Boka Kotorska

Boka Kotorska je, u naznakama današnjih kontura, nastala prije oko 10.000 godina.
Predstavlja potopljenu dolinu nekadašnjih rijeka koje su tekle iz pravca Kotora i Risna, a
onda, sjedinjenje ispred Veriga, praveći moreuz Verige, dugačak 2.325 m i širok 340 m,
nastavile put prema izlazu. Usput su im se „pridružile” pritoke iz pravca Grblja i Sutorine.
Boka nije fjord (potopljena lednička dolina), jer se ovdje lednici nijesu spuštali tako nisko. To
što asocira na fjord, strmim stranama i duboko zalezeći u kopno (29,6 km), je samo njen
izgled.
Dužina unutrašnje obale Zaliva iznosi 108,1 km, vanjske 60,1 km, a dužina otočne
obale 7,6 km, što čini 56% morske obale Crne Gore.
Boka ima 7 od ukupno 14 ostrva u obalnom moru Crne Gore, čija ukupna dužina obale
iznosi 7,6 km. Među njima najdužu obalu ima Sveti Marko 4,2 km. Dva fenomena
predstavljaju Prevlaka i Otok gospe od Škrpjela. Prvi kao prirodni a drugi kao fenomen
vještačkog podrijetla. Tri otoka nose imena Gospe.
Interesantno, dno Boke Kotorske nagnuto je u smjeru oticanja nekadašnjih rijeka prema
ulazu u današnji zaliv. Ali, do sada, najveća izmjerena dubina u Zalivu iznosi 67,96 metara,
jugozapadno od Dražin vrta. Dubina je izmjerena u dnu jedne potopljene kraške vrtače iz koje
izbija podmorski izvor (vrulja).
Vertikalna razlika između najviše tačke na razvođu Kotorsko-Risanskog zaliva
(Štirovnik 1.749 m) i najveće dubine u Zalivu iznosi 1816,96m. Posljedica vertikalne
razuđenosti na pojedinim profilima dovodi do naglog povećanja nadmorske visine, posebice u
Kotorsko-Risanskom zalivu, gdje na jedan metar dužni horizontalnog rastojanja nadmorska
visina mjestimice poraste za 0,728 m. To Boki daje, pored ostalog, obilježje fjorda, posebno
njenom unutrašnjem Kotorsko-Risanskom zalivu.
Nigdje toliko padavina kao u Boki, najviše na prostoru od Gibraltara do rijeka Tigar i
Eufrat, a najmanje površinskih tokova. Crkvice u ekstremnim slučajevima sa preko 5 000 mm
padalina, drže primat u Evropi. A na svega tri kilometra horizontalnog rastojanja od Risna,
Perast prima oko 1500 mm padalina manje od svog susjeda.
Vrelo Ljuta zimi izbacuje 170 m3/s vode, a ljeti svega 100 l/s.
Vrelo Gurdić pripada izvoru tipa estavela, što znači da zimi radi kao izvor a ljeti kao
ponor. Najveći dio vode uliva se u Zaliv zaslanjen ili kao podmorsko vrelo, što je posljedica
podilaženja vododrživog sloja zemljišta ispod nivoa mora.
Ni broj dana bez vjetra nije svugdje isti. Kotorski zaliv ima 213 dana u godini bez
vjetra, što je najviše u Boki.
Temperatura morske vode je u Toplanskom zalivu za oko 10 C° viša od one u
Kotorskom zalivu, osim u avgustu mjesecu. To je posljedica minimalne izdašnosti
podmorskih izvora u avgustu mjesecu u Kotorskom zalivu.
Posljedica vertikalne razuđenosti odražava se i u vegetaciji. Tako na nadmorskoj visini
od 1,100 do 1.350 m, i udaljenosti od mora 5,6 km, rastu palma i maslina kao indikatori
mediteranske klime i bor munika, kao indikator subalpske klime, koji se na ovom protoru
najviše približio moru.
Posljedica klimatskih utjecaja planinske i primorske klime koristila se kao prirodni
faktor liječenja u specijalizovanoj zdravstvenoj instituciji „Vrmac” na Prčanju, a kao prirodni
faktor ljekoviti morski mulj koristi se u Institutu za fizikalnu medicinu, rehabilitaciju i
reumatologiju „Dr Simo Milošević” u Igalu.
Između Risna i Strpa proteže se prirodna sastojina oleandera na površini od 40 ha i
predstavlja zaštićeni rezervat prirode. Po mnogima, jedinstvena prirodna sastojina oleandera u
Evropi.
 I tako, na ovom prostoru, prije oko 5.000 godina čovjek i priroda su počelu svojevrsnu
simbiozu, poštujući jedni druge, gradeći kulturni pejzaž, najprije, čovjek koristeći prirodne
objekte (pećine) poput Spile iznad Perasta, okapine u Lipcima, Vranjan i dr., a onda gradeći i
koristeći prirodu u granicama njene estetske i prirodne izdrživosti. Na ovim prostorima
istorija nije samo prošlost već, kroz materijalna i nematerijalna kulturna dobra, svjedok
međusobnog poštivanja čovjeka i prirode.
I onda, kada su prirodne kataklizme, zemljotresi, poput onog 15. aprila 1979. godine,
ostavile brojne posljedice po ljude, materijalna i nematerijalna kulturna dobra, nije zatajila
ljudska savjest i svijest o univerzalnim vrijednostima prirodnog i kulturnog dobra Kotorsko-
Risanskog zaliva: unikatnosti, neponovljivosti, umjetničkim, estetskim vrijednostima,
prirodnim fenomenima, potrebi da se spomenuta dobra zaštite upisom u prirodnu i kulturnu
baštinu UNESCO-a, 26. oktobra 1979. godine. Na taj način ovo područje je postalo jedno od
28, koliko ih je do danas upisano kao prirodno i kulturno dobro u svijetu. Njime je zaštićeno
15% obale Crne Gore i skoro 1% površine njenog obalnog mora.
A osamnaest godina kasnije, 1979. godine, u Berlinu, na osnivačkoj skupštini Kluba
najljepših zaliva svijeta, upisana je i Boka Kotorska.
Priznanja kakvima se malo koje područje može pohvaliti. Ali, malo je i područja sa
sličnim atributima koja ih nijesu znala na bolji način iskoristiti. Naravno, u granicama
održivog razvoja. Do skora sam mislio da smo ovo pravilo nastavili u znak poštovanja naših
predaka, a i odgovarajućih zakona i normi. Pojedini primjeri to ne potvrđuju.

Prof. dr Milenko Pasinović