavde prije nego što...
Jednom već nije uspio. Nije planirao dopustiti da se to ponovi.
Ipak, na svoje zaprepaštenje, stigao je do nje upravo kada i Bradwell Garrick,
lord Rimswell.
- Što to radite? - zahtijevao je Brody kada je Pierson zgrabio Louisu za ruku i
počeo je vući van.
- Vodim je odavde - odgovorio je preko ramena.
- Ja sam upravo namjeravao to učiniti - izjavio je Rimswell, slijedeći ih
svojeglavo. Očito je odlučnost naslijedio od Poldieja.
Pierson je frknuo i dobacio mu pogled. - Nećete, ako se mene pita.
- Pita li se išta mene... - započela je Louisa.
- Ne! - zalajala su obojica.
Pierson je shvatio da je tvrdoglavo naumila zabiti potpetice u mramorni pod i
ne pomaknuti se ni milimetra.
- Ne idem bez svoje sestre, lorde Wakefielde. Ne bez Lavinije - rekla mu je
pokušavajući ga zaustaviti, no tako je samo privlačila još više pozornosti na njih.
146
 Knjige.Club Books
- Ona je u središtu one ondje gužve. - Pokazala je glavom na hrpu plesača koja se
još uvijek nije uspjela ustati s podija; nered za koji je Tuck bio odgovoran.
Bilo je baš nalik na gospođicu Tempest to što je htjela uletjeti u takvu
gungulu. A sada je pronašla i junaka koji će joj pomoći.
Okrenuo se prema lordu Rimswellu i rekao mu: - Budi od koristi. Idi reci
mojem tetku da pronađe i dovede gospođicu Tempest od tamo - pokazao je na
gužvu na podiju gdje su se brojne dame sada počele svađati i upirati prstom jedna
u drugu - i vodi je doma. Odmah.
Činilo se da Brody neće tako lako popustiti, ali očito mu je, tako mladom i
romantičnom, bilo svejedno koju će damu spasiti.
Uz to, gospođica Tempest mu je kimnula u znak ohrabrenja. - Ako biste bili
tako ljubazni, lorde. Bila bih Vam vrlo zahvalna.
Mladi je barun kimnuo i pošao u potragu za lordom Charletonom, gurajući se
kroz mnoštvo.
Pierson je sada nastavio prema izlazu s Louisom iza sebe, dok nisu stigli do
Roselie i Tucka. - Odlazimo.
- Već? - žalio se Tuck, slijedeći ih uz malo posrtanja. - Čini mi se da je večer
tek postala zanimljivom.
- Ne mislite li da ste je već učinili dovoljno zanimljivom? - ispalila je
gospođica Tempest.
Tuck se nasmijao. - Ovo je, znači, tvoja goropadnica, zar ne, Piers?
Pierson se trznuo i odlučio izbjeći pogled gospođice Tempest, a njegova je
sestra nastavila držati Tucku prodike, koje je itekako zaslužio.
- Oh, šuti već jednom - rekla mu je Roselie dok je prolazila pokraj njega kako
bi sustigla brata i gospođicu Tempest. - Upropastio si me, samo da znaš. - Očito
nije namjeravala držati prodike Tucku nego njemu. - Zašto si tražio od mene da
pođem s tobom u Almack’s ako si namjeravao izazvati ovoliko problema?
- Vjerovala ili ne, Roselie, nisam se pojavio u Almack su zbog tebe.
Pogledala je pokraj njega u Louisu. - Da, to mi je sada jasno. - No, nije još
završila. - O čemu je to Ilford blebetao da si mu morao razbiti njušku?
- Razbiti njušku? - ponovio je Pierson, zgrožen uličarskim vokabularom svoje
sestre više nego sumnjičavim pogledima koje je uputila Louisi. - Gdje samo čuješ
takve izraze?
- Ovo mi je treća...
- Treća sezona, da, znam - odgovorio je prekinuvši ju u pola rečenice. -
Mislim da bi bilo bolje za tebe kada ne bi stalno sve podsjećala koliko si već dugo
u opticaju.
Tuck se nasmijao iza njih, što je bilo poprilično hrabro s obzirom na ubojit
pogled na licu Piersonove sestre. Činilo se da je on sljedeći koji bi mogao završiti
na podu razbijena nosa.
147
 Knjige.Club Books
- Onda ću te podsjetiti da si nas oboje upropastio. - Bacila je još jedan pogled
na Louisu. - Bojim se da se nismo upoznale kako je red, a i čini mi se da moj brat
neće ni obaviti taj zadatak. Stoga, ja sam gospođica Roselie Stratton. Vjerujem da
si ti jedna od sestara Tempest...
- Da. Ja sam Louisa - rekla joj je. - Drago mi je.
I Pierson i Roselie ostali su bez riječi na ovaj vrlo pristojan odgovor. I dok su
se na najneprimjereniji mogući način povlačili iz Almack’sa, jurcali niz stube i
izletjeli na cestu zakrčenu kočijama, gospođica Tempest uspjela je zvučati kao
učenica generacije škole za mlade dame u Bathu.
- Možda sam nespretna, lorde, ali nisam zato i nepristojna.
- Sviđa mi se - rekla je Roselie bratu.
- Mislim da nisi jedina - promrmljao je Tuck, iako se nitko nije previše
obazirao na njega.
Roselie je nastavila - Da, pa, pretpostavljam da ćeš nakon večeras poželjeti
da nikada nisi upoznala mog brata. Užasno je od njega što te umiješao u čitavu
ovu zbrku.
Djevojka je potom iznenadila Piersona jer je još jače stegnula prste oko
njegovih. - Mislim da je bio nevjerojatan.
Piersonu je zastalo srce - ne od opasnih izdanaka požude koji su se širili iz
onog mjesta gdje ga je držala za ruku. Ne, nego zato što ga je smatrala svojim
junakom.
A ništa nije bilo dalje od istine. Nije on bio ničiji junak. Ni njezin. Ni
Rosalien. Ni Poldiejev.
Došli su do ruba ceste i Pierson je zastao kako bi se snašao. Duboko je
uzdahnuo te izdahnuo svu paniku koja ga je počela obuzimati. Nije mogao ovo.
Nije ju mogao pustiti da misli kako je on njezin spasitelj.
Jer znao je da će ju na kraju iznevjeriti i da će ona biti ta koja će platiti za
njegov neuspjeh.
Iza njih se odvijala nova drama.
- Wakefielde, platit ćeš mi za ovo! - vikao je Ilford dok si je krčio put do izlaza
poput podivljalog medvjeda koji reži od bijesa.
- Mogu li ga ovaj put ja udariti? - pitao je Tuck, sretan što je dobio priliku. -
To bi mi pružilo nevjerojatno zadovoljstvo.
- Nitko nikoga neće udarati - rekla je Roselie obojici.
- Wakefielde! - zaurlao je ponovno Ilford dok se spuštao niz stube. - Ujutro
će te dočekati moji ljudi, zapamti što sam ti rekao.
Pierson je pogledao prema stubama, no umjesto markiza od Ilforda, na
dovratku je ugledao siluetu dame. Melliscent.

148
 Knjige.Club Books
Pogledala ga je s nečim nalik na životinjski užitak. Od opasnog divljenja u
njezinim očima nakostriješile su mu se sve dlačice na vratu. U pogledu joj je
mogao vidjeti i ponudu i obećanje.
U tom je trenutku shvatio koliko je malo poznaje. Koliko ju je uopće ikada i
poznavao. Ženu kojom se htio oženiti. Ženu koju je morao imati.
Potom je pogledao u Louisu - i bio je zaprepašten suprotnošću između njih
dviju. Melliscent je bila hladna božica koja je zahtijevala divljenje i borbu za
njezinu naklonost, a Louisa je tiha ljepotica koja nije tražila ništa, a zauzvrat je
pružala sve.
To ga je navelo na misao da zapravo ne poznaje ni Louisu.
Koliko jedan muškarac uopće može shvatiti tajne koje se kriju u jednoj ženi?
No nije se mogao riješiti osjećaja da ga Louisa, za razliku od žene na vratima,
nikada ne bi ostavila ranjenog i slomljenog.
Ostala bi iz odanosti. I ljubavi. Jer nikada ne bi ni pristala na zaruke da joj
srce već nije zauvijek vezano za muškarca.
Duboko i potpuno.
Kako se samo pobrinula za Bitty i Boba; njoj je nabavila haljinu, a njemu
nove hlačice, koje mu savršeno pristaju. Razmišljala je o svemu.
S druge strane, Melliscent ne bi ni primijetila djecu koja su bila ispod njezina
statusa ili se brinula za Piersonovu smočnicu ili marila i za koga, osim za sebe
samu.
Ne, Louisa Tempest bila je kao jedna od onih biljaka koje je tako pažljivo
sadila u njegovu vrtu: pustila bi korijenje samo tamo gdje bi joj srce naredilo, a
potom bi cvjetala i rasla iz godine u godinu.
U obzir nije dolazilo ništa osim prave ljubavi.
Iz promišljanja ga je prenuo novi napadaj urlanja.
- Wakefielde, uništit ću te! - Ilford je nastavio s prijetnjama. - Ujutro očekuj
moje ljude na vratima.
- Ne očekuj - rekao je Tuck pomalo razočarano. - Ne moraš ih nikada
očekivati. Uvijek tako prijeti i onda se povuče u jednu od lovačkih kuća svojega
oca u Škotskoj i pričeka dok se situacija ne smiri.
- Za sve postoji prvi put - istaknula je Roselie iako ih Pierson nije niti slušao.
Tuck je pogledao preko ramena i stresao se od prizora ljutite mase koju su
ostavili iza sebe.
- Što je to, dovraga, Ilford rekao da si zamahnuo na njega poput kakva
boksača? Mislio sam da ti je dosta rata.
- Pusti sada to, Tuck. - Pierson je ugledao svoju kočiju i krenuo preko ceste,
još uvijek čvrsto držeći Louisu za ruku, a za njima se žurila Roselie, mrmljajući o
sudbini koja ju je zadesila.

149
 Knjige.Club Books
- Da pustim sada to? - Tuck je odmahnuo glavom. - To mi uvijek kažeš. Kao
da nemam pravo znati, rođače. A imam. Imao sam pravo znati i prošli put kada si
mi rekao „pusti sada to“. Sjećaš se? Odmah nakon što si se vratio kući. Sam.
Ta je riječ zakopala Piersona u mjestu. Bez Poldieja. Nije ga trebalo
podsjećati na to, a Tuck je upravo prešao tu opasnu granicu.
Ništa čudno, Tuck nikada nije znao izabrati pravi trenutak.
- Što ćeš sada, Piers? Hoćeš i meni razbiti nos? - zapitao ga je prijatelj kada
se približio. - Znaš da ti neću uzvratiti. Niti poslati svoje ljude. Ali nastavit ću te
ispitivati. Što vam se dogodilo u Španjolskoj? Poldie je bio i moj prijatelj.
- Je li uistinu sada vrijeme za ovu raspravu? - umiješala se Roselie, uguravši
se među dvojicu muškaraca, vjerojatno u strahu da će svjedočiti još jednom
šaketanju.
Tuck se sada usmjerio na nju. - Kao da i tebi nije dobro došla Poldiejeva smrt,
gospođice Stratton. Tvoj je ljubljeni time zaradio zgodnu titulu i postao dostojna
partija, zar ne? Kako prikladno. No Brody te ionako ne primjećuje. Već tri sezone
zaredom.
Piersonova je sestra duboko udahnula, a obrazi su joj u sekundi postali
grimizni. Usne su se micale kako bi negirala te tvrdnje i obranila se od optužbi,
ali iz njih nije izašao ni glas.
Roselie je bila zaljubljena u Brodyja?
Piersonu se zavrtjelo od spoznaje da je njegova mlađa sestra odrasla bez njega
i koliko je samo propustio, izgubio, time što se udaljio od obitelji.
Odmahivao je glavom jer, kao što je maločas bio rekao, sada nije bio trenutak
za prepiranje. Ljubavne peripetije njegove sestre, ili manjak istih, morat će
pričekati.
Njegove vlastite peripetije, koje su iz trenutka u trenutak postajale sve
zamršenijima, bile su dovoljan problem.
- Dosta, Tuck. Nemam vremena za ovo - rekao mu je Pierson. Stigli su do
kočije i otvorio je vrata. Roselie je brzo uskočila unutra, vjerojatno sretna što se
može skriti od pogleda. - Inače ću te stvarno udariti.
Tuck je napravio nekoliko koraka unatrag, ponovno povećavajući jaz među
njima, a na licu mu se mogla prepoznati mješavina ljutnje i povrijeđenosti. -
Jednog ćeš mi dana morati odgovoriti. Nikada nećeš to moći ostaviti iza sebe ako
mi ne pružiš odgovore. Toliko mi duguješ.
Duguje mu? Pierson nije bio taj koji je prokockao svoj novac za časnički čin
na kartama prije nego što su trebali krenuti.
Ne. Otišao je. Borio se. I izgubio sve što je imao. Dok je Tuck...
Tuck je imao obraza stajati ovdje i optuživati ga?
Nije namjeravao to trpjeti.

150
 Knjige.Club Books
- Onda si možda trebao poći s nama - odgovorio je. - Učiniti što si obećao.
Sam se pobrinuti za njega. Poldie je održao svoju riječ.
- I poginuo - istaknuo je Tuck prije nego što se okrenuo na peti i otišao.

Louisa je cijelo vrijeme dok ju je vikont od Wakefielda praktično vukao prema

svojoj kočiji, pred očima vidjela prizor koji se upravo odigrao, ali i ostatak ove
večeri.
Odvratni lord Ilford i njegove bezobrazne implikacije... Prizor Wakefielda na
vratima... Spoznaja zašto je došao u Almack’s...
Melliscent i njezina ledena ljepota... Wakefield kako udara markiza...
Lavinijino dozivanje s plesnog podija.
Lavinia!
- Ne odlazim bez sestre - pobunila se dok ju je Wakefield gotovo ubacivao u
kočiju. Njegova je sestra već uskočila unutra, ali vlastitom voljom. - Moja sestra...
Ne mogu...
Vikontova široka ramena zagradila su prolaz. Zatvarao je vrata kočije i lupio
po krovu u znak pokreta, čak i prije nego što je i sam ušao. Očito je dijelio sa
svojom sestrom snažnu želju da što prije nestanu odavde. - Charleton i lady
Aveley su se pobrinuli za nju - rekao joj je. - Upravo sam ih vidio kako idu prema
njegovoj kočiji. - Njegov mračan pogled bio je dovoljan da je prikuje za sjedalo.
Što se pokazalo korisnim jer je kočija naglo krenula.
- Možda bih im se onda trebala pridružiti i... - Louisa je pokušavala doći do
daha, ali čovjek koji joj je sjedio nasuprot, otežavao joj je disanje. Odjednom joj
se kočija učinila previše skučenom i poželjela je izaći.
Morala je izaći.
Očito je osjetio njezinu paniku jer je ispružio jednu dugu nogu pred sebe i
tako joj zagradio izlaz i ostavio ju zarobljenom dok je kočija sve brže odmicala
od Almack’sa. Nije joj preostalo ništa drugo nego se pomiriti sa sjenama ove
užasne noći koje su sada plesale oko nje. Naposljetku, život joj se raspadao.
Lord Ilford zasigurno će se pobrinuti za to. Ne zato što ga je vikont udario,
nego zato što je jednostavno pripadao vrsti muškarca koji uživa u tako nečemu.
Zašto je, zaboga, taj čovjek izabrao baš nju kao metu svoje pozornosti?
Da je Louisa bila pametnija, pokupila bi Laviniju odmah nakon plesa s
markizom i kupila karte za prvu poštansku kočiju koja je išla u smjeru Kemptona.
Oh, zaboga! Louisa se ugrizla za usnu. Lavinia!
- Gospođice Tempest, vidim da ste uznemireni - započela je vikontova sestra.
- Sigurna sam da će se sve ovo... - Zastala je i pogledala brata, kao da očekuje
potvrdu od njega.
Da će se sve ovo brzo zaboraviti.

151
 Knjige.Club Books
Vikont je lagano odmahnuo glavom i njegova je sestra stisnula usne,
pokušavajući ih na silu razvući u osmijeh ohrabrenja.
- Hvala Vam, gospođice Stratton - uspjela je izgovoriti Louisa prije nego što
se zagledala kroz prozor i prema nebu. Učinilo joj se da je na njemu vidjela
slabašan sjaj jedne zvjezdice kroz londonsku maglu. Treperila je na trenutak na
potom nestala.
Ugasila se.
Jednako kao nade koje je u njoj rasplamsao poljubac vikonta Wakefielda.
- Da bi mogla... pronaći ljubav baš u svome susjedstvu. Neočekivani djelić
sreće samo za nju.
Krišom je pogledala na sjedalo preko puta svojega, u Wakefieldovo
namršteno lice, i znala je da je onaj djelić sreće koji je pronašla u njegovu naručju
zauvijek izgubljen.
Uvukla ga je u vrtlog skandala i glasina. Vjerojatno je i njegovoj sestri
pokvarila sve šanse za udaju.
Na suprotnoj strani kočije, gospođica Stratton se meškoljila pa utonula natrag
u kožnato sjedalo. - Pa, ako već ne želiš odgovoriti Rowlandu, hoćeš li barem
odgovoriti meni? - započela je. - Što je toliko pokvareno Ilford izgovorio? Nadam
se da je dovoljno pokvareno da može opravdati scenu koju si izazvao. - Gospođica
Stratton prekrižila je ruke na prsima i zurila u brata. - Dakle?
- Neću o tome raspravljati s tobom. Tema nije prikladna za tvoje uši. - Zastao
je na trenutak. - Ušima bilo koje dame, zapravo. Čak i one koja je prošla već tri
sezone.
- Ako je to tvoja odluka... - Gospođica Stratton pustila je da joj riječi ostanu
lebdjeti u zraku i završila tiho šmrcnuvši. - Nećeš se tako lako moći riješiti majke.
U cik zore bit će ti na vratima.
- Cik zore? - ponovio je Wakefield, a obrve su mu se nestašno naborale dok
se smijao.
I sestra se nasmijala, ali samo na trenutak. - Oh, zaboga. Vrlo dobro znaš što
sam htjela reći. - Okrenula se prema Louisi. - Majka nikada ne ustaje prije jedan
sat poslijepodne - objasnila je. - Tvrdi da ne priliči dami ustajati rano. - Potom je
pozornost vratila na brata. - Ali zapamti moje riječi: kada čuje za ovaj
debakl, napravit će iznimku.
- Sumnjam da će glasine tako brzo doći do nje.
Gospođica Stratton je frknula i nastavila gledati kroz prozor.
Nakon tri sezone iskustva, vrlo je dobro znala koliko brzo tračevi putuju
visokim društvenim krugovima. - Predstava će uskoro završiti i vijesti će doći do
nje prije nego što stigne do kočije.
Dok su brat i sestra raspravljali, Louisa je poželjela utonuti u kožnata sjedala
i praviti se da nije tu. U kočiji. S lordom Wakefieldom.

152
 Knjige.Club Books
Jer nije željela ni zamišljati što je lord Ilford rekao vikontu.
Pa ipak, bilo je to jedino o čemu je mogla razmišljati. Nažalost. Kao i o tome
koliko ju Wakefield sada zasigurno prezire.
Sjetila se i kako je reagirao kada ga je nazvala „izvrsnim“. Izgledao je užasnut
njezinim divljenjem.
Nije htio njezine pohvale. Ni najmanje.
Kočija je prerano stigla na svoje odredište i lord Wakefield pomaknuo je dugu
nogu s izlaza i okrenuo se prema sestri. - Ti ovdje izlaziš.
Roselie je pogledala prvo u Louisu pa u svog brata. - Smatram da ne priliči
da ja prva izađem. Majka to ne bi odobrila.
- Gospođica Tempest živi u kud do moje. Neću tjerati kočijaša da vozi tamo-
amo preko Mayfaira bezbroj puta usred noći kako bi umirio tvoju savjest, Roselie.
- Otvorio je vrata i sišao kako bi mogla izaći. - Uz to, majka ne mora doznati ako
joj ti ne kažeš.
U glasu mu se čulo da je to njegova konačna odluka, ali i nešto poput reci-joj-
i-ukinut-ću-ti-džeparac.
Njegova je sestra nekoliko puta otpuhnula. - Kao da želim razgovarati o bilo
kojem dijelu ove večeri - rekla mu je kiselo. - Gospođice Tempest, primite još
jednom moje isprike. Znajte da je razlog zašto Vas ostavljam s ovim divljakom
od moga brata taj što mi se činite previše inteligentni da bi Vas lako zastrašio.
Ako kojim slučajem pokuša, znajte da unatoč svim prijetnjama i tučnjavama, ipak
nije toliko grozan koliko bi volio da ostatak svijeta misli. Bez obzira na to koliko
se trudi očuvati taj dojam. - Uputila je bratu znakovit izraz lica i krenula prema
vratima. - Jedan skandal u večeri je dovoljan. Nisu potrebne tri sezone da bi čovjek
to shvatio.
Potom je nestala u kuću i Louisa je ostala sama š lordom Wakefieldom.
Ponovno.
Popeo se unutra i udario štapom po krovu.
Kočijaš je jedva dočekao da krenu dalje. Vjerojatno je sanjao svoj topao
krevet.
- Lorde... - započela je.
Istog je trenutka i sam rekao: - Gospođice Tempest...
- Izvolite - rekao je kimnuvši.
- Ne, Vi prvi - inzistirala je.
- Htio sam reći - započeo je, a potom zastao i dugo se zagledao kroz prozor.
- Da? - potaknula ga je da nastavi.
- Riječ je samo o tome da ja... - Stisnuo je usne. - Ovoga poslijepodneva...
- Da, lorde?

153
 Knjige.Club Books
- Ja... ja... Ja sam posadio ostatak sadnica jagoda za Vas. Tako da se ne morate
vraćati. Hoću reći, ako Vam tako odgovara.
- Želite li to Vi?
Louisa se ugrizla za jezik. Želite. Zaboga, nije li mogla iskoristiti neku drugu
riječ umjesto želje. Na primjer, potreba ili htijenje. Oh, svaka riječ koje se mogla
sjetiti vodila je k istome.
Želja. Željela je lorda Wakefielda. Jer zapravo, kako je i njegova sestra rekla,
uopće nije bio zvijer. Bio je predivan. Premda je ponekad bio pomalo težak.
To je otkrila je večeras, imalo i svoje dobre strane. Osobito u blizini Ilforda i
njemu sličnih.
Oh, Ilford. Taj užasan čovjek.
Louisa je podigla pogled prema lordu Wakefieldu. - Ako smijem pitati, što
Vam je lord Ilford rekao prije nego što ste ga udarili?
Na njezino iznenađenje, vikont se nasmijao. - Imate manje sezona na koje se
možete pozvati od moje sestre. Zašto mislite da bih s Vama podijelio takvu priču?
- Pogledao je kroz prozor pa rekao: - Ako baš morate znati...
- Moram.
- U redu, onda, govorio je ružno o nekome i to mi se nije svidjelo.
- Isto mi se dogodilo dok sam plesala s njim - rekla je podigavši glavu. - Pa
sam mu stala na nogu. Dva puta.
Wakefield se nasmijao. - Markiz tvrdi da je bilo tri puta.
- Da, bilo je tri puta. Prvi put je bilo slučajno. Pa, barem se činilo slučajno.
Wakefield je kimnuo u znak odobravanja. - Sumnjam da će ponovno plesati
s Vama. - Riječi su mu bile sumorne i tiho izgovorene. I nisu bile samo izjava.
Bile se obećanje.
Louisa je zadrhtala jer još nikada nije čula takvu žestinu skrivenu iza nečijih
riječi. - Ne želim da se borite s njim. Ne zbog mene. Možete li odbiti njegove
ljude kada stignu?
- Neće biti nikakvih ljudi - rekao joj je. - Tuck je u pravu. Ilford će neko
vrijeme galamiti i prijetiti, ali neće ostvariti svoje prijetnje. - Stisnuo je prste u
šaku, a potom ih polako opustio i Louisa je na svjetlu ulične svjetiljke ugledala
krv.
Ozlijedio se dok je branio... Pa, branio nekoga. Nema veze koga jer je u
sekundi prešla pustinju među njima i uhvatila njegovu ruku.
- Niste trebali - mrmljala je dok mu je okretala šaku kako bi jasnije vidjela
ozljedu.
Wakefield nije želio da se zbog njegove ozljede stvara panika pa ja povukao
ruku. - Nije to ništa.

154
 Knjige.Club Books
- Ne bih se složila. - Otvorila je torbicu i izvukla svoj rupčić, a potom ponovno
posegnula prema njegovoj ruci, koju je on u međuvremenu podigao i držao izvan
njezina dohvata. - Jeste li svjesni koliko blesavo izgledate? Dajte mi ruku.
- To je moja ruka - rekao joj je dok mu se preko lica razvukla tvrdoglava
grimasa.
Zanemarivši njegove proteste, uhvatila ga je za rukav i povukla mu ruku. -
Ruka nastradala dok je branila moju čast. - Ovaj put nije htjela popustiti. Koliko
god se borio.
- Nisam rekao da je bilo zbog Vas.
- Znam da jest - rekla je. - I niste trebali.
- Zašto? Zato što sam sve pogoršao?
- Oh, vjerujem da nije bilo pomoći ni prije nego što ste ga odalamili.
- Oh, ne i Vi! - požalio se kada je čuo kako govori.
- Pravilno sam iskoristila izraz, zar ne? - pitala je pomalo stidljivo dok joj je
toplina njegove ruke izazivala različite osjećaje.
- Jeste. Nažalost. - Posljednji dio bio je dodan poput prijekora. Ne, i bio je
prijekor.
- Ovo će se morati oprati kada stignete kući, ali za sada... - Stala mu je ovijati
rupčić oko snažnih raskrvarenih zglobova preko kojih su se protezali ožiljci. Ovo
mu nije bio prvi put da je iskoristio šaku na ovaj način. Shvativši koliko malo zna
o ovome muškarcu, podigla je pogled. - Ako morate znati, čula sam taj izraz od
majke Harriet Hathaway, prije nekoliko godina na balu povodom Ivanjskoga ljeta.
Rekla je to nakon što je Benjamin Hathaway odalamio svog brata blizanca
Benedicta.
- Lady Hathaway iskoristila je riječ „odalamiti“ na balu? - Odmahnuo je
glavom. - Možda stvarno predugo nisam izlazio na događanja.
Louisa se nasmijala. - Možda. No, vjerujem da si lady Hathaway ne može
pomoći. Ipak ima petoricu prilično nemogućih sinova za koje se mora brinuti.
Uostalom, kakav bi to bal povodom Ivanjskog ljeta u Kemptonu bio da se nije
dogodio barem jedan sočni skandal. - Prignula se bliže i pogledala ga u oči. - U
usporedbi s tim, Almack’s mi se činio prilično dosadnim... To jest, dok se Vi niste
pojavili.
- Vjerojatno nisam trebao - rekao je pogledavši ju u oči. - Samo sam izazvao
probleme.
Nije znala misli li na to što je udario Ilforda ili što se uopće pojavio u
Almack’su.
- Nisam to rekla - odgovorila. - Ali zašto ste...
- Udario Ilforda? Mislio sam da sam to već objasnio...
- Ne - rekla je dok je završavala vezanje čvora na rupčiću i uredno gurnula
krajeve pod povoj. - Zašto ste večeras došli u Almack’s?
155
 Knjige.Club Books
- Moja sestra... - započeo je.
Louisa mu je htjela pustiti ruku, ali uhvatio joj je prste i nije ih puštao.
Zarobio ih je.
Upitno je podigla obrvu prema njemu. - Nije se radilo o Vašoj sestri. - Bio je
to Šapat. Nada.
Želja.
- Nije? Kako možete biti tako sigurni?
Ponovno je gledao u nju. Njegov je pogled tražio njezin.
Biti sigurna? Nije bila, ali njezino srce... Oh, njezino je srce žudjelo za
istinom.
Željela ju je čuti. Iz njegovih usta.
- Ranije ste odbili gospodina Rowlanda...
- Čuli ste za to? - Odmahnuo je glavom. - Nema veze. Naravno da ste čuli.
- Što Vas je navelo da se predomislite?
- Vi - jednostavno je odgovorio.

Što ga je navelo da kaže takvo što? Pierson je nije mogao ni pogledati iz straha da
će mu u očima vidjeti istinu dok je pokušavao ublažiti svoje priznanje. - Pa,
zapravo je to bio Tiploft.
- Tiploft? - Gospođica Tempest se nasmiješila. - Dragi Tiploft.
- Posjeduje novootkriveni talent za miješanje u moj život. Ne znam samo što
ili tko ga je nadahnuo na takvu promjenu. Sve donedavno bio je prilično razuman.
- Pierson se usudio pogledati je.
Ona je, naravno, sigurno i odlučno dočekala njegov pogled. - A Vi, lorde?
Jeste li se i Vi promijenili?
Morala ga je to pitati?
Da, morala je. To je bila gospođica Tempest. Uvijek je imala drska pitanja.
Je li bila u pravu? Je li se promijenio?
Da, nažalost. Na tisuću različitih načina. I svi su bili užasavajući. Svi su bili
nemogući.
Odlučio je da će je, umjesto priznavanja istine, malo izazivati. - Da,
pretpostavljam da jesam. Uredna smočnica čovjeku pruža sasvim novi pogled na
život. - Nacerio joj se i prinio njezine prste svojim usnama.
Polako i pažljivo svukao joj je rukavicu i osjetio toplinu njezine kože.
Od dodira njezinih prstiju osjetio se tako ranjivim. Mnogo više nego maloprije
kada mu je ovijala rupčićem otvorene rane na zglobovima. Ovaj je osjećaj bio
mnogo dublji, mnogo opasniji.
Čežnja.

156
 Knjige.Club Books
Kako ga je nešto jednostavno poput jednoga dodira moglo toliko privlačiti?
Ali privlačilo ga je. Njezina je toplina topila ledenjak u njemu. Njezini prsti
zarobljeni u njegovoj ruci tjerali su ga da poželi mnogo više od toga.
- Mislim da nije... - počela se buniti i pokušala povući ruku.
- Nemoj misliti - rekao joj je i bacio njezinu rukavicu na prazno sjedalo, a
potom prinio njezinu ruku svojim usnama i zagledao joj se u oči.
Izazvao ju je da mu se usprotivi.
Kada je usnama dodirnuo vrške njezinih prstiju, toplina koja je isijavala iz nje
privukla ga je još bliže, a u sebi je osjetio eksploziju strasti.
Svi osjećaji koje je potiskivao danima, možda čak od prvog njihova susreta,
sada su oživjeli i zapalili plamen požude.
Ljubio je njezine prste, ali pogled mu je odavao drukčiju priču.
Ovo bih ti radio. Svakom djeliću tebe.
Blago je raširila oči prije nego što je uzdahnula i naslonila svoje zanosno tijelo
na njega.
Ponudila mu se.
- Oprosti - šapnuo je dok joj je polagao ruku iza vrata i privukao je k sebi.

Da mu oprostim? Onoga trenutka kada su im se usne spojile, više nije bilo ničega
što bi se trebalo oprostiti.
Prilično dobrovoljno mu je završila u naručju u trenutku kada se privila uz
njega.
Pustila je da ih poljubac spoji još bliže.
Jezikom je očešao njezin, izazivajući je jednako kao što je maloprije činio
pogledom dok mu je ruka, ona neozlijeđena, putovala njezinim tijelom, od obline
njezina boka pa do grudi.
- Oooh - zastenjala je prije nego što se uspjela zaustaviti.
Prsti su mu se ovili oko ruba njezina korzeta, a potom povukli i nabore svile
kako bije oslobodili za daljnje istraživanje.
Zaboga, bila je potpuno izložena pred njim, i od te je pomisli gotovo počela
paničariti, no u tom je trenutku spustio glavu do njezinih grudi i osjetila je toplinu
njegova jezika na osjetljivim bradavicama. Njegov ih je jezik, i grubo i nježno,
istraživao, kušao, uvlačio.
Svaka pomisao na to koliko je pogrešno naći se napola golom u vikontovoj
kočiji zaboravljena je kada ju je preplavio ocean strasti koji je prijetio da će je
progutati.
Valovi su je bacali i prekrivali.
Upravo je u tom trenutku vikont podigao pogled u kojem se vidjela glad, a
usne nakrenuo u bezobrazni osmijeh.. Zastao je samo na jedan dugi trenutak, a

157
 Knjige.Club Books
Louisa ga je iskoristila kako bi došla do daha. No nije za to imala mnogo vremena.
Uspravio se i vratio usne na njezine, ljubeći je duboko, istražujući je, kušajući je,
cijelo je vrijeme gurajući prema njezinu sjedalu, dok se nije našao na njoj.
Kočija je lagano poskočila preko neravnine na cesti, a ona se, radi sigurnosti,
uhvatila rukama oko njegovih kukova te privila uz njega kako bi se smirila - što
je bilo teško moguće dok su usne lorda Wakefielda bile na njezinima i dok su
njegove ruke istraživale njezino tijelo.
Samo je skliznula još dublje u ponor kaosa i užitka koji je izazvao kada su
njegovi prsti stali povlačiti rub njezine haljine prema gore, ostavljajući za sobom
vreli trag dodira na njezinu listu, a potom i poviše.
Hladan noćni zrak nije se mogao mjeriti s vrućinom koju je osjetila među
nogama. Činilo se da ta toplina mami njegove prste da se popnu još više te da
dodirnu i osjete ono što se krilo iznad bedara.
Louisa je znala da bi trebala biti zaprepaštena onime što je radio, da bi se
trebala pobuniti, ali njegove su je usne, njegovi dodiri opili, zaveli i ostavili bez
daha.
Htjela je još.
Upravo je to i namjeravao.
Primaknuo se bliže, ako je to uopće bilo moguće, i prekrio je čitavim tijelom
dok su mu prsti tražili put to samog središta i započeli sporo i nježno milovati
njezin najosjetljiviji dio i mamiti je da mu se otvori.
Kako je mogla išta reći dok ju je tako dodirivao? Onako kako nije ni znala da
muškarac može dodirivati ženu. Rađajući u njoj nevjericu.
Potrebu.
Sklopila je oči i potjerala sve misli iz glave. Osjetila je kako pada. Pustila se
da padne u mjesto gdje su jedino važni njegovi dodiri. Dodiri koji izazivaju
gotovo bolnu želju u njoj. Želju da lord nastavi.
I da nastavi još dalje.
Wakefield je ogolio njezine skrivene strasti i nagone, sve ono što je
pokušavala zatomiti svih ovih tjedana. Svaki san koji je imala. Svaki poljubac koji
se dogodio, svaki put kada ju je dotaknuo i ostavio je u iščekivanju ovoga.
Ovo.
Ova potreba, ova tjeskobna, očajnička požuda. Njegovi su joj prsti sada
vraćali dug za sve one neprospavane noći pune čežnje. Šaptali su joj da se
prepusti, da ga slijedi. Tijela kao da su im se stopila ujedno. Pomicali su se u istom
ritmu, kao da ih je vezalo nevidljivo uže. Uže koje je povezao još prvi put kada ju
je poljubio.
- Wakefielde - uzdahnula je dok se svijet oko nje ponovno gubio te čvrsto
stegnula rukama njegov kaput dok su joj se oči širom otvorile od užitka i gledale
ravno u njegove.

158
 Knjige.Club Books
U njegovu je pogledu još uvijek bilo tame, opasnosti i previše strasti, ali u
tom bi ga trenutku slijedila i do kraja svijeta.
Izgubila se i trebao joj je pokazati put.
- Pierson - šapnuo joj je dok su njegovi prsti klizili u nju. Sve dublje. Jače.
Podizala je bokove u skladu s njegovim pokretima, letjela na njegovim
dodirima i milovanjima.
Kada je ponovno izgovorila njegovo ime, zazvala ga je kroz uzdah jer ju je
gurnuo preko ruba i poveo u svijet koji nije mogla ni zamisliti.
- Piersone! - zastenjala je dok joj je čitavo tijelo drhtalo, padalo i podizalo se
u isto vrijeme. - Oh, Piersone, da!
Pronašla je put.

159
 Knjige.Club Books

DVANAESTO POGLAVLJE

očija se zaustavila pred rezidencijom lorda Charletona.

K - Prokletstvo - promrmljao je Pierson kada je pogledao kroz prozor.
Louisa se, pod njim, pokušavala uspraviti te donekle urediti raskuštranu kosu
i zgužvanu haljinu.
Zgužvanu. To je bio blag izraz. Zaboga, haljina joj je gotovo bila preko glave.
Za sve je bio odgovoran on: od zadovoljna osmijeha na njezinim usnama do
umorna pogleda kroz trepavice iz kojeg je isijavala zadivljenost. Čak i za
prigušenu strast koja joj je i dalje tinjala u očima.
Nudila mu je sve ono što joj je dao.
Bio je krut poput kamena i ništa nije želio više nego zakopati se duboko u nju.
Olakšati se što prije, a potom... potom...
Oh, dovraga, u tome je bio problem.
Što potom?
Dok je gledao dolje u Louisu Tempest i njezine rumene obraze, predivne
uvojke boje mahagonija onako razbarušene kao da ga mole da ih raspusti iz
ukosnica koje su preostale, znao je da koliko god žudio za jedinim brzim
trenutkom zadovoljstva, koliko god želio reći kočijašu da napravi još jedan
usporeni krug, također je htio i ono „potom“.
I sve što dolazi nakon toga.
Želio je svako jutro vidjeti njezin topli osmijeh. Bio je uvjeren da Louisa
Tempest svakoga jutra, čim Sunce izađe iza obzora, skače iz kreveta puna radosti
jer je pred njom novi dan pun prilika za petljanje u tuđe živote.
I kako bi se samo upetljala u njegov dvorac.
Ukusni obroci. Uredan dom. Večere s prijateljima. (Bez obzira na to što
trenutačno nema niti jednoga, Louisa bi se pobrinula za to.) Živahne diskusije.
Čak i živahnije rasprave. Poboljšanja. Promjene.
Ponovno otvaranje vrata kuće Strattona. Zaboga! Pala bi u trans kada bi dobila
priliku pobrisati svu onu prašinu i oprati prekrivače.
I onda bi od kuće ponovno napravila dom. Inzistirala bi.
Čitav jedan život odvio mu se pred očima. Brak. Djeca. Nasljednik.
I Louisa. Uvijek Louisa. Nasmijana. Ljutita. Ali uvijek puna ljubavi.
Vidio je i svoje srce, hladno i napušteno kako se ponovno grije i kuca.
Ali ne zadugo.

160
 Knjige.Club Books
Zašto misliš da zaslužuješ išta od toga? Onaj mračni, stari šapat otjerao je
radost koju je na trenutak osjetio jednim preciznim pogotkom strijele.
Taj grozni glas, pun krivnje i ljutnje, mogao je uzburkati svako more, presjeći
svako uže spasa. Prokleti demon kojega je toliko dugo pokušavao otjerati. Ipak,
uvijek bi nekako pronašao put, ispuzao iz tame i povukao ga natrag u rupu u koju
je upao onoga trenutka kada se probudio i shvatio da mu je noga upropaštena,
a najbolji prijatelj mrtav. Taj bezdušni demon posezao je za njim i vukao ga
svojim crnim pandžama.
Ne zaslužuješ je. Ne ti.
Tama ga je potom potpuno povukla, kao ulični džepar, i ukrala mu novčić
nade koji je htio skriti u kaputu. Mogao je osjetiti ruke na sebi i znao je da je
gotovo.
Kada je pogledao gospođicu Tempest, shvatio je još jednu užasnu istinu.
I nju je povukao za sobom na dno.
- Ne znam što mi je bilo - rekao je Pierson dok joj je brzo spuštao suknju i
nespretno je pokušavao nekako dovesti u red.
Na nesreću, u tom je trenutku druga kočija stala točno iza njih i mogao je čuti
glas svog tetka koji je zazivao batlera.
- Brobsone! Gdje si, dovraga? Otvori vrata!
- Oh, ha, Charleton je loše raspoložen.
Ponovno je pogledao u razbarušenu i gotovo pa upropaštenu damu pokraj sebe
i bez sumnje je znao da će tetak prepoznati izgubljeni, svjetlucavi pogled u
djevojčinim očima te da će mu u tom slučaju ljudi uistinu pokucati na vrata.
- Oh, prokletstvo - mrmljao je dok ju je pokušavao što brže dovesti u
normalno stanje.
Sposobna kao i inače, Louisa je odgurnula njegovu ruku. - Zaboga, dopusti
meni.
I za nekoliko je trenutaka izgledala gotovo sasvim uredno.
Gotovo. Jer nije mogla skriti rumenilo s obraza i znakovit sjaj u očima.
On je bio krivac za to. I premda je bio ponosan zbog toga, nije baš želio da
mu tetak prisloni pištolj na prsa.
- Ja... ja... - zamucao je. Riječi koje su tako očajnički željele van, zapele su
mu u grlu. - Oh, dovraga! - bilo je sve što je uspio ispljunuti.
Louisa ga je pogledala i posegnula rukom kako bi ga pomilovala po obrazu. -
Vi ste vražja zvijer, lorde Wakefielde. - Proširila je osmijeh još jače, kao da želi
obasjati svaki, najtamniji kutak, a potom nestala iz njegove kočije.
Ostavila ga je u nevjerici. Što je to značilo? Bio je vražja zvijer? Je li to dobro
ili loše?

161
 Knjige.Club Books
Kočija se nastavila kotrljati niz ulicu do sljedećih vrata, ostavivši ga bez
previše vremena za promišljanje.
Rekao je samomu sebi da se neće osvrtati za njom, ali nije si mogao pomoći.
Za manje od sekunde već ju je pratio pogledom kako slijedi lady Aveley uz
stube. Na trenutak je zastala držeći ruku na ogradi i polako pogledala u njegovu
smjeru.
Nije mu kimnula ili se nasmiješila niti dala ikakav drugi znak da ga je vidjela.
Ali u srcu je znao da jest. Poskočilo mu je u prsima.
Ne puštaj je. Vrati je ovdje, ti budalo.
Pierson se već počeo okretati kako bi pojurio niz stube (brzo koliko može
čovjek sa štapom), sa samo jednom mišlju na pameti: Prebaci je preko ramena i
odnesi kudi.
Unatoč svim nedostatcima ovoga suludog plana. Kao prvo, sumnjao je da bi
se njegovu tetku takvo što svidjelo. Poglavito s obzirom na njegovo trenutno
raspoloženje.
Ukrao je još jedan pogled na nju prije nego što je ušla u Charletonovu kuću, i
potreba da bude njegova gotovo ga je nagnala da krene.
No ovaj ga je put zaustavio Ilford.
Prokleti Ilford i njegove insinuacije o njezinoj majci.
Pitao se nije li se upravo jednako tako ponio prema gospođici Tempest?
Odgovor ga je odveo stubama u njegovu kuću. Kamo je i pripadao.
Ipak, kada je ušao i stao u tihom, praznom predvorju, Pierson Stratton, vikont
od Wakefielda, shvatio je da više nema bježanja. Prekasno je za to.
Jedini način da spasi Louisu Tempest od doživotne propasti bio je da se njome
oženi.
Da ostane s njom zauvijek. Ona će biti njegovo svjetlo, njegova iskra, njegova
mala miješalica u sve i svašta. Imat će njezin osmijeh.
Njezin poljubac.
I u tome je i bio problem. Ako se oženi njome, zasigurno će s vremenom
prigušiti i ugasiti to njezino svjetlo. Kao tamna tkanina prebačena preko
svjetlucavih zvijezda.
To je bilo nešto što nije smio dopustiti. Zaslužila je mnogo bolje.
Iz nekog se razloga pred njegovim očima pojavila slika Brodyja, Poldiejeva
brata, njegova nasljednika. Sada baruna. On je bio sretan i smiren čovjek za kakva
bi se gospođica Tempest trebala udati.
Ne za njega.
Pierson je pogledao prema gore, u mračni otvor stubišta koje je vodilo prema
svijetu sjena i hladnoće. Prema svojoj spavaonici. Svojoj boci. Mjestu gdje je
mogao isključiti snove. Vizije koje su ga progonile otkako...

162
 Knjige.Club Books
Sklopio je oči kako bi otjerao taj prizor. Poldie, njegova prsa iz kojih teče
rijeka krvi. Njegove oči koje prazno zure u nebo, usne koje nečujno izgovaraju
jednu te istu riječ. Živi. Živi. Živi.
A ipak nije. Umro je na mjestu. Primio je metak koji je bio namijenjen nekom
drugom.
Pierson nije imao pravo na dobar i sretan život, napose ne na onaj ispunjen
srećom kakvu bi osjetio svaki put kada je vidio Louisu kako ga promatra. Nije
zaslužio ni nervoznu radost koja ga je obuzimala kada bi čuo cap, cap njezinih
vrtnih škara.
Ne, nije, dok god je Poldie ležao u hladnom, neoznačenom grobu uz praznu
cestu u Španjolskoj.
On, Pierson, trebao bi biti u toj rupi. Ne Poldie.
Ponovno je pogledao prema gore i prepustio se tami.
Polako i bolno uspinjao se stubama dok je mrak ispunjavao svaki centimetar
zraka oko njega. Bio je tup i hladan i ništa ga više nije doticalo. Kada je stigao u
svoju sobu, zatvorio je vrata i posegnuo za bocom.
Dopustio je da mu snažna tekućina ispere i očisti slomljeno srce.

Louisa nije gledala ni lijevo ni desno dok se uspinjala stubama, kroz predvorje,
pa ponovno stubama koje su vodile do spavaonice koju je dijelila s Lavinijom.
Nadala se da će tamo stići prije nego što lady Aveley i lord Charleton išta opaze.
S druge strane, nije se ni nadala da će nešto promaknuti njezinoj sestri.
Lavinia je zalupila vratima iza nje nakon što je ušla u sobu. Potom je stala
pred nju poput zatvorskog čuvara, ne dopuštajući joj da napravi ni koraka. Nakon
nekoliko dugih, napetih trenutaka tišine, napokon je progovorila. - Što je bilo sve
ono?
Louisa je pokušavala pronaći riječi, stojeći leđa okrenutih prema Laviniji i
gledajući prema prozoru.
Prozoru s kojega se nudio pogled na njegovu kuću.
Bilo je to nepodnošljivo.
Lakše joj je bilo suočiti se sa sestrom.
Ilije barem tako mislila dok se nije okrenula i vidjela izraz na Lavinijinu licu.
Dočekale su je izvijene obrve i tvrdoglavo stisnuta čeljust.
- Zašto je Wakefield udario onoga čovjeka?
- Uistinu ne znam... - Počela je Louisa, ali se zaustavila jer je bilo nemoguće
lagati Laviniji.
- Upropastio nas je. Zar nisi toga svjesna? - Lavinia je prišla korak bliže.

163
 Knjige.Club Books
- Nije nas upropastio... - Mene svakako je, ali nije nas, mislila je Louisa, no
nije to mogla priznati na glas. Tada se sjetila nečeg drugog. - Kako su svi onu
ljudi na plesnom podiju završili na podu?
Lavinijini su obrazi porumenjeli do grimizne boje.
Louisa je upravo u to sumnjala cijelo vrijeme. - Obećala si da nećeš plesati.
- I ti isto. Nisam primijetila da si odbila lorda Ilforda.
Louisa se naježila od te uspomene. - Nije mi dopustio da ga odbijem.
- Isto tako i gospodin Rowland. Inzistirao je na tome da moramo plesati kako
bi „Charleton bio zadovoljan“. Potom me samo poveo na podij. Odvukao me, ako
baš moraš znati. Zamisli moju užasnutost kada sam shvatila da je na redu kotiljon.
Bila sam...
Da, Louisa je točno znala što je Lavinia bila. Upropaštena. Gospodin Rowland
mogao je isto tako tražiti od Lavinije da zapleše balet.
Sirota Lavinia.
Kad je podigla pogled, ugledala je suze u sestrinim očima. - Louisa, samo sam
htjela upoznati doličnog muškarca - šapnula je. - Udati se. Dokazati da nisam
poput...
I tu se Lavinia zaustavila tako naglo da je uplašila Louisu.
Nisam poput...
Njezina je sestra otvorila i potom brzo zatvorila usta te zagrizla donju usnu,
kao da želi spriječiti da još koja riječ ne sklizne s nje. Činilo se da su joj se čak i
suze sledile.
- Da nisi poput koga? - pitala je Louisa i protrnula.
- Nema veze - rekla je Lavinia, praveći se odjednom da je zauzeta skidanjem
rukavica i šeširića. - Više nije važno. Za to se pobrinuo tvoj vikont.
- On nije moj vikont - rekla joj je Louisa te joj priskočila u pomoć. Pronašla
je ukosnicu koju je njezina sestra promašila, onu s lijeve strane, i izvukla ju iz
njezine kose.
Lavinia se lagano okrenula. Stajale su tako blizu jedna drugoj da među njima
nije ostalo mjesta za laži. - Jesi li sigurna?
- Neće se mnome oženiti - šapnula je Louisa. Znala je to. Tama u njegovim
očima otkrila joj je to. Da, gledao ju je sa čežnjom i željom, i na djelić sekunde
pomislila je... Pa, bila je dovoljno luda da to pomisli.
Njezina je sestre posegnula za njezinom rukom. - Zar bi trebao, Louisa? Zar
bi trebao tražiti tvoju ruku? Nije valjda... Nisi.... Niste...
Kako je mogla odgovoriti na sestrino pitanje? Nije izgubila nevinost...
potpuno. Ipak, ukrala je još jedan pogled kroz prozor, prema mračnoj kući s druge
strane zida i znala je da bi mu dopustila i to.
Cijelim je srcem željela da jest.

164
 Knjige.Club Books
- Louisa?
- Oh, Lavinia, u kakvom sam problemu - napokon je priznala, nakon čega su
pale jedna drugoj u naručje i čvrsto se zagrlile.
- Nikada nismo trebale doći u London - rekla je Lavinia sa žaljenjem.
Louisa se malo odmaknula. - Ti si inzistirala.
- Jesam, zar ne? - Sjela je na rub svog kreveta, a Louisa ju je slijedila. - Zašto
me nisi urazumila?
Urazumiti Laviniju? Louisa bi se najradije nasmijala da je mogla. - To nitko
ne može, draga. Nitko.
- Pretpostavljam da si u pravu. - Lavinia je uzdahnula i osvrnula se po sobi. -
Što je to lord Ilford rekao lordu Wakefieldu da je ovaj onako podivljao?
Louisa je odmahnula glavom. - Nije htio reći.
- To ne znači da će i ostatak Londona biti tako diskretan. - Lavinia je zajecala
i skrenula pogled.
- Vivi - šapnula je Louisa stari nadimak iz djetinjstva. - Što je bilo?
- Ob, Lala, oprosti mi - rekla je Lavinia. - Oprosti i njoj. Trebala sam znati.
Nikada nismo trebale doći ovdje. Bila sam u krivu kada sam mislila...
- Da nitko drugi ne zna za mamu? - šapnula je Louisa, odlučivši da je kucnuo
čas.
Lavinijin je pogled poletio prema sestri. - Znaš?
- Ti znaš? - uputila joj je protupitanje Louisa.
Potom su priznale jedna drugoj sve što su znale o majčinoj propasti i svemu
što će do jutra znati čitav London.

- Charletone! Ovo je katastrofa! - uskliknula je lady Aveley dok je nervozno

kružila ispred kamina u njegovoj radnoj sobi.
Barunu se jedno moralo priznati: u rekordnom ju je roku uspio izvesti iz
Almack’sa i odvesti što dalje od čitave drame.
No ništa nije moglo zaustaviti oluju koja je podivljala kada je Wakefield
udario lorda Ilforda.
Zaboga! Ilforda, od svih ljudi! Nije da je to čudilo lady Aveley. Taj odvratni
markiz obožavao je širiti tračeve i pogane glasine.
Nije bilo teško zamisliti što je Ilford rekao... ali Wakefield? Zaboga, očekivala
bi takve scene od Rowlanda, ali zasigurno ne od Wakefielda.
Ipak, sada je jedino bilo važno kakav će nastavak čitava priča dobiti. Jedno je
bilo sigurno; Ilford će svoj bijes usmjeriti prema sestrama Tempest. S obzirom na
udarac kakav je dobio, lady je sumnjala da će više gnjaviti Wakefielda. Ali barem
ne otvoreno.
Neće riskirati nove batine.

165
 Knjige.Club Books
Lady Aveley teško je uzdahnula i potonula u naslonjač pokraj kamina.
Kada je podigla pogled, Charleton joj je pružao čašu.
- Ne pijem žestice - rekla mu je.
- Večeras piješ. Popij ovo - naredio je i dodao joj čašu te sjeo u naslonjač
nasuprot njezinom. - Je li situacija uistinu toliko loša kako mi se čini?
- Još i gora - rekla mu je lady Aveley, istežući stopala u papučama prema
toplini vatre i oprezno otpila gutljaj iz čaše. Bio je to brendi, ukusan i elegantan,
i zagrijao ju je na mjestima koja vatra nije mogla dosegnuti.
- Pretpostavljam da zna za Kitty. - Pogledala je prema njemu kako bi
provjerila zna li on o čemu govori.
Kimnuo je i nastavio proučavati piče u svojoj čaši.
- Trebala sam znati da će netko spomenuti te stvari iz prošlosti.
Charleton je slegnuo ramenima. - Svaka čast sir Ambroseu. Postupio je
najbolje što je mogao s onom pričom o tome kako je lady Tempest poginula u
prevrtanju kočije...
- Kako djevojke ne bi proganjali majčini grijesi.
- Je li uistinu griješila? - Charleton je zurio u ugljen u kaminu, s nogama
ispruženima ispred sebe. - Nije voljela Ambrosea. Udala se za njega jer je
Eddowes poginuo. Čak sam se pitao i jesu li te djevojke...
- Ne govori to... - presjekla ga je lady Aveley iako je i sama pomislila isto,
više puta. - Sir Ambrose voli svoje kćeri.
- Da, voli ih. Pa opet, što to vrijedi kada toliko ljudi zna istinu?
Istinu. Kako istina može biti toliko gnusna, pitala se lady Aveley. Zašto ne
mogu svi jednostavno vjerovati u laž i zaboraviti cijelu priču. Istina, pa, istina bi
trebala ostati u Pandorinoj kutiji, kamo i pripada.
Ali Kitty je to upropastila. Nikada nije bila diskretna.
Lady Aveley poželjela je da je njezina stara prijateljica mogla prihvatiti ono
što gotovo svi znaju: U visokom društvu nema tajni ako nešto zna više od jedne
osobe.
Lord Charleton podigao je pogled, otrgnuvši se iz vlastitih misli. - Za sve je
ona kriva. Lady Tempest bila je blesava i glupa. Obećala je sir Ambroseu da će
nestati. Da se nikada neće vratiti.
Lady Aveley odmahnula je glavom. - Sigurna sam da je Kitty to i namjeravala,
barem u trenutku kada mu je dala riječ. - No najvjerojatnije je to obećanje, kao i
mnoga druga, isparilo iz njezine glave onoga trenutka kada je u nju ušla nova,
hitnija želja. Oduvijek je bila takva - samovoljna i razmažena. Vjerojatno je
samu sebe uvjerila da će bijeg sa zgodnim učiteljem plesa biti još jedna velika
pustolovina.
Nije vidjela da je to u stvari njezina propast.

166
 Knjige.Club Books
- Da, pa... - započeo je Charleton, posežući za bocom i ulijevajući još jednu
mjericu - nije strijela prositi novac i moliti sve svoje prijatelje za pomoć.
To je sledilo lady Aveley. - Pisala je Isobel? - Charleton je frknuo. - Naravno
daje. I vjerojatno i silnim drugima. Sebična djevojka.
Lady Aveley je cijelo vrijeme vjerovala da je bila jedina. Trebala je znati. Bilo
je upravo nalik na Kitty tražiti pomoć od svoje „jedine i najdraže prijateljice“.
Naravno, svatko od njezinih brojnih prijatelja bio je „jedini i najdraži“ u tom
trenutku potrebe. Alije tako čitavom visokom društvu razotkrila svoj skandal.
Što je značilo...
Lady Aveley sklopila je oči i razmislila o onome što ju čeka. - Ovaj je nered
sada moj problem.
- Naš problem - ispravio ju je Charleton.
Njegove su riječi nosile u sebi nježnost koja ju je zagrijala iznutra. Naš
problem. Ta ju je pomisao zbunila. Kada je podigla pogled, uhvatila ga je kako
gleda u nju onako kako nije jako dugo.
Vezao je svoju sudbinu za njezinu.
Oh, to neće biti lako.
- Nemam više nikakvu ideju o tome kako tim djevojkama sada pronaći
pristojne partije - priznala je uspravivši se i rastjerujući osjećaj topline i ugode
koji ju je obuzeo. Bilo je tako lako uljuljkati se u lažni osjećaj sigurnosti koji je
pružala čaša brendija...
... i George Rowland. Pogledala je prema svom domaćinu i prijetila se kako
je u svojim danima bio vrlo sličan Tucku. Tako bezbrižan i šarmantan.
Toliko da joj je slomio srce.
Oh, zaboga, postajala je sjetna. Previše su spominjali prošlost.
Prošlost... Kada su bile ona, Izzy i Kitty. Tek izašle iz škole i spremne za svoju
prvu sezonu. Kako su godine tako proletjele? I sada je ostala samo ona.
I Kittyne kćeri. Toliko slične svojoj majci izgledom, a tako različite
karakterom. Nije bilo pošteno što moraju na svojim leđima nositi teret majčinih
grijeha. Grijeha koje će lord Ilford i više nego rado proširiti s jednog na drugi kraj
Londona.
Ostavila je čašu postrani i rukama izravnala suknju. - Povjerili su nam te
djevojke. Trebaju im muževi. Gospoda koja će se prema njima ophoditi s
poštovanjem i velikodušnošću. I, sada osobito, s ljubavlju.
Onako kako se ti nikada nisi ophodio prema meni, tiho je dodalo njezino srce.
- A ipak... - dovršila je ne gledajući u baruna nego u užareni ugljen u kaminu.
- A ipak? - Charleton ju je potaknuo da nastavi. Kao da već nije znao odgovor.
Ipak mu je odgovorila. - Pa, ne znam. Nemam nikakvu ideju o tome što bismo
trebali učiniti. Ilford neće samo tako trpjeti poniženja.

167
 Knjige.Club Books
Charleton se naslonio i nasmiješio joj se. - Sve ti to možeš ispraviti, Amy.
Znam da možeš.
Amy. Nije je nazvao njezinim imenom godinama. Još otkako... Pa, otkako je
druga osvojila njegovo srce.
No neće dopustiti da je razori jedan takav čin. - Nemoj me zavaravati -
upozorila ga je, podsjetivši se da je ona ugledna matrona, a ne djevojčica koja je
tek izašla iz škole i čije bi srce najradije iskočilo iz grudi kada joj muškarac kaže
nešto tako intimno.
Amy.
- Oh, predstavljaš ovo kao najgoru stvar na svijetu - rekao joj je Charleton. -
Pa i ti si imala jedan manji skandal u mladosti...
- George Rowlande! - uskliknula je, osjećajući vrelinu u obrazima. Čak i
nakon svih ovih godina još uvijek se rumenjela zbog svog ne-baš-zvjezdanog
pojavljivanja u visokim krugovima.
- Oh, ne pretjeruj. Znamo se predugo za takve stvari. Uz to, vidi kako je dobro
sve završilo. Udala si se za Aveleya i slomila brojna srca po čitavom Londonu.
Osim tvojega.
Lady Aveley ugrizla se za usnu i pogledala prema dopola popijenoj čaši. Oh,
zaboga, što je bilo u tom brendiju?
Pogurala je čašu još dalje, izvan dosega, i podsjetila ga na nešto što je bilo
jasno kao dan.
- Dobro sam prošla jer sam imala miraz koji je umanjio moje pogreške.
- Isto imaju i one djevojke gore - rekao je Charleton i pokazao glavom prema
stropu. - Upravo sam danas primio pismo sa svim detaljima od sir Ambrosea, za
slučaj da jedna od njih uspije „nasamariti neku budalu“. - Podigao je pogled,
znajući kako će reagirati na te riječi, pa dodao: - Njegove riječi, ne moje. -
Potom se nasmijao. - Svaka od njih naslijedit će pravo malo bogatstvo.
- Koliko malo? - pitala je lady Aveley. Bogatstvo je uvijek bilo korisno pri
„peglanju“ manjih pogrešaka.
Na žalost, Kittyni grijesi nisu se mogli nazvati manjima.
- Ne bih se toliko brinuo oko svega ovoga - nastavio je Charleton. - Ako
prestaneš toliko razbijati glavu, vidjet ćeš da imamo dvije odlične prilike za
djevojke nama pred nosom.
Lady Aveley se namrštila dok je pokušavala shvatiti o kome govori. A potom
je poskočila.
- Tuck i Wakefield? - ispljunula je. - Jesi li normalan?
Lord Charleton zbunjeno ju je pogledao, kao da apsolutno ne razumije kako
ne vidi da je to idealno rješenje. - Jesam. Njih dvojica rješenje su svih problema.
Lady Aveley je uzdahnula. - Wakefield je živčani pustinjak, a Tuck je... -
Pokušala je smisliti prave riječi i pritom zadržati pristojnost.
168
 Knjige.Club Books
- Da, pa, Tuck je Tuck - pomogao je Charleton, spasivši je od stida, istodobno
joj se cereći - kao što je činio i onda kada je tek izašao s Cambridgea. - Što misliš,
zašto je Wakefield opalio Ilforda?
- Ne znam - odgovorila je. - Kao što sam rekla, nepredvidljiv je, fali mu daska
u...
- Nije li ti palo na pamet da djevojka sve svoje vrijeme provodi kod njega?
Razrogačila je oči. - Pomagala je posluzi... Sređivala kuću... - Nije li? - Oh,
zaboga, ne!
Charleton se nacerio. - Oh, zaboga, da. To je idealno, jer kakav god Wakefield
bio, ipak je častan momak. Što misliš, zašto se danas pojavio? I to baš u prokletom
Almack’su?
Lady Aveleyje ustala jer biju taj osmijeh i taj nestašni sjaj u njegovim očima
uvijek došli glave. - Vjeruješ da će se iskazati? - U glasu joj se čulo da ne polaže
mnogo nade u to.
- Siguran sam. Želiš li se okladiti, Amy?
Usta su joj se osušila, ali uspjela mu je odgovoriti. - Ne. - Okladila se s njim
prije mnogo godina, stavila svoje srce na kocku i sve izgubila.
Nikada se više neće tako okladiti. Umjesto toga, kimnula mu je i krenula
prema vratima.
Kada je došla do njih, Charleton je postavio još jedno pitanje.
Pitanje od kojega se sledila.
- Jesi li još uvijek nespretna kao nekoć, Amy? Je li to razlog zašto večeras nisi
plesala?
Zastala je s rukom na kvaki. Od svih uvredljivih stvari koje je mogao pitati!
Trebala bi... Morala bi...
Zaustavila se. Charleton je uvijek znao kako ju iživcirati svojim izazivanjem.
Još otkako su bili djeca.
Činilo se da još uvijek točno zna kako ju izbaciti iz takta.
E pa, više ne.
Bacila je pogled na njega preko ramena i nadala se da neće primijetiti koliko
joj srce udara. - Nisam plesala jer me nitko nije pitao za ples.
- Londonske budale - prokomentirao je te nagnuo čašu prema njoj.
- Da, uistinu. Budale - odgovorila je.
Posebno jedna.

169
 Knjige.Club Books

TRINAESTO POGLAVLJE

Pet dana poslije

lanira li danas ustati i pojesti nešto? - pitala je gospođa Petchell Tiplofta kada
P je sišao na jutarnji čaj. Nije voljela kuhati za nekoga tko se odbija pojaviti i
kušati njezine obroke.
- Još uvijek je malo bolestan - jednolično je rekao Tiploft dok je polako i
umorno sjedao na čelo stola za poslugu.
Bolestan! Gospođu Petchell nije bilo tako lako zavarati. Točno je znala što
želi reći. Lord je još uvijek bio pijan.
Došao je kući iz Almack’sa i naručio da mu se u sobu donese boca. I nitko ga
odonda nije vidio ni čuo. Moglo se čuti jedino zvono kada bi ispraznio novu bocu.
Muškarci. Matilda se tiho durila. Idioti i budale, svi redom. Utapaju probleme
u boci džina. Ili, kako je vikont bio sklon, u sanduku madeire.
Ipak je mogla vidjeti brigu i očaj urezan u borama na inače tako
bezizražajnom Tiploftovu licu.
Činjenica da je dobru i poštenu čovjeku poput gospodina Tiplofta toliko stalo
do vikonta i što se svi toliko brinu da njihovu gospodaru ovaj put nema pomoći,
govorilo je nešto o pustinjaku na katu i bilo je jedino što ju je sprječavalo da ne
spakira kofere i ode.
Osim toga, Matilda Petchell znala je ponešto o muškarcima i o tome kako ih
izvući iz njihove špilje.
- Prepustite to meni, gospodine Tiplofte - rekla je pazikući dok je ulazila u
smočnicu. - Prepustite to meni.

Piersona je probudio najgori smrad koji je dosad bio osjetio. Uključujući i suncem
opaljena španjolska bojna polja.
Zaboga, je li netko ostavio truplo u njegovoj sobi?
Otvorio je jedno oko i ugledao na krevetu pokraj sebe pladanj koji je izgledao
posve nedužno. Oprezno je podignuo srebrnu kupolu s tanjura i brzo ju vratio
natrag. Okrenuo se na drugu stranu i ispraznio sadržaj želudca u noćnu posudu.
Kada je završio, znao je da ima dva izbora: dovući se do zvona i čekati da
Tiploft dođe i odnese taj odvratni pladanj iz sobe.
Ili bježati.

170
 Knjige.Club Books
Bacio je posljednji pogled na izvor smrada te donio odluku da zbriše iz sobe
najkraćim mogućim putem, usput zgrabivši svoj ogrtač i zanemarivši hladnoću
poda koja ga je grizla za nožne prste.
Ako ništa drugo, barem ga je poticala da bude još brži.
Kad je otvorio vrata, dočekao ga je urlik od kojega su pucali bubnjići.
M-r-r-r-njaaau. Hannibal ga je gledao s poda i ponovno otvorio usta.
- Nemoj! – Pierson je upozorio gadno stvorenje.
To je, na sreću, uspjelo jer je mačak zašutio i potom se ogorčeno uputio niz
hodnik prema stubištu.
Vikont ga je slijedio samo kako bi pobjegao od onog užasa u svojoj sobi. No,
to nije bilo tako lako. Negdje na sredini stubišta, počelo mu se vrtjeti u glavi, noga
ga je prokleto boljela, a kada je pomislio da će ponovno povratiti, čvrsto se
uhvatio za ogradu stubišta i čekao da mu se primiri nemir u glavi i želudcu.
Ali budući da mu je čitava kuća smrdjela kao da je pretvorena u mrtvačnicu,
sumnjao je da je ova bitka unaprijed izgubljena.
Upravo je tada pokraj njega projurila tanana figura, a kada je pogledao za
njom, shvatio je da je to djevojčica s mrežastom kapicom na glavi koja bulji u
njega kao da je ugledala čudovište.
- Milorde - ciknula je, a potom pojurila stubama s kantom u ruci.
Spremačica? Kada je pristao zaposliti spremačicu? Pa, ako več je, nadao se
da će moći otkriti izvor ovog smrada i očistiti ga. Još bolje bi bilo da mu je ostavila
kantu.
Kada je stigao do predsoblja, prišao mu je mladi muškarac uspravljenih leđa
te ga promotrio kao da je provalnik. - Tko ste, pak, Vi? - pitao je mladić te
posegnuo prema stalku za šešire uz vrata kako bi dohvatio jedan od Piersonovih
štapova.
Hannibal, koji ga je slijedio dolje, nastavio je prema blagovaonici bez ikakvih
pitanja, primijetio je vikont. Činilo se da mačak u ovoj kući uživa više poštovanja
od gospodara, lorda Wakefielda. No uskočio je Bob i izvukao situaciju provirivši
iz radne sobe. - Spusti to, Clarks, to je on.
- Lorde? - Bilo je to više pitanje nego pozdrav.
Bob je u međuvremenu uhvatio vikonta za ruku i odvukao ga u radnu sobu,
usput mu objašnjavajući. - To je Clarks, novi lakaj. Nije tup kako se čini na prvu.
- Dječak je pogledao gore u njega, pogledom punim razumijevanja i suosjećanja.
Ali, kao i većina djece, prihvatio je Wakefieldov izgled koji je bio daleko
od savršenoga i činilo se da mu je jednostavno drago što se vikont vratio među
žive.
Iako se Pierson nije tako osjećao. Kao da je živ. U glavi mu je bubnjalo i jedva
je držao oči otvorenima, posebice s obzirom na Sunčevu zraku koja je prodirala
kroz procijep među zastorima, gdje je stajala Bitty i gledala kroz prozor. Snažna

171
 Knjige.Club Books
svjetlost toliko ga je prostrijelila kroz glavu da je bio uvjeren kako je
ponovno ustrijeljen.
Uz to, miris koji ga je potjerao s kata ovdje je bio samo još jači.
Ne udahne li uskoro malo svježeg zraka, još će se gore osramotiti pred
djecom.
- Što vas dvoje radite? - pitao je prešavši put do prozora. Morao ga je otvoriti,
i to što prije.
Promatramo mladu gospođicu, milorde - rekao je Bob.
Mladu gospođicu? Pierson je zastao, a potom se odmaknuo od prozora. Oh,
gospođicu Tempest.
Kako je samo mogao zaboraviti? Čak i uz sav alkohol koji je ulijevao u sebe,
bila je redovita gošća njegovih snova i njegovih priviđenja.
Izazvala ga je. Zvala. Proklinjala zbog njegovih neuspjeha.
I sada je ponovno bila tu. Okrenuo se i pogledao u Boba. - Ne dolazi valjda
na vrata, zar ne?
- Oh, ne - šapnula je Bitty.
Pierson je pogledao u nju jer je gotovo zaboravio na nju jer je bila tiha poput
mišice. - Što je onda toliko zanimljivo?
- Ide na jahanje - rekla mu je Bitty.
- Oh, da - rekao je Bob te brzo rastvorio zastore kako bi mogao vidjeti
spomenuti prizor bez i trunke suptilnosti. - Recite što hoćete o Jemmyju, ali ima
izvrsne primjerke stoke.
Pierson je frknuo. - Što ti znaš o „izvrsnim primjercima stoke“?
Bob nije ni trepnuo nego samo glavom pokazao na ulicu, kao da je to dovoljan
dokaz.
Vikont je otišao do drugog prozora i razgrnuo zastore tek dovoljno da bi vidio
van, ali ne toliko da bi ga zaslijepilo proljetno jutarnje sunce koje je sipilo unutra.
Bilo je jutro, zar ne?
Nije bio siguran.
No, kada je pogledao niz ulicu, pokazalo se da je dječak bio u pravu: konji su
izgledali izvrsno.
- Tako je ljupka - uzdahnula je Bitty, koja mu se pridružila na drugom
prozoru.
Pierson je gotovo poskočio, posebice kada je djevojčica posegnula i uhvatila
ga za ruku, kao da je zaključila da mu je potreban nečiji oslonac.
Morao je priznati da se ipak osjećao malo bolje uz dječurliju gospođe Petchell
pokraj sebe.
- Nije li? - navaljivala je Bitty.

172
 Knjige.Club Books
- Nije li... što? - pitao je, napokon se usudivši skrenuti pogled s konja na mladu
damu kojoj su pomagali da uđe u kočiju.
- Ljupka - ponovila je Bitty.
- Može se tako reći - promrmljao je. Uistinu, bila je spremna za jahanje, a
šeširić joj je skrivao lice tako da je mogao vidjeti samo njezin blistav osmijeh.
Osmijeh upućen drugomu.
Bol koju je osjetio u prsima pripisao je tomu što cijeli jedan dan ništa nije jeo.
Barem se u to pokušavao uvjeriti.
Prošao je jedan dan otkako nije jeo, zar ne?
- Što misliš, kamo danas idu? - Bob je pitao sestru.
Danas? Pierson je počistio paučinu sa svojih usporenih misli. Znači da je
postojalo i jučer?
- Koji je danas dan? - pitao je ispustivši Bittynu ruku. Gotovo je zaboravio da
ga još uvijek drži.
- Ponedjeljak - rekao je Bob.
Pierson je odmahnuo glavom. Ne. To nije moguće. - Jesi U siguran?
- Teta Matilda nas je jučer natjerala da idemo u crkvu - rekla je Bitty
ogorčeno. - Vi ste još uvijek... spavali.
Bitty je uvijek imala spremne diplomatske odgovore.
Bob je frknuo kao da nije čuo ništa smješnije. Pogledao je Piersona i još
jednom proučio njegovo stanje. Spavao. Dječak je ponovno frknuo.
Pierson je za to vrijeme došao do spoznaje da je doista ponedjeljak. .. i da se
svijet nastavio i bez njega. I to vrlo uspješno, činilo se, budući da je danas imao
priliku upoznati novu spremačicu i lakaja.
Djeca su u međuvremenu nastavila raspravu kao da on nije tu.
- Vjerojatno idu na jahanje u park - predložila je Bitty.
- Ma ne - odmahnuo je dječak. - Idu na tajni spoj.
- Ne idu, ponedjeljak je - ispalila je Bitty, zvučeći kao stručnjakinja za to
područje.
Pierson je gotovo otvorio usta kako bi objasnio da je svaki dan u tjednu dobar
za intimne susrete, ali tada je shvatio o čemu djeca zapravo govore.
- Kamo, dovraga, idu? - ljutito je ispljunuo, gledajući ujedno pa u drugo.
- Tajni spoj - polako je ponovio Bob kao da želi da riječi prodru do vikontova
mozga natopljenoga madeirom, i za kraj još i drsko namignuo.
- Što vi znate o takvim stvarima? - pitao je Pierson.
Odmah je poželio da nije.
Dječak se uspravio do svoje pune visine, zakvačio palčeve o omče za remen
na hlačama i zaljuljao se na petama. - Otprilike isto koliko znam i o konjima.

173
 Knjige.Club Books
Pierson više nije imao što reći jer je dječakova procjena konja bila savršena.
Pogled mu je odletio natrag na ulicu. Tajni susret? Preko njega mrtvog. Ili još
bolje, preko uskoro-mrtvoga gada koji se usudio prići lady Tempest.
Naprezao je oči kako bi vidio tko je taj nitkov, ali čovjek je bio okrenut leđima
prema kući.
- Mislite li da je dama možda u nevolji, lorde? - pitala je Bitty te namrštila
svoje malo čelo i nos, zbog čega je nalikovala na vrapčića koji je ostao bez
gnijezda. Zbog tog se izraza lica Pierson osjetio osobno odgovorim za rješavanje
svih briga koje su ju morile. - Nitko ne ide s njom. Ni sluškinja. Niti ona draga
lady Aveley. Nitko osim njega.
Piersonov se pogled ponovno prikovao za prizor na ulici. Ovaj je put sagledao
širu sliku.
Kočija, ovdje. Brzi konji, ovdje. Gospodin sumnjivih namjera, ovdje.
Dama bez prikladne, ili čak neprikladne pratnje. Ovdje. I još jednom ovdje.
Utroba mu se okrenula od te pomisli. Sve je to bilo tako pogrešno. I za sve je
krivio tog tajnovitog razbojnika zbog kojega se očito neprestano smiješila... a sada
i smijala. Je liju on ikada ovako nasmijao? Nije se mogao sjetiti niti jedne prilike,
i to je već bilo dovoljno da počne planirati ubojstvo toga nepoznatog momka.
Oh, koja nevina budala od djevojke, pomislio je iako je dobro znao da ni sam
nije ništa bolji od svojega suparnika. Nije li on učinio isto... iskoristio je?
No, bilo je drugačije kada je to pokušavao učiniti netko drugi. Kada je netko
drugi htio zavesti njegovu gospođicu Tempest. Da, njegovu.
Raspoloženje mu se nimalo nije popravilo kada se čovjek okrenuo.
- Prokletstvo - ispljunuo je kada je vidio poznato lice.
Tuck.
- Oh, da, lorde - rekao je Bob, ponovno se njišući na petama, iznimno
zadovoljan jer je vikont upravo potvrdio njegovu teoriju. - To je isti onaj mangup
koji je i jučer došao po nju.
- I dan prije - dodala je Bitty.
Pierson je zastenjao. Je li čitav svijet poludio? Zašto je njegov tetak to
dopustio? Ili lady Aveley? Zar se nitko nije brinuo za dobrobit lady Tempest?
Okrenuo se od prozora i čvrstim koracima stao grabiti prema vratima, urlajući
najjače što je mogao. - Tiplofte! Tiplofte!
Tiploft je izjurio iz kuhinje, s gospođom Petchell za leđima. - Kočiju! -
naredio je Pierson. - Brzo.
Potom je Pierson krenuo prema vratima.
- Lorde, nemojte! - očajnički je zavapio Tiploft.

174
 Knjige.Club Books
Pierson se zaustavio s rukom na kvaki i okrenuo prema njemu. Sve četvero
zurilo je u njega otvorenih usta, a kada se okrenuo i otvorio vrata kako bi izašao,
krajičkom je oka u zrcalu uhvatio vlastiti odraz.
Neobrijan. Neuredan. Ispijen. Izgledao je poput mrtvaca.
Pomirisao se i zadrhtao. On i jest bio mrtvac.
Uz to, ispod ogrtača nije imao odjeveno apsolutno ništa.
Prvo je vrijeme za pranje i brijanje, čini mi se - ispravio se. - I možda bih
trebao nešto odjenuti. - Nikada neće izvući gospođicu Tempest iz Tuckove kočije
ako bude izgledao i mirisao kao jedan od beskućnika sa Seven Dialsa. - Ali
moramo se požuriti s tim. - Potom se okrenuo prema Bobu. - Moja kočija. Želim
je spremnu pred kućom.
Kada se počeo penjati stubama, noga mu je zadala bolni podsjetnik na to
koliko se malo kretao u posljednjih tjedan dana, ali trenutno je imao pametnija
posla.
Posebice jedan vrlo važan posao.
Izgubio ju je.
Dok se žurio na kat, propustio je tihi komentar gospođe Petchell.
- Jetrica i luk. Svaki put djeluje.

Louisa se trznula kada su se vrata zalupila. - Lavinia... - započela je, ali znala je
da uzalud troši riječi. Sestra joj je već bila na stubištu, a iza nje je ostajao samo
zvuk odlučna udaranja potpetica o pod dok je napuštala njihovu najnoviju
raspravu.
Oko debakla u Almack’su. I oko ostanka u Londonu. Oko svega-
Prošlo je pet dana otkako su si sestre otkrile sve što su znale o svojoj majci.
Činilo se da ih istina nije dodatno zbližila nego pretvorila u strankinje. Strašna
istina sada je postala nepremostiv jaz između njih.
Louisa je smatrala neoprostivim to što je Lavinia čitavo vrijeme znala za
sramotu njihove majke, a svejedno je inzistirala na njihovu dolasku u London.
Današnja svađa započela je nedugo nakon što se lady Aveley vratila s još
jedne runde neuspješnih posjeta pripadnicima društva. U njezino lijepo lice
urezale su se bore zabrinutosti.
Takvo što se moglo i očekivati. Kao prvo, poštanski sandučić koji je u početku
vrvio pismima, sada je bio prazan. A potom se odigrao i njihov prvi pokušaj
povratka među londonsku elitu - opušteno druženje u subotu navečer.
Koje je bilo sve osim opuštenoga.
Stigle su nadajući se da su sve prijetnje lorda Ilforda bile samo prazne riječi.
Na njihovu nesreću, čovjek se prvi put u životu odlučio držati onoga što je rekao.
Kada su ušle u salon lady Gourley, prostorijom je zavladala toliko ledena tišina
da bi mogla ohladiti svaku bocu pjenušca u cijelom gradu. Nitko nije razgovarao
175
 Knjige.Club Books
s njima - kao da nisu bile ondje. Čak ni ugled lady Aveley i svi njezini pokušaji
nisu urodili plodom. Čak ni uspomena na omiljenu lady Charleton nije mogla
potaknuti ikoga od uzvanika da prihvati sestre Tempest u društvo.
Dok su odlazile, u prolazu su čule kako jedna od matrona govori: - Djevojke
od skandala, obje. Ne znam samo što je lady Aveley?
Lavinia je kući stigla u suzama.
Zato je danas Louisa ponovno pokušala predložiti joj povratak u Kempton, no
Lavinia nije htjela ni čuti.
Napustiti London pognute glave? Nikada!
- Lady Essex nikada to ne bi napravila - izjavila je Lavinia. - Neću dopustiti
da me poraze obični tračevi. Možemo prevladati sve ovo, samo čekaj i vidjet ćeš.
Louisa je gotovo napomenula sestri da je majka lady Essex bila primjer
doličnosti i pristojnosti, ali se odjednom sjetila da je majka cijenjene lady bila
plesačica u kazalištu, što se nikako nije smatralo doličnim.
Samo zato što su ti sve nade zgažene - rekla je Lavinia iz inata kako bi podbola
sestru te izjurila iz kuće prema knjižnici na uglu u kojoj je lord Charleton imao
članstvo.
Louisa je pogledala kroz prozor prema kući na kojoj se već danima nije
pomaknuo niti jedan zastor. Na pamet joj je pao već tisuću ijedan razlog zašto ju
je lord Wakefield napustio.
I znala je koji od njih je pravi. Nije ju želio. Nikada je zapravo i nije želio.
Prema Bobovoj priči, „on“ se povukao u svoje odaje i nije bio najbolje
raspoložen.
Uz to, lady Melliscent je sada ponovno bila slobodna... Udovica je sigurno
bolji izbor od kćeri jedne...
Louisa se okrenula od prozora. Oh, zaboga, majko. Kako si mogla? Tako nas
napustiti? Ostaviti nas da ponesemo na svojim leđima tvoja nedjela?
I Lavinia... znala je sve ovo vrijeme i nikada nije...
S druge strane, znala je i ona sama.
Ipak, Louisa je bila svjesna da joj nitko drugi nije kriv za nevolje u koje je
upala.
Sve je ovo sama zakuhala.
Ponašala se upravo kao i njihova majka - bez razmišljanja o posljedicama.
Jer svaki put kada biju Wakefield pogledao, dodirnuo, poljubio, potpuno bi se
izgubila.
Kako je vikont mogao znati točno kako ju dirnuti u dušu. Izvući iz nje sve
potisnute strasti, čežnje i tajne želje.
Jednim je pogledom oslobađao sve njezine osjećaje.
Proklet bio. I on i njegova neuredna kuća i njegovo bezobrazno ponašanje.

176
 Knjige.Club Books
A što je ona učinila? Otjerala ga je još dublje u njegov dvorac upravo kada je
odlučio prijeći preko tog praga.
Ako je Wakefield bio izgubljen, a njihova sezona propala, Louisa je znala da
joj preostaje samo jedno. Duboko je udahnula, uzela šešir, kaputić i rukavice i
odlučno krenula ispraviti stvari između sebe i Lavinije. Posljednje što je sada bilo
potrebno bile su svađe između njih dvije.

177
 Knjige.Club Books

ČETRNAESTO POGLAVLJE

vo je obična ucjena - rekao je Pierson gospođici Tempest dok je stiskao zube

O od napora kako bi se uspeo u kočiju. I sam se iznenadio kada se uspio popeti
te ponovno kada je shvatio da sjedi u sjedalu u kojem nije mislio da će se ikada
više naći - sjedalu kočijaša.
Ipak, nije bio taj koji je upravljao kočijom.
Na njegov užas, gospođica Tempest zgrabila je uzde u svoje ruke, zaštićene
elegantnim rukavicama i iskusno ih trznula, na što su poslušni konji poletjeli niz
ulicu.
- Što to, dovraga, radite? - zahtijevao je.
- Budući da ste Vi odbili, ja moram. Mislim, upravljati kočijom - rekla mu je.
- Uz to, rekli ste da je moja sestra u nesigurnim rukama. Čini se da ste bili u
strašnoj žurbi kada ste još mislili da mene treba spasiti iz ralja gospodina
Rowlanda... - Bezobraznica se čak usudila znakovito ga pogledati i podići jednu
obrvu. - Samo sam... - Mrzio je to što ga je ponovno stjerala u kut.
- Kako god bilo, sada ćemo, umjesto mene, spasiti moju sestru. Da, tako se
činilo. Podigao je pogled i shvatio da prolaze pokraj mladića u elegantnom
faetonu na četiri kotača. Momak je zinuo kada je ugledao Louisu i pogledao
Piersona sa sažaljenjem.
Oh, neće moći. Posegnuo je i zgrabio uzde iz njezinih ruku. - Ako već moramo
spašavati Vašu sestru, ja vozim.
- Kako god želite - rekla je prilično zadovoljno i naslonila se u svome sjedištu.
- Vjerojatno je tako najbolje.
- Ne znam baš, čini mi se da Vam sasvim dobro ide - morao je priznati dok je
namještao uzde u rukama.
- Hvala - rekla je pristojno kimnuvši. - Međutim, vožnja je uvijek malčice
bolja kada se vozi u pravom smjeru... - Lorde, upravo ste prošli pokraj knjižnice.
- Osvrnula se preko ramena pa vratila pogled na konje.
- Knjižnica? Zar Vam je sestra rekla da tamo odlazi? - Pierson se morao
nasmijati.
- Ne vidim ništa smiješno. Posebice s obzirom na to da je knjižnica ostala iza
nas - rekla je i posegnula za uzdama.
Otepao je njezine ruke s uzdi.
- Trebamo se okrenuti. - Nije odustajala.
- Vaša sestra nije u knjižnici.

178
 Knjige.Club Books
- A kako znate?
- Pa, za početak, vidio sam ju kako ulazi u kočiju s Tuckom.
- Doista, s gospodinom Rowlandom. Ne mogu zamisliti Laviniju i njega
zajedno. Ne, zasigurno ste pogriješili. Nije moguće. - Prekrižila je ruke na prsima.
- Ako tvrdite da takvo što nije moguće, zašto onda inzistirate na tome da ju
pođemo spasiti?
Pogledala ga je. - Ah!
- Tako sam i mislio - rekao je i barem na trenutak dobio osjećaj da vlada
situacijom. Ipak, znao je da je takvo stanje samo privremeno. - Vaša sestra nije u
knjižnici jer je to ista ona laž koju smo Tuck i ja nekoć govorili svome učitelju
kako bismo se izvukli od poduka. Koliko već traje to njezino zanimanje za posjete
„knjižnici“?
Pogledala ga je iskosa i suzila oči u dva proreza. Očito nije bila zadovoljna
informacijama koje je dobila. - Zasigurno ste u krivu. Lavinia ne bi nikada...
Ipak, zaustavila se prije nego što je potpuno odbacila Piersonovu teoriju.
- Tuck i ja smo kao dječaci imali zajedničkog učitelja - objasnio je. - Groznog,
dosadnog starca. Zato smo, kada je vani bilo lijepo vrijeme i nije nam se dalo dane
provoditi u kući, tvrdili kako želimo iči u knjižnicu, a naš učitelj, kojemu se nije
dalo toliko hodati, pustio bi nas da idemo sami.
- Ali niste...
Odmahnuo je glavom. - Ne, nismo. Smucali bismo se po gradu, upadali u
nevolje i radili sve što momci več rade kada su prepušteni sami sebi. - Nasmijao
se na tu uspomenu. Već se dugo nije sjetio svog učitelja, doktora Smithsona. -
Jedinom smo se izgubili i trebala nanije čitava vječnost da pronađemo put kući.
Znali smo da će nas uhvatiti i da će naše izbivanje privući pozornost. No, Tuck je
imao spreman odgovor.
- Koji to? - pitala je iako nije izgledala kao da uistinu želi čuti odgovor.
- Oh, da. Imao je spremnu neku smiješnu priču o tome kako smo se toliko
udubili u Homerovu Odiseju da smo izgubili pojam o vremenu.
Miss Tempest otpuhnula je na tu ideju. - Nisu vam valjda povjerovali?
- Ne znam, ali lady Charleton ugledala nas je kada smo se vraćali kući i uspjela
nas potajno uvesti unutra prije nego što nas itko vidi. Kada su primijetili naš
povratak, nekako je uspjela nagovoriti sve da budu blagi prema nama. - Zastao je
na trenutak prisjećajući se svoje tete. - Uvjeren sam da je znala da nismo bili ni
blizu knjižnice, ali svejedno je smišljala isprike za nas. Jako je voljela Tucka,
smatrala ga je svojim sinom, napose nakon što je postalo jasno da će on biti
Charletonov nasljednik. Moja teta, Vaša kuma, bila je iznimna žena.
- Nikada je nisam upoznala.
Pierson ju je pogledao. - Niste?
- Ne - odgovorila je čeznutljivo.
179
 Knjige.Club Books
- To je prava šteta. - I stvarno je tako mislio. Znao je da mu teta Isobel, da je
poživjela, nikada ne bi dopustila da se povlači po kući i sažalijeva se, niti da se
izolira od svih u svome dvorcu.
Učinila bi isto ono što je u protekla dva tjedna učinilo njezino kumče:
namamila bi ga natrag među žive.
Kada su već bili kod toga, gospođica Tempest ponovno se umiješala; očito
nije mogla propustiti priliku.
Sve više se divio toj njezinoj osobini. Njezinoj upornosti.
- Lorde Wakefielde, ako moja sestra uistinu jest s gospodinom Rowlandom...
- Ako? Ne. Ona je s njim.
Začuo je pokraj sebe dug i težak uzdah. Još jedan znak njezine upornosti.
- Iako sam i dalje uvjerena da čak ni Lavinia nije toliko budalasta da bi se
družila s gospodinom Rowlandom, i ako nije u knjižnici, što mislite gdje bi se ona
i Rowland mogli nalaziti? Gdje bi gospodin mogao odvesti damu usred
poslijepodneva? I molim Vas, neka Vaš odgovor bude pristojan.
Upravo je u tome bio problem. S obzirom na to da se radilo o Tucku, odgovor
je mogao biti sve samo ne pristojan.
Pierson je stisnuo zube. Stoje, dovraga, Tuck mislio kada se upustio u ovo?
Posebice s obzirom na to da djevojka odsjeda u kući njegova ujaka. Da je pod
zaštitom njegova ujaka.
Možda je to nešto o čemu je potrebno promisliti prije nego što se nađeš sam
u kočiji s damom, kao prije nekoliko večeri. Zar ne, Piersone?
Zanemario je taj ubod ironičnoga glasića razuma koji je čuo u glavi.
- Pokušajmo u parku - rekao je nadajući se da će tako Tucku dati dovoljno
vremena da drugu gospođicu Tempest vrati kući.
Činilo se da ju je ovaj odgovor utješio jer se naslonila i smireno preklopila
ruke u krilu. No tišina i ukočenost njezina tijela govorili su suprotno i činili ga
nervoznim.
Sjetio se posljednjeg puta kada je bio s njom. Kada ju je držao u naručju u
istoj ovoj kočiji.
Pa, nije ju samo držao. Znao je da joj duguje ispriku i objašnjenje za svoje
ponašanje. Trebao bi vjerojatno početi od toga zašto joj se nakon svega nije ni
javio.
Ne. Ne. Ne. Nema šanse. Pa, ovaj, gospođice Tempest, moje najdublje isprike.
Bio sam strašno zauzet proteklih dana.
Točnije, morao sam se opijati od jutra do mraka kako bih Vas izbacio iz glave,
ispravio se.
To definitivno nije bio dobar početak takva razgovora.

180
 Knjige.Club Books
Gospođici Tempest očito se nije svidjela tišina koja je nastupila jer je počela
govoriti prije nego što je stigao išta reći.
- Kada ste posljednji put upravljali kočijom?
Zvučala je kao da su na ugodnoj poslijepodnevnoj vožnjici u parku, a ne na
misiji spašavanja njezine sestre.
- Još prije nego što... - Zaustavio se.
Ali zato se ona usudila dovršiti. - Prije nego što ste otišli u Španjolsku.
- Da.
- Čini mi se da Vam se sviđa - istaknula je dok se provlačio kroz gust promet,
a da nije ni trepnuo.
- Da, sviđa mi se. Bolje rečeno, sviđalo mi se - brzo se ispravio.
- Niste trebali prestati.
Nije joj mogao reći pravi razlog - nije vjerovao da se može popeti u kočiju,
barem ne na kočijaševo sjedalo, a da se pritom potpuno ne osramoti.
No, evo ga sada.
Natjerala ga je da pokuša. Ucijenila, točnije.
Skrenuo je pogled jer bio je to samo još jedan od načina na koji je protresla
temelje zidova koje se sagradio oko sebe.
Kakva napast od djevojke.
Teško je uzdahnula dok su napredovali prema parku.
- Što je bilo? - pitao je. Oh, dovraga, zašto je to učinio? Kada će već jednom
naučiti da ne treba ispitivati takve stvari?
Naime, ona bi uvijek imala odgovor.
- London je tako otužno mjesto - rekla je stisnuvši usne u ozbiljnu crtu. -
Mislila sam da ću vidjeti velebne domove, vrtove i predivne građevine, ali ništa
od toga.
- Ako imate takav stav o Mayfairu, bilo bi bolje da Vas ne vodim u Seven
Dials ili Southwark.
- Oh, kuće su lijepe i velike, ali nisam očekivala ova jadna stvorenja na
svakom uglu. Zašto se nešto ne poduzme? - Kimnula je glavom prema čovjeku
koji se oslanjao o ugao jedne od građevina dok je u drugoj ruci držao štaku.
Jedna prazna nogavica njegovih hlača vijorila je na vjetru, a na sebi je imao
staru, otrcanu odoru.
Nekoć je bio vojnik.
Nedaleko od njega stajalo je dvoje djece s ispruženim šeširima i nadom da će
ih dopasti pokoji novčić koji promakne sirotom vojniku.
- To su mogli biti Bitty i Bob da ih Vi niste primili u kuću - rekla je dok su
prolazili pokraj njih. Osvrnula se i promatrala bljedunjavu dječicu dok ih nije
izgubila iz vida.
181
 Knjige.Club Books
- A što biste htjeli od mene? - pitao je. - Trebam li primiti svakog prosjaka u
Londonu u svoju kuću?
- Ne, Vaša kuća nije dovoljno velika - istaknula je.
Bila je praktična kao i obično, ali to nije značilo da neće pronaći drugi način
da se upetlja u njegov život.
Uspravila se i zagledala ravno u njega. Njezin ga je pogled prikovao za mjesto
i naveo da se i sam uspravi te uozbilji. - Ali mogli biste im pomoći.
Prasnuo je u smijeh. Kao što je i sama rekla, ovakvih je tužnih prizora bilo
baš na svakom uglu.
A London je imao mnogo uglova.
- Za to bi bilo potrebno čitavo bogatstvo - rekao joj je izbjegavajući pogledati
u čovjeka koji se sklupčao na pločniku i bio pokrivenom zelenom odorom umjesto
dekom.
Posegnula je i položila mu ruku na rukav. - Vi im možete priskrbiti to
bogatstvo. Možete biti njihov glas.
Nije mu bilo jasno što to želi predložiti. - Hoćete li reći da bih trebao prositi
za njih?
- Ne. Hoću reći da biste trebali zauzeti svoje mjesto u Domu lordova i
zahtijevati ono što im pripada.
Pierson se gotovo ugušio od šoka. Uistinu je tražila sitnicu. Lakše bi bilo
stvarno im priskrbiti bogatstvo.
- Mogli biste biti njihov glas, lorde. Pogledajte samo Bitty i Boba, i zamislite
kakva bi im sudbina bila da nemaju svoju tetu. Da nemaju Vas. Natjerajte one
stare, zatucane lordove da pomognu ljudima koji su služili našoj zemlji. Neka se
sjete onih koji su izgubili udove, načine privređivanja za život, ali i svoje obitelji.
Ne, uopće nije tražila mnogo. Spasite moju sestru od propasti. Spasite svakog
bogalja i svu siročad u gradu.
No najgore je bilo to što je znala da je u pravu.
I dovraga, ubola ga je točno tamo gdje najviše boli.
Nesnosna djevojka. Pogledao ju je i bilo je jasno da u mislima već osmišljava
čitavu njegovu političku kampanju. No ako je naučio jednu stvar o njoj, bilo je to
da je nemoguće razuvjeriti je.
- Naišao sam na novu sluškinju dok sam silazio s kata... - započeo je.
Odmah je pridobio njezinu pozornost, ali ne onako kako je očekivao.
- Zaboga! Niste valjda preplašili Caddy? Ona je dobra djevojka i ima sve
najbolje preporuke, ali čini mi se strašno sramežljivom. - Uz prijekor je stigao i
optužujući pogled koji mu je uputila.
Okrenuo je glavu, ne želeći ni sebi priznati krivnju.

182
 Knjige.Club Books
Preplašio djevojku? Zašto bi gospođica Tempest pomislila takvo što? Zar ga
je smatrala potpunim divljakom?
Potom se prisjetio susreta na stubištu. Pa, sluškinja se činila pomalo blijedom.
- Jeste, zar ne? - rekla je gospođica Tempest, čijem oštrom pogledu ništa nije
moglo promaknuti.
- Možda se malo iznenadila - priznao je. Sjetio se užasnute grimase na njezinu
licu i pretpostavio da je poprilično šokirao sirotu Caddy. No, nije bio spreman tek
tako priznati poraz. - Očito imam i novog lakaja - dodao je. - Trebam li Vama
zahvaliti za novu sluškinju i lakaja u mojem kućanstvu?
Skrenula je pogled, ali stigao je prije toga uhvatiti rumenilo koje joj se razlilo
obrazima. - Sluškinje i lakaje - ispravila ga je.
Sluškinje i lakaje. Dakle, ne samo Caddy i Clarks. - Ponovno ste se umiješali
u moj dom, zar ne?
Imala je obraza doimati se uvrijeđenom. - Kako sam mogla kada ste svojem
osoblju zabranili da me puste u kuću?
- Očito ih to nije spriječilo - promrmljao je ispod glasa.
- Gospodin Tiploft zamolio me za mišljenje - priznala je pa brzo dodala - s
obzirom na to da su Caddy i njezina sestra Betty kćeri rođakinje gospođe Petchell,
a lakaji njezini nećaci s muževe strane. Gospodin Tiploft htio se pobrinuti za to
da su svi prikladan izbor, a da ne uvrijedi gospođu Petchell.
Pobogu, s obzirom na ono što mu je kuharica danas priredila, nije želio
doznati što tek čini kada je „uvrijeđena“.
- Zar se od mene očekuje da zaposlim svakog mogućeg svojeglavog rođaka
gospođe Petchell?
Tiho je otpuhnula. - Bolje nego onog lopova kojega ste donedavno držali u
kući. Imate sreće što Vam je preostala jedna jedina žlica.
Time ga je pridobila. Zamalo.
- Budući da ste toliko odlučni u namjeri da popunite svaku moguću poziciju
u mojem kućanstvu, hoćete li im Vi isplaćivati plaće?
Pridobio je njezinu pozornost.
- Oh, zaboga, naravno da neću! - Panično je razrogačila oči. - Pretpostavila
sam da... ćete Vi... To jest, ako si možete priuštiti. .. - Zastala je na trenutak pa
spustila glas. - Možete si to priuštiti, zar ne?
Nagnuo se prema njoj. - Mogu.
Preplavilo ju je olakšanje. - Hvala nebesima, jer moj džeparac jedva bi mogao
pokriti plaće za Bitty i Boba.
- S obzirom na to koliko Bob jede, Vaš je džeparac očito prilično velik -
komentirao je vikont. - Počinjem misliti da je pokoja ukradena žlica bolja od
prazne smočnice.

183
 Knjige.Club Books
- Ne biste ga valjda otjerali zato što previše jede?
Pierson se nasmijao. - Kakvom me točno zvijeri Vi smatrate? Ne, nemojte mi
odgovoriti - pitanje je bilo čisto retoričko, a vjerujem da biste bili i više nego
spremni zanemariti sve manire i sasuti mi u lice sve moje nedostatke.
Nasmijala se i skrenula pogled jer je znala da je u glavi već počela sastavljati
odgovor. Štoviše, već ga je imala spremnim i samo Čekala priliku kada će mu
moći nabrojiti sve što mu zamjera.
- Ne trebate se brinuti - brzo je rekao jer uistinu nije želio čuti njezino
mišljenje o sebi. - Ne namjeravam izbaciti ta dva derišta iz kuće. Previše sam se
naviknuo na kuhinju gospođe Petchell.
Ako moram držati pod svojim krovom čitav njezin klan kako bih mogao
uživati u njezinoj pečenoj govedini, neka bude tako.
Osim današnjeg obroka, koji mu je šokirao osjetila i vratio ga u vrijeme
monsieura Bognochea. Pierson je sumnjao da mu je stara dama namjerno
poslužila onaj užasni gulaš od jetrica.
Naposljetku, nekoć je kuhala za bivšeg lorda Aveleya, a on je bio poznat po
svojim neslavnim ispadima.
Gospođica Tempest uspravila se u sjedištu i namjestila šeširić. - Vjerujem da
će se svi pokazati sposobnima i biti izvrstan dodatak Vašem kućanstvu. Vrlo su
me se dojmili kada sam vodila prve razgovore s njima.
- Aha! Dakle, priznajete da ste se ponovno petljali u moj život - istaknuo je.
- Vi to zovete petljanjem, ja to zovem nužnošću.
Kada je potajno bacio pogled na nju, vidio je da je nabrala obrve. Oh, ne; opet
je nešto smišljala.
- Što je sada? - usudio se pitati.
- Možete li si priuštiti osobnog slugu?
Pierson se zakašljao. - Št-t-t-o?
- Osobnog slugu. Lakaji i sobari nisu pretjerano skupi, ali pretpostavim da
dobar osobni sluga nije jeftin.
- Ne, nije - odlučno ju je obavijestio. Potom je shvatio što mu zapravo
pokušava reći. - Zašto mislite da trebam osobnog pomoćnika?
Sve je bilo jasno iz njezina pogleda koji je putovao od njegovih čizama pa do
šešira.
To ga nije priječilo da je upita: - Što?
- Pa, samo... - prst joj je ostao u zraku, kao da nije sigurna što bi prvo
pokazala.
Spustio je pogled na svoju odjeću i obuću. Zasigurno nije bio Beau Brummel,
ali nije bio ni potpuno neugledan.
Pa, više-manje. - Što? - ponovio je zahtijevajući odgovor.

184
 Knjige.Club Books
- Treba Vas urediti - rekla je napokon, a u velikim plavim očima vidjela se
ozbiljnost i iskrenost.
Urediti. Pa, morao se složiti s njom. No, to nije bilo sve što je htjela reći. Iza
njezinih riječi i iskrena pogleda krilo se mnogo više.
Naravno da je gospođica Tempest prepoznala samu srž problema.
Njegovo srce. Točno je znao što mu želi reći. Nije mu bio potreban pomoćnik
(pa, vjerojatno je, ali to sada nije bilo važno), trebala mu je ona.
Očajnički.
A kada ju je ponovno pogledao u oči, shvatio je da i ona treba njega. To je
bilo ono Što ga je plašilo. Od čega se naježio od glave do pete.
Bio je potreban gospođici Tempest. Čeznula je za njim. Željela ga je.
Sve ga je to užasavalo.
Zašto nije mogla, poput svih ostalih u Londonu, vidjeti koliko je bezvrijedan?
Činilo se da ona, koliko god se trudio uvjeriti je u suprotno, odbija vidjeti to u
njemu.
U njezinim je očima vidio odraz muškarca kojega nije mogao potpuno
prepoznati. Bio je tu djelić onog mangupa kakav je nekoć bio. Prije nego što se
pridružio vojsci... prije nego što ga je bilo potrebno urediti, kako je ona to
nazivala.
Ipak, bio je tu i čovjek čvrsto obavijen tamom. Stranac koji mu je vukao dušu
prema dubinama ponora. Koji ju je htio skriti u sjene kako nitko ne bi vidio
njegovu sramotu.
Njegove tajne.
Osim nje.
Gospođica Tempest nekako je mogla vidjeti sve ono što se krilo u njemu.
Mangupa. Ranjenog vojnika. Časnog vikonta.
Za nju to nisu bile samo krhotine, kako su ih drugi vidjeli.
Kako ih je vidjelo društvo oko njega koje je okretalo glavu od njegovih
ozljeda i dijelilo mu samilosne poglede.
I njegova majka, čije su oči bile pune žaljenja.
Tiploft, koji se svakoga dana nadao da će njegov gospodar kuće napokon
ustati i ozdraviti.
Tuck koji je vidio... previše.
Ali ne i gospođica Tempest. Bila je poput generala na vrhu brda. Onoga koji
ima puni pregled bojnog polja. Znala je koji je pravi put ako želi pobjeći od paljbe
topova i vatre strijelaca od koje se skrivao.
Njegova ju je tišina očito uznemirila pa je nastavila brbljati. - Uzmimo za
primjer taj kaput. Ne pristaje Vam. I Vaša kosa. Zapuštena je. Osobni pomoćnik
pobrinuo bi se za takve stvari. Ne bi ih dopustio.

185
 Knjige.Club Books
Pierson si nije mogao pomoći. - Kao što ste se Vi pobrinuli za moju smočnicu?
Raširila je svoje predivne oči - prvo s odobravanjem, a potom kada je spoznala
što joj zapravo želi reći.
- Oh! Ovo nema nikakve veze s Vašom smočnicom - rekla mu je sklopivši
ruke u rukavicama u svome krilu i zureći ravno pred sebe.
- Nadam se da nema. Mogu samo pretpostaviti da je „smočnica“ neki novi
žargonski izraz koji sam propustio dok se nisam pojavljivao među ljudima. - Dao
je sve od sebe kako bi zadržao potpuno ozbiljan izraz lica dok je promatrao
mješavinu prijekora i, premda to nikada ne bi priznala, zadovoljstva kako ratuju
na njezinim usnama.
Nakon nekoliko minuta, okrenula se prema njemu. - Žao mi je, lorde, ali
smočnica je i dalje samo smočnica.
- Kakva šteta - rekao je.
- Jedina šteta nalazi se u Vašoj smočnici. Nikada nije dovršena.
- Smočnica ili poljubac? - usudio se pitati dok je zaustavljao konje zbog gužve
u prometu.
Uspravila se. - Sada nikako nije vrijeme za rasprave o poljupcima.
Lažljivica. Rumenilo na obrazima odavalo ju je; itekako je razmišljala o
poljupcima.
Uostalom, poznavao je Louisu Tempest. Nije voljela ostavljati stvari
nedovršenima.
Uključujući i poljupce.
Upravo je namjeravao ukrasti joj jedan poljubac s usana kada je vozač iza njih
ljutito povikao. - Pokrenite se. Nemam čitav dan!
- Nemamo ni mi - dodala je i kimnula prema ulazu u park.
Da, naravno. Park. Povukao je uzde i uskoro su se već vozili kroz masu ljudi
u svojoj poslijepodnevnoj šetnji. Usmjerio je konje i naslonio se u sjedalu.
Ali, Pierson je istog trenutka shvatio da nešto nije u redu. - Znam da nisam
često izlazio posljednjih nekoliko godina...
- Hoćete reći da niste uopće izlazili - ispravila ga je.
- Da, hvala Vam - prihvatio je. - Kao što sam rekao, iako nisam često izlazio,
ne sjećam se da su me ikada gledali s prijezirom kamo god da krenem.
Uistinu, svaka kočija koja je prošla pokraj njih, svaki jahač koji je projahao,
prostrijelio bi ih ogorčenim pogledom čim bi ih prepoznao.
- Nije zbog Vas; to je zbog mene - tiho je rekla, spustivši pogled prema
nervoznim dlanovima koje je držala u krilu.
Pierson je promotrio neprijateljsko raspoloženje većine prisutnih. - Zbog Vas?
- Pa, pretpostavljam da ćete ionako kad-tad doznati - rekla je. - Više me ne
smatraju doličnom i pristojnom gospođicom. Još od Almack’sa.

186
 Knjige.Club Books
- Ne smatraju Vas doličnom? Od svih... - Potom se zaustavio.
Ti si kriv za ovo. Upropastio si je te noći i zatim pobjegao kao da te proganja
pola Boneyeve vojske.
Okrenuo se prema njoj. - Tako mi je žao. Za sve sam ja...
- Nemojte - rekla je još uvijek spuštena pogleda. - Vi nemate ništa s tim.
Postoje druge... okolnosti.
Pierson se osvrnuo oko njih i ponovno osjetio punu težinu prijezira upućenoga
u njihovu smjeru.
Što je moglo izazvati ovakvu mržnju? Odjednom se zaledio.
Što je ono rekla? Još od Almack’sa.
Tada se sjetio onih ružnih riječi koje su je progonile od te večeri.
Lady Tempest je mrtva... u Italiji... s ljubavnikom... ako ima u sebi majčine
krvi, neće biti nespretna kada bude ležala na leđima...
Mogao je te večeri udariti stotinu markiza. Takav opasan i skandalozan trač,
prepun preljube i obmana, zasjenio bi sve ostalo.
Ponovno je pogledao oko sebe i shvatio koliko ju je točno ta glasina uništila
kada je vidio očaj u njezinim očima.
- Taj gad! - rekao je bez razmišljanja.
- Pobogu! - zaprepastila se. - Dakle, to je bilo ono što Vam je lord Ilford rekao.
Rekao Vam je za... - Nije mogla dovršiti rečenicu.
Palo mu je na pamet da bi mogao negirati njezin zaključak, ali gospođica
Tempest nije bila budala. Umjesto toga, blago je slegnuo ramenima. -
Pretpostavljam da Vam nije pomoglo to što sam ga udario.
- Nažalost, lord Ilford i lady Kipps strašno uživaju u činjenici da... svi znaju...
Kipps? Ne misli valjda na onog momka koji se poput psića motao oko
Prestona i Roxleya?
Morao je pitati. - Kipps se oženio?
- Očigledno - rekla je. - Ne vjerujem da mu je to majka.
- A kakve veze ta lady Kipps ima sa svime ovime?
- Našla se nasred plesnog podija kada je gospodin Rowland upropastio moju
sestru. Da je to jedini problem, vjerujem da bismo nekako isplivale iz cijele
situacije.
Pierson je trepnuo. Nije baš bio u najboljem stanju, ali zasigurno ju je
pogrešno čuo. - Tuck je upropastio Vašu sestru na plesnom podiju u Almack’su?
Odjednom se prisjetio tog dijela večeri. Louisa je inzistirala na tome da netko
mora spasiti njezinu sestru iz gužve koja je nastala na plesnom podiju. Tuck mu
je prišao odmah nakon što je Ilforda sastavio s tlom. Što mu je ono rekao? Ah, da.
Ondje je došlo do malih problema, pa sam zaključio da bi najbolje bilo
pozdraviti se i zaputiti prema izlazu.

187
 Knjige.Club Books
Malih problema, kako da ne! Činilo se kao da se prevrnula poštanska kočija
iz koje su ispali svi putnici.
Zar je to izazvao Tuck?
S druge strane, ako je itko bio sposoban za takav debakl, to je bio Alaster
Rowland.
- Da, upravo tako. Da nije bilo njega, lady Kipps nikada ne bi završila na lady
Jersey.
Oh, ako mu se do sada nije zavrtjelo u glavi, sada svakako jest, ali pokušao ju
je pratiti. - Ta lady Kipps pala je na lady Jersey?
- Da, ali nakon što se spotaknula preko lorda Pomfreya.
Ovdje mu nisu pomagale nikakve završene škole. Sklopio je oči i pokušao u
glavi poredati spomenute sudionike, a potom ih zamislio kako padaju poput
domina. - I Tuck je izazvao sve to?
Otpuhnula je umjesto odgovora. - Ne možete ni zamisliti...
- Možda i mogu.
- A sve je započelo kada je gospodin Rowland ispustio Laviniju kako bi Vam
pritrčao u pomoć...
U pomoć? Ob, ponos mu nije dopuštao takvo što. - Nije mi bila potrebna
nikakva pomoć - istaknuo je. Ako se dobro sjećam, nisam ja bio taj koji je završio
na podu.
Njezin mu je pogled jasno dao do znanja da bi joj bilo draže da je on bio na
podu.
- Kako god - nastavila je, ali mogao je primijetiti da je opreznije birala riječi.
- Kada je gospodin Rowland ispustio moju sestru, ona je pala na lorda Pomfreya...
- Preko kojega se potom spotaknula lady Kipps...
- Da, a barunica je potom pala i srušila...
- Lady Jersey.
Gospođica Tempest je uzdahnula. - Nažalost. Bilo je tu i ostalih koji su
završili s njima na gomili, ali nitko vrijedan spomena.
- Šteta što Vaša sestra nije plesala s lordom Ilfordom, a Vi s Tuckom - rekao
je još uvijek pokušavajući posložiti u mislima događaje te večeri.
- Mislim da to baš i ne bi popravilo situaciju. Barem ne što se tiče ovoga
drugoga...
Mislila je pritom na svoju majku. - Uostalom, ne bih nikada plesala s
gospodinom Rowlandom, bio on nasljednik lorda Charletona ili ne bio - nastavila
je. - Onako ošamućenim.
- Ošamućenim? Čuj ti nju. - Nasmijao se na opis svog bivšeg prijatelja.

188
 Knjige.Club Books
Upravo je u tome bio problem s njom. Jednog je trenutka bila ozbiljna i
potpuno posvećena redu, radu i disciplini, a već sljedećeg izjavila bi nešto
potpuno neprikladno.
Pa ipak, kada bi mu prišla dovoljno blizu da može osjetiti njezin miris, vidjeti
sjaj njezine kose, uočiti tragove pjegica na njezinim obrazima, bilo je vrlo lako
zaboraviti što je uopće prikladno.
Danas je definitivno do izražaja došla njezina prikladna strana. - Ne vidim
ništa smiješno. Iz njega su isparavale alkoholne pare. - Pogledala ga je iskosa kao
da ga izaziva da joj se usprotivi.
Kako bi mogao? - To je jedini način da se Tucka natjera u Almack’s - pokušao
je podići raspoloženje, ali nije mu uspijevalo.
- Molim? - podigla je jednu obrvu.
- Pa, teško je zamisliti Tucka kako tamo odlazi trijezan. Možete li to zamisliti?
Ispravila je ramena. - Mogu.
Da, naravno da je mogla.
U tome je bio problem. Uredna, organizirana i dolična gospođica Tempest
nije mogla shvatiti vrlo neurednu i iracionalnu potrebu opijanja do točke tuposti.
Kao kada se izgubiš u poljupcu toliko da zaboraviš na manire i na čast.
Pierson je lagano zatresao glavom, a potom pogledao u nju i upitao se zna li
kako je proveo posljednjih nekoliko dana. Nadao se da ne zna, ali s obzirom na
njezinu sklonost miješanja u sve - vjerojatno je znala.
Prenerazilo ga je to koliko je poželio da ne zna.
Pa ipak, ponovno je bila pokraj njega, bez obzira na to kakvo je mišljenje
imala o njemu. Tražila je od njega pomoć u pronalasku sestre.
Još gore, kada bi se morao kladiti, rekao bi da ga je smatrala potpuno
sposobnim za spašavanje čitave situacije.
Gospođice Tempest, ja nisam junak, želio joj je reći.
Ona je u međuvremenu nastavila sa žalopojkom. - Možda nije ni loše to što
sada moramo otići - govorila je pogledavajući ga ispod oboda svog šeširića. -
Poglavito sada kada se cijelim gradom proširilo to da smo... - Glas joj je ponovno
odlutao, ali podigla je bradu i dovršila najbolje što je mogla - .. .neprikladne za
visoke krugove. - Uzdahnula je. - Bolje je otići kući nego gledati sirotu lady
Aveley kako svakodnevno očajava jer nas nitko ne želi ni pozdraviti, a kamoli
pozvati nekamo.
Nije slušao pažljivo kako je trebao jer se i dalje pokušavao domisliti kako
pronaći Tucka.
I drugu gospođicu Tempest. I, nakon toga, što prije odvesti ovu gospođicu
Tempest kući, gdje neće biti izložena strogoj osudi svakog pripadnika visokog
društva koji je prošao pokraj njih.

189
 Knjige.Club Books
Osim toga, morao je srediti čitav ovaj nered. Vratiti osmijeh na usne boje
zrelih jagoda i sjaj u njezine lijepe oči.
No tada je shvatio što je upravo izgovorila. I koje je značenje njezinih riječi.
Za njega.
- Otići kući? Napustiti London? - Pierson je odmahnuo glavom. - Ne, ne, to
nikako.

190
 Knjige.Club Books

PETNAESTO POGLAVLJE

stati u Londonu? - Gospođica Tempest odmahivala je glavom. Odlučno.

O Potom se osvrnula pogledom oko njih kako bi ga navela da se i sam osvrne
oko sebe. - Zar ne vidite da to nije moguće?
Nije se morao osvrtati kako bi znao da je situacija nepodnošljiva. Dovoljno
mu je bilo vidjeti poniženost u njezinim očima. Taj tužan, preplašen sjaj sve mu
je rekao.
Ali otići? Ne! Zar nije shvaćala da mu je potrebna?
Potrebnija od zraka i vode.
Zato što je - shvatio je u tom očajničkom trenutku - voli. Od usana nalik na
jagode, preko loma koji je uvijek ostavljala za sobom, pa do njezina petljanja u
tuđe živote.
Oh, taj mu je dio bio najdraži.
Ljubav.
Tako malena riječ preokrenula mu je čitav život naopako. Zdrobila i
posljednje ostatke njegova štita.
On, Pierson Stratton, vikont od Wakefielda, volio je gospođicu Tempest.
I znao je da postoje tri stvari koje mora učiniti.
Prvo je mora vratiti u Charletonovu kuću i što dalje od otrovnih strelica koje
su letjele iz očiju prolaznika. Tako će također moći slobodno potražiti Tucka na
njegovim uobičajenim skrovištima. Na mjestima kamo se ne vodi jedna dama.
Potom je morao porazgovarati s Ilfordom. Možda će biti potrebno nešto više
od razgovora.
Nakon toga mu je preostala još jedna stvar koju mora učiniti. Moraju pustiti.
Pustiti da se vrati u voljeni Kempton. Tamo gdje je mogla sijati iz sve snage
i do mile se volje miješati u tuđe živote a da ju nitko ne gleda poprijeko. Gdje je
mogla hodati uzdignute glave i biti dama kakva i jest.
Sada je on skrenuo pogled jer ga je pomisao na to da će sa svog prozora morati
gledati kako sjeda u nekakav fijaker i odlazi razdirala iznutra. Neće to moći
podnijeti.
Čak ni uz Bitty i Boba kraj sebe. Osobito ne uz njih kraj sebe. Ako Bitty
zaplače, Pierson nije mogao jamčiti da se neće i sam pretvoriti u potok suza.
No u tom je času podigao pogled kao da traži posljednju slamku spasa i pred
sobom ugledao upravo gospodina koji mu je jedini mogao pomoći.
Brody.
191
 Knjige.Club Books
Zašto se baš u tom trenutku pokraj njih zaustavio Poldiejev brat?
- Wakefielde - rekao je barun pristojno kimnuvši. Mladićevo se lice ozarilo
kada je prepoznao Piersonovu pratnju. - Gospođice Tempest! Kako mi je drago!
I baš kao i kod Poldieja, u njegovu tonu nije bilo ni trunke prijetvornosti ni
lažne pristojnosti. Mladiću je bilo iskreno drago što je vidi.
- Rimswelle - pozdravio ga je Pierson pokušavši se ne trznuti dok je izgovarao
nekadašnju Poldiejevu titulu. - Možeš li mi pomoći, dobri čovječe?
- Uvijek - odgovorio je mladić raširivši oči, iznenađen neočekivanom
zamolbom.
- Možeš li, molim te, odvesti gospođicu Tempest kući, kod lorda Charletona.
On stanuje na...
- Trgu Hanover - dovršio je Rimswell. - Da, znam. Drago mi je što mogu
pomoći.
No jednoj osobi nije bilo nimalo drago. Zaprepašteno se okrenula prema
Piersonu.
Nije ni očekivao da će ovo proći glatko.
- Jeste li zaboravili na zadatak koji moramo obaviti? - Znakovito je podigla
obrve.
Pierson se odlučio ne obazirati na znakove. - Nisam. Uspješnije ću ga obaviti
ako Vi odete kući. Uostalom, niste li upravo rekli da Vas je sunce pomalo
izmorilo?
Gospođica nije izgledala ni najmanje umorno. Možda bijesno i ljutito, ali ne
i umorno. Također nije vidjela smisao ove predstave. Barem ne u početku.
- Nisam rekla... - Ali tada se zaustavila i bacila pogled preko ramena na lorda
Rimswella. Nije mogla nastaviti s prigovorima pred barunom, posebice dok ju je
mladić promatrao poput kakva psića. Kao sir Galahad kojem je dodijeljen počasni
izazov. Duboko je udahnula. - Naš zadatak... - tiho je inzistirala.
Pierson se nagnuo prema njoj. - Ja ću se pobrinuti za to. Pođite s Rimswellom.
Molim Vas.
Činilo se da će se nastaviti buniti, ali zastala je kada je pokraj njih prošla još
jedna kočija.
Nije prepoznao damu u kočiji, ali je zato prepoznao gospodina koji je vozio.
Grof od Kippsa. Pierson je mogao samo pretpostaviti da zgodna dama s oštrim
očima trgovca i okrutnim crtama lica nije nitko drugi nego lady Kipps.
No, čak i da lord Kipps nije sjedio pokraj nje, Pierson bi točno znao o kome
se radi zbog grimiza koji se prolio po obrazima gospođice Tempest. Bio je to
dovoljan dokaz.
Kao i brzina kojom se predomislila u vezi njegova plana. - Da, pa, možda sam
stvarno predugo bila na suncu, lorde Wakefielde - složila se pogledavši iskosa
Piersona prije nego što je prihvatila Brodyjevu ruku i prešla u njegovu kočiju.
192
 Knjige.Club Books
- U tren oka bit čete kod kuće, na sigurnom, gospođice Tempest - obećao je
Brody te prignuo šešir prema Piersonu u znak pozdrava prije nego što je vješto
trgnuo uzdama.
Budući da, kao i obično, ništa nije mogla prepustiti slučaju, njegova
gospođica Tempest okrenula se i povikala. - Naš zadatak.
Kao da bi mogao zaboraviti.
Pierson se na trenutak nasmiješio, ali osmijeh se brzo pretvorio u mrštenje.
Morao je pronaći odbjeglog nasljednika. Ubiti markiza. Zakopati svoje srce.

Louise se osvrnula i preko ramena promatrala lorda Wakefielda kako brzo tjera
konje van iz parka kao da ga goni sam vrag.
Uostalom, zašto i ne bi htio što prije pobjeći od nje? Ta svaki par očiju koji ih
je mimoišao zurio je u nju, a sada i u njega, s prijezirom.
S kim si, takav si, mislili su ljudi.
Nije ga trebala siliti da pođe s njom. Pa ipak, na trenutak, dok se protivio
njezinu odlasku iz Londona, pomislila je... pa, ponadala se, da razlog zašto je
danas pošao s njom nije samo „ucjena“, kako je on to nazvao.
Ponadala se da je uistinu napola obrijan i još uvijek mokar izletio iz kuće kako
bije spasio od Tucka.
Spasio je. Od te je pomisli osjećala trnce duž kralježnice.
Pošao ju je spasiti.
Isto kao kada se pojavio u Almack’su kao njezin hrabri vitez zaštitnik.
Je li moguće... Ovdje se zaustavila. Sama pomisao ostavljala ju je bez daha.
Unatoč svim problemima koje mu je navukla na vrat, je li moguće da lord
Wakefield gaji osjećaje prema njoj?
Louisa je stisnula usne i skrenula pogled. Ma nema šanse.
Morao bi biti potpuno lud kada bi se zaljubio u nju, unatoč tomu što se zaklela
da se, ako se ikada uda (i bilo je to veliko ako), sigurno neće udati za nekog
nerazboritog. Neće se zaljubiti u običnog prostaka samo kako bi se udala.
Pa ipak...
Od Svih Wakefieldovih razloga zašto ne treba napustiti London, koje je tako
žustro nabrajao, zaboravio je spomenuti onaj najvažniji.
Zato što ju on voli.
Iako ukočena od brige za Laviniju, gotovo se nasmijala kada je zamislila lorda
Wakefielda kako joj izjavljuje ljubav.
Nije bio čovjek od velikih riječi. Barem ne takvih riječi.
No, mogla ga je zamisliti kako stoji u Domu lordova i govori u ime onih
kojima je glas oduzet, dan za danom. Zato mu je to i predložila. Potaknula ga je
da zauzme mjesto koje mu pripada.

193
 Knjige.Club Books
Uostalom, vidjela je tugu koja mu je zasjenila lice kada su prolazili pokraj
onog sirotog čovjeka s jednom nogom. Vikont je jasno vidio da je čovjek
beskućnik i da je potpuno izgubljen.
Koliko god da ju je lord Charleton hvalio što je vikonta uspjela namamiti van
iz njegova skrovišta, samo jedan pogled na njegovo lice bio je dovoljan da
posumnja u svoje dobročinstvo. Kako se mogla osjećati dobro kada je na njegovu
licu vidjela patnju što mora gledati svoje negdašnje suborce u takvim mukama.
- Kada me barem ne bi toliko krivio - rekao joj je lord Rimswell.
- Molim?
- Rekao sam... kada me barem Wakefield ne bi krivio - ponovio je barun.
- Krivio Vas? Za što? - Ako se ikoga moglo kriviti, bila je to ona.
- Zato što sam Rimswell. Zato što sam Poldiejev nasljednik.
- Oprostite, lorde, ali nisam sigurna da Vas razumijem. Tko je bio Poldie? -
Još dok je izgovarala ime, shvatila je da joj je poznato. Pokušavala se sjetiti gdje
ga je već čula, ali lord Rimswell brzo je objasnio.
- Moj je brat bio barun Rimswell prije mene. Postao je Rimswell odmah
nakon mog rođenja.
- Vaš brat? - Zastala je. - Naslijedili ste titulu od brata?
- Da. Znam da me Wakefield smatra slabom zamjenom za Poldieja. I sam sam
svjestan da je tako - priznao je. - Poldie je Wakefielda smatrao više bratom nego
prijateljem. Ja sam uvijek bio samo pomoćno smetalo koje se povlačilo za njima.
- Sumnjam da je bilo tako, lorde Rimswelle - rekla mu je.
- Vrlo je ljubazno od Vas što to govorite. - Naslonio se u svom sjedištu i
elegantno, ali sigurno držao uzde, ali misli su mu bile negdje daleko od Londona.
- Nemojte me pogrešno shvatiti, Poldie je bio sjajan momak. Ne tako šarmantan
poput Wakefielda, ili čak Rowlanda, ali bome je dizao prašinu u ovom gradu.
Njih trojica neprestano su lutali uokolo.
- Vi ste već druga osoba koja mi to govori, ali svejedno ne mogu zamisliti
lorda Wakefielda kako „luta uokolo“ - rekla mu je.
Rimswell se nasmijao. - Razumijem Vas. Nije isti čovjek otkako je otplovio
u Španjolsku, ali nikada neću zaboraviti prizor njih dvojice kako stoje na palubi
onoga broda u izglačanim odorama, spremni poraziti Bonapartea. Kako su se
samo šepirili!
- Dakle, Vaš je brat želio ići?
- Oh, da. Ništa ga nije moglo spriječiti - rekao je lord Rimswell.
- Kada je kupio svoj čin, majka je bila izvan sebe od bijesa, ali Poldie je ostao
odlučan. „Ako može Wakefield...“ govorio joj je. „Osim toga, ne mogu ga pustiti
samoga. Potreban sam mu“. Vjerovao je u to. Da je potreban Wakefieldu. Poldie
je u to vjerovao svim svojim srcem.

194
 Knjige.Club Books
Louisa se odjednom sjetila gdje je već čula to ime. Čula ga je kada su se
Wakefield i gospodin Rowland svađali ispred kočije ispred Almack’sa.
Poldie je održao svoju riječ, rekao je vikont.
I poginuo, odgovorio je Tuck sa žaljenjem u glasu, od kojega joj se stegnulo
grlo.
- A gospodin Rowland nije pošao s njima u Španjolsku - rekla je pokušavajući
posložiti dijelove priče. Osjećala se kao da je na rubu važnog otkrića. Koliko god
lady Aveley tvrdila da je Wakefield zapao u ovo stanje kada ga je Melliscent
odbacila, Louisa je cijelo vrijeme sumnjala da se iza patnje toga čovjeka krije
nešto više od nesretne ljubavi.
- Je li zato vikont...
- Takav kakav je? - zadirkivao je Rimswell. - Da, pretpostavljam da je to
djelomično zato. Oh, znam da neki vjeruju da je za sve kriva ona lady Melliscent,
ali nije. Bio je slomljen i prije nego što ga je napustila. Istina je da se vratio kući
bez Poldieja, i ne može si to oprostiti. Meni ne može oprostiti to što sam ga
naslijedio. Tucku ne može oprostiti nešto treće.
- Oh, zaboga, kako grozno - rekla je Louisa sebi u bradu. Činilo se da je dobila
svoje odgovore.
Jedino što nije dobila bilo je rješenje. Zagrizla je usnu i potišteno se zagledala
u daljinu.
- Wakefield ne bi trebao kriviti sebe - nastavio je lord Rimswell.
- Poldie je sam izabrao. Ništa na ovome svijetu ne bi ga moglo zaustaviti. Sam
Bog zna da je moja majka pokušala sve kako bi ga spriječila, a ona je jedna od
najupornijih osoba koje poznajem.
Louisa se nije mogla suzdržali i malo se nasmijala. - Jeste li kada upoznali
Wakefielda?
- Je li ga itko upoznao? - smijao se barun, odmahujući glavom. - Barem jedna
stvar nije se promijenila. Oduvijek je bio tvrdoglav poput mazge. Pa ipak,
pokušao sam razgovarati s njim kada se vratio. Znao sam da mu je teško pala
Poldiejeva smrt; svima nam je teško pala. Donio sam mu njegova pisma. Moj je
brat stalno pisao pisma i sva su bila o Wakefieldu, o njegovoj hrabrosti,
junaštvu, brizi o svojim ljudima. Poldieju je on bio idol. Vjerovao je da
će napraviti velike stvari kada se vrati kući.
Stigli su do Trga Hanover i dok su ga prelazili, barun je nastavio: - Jedino je
neobično bilo to što Poldie u pismima nikada nije spominjao svoj povratak kući.
Niti jednom nije spomenuo da mu nedostaje naša kuhinja, čista posteljina ili ostali
užitci koji bi čovjeku mogli pasti na pamet. Niti jednom. Kao da je znao da će doći
trenutak kada će odluka pasti i pomirio se s tim. Kao da je od početka znao kakva
ga sudbina očekuje i svejedno ju je slijedio.
- Mora da je bio nevjerojatan mladić.

195
 Knjige.Club Books
- Zapravo, da ste ga upoznali, vjerojatno biste ga smatrali sasvim običnim
momkom. Međutim, nadao sam se da će Wakefield pročitati njegova pisma i
shvatiti da, što god da se ondje dogodilo i kako god da je Poldie poginuo, on nije
kriv za to. Barem ne ako se pitalo Poldieja.
- To je možda upravo ono što je vikontu potrebno - složila se Louisa.
Rimswell je frknuo na njezine riječi. - Da, ali sretno Vam bilo ako ćete ga
pokušati urazumiti. Naredio je pazikući da me izbaci iz kuće kada sam mu htio
ostaviti pisma. Zabranio mi je pristup njegovu posjedu.
- I menije bio zabranio pristup - rekla mu je. - Ali sam zanemarila te ispade.
- Čini mi se da Vam se to sviđa - rekao je.
- Nisam baš sigurna - rekla je iako je jedan dio nje treperio kada bi se sjetila
strasti koju je u njoj budio lord Wakefield. Njegov bijes i grubost činili su trenutke
kada bi se usudio pokazati svoju dobrotu i strast još posebnijima.
Što ako ta pisma mogu zaliječiti barem dio Wakefieldova slomljenog srca?
Louisa je, kao i obično, morala pokušati. Nije mogla ostaviti stvari nedovršenima.
- Možete li mi ih možda dati? Pisma Vašega brata.
Mladi se barun nasmiješio i zaustavio kočiju pred jednom od kuća. - Još bolje,
mogu Vam ih odmah dati.
Požurio se u kuću i vratio se za nekoliko trenutaka sa svežnjem izlizanih i
izgužvanih pisama, pažljivo svezanih plavom vrpcom.
- Bio bih tako sretan kada bi se Wakefield oporavio - rekao joj je dok joj je
povjeravao u ruke ostavštinu svojega brata. Na trenutak je pomislila da bi se
mogao predomisliti i uzeti ih natrag, jer ipak su to bile dragocjene uspomene na
njegova brata, ali duboko je udahnuo i ponovno zgrabio uzde. - Eto, činim to za
Wakefielda. Poldie bi tako želio.

Nakon što je dostavila pisma Tiploftu, koji se zakleo da će se pobrinuti da ih lord

primi, požurila se kući, nadajući se da će ondje zateći Laviniju.
- Je li se moja sestra vratila? - Louisa je pitala Brobsona još s vrata.
Siroti se čovjek zbunjeno namrštio i gotovo da je mogla čuti pitanje koje mu
se motalo po glavi: Koja je ova od njih dviju?
Znala je da ih dragi starac ne može razlikovati. - Lavinia... - počela je
objašnjavati.
- Ne, gospođice - rekao je.
Louisa se popela u sobu koju su dijelile i skinula ogrtač i rukavice. Izvlačila
je ukosnice koje su držale njezin šeširić i odlagala ih kada je začula zvuk otvaranja
ulaznih vrata. Pojurila je niz stube te na vratima zatekla Laviniju kako ulazi u
kuću.
Bolje rečeno, uplovila je u kuću kao da joj je čitav London pod nogama.
- Gdje si bila? - Louisa je zahtijevala odgovore.
196
 Knjige.Club Books
Pitanje je sledilo njezinu sestru usred grandiozna ulaska.
- Pa u knjižnici. Znaš i sama - rekla je Lavinia, žureći se prema stubištu.
I, što je bilo vrlo znakovito, izbjegavajući pogledati Louisu u oči. Nisu uzalud
bile blizanke. Louisa je točno znala kada Lavinia laže - dovoljan joj je bio samo
jedan pogled u te dobro poznate oči.
Ali Lavinia je sada davala sve od sebe da im se pogledi ne susretnu.
Sve je bilo jasno.
Približila se Laviniji. - Nisi bila u knjižnici...
- Ta, naravno da jesam.
- Vidjeli su te, Lavinia. - Bilo je to dovoljno da Lavinijin pogled poleti prema
gore.
- Vidjeli? Što to znači? Išla sam u knjižnicu. - Sada se počela inatiti, a ruke je
stisnula u šake i položila na bokove.
- Lord Wakefield vidio te kako ulaziš u kočiju gospodina Rowlanda, Lavinia.
Ako je očekivala da će se njezina sestra sada povući, ili barem postidjeti kada
shvati da je razotkrivena, Louisa se grdno prevarila.
Lavinia se bacila u protunapad. - A otkud ti to znaš? Ponovno si bila ondje?
S njim? Sama?
- Ne! - Jedva se snašla Louise i oprezno načinila korak unatrag. - On i ja... To
jest, ponudio je...
- Da, i mislila sam si da je - rekla je Lavinia, sada potpuno napadački
raspoložena. - Čini se da ti on stalno nudi nešto.
Louisa se nakostriješila, ali prije nego što joj je stigla uzvratiti, na odmorištu
iznad njih pojavila se lady Aveley.
- Djevojke! Ovdje se. Baš sam se nadala da ću vas pronaći zajedno. Odlično.
- Smiješila im se i krenula niz stube.
Sestre su ošinule jedna drugu bijesnim pogledom koji je jasno davao do
znanja da je rasprava daleko od završene.
- Kako je bilo u knjižnici? - pitala je lady Aveley Laviniju.
Lavinia se nasmiješila Louisi, a potom se okrenula prema lady.
- Predivno. Bojim se da sam čak izgubila pojam o vremenu. Počela sam čitati
Homerovu Odiseju i jednostavno je nisam mogla odložiti. Priča me potpuno
obuzela.
Louisa je zastenjala. Oh, zaboga, zar joj gospodin Rowland nije mogao barem
pomoći osmisliti neku uvjerljiviju laž?
Ipak, lady Aveley nije ništa primijetila te se samo još jače nasmiješila kada se
spustila u predvorje. - Dobila sam pismo od vašeg oca. - Podignula je papir s
poznatim rukopisom koji je pomalo preplašio Louise. - Zamolio je lorda

197
 Knjige.Club Books
Charletona da vam pribavi kočiju koja će vas odvesti do Tunbridge Wellsa, a
njegov će vas kočijaš ondje dočekati.
- Napuštamo London? - šapnula je Lavinia.
- Da. Vaš otac smatra to najboljim rješenjem - rekla je lady Aveley.
- Ne! - povikala je Lavinia, odmičući se unatrag. - Neću ići.
- Draga moja, znam da je sve ovo... - Lady Aveley posegnula je prema njoj,
ali Lavinia se izmaknula od njezina dodira. Oči su joj se već napunile debelim
suzama.
- Ne! Ne idem - ponavljala je Lavinia, hodajući unatrag, dok leđima nije
dotaknula jedan od stupica u podnožju stubišta te se oslonila na njega kako bi se
smirila. - Ne možete me prisiliti. Sezona. .. Nije pošteno...
- Završila je. Barem za nas - rekla je Louisa, potpuno sigurna u svoje riječi.
Kako ne bi bila sigurna nakon što se našla na udaru svib onih pogleda u parku.
- Za mene nije. Odbijam otići. Ne idem. Ne još - govorila je Lavinia prije nego
što je briznula u plač i pobjegla na kat, u njihovu spavaonicu.
Louisa je htjela krenuti za njom, ali lady Aveley odmahnula je glavom. - Pusti
je. U pravu je. Nije pošteno. Nikada nije ni bilo.
Lady se okrenula i otišla, visoko uzdignute glave, ali ramena su joj bila blago
pognuta i Louisi je bilo jasno da Lavinia nije prva djevojka u Londonu koja je
otkrila koliko okrutno visoko društvo može biti.

Pierson je proveo veći dio dana i večeri u potrazi za Tuckom... I sestrom

gospođice Tempest, ali bezuspješno. Nije uspio pronaći ni Ilforda.
Kada se vratio, zatekao je Tiplofta kako ga čeka. - Lorde, ispričavam se.
Maloprije je stigao i bio je toliko slobodan...
Njegov vjerni sluga nije morao ništa više reći. Vikont je točno znao o kome
govori.
- Tuck - rekao mu je više kao optužbu nego kao pozdrav dok je ulazio u
blagovaonicu. Znao je gdje će ga naći.
Znao je da Tuck neće tratiti vrijeme čekajući ga u radnoj sobi. Ne dok je topla
večera bila poslužena na stolu.
Također, znao je da Tuck nije gost koji bi čekao svoga domaćina. Prema
njegovoj procjeni, bio je već na trećem tanjuru dok je sjedio zavaljen u stolici i
nešto čitao. Tuck je podigao pogled i iscerio se. - Gdje si, dovraga, ti, rođače?
- Tražim te po cijelom gradu - rekao je Pierson dok je prilazio svojemu mjestu
za stolom. Potom je spustio pogled na hrpu papira razbacanih pred Tuckom.
Svi ispisani poznatim rukopisom. Trnci su mu se razlili čitavim tijelom i
učinilo mu se da je sav zrak nestao iz prostorije.
- Što je to? - jedva je izgovorio, iako je već znao odgovor.

198
 Knjige.Club Books
- Pisma - odgovorio je Tuck, spustivši ono koje je čitao na hrpu s ostalima.
Pierson je pogledao u gomilu na stolu i ponovno ugledao smjeli rukopis koji
ga je podsjećao na njegova vlasnika. Ovo je bilo tako, pogrešno.
Skupio je pisma najbrže što je mogao i krenuo prema ognjištu.
Očekivao je da će Tuck skočiti i spriječiti ga, ali ovaj ga je samo tiho zamolio.
- Molim te, nemoj. Ako si imalo volio Poldieja, nemoj to činiti.
Ako je imalo volio Poldieja? Kako je Tuck uopće mogao izgovoriti takvo što.
Poldie im je bio poput brata.
Pogledao je u pisma u svojim rukama i osjetio potrebu da ih otvori. Da pročita
Poldiejeve riječi i da čuje njegov glas kako navire iz tinte na papiru. Ali ne, to bi
bilo previše.
- Ne mogu. Ne mogu ih pročitati - priznao je. Riječi su mu se same skotrljale
s usana.
- Dopusti onda meni da ti kažem što je u njima...
Ponovno se naježio; ako je ikada osjetio pravi strah, bilo je to u ovom
trenutku.
Tuck je ustao i uzeo mu pisma iz ruku. Pregledao ih je te se nasmiješio kada
je došao do jednoga i počeo ga čitati.

Wakefield nam je pronašao kuhara kakvog ne susrećeš svaki dan. Momak

iz Bristola može od običnog štakora napraviti pravu gozbu. Iako je imao
obraza pokušati nas uvjeriti da se radi o zečetini.

Pierson si nije mogao pomoći - nasmijao se. Nasmijao se uspomeni, ali isto tako
i Tucku koji je uspio savršeno imitirati Poldiejev dražestan šarm i jak sjevernjački
naglasak.
Tuck je odložio pismo i izabrao drugo.

Wakefield mi je noćas spasio život. Povukao me s konja i odvukao iza

stabla točno u trenutku kada je na nas ponovno krenula paljba francuskih
strijelaca. Nisam ništa primijetio, ali on je shvatio na vrijeme. Poginut će
zbog mene prije nego što se ovaj put završi i ne znam kako ću to preživjeti.

Pierson nije ni primijetio, ali oči su mu se napunile suzama. Odjednom je ponovno

bio na onoj cesti, a pokraj njega stajao je Poldie. Kao i obično, njegov je prijatelj
brbljao o nekoj zanosnoj Španjolki, bez brige i bez pameti, kao da im Francuzi
nisu za petama i kao da ih ne gone prema obali.
- Idućeg je dana on učinio isto - tiho je rekao Pierson dok mu se vid maglio
od suza. - Spasio me. Ali...

199
 Knjige.Club Books
- Tako je - rekao je Tuck, skrenuvši pogled i obrisavši oči rukavom kako bi
nastavio čitati.

Trebaš ga vidjeti, Brody. Wakefield je nevjerojatan sa svojim ljudima.

Izvlači nas iz svake nevolje. Održao je našu postrojbu na okupu tijekom
svih ovih dugih dana povlačenja. Engleski narod imat će pravoga
predstavnika kada jednog dana sjedne u Dom lordova.

Piersonov je pogled poletio prema gore. Nije li mu upravo to rekla i gospođica

Tempest ovoga poslijepodneva? Sada ga je i Poldie poticao na isto.
- Dosta je - rekao je Tucku, posegnuvši za pismom u njegovim rukama.
- Ne - rekao je Tuck odmahnuvši glavom. - Ovo je posljednje koje je napisao
i poslušat ćeš ga.

Obećaj mi da ćeš, ako se ne izvučem, slijediti njegov primjer. Tražiti

njegov savjet. On je najbolji čovjek kojega sam ikada poznavao. Zaslužuje
svaku počast i svu sreću ovoga svijeta.

- Dosta, molim te, dosta - ponavljao je Pierson dok mu se srce slamalo.

- Ako tako želiš. Ne bih mogao dalje čitati i da želim. To su mu bile posljednje
riječi, Piers. Njegova posljednja želja. Da pronađeš svoju sreću.
Pierson je odmahnuo glavom i okrenuo Tucku leđa, pokušavši smiriti bujicu
osjećaja koja je divljala u njegovim prsima.
Dovraga, Poldie! Kako si mogao?
Pogledao je preko ramena u Tucka. Njegov je prijatelj sjeo; slagao je pisma
te ih pažljivo ponovno vezao plavom vrpcom. - Zašto si ih donio ovamo?
Tuck je slegnuo ramenima. - Nisam. Bila su na stolu kada sam ušao.
- Dakle, ti...
- Naravno. Odmah sam prepoznao rukopis. Znao sam da bi mogao dobiti
jedan od svojih ispada i spaliti ih. - Zastao je i pogledao Piersona ravno u oči.
Tuck je bio u pravu. Bilo je to upravo ono što bi učinio.
- Kako su se stvorila ovdje? - pitao je vikont srušivši se u svoju stolicu.
- Tiploft kaže da ih je donijela tvoja gospođica Tempest nešto ranije danas.
- Kako je samo... - započeo je, ali nije morao završiti. Poslao ju je kud s
Brodyjem. Da je još uvijek sklon kocki, dao bi se kladiti da se nekako umiješala
u čitavu priču.
Natočio si je čašu vina, a potom, nakon nekoliko trenutaka oklijevanja,
natočio je jednu i Tucku te podigao pogled. - Jesi li znao?

200
 Knjige.Club Books
- Jesam - rekao je Tuck, podižući svoju čašu i lagano zavrtjevši vino u njoj. -
Zapravo, sumnjao sam. I menije pisao, znaš. Nije bio od onih što se ljute, naš
Poldie.
- Nikada - složio se Pierson i zadrhtao, nakon čega je imao osjećaj da mu je s
leđa spao težak teret. Kao da krivnji koju je donio sa sobom još iz Španjolske više
nema mjesta u njegovu životu.
Podignuo je čašu, a Tuck je slijedio njegov primjer.
- Za Poldieja - rekli su u glas.
U tom se trenutku gotovo zatvorio onaj ponor koji je nastao među njima.
Pierson je pogledao u Tucka, a njegov je prijatelj samo tiho kimnuo glavom u
znak razumijevanja.
- Da, ovaj - rekao je Tuck, pokazavši glavom prema jednom od pladnjeva na
stolu. - Svakako kušaj pečenu janjetinu. Gospođa Petchell nadmašila je samu
sebe.
- Hoćeš reći da je nešto ostalo i za mene? - pitao je Pierson.
- Uvijek - odgovorio je Tuck. - Uvijek.
I dok je Pierson punio tanjur, Tuck se naslonio, s čašom u ruci.
- Zašto si ovdje, Tuck? - pitao je.
- Htio sam te poštedjeti one silne vožnje uokolo pa sam ti došao u posjet. Čuo
sam da me tražiš - zastao je i odmahnuo glavom. - Ne sviđa mi se pomisao na to
da netko njuška po mojim odajama. Jednostavno nije moguće, prijatelju. Ne bez
poziva. - Ustao je i dodao mu pladanj sa svinjećim kotletima. - Izvrsni su.
- Hvala.
- Nema na čemu - rekao je Tuck. - Dovraga, Piers, što si mislio da ćeš zateći?
- Ne Što, nego koga - ispravio ga je Pierson. - Što si radio sa sestrom
gospođice Tempest?
- Koje? - pitao je Tuck dok su mu oči sijale od nestašluka. - Vrlo ih je teško
razlikovati.
- Nije bitno koje - rekao je Pierson. - Što god smjerao, zaustavi se.
- Ne mogu - rekao je Tuck, režući kotlet.
- Ne možeš?
- Ne želim - nije odustajao Tuck.
- Gledaj ovako - rekao je Pierson. - Charleton će te nabiti na najbliži kolac na
obali Temze i ostaviti te na milost i nemilost plimi i ribama ako navedeš jednu od
kćeri sir Ambrosea na krivi put. I uopće ga ne bih krivio za to.
Tuck se zagledao u svoje nokte, okrećući dlan na jednu pa na drugu stranu,
potpuno netaknut Piersonovim riječima. - I zato si izletio iz kuće kako bi me
pronašao? Bojao si se da ću ti oduzeti prednost, ha?

201
 Knjige.Club Books
Bio je ovo zaokret u razgovoru koji Pierson nije očekivao. U pitanje je bilo
Tuckovo ponašanje, a ne njegovo. Uostalom... - Kako si...
- Moraš podsjetiti onu svoju dječurliju da žive pod tvojim krovom prije nego
što sljedeći put krenu tračati.
Bitty i Bob.
Pierson se uhvatio za čelo. Naravno.
- Da - rekao je Tuck, ponovno se cereći i podrugljivo nazdravljajući. - Ne
možeš ni zamisliti kako su dobro informirana ta derišta. - Zastao je na trenutak te
nagnuo glavu kako bi promotrio Piersona. - Pa, možda i možeš.
- Ovdje nije riječ o meni - rekao mu je vikont uspravivši se u pokušaju da
povrati kontrolu za vlastitim stolom. Poslije će se pozabaviti s Bitty i Bobom.
Tjedan dana pospremanja podruma bit će prava lekcija za njih. Naučit će da
trebaju držati jezik za zubima pred Tuckom.
Ili pred bilo kojim drugim posjetiteljem.
- A nije riječ o tebi? Oh, ali itekako je riječ o tebi - odgovorio je Tuck. - Što
to, dovraga, radiš, Piers, ganjaš uokolo lorda Ilforda? Čujem da se stari lisac
zavukao u svoju rupu kada je čuo kako ga tražiš po svim klubovima i njegovim
prljavim skrovištima.
Pierson je škrgutao zubima, ali nije htio priznati Tucku da je u pravu.
Ni Tuck nije još završio. Nagnuo se bliže. - Sasvim sam ideš na Ilforda? C-c-
c, loša odluka.
Možda ga je u početku posramio, ali sada se vratio njegov dobro poznati inat.
- Zar misliš da ne bih mogao?
Tuck je podigao obje ruke. - Oh, znam da bi mogao. U tome i jest problem. -
Posegnuo je za svojim ubrusom i ostavio ga na stolu te odgurnuo prazan tanjur
prema naprijed. - Što si planirao učiniti nakon što ga pronađeš? Ubiti ga? -
Odmahnuo je glavom. - Što si mislio da će se dogoditi nakon što ga pošalješ na
vječni počinak?
Pierson je duboko udahnuo kako bi se smirio. Dovraga.
Kada je Tuck postao ovako razuman? Stari bi mu Tuck pomogao odvući
Ilfordovo tijelo do rijeke i baciti ga u Temzu bez imalo oklijevanja. Vjerojatno bi
se upravo on sjetio ponijeti pokoji kamen kako bi napunili markizove džepove.
Štoviše, Tuck nije postao samo razuman. Dobio je i dozu mudrosti koja je
zaprepastila Piersona.
- Imaš priliku, Piers. - Tuck nije morao govoriti o kakvoj se prilici radilo.
- Što ti je? Zar ćeš dopustiti da ti Ilford i njemu slični upropaste ovo?
Riječi njegova starog prijatelja bile su i više nego točne i pogađale ravno u
srž. - Nema tu nikakve prilike. Ona se mora vratiti na selo i...
Tuck se nasmijao. - Nemoj meni prodavati te priče. Danas si izletio iz kuće
jer voliš tu djevojku.
202
 Knjige.Club Books
- Nisam baš izjurio.
- Da, pa, informacije sam dobio od tvoje dječurlije.
- Oni nisu moji.
- Objasni to njima - odgovorio je Tuck, smiješeći se, dok si je točio još jednu
čašu vina. - Što se tiče druge gospođice Tempest, moraš mi vjerovati kada kažem
da želim djevojci samo najbolje. Vidjet ćeš.
- Sumnjam u to. Uostalom, one moraju napustiti grad, Tuck. Nema drugog
rješenja - rekao je Pierson.
- Zaboravi na to - objavio je Tuck. - Učinit ću njih dvije zvijezdama ovoga
grada prije kraja sezone.
- Čini mi se da je Ilford već uspio u tome.
- On može ići dovraga.
Sada je bio red na Piersonu da se nasmije. - Rekao si mi da ga ne smijem ubiti.
- Istina - priznao je Tuck. - Ponekad sam malo zaboravan. Upravo se tada na
vratima začulo grebanje, a nakon toga je ušao Tiploft. U rukama je nosio poruku,
a na licu žalostan izraz. - Pozvani ste kod lorda Charletona.
Pierson je pogledao Tucka. - Rekao sam ti. Sada si nadrapao. Charleton će ti
srezati džeparac, ako ne i nešto drugo...
- Lorde - Tiploft ga je prekinuo, što je bilo vrlo nesvojstveno starom pazikući.
- Ne radi se o gospodinu Rowlandu.
Pogledao je prema Tiploftu. - Molim?
- Nije gospodin Rowland pozvan kod Vašega tetka - rekao mu je Tiploft. - Vi
ste, lorde.

203
 Knjige.Club Books

ŠESNAESTO POGLAVLJE

ouisa je nakon večere slijedila sluškinju niz stube prema radnoj sobi lorda
L Charletona.
- Lord je rekao da Vas čeka ovdje - rekla je djevojka drhtavo joj se
nasmiješivši prije nego što je nestala.
Samo mi je to još nedostajalo, razmišljala je Louisa te duboko udahnula i
gurnula vrata.
Sobu su obavile zloslutne sjene, a jedini izvori svjetla bili su svijeća na stolu
te blagi topao sjaj koji je dopirao iz kamina.
Veliki, urešeni naslonjač, barunov omiljeni, bio je okrenut oprema vatrici, pa
je jedino što je mogla vidjeti bila njegova ruka ovijena oko rukohvata.
Još je jednom duboko udahnula prije nego što se otisnula unutra. - Bojim se
da sam Vas iznevjerila, lorde. Dala sam sve od sebe kako bih pomogla Vašem
nećaku, ali samo sam sve pogoršala.
Zalila je zbog toga više nego što je mogla izraziti riječima. Uvukla ga je u
središte pozornosti i izložila pogledima društva. Učinila ga je dijelom svoje
skandalozne propasti.
Nije mogla ni zamisliti koliko ju je prezirao zbog toga.
Bio je u pravu.
Lord Charleton nije progovarao. Samo je sjedio, leđima okrenut prema njoj.
Louisa se počela osjećati tjeskobno te meškoljiti u mjestu zbog njegove tišine.
Njezin je otac bio sklon takvim stanjima kada je bio razočaran u nju.
Što je ono otac uvijek govorio? Nešto o istini.
- Ponadala sam se da će lord Wakefield pronaći mrvicu sreće u...
Mojem poljupcu. Mojem naručju. Kao što sam ja pronašla u njemu.
Umjesto toga, nastavila je: - ... urednijoj kući. Barem mu se svidjela gospođa
Petchell, ako ništa drugo. Tako mi se barem čini. - Iako mu se u početku nimalo
nije svidjela. Nije si mogla pomoći i nasmiješila se kada se sjetila kako je bjesnio
u vrtu, odlučan u namjeri da tu „groznu“ ženu i njezinu siročad izbaci van. -
Upravo sam se zato zaljubila u njega - rekla je bez razmišljanja.
Kada su riječi skliznule s njezinih usana, brzo ih je stisnula, poželjevši da
može vratiti vrijeme.
No je li uistinu to željela? Je li željela povući ono što je izgovorila?
Voljela je vikonta.
- Svi govore da je grubijan, divljak i da nema manira... i u pravu su...
204
 Knjige.Club Books
Charleton je sada toliko čvrsto stiskao rukohvat naslonjača da su mu zglobovi
pobijeljeli.
Ali nije se mogao uvrijediti zbog izrečene istine. Naposljetku, i sam je isto
tako opisivao svojega nećaka.
- Ali lord Wakefield u isto je vrijeme jedan od najčasnijih muškaraca koje
sam ikada upoznala. Također ima, i molim Vas, nemojte mi se smijati, iznimno
meko srce.
Nasmiješila se sebi u bradu kada se prisjetila Bobove sreće od prije nekoliko
dana kada je doznao da će krenuti u školu.
On inzistira. Kaže da imam nešto u glavi. Ja, gospođice! Ja!
- Kako se ne zaljubiti u takva čovjeka?
Barun je još uvijek šutio.
- Znam da svi kažu da mu je srce slomljeno kada ga je zaručnica napustila, ali
mislim da se uopće ne radi o tome. Mislim da ga proganja gubitak jedne druge
osobe. Takvu bol u srcu nemoguće je izliječiti, ali sigurna sam da će jednoga dana
naučiti živjeti s njom. Samo što sam se ponadala da bih ja mogla...
Louisa se primicala prema naprijed dok je govorila i sada je stajala točno uz
rub aureole svjetlosti koja je isijavala iz svijeće. Gotovo je zašla u sjenu u kojoj
je sjedio lord Charleton.
- Molim Vas, lorde, recite nešto - rekla je kada je stala iza njegova naslonjača.
No njezinu molbu nije čuo lord Charleton nego netko drugi.
U naslonjaču je sjedio Wakefield, a u krilu mu je spavao Hannibal.
Oči su mu bile pune suza.

- Što je to moj tetak tražio od tebe, Louisa?

Bio je to prvi put da je Louisa ostala bez riječi. Zurila je u njega i gotovo je
mogao vidjeti bujicu misli koje su joj se uskovitlale u glavi i pitanja koja su se
stvorila kada je shvatila da ne razgovara s Charletonom, nego s njim.
- Što je Charleton tražio od tebe? - ponovio je, ovaj put ustajući.
Hannibal je zijevnuo, nezadovoljan što je zbačen iz krila pa uvrijeđeno
zamahnuo onime što mu je ostalo od repa te napustio prostoriju. Ako neću imati
pažnju koju zaslužujem...
Wakefield je stao pred gospođicu Tempest i jednim joj prstom podignuo
bradu kako bi ga pogledala u oči. - Što je tražio?
- Tražio je da nastavim s onim što sam radila - šapnula je.
- A to je? - Obuhvatio joj je bradu dlanom i nježno ju pomilovao po licu.
- Dodijavati Vam, pretpostavljam - rekla mu je nervozno i skrenula pogled. -
Naredili ste mi da se držim podalje od Vaše kuće i on...
Wakefieldu je bilo jasno kamo to vodi. Zato mu je počela dolaziti u vrt.

205
 Knjige.Club Books
I namamila ga je kao moljca na plamen.
Kao nitko do sada.
Ta ga je spoznaja prenerazila. Baš kao i Tuck nešto ranije te večeri. Kao i
Poldiejeva pisma. A sve je to pokrenula upravo ona. Sa svojim miješanjem u
njegov život.
Sa svojom ljubavlju.
To je bilo to. To je bila sreća. Neka Ilford ide dovraga. Tamo neka mu se
pridruže i sve milostive Kippsice ovoga svijeta. Voli ovu ženu. To je sve što joj
treba.
Sve što tebi treba.
Ona. Gospođica Tempest. Ta dosadna, nesnosna brbljavica koja je poklanjala
drugima srce na dlanu.
Čak je i sada sasvim jasno na njezinu licu mogao iščitati paniku. Je li čuo što
sam rekla?
- Da, čuo sam te - blago je rekao. - Voliš me.
- Ja-ja-ja nisam znala - započela je dok joj je pogled letio prema naslonjaču. -
To jest, nije baš časno od Vas što se niste najavili... - pobunila se i odgurnula ga.
Uhvatio ju je za zapešća. - Što se nisam najavio? I propustio ovo? Uostalom,
rekli ste da sam častan. I da imam dobro srce. Zašto pričate takve bajke za malu
djecu?
- Oboje je točno - ispalila je, ovaj put sama prkosno dignuvši bradu.
- Ne bih se složio - rekao joj je i povukao ju bliže te ovio jednu ruku oko
njezina struka. Drugom je rukom krenuo skidati ukosnice iz njezine kose. - Da
sam častan, ne bih radio ovo.
Zašto bi djevojka s tako predivnom kosom odlučila vezati je u nekakav ružan
čvor na glavi? Zato je polako oslobađao jedan po jedan svilenkasti uvojak boje
mahagonija.
- Ne biste trebali - šapnula je dok joj je kosa padala po ramenima. Korila ga
je jer je znala da je to ispravno, a ne zato što je željela da prestane.
Svaki put kada je izvukao novu ukosnicu iz njezine kose, osjetio je kako joj s
usana bježi tihi uzdah, tijelo privija bliže njegovu, a srce udara sve snažnije.
- Moram priznati da mi je poprilično drago što ste priznali svoju ljubav prema
meni.
- A zašto? - Njezine su riječi bile šapat pun nadanja.
Pierson se primaknuo bliže i počeo joj grickati i ljubiti vrat.
Usnama i jezikom klizio je po osjetljivoj koži. - Jer se i sam slično osjećam -
priznao je.
Naglo je otvorila oči kada je začula njegovo priznanje. - Zbilja?

206
 Knjige.Club Books
Kako se ne bi zaljubio u nju? La Tempesta koja se miješa u sve, ali za sobom
ostavlja uredne smočnice i poljupce koji ostavljaju okus jagode i strasti.
Žena koja gleda u njega i vidi ravno u njegovo srce.
No, njoj se nije svidjela tišina koja je zavladala. - Recite nešto.
- Nema se tu što više reći - odgovorio joj je i pošao prema vratima.
- Molim Vas, ne idite - šapnula je, a iz svake riječi sipio je očaj.
- Ne idem - rekao joj je kada je došao do vrata. Potom je donio odluku koja je
srušila bedeme oko njegova srca.
Zatvorio je još jedna vrata.
I preko njih navukao zasun.

- Gdje je Louisa?
Pitanje je preplašilo Charletona. Okrenuo se i ugledao Amy kako silazi niz stube.
Za njega ona nikada nije bila i neće biti lady Aveley. U njegovim će mislima
zauvijek biti Amy.
- Pssst! - upozorio ju je te ju uhvatio za ruku i poveo do prvog odmorišta na
stubama. - Sve ćeš upropastiti.
- Upropastiti? - Amy je panično podigla obrve.
Vjerojatno to nije bio najsretniji izbor riječi pred matronom zaduženom za
dvije mlade dame.
- Gdje je Louisa, Charletone? - Zahtijevala je odgovor i iz njezina tona bilo je
jasno da nije raspoložena za igre.
- Koja od njih je Louisa? - zadirkivao ju je Charleton prepriječivši joj put.
- Ne pravi se blesav - ispalila je pokušavajući pogledati preko njegova ramena
kako bi vidjela što to pokušava skriti.
Pretpostavio je da ju je zbunjivala tama koja je vladala iza njega.
- Upravo sam bila u njihovoj spavaonici i Lavinia me obavijestila da si pozvao
Louisu u svoju radnu sobu. A sada te pronađem kako se šuljaš po hodnicima...
- Ne možeš reći da se šuljam...
- Šuljaš se. Nisi izgledao ovako krivim za nešto još otkada si dva tjedna lovio
žabe kako bi ih sve pustio na balu lady Duddington. Što smjeraš, Charletone?
- Dogovorio sam...
Ispod njih se začuo zvuk čizama koje koračaju preko prostorije, potom
zatvaranje vrata radne sobe, a zatim je uslijedio vrlo jasan zvuk povlačenja
zasuna.
Amy je otvorila usta od šoka, a u licu joj nije ostala ni kap krvi. - Je li to...
- Wakefield? - barun je kimnuo. - Jest.
- Nemoj mi reći da je Louisa...

207
 Knjige.Club Books
- S njim? - Bacio je pogled preko ramena prema zatvorenim vratima i nacerio
se. - Ne bih znao. Možda je, a možda nije.
- Oh, što si to učinio? Ovo je strašno nedolično! - Amy ga je pokušala zaobići,
ali uhvatio ju je za nadlakticu i čvrsto držao.
- Uistinu se nadam da jest - rekao joj je Charleton. Bila je to sitnica - držati
nekoga za nadlakticu, ali odjednom se sve ono što se događalo u posljednja dva
tjedna svelo upravo na ovaj izbor pred njim.
Živjeti u prošlosti ili ponovno pogledati u budućnost.
Oh, nije mu bilo lako doći do ove točke; još otkako je djevojkama otvorio
vrata svog doma, bila je to čista patnja. Ženski smijeh koji je odjekivao
hodnicima. Zvono na vratima koje se oglašavalo od jutra do mraka. Gomile
pozivnica i poruka.
I parfemi! Činilo se da je čitava kuća mirisala.
Sve su to bili bolni podsjetnici na život i na ljubav koje je izgubio.
A onda se dogodila večer u Almack’su i sve se srušilo poput kule od karata.
Probudio se sljedeće jutro i shvatio da je iznevjerio te djevojke. Iznevjerio je i
želje svoje supruge, pokvario njezine posljednje planove.
Oh, Isobel, što bi mislila o meni da me sada vidiš? Tek je danas napokon
otključao ladicu u kojoj je skrio njezino pismo.
Dugo je vremena samo prelazio prstima preko poznatog rukopisa, tako
elegantnog i predivnog.
Baš kao što je bila i ona sama.
Naposljetku je duboko udahnuo i drhtećim prstima otvorio omotnicu.
Prve su riječi bile šokantan podsjetnik na to tko je njegova supruga zapravo
bila. Iako je više volio pamtiti njezine blage osmijehe i meke riječi, zaboravio je
zašto se zapravo zaljubio u nju. Zbog njezine nevjerojatne izravnosti.

Više me nema, Charletone. Zauvijek.

Ta je izjava savršeno opisivala Isobel. A nakon što ju je pročitao, osjećao se kao

da ju je ponovno izgubio.
Ni sam nije znao koliko je dugo i tupo zurio u te riječi, zarobljen u istom onom
stanju poricanja u kojem je proveo gotovo dvije godine.
Nije nestala. Samo se nakratko izgubila. Ipak, sada je mogao pročitati to iz
njezina pera. Nje više nije bilo.
Iz nekog se razloga napokon nasmijao. Oh, Isobel, oduvijek tako praktična.
Obožavala bi Louisu Tempest.
Činilo se zapravo da ju i jest obožavala jer su njezine kume bile prvo što joj
je bilo na umu.

208
 Knjige.Club Books

Pomozi im u potrazi za ljubavlju, Charletone. Neka pronađu ljubav kakvu

sam ja pronašla pored tebe. To je najveći dar koji ikomu na ovom svijetu
možemo ostaviti - ljubav u naslijeđe.

- Oh, Izzy, iznevjerio sam te. Iznevjerio sam njih - rekao joj je.
Zašto je samo bio tako prokleto tvrdoglav? Potom je nastavio čitati upute koje
je podvukla, kao da je bila svjesna da bi se mogao pretjerano diviti njezinu
umijeću krasopisa i zanemariti poruku koju mu je željela poslati.

Tvoje je srce stvoreno za ljubav, Charletone. Molim te, dragi moj, pokloni
ju drugoj sada kada ju ja više ne mogu dijeliti s tobom. Srce koje ne kuca
za drugoga, koje nije voljeno i ne uzvraća ljubav samo vene i naposljetku
umire. Pronađi nekoga s kim ćeš se ponovno smijati. Nekoga koga ćeš
voljeti. Odvedi je u postelju. Učini je svojom ženom. Nikada se nisi ni
trebao mnome oženiti, a ipak jesi. Išao si protiv svih.
Sada ih opet sve iznenadi i ponovno se oženi.

I dok se mrštio na samu pomisao ponovne ženidbe kada je prvi put čitao pismo,
sada ga je pogodio jedan drugi redak u pismu.
Nikada se nisi ni trebao oženiti...
To je bila istina. Još od djetinjstva njegova je ljubav bila obećana drugoj.
To jest, dok mu Isobel nije doplesala na put.
No trenutačno nije držao Isobel nego Amy. Svoju družicu iz djetinjstva.
Djevojčicu koja je živjela u kući do njegove.
- Charletone, moraš ući tamo i spriječiti sve ovo - govorila je.
Osvrnuo se preko ramena prema zatvorenim vratima radne sobe. - Zašto?
- Zašto? Zato što je Wakefield unutra s Louisom. Nasamo.
- Mislim da je njezin vražji mačak unutra s njima.
Kao da je znao da se spominje, Hannibal se stvorio na stubištu te se istegnuo
i stao oštriti pandže o ukrasni drveni stupić u podnožju stubišta.
Kada je završila, beštija je podigla pogled kao da ih želi pitati: Što gledate?
- Ovo je katastrofa - nije odustajala Amy.
- Kako će se išta ikada pokrenuti ako ne ostanu sami?
- Pokrenuti? - Lady je izgledala preneraženo. - To se tako ne radi, Charletone!
- George - rekao joj je. - Nekoć si me zvala George.
Osjetio je kako mu se pokušava izmigoljiti ispod prstiju, dok se nije naglo
oslobodila njegova stiska. Činilo se da je tek tada shvatila da je njegova ruka na
njezinoj nadlaktici.
209
 Knjige.Club Books
Gdje je nestala ona neukrotiva gospođica Amy Strathaven koju je nekoć
poznavao?
Ista ona koja mu je pomogla uhvatiti sve one žabe i prenijeti ih preko triju
livada kako bi ih donijeli do plesne dvorane lady Duddington upravo u trenutku
kada je počinjao prvi ples.
Njegova, vražja, skandalozna Amy.
Spustio je pogled na nju i odjednom ju je vidio onakvom kakvom nije
godinama. Izgledala je slično kao i one večeri prije toliko godina: kose ispletene
u jednostavnu pletenicu i odjevena u sasvim jednostavnu haljinu.
Bez nakita, ukrasa, jarkih boja. Nepotrebnih dodataka i pretjerivanja. Krasili
su ju samo njezini svijetli obrazi i sjajne oči.
Tijelo mu se odjednom ukočilo. Dah mu je zastao u grlu.
Sada ih opet sve iznenadi...
- Neću stajati ovdje i dopustiti takvo što - izjavila je Amy i pokušala se
progurati pokraj njega, a Charleton je u očaju učinio jedino što je mogao kako biju
zaustavio.
Nešto što joj nije učinio godinama. Uhvatio ju je i privukao u svoje naručje.
Njezin prestrašeni pogled poletio je prema njegovu. Bio je to trenutak užasne
neodlučnosti. Za oboje.
I u tom je trenutku shvatio koliko se promijenio u posljednja dva tjedna.
Koliko je izgubio u protekle dvije godine. I znao je da ne želi više ni trenutka tako
živjeti.
Zato je povukao Amy još bliže sebi i spustio glavu kako bi položio usne na
njezine.

Louisa je promatrala vikonta dok se vraćao prema njoj.

Brojila je svaki korak. Jer svaki korak nosio ga je bliže njoj. Svakim je
korakom bila bliže njegovu zagrljaju, njegovim usnama.
Tek mu je morala priznati da odlaze. Da nju i Laviniju šalju kući, ali sada nije
željela razmišljati o tome. Trenutačno je jedino čeznula za poljupcem.
Kada je ovio ruke oko nje, Louisa mu se potpuno predala. Položila je dlanove
na njegova snažna i mišićava prsa, a on joj je zarobio usne poljupcem. Jezikom je
klizio preko njezina i svaki put kada bi ga osjetila, željela ga je još više.
Željela ga je dodirivati. Njezine su ruke odvažno kliznule ispod njegova
kaputa te ga zbacile s njegovih ramena. Pomogao joj je da ga oslobodi viška
odjeće i bacio kaput preko naslonjača.
Otkopčala mu je prsluk, a potom se dohvatila košulje te ju izvukla iz njegovih
hlača. Zadržala je dah i dlanovima kliznula po njegovu tijelu, sve do malja na
prsima.

210
 Knjige.Club Books
Dohvatio je rub njezine haljine i stao je povlačiti prema gore dok nije došao
do njezine stražnjice, koju je obuhvatio dlanovima te ju cijelu povukao uz sebe.
Tako priljubljena, mogla je osjetiti dužinu i krutost onoga što se krilo ispod
njegovih hlača. Čvrsto ju je držao, a ona se počela trljati o njega. Morala je nekako
olakšati napetost koja je bujala u njoj, a božanstveni osjećaj na trenutak ju je
vratio u onu noć u kočiji.
Počela je otkopčavati puceta na prednjoj strani njegovih hlača, očajnički
povlačeći ona puceta koja se nisu lako otkopčavala, a potom je hrabro spustila
ruku unutra - gdje je odmah pronašla ono što je tražila.
Njegovu muškost. Krutu i spremnu za nju. Izvukla ga je iz hlača i kliznula
prstima po njegovoj punoj dužini, a on je, ako je to ikako bilo moguće, postao još
duži i krući, kao da će eksplodirati od želje.
Vikont je teško disao dok ga je nastavljala milovati, a onda je otvorila usta
kako bije mogao duboko i strasno ljubiti.
Očarana njegovom veličinom, snagom, venama koje je osjetila pod prstima,
Louisa se spustila na koljena.
Prednost provođenja svih onih dana u kući lady Essex bila je pristup knjižnici,
uključujući i onih nekoliko knjiga na najvišoj polici.
Francuskih knjiga. Sa slikama.
Možda nije razumjela strane riječi, ali slike... Pa, slike je bilo teško ne
zapamtiti.
A jedna od njih uvijek ju je najviše fascinirala. Zbunjivala. Pitala se kako
takvo što može biti izvor užitka? Polako ga je obgrlila usnama, baš kao na slici.
Oh, Bože! - uzdisao je. - Oh, prokletstvo! - Pomicao je kukove dok je jezikom
klizila preko njega, a prstima prelazila preko najosjetljivijih mjesta. Nastavio je
dahtati i stenjati dok nije postigao isti osjećaj koji je i sama doživjela u kočiji.
Barem je tako pretpostavila jer mu se disanje odjednom ubrzalo, oči sklopile,
a tijelo ukočilo dok je dosezao vrhunac. Nastavila ga je milovati dok se nije sručio
na sag, klečeći pred njom.
Vražice jedna, nadmašila si me... - Zadirkivao ju je, a potom ju je spustio na
sag i popeo se na nju, a usne su im se ponovno spojile i svojim ju je dubokim
poljupcima bacio u slatke muke.
Ne samo poljupcima nego i dodirom. Željno je istraživao svaki milimetar
njezina tijela: od grudi, preko trbuha pa sve do osjetljive točke među njezinim
nogama. Podala mu se bez oklijevanja.
Žudjela je za njegovim dodirom i željela je da dovrši ono što je započeo one
večeri u kočiji.
Mislila je da će poludjeti ako ponovno ne osjeti tu strast.
Tada ju je dodirnuo; klizio je prstima preko nje dok je izvijala kukove kako
bi što jače osjetila njegov dodir.

211
 Knjige.Club Books
- Oooh... - uzdisala je dok ju je dodirivao i kružio prstima, a potom se spustio
još niže i doveo ju do ruba vrhunca. - Molim te...
Ovdje se zaustavio, a ona je širom rastvorila oči i baš kad je otvorila usta kako
bi se pobunila, shvatila je da se spušta sve niže niz nju dok mu se usne nisu našle
tamo gdje su donedavno bili prsti. Prešao je preko njezina vrata, ramena, grudi,
ostavljajući za sobom val vreline.
U njoj se zapalio plamen želje. Drhtala je od zanesenosti, željna slatkog
svršetka.
Rukama joj je obujmio grudi i stao ih ljubiti, a Louisa je gotovo vrisnula od
užitka. Bilo je sve to previše za nju.
U isto vrijeme htjela je još.
Ponovno ju je doveo do ruba te je podigla kukove i zaustavila dah, ne
usuđujući se čak ni izdahnuti...
A on se ponovno zaustavio te spustio još niže, ostavljajući za sobom trag
vrelih poljubaca, dok nije došao do svojeg odredišta. Nastavio ju je ljubiti i igrati
se jezikom i prstima dok je gubila dah i izvijala se od do sada nepoznata užitka.
Ipak... ponovno je stao, upravo u trenutku kada je mislila da će napokon
prijeći preko ruba i doći do željenog olakšanja. Podigao je pogled i vragolasto joj
je nasmiješio. Očito je uživao dok ju je mučio i izazivao.
Sada joj je bilo jasno da nije planirao dopustiti da ga uistinu „nadmaši“. Bila
je to njegova mala osveta. Tanka granica između užitka i mučenja.
Ponovila si je kako će ga i ubuduće morati nadmašiti...
Ako bude bilo prilike... rekao joj je onaj razumni glas u njoj.
Nije me briga, barem ću imati ovu noć.
Posegnula je za lordom Wakefieldom, podižući mu lice prema sebi dok im se
usne nisu ponovno spojile u dug i nježan poljubac.
- Vodite ljubav sa mnom, lorde - šapnula je.

Voditi ljubav s njom?

Kako ju je mogao odbiti? Pierson je ponovno bio spreman, a njezina aroma i
okus opili su mu sva osjetila. Bila je to jagoda i vatra i požuda i ništa nije želio
više nego biti u njoj i gledati joj lice dok dostiže vrhunac.
I pridružiti joj se u tome.
Znao je da krši sva pravila. Spremao se upropastiti djevojku koja je bila pod
zaštitom njegova tetka. Činio je upravo ono u čemu je pokušavao spriječiti Tucka.
Moglo bi se reći da je to već i učinio: da je upropastio gospođicu Tempest, ali
ovo sada imalo je puno ozbiljnije posljedice.
Ovo je bilo sve.
A kada je Pierson pogledao u Louisine oči, vidio je upravo to. Sve.

212
 Knjige.Club Books
Svoju budućnost, svoje srce, svoju ljubav.
Kako bi onda mogao ne voditi ljubav s njom večeras, kada je o tome sanjao
svaku noć otkako ju je sreo?
Bila je njegova. Zauvijek.

Louisa se probudila iz sna u sitnim satima pred zoru. Ležala je sklupčana poput
Hannibala na naslonjaču u radnoj sobi lorda Charletona.
Nakon početne zbunjenosti, pred očima su joj se odigrali prizori prošle večeri.
Lord Wakefield kako zatvara vrata i zaključava ih unutra.
Njegov poljubac.
Njegov dodir.
Kako ju je doveo do... Louisa je zadrhtala od te posljednje uspomene na
trenutak kada ju je napokon preveo preko te čarobne granice.
U njegovu naručju. Na podu, ispred kamina. Pogledala je na mjesto na sagu
na kojem su ležali.
Mjestu gdje joj je dao obećanje i vodio ljubav s njom. Ušao je u nju polako i
oprezno, oduzimajući joj nevinost, te je potom ljubio i milovao dok nije doživjela
onaj magični trenutak olakšanja i dok joj čitavim tijelom nisu prostrujali valovi
užitka. Uskoro joj se i sam pridružio.
- Je li Louisa tvoje pravo ime ili nadimak? - šaptao je dok ju je ljubio po vratu.
Zaboga! Je li bio svjestan što joj radi tim svojim usnama?
Ponovno ju je poljubio u isto mjesto. Da, očito je točno znao što radi.
- Ne, Louisa mi je pravo ime.
- Gospođica Louisa Tempest - ponovio je smješkajući se. - Izvrsno.
- Kako to misliš? - morala ga je pitati, čak i dok se spustio malo niže i
nastavljao ju ljubiti.
- Zato što sada točno znam koje ime nadbiskup treba staviti na Posebnu
dozvolu...
Nakon toga, ostatak se večeri pretvorio u izmaglicu užitka i strasti.
Što je ono rekao? Louisa se naglo uspravila. Spomenuo je Dozvolu za brak,
zar ne?
Što je značilo... Zaboga, lord Wakefield ju je zaprosio!
Pa, možda ne baš izravno, shvatila je. Bolje rečeno, sam se odlučio i samo ju
obavijestio.
Nije znala treba li zbog toga biti bijesna ili presretna. Potom je spustila pogled
i na podu ugledala nešto što ranije nije primijetila.
Ustala je i na prstima se odšuljala prema tome mjestu na sagu, a na podu, gdje
ju je zaprosio, ako se to može tako nazvati, ležala je ruža.

213
 Knjige.Club Books
Louisa ju je podignula i nasmiješila se. Potom je krenula na kat prema svome
krevetu kako bi sanjala o svim noćima koje je tek čekaju.

214
 Knjige.Club Books

SEDAMNAESTO POGLAVLJE

arka sunčeva svijetlost trgnula je Louisu iz sna. Prvo je trepnula, a potom se

J okrenula od prozora i glavu prekrila jastukom. Zaboga, od kada sunce ovako
rano izlazi?
Nepoznata bol među bedrima potpuno ju je razbudila.
Oh, da. Sjetila se prethodne večeri, jasno poput dana koji je kroz prozor ulazio
u sobu koju je dijelila sa sestrom.
Lavinia?
Louisa se okrenula u smjeru sestrina kreveta i otkrila da je prazan. Na svoje
neizmjerno olakšanje.
Kako bi samo jutros Laviniju pogledala u oči?
Pa, samo da znaš, Vivi, lord Wakefield sinoć me upropastio, ali ne brini se,
uvjerena sam da ćemo se vjenčati.
Tu je zastala i zapitala seje li uistinu to obećao?
Okrenula je jastuk i pod njim pronašla ružu koju joj je ostavio na dar.
Bilo je to njegovo obećanje.
Pa ipak, Wakefieldova, ne, Piersonova ruža nije ju razveselila kao što je
trebala. U glavi joj je bila samo Lavinijina propala nada da će se udati.
Dok je ona, Louisa, koja se nikada nije htjela udati, sada bila... Oh, zaboga,
ionako nije smjela ništa govoriti dok nije bila sigurna u vikontove namjere.
Situacija je bila poput njegove smočnice - neuredna i nedovršena.
Obukla se i spremila za dan iako je sumnjala da se već bliži popodne.
Duboko je uzdahnula i pošla dolje, gdje je naišla na Bitty kako jurca po
stubištu.
- Gospođice! Oh, gospođice - zazivala ju je. - Poslao me gospodin Tiploft.
Morate brzo doći. Odmah. - Bitty ju je uhvatila za ruku i stala povlačiti.
- Što je bilo, Bitty? - pitala je Louisa. - Zar nešto nije u redu s vikontom?
- Neće biti u redu ako se ne požurite.
Louisa je zabrinuto potrčala, a Bitty ju je neprestano vukla za sobom poput
zaprežnoga konja koji je ugledao svoju staju.
- Požurite se, gospođice - uporno je ponavljala djevojčica dok su trčale uz
stube pred kućom lorda Wakefielda.
U predvorju ih je čekao Clarks, novi lakaj. Kimnuo je prema salonu nasuprot
vikontovoj radnoj sobi. - Ondje je.

215
 Knjige.Club Books
Vrata su bila djelomično otvorena pa je Louisa duboko udahnula i samo ušla
unutra.
Užasnuto je shvatila da osoba u salonu nije lord Wakefield.
Unutra je sjedila lady Blaxhall. Melliscent.
- Vidi, vidi - rekla je lady i izvila tanke, oblikovane obrve u iznenađene
lukove. Nosila je haljinu boje lavande koja se presijavala na svjetlu. Nijansa nije
bila nimalo prikladna udovici koja oplakuje supruga, ali Louisa je morala priznati
da joj je pristajala.
Također je mogla pretpostaviti da lady Blaxhall nikada i ne bi odjenula boju
koja joj savršeno ne pristaje, bez obzira na okolnosti.
- Koga to imamo ovdje? - Melliscent se došetala do Louise, proučavajući ju
kao da je neka od štetočina koje je Hannibal dovlačio u kuću. - Gospođica
Tempest, zar ne?
- Tako je, lady Blaxhall - odgovorila je Louisa počastivši ju pomalo
zakašnjelim, ali pristojnim naklonom.
- Kako dražesno - rekla je lady, kružeći oko Louise.
Louisa se također pomicala jer su joj se sve dlačice na tijelu nakostriješile na
pomisao da toj dami okrene leđa.
- Pretpostavljam da Vas je dovuklo ono derište - nastavila je.
- Bitty nije...
- Ne ispravljajte me - rekla joj je lady Blaxhall, odmahnuvši rukom u
elegantnoj rukavici i tako završivši svaku daljnju raspravu. Zauzela je poziciju
usred salona te nastavila: - Doduše, doista ne mogu zamisliti zašto je to derište
mislilo da ćete Vi biti i od kakve pomoći. Osim ako... - Lady se ukočila. - Osim
ako smatra da Piers... - No, potom je samo ponovno odmahnula rukom i nasmijala
se samoj sebi. - Kakva smiješna pomisao.
Kada se ponovno okrenula prema Louisi i krenula prema njoj dok se haljina
boje lavande vukla po podu i vijorila poput oluje, presjekla je Louisu pogledom.
Dakle, ovako se osjeća Hannibalov plijen, razmišljala je Louisa, pokušavši
skupiti svaku mrvicu hrabrosti koju je imala. Pa ipak, sva je odvažnost isparila
kada se našla licem u lice s tom prelijepom ženom uspravna držanja i visokog
statusa u društvu.
Iz Melliscentina prijezirnog pogleda dalo se iščitati jasno pitanje.
Zašto bi ikada izabrao tebe?
Čini se da si je sama pružila i odgovor jer je izvila usne u blagi osmijeh i prišla
joj još bliže. Glavu je podrugljivo nagnula na jednu stranu dok je promatrala
Louisu od glave do pete. - Dopustila si mu, zar ne?
Bilo je to posljednje pitanje na svijetu koje bi Louisa ikada očekivala. Kako
je mogla znati? - Ja-ja-ja... Smatram da to nije…

216
 Knjige.Club Books
Melliscent je zanemarila njezine poprilično jadne izgovore. - Ista si poput
majke. Ili sam barem tako načula. Tužno. - Odšetala se do prozora, a sunčana
svjetlost obasjala je njezinu siluetu.
Zaboga, ova je žena uvijek izgledala savršeno i uz to je znala svaku situaciju
preokrenuti u svoju korist, pomislila je Louisa.
Melliscent je ponjušila zrak, kao da joj određeni miris odjednom smeta. - Zar
niste mogle naći učitelja plesa, draga?
Louisa se osjećala kao da ju je pljusnula posred obraza. To bi bilo manje
okrutno.
No, imalo je neočekivani učinak i trgnulo ju je iz tupila i očaja. - Kako se
usuđujete?
- Usuđujem se jer sam ja jedna lady - ispalila je Melliscent. - I smatram
strašnom štetom što se Pierson miješao s nekim iz tako loše loze.
Iz loše loze, doista. Lady se trebala pogledati u zrcalo u tom trenutku jer uz
njezinu ledenu ljepotu nije se slagalo ovako ružno ponašanje.
- Ne voli Vas - odgovorila joj je Louisa. - Nikada i nije.
Lady se nasmijala i ponovno odmaknula rukom. - Uistinu mislite da mi je
stalo do toga? Kakva ste Vi malena budala.
- Neće Vas htjeti...
- Zato što je imao Vas? Mislite li uistinu da stvari tako funkcioniraju?
- Ali on... - započela je Louisa, ali sva je njezina hrabrost nestala. Željela je
dami dokazati da ju vikont voli, ali nije mogla.
Jer Wakefield to nikada nije izgovorio.
Bilo je to nešto što je Melliscent očito nanjušila jer je usne razvukla u okrutan
osmijeh, - Je li Vam rekao da Vas voli?
- Ne tim riječima... - odgovorila je, ali čak ni samoj sebi nije zvučala
uvjerljivo.
- Da, ne tim riječima - ponovila je Melliscent. - Pretpostavljam da uopće nije
morao koristiti mnogo riječi kako bi te nagovorio da mu se podaš. - Ponovno se
nasmijala, a njezin zvonki smijeh do kraja je srezao ostatke Louisine odvažnosti.
Volio ju je. Morao ju je voljeti. Pitao ju je da se uda za njega.
Zar nije? Louisa je načinila korak unatrag i zabila se u vrata iza sebe.
Očito joj se na licu ocrtavala zbunjenost jer je Melliscent to iskoristila kao
priliku za novi napad.
Da je djevojci nedostajalo jedno oko i polovica uha, Louisa bi povjerovala da
je u najbližem srodstvu s Hannibalom.
A ako iz vaše avanturice nastane dijete, gospođice Tempest, molim Vas ne
vračajte se ovamo. Muškarci preziru takve očajničke poteze. Morat ćete pronaći
nekoga lakovjernog poput Vašeg navodnog oca.

217
 Knjige.Club Books
Navodno? Što je to govorila?
U tom je trenutku Louisa savršeno jasno shvatila što je lady željela. reći; da
su Lavinia i ona kopilad, baš kao i dijete koje bi i sama mogla nositi.
Dijete? Ruka joj je poletjela na trbuh, a kada je podigla pogled, naišla je na
još jedan Melliscentin podrugljivi osmijeh.
- To Vam nije palo na pamet? Kakva šteta - rekla je Melliscent, zvučeći kao
da joj nije ni najmanje žao. - Vjenčat će se sa mnom, draga. Iz jednostavnog
razloga: dolazim iz vrhunske obitelji i dio sam društvene kreme ovoga grada. A
Vi niste.
- Ne - šapnula je.
- Ipak, moram Vam zahvaliti - nastavila je Melliscent - jer ste ga izvukli u
društvo. Prije toga mi je bio potpuno beskoristan. Ali Vaš je posao ovdje sada
završio. Neću dopustiti da Vaša prljava krv ukalja ono što mi pripada.
Louisine oči napunile su se suzama, ali nije šinjela dopustiti da ta zla žena
vidi kako se slomila.
Zato se okrenula i protrčala pokraj Bitty i Clarksa, čak i pokraj gospodina
Tiplofta.
- Gospođice Tempest? - upitao je pazikuća, očito iznenađen što je vidi.
Dakle, nije ju on pozvao. Louisa je zastala i pogledala Bitty, na čijem se licu
ocrtavala krivnja. Raširila je oči od straha i malenu ruku zalijepila preko usta.
Oh, gospođice... Samo sam mislila da... - započela je Bitty, no Louisa je
istrčala kroz vrata i niz ulazne stube. Vid joj se zamutio od suza, a na umu joj je
bilo samo jedno: što prije stići do sigurnosti svoje sobe.
A potom natrag u Kempton prvom kočijom.

Piersona je probudio zvuk zvona u prizemlju i Hannibalovo zavijanje pred

njegovom spavaonicom.
Inače nijedno ni drugo ne bi bili dobar početak jutra za njega, ali sada se
smiješio.
Čak i kada je spazio napola pojedenoga glodavca kojega je dovukao mačak
gospođice Tempest. Ne, zapravo, Louisin mačak.
- Hvala ti, Hannibale - rekao je mačku dok ga je puštao u spavaonicu. - Uistinu
sam gladan, ali nečega drugoga.
Moje nevjeste.
Iako gotovo uopće nije spavao, činilo mu se da se prvi put u dvije godine
zaista odmorio.
Noga ga je i dalje boljela i svejedno je morao posegnuti za štapom, ali gotovo
da to nije ni primijetio jer mu je pozornost zaokupila ona uporna Sunčeva zraka
koja je ponovno pronašla svoj put kroz zastore, ali ovo je jutro bila posebno

218
 Knjige.Club Books
blistava. Pomislio je koliko je zapravo snažan i predivan taj sunčani tračak koji je
presjekao tamu u spavaonici.
Baš kao i određena dama koju je poznavao.
Nasmiješio se dok je odijevao hlače i košulju, potom i prsluk, a zatim je pošao
dolje jer je čuo kako se vrata ponovno otvaraju i pitao se što je izazvalo takvu
paradu posjetitelja u njegovu domu.
Osim toga, čekao ga je posjet nadbiskupu, a nakon toga i tetku. Također,
valjalo je posjetiti i odvjetnika. Draguljara također.
Ponovno se nasmiješio. Možda bi bilo bolje promijeniti taj raspored i prvo
posjetiti Charletona te usput pokušati ukrasti pokoji poljubac jedne posebne dame.
Kada je stigao do odmorišta na stubištu, učinilo mu se da je ugledao zadnji
kraj haljine kako vijori i nestaje na kućnim vratima, ali više od toga uznemirila su
ga šokirana i tužna lica njegove posluge.
- Što se, dovraga, događa ovdje? - pitao je.
- Lorde... - započeo je Tiploft.
Prije nego što je uspio dovršiti, uključio se drugi glas.
- Piers, dragi, evo te. Oh, zaboga, sada vidim da sam trebala navratiti u neko
kasnije doba dana. Izgledaš kao da te izbacila poplava.
Melliscent.
Polako se okrenuo. - Što radiš ovdje?
- Ta došla sam te posjetiti, naravno - rekla je prilazeći mu, a potom je ruku
provukla ispod njegove. Stala ga je povlačiti prema intimi salona, ali ukopao se u
mjestu.
- Što želite, lady Blaxhall? Danas me čekaju vrlo važne, neodgodive obveze.
- Lady Blaxhall? Čemu ta smiješna formalnost? Najdraži moj, sada me
ponovno možeš zvati Melliscent. Slobodna sam. Ponovno mogu biti tvoja. Što se
tiče tvojih obveza, sumnjam da trenutačno postoji išta važnije od mene - prela je
poput mačke.
Koliko je samo nekoć volio zvuk toga glasa kojim ga je milovala. Taj je glas
mogao navesti muškarca da se osjeća poput vladara svijeta i tjerao je svaku trunku
zdrava razuma iz glave.
Još ga je uvijek povlačila za ruku; sada sve odlučnije, a on je napokon
progledao i odjednom su mu se njezini pokušaji činili tako jeftinima i neukusnima.
Vrlo neukusnima.
Pierson je otresao njezinu ruku sa svoje. - Lady Blaxhall, čini mi se da ste
stekli pogrešan dojam da sam željan Vaše pažnje. Nisam.
- Lord Ilford kaže suprotno...
- Ilford? Što on ima s ovime?

219
 Knjige.Club Books
- Sinoć mi je rekao da bi bio i više nego sretan kada bih te posjetila. Kaže da
su tvoji očajnički pokušaji s onom bezvrijednom djevojkom...
- Mislite na gospođicu Tempest?
- Tako se zove? Potpuno je nebitna. Daleko je od dobre partije za...
- Namjeravam se njome oženiti - rekao je Pierson.
- Oh, Piersone, oduvijek si imao smisla za humor - smijala se Melliscent dok
nije shvatila da je ostatak kuće smrtno ozbiljan. - Ne misliš valjda... Kako možeš
reći takvo što?
- Zato što je volim.
- Voliš je? Ali ona je jedna obična...
Pierson ju je uhvatio za nadlakticu. - Reci još jednu riječ protiv dame i sam
ću te izbaciti kroz ova vrata.
- Ali... Ali...
Podigao je pogled prema lakaju. - Clarkse, vrata, molim te.
Mladić se nacerio dok ih je otvarao. Širom.
Melliscentino prelijepo lice izobličilo se od bijesa. - Kako se usuđuješ?! -
eksplodirala je i otresla njegovu ruku sa sebe. - Doznat ćeš istinu o toj užasnoj
maloj smutljivici. Vjeruj mi. - Šmrcnula je te se uspravila, podignuvši bradu
visoko u zrak. - A kada doznaš i dođeš me na koljenima moliti za oprost, ne očekuj
da ćeš se lijepo provesti.
S tim je riječima lady izmarširala iz predvorja, zamalo pregazivši Bitty.
Tiploft je uhvatio dijete u padu. - Lorde, bojim se da je lady...
- Ne krivim te, Tiplofte, što si je pustio u kuću. To je jedna nesnosna... -
Namjeravao je reći „kučka“, ali pregrizao je jezik kada je shvatio da pred njim
stoji Bitty pa je kiselo završio: - ... markiza. No, od sada nadalje više nije
dobrodošla.
- Da, lorde. Međutim, trebali biste znati...
- Što god da je posrijedi, dobri moj čovječe, morat će pričekati - rekao mu je
Pierson. - Moram se okupati. Pripremite mi najbolje odijelo. Moram u posjet svom
tetku.
- Možda biste što prije trebali obaviti taj posjet... - započeo je Tiploft.
- Što prije? Oh, ne. To nikako ne bi bilo pristojno. - Pierson se pogledao u
zrcalo na zidu i pomalo trznuo od prizora pred sobom. - Lady Blaxhall bila je u
pravu što se tiče jedne stvari, ne izgledam baš najbolje jutros i ne mogu ići k
Charletonu i zatražiti ruku gospođice Tempest izgledajući poput prosjaka.
- Ali mlada gospođica, lorde... - ubacila se Bitty.
- Što s njom? - pitao je Pierson.
Tiploft je odgovorio. - Kao što sam Vam pokušao reći, gospođica Tempest
bila je ovdje. I doživjela je poprilično neugodan susret s lady Blaxhall.

220
 Knjige.Club Books
- Louisa je bila ovdje? - Pierson je pogledao prema vratima. - Zašto mi niste
rekli?
- Pokušavao sam, lorde - odgovorio je siroti Tiploft.
- Bože sveti, ne mogu ni zamisliti što joj je ona kučka rekla - ispljunuo je
zaboravivši na Bittyne nevine uši.
- Ja mogu - uključio se Clarks i tiho zazviždao.
Svi su ga ignorirali.
Pierson se požurio prema ulaznim vratima, ali kada je stigao do njih, vidio je
da se pred kućom još uvijek nalazi kočija.
Melliscent.
Vjerojatno je čekala da istrči za njom.
Zato se okrenuo i požurio prema blagovaonici i francuskim vratima koja su
vodila u vrt, a od njegove ljutnje na Melliscent jača je bila samo briga za Louisu.
Na njegovo olakšanje, ugledao ju je čim je prošao kroz vrata u zidu koji je
dijelio dva vrta.
Sjedila je na klupici okrenuta leđima. Taj mu je prizor ulijevao sigurnost i
olakšanje.
- Louisa?
Činilo se da se trznula, a dok se okretala prema njemu, srce mu se stegnulo
od iščekivanja trenutka kada će ga pogledati u oči.
Pogledi će im se sresti, a ona će se nasmiješiti. Njezin će osmijeh biti tihi
pozdrav ispunjen ljubavlju samo za njega.
Čaroban kao i uvijek.
Louisa ga je voljela. I on je volio nju.
Pa ipak, kada se djevojka u vrtu okrenula prema njemu, ugledao je poznato
lice: jarko crvene usne, sjajne plave oči, kosa bogate boje mahagonija vješto
podignuta, ali izostala je ona svjetlost u očima.
I nije bilo osmijeha.
- Lorde?
- Ti nisi ona. - Prišao je dva koraka bliže i shvatio da je sve nekako drukčije.
Ova je dama bila ista kao njegova voljena, ali to ipak nije bila Louisa.
- Lorde Wakefielde - rekla je djevojka, blago kimnuvši i brzo se naklonivši u
znak pozdrava. - Moram Vas pohvaliti. Jedan ste od rijetkih koji ovom brzinom
mogu razlikovati sestru i mene. - Izvila je usne u osmijeh potpuno drukčiji od
Louisina. - Mogu jedino zaključiti da uistinu volite moju sestru kada nas možete
razlikovati već na prvi pogled.
- Gdje je ona? - pitao je osvrćući se po Charletonovu urednom vrtu. - Gdje je
Vaša sestra?
- U Vašoj kući, rekla bih - brzo je odgovorila, a potom se namrštila. - Nije li?
221
 Knjige.Club Books
Odmahnuo je glavom.
- Lavinia! Tu si. - Iz smjera cvjetnih gredica stigao je pozdrav. - Spremna za
našu... - Riječi su se izgubile kada je muškarac stigao do njih i ugledao Piersona.
- Tuck - pozdravio ga je vikont.
Pogledavši ponovno gospođicu Tempest, vidio je da je porumenjela poput
paprike.
Što to potajno smjera ovo dvoje?
- Govorili ste da tražite moju sestru? - pitala je Lavinia dok je nervozno
poravnavala suknju i izbjegavala Tuckov pogled. - Mogu je pozvati - dodala je
kimnuvši glavom prema Charletonovoj kući.
- Molim Vas, ako biste bili tako ljubazni. - Pierson je odlučio da će se posvetiti
onomu što Lavinia i Tuck smjeraju, što god to bilo, nakon što pronađe Louisu.
Ipak, kada se Lavinia Tempest požurila u kuću, Pierson se istoga trenutka
okrenuo prema svom prijatelju. - Kako neobično što si se našao upravo ovdje,
Tuck.
- Sretna slučajnost - odgovorio je Charletonov nasljednik, njišući se na
petama, zagledan u vrata kao da on, a ne Pierson, iščekuje Louisu.
- Hoćeš li me možda prosvijetliti i objasniti mi kako je došlo do te „sretne
slučajnosti“?
- Preduga priča, drugi put - rekao mu je prijatelj dok su se vrata otvarala, a na
njima se pojavila Lavinia koja je za sobom vukla svoju sestru. Čak i s ove
udaljenosti Piersonu je bilo jasno da je Louisa plakala.
Prokleta Melliscent i njezine besmislice, razmišljao je dok je hrlio prema
Louisi kako biju privio u naručje.
- Da, pa, naš posao ovdje je završen, malena - rekao je Tuck, hvatajući
Laviniju za ruku, i već su sljedećeg trenutka nestali.
Pierson je bacio pogled prema mjestu gdje su maločas stajali, svjestan da bi
se trebao pobuniti, ali jedan Louisin prigušeni jecaj natjerao ga je da iste sekunde
zaboravi na sve ostalo.
- Što god da ti je lady Blaxhall rekla, bila je laž - rekao je i odmaknuo se korak
kako bi sklonio odbjegle pramenove s Louisina lica.
Oči su joj bile crvene i još je uvijek šmrcala.
Pomislio je kako pred njim stoji najljepše biće na svijetu. Ipak, posegnuo je u
džep i pronašao rupčić.
Glasno je ispuhala nos. - Oh, da je barem ono što je rekla laž. Ja doista nisam
dovoljno dobra za tebe.
- Dovoljno dobra? Pa to su potpune besmislice! Ti si moja duša. Savršena si
za mene.
- Govoriš to iz pristojnosti - šmrcnula je.

222
 Knjige.Club Books
Pierson se nasmijao, glasno i od srca. - Louisa Tempest, kada sam to ja pazio
na pristojnost?
Oči su joj na trenutak zasjale, kao da se sprema obraniti svoju tvrdnju, ali
onda je i sama shvatila koliko su smiješne njezine riječi pa se i ona nasmijala.
- Blesava djevojko - rekao joj je uzimajući joj rupčić iz ruke i na brzinu joj
posušio suze s obraza.
- Ali ona je rekla...
Izvio je obrve. - Ni riječi više o tome.
- Ali... - nastavila je.
Prignuo se i poljubio ju. Snažno i strastveno. Ljubio ju je dok više nije ni
mogla sastaviti nosi argument. - Tako. Ovo je već bolje - zadirkivao ju je. - A sada
trebam tvoj savjet o doličnosti...
- Moj?
- Naravno. Koliko vremena treba proći prije nego što gospodin posjeti damu
koju je obljubio? Dva ili tri dana?
- To ovisi o gospodinu - odgovorila je. - U svakom slučaju, ti si debelo
zakasnio.
- Pričam o danima, ne satima - nastavio ju je izazivati.
- U pravu si - odgovorila je podignuvši bradu. - Ali svejedno mislim da si
zakasnio.
Morao se nasmijati njezinu prkosu.
- Ne vidim način kako bismo se mogli vjenčati ranije od toga. Sumnjam da će
me nadbiskup uopće primiti prije tri...
Odmaknula se korak i prekrižila ruke na grudima. - Vjenčati?
- Pa, da. Naravno - rekao je. - Vjenčat ćemo se.
- Ne sjećam se da sam pristala na brak.
Ovo ga je zateklo nespremnog. Što je time htjela reći? Naravno da će se
vjenčati.
- Nadalje, mislim da me nitko nije ni pitao - nastavila je.
- Naravno da jesam - ispalio je, a potom se sjetio prošle noći i shvatio da je
možda samo pretpostavio... Oh, zaboga, zaprosio ju je, zar nije?
- Ne sjećam se da sam zaručena kako dolikuje - rekla je.
Kako dolikuje. Ironija je bila u tome što su te riječi došle od dame koja ništa
nije radila onako kako dolikuje.
- Oh, dovraga, gospođice Tempest, vidim da ste jednostavno naumili izludjeti
me - rekao je dok se spuštao na jedno koljeno i hvatao je za ruku. Boljelo je kao
sam vrag tako klečati, ali nije bio spreman izgubiti ljubav svog života zbog takva
detalja. - Hoćeš li se udati za mene?
- Ne znam - ispalila je.
223
 Knjige.Club Books
- Ne znaš? - ponovio je zaprepašteno te ustao na nesigurne noge.
- Ne znam. Neću se udati za čovjeka koji me ne voli. A jednako kao i s vašim
„zarukama“, još uvijek nisam čula izjavu ljubavi od tebe, lorde Wakefielde.
Sada je još prkosnije podigla nosić u nebesa, a u oku joj je zasjala nestašna
iskrica.
Gotovo je prasnuo u smijeh. Louisa Tempest željela je prosidbu savršenu
poput uredno složenih polica u smočnici.
Urednu, organiziranu i ništa nije smjelo nedostajati.
Pa tako ni službena prosidba ni priznanje da ju voli svim srcem.
Ne nužno tim redom, shvatio je. Pa, ako je to bila njezina želja, bio je spreman
činiti isto svaki dan do kraja svog života ako je potrebno.
Pierson je duboko udahnuo i dao sve od sebe. - Ljubav? - počeo je. -
Gospođice Louisa Tempest, upravo ti si me naučila pravom značenju te riječi.
Izvukla si me iz tame kakvu nijedan čovjek ne bi preživio. Ti si moje srce, moja
duša, moja strast. Volim te onako kako nikada prije nisam volio i kako nikada
ponovno neću voljeti. - Zastao je i uhvatio je za ruku te njezine prste prinio svojim
usnama.
Blago je zadrhtala kada joj je nježno poljubio jagodice na prstima, golicajući
ih lagano jezikom.
Potom se malo odmaknuo i završio pitanjem. - Hoćeš li biti moja žena?
Potom je Louisa učinila nešto nezamislivo. Stajala je u mjestu i promišljala o
svom odgovoru puno duže nego što je bilo potrebno.
- I? Jesam li što zaboravio? - zahtijevao je dok je njegovo nestrpljenje bujalo.
- Jesi - rekla mu je izravno, po običaju. - Nešto nedostaje.
- Što sam to mogao zaboraviti? - ispalio je bijesno i grubo kao i kada su se tek
upoznali.
Nasmijala mu se te se podigla na prste kako bi mu mogla odgovor šapnuti na
uho. - Zaboravio su me poljubiti toliko strastveno da nakon toga jedino što budem
bila u stanju izgovoriti bude da.
I tako je Pierson Stratton, peti vikont od Wakefielda, poljubio gospođicu
Louisu Tempest i nastavio je ljubiti dok joj koljena nisu počela klecati i dok nije
počela gubiti tlo pod nogama.
Sve dok gospođica nije između uzdaha ponovno i ponovno šaptala: - Da.
A potom ju je ponovno poljubio.
Za svaki slučaj.
Scan i obrada:
Knjige.Club Books

224